Lj. Bastai: Supervizija i inerpersonalna neurobiologija...

SUPERVIZIJA I INTERPERSONALNA NEUROBIOLOGIJA - KAKO SUPERVIZIJSKI ODNOS MIJENJA SUPERVIZORA I SUPERVIZANTA2

SAETAK
Neki noviji rezultati istraivanja iz podruja neuroznanosti upuuju na to da mozak nije nepromjenjiva materija, nego je na najplastiniji organ podloan promjeni koja je potaknuta interpersonalnom interakcijom. To ga ini socijalnim organom par exellence. Istraivanja iz podruja teorije privrenosti sugeriraju da se um moe mijenjati i razvijati kroz cijeli ivot pod utjecajem emocionalnog odnosa. Angairan emocionalni odnos, bilo da se radi o ljubavnom odnosu, roditeljstvu, prijateljstvu, psihoterapiji ili superviziji, koji u sebi sadri bazine karakteristike potrebne za razvoj sigurnosti, stvara preduvjete za neuralnu integraciju u mozgu pojedinca. To rezultira fleksibilnom samo-regulacijom u funkcioniranju pojedinaca u odnosu na sebe i na svoju okolinu.

Izlaganje sa strunog skupa Primljeno: svibanj, 2006. UDK 364.62

Ljiljana Bastai1
Centar Lj. Bastai Zagreb

Kljune rijei:
mozak, um, interpersonalna neurobiologija.

Dr. Ljiljana Bastai, psihijatar, psihoterapeut, Centar Lj.Bastai, Zagreb, Livadieva 21, E-mail: ljiljana.bastaic1@zg.t-com.hr 2 Predavanje je odrano na Prvoj hrvatskoj konferenciji o superviziji, 20. - 22. 4. 2006. u Opatiji.

lanci

453

Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (2), 453-463 str.

Istraivaki bum koji se krajem dvadesetog i poetkom dvadesetprvog stoljea dogaa u podruju niza znanosti vezanih uz neposrednu ovjekovu egzistenciju potaknut je tehnolokim napretkom i eljom da se unaprijedi kvaliteta ovjekova ivota sprjeavanjem i lijeenjem bolesti. Isto toliko, poticaj dolazi iz zaokreta u interesu istraivaa prema sastavnicama ivota koje su odgovorne za zdravlje i optimalno funkcioniranje pojedinca u zajednici. Nova saznanja o funkciji mozga, o odnosu mozga i uma, o potencijalnoj sposobnosti mozga za promjenu, vrata su prema sve cjelovitijem znanju i shvaanju ljudske egzistencije. Ta nova saznanja rasprena u velik broj znanstvenih disciplina od evolucije, antropologije, razvojne psihologije, neuroznanosti pa do podruja istraivanja fenomena privrenosti u djetinjstvu i odrasloj dobi skupio je dr. Daniel Siegel u jednu jedinstvenu znanstvenu disciplinu: interpersonalnu neurobiologiju (Siegel, 1999.). Psihoterapijskoj struci je poznat potencijal ljudskog uma za promjenu, pogotovo kad je osoba motivirana i usmjerena prema promjeni. Za to znanje nastalo iz psihoterapijskog iskustva postoji danas sve vie potvrda u znanosti kroz saznanje da je plastinost mozga doivotna pa tako i mogunost za promjenu prisutna tijekom cijelog ivota. Osnovni faktor promjene je iskustvo. Nai odnosi, naime, intenzivno utjeui na na um, istovremeno mijenjaju mozak - materijalnu bazu tog istog uma. Iskustvo predstavlja podraaj koji pokree genetsku matricu da izazove stvaranje proteina koji su odgovorni za kreiranje novih veza meu neuronima. Moemo tako rei da je mozak socijalni organ par exellence. Kemizam mozga i nai interpersonalni odnosi ugraeni su jedni u druge; kemizam mozga utjee na nae odnose, nai odnosi utjeu na kemizam mozga. Utjecaj novih ponovljenih iskustava oituje se u promjeni kemizma i u izgradnji novih sinapsi, a postoji miljenje da u integrativnim podrujima mozga kao na primjer u desnom orbitofrontalnom renju, postoji i mogunost stvaranja novih neurona tijekom cijelog ivota. Geni su dakle potencijal koji stoji i eka to e ga pokrenuti u smjeru u kojem su oni programirani. Pokreta koji pokree gene, a time i oblikovanje mozga, je iskustvo. Mozak je materijalna osnova uma, koji moemo najjednostavnije definirati kao protok energije i informacija. Saznanje o mozgu, o njegovom potencijalu za promjenu, kao i saznanje o nedjeljivosti funkcioniranja mozga i uma od naih iskustava, ima ogroman utjecaj na razumijevanje psihopatologije i na razumijevanje onog to je normalno i optimalno. Zdravi um se definira s pet specifinih karakteristika: stabilnost ili postojanost, ivahnost, elastinost, prilagodljivost i suvislost. To su upravo svojstva svih optimalno funkcionirajuih kompleksnih sustava, ukljuujui i ljudski um. A tako esto smo nepostojani, neprilagoeni, nesuvisli, bez energije i stabilnosti. U samoj je sri osjeaja blagostanja i zadovoljstva osjeaj koherentnosti ili usklaenosti. Kad je na um usklaen, kad energija i informacije protjeu svim razinama mozga bez zastoja, osjeamo uravnoteenost, mir i zadovoljstvo. Interpersonalna neurobiologija bavi se razumijevanjem meusobne povezanosti ljudskih odnosa, stanja uma i materije mozga,

454

lanci

Lj. Bastai: Supervizija i inerpersonalna neurobiologija...

te profesijama koje se bave ljudima i njihovim sudbinama daje dodatni poticaj i smisao jer potvruje da osobna transformacija korelira s transformacijom materije mozga i to tijekom cijelog ivota. Raamo se s naom genetskom osnovom, s dovoljnom koliinom tjelesne otpornosti i s pet ula koja nas povezuju sa svijetom oko nas. Izvan te fizike realnosti nalazi se prostor uma ija materijalna osnova - mozak poinje bujati pod utjecajem iskustava od prvog dana ivota. Na mozak odreuje nae meusobne odnose, a nai odnosi oblikuju na mozak. ovjekovo je bie nedjeljivo od njegove egzistencije, pa kad ih ne promatramo u cjelini dobivamo sliku kakvu su imali slijepci kad su pokuavali u indijskoj prii opisati slona. Stapanje u cjelinu saznanja raznorodnih znanosti u okviru interpersonalne neurobiologije kao i usklaivanje raznovrsnih jezika kojima te znanstvene discipline govore daje cjelovitu sliku slona i premouje staru podjelu izmeu duha i materije koju je dodatno zaotrio Descartes svojom podjelom na duh i tijelo. Na taj nain nam se otvaraju vrata prema integrativnom pristupu koji omoguuje nama, naim klijentima, edukantima i supervizantima novo i uzbudljivo putovanje prema koherentnosti i emocionalnoj ravnotei. Na se mozak mijenja kroz cijeli na ivot, a na um, proizaao iz spleta veza i neuronskih strujnih krugova, nastavlja se razvijati. Svako novo iskustvo potie rast sinapsi u mozgu i mijenja mozak. Neuroznanost nas upozorava da mi koristimo samo mali dio potencijala mozga. Razvijanje novih strujnih neuronskih krugova pojaava nau sposobnost za koritenje skrivenih kapaciteta mozga. Te se promjene dogaaju zbog toga to kad usmjerimo nau panju na neto, na raznim lokacijama u mozgu neuroni se aktiviraju, a oni neuroni koji se zajedno aktiviraju, zajedno se i povezuju. Iskustvo izaziva aktiviranje neurona i njihovo meusobno povezivanje. Tako se stvaraju nove sinapse, a nove sinapse mijenjaju materiju mozga. Promjena materije direktno utjee na nain funkcioniranja uma. Siegel naglaava da ak nije potrebno ni imati aktivno stvarno iskustvo da bi se potakla promjena. Dovoljno je usmjeriti panju na zamiljenu aktivnost, kao kod voene fantazije, da bi dolo do aktiviranja neurona i stvaranja novih sinapsi. Tako na primjer, povrijeeni sportai koji prolaze kroz rehabilitaciju mogu u tom procesu koristiti zamiljanje svoje sportske rutine kako bi ojaali neuronske veze i time stvorili mentalnu predispoziciju za rehabilitaciju povrede na periferiji. Vano je to se fokusira. Bez obzira da li je to dio psihoterapijskog procesa ili nekog dnevnog iskustva ono na to obraamo panju igra ulogu. Hotimino usredotoenje panje na neto stvarno ili na slike u naoj mati izaziva aktivaciju, tj. ispucavanje neurona. Panja pojaava plastinosti i spremnost mozga da se mijenja kao odgovor na iskustvo. Poznato je da su kod ljudi koji posjeduju posebne vjetine specifini dijelovi mozga odgovorni za te vjetine bogatiji sinapsama. to vie obraamo panju na neke aktivnosti ili ih izvodimo, to e se vie aktivirati dijelovi mozga odgovorni za te aktivnosti. To je upravo ono to se u mnogim situacijama dogaa u terapiji i superviziji. Prisjeanje na neto i obraanje panje na pratee emocije pomae integraciju elemenata uma koji su do tada bili dezorganizirani. Nain na koji neuroni spajaju udaljene dijelove

lanci

455

Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (2), 453-463 str.

mozga u funkcionalnu cjelinu, osvajajui novi teritorij neiskoritenog modanog tkiva, naziva se neuralna integracija. Tako mozak poinje raditi kao dobro ugoen sustav udaljenih instrumenata i proizvoditi muziku koherentnog uma. Njegujue interpersonalno iskustvo izmeu roditelja i djeteta u ranom djetinjstvu potie razvoj integriranog uma sa svim karakteristikama optimalnog funkcioniranja. Istraivanja iz podruja fenomena privrenosti pokazala su kako razliiti stilovi njege djeteta izazivaju razliite forme privrenosti i, paralelno, kako utjeu na razvoj djetetovog mozga i posljedino tome na oblikovanje emocionalnog, socijalnog i mentalnog funkcioniranja. Za optimalno funkcioniranje u svim segmentima ivota i za razvoj koherentnog uma, od presudne je vanosti da rana povezanost roditelja i djeteta bude sigurna. U toj ranoj komunikaciji dijete - roditelj sigurnost se gradi na osnovi osjeaja djeteta da ga roditelj vidi i uje. Takva komunikacija uvjetovana je djetetovim signalima, a roditelj te signale pravilno tumai i na njih pravovremeno odgovara. To dijete doivljava kao potvrdu svog postojanja i vrijednosti, razvija osjeaj da ga roditelj razumije, da e zadovoljiti njegove potrebe i da je sigurno. Na razini materije mozga takav odnos omoguuje neometano protjecanje elektrinih impulsa kroz neuronske veze i formiranje novih sinapsi. Na razini uma to znai neometano protjecanje energije i informacija, to opet dovodi do neuralne integracije, sve kompleksnije kako dijete sazrijeva. U odrasloj dobi kod takve osobe koja je ostvarila zdravu sigurnu privrenost, desna hemisfera mozga - odgovorna za autobiografsko pamenje, slanje i primjeivanje neverbalnih poruka, kao i sposobnost empatije - usklaena je preko corpusa callosuma i desnog orbitofrontalnog renja s lijevom hemisferom odgovornom za logino miljenje. Takva integracija lijeve i desne strane mozga uz vertikalnu integraciju od primitivnijih do kompleksnijih razina mozga vodi ostvarenju elastinog, prilagodljivog, ivahnog, stabilnog i koherentnog mentalnog stanja. Za razvoj sigurne privrenosti kod djeteta je osim 1) uvjetovane usklaene komunikacije, potrebna sposobnost roditelja da 2) emocionalno komunicira, to znai da prihvati i potvrdi djetetova pozitivna i negativna emocionalna iskustva, te da je u stanju 3) voditi dijaloge s djetetom o misaonim funkcijama uma. To znai da je roditelj voljan razgovarati o mislima, osjeajima, opaanjima, sjeanjima, doivljavanjima, stavovima i vjerovanjima kao i o svemu drugom to e kod djeteta razviti sposobnost za prepoznavanje osjeaja i stanja kod drugih i time stvoriti pretpostavke za razvoj sposobnosti uvida u funkcioniranje uma drugih osoba, tj. osnove za razvoj empatije. Takoer je vano da je roditelj 4) sposoban popraviti komunikaciju s djetetom nakon prekida. Kao zadnji, ali vrlo vaan proces, koji se, pokazao vanim prediktorom sigurne privrenosti kod djece je 5) formiranje roditeljima smislene i odraslim sluaima razumljive vlastite ivotne prie (Siegel i Hartzell, 2003.). Istraivanja su, naime, pokazala da to je vie roditelj na miru sa svojom prolou, to ju je smislenije sloio kao priu, te na taj nain razumije kako su odnosi s njegovim vlastitim roditeljima utjecali na njegovo formiranje kao odraslog, to e vie imati emocionalnog i kognitivnog kapaciteta, te se njegov vlastiti nesvjesni materijal nee projicirati u odnos s

456

lanci

Lj. Bastai: Supervizija i inerpersonalna neurobiologija...

djetetom. Na ivot i to kako emo se odnositi prema vlastitoj djeci, ljubavnim partnerima i drugim vanima osobama ne odreuje toliko to to nam se dogodilo, nego, koji smo smisao svemu tome dali. Roditelji koji su usprkos tekim ivotnim iskustvima uspjeli obraditi svoj ivot na nain da on tvori koherentnu priu, imaju visok stupanj svijesti o sebi, tj. uvid u vlastito funkcioniranje i kroz to su postigli ono to se naziva steena sigurnost. Kad djeca zbog neprimjerenog roditeljstva nisu razvila sigurnost, onda je njihov emocionalni, kognitivni i socijalni razvoj kompromitiran. U odraslom ivotu imaju cijeli niz problema na razini individualnog, partnerskog, roditeljskog i socijalnog funkcioniranja. Njihov um je inkoherentan, a neuronske integrativne veze nedovoljno razvijene. Model njihovog odnosa s roditeljima projicira se na sve kasnije znaajne odnose u ivotu. Premda su utjecaji na razvoj u djetinjstvu kljuni za kasniji ivot, ne smijemo ispustiti iz vida novo ohrabrujue saznanje o potencijalu mozga za promjenu kroz cijeli ivot. Paralelno sa Siegelovom nadahnjujuom integracijom znanosti, Alice Miller u svojoj zadnjoj knjizi naglaava vanost prosvijetljenog svjedoka koji svjedoei ispovijedi o mukama djetinjstva pomae djetetu ili odrasloj osobi da daju smisao svojim iskustvima i svom ivotu to je jedna od najvanijih stepenica na putu prema koherentnosti. Prosvijetljeni svjedoci mogu biti prisutni roaci, odgajatelji u djejem vrtiu, uitelji, partneri, terapeuti i supervizori (Miller, 2001.). Tako je stjecanje steene sigurnosti koja je preduvjet za optimalno funkcioniranje, proces za koji se nakon djetinjstva otvara prostor u svakom znaajnom odnosu u ivotu: ljubavnom, prijateljskom, terapijskom i supervizijskom. Ljubavni odnos jedna je takva mogunost. Kod partnera koji po pravilu imaju istovjetne povrede iz faze formiranja privrenosti, svjestan, uzajamni, usmjereni napor dovodi do postupnog razvoja steene sigurnosti i poslijedinih promjena na razini ponaanja, doivljavanja i razumijevanja to paralelno stvara uvjete za promjenu i na razini materije mozga. To je proces u kojem i jedan i drugi partner figuriraju i kao promotori novog iskustva i kao prosvijeeni svjedoci jedno drugom. Ako pogledamo elemente ponaanja koje partneri moraju nauiti kako bi omoguili jedno drugom prolazak kroz procese stjecanja steene sigurne privrenosti vidimo da su i prema principima Imago terapije (Hendrix, 1990.) i emocionalno fokusirane brane terapije (Johnson, 2004.) ti elementi istovjetni onima koji su nuni u razvoju primarne sigurne privrenosti. Uvjetovana usklaena komunikacija kod branih parova nema onaj znaaj za isto fiziko preivljavanje i sigurnost koji je potreban u djetinjstvu, ali ima itekakav znaaj za emocionalno preivljavanje i za doivljaj sebe. Parovi tu svoju potrebu esto izraavaju rijeima razumijevanje i prihvaanje. Iza tubalice on/ona me ne razumiju krije se potreba da ih partner prepozna i vrjednuje. To stvara osjeaj da se osoba ogledava u umu partnera i da postoji kroz njegovu sliku o sebi to je nain kako se kroz optimalni odnos s roditeljem u djetinjstvu formira jezgra Sebstva. Vrjednovanje se u branom odnosu doivljava i kroz potvrdu pozitivnih i negativnih emocija kao i kroz razgovor o sebi, svojim mislima, osjeajima, stavovima i vrijednostima i kroz interes za isto to kod partnera. Takve

lanci

457

Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (2), 453-463 str.

konverzacije kod odraslih isto kao i kod djece razvijaju sliku o umu drugog i ue prepoznavati osjeaje. Tako se pojaava empatija koja olakava popravak odnosa u sluaju prekida. Brani par mora kroz uzajamni rad nauiti da su prekid i popravak dio prirodnog ciklusa u odnosima te da je popravak odnosa u odreenom vremenu nakon prekida podjednaka odgovornost i jednog i drugog. Kroz taj uzajamni proces partneri rade na razumijevanju vlastite ivotne prie, a time i razumijevanju vlastitih projekcija koje remete brani ili partnerski odnos. Terapijski odnos je barem u poetku najsliniji odnosu roditelj - dijete. Dok je u branom odnosu i branoj terapiji odgovornost izmeu partnera podijeljena, u individualnoj je terapiji kao i u odnosu roditelj - dijete, poetna odgovornost na strani terapeuta. Terapeut figurira kao idealni roditelj, kao prosvijetljeni svjedok i kao uitelj. U terapijskom odnosu doivljaj klijenta da ga terapeut vidi, da ga osjea, da se on ogledava u terapeutovom umu, kljuno je iskustvo koje utjee na promjenu doivljaja sebe, na preoblikovanje Sebstva. Dok uvjetovana usklaena komunikacija u djetinjstvu omoguuje osjeaj koherentnosti, na neuralnoj razini taj se osjeaj predstavlja kao kreacija jezgrovnog koherentnog Sebstva, takva komunikacija u terapijskom odnosu otvara mogunost utjecaja na jezgru Sebstva. Nae Sebstvo je neuroloki stvoren u slojevima koji ukljuuju trenutnu interakciju sa svijetom oko sebe i sabiranje svih naih iskustava uzidanih u razne vrste memorije. I memorija i osjeaj Sebstva neprestano se preoblikuju formiranjem novih neuralnih veza (sinapsi) pod utjecajem novih i drugaijih iskustava u odnosu sa znaajnom osobom, terapeutom. Ti trenuci u kojima klijent prepoznaje sebe u umu terapeuta, kad ima iskustvo da je doivljen, glavna su informacija klijentu o njegovoj vrijednosti. To je obino onaj podatak koji je zbog neprimjerenog roditeljstva izostao u vrijeme odrastanja, a neuralni otisci o tom iskustvu ostali su u mozgu do odrasle dobi. I ostali elementi koji su vani za razvoj sigurne privrenosti u djetinjstvu dio su terapijskog procesa. I mi terapeuti pratimo emocionalno doivljavanje naih klijenata i nastojimo biti s njima i potvrditi njihove i pozitivne i negativne emocije. Takoer sluimo kao uitelji jer u naim dijalozima s klijentima raspravljamo o funkcijama uma: njihovim mislima, osjeajima, opaanjima, sjeanjima, stavovima, njihovom vrijednosnom sustavu. Tako ih poduavamo onome to su roditelji propustili uiniti. I na kraju kao terapeuti i surogat roditelji moramo biti osjetljivi na nijanse u meusobnom odnosu te osjetiti i artikulirati prekid u odnosu izmeu klijenta i sebe. Bez jasne artikulacije prekida kontakta sa svoje strane i prepoznavanja takvog stanja kod klijenta, klijent i terapeut nastavljaju sa stilom odnosa s kakvim su jedan ili drugi ivjeli u svojim primarnim obiteljima. Na taj nain se fiksiraju neuinkoviti neuralni putevi, a odgaa se oblikovanje novih sinaptikih veza. Kako je terapeut u sluaju zastoja terapijskog procesa obino blokiran na istoj razini na kojoj je blokiran klijent, odnos s klijentom mu koristi da prepozna svoje blokade. Radei na svojim blokadama terapeut tako modelira i za klijenta drugaiji nain suoavanja s problemom.

458

lanci

Lj. Bastai: Supervizija i inerpersonalna neurobiologija...

U odnos s klijentom, bio on pacijent ili supervizant, zapravo bi trebalo ui s proraenom slikom o sebi i s doivljajem smisla vezanim za vlastitu ivotnu priu. Pa ipak, koliko god radili na izgraivanju i sreivanju slike svog ivota, svaki je klijent novi izazov za terapeutovo preispitivanje kontratransfera i poticaj za superviziju. Kroz taj proces se odvija integriranje prolosti - sadanjosti - budunosti i slijeva se u koherentno znanje o sebi. Svako takvo preispitivanje pokree panju u odreenom smjeru, a kada se panja usmjeri, neuroni s raznih strana mozga se aktiviraju, meusobno se povezuju i tvore nove sinaptike veze. To mijenja strukturu mozga, obogauje funkcionalnost uma i mijenja terapeuta zbog poticaja koji proizlazi iz odnosa s klijentom. U supervizijski proces terapeut ulazi s veom svjesnou o sebi ve i zbog prirode edukacijskog procesa kroz koji prolazi ili je proao. Uz to se radi o kolegi koji se naao na istom poslu i ima isti cilj, a to je dobrobit, rast i razvoj klijenta, bio to psihoterapijski klijent, nastavnik ukljuen u konzultacije, uenik ili tienik centra za socijalni rad. Supervizija moe biti tura razmjena informacija i tehniko voenje supervizanta kroz labirint nepoznanica do uspjenog rada s klijentima, ali moe biti i poligon za supervizantovo intenzivno i duboko preispitivanje doivljaja sebe i vlastite koherentnosti ili nekoherentnosti. O supervizoru ovisi kojim e smjerom pokrenuti superviziju. U supervizijsku konzultaciju supervizanti obino donose sluajeve kod kojih su blokirani, za koje im se ini da se ne miu s mjesta ili osjeaju da im rad priinjava tekou i da im ne ide. Terapeut je obino blokiran na istom mjestu svog emocionalnog razvojnog ciklusa na kojem je blokiran i klijent. Sudbina nam obino poalje klijenta koji nam je potreban da odradimo dio svoje vlastite problematike. Da bi supervizija prela s povrnog na dublju razinu, mora postojati odnos povjerenja izmeu supervizora i supervizanta. Procesi koji to omoguuju imaju iste one karakteristike koje imaju procesi odgovorni za razvijanje sigurne privrenosti. Dakle, supervizant mora imati osjeaj da ga supervizor vidi, da ga osjea i da ga vrednuje. Taj doivljaj stvara kod njega osjeaj da se ogledava u umu supervizora i kroz to prepoznaje i potvruje sebe i vrijednost vlastite egzistencije. Na taj nain se stvara povjerenje i omoguuje preispitivanje vlastitih blokada i podruja neosvijetenosti koji poput dimne zavjese stoje izmeu njega, supervizanta i klijenta. Tada supervizija ukljuuje u svoj proces elemente terapijskog i vodi supervizanta prema dodatnom osvjeivanju i osmiljavanju vlastite ivotne prie. A to pak garantira da e sve manje supervizantovog osobnog materijala stajati izmeu njega i klijenta i sprjeavati da se uspostavi terapijski odnos i da potee terapijski proces. Mlada terapeutkinja radi s klijenticom koja ju frustrira jer psihoterapija po njenom miljenju sporo tee. Pacijentica dolazi iz obitelji u kojoj je bila u centru panje, ali rijetko zbog svojih potreba. Terapeutkinja je poetnica i jako joj je stalo da bude uspjena u svom poslu i pomaganju drugima. Velik broj mladih terapeuta zbog svoje profesionalne nesigurnosti ima ideju da samo brza promjena kod klijenta potvruje njihovu kvalitetu kao terapeuta. Nau mladu terapeutkinju najvie frustrira to to klijentica neprestano

lanci

459

Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (2), 453-463 str.

jadikuje, odbija sve njene sugestije za poboljanje kvalitete ivota, a sama vrlo malo radi na tome da svoj ivot uini smislenijim. Seanse postaju dosadne i jednoj i drugoj i kontakt izmeu terapeuta i klijenta blijedi. Na pitanje supervizora na koji nain ona izbjegava kontakt s klijenticom ostaje zateena. Pitanje to ona radi sa svojom frustracijom u seansi suoava terapeutkinju s time da njen prekid kontakta sadran u osjeaju dosade, gubitku interesa i povlaenju ima korijene u njenom djetinjstvu. Daljnji rad u superviziji vraa terapeutkinju u primarnu obitelj u kojoj je ona kao djevojica bila okruen nejasnoama i aputanjima. Nikad nije nita pitala jer je mislila da e tako pogrijeiti. Vrlo osjetljivo je primala implicitne signale od lanova svoje obitelji da se o nekim temama ne raspravlja. Tako je u sebe ugradila kao nesvjesni vrijednosni stav ideju da je znatielja neprihvatljiva. S druge strane, frustracija normalne djeje znatielje bila je jedan od nesvjesnih motivatora za izbor profesije koja e joj otkriti tajne ljudskog ponaanja i na neki nain razjasniti ono to kao dijete nije razumjela. Proraujui svoj ivot i ponaanje kroz niz supervizijskih seansi i kroz analizu rada s drugim klijentima, terapeutkinja poinje prepoznavati svoj doprinos blokadi psihoterapijskog procesa. U svom terapijskom radu poinje sve ee prepoznavati tu duboko usaenu implicitnu zabranu da postavlja pitanja o neugodnim temama. To ju u poetku ini razoaranom jer vjeruje da bi samo prepoznavanje potisnutog materijala nakon toliko rada na sebi trebalo biti dovoljno njoj kao terapeutu da napravi promjenu. Terapeuti, koji kroz superviziju doive AHA efekt i razumiju kako njihov potisnuti materijal doprinosi neefikasnosti terapijskog postupka imaju pred sobom dugaak put. Uei na vlastitoj koi, razvijaju razumijevanje za otpore klijenta i ue da u psihoterapiji koriste procese kroz koje su sami proli putem do vlastitog uvida. Svijest o zamkama koje je svima nama istkalo djetinjstvo nije dovoljna jer su te prve matrice u mozgu dominantne i one se aktiviraju uvijek kad neto radimo automatski bez pune svjesnosti. Kad smo slijepi i uspavani za stanje naeg vlastitog uma, kad ivimo na tzv. automatskom pilotu, ono to inimo je da ponavljamo stare zapeaene modele neuralnog ispucavanja bez svijesti o tome i bez mogunosti promjene. I tada ponavljamo isto. A kad radimo isto, moemo se kladiti da emo dobiti isto. Neprestana otvorenost i puna svjesnost za vlastite reakcije u terapijskom procesu omoguuje da prepoznamo nae zamke i da ih koristimo u radu s klijentom, to istovremeno znai da se kroz taj proces prepoznavanja i reagiranja u nama odvija proces stvaranja novih neuralnih puteva. Posao supervizora je da bude u potpunosti prisutan s terapeutom, da omogui terapeutu doivljaj da je vien u svoj svojoj kompleksnosti i nastojanju da svoj posao obavi na najbolji mogui nain. To znai da prati terapeutove verbalne i neverbalne reakcije i na njih pravovremeno reagira i da potvruje smislenost terapeutovih emocionalnih reakcija s obzirom na njegovo ivotno iskustvo. Istovremeno, kao kolege zajedniki analiziraju supervizirani materijal. Kada razmiljam o sebi kao supervizoru, zahvalna sam to su mi supervizanti poklonili povjerenje i istovremeno omoguili da neprestano preispitujem svoje

460

lanci

Lj. Bastai: Supervizija i inerpersonalna neurobiologija...

granice i svoje tamne zone. Supervizija je postupak tijekom kojeg sjedim s osobom koja je visoko motivirana za rad na sebi. Ta visoka motiviranost motivira i mene da dodatno aktiviram sva svoja ula kao i svijest o vlastitom tijelu, mislima, osjeajima, sjeanjima, o svojim stavovima i vrijednostima. Svaki supervizijski sat je izazov za mobiliziranje pune svjesnosti. Integriranjem zona svjesnosti dobivamo orue koje nam omoguuje da budemo svjesni sebe i svijeta oko sebe u sadanjem trenutku. Kad sluamo nae tijelo i poruke koje nam ono alje imamo direktan pristup naoj intuiciji i dubokom sutinskom znanju. Na taj nain se otvaramo prema naoj mudrosti, instinktima i emocionalnoj inteligenciji koji prirodno struje kroz na um (Simon, 2005.). Tijekom supervizije pratim kako se supervizant predstavlja u svoj svojoj kompleksnosti i kako to to uoavam odjekuje u meni. Jer ono na to obraamo panju izaziva aktiviranje neurona u raznim podrujima mozga, a neuroni koji se aktiviraju zajedno, zajedno se i povezuju u nove neuralne veze, sinapse, koje su rezultat promjena, a i preduvjet za dugotrajne promjene. Moje reakcije koje proizlaze iz integracije raznih zona svjesnosti, sueljavaju supervizanta i istovremeno mu pokazuju razliit model rada s klijentom. U umu supervizanta tako se stvara slika jo jednog pristupa koja se u materiju mozga upisuje putem aktiviranja zrcalnih neurona. Aktiviranje zrcalnih neurona predstavlja neuralnu podlogu procesa poistovjeivanja - kada se supervizant identificira sa supervizorom kroz promatranje njegove aktivnosti. Rad sa supervizantom za mene kao supervizora otvara i neke moje osobne teme kojih se prisjeam s mirom ili postajem svjesna da im je i dalje potrebna prorada. Upravo rad s motiviranim kolegom omoguuje mi da te teme promiljam iz drugog kuta i tako steknem neke nove uvide i pokrenem drugaije mehanizme u svom funkcioniranju. to vie radimo na sebi i preispitujemo doivljaj sebe, preslagujemo kockice svoje ivotne prie, to je vea vjerojatnost da emo ie i jasnije moi biti u kontaktu s onim to je SADA, a da pritom ono to je SADA bude to manje iskrivljeno i obojeno naim nesvjesnim materijalom iz prolosti. Taj se materijal u postupku supervizije osvjeuje, sreuje, slae i stavlja na mjesto koje mu pripada. Paralelno s tim procesima odvijaju se procesi stvaranja novih neuralnih veza koje preklapaju stare. Sve struke koje se bave ljudima morale bi uz nuno povremeno obnavljanje i nadopunjavanje znanja imati i obavezni sustav supervizije za sve; od supevizora do edukanta. Moda bismo u svrhu popularizacije supervizije taj sustav morali nazvati drugaije, kako bismo maknuli onaj dio koji u sebi implicira kontrolu, a ugradili neto to implicira rast i razvoj. Jer rast i razvoj i korisnika i djelatnika i supervizora su glavni cilj supervizijskog procesa. Supervizija je prilika za preobraaj svih ukljuenih u taj proces.

lanci

461

Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (2), 453-463 str.

LITERATURA
1. 2. 3. 4. 5. 6. Hendrix, H. (1990). Getting the Love You Want. New York: Harper Perrenial. Johnson, S. M. (2004). The Practice of Emotionally Focused Couple Therapy. New York: Brunner - Routledge. Miller, A. (2001). The Truth Will Set You Free New York: Basic Books. Free. Siegel, D. J. (1999). The Developing Mind. New York: Guilford Press. Siegel, DJ. & Hartzell, M. (2003). Parenting from the Inside Out. New York: Jeremy P. Tacher - Putnam. Simon J. (2005). Mindsight. Washington DC: Lecture on neurobiology at Imago RT workshop.

462

lanci

Lj. Bastai: Supervizija i inerpersonalna neurobiologija...

Ljiljana Bastai
Center Lj. Bastai Zagreb Zagreb

SUPERVISION AND INTERPERSONAL NEUROBIOLOGY - HOW THE SUPERVISORY RELATIONSHIP CHANGES THE SUPERVISOR AND THE SUPERVISEE SUMMARY
Some recent results of the research in the area of neuroscience point out to the fact that brain is not an unchangeable matter, but our most plastic organ that is subject to the change initiated by interpersonal interaction. That makes it a social organ par excellence. Research studies from the area of the attachment theory suggest that mind can change and develop throughout lifetime under the influence of the emotional relationship. Any committed emotional relationship, whether it is a love relationship, parenthood, friendship, psychotherapy or supervision, which contains basic characteristics needed for the development of security, creates prerequisites for neural integration in the brain of an individual. That results in a flexible self-regulation of the functioning of an individual with regard to oneself and ones environment. Key words: brain, mind, interpersonal neurobiology

lanci

463

Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (2), 453-463 str.

464

lanci