Mihael Sobolevski

Poljska nacionalna manjina u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata

Poljska je nacionalna manjina u Kraljevini Jugoslaviji spadala u manje nacionalne skupine, pa je, veoma esto, pri statistikim iskazima, svrstavana pod skupne izraze: druge ili, pak, ostale nacionalne skupine. Njena malobrojnost, kao i manjak odgovarajue arhivske i druge grae utjecali su, stoga, i na stupanj njene historiografske i kulturoloke istraenosti, no, ipak, njoj su posveeni, dodue malobrojni, publicistiki i znanstveni radovi, a obrauje se te spominje i u nekim radovima ireg obuhvata.1
1

slavije po veroispovesti i materinjem jeziku po popisu od 31.III. 1931. godine, serija II., sv. III, Beograd, 1945., Istorijski arhiv Komunistike partije (KP) Jugoslavije, knj. 2 (Borba 1942.-1943.), Beograd, 1949., Dokumenti istorije omladinskog pokreta Jugoslavije, t. II., knj. 1 (1943.),

Ovdje, naravno, navodim samo izbor objavljenih izvora i literature o tome: Definitivni rezultati popisa stanovnitva Kraljevine Jugoslavije od 31. januara 1921. godine, Sarajevo, 1932., L. Trnjegorski, Jugoslovenske manjine u inostranstvu, Beograd, 1938., Stanovnitvo predratne Jugo-

Beograd, 1959., D. Luka, Pripadnici poljske nacionalne grupe u Jugoslaviji u toku narodnooslobodilakog rata (NOR), Vojnoistorijski glasnik, g. XXI., br. 1, Beograd, 1970., J. Kumo, Poljaci prnjavorskog sreza, u: Srednja Bosna u naronooslobodilakoj borbi. lanci i sjeanja, knj. 1 (Srednja Bosna do ustanka i u ustanku 1941.), Beograd, 1976., H. Batowski, Hrvati i Poljaci u okviru Austro-Ugarske Monarhije. Promatranje i prosudbe, idakov zbornik, posebni svezak Historijskog zbornika, sv. XXIX-XXX, Zagreb, 1976.-1977., A. Burda, Poljski naseljenici u Bosni, Zbornik krajikih muzeja, sv. III, Banja Luka, 1968.-1969., Dokumenti o

372

Poljska nacionalna manjina u Jugoslaviji

Poljsku bi nacionalnu manjinu inae trebalo vie istraivati i zbog injenice to je ona nakon Drugoga svjetskog rata masovno iseljena u domovinu svojih predaka, ime je gotovo i nestala s junoslavenskih podruja, pa su istraivanja njene prolosti ujedno i jedino svjedoanstvo o njenom ranijem prisustvu u tim podrujima. Ovo saopenje, stoga, eli tome svjedoiti.2 Treba naglasiti, ne ulazei podrobnije u pitanje prisustva Poljaka u prolosti u pojedinima junoslavenskim podrujima, da se Poljaci u njih poinju organizirano naseljavati tek nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske Monarhije 1878. godine. Do tada su se oni u ta podruja samo pojedinano naseljavali, prije svega nakon propasti poljske kraljevine i podjele Poljske 1975. od strane Austrije, Pruske i Rusije. Politike su emigracije Poljaka u pojedine europske i prekooceanske zemlje bile brojne i nakon poljskih ustanaka 1830.-1831., 1846.-1849. i 1861.-1864. godine. No, te je pojedinane sluajeve teko, pa i nepotrebno pratiti, pa e se u saopenju pratiti samo masovna kolonizacija Poljaka u junoslavenska podruja u
spoljnoj politici Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) 1945., Beograd, 1984., Dokumenti o spoljnoj politici SFRJ 1946., Beograd, 1984., J. Kokot, Dvanaesta proleterska slavonska brigada, Beograd, 1987., N. ehi, Politika iseljavanja i useljavanja na podruju Bosne i Hercegovine (BiH) 1918.-1921. godine. Migracija i BiH, Sarajevo, 1990., R. Kaltenberger, Operationszone Adriatisches Kstenland. Der Kampf um Triest, Istrien und Fiume 1944/1945, Graz Stuttgart, 1993, H. Kumberovi, Iseljavanje Poljaka iz BiH 1946. godine, asopis za suvremenu povijest, br. 1 (30), Zagreb, 1998., i Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u jugoslovenskih naroda, t. IV., knj. 1-28 (Borbe u BiH), Beograd,
2

bez g. izdanja. Kao pripadnik poljske nacionalne manjine imam pri tome i osobni interes, kao i osobna iskustva o prisustvu te manjine i njenim problemima u junoslavenskima podrujima.

Mihael Sobolevski

373

razdoblju nakon okupacije BiH, a i to gotovo samo u to podruje. Nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske Monarhije njene vlasti alju pojedine Poljake iz Galicije u BiH, gdje oni obavljaju pojedine civilne i vojne dunosti u sklopu uspostavljenoga okupacijskog sustava. Potom slijedi 1895. godine - prava kolonizacija Poljaka u BiH, koja traje desetak godina, a uglavnom je usmjerena u podruja Bosanske krajine, odnosno srednje Bosne. Austro-ugarske su vlasti, inae, poticale iseljavanje Poljaka iz Galicije, pa i, dodue manje, iz leske (Cislajtanije) iz vie razloga. Naime, tamo je, na relativno malom podruju, ivjelo vie od pet milijuna Poljaka. Stoga je, potkraj 19. st., Galicija dobila svojevrsna autonomna prava, koja su ponajvie koristila poljskim plemiima, ujedno i vlasnicima najveih povrina obradive zemlje, panjaka i uma. Oni su, uostalom, ishodili i pojedinana autonomna prava, a radi ouvanja svojih osobnih interesa, od cara i beke vlade, koji su time, zauzvrat, sebi osigurali potporu Poljaka u Carevinskom vijeu. Kako je, pak, seljako stanovnitvo s malo ili bez zemlje, a uz povremene nemire, stalno nastojalo ostvariti podjelu plemike zemlje, autonomne su vlasti u Galiciji, kao i austro-ugarske vlasti nastojale dio tog stanovnitva preseliti i u podruja okupirane Bosne i Hercegovine, koja su, prije i poslije okupacije, bila optereena dubokima nacionalnim i vjerskim suprotnostima te kulturalnim raznolikostima. Muslimansko i srpsko stanovnitvo, usto, nije s blagonaklonou prihvatilo okupaciju, pa je naseljavanje pojedinih dijelova BiH sa novim stanovnitvom s podruja Austro-Ugarske Monarhije (esi, Maari, Nijemci, Poljaci, Talijani, Ukrajinci itd.) trebalo, meu ostalim, posluiti i etnikim promjenama, koje bi,

374

Poljska nacionalna manjina u Jugoslaviji

pak, mislilo se, mogle utjecati na izmjenu odbojnosti spram okupacije i osnaiti, pomou novog stanovnitva, naklonost spram okupacijskih vlasti. Poljaci doseljeni u BiH dobivaju, pak, od austro-ugarskih vlasti zemljita pod ikarama i ume, koje je tek trebalo privesti poljoprivrednima kulturama i stoarstvu.3 Stoga pojedinci odlaze u gradove, zapoljavajui se u industriji, koja se potie i oivljava u to vrijeme. Glavni je, pak, kolonizacijski val Poljaka iz Galicije u BiH usmjeren u podruje sjeverno od Banje Luke, na desnu i lijevu obalu rijeke Vrbas. U tom podruju oni grade nova, ali i naseljavaju ve postojea naselja sa domicilnim, veinom srpskim stanovnitvom. Izvan tog podruja izgraeno je, usto, jo samo jedno vee naselje Poljaka i Rusina: Dombrava, kotar Bosanski Novi. Poljski su doseljenici njegovali razne oblike kulture i tradicije svoje domovine. To je posebno dolazilo do izraaja u podrujima etno-kulture, kulture prehrane i vjerskih obiaja, ime su ublaavali svoju opekulturnu izolaciju od vlastite matice. U veini su pripadali ruralnom stanovnitvu i bili nepismeni.4 Domicilno ih je stanovnitvo u BiH, ali i ono u Hrvatskoj nazivalo Galicijanima, to se odnosilo i na
3

To se, kazivali su moji bake i djedovi, koji u sudjelovali u migraciji iz Galicije u BiH, mukotrpno i vie godina radilo. 4 Kada sam kao gimnazijalac otpoeo istraivati svoje korijene i uiti poljski jezik iz knjiga, a ne iz govornoga vrela kunog ognjita, zanimalo me je li tko od meni poznatih Poljaka iz Galicije u BiH sa sobom donio i neku knjigu na poljskom jeziku. Pronaao sam samo dva molitvenika: jedan je bio toliko ishaban i oteen od uporabe da je od njega ostao samo hrbat, no drugi je bio dobro ouvan: tiskan je u Krakwu 1885. i, uz molitve, sadravao je u prilogu i kratku povijest poljskog kraljevstva, izloenu prema vladavini pojedinih kraljeva.

Mihael Sobolevski

375

doseljene Ukrajince iz Galicije, a ponekad je imalo i pejorativni prizvuk ili znaaj. Godine je 1910. u BiH, prema podacima tadanjega popisa stanovnitva, ivjelo 10.975 Poljaka. Bili su nastanjeni u 12 kompaktnih kolonija i u tridesetak mjeovitih naselja.5 U Prvome svjetskom ratu Poljaci su, kako oni u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, tako i oni u sastavima Njemake i Ruske Carevine, snosili sve tegobe toga okrutnog rata, a mnogi su izgubili ivote za interese u ratu suprotstavljenih europskih i svjetskih velesila. Pri kraju se rata dravnici zapadnih zemalja zalau za uspostavu poljske drave, koja je proglaena republikom 22. studenoga 1918. godine, elei je pretvoriti u dio sanitarnog kordona prema tada ve sovjetskoj Rusiji. Poljaci u podrujima BiH s odobravanjem i oduevljenjem prate proces uspostave poljske dravne neovisnosti, ali, ipak, ne izraavaju i posebni interes da iz Kraljevine SHS optiraju, odnosno odu u Poljsku, prije svega zbog toga to se, u to vrijeme, Poljska suoavala s problemom odreivanja granica sa susjednim dravama, a potom je ula u veljai 1919. i u avanturistiki rat protiv Rusije, tada ve sovjetske. Takvi unutarnjopolitiki odnosi i vanjsko okruenje Poljske, uz otvoreno pitanje pripadnosti Galicije, nisu pruali poticaj i sigurnost Poljacima iz BiH za povrat u staru domovinu. No, neki su od njih bili protjerani s podruja BiH, osobito oni koji su se posebno isticali u vrijeme okupacije (1878.-1908.) i aneksije BiH od strane Austro-Ugarske Monarhije. Inae, sliku rasprostranjenosti Poljaka u podrujima BiH te, ire, Kraljevine SHS mogue je rekonstruirati tek nakon
5

Njihova je detaljnija teritorijalna rasprostranjenost prikazana kasnije, u prikazu za podruje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

376

Poljska nacionalna manjina u Jugoslaviji

popisa stanovnitva Kraljevine SHS iz 1921. godine: bilo ih je 14.764, od toga u BiH 10.705, u Hrvatskoj 3148, u Sloveniji 338, u Srbiji 286, u Bakoj, Banatu i Baranji 284 te u Crnoj Gori tri. Samo u BiH bili su koncentrirani u svojima veinskim naseljima, dok su u ostalim podrujima Kraljevine SHS iskljuivo nastanjeni u mjeovitim naseljima, u manjim skupinama ili, pak, pojedinano. U BiH su bili, ve je spomenuto, koncentrirani u podrujima Okruga Banja Luka. U tom je Okrugu, od ukupno 10.705 Poljaka u BiH, ivjelo njih 9582 (u samoj Banjoj Luci ivjelo ih je 181, a u banjolukome kotaru 721, ponajvie u dvije poljske kolonije: Donji i Gornji Bakinci). U bosanskogradikome podruju, pak, ivjelo ih je 1219, i to u mjeovitim naseljima: Cerovljani, Kijevci, Nova Topola i Romanovci. Prema kotarevima ivjeli su i u bosanskonovome kotaru, gdje postoji samo jedno mjeovito naselje: Dombrava, sa 272 Poljaka i 68 Rusina, u derventskom kotaru (470 Poljaka u mjeovitim naseljima) i, ponajvie, u prnjavorskom kotaru (6283 Poljaka). Njihova su veinska naselja Devetina, Grabanica, Gumjera, Jadovica, Novi Martinac, Rakovac, Selite i Stara Dubrava (gdje ine treinu stanovnitva). U razdoblju se od 1921. do 1931. godine, odnosno do drugoga popisa stanovnitva u Kraljevini Jugoslaviji, broj stanovnika poljske nacionalne manjine uveao za 3873 osobe i odnosio se na 18.637 osoba. Njihov se broj, prema procjenama koje je teko provjeriti, do napada Njemake na Kraljevinu Jugoslaviju uveao na 20.000 osoba. Inae, poljska je nacionalna manjina, kao mala zajednica, k tome jo i ekonomski relativno siromana te teritorijalno usitnjena, koristila tridesetih godina 20. st. samo neke od

Mihael Sobolevski

377

svojih mogunosti, pa i prava.6 Ipak, u to se vrijeme, prije svega u BiH mogu uoiti neto ivlja kulturno-prosvjetna kretanja meu pripadnicima poljske zajednice. Toj je injenici svakako pridonijelo otvaranje Konzulata Republike Poljske u Banjoj Luci, uz Konzulat u Zagrebu i Veleposlanstvo u Beogradu. Tada u veim naseljima Poljaci nastoje izgraditi osnovne kole s odjeljenjima s nastavom i na poljskom jeziku. Uz pomo spomenutih konzulata i Veleposlanstva, kao i Poljsko-jugoslavenskoga drutva i Svjetskog saveza Poljaka u inozemstvu u Poljsku se alju na kolovanje mladii, koji uglavnom pohaaju teajeve poljskog jezika, a po povratku se ukljuuju u kolsku nastavu. Iz Poljske, pak, u podruja banjolukoga okruga dolaze skupine Poljaka u posjet svojim sunarodnjacima, koji sudjeluju i u gospodarskom, kulturnom, politikom i prosvjetnome ivotu okruga. U pojedinim se selima s veinskim poljskim stanovnitvom osnivaju podrunice drutva Ognjite (Ognisko), koje potie razvoj kulturnog ivota Poljaka. Osnivaju se, usto, folklorne i glazbene sekcije te knjinice s literaturom na poljskom jeziku. Sve je to pridonijelo da su Poljaci prve i druge generacije uspjeli ouvati svoje kulturne tradicije i nacionalne posebnosti, pa nisu bili masovnije podloni ili podvrgnuti nacionalnoj asimilaciji od strane autohtonog stanovnitva. Nacionalno-obnoviteljski pokret Poljaka u podrujima Kraljevine Jugoslavije i njihova sve tjenja povezanost s maticom zemljom onemogueni su i prekinuti napadom nacis6

O zakonskima i ustavnim pravima nacionalnih manjina, pa i poljske, u Kraljevini Jugoslaviji usp: M. Sobolevski, Nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji, u: Dijalog povjesniara/istoriara, 2, prir. H.-G. Fleck i I. Graovac, zbornik radova sa meunarodnoga skupa odranog 19.-21. studenoga 1999. u Peuhu, Zagreb, 2000., 395-410.

378

Poljska nacionalna manjina u Jugoslaviji

tike Njemake na Poljsku 1. rujna 1939. godine. Ta je injenica duboko potresla pripadnike poljske zajednice, pogotovu kada se u okupaciju i podjelu Poljske ukljuio i Sovjetski Savez. Ipak, oni su, iekujui sa zebnjom rezultate napada na Poljsku, poduzimali i odreene aktivnosti, sve do prikupljanja dragovoljaca za obranu poljske drave. No, niti jedan od tih dragovoljaca nije stigao do Poljske, jer ona je nakon 35 dana otpora kapitulirala. Poljska je, od tada, u okolnostima otpoetoga Drugoga svjetskog rata, sa svih strana bila okruena neprijateljskima dravama, a spram nje je samo Rumunjska, i to u samome poetku rata, iskazivala kakav-takav neutralni stav. Do 17. rujna 1939. je, stoga, njena kratka granica s Poljskom predstavljala i jedini izlaz poljskim civilima koji su se nastojali skloniti od strahovitih ratnih razaranja i vojnicima koji su nastojali izbjei njemako zarobljenitvo. Meutim, poljsko je granino podruje 17. rujna okupirala Crvena armija Sovjetskog Saveza, ime je odrezan i taj koridor spasa. U Rumunjskoj se tada zateklo priblino 10.000 izbjeglih poljskih vojnika, od kojih se jedan dio, priblino 3000 vojnika, htio preko Kraljevine Jugoslavije prebaciti u zapadnoeuropske zemlje i njihove kolonije. Za njih je, putem osnovanih komiteta za pomo, poljska nacionalna manjina u Kraljevini Jugoslaviji prikupljala hranu, novac i odjeu. Velika je pomo prikupljena u banjolukome okrugu, gdje se pomo prikupljala i u naseljima sa srpskim stanovnitvom. U to vrijeme, tridesetih, bolje reeno potkraj tridesetih godina godina 20. st., zbog agrarne prenapuenosti podruja u kojima je obitavala poljska nacionalna manjina u BiH, jaaju procesi njene migracije u Hrvatsku, prije svega u

Mihael Sobolevski

379

Slavoniju. Pojedinci, stoga, prodaju svoja imanja u BiH te kupuju kue i zemljita u Slavoniji.7 Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u Travanjskome ratu 1941. nastale su takve interesne i teritorijalne promjene koje su onemoguavale daljnju duhovnu i osobnu povezanost pripadnika poljske nacionalne manjine. Najvei se broj Poljaka naao u sklopu Nezavisne Drave Hrvatske (NDH), tvorevine Kraljevine Italije i Treega Reicha. S obzirom na tu injenicu treba ovdje najkrae ukazati na sastav stanovnitva te kvislinke tvorevine i na odnos njezinih vlasti prema nacionalnim manjinama uope. U NDH, koja se uglavnom sastojala od BiH te veeg dijela podruja Hrvatske, prema procjenama je ivjelo priblino 6,5 milijuna stanovnika: 3,5 milijuna inili su Hrvati, a preostalo se stanovnitvo svrstavalo meu nacionalne ili vjerske manjine. Pri tome treba izdvojiti samo muslimane koje su vlasti NDH smatrale Hrvatima islamske vjeroispovijedi, a kojih je bilo priblino 600.000. Srbe, pak, koji su prema broju stanovnika (priblino 1,955.000) zauzimali drugo mjesto, vlasti NDH nisu priznavale kao narod nego samo kao nacionalnu manjinu. Od preostalih nacionalnih manjina najbrojniji su bili Nijemci (priblino 180.000), a potom slijede Maari (priblino 75.000), Slovaci (priblino 65.000), idovi (priblino 40.000), Slovenci (priblino 30.000) i Talijani (priblino 5000), dok su preostale nacioU to su se vrijeme iz BiH u Slavoniju odselili, primjerice, i roditelji moga oca te, s majine strane, dvije tete s obiteljima i ujak, a i moj je otac potom, prije proirenja Drugoga svjetskog rata u nas, kupio zemlju u Slavoniji, u koju se, s obitelju, preselio tek u jesen 1941. godine, poto su ustanike srpske snage spalile Dombravu, a njezini se stanovnici rasprili na sve strane svijeta. Tada je to naselje praktiki nestalo sa zemljopisne karte.
7

380

Poljska nacionalna manjina u Jugoslaviji

nalne manjine obuhvaene odrednicom ostale (priblino 50.000). Stoga se ni ne znaju ni priblini pokazatelji o brojnosti poljske nacionalne manjine. Moglo ih je, prema mojim proraunima, biti izmeu 18 i 19 tisua. Vlasti NDH-a su imale razraen odnos spram poloaja i sudbine svih nacionalnih manjina. U traginom su se poloaju kao manjinske cjeline nali Cigani (Indidi, Romi) i idovi, jer na njih su primjenjivani rasni zakoni i bili su izloeni genocidu. Srbi su se, pak, okrutno i specifino tretirali: njihovo djelomino fiziko unitenje i iseljavanje u Srbiju trebala je biti kazna za njihovo navodno sudjelovanje u ranijemu velikosrpskom teroru nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji. Potom vlasti NDH-a taktiziraju u odnosu spram Srba, nastojei ih odvojiti od antifaistikoga pokreta, pri emu sklapaju i interesne sporazume s pojedinima etnikim skupinama, a umjesto njihova prevjeravanja na katolianstvo omoguuju im pripadanje Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. Povlateni su poloaj uivale prije svega njemaka, a potom i maarska nacionalna manjina. Prema ostalim su se manjinama vlasti NDH-a odnosile raznoliko, ovisno o okolnostima i prema prigodama. Tako se u izvjetajima civilnih i vojnih vlasti NDH-a, koji su poprilino tipizirani, navode raspoloenja naroda i pojedinih nacionalnih manjina spram unutarnjih i vanjskih prilika u zemlji. U dosadanjima istraivanjima o poljskoj nacionalnoj manjini nisam, meutim, pronaao dokaze ili dokumente u kojima bi se vlasti NDH-a oitovale spram te manjine. No, one su, kako pokazuju neki drugi izvori, raunale na kolaboraciju s njome. Naime, predstavnike su te manjine nastojale pridobiti za pojedinanu i kolektivnu suradnju, u nastojanjima da se pojedini Poljaci ili njihove pojedine skupne ukljue u ustaki pokret ili mobiliziraju za domo-

Mihael Sobolevski

381

branstvo, a sa tenjom da ukupna poljska nacionalna zajednica bude tolerantna prema vlastima i njenim postupcima. Najteim iskuenjima matica je poljske nacionalne manjine bila izloena u ljeto 1941. u sredinjoj Bosni, kada je to podruje posjetio Viktor Guti, jedan od najistaknutijih predstavnika ustakog pokreta u Bosanskoj krajini. On je bio ustaki stoernik Vrbaske banovine, a zamjenik mu je bio Felix Niedeielski, osoba poljskog porijekla. Boravei u srpnju 1941. u Prnjavoru, V. Guti se trudio pokrenuti Poljake iz tog podruja u borbu protiv Srba. Za takvu je suradnju u progonu srpskog stanovnitva tog podruja nudio Poljacima imovinu prognanih i unitenih Srba. No, predstavnici su poljske nacionalne manjine odbili takvu ponudu: sa Srbima su i ranije odravali dobre i dobrosusjedske odnose, a ponuda im je, usto, bila neprihvatljiva zbog njihovih moralnih svojstava i vjerskih razloga. S druge strane, pripreme ustanka u tom dijelu sredinje Bosne bile su usporene zbog malobrojnosti i slabosti organizacija KP, kojima, uostalom, nije bila obuhvaena i poljska nacionalna manjina. Naime, one su veoma oteano mogle djelovati u naseljima s poljskim stanovnitvom jer ono je nastojalo, u svim tim ratnim procesima, ouvati neutralni poloaj. Na njih su, usto, utjecali i slubenici poljskog konzulata u Banjoj Luci, koji su u njoj ostali i nakon kapitulacije Poljske u listopadu 1939. godine, a na njih je negativno djelovala i injenica to i srpski ustanici tada jo nisu iskazivali niti shvaali potrebu ukljuivanja u ustaniki pokret i pripadnika drugih naroda, pa i nacionalnih manjina. Tome treba pridodati i negativne utjecaje etnitva te njihove ideologije o pravoslavlju i srpstvu. Iz svih tih razloga, kada je Trei krajiki narodnooslobodilaki

382

Poljska nacionalna manjina u Jugoslaviji

partizanski odred (NOP odred) potkraj studenoga 1941. oslobodio od ustakih vlasti iroko podruje izmeu Banje Luke i Prnjavora te, na sjever, sve do rijeke Save, ime je osloboeno i vie sela s poljskim ili mjeovitim stanovnitvom (Gumjera, Kokori, Novi te Stari Martinac i dr.), to nije i iskoriteno za masovnije ukljuivanje Poljaka u narodnooslobodilaki pokret (NOP) nego samo za ukljuivanje pojedinih Poljaka u rad narodnooslobodilake vlasti. To se osloboeno podruje odralo do proljea 1942. godine, kada vlast u njemu uvruju etnike i ustake snage. Tad se vei dio poljskog stanovnitva naao pod etnikom vlasti, koja je, kao i ranije ustake vlasti, nastojala milom ili silom pridobiti ih za suradnju, tonije kolaboraciju. Pri tome su etnici uspjeli pridobiti samo rijetke pojedince ili manje skupine Poljaka, koji su naivno vjerovali da time uvaju poljsku nacionalnu manjinu od etnikog unitenja i veega terora. Potom je, potkraj prosinca 1942. godine, Prva proleterska brigada Narodnooslobodilake vojske (NOV) i partizanskih odreda Jugoslavije oslobodila u sredinjoj Bosni niz sela s poljskim stanovnitvom, oslobaajui ih etnikoga i ustakog terora, kada su se na desetine Poljaka pridruili partizanskim jedinicama. Stanje je postalo jo povoljnijim kada su dijelovi Prve proleterske brigade 16. sijenja 1943. oslobodili i Prnjavor, to je omoguilo formiranje Prnjavorskog bataljuna etvrtoga krajikog NOP odreda. Meutim, u tijeku 4. i 5. neprijateljske ofanzive etnike i ustako-njemake snage ponovno su zavladale podrujem sredinje Bosne, pa se veina pripadnika poljske nacionalne manjine opet nala pod kontrolom i terorom etnika. Stanje se mijenja tek sredinom srpnja 1943. kada je Drugi bataljun Pete krajike brigade ponovno oslobodio Prnjavor.

Mihael Sobolevski

383

Osloboenju tog gradia pripomogli su i Poljaci, suradnici NOP-a (meu njima se posebno isticao Ignac Kunecki), osobito svojim obavjetenjima o poloajima pojedinih neprijateljskih uporita. Potom se poljska omladina masovnije pridruuje partizanskim jedinicama ili ukljuuje u rad pojedinih organizacija NOP-a: Antifaistika fronta ena, Savez komunistike omladine Jugoslavije (SKOJ) i Ujedinjeni savez antifaistike omladine (USAO) BiH, kao i u organe narodne vlasti narodnooslobodilake odbore. Za ira ukljuivanja ili neukljuivanja Poljaka u NOP od proljea 1944. izvjesnu odgovornost dalje snose samo rukovodee institucije i pojedinci tog pokreta u BiH. U svojim proglasima i programatskim dokumentima, naime, pozornost prije svega usmjeravaju prema brojnima pripadnicima hrvatskog, muslimanskog i srpskoga stanovnitva. Stoga su rijetki dokumenti u kojima se obraaju i pripadnicima nacionalnih manjina, a kada to i ine u dokumentima se ni ne nazire budunost nacionalnih manjina nakon to zemlja bude osloboena od kolaboracionista, kvislinga i okupatora. Iz tih razloga Okruni komitet KP za Centralnu Bosnu naglaava, primjerice, kada je rije o pridobivanju stanovnitva za NOV, i manjkav politiki rad s pripadnicima nacionalnih manjina, zbog ega su poneki od njih i pasivni te se nedovoljno ukljuuju u NOV. U izvjetaju se tog komiteta 26. kolovoza 1943. meu ostalim naglaava:
Nacionalne manjine (Galicijani, Rusini, esi i Poljaci) jo uvek se pasivno dre prema naoj borbi, to je rezultat straha pred okupatorom i etnicima, a takoer i naeg nedovoljnog rada meu njima. Odluili smo da prethodno odrimo konferencije s njihovim vienijim ljudima i da preko njih ponemo prodirati u njihova sela.

384

Poljska nacionalna manjina u Jugoslaviji

Ovdje treba naglasiti da tom Okrunom komitetu, a to vrijedi i za rukovodstva drugih politikih organizacija (SKOJ, USAO BiH i dr.) nisu, kako je vidljivo, jasni ni nazivi pojedinih nacionalnih manjina. Galicijanima su nazivali sve koji su se doselili iz Galicije, dakle i Poljake i Ukrajince (Rusine), smatrajui pripadnike razliitih nacionalnih manjina pripadnicima navodne posebne nacionalne skupine. Ista odrednica, dodue samo za Rusine, koristi se, primjerice, i u izvjetaju Oblasnog odbora USAO Jugoslavije (USAOJ) za Bosansku krajinu upuenog Zemaljskom odboru USAOJ-a 11. studenoga 1943. godine:
Situacija na ovim terenima (sredinje Bosne) specifina je gotovo za svako selo. ivalj je veoma raznolik: Srbi, Hrvati, Slovenci, Muslimani, esi, Poljaci, Ukrajinci, Galicijani (Rusini). Nacionalna arolikost uslovljava donekle i raspoloenje omladinskih masa i njihovu orijentaciju. /.../. Nacionalne manjine ne opredjeljuju se aktivno ni na jednu stranu, smatrajui da su u tuoj zemlji i da ih se ne tiu ove stvari.

Usto, ove konstatacije su izreene bez nijansi, a nisu bile ni tone. Opovrgava ih, primjerice, izvjetaj Oblasnog komiteta SKOJ-a za Bosansku krajinu upuen Pokrajinskom komitetu SKOJ-a za BiH istoga dana kao i ranije navedeni izvjetaj, dakle 11. studenoga 1943. godine, u kojemu se, u dijelu o nacionalnim manjinama, osobito poljskoj, konstatira:
Omladina nacionalnih manjina je rezervisana, ali naklonjena nama. (Kod Poljaka postoji tenja stvaranja poljske brigade). Mi smo na naem posljednjem sastanku rijeili da jedan od nas ode tamo, upozna bolje organizaciju, sprovoenje linije bratstva, razbijanje neprijateljskih uticaja, mobilizacija sve kroz takmienje.

Mihael Sobolevski

385

Do osnivanja brigade nije dolo, ali je, nakon djelovanja politikih radnika i vojnih jedinica te upornoga viemjesenog rada, formiran Poljski bataljun. Naime, angairanjem Okrunog komiteta KP za Prnjavor i taba Jedanaeste divizije NOV-a osnovano je, prvo, 29. travnja Politiko predstavnitvo Poljaka pod rukovodstvom uitelja Jana Kumoa iz Martinaca, a potom je 7. svibnja 1944. osnovan i Poljski bataljun u Martincima, koji je brojio 200 boraca, a ukljuen je u sastav etrnaeste srednjobosanske brigade NOV-a. Formiranje tog bataljuna oznailo je prekretnicu u masovnom ukljuivanju Poljaka sredinje Bosne u NOP i njihovu ukljuivanju u sve strukture politike i vojne NOP-a. Nakon toga NOP-u se pridruuju i predstavnici poljske nacionalne manjine iz drugih podruja, prije svega Poljaci u Slavoniji, ali i oni iz njemakih jedinica ili zarobljenikih logora. Naime, u njemakim je jedinicama koje su djelovale u podrujima Balkana bilo i, uglavnom prisilno, mobiliziranih Poljaka, a poneki su se Poljaci, neovisno o tome, nali i u njemakima zarobljenikim logorima. Potkraj rata oni sve vie bjee iz tih jedinica i logora, to je mnogo tee, te stupaju u redova NOP-a u svim podrujima Jugoslavije. Usto, jedinice su Jugoslavenske armije u zavrnim operacijama osloboenja zemlje zarobile, meu ostalima, i 9425 Poljaka, koji su bili u sastavu njemakih jedinica. Svi su se do 1949. ivi i zdravi vratili u Poljsku iz jugoslavenskih vojnih zarobljenikih logora. U dosadanjima istraivanjima nije poklonjena nikakva pozornost istraivanju ljudskih gubitaka poljske nacionalne manjine u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata u nas. Stoga i nije mogue ni priblino utvrditi broj poginulih Poljaka u redovima etnika, domobrana, legionara, parti-

386

Poljska nacionalna manjina u Jugoslaviji

zana i ustaa, kao ni broj stradalih Poljaka civila, bez obzira tko je od pripadnika ratnih tabora prouzroio njihovo stradanje. Danas je teko i povjerovati da bi se takvo istraivanje uope moglo obaviti, jer najvei je dio Poljaka iz Jugoslavije nakon zavretka rata otiao u svoju staru domovinu. Inae, jo prije zavretka Drugoga svjetskog rata uspostavljeni su diplomatski odnosi izmeu Jugoslavije i Poljske, odnosno Vlade Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) i Privremene vlade Republike Poljske. Naime, Vlada DFJ je 30. oujka priznala Privremenu vladu Republike Poljske, a potom su jugoslavensko i poljsko poslanstvo 5. svibnja 1945. uzdignuti na rang veleposlanstva. Kasnije se, u ozraju veoma dobrih jugoslavensko-poljskih odnosa, razmatralo i pitanje repatrijacije pripadnika poljske nacionalne zajednice iz Jugoslavije. Protokol o iseljavanju Poljaka iz Jugoslavije potpisan je izmeu vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Republike Poljske 2. sijenja 1946. godine. Potom je osnovana i Jugoslavensko-poljska komisija sa sjeditem u Prnjavoru, koja je obavljala odgovarajue pripreme za iseljavanja, naravno uz potivanje pojedinanih volja svakoga pojedinca o tome hoe li uistinu otii u Poljsku. Dakle, bila je rije o dragovoljnom, a nikako prisilnome iseljavanju Poljaka iz Jugoslavije.8 Inae, predstavnici Republike Poljske obeavali su tim Poljacima iz Jugoslavije ljepi ivot u Poljskoj, s izgledima na dodjelu kua i zemlje njemakog stanovnitva u leziji iz koje je ono iselilo. Tako je do potkraj 1946. iz Jugoslavije u Poljsku odselilo 15.301 osoba, ponajvie 14.088 iz podruja sredinje
8

U Poljsku se, meu ostalima, odselili i moj neoenjeni ujak te jedna teta s troje djece.

Mihael Sobolevski

387

Bosne. U Jugoslaviji je ostalo svega priblino 4000 Poljaka, ponajvie onih koji su ivjeli u mjeovitim brakovima i asimilirali se s autohtonim stanovnitvom, osobito hrvatskim. To je i sudbina tree generacije doseljenih Poljaka.9

Saetak
Doseljenje Poljaka u junoslavenska podruja u veem je obimu vremenski smjeteno u vrijeme njihova doseljavanja iz Galicije, osobito u podruja srednje Bosne, u vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije. Uoi Drugoga svjetskog rata bilo ih je u podrujima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslavije priblino 20.000, a od toga, prema kriteriju teritorijalne rasprostranjenosti, ponajvie (16.000) u sredinjoj Bosni, dakle u podruju izmeu rijeka Bosne, Save i Vrbasa. Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941. veina se poljske nacionalne zajednice nala u podrujima Nezavisne Drave Hrvatske. Iako je poljska nacionalna manjina nastojala odrati neutralnost, nala se u Drugome svjetskom ratu u nas u podrujima sredinje Bosne, izloena manjima ili veim pritiscima te teroru od strane etnikih i ustakih vlasti, koje su je nastojale iskoristiti za svoje interese. Meutim, ta se je nacionalna manjina tijekom 1942. i 1943. poela povezivati s antifaistikim pokretom, pa je u svibnju 1944. od njenih pripadnika formiran i posebni Poljski bataljun, koji je svojim borbenim djelovanjem do kraja rata dao znaajan prilog slamanju kolaboracionistikih, kvislinkih i okupacijskih snaga u Jugoslaviji. Nakon zavretka rata najvei je dio Poljaka iz Jugoslavije, njih 15.301, dragovoljno odselio u Poljsku. Od tog broja ponajvie (14.088) ih je bilo iz sredinje Bosne. U Jugoslaviji je ostalo svega 4000 Poljaka, ponajvie onih koji su ivjeli u mjeovitim brakovima i asimilirali se s autohtonim stanovnitvom, osobito hrvatskim. Tako malobrojni i teritorijalno ratrkani nisu vie mogli odrati svojstva manjinske nacionalne zajednice. Ovo saopenje je, stoga, svjedoanstvo o njihovu povijesnom prisustvu u junoslavenskima podrujima.

To je i moja sudbina, jer toj generaciji i sam pripadam.

388

Poljska nacionalna manjina u Jugoslaviji

Zusammenfassung
Die Einwanderung von Polen in den sdslawischen Raum kann im wesentlichen auf die Zeit ihrer Einwanderung aus Galizien festgelegt werden, vor allem in das Gebiet des zentralen Bosniens, in der Zeit der Besetzung der Bosnien-Herzegowina seitens der sterreichischungarischen Monarchie. Vor dem Zweiten Weltkrieg lebten auf dem Gebiet des Knigreichs der Serben, Kroaten und Slowenen/Jugoslawiens ungefhr 20.000 Polen, davon nach dem Kriterium der territorialen Verteilung die meisten (16.000) im zentralen Bosnien, d.h. zwischen den Flssen Bosna, Sava und Vrbas. Nach der Besetzung des Knigreichs Jugoslawien im Aprilkrieg 1941 lebte die Mehrheit der polnischen nationalen Gemeinschaft auf dem Gebiet des Unabhngigen Kroatischen Staates. Obwohl die polnische nationale Minderheit versucht hatte, ihre Neutralitt zu bewahren, war sie whrend des Zweiten Weltkriegs im Gebiet des zentralen Bosnien mehr oder weniger groem Druck und Terror der Tschetnik- und Ustaschaherrschaft ausgesetzt. Diese beiden Mchte versuchten sie fr ihre eigene Zwecke auszuntzen. Diese nationale Minderheit begann sich jedoch in den Jahren 1942 und 1943 mit der antifaschistischen Bewegung zu verbinden, so da im Mai 1944 das besondere Polnische Bataillon gegrndet wurde, das mit seinem Kampfeinsatz bis zum Ende des Krieges einen wesentlichen Beitrag zum Brechen der Kollaborations-, Quisling- und Okkupationsmchte in Jugoslawien leistete. Nach dem Ende des Krieges zogen die meisten Polen freiwillig aus Jugoslawien nach Polen, sogar 15.301 Personen. Davon kamen die meisten (14.088) aus dem zentralen Bosnien. In Jugoslawien waren danach nur etwa 4000 Polen geblieben, hauptschlich jene, die in gemischten Ehen lebten und sich mit der autochthonen, vor allem kroatischen Bevlkerung assimilierten. Mit einer so kleiner Zahl und territorial verstreut konnten sie nicht mehr die Eigenschaften einer nationalen Minderheitsgemeinschaft bewahren. Diese Mitteilung ist deswegen ein Zeugnis ihrer historischen Prsenz im sdslawischen Raum.