Papina ka tehe za na općoj

audi jenci ji u sr ij edu 5 .

studenoga 2008.

Kršćanstvo nije lagodan put nego „zahtjevan uspon“ koji se ne

može dovršiti bez vjere u Isusovo uskrsnuće na kojemu se
temelji kršćanska nada – istaknuo je Benedikt XVI. na današnjoj
općoj audijenciji, tumačeći Pavlovu teologiju o križu i uskrsnuću.
Kršćanski bi život bio apsurdan bez vjere u Isusovo uskrsnuće –
rekao je Papa potvrđujući ono što je sveti Pavao prije dvije tisuće
godina naviještao prvim kršćanskim zajednicama.
"Ako Krist nije uskrsnuo, doista je uzaludno naše propovijedanje,
uzalud i vaša vjera … još ste u grijesima". Ove riječi iz Prve
poslanice Korinćanima govore o važnosti koju je sveti Pavao
pridavao Isusovu uskrsnuću. U tome se događaju, naime, krije
rješenje problema drame križa. Križ sam po sebi ne bi mogao
objasniti kršćansku vjeru. Uskrsno se otajstvo sastoji u činjenici
"bi… uskrišen treći dan po Pismima" – tako svjedoči prva kršćanska
tradicija. U tome je ključ Pavlove kristologije. Za Pavla je uskrsnuće
temeljna činjenica: gotovo prapočelo, na temelju kojeg Pavao može
izložiti svoj kratki navještaj: Onaj koji je raspet i koji je tako očitovao
beskrajnu ljubav prema čovjeku, uskrsnuo je i živ je među nama.
Važno je – rekao je Benedikt XVI. – zamijetiti sukladnost Pavlova
navještaja uskrsnuća s navještajem u prvim kršćanskim
zajednicama. Sveti Pavao pridaje veliku važnost doslovnom
prenošenju tradicije: "tako propovijedamo, tako vjerujete", ističući
jedinstvenost navještaja za sve vjernike i navjestitelje Kristova
uskrsnuća. Tradicija na koju se nadovezuje izvor je iz kojeg treba
crpiti. Izvornost Pavlove kristologije nikada nije na štetu vjernosti
tradicije. Apostolska predaja uvijek prethodi osobnoj Pavlovoj
preradi; on u svemu polazi od zajedničke tradicije, u kojoj se
izražava vjera svih Crkvi – istaknuo je Benedikt XVI.
Uputno je ovdje pojasniti kako sveti Pavao, u naviještanju uskrsnuća,
nije zaokupljen time da predstavi cjeloviti nauk o uskrsnuću. On o
uskrsnuću govori odgovarajući na sumnje i pitanja koja mu
postavljaju vjernici; riječ je dakle o prigodnom govoru, ali punom
življene teologije. Tu se susreće usredotočenost na ono bitno: mi
smo "opravdani" po Kristu, to jest Krist koji je umro i uskrsnuo
učinio nas je pravednicima i dionicima spasenja. U prvi plan prije
svega izbija činjenica uskrsnuća, bez kojega bi kršćanski život bio
naprosto apsurdan. Toga uskrsnog jutra dogodilo se nešto
izvanredno i, istodobno, vrlo konkretno, popraćeno točno određenim
znacima, koje su zamijetili brojni svjedoci. I za Pavla, kao i za druge
novozavjetne pisce, uskrsnuće je vezano uz svjedočenje onih koji su
imali izravan susret s Uskrslim. Riječ je o gledanju i slušanju ne
samo očima odnosno osjetilima, nego nutarnjim svjetlom koje potiče
prepoznati ono što vanjska osjetila potvrđuju kao objektivnu
činjenicu. Pavao – kao i sva četiri Evanđelja – stoga pridaje temeljnu
važnost ukazanjima, koja su temelj vjeri u Uskrsloga. Stvara se tako
onaj lanac tradicije koji će se, preko svjedočanstva apostola i prvih
učenika, protezati na buduća pokoljenja – istaknuo je Sveti Otac
No, možemo se zapitati: koji je, prema Pavlu, duboki smisao Isusova
uskrsnuća? Zašto je uskrsnuće za njega tako presudna tema? Pavao
zna dobro, i to često ističe, da je Isus oduvijek bio Sin Božji, od
trenutka svoga utjelovljenja. Novost uskrsnuća sastoji se u činjenici
da je Isus, uzdignut iz poniženja svoga zemaljskog života, postao Sin
Božji "u snazi". Isus ponižen sve do smrti na križu može sada reći
jedanaestorici: "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji". Uskrsnuće
stoga definitivno otkriva pravi identitet i izvanrednu veličinu
Raspetoga. To je uzvišeno dostojanstvo, tome dostojanstvu nema
premca: Isus je Bog! Za svetoga Pavla tajni Isusov identitet, bar s
metodološkog gledišta, u otajstvu uskrsnuća otkriva se više nego u
utjelovljenju. Dok naslov Krist, to jest "Pomazanik", kod Pavla teži
postati pravo ime Isusa a naziv Gospodin pobliže određuje njegov
osobni odnos s vjernicima, sada naslov Sin Božji osvjetljava duboki
Isusov odnos s Bogom, koji se u punini otkriva u uskrsnuću. Može se
stoga reći da je Isus uskrsnuo da bude Gospodar živima i mrtvima,
ili, drugim riječima, da nas opravda – rekao je Benedikt XVI.
Sve to ima važne posljedice za naš vjernički život: pozvani smo
čitavim svojim bićem biti dionici cjelokupnog događaja Kristove
smrti i uskrsnuća. "Umrli smo s Kristom" i "vjerujemo da ćemo i
živjeti zajedno s njime. Doista znamo: Krist uskrišen od mrtvih, više
ne umire, smrt više ne gospoduje nad njim". To prelazi u dioništvo u
Kristovim patnjama, koje uvodi u puno uobličenje s Njim putem
uskrsnuća kojemu se nadamo. To se dogodilo i svetom Pavlu, čije je
osobno iskustvo opisano u poslanicama: "da upoznam njega i snagu
uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako,
suobličen smrti njegovoj, prispio uskrsnuću od mrtvih". Teologija
križa nije teorija – to je zbilja kršćanskog života. Živjeti u vjeri u
Isusa Krista, živjeti istinu i ljubav zahtijeva svakodnevna odricanja i
trpljenja. Kršćanstvo nije lagodan put, to je prije svega zahtjevan
uspon, obasjan Kristovim svjetlom i velikom nadom. Kršćanin se
nalazi između dviju krajnosti: na jednom je kraju uskrsnuće koje se
već na neki način dogodilo ili je zajamčeno, a na drugom žurnost
uključivanja u proces koji sve vodi prema punini, u Poslanici
Rimljanima opisan živopisnom slikom: kao što čitavo stvorenje
uzdiše i muči se gotovo kao u porođajnim bolima, tako i mi uzdišemo
iščekujući otkupljenje svoga tijela – zaključio je Benedikt XVI. potom
se osvrnuo na otajstvo smrti koje je Crkva slavila ovih dana. Neka ta
misao – rekao je mladima – ne bude povod vašoj žalosti nego poticaj
da cijenite i vrjednujete svoju mladost, usmjeravajući uvijek vaš duh
prema duhovnim vrednotama koje ne propadaju. Neka bolesnima
bude poticaj da obnove svoju vjernost Kristu, znajući – ustvrdio je –
da smo u svakoj okolnosti uvijek u njegovim rukama.