RASPRAVE INSTITUTA ZA HRVATSKI JEZIK I JEZIKOSLOVLJE 33 (2007)

UDK 811.163.42'26"17" Izvorni znanstveni lanak

Rukopis primljen 30. VIII. 2006. Prihvaen za tisak 11. V. 2007.

Darija Gabri-Bagari
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Ulica Republike Austrije 16, HR-10000 Zagreb dgabric@ihjj.hr

KNJIEVNOJEZINA NORMA FRANJEVAKIH PISACA 18. ST. SASTAVNICA JEZINOSTANDARDIZACIJSKIH PROCESA

Vanom sastavnicom hrvatskoga predstandardnoga jezika smatra se koine franjevake knjievnosti 18. st. Izrasla iz pisane prakse bosanskih franjevaca 17. st., obogaena u jeziku hrvatskih franjevaca izraznim sredstvima puke knjievnosti, ve je u 18. st. pokazivala obiljeja standardiziranosti: polifunkcinonalnost, preskriptivnost i neovisnost o organskim idiomima. Koine je opisana u franjevakim gramatikama, to je naznaka normativnih tendencija.

Uvod
Prema suvremenim spoznajama pri nastanku standardnoga jezika presudne su kulturna i jezina tradicija, uz neprijepornu ulogu izvanjezinih imbenika razliitih u pojedinim nacionalnim zajednicama. U hrvatskom se sluaju mora naglasiti kontinuitet knjievnoga jezika od najstarijih razdoblja te istaknuti pokuaje normativnih zahvata ve od 17. st. Izbor narjene osnove hrvatskoga standardnoga jezika tako se vie ne tumai samo postojanjem dubrovakoga tokavskoga knjievnoga jezika kao uzora, teritorijalnom proirenou tokavice i brojnou njezinih govornika, nego se sva tokavska pisana praksa, slavonska, dalmatinska i bosanska, tretira kao predstandardni idiom izravno odgovoran za taj izbor. Za dalmatinsku i slavonsku tokavsku knjievnost tipino je da izrasta iz tradicije bosanske franjevake knjievne produkcije, pa i svoj izraz duguje bosanskoj franjevakoj koine. Tako gledano, knjievni jezik bosanskih franjevaca postaje sastavnicom one jezine batine na kojoj je utemeljen suvremeni hrvatski standard. 133

Darija Gabri-Bagari: Knjievnojezina norma franjevakih pisaca 18. stoljea Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 133145

Unato tradiciji koja je vodila k samostalnoj i neovisnoj jezinoj standardizaciji, odreeni zahvati u knjievnojezinu strukturu na prijelazu iz 19. u 20. st. neke su izvorno hrvatske knjievnojezine karakteristike podvrgnuli korekcijama ili su im zatvorili mogunosti ulaska u novovjeki hrvatski standard.

I.
Razmatranja o knjievnosti i jeziku franjevakih pisaca nuno odreuje injenica njihove viestoljetne vezanosti za jedinstvenu redovniku provinciju Bosnu Srebrenu. U vrijeme politike razjedinjenosti i razdijeljenosti bosanskohercegovakoga i hrvatskoga prostora izmeu triju politikih cjelina Mletake Republike, Habsburke Monarhije i Otomanskoga Carstva redodrava je funkcionirala kao ujedinjujui imbenik. Pripadnost redodravi Bosni Srebrenoj i franjevakom redu pretee nad nepripadanjem istoj civilnoj dravnoj organizaciji. I kad se u prvoj polovini 18. st. odvoji dalmatinska provincija Presvetoga Otkupitelja (1735.), obuhvativi prostor od Splita do Dubrovnika, a Kapistranskoj (1757.) pripadne Slavonija, veze izmeu franjevaca neprekinuto traju. Razdvajanje je donosilo samo organizacijske promjene, odnosilo se vie na praktine franjevake probleme, dok knjievno-jezine veze niim nisu naruene. Postoje podaci o kolanju franjevakih knjiga izmeu novostvorenih provincija, svjedoanstva o utjecajima pojedinih autora na pisce druge provincije i o popularnosti pojedinih djela izvan granica matine provincije. Slijedom tih spoznaja moemo govoriti o kompleksu franjevake knjievnosti neovisno o administrativno-organizacijskim granicama. Na toj injenici valja inzistirati stoga to se ustalilo atribuiranje pisaca prema regionalnoj pripadnosti (dalmatinski, bosanski, slavonski), a zanemaruje se spoznaja da se njihov knjievni izraz temelji na knjievnojezinoj koine franjevakih i isusovakih nabonih pisaca 17. st., a ne na mjesnom govoru. Djelovanje u istoj redodravi povezivalo je franjevake pisce pripadnike razliitih govora i poticalo ih na stvaranje knjievnoga izraza kojim e se govorne razlike prevladati. Knjievni izraz morao je biti na neki nain normiran, ujednaen i podjednako razumljiv u svim dijelovima redodrave. Unato jadikovkama onodobnih pisaca da svaki franjevac pie na svoj nain, koje su se uglavnom odnosile na grafijske neusklaenosti, franjevake pisce odlikuje jedan fond zajednikih karakteristika, posebno na razini jezine nadgradnje, tj. u leksiku i sintaksi, koje njihovu jeziku omoguuju atribut knjievni, a to uvijek pretpostavlja odreenu normiranost i ujednaenost. 134

Darija Gabri-Bagari: Knjievnojezina norma franjevakih pisaca 18. stoljea Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 133145

II.
Knjievno-tematska podudarnost takoer svjedoi o jedinstvu franjevakoga stvaralatva. Naime, nabona djela: homiletika, katehetska ili zabavno-pouna sukladna su po izboru i obradbi sadraja, po odnosu prema stranim izvornicima, a to je najvanije djela starijih pisaca, prvenstveno onih iz 17. st., postaju predloak mlaim piscima, piscima 18. st. Kad itamo u Grabovevu Cvitu pouku naslovljenu Nain za uzdizati malu dicu, otkrivamo oevidan utjecaj Lastrievih naputaka o odgoju Diica se imaju u strahu uzdizati, koje je taj bosanski franjevac objavio u knjizi Nediljnik dvostruk. Prouavanje izvora Babieva Cvita otkrila su nain kako prerauje svoje predloke Kaia, Bandulavia, Divkovia, Ania, itovia (etka 1967: 126 165). Svakako treba imati na umu da se u 18. st. pojavljuje i poezija kao novi anr, a karakteristian je za to razdoblje i iskorak prema novim temama, uglavnom povijesnim, tonije jaa interes za narodnu prolost. Paralelno s tim jezini uzor postaje i jezik i izraz pukoga stvaralatva. irenje repertoara knjievnih tema priskrbilo je knjievnom jeziku franjevake literature atribut polifunkcionalnoga, odnosno njegova se primjena protee izvan okvira nabonoga diskursa (Kuna 1972: 47). Jezikoslovna djela, predstavljena gramatikom fra Josipa Jurina, oituju oslanjanje na starije franjevake autore moda jo izrazitije nego knjievni korpus, s tim to u tom segmentu stvaralatva postoji i veza s isusovakim piscima (Tafra 1999: 2732). Jurin je ak izrijekom potvrdio da se ugledao na Della Bellinu gramatiku, tiskanu uz rjenik Dizionario italiano, latino, illirico (Venezia, 1728.), zatim da je prouio jezik fra Jerolima Filipovia, Jurja Barakovia, fra Andrije Kaia Mioia, fra Tome Babia, fra Lovre itovia. Filipovia istie kao pisca uzorna jezika (Kosor 1953: 5152). Na poetku svojih dijalokih gramatikih pouka T. Babi definira gramatiku: Grammatica est ars recte loquendi, recteque scribendi scriptorum et poetarum lectionibus observata. Gramatika je umijee pravilna govora i pravilna pisanja koje se vidi u tekstovima pisaca i pjesnika. Babiev aksiom znai da gramatiar svoj materijal mora crpiti iz knjievnoga teksta, a samim tim opisani (knjievni) izraz ima atribut prestinoga, biranoga, uzornoga. Knjievni jezik Babi u gramatici ne samo da opisuje ve ga koristi i kao metajezik, to mu proiruje podruje uporabe. Franjevaka se knjievnost 18. st. moe i mora promatrati kao cjelina, a jezine odlike sagledavati u kontinuitetu od pojave prvih pisaca Bosanaca Bandulavia i Divkovia pa do dalmatinskih autora 18. st. Zapravo, koine kojom su 135

Darija Gabri-Bagari: Knjievnojezina norma franjevakih pisaca 18. stoljea Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 133145

pisali bosanski franjevci 17. i 18. stoljea temelj je i osnovna sastavnica knjievnoga jezika dalmatinskih franjevaca 18. st. i graa na kojoj je nastao gramatiki opis u Jurinovoj Slovkinji i Babievoj Gramatici. Tek treba istraiti koliko je formiranju knjievnoga jezika 18. st. pridonio Bandulaviev lekcionar kao slubena, obavezna knjiga u crkvama na irokom potezu od Bosne do Bugarske, u Dalmaciji i Slavoniji, u Istri i Primorju, i u vremenskom protegu od 17. do 19. st. (Kovai 1991: 55). Jezik lekcionara imao je prestini status, pa je sasvim izvjestan njegov utjecaj na stvaranje jezinih navika. Za potrebe dalmatinskih crkava tiskana je 1773. preradba Bandulavieva lekcionara (1613.) iz pera plodnoga pisca fra Petra Kneevia (1701. 1768.). Ralamba Kneevieva lekcionara pokazala je izrazitu jezinu slinost dvojice autora, uz napomenu da Kneevi neke arhaine oblike i konstrukcije inovira uvoenjem izrazito novotokavskih karakteristika. Jezik tih dvaju lekcionara dokaz je o postojanju neprekinute razvojne linije hrvatskoga knjievnoga izraza od 15. do 19. stoljea bez obzira na regionalne i administrativne granice (Gabri-Bagari 2003: 117132). Jezik svih promatranih pisaca moe se zatim promotriti u suodnosu s gramatikim ustrojem hrvatskoga jezika predstavljenim u prvoj hrvatskoj gramatici Kaievoj, pa onda s onim opisima hrvatskoga gramatikoga nacrta kakav nalazimo u Babia, itovia, Jurina, Della Belle... Naravno, na onim jezinim razinama koje te gramatike tretiraju (Tafra 1999: 27). Jezik franjevake knjievnosti kao konzistentan sustav, zbog ega mu i moemo pripisati naziv koine, izvjesno je utjecao u 19. st.na odluku da se hrvatski standardni jezik temelji na tokavskoj osnovi. U cilju dokazivanja postavljene pretpostavke pozornost zadravamo na djelima najistaknutijih stvaralaca 18. st. iz junoga hrvatskoga kruga, a to su poimence: fra Filip Grabovac (1698. 1749.), fra Tomo Babi (1680. 1750.), fra Jerolim Filipovi (1688. 1765.), fra Andrija Kai Mioi (1704. 1760.), te gramatiar fra Josip Jurin (1730. 1801.). Navedeni su pisci odabrani prvenstveno zbog knjievnih kvaliteta i popularnosti njihovih djela, zbog tematsko-sadrajnih veza s bosanskom franjevakom produkcijom, zbog novih tema i stila, te posebno zbog njihovih vodeih pozicija u vremenu u kojem knjievno djeluju. Svjesni smo da je slika knjievnoga izraza u 18. st. tim izborom do neke mjere pojednostavnjena, ali kako je jezik niza dalmatinskih pisaca, i svjetovnih i nabonih, gramatiki opisao Mareti, ovdje samo upuujemo na tu studiju (Mareti 1915., 1916.). Cjelovitiji bismo uvid dobili ukljuivanjem slavonskih autora, ali kako je njihov jezik takoer opisan, mogua je usporedba jezinih podudarnosti (Mareti 1910: 146233). Opseg ovoga rada ne doputa ira zahvaanja. 136

Darija Gabri-Bagari: Knjievnojezina norma franjevakih pisaca 18. stoljea Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 133145

Opis jezika Fonoloka i morfoloka obiljeja

Svi franjevaki pisci 18. st. piu tokavicom, gotovo redovito ikavicom, ili ikavsko/jekavskim dvojstvom. Izbor ikavice ili jekavice, kao i nekih rubnih fonolokih odlika, najee je odreen jezikom pisca uzora, pievim podrijetlom, ali i govornom pripadnou publike kojoj je tekst namijenjen. Izrazitiji jekavizam prodire u jezik pisaca i djela koja stoje pod izravnim utjecajem narodnoga stvaralatva, za to su najbolji primjer Kaievi i Grabovevi stihovi. Jekavizam nije ni u njih ope obiljeje, ve je leksiki motiviran. Jekavski su ustaljeni sklopovi i sveze narodnoga pjesmotvora, npr. bijeli grad, bijele ruke, bijela kula, svijetla orda u Kaievoj poeziji, vjera moja (kao zakletva), bijela lica, sili odolijet, lijep i lijepo u raznim kombinacijama, nijesi (u sroku s jesi) u Grabovevim pjesmama. Jekavizama u prozi te dvojice pjesnika nema ili su vrlo ogranieni. Jedan broj odlika franjevake koine zajedniki je svim dalmatinskim piscima 18. st.: naporedna uporaba t/, nedosljednost u pisanju i uporabi glasa h, nebiljeenje jotacije u izvedenicama glagola iti, neobiljeavanje sekundarne jotacije. Dojmu jezine razliitosti pridonose raznolikosti u podruju samoglasnikih i suglasnikih alternacija, o kojima istraivai pieva jezika redovito nairoko piu (Mareti 1915: 191203). Svi tokavci franjevci iz 18. st. imaju j na mjestu prasl.*d leksiki ogranieno na likove gospoja, meja, meja. Sasvim je jasno da se radi o osobini knjievnoga jezika preuzetoj iz koine bez korekcije. Unato netokavskom podrijetlu, taj fonoloki akavizam nije ni jednomu zasmetao (Mareti 1915: 190; Gabri-Bagari 2002: 3). U morfologiji je zajednika svim piscima pojava imenikih starih, novih i prijelaznih nastavaka u D, L i Imn. Gmn. ustaljen je uglavnom s nastavkom -a, odnosno -i (u -i-osnova), premda ima i ostalih nastavakih inaica: -, -ov, -ih. Budui da se sve gramatike iscrpno bave sustavom mnoinskih padea, komparacija se sama namee, pa je sasvim razvidno da od Kaieve gramatike do najmlaega pisca 18. st. imamo istu situaciju. Isto tako, paradigme imenikih promjena u itovievoj, Babievoj i Jurinovoj gramatici ne pokazuju bitnih odstupanja od Kaieva nacrta (Tafra 1999: 1415). Tipino je za sve franjevake pisce, poev od Bandulavia i Divkovia, da u 1. l. jd. prezenta imaju nastavak -u kod glagola: volju, velju, molju, govoru. Taj oblik prezenta opisuje i Kaieva gramatika, i to upravo za isti tip glagola. U pisaca 18. st. postao je morfem -u odlika knjievnoga jezika (Mareti 1915: 239). 137

Darija Gabri-Bagari: Knjievnojezina norma franjevakih pisaca 18. stoljea Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 133145

Futur II. u obliku bude+infinitiv takoer je opepoznata pojava u jeziku svih franjevakih pisaca, pa je njegova prisutnost u jeziku promatranih autora sasvim oekivana: bude rei (Kai), budemo ivit; budemo se braniti (Filipovi), budu se odkriti; bude vinati (Grabovac), budem moi; bude moliti (Babi) (Gabri-Bagari 2001: 70). Kao izrazitu odliku knjievnoga jezika svi bosanski franjevaki pisci usvajaju glag. trpne pridjeve glagola izvedenih od iti u arhainom obliku: naast, proast, doast (Gabri-Bagari 2001: 71). U pisaca 18. st. navedeni su oblici redovito prisutni (Mareti 1916: 22). Primjeri: doast (Kai), naastomu, proastih (Filipovi), doasta (Grabovac), doast, proasti (Babi). Od starih oblika glag. priloga prologa sauvani su u cijelom franjevakom kompleksu reki, doadi, pa tako i u promatranih pisaca nalazi se tu i tamo reki (Filipovi), doadi (Babi). Sintaksa Sintaktike su odlike redovito uvjetovane vrstom teksta. Prijevodi i prerade oslanjaju se u dobroj mjeri na jezik izvornik, najee latinskih i talijanskih, pa su sintaktiki kalkovi prema tim jezicima osnovno obiljeje jezika franjevake knjievnosti 17. stoljea. Izvorni i nezahtjevniji tekstovi pouka i propovijedi slijede puke sintaktike modele. U promatranih pisaca 18. st. raslojavanje sintaktikih odlika ovisno o karakteru djela jo je izrazitije, premda se osnovne note koine i u njih redovito zapaaju. U originalnom stvaralatvu, posebno u poeziji ili u tekstovima inspiriranim pukom usmenom knjievnou, sintaksa e biti narodna, hrvatska, bez konstrukcija tipinih za prozna prijevodna ili kompilirana djela. U tom je smislu zanimljivo da unutar istoga djela, npr. u Grabovevu i Babievu Cvitu, prozni predgovori ili tzv. prilike imaju konstrukcije tipine za stariju franjevaku prozu, a stihovani dijelovi su dijametralno razliiti. U naraciji pretee puki reenini ustroj. Pogledamo li Babievu reenicu Zna bo Gospodin da imamo od svega potribu, ali ako budemo najpri kraljestvo Boje iziskivati, nee nam nita manjkati, uoavamo da se na sintaktikoj razini ne razlikuje od modela tipinoga za suvremeni hrvatski jezik. Najizrazitija zajednika osobina svih pisaca 18. st. je uporaba konstrukcije za+infinitiv kao zamjena za zavisnu, najee namjernu reenicu: saao je nad pakao za izvesti svete (Babi), biti ist za primiti ljubav Boju (Filipovi), za ugoditi poglavicam ree (Kai), za tomu se osvetiti, zazva... (Grabovac), za ugoditi prignutju tilesnomu (Filipovi). Zanimljivo je da tu osobinu, tipinu za 138

Darija Gabri-Bagari: Knjievnojezina norma franjevakih pisaca 18. stoljea Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 133145

koine bosanskih franjevaca, Babi smatra opeknjievnom i opisuje ju u svojoj gramatici, a rabi ju i u metajeziku: ovde sada tumaim za znati i razumiti; kako more viditi za bolje se uvibati i nauiti; za znati naprav tumaiti (Kosor 1981: 45). Za ilustraciju opreke u jeziku proze i poezije navodimo Babieve reenice uvedene veznikom da: S neba prie na svit doli / da ozdravi nae boli; Od Divice on se rodi / da nas grine oslobodi; Sina posla nami doli / da nas grine oslobodi. Franjevaka koine odlikuje se poznavanjem konstrukcije initi+acc.+inf., koju u ogranienu opsegu nalazimo i u dalmatinskih franjevaca 18. st: ini doi k sebi sina; inie doi anela (Grabovac), ini dozvat Katarinu; istoga sina ini umoriti (Babi), ini je zaklati; ini obrizovati sve one (Kai) (Kuna 1972: 57). Jezik bosanske franjevake knjievnosti obiljeen je hipertrofiranom uporabom participa. Particip je u hrvatskom preoblikovan u nepromjenjive glagolske priloge sadanji i proli. Za razliku od priloga participi imaju pridjevsku promjenu, pojavljuju se u razliitim konstrukcijama, najee nastalim izravnim prevoenjem s latinskoga jezika. Kad jednom postanu dio knjievnoga jezika, participi se pojavljuju i u originalnim, neprevedenim djelima. U pisaca 18. st. koji oponaaju jezik pukih tvorevina nema participskih konstrukcija, dok su u proznih pisaca preteito vjerske tematike, bez obzira na stupanj originalnosti djela, participi zastupljeni u znatnoj mjeri. Najbolji primjer za to je Babi koji ima samo atributni particip, a konstrukcije s participom nema uope. Kai pak participe koristi u prozi, i to u istim tipovima konstrukcija kakve nalazimo u franjevakoj koine, ali mnogo rjee i ogranienije (Kuna 1972: 57; Gabri-Bagari 2002: 74). Najzastupljeniji je particip u slubi atributa ili poimenienoga pridjeva: smrdeim ognjem, ishodei dimi (Filipovi), zviri razdirue, ena umu berua (Kai), oviku stojeemu u raju zemaljskome; ivine odee, letue i plazujue (Grabovac), ...da proseim pitana dopusti; ispovidajuim se tebi oprosti grihe (Babi). U predgovoru Gramatike Babi pie: poimajuim dajem na znanje, pa vidimo da se supstantivizirani particip javlja i u metajeziku. Kneevi mjestimino osjea latinske participske konstrukcije neprirodnim u hrvatskom tekstu, pa ih razrjeava onako kako bi se to uinilo i u suvremenom jeziku. Za razliku od Bandulavia, koji reenicu iz Vulgate ...Hunc invenimus subvertentem gentem nostram, et prohibentem tributa dare Caesari(Lk 23, 2) prevodi: Ovoga najdosmo podvraajui narodom naim: i zabranjujui harae dati 139

Darija Gabri-Bagari: Knjievnojezina norma franjevakih pisaca 18. stoljea Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 133145

Cesaru(B 117), Kneevi prenosi blie duhu hrvatskoga jezika: Ovoga smo nali da privraa narod na i da zabranjuje harae davati cesaru(K 81). Iako takve korekcije predstavljaju iznimku a ne pravilo, Kneevi je naznaio da u knjevni jezik 18. st. poinju prodirati tokavske crte, odnosno da se mijenja jezini osjeaj hrvatskih pisaca. U jeziku pisaca 18. st. pojavljuje se konstrukcija s participom koja se izravno oslanja na latinski ablativ apsolutni, a u jeziku starijih franjevakih pisaca pratimo je od Bandulavia. Primjeri toga tipa su: Putujui tako i razgovarajui se, evo se ukazae kola ognjena; Osvanuvi dan, skupie se zajedno (Kai), Zaspavi Tobija, pade mu na oi vrua skotina od lastavice (Grabovac). Istom krugu po podrijetlu i uporabi pripada i konstrukcija budui/bivi+particip, koja se tu nalazi umjesto priloga prolog ili umjesto zavisne, najee vremenske reenice: Budui doli u kuu, bie lipo primljeni; Vladilao... budui blizu domakao..., potite car prida nj golemu, silnu vojsku... (Grabovac), ...u zemlji od Egipta budui Jakov pribivao doe na skonanje ivota (Kai). Knjika osobina je izricanje agensa u obliku od+genitiv uz pasiv: koja e od sinova tvojih biti posidovana (Kai), bi otrovan od svoje ene; od vraga napastovan (Grabovac), bi pokopan od dobri i sveti ljudi (Babi). Zanimljivo je da se agens izrie pomou od+genitiv i uz kopulativno-participsku i uz refleksivnu konstrukciju, to je sintaktiki kalk prema latinskom. Nevezani tekst u Babievoj gramatici potvruje da je prijedloni agens bio odlika knjievnoga izraza: Metar moj tuje se od mene, Jer sam od drugoga ljubljen. Budui da je takav pasiv s izreenim agensom odlika franjevake knjievne koine, jasno je da su je franjevaki gramatiari opisali u svojim gramatikim naputcima (Gabri-Bagari 1989: 194195). U Babievoj gramatici opisana je i sklonost franjevakih pisaca da uz glagole govorenja i srodnih znaenja dopunu izraavaju prijedlono-padenom vezom od+genitiv umjesto o+lokativ, to se s velikom estotom nalazi i u pisaca 18. st.: ...koji dobro ine, od njih ne govorite (Kai), govorenja od svetih sakramenata... (Filipovi), od njih ne govorite; ne pitaj me ti od toga (Grabovac), govoriti od ove slave neizreene (Babi) (Kosor 1981: 47). Franjevaki pisci 18. st. preuzeli su iz bosanske franjevake koine i konstrukciju po usta..., premda s vrlo razliitom estotom: po usta svoji proroka (Grabovac), ree mu po usta proroka (Kai), po usta proroka; po usta Mojsi(j)a; po usta kralja Davida; po usta Izaije proroka; po usta s. Jakova (Babi). Umjesto jednine sr. roda zamjenica ili pridjeva rabe franjevaki pisci mnoinu, to je sintakstiki kalk prema latinskomu: i druga mnoga korisna njihovim 140

Darija Gabri-Bagari: Knjievnojezina norma franjevakih pisaca 18. stoljea Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 133145

duam rekavi; kaza muu svaka (Kai), apostoli jedna upisae, a jedna rekoe (Filipovi), kada bude svaka titi (Babi), sva videi i razumei; sva oviku Bog podloi (Grabovac). Zanimljivo je da Babi u gramatici registrira i opisuje tu odliku (Kosor 1981: 43). Nije nevano da jedan broj navedenih sintaktikih osobina opisuje kao hrvatske i Mareti u svojoj Gramatici i stilistici, te da se u raspravama o dalmatinskim i slavonskim piscima na te postavke iz Gramatike posebno poziva (Mareti 1910: 230233; Mareti 1916: 8692). Leksik Raslojenost leksika u jeziku franjevaca 18. st. u izravnoj je vezi s tematikom njihovih djela. Uvjetno nazvano povijesna djela rabe leksik razliit od djela s nabonom temom i namjenom, kao to je za stihovani tekst tipian leksik koji bi se kvalificirao kao poetski i puko-umjetniki. Ipak se mogu ustanoviti izvjesne relacije prema franjevakoj koine, posebno u sferi religiozno-teolokoga nazivlja, te u sklonosti prema kontaktnoj sinonimiji. U podruju teoloko-religioznoga nazivlja i specijalnoga leksika uope registrirat emo posuenice, tuice, crkvenoslavenski i neto rjee domai knjiki leksik, i to u svih promatranih pisaca: bistvo, bogabojei, blagodarstvo, devoto, devocion, dobroinac, doastje, iskrnji, kipotolstvo, korablja, lemozina, libar, manastir, misnik, nenavidost, pedepsati, prija, predika, procesion, priljubodivstvo, priljubodivac, purgatorio, psost, roario, svetogrstvo, tempio, veri, vjekovjeni... Grabovac e posuenice uzeti i za oznaavanje zoonima i pojmova svakodnevice: kukudrio, metar, timun, upenjgati... Ne bjee ni od turcizama: aviz, avizati, digerica, jaspre, pender, sindir, sobet (Grabovac), ibrik, sinija, sindir (Kai), kasap (Filipovi). Ugledanje u bosanske pisce rezultiralo je uvoenjem kontaktnih sinonima, povezanih na razliite naine: veznicima ili(ti)/ali(ti), alti, i, rjee asindetskih. Primjeri iz Kaia: kolur aliti mast, sekretar aliti otajnopisaoc, disputati se ali prigovarati, avli aliti ekseri, ponistra aliti oblok... Primjeri Graboveva jezika: mirakuli aliti udesa, misto i paiz, naravnik aliti filozof, nadimiti alti okaditi, nauk i aviz, obenostvo alti pivnica, potop alti sud vodeni, razlogovati aliti diputati, pije i dokazaoci, tempio aliti crkva. 141

Darija Gabri-Bagari: Knjievnojezina norma franjevakih pisaca 18. stoljea Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 133145

Babievi sinonimi: artikul ili lanak, pivajui ili kantajui, pisme iliti veri, neznaboca idolatra, krizma iliti potvrenje, odbigao i rebelao se, ticanje ili dodivanje, svetkovina iliti blagdana, napamet ili naustice, batina i oinstvo itd. Zajedniko je svim piscima da su sinonimi obiljeje samo proznoga teksta, dok ih u poeziji nema, niti za njih tamo moe biti prostora s obzirom na metar i ritam pjesama. Zanimljivo je da kontaktne sinonime ima ak i fra Josip Jurin u svojoj gramatici: da, kia; elemenat, prvostvor, poelo; ocat, kvasina; pakao, ad, vragodom; pisak, prina, alo; poduminta, temelj; vilajet, misto, pokrajina; lica, kaika i sl. (Tafra 1999: 1819). Usporedimo li Jurinove sinonimne parove i nizove s onima to ih biljee pisci, vidjet emo da sinonim slui kako bi stranu rije protumaio domaom, ili rije iz jednoga narjeja/govora rijeju s drugoga podruja. Turcizmi kao objasnidbeni sinonimi nisu rijetki. Jurin ima k tomu i novotvorenice koje i sam doivljava kao nejasne pa ih tumai narodnom ili uope poznatom rijeju (ad pakao vragodom). Uvoenje sinonima u knjievni izraz tipino je ne samo za knjievna nego i za leksikografska djela (Mikalja, Della Bella) i za gramatiarska ostvarenja (Babi, itovi), pa se radi o nastojanju pisaca da dijalektnu neujednaenost prevladaju, i to tako izrazito i u tolikoj mjeri da to postaje obiljeje knjievnoga jezika. Moda pisci nisu uvijek ni bili svjesni da takvim postupkom stvaraju knjievni izraz naddijalektnoga karaktera. Svojevrsno inoviranje leksikoga sloja nastaje prodorom pukoga leksika i posebno pukih frazema kad u 18. st. pisci poinju naslijeeni izraz otvarati utjecaju narodnoga stvaranja i izraavanja. Odmak od klasinih franjevakih tema znaio je otvaranje utjecajima nekih novih jezinih uzora, u ovom sluaju folklorne koine. Uglavnom se pojavljuju stalne sintagme i frazemi: britka orda, bijelo lice, loa srea, sivi sokolovi, plea okrenuti, razviti barjake (Grabovac), bijelo lice, bilica penica, bojno kopje, virna ljuba, nediljica dana (Kai), i to uglavnom u stihu, manje u proznim pasaima. Budui da Grabovac ima i stihova nabonoga sadraja, istiemo da puke sveze i frazeme rabi samo u pjesmama s povijesnim temama. Grabovac je sklon citiranju narodnih poslovica i izreka: Od zla poetka crnja svrha; Nevira grka, sila turska, vraja napast Boe, ne daj upast. Filipovievi tekstovi zbog svojega moralno-katehetskoga sadraja takve leksike inovacije koriste vrlo ogranieno. 142

Darija Gabri-Bagari: Knjievnojezina norma franjevakih pisaca 18. stoljea Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 133145

Zakljuak
Dalmatinski su pisci 18. st. svoj izraz temeljili na koine bosanskih franjevakih pisaca prethodnoga razdoblja, i to na najizrazitijim odlikama: tokavici, ikavici, takavsko/akavskom dvojstvu, uvanju staroga sustava mnoinskih padea, posebnim sintaktikim konstrukcijama i specifinom izboru leksika. Izrazitije novotokavske inovacije prodiru s novim temama, kao to su povijest svijeta i puka hrvatskoga, s novim sadrajima kakav su pjesme o povijesnim osobama i dogaajima, te s novim knjievnim rodom poezijom. Njihov je knjievni jezik ipak konzistentan sustav, koji se primjenjuje u svim djelima ovdje promatranih pisaca i u onih koji su posebno proueni u raspravama drugih istraivaa. Takav tip knjievnoga jezika ije se glavne odlike mogu apstrahirati iz djel promatranih pisaca, i uope pisaca nabone i popularne knjievnosti, iako nepodvrgnut svjesnoj kodifikaciji, ima elemente standardizacije. Tu prvenstveno mislimo na funkcionalnu proirenost, izraenu neovisnost o konkretnom govoru, posebno na sintaktikoj razini, obvezatnost uporabe za sve korisnike i svojevrsnu preskriptivnost u djelima onodobnih gramatiara. Za povijest dananjega standardnoga jezika bitan je tokavski temelj i izrazna komponenta pukoga stvaralatva, to treba naglasiti s obzirom na rjeenja to su ih na prijelazu iz 19. u 20. st. hrvatskomu jeziku ponudili pripadnici odreenih filolokih kola.

Popis citirane i konzultirane literature:

GABRI-BAGARI, DARIJA 1989. Jezik Ivana Bandulavia, franjevakoga pisca iz 17. st. Sarajevo: Svjetlost. GABRI-BAGARI, DARIJA 1997. Pisctole i evangelya, Das Perikopenbuch Des Ivan Bandulavi von 1613., Teil b.: Glossar und Kommentar. Bhlau Verlag Kln, Weimar, Wien. GABRI-BAGARI, DARIJA 2001. Jezik Pavla Posilovia. Zbornik o Pavlu Posiloviu, ibenik Zagreb, 5386. GABRI-BAGARI, DARIJA 2002. Babua i franjevaka knjievnojezina batina. Zbornik radova o Tomi Babiu, ibenik Zagreb, 6579. GABRI-BAGARI, DARIJA 2003. Pitole i evanelja (1773.) fra Petra Kneevia i hrvatska lekcionarska tradicija. Zbornik o Petru Kneeviu, Zagreb ibenik, 117132. Hrvatski jezik. 1998. Redaktor naukowy Mijo Lonari. Opola: Uniwersytet Opolski, Instytut filologii Polskiej. IGNJATOVI, DUANKA 1974. Jezik tampanih dela Jerolima Filipovia, franjevakog pisca 18. veka. Biblioteka Junoslavenskog filologa, n.s. knj. 5. Beograd: Institut za srpskohrvatski jezik. 143

Darija Gabri-Bagari: Knjievnojezina norma franjevakih pisaca 18. stoljea Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 133145

KOSOR, MARKO 1953. Trojezina gramatika fra Josipa Jurina. Rad JAZU, 295, Zagreb, 4165. KOSOR, MARKO 1981. Hrvatski jezik latinske gramatike fra Tome Babia. Kai, XIII, Split, 556. KOVAI, ANTO SLAVKO 1991. Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene. Sarajevo. KUNA, HERTA 1972. Udio franjevake knjievnosti 18. vijeka u stvaranju literarnog jezika zapadnog srpskohrvatskog podruja. Knjievni jezik, 34, Sarajevo, 4161. KUNA, HERTA 1974. Hrestomatija starije bosanske knjievnosti. Sarajevo. MARETI, TOMO 1910. Jezik slavonskijeh pisaca. Rad JAZU, 180, Zagreb, 146 233. MARETI, TOMO 1915.; 1916. Jezik dalmatinskih pisaca 18. vijeka. Rad JAZU, 209; 211, Zagreb, 192; 173240. PAVEI, SLAVKO 1968 Jezik Stjepana Matijevia. Rasprave Instituta za jezik, Zagreb, 371484. PRANJKOVI, IVO 2000. Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene. Zagreb: Matica hrvatska. Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 1880.1976. IXXIII. Zagreb: JAZU. (= ARj) ETKA, JERONIM 1967. O. fra Toma Babi. Kai, I., Split, 95203. TAFRA, BRANKA 1999. Jezikoslovac fra Josip Jurin. Zbornik radova sa znanstvenog skupa, Primoten ibenik, 734. Zbornik radova o Matiji Divkoviu. 1982. Sarajevo: Institut za jezik i knjievnost.

144

Darija Gabri-Bagari: Knjievnojezina norma franjevakih pisaca 18. stoljea Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 133145

The literary and linguistic norm of the 18th century Franciscan writers a constituent of the language codification process
Summary Based on the language of 17th century Bosnian Franciscan literature and enriched with features of the Neo-tokavian folklore koine, the language of the 18th century writers represents a consistent system. Although it was not subject to willful codification, the language of the 18th century writers has codification elements. This is primarily implied by functional distribution, pronounced independence from common speech, especially on the syntactic level, compulsory use for all users and specific prescriptiveness in grammar handbooks of the time. Kljune rijei: franjevaka koine, standardizacija, franjevake gramatike Key words: Franciscan koine, codification, Franciscan grammars

145