BIBLIOTEKA LEKTIRA \I Urednik Enes Durakovic Hamza Humo GROZDANIN KIKOT (Izabrane pripovijetke) SIGNATURA: S aiajtuo1 Priredio Enes

Durakovi IZ SMARAGDA UNE CIP - Katalogizacija u publikaciji | Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, j Sarajevo UDK 886.4-32 886.4.09 Humo, H. HUMO, Hamza Grozdanin kikot: (izabrane pripovijetke) / Hamza Humo ; [priredio Enes Durakovi]. -1. izd. - Sarajevo : SarajevoPublishing, 1997. - 229 str.; 20 cm. - (Biblioteka Ars. Lektira) b smaragda Une : Grozdanin kikol 1 lamze Hume / Skcnder Kule-novi str. 5-22. - "Imati" i "biti" Ham/e Hume / Midhat Be-gi str. 199-205. - Pjesnik kaci pripovjeda : (odlomci) / Zdenko I.eii: str. 207-227. - Biljeka o piscu: str. 229. -Bibliografija i biljeke u/ tekst. ISBN 9958-21-049-5 Grozdanin kikot Hamze Hume Bila je i u naim razmiljanjima o pjesnitvu, jedna teorema - prije moda jedno, fanatizirano, empirijsko vjerovanje. "Stih je na&zanesena igraica, on svoju ekstazu pretvara u gole pokrete." Reenica je Miloa Crnjanskog, a citirao ju je (Slom posleratnog modernizma) Milan Bogdanovi da bi njome, kao jednim plastinim iskazom jednog autentinog vjernika, potvrdio svoj opis toga vjerovanja, koje pobija. Evo i tog opisa (zato to se, svojom osobenom plastikom, moe takmiiti sa igraicom Crnjanskoga): "Smisao je suvie indirektan put da kae golu unutranju, hemijsku istu poetsku emociju. Poetska ekspresija ima da bude apsolutno neposredna, spolja neupli-visani unutranji poetski momenat, potpuno nov za onoga koji ga prima, nevezan ni za jednu njegovu asocijaciju, ni za jednu njegovu realnu predstavu. Samo kao nepokriveno oseanje, kao neposredni, sintetini, sugestivni, hipnotiui izraz jednog nepomuenog stanja emo-tivnosti, stih je efektan, efikasan, i samo tako vredi." Da li je ovo vjerovanje odista bilo njegovim vjernicima crnica koja je u njihovim saksijama iscvjetala njihovim vrhunskim cvjetovima? Nimalo mi nije do toga ko je u pravu, i kako i koliko cvjetova je bilo. Ja seovdje javljam kao svjedok. Sjeam se bijele hartije svog djetinjstva. Za moj rodni Bosanski Petrovac Volter, ismijavajui teleologe, morao bi rei: ovo nije grad; jer bi Bog, koji je svakoj svojoj tvorevini dao neku svrhu, pa tako i rijekama (da svaka tee kroz neki grad), navratio i kroz njega bar neku manju. Ali Bog svrhoviti na jednoj strani uzima, na drugoj daje, tako i meni: jednoga dana uzbueno sam ugledao neto, prvi put, za ta nisam imao imena ni rijei, i to nikako nije moglo da stane ni pod kakvu rije i ime, ni poslije. Mogla mi je tada biti trea-etvrta godina. Otac me je posadio pokraj sebe u fijaker - krenuli smo na dalek put, u nekakvu nezamislivu stranu svijeta koja se zvala Biha. Cestom (koja je iza svake okuke bjeala ispred nas kao svraka), u mehkom fijakerskom njihanju plovili smo ispod planinskih kosa Grmea, divnu jednu vjenost (sa konakom) dan i po. elio sam da nikad ne stignemo - udo se nizalo na udo. udo su, dolje po dubokim uvalama to ih cesta obilazi, ti konji i goveda to pasu smijeni i sitni--sitni, kao za djecu stvoreni. (Zato se otac smije kad traim da siemo dolje, i, eto, samo da pomilujem onog jednog konja?) udo je i planinska kosa: pred nama modra, a kad joj doemo nadohvat - zelena! Uli smo ve bili u taj krajnji Biha, nita - sve kao da sam ve jednom vidio! i Najedanput, ispod fijakera neto zatutnja i zabobota. (Prelazili smo preko drvene uprije na Uni.) Skoih i ugledan neto ... ah, neto... ah, tata, staje ovo? (Bila je to Una.)|Otac se smije, misli da sam se prepao pa me pridrava i govori mi da se ne bojim, da je uprija tvrda, a ja se ne bojim: samo lebdim, sav prosjan tom Unom, tim nevienim udom, za koje bi jedino znao rei ljepota, ljepota, malo mi oiju da gledam, malo mi plua da diem.

="~ Bila je to moja prva (i takva posljednja), najljepa, neuporediva, nezaboravna i neiskaziva rijeka. Senzacija ta moda bi se mogla uporediti jedino sa prvom zrakom svjetlosti i prvom kapi majinog mlijeka, kad one ne bi ostajale u tmini koja prethodi naem pamenjuJMore, koje sam dosta kasno prvi put vidio, malo me, gotovo nimalo uzbudilo: ono se preda mnom jednostavno nastavilo iz onog mora koje se u meni plavilo i umilo iz slika, filmova, knjiga i prianja: to moje zamiljeno ak je bilo i ljepe i strahotnije. itajui poslije svakovrsne stihove i najrazliitije rasprave o njima, esto sam se sjeao one svoje neopisive rijeke koja se prvi put zasmaragdila potpuno bijelom hartijom moga djetinjstva. Ova moja Una uivljavala me, vie nego sva ta tiva, u onu maniju, ili onaj gr, pjesnika da vide i objelodane jedan svijet nikad vien, uvijek nov, nov i onda kad je ogrezao u poznato, i da pri tom izmeu njih i onog to se u njih upija ne bude nita nego samo arolija pjesnike krede i tabula rasa, njen u beskraj otvoreni prostor, a izmeu pjesme i onoga ko je upija nita nego pjesma sama, takva kakva je bila ta moja rijeka. Maksimalizam jedan oevidno neostvariv kad se samo, bili mi pjesnici ili samo itaoci, obazremo iza sebe na ve reeno, na nagomilane himalaje poezije, i kad samo zimemo u sebe, u svoje unutranje hartije i magnetofonske trake, ispisane ve tolikim slikama i zvucima. Ali, i maksimalizam bez kojeg se ne moe. Pjesnik, onaj autentini, neuporediv je topograf "onog unutranjeg" u nama i isto tako neuporediv seizmograf "onog spoljnjeg" oko nas. To "unutarnje" dungla je i maglina, i to due trajemo, sve to vea, a i "spoljnje" je nepro-zima, i jo uvijek suverena, jaa od nas, kora zemaljska, koja neprekidno treperi od potresa, stalno pomjerajui onaj "svijet u nama" , te je tako poezija vjeito osuena, ili usreena, da stoji pred tminama novoga i da rada zvijezde ih haosa. Tako, ni autentini poetski ispis svega toga nikada nije bio niti moe biti prijepis onoga poetski ve ispisanoga, ni usavreniji ni savren prijepis, i tako izmeu pjesnikovog topografskog pera, pjesnikove se-izmografske igle i iste hartije ne moe biti nita drugo nego samo slobodan, ravan, niim neskrenut dodir (iako to pero i iglu dri i njima ravna u pjesniku ruka ovjekova, koja je tvoraka tvorevina ogromne evolucije i empirije). Ne bih zalazio u ove vode da u djelu o kom je rije nisam ponovo, ne znam koji ve put, i moda vie nego ikad dosada, osjetio njihovu struju. etiri decenije ravanja i stakanja nae knjievnosti, s mnogo prijelomnih vodopada, prolo je od pojave Grozdaninog kikota, a on i danas sja u mene kroz svoju bistrinu, kroz koju blista u njemu jedan svijet poznat a drukiji, okupan kao zemlja poslije olujne kie, nevin u svojoj nagosti, oien od one hre koju po njemu stvaraju razne mrene naih oiju, ili njihova kratko vi dost i sitost. Ne mislim na to da se ovaj svijet ukazuje ovako nov moda samo onome ko se rodio na sasvim drukijem tlu i pod potpuno drukijim nebom (oaravajui prijem Kikota na njemakom!); nego i onome ko nosi u sebi svijet isti ili slian. Ja, na primjer, mjesto Huminog zaviajnog mostarskog Cima i Radobolje (za koje biografski znamo da se kroz ovaj lirski temperament projektuju u Stublinu i Huku Grozdaninog kikota) imam neto, u neemu slino a ponajvie isto, rjeicu Lavu i selo Ve-erisku kraj Travnika i iste mezgrave i fluidne nemirne mladosti, pa ipak: iz Kikota me obuzimala uvijek, i oarava me i danas, nagost novine. Kao da je (zamiljam) prvi put (kao ja sa Une) srknuo onih nevienih voda sa svoje Radobolje pa nastavio da gasi e ula vinom svoga Cima (kau u tom kraju: nema Cima do Rima), Grozdanin kikot je, tako, djelo ravno samom sebi. Kod pripovijedaa Bosne (Kiki a, na primjer u njegovim ranim pripovijetkama) moe se nabrojati podosta stranica od takve istote, ali njihova nagost otkriva neto drukije, i Kikot pokraj svih njih ostaje potpuno svoj. Stoga se, izgleda, nije ni ilo u neko razglabanje srodstva. Ali je zato ovaj lirski izliv, otkad je poeo da plijeni itaoca, esto priman kao blizanac, ili kao pozajmljena pa individualizirana svjetlost Pana, nekad i kod nas bestselerskog Knuta Hamsuna. Koliko god sam i ja podlijegao tome, pa i sam ostajao pod nekim mutno takvim utiskom, u meni se neto opiralo: neko osjeanje da ipak nije tako, ili sasvim tako. Dok najzad nisam prislonio knjigu uz knjigu. Ispalo je da su i one nametljive, a prividne srodnosti, u stvari, oevidne, a duboke razlike i da moe biti rijei samo o onom srodstvu po kojem su pjesnik i pjesnik uvijek roaci, ili o onom pjesnikom zajmu u kojem su pjesnici uvijek poteni zajmoprimci i poteni zajmodavci. I u Panu i u Kikotu pisci pokuavaju, na mjestima, da svoj svijet opkrile nekom milju. Iako, u takvim sluajevima, ta misao nikad nije sr djela (jer joj se ono, kao i sam ivot, otima svojim poliperspektivizmom), ipak nam ona, ukoliko dakako nije ist filozofski nalje-pak, otkriva neto u samom izvoru djela, u doivljenom aparatu pjesnikovom: ona je neki pregib u njegovoj prizmi. Hamsun e na stotinu mjesta dati neki svoj doivljaj pa odmah zatim neku svoju misao o njemu, da se predsamim uem Pana obazre na sve i tri puta zapita; zato? i tri puta odgovori: "Pitaj vetar i zvezde, pitaj Boga, gospodara ivota, - jer ti niko drugi nee znati odgovoriti." "Pitaj prainu na putu i opali list, pitaj zagonetnoga Boga, gospodara ivota - jer niko drugi to ne zna." "Pitaj dvanaest meseci i lae na moru, pitaj tajanstvenoga, zagonetnog Boga, gospodara srca..."

Cvijet, pokraj kojeg Hamsunov usamljenik - pripovjeda Glan nikad nee proi a da ga ne vidi i da se ne uzbudi, uvijek je procvao iz misterije i ocvae u misteriju, bie sama procvala i ocvala misterija. Dok je u Grozdaninom kikotu Ozren jednostavno mladi trs kroz koji samo struji i struji sok istih doivljaja, zaobilazei sve misaone freve kao da ih ni nema. Samo dva su ovdje mjesta koja mogu da lie na misaoni zastoj. Prvo je ono kad Ozren u vinogradu pod mjeseinom slua Svrzimantijino razmiljanje o svijetu i duboko mu se u sebi klanja (ovo posljednje, sreom, usamljen je naljepak u Kikotu). Ali to nije, kao kod Hamsuna, Gla-novo razmiljanje o doivljaju, nego Ozrenovo doivljavanje neijeg razmiljanja, i to razmiljanja kojim se, u stvari, kao i Svrzimantijinom rakijom-lijekom i sputenim licem, slika ovaj lik, ovjek promaen i neiivljen, smraen pred svojom prazninom i ivota i smrti. (Pa se i sama razmiljanja razlikuju: Svrzimantijino je pan-teistiko.) Drugo mjesto je sam kraj. Kad proe usijano ljeto Hz jesenje kie pone da_se uvlai ama u due, Ozren, pun doivljaja kao nar, naputa svoju Tihaljinu s jednim osvrtom koji odista podsjea na onaj u kome Glan postavlja ono svoje zato; podsjea, prvo, time to je ovo sada zgusnuta retrospektiva samog Ozrena-pripovjedaa i, drugo i jo vie, to se sad i u njegovom osjeanju svijeta javlja Bog. 10 "Nema vie Grlice. Gospode, moj veliki prijatelju, zato je unesrei i die sa zemlje!" "Napustio si me i ti i mudro mi se podsmjehuje, 0 Gospode!" "O Gospode, strano je pogledati u raku, na ulaz u tvoje krajeve. Zato li nam dosudi bol mjesto radosti u ivotu i dade nam vrijeme kao jedini lijek!" "Veliki Gospode, na nebu i u tiijem gnijezdu, u velikoj umi i u sitnom mravu, stvorio si nas od zemlje 1 svi emo biti zemlja... Ovaj svijet, bijeli cvijet, u tvojoj je ruci, Boe. Daj mu po smrti vjeni miris i neka sja kao tvoje sunce na zemlji!" Kod obojice je, dakle, Bog, i Bog deistiki mijea se sa panteistikim, ali pred njim Ozrenovo zato nije ono meditativno sina sjevera, nego prosto, gotovo do protesta uzbueno zato junjaka (i vidljivo je to i interpunkcijski: nigdje iza njega znaka pitanja, nego uvijek samo usklinik). Pan e se zavriti jednim besmislom, Kikot molitvom tome Bogu da se "bijel cvijet" obnovi poslije svake svoje smrti i sjetom pred "prolaznou svega", sjetom jednom nepomirenom, koja pokuava da utjei samu sebe pa poziva koele da nad tom prolaznou pjevaju "vjenu pjesmu o ljubavi i o naem velikom ljetu". Ako ovdje ima neke meditativnosti, onda joj korijen moe biti u orijentalnom osjeanju neumitnosti. Pisci su ovo drukijih unutarnjih i spoljnih svjetova i svaki drukije zagledan u svoj. Osim analogije dvaju mitova (Grozdan i Grozdana - Diderih i Izelinda), malo to je tu jo analogno; pa mi se ak ini daje mitsko u Kikotu mnogo ukopanije u zemlju, i u samu "misao" djela (arhitektonski nosivije), i poetski bujnije (i tu se vidi jug). (Odnosi Ozren-Grlica, Ozren-Ivanka i Glan-Edvar-da, Glan-Eva analogni su samo po tome to su ljubavni, 11 ali su ljubavi drukije, od drukijih su naboja, drugi im je smisao u djelu i u drukijim su likovima^ Glan je lutalica po nekom mutnom, gotovo bi se reklo atavistikom porivu, bjegunac od ljudi, neizmjen-ljiv usamljenik koji druguje samo sa svojim psom i Bogom, sujetan je, osvetoljubiv, puten, ljubomoran, gotov na skandalozan i pogan ispad, svirep je i ruilaki kao dijete, u neem odista dijete, mazohist je, ubio bi i biva ubijen. A Ozren je od jednog komada, sav i jedino od mlade ljubavne mezgre: obuzet je samo ljubavlju, stalno mu dolaze u san i u javu i are se u modanima ljubavni sastanci Grozdanovi i Grozdanini; Grlica, pupoljak i nita vie, samo je zato tu da se na njoj tanko izrai Ozre-nov ljubavni fluid, a Ivanka, prosto zagorjela udovica, da se u mraku i u uzdrhtaloj nedoreenosti izlije njegova grozniava plot; Vida, bijesna skrvjela enetina, da se na njoj pokae i ona krvna, sirova strana seksa; a Svrzi-mantija, stablo koje je sa svog posnog tla otimalo ivotne sokove, dok ni njih vie nije moglo da se vidi grozni besmisao ovjeka bez ljubavi. t Ozren je, dakle, iz sebe kroz sve, kroz ovjeka i legendu, kroz vinograd, kamen i vodu, rairio itavu lepezu erotike; u svemu i kroz sve nita se drugo i ne vidi nego arki i svileni, i ponegdje oerupani, ljubavni paun, koji e podjesen tuno da urlikne za minulim usijanim ljetom i klikne u budue^, Osim onog (uostalom, esto u poeziji sretnog) treperenja izmeu Glana i Eve, koje je, iako u drukijim likovima, odista od istih treptaja kao i ono izmeu Ozre-na i Grlice, sve ostalo drugi je svijet: Edvarda, na primjer, pola drame Glanove, egocentrina je, sujetna, smiljena, prevrtljiva, okretna - klupko jedno karakterno kao i Glan, ne samo tako ispoljena nego jo i genezom oslikana; i dalje pabiriti po istovjetnostima ili tragati 12 za podudarnostima bio bi jalov posao, nasilje, papir, pedanterija. Pan je pria ovjeka koji (i po vlastitom Glanovom zavrnom iskazu) "pripada umama i samoi", jedna u-ma-pria puna atavistikih sjenki, puna bjekstva od ljudi, puna rata sa iftinstvom ivota, puna misterije Boga, puna

selidbenog nagona, iskonski istog ljubavnog zova - i moda bi sve to, i slino, moglo da stane u jednu rije: zagrcnut, neiskriknut krik za ovjekovom slobodom. A Kikot je poema o ovjeku starosjedilakom, u svom tlu do grla, tjemenom u svom suncu, koji e se samo s tugom, i to kad se mora, rastati sa svojim gnijezdom i okom - da im se opet vrati; koji bez ljudi ne moe i zna samo da ih voli i razumije, mrzei ovjeka samo kad se u njemu javi ivotinja; koji je sav u mladoj ljubavnoj turiji, potapa u nju i natapa njome sve oko sebe; prosto poema koja je iskapila opojno ljeto ljubavi. Poema sva od one iznenadno obnaene drhtave novine koju znam sa davne svoje Une i sva od neke bijele i sedefaste nevinosti. Otkuda to i, k vragu, u emu je to - dugo je po meni kopkalo, na mahove me i naprezalo da naem kraj ovog uzla. Je li to u egzotici tla i neba i ovjeka, onoj koju vidimo mi, a pisac za nju i ne zna? Je li to, moda prije, u jednom uroenom i naivnom umijenju da se sve svede na elemente? Moda, jo tanije, u naivnom neumijenju da se radi drukije? Je li to u onom srebrnom puhoru koji je pao po svemu, u onoj lelujavoj pauini i pastelnoj svili od kojih je tkano sve i koje opliu i one, mjestimine, ikljaje prijesne grubosti u krmi i svetkovinske raspojasane sirovosti na vaaru, pa i stra-hotnu pojavu poludjelog raspopa i onu seksualno skr-vjelu ivotinju u Juri? Ili je tajna moda u samim n~ jeima, koje se provide kao zelenozlatne jagode herce1: govakog groa ilavke i doekuju nas iz zelene dubine lia kao trenje? Prvih itanja stalno mi se inilo da Ozren, kao drozd, prhue od trsa do trsa, od grozda do grozda, pria prosto onako kako se ta u njemu i oko njega desi, i da je ba ovaj nered najskrivenija a najuzbudljivija vijuga ljepote svega. Poslije mi se otkrilo da i u ovom "ludilu ima nekog sistema". Odista sistema. Ako razloimo ovu Huminu poetsku dugu, u njoj je, za divno udo, sedam boja, kao u onoj prirodnoj. Ozren se razlae u njih kao bijela svjetlost: sve su u njemu i on je u svakoj. U jednoj je on sa prozranom Grlicom, u drugoj sa slatkoputom Ivankom, u treoj sa usijanim Grozdanom i Grozdanom, u etvrtoj sa ras-pusnom Vidom i Mindom, u petoj sa sumranim Svrzi-mantijom, sa njegovim crnim osjenom, poludjelim ras-popom Melentijem i muklom ivotinjom Jurom, u estoj sa dimom i vinom raspjevane krme i razigranog vaara, u sedmoj sa razlivom elemenata prirode, od sunca i vode do grada i vinograda, o uka u noi do starog ribara u suncu i ribolovu. Humo sa ove svoje palete, voen etkom svoga osjeanja svijeta i sebe, uzima i slae ove isto razabrane boje kako? Najprije e u dva lahka i kratka poteza, a napeto nekud usmjerena, (nabaciti dva Ozrenova erotska proplamsaja, onaj sporedniji, puteno nabijeni, prema Ivanki, pa onaj glavninski, fluidni, prema Grlici, i u pozadini ovog drugog povui e prve, pastelne, konture vjenih ljubavnika Grozdana i Grozdanejda sve odmah zae u tmaste, burne i zvune kovitlace ljetne oluje, u kojoj se, u stvari, izlijeva ona unutranja, dosad sabijena i primirena, oluja Ozrenova. Onda e se ova dva uporedna proplamsaja, puteni i fluidni, sa sve jaom potpalom Grozdana i Grozdane iz pozadine, to dalje, to vie, razgorijevati, prvi do mehko ozraenog, putenog zadovoljenja, drugi do grliastog, finog puteno podloenog, plaminjanja, da se potom uznesena ljepota ovih dvaju motiva spusti na zemlju, uzemlji se u drukiji, jedan sirovi sloj ljubavi, u grabeljivi sirovi seks Vidin i Min-din. Pa onda opet, kao napijeni tom ivotnou, areni i drhtavi vodoskoci Grlici i Ivanki, i opet jedno ope ovaploenje unutarnjeg: ne sad oluja, nego kratka i krupna ljetna kia, ona koju zovu "na oblak", pa pljusak sunca po kapljicama i ljubav sad ona pradrevna: arka i raskikotana orgija Grozdanova i Grozdanina. Unutranji tu nekakav red jest - evo mu sad jo jednog svjedoka, moda i glavnog. Usred ovog ljubavnog razgora pojavljuje se Svrzi-mantija, lik rakidijskog mranog izgleda i iznutra sav pustolina puna kra i panjuga; sebe sutranjeg on vidi u liku gorskog pustinjaka, poludjelog popa Melentija, umskog straila koje samom svojom pojavom rastjeruje pijani i razigrani vaar; i Ozren jednom sanja kako se Svrzimantija objesio u svojoj zaputenoj i mranoj sobi. Nekad mi se inilo daje sve ovo oko Svrzimantije, u prozranom krvotoku ove ljubavne poeme, strano tijelo, koje taj krvotok muti i usporava, i takva mi je izgledala i sva krma (osim Vide i Minde u njoj, ali oni su mogli biti i van nje). Sad gledam drukije. Vinograd ljubavi ne bi toliko blijetao bez ove mrke pu-stoline pokraj njega. Humina etka, ovakva kakva je, neusiljena, morala je to osjetiti, pa se jarke boje nemirne erotske supstance tek potkraj ovih crnih premaza i sivih podmaza pravo i puno iskre i are. Pedant bi mogao bez po muke utvrditi i cjelovito opisati kako se erotski fluid (u magnetskom polju Ozren - Grlica) od sastanka do sastanka sve vie hrani svojim izvorom, finom ulnou, u ijem se vrhunjenju javlja 15 i \

u ljubavnicima neka mutna slutnja traginoga, tanki neki drhtaj kao u cvjetovima pred prvu igru jeseni; i kako ona, uporedna, glad puti (magnetizmu Ozren - Ivanka), to dalje, sve neutoljivija, dolazi napokon do ljekovitog stanja utoljenja, poslije kojeg ljubavnike poinju da plave razumljivost i tuga rastanka; i kako uope u daljnjem kompozicijskom grafikonu sve linije, svih sedam njih, i one nastavljene i svaka nova, teku u istom poretku u koji su se ustremile one baene iz prve ruke - sve do onih trenutaka kad jedna iznenadna jurodiva seksualna glad siluje Grlicu pa ona poludi i sa litice skoi u vodu. Pitao sam se, pa se i sad javlja u meni neto kao nedoumica, nije li ovo ono najgore, deus ex machina. Ima tih deus-a napretek u onoj looj literaturi iji pisci, kad ne znaju kud bi dalje, hvataju za ui boga ili neku spoljnu mehaniku silu i dovlae ih da im razmrse ono to su, ponekad i sa nekim darom, zamrsili; ali ima i ne samo evaneosko sibirsko ue Raskoljnikova i onje nego i Molijereov grom kojim sam iznenadni Bog nasred scene, pred oima gledalaca, ubija Don uana, sam lik licemjerstva u njemu. Sam Bog, samo on to moe, i samo mi ako se dignemo do te prijeke i nevine boanske moi, to emo moi licemjerstvo je toliko i toliko se svojim otrovnim korijenom uvrijeilo u prole i u budue vijekove: to je misao Molijerova, oajna koliko i trvrdoglava. Iz misli dakle deus, ne ex machina. Grlica je sva bijela i sva u pognutom stidu od svoga tijela kao drijemovac (daje ne oskvrnem, ovdje runom, rijei visibaba), prosto - procvao trenutak istote, gruda snijega koja ne zna nego da se topi u vruici Ozrenovih dlanova, svilena muica koja je zalutala u surovost svijeta, i mi ne moemo da ne vjerujemo da u tom svijetu nee moi zadugo opstati, daje ta surovost mora negdje i nekad unititi, pa i kroz nju samu prolazi nejasan srh 16 takvog osjeanja. Stoga, kada ta surovost, mutno nasluena u pokazanom liku Jurinom, zbilja nastupi, i to (to nikako nije strano ni sluajno) u vidu stihijno surovom, u jurodivom inu silovanja, in taj (to isto tako nije sluajno, neprikazan nego samo spomenut, ni u usta da se uzme) djeluje, bar na mene, dodue kao iznenadan, i zapanjujui ponajvie svojim oblikom, ali ne i kao neoekivan, pao s neba, nego roen iz same utrobe zem-lje. Kad me nasluivanje nekog tu sistema, a s tom slutnjom, i napast preciznog saopavanja svog utiska, dovedu ak do geometrijskog saznavanja stvari i do njihovog geometrijskog izraavanja, Kikot mi se ukae kao paraboloid, ploha koja jest obrubljena parabolom, ali ploha koja pod nekakvim svojim unutranjim pritiskom pomjera svoju ivicu - nije to vie linija iste parabole. Silazni krak je obrueniji, pobjeuje ga neka gravitacija. On se naglo rui iz tjemena putanje u kojem je Grliina drama. Sve one usijane boje ljubavnog ljeta pri tom obruavanju jedna po jedna se gase u tmurnoj i strpljivoj jesenjoj svjetlosti. Na kraju, cijela se duga istopila, ostao je samo njen odsjaj u oima i oi koje ju nebom trae. Kad sam poeo da nazirem neki "sistem u ludilu", prepao sam se u jednom trenutku: rasplinue se sva ona moja unska prapoetnost koja se u meni na neki nain ponovila u prvim pasaima ove poeme. Ali obrnuto. Sve se spasio prosto time to se sve dri ne hirurkim kopama pisca nego samim ivim spojevima stvari: unutarnjih pjesnikovih stvari od iste grae i zavarenih istom usijanom pjesnikom emocijom. Na jednom mjestu, poslije berbe u jeku u kojoj sve sirovo mirie i lijepi se od groanog soka i vriti iz umezgralih lijezda ploti, zapaljene su pred veeru vatre po vinogradima. Tu ima jedna reenica: "Andre stoji kraj vatre crven kao krvav." Taj Andre (koji u berbi 17 tipa ene koju i gdje stigne) ne stoji (pjesnik tako ne kae) crven kao krvlju obliven, ni crven od krvavog sjaja vatre (ili tako nekako kako bi neautentina emocija sigurno izvarirala), nego stoji (zaludna su i banalizirajua sva ova naa prepriavanja) crven iz svoje krvi, od svoje krvi, sav u svojoj krvi, stoji crven u jednom smislu u isti mah jasnom i neizreenom, koji ipak pouzdano suge-riu svega tri gole rijei u svom rudimentarnom ozna-enju: crven kao krvav. Na drugom mjestu, vjetar je, ali ne onaj fiziki, koji mehaniki giblje stvari, nego je on ovdje animistiko bie, neki nevidljivi ljubavni potar, koji je i sam ljubavnik, koji na sazreloj trenji "povija Ivanku na vrh stabla", koji joj "nosi pjesmu niz vinograde nekoj drugoj pjesmi", koji "mae lozovim mladicama" - njih, dakle, ne povija, nego mae njima nekome. Najednom mjestu Grozdana je sa Grozdanom sila sa brda na rijeku, ali oni nisu na rijeci, nego je Grozdana neko uareno treptanje koje je as Grozdana, as rijeka, njene plave oi nisu plave kao rijeka, nego kroz njih protie plava rijeka. To je jedna od onih naih unutranjih izvorski istih rijeka koje ponekad ugledamo samo mi; i koje naim iskazom mogu da zaizvore i u drugima samo ako nam se rijei okupaju u toj istoti. Tih ravnih prosjaja istote ima u Kikotu izobilje, sav je od njih. I, onu sjenku mog straha od vjetakih kopi i sistema rasplinuli su ne samo ona zavarenost svega nego i ovi crvenkasti i plaviasti ici, oni moda najvie. Ako je tano da kod svakog pjesnika ima jedna rije-potapalica, jedna rije-jezgra, iz koje su izbile sve ostale, onda je to u Grozdaninom kikotu pridjev krhak. Nerijetko izvirui iz reenica i prokazujui lirski nervus vagus pjesnikov, taj atribut ulazi ne samo u taktilne nego i u vizuelne i auditivne senzacije, u naporu da ovim posljednjima zgrabi sr, da im savlada neopisivost. Ovaj

pridjev i, jo vie, pridjev// (koji se, iaeno pojavljuje na dva-tri mjesta) djeluju kao psihoanalitike omake koje otkrivaju da Humo svoj poetski rafinman, iako bjelodan, ne moe na trenutke a da jo i expressis verbis ne istakne, u podsvjesnoj primisli, ili strahu, da mu nee biti moda vidljiv u svoj svojoj punoi. Nije li ovaj rafinman kvasao pod zraenjima iz nekih onovremenih poetskih ia, pod prevratnim, prodornim i zasljepljujuim zraenjima one poezije koja je vladala u godinama kada se Grozdanin kikot pojavio (1927)? Takvih pigmenata u ovoj poemi sigurno ima. Neogranienog konfundiranja raznorodnih ulnih senzacija ponajvie (onda kod nas jo novog a danas standardnog). "Zvoni" tupa i obla lupnjava: nabijaju obrue na visoke bave i masnice." - "Cika se crveno zacereka niz vinograd." - "Sva se bata smije vrelim crvenim smijehom." - "Tanka sunana zraka ciknu svrh Kobilovae i zapali se na zvoniku." - "upalj vjetar duva kroz klisure." Pa ekspresionistikih uzmaha i impresionistikih preziranja. "Osamljenost, raspeta u suncu, kao bijela prikaza otee se do neba." - "Na svakoj grani njie se soan i nasmijan poljubac." - "Crni oblak proet jetkim zelenilom i gnjevnom estinom." Ali je u svemu najvie one potrebe da se ide za svojim zovom, u ovom sluaju rekao bih najvie onog neumijenja da se ide drukije nego slobodnim pokretom one igraice Crnjanskoga, i to je u ovom izlivu na prvi pogled uoljivo i po tome to u njemu nema ni jednog jedinog jer ili iako, ni jedne jedine reenice diskurzivnog miljenja i pjevanja: nema ovdje pripovjednog vijuganja, ni traga od njega, sve je trenutak za trenutkom, svaki ispisan u zadahtalom lirskom telegramu - itav Grozdanin kikot nije nita drugo nego jedan osuk tih ravnih i jo mokrih lirskih telegrama. 19Jedno osmjeljenje da povjeruje u autentinu ljepotu svijeta ispod svojih onih kapaka i daje na svijet iznese takvu kakva je, svojom rukom i svojim rijeima - to je ono jedino i jedino plodonosno to je Humo upio od tadanjih beogradskih modernista; sve ostalo mu je od majke, od svile i srebra mostarskog neba i tla, od bistre domae rijei, one to je prela devet kamenova, od neugaslih bisera bonjake ljubavne pjesme, od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okreenih en-terijera, u kojima se vjekovima ija stari bakar i mirie feslidan jedne jednostavne a nevjerovatno istanane gradske kulture. Grozdanin kikot sav je na selu, ali nije iz seljakog vidokruga, nego sav iz rustike, u kojoj se, kao i u svakoj pravoj, tjeskobe gradske mogao osloboditi samo urbani lirski temperamenat; to to je u Huminom sluaju gradska dua jo u simbiozi sa duom feudalnog ardaka samo je srea, time je ovoj rustici jai panj.> Meutim, simbioza je to samo historijski, a u krajnjem plodu jedna je to dua, samo to je ta dua jedno vrijeme u gradu, na epenku, a drugo, ljetnje, na selu, u ljetnjikovcu. Ljetnjikovac! krupna rije, zvui turgenjevski! f Kad mi se pruila prilika da nekog stranca dovedem ' u ovaj svijet, bio sam redovno svjedok jednog njegovog ' skrivenog ogromnog razoarenja: sve je ovdje priprosto, ^ skromno, gotovo ubogo. Ali je odmah ovjeka sa strane / poelo da zahvaa i jedno ogromno, i otvoreno iska-/ zivano, iznenaenje: u ovoj skromnosti nastanilo se jedino osobeno i nevjerovatno rafinirano osjeanje ivota. U ovom svijetu, pred kunim pragom svi spoljni tragovi ostavljaju se sa obuom. Unutra je stalna suton-ska tiina, govor je ispod glasa, zidovi bez ara i slika, samo na ponekom visi, levha: to je neki, uokvireni, kaligrafski ispis iz Kur'ana. Seija, iljteta, ilimi, man20 gala, na zidu pusteija (ovije runo na kojem se klanja) - odaje su bez mnogo namjetaja, kao kraljevske dvorane, kao da se hoe prostor i u njemu ljudski lik, a stvar samo kao njegova pozadina. U jednom uglu je neto kao izrezbaren i neobojen ormar, to je musander: tu se poslije svake plotne noi mora okupati, da bludna aroma ne ponesrei dan koji je svanuo. Donesena pod osman-lijskim alaj-bajracima, kuhinja je ovdje zrela vizantijska, kult jedan kulinarski prilagoen domaoj biljci i ivotinji. Kumrija i lastavica pod strehom opomena su protiv grjehote, badem i trenja - procvali poziv da se jo jednom ivi. Mati je ovdje iva svetinja (enu ovjek uvijek nae, majku nikada), pred starou se ustaje na noge, brat i sestra dvojnici su jedne ljubavi kakva samo meu njima moe da bude (i stoga dvojnici najveega grijeha). Svijet je ovo dozlaboga ulan: i mata o raju mu je ulna. A pod kamenom patrijarhalnog tabua izraio se u najii ljubavni fluid - ispjevao, u svojoj drevnoj rijei, jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu. Mrtvi se potuju, ostaju u dugom spominjanju, ali nema pompe smrti ni mnogo plaa poslije nje; prije sahrane hoda e upitati vjernike je li umrli bio dobar ovjek, oni e rei da jest i na tabutu spustiti ga u crnu zemlju. Jednostavni nadgrobni spomenici (niani iliti baluci) stoje u zelenoj travi nagnuti svaki na svoju stranu, kao vesela pripita braa. Pa i u turbetima uti gola jednostavnost. (Ali u ovom svijetu, ispod njegove mirne i sveane obrazine, stalno tinjaju pa na mahove iznenadno buknu velike ljudske strasti, drame krvi, patrijarhalnih okova, bogatstva i bijede, vlasti, bjekstva u rakiju, i ba zato to je tako prevreo i problemski gust, u njega i jest zala Andrieva sonda.) Slike ovoga svijeta (paradoksalno na prvi pogled!) u ovoj poemi nema, ali joj svaku stranicu natapa njegova 21senzibilnost u kojoj se rodila i oblikovala i Humina pjesnika senzibilnost. Stavljajui na jedan tas svojih terazija pisca i na drugi njegovu sredinu, razni utilitarizmi, nacionalni, socijalni, vjerski, traili su da im se tasovi umire u ravnotei slike i slikanoga, u ravnotei knjievnog djela i drutvene sredine,

zapravo u ravnotei slike koju daje pisac i one koju o sredini imaju oni, pa u toj svojoj linearnosti nisu mogli da vide ono skriveno a presudno: onaj nain osjeanja, ono ope ulo sredine u kojem se pisac raa i individualizuje. Poslovina slika starog Vranja bila bi etnografska mapa da se u naoko oporom Bori nisu slili rafinman jedne prezrele patrijarhalne sredine i poeta nas-citur, a ova se oiglednost ipak samo svijeom moe nai u tovaru onog to je o njem napisano. Od pisaca koji su ono transcendentno otkrivali u divljakama i ka-lemima Bosne, ja vjerujem da je i Andriev uroeni poetski rafinman prvu hranu primio od bosanskih ehera, a ne samo od domae i svjetske knjige koja je ovoj stamenoj a neosionoj pjesnikoj linosti bila i ostala vjeita svijea. Treba proitati samo jednu reenicu: rukavi joj puni ruku (Alija Nametak) pa da se vidi da je ovo ovako. (1 da u redove ovog svog uleanog ogleda naknadno ubacim i ove: mnogostruko zapanjujua pojava Dervia i smrti Mee Selimovia svakako je dosada najpotpuniji trijumf ove osobene senzibilnosti.) Kod Hamze Hume u Grozdaninom kikotu ova je senzibilnost izbila u, modernopoetski ohrabrenom, istom mladom erotskopoetskom izlivu, i to je sve, i to je ono najljepe. Vraam se onom istom smaragdu svoje Une. Skender Kulenovi GROZDANIN KIKOTV A I. "a Pj^ojjjjge^je^^kjild^ij^ .kao sona ena i otilo. Neko je dozivao noas sa gorske kose a glas mu prelazio planine. esto, po cijele sate sjedim sam na stijeni povrh kue. Sjeam se "vaTeTitice, svakog stabla. O, sve je prolo! Prolo je djetinjstvo, kaem ja i sluam kako veernjak amori u koelama. Poslije, dugo posmatram jastreba kako krui u visinama. Trgnem se: guter me poplaeno gleda ispod voravog kamena. Oslukujem: upalj vjetar pue kroz klisure. Lie uti. Veer silazi u kotlinu. Idem na Pojila. Lijen i umoran um lei na razli-venoj vodi. Pun mjesec smije se u Pojilima. Crne se opori goveda. Tiina. Veer. Vraam se. Kupine cvatu. Teak, posan miris die se iz plotina. ujem tup topot goveeta. Okreem se: djevojka tjera kravu. - Dobar veer! - kaem ja, a ona odgovara skoro neujno. Idemo uporedo. Ja je zagledam: - Vidio sam te jue. Ti stanuje na Stublini. Je li? Jest. Stanuje na Stublini, a ime joj je Ivanka. Kerka je starog vodeniara Matie. - A gdje ti je momak? - Ha ha ha! Pa bog s tobom, ta ja sam udovica! - zakikota Ivanka, pa nenadno zautal 25Idemo dalje. Osjeam njezinu zbunjenost. - Nadi drugoga! - kaem joj, a ona obori glavu. Kupine teko miriu. Zaguuje me njihov miris. Dolazimo na Stublinu. - Zbogom, Ivanka! Doi u ti jedne noi, -ja pro-aptah, a ona zamae za klanac. Mjesec zae za oblak. Potamni no. Samo bijel snop mjeseine prosu se po grebenu Mrkulje. Preplaene tice poletjee iz plotina u mrak. Odozgo iz sela dopire neprekidan um. Negdje uz draginu potoinu bijesno kree konj kopitama. Ja utim i gledam za Ivankom. U dvoritu dud, pod njim krovinjara, crna, zgrena. Negdje u sumraku zvoncka zvono. Laku no, Ivanka, laku no govorim ja i penjem se uza stranu. Ivanka, doi u ti jedne veeri kad popci zapjevaju u strani vrh sela. Prikrau se pod va dud i zvau te tiho, tiho ka^Jp^rozd4Ti^zo^e^Qrxiz^ar4U,ria.Jjubayne sastanke: Ivanka, ekam te i sav drhtim od oekivanja, - ap-tau ti. Cio sam dan mislio na tebe. Sluaj kako se dozivaju popci u stranama! Hajdemo u stijene. Priau ti priu o Grozdanu i Grozdani. Priau ti kako gaje varala Grozdana sa mladiem Ozrenom. Kaduljom i vrijeskom prostrijeu podinu pod nama. O, ne vodi me u stranu! - ti e rei. Strah me je kad mjesec sjedi u liticama. Sjediemo pod dudom. Gledaj kako se ita talasaju na mjeseini! Ivanka, dolaziu ti svake veeri da sluam kako vjetrovi ute u dudu i kako ti srce bije pod jeleetom. Ivanka, no je hladna; da te ogrlim. Zautala si kao popac u strani i sva drhti od mog milovanja. O, Ivanka! 26 II. Jo od jue pue snaan vjetar i zloslutno huji u granju niz njive. Neki strah mota se vazduhom, a seljaci zaprepaeno mau glavama i prolaze drumom.

- Suhi grad. Boe nas spasi suhoga grada! Lozove mladice polomljene lee po trsovima, a vinogradi tuni kao da kuga prelazi preko njih. - Ooj! Aaj! - prestravljeno cepti neiji glas, odnosi ga bura, udara njim o granje i hukom ga rui u prazninu. To neko dozivlje odozgo iz onkine krevine. ^ Na stari .Puto tuli i pribija njuku uz moje noge. Idem pod brijest: nema Grlice. Gdje li je to Grlica, gdje li pase kravu? mislim ja i sluam hujanje vjetra vrh mene. Huuu! zaleti se bijesno, zahukti u vrhovima i, kao da ga dinovi nose, srui se niz njive. Najednom: potmuo jek nekog stabla razlijee se gore na drumu, tup udarac i stablo iupano iz korijena lei na drumu. A na je brijest ogroman i u deblu mu rupa kao sobica. Ja sjedim u rupi, a neko kuca i popuckuje u cijelom stablu. - Ej, ko ste vi to kuckate? Sve utia, a vjetar navali jo bjenje, ode nekuda, strovali se i nasta zatije. A oni poee opet da kuckaju pod korom. - Ej, ko ste vi to kuckate? - Mi smo umski davolii: Trkan, Potrkan, Drvan7 Obrvan, Zvrcan, Koprcan, Smuk i Vuk. -- - Huuu! Krah! Krrahh, tres! - i jedna grana pade pred otvor. A nou, koela grebe granjem po krovu. Jeza '6 uurila pod tavanicom, pa ni mi ne smije da zakoprca. A neko lupa prozorskim kanatima. < v - Ko lupa u ovo doba? 27 -> - Hihii! Hihihiii! - zasmija se podrugljivo i drsko, drmne jo jae kanatima, pa se izgubi uz bijesnu i ludu huku u no. Otvaram prozore: sve igra ludo vrzino kolo. Stabla sa svojim crnim siluetama hukte, zvide i ibaju se granjem. Izgledaju kao pobjenjeli crni duhovi. Ponovo^Jijeem j_djugp^luam bjesomunu igru. Smije seIaopjjana ena,Jcaemu-ja sam sebi. Ovako e^srrTiJifi Galamina ena Vida kada se opije. Grlica se nikada ne smije. Ona se samo smijei i neto bolno treperi joj oko usana. Jarlica je siroe. / Puto zavija u kuici. Zavija i tuli kao sova," lao /vjetar u klisurama. Neto tjeskobno hvata me za srce.__ VJ>A oni na izvanu opet udare u prozore, zaigraju, zazvide / u granju, a poslije preu na krov i grebu po njemu do / u kasnu no. IBjeimp^u r Grozdan^^ Bjjj ^j^^ j dana, a vjetar joj odnosi rijei uiklkot) Vjetar joj mrsi kosu i zaplie o granje. .r > Danas me pita otac: - Ozrene, jesi li svrio sve kole? - Jest. Sve sam svrio, - kaem ja, a on sjede kraj prozora, zapali ibuk i zamisli se duboko. Budim se, a majka stoji vrh mene i smijei se. - ta je, majko? - Nita, nita. Ula sam da uzmem oev opasa, - kae ona, a ja znam da otac nikad ne ostavlja opasa u mojoj sobi. Siem u dvorite, a Puto rei od dragosti, uvija repom i gleda me prijateljski. Tako je na naem ardaku. Eno ih, jo grebu po krovu! Neko me ljulja. Neko pjeva uspavanku u vjetru to odlazi niz njive. 28 III. Ujutro me probudi silna jeka. Kao da neka dinovska i eljezna zveka tutnji u golim brdima. Izlazim u dvorite. Grlica stoji pod strehom. Sva drhti kao prut. - ta je, Grlice? A ona me samo gleda svojim krupnim oima i htjede da se osmijehne, a osmijeh joj se ukoi na licu. Bijes prirode i strah prodro je ljudima u duu. - Dola sam da pozajmim vreu sijena, - kae Grlica, a glas joj gugue, i oi joj pune nekih svijetlih takica kao iskara. - Ne smijem da pripnem kravu na potok, - ree poslije stanke. - Majka kae da e nasrnuti draga iz brda, a jo od jue nemamo ta da joj damo. A to drhti, Grlice? Je li ti studeno? Ne, ne. Nije joj studeno, kae. A udovi joj cepte i oi usplahireno zvjeraju kao u naeg Pute. Zduilo se sa svih strana i jednako tutnji u brdima. Nad planinom Mrkuljom vreba crni oblak, proet jetkim zelenilom i gnjevnom estinom. Gotov je da izriga bijes, da spusti ape na nas. Osjeam kako svaka travka strepi od straha.

Grlici sam napunio vreu sijena. Nabijao sam je sve nogama, a poslije ponio niz klanac. Nenadno zatutnji u brdima tako strahovito kao da se zaljulja cijela krajina. Udari munja, a pakleni bijes grunu sa planine i raspri se gore u oblacima. Grlica se pribi uza me, a vrea mi spade s lea. Otpratio sam je sve do kue. Stajao sam na klancu i gledao za njom. Ime joj je Mara, a svi je zovu Grlicom. Uj]^iej_rj3eju^mji^ Gaja, Leko, Svrzimantija, Bukuri, Roda, Krivoija, pica, a paroha Alojzija zovu Haralampijem. , 29Zbogom, Grlice! - maem ja, iako nema nikoga na klancu. Idem u krmu na Koravac, a cvjetovi bijele kadulje, iznicali podno brda, prestraeno mau glavicama i vjetar ih povija po stijenju. Stojim nad Svrzimantijinom kuom i sluam kako mu otvoren prozor mlati na odaji. Gdje li je ovo on na ovom nevremenu? Moe biti da se opio, pa spava kao panj, mislim ja i jednako sluam pobjesnjele udarce prozora. Seljaci kau za nj: Dobar je ovjek. Bog e mu oprostiti to je prevrnuo fratra. Hoe, oprostie mu, kaem i ja, jer mnogo pije i jer je nesretan. U krmi sam krmar. Sve se razbjealo kuama. Krma zjapi kao peina i vonja kao znojan naprnjak. - A gdje ti je Leko? Zar i on ima kuu? - Poslao sam ga mojima da se nade pri ruci, ako navali draga - l^aetjaTafha, a glas mu neobino ozvanja u praznoj krmi: 'TpVau^t - Biejirage. i- - Bie, bie. Tutnji u Mrkulji, - kae on. - Bolje e biti da i ja krenem zaranije kui? A? - Bolje, bolje. - Haralampije itao molitve jutros u kapeli. ini mi se slabo e mu pomoi, - dovikuje za mnom Galama s praga da mi saopi barem neto novo. Jer on voli da pria novosti, a kada ih nema, izmilja ih jednostavno sam. Vjetar mu odnosi glas, a njega nestade na vratima. Bijeli cvjetovi ljuljaju se u kapinama. Vazduh mirie vlagom, a ljudi strahuju pred gradom. Ja hitam drumom, a vjetar povija lozu po vinogradima, kao da hiljade ruku zovu i domahuju s bregova. A Grozdana kae Grozdanu: - Grozdane, ako mi grad potue cvijee, tugovau cijelog ljeta. O, ako nam potue feslidan, nee nam vie mirisati postelja! , , I - Grozdanee! Privrsti dobro krov na kolibi, da ga vjetrovi ne odnesu! Ooj, Grozdanee! A Grozdan sjedi na brijegu mrk i zamiljen i ne slua rijei Grozdanine. IV. Poslije podne zaibae rijetke i krupne kapi kie po krovu, kljocavo se razbijajui o plou. Poslije se ou okruglo i sono puckaranje po lozovu liu i pljusak se pretvori u huku umova i utanja. U moju sobu ude intiman i nasmijan apat, a zatim zatutnja strahovito u Mrkulji i pljusak udari jo bjenje. Onaj crni oblak s planine sputao se sve blie i blie, a kada pade nad selo, zaibae otre bobice grada, zafrcae, zaigrae po krovu, po liu i u huku pljuska^zaigra bijesan i strahovit um, zaigra jezivo i ludo uz gudnjavu brda. Otac postavi izvrnut sadak nasred avlije. Poslije je pratio svaku bobicu tekim pogledom. - Bojati se samo da ne potraje due, - kae on tekim i sumornim glasom. - Kad naleti s Mrkulje, opasan je. - Bie kako Bog da, - apnu majka duboko povezana u bijelu maramu. Ali grad ne prestaje da prati i hui. Vazduh posta modar. U Mrkulji zagrmi, zatutnji, a otac se uznemiri i majka zaplaka. Puto zatuli tuno i naputeno u kuici. Najednom pue urljavina kao da hiljadama pobjenjelih glasova naleti kroz gorske klance, zahukta, zalaja i provali. Crvena i divlja draga bijesno se zaleti niz rutav i bijel potok. Nasta vriska i dozivanje u pomo, a ona navali jo bjenje i strahovitije. um drage postajae sve jasniji, a vazduh se izbistri. Nestade crnog oblaka. 30 .CM ~ naKAc 31Samo jo zvone uplja brda i potmulo utiaje jeka u Mrkulji. Draga hui kao vodopad. - Hvala Bogu! - proapta majka, a otac drhtavom rukom savi cigaretu i potee duboko dim. Strah je minuo. Vinogradi su oteeni, ali nisu uniteni. Odozdo iz sela dopiru glasovi isti i jasni. Ljudi se dovikuju. Oblaci se razmiu, a sunce se zapali na mokrom liu. Bistra tiina. Fin i uzdrhtao trepet lia veze vazduhom krhke i zvonckaste umove. Ja i otac idemo u Galaminu krmu, a Puto kie za mnom i njui nam stope. Ulice miriu. ijem kako zemlja sie vlagu iz lokvica.

-**' V. U krmi svi na okupu. - Evo mi skoro o Ilinudne osamdeseta, a ovoga straha jo ne upamtih - kae .djd^J^gjmbo i kradom pogleda po svima da se u vj eriaaHimuvjeruj u. Neki su pijuckali i rakiju. Glasovi se lomili i mijeali sa smijehom u uskoj krmi. Izgledalo je kao na slavi. - Istina, bilo je i grega grada, a i draga je nitila njive. Ali ove tutnjave i ovoga straha ne pamti ni kusa vrana, pria dedo_ij^oj>ija, a ostali ga i ne sluaju. Galamin_glas_grmi. Ni sami neastivi ne bi ga nad-vikali. A svi piju: lijee strah. Svrzimantija pije najvie. - Glavno je da se nae povod piu, pa makar to bio i sam grad, - namiguje on VidL - uo te vrag, a ne Bog, nesreo jedna! - uti i ne spominji Boga, ako ne eli da grad obije sve do korijena! Pae pas svetog Franje, a svakom prvomsjeda na krilo. LekoJBukuriLLEica igraju andara. picu zovu picom iz_prostog_jazlo.g3 tojiijm Jj '32 je najpoznatiji laoy u selu. Leko gubi, kvari igru i die ^galamu, ^ - Leko, dosta je tog igranja! Sjedi kao ovjek i sluaj kako gortaci razgovaraju! - Kae Svrzimantija. Svi pogledae udno krme i prasnue u smijeh. Gortaci, zavueni u svoje grube gunjce, utali su cijelo vrijeme kao zaliveni. Svi se okupie oko deda kembina stola i trbuha, samo se Svrzimantija odvoji ustranu i poe da pije sam. KRoda;porui pola litre. - Jo pola na moj raun, - vie razdragan dedo. Vida prie Svrzimantiji, a on joj poloi ruku na - Je li? Kada se moe k tebi? - Ne moe od Galame. - Eh, za duu ti! - kae Svrzimantija i pomae ruku malo vie. - Na zdravlje! - viknu Leko, a ostali zagrajae. Roda, mrav i izvuen, nadvisuje sve nad stolom. Malo'n'akrivljen ustranu, kao da stoji na jednoj nozi, uvija glavom i pria o svojoj pokojnoj eni Jurki. Dedo kembo bubnja po kuljama i pue kao kravosac, gotov da pukne. pica naulio ui, a Leko se krevelji i neprestano toi da to prije nestane u politru. Ude Gaja i prie stolu. - Ostalo je groe! Vido, jo pola litra! - viknu dedo, udari rukom po stolu i pobjedniki pogleda unaokolo, kao da je on glavom zaustavio grad. - Pola i na moj raun! - pisnu Roda pa iskrivi iju, da ga svi vide. . . - Ne namiguj na Vidu! - Slomie ti Galama iju! - Ih, ljudi, za mila Boga, to smo se podmladili! - Znate li ta je novo? - vie Bukuri: 33- U Ande avre ni jedno zrno grada nije palo na vinograd. Cijelo vrijeme dok je grad padao, ona je gola letjela povrh vinograda kao prava vjetica. - uti, Bukuriu, i ne grijei due! - Pijte, djeco! Bog vas poivio! - Haid', u zdravlje! - riknu Galama, a krmase zatrese. VI. Na Puto zalaja pred vratima, a otac se die na noge. - Kad se napiju, ne moe se s njima, - kae on, i mi skrenusmo niz ulicu. Primie se vee. Gust suton, miran i modar, lei na plavim brdima. Veer je staklena, sedefasta. Nebo modro, duboko. U jasnoj tiini ostaje um naih koraaja po ulici. Otac se zamislio. - Treba polivati po drugi put, - kae on. -, . Mislio je na vinograde. Zautasmo. I ptice su utale u gnijezdima. - U nas je u zavjetrini pa i ne bi velike tete. A Joze ose jesi li vidio? Blizu smo Stubline. Otac misli na vinograde, a ja na Ivanku. Vidjet u je sutra navee. im padne sumrak u kotlinu, zasvirau na dvojnice: "Ivanka, mlada eno, ne tuguj za onim stoje prolo". Drumovima cvatu bijele kapine i mirie feslidan pod prozorom tvojim. Zar te ne opija vie njegov miris? Sama si, Ivanka, o sama, a noi su tople kao muko milovanje." A Ivanka slua moju pjesmu i zamiljena sjedi u dvoritu. 34

Ko li to svira? - pita se ona. Svira li to gore u Krevini ili na Presjeci? A kukuruzi ume na njivi, ume u sumraku. - Jue sam bio u Kamengradu. Modra galica po pedeset para. ta li misli ovaj svijet, Bog e ga mili znati! - kae otac. Ivanka stoji na klancu. - Dobarvee, Ivanka! - kae otac. - Dobarvee! - odgovori Ivanka! i stoji nepomina na klancu. - Doi sutra u Starac, Ivanka! Braemo trenje. - Doi u. , - A jesi li utala, Ivanka? - Polako; da niste vi? I mi prolazimo pokraj Ivanke. U nas u odaku plamsa vatra. Otac sjede kraj prozora i zapali na ibuk. Dolje u selu zalaja pas. Na Puto zareza na avliji, a mjesec zakilji iza brda, pa zasta u jablanovima. Popci zavritae u lozi pod kuom. Niz drum odlijee pjesma, odmae, odmae pa utia. Ja izidoh u dvorite. Lijeno i hrskavo preimlje blago i um se ulja u tami. Veernjak zaamori u liu, a mjeseina se prosu po strani.Jsfo lei po krajini umorna i zadovoljena ena. Nad Mrkuljom zasta oblak i teak, vlaan dah side u~kotlinu. um se pritaji na granama, a Puto zareza mrzovoljno. Bie kie, kaem ja sam sebi. Sutra u otii Ivanki. VII. Trenje se smiju i crvene po vinogradima. Alice i dragane dozivaju se kroz lie, a crnice obasule granje kao hiljade crnih oiju. 35- Grozdane, dodaj mi kronju! - kae Grozdana u ikovu vinogradu, a kronja pade i ona se zakikota raskalaeno. - Grozdane, skini me sa stabla! Zar ne vidi kako pue vjetar? Grozdane, dragi moj, skini me, odnijee me vjetar! A Grozdan je skida i sputa na mrginj i kikot grca i vjetar ga raznosi kotllinom. U naem vinogradu popela se Ivanka navrh stabla. Vjetar vihori u granama i povija je, a bijeli jamak i koulja lepraju i papte oko nje. Ivanka pjeva, a vjetar joj nosi pjesmu niz vinograde, nekoj drugoj pjesmi, ak dolje u Pluine: Ne mogu ti, dragi, doi. Ni ulicom mirno proi... Ivanka misli na mene i kada pjeva, kaem ja. Vjetar nanosi zalutale glasove, talasa zelena ita i mae lozovim mladicama. Vjetar se njie u kotlini. Kotlina pjeva iroku pjesmu i obijesni krikovi niu po vinogradima. Od mirisa ljubiice I mjeseca izdajice... ponavlja Ivanka, a otac se pojavi u vinogradu. - A gdje su ti Doma i Mara? Zar emo sami brati? - pita Ivanka s trenje. - Otile su u Kamengrad na radu, - kae otac. - Trebalo je barem zovnuti Grlicu, - rekoh ja tiho, a otac zauta i poe da savija granje. Da, zbilja, trebalo je zovnuti Grlicu, mislim ja, a on, kao da mi pogaa misli, doda: - Pomoi e nam Jure glavarev. Rekao je doi. Jest. Upravo mu treba Jure. Pozoblje ih vie nego to ih ubere. - Kia e nas pomesti - kae otac, i mi dalje be-remo. Ivanka side s trenje, pogleda me ispod oka i poravna haljinu. Iako nisam gledao u nju, osjetio sam kako me omijera. Brali smo cio dan. Kie nije bilo, samo nekan i tanak oblak njihao se cio dan nad nama. Predvee, oblak potamni, a iza njega se pojavie mrki i teki oblaci kao sive planine na nebu. Poslije utia vjetar, a teak i zasien mir pade u kotlinu. Zautali smo u oekivanju kao i cio kraj. Samo suanj koji isputaju grane zahuknuo bi na mahove kroz smiren i nepomian vazduh. Ivanka se pope na trenju alicu dolje u dnu vinograda i ponovo zapjeva: Ne mogu ti, dragi, doi... ali nenadano zauta i side s trenje. Otac sjede na prizidu i zapali cigaru. Pade veer, a teke i krupne kaplje kie zadobovae opet po liu, zapucketae, zamirisa zemlja, pa opet sve utia. selo. Ivanka zautala, pa sve zautalo. Otac prenese kronje u kolibu, a mi poosmo u - Laku no! - kae Ivanka i zae u dvorite.

- Laku no! - kae zamiljeno otac, dok sam ja cutao. . .- . viii. : <- >' Vlana i crna no pritisnula selo, a ja se unjam ^LjliarnaTGlifrnfaR"rai "e~na^Totnvi'm auSejo "H^e" teko _ crna ivotinjazr " 37Ivanka sjedi sama pod dubom. Sjedi sama, sirota, i podsjea me na odsjeenu granu. Kao da su je istjerali iz kue, pomislih. - Dobar veer, Ivanka! Doao sam k tebi, - apem ja, a ona uti zbunjena. - Ivanka, to stoji tu sama u noi? - Jest. Stojim sama, - kae ona. - Da ne eka koga, Ivanka? ;:, . O ne, ne. Ne eka nikoga. No je tako gluha i crna, pa joj neobino samoj u kui. Pod dubom mala klupa. Sjedamo na klupu. - Ivanka, ostau veeras kod tebe, - apem ja i obavijam joj ruku oko struka. Lie zautalo kao Ivanka. - Lijepo je ovdje, - kaem ja. - Da, lijepo. - ponavlja ona. " No. Ivanka se die. - Hou li i ja k tebi, Ivanka? - pitam ja, a ona samo klimnu glavom. apat se izgubi u vlanoj noi, a mi uosmo u mranu kuu. - Ivanka, kako je mrano ovdje kod tebe! Sjedi do mene na krevet! Je li ovo krevet? - Jest. To je moja postelja, - ape Ivanka. - Mrak je. Ne vidi se ni prst pred oima, - kaem ja- Da, ne vidi se, - kae tiho Ivanka i sjeda do mene na krevet. Oblaci se sputaju sve nie i nie. Eto ih prolaze rjpj^d_jiaeg-ffialo^^rozpj^.yjjjgi..se_tiho i lijeno kao )romoene ijuplje tiurine. Crni su i ire mTaY dah oko sebe. ~~~ - Kia e, - kaem ja i zagrlim Ivanku na krevetu. - Da, kia e, - kae neujno Ivanka. Ona ne umije vie da govori. . . . 38 Prolaze asovi. Udari krupna kia. U kui posta tjenje i nasmijanije. Ja zagrlih Ivanku i pomilovah joj grudi. - Ivanka, grudi su ti tople. Zato drhti? Ivanka ne odgovara vie. utimo. Pljusak sve to jai. Vrijeme prolazi. Kia je. Sada ne moe ni otii, - proapta Ivanka i zasmija se tiho. - Pa ja i volim kod tebe, Ivanka, - kaem ja. - Ivanka, zna li da volim kod tebe? Zna li? -apem joj blizu, sasvim blizu na uho. vrsto je grlim, grlim je svu. Ivanka drhti i grudi//7 joj se talasaju. Poslije grca u gru i predaje se sva. ^ IX. Podne. Sretam Grlicu u ulici. Pozdravljamo se. Grlica ustaje sa stijene. Koza brsti plotove. - Grlice, a gdje ti je krava? f-; - U planini. I ja idem na rijeku. Gore krevita obala, dolje se provlai kroz vrbe i umi kroz njive zelena Huka. Silazim u korito, a stijenje mi se rui pod nogama. Kr stegao Huku_u_svoje tjesnace_a__ona, zagonetna i osam-ijenaTsumi kadifasto i podatno^ Dani bistri, jasni. Vruine pridolaze. Podnevi vreli i osamljeni ive u plavom kru. Nad litice se slegla prestravljena tiina i neto vrelo i vrsto, skriveno stenje u klisurama. Neko neujno dahtanje pada jezivo na duu, a osamljenost, raspeta u suncu, kao bijela prikaza otee se do neba. Kroz gole litice promie plava rijeka i nestaje negdje daleko, daleko u poljima. Neto gigantsko, divlje, lei u liticama. U njima spava drveni bog i zapanjeno uti pritajen mir. 39Nenadno na gospod, zametnut svojom sijedom bradom, u bjelini sav, proe povrh klisura, udari prstom u najveu od njih, a ona zazvoni, vazduh zadrhta i sve pretrnu od straha, zanijemi. A tamo, u uvali, modar i uzak vinograd, iznikao iz rijeke i protegnut ak do na sami vrhunac osoja. Preko rijeke, u tamnomodroj pruzi lei mu osjen, a u osjenu opet nebo, jedan bijel oblak i jedan jo nesnivan san. Podne lei u kru. Negdje spava drevni bog. Mir. U mojoj peini trune vlaga, upija se u me i nevidljiva tiina sklapa mi vjee. U um rijeke odlazi nekud u debele hladove, u tiine. Poslije, pritajeno, jedva ujno disanje i mlak dah zastadoe na otvoru peine. To je onaj san iz modrog vinogradanarijeti:

Grozdan i Grozdana, u crvenim haljinama, silaze niz modri vinograd. Oni, spletenih ruku, kao dva crvena^ velika cvijeta sioe i zastadoe nad rijekom, a dva crvena mlaza planue na rijeci. Grozdanine grudi drhte i trepere u rijeci. Grozdan joj otkopa kopu na haljini: Grozdani spade bijela haljina i srebrna zvijezda zasja u plavoj rijeci. - Grozdana, to ti drhte noge? - pita apatom Grozdan, a ona se samo nasmijei, sputa glavu na njegovo rame i gleda u bijelu zvijezdu na rijeci. Kroz njene plave oi protie plava rijeka. Grozdanu drhte ruke. On joj otkopa i drugu kopu, a donja haljina spade na pijesak i na rijeci se zabijeli naga boica, sa bijelom zvijezdom u kosi. Grozdana je sva naga. Na bijelom tijelu gore joj sunane zrake, tanke, srebrne. - Grozdana, to ti drhti dah u grudima? - pita apatom Grozdan, a ona sva drhti i samo se smijei, smijei. Grozdan klee i poljubi joj grudi. Grudi planue kao dva crvena cvijeta. Negdjeja klisurama, u suncu, zazvoni bijesan i razgolien (tatkotj zacereka se crven, v__y \ 40 strastven smijeh i vrisnu. ivot se rodi u klisurama kao procvjetao bun. Jedan studen val naletio mi je na noge, apnuo mi neto kakljivo, probudio me i pobjegao. Ustajem. Dva jablana pruaju dugaku sjenu preko rijeke. Veer eka negdje na brdima. Sunce se zaliva krvavim mlazevima, zatim opruzi zrake i utonu za Kjg^ bilfivau_. Poslije pomodri rijeka, a veernje, hladne sjene sioe sa visokih litica i posjedae po obali. Jablanovi zautae. Doe veer. A ja odlazim s rijeke, koraam ispod borova. Sa smijekom u dui primiem se selu. Vazduh svje. Borovi zvonckaju pjesmu turoga kra. ujem kako Grozdan ape Grozdani: ekaj me noas u gaju. Grozdana! Kad ouje dvojnice, raskopaj jelek i ekaj me! O, ekaj me u gaju, Grozdana! Brda se plave. Veer, boija pjesma, bdije nad selom. U sjeni Mrkulje miruje nae selo kao teko umorno tijelo. No pada kao neujan irok zagrljaj. Negdje u selu zvonca sitno, cilikavo zvone. x. Trenje obrane, opustjele. Lie im amori umorno i zaboravljeno. Smokve petrovae zore i vise o krhkim granama. Dudovi opadaju, lee i vitaju po dvoritima. Vreo sok kipi i resko ljepljivo vonja u vazduhu. Rijeka umi i odnosi mi dane. Nou spavam kao klada, a danju, kad ne idem na rijeku, provodim dane na Koravcu. Danas pred Galaminom krmom digli smijeh i buku. Leko dri krvava pijevca u ruci. - Hohoo, bojdijo, pokazau ja tebi ta je bitka -kae Leko, prihvatio ga za iju, zamahnu njim u kovitlac, 41x\ a on i ne zakrklja. Trup mu udari o vrbu, a glava mu ' osta u Lekinoj ruci. - Zar je potrebno da ovjek krvavi no? Daj o-kanj, Vido! Doe Krivoija sa kronjom petrovaca na ramenu. - Ohoo, bratac, sve izbricale! - zaviri Leko i poe da jede. Stigoe neki gortaci sa praznim konjima odozdo iz Kamengrada. - Hee! Tooo! Hehehee! - povikae konjima, po-vezae ih pod vrbe i posjedae po klupama. mi. Ru privezani / ) ;^_koiijL_Neko skriven amori negdje u *j j>jede_,pred.-krmii:... - - Ama, koji avo amori, pos' mu njegov! - A ta se tebe tie, jadni brundo? Crko bi da to ne primijeti, - siknu Vida iz krme kao zmija. - Brundo! Je li brundo? Slomie tebi brundo rebra, sveca ti tvoga! Nee ti meni tako odgovarati! Leko se smije. - Kasno je, Galama, kasno. Iznemogao si vie. - Zavrnula mu je ijom kao ti pijevcu. - Gledaj samo kako je racvjetana, a njemu se vidi lcroz ui. - Vidjelo bi mu se i bolje da su mu oprane. Padaju zajedljive primjedbe kao ose. Brdani se digoe. ' - Zbogom! - povikae. - Zbogom! - Zbogom poli! - odgovorie im, a konji zamahae repovima i zarzae uz Seput. Nasta utanje. Galama se zagleda niz drum. Krivoija i Leko legoe na klupu, a Svrzimantija se opruzi po zidu. Vrijeme prolazi. Laka omara klati se u vazduhu, a um esme uspavljuje. Poslije zae sunce za vrbe, pirnu vjetar s Mrkulje i pokrete utiale grane. Seljaci poee da izbijaju s rada. - Sto se ovaj izvalio? Ko mu dade da dere? -kae neki rii seljak bez lijevoga uha i munu Leku motikom u slabine. - Eto pogledaj! Prepolovio Krivoijinu sepetnjau pa planduje, - odgovara Vida.

Krivoija hre kao preklan. Svrzimantija se die. Leko se protee, pa vrisnu kao parip, a Krivoija se tre, istee iju i zinu blesasto. - Ustaj, Krivoija! Zove te pokojna Jurka. Leko prie sepetnjai, a Krivoija alovito proapta: - A, vala, jedi! Nemam ih komu nositi. Da mi je pokojna... - Na Goricu, pa narii! - Ima ena, pobro, da i za noge zapinju. Samo dobra, dobra nema, - vie Galama, donosei okanje. Izbi i guslar Ile, nazva Boga i pridrui nam se. - Ostani i ti na veeri, Ozrene! Imaemo ervi i orbu na pijevcu, - dovikuje mi Vida iz kuhinje. - Ostani, ostani! Ile e nam guslati, - viu ostali. Ja pristajem. Pada sumrak, a broj se okanja podie. Vrh nas, u vrbama njie se svje veernjak. Goveda prolaze na pojila. Grlica prolazi s kozom. - Grlice, kai mojima da ostajem ovdje na veeri! - viem ja, a ona zastade u sumraku, osluhnu pa pode dalje. Vidio sam kako je zamakla u ulicu. Poslije se pomoli mjesec nad Pojilima i zasmija se zemlja. Mjesec se podie i sie u Pojila, a mi izgubismo broj okanjima. Po veeri isliupie se gosti, a Ile ue u krmu. - Mi emo ostati ovdje, - kae Svrzimantija i opruzi noge. ..*........ 42 43Ja sjedim prema vratima. Vidim kako zirka svjetlost i sjene promiu po zidovima. Ile zagusla, a buka se slee. ' Gan-gan-gan, gan-gan-gan... Tonovi tugaljive strune dopiru do nas, klate se u mekom vazduhu, postaju sanjivi, pa opet oivljuju. Sjene jednako promiu po zidovima, a Ilina ruka prelijee u polutami kao krupan, crn pauk: Odmetnu se Ivan harambaa . U Mrkulju planinu vuiju... viknu Ile na ono "od" i glasovi mu se slie sa gud-njavom strune. Ile je pjevao. - Hoemo li? - pitam ja Svrzimantiju, a on se zagleda niz put, promisli pa ustade. Za nama se gube glasovi iz krme i ostaju u tijesnoj ulici. Idemo utke. - Zbogom! - kae tupo Svrzimantija i udari nogom u vrata. Mjesec je iao za mnom niz ulicu. Na Stublini nikoga. Ivanka spava. Pod dubom preimlje privezana krava i bulji ravnoduno u me. ' ;; Kucam na prozor: - Ivanka, Ivanka! Otvori mi vrata. ' V Ivanka otvara. Sjedamo na krevet. - ekala sam te dugo. Znala sam da e doi, -kae uzbueno. - Ivanka, mislio sam na te cio dan, - apem ja, a ona me stee u svoje tople miice. - Danas sam ila koulju i izbola sve prste, - smije se prigueno Ivanka i unosi mi se sva. - Zaelio sam te, Iv. Sva gori. : 44 ^.. . ; .-. xi. '_ >/ ;-' ' ~)C Ljfto. Dani izgarajru^a noj^rjLake^ rbjjele kapgne. Mj^ec se^popne nad kotlinu, a kamen vrh nae kue bijeli se kao oblak zalutao na zemlju. Gaj vrh kue nou bijel, pun krhkih umova, a danju, pricvrkao za kr, cvri kao cvrak. Leim pod dubom na proplanku i oslukujem. Sunce mi blijeti u oima. Posiplje me vreo vazduh. Neto kao zmija, kao strast izjeda se i sike na suncu. Tako leim omamljen vatrom, a gole i pijane povorke ena i crvenih avola zvone i silaze s brda. ujem brujanje, vrisku, kikot i draganje. Buncam kroz san. Grozdan i Grozdana miluju se u gaju. - Grozdane, odbacila sam haljinu daleko od sebe, iekujui te nestrpljivo. Plamenom sam zapaljena. Pri me krv. Zagli me vrsto, o Grozdane! Miluj me, izujedaj me i smodi me svu! - Umrijeu, ako me vrsto ne zagrli! - ape omamljena Grozdana. Gledam kako cepti Grozdana, sva naga, vrela, povija se i vriti u Grozdanovu zagrljaju. Negdje kriknu ptica. Ja se trgoh. ____ Velik, bijel oblak spustio se nada me. Vazduh se smirio, pritajio. U granje sjeo sparan mir i nepelo se oekivanje. Ni list da trene. - Kia, - kaem ja i diem se na noge. Velik, bijel oblak spoji se s drugim, potamnjelim, iza Mrkulje. Trei im se pridrui sa osine glavice, i sva tri se poee iriti i pomaljati jedan povrh drugoga. Krupna kaplja kie pade na list, rasprsnu se i razbi zamrlu tiinu. Poslije druga, trea, i zaas ubrzano zabub-njae po liu. 'V

45Jurim niz glavicu. iroko veselje treperi u vazduhu i um, nepregledan i irok kao svijet, preliva se kotlinom. Ja vrisnem, a um proguta ciku. Pod brijestom je Grlica, mislim ja. Jest, eno je pod brijestom! ujem kako pjeva. Sama je. Strah je pa pjeva. Koza se plahnu, izbei se, pa zameketa. Grlica se strese, pribra, pa zbunjeno osmijehnu. - Sama si, Grlice? Je li? Da, samaje. uva kozu, kae. utimo. Ja posma-tram Grlicu. ini mi se da sva treperi, da svaki um ozvanja u njoj. - Pada. - Proi e brzo, - kae ona. ;- A otkud ti to zna, Grlice? - Pa znam. U Draguici nije bilo jeke, a kia nije naletjela hukom, nego istiha. Zautasmo ponovo. Grlica nauli ui kao zec. Veliki um se stiavao. Oblak je prelazio preko kotline. - Stiaje se, - kaem ja, a ona uti i oslukuje. Oslukujem i ja: um se gubi, a kaplje prorjeduju. Najposlije utia. Razmae se oblak, a kotlina uzviknu, otvori se. Jedva ujan i krhak um apue negdje skriven. - Zemlja pije vlagu, - kae Grlica. Negdje se u govor. Ona se tre, osluhnu: - Doma i Vranjka vraaju se s rada iz polja. Osluhnu jo asak, pa viknu tanko, a glas joj zadrhta u bistrom vazduhu: A - Dome! - Oj! - u se odozgo s ulice. - Priekaj, zajedno emo! - i Grlica potjera kozu, okrete se, nasmija pa ieze. Ja sjedim sam na panju pod brijestom. Kaplje se cijede s lia i plamte u suncu bistrim, staklenim sjajem. Na svakoj grani njie se soan i nasmijan poljubac. Sjetih \ se sna o Grozdanu i Grozdani i uh ih negdje skrivene u drveu. Grozdana kae Grozdanu: - Grozdane, pogledaj kako sam pokvasila haljinu! Sva mi se pripila uz tijelo. Jest. Haljina joj se sva pripila uz tijelo. - Grozdane, osjjLmi-haljinu| - kae ona, a on joj skide haljinu. (Grozdana se kikoe i sav se gaj ori. Grozdan trese hldjmuTlTTatna praina kapljica prosu se u sunce i pretvori u dugu. Izlazim na brijeg, na istac. Duga, zabodena u dva planinska podnoja, die se u velianstvenom luku. To je duga iz Grozdanine haljine, kaem ja i hitam na Koravac. xn. ' - ara li groe, Andrija? '; - Rano je jo, prijatelju! Moeinto zasad i kt^fea, - smije se Andrija. - Zbogom! \: -'' ' - U zdravlju! ' ..- A vinogradi vise po bregovima, proarani trenjama i mrginjima. Pogdjegdje se bijeli i pokoja maslina. Rosica Kamen crveni se u suncu, a brda stenju pod upaljenom egom. Uz rijeku bate Raljevine; u njima mirie vlana hladovina. Tik rijeke koliba ia-Krnje. - Dobar dan, ia! Ima li lova? - Hehee, ima, ima, - vie ia, a rijeka mu odnosi glas. Odmah pod kolibom, na zavijutku, dere voda o liticu. - Hoemo li danas u ribu? - pitam ja. \ 46i um, Ja vri P brijesi K strese r tram ozvar naletj um Najpi otvor

u bis okre' cijed Nas 46 - Ne, danas neemo, - kae ia. Juer je u Kriv Viru uhvatio pet komada. Dostaje. Grjehota ih je hvat vie nego je potrebno za hranu. - A kada ne ulovi ni jedne, ia? - Onda Bog daje drugu hranu, - kae ia. - E grahne mahune; popri ih na masti pa su kao riba. K da je Bog stvorio ribu od mahune. Cia zauta i nastavi da plete vru od vrbova pru Vra se plete u obliku cunja, zatvor se uvrati, pa k se riba u nju uvue, ne umije da izae. Krnjo izvadi lulu, a ja mu dodadoh duhan. - Dobar je u tebe duhan. ,, - Dobar, dobar, - viem ja. - Je li iz vrtla? ,_ - Jest, jest. Zapalismo. Ja sjedam na stijenu. Voda hui. i plete vru. Vrijeme prolazi. - Ti na kupanje? - tre me iin glas. - Ti na kupanje, a eto ja sam se posljednji p okupao kad sam odsluio vojsku. Sada, o Ilinudne, bi neto preko trideset godina. A vi, mlade, ko mlade biia odmahnu rukom pa zauta ponovo. Neko pjevui dolje na obali. Ko li to pjevui? pita seja, ustajem i prikradam se. Jest, poznajem je po glas To Grlica pjevui. Ugleda me pa zauta. Koza brsti kapinijGrlica se zbunila pa je dozivlje: > Bara, Bara! - a Bara podie glavu pa zam Ja sjedoh na pijesak. - Grlice, kupa li se ti? - Pa ja nisam muko. Mukarci se kupaju u rije - kae Grlica i sva pocrvenje. - Gledaj, ovdje nije duboko! - viem ja nepriro nim glasom, smijem se zategnuto i bacam se u vodi I dan prolazi. Ja i Grlica razgovaramo na obali. - Hajde, pjevaj Grlice! - kaem ja. Nee; stidi se. A ja bacam kamen u vodu, vrisnem pjevam. - Nita ne razumijem ta pjeva, - kae Grlica. Poslije gaza po vodi i umiva se. Noge su joj malene aobljene. I grudi su joj male, a oi krupne, poplaene. Ja vadim lulu i puim. Grlica plete arapu. - Grlice, sutra u loviti ribu sa ia-Krnjom. Doni-u i tebi jednu. Hoe li? Sjedam do nje, a igle joj podrhtavaju u rukama. Suton pada. Koza uri pred nama, zakida plotove onekee. Ispod starog groblja Koljenja primiemo se selu. roblje zaraslo u tamne borove. Za nama hui Huka i sumraku lijeu imii povrh nas. Negdje sunu tiu-la. Grlica zadrhta. - Ne boj se niega, Grlice, - kaem ja i obavijem ku oko nje. ka^_rjtieJ^^ XIII. Ustajem. Cik zore na Mrkulji. Sumrak se razmie td kotlinom. Poda mnom se budi selo. Neka tamna rlja stoji pred crkvenim vratima: o, Haralampije. Neko kesi iz tornja i mae nekom. Pijevci se dozivaju selom, uice se bude. Tanka sunana zraka ciknu svrh Ko-lovae i zapali se na zvoniku. Glasovi se protegoe sasueni kukuruzi zaumie niz njive kao zli jezici. Sjedam na stijenu i gledam u selo. Grozdana ape kukuruzima: - Grozdane, kada god jutrom prolazi ispod naih ozora, ti pjeva. 49Majka mi kae: "Grozdan, ono on zbog tebe pjeva. Ne idi k njemu u gaj! Iznevjerie te. Grozdan je nevjeran." - Jest, pjevao sam ti, - kae Grozdan - pjevao sam ti: "Grozdano, lijepa djevojko, ljepe je biti i prevarena nego neobljubljena." Drum se vijuga kroz vinograde. Na drumu Svrzi-mantija, pijan kao ep. - Ja se uredio, prijatelju, a? A ta, reemo, ti misli o klasicima? Hahaa! Klasici u samostanu, pa samostan opet u klasicima, pa opet ene u samostanu. A ona, ona kurva, bora joj krvavoga! Uh, prijatelju, prijatelju, Ozrene moj! Neka. Svejedno. Upropastila me, pa basta. Ja ti kaem, sve je svejedno, prijatelju. Pije - crkne, ne pije lipe. A? I on udari u strahovit smijeh.

- A sjea li se ti onoga, tamo negdje u klasicima? Kako li mu bijae ime, klin mu ain! Ime mu bijae, ime? Neka ga avo nosi! Haralampije! I usnio, kae, Haralampije da tri, pa kroz pet dana nije smio da zaspi, bojei se da opet ne bude trao. On sjede na stijenu. - A ja tebi prodikujem? E, neu vie. Neu. Nisam ja Haralampije da prodikujem. - Hajdemo kui. Hajdemo k tebi! - kaem ja. - Hajde, hajde! - ustaje on i, opirui se oda me, jednako ponavlja: - Duvne, none, opatice, tie; duvne, none, opatice, tie... U sobi sve porazbacano, a on, onako obuen, zavali se na neuredan krevet, pa odmah zahrka. Prilazim polici s knjigama: latinske, grke, neki nai stariji pisci. Sve ispreturano. Iz svake knjige istrgnuto po nekoliko stanica. Cijela soba vonja alkoholom, a jed50 na stolica bez noge izvrnuta usred nje. Svijea dogorjela u svijenjaku. Stoljnjak poliven vinom. Utisak propasti i bolesne bezbrige izbija iz svakog predmeta. Svrzimantija, razbaruen, blijed i iznuren, epilep-tiki hre na krevetu, zbaen i zavraen. Neka tjeskoba ivota, tjeskoba oajna davi ispreturanu, uzvitalu sobu. Zrak sunca probi se kroz mutno, prozorsko okno, ali stvari ne oivjee; ostadoe isto onako tue i beznadene kao i prije. Izifoh u dvorite. Kua sumorno uti, a hiljade vra-baca amori vrh nje u lipama. Sve zjapi rastvoreno, prazno, a gomila razbijenih boca bljeti u dnu dvorita. Na ulazu straari star, napola sasuen dub. Na ulici Ivanka. Oslonila na stijenu upreno burilo pa poiva. - Je li li utala, Ivanka? Ona odgovori i pritee ue. - Kau da je Svrzimantija svu no prepio na K6--ravcu. Nesrea! Meni gaje ao. Upropasti i sebe i imanje, a nizato, - ljuti se Ivanka. Ivanka ide preda mnom, a tijelo joj se njie pod teretom. utimo. Osjeam daje danas hladna i poslovna. Nju_budje_samo_noi. Nou je prava IvankaT^Ona sada i ne misli na mene. Ona misli na Svrzimantiju. - Zbogom, Ivanka! - Zbogom! - kae zamiljena, i mi se rastajemo. y...... XIV - Dobro jutro, ia? Jesi li zapeo vru? - Bog dobro dao, prijatelju! Hehee! Danas emo pod Brijestove. Vruina je, pa se riba krije, bjei u hladovinu, vie on. Klok, klok, klok! ia podie vru, zakilji u nju, a brada mu se zasmija. . 51ia dri vru, a ja nosim veliki tap, gur, i guram u brijestove ile. Voda nam dopire do pojasa, dere o obalu i klokoe. Pljusnem gurom po obasjanoj povrini, i duga zatreperi nad rijekom. - Hehee! Tako, tako prijatelju! Plahni ti njih malo! - vie ia. - Ohohoo! Pobratime, evo ih dvije! I ia ih vadi i nie na vrbovu mladicu. Njegovo crveno lice, zaraslo u bradu, smije se faunski, rutavo, a niz starako tijelo cjedi mu se voda i saliva u jamice. Poslije prelazimo Brijestove, pa sve uz Huku. - Moraemo se povratiti, - kae ia. - Ovdje nastaju dubine. A gore pod stijenom ima je mnogo. Bjei pod Kazane. - Hvataemo je na udicu, - kaem ja, i mi se povraamo niz tok. Uhvatili smo jo tri komada. Ja na kupanje u vir, a ia pred kolibu da zgotovi ribu. to li nema Grlice? pitam se ja i pretraujem plotove. Kod iroke kapine - nije. - Gore u tjesnacu -nije. ak dole podno vira oglasi se Bara. Ja se pritajih. Neto se buka po pliaku. Prikradoh se u bunje. Grlica! Kupa se Grlica. Mali um u bunju, a ona se trgne i napne sluh. Najednom joj ruke stanu i preplaen pogled poleti unaokolo. Ne, nije niko, niko. To se njoj samo priinja. To je Bara unula u plotini. I Grlica nastavlja bukanje. Grlica izlazi na pijesak. Kapljice joj plamte na krhkom i goliavom tijelu. Drhte joj male, svjee grudi. Mene neto pee, sui mi se u grlu. Napeto nestrpljenje napinje me svega. Dah mi se koi u grudima. _ O-o-o! ' '> - - - ' 52 Nenadano suh suanj pue mi pod nogama, a Grlica se usplahireno tre i pobjee u bunje. - Prijatelju, ooj, prijatelju! Ukupi suvaraka za vatre! Oooj! - dovikuje odozgo ia-Krnjo.

Sunce zalazi za Mrkulju. Ja ostavljam iu i odlazim s Grlicom u selo. Ona me ne gleda vie onako bojaljivo kao prije. Pria mi o svojoj majci i o djedu u Vrdima. Majka joj zna mnogo, mnogo pjesama i pria, a djeda u Vrdima ima veliku, veliku planinu, u koju nikada sunce ne dopire. - Nou je strano u umi, - kae Grlica. - Ima mnogo crnih duhova kao u nas u Koljenjima. Upravo smo prolazili ispred Koljenja. Iz tame su se nadvirivali bijeli krstovi. Neka ptica kriknu, a Grlica se pribi uza me. - Mama mi govori uvijek da kasno ne prolazim ovuda, - kae ona. - A zato, Grlice? __., ^^ JPa tako. Ne valja. Jedne noi posipali suiPeru _YrtikapuMz groblja. Poslije se razbolio pa umro. Bara uri pred nama. Primiemo se selu. Neije krupno, crno govee stoji nasred puta. - Lajikova arulja. uvaj se, Ozrene, uboe! -skriva se Grlica za me. U selu mrak. Zirkaju svjetla. Zvonca zvonckaju nemirno u tami. Tiho. uje se kako, ak gore pod ardakom, srdito rei na Puto. Neko zapjeva stranom preko Presjeke. - Pjeva Doma tetkina, - kae Grlica. - Izgubilo im se iljee negdje u Bijelima, pa je jo jue otila da ga potrai. Dolazimo do Grliine kue. - Laku no, Grlice! Idem sam. Nebo bistro, zvjezdano. Mirie procvjetao vrijesak. Na naem ardaku svijetle se prozori. Otac 53sjedi na klancu i pui. Svjetlaci se egu po batama. Mir sjedi pod Mrkuljom. - Gdje si bio dosada? - pita otac. Na rijeci. Stojan ti donio neko pismo i novine iz Kamen-grada. - Hvatali smo ribu i puili lule, - kaem ja. XV. Sjedim ja na stijeni vrh kue. Lie amori u koeli. Bukti na zapadu nebo, a brda oko kotline crvene se kao ogromni bouri nekog krvavog boga. Na etiri kraja dre na sebi zapaljena nebesa. Veernja zvijezda plamsa gore u visinama. Grozdan i Grozdana u crvenim haljinama i uarenih lica stoje zagrljeni dolje u njivama, a u oima ima strastveno gori veernje rumenilo. Grozdana pita Grozdana: - Dragi, ta ti to tako divlje gori u oima? Mene je strah od tvog pogleda. - Draga, ne boj se! - kae Grozdan. - To gori u njima veernja pjesma Boija. Brda ugasnue, a zvono zalaja u kru kao ovarski pas. Poslije prestade, ue se glasovi, pa sve utia. Haralampije ita molitvu svom pobonom stadu. Idem na Koravac. Na visokoj stijeni vrh Stublina sjedi Svrzimantija. U sumraku izgleda kao objeen o liticu. - ta ti tu radi, hej, prijatelju! - Vladam, - kae sveano, mahnu rukom kao da blagosilja kotlinu, pa potee iz boce. [ Pio je rakiju. Ja pooh. ... ' ^:54 - Priekaj! Skupa emo, - doviknu mi, a boica ciknu o stijenu. jiad ^ dom, - kae on, poto me "cfcjstie. - Mi smo jedjjtja pfavjTcIva vladaoca u yqj kptlujjT*^"^"* ^^ "~ Pred Galaminom krmom gori karbidna lampa vrh naeg stola. I dedo kembo svaljao se odozgo ispod eputa da popije koju. A rakija se pije i ejreci mesa vise o engelima. Sutra je dernek. Misa na Gorici. Gortaci ve pridolaze i spremaju konaita pod vrbama: prostiru sijeno i gunjeve. Iz tame dopire suanj, apat i rzanje konja. Doe Minda enskar. - Ljudi znate li kakva je razlika izmeu kradljivca Joe i enskara Minde? - Kae Leko. - Joo se prikrada torovima, a Minda pojatama. - A ti pljaka svijet po mehanama, - kae mirno Minda i namignu na Vidu. kembo se podie, a Ile zagusla, podviknu, pa zapjeva. Leko se opruzi po klupi, a Svrzimantija se zagleda u mrak teko i crno. - Laku no! - kaem ja. - Laku no! Laku no! - kau i oni, napola nemarno. Selo pospalo. Ivanka spava. Vrata joj nezakljuana. / - Ivanka, ustani! - ekala sam te, pa zaspah, - kae Ivanka. - Vidjela sam te veeras u Galaminoj krmi. - Ivanka, hajdemo u dvorite! - i ona ustaje. Sjedimo pod dudom. Pod nama lee njive. Gore

duboko, zvjezdano nebo. ute kukuruzi u mlakoj noi i uspavljuju nas na debelom gunju. Ivanka gleda zamiljeno niz njive. >,... 55-Ne znam ta bih htjela, - kae ona. - Kad padne no, neto pada na me. Neto bih htjela, a ne znam ni sama ta. Ivanka se nenadano trza i grli me. - Ivanka, ja elim samo da sam kod tebe, kaem ja i obavijam ruke oko nje. Ivanka mirie kao zemlja. Njedra joj zabrekla, a kukovi iroki. - Ivanjcajjopja si i opojna kao ljetna no. O Ivanka, Ivanka!^- apem ja, a~ona~se lomi, kri. Svjetlaci blude po noi. Selo je u dubokom snu. Kasna no. Zemlja se osvjeuje i mi se rastejemo. . - XVI. . -.!... .;,',,: Koravac vri arenim nonjama, a tijela gore od silne vruine. Ui da zagluhnu od pjesme i graje. Iz arenila iskau crveni fesovi kao makovi cvjetovi. Cio Koravac nabijen narodom, a u sredini, u krugu radoznale svjetine, iskae svakog asa po jedan fes i bijeli jamak, naizmjence, uz vrisku i pljeskanje dlanovima. Daju takt. Neki par igra oro. 6ro se igra: skau kao bjesomunici ;U krugu. Pri svakom susretu pljesnu rukama, i podvrisne obino mukarac, a katkad i obadvoje. - Dr' Mate! - Dr', Ruo! - dovikuju se iz kruga uz opu graju. A Mate ucrvenio kao kukurijek, udarila mu pjena na usta kao paripu, i opet se ne da. Vriti i re kao drijebac i baca divlje poglede na svoju drugaricu Ruu. A Rui skau grudi, plamte obrazi i, sva u znoju, ne da se Mati. Pogleda ga ispod oka i osmjehuje se. - Dr' Mate! ,{, .,., - Dr' Ruo! - sokole ih, a oni jednako 56 tik Za jednim stolom sakupljeno nae drutvo i dedo kembo grohe sa isturenim trbuhom: - Uh, to je uzavrelo pasje uho! Oh, ho-hoo! Galama i Vida izgubili pamet pa se samo motaju po krmi i psuju gdje se god susretnu. Moj Puto laje iz svega grla. Ganja Galaminu Garu, prai i dopunjuje pakleni orkestar. Cvrci nadigli dreku u vrbama, kao da je i njima bila misa, a u krugu se razlijee smijeh i vriti oro. Sunce zasjelo narodu u tjeme pa pali paklenim plamenom i vonja znojem. Lica crvena, zapaljena, a koulje prionule uz tijela, pa svrbe i podrauju opi kikot. ^gdjejcoji_zaj)a|iein_g5 izgubi se u ulici da se ugasi. - Vido, daj rashlaena vina! vie vrzimantija. - Pod esmu, sveca ti tvog! Kog avola sjedi u ovom paklu kad ne mora! - psuje srdita Vida i raznosi boce. Gomila jednako vri i navire oko esme, a mi samo pijuckamo i posmatramo. - Ta jednom je u godini dernek na Gorici! - kae oduevljeno Leko, pa iskapi. Pjesma odjeknu, a oro prestade. Halka se proiri i svi se uhvatie ukolo: Pue puka, Pue puka ''' ' Iz zelena luga, Pue puka, ' ' i pogodi '' ' / pogodi ' Mladoga Ivana :\ / pogodi. , Zapjevae u kolu jednoliko, u sloan glas, drei se za ruke i pomiui tri koraka nadesno i dva nalijevo. 57Hej, Ivane, ;' >.. ' '. " ' Hej, Ivane, ' . '..'' .! .;, ' :.." Moje sunce arko, :,v \ .. ' i Z?re ti mi, . ,; . ,, . Bre ti mi >, ..., , ... Za oblake zae! , , Jedna grupa ponapitih gortaka zapjeva dolje pod vrbama, za velikim stolom. Pjevaju silno, surovo. Vratne im ile zabrekle brekte, a oi se napele kao da e iskoiti iz duplja. - Ih, to je pusta planina! kae Leko. - A ti ne moe ni da kmekne, - dobaci mu Svr-zimantija. - Nita zato. Mi, barem, imamo pjevae. Eto Kri-voije i Minde enskara. im Krivoija naplati smokve, klade se u deset litara vina ko e bolje da pjeva. Ja sam im dao ideju. Najednom zarika neko, zarika strahovito odozgo ispod Gorice kao ranjena zvijer. Sve utia i zamre iznenaeno. - O, narode! Ooo, narode! - vikao je neko, ubacujui jo neke rijei, kao: pospite glavu prahom zem-ljinim. Ja sam sin gospodnji, i slino. - Kakav li je ovo opet budalina? Nita mu se ne moe da razumije, - kae Leko Glas side ispod Gorice. Poslije zalaja reskim i luakim smijehom, a srca zanijemie u gomili. Mi se digogmo,Na kosi povrh Koravca pojavi se sin gospodnji, sav zarastao u crnu, razbaruenu grivu, prljav i pocP" jepan-.: Izgledao je kao luaka zastava. Lijeva sljepo-oica krvari mu preko lica, a na povij enim leima nosi ogroman drveni krst i konpa.

Gomila se zatalasa. Negdje vrisnu dijete i neka baba zaleleka pa zagrca. Sin gospodnji presta da urlie i zasta na humku vrh Koravca. Svi smo ga jasno vidjeli. On 58 spusti krst i konapac, pa mrmljajui u bradu i blaeno se smjekajui, die ruke nad gomilu i poe da dijeli blagoslov. U zapaljenoj tiini, nenadano vrisnu neiji glas iz gomile: - Uklonite mu se s puta! To je ludi raspop Me-lentije. Hej, ujete li! Gomila se plahnu, a Melentije se ukoi, kosa mu ustade, oi zasvijetlie, pa opet riknu kao ranjena zvijer, dohvati krst i konopac, pa jurnu na gomilu. - Eno neastivog u njemu! ' "'<';>' - Dr'te ga, ljudi! Dr'te ga! ; - Potra narod! A Melentije jurnu kroz gomilu, kroz vrisku i kome-anje. Krst strae o zemlju, a oblak praine die se za njim. Iscijepana mantija vijori u stotine barjaka. Proleti kao strana sablazan, kao prikaza u suncu i surva se dolje na veliki drum, u oblaku praine. Svjetina za dugo ne doe k sebi. Neki starac, gortak, progovori odnekud iza nas. Niko ga nije ni primijetio do ovog asa. Sjedio je na stijeni, rie brade i pocijepana fesa. - On je iz mog sela, iz Kriana, - kae starac. -PrjJ_jbajk-godine,~kau a je poludio u crkvi! Uosao odnekud iz svijeta, proulo se selom, da je raspop, pa poludio. Eto ti. A neastivi ga spopada, boe me oprosti, najee "ovako uz velike vruine. Poznajem ja njega" dobro. On je iz Kriana,.- zavri starac i obori glavu. Svrzimantija je posmatrao starca, pa najednom, kad da se neto, davno zaspalo u njemu probudi, nategoe mu se bore na licu i meu oima mu skoi mrk vor. Kretnje mu postadoe nervozne, a aa mu zadrhta u ruci. Poe da pije naiskap. Svi smo ga posmatrali i niko ne prozbori ni rijei. Gomila se pokretae i amor postajae sve ivlji. Ali 59jo se niko ne usudi da zapjeva ili zaigra. Tek negdje pred zalazak sunca u se pjesma, isprva nesigurna, pa poslije zaori. Opet se zaigra oro i mlade zaboravi na ludog Melentija. Samo je Svrzimantija pio kao smuk i utao kao bezdan. Nije mogao lako da se opije. Pogledao bi zagonetno negdje ustranu da opet metne oi u crno vino pred sobom. Mi smo tiho askali. Nenadano se tre Svrzimantija i luaki zasmija. Nama zadrhtae srca. - Hahahaa! Na, ispij, starce! Ti si mi prorekao sudbinu! - viknu on. Ali starca nije vie bilo. Nestao je neprimjetno kao to se i pojavio. XVII. i .'( Sjedim na stijeni vrh kue. Cvatu ipci i sva se bata crveni. Grozdana, sva bolna od elje, sjedi u bati i eka Grozdana. - Bijelim platno i nemirna sam po cijele dane, -kae mi ona - Jo od jutros me neprestano dozivaju iz bate crveni cvjetovi ipaka, a ja ne mogu u batu, jer bijelim brai platno. - Cvjetovi gore na suncu kao smijehovi crveni i sva se bata smije vrelim, crvenim smijehom, a ja ostavljam platno, silazim u batu i mislim na nj. - Gdje si tako dugo? - pita me majka. - Sto ne pazi na platno. Vjetar ti ga nosi. - A ja i ne mislim na platno. Ja mislim na njega, na Grozdana. Majka me pita: "Grozdana, to si veeras tako crvena u licu?" - To je, majko, od crvenih sipkovih cvjetova, - kaem ja i okreem glavu. Sumrak podmuklo tinja u crvenoj bati. ijem Groz-danin glas. Sa nae kue die se miran pramen dima u 60 plavi vazduh i laste krue nad crnim odakom. Grozdana vie ne plae u bati. Stranom zvonckaju zvona. Goveda silaze s brda. to li ovo radi Grlica, mislim ja. Odavna je nisam vidio. No, a ja sveudilj sjedim na stijeni. Hladan vjetar silazi s Mrkulje. Dolje, u selu, lupnu neto uplje, drveno, pa sve zauta. Ustajem. Idem Ivanki. Puto odrijeen. ulja se za mnom niz ulicu. - Ivanka, zaelio sam te, govorim ja. ivim sam na ardaku, pa sam te zaelio. Puto ne rei! Uuljaemo se Ivanki kroz prozor. - Ko je? - tre se Ivanka na postelji, a Puto zalaja. - uti, Puto, ne budi Ivanku! - apem ja, sjedam na krevet i utim. Poslije otkrivam s nje pokriva i milujem joj grudi.

- Ivanka, mirie feslidan pod prozorom. Osjea li mu miris? - Osjeam. Veeras sam ga zalijevala, - kae Ivanka, ovi mi ruke oko vrata i protee se u krevetu. - Ivanka, Ivanka! Ona se udno smije. Pokriva spada, a Ivanka se savija oko mene. - Ivanka, vrela si kao vatra, - apem ja, a ona me i ne uje. No, odlazi. Pjevci se dozivaju. - Ivanka, svie. Vrijeme je da se rastajemo, - kaem ja, a ona se samo smijei, smijei se udno i pripija uza me. ta li je noas Ivanki, mislim ja. Udovi joj vreli, podrhtavaju, a ona se samo smijei, smijei se udno i pripija uza me. Zora blijedi u oknu. Pijevci uestali. *> ' - Zbogom, Ivanka! 61- O, ne idi jo! Ne idi! - kae ona. - To se no bijeli u oknu. Ostani! I ja ostajem. Svie dan. Ja utim. Ivanka duboko die. Spava. Puto me eka pred kuom. ute se njive. Selo se budi, a vrh Mrkulje krvavo se zlati u nebu. - Zbogom, Ivanka! - kaem ja tiho da je ne probudim, a Puto minjui u pete. . XVIII. : No krhka, jasna. Sjedim sam u vinogradu pred kolibom. ekam Svrzimantiju da vrebamo kradljivca. Ve nekoliko noi neko se navadio pa nam krad^ranjak.) Zrikavci zriu krto u lozi. Tiina. Ja puim lulu i sjedim na ploi, uh suanj, pa bahat kroz lozu. - Svr-zimantija. On sjede utke i spusti bocu kraj sebe. - Rakija? .,..-. : --.V . '. \ . - Rakija. ., ;; .v ';. ;. utanje. - Gucnuemo koji put. A? Pravi je grom, - kae on. - Da, gucnuemo. Ja iznesoh gunj iz kolibe. - Nije ni udo to vas obilazi, - kae Svrzimantija. - Ranjak vam na brijegu, pa uzreo prije nego iiji. Usla-alo se ovjeku, pa basta. Sjedimo na gunju i guckamo istiha. Svrzimantija napne ui, zagleda se niz vinograd, pa oslukuje. Poslije se zamisli, pa ostane u istom stavu. Mjesec proviri iza brda. Zrak pade na brijeg, a zrikavci zazrikae slono, u jedan glas. - Zna ta, Ozrene? - tre me Svrzimantija. ta? . .,; . . ... 62 - Kako zrikavci pozdravie mjesec. Sigurno misle da je on bog. - Moe biti, - ja se osmijehnuh. Svrzimantija se smre, i opet nasta tajac. - udna je to stvar, - nastavi on neto docnije. - to ovjek due ivi u prirodi i posmatra je, sve to vie sumnja. - U ta sumnja? - Pa u sve, - kae on sasvim prosto. - Sumnja u Boga, u svece, u avole, u sve. Ko e ti znati ko ima pravo: mi, ili ovi zrikavci? Vrag e ga znati! Moe biti da mjesec i jest bog ili, recimo, boje oko. Eto, ja sam kojeta uio u kolama, pa sam sve pozaboravljao, ivei u ovim brdima i pijui rakiju. Ja kad vidim da me abac posmatra, a on katkad veoma udno gleda u ovjeka, ja pomislim da on, moe biti zna sve tajne zemlje i vasione. Ja se poklonih pred ovom dubokom filozofijom mog prijatelja Svrzimantije i ne mogoh mu protusloviti. Pun mjesec lvisio je sad nad brdom. Kao otrica ogromnog noa, jasno se ocrtavala tamna silueta brda. U mjeseini je bilo neega pusta i osamljena, a svuda unaokolo polegla tiina po blijesku loze i po vinogradima. Daleko na obzorju crnio se opor borova kao zloslutna mrlja. A mi smo utali i oekivali. - Gucni malo. Ovo razbija osamu, - kae Svrzimantija. Gucnusmo. Ja zapalih lulu, a on savi cigaretu. - Eto, tako sjedi. Sam si. No. Mjeseina. Tiina. Samotinja, - govori on, - a neto te zazebe u srcu i postaje nesiguran i plaljiv. Pomilja na stotinu udovita kojima si se trista puta podsmijehnuo, a sad ti, eto, izgleda mogua. O, koliko li me je muila ova samotna tiina! A ja gucnem, i eto spasa! - i on mi prui bocu. ... ............ . ,. .,, .,, , ., ,. ',,. 63OSI na razgovor bio je osamljen. Dolje pod nama, duboko u kotlini, spavalo je selo. Mi se opruismo o gunju, a vjetar zaita u lozi. No se razlijeva pod nama. Zvijezde drhte u mjeseevoj maglini.

Svrzimantija poe da pripovijeda o ivotu u selu: - Ne bjee mi sve ovako pusto dok bijah neto mlai. Barem sam volio ene. Smrkni se, a ja pritegni opanke, pa u Polog,, u Giljanje, Mrljanje, Grabljan, i jo dalja sela. Sve su me djevojke poznavale. Tako u Grabljinama bjee neka Rua Alepina. Ludovala je za mnom. Sastajali bi se u sijenu, u pojati. Nikad nisam vidio onakve ene. Luda, kaem ti. Lomi se, previja, vriti, gri. Rekao bi, eno, sad e izdahnuti! A grudi, Ozrene, jedre, pa drhte, i nikad im dosta milovanja. Ih! udne su ti ene brate? Kladio bih se po stotinu litara ove prepeke da je tako. - Eto, tako mi jedne noi... Dolje, u dnu vinograda, u se um u lozi. On zauta. Pritajismo se i naulismo ui. - Tu je, - apnu Svrzimantija i utrnu cigaretu. - Pustiemo ga malo blie. Ne boj se! Na je, -kaem ja. um je bivao sve blii, a mi sve nestrpljivi]i. - Samo oprezno, ispod trsova! - komanduje Svrzimantija. - Kad on zauti, a ti se pomii. Dadosmo se na lov. um je bio sasvim blizak. Nenadano iskrsnu pred nas neiji veliki pas, zastade iznenaen kao i mi, tre se, pa potra niz lozu. Mi ostadosmo oslukujui, Dolje, u dnu vinograda, neko skoi sa pri-zide i izgubi se u noi. - Vidi se daje stari majstor, - kae Svrzimantija. - Zna Joa ta radi. Ovo je njegov pas. Ne zna se koji je vei lopov; gazda mu ili on. i; I mi se povratismo pred kolibu. 64 - Ne boj ga se vie noas. Moemo mirno spavati. Potraie sebi Joa zgodnije mjesto, - kae on, i mi se opruismo po gunju. Boca iskapljena. Svrzimantija pogleda da nije to preostalo: gucnu. - Upravo tri kapi. Ih, teta! - kae on i zavitla bocu preko mrginja. Ko e je nositi natrag. Dok je rakije, bie i boca. Kroz vinograd pirka svje vjetar. Pijano umi i pri-tee nas k zemlji. , - Ozrene, daj jo koje ebe! Bie hladno pred zoru. XIX. .?>'' ? - Poljubio sam Grlicu! Sjedimo u stijenama na izvoru Huke. Vrh nas visoka, divlja stijena i planina, a mi kraj izvora u hladovini, kao u bunaru. Ispod ogromne peine bije studen dah, a ispod upljih litica provlai se i rui voda dolje niza stijene. Tiho. Bara brsti. Mi sami. Grlica pjevui, pa zauti. - Pjevaj, Grlice! - Neto me zastudi, - kae ona. Neko je preletio povrh nas. Napesmo dah. Huka umi u pustim liticama i um joj neobino odgovara u kru. - Evo, ovdje na ovoj stijeni vile su istukle ava-ruu. - Koju Cavaruu? - Neku staru Cavaruu, - kae Grlica. - Mlatila rublje pratljaom, a vile sile, uzele joj pratljau iz ruku i premlatile je. Sile su eno iz one peine. Vrh nas, gore visoko, na plavoj stijeni zja crven i neprilazan otvor. 65- Kada utia no, uje se ak gore do u Kalaine kako motaju svilu na vitlove, - kae Grlica. - A kakve su vile, Grlice? - Hahaa! Bog s tobom, pa zar ne zna? - udi se ona. - One su lijepe djevojke. Kose su im zlatne, a haljine od bijele svile. Samo im je jedna noga kozija. Po tome se i poznaju. Grlica se provera kroz stijene da naspe vode u tikvicu. Tikvica grca. Pljusak odlijee pod stijenom: Grlica se umiva., - Grlice, sjedi ovdje do mene! Tako. Grlica sjeda. Oko pasa joj obavijam ruke. Slabine joj zadrhtae, a obrazi planue. Poljubio sam je. uo sam kako joj krhko udara srce i strepe male, preplaene grudi. Grlici treperi suza u oku. Ustajem sav zubnjen i bacam stijenje u izvor. Jeka se prolama, a Bara kmekee na stijeni i gleda me poplaeno. XX. Grlica, sa Barom, skriva se negdje po potocima. Traim je u gaju: nema je. Pretraujem obalu Huke: nigdje nikoga. Gdje li je to Grlica, Boe moj? pitam se i svraam u Ivankino dvorite.

Svaku veer sjedim na stijeni i gledam u dolinu. Mrk i crn oblak nad kotlinom. Pada mrak, a dolina se pretvara u crno, uplje dinovo oko. No utiala. Oekuje kiu. Mnogo pada ove godine, kaem ja tiho i oslukujem pritajeno kao no. Ja sam napeto uho u dubokoj noi. Bog me posmatra odnekud iz tame svojim pro-dirnim pogledom. Negdje lei irok uzdah. No. Duboka no. Mir. 66 A oko ponoi, pjevaju kaplje po mom krovu i uspavljuju me. Priaju mi priu o Grozdanu i Grozdani. Priaju mi olG_rozdaninu kikotik Ujutru sva~kotltna~amivena. Bistrina se smije u vaz-duhu. Gore u krevini kre teaci. Dvoje djece penje se uz prisoj. Sitni su kao mravi. - Heej! Uuuu! - zvoni dozivanje i vriska. Krass--krass-krasss, laju krasne o ledinu. Vazduh zvonak kao boca. Na Koravcu vrhovi jablanova miruju u visinama. Sunce odskoilo, a ja pred Galaminu krmu. Le-karim pod vrbama, a podne se primie i razmahuje vruina. ujem razgovor gore u krmi. Yida razgovara s Mindom enskarom. Ulicom prolazi Doma. - Eno Dome, - kae Minda. - Grudi joj stre kao praljci. - Oblizuj se ti kao maak oko digerice! Tu ne zabode ape. - Ih, to je prigrijao Ilija! Uhvati ovjeka u ulici pa kao na ranju. - uje, Minda? - ujem. ,' "- Zna li s kim sam je neki dan vidjela? - Domu. S kim? - S Antom Stipinim. I zaruila se, kau, s njim. Zautae. esma pljuska. Dolje u batama uju se udarci motike. Bumbar zvrnda negdje u tiini. - Hahaa! Bie joj kao i tebi. Vido, sjea li se one noi u ogradi? Ih, to li si me vukla za nos! - Sam te je avo vukao, - odgovara Vida iz krme. - Sve kae: sutra, sutra. A ja jo nevjet, poetnik, sve do one noi u pojati. Vida prie prozoru: - uje, Minda, avo e te odftijti! jAko* le o tom da pria, a ti udi u krmu! : 67 - Vidi ti nje! Ui u krmu, kae. A zna li ti da mi sada samo Doma koprca u krvi. Ih, grudi kao praljci! I tvoje su nekad iste bile. Joj, Minda, slatki Minda, kae i sama mi pada u krilo. A ja ti apem na uho i ti daje sve. Sva drhti kao jasika. . :, - Minda, ulazi u krmu, molim te! ..-,., - A ti, gdje e pa za starog Galamu. - Minda! ., . . u , . .. ' UUUU! .'... . ; : - Minda, ulazi! I Minda ulazi u krmu. Pred krmom tiina. Ni daka vjetra u liu. Sa zatvorenom knjigom pod glavom ljenarim pod vrbom. Zau se bijesan i priguen kikot, a poslije ludo orgecanje po krmi. Podne je, kaem ja. Nema ni ive due na ulici. XXI. Ve nekoliko dana ne idem na Koravac. Predvee sjedim na stijeni sve dok sunoa. Poslije do u kasnu no hodam po dvoritu. Sluam kako se kroz lozu i smokvovo lie provlai lak i sanjiv vjetar. Toi se mjeseeva maglina. Kuice, razasute po kotlini, bljete se tajanstveno. Toranj se nadvio nad selo, naulio ui pa oslukuje. Jutrom ustajem rano. Ruim kamenje niz brdo i viem iz sveg glasa. Ivanku ne viam. Grlica dolazi u nas. ''' - Grlice, ide li na rijeku? '' - Ne idem. Mama je bolesna. - Doi u gaj, Grlice! Nasjei u ti Bari koelo-vine. Da, doi e. Ve nekoliko dana da nije koze valjano nabrstila. 68 Doi, Stojane, i odloi motike u upu. Motike zvek-nue, a Puto zareza. - Poruio ti Svrzimantija da doe na Koravac, -kae on. - Mnogo prije posljednjih dana. Vida kae da je poludio. Vee. ta li radi ovo Ivanka? mislim ja i puim lulu. Duboka no. Negdje u klisuri ue uk usamljeno. XXII.

Budim se kasno. Krvava sunana zraka pari mi oi. Cvrci vriju u liu. Vruina se razmahuje, a ja u gaj. Smola mirie u pritajenoj tiini. Sijeem brstovinu. Udarci kosora odlijeu kotlinom. Neka odlijeu, mislim ja. Grlica e uti udarce, pa e doi u gaj! Granje pada i pokriva zemlju. Ja prestajem. Kotlina utiaje. Poslije kmekee Bara. Grlica dolazi. - Evo granja, Grlice! : Ona se samo smijei. - Hoe li mi pjevati, Grlice? Da, pjevae mi. Samo ne moe danas. Majka joj je jo bolesna. Sjedamo pod brijest i sluamo dreku crvaka. Grlica plete arapu. Bara brsti, a ja priam. Priam dugo o ivotu u gradu i Grlica mi nita ne vjeruje. - Ti to sve izmilja, - kae ona i smije se posti-eno. Ja joj se primiem, a ona, sva zbunjena, pogreno plete arapu. Grlim je, a ona plamti. Igle prestaju zvonc-kati. Grlica zatvara oi i sva se predaje. - Grlice, ti me se vie ne boji. Je li? O, ne. Ne boji me se vie, kae njezin smijeak kroz poluzatvorene oi. 69"G'Mjr Otkopavam joj jelee i apem na uho: - Grlice, grud ti je mala i jedra. Hou li je poljubiti? Grlica zatvara oi i sva strepi podatno. Ja je vrsto uzimam u naruje. Poljupci joj pre kao erava. Omamljena je. Govori neto nerazumljivo i sva cepti kao preplaeno tie. Tijela nam gore kao smola u gaju. - Grlice, otvori oi! Hou da ih vidim! - kaem ja, a ona otvara oi i neki nasmijani sjaj gori u njima. Tiina miruje. ujem kako nam biju srca. Poslije ustajemo zbunjeni. - Grlice, zar ti ne zna ko je to Grozdan i Grozdana? - pitam ja, tek da neto reem. - To su vjeiti ljubavnici. Grozdan i Grozdana. Hoe li da ti priam 0 njima? Sjedi do mene i sluaj! I ja priam: Davno, davno ivio je u ovim stranama jedan narod, a nazivao se Bogumilima. Bili su to dobri ljudi, a kada bi ko od njih umro, metali bi mu na grob po onu jednu veliku stijenu, jednu od onih to se i dan-danas bijele dolje na Radeu. A onaj najvei steak, ureen cvjetovima, to je nadgrobni nian kneza Trpimira. I tako u kneza Trpimira bila kerka Grozdana, a najljepi momak u selu zvao se Grozdan. Najbolje se bacao kamena s ramena, a iz lova se nikad nije prazan vraao svojoj kui. Bio je siromah. Imao je staru majku, jednu njivu pred kuom, veliku kamenu posudu za ki- niu i rvanj pod dubom u dvoritu. I tako se oni voljeli, Grozdan i Grozdana, a knez Trpimir ni da uje za to. U predveerje sjedjela bi Grozdana u vinogradu pod kuom i sluala kako Grozdan, ak na drugoj strani sela, svira samo njoj, Grozdam, i ezne za njom. - Lijepa Grozdano, - svirao je on - o, da si kerka 1 crnog vraga i samog vukodlaka, uveo bih te u moju kuu i bila bi sretnija nego u dvoru tvog oca bogatog. a 7) o ^i - Grozdano, lijepa djevojko, prolaze opojna proljea i site jeseni, a ja uzalud sviram na moje dvojnice, sviram tvoje najmilije pjesme i sa zvijerima se borim da zaboravim na tugu svoju. - Grozdano, ljepa djevojko, jesi li srca kamena, ili ti kneevski ponos ne da da ljubi sirotana Grozdana? - Cvjetaju ljubice, a ja tugujem. Zore vinogradi, a ja samujem. O lijepa Grozdano, svisnuu od elje za tobom! I vraara Domulja sluala je dugo ovu tunu pjesmu, i pogledala u ini i saznala sve. I tako jednog dana, Domulja pode u kuu kneza Trpimira i zatee Grozdanu gdje tuguje u bati pod smokvom. - Dobar dan, Grozdano, lijepa djevojko! - ree joj vraara Domulja. - to si tako tuna? Reci baki da te izlijei! Jer ja lijeim od svakog uroka, svake tuge i bolesti. Grozdano, lijepa djevojko, ja znam: ti voli Grozdana, moga susjeda, najljepeg momka u selu, to najdalje baca kamena s ramena i nikad se prazan ne vraa iz lova. Tako je govorila vraara Domulja, a Grozdana je pristala da se potajno sastane sa Grozdanom, im vraara upita za savjet Zmijskoga Cara i napravi ini. Tako ja priam, i jo vie, a Grlica slua bez daha, dok pada sumrak i veernje sjene lijeu pod brijestove u gaju. - A sada, Grlice, vrijeme je da idemo kui, - kaem ja. - Sutra u ti priati ta je rekao Zmijski Car. Doi na izvor! I Grlica ustaje i cijeloga je puta zamiljena. Na klancu je grlim, a ona ape: ,. j - A je li, Ozrene, hoe li se oni zauvijek voljeti. 71 ~3

^ ~XXIII. Sutradan Grlica dolazi na izvor, a ja priam: - I tako vraara Domulja ode Zmijskom Caru, ode mu pravo u njegove dvore. - Vraaro Domuljo, znam to si dola, - ree joj Zmijski Car. - Gledao sam kroz uplju medvjedu glavu u utrobu vukodlakovu i sve sam saznao. Nita ti ne koristi ako mi ne izlijei mog prvog vojvodu cmostrika Ljuticu i junaka Poskoka. Zadobili su krvave rane u borbi sa cijelom etom blavora Kuse. Eno ih sada izdiu u dvorani, a dvore ih tanke prisojkinje i ljuto cvile nad njima da mi se srce cijepa od alosti. I vraara Domulja ode po trave udotvorne i ljekovite i kuha ih za tri crne noi, za tri gluha doba, u loncu od ilovae, pa ih odnese Zmijskom Caru da njima lijei svoje junake. A kada junaci ozdravie, Zmijski Car pozva vraaru Domulju i ree joj: - uj me, vraaro Domuljo! Ti si spasla moje prve junake, yojvodu Ljuticu i junaka Poskoka, a tvoji ljubavnici neka se ljube vjeno, sa svim ljudskim slabostima i slastima. To ree i nestade ga, a Grozdan i Grozdana, istoga asa, postadoe nevidljivi svakom u selu osim vraari Domulji. Knez Trpimir umre od tuge za svojom kerkom, a majka Grozdanova isplaka oinji vid za jedincem Grozdanom. Grlica naslonila glavu na moje rame pa slua. Zau-tali smo. Huka umi u stijenama. Grlica, krhka kao trska, sva u mom naruju. Najednom odskoi iz mog krila, sva pocrvenje pa poblijedi. (furjb glavarov stajao je na litici i zlobno nam se kezio. 72 r ege isprile zemlju, pa voda na Koravcu curi kao s lista. Zemlja popucala od ei, a lie plane pa opane. Danju bezizlazna mlitavost. Kokoi vrataju, a u naeg Pute krvave oi. Noi mlake i pijane. U brdima zavlada ed i bezvodica, pa na Koravcu otimaina o vodu. Pojila zasuila, a blago se gura i tue rogovima oko korita. - Gonite ih na rijeku, smetenjaci Boiji! Pocrkae vam od ei, - vie Svrzimantija. - Ne moe se preko tuih irada, a virovi daleko. - Eh, daleko, daleko. A vi pustite da vam blago skapava. Vinogradi zriju, a ja na rijeku. ivim nepomueno i hvatam ribu sa ia-Krnjom. Leim na pijesku podno kolibe, a neki glasovi pridolaze uz vodu, sve pliakom, dok se ne u smijeh pa glasan razgovor. Seoski momci provode praznik na kupanju: lijeu na pijesak podno mene i razgovaraju o djevojkama. - Znate li koga sam neki dan vidio dolje pod Brijestovima? Maru Lekia^ Obukla neku dugaku koulju do lanaka pa se buka u vodi, a ja na pijesak. Andro, idi s pijeska, molim te! -kae ona. Idi! Studena je voda; da se malo zagrijem na suncu. - Pa hodi, grij se! Ko ti brani, kaem joj ja. A nje stid, sve dok joj ne dodija studen. Izie, a koulja joj se pripila uz tijelo, pa kao gola. I odmah pobjee. Samo se okrenu, nasmija mi se i nestade je u vrbama. - A ti stoji kao slijepac. Ljudi, kao da ga gledam, - ree drugi glas. - A to bi joj ti? ; - Mari? Idi, budalo! ;.. > ;,, ;.-Ostali zagrajae, a trei nastavi: 73- Mene u Giljanima pozna svaka djevojka. udne su vam te planinke! Jedre i snane, doputaju, ini ti se sve, pa kada upravo misli - evo je! - a ona te zbaci sa sebe kao vreu. - Poznaje li ti Matiju Petljanovu. - Koju Matiju? '"''' - Onu ispod borova. !! - A, ha, onu dugaku. Poznam. * - E, poao ja preklani sa Jerkom, poao prvi put djevojkama. No tamna. Ne vidi se ni prst pred oima, a ja i Jerko privukli se pojatama. Pas zalaja, a neko iz kue. Matija! - apnu Jerko pa se izgubi dolje u njivama. On ode svojoj djevojci, a Matija ravno k meni. - ta e ti ovdje? - pita ona, a ja ni bijele ni crne. Zapeo kao nijem. Nasta urnebesan smijeh i vika. Poskakae u vodu pa, vritei i udarajui obijesno nogama o bujicu, ot-plivae niz tok. Ja ostadoh sam na pijesku. Rijeka mi bljeti u oima. Hvata me san. uh tihe i brze korake. Grozdana se nae nada me. Zubi joj bijeli, a plave oi nasmijane, zavodne. ^ Grozdano, to si ostavila Grozdana? - pitam ja. - O, ne. Nisam ga ostavila, - kae ona. - Grozdan nevjera; obilazi sela i vara djevojke. - Ozrene, to spava sam na pijesku? Ustani i poi sa mnom u moju skrivenu kolibu! - ape Grozdana, ^p sva preplanula od sunca. " ov ~ Hou, Grozdano, - kaem ja i smijem se. ' Kroz otvor haljine vidio sam joj ruiastu grud.

Koliba je malena i sva zarasla u brljan. Kako li prije ne vidjeh ovu kolibu! udim se ja, a Grozdana smijei, pogaa mi misli. >, Ulazimo. Koliba sva plava. ' - Grozdano, tvoje je tijelo ruiasto, a koliba ti je sva plava, - kaem ja. - To je od sunca, - ape Grozdana, zavodno se smijei i sjede mi na krilo. - Ozrene! Gdje si ostavio gur? Ooj! - dovikuje ia-Krnjo i budi me. Ja ustajem. Spremam se u lov. - Zna, Ozrene, jue doe onaj zelemba, lugar, pa mi kae: "ia, kae, zabranjeno je loviti ribu bez dozvole." Kakve dozvole, Bog s tobom, kaem ja opet njemu. Zar zna riba staje dozvola? I stari su nai lovili bez dozvole, pa je ribe uvijek bilo. Ko kad je Bog daje. - Neka samo eka dok me uhvati. Hehee, moj zelembau! - nasmija se podrugljivo ia-Krnjo i mi za-gazismo u vodu. xxv , t, - Krivoija naplatio smokve, - sreta me Leko na ulici sav procvao od sree. - Danas treba da pane odluka. Hajde! - A gdje si ti poao? - Ja? Po te. Svrzimantija ne dozvoljava da se otpone bez tebe. Okladili se u deset litara. - Pa jeste li vi poludjeli? Ko e vam na ovoj vruini sjedjeti u krmi? Vidi li da se izgori, - kaem ja. Vida sve natopila vodom. Hladno je kao u trapu. Jest, potenja mi! Eh, tvoga mi potenja! - mislim ja i mi skreemo na Koravac. Uosmo u krmu. Zabljetale mi oi na suncu, pa nikoga ne vidim. Iz tame nas podzravljae. Vlaga, vonja i prozori pozatvarani. Galama sjedi za tezgom. Svrzimantija me dozva k sebi. 75- Sad e poeti, - kae on, nekako tiho i sveano. Leko sjeda za sto do Minde, deda-kembe i Krivoije. Svi utimo, samo se uje teko deda-kembino disanje. Kao da tanka pila prolazi kroz sriku drveta. Mi oekujemo, a pjevai se ustruavaju ko e prvi da otpone. - Hajde, djeco, poinjite. - viknu Galama. - Ja u prvi, - kae Minda prigueno. On se izmae na kraj stola, zatrai au vina i gucnu. Njegova razrasla figura i ruka zadignuta na iju ocrtavala se jasno u polutami. U toj pozi odjeknu visok i snaan glas, die se, nape i pue u krmi. Minda je probao glas.. , .,.,...... Opet gucnu i otpoe: .-... Voda tekla, Voda tekla kroz luge zelene, A kraj vode, A kraj vode arape vunene. Boe mili ije li bi bile! Minda se sav dao u pjesmu. Glas mu treperi toplo i osvaja sluaoce. Neto sono i mukarako ima u njegovom glasu, to nam otvara cijelog Mindu. A kada doe do onoga mjesta: Trae Maru, , .. '".; ' Trae Maru, al' je nai nee; Kroz lugove hitra voda tee svi pomislimo da je Krivoija izgubio okladu. Svi smo bili tronuti, a Minda izdie, ciknu i presjee. Tiina! Dedo Skembo duboko die i tare znoj sa ela. - E, plaho. Minda, plaho! Nije udo to te djevojke toliko vole, - kae dedo. 76 Krivoija je silno uzbuen. Prinese au usnama, a ruka mu drhti. Gucnu i on, iskalja se, iskrivi iju, ispusti nekolika visoka i sumorna tona, pa otpoe: Kuka sinja tica kukavica A na kuli mladoga Ivana. To ne bila tica kukavica "' ' Nego stara Ivanova majka; ;lW ' Kukajui ve je oslijepila. : ' Krivoija izvije i otee alovito. Glas mu nije topao, ni bujan kao Mindin, ali je silno alovit, kao i pjesma mu. Majka pie sinu u tamnicu da mu je kula oronula, a strehe popadale i da mu se preudala ljuba. A kad doe do onog mjesta gdje ulazi majci u odaje, a ona ga pita: Ko dolazi meni u odaje? ' Ne vidim te, iv ti bio majci. ,! ; "' ''' Oinji sam vid ja isplakala, <:.'.:..;' . Oplakujui mog sina Ivana... .

Vida zajeca dolje u dnu krme, a muki osjetie nemir i oborie glave kao krivci. Krivoija je probudio najdublja i najskrivenija osjeanja u njima. Svi su postali dobri, poboni i krotki kao i pokajnici. Svrzimantija je drao glavu u rukama, a Vida jednako jecala. Krivoija zavri pjesmu kako Ivana niko ne prepoznaje osim psa. I majka ga po psu prepoznaje, jer odavno zalajao nije, nego samo vijo oko kule. Ali kad Ivan isputa majku iz ruku, vidi daje mrtva od radosti. Svi teko utimo. Nenadano se razlijee lelekanje kao za mrtvacem. - Vido, izvedi ga! - kae mrano Svrzimantija. - Ko je to - upitah je nehotice. 77- Bespara, grbonja, - kae Leko. - Ti ga jo nisi ni vidio. Bio se razbolio proljetos, pa otiao u Vrde. On i ne izlazi iz bate i kuhinje. Galama ustade iza tezge i postavi pie, a mi svi mirno, kao na molitvu, priosmo stolu. - E, alal ti vjera, sinko! - kae dedo kembo, a Svrzimantija mu samo utke stee ruku. - E, i Minda je pjevao, ali ovo, brate, ujeda za srce, pa bi mu ovjek dao i posljednji zalogaj. - Ih, da vi znate kako je pjevala moja pokojna Jurka! Ih, brao moja! Mi ovako sjedi, pa zapjevaj, a kia pada i sve se zeleni. Lelee! - uzdahnu Krivoija, a oko mu zasuzi. Leko ga pogleda ispod oka. ali nije bilo mjesta. Samo se pilo. Vida ode u kuhinju, a Galama prie stolu. Govorilo se o pjesmi. - Eto, ta vam je pjesma. Jaa je od svega na svijetu. Jaa je, boe me oprosti, i od molitve, - kae dedo. - Ni stotine Haralampijevih predika ne bi ovako djelovalo na ljude, - kae Svrzimantija. - Samo ima razlike izmeu pjesme i pjesme. Na moe da ti gusla po cijelu no, pa jedna u uho, druga mimo uha. - Hajd, u zdravlje pjevaa! - kae Leko, i svi se kucnusmo. Ue Vida: - Siromah Bespara! Eno ga jo jeca u bati. - Samo neka popije koju pa e odmah prepjevati, kae Leko. - Ih, ih! - jednako uzdie Krivoija, kao da ima neto tako veliko da kae, to se uope ne da izrei. :: Razgovor oivljava. Pjesma ostaje u nama kao neka prekaljena uspomena, a laka svakidanjica obnavlja se i treperi. 78 Pije se. Vrijeme prolazi. A kada Vida otvori prozore: osjen preao preko krme. Svje vjetar pirnu i pokrete raspoloenje. - E, jesi me natpjevao, Krivoija, ali hajdemo sad jednu veselu! - kae Minda i zapjeva treskajui nogom i dajui takt: U pohodam' kad si bila,, ta si donijela? v; Donijela sam, svekrvice, , Sto sam donijela. ......,. , ; Prazan brzdar donosila, Prazan vratila. I mi svi prihvaamo: Haj, haj, haj! ' . : . ,. :y ;.,.{.,. ,? Prazan vratila. Kasnije predloi neko da igramo, i uhvatismo se u kolo. Ja sam igrao bijesno, kao konj, a Svrzimantija je dizao koljena do zuba. Krivoija istegli iju, pa se klimata, a Galama se truska lijeno i pospano. Vida i Minda sjede za tezgom i pucaju od smijeha. - Gledaj kembu! O, Isuse Boe, gledaj samo kembu! Pravi medvjed! - vriti Vida i previja se od smijeha kao u grevima. Dedo je huktao i podizao teke nourine, a trbuh mu se tresao kao mijeh. Minda zapjeva, udarajui pesnicama o tezgu, uz zveku aa i praznih boca: Privezan za lanac, Medo doo na klanac, v Ite koru hljeba Da prismoi meda. ' 79 A mi udarismo jo jae. ae zvone kao lanac, a mi bjesomuno mlatimo uz medvjeda dedu, sve dok se, napola mrtvi, ne svaljasmo pod stolove. Smrkavalo se kad sam napustio krmu. A moe biti da je bila i duboka no. Snaan vjetar zalijetao se sa Mrkulje i povijao me k zemlji. Iao sam etveronoke. Neko je urlao u stablima kao da mu avoli kou deru.

Vile tuku staru avaruu, mislim ja i dalje se vuem uzbrdicom, razbijajui prste i hvatajui se za stijene. Nad Svrzimantijinom kuom zakikota bura i zaigra u borovima. A Mindin refren izletje iz granja i zavrita: Haj, haj, haj! Prazan vratila. Refren me prati sve do Stubline. Kua zatvorena. Ivanka spava. Kucam na prozor i zovem, a bura zvidi u dudu: Haj, jah, haj! , , s. Prazan vratila. Gdje li je ovo Ivanka, Boe moj! Otkad je samo nisam vidio! - udim se ja i lijeem pred njezina vrata. -- xxvi. Vinogradi uzreli. Puhne mlak vjetar, a miris loze prospe se kotlinom. Mirie uzavrio sok. Vruine egu, a opet se osjea da su na izmaku. U liu zreo ton. Vazduh podsjea na blisku jesen. Na Koravcu puna Pojila baava. Zvoni tupa i obla lupnjava: nabijaju obrue na visoke bave i masnice. Skoro e berba. Uzrelo ljeto mirie na jedru dojku. Sunce zalazi, a ja hodam po vinogradima. Grozdovi zabrekli. Smokve tenice uutjele; vise pune meda. Sjedim u Klinovcu, a ute ptice vuge lijeu i dozivlju se po vinogradima. Kamo ti lov? Kamo ti lov? Sve jo isto kao i u doba djetinjstva. Sjedam pod trsove: neko se kikoe razbludno, pijano. Ko li se to kikoe? mislim ja i uh kako Grozdan golica Grozdanu. - Groe je razbludno, - govori Grozdan. - Ti razbludno kikoe, Grozdano. Zato mi pali krv, o\ Grozdano! A Grozdana vriti u lozi i vriska joj ozvanja i pro-siplje se po vinogradima. A poslije sve utiaje i ja ujem . apat u lozovu liu: - Grozdane, varao si me cijelo ljeto. Varao si me sa seoskim djevojkama. O, sve sam ja ula. - Varala si i ti mene, Grozdano. Varala si me sa mladiem Ozrenom. Vodila si ga u nau kolibu, a ja sam je napravio. Sram te bilo, Grozdano! Ljubavnici se svaaju, skoro e ohladnjeti. Uskoro e i jesen, kaem ja. Ovo su posljednji i najstrastveniji trzaji ljeta. Idem u gaj. Grlica stoji sama pod koelom. Nema Bare. - Dola sam samo da te vidim, - ape ona. -Znala sam da e doi. Dugo sjedimo u hladu. Grlica gleda u me, a u oima joj treperi neto nemirno, nasmijano. Najednom se tre i zagleda ustranu: - Nekud je prola zmija. ula sa joj um. - Grlice, mnogo mislim na te, - kaem ja. - I sada sam poao u gaj da sijeem kostilovinu. Eno kosora u plotini. Poslije joj otkopavam jelek i milujem grdi. Grlica sva gori, zatvara oi i privija se uza me. Zatim se trza, ustaje i bjei preko plota. n 80 81T - Zbogom, Ozrene! Htjela sam samo da te vidim, - kae ona i smije se. Zatim se povraa i gleda me ispitljivo. - Je li Ozrene? Zato si ti u selu kad si uio kole? - Pa jest, Grlice, uio sam, ali ja volim u selu. Ona se zamisli, pogleda me jo jednom, pa pobjee. Svraam kui. Otac sjedi na sofi. - Kud se ti uvijek skita, Ozrene? - kae on. Knjige ti dolaze a ti ih ne otvara. - Ima vremena, oe, - kaem ja, nabijam teharu duhanom, pa idem na Koravac. Podne. Sve utialo. Krma tamna, vlana. Iz kuhinje dopire cijukanje, pa poslije neki tiji glasovi. Vida sie odozgo iz odaje. - Vido, to ono cijue u kuhinji? - Bespara svira na pero od luka. Ja ne znam koji mu je vrag. im svri posao, on palac u pero pa pijue. Otvorih kuhinju. Masna i zgrena prilika sjedi na navama, mae nogama i pue u pero od luka. Kad me ugleda, odloi pero i nasmija se idiotski: - Hohooo! Ja ovako, - kae on. - Tako, tako ti, prijatelju, - rekoh ja i pritvorih vrata. - Kad ete vi otpoeti? pita Vida. Mislila je ne berbu. - Otac misli u srijedu. Samo se zabrinuo za ki-ridije. Ude Leko. -" \ - Hoemo li jednu? Daj, Vido! T ?: Vida donese karte, ja zapalih lulu ifj - U pola litre. - U pola. Pik! 82

XXVII. - Sutra je berba, Grozdano. Skovao sam ti najljepi noi. Nijedna djevojka nee imati tako lijep noi kao ti. A Grozdana se samo smijei, uzima mu ruku i mee je na svoje grudi. - O, miluj me samo, miluj, Grozdane! Umrijeu, ako me ne bude milovao! - kae Grozdana. Idem ulicom, a Ivanka preda me. - A gdje si ti, Ivanka? to nisi dola u na vinograd? - Nisam mogla. Pozvao me Amida k sebi, pa nisam mogla. ; - A gdje e biti na konaku, Ivanka? .,-v O, to ne zna ni sama! Gledae svakako:da doe kui, kae Ivanka i smije se. ;. Ja u vinograd, a Andre istrese sepet u rpasnicu. Vrisnu, a cika se crveno zacereJ^a niz vinogracl i prosu po breuljcima. ... ,(, ...'* t {'h't'>' ~ HaJ> haJ! ;;. -i-;,':^; :r'../:!.-' - Zdravo, Andre! - Hohoo! Zdravo, zdravo! - viknu Andre, pa dohvati meku, a groe zafuka u masnici. - Hi! ta ste navalile, gladnice Boije! - a cio roj pela zazuja mu nad glavom. Andrina koulja, od debelog beza, sva ulijepljena matom. Fes mu krvav, znojav, a opanci utegnuti likom. Ne gleda gdje sjeda. Bilo groe ili balega, svejedno. Sve je Bog stvorio. - Na berbi, ko na berbi, - kae nemarno Andre. - Grlice, je li ti vrue? - O nije, nije - a sva plamti od ege i stida. Poslije idem pod smokvu i sjedim. 83T Podne se primie. Vazduh vri i podrhtaje, pritite i sagorijeva obronke i pui se po usijanim brdima. Osjeam neiji pogled na sebi. Okrenem se: Grlica zastala u redu, pa me posmatra. Beraice sve u bijelu. Znoj im se cijedi niz plamena lica. Oi im plamte i biju vreli damari. Vrela i estoka zapara omamljuje ih ispod zapaljenih trsova. - Vrijete kao mast! - kae Andre, a oi mu zapele za Marine grudi. Mara die kronju na rame, a grud skoi kao praljak. Neto nevidljivo potee Andru, i on nae za njom uz vinograd. - Maro. " ' Grko! ' ' :' - Hoemo li malo u ulicu? ;': - avo te nosi od mene! - Hahahaa! Andre je stie i utinu, a ona vrisnu, i ene se golicavo zakikotae dolje pod trsovima. ene zapjevae, a mukarci zavriskae. Razdrta vriska dere kroz zapaljen vazduh hrapavo i obijesno. Negdje zveknu bukara, a kikot zazvoni bezobrazno i raskalaeno. U treem redu kikoe Doma i zove Juru da joj izrui sepetnjau. Sva crvena i zabrekla, stenje vrelo i kupi opale jagode. A Jure, visok kao da e se s nekim rvati. - Hohohoo! Eto, eto! Jure zae u red, prignu se Domi, toboe da dohvati kronju, pa kao medvjed stade da joj brunda na uho i pali je vrelim dahom. Doma teko die, govori neto isprekidano i grca. Slabine joj se pokorno uvijaju, a Jure joj zavlai svoju uljavu ruku u njedra i zaduvano krklja. - Hej, vas dvoje tamo! Heheee! Vidimo mi! I smijeh se ponovo razlijee vinogradom, a negdje vrisnu kubura, pa zasu. Vazduh se zanjiha, demonski zasmija, pa smiri. 84 Stari Ante skinu svoj upljesnali al, otra znoj s gole lubanje i odahnu: - Ih, hii, ba je pripeklo! Vreo dah poletje i zamre u vinogradu! Sav sam u goloj vodi. Skidam koulju i cijedim je. Upaljen sok satrvena groa golica nosnice. estina se sama sagorijeva. A kad se pritegne, ilavka zabrekne u tebi, pa ne moe da ne vrisne i Mari ne zaviri u njedra. I sve tako, po cio Boiji dan. Pod smokvom aka hlada, a na suncu vriju modani. Drumovi vriju konjima, uzvritalim kiridijama, znojem i ueenim matom. Ugrijani konji jure pod punim mijehovima, srdito fru i mau repovima. Zvrndaju vrtoglave muhe. Gore zapaljene kapine, a ugrijani drumovi jee pod bijesnim topotom i vrelom omarom. Znoj izjeda tijela i svuda niu povici i dovikivanja: > - Heej!

- ii! ";" :V: " \ - Kriva! . ' '--' ': ;' ; ' - Too! ' '"'' " ; - Pritegni desnu prau! ' ' ;' Hehee! .- .-> : , . , - Brrr-too! Naas sve utia, pa neki amor, agor, brundanje, pa opet udri iznova. Doe vrijeme uini, a Andre poe da zadirkuje ene. Smijeh zvoni, ruak tukne na mjeinu, pa opet: raspo-djeljuj se i tjeraj redove. Pjesma odlijee slono i prelazi bregove, odlazi na irine, sve dok ne zae sunce i svje vjetar ne sie s Mrkulje u kotlinu. Smrkava se, a otac alje Martina po veeru. Mrak. Sjene se zavlae u kapine, a ja pratim Grlicu. - Nita se ne vidi, - kaem ja Grlici i grlim je u potoku. Grlica sva drhti. ujem kako Martin uri uz 85ulicu. Prestraeni djeiji glas odlijee odozgo iz Krevine: - Mijoo! O, Mijooo! Sunoaje se, pohiti domu, oooj! A domala se prosue vatre po vinogradima kao o Ivanudne. Vraam se na veeru. Andre stoji kraj vatre crven kao krv, a za njim se otee sjena kao za jablanom. XXVIII. A Koravac uzvitao i uzvritao. Mast vonja, vri u badnjevima, vri u ljudima, a u Galaminu podrumu pravi mravinjak. Muvaju se konji, motaju se ljudi, a Galama prima, mjeri i nadvikuje sve: - S darama 48. '"''"'.'.',' '"'''''';. - S darama 45. ; ' : - Pii, Ivko! ..';"! - Mjerite dare! : . ' - S darama 63. ' . ','' ....... A dvojica mjere mijehove. Mjeraica im ulji ramena, a u kari, na kantar objeeni, vise mijehovi kljuka! Momci ih dohvataju i tresu u badanj. Poslije, Nikola silazi u badanj, pa gazi. Svuga zvoni smijeh, glasovi, svae i prepirke. Vida izgubila glavu, kao daje dernek na Gorici. Momak Bia neprestano okree raanj, a miris peenice prosiplje se po Koravcu. Nemarno zvone zvonca na konjima, kiri-dije se motaju, ipijaju politrice i viu. Tako po cio dan. A kad padne veer, pravo slavlje: Vida zaee karbituu, da iglu nae pred krmom. Svijet se slegao iz gornjih brda, graani izmiljeli iz Kamen-grada, pa se sve sjatilo pred Galaminu krmu. Drumom 86 jednako promie svjetina, a u ruci kog mukarca zaki-koe po koja ena preplaeno i golicavo. - E, bijesna je ilavka! - kae neko pred krmom. __ Zagrije i staro, akamoli nee mlado. - Jesen je blagoslovena, - kae dedo kembo, a Svrzimantija potee duboko iz bukare. - Bolje je iz drvena suda, - kae on meni, - Vino je pitkije, a i ladnije. - Zbogom prijatelji! - kaem ja mom stolu i zalazim u ulicu. Po vinogradima jednako gore vatre, vrite kubure i razlijee se pjesma. - Ivanka, Ivanka, - zovem ja prigueno, a vrata se otvaraju. - Zaboravio se me, Ozrene - kae Ivanka. - ula sam da odlazi nekim djevojkama. - O, ne vjeruj im, Ivanka! ne vjeruj im nita! To oni sve lau da nas zavade. To ti je rekao Jure glavarov, ja znam. Laov jedan. Stui u mu njuku im ga vidim. I mi se mirimo. - O, otkad nisi bio kod mene! - ape Ivanka i provlai mi prste kroz kosu. - Ivanka, mirie li krevet. - Metnula sam u nj feslidan da nam mirie, -kae ona i privlai me k sebi. Ivanka me kri u svom naruju i pri me poljupcima. Sva je usoptana, zapaljena. - ta je tebi noas, Ivanka? - pitam ja, a ona se samo prigueno smije i grca u poljupcima. Poslije ustaje, baca koulju sa sebe i lijee do mene. Ivanka je omamljena. Sva se lomi i nezasitna je. Govori isprekidano, gri se sva i kada se zamori, neto joj vrelo hropi u grudima. Iz vinograda zaluta pokoji glas do pod na prozor, a ja poloim glavu na Ivankine grudi, pa mi se ini da ti glasovi zvone negdje daleko, daleko, a ne u naoj

87kotlini. Poslije Ivanku savladava umor. Ivanka spava u mom naruju. Ja je pokrivam, oprezno izlazim i hitam u vinograd. Masnica ispranjena. Jure hre kao preklan. - Hej, Jure. Jesu li ovo tovarili? - Jesu, jesu, - odgovara Jure pospano. Otjerali su etvero konja. Kau, hladnije im nou. Vatra gasne. Lie trenje crnice treperi plaljivo nad nama. Negdje vrisne kubura i jeka zamre u crnoj noi. Lijeem na gunj. Vatra jo samo tinja. Lie uti i bude se fini umovi u noi, u meni. Lak vjetar miluje me po kosi. Laku no! ...;. . , ;" ; xxix. ;:.;-;. ;., , , Jue mi kae Svrzimantija: - Ozrene, pazi na Juru glavarova! Prebij mu koje rebro da te bolje upamti! Bolje prije nego poslije. Cio sam dan mislio na njegove rijei. Budim se i odmah mi dolazi na pamet: Prebij mu koje rebro, da te bolje upamti! Bolje prije nego poslije. Sijeem veliki drenov tap, a udarci mi odgovaraju onekud iz gaja: Neka samo pokua daje jo jednom napastuje! O, kuku tebi, glavarov Jure, nee nikad vie okusiti pure! Hahaa! Prostrijeu te nasred vinograda kao pudar Bie tap je vorav. Treba samo da ga dohvatim i uspomena mu je osigurana. Hodam ulicom. Silazim na rijeku. Sjedam na brvno povrh ia-Krnjine kolibe, nad mali potok uku. 88 Ako ovuda proe, viknuu mu: Natrag! Natrag, skotu jedan! Proliu ti tvoj prljavi mozak u vodu! Ali Jure nema. Uzalud se uzrujavam, po stoti put preivljavam sukob s njim i sve to ivlje maem nogama nad potokom. - Hej, Ozrene! Slomie mi brvno, Bog s tobom! vie ia ispred kolibe. - Oh, dobar dan, ia! I mi razgovaramo o vruinama, o lukavosti ribe i 0 svaemu. - Je li, ia, reci mi pravo; prolazi li esto ovuda Jure glavarov? - Prolazi, prolazi, sinko. Kako ne bi prolazio? Ta drum je svaiji, - govori ia, a ja stiem toljagu u ruci. Hvata se sumrak, a ja se hvatam strane. Upravo pred Biinom pudarnicom, na zavoju gdje je ulica naj-tjenja, iskrsnu preda me on, Jure glavom. Ja stadoh, ispruih toljagu i sav bijesan viknuh: - Natrag! Ovuda ne vodi tvoj put! Sav sam drhtao. Njegovo glupavo lice otee se iznenaeno u oporu grimasu, nos mu pokrvavi, a oi mu se zapiljie u me. - Zato? - Natrag! Razbiu ti lubanju! On podie pesnicu, pa je odmah spusti niza se i pode pokorno niz ulicu; Morao je da skrene preicom preko Kalaina. Na Stublini stoji Ivanka. - to te nema, Ozrene, ve nekoliko dana? - Pa tako, - kaem ja. - Zaposlen sam mnogo. - Mnogo si se promijenio. Nisi vie onako dobar 1 nosi drenovac. to e ti drenovac? - Treba mi. Pobjesnio glavarov pas, pa me moe ujesti. : 89- Nisam znala, - kae Ivanka i zauta. - Vidjela sam danas Juru, pa mi nita ne kaer - Gdje si ga vidjela? - Pa gore vrh Anine kue. Zapela mu Grlica za oko. - uti! - dreknuh ja nehotice i stegoh tapinu, a Ivanka prate u smijeh: - Hahahaa! Pa bog s tobom, Ozrene, ta i on je momak. U meni je kipjelo. Ivanka mi se svetila. Smijeh joj je bio nekud upalj i zategnut. - Dobro, dobro, Ivanka - kaem ja toboe mirno. - Dobro, dobro. Sveti mi se ti samo! Ali ja ti kaem: Kuku njemu ako je samo krivo i pogleda! Ivanka se smijela za mnom. Smijala se zlobno kao zmija. ... ' XXX. :. O, prola je berba! Vinogradi poutjeli, opustjeli. Neka neutjena pusto sjedi u njima i plae. Sjedim u stijeni vrh kue na izmaku ljeta i premiljam o minulim mu danima:

O, sve sam jutros osjetio, kaem, sve! Osjetio sam da je ljeto prolo i neto me je bolno taknulo u srce. Sunce bilo odskoilo. Tiho u kui. uje se kako pela oblijee oko utih grozdova objeenih o tavanicu. Jesen je medena, kaem ja. Pela voli jesen. Sam sam u kui. Svi su podranili u smokve. Odozdo iz bate dopre do mene pokoji nerazumljiv glas i sve utia. Vidim kroz prozor oprueno Pasje Brdo, naikano sitnim bunjevima drae kao da su ga ose poklopile. Podno njega intimno prisoje, zaraslo u krhku tilovinu, punu utih i sunanih sjena, podsjea me na priu iz djetinjstva. O, samo jo nekoliko dana^ovjp^^djkog^naMPos-ljedn]onT~k1lo1n^pfecT^ce~7esen kotlinom i odnijeti sve ljetne snove. Sjedjeu sam na stijeni ili negdje u vinogradu. Sluau kako opada lie. Sluau svae i milovanja Grozdana i Grozdane. OjSamo jo n^^&Qj Gospode Boe, zaboravio sam na ia-Krnju! Potra-iu kronju da mu ponesem groa, kaem ja, idui na stijenu. - O, svakako u mu ponijeti! - viknuh i trgoh se od sopstvenog glasa. Opet utim, tresem lulu o stijenu i gledam niz kotlinu. - Traim te cijelo jutro, - uh Grozdanin glas. -Traim te ima i dva jutra. Grozdan se opija od tuge za ljetom i tue me svirepo. Sva sam u goloj modrici. - Da ti vidim modrice, Grozdano! Izlijeiu ih svojim poljupcima, - govorim ja i otkopavam joj haljinu. Nigdje modrice! Svjee tijelo smije se golo i po-hotljivo. A ja lijeim nevidljive modrice i Grozdana se kikoe. - Prevarila si me, Grozdano. to si me prevarila? - pitam ja i sjedam je na krilo. , -: ' XXXI. .: -^' Sunce me ve pri. Idem na rijeku i sretam Grlicu u ulici. - Grlice, hoemo li na izvor? A Grlica okree Baru i mi silazimo. Bara pred nama rui stijene, a mi jurimo za njom. Grlica zastade i osluhnu: ..... ..... ...... 90 91- Sluaj kako udno huji Huka! Kao da zove. Ovo je pred kiu. Uvijek ovako huji pred velike kie. Grlica ugleda kupine i poe ih brati. Sve u grozdovima. Rijetko razasute kao krupne, crne oi, vesele se na kapini i gledaju u nas. Poslije sjedimo i gledamo Huku. Izvor kljua. Preliva stijene i rui se dolje podno nas u liticama. Sami smo. Blizina nas opaja. - Grlice! - a ona ne odgovara. Mee glavu na moje rame, a ja osjeam kako se neto napree u njoj da pukne, da zaplae. Lice joj postade bolno, a oi suzne. - Grlice moja! - apem ja, uzimam je na ruke i dugo je tjeim i milujem. Poslije se smirujemo i razgovramo. - Zna li ti, Ozrene, da je preko ove stijene, jo prije stotinu godina, prela kuga, - kae Grlica. - Kako prela? - Pa tako. Prela. ^ - A je li ko vidio tu kugu? \( - Pa vidjeli su je. Kau da je dugaka kao motka A-! i sva u bijelo umotana. Doe u kuu i niko je ne vidi kada ude. Poslije stane nekome vrh glave i mori. Tako opusti cijelo selo. Zautasmo. Obadvoje smo zamiljali kugu. - I kada je odlazila, stala je navrh ove stijene' i, vrtei se k'o vito, pjevala je: ukadar - bukadar, Vie ovud nikadar. Ja prasnuh u smijeh. Smijena mi je izgledala kuga kako se, u bijelu i kao motka, vrti na stijeni i kreti ove udne rijei. - ukadar - bukadar! Hahaha! - to se smije? Ne valja se smijati kugi, - kae Grlica. - Nju alje Bog, jer ljudi grijee. * - Pa rekla je eto "nikadar". To znai da nee vie nikad doi. Zato se ne bi smijali? - Svejedno. Ne valja joj se smijati, - zavri ozbiljno Grlica i poe da vabi Baru sa stijene. - Eno je! da pane, sva bi u komade. Bara, Bara! Koz, koz, koz! - A Bara samo zakmeketa i pogleda u nas veselo kao da nam se smije. Poslije zatutnji u Mrkulji i poee se navlaiti oblaci, a domala smo nas dvoje hitali za Barom uz puteljak spram sela. XXXII. Svu no je prepadalo, tiho, krhko umei po napola sasuenom liu. Kroz otvor na prozoru moje odaje uvlai se prohladan i vlaan vjetar. O^jzbj^mJje^oJ^Prya jesenja kia_^p_ula,^sja kotlinu^ kaerr^ ja ijosjeain kako mejispavljuje. ir.okjnBesJ<craj^ri JumJes>eni.

Budim se: mekana i zlatna nit sunca provukla se kroz prozor i igra mi po licu. Ustajem i otvaram kanate: sunce zlatno, mekano. Pomuenog ljetnog ara nestalo u njemu. Bistro je kao od zlatnog stakla. I vazduh je staklen i providan. I brda su staklena i providna. Za jednu no, o, samo za jednu no, sila je jesen u nau kotlinu! Priroda se profinila. Bestrasna je i sva od jasnih i finih tonova. Sva je od neega staklena, krhka, a opet tako mekana, kao, kasne, sunane vlasi. Da, jesen je, kaem ja. U prirodu je uao mir, umoran i bestrasan mir. Ogromne ute mrlje araju kotlinu. Tanki, bijeli oblaci plove nad njom, araju brda finim, plavim sjenama, a Grozdan i Grozdana sjede u utom vinogradu. 92 93- ta e biti od nae kolibe kada udare kie i vjetrovi? Reci mi, Grozdane! Reci mi gdje emo se milovati kada opane lie i zima zavije kao gladna vuica?! A Grozdan uti. Tuan je kao da gleda smrti u oi. Grozdana mu mee glavu na svoje grudi i provlai mu prste kroz kosu. - O, ne tuguj, Grozdane! - kae ona. - Ima jo dana i lani smo se o Miholjevu ljetu milovali u naoj kolibi. Idem na Koravac. ujem na Stublini pjesmu. Ivanka pjeva. Jesen je. Ivanka tuno pjeva: Oj pelin peline, "** Moje rosno cvijee! S Tobom e se moji . . . Svati okititi '. :. . ,-.. ;, . . ,-.:: Kad me budu mladu ....; . , Do groba nosili. >, Boe moj, to je tuna Ivanka! Ne bi je ovjek ni prepoznao, kaem ja. Ivanka, zbogom! Zbogom naa milovanja! Hvala ti za svaki zagrljaj i pratam ti prekjueranju osvetu. - Otvoren lov! - kae Galama, sav sretan da saopi novost. - Jest, otvoren je, - kae dedo kembo. - Pripremite puke i samu! Moemo u ponedjeljak odmah zorom. - Hoe li ti, Svrzimantija? 1 - Neu. Ja nisam nikad ni puke ispalio.' ': - Ni meni se ne ide, - kaem ja. Sjedimo i utimo. Svrzimantija mrk, a dedo zamiljen. Dedo se sjea mladosti i svoje enidbe. Da, jesen je. Momci se ene, a Svrzimantija uti mrk kao stijena. "Oj, pelin peline", sjetih se Ivankine pjesme i neto me zlosutno stee u grudima za Svrzimantijom. 94 - Zbogom, ljudi! - viknuh ja nenadano. - Zbogom! - kae dedo nekud zamiljeno, a Svrzimantija, moj stari drug, i ne u mi rijei. Treba da vidim Grlicu, mislim ja. elio bih jo ove posljednje dane da provedem s njom. XXXIII.: ; Idem preko Ozrenova Polja. Jesenji vjetar uti u ivici i cvili kroz utu kotlinu. ujem gdje neko pjevui. Grlica sjedi pod brestiem i pjevui. Bara brsti ivicu. - Otkud ti ovdje, Grlice? - Jo prekjue ree mama da idem ovamo. Blie sam kui, pa me moe lako da dozove ako joj ustrebam. Ja sjedam do nje i obuhvatam je oko struka. - Grlice, ne mogu bez tebe, kaem joj. - Svuda sam te traio. Sjekao sam najdeblju kostilovu granu, ne bi li ti ula udarce. Prestajem. Oslukujem. Nema nikoga. - O, to nisi dola, Grlice? - Grlice ostavi pletivo, da ti gledam u oi! Grlica ostavlja pletivo a ja je uzimam u naruje i dugo joj gledam u oi. Ljubim je, a ona zatvara oi, drhti. - Grlice! - apem, a ona otvara oi kao iza sna. - Grlice, hoe li mi pjevati? Hoe, pjevae mi. Svakako e mi pjevati. Sputam je do sebe, a ona uzima igle. Ne moe da plete. Poinje da pjeva pa ne moe. Rijei joj drhte u grlu. - O, Grlice, Grlice! Pa ti si ve prava djevojka. Grlica ustaje i tjera Baru za drugi grm, samo da bi se umirila. Vraa se, sjeda podalje od mene i uzima pletivo. - Hajde, pjevaj, Grlice! Ti zna mnogo pjesama. 95- Pa ja sam sve od mame nauila. Eto, bio neki Ozren, mladi, jedinac u majke, pa umro. Majka ga toliko alila i plakala za njim da se ni u grobu nije mogao da smiri. I sada nou luta ovim poljima i pjeva tuno, tuno, da te srce zaboli. Zato se ovo i zove Ozrenovo Polje. Neki kau da to vjetar pjeva u bunju, ali to nije istina. Moja ga je majka nou sluala kako pjeva. - A kako pjeva Ozren, Grlice? - Pa ula sam od mame. Samo ne znam cijelu pjesmu, dugaka je.

I Grlica pjeva. Grlica i ne pjeva. Ona samo pjevui. Glas joj tanak, tuan, pa ne zna ni odakle dolazi. Rekao bi da vjetar pjeva u bunju: ; , /.. Devet je puta moj grob . Proljetnim cvijeem procvao, . Devet se puta humak . ., , ,,,. ;. Uvelim lilem pokrio .. . . . ( / mojoj staroj majci ,/u ,,. ,, ,,, Do mene puteve zarneo. Devet su puta laste Savile gnijezda pod naim vajatom, , Devet su puta zove Procvale nad naim potokom ... c . / mlade loze se povile Naom zelenom odrinom, Otkako, majko, tuguje r" Za svojim sinom Ozrenom... ' Grlica zauta. Vf/-\ .; - Grlice! Grlica plae. Zau se brz i zadihan um. Bara zakmeketa. Jure glavarov ispade pred nas kao da ga neko dobaci. Male, svinjske oi zazvjerae mu zlobno kao u zvijeri. Osjetio sam kako Grlica pretrnu od straha. Ali samo ne znam 96 ]<.ako se to sve brzo dogodi. - Obuljak zviznu kraj njegove glave, i ja u tren stvorih se pred njim, sav ceptei. On samo zinu i viknu. U isti mah osjetih drhtave Grliine ruke oko mog vrata i malaksah. A on kao zrno otite niz polje. - Grlice, umiri se! Malini te, umiri se! - kaem ja drhtavim glasom i uzimani je u naruje. Obadvoje drhtimo. Otpratio sam je sve do u avliju^Na klancu me uhvati vrsto za ramena i, tresui se od straha, proapta brzo: - Ozrene, molim te;/riemoj! Obeaj mi da nee! Obeaj! - Neu. Betija! Ima samp njoj da zahvali za ivot, mislio sam idui ulicom. ' XXXIV. Dani uzmiu. Otac kae: "Ozrene, skoro emo u grad. Spremaj se! Treba umai kiama. Miholjevo umije i da prevari." Bezglavo hodam ulicom i pratam se sa svakim kutom, sa svakom uspomenom. Mui me neko nejasno i zlosutno predosjeanje. Bojim se ovog tekog mira. Jedino to zablijete veseliji trenuci kad sretnem Grlicu. I jue smo sjedili u gaju. Jesen utiala. Neto krhko, providno njie se vrh nas u vazduhu. Sunce, mekano i isto, prede zlatne prie po opalom liu. - Ozrene, ula sam kako se smije Grozdana. Jest, due mi, ula sam, - kae Grlica sva uzrujana. - Jue ja idem ispod Smrinjaka, a neko se kikoe_gore_u Rosica..^ .vinogradu. Boe moj, ^ k po irnenuT ___ Eto, i Grlica je ula kako se kikoe_GTOzdana;._Ja sam joj jo ljetos priao kako ona hoda po vinogradima i kako se smije i svaa sa Grozdanom. Priao sam joj-i kako je mene mamila u svoju kolibu. - Ozrene, ne prolazi kraj Srnrcjnjak_a. U Smri-njacima se prikazuje. Jednom u'kasnu no, kad se Mate Rosi vraao iz Soljana, izilo preda nj magare, a on uzjahao. A im je prvi pjetao zapjevao, magarca nestalo pod njim. I moju je majku jednom neko pratio iz Smri-njaka. Kae, sve ide za mnom, a ja ne smijem ni da se okrenem. Ostali smo u gaju sve do podne. - Gospode, otkada nisam vidio ia-Krnju! - kaem ja. Otii u poslije podne na rijeku. Ali mjesto na rijeku, svraam na Koravac. Pred krmom sami ja i Svrzimantija. Ja utim, on uti i pije. Poslije dugo dri_glavu u rukama a pogled mu na zemlji. ~~- Ozrene, mori me silna amotinja, - kae teko, zdvojno Svrzimantija. - Kua mi je pusta kao grob. Dodijalo mi pie. Sit sa ivota, a kad pomislim jo i na to da e skoro zima i da i ti odlazi, doe mi da se ubijem. ___ Pokuavam da ga tjeim, a on se samo gorko os-mijehnu i odmahnu rukom. Sjedimo sami. Veer pada. Ivanka proe s burilom vode na leima. - Eto, ena, - ree on, pokaza glavom na Ivanku, pa nastavi: - ena, to polustvorenje, moe da spase ovjeka, samo mene, mene ne moe, moj Ozrene. Neki ljudi trae spas i u drugim stvarima, a ja sam sve promaio, sve, kaem ti. Kao da sam cio svoj vijek letio za vjetrom, ili sunce hvatao u reeto. 1 on iskapi do dna. . ;<s. ..>.

- Pijem ga, a ono mene pije. Bljutavo mi, a ja jo vie. Barem zaboravim na sve. On obori glavu i crno se zamisli. >, - Hoe li au, Ozrene? - pita Vida. ' > ''' - Neu! - rekoh i nehotice osorno. ' - Svake jeseni, kada je ostali svijet najveseliji, mene spopada ova amotinja. I cio moj ivot pane na me kao krov kakve trone i teke kue. - Hej, moj Ozrene! - zavri on gorko. - Dugo ja vuem svoj robijaki lanac i samo smrt moe da me rijei njegove lude zveke. Sjea li se ti ludog raspopa Melentija? Onoga s mise na Gorici? Ono je strano. Ozrene, razumije li? Strano! I on se luaki unese u moje oi. Neto ve za-grobno izbijalo je iz njega, a opet satanski bjesomuno. Nasta stanka. On opet obori glavu u ruke. - Radije smrt, Svrzimantijo! - zavri jedva ujno. Sumrak pade. Krto uti vjetar u granama. uk ue osamljeno i zlosutno negdje podno Gorice. Mi se diemo. Koraci nani odzvanjaju osamljeno i prate nas u no. XXXV - ' ' t^>'S.M-w Dobro jutro, Ivanka! ; - Dobrojutro! Zar niste jo otprtljali? - kae Ivanka sasvim hladno. - Nismo. Ostaemo jo nekoliko dana. Neto nam opravljaju kuu u gradu, pa ekamo da se dogotovi. Dan tmuran. utimo. Ivanka gleda mirno niz njive. - E, pa zbogom, Ivanka, ako se vie ne vidimo! - E, zbogom! I mi se rastajemo. Oblaci se sele preko Mrkulje. Idem da se oprostim sa ia-Krnjom. Odavna nisam bio kod njega, kaem 99sam sebi i sputam se k vodi. Nadola Huka urla u stijenama. Gore na izvoru kao da zvone litice. Dim suklja kroz iinu krvinjaru. Vazduh teak, vlaan. ia u kolibi kao volebnik u rupi. - Dobar dan, ia! - Bog dobro dao! - vie ia, a glas mu kao iz bunara. - Davi li te jugovina, prijatelju? - A to bi me davila? Dobro je. U suhu smo. Istina, ja volim buru kad pue i zapjeva oko kue: "Huke bura oko kue, ite hljeba i obue". Ali je i jugovina dobra. Duhana imamo. A i riba je bezglavija na jugovini. ia se nasamovao, pa sada pria. On pria, a ja se sjeam sunanih ribarenja i diem se sa stijene pred kolibom. - E, zbogom, moj dragi ia! Ja odlazim u grad. - E, zbogom poao, sinko! - kae ia, metnu mi svoju uljavu ruku na rame i raalosti se kao sasjeen panj. Voda hui za mnom. U njoj je bijes, a gore u brdima pokopano je umrlo ljeto. Hladno mi je u dui. ini mi se da nosim hladnu ribu u lobanji. O, da sam barem ia-Krnjo! kaem ja i penjem se na steke. Bogumili miruju vjeno pod svojim tekim stijenama. Jug uti osamljeno u borovima. Sklanjam se za stijenu i palim lulu. Sam sam s mrtvacima. Dugo sjedim i premiljam o prolom ljetu. Najednom uh zapijevku. Osluhnuh: Grozdan vodi u grob Grozdanu; vodi je na dugaki zimski san. Grozdana plae, a on koraa teko sa oborenim pogledom i tunom grivom. - O zbogom, moja Grozdano. Zbogom naa varljiva milovanja! esto u te se sjetiti i poeljeti tvoj strastveni kikot. ......... XXXVI. / .;..,.:>;! , Na Koravcu govore: -,. ,. ';>, - Poludjela Andina Grlica. - Boe me oprosti, kau. Neastivi laje iza nje. Tako govore, a ja nita ne shvatam. - A znate li to je poludjela? Silovao je Jure gla-varov. - Silovao je u potoini kod Markove Belenzuko-vine. A ja jo ne shvatam. Boe moj, mislim, zar je to mogue! - Sutra e voditi Juru u Kamengrad. Boko Vrle poslao po andarme, a njegov roeni otac, kao glavar, zatvorio ga u pojatu i susjedi mu svezali ruke. - Mati mu, kau, narie kao da im je mrtvac u kui. Boe moj, ta se sve ovo dogaa! - mislim ja, a svi gledaju u me. - Anda sve upa kose i bije se akama u prsa, -ree neko sasvim tiho. - Dosta vie o tom! - kae Svrzimantija strogo i odluno, a brada mu zadrhti. - Ozrene! Ostani, ne idi! - vie Svrzimantija za mnom.

Tek u ulici Stee~ me neto za guu, pa pobjesnih. Jurio sam kao lud do Markove Belenzukovine. Vikao sam na mjestu i bacao kamenje u Jaginu atrnju. Odgovarao mije samo potmuo lave, a poslije lajao vrh mene. I tako je sve dugo lajao, dok me ne tre neiji glas: - Ozrene, razboljee se ovdje. Hajde sa mnom. Bio je Svrzimantija. Ja sam leao na hladnoj stijeni atrnje, sav smoden i iscrpljen. 100 101- Hajdemo! - kae tiho Svrzimantija, i mi se di-gosmo. Sjeli smo u Vidinu sobu, vino se zacrnilo pred nama. - Rekao sam da ti jave kui da e ostati sa mnom. Pij! - kae on, i mi smo pili. Pili smo teko i utali. Poslije je on dugo govorio. Kao bumbari, zvrndale su mi rijei po sobi, a ja sam pio i tupo posmatrao are po zidovima i mrlje po stolu. I bumbari su zvrndali sve dalje i dalje, i are su bile sve to tamnije. - Pij i ugui sve u sebi! Budi grob prije groba! To je sudbina svih nas, - ujem kako zvrndaju oni bumbari. A poslije me stee neko za srce, i samo uh otar i brz krik, i sve zamrai. I tada sam vidio sve. Vidio sam njega, Juru, kako napastuje Grlicu, vidio sam kako Grlica juri potokom, sva pocijepana i raspletena, a lud i otar smijeh laje za njom. Jure je bjeao niz njive, sav krvav i izgreben po licu. O, sve sam vidio! Neka crna sjena stade vrh mene. Osjetio sam neto hladno na elu, uo sam rijei i probudio se. Svitalo je. Sa glavom u rukama, sjedio je Svrzimantija kraj mog uzglavlja. V<>-'-. -. XXXVII. ' , - Sad e provesti onog razbojnika - kae on. -Hoe li izii da ga vidi? - Neu. Gadi mi se, - rekoh. Dolje se uli glasovi pred krmom. Iskupio se svijet da ga vidi. - Kako ih ovo nema? - kae neko. - Ima vie od pola sata kako su proli andarmi. 102 - Kad e prije. Treba da ga svezu u svoje lance. - A, ne bojte se, pritegnue oni njega! Nee mu vie rasti zazubice za djevojkama, - uje se neiji debeo glas. . Nasta tajac dolje pred krmom. u se samo kres andarmskih cokula. - Vode ga! - kae Svrzimantija i stade na prozor. I ne htijui, gledao sam i ja zatvorenih oiju. - Oborio glavu kao pokojnik. - Gledajte ga. Sav je izgreben po licu. - ivotinja! - Razbojnik! - Ne vraajte nam ga vie u selo. - Radi ovakvih Bog i alje krupu, - uli su se glasovi odozdo. - Mnogo e ga osuditi, - ree neko. - Grjehota je to, djeco, strana grjehota, - uh glas dede kemba. - I treba da ga osude. Ali ljudski je sud malen za ovakav zloin. Bog e njega~daTaznT~ Ja i Svrzimantija izidosmo preaTcrcmu. - Zna ta, Ozrene? Uzeemo rakije pa emo u Klinovac pred kolibu. - Dobro, - kaem ja i osjeam kako pogledi svih lee na meni. Svrzimantija me stie u ulici. - Bolje je da smo sami, - kae on. - Proslaviemo rastanak u tiini i oprostiemo se s ljetom. Zaeljeemo svemu ugodan san. Ko zna koga e jo od nas da ogrije sunce proljetnje. Trsovi ute i truni se lie za nama. - Smrt svuda i na svakom mjestu, - nastavlja Svr^^JCakc) neujno i sveano__umjre priroda, a dreba_^ajr^im, kao da e 103 ga derati tamo na onom svijetu.- Sve ovo to smo mi izmislili ne valja ni uplje pare, - zavri on. Poslije ode da natrga unja, i mi sjedosmo pred kolibu. - Hajde, u zdravlje! - i mi se poesmo opratati sa prirodom. XXXVIII. Jue sam mnogo pio. Silno su me izmorili ovi posljednji dani. Leim u mojoj odaji i tupo gledam u tavanicu. Ne mislim ni o emu. Osjeam tugu koju u odnijeti skoro u bune gradove. Boli me za Grlicom i alim Svrzimantiju. Sjeam se Ivankinih milovanja i zahvata me neka tuna praznina. Majka svakog asa ulazi. Toboe trai neto. - ta je tebi, Ozrene? - pita me majka. "" - Sino si vikao. Prepao si i mene i oca.

- Sanjao sam, - kaem ja. Da, sanjao sam straan san. Jo nikada u ivotu nisam sanjao tako jasan i straan san. ^ (\ /\J - Nema Svrzimantije. Nema ga jo od jue, - vie Galama. - Leko ga traio, pa mu kua zakljuana. Kae daje lupao. Uinilo mu se da ga doziva mrtvac iz prazne kuetine. - Jest. Svrzimantija se ubio, - kaem ja sasvim tiho, a Galama se prkrsti i obori glavu. - Treba obiti vrata, - kaem ja. - Hajdemo! I mi idemo niz ulicu i utimo kao osuenici. Pred nama zastade ulaz. Dub tuno umi. Galama se opet prekrsti. Ulazimo u dvorite. Vrata zakljuana. - Galama, potrai polugu u upi! - kaem ja drhtavim glasom, a Galama ode u upu. - Pohiti! - htjedoh rei glasno, ali samo oajan krik zacvili mi u uima. Galama zavri. Vrata se nategoe, zakripae. - Ne znam samo zastoje zakljuao kad je odluio da umre, - kae Galama. Prihvatimo se obadvojica poluge. Daska vrisnu pa prate na polovici. Galama uvue ruku. uh jasno kako pomae zavor. Vrata se otvorie. Udosmo i zastadosmo na sobnim vratima. Na sred sobe o vjenanici, visi moj dobri prijatelj Svrzimantija, visi sav modar, sa oima uprtim u uas i saznanje smrti, saznanje puno uenja i razoarenja. - Gospode Boe, gospode Boe! - ape Galama i jednako se krsti. Na stolu se koe iskrivljena slova, ispisana na plavoj hartiji: "Sam sam bio cijelog svog vijeka, elim da me sama i sahranite. Neka mi Haralampije ni mrtvu ne prilazi! Sahranite me pod mojim dubom i neka me se Kri-voija koji put sjeti svojom tunom pjesmom! Zbogom ostajte svi! Zbogom Ozrene!" Galama mu prie. Prioh i ja. - Podigni ga! - kae Galama, a ja ga obuhvatiti i podigoh. Drhtavom rukom smae mu Galama konopac. Poloili smo ga na postelju i izili. - Ozrene, ja u se pobrinuti za sve,-kae Galama, 4^ i mi se rastadosmo._____j To je bio taj san. Neko govori s majkom dolje u sobi. Govore o Grlici. Jue su je vodili ocu Alojziju, - pria neki enski glas. - Vodili je u crkvu i jedva je uveli. Sve je vritala na vratima, a u crkvi, Boe me oprosti, sve laje neastivi iz nje. Fratar ga istjeruje, a on sveudilj laje. A 104 105- Neka joj jedini i veliki Bog pomogne! - kae moja majka i neto ree tiho. Nita vie nisam uo do samog apata. Ustajem pred podne, a majka me pita: - Gdje e, Ozrene? - Neu na Koravac, - kaem ja. - Idem na stijenu vrh kue. XXXIX Stojim nad Svrzimantijinom kuom i mislim o sinonjem snu. Siromah Svrzimantija! Kada se do godine povratim u ove strane, moe biti da e moj prijatelj leati pod ovim dubom. On e leati, a dub e staraki umiti vrh njega i iriti nad njim svoje oronule ruke. Pjevae o prolaznosti svega i govorie zapraenim i pokislim putnicima: "O, zapraeni i pokisli prolaznici! Sjetite se nepoznatog to svakog ovjeka u ivotu eka. Sjetite se zagonetnih puteva sudbine, jer pod mojim granama lei ovjek koji ih je preteko osjeao!" Trza me kretav glas odozdo sa dna ulice. Kao da grabljivica kreti u klisuri. Sluam pjesmu i srce mi bije jako. Jest. Ona je, Grlica. Napinjem uho: sad ujem samo iskidane, tihe tonove! Eto je sa dna ulice! Gospode, gospode, je li ovo Grlica! U naruju kao da nosi dijete, nosi sasuenu tilovu granu. Vie ne krijeti. Gleda ukoeno, pravo. Ide tiho, njie se i pjeva jadikovku o malom Isusu. Sjeam se. Ovu je jadikovku pjevuila ona jo ljetos, u potoku, kada smo brali kupine u krtoli od jasenove kore. Evo je! Gospode, sva je pocijepana! Krvave su joj noge i ruke. Kose joj raupane, a oi pomuene. 106 Ja stojim kao nijem. Ona se nenadano tre i spazi me. Prestade da pjeva. Lice joj se nape u bolnu grimasu. Oito je htjela da se sjeti neega. - A, ti si odveo mog malog Isusa! Ti si onaj neznanac stoje odveo mog malog Isusa niz luke kraj Huke. - Grlice, nisam ja neznanac. Ja sam tvoj Ozren, Grlice! - govorim ja tiho i savladavam se, a ona se izmie. - Jest. Ti si onaj neznanac, - kae ona i ukoeno gleda u me. - Ja sam te vidjela kad si ga odveo niz luke kraj Huke. - Grlice, pa zar me ne poznaje? Ja sam Ozren. Ja sam tvoj Ozren. - O, Ozren je umro. A ti si on, neznanac, - kae Grlica pa se sve to vie uznemiruje i stee tilovu granu u naruju. Najednom sva zadrhta, ukoi se i zakreta. Glas joj laje u klanac kao zavijanje bijesna psa. - Grlice, Grlice moja! - zovem ja, a ona samo gleda u vrh duba i laje.

- Gospode, gospode, ta uini! - apem ja sav obezumljen i ne usuujem se da je prihvatim. Zatim, cijelo tijelo poe da joj se talasa, pa da se smiruje. I ne gledajui me vie, pode niza stranu. Kao nekada o Ozrenu, pjevala je sada tualjku o malom Isusu. Pjevala je kako ga on, neznanac, vodi niz luku kraj Huke, vodi ga u neznane krajeve: / mali Isus za njim Niz. rosne luke idae A I bose noice mu .. ; Travica milovae A on, neznanac, nevinog U kraje neznane vodae. 107Gospode, gospode, ta uini od Grlice! - apem ja jednako, a njen glas titra tuno i bolno u ulici i para mi srce. A rijei se gube niz ulicu, a Grlica odlazi, gledajui pravo i ukoeno, i pjeva. / bose noice mu Travica milovae... XL. Prolaze dani, a mi jo ne odlazimo. Pada hladan sumrak, a kia sipi, kia beskrajna, i sije jesenju amu u due i seoske krovinjare. Beskrajna je magla jesenja na ravnima i bregovima. Beskrajna je tuga mladih ljudi za svijetlim, ljetnim milovanjima. A lanac brda oko nae kotline stegao nas u svoju neumoljivu kariku i zadavio nam iroki ljetni osmijeh. I prpona mladost tinja: samo na kom posijelu vrisne djevojaki kikot u momakoj ruci i lizne plamen na ognjitu. Moj prijatelj Svrzimantija ide kroz kiu kao uklet vran gavran i samuje u svojoj pustoj kui. A ja mu lupam na prozor i budim ga: - Hej, prijatelju! - viem. - Izlazi iz ovog Nojevog kovega! Poplavie te kie jesenje. A on izlazi i neodluno stoji na vratima: - Pravo ima, Ozrene. Moja je kua pravi Nojev koveg. Uvijek me podsjea na neto neobino. Pravo ima, - kae on, i mi se zaputismo na Koravac. - Otac kae da bi otili jo prije pet dana, da nam je kua u gradu opra vijena, rekoh ja, a Svrzimantija mi nita ne odgovori. Vjetar uti u kupinama. Gole i prokisle njive tonu u suton. Bespara klicnu iza neke kapine pa ga opet nestade. 108 - Ovaj Bespara pravi je imi, - kae Svrzimantija. - im suton, on pone da luta ulicama i krije se od svakoga. Odnekud klicne, pa da ga trai cijelu no, ne bi ga naao. Ulazimo u krmu, a Galama vie: - Ljudi, zgotovie se i poslovi. Vino e ove godine biti kao grom. A krma puna gostiju i poznanika. Ispod vrba, prenio Galama na sto uvrh krme i opravio mu noge. Prikucao mu neke balvane za noge, pa vrsto stoji kao ukopan. - Daj nam litru novoga! - viem ja u sveopem Zagoru. Popili smo jo etiri litra. - Kao mlijeko, - kae Leko. - Prijatelji, pijte! - viem ja. - Cijelo smo ljeto proveli u vinu, u vinu emo se i oprostiti. I Bog zna, ao mi je to vas ostavljam, ali svaki ima svoju sudbinu. - Jest, - kae dedo kembo. - Svak ima svoju sudbinu. I stari su nam tako vjerovali, a vinogradi se tada nisu polivali, i opet je vino bilo i bolje i jeftinije nego li danas. - Minda, zapjevaj! - kae neko. - Jest. Minda dobro pjeva, - kaem ja; - ali neka nam zapjeva Krivoija jednu svoju tunu u na veliki rastanak. - Tako je Ozrene! - viknu Svrzimantija glasno, na zaprepaenje svih. - Pjevaj, Krivoija! A Krivoija se iskalja, iskrivi iju pa zapjeva: Niz zelene vode, ; '" Niz. zelene ' Pruile se livade pitome. '"< Ovce uva Ivan i Ivanka. > ;' U Ivanke prebijelo lice, Bijelo lice kao jarko sunce.' : 109J Teak mir u krmi. Zlatna vina pred nama. Sita jesen sabrana lei pod krovovima. Mir u srcima, zahvalan jesenji mir. A ja i moj prijatelj Svrzimantija lijeimo tugu togom i pie piem. ivot tee i lijei teke rane, a Krivoija pjeva kako iz vedra neba Bog ubija brata Ivana to obljubi sestricu Ivanku:

A kad htjede seju poljubiti, Pisnu seja kao ljuta guja, Pade Ivan u zelenu travu. Grom udari u brata Ivana, Po njem pade seja uplakana. Niz. zelene vode, Niz zelene Pruile se livade pitome. Mrtvi lee Ivan i Ivanka. XLI - Ozrene, za mila Boga, to lei tu! - ujem neiji glas. Otvaram oi: Ivanka stoji vrh mene. Leim na drumu povrh Grliine kue. Zora blijedi. Ivanka stoji vrh mene. - Jesi li ti ono noas plakao, Ozrene? - Ne. To ja sigurno nisam bio. To je bio neko drugi, - kaem ja. - O, to ja nisam bio, Ivanka! Ja se niega ne sjeam. - Strano je neko kukao ulicom. Mnogo sam se prepala, Ozrene, - kae Ivanka i gleda me zaueno. - Hvala ti, Ivanka, - kaem ja. - Hvala ti to si me probudila. Neka ti Bog da sreu! - kaem ja sasvim tiho. - Ozrene, tebi je zlo, - govori Ivanka. - Hajde kui! Mnogo ti je zlo. 10 - Jeste. Zlo mi je, Ivanka, - kaem ja.- Oprosti mi sve to sam ti naao uinio! - Zbogom, Ozrene! - Zbogom, Ivanka! 1 mi se rukujemo. U Ivankinu oku blista suza. O, sve je prolo, mislim ja. Jesenje. Tuno i umorno pjeva svelo lie u meni. XLII. Sretam Domu na ulici, svu uplakanu. - Ozrene, umrla Grlica. Bacila se u ponor s Vraje Litice. Svu je izubijanu i mrtvu donijeli kui. -- Gospode, gospode, to ti je ona zgrijeila da je kazni takom smru! Hou da vidim Grliinu smrt, kaem i idem pod Vraju Liticu. Idem povrh Grliine kue. Anda narie strahovito, kretava i prodrta glasa: - Oj Maro, moja rano! Ko li e sad majci zapjevati, ko li e sad majku utjeiti! Lele meni samohranoj i staroj! Pohitao sam. Strano je bilo sluati ovo jaukanje ranjena tijela. Boe moj, kao vuica! Kolika je samo bol majke! Divlja Vraja Litica stoji nad ponorom. Sami plav, pust kr. Malo nanie iina krovinjara u mravom vrtlu, sa odrinom u avliji, a dolje u ambisima hui izvor Huke i udaranje stupe u alinoj mlinici ozvanja jezivo u zvonikom kru. Stari ie sjedi pred kuom. - Jest. Ja sam je vidio kad je skoila u ponor, -kae on. - Stoji na litici, gleda u stijenu nad vrelom, pa kreti i mae rukama. Mi se okupili pa gledamo, svi 11prestravljeni. Niko ni da se makne. A ko bi joj i mogao pomoi? Ko bi smio da se zaskoi s brda na otru liticu? - I tako mi gledamo. Ona najednom vrisnu i polee u ponor. Jedva smo je izvadili. Jozo Main i Mate Leki sili, na hiljadu muka, a poslije zaobili preko Kalaina i iznijeli je svu razbijenu. - Sirota! Pokoj joj dui! - zavri stari ia i prekrsti se. -----0, Grlice, umrla si sa naim velikim ljetom! Otila si s njim tamo u neznane krajeve, gdje njegov dah udahnjuje novi ivot svakom ko ga je spoznao. Otila si tamo gdje vjeno ive i cvijet, i ljudi, i ptice. Ostavila si pustu nau kotlinu i naa najmilija skrovita. Ostavila si jesen u mojoj dui. Hodam stranama tuan i izgubljen. Dolazim kasno kui, a majka me gleda suznim okom: - Ozrene, sine, - kae ona - to si tako blijed i umoran? Postelja ti spremljena, a ti je nisi ni dotakao. Veera ti se hladi, a ti ne veera. Evo, sav si pocijepan, lutajui stranama. O, nemam vie snage kao prije! Prije sam se, kao dijete s djedom, smijao s njim, s velikim gospodom, a sada lutam osamljenim potokom, razgovaram s njim i molim mu se. Nema vie Grlice. Gospode, moj veliki prijatelju, zato je unesrei i die sa zemlje! Viao sam te ljetos u srebrnim noima, viao sam te u mjeseini i plamenom suncu; viao sam svuda tvoj dobri osmijeh i misao u dubinama i bio si uvijek dobar. Zato mi zagori ove jesenje dane i ubi mi sreu! 112 Nema vie Grlice. Bacila se s Vraje Litice. Ti si vidio i tako htio, moj Gospode. Bacila se u ponor, a iznesoe je svu krvavu. Ne osjeam vie ni bol ni tugu. Srce mije slomljeno, a misli rastrgane. Napustili su me i radost i tuga, i sve je prazno oko mene. Napustio si me i ti i mudro mi se podsmjehuje^ojGosriode!_______________________ Odozdo niz ulicu pomoli se arena povorka. a-lobno pojanje preplaeno cepti kroz vlaan jesenji dan. Nose Grlicu! Nose je, svu u bjelini, poloenu na ljestve, a Krivoijin glas tuno narie, i cijela je povorka neka divlja bolna rtva njemu, Gospodu, to nema poetka ni kraja, ni mjesta ni oblika.

O Gospode, strano je pogledati u raku, na ulaz u tvoje krajeve. Zato li nam dosudi bol mjesto radosti u ivotu i dade nam vrijeme kao jedini lijek! Ana zaleleka strahovito, a lelek iz brda odgovori joj satanskim lajanjem. I opet tuna tiina i Krivoijino pojanje. Sjetih se molitve to je uh ljetos od ia-Krnje: "Veliki Gospode, na nebu i u ptiijem gnijezdu, u velikoj umi i u sitnom mravu, stvorio si nas od zemlje i svi emo biti zemlja. Opaemo kao to lie opada i biemo zemlja kao i ono. I po svakoga e smrt doi: po mrava i po medvjeda, po travku i po ovjeka. Ovaj svijet, bijel cvijet, u tvojoj je ruci, Boe. Daj mu po smrti vjeni miris i neka sja kao tvoje sunce na zemlji! Amen!" XLIV. Jutros rano otili su majka i otac, uz arenu prtljagu, sa momkom Stojanom. Stojan e ih otpratiti kroz klance sve do ceste, a poslije e natovariti ostatak, i obadvojica emo ostaviti nau lijepu Tihaljinu. 13T Oprostio sam se sa svima. Govorim glasno i hodam po praznim konacima. Poslije se penjem na tavan i pre-turam neke stare stvari. I posljednji dan prolazi. Sjedam na stijenu i gledam u utu kotlinu. Zatvaram oi i oslukujem jesen: krhki umovi bjee, trae skrovita. Sve se pritajilo. Zima vreba negdje za brdima. Sjeam se lasta i opet se penjem na tavan. Otvaram prozore pod krovom da opet na proljee nadu svoja ostavljena gnijezda. Otvaram prozore na ardaku i mislim: O proljee Jsto u srcujnosi toplujradost. a u oima smijeh, kad opet doe u nae strane, probudie_GTOz^ -----dana i Grodanu iz dugoga sna; i kikot ivota, kikot ' Grozdanin, ponovo e da zazvoni naom kotlinom. I '-----sve e biti kao i prije. I svilene laste letjee krozzlatno sunce i kroz modre sutone, i savie gnijezda, i cvrkut e im odlijegati naim tavanom. O, sve e biti kao prije! Samo u mojoj dui mirovae jedna tuna sjena, sjena one koju vie neu vidjeti u naim stranama. - Ozrene! Sve je gotovo! - vie odozdo Stojan, a ja silazim i zakljuavam vrata. - arac umalo to ne prevali, - kae Stojan. - Priekaj, odmah emo, Stojane! - govorim ja i hitam na stijenu vrh kue. Gledam na Goricu i opratam se s Goricom: Koele, pjevajte Grlici vjenu pjesmu o ljubavi i 0 naem velikom ljetu! Pjevajte joj o prolaznosti svega, 1 neka joj se vjeno smijei dua u stranama naim! Avaj! Prolo je sve! Prohujalo je pijano ljeto, prohujalo kao vihor nepovratne mladosti i odnijelo sve osim lijepih i bolnih uspomena. Sad, u hladnoj jeseni, uti tuna kotlina. ute naa skrena srca. O, zbogom! ' 114 SEVDALIJINA LJUBAV I. Na grad, sa svojim kamenim oetima, blijeti u podnevnom suncu i ree otre, izlomljene sjenke to krto padaju po zidovima i kupe se pod strehe. Sav ispreturan, napet i omamljen, dahti on pod egom, na lijevoj strani brazde zelene i krivudave rijeke Rune. ivot pisti u njemu i aka zemlje cvili od ei i estine. A tamo, s desne strane Rune, truhne vlaga po sjenovitim baama, i ivot soi sa dozrijevanjem smokve i odrine. Neto ulno i razbludno krije se u ovoj vlazi to pod jakim suncem tinja mlitavo, a nou se budi da se protegne, da se opije i splete u gru poude, negdje na busenju pod andudom. A Biber poznaje sve djevojke. Pjesma mu najprije zagolica, pa sklizne u njedra i prelazi (kao toplom rukom), slatko i neujno, sve nie i opojnije, da te opet uzdigne, da zakikoe pa zavriti i zagrca u njegovu zagrljaju. A on, kudrave kose i zamagljena oka, upilji se svakoj u srce. Djevojke pritiskuju rukama grudi kad bi uhvatile njegov pogled u njima. O, sve to Biber ini oima i pjesmom. Kad on zapjeva sokakom, nastane trka po avlijama i s kikotom se zaustavlja na vratima. Kad on zapjeva, vjetar se pritaji u baama, a u djevojkama neto zadrhti, oslabe im noge, doe im malka snaga, pa bi mu pale u naruje.Tako djevojke uzdiu za njim, a on ih voli sve podjednako. On svima pjeva. On pronosi sokacima enju i ostavlja uzdahe sa sobom. Za njim se otrgne mnoga suza i isprue kradom bijele, razgoliene ruke negdje u konaku, u enji za milovanjem na iltetu. - Ah, ili bi ga klele ili blagosiljale! - govorile su apatom djevojke, pa i nasamo, osjetivi njegov pogled, grlile bi se i stezale meusobno.

Tako djevojke eznu za Biberom, a u avliji Ie i Osman-age Mrahora nabrekli bijeli grozdovi na odrini, i zacrvene se kad se koji zrak sunca prokrade kroz lie i priljubi uz njih. Ia je natopila cijelu avliju, pa cvijee, u trista ivih boja, kao da pjeva apatom sve neto o Biberu, a potoi kroz avliju zagunda, zaamori jasno, bistro, biserno. Kao da se i on prikrada. Ia je sama u avliji. Iznijela je enare, prostrla ga po vlanoj zemlji, pa se opruila po njemu. Ona osjea kako joj studen dah gmie uz tijelo i umiruje vrele pomisli o Biberu i njegovu milovanju. Kroz tanke dimije od lahura i svilenu providnu koulju od eree, neto se smije i mami, bjela-sa se vragolasto i neodoljivo. To se smiju prikrivene ari Ie Mrahorove, smijee se i bjelasaju pod burun-duk-haljinom. A gore nad odrinom gori sunce i probijaju se kroz nju zraci, priljubljuju se uz bijele grozdove i zavlae se pod svilenu i providnu haljinu, da opet bijesnu i zatrepere sa trostrukom snagom. Vlaga pod enaretom postaje sve toplija, klizi po tijelu i talasa krv, talasa grudi, dok neto kao bujica ne uzavre, pa se napregne, napne dah, a srce zadrhti kao preplaeno ptice. Bijele ruke Iine poletjee na grudi da umire taj drhtaj, da zaustave tu plimu to omamljuje i nosi, nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje, u besvijest. I ruka pritee grud, pritee, i Ia zatrepti, za-trepti i malaksa. Jedan uzdah apnu u cvijetu, u liu na odrini. Ia lei zatvorenih oiju, malaksala, sa smi116 jekom na licu. Potok se budi, otima i grca kao jogunast i sladak djeak. Ia se smijei sa rukom na razgolienim grudima. Lahak i krt vjetar nenadno se zaletje i zaamori avlijom, pa kao da joj razotkri njezine misli, kao da joj se zagleda u tako skrivena i stidna osjeanja, plahnu je, otre zanosu i sneveseli. Sirota Ia ponovo klonu na enare, pokorno, tuno kao siroe, i zaplaka se tiho, tiho, od enje prevelike. A kad plavi suton pade na mahale, izvie se strelovito laste u cvrkutu, i plav se dim zanjiha i izdie na niske, plone krovove. Tiina sjede u granje i oivjee vrapci i komijski razgovori. Pa, uza svu ovu ivost, pade neka sjeta na bate i na um visokog Mrahorova jablana. Ibrici zazvonie na esmi, djevojaki kikot vri-snu sokakom, vreo i golicav, a mujezin zapjeva na minaretu, razli se glas po tiini nad mahalom i obie starake due, pobone, tihe i zahvalne. No pade, oivjee sjene, a bijela i gola minareta, otri empresi i zaljubljeni jablanovi, kao dinovi s djevojkama, koraaju valovitim gradom i odnose sobom prie u udne volebne strane. A kad se mjesec uzdie, pa se pun, zlatan i tih zaustavi nad tamnom konturom brda, neki velianstven i neujan smijeh preli sva srca, a na grad zasta i preobrazi se u svijetlu njegovu. Sve se pritaji i zanijemi. No skide haljinu i bijesnu i rodi se sevdah, teak i neprebolan sevdah, pun derta za bez-dano opojnim i nedostinim. A otud, ispod Huma, sa Raljevina, donose tiha no mekahan i zanosan glas pjesme, glas to pada na duu kao mehlem, lijei i opija osjeanja, da im probudi jo bezdanije i nedohvatljivi]e elje. On se zatalasa, zatalasa i zasta u visinama, nosei duu nekud u irine, ljuljnu se zanosno i razli po tiini. I dah lia pritaji se u mahali. Samo mirisi svjeine i cvijea kao uzdasi dopirahu ak gore do oka Osman--age Mrahora, i prkosno, skriveno, zaleti se potok u 17amoru, i podrugljivo se nasmija tiini. Pritajena daha i pripijena uz demire, Ia je oslukivala Biberovu pjesmu sa Paljevina, ona je pila tu pjesmu i opijala se. A kad izdahnu i posljednji zvuk pjesme, ona isprui ruke u raskone daljine, protee se i poletje sva ka njima, pre-dade se njemu, Biberu, njegovu milovanju, i s lahkim krikom pade na ilte, predade se gru medu bijelim i toplim jastucima. A u Biberovim baama, Raljevinama, mjesec se provlai kroz granje, otie potocima, preliva se po zasaenom povru, razliva svjetlo po daljinama i otvara duu, otvara zemlju i sve tajne nesvjesnih elja i pijane podatnosti. Bijele kuice, ak tamo pod Vihoviima, bli-jete pune jezive i neshvatljive enje. Biberove sreene bae pjevaju neku nadzemaljsku pjesmu od koje raste dua i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu vjeite enje, davanja samoga sebe i prosipanja prenabrekle snage. Lopata zahvaa vodu iz matice, pljusak srebra prati po povru i iri unaokolo svjeinu punu mirisa i ivotne halapljivosti. Batovan Fazla, razdrljen i zavra-enih nogavica, pognuo se po lopati, pa u beskrajnom ritmu crpe vodu, a zatim, zamorena daha, uspravi se usred matice posmatra svoju bljetavu i isprekidanu sjenu u vodi. - Fazlo! I on se trza, baca lopatu i odlazi pod smokvu. A ispod smokve, protkiva tamu mjeseina, svjetluca na aicama, na Biberovoj argiji, i igra se po ilimu sa bojaljivim sjenkama. Odmori se! - kae Biber tiho i prui Fazli staklence. A on, onako s nogu, metne ruku pod zavraenu glavu, irokim zamahom iskapljuje do dna, pa tresui se, tromim i tekim korakom odlazi u maticu. A Bibir, sam pijucka, mezeti i sevdie pomalo. Tiho, tiho, zapjevui on, argija protui, a on je sputa pored sebe, prua se po ilimu, pa onako skrtenih ruku pod glavom i s pogledom uvrh smokve tenice, zapjeva polugasno: Sadih almu nasred at-mejdana. Gledah dragu devet godin'dana... Zajedno s pjesmom, s rijeima, neto se budi u Biberu, mili uza nj, pa kao u nekoj toploj omaglici, on raste, raste mu kosa na glavi. Zahvaa ga alba za davno minulim danima koje on nije nikada ni vidio, ali koji su tu, u pjesmi, ljepi od svih na svijetu. On nenadno zauti, a matica zaumje sanjivo, usamljeno: Pritajeno oslukivanje sakri se i polee po travi, a mjesec se razli, boleivo zapjeva kroz tiinu, i zaaputa u liu. Jedan velik, neujan i neiskazan ton u

glasu zauti, negdje u vrhovima stabla. Biberu bi najednom teko, kao da neka pusto pade na nj, i on iskapi staklence i zapjeva iz puna grla: Kad je alma na trganje bila, Moja draga za ljubljenje bila... I glas zadrhta negdje u visinama, uznese se i razasu po mehkim i pijanim irinama, a mjesec silazi, juri sve blie irokoj smokvinoj kronji, neujno pade u granje, pa onako iv, nasmijan, zapljusnu Bibera i rasplinu se. Baa se sva promijeni, kliknu, rodi se novi ivot, i zaas - nestade svega. Samo, tamo negdje nad Cerni-com, izumirao je posljednji zvuk Biberove pjesme, dok je Ia Mrahorova onako edno pruala ruke za njim. - Fazlo, Fazlo! - Zasta pljusak s lopate. - Ne zakljuavaj kapidika! - I Biber se izgubi nekud niz bae, u pravcu mahala. 119II. Prolaze dani, a Biber prestao da sevdie po sokacima. Viaju ga samo do u kasne noi na vratima Os-man-age Mrahora. Do predzoru ape Biber kroz odkrinuta vrata, ape neto to niko ne smije niti moe znati do Ie, djevojke zapaljena oka i oblik bokova. Prolaze dani dugi i uareni, na grad gori u egama, i omamljen, bunca u bunilu. Kokoi vrataju od vruine, a ene goliave i zaarene, valjaju se po konacima i hlade lepezama pletenim od hasure. Naherena i iskrivljena arija kunja nemono kao objeena, a muhe zundaraju po njoj, liskaju sir po masnim tezgama i siju sitne takice po robi, po trgovcima. Neto poput razvaljenog zijeva zija i klati se arijom, zastenje, promekolji se, pa opet za-stenje. Jedina rijeka Runa ivo prkosi ovom mrtvilu svojim brzim i zelenim valovima i neobuzdanim krikovima plivaa. Ona navaljuje na stijenje, udara o njih i suno-vrace sustie bujica bujicu. U njenom huku ima neto od pijane ene i vilinskih dozivanja, u njenoj boji ima neto nebesko. A Biber zaroni u maticu na Raljevinama, pa na ilim pod smokvu, privue jastuk pod glavu, pa hladuje. Matica amori. Fazla razvodi jarke i natapa patlidane, a sunce prekrilo nebo, pa sipa sivosvijetlu jaru gdje god stigne. Cvrci vrite kao bjesomuni, a abe preplaene sakrile se duboko pod vodu kao da je sudnji dan gore na zemlji. A kad se sjene jablanova otegnu preko Ralje-vine i sunce pozlati nad brdom, zaamori lie u smokvi, krto, oprezno, matica zastudi i lahka jeza hladovine probudi Bibera. Fazla prinese mezeluk i rashlaenu ljutu, a Biber zapjevui kao preporoen, podmlaen. Prolaze i plavi sutoni, sa nekim boleivim tonom blagosti i oinske ljubavi. Prolaze i noi, mlake, pijane, pune udnje za milovanjem do besvijesti, negdje u ba120 ama, u zagrljaju tijela i u grcanju podavanja. One neujno padaju na grad, na Raljevine, na doline. Tako i veeras, kad proe akamluk, svjetla zadrhtae po naem gradu, pirnu svje vjetar, a u Biberu zabrekta snaga, podie ga, i neto, snano i zanosno kao jablan, izraste u njemu. Biber dipi, podvrisnu, pa zapjeva, a glas odnese tiina, odnese ga Mrahorovu dvoru: Sama vehne u konaku Aja: Sa svojim se dertom razgovara... izdie Biber. Ali i to sve proe kao i proljeno cvijee, jer Ia ne moe odoljeti Biberovim pogledima, ni tihim aputanjima, od kojih je spopadae slatka omaglica. Jednog veera Biber prui cijelo lice kroz vrata, a Ia, ni sama ne zna kako, osjeti vreo poljubac, neto joj zabruja u glavi, zadrhta u grudima, i ona se zaplaka. To se sve dogodi tako nenadno. I otada Ia poe da se bori sama sa sobom, da se bori sa Biberom, koji na juri osvajae od poljupca dalje. Dani joj prolaahu u groznici, a noi! "Moje noi, moji bijeli dani!" ula je kako pjeva Biber. I neki naroiti strah osjeti ona ba noas; osjeti strah, jer osjeti da nema vie ni snage da mu se odupre. Ona nije osjeala vatru kao prije, nego i neku strepnju, grozniavu drhtavicu. O, neka samo on ree! Ona e uiniti sve, sve. Pustie ga i u bau, i otii e k njemu pod undudu, i... Napuklim zvrkom kvrcnu kamiak u pender; njegov cik pogodi Iu u srce, i u istom asu ona se pripi uz demire, nasmijei se tako blago, nemono i podatno da Biber osjeti drhtavo uzbuenje. - Sii - apnu on tiho. - Odmah! - u se odozgo jedva ujno, ali nekako sretno i pokorno. Ia odkrinu vrata. Sva je drhtala. Zamirale su joj rijei na usnama i spopadala je neka malaksalost. Ona 121je srljala u neto to nije trebalo da se dogodi, a to je opet bilo neminovno i sueno. Biber je bio zakroio jednom nogom preko praga. Nenadno se dvije vrele i uzdrhtale ruke sapletoe oko nje, a ona im se podade, nemona i opijena. Kao od straha, drhtale su joj noge, i ona je samo molila, ne znajui ni sama ta: da li da je uzme svu, ili da je ostavi, da pobjegne od nje na svoje Raljevine, pa da, kao i prije, isprua ruke prema njegovoj pjesmi i da se gri na iltetu. Ali Biberove ruke nisu mirovale; one su u drhtavici prelazile preko njenih grudi, preko bokova, dok ona nije poela da gubi svijest i da nesvjesno odgovara na apat, koji nije jasno ni razumjela: "Hou, hou". I kapidik je krinuo. Pod undudom na busenju igrale su sjene pritajene i nasmijane, slutei neto i ap-ui. Mjesec se provlaio kroz granje i potok poigravao i eretao prkosno. Skriven i pritajen apat ispod undude uljao se pod

stabla. A Ia, sva umotana u zagrljaj, predavala se milovanju. Ona je ula samo neki pijani um unaokolo, koga nestaje pri bliskom Biberovom dodiru, i koji ostaje negdje dolje iza nje, dok je njegov zagrljaj uzdie i nosi iznad Kamenjaka, iznad baa u mjeseinu, put zvijezda. A zvijezde su ile s mjesecom i smijale se u kronji anduda. One su sve vidjele. Biberov apat i toplo milovanje pretvori se u bijes, ujed, i Ia je nenadano poela da grca, da se daje i otima. Zvijezde su poele da kaplju kroz granje i da se prosipaju po njima. Mjesec se glasno cerekao, a potok kikotao kao da ga neko golica... Najzad se sve stia i zamoran um polee po irini. Negdje vrisnu ptica, i oni se trgoe. Ia isprui ruke prema Biberu i zajeca. A on je obuhvati mekahno i blago, i poeo da je miluje svu, da je ljulja na krilu i da joj tepa neujno, tako utjeljivo i srdano. 122 I tek kad mjesec, umoran i izblijedio, sjede na brdo, Biber se tre, preskoi batenu ogradu, pa uinat cijeloj mahali, vascijelom svijetu, zapjeva sokakom koliko ga grlo nanosi. III. Prolaze dani, a Biber prestao da sevdie po sokacima. Prolaze noi a niko ga ne vida na Mrahorovim vratima. Kad se na grad utia i podne u vrste sanje, mine pono, a Biber luta baama i nestaje ga u pravcu mahala. Batovan Fazla zamiljeno mae glavom i ispija ljutu. Biber vie ne pije, samo svako jutro dolazi kao pijan i po cio dan lei pod smokvom zelenkom, dok cvrci vrite u vrbama. Biber i ne pjeva vie. Do u kasnu no svjetluca mu cigareta, dok on zamiljeno oslukuje uborenje matice, nenadano se die i nestaje ga medu drveem. Tako cio mjesec. Nadola rana jesen, pa kao trudna ena poiva tromo i sono kipi i vri. Biber se namilovao, pa mu neka tuga, tuga za prolaznou, pada kao sjeta na duu. Neki tuan mir kao da umi u njemu, pa izaziva bol i zamoran smjeak. Dani bistri kao zlatne vode, pa sve nekako utanjuju, gube snagu i klonu, dok sa branjem posljednjih plodova ne pade i neka beznadena i neutjena pusto na Raljevine. Ostadoe jo samo narovi, prkosni i soni, a neki, popucali od snage, ukazuju svoje arko meso, pa se smiju u zlatnoj i tihoj jeseni. I njih e skoro Fazla da pobere; i opae posljednja, prozebla smokva zelenka, i pae prva slana na bae usnule. Na grad, velianstven i staraki miran, proarao se sazrelim drveem, a arija ivnula, pa nekako bradata i vesela, smije se i abori. Rijeka Runa, tiha i smirena, kao poslije poroda, svileno umi pod Starom uprijom 123i, umiljavajui se oko kamenja, odnosi sa sobom tihe i duboke sjene jablanova. Sve je tako pitomo i dobrostivo, kao da neki blagorodni oprotaj lebdi nad cijelim gradom. A u staklenim i dubokim noima, ne smiju se zvijezde vie onako uagreno kao ljetos; one samo kao mrtvi dragulji tonu u bistro i hladno plavetnilo. Biber ne ide Ii vie sa snagom zaljubljenog jablana u sebi; on tiho, kao da se prikrada, prolazi kroz mahalske sokake. 1 u Iu ula neka alostiva slutnja, neka plaljivost divokoze, pa samo gleda u Bibera i ne smije da ga zapita, da mu kae neto tako vano, tako sudbonosno. Biberova milovanja nekako hladna, prijateljska, a nju prose negdje daleko, ak tamo u Bosnu, za nekog hadiju s bradom i utim sarukom. Ii se inilo kao da je alju negdje na drugi svijet, kao da joj zakopavaju njezinu ivu mladost. - Bibere, doli su neki trgovci iz Bosne - ape Ia i bojaljivo se izvija iz njegova zagrljaja, a srce joj se hladi. - Pa? - Prose me. Biber teko zauti. Kao da neka nepomina ama pade na nj, kao da se rodi mrak u njemu. Ia se bojaljivo privi uza nj. - Bibere, ja se bojim te Bosne, strah me od tog nepoznatog hadije. Ko zna ko je i kakav je on. Bibere, slatki Bibere, ne daj me! - apue Ia moleivo i bespomono. Ona je poznavala Bibera. Poznavala je sve djevojke koje je on obljubio, pa ih ostavio stranim i bradatim hadijama. Biber je utio, kao da oslukuje neto, postaje nemiran, i Ia je vidjela kako mu je zadrhtala donja usnica i miica savijena oko nje. - Bibere! 124 - uti! I Biber se borio sa sobom, a ona je strepjela kao ibljika. Naposljetku on ree tiho drhtavim glasom: - Ia, ne polazi za mene! I taj bradati hadija, bolji je od bekrije Bibera. Nee biti sretna ako poe za me. Mnoge e noi proplakati, ekajui me sama u konaku. Jer ja ne mogu, ne mogu, Ia, da se rastavim sa svojim momakim ivotom. Kasno je vie. Ne mogu. Biber opet teko zauti. Ia je prigueno jecala. Pla je tresao i razdirao. Njega je davila u grlu opora i gorka guka, pa ne moe due da podnese, nenadano podie Iu, stee je snano, poljubi je, preskoi preko ograde i ponese na srcu jo jedan dert vie, ponese u ivot jo jedan bol da ga lijei pjesmom i samovanjem. Ia isprui ruke za njim, kao to ih je ispruala ljetos za njegovom pjesmom, isprui ih, ali bez onog ljetonjeg ara, isprui ih sa krikom u slomljenoj dui.

A kroz nekoliko dana, hadijska se brada blaeno otegnu i iskesi kroz prozor kupea tree klase. Duboko povijena u feredu, sjedjela je uza nj jedna ena, pokupljena, bez glasa i ivota, kao pokajnica. U isto vrijeme Biber je sa svojim batovanom Fa-zlom ispijao ljutu u mehani tefe vabice. Neto raz-valjeno i bez dizgina zijalo je u njemu, srljalo oajniki, ludo, pa se topilo u dumanu ljute, u pjesmi, i orgijalo u defu Sofke Ciganke. - Dragi Fazla, ispili smo sve slasti ljeta. Zaborav-ljaemo ih zimus po mehanama i ekaemo novo, jo slade i veselije ljeto. - Amin! Dabogda! - odgovara Fazla, i oni se kucaju drugarski. A neto sve raste kao bujica oko njih, pa poe da navaljuje, da vriti. A Biber izvi glas, i sve osta duboko, duboko pod njim i zanijemje. 125 II Biber, stari sevdalija, polahko, klecava hoda, uputi se preko etalita put Zahuma, nosei u sebi neki emer ivota i bol za minulim ljetom. Jo jedan dert vie, jo jedna i jo stotine aa i dertova, a oko samohrane Bibe-rove kue pjeva jesenji vjetar pjesmu beskunika, pjesmu samohranih. Svejedno ima neto u toj pjesmi to ne mogu da nadoknade ni najvia blaga u ivotu; ima neto to niko ne moe da shvati u mahali. To je cio jedan svijet koji Biber nosi u sebi, svijet od slatkog emera i albe za ivotom. Pusu samohrani vjetrovi oko Biberovih praznih ko-naka, vuku se dani puni kia i prozeble magle. Batovan Fazla ide tromo kao da nosi trista nevidljivih tereta na sebi i ne zna gdje bi sa praznim rukama; zato se i prihvaa tako esto za aicu kod tefice vabice. Pobijeljeli i vrhovi golih planina; mraz stegao na grad da srce puca, a iz Biberova odaka raznosi bura dim kao na jagmu. Zima, topla i intimna pjesma arolikih nada, prikrila je cio grad. Sva se mlada srca zagrijavaju pjesmom po sijelima i po niskim kafanama, samo Biber samuje u svojoj velikoj sobi, uz plamsanje vatre u starinskom, irokom odaku i, uz tiho i bolno cilikanje meka-hne argije, pjeva: -a Sadih almu nasred at-mjedana... I Biber se zanosi u tople ljetne noi, uje ubor vode, osjea um lia i Iin glas, drhtav, podatan. I nenadano se sneveseli, spusti tamburu pored sebe, dugo gleda u plamsanje vatre, u tinjanje ara, pa u mrtav pepeo. A kroz san, kroz neke daleke konake, vidi on kako se nad Iom, bijedom i uplakanom, kezi nekakva jarea brada, cereka se, kmekee i trza ga iz sna. To negdje napolju, lupa nepritvoren kanat i bura zvidi u drveu. 126 PAMRAV Kad prvi slavuji zapjevaju u bademima na Pomo-vini, Adem-agi Mrahoru neto neiskazano zastruji kroz krv i poremeti mu sve to je smislio i naumio kroz duge zimske noi. Uzalud se on s poetka otima tom, kako on sam kae, pamravu u sebi. Uzalud zatvara ba-tene pendere, uzalud se trudi da misli na proljetne poslove koji ga oekuju na njegovu imanju Topalovci, pamrav kopora u njemu, pali mu krv i pomuuje mu misli. Najprije ga opija neka milina kao topla omaglica i ponese ga kao na krilima. I, eto, on silazi sokakom niz Pomovinu, a ini mu se: nije da silazi, nego prosto da pliva kroz tu vrtoglavu omaglicu, i sva ona zapletena svakidanjica iezava pod njim i pada kao zaborav negdje dolje po uzbrujalom gradu i nestaje u mlakom i od mirisa pijanom proljetnom sutonu. Poslije ta zapletena svakidanjica opet odnekud izbija kao neka teka besmislica koja mu odnosi ivot negdje u otunu provaliju vremena, pa ga spopadne teka ama i bol za minulim danima koji su samo u prolosti tako lijepi i privlani. I to sve baci mu neku tunu sjenku na njegovu duu, i on bezvoljno pode naprijed, van grada, prema krmi Mare Petljanove. On se vie i ne otima slavujevoj pjesmi, jer je ta slavujeva pjesma u ovom asu tako siuna prema njegovoj tekoj dui, da mu lii samo na finu ensku viticu. ta je imanje? ta je kua, ena i djeca? To je u ovom asu samo jedan do krvi bolan i grevit 127zagrljaj koji ga dri u ivotu i ravnotei da ne odleti, da se ne pusti niz bujicu svojih osjeanja, koja sad tinjaju u njemu i koja su spremna da svakog asa kao razularena ergela vjetrovito i usplahireno jurnu u bezdan. A taj bezdan ne zna se ni gdje je, ni u emu je. Ne zna se ni zato je on tu, ni emu je tu. Njega je probudio u Adem-agi onaj zlosutni pamrav, i zaas ga probudio u njemu i pootvarao sve mrane konake njegove due, koji, eto sad, poinju da zjaju nekim prohtjevima, pa ni on sam sebe ne moe da prepozna. Tako Adem-aga Mrahor doe do krme udovice Mare Petljanove i sjede kraj vrbaka, tih uz Radobolju, pod rascvjetalu senabiju jabuku. Lagahan vjetar kao djevojako epurenje privlai se kroz mehkote mladih vrba, pa krto kao uzdah truni latice behara i umom i eljom enske podatnosti uvlai se mirisom u uzburkanu Adem--aginu duu. I opojni miris te enske podatnosti je me-hlem-lijek, on je sve na svijetu, svrha i razvrha svemu, pa i njemu. Ademagi, ocu, muu i posjedniku. I pred njegovim oima poinje sve da raste, da oivljuje i plovi nekud u svijet sevdaha i enje za neim to niko nikad nije dostigao. Cio svijet samo je jedan razliven i prijatan uzdah, nad kojim treperi

miris proljea kao elja nad razgolienim enskim grudima. Nema briga, nema misli. Sve je probuena elja u tiini, kroz koju grgore prponi umovi Radobolje i, kao zagolicani razbludnom pomisli, bjee u suton srebrnih derdana. Mlada udovica Mara Petljanova brekti u pruivom hodu i titra u lukavom smijeku. T u njoj se neto probudilo kao utinut jogunluk, pa osjea kako joj grudi dodiruju koulju. I od tog dodira neto joj struji cijelim tijelom, pa joj je i korak nekad vri i bjenji. Pa i glas joj topliji nego li obino. I kao da je neka sila privlai snanom Adem-agi, pa kad mu donosi rakiju, dodiruje mu lice kudravim bievima kose. Ta suton je, 128 ne vidi ih niko, a ona sva mirie dahom i plodom sone zemlje u proljee. - Jednu ruu, Mare! - kae Adem-aga sasvim tiho kao da se boji da ne pobuni svoje pritajene elje u tiini, a Mara dipi kao srna i donese mu crvenu ruu kao krv. Jer Adem-aga mezeti samo mirisom rue ili feslidana. Lagahno prevlaci on ruu preko brka, zavrati glavu, podupre je rukom, pa omakne iz sre. Zatim, duboko potegne miris iz rue, pa zapali cigaru. A slavuj zapjeva u sonom vrbaku, pa kao da zalepra srce u Adem-agi, protegne mu se snaga pa zabrekne. - Eh, hee! Crne sjenke sletjee na kronje stabala, pa se pritajeno uurie u njima. Izgubie se otri obrisi brda, a zvijezde kao da se primakoe zemlji, zadrhtae jasnije. Marina haljina bjelasa se kroz bau, i to bjelasanje raz-liva neku slatku zebnju po Adem-aginoj snazi, pa mu milo da je vidi blizu sebe. - Mare, jo jednu! - govori on poluglasno ispod jabuke, a tolika je tiina da mu glas neobino iznenaen upada u nju. I tako Adem-aga poesto zove Maru, neto da je vidi, a neto to mu rakija odnosi duu i mehku proljetnu no, i izbavlja je od jata nekih nevidljivih tereta to nalijeu na nj, pa im um biva sve slabiji i tii. Nenadno kucnu argija gore u prisoju povrh bae, u Dizdarevu vinogradu; kucnu prigueno kao apatom, pa opet utia i ou se tih razgovor, ou se kao ljubavno dogovaranje, grijeno i slatko. - Bona Mare, sjedi do mene! Tako. Pusto mi je bez tebe; jest, Boga mi - apne Adem-aga tiho, a ruka mu utonu u podatne Marine slabine. A kroz tu ruku na Marinim slabinama struji neka neiskazana milina u njegovu nabreklu snagu, pa da prepukne, da ga zagui. Neto se zakocenulo u njemu, pa drhti, i taj drhtaj postaje 129sve vreliji i ukoeniji. Oee ga kao bol i on nenadno pobjenje i poe da kri Marinu snagu. Svud unaokolo zaumi oko njega, pa ga ponese neki vileni, vru vjetar. A u njegovu naruju to nije vie udovica Mara, nego nekakav opojan i iv plast plamena to ga upija u se i sagorjeva, pomrauje mu svijest i pobjenjuje ga u divljine. Odnekud izdaleka ini mu se da uje slavujevu pjesmu, pjesmu od plamena; kao daje slavuj u plamenu, pa gori i doziva. I sve se zapali od tog glasa, sve se uzbudi i poletje put zvijezda, snano ustreptalih i sa vatrenim oima. Zaas, sve se pokri plastom smirenja kao tamnom sjenkom, i tiina se jo jae profini i pritaji. Mara duboko uzdahnu i ou se um Radobolje, sad nekud podrugljiv i objeenjaki. O Adem-aginu duu objesi se neka pusta praznina, i ovaj pamrav opet se pojavi odnekud kao zla slutnja. Neto, snagom vala, poe da se die u Adem-agi, bijes li, osveta li, i taj val rastao je uporedo sa svakom aicom rakije, i njemu se inilo da mu uje bjesomunu huku kako se pribliuje, i od te huke on vie ne vidi i ne uje nita na svijetu, ni bjelasanje Marine haljine, ni umorenje Radobolje. Adem-aga stee stolicu pored sebe kao da se boji da ga bijes ne odnese, a stolica vrisnu i prte. - Nemoj! Za mira Boga, Adem-aga, nemoj! - moli ga Mara i umiruje svojim raupanim viticama kose, ali on vie ne osjea dra tih vitica, jer i sama Mara pored njega u taj as izgledala mu je kao bijela koza to se zaskae na nj i ogavno kmekee. - Bjei! Bjei! kaem ti; smrviu i tebe ako mi se ne ukloni ispred oiju! - govori on jetko i pjenuavo kao da samim svojim glasom hoe da smrvi sve to mu padne aka. Stade praska drvenog stola pred njim. ae ciknue, a sto se die u vazduh i pljusnu posred Radobolje. 130 - Ajme meni, ta mu bi! - zaleleka Mara, a kad Adem-aga ne imade vie to da baca ispred sebe, kripnu zubima, pa nesigurna koraka, rairenih ruku i luakih svijetlih oiju, pode put Mare. Ona vrisnu i jedva mu umae, a Ademaga, hitajui za njom, spotae se o vrbove ile i sa bijesnim jaukom muklo lupi o zemlju. Uas, Mara ou prasak i vrisku mladog vrbaka. Adem-aga se hrvao sa vrbama, lomio im i mrsio granje, juriao kao sumanut. I sav taj bijes, kao otkinuto i zalutalo pare oluje, izgubi se u tihoj noi; i sve se opet smiri. Slavuj zapjeva, a jedan drugi odgovori mu ak odozdo iz Dadia bae. I um Radobolje kao da se opet pritaji, a u irokoj noi zapara jedan bolan krik i izgubi se u visinama. Ko zna iz kog je ranjenog srca ponikao. Kao daje smrt prola kroz proljetnu no i ostavila za sobom alostan trag, tako se osjeae u taj as. Mara, skrivena pod orahom, sjedjela je uvrh bae i sa nemirnom zebnjom oekivala ta e uiniti Adem--aga. Ali on se nije vie javljao. uo se samo jasan i vjeiti um Radobolje kroz tihu no. Tek negdje pred zoru, uinilo joj se da kroza san uje neko boleivo dozivanje:

- Mare! O, bona Mare! ; 131DZ1GIT I. Na svome vatrenom vrancu, Digitu, air-aga Pla-vi jae kroz ariju. Nije samo da jae, nije ni da leti, nego podbada, a opet obuzdava konja da se ne razleti od silne snage i obijesti. Cijela arija izgleda mu nekako sitnija i tronija nego obino kada svraa u berbernicu Muje Trklje. Duani sa epencima uurili se od straha da ih njegov Digit ne smrvi, a plaljive glave proviruju u udu kroz pendere. Iz Digita biju vatrene varnice, a u air-agi neto raste kao plima, kao ljubav, kao krila. On se ne obzire ni desno ni lijevo. U njegovoj dui ija ponos. On sav gori, sa zajapurenim osmijehom na licu. A Digit kao da to osjea, razigrao svoje eline damare, ponosno zakoio, pa udara ivtima. Neka vidi arija kako jae air-aga Plavi. Jednog dana u ariji ree mu Vejsil-aga Voljevica: - air-aga, ja sam vala, muterija onom tvom Digitu. - ta! Muterija Di-digitu! Eh, ljudi, ljudi! Pa ja tebi da prodam - planu air-aga i zapjeni od bijesa. - Ba si hrum i prznica. ovjek te pita bi li prodao Digita, a ti odmah kao strljen. - Voli on njega, bolan, vie nego svoju Grabinu. - Ma ta, bolan, Grabinu! Za Digita bih dao i enu, i staru majku, i - i sve. A on muterija mom Digitu! Eh, ljudi, ljudi, svakakva ti svijeta ima u nas! 132 - iudava se air-aga i ne moe da shvati toliku drskost Vejsil-age Voljevice. Da Vejsil-aga neto nije star i vien ovjek medu ljudima, ba bi se lijepo proveo. U ariji su poznavali air-aginu osjetljivost i njegove mahane, alili se s njim i podsmijevali mu se. Zbog njegove napraite udi prozvali su ga i Hrumom. air-aga je u stvari bio dobar ovjek, ali nepopravljiva prznica, plah i ogranien. Na ovakvo njegovo dranje mislio je da mu daju neko pravo dobar glas stare, nekad veoma potovane porodice Plavia, i njegovo bogato imanje Grabina. Ali u ariji se, kao uinat, naroito u posljednje vrijeme, slabo osvrtali na to: Zabodice su postajale sve ee i uljivije, a Hrum sve zaobadaliji. Naposljetku je dolo do toga da se isposvadao sa polovicom komiluka i sa gotovo cijelom arijom. Tako jednog jutra, ba u rano proljee, negdje pred dolazak prve laste, upade air-aga u avliju svoga doma kao grom iz vedra neba i, sav ceptei od bijesa, zapali svu kuu svojom vikom: - Spremajte se! Sve spremajte! Veite prtljag u bale! Odmah idemo u Grabinu. - Ama kakvu Grabinu, Bog s tobom, air-aga, nije jo ni proljee! ta e nam svijet rei, alosna ti sam! - usudi se ena da mu primijeti moleivo. Na rije "svijet", air-aga izae van sebe. Raz-bjenje se kao da mu neko Digitu zabode no u srce. Svijet! Ta on zbog svijeta i naputa eher, a otiao bi i u pasija preskakala. Ah, pa zar mu ni u njegovoj roenoj kui taj svijet nee dati mira. Neka pozovu jo i Vej-sil-agu Voljevicu sebi u pomo, neka kuu pretvore u berbernicu Muje Trklje, pa da on sa svojim Digitom ode nakraj svijeta gdje ga niko ne poznaje. Nije bilo ale. eljad se uskomea. airaginica, plaljiva kao kokoica, izgubila pamet, pa ne zna sirota za ta bi prije prihvatila. Njegove dvije sestre, usjed133jelice, otapljene kao dvije kusaste rode, gunale su sebi neto pod nos i iznosile namjetaj u avliju. Malo mu je zar to im je svojim svaama po ariji sreu zaustavio, nego ih jo mui cijelog ivota. Slukinja Fata, prava junaka pojava, orava u desno oko i koziava lica, nosila je cijele bale namjetaja i bacala ih nasred avlije. air-aga kroz kratko vrijeme dovede seljake s konjima i natovari prtljag s njima zajedno, dok se ene sve u urbi pripremie za jmt. Uz pomo Fatinu spremi se i stara kaduna Aia, Sair-agina majka, koja zbog svoje duboke starosti ne moe da uzme uea u spremanju prtljaga. Zavijena u feredu, ona je sjedei na avlijskoj sofi, ekala jo samo da joj air-aga osedla staru bedeviju Mrkuu, koja je toliko mirna i ravnoduna da se komijska djeca, im im se ukae prilika, provlae ispod njena trbuha uz ciku i kokotanje. Uz kadunu je i nerazdvojna maka Zeka. I ona, gotova, eka pored nje da, eto, tog asa na Mrkui obadvije krenu put Gra-bine. Naposljetku se okonalo i spremanje prtljaga. Konji su ekali pod tovarima vunenog namjetaja, umotana u arene ilime. Na jednom konju opet strila je okrugla sinija i razroki sadaci, sa za peenje hljeba na ognjitu i saksija za peenje pite. Na drugom opet tepsije sa santraem, dvije iljate gvozdene lopate, jedan i za prenje kahve i kronje sa bakrenim posuem: sahanima, ugumima, lenderima i ibricima. Na treem konju opet, osim onih prvih sa mekahnim balama, visili su: kip, nave, himbut za neestu, jedan veliki bakreni kazan i dva kazandika. Staru kadunu popee pred vratima na Mrkuu. Neobina i arena povorka krete se kroz grad, pokrenuta hirom nabusitog Hruma. Neki su zastajali zaueni, a neki opet nasmijani posmatrali su povorku. - ta e mu ovoliki prtljag za selo, ljudi ljudski! - K'o da se ne misli ni vraati - udile se komije.

134 Naprijed su ili konji pod tovarima, za njima na primjetnom odstojanju kaduna Aia, zavijena u feredu i u utim, sa crvenim kiankama na kljunovima, enskim izmama. Pred njom na unkau uvala je njena nerazdvojiva Zeka i uznemireno zvjerala po ulici. Za njima opet ile su dvije air-agine sestre sa slukinjom Fatom, sve tri pokrivene arovima i sa gustim koprenama na licu. Sam air-aga ostao je jo kratko vrijeme u aharu, sedlajui svog Digita, a zatim je zakljuao kapiju, veliki klju turio za pojas i vinuo se u sedlo Digitovo. Njegova prkosna pojava promakla je arijom, mimoila njegove i na pukomet pred svima krenula put Grabine. Ta air--agina Grabina udaljena je od grada svega etiri kilometra neravna konjskog druma. To je i njena prednost i loa strana ujedno. Prednost utoliko ukoliko je bilo lahko ensku eljad opremiti u nju, a loa strana opet utoliko to je vatrenom Digitu bio taj put takva igraka da se nije mogao ni da zagrije. Tek kada bi air-aga iao u udaljenija sela svojim kmetovima, Digit bi imao prilike da zapjeni od puta i silne udarljivosti. I sada se Sair-aga zaboravio, pa pustio Digitu na volju da ide u Borovevinu. A povorka daleko ostala iza njega. Rano, vlano proljee. Drum mokar, a plotine napupile, pa soe pod blagim suncem. Neto kao nada, kao snaga, napinje grudi, a opet neto kao tugaljiva omama dohvata se ovjeka i rastuuje ga bezrazlono. Neto slino do-moe se i air-age, pa zaboravi i na svog Digita i bi mu ao arije, i ljudi, i Trkljine berbernice. Ali u tom asu ukaza se njegova kula u Grabini i njegovi vinogradi, i sva tuga ieze bez traga. Neto tako srcu priraslo bilo je u toj strani gdje se uzdizala njegova kula. Tu se negdje skriveno smijeilo davno mu djetinjstvo, njegov stari otac, rahmet mu dui, sjedio kraj odaka i savjetovao ga, vinogradi pod kulom uzdizali mu opet ponos imuna ovjeka i podsjeali ga na dunosti i brige domainove. 135Ratrkani, bijeli oblaci lelujali se pod neobino plavim nebom, a obradovane ptice dozivale se po puini. Njegovi su daleko izostali iza njega, dok je on razmiljao o Grabini i prolosti. Upravo u to vrijeme dok se sve ovo dogaalo, pred niskom i aavom, potleuicom to su je seljaci nazivali krmom, sjedio je stari Ante Dronjak i provlaio likove konce kroz istruhljenu oputu. Napleo je toliko lika oko opanaka da su mu izgledali kao dva svraja gnijezda. Sa krovinjare se dizao plav dim i vrapci zamorili u vrbama. Odozdo sa esme uo se brz um vode. Ante baci pogled niz drum, iroko zinu i pusti neki neobian glas poput maora. Digit je bijesno kresao uz drum, a za njim, ak dolje do Pudarnice, iako ve zaao u godine, nazirao je Ante svojim gortakim okom kako se mie arena povorka. - Jes' air-aga sa svojim, Isusa mi! O, Mande! - Oj' - odaziva se lijeno ena iz krme. - Evo air-aginih! Ih, ih, za mila Boga, pa kud ranije! Krmar Ante Dronjak, air-agin najsiromaniji kmet, nije nikad bio naisto s tim da li mu je milije da je air-aga sa svojom porodicom u gradu ili, pak, u Grabini. Istina, kad su oni ovdje, on ee omasti brk pitom i pirjanom, pa i obinije mu je. Ali opet, air-aga naprasit, pa da Bog uuva. Digit iskrsnu pod vrbe. - Ante, kahvu! A u Anti neto poigrava; smije se, i svaki as ukazuje mu se onaj jedini i pocrnjeli zub u vilici. air-aga stegao crne i guste obrve, pa se Ante ne usuuje ni da ga ljudski upita za zdravlje. Dok air-aga posrka posljednji findan kahve, ene s konjima minuse utke kraj krme. Sioe jo nekoliko koraaja niz drum i odahnue od puta. Pred njima 136 T se koila stara Plavia kula, visoka i siva, sa vratima na emer i pozatvaranim penderima. air-aga dotra da skine majku s Mrkue, otkljua kapiju i, bez rijei, vrati se natrag pred krmu. 'C f II. Prvih dana u ena pune ruke posla. Kreili se zidovi, prali se podovi, tavanice i musandere, mela se avlija i sadilo cvijee po sofama. A air-agu spopala samotinja sjedei pred Antinom krmom. Da hoe bar da ozeleni, inilo mu se pola bi mu osame nestalo. Tako on sjedi, nenadano se die i odlazi Digitu u ahar. - Hej, Digo, Digo, Digiu moj! - tepa mu air--aga i miluje ga, a on se prosto smije na nj i veselo kopa nogom kao da mu prua drugarsku ruku. - Hej, Digo, razgovore moj! Digit je air-agi jedini iskreni drug i prijatelj. To nije konj, to je soko, vila. A pametniji je i od kadije to sudi u meemi. Kad na air-agu padne amotinja i obuzme ga neka nepoznata tuga, on i nehotice pogleda kojoj ai u dno, onako ispotaje, zavuen u tamni budak krme, razbije dert, a zatim izljubi svog Digita, vine mu se u sedlo, pa poleti kud ga oi vode. Digit bjesni, rahvani, a air-agi se ini da leti ispod oblaka, da preskae brda i doline. I tako leti, leti, pa najednom osjeti umor, postane opet obini air-aga Plavi, i klone u sedlu, zadrijema. A stari prijatelj Digo to osjeti, uspori hod, primiri se, pa uvije kimom i dri air-agu u ravnotei.

Takav je, eto, Digit. Naposljetku raspue i proljee, izvue se iz svoje sone kore, a air-aga prionu da obrauje imanje. Po cio dan ene mijese hljebove i vare pirjane u kuhinji, 137a on pred teacima po vinogradima. im sa posla, air--aga u ahar da obie Digita, a zatim pred krmu. Tako mu prolazi vrijeme. Tako mu izmiu dani nejasnog na-danja i pritajenih borbi u njemu. Iako air-aga nije kukavica, u posljednje vrijeme ini mu se kao da mu za leima raste neka zavjera. Neko se zavjerio protiv njega, pa mu ne da mira. Oas mu se neko u krmi uini sumnjiv, a on pone da ga podozrivo pogleda ispod svojih gustih vjea. Poslije upre oi u jedan predmet pa kao prikovan ostane tako po pola sata. Najednom se trgne i osmjehne, pogleda po krmi i pone da pria 0 Digitu: - Pasmina je to. Hej, ljudi, nije to ala. Konj od dobre pasmine isto je to i ovjek od dobre porodice, od dobra soja. U svemu ti i svaemu ima razlike. Eto, reemo ti, Vranac Alage Bijelia. 1 to ti je, brate, dobar konj, ali Digit je Digit. Njemu nema premca, pa basta. Seljaci sluaju, mlai se podsmijevaju kradom, a air-aga zapao u vatru pa pria: - Sino se upravo uvodim u san, a on udara kopitom o dasku u aharu. ujem kako zvecka sindire. Siem dolje, upalim lampu, a on se osvrte, ugleda me 1 veselo zarza. Nita mu nije falilo. Htio je samo da me vidi, da ga pomilujem, pa eto ti. Ovo nekoliko pohvalnih rijei upuenih Digitu razveseljavaju air-agu, on ostavlja krmu i sav sretan i smiren, sa svijeu dobrog domaina, hoda po vinogradima, gleda i nadgleda kako mlade seljanke pod Fa-timinim nadzorom beru trenje. I ena mu je sila u vinograd. Plaljivo i kradom pogleda ga ispod oka: "Minulo gaje, hvala Bogu", pomisli i pogleda ga slobodnije. Ali i najprijatniji smijeak bio je u stanju da katkad air-agu baci u ono nejasno stanje slutnje i podozrenja. Svi su primijetili ovu promjenu na air-agi, ali niko joj nije znao uzroka, pa ni sam air-aga. Jed138 nostavno nailo bi na nj i minulo bi ga. 1 to je sve. Neka pomisao iskrsne u njemu, kao na primjer: "Uginue ti Digit", ili: "Nesrea vreba na te". I stvarno ovo je govorio neki glas, samo air-aga nije bio naisto s tim: da li govori taj glas u njemu samom ili mu ape odnekud. I to se god dublje zalazilo u ljeto, ovaj zlobni i nevidljivi apat bivao je sve ei. Kao da se svojom slutnjom navadio na neko veliko zlo. Katkad bi se priinilo air-agi da mu se ovaj glas zlobno podsmijeva, pa ga opet hvata u svoje kolo i potpuno vlada njim. On se isprva otimao, trzao, gonio ga, mislei na svoje poslove, Digita, ili ma to, ali ovaj zlobnik izabrao bi tako strane zabodice pred kojima se krio svaki otpor. I ovaj glas, jednog vedrog, ali kobnog dana, dosluti nesreu i po Digita i po air-agu i po cijelu njegovu porodicu. Tog dana ovaj glas naroito se nekako okomio na air-agu sa svojim stranim zabodicama. A njemu se stislo, spopala ga neka nemo i oajanje i suzila mu pogled do pod nos, u neto crno i neizbjeno. Nigdje nikog. Samoa. Milovao je Digita, pa ga i on nekako tuno pogledao kao da predosjea neku nesreu. I air--aga prekrati sve sa nekoliko bezvoljnih koraka. Ude u Antinu krmu, sjede u budak pa slomljenim tekim glasom zapovjedi: - Onog mog, crnog! Napolju treperi ivot, igraju se sunevi zraci i ute kronje vrbove, uz dalek um vode na esmi, sunce se probija kroz crno prozore, a air-aga sjedi u vlanoj i niskoj krovinjari, zavuen u svoj budak, i ispija crno vino, teki grijeh. Grijeh svoj, svojih predaka ili sotonin. On pije jer ga neka nevidljiva sila tjera na to, sila to je kao kvrga sjela na njegovu duu, pa mu ne da da sretnim i otvorenim pogledom gleda bijeli svijet. 139Prolazi jutro. Sunce izmie kroz prozore, a air--aga jednako teko pije i uti. Ante je zabrinut, ali nijem i posluan kao rob. I u air-aginoj kui doznali su da im sam domain sjedi u krmi, pa im teko kao prema glavi. airaginica se previla, pa gleda u krilo suznim oima, a sestre mu natmurene tumaraju iz konaka u ko-nak, iz kuhinje u kuhinju, iz avlije u bau. Kao da oekuju kakva nemila gosta. Jedina mu majka, stara ka-duna Aia, nita ne sluti i sjedi sa svojom Zekom u konaku kao zaboravljena. Prolazi i vrijeme ruku, a a-ir-aga ne dolazi kui. Sunce naginje zapadu, a njega jednako nema. Osjeni jablanova otegoe se, a sunevi zraci se oduljie i pozlatie kad on izbi u avliju. airaginica skoi pred nj. - Snesi mi silah i kuburu! Idem u Polog - kae air-aga mrko i tekim glasom, pa, i ne pogledavi je, nesigurna hoda ude Digitu u ahar. airaginica, blijeda kao krpa, preklinje ga da ostane: - Ne idi, moj air-aga, iv mi bio! Sanjala sam ruan san. Ne idi danas u Polog: ima jo dana u Boga. Ta kmetovi e i sami doi. A on i ne odgovara. uti i sprema konja. Jo asak, i Digitove kopite zakresae drumom povrh kule, a airaginica zaplaka. Sestre mu kao dvije nijeme i tune sevlije ostae na avliji.

U Polog vode dva puta: jedan preko Meoljine, krai, peo se krivudavo i strmo, a drugi dui neto ravniji, vodio je preko Borovevine. Samo ovaj drugi imao je jednu mahanu: upravo ispod samog sela Borovevine, to lei na platou, probija se on kroz stijene u duboko presjeen divlji goli tjesnac, pun kripova i prerezan suhom potoinom. Strana i jezivaje to divljina u kojoj glas zvoni kao sa onog svijeta. A Sair-aga ne bira put. Pustio Digitu na volju, zaboravio na ovaj svijet, pa juri, leti. Kr ozvanja pod bijesnom Digitovom kopi140 tom, a stijenje odgovara bijesom, smijehom i laveom. I ba tu, upravo negdje pred suhu potoinu, air-aga izvadi kuburu iza pojasa, podvrisnu i opali. U isti tren Digit se tre, bolno jauknu i posrnu naprijed. air-agi pretrnu srce. On se povi po njemu. Zanos se u tren rasplinu i uasna pomisao oee mu mozak. Jeka od pucnja zagrominja se u kru i nasta kobna tiina. Digit opet jeknu. air-agi kao da pue neto pred oima, dah mu se nape u grudima i nasta neka divlja borba u njemu, borba prijegora, ponosa i ljubavi. Stvar je bila jasna: Digitu je zapela noga u kripac i prelomila se u snazi naleta. Digit ponovo jeknu. air-agi se za-vrtjee suze i umalo to ne zarida iz sveg glasa. Ali se supree, poe da mu dre usna i ruka na kuburi. Digit ga bolno pogleda i nemono obori glavu s tekim uzdahom. Najednom, ne znajui sam to se dogodilo s njim, on lee po svom drugu, pade mu oko vrata i zarida, tresui se sav kao u groznici: - Hej, Digiu, sirotane moj! Hej, rano moja nepre-bolna! ta, zar air-aga Plavi da plae kao ena! ote se on i pogleda po pustoi. Sam. Samo golo stijenje zuri u nj i u sirotog Digita. - Jest. Oplakao sam i sebe i Digita - ree on jedva ujno, stee srce, drhtavom rukom potee kuburu i stade pred Digita. Dva strana oka, puna molbe, oaja i bola uperi Digit na nj. air-aga ne klonu, naperi. Metnu ruku na oroz i jeknu, jeknu kao ranjen, i omae. Pucanj vrisnu, a on, i ne osvrui se, nae ka Grabini. Za njim zaurlae hiljade glasova, cika, smijeh i avolji kikot kra, a zatim se sve utia i zinu mrtva i hladna pusto iz klanca. 141III. ta je soko ostrienih krila? ta je ovjek bez oi-njeg vida? ta je junak bez svijetla oruja? Staje hoda bez bijela saruka, air-aga bez bijesna Digita? air-aga Plavi nije sebe vie ubrajao medu ive ljude. On se iv pokopao u svojoj Grabini, ne marei ni za svijet, ni za svoje bogato imanje. - Ante, onog mog, crnog! air-aga u vinu trai zaborava. On u vinu sanja 0 Digitu, prelazi na njemu brda i doline, zapjeva, pa se najednom rastui i rasplae kao malo dijete. - Isuse moj, ta bi od naeg silnog age! - udio se Ante. A air-aga po cio dan u svom tamnom budaku. U kui alost kao za pokojnikom, a imanje pusto bez njega. ene kao sirote idu po vinogradima, zaraslim u travu i korov. Kao da je sve prokleto. Nema vie ni straha ni trepeta u kui. air-aga je bio kao muica. Nikom ni u oi da pogleda. A opet se niko ne usuuje da mu ta primijeti, da mu prebaci. Ali ne od straha, nego od alosti. Dola i berba. Sve cikti od veselja, a air-aga kao smeten, ne umije ni da kiridije pogodi. Sila jesen u kotlinu, tuga maglovita, beskrajna, a air--aga u budak, kua u beznadenost. Tako prolaze dani. 1 gora poela da opada, a Plavievi jo u Grabini. ene se zaeljele komiluka, pa pomrijee od osame i amotinje. Preklinju air-agu da se sele u grad, a on samo odmahne rukom, pa u Antinu krmu. Katkad po cio dan prosjedi sam u konaku, izgubljen i mualjiv, po cijele sate ide uza sobu, niza sobu, pa se zavali na seiju i gleda u tavanicu. Nije mu ni lahko. U ariji se sigurno ve sve saznalo. Ko zna ta se sve tamo ne pria. Zar air-aga Plavi polomljenih krila da izae pred one nabodice i ukoljice. I on je sav svoj duman i jad topio 142 u Antinu vinu. Prestao ve odavno da govori o Digitu. Nekad ga je uzdizao iznad cijelog svijeta, bodrio mu ponos i snagu, a sad ga vino uzdie iznad neke crne provalije savjesti i zlih slutnja, dri ga u kandama nad tim ponorom, dok se on bori, hrve, savlauje i pobjeuje, da poslije pijane borbe druga provalija postane jo dublja i crnja. I sve tako. A jednog dana, pijan i raspojasan, air-aga ude u avliju i zagrmje: - Spremajte se! Odmah se spremajte! Fato, vei prtljag! Hajd' miite se! Ta niste se skamenile. U enama neto zaklikta, ali nove, crne slutnje ugu-ie ovo kliktanje nenadne radosti, i utke poee da se spremaju za put. Ante je domalo doveo brane sa konjima. Oni su i tako krenuli po brano u Kamenik, pa onako uzgred, dobro im dolo da potovare air-agin prtljag. Kroz jedan sat povorka se krenu. Ovog puta air--aga je iao posljednji, uzbuen i omamljene svijesti. Neto razbijeno i oajniki nosio je u sebi put svoga rodnog grada, koji mu sad izgledae nekako stran i nepristupaan. - Eh, heej! - uzdahnu air-aga i osloni se na stijenu kod Bijele pudarnice da savije cigaru duhana. I tog asa uini mu se da se sasvim prikui svojoj tragediji, ugleda joj svu jezovitu nagona i tre se. Htio je da vie, da vraa konje u

Grabinu, ali su mu samo drhtale zgrene usne i poigravala cigareta u rukama. Eh, da je barem ostao u selu da mu svijet ne gleda sramotu! Tako je air-aga Plavi doao u svoj eher. Isprva ostajao u kui. Muilo ga teko. Muvao se po konacima i nou izlazio u bau, dok jedne noi ne preskoi kapiju i ne izgubi se u pomrini. Naposljetku poe i danju da izlazi. Ali, na njegovo veliko iznenaenje, niko mu i ne spomenu Digita. tavie, ljudi ga sretahu otvorenije 143i prijaznije negoli prije. Kao da su na sve zaboravili. Vejsil-aga Voljevica upitao se ak s njim prijateljski za zdravlje i, onako iz obiaja, raspitivao ga o ljetini. Tako air-aga presta da zazire od arije, ali se ipak sve rjee vrdao u Trkljinoj berbernici. Po ariji se proulo da se propio. Viali su ga kako se krije po krmama na drugoj strani. Kui je dolazio u kasne sate, tiho i neujno. I dok su svi spavali, zaticao je on svoju enu, presamienu kao u kvrgi, kako ga, blijeda i iznurena, eka u polutami kraj ufitiljene lampe gaznjae. Katkad se pijanom air-agi inilo da gleda pred sobom nijemu utvaru, a katkad opet najbolje stvorenje na svijetu. Prema tome, nekad bi air-aga lijegao u dueke mrk, zlovoljan i zloban kao din, a nekada bi se opet raznjeio i, prolijevajui suze alosne, milovao svoju airaginicu. Ne proe ni pola godine po smrti Digitovoj, air--aga prodade Polog. Za Pologom zaredae druga dobra: mlinica u Omoljci, podvodne bae u Mekama, njive u Strugama. Osta se na samoj Grabini. ta! Zar i Grabinu prodati? U njemu neto prepue. On sve pregorje i utonu u vino. Nazirao je crnu taku pred sobom, koja se stalno irila i postajala sve crnja. To je bila uplja cijev njegove kubure, skrivene duboko za pojasom. To je bila njegova sudbina. U piu poe kojeta da mu se priinjava. Neka crna nevidljiva ruka vukla ga mrtvom Digitu u kripove podno Borovevine. ena mu plakala negdje u daljinama i dozivala ga preko vode. Ljudi hitali pod nekim mrtvacima i domahivali mu. Crni davoli igrao pred njim na stolu i plazio mu jezik. Neko mu sjedao na plea i upirao mu odozgo u tjeme. I on se trzao iz dubokog pijanstva 144 u praznoj krmi, dok je napolju u gluhoj, dubokoj noi zvidala bura, ili pljusak ibao po gradu. Jedne kiovite noi jedva ga vino savlada. Naposljetku poe da ga hvata i puta naizmjence. air-aga se borio. Pribliavao se inu svoje odluke. ta? Zar i Grabinu da proda, pa da tuin seta po njoj! Zar svoju staru majku pod starost ostaviti bez hljeba u kui! Nikad! Bolje ovako. I air-aga stee drak od kubure za pojasom. Pijanstvo je raslo kao crno more, ljuljalo ga, pa opet svijest rezalo krvniki, nemilosrdno. I samo ove dvije igre, jednostavne i strahovito snane. Misli se ste-gle u vor, a najednom potonu u moru zajedno s njim, da ga opet iznesu na istac i udare s njim o neto to je gore od ikakve stijene: o smrt. air-aga se die i zatetura prema vratima. Ubio sam Digita, ubiu i sebe, odluio je air-aga stojei nasred avlije. Svijest mu je bljesnula na mahove, a predmeti rasli pred njim. Zid, to se bjelasao dolje udno avlije pri sijevanju munje, inio mu se nedohvatljiv i visok do neba. On se, onako u polusvijesti, zagledao u kuu. Kao kroz neko daleko sjeanje projurie ispred njega lica njegove porodice, ali on stee srce i poe put ahara. Ue. Mrkua se plahnu i uzduha. air-aga osjeti daske pod nogama. Jest. To je Digitovo mjesto. Jest. Ubio sam Digita, ubiu i sebe, ponavljao je on. Aharska zapara udari mu u glavu. Svijest mu poe da se kree oko njega. On se prihvati za dasku od jasala i spopade ga tuga i oaj. Izvadi kuburu. Bolje ovako. Bolje, bolje, aire. A onaj svijet? Dehennem? Pa i dosad sam grijeio. Ih, brate moj, pa zar tako? Zar sebi da smrt zada? Jest. Sebi smrt, kad nije druge. Bog zna zato ovo inim. Oprostie. A kua, ena, majka, sestre? S kim ostavlja sve, nesretni aire? Moram. Nije druge. Sve ovo kao da je izgovorio neki glas koji se klatio nad njim i vrijeao mu modane. Obuzimala ga neka 145vatra. On prisloni hladnu cijev na sljepoonicu, i to bi tako neto obino. On e odapeti, pa - pred Boga. ta uini, nesretni aire? I opet onaj glas poe da se klati nad njim i da mu vrijea modane. air-aga se jedva drao za jasle. Neto ga privlailo zemlji. Neko mu sjeo na plea i upirao mu glavu kao da eli da ga zabije u pod ahara. Ruka mu dotae oroz na kuburi. Sad e! Odjeknu tup i potmuo pucanj kao da se neto surva. Mrkua se tre. I Sairaginica se tre i vrisnu. Priini joj se daje sanjala. Ona se opet presamiti i spusti glavu na koljena, onako zgrena, na dueku, ekajui svog air-agu. Kia je pljutala i dalje u crnoj noi, a Runa zloslutno i jezivo hujala pod Plavievim prozorima. Sudbina je sjedjela povrh grada na stijeni i bdjela nad stotinama sitnih dua, skrivenih u niske, zbijene i ploom pritisnute kuice. Sve je mualo zgreno i pritajeno u tmini, samo bi na mahove osvijetlila grad, s mostovima i tornjevima, i moni smijeh s neba prosuo bi se po cijeloj zemlji. 146 IZDANAK Gig pjetli nakostrijei se pa zapjeva. Zapjeva sa tolikim uvjerenjem u svoju snagu kao da e se sva kasa-bica, uurena pod planinom Mrgudnjakom, zatresti od njegove sile. A kasaba siva, rutava kao stara orluina pod

klisurom, i planina sa njenim vrhom do neba. Ispod nje se nadaleko vide polja i breuljci, a rjeica vijuga kroz njive da se izgubi u polju, ak tamo prema Makovu Kamenu. Kula Alage Prohe nadvisila cijelu kasabu. U njoj samuje Alaga kao uk, udak i posljednji izdanak loze stare porodice Proha, nekad uvene sa sile i tvrdoglavosti. Kula je na tri boja. Vrh zasvodenih vrata jo i danas zijaju tijesne pukarnice, a krila, iznutra, titi snana i okovana prijevornica. Sve je to nekad trebalo, a danas Alaga i ne zatvara vrata za sobom. Minuli su zlatni dani ove kule i prohujali kao proljene vode to se veselo skotrljaju s Mrgudnjaka, pa izgube u poljima sa umom utialim. Konaci su pusti i prazni kao da ih je kuga pomorila, pa ni golubovi ne guu vie pod plo-nim strehama. Samo soba-damlija pokae jo pokatkad znakove ivota svojim mirkavim svjetlom, kao da ga pale duhovi izumrlih Proha. Ali to nisu duhovi. To se Alaga vraa sa posijela, pa pali svijeu i razgovara sa uspomenama. On stanuje u damliji sa velikim, aavim odakom, zasvodenim na luk, s poadalom musanderom i dugakim crnim srgom za haljine. Nasred damlije 147krvavo se crveni bakrena mangala, a udno sobe izblijedio zelen sanduk. Ispod mangale prostrt ilim, a unaokolo seije i jastuci, pa kada se Alaga izvali u svom oetu, cijela ga soba gleda nekako bolnosaalnim i prijateljskim oima. On voli svaku ovu stvaricu kao svoje roeno dijete. On razgovara sa odakom i miluje ga prijateljski po oblom boku. Svaka mu od ovih stvari pria o uspomenama tako arobnim kao da nisu doivljene ovdje u kasabi Skoima, nego negdje tamo u debelim hladovima raja i nepreglednim baama njegovim. I tako esto Alaga sjedi u svom oetu i provodi dane, razgovarajui sa davnim uspomenama i smijeei se prijateljski stvarima oko sebe. Mujezin Hade kao da doziva mrtvace zaokujie svojim planim glasom. Alaga abdest na se, pa u damiju. Alagin pokojni otac prolazio je ponosito arijom, otra pogleda i sav u crnoj ohi, a Alaga, u svom pohabanom gunjcu, zaobilazi mrava. Tako se mijenjaju vremena. U njihovu kuu dogonili kmetovi na stotine tovara svega to Bog na zemlji daje, a sada ne prelazi praga ni gubavo magare. Kula gleda alostivo, a Alaga stoji skrtenih ruku, predan u ruke sudbini i volji Boijoj. - Hej Alaga, ponesi mi ova jaja kui! - vikne gazda Mitar sa praga magaze, a Alaga pokorno uzima korpu s jajima i nosi ih Mitrovoj gospodi. Nije to da e on tu uslugu naplatiti gazda-Mitru. Boe sauvaj! Alaga ima jo aku rente to mu je isplatie za njegovih trideset dimova u itluku. Pozvae ga jednog dana u poreski ured i metnue mu pregrt banknota na dlan. Alagu stee u grlu i svrati mu se suza u oku. Pa dae Bog, bie, uzdahnu on, pa izae na ulicu, sitan kao makovo zrno. Uini mu se kao daje svu svoju lijepu prolost pokopao u ovom uredu. Kao da ga se neko nevidljiv dotae vol-ebnim tapiem i odnese mu sve prijanje raspoloenje i dranje i pretvori sve u prazninu. Mislei na Boiju 148 r pomo i na sudbinu, Alaga se tjeio tupo i zamiljeno. Tako je izaao iz ureda Alaga Proho. I sada, nosei jaja gospoi gazda-Mitrovoj, proao je kraj istog ureda i opet zapao u misli. Nije se obazirao ni lijevo ni desno. Proao je arijom, proao je mahalom, i zaudio se kad se naao ak ispod kasabe kod Pania stupa. Zgledao se, osmjehnuo i premjestio korpu s jajima iz desne u lijevu ruku. U tom asu kao da mu bi neto jasno, to nikada dotle nije pomislio: uini mu se sve tako obino, i njegove brige ispadoe mu iz mozga i postadoe vane kao trnjine na plotu. U nj ude neki dobar smijeh, i Alaga se osjeti preporoenim. Vraajui se u grad, nosio je korpu s jajima i smijeio joj se dobroduno. Zato on nosi korpu gospoi, to je sasvim svejedno. Da li on to ini iz sopstvene elje da uini uslugu, ili ini zato to mu je sudbina tako dosudila -opet je svejedno. U tome je upravo tolika razlika kao to on ne stoji kad sjedi i ne sjedi kad stoji. Eto tako je. To sve Alaga nije umio da kae, a kad bi i umio, ismijale bi ga njegove kasablije. To on nije umio da ree ni samom sebi. On je imao samo neku blaenu svijest o ovoj nenadanoj promjeni kod sebe koju je pokazivao njegov nekako boleiv i ujedno prazan smijeak oko usana. On vie gotovo i ne razgovara sa svojim poznanicima i prijateljima. On se samo smijei i misli kako je to sve tako Bog dao i kako drukije i ne moe da bude. Ljudi se trude da mijenjaju njegovu volju, a Alaga zna da im je trzanje uzalud, jer su u rukama sudbine koja im je odredila put do groblja na Mezaretima pod Krehinim poljem. U Alagi se probudilo neto to valjda nema ni u samom Kur'anu, i on se osjeao tako blizak Bogu, i gledao sve kroz tu bliskost. Sve je bilo tako obino, jednostavno, bez srdbe, blago i krotko. Tako on sjedne pred Aganovu kafanu, gleda niz ariju, pa se zamisli, pa se smjeka. 149- Siromah, pomahnitao je. Nije ala ostaviti ovjeka bez iega svog - govorio je Agan svojim gostima. - Kako li samo bre ostari i posijedi! A Alaga bi ustao ispred kafane, pa se uputio na groblje pod Krehino polje. Proljee, pjevaju ptice, a on sam ide drumom, pognute glave i skrtenih ruku na prsima, smijei se i tako razgovara sam sa sobom. I dugo bi sjedio kraj strogih i ozbiljnih niana svojih predaka, dok bi treperila pred njim neka udna i do suza blaga osjeanja o smrti i onom svijetu. Dan blag, groblje tiho, a u vazduhu apue neto krhko i tako neobino kao da govore due davno preminulih Proha.

Podvee je odlazio svojoj udatoj sestri Ajii i igrao se sa njenom nejakom djecom. Izdubi dva oraha, natakne ih na drvo, provue kroz njih kanap, a djeca zapljeskaju ruicama od veselja, gledajui kako zvrka pjeva. Sestra ga gleda iz prikrajka i tiho zaplae: boli je u srcu za njim, za porodicom. Ona je osjeala svu tragediju svoje porodice. Ona je osjeala neumoljivu bijedu koja je jedini uzrok, kako je ona mislila, da joj je brat poremetio umom. Tako su prole cijele dvije godine ovog razorenog ivota. Ona aka banknota utanjila se kao voda s lista, a Alaga se jednako smijei i poslua svakog u ariji, prosto iz svoje dobrote. Jer sve je ovo sueno i po volji Boijoj, pomislio bi blago Alaga, i onaj prazni smijeak sjeo bi opet na njegovo lice. A neki dan, kad se vraao s groblja, opet osamljeno zamiljen kao da trai izgubljene snove po polju, u kao kroza san da ga neko vie, a on se i ne okrete. - Hej, Alaga, zar si ogluhnuo! to se ne okrene? Alaga die glavu, pogleda zaueno, pa se osmjehnu. Pred njim je sa natovarenim konjem stajao Mate Vrtikapa, njegov bivi kmet, sa lukavim smijekom i sitnim oicama. 150 - Kako si, Alaga? Mnogo si mi neto ostario. - Dobro, kako si? - smijei mu se Alaga. - Ostario, ostario. U Mate zamrije lukavi smijeak na licu. Alaga je to tako udnovato i neobino izgovorio da je Mate osjetio neki nenadani strah, gledajui u njegovo starako lice iz koga je izbijalo neto to se ne vida na licima ostalih ljudi. Istina, moe biti da mu je lice poprimilo ovaj izraz sjedei dugo medu svojim mrtvim precima i razgovarajui s njima. Ali Mati je bila stvar nejasna i neobina i on bre potjera konja, oprostivi se jo bre. A Alaga se i dalje smijeio i ne obraajui panju na ovaj susret. Kao da je muica proletjela pokraj njega. Ali eto, ima nekoliko dana kako ga neto hvata, mrai mu se pred oima, pa kao da ga neko stee za guu on pone da se brani i da vie. Ove znakove na Alagi opazio je prvi kafedija Agan. Alaga sjedi sam pred kafanom, pa najednom poe da mlati rukama oko sebe kao da se hrve s nekim nevidljivim. Poe i da vie u pomo, a zatim tako snano zamahnu da izgubi ravnoteu i pade na zemlju. Agan mu pritra, umi ga, i Alaga ustade. Drhtao je. Mutno se obazre oko sebe, pa i ne gledajui u kafediju, obori glavu preda se. A arijom se prou: poludio Alaga Proho. Dugo su ovi napadi hvatali siromaha Alagu, sve dok jednog dana ne udari glavom o neku stijenu i dok ga onesvijeena ne prenesoe u bolnicu. Ajia je plakala i naposljetku se utjeila. Kula se nakrivila kao od alosti za Alagom; jedva se dri na svojim rasklimatanim temeljima. A u kasabu opet dolo proljee, navrla rjeica ispod Mrgudnjaka, pa razdragano juri u polje, nosei na svojim brzim i prponim valovima veliku pjesmu ume i mirise cvijea. Kasaba se pomladila, a Ajiina djeca skau oko kule i boje se crnog 151odaka u damliji, jer su zimus uli kako u njemu neko pjeva i zvidi. A to je bila pjesma izumrle porodice Proha. To je bila tuna pjesma njezinog poslednjeg izdanka, Alage. 152 BABANOVA BIJEDA Pue bura i brije po iskrivljenoj ulici, a nahereni duani, kao podapete stupice, stisnuli se jedni do drugih pa ekaju muterije. Na kraju reda duana, upravo prema velikoj kafani "Bristol", ui Babanova straara - duan. Kroz mala vrata vidi se samo prosijeda brada i saruk, a ibuk viri i dimi se prkosno u vjetar. Cijela se mahala udi kako mu bura ne odnese duan, dok on mirno sjedi i razmilja o nevoljama, sjea se starih vremena, sjea se svojih sinova. Praina pala po duanu, pala po Ba-banu, a muterije ni "dobrojutro". Sinove uzelo u vojsku, odvelo u rat, a glad popala po sirotinji, pa se svak o sebi zabavio. Eh, pusto nekada: doi Bajram, a Baban zaodjeni sinove kao jedan po jedan u palanci. Najstarijem, Omeru, kupi fes, srednjem, Hasanu, crveni pojas, a najmlaem, Ibri, postole, pa momci kao cvjetovi. Tako ponovljeni, sve jedan drugom do uha, oni ulaze da ocu estitaju Bajram, a on, Baban, ruku nad obrve, pa zavii: "Za mila Boga, to haljinka promijeni ovjeka! Ama jesi li to ti, Omere, ako Boga zna! Ih, pa vidi Hasana, vidi Ibre! Za mila Boga, to haljinka promijeni ovjeka!" "E, pa djeco, da ste mi ivi i zdravi! Hajd!" Tako je Baban pazio svoje sinove, a sada mu ih, eto, odvedoe u vojsku, i sami Bog zna hoe li ih vie ikad vidjeti. 153Neko viknu pred duanom. Baban se tre i umalo mu ne ispade ve ugasnuo ibuk iz ruke. On se zagleda preko rijeke, tamo u rasute vile i kuice po prokislim baama. Rijeka Runa poutjela, nadola, pa valja drvlje i kamenje. Hui strahovito. Korito joj otjenjalo. Pogdje-koja grupica, u crne kabanice umotanih ljudi, okupi se kao jato avki, pa besmisleno blene u Runu i oslukuje huku razuzdane bujice. A Babanov ibuk jednako dimi kroz tijesna vrata, i duan mu stoji na milosti Boijoj. U njemu uti mir kao pritajen mi. Najednom zatutnja kao da hiljade ljudi zaurlae; svrh ulice, kao da pue neka poludjela guva. Bura! Bura! Sablanjivo zvidei, naletjee plakati kao rau-pane vjetice, a reklame kao izotkidane ruke.

Huu - fijuu - krahh! ta je? Babanov duan vrisnu. Srce pue u njemu. Baban se raskoraio, pa dri i pritee k sebi grede pre-nice. S njim se bori prasak, dinovski zasoptalo huktanje, otar fijuk, krika i lupnjava kanata, pa neki iskidani glasovi to, puni straha i oaja, dozivaju u pomo. Bura! Bura! Prasak jo strasniji: juuu-kr-ahh! Vrisnu duan die se kao siva ptiurina, izbaci iz kljuna oblak praine, sa hiljadama papiria, krpa, ibica i bezbroj drugih sitnica koje razgrabie neke nevidljive ruke. A Baban, kao stvoren u trenutku toga haosa, osta zavaljen na zemlji, sav uplaen, izvrnut. Duan pljusnu o zid apoteke, alostivo zakripa i zakokota kao iskrvavljen, pobijeen kokot, a bura podrugljivo zazvida u kovitlac nad njim. Baban se die sav blatnjav i promoen, okreui se i snebivajui, ugleda duan, glupavo zinu, die ruke i opet ih spusti niza se. 154 Moni Boe, moni Boe! - proapta Baban sa suzama u oima, pa smeten, alostan, kao da je pokopao svoju enu Aiu, zaputi se kui. A pljusak nemilice lijeva i bura fijue kroz ulice kao predznak crnim danima. Ova nesrea mal' to ne pomjeri Babanu pamet. Cio ostatak zime preutio je alei za duanom. Iao je pognute glave, nikom se ne javljajui, pa se prou palankom daje enuo pameu. im on u sokake, a djeca u rugalicu: Baban-Dobaban, Domii-Kobaban, ' " > . ukonkoda-Baban. Spoetka ova rugalica ne djelovae na Babana, ali sada poe da ga drai i golica kao obad vola. Smijeno ga je bilo vidjeti kako se, visok i pleat, u pravim abu-kazemskim papuama, uri da to prije ude u svoju kuicu i rijei te paklene vike. Samo znaenje ove rugalice nije niko u palanci znao, pa ni sam Baban, ali se za njezino djejstvo uskoro proulo, jer Baban poe i da tue djecu i da se baca na njih svojim tekim, okovanim i icom ispletenim po-stolama. - Kuku ti je nama, moj jadni Babane! - govorila bi mu svaki dan njegova ena Aia - ako se ne prihvati kakva posla, pomrijeemo od gladi. A Baban jednako uti i kua sve praznija. ena sve zabrinutija, a Baban sve dui - sve mraviji. Tako prolazi zima. Ali kada ogranue topliji dani i oivi ar-ija, tre se i Baban: nabavi dvokolicu, pa poe da ha-mali. Eno ga! Tjera tronu dvokolicu, povijen nad njom kao udna orluina. Predao se radu; kua opet ivnula, a na crne zimske dane jo ga je jedino podsjeala ona 155djeija rugalica. Ona ga je nervirala, poela da ga raz-drauje do bjesnila, da ga ak i u snu proganja. Tako je jednom i u snu dohvatio postolu i udario enu po glavi. Otada Babanove postole stalno noivaju pred vratima. Ali, eto, otkako mu ena iznosi postole, on poe stalno da sanja neke udne snove. Evo u emu je stvar. U njegovoj jedinoj sobici, u kojoj spava sa enom i svojim malim Muanom, jedan je zid neto izboen, kao da je trudan. I Baban sniva kako se svakog veera neto mie u toj izboini kao u ivom trbuhu. I svakog jutra posmatra Baban taj trbuh, eui se iza uha. Da nije kakvo zakopano blago? pita se on. uo je da je nekada u komiluku neka stara Krilua nala up dukata, isto tako uzidan u zidu. Ali kada je ugledala zlato, pa uzviknula, najednom se sve pretvorilo u ugljev-lje i njoj se zgrile ruke. Baban odmahnu rukom i zovnu enu da mu pri dri pojas. I dok je njegova mrava i bijela stopanica drala pojas, on se, pognut kao nad dvokolicom, okretao nasred sobe i omotavao se njim kao vit'o. Poslije zadrndae kola preko avlije, i Baban ode u ariju. Mali se Muo rasplaka, a majka mu dade koricu jemenice i on zauti, liui je svojim blijedim usnama. Bog je svakako namjerio da kazni Babana, pa mu dao i ovog prekobrojnog sina. Zato je htio da ga kazni, to samo on zna. Kada su sva tri brata ve poodrasla i poela da zarauju, rodi se ovaj Muo na zaprepaenje svih. I osta iv i onako blijed i podbuhnuo, kao bez kostiju. U sobi je vonjalo na ustajali znoj i na teak, zaguljiv vazduh. Bilo je tijesno i tamno, a kraj pei se suile neke vlane ponjave. Baban hamali, a sinovi u ratu. Bog zna jesu li i ivi. Ve dva mjeseca ni glas od njih. Najposlije se javio Ibro iz bolnice. Javio se da lei od neke bolesti kojoj Baban nije mogao da razumije 156 ni da zapamti imena, pa tako i to ostalo nepoznato. I Babanovica je pitala kominice, ali joj svaka kaza drukije. Bijeda ui u sobi, za vratom, a Baban se prekide hamalei za komad hljeba. Aia svake noi postole pred vrata, a na Babana i njegovo tijelo navale se snovi kao more. Noas se pojavie udna slova na onom zidnom trbuhu: zasvijetljee, zasvijetljee, pa ugasnue. Baban se prestravio, pa kada se probudi, sjeti se da ne zna ni itati.

Baban poe da sanja o upu zlata, a eni nita ne govorae. Kada bi navee doao umoran, opruio bi se preko cijele sobe i, pri plamsanju svijee, posmatrao bi onaj trbuh na zidu. Legao bi s glavom punom misli i briga, s eljom za boljim ivotom i sa udovima punim umora kao tekog olova. I upravo kad je no prolazila iz petka u subotu, on se u snu uvjerio o uzidanom blagu. Slova opet zasvijetljee, zasvijetljee, pa ugasnue. Poslije se zau glas. Nije mogao da shvati otkud dolazi. Glas, udan i dubok kao iz badnja, govorio je neke nerazumljive rijei, dok Baban jasno ne zau: Baban-Dababan, Domii-Kobaban, Sukomisi-Baban, ukonkoda-Baban. I onako svako - "ban" - odjeknulo bi na kraju kao da neko udara u ogroman bubanj. Baban se probudi. U sobi je bilo mrano i zaguljivo kao u trapu. Teak zadah sjeo mu na grudi. ena i djete teko diu, kao da ih mora mori. Babana spopadoe neobina razmiljanja. On tek sada poe da misli ozbiljnije o ovoj rugalici. Ali koliko je god prevrtao svoje izhan-dale misli, nije mogao da se sjeti ni kada je prvi put 157uo. Muio ga nemir i strah i jezive slutnje od tajanstvenog upa. Bih li raskopao zid? pita se po stoti put oajni Baban. A ako mi se uzmu ruke, ko e hraniti enu, ko Muu? A dukati? Sinovi, ena, kua s okom i velikom avlijom? Onda bi mu se svi u ariji prijatno i s potovanjem javljali i sjedio bi u vrhu kafane sa Beir-begom Krvavcem. Ih, za mila Boga! A ako se sve pretvori u ugalj kao kod babe Krilue? Ih, ih! Baban uzdahnu, pa se stade muno prevrtati na svom tvrdom leaju, sve dok zora ne zabijeli u oknima. Poslije se die i, ne ekajui da mu se ena probudi, oprezno istjera dvokolicu kroz kapiju. Sutradan Baban lee sa strahom u dui i umorom u kostima, pa zadugo ne stisnu oka. I u tami je, inilo mu se, vidio onu izboinu na zidu. Najposlije ga savlada san, a slova opet zasvijetljee, pa ugasnue. Zau opet onaj strahoviti glas i ne shvati otkud dolazi, opet kao iz badnja, opet ono - ban-ban kao da neko udara u bubanj. To potraja nekoliko asaka, a poslije se pojavi starac, sijede brade i progovori: - uj me, o Babane, sine Hasanov! Ja sam Baban Taslak. Na vaem svijetu bio sam prije dvije stotine godina. Vezao sam uzao na svakoj pari, a vrag mi je bio zasjeo u misli i pohlepa u tijelo. Jeo sam suhu jemenicu, a dukate sam skrivao u up. up je zazidan u ovom zidu. Iskopaj ga i spasi porodicu bijede i nevolje! To ree i nestade ga, a Baban se probudi i viknu u strahu. Bio je sav u golu znoju. Neki mrtvaki umor skrio mu svu snagu. Nije mogao ni rukom da makne. Pokua da govori, a glas ga izdade. Neto je ovladalo njim, neto strano i neshvatljivo. Neto ga je treslo kao groznica. 158 - ta ti je, moj Babane? to si tako blijed? - upita ga ena sutradan, a on je samo bolno gleda i uti. Ne usuuje se ni da joj rijei progovori. I Baban postaj ae sve utljiviji, a ena sve zabrinu-tija. I trgovci u ariji primijetie njegovu zabrinutost; ne uje nikad ga ko doziva, a gotovo sve poruke izvruje naopake. Tako, prekjue, Jovan Kuna poslao po njemu tri sepeta ljiva svom muteriji Omeru Peaninu, a Baban ih istovario pred bakalnicom Simata Grebe, pa otjerao kola. I djeurlija se iznenadila; kad su podigla graju za njim, Baban ni da uhom makne. Pognuo se nad dvokolicu, kao da ni sam ne zna kuda ide. Katkada mu se dogodi da proe svoja sopstvena vrata. Eto, ta se dogodilo s Babanom. Trgovci mu prestadoe davati poslove, sirota ena zaleleka u gladnoj godini, a kominice ni da uju. Svakim danom gore. Babanovica dou da joj mu sa praznim kolima juri kroz ulice i neto govori u bradu. Neki dan istjerao dvokolicu ak izvan palanke, pa sjeo na neku stijenu i dugo plakao. Vidio ga je kasapin Uro. I ako Baban, kao prognanik, poe lutati sve pod saalnim ili podsmjeljivim pogledima palanana. Poludio Baban! prou se gradom, a porodica pade u beskrajnu bijedu. Dvokolica prestade drndati, a Baban po cio dan gleda u jedno mjesto na zidu kao nijem. Babanovica ga tuno pogleda, uti i suze joj u oima. I sve tako. Dani se oduili, a noi bezizlazne. Nevolja kao teka kvrga u bezizlaznom vremenu pritisla Babanovu porodicu, pa titi da krvlju propiti. ena sjedne do njega, pa ne smije ni rijei da upita. Sino je ula kako kroza san doziva nekog djeda Babana, govori o upu zlata, o sinovima i ugljevlju. I Babanovica se uzalud domiljala ta bi mu to moglo da znai; domiljala se sve do jednog dana kada je, eljajui maloga Muu pod smokvom u avliji, ula 159rupe udarce u sobi. Najprije je ula dva-tri, a zatim osue brzi nestrpljivi, kao kia. Babanovicu zazebe neka kobna slutnja, a ealj zape u Muinoj upavoj kosi. Stotina zlih misli sunu joj u glavi. Ona sinu, jurnu u sobu i, sva zapanjena ukoi se na vratima. Baban stao uraskorak, nagnut naprijed kao nad dvokolicom, pa kopa zid ekiem. Malter frca sve bjenje i bjenje a on sav dre i oi mu gore kao u pobjenjele zvijeri. - Babane, zaboga, to to radi! - vrisnu ena i poletje k njemu; ugleda mu pobjenjeli pogled, pa ciknu, zalamata rukama i odletje na avliju da doziva u pomo. - Jusufe, Salko, Mujo! U pomo brao, srui mi Baban kuu! Pomagajte, za mila Boga, srui mi krov nad glavom! vikala je Babanovica, lomei ruke i dozivajui komije.

A udarci jednako tutnje i sva se kua trese iz temelja. Komadi stijene frcaju na sve strane, ranjavaju zidove i lupaju stakla na prozorima. Sletjee se komije i sve stra u sobu. Prihvatie Babana a on, sav izvan sebe, otima se, otima kao da je u njemu trista pobjenjelih snaga. Razjaren kao zvijer, blijed kao mrtvac. Oi mu luake i krv mu tee iz slijepoonice. Najposlije ga savladae i poloie na se-iju. Spopade ga drhat, pa malaksalost. Baban klonu. Rupa na zidu zjapi, a komije se ne snalaze. Babanovica jeca, a mali Muo cii da mu se ile napreu na mravom vratiu. Poslije se komije razi-doe, Muo se primiri, a ona metnu Babanu hladne obloge na glavu. Tako se, eto, Baban razbolio. Leao je u postelji puni mjesec dana, poslije se pridie i obie svoju dvo-kolicu u avliji. Tuna i orohnula stajala je dvokolica u jednom uglu i ekala, ekala da zadrnda palankom. Baban je kriom pomilova rukom i vrati se u sobu. Ali mu ne bi sueno da je vie vue krivim palanakim 160 ulicama. Najstariji mu sin Hasan doe iz vojske, i kad stie i drugi, upravo osvanu Bajram i oni obukoe svoja stara, graanska odijela i uoe ocu na estitanje. A Baban die ruku na elo pa zavika: - Za miloga Boga, to haljinka promijeni ovjeka! Ama jesi li to ti, Omere, ako Boga zna! Ih, ih! Pa vidi Hasana! Za mila Boga, ba, to haljinka promijeni ovjeka! - E, pa djeco, da ste mi ivi i zdravi! Hajd'! A kad oni izaoe, Baban se sneveseli, sjeti se starih dana, sjeti se najmlaeg sina Ibre, kome ne bjee ni traga ni glasa. Sjeti se osijedjeli Baban i zaplaka kao dijete. 161DJEDA RNJEZ Nikad ne pazim na to da li neko zauzima kakav poloaj u drutvu. Ba mi svejedno. Ne pada mi ni na pamet da pozdravim nekog samo zato stoje bogat. Sretan mu put! Zato, odmah da napomenem da djeda Rnjez ne pripada ni jednim ni drugim. On je samo ovjek bogate due i srca, neboja i mudar. Takav je on i zato ga volim, iako su mu rukavi na gunjcu prodrti, a saruk Bog zna kad premotan. Naherena i orohnula naa stara arija ui na stijenama iznad Neretve kao poderana prosjakinja, a djeda Rnjez sjedi na efenku i kao pauk zaputenih misli zaputenih misli prede stare uspomene, praljive i snene, tako slatko tugaljive. A dogodi se da za njegovog ivota neko nevidljiv nape snaan luk i pusti strijelu. I strijela nanese novo doba na na grad, doba to navre i nabuja udom i nevoljama, pa kao sudbina nemilice pregazi stari vakat. Ljudi se ustrijemie, pa nemoni malaksae; razoarani, zapanjie se i ne snadoe mnogi medu njima. I vrijeme ih pregazi. Svi oni danas ive u snovima o prolosti i lie na putnike koji su davno izostali iza svoje druine, ukoliko hode po suncu. A s njima uzmie i starina i nemona kupi se u budake i uljuljkuje u zaborav, tajanstven i grozomoran. - Pomoz Bog, i da si mi zdravo, djeda Rnjeze! A on strese prainu sa misli, tre se iz prolosti i doe k sebi. 162 - Daj nam kahvu, Cikane! - viknuh! - Bog ti pomogao i poivjeo te! - kae djeda Rnjez. - Evo ta doekasmo! A beli pamtim, to ono kau, i kusu vranu i vidjeh i zla i dobra na ovom bijelom svijetu. Damije sive i ponosne kvoke; oko njih na stotine pilia: grad. Tako bi se uinilo svakom putniku koji bi, nekad davno, odozgo s brda ugledao na grad. Ali, vieni putnie, dobro oprai svoju odjeu, jer mnoga lijepa djevojka pogledae na te kriom sa damli pendera i srce e joj poletjeti za tobom. Svrati u han Saira Trbonje, sluae pjesmu uz gusle i krv e ti se razdragati kao u junaka. Ne aljem te u damiju, jer si umoran, o putnie, ali te aljem u krmu Mare Pregaue, da se napije vina krepka kao san i snana kao strast; da se odmori na Marinim grudima i da sniva rajske ljepote. Ko si ti, rijetki putnie, i koja te srea nanese i namjera namjeri na na grad? Doe li u pronju djevojaku ili u kupovnju trgovaku? Jer na je grad na glasu nadaleko. Djevojke su nam ljepotice, a roba nam dolazi iz prekomorja trista konaka dalekog. Traboloze i burunduke da provue kroz prsten, a nakitom da okiti hurije. Mi jaemo najbolje konje u carevini i pjevamo najljepe pjesme. Mi ijemo ohane akire, a fermenove veemo gajtanima svilenim. Mi kujemo srmali pusate, a postole uivamo od kajsera crvenog i bez izdera. A putnik ree: - Ni u zlo ni u kupovnju, ve u pronju djevojaku. Momak sam prikladan i eherlija, a na domu inokosan. Dvori su mi na vezene okove, a tavani na tanke kamenje. Imam trista dimova kmetova i kamenih devet vodenica to mi melju bjelicu enicu. Neka mi estita djevojka ude u dom i neka Bog da beriet. - Poten si ovjek, strance eherlijo. Blago onoj koja pode za te. Kresni okom kroz mahalske sokake i srea e te pratiti. 163Tako se ivjelo nekad u naem gradu. oak mog pokojnog oca Alage Rnjeza nadvisio samu damiju, a vranac pod njim prosipao vatru kao zmaj. itlucima ni broja se nije znalo. U Mekama dvanaest dimova, u Stru-gama petnaest dimova. Oranice neprohodne pjeice, a vodenice na Huki kao snae s prtljaama uz vodu. Ja se rodih, a veselje obuze cio grad, jer moj otac bjee kao jedan po jedan u gradu. Topovi zapucae gore na tabiji, pa cio dan; kao

da je novi sultan zasjeo na taht. Hoda Omerhoda zaui mi ezan nad kolijevkom i na-djenue mi ime Mehmed, a otac dodade paa i ja po-stadoh Mehmed-paa. I sudbina kao da se rasrdi na moj jo nezaslueni paaluk, peti dan spri mi petu i ranu ostavi na njoj da si mogao pletu zavui u nju. Bila cia zima, a baba zagrija vunu na mangali, pa s njom meni pod noge. I po nesrei, ili po zapovijesti Boijoj, ugljen pricvrkni za vunu i upravo meni za petu. Kao cvrak 0 Jovanjdanu vritao ja siromaak, ali i to proe. Rastao sam kao iz vode, ali u devetoj godini ograjisah na ini 1 posjekoe mi se noge. Hode me kadie zapisima, babe huktae oko mene, dok najposlije ne prohodah u kipu tople vode. Djetinjstvo je zlatna jabuka; krhka je pa se razbije i djetinjstva nestane. Tako je, moj sinak. Sve mi se ini da ja izmiljam ono to u istinu bi, jer tako ta lijepo moe samo da se izmisli. A bilo je i toga. Imao sam i ja majku i volio sam je. I sad kao da joj ujem glas iz daljine, pa kao da me miluje, zanosi i stee srce nekom davno minulom albom. To je njena dua, kaem, to kao bijela tica leta vrh mene u tiini. A tako i jest. Istina je uvijek velika za one koji je osjete. A na onom svijetu bie drukije nego to se mnogi nadaju. Evo ti i to kaem. Nego da nastavim: 164 Planu krv u meni i zaletjeh se kao vihor na njih. Sidoh li s uma, ili povilenih, pa se bezono zaletjeh kao vjetar. - Poginue, majka ti alosna! - povikae i zazebe ih u jaranskim duama za mnom, pa i oni navalie u odbranu. Eto takav sam bio u mladosti. Nieg se nisam bojao. U kavgu nizato. Mladost ludost. Snaan kao jablan, lagahan kao pero, a ona, napupala rua, sona kao ujed u bresku, zabreklu od soka i jedrine. Prolo je sve, kaem ti, vie se ne povrati. Ali sam je volio vie nego sebe i zbog nje mi se i navue na oi pa onako estoko naletjeh. Ovdje djeda Rnjez mahnu rukom na prolost i zauti. Teko mu je bilo. Boljelo ga da pria o ovim stvarima. On se jo, i skoro ugasnuo, trzao od pomisli na njih. Ali ne moe odoljeti, pa nastavi: - Poi niz sokake, a neto raste u tebi. Rastu li to djevojaki pogledi u meni, pitam se, ili mi srce ne da mira, gledajui ih. Oh, mladosti moja! alostan je naputen dom, a sjeanje na mladost jo alosnije. O kosidbi pritegni opanke, pa io kao soko. Put Blata kao vilen. Otac preda mnom na konju, miran i strog da se skloni i obori glavu ispred njega, a konj: damar li, erava li? Idemo brdom usijeenim drumom, a poljane do planina pukle pod nama i grad pritisnuo podnoje brda Stoca. Kao da je sletjelo jato sivih orlova na nj. Breuljci soni kao djevojake grudi, redaju se prostranom kotlinom da podvrisne od dragosti i zadije iz kubure. A tamo, za leima ti, u gradu ostalo sve milo i drago. Doe ti ao napustiti ga. Neto alobno pecne te za srce; slutnja li, tuga li? Eh, sinak! Na Blatu nas eka ator, bijel kao golub u zelenilu, a brkove subae Muharema ini mi se da vidim na pukomet. Kosci kao da se utrkuju, a otkosi prekrivaju polja u nedogled. Eh, 165lele! I u svemu tako beriet. A danas? - i djeda Rnjez opet odmahnu rukom. - vabo dolazi! - prou se gradom, a junaci se spremie za bojak. Barjaktar Hamzi razvi bajrak, ali neki ustadoe protiv bitke, jer takva doe carska zapovijest. Nije carska ve murtatska, kae moj otac, a konj mu se povrati sam i tuno zahrza pod penderima. vabo dolazi! Eno ga na Buni, kau. Nee mu Bog dati, kae moja baba. Sve se ivo uznemiri. U gradu nasta pokolj nad izdajicama i haznadarima. vabo dolazi. Evo ga u Biu pod gradom. Nee mu Bog dati, kae moja baba. ene zaplakae, ljudi se povratie kuama... Evo vabe prolazi ispod pendera. Nee mu Bog dati, kae moja baba. Ali Bog ne poslua babu. vabo zauze grad, postavi strae i moj dajo poginu. Izaao nou, a vabo zavie "halt!", zavie tri puta pa opali, a moj dajo niice, pa na onaj svijet. Bog da mu duu prosti! A poslije, ja se opasah snagom, a kua kao u jednog po jednog. Uzjai Vranca pa kroz mahale. Djevojke da polome vratove pa, kao cvjetovi, na vrata, na pendere. A u meni se razigra merak, pa drhtim sav od nekakve jogunaste udarljivosti. emsa Saraeva kao vila. Mjesec joj ispod grla ija. - Paa duo, - kae - vodi me sebi! Umrijeu za tobom. A vabo die bune i uvodi svoje marifetluke. Doe i Micika, pa otvori nekakvu "Gostionu" i dovede nekakve kelnerice. Isprva se ustruavasmo. A poslije... zaplakae majke i djevojke. - Paa, kupi mene jedno naunica? - ape mi Stela na uho, smije se kao hurija i pokazuje mi prazne rupice na uima. - Hou duo! - kaem joj, pa kao omadijan doma po rupe, odnesi ih kujundiji Jovi i odjeni Stelu u suho zlato. A silna bjee ta Stela, ih! Sve bih dimove dao 166 za nju. Ali, majka mi svisnu od tuge, a emsa dopa bola neprebolna. I dadoh sve dimove za nju - zavri djeda Rnjez promuklo. - Poslije je ona otvorila hotel, a ja za pola litre rakije stajao na jednoj nozi kao roda. I prozvae me Paa Roda.

Eto ti, ta pie uini od ovjeka. A poslije sam ga se okanjivao. Ljudi me pomozi, otvori mi duan i sve lijepo. Ali, u meni se neto provali, sjeti se prolosti, pa mi procvili dua da umrem od bola i ja - za au. Svata je bivalo. Deset sam puta prebacivao terezije preko ramena. A ta u ti priati? Koliko sam stida podnio, za to? Bolje nek sve zgasne u meni, jer, opet, to sad sve i nije nita. Priam tako. Roje mi se sjeanja pred oima. I poslije bola i poslije svega to sam preivio, to je sve samo jedan pogled iza leda i nita vie. Kao da me neko domahnuo rukom i rekao mi neto to nisam dobro razumio. To ti je ivot. Samo kad ovjek reda uspomene, one se niu u udnu grivnu: zmija i cvijetova, plaa i smijehova... Djedi Rnjezu klonu glava. Tiina polegla po staroj ariji. Samo se uje, ili mi se to samo priinja, krt i spor um. Ili to moljac negdje podgriza staru gredu, ili pauk rasplie mreu po praznim konacima? A djeda Rnjez prozbori sasvim tiho, tiho kao iz groba: - Zar ti ne uje nou kako popuckuju stari krovovi, kako stenju iznemogle grede vjenanice i klize naherene strehe. A zidovi se pritajili kao da e, eno sad! popucati i s rikom se sruiti na naa iznemogla tijela. O, ti nita ne uje! - Eto, dotle smo doli. 167DOBRI Popnite se na najvei i vjeitim snijegom pokriveni vrhunac eljue planine, otvorie vam se vidik na nepregledne planinske lance, unedogled kao u magle nebeske. Planine, kue zvjerinje, obrasle gustom praumom, a vrhovi srasli s nebom i goli, boje nebeskog plavetnila. Sela, duboko skrivena u planinska njedra i skutove, rijetko su ratrkana po zaravnjacima i visoravnima nepreglednim i ispanim. I to god ljudsko oko moe da nazre, na cijelom tom Boijem prostoru, nema pametnijeg i uvaenijeg ovjeka od Eminage Boria. To mogu i ja da posvjedoim, a isto e vam posvjedoiti hoda Ibro, ovjek bijele brade i neobine karijere u ivotu koji je uio cio svoj vijek. U samoj Drveniji medresi, u eher-Sarajevu, presjedio je on oko deset godina, pa eljan svijeta i znanja jo vie, otiao je ak u Carigrad gdje se druio sa najuvenijim ehovima i derviima i uio huktanje s njima. Iao je i medu fakire i prisustvovao izvoenju njihovih neobinih i jezivih igara. Gledao je kako se bodu noevima, liu usijane maeve, gutaju plamenove kao zapaljene stogove sijena i Bog zna ta jo sve. Obogativi ovako svoje znanje, steeno u Drveniji medresi, on se odlui da pode i na hadiluk put Meke i Medine. Na devi, u urdufu poput sarajevskog sepeta, jahao je on esnaest dana, hranei se samim pilavom kao papagaj i prezajui svakog asa pred beduin-skim nadakom. Tako, nosei glavu u torbi, obiao je 168 sveta mjesta, gdje je, pored ostalih ceremonija, jahao na magarcu od Merve do Safe i iao pod sveti Kamen koji stoji u vazduhu. Znanjem hode Ibre, nae selo umljani koristilo se uveliko, i druga okolna sela. Pored toga to je pouavao djecu u mektebu, hoda Ibro pisao je zapise i ljudima i stoci, lijeio je od uroka i ujeda otrovne zmije. Sve kao rukom, kako su priali ljudi i ene. Razbolje se Hajrija, najstarija muftarova ki, a hoda Ibro zapie -pa kao rukom. Nagrajisala, veli, na ini, pa se zako-cenula. Nek pije vodu sa ovog zapisa devet zora i devet akama, pa e ozdraviti kao rukom. Imiru Telebaku razboljela se krava, a hoda Ibro i njoj zapis. Veli, urekla je ena plavih oiju i koziava lica. Upletite joj ovaj zapis u gornju polovicu repa, pa e ozdraviti. U selu Grdobici ujela zmija Sabita Krhana, a oni kud e pa po hodu Ibru. Veli, dobro, dobro znam. Dok se vi vratite on e ozdraviti. I Sabit ozdravi. A da je Eminaga Bori najvaniji i najpametniji ovjek potvrdie vam i Mulabeir Radia, ovjek od onog svijeta, koji uvijek gleda preda se kao da se boji da ne bi zgazio koje nejako Boije stvorenje. alvare su mu od zelenog sukna, a i gunj mu preko ramena suknen, valjan u uvenim stupama u Rakitnici. Opanke pravi sam sebi, a bijeli ulah na glavi obmotaje arenom mahramom. On vai kao veoma uen ovjek, iako nikad u svom ivotu nije kroio dalje od sela Pjeevca. To su, pored Eminage Boria, uglavnom znamenite linosti naeg sela umljana, inae nedaleko uvenog poradi masnog sira i obilja ljeskova grmlja. A u emu tek lei Eminagina znamenitost, to je vie stvar providnosti i Boijeg davanja negoli ljudskog znanja i pameti. Naime, dok je Eminaga jo bio djetetom, dogodilo se udo s njim. Tada, prije nekih ezdeset godina, pojavio se u naem kraju Dobri, koji je usred bijala dana, u 169tren oka, prenio Emina sa jednog brda na drugo, naoigled cijelom selu. Uzeo ga Dobri ispred kue, digao se s njim i opet ga povratio. Priaju daje dijete mirisalo punih devet dana. Ali Eminaga nije nikad priao o ovom sluaju. Samo jednog ljetnjeg popodneva, sjedei sa svojim najstarijim sinom u travi pod hrastom kraj Mulagine vodenice, otpoe da pria, posmatrajui kako se raz-livena rijeka blijeti kao zlato na suncu, a planine trepere u daljinama kao neki udni svjetovi. Hrast je pobono umio nad njima kao da se smjeio od neke prevelike sree, voda iz drvenog lijeba praskala o povrinu rijeke, a on govori: - Koga je Bog obdario, on umije i sa travkom da razgovara i ona e ga razveseliti. A pogled u daljine die um ovjeku kao krila sokolu. Ima ljudi koje je Bog obdario i dao im mo i vidovitost, a zovu ih Dobrima. Njih ima uvijek trinaest na svijetu. Oni hodaju i pojavljuju se uvijek kad se narod oglui o Boga i kad nastanu udna vremena kao ova naa to su. I popamti ta ti kaem, nee dugo potrajati, pojavie se i u naem kraju.

Eminaga zauti, duboko se zamisli, pa nastavi: - Dobri su lagahni kao pero i u stanju su da se u jedno te isto vrijeme pojavljuju na vie mjesta. Tijelo im je mekahno kao pamuk i miriljavo. A kad jedu, jela se samo dotiu a ne meu ga u usta. Ovo mi je priao moj rahmetli otac, dok sam jo bio dijete, kad se u naem selu pojavljivao Dobri. Tad Eminaga ne ree ni rijei vie, a kroz nekoliko dana prou se po umljanima da se pojavljuje Dobri po oblinjim selima. Viahu ga istog dana u vie sela. Pojavi se, kau, pa, to bi okom trenuo, nestade ga iz sela. Kao da neto predskazuje i opominje narod na neke neobine, kijametske znakove. U naim umljanima uz-budie se duhovi. ak se i tornja paad uznemiri. Posi170 jela uestae do kasno u no, a dugim razgovorima nikad kraja. U seoskog muftara Beirage Gulia, u velikoj odaji damliji, raspriao se hoda Ibro o Dobrim i svojim neobinim doivljajima na Istoku. Sve zanijemjelo sluajui ga. A kad, sav van sebe, Hasan erbetovi banu u odakliju i otpoe da pria o svom doivljaju, nasta pravo zaprepaenje. - Eto, prije pola sata, - kae on - upravo kad htjedoh da predem ogradu, preda mnom se pojavi ovjek sav u zlatu. Svjetlo izbija iz njega na sve strane, a on se samo nasmijei i zemlja se otvori pod nama. Ja uda, za mila Boga! Najprije se sve zasvijetli, pa nita od svjetlosti ne mogoh da vidim. Kad se ukazae dvori sve od suha zlata i srebra, zapjevae slavuji u baama, i to neki zlatni slavuji, pa sve udaraju u oi kao sunce na vodi. Dragi Boe, kad hurije zapjevae, zapjevae, a sva se vrata na dvorovima otvorie, meni se uini da u umrijeti od sree. Ali onaj ovjek u zlatu ne pusti me da uem u dvorove. Stade preda me, nasmijei se i ja se u tren oka stvorih na ledini kraj ograde, sam u mrkloj noi. Ueni Mulabeir Radia zaklima glavom i sve se oi sakupie na njemu. - Neka znate, djeco, - veli on - da su nastala neobina vremena. Eto, kau, turska carevina propada, a auri dooe do pod sam Stambol. Ne moe to tako. To nee Bog dati. A ako su dola ona vremena, kako je pisano, najprije e se pojaviti Dobri da opominju svoj narod da se kloni dobara ovog svijeta, da se moli Allahu i spominje svoje mrtve. Poslije njih pojavie se Derdal i proglasie se, Boe nas oprosti, samim velikim Bogom. On e biti krupan kao niko na svijetu, a jahae na magarcu i noge e mu se vui po zemlji. I darivae svakog zlatom i obeavae zlatna brda i doline. Ali kuku ti je onom ko pode za njim! Taj se nikad nee kurtalisati 171dehennemske vatre. Za njim e doi Mehdija. On e odvraati svijet od Derdala i koga god odvrati, udarie ga muhurom. A blago onome koga udari! Taj e se zanavijek uivati dennetske ljepote. A blago i tebi, Ha-sane, zavri Mulabeir - jer si ti vidio dennet, a taj ovjek u zlatu, to je bio Dobri, glavom on. Svi se zaudie. Kako to da Hasan erbetovi vidi Dobrog i dennet kad su svi znali da je on u svim selima unaokolo poznat kao najopasniji kradljivac stoke. A svi su znali i to da se on dugo skitao po eher Sarajevu, da je zbog nekog ovjeka dopao tamnice, odakle su ga i dotjerali andari u selo. Ali ko e to znati ko je u Boijoj milosti. Sa muftarova posijela sve se ivo razie sa strahom u dui, i zabrinuto i pokajniki. Te noi, mnogima se u snovima prikazivahu udne stvari. Tako je muftar vidio kako mu sami Derdal odnese ovna iz pojate, a on se okamenio od straha, pa ne smije ni da vikne u pomo. Hoda Ibro opet sanjao kako ga Mehdija goni preko njive da ga udari muhurom, a on se neto ne da i bjei put mektepske zgrade. Hajriji muftarovoj opet se pri-snilo, Boe me oprosti, kako je zagrlio onaj ovjek u zlatu, zagrlio je, pa ponio i ne dotiui se zemlje i spustio se s njom zajedno na rudinu pod imia bau. A njoj nekako milo i sva se topi od milina. 1 ko e znati ta se sve tu no nije presanjalo. I ta jeziva no prola je i sutranji dan osvanuo bez ijednog oblaka na nebu. Eminaga Bori zaputio se u Torlakuu podno ume da plasti sijeno. Bjee mu od jue ostalo jo neto malo tih mrginja. Prolazei pored kue stokom bogatog Beira akote, to se uzdizala pored sela u mravu gaju, na samom uviku ou enski pla i ude unutra. - Kuku ti je nama, moj Eminaga! - zakuka Ibrima, Beirova ena spram njim. - Evo ve trea no kako 172 nam neko krade ilje. Noas su nam ukrali tree. Da Bog da da im pri sjedne! Zar i u ove dane da se nae takvih ljudi! - udio se Eminaga. Dobri obilazi selima, a oni kradu stoku. Kijamet na pomolu, a oni se ne boje Boga. Pa ti izai s njima na kraj! Dan ve prigrijao kad Eminaga stie u Torlakuu. Njiva nasmijana i okiena ptiijim letom i krikovima u jutarnjoj tiini. Eminaga prionu na posao, a sunce pri-pee. Oko podne otea tiina, pa ni daha vjetra. uma se jo jae pritaji kao da se prituli, oslukujui neije neobine korake. A Eminaga, sav predan poslu, zavravae stog. I ujedno kad htjede da baci posljednji naviljak i povri plast, iskrsnu preda nj neki udan ovjek. Emi-nagi ispadoe vile iz ruka, lice mu se zabezeknu i po-sjekoe mu se noge. Kao da ga neto spopade i prikova za njivu. Glas mu se odue i on tako osta u napetom oekivanju kao lebdei izmeu smrti i ivota. Taj nepoznati ovjek bjee u platnenom ruhu i gorae na suncu kao ivi plamen. Odjednom, taj isti ovjek ukaza mu se u zelenoj haljini, sa visokim bijelim ulahom na glavi i utim mestvama na nogama. U isti tren ukaza se pokraj njega ogromna zmijurina, dugaka i debela kao balvan, a na glavi joj veliki itab u kome Eminaga, iako nije znao itati, vidje popisana imena svih ljudi iz

svoje okoline koji e u dehennemu gorjeti. Meu njima ugleda prvog hadiju Bogilovia iz sela Drena, najbogatijeg seljaka u cijeloj krajini koji je davao pare na zajam i uzimao grdne kamate. Malo nie ukazae se imena onih koji e u dennet. Medu prvima je bio prvi on, Eminaga glavom, hoda Ibro, pa Mulabeir Radia. Zatim, Dobrog oas nestade kao da se nije ni pojavljivao, a Eminaga klonu i nasloni se na plast sijena. Sunce je bilo podobro prevalilo svoj put i svje osjen ume pao na Eminagu kad se on digao i tromim korakom poao put 173sela. O ovom dogaaju ne ree Eminaga nikom ni rijei, samo su svi u selu primijetili daje postao jo zamiljeniji nego to je prije bio i da mu je prosijeda brada preko noi pobijeljela kao oprana vuna. Proe nekoliko dana, a da se nita naroito ne desi u selu, sve do kinog dana, petka popodne, kad se ljudi sakupie pred damijom i Hasan Serbetovi banu medu njih kao da pade u kii. * - Ljudi, vidio sam ga! Jesam zdravlja mi! Vidio sam ga svojim roenim oima. - Koga bolan, koga? '' - Dobrog. ' - Kako? - Kako? - Gdje? - ekajte, dok se priberem! - odgovara Hasan, sav zaduhan i usplahiren. - Sjedim ja - nastavlja on - pred kuom Bege Trklje u Kruedolu. Pozvao me ovjek na ruak, pa svi zajedno ruamo pod hrastom u avliji. Kad banu neki neobian ovjek. Nije da doe, nego da se stvori pred nama. Ne umijem da ti reem ni staje. Mi utimo. Gleda on u nas, gledamo mi u njega, dok se najposlije Trklja ne oslobodi i pozva ga za sofru. I ovjek sjede. I uzima jelo i prinosi ustima, a ne jede. Ja mu dotakoh ruku, a ona mekahna kao pamuk. Jest! Tako ja po suncu ne hodio ako sve ovo ne bude istina! Eno pitajte samog Bega. - Ama, je li istina, pobogu si brat! Ljudi se uznemirie. Neki se ak ushodae pQ da-mijskoj avliji. - Pa to e on i u nas doi - veli muftar. - Pa ja ta e. - Ih, ljudi moji, savjetujte mi ta emo! 174 - Ta ima ga ko doekati. Eto, tu je hoda Ibro. On je vidio svijeta. Pa tu je i Eminaga Bori i Mulabeir Radia. - Tako je, tako - saglasie se svi ostali i laknu im u dui. A predveerje pade na selo, nekud tiho i oprezno kao da se privue. Ljudi poee da se razilaze kuama na veeru, pa da se po pozivu muftarovu ponovo svi sastanu u njegovoj damiji, gdje e se klanjati jacija i otvoriti posijelo. I ljudi veerae na brzu ruku, kao da ih ekaju neki veliki poslovi i kroz kratko vrijeme poee se iskupljati u ljivik pod muftarovom kuom. Svjetlucanje cigareta u tamnoj muftarovoj bai naziralo se jo izdaljeg i uo tih, nekud zabrinut razgovor. Domala sve utia i za-svijetlie se prozori na damiji. Pribliila se jacija i vrijeme molitvi. Tihi, pognutih glava, ljudi su ulazili u prostranu muftarovu damiju i redali se u redove. U vrh odaje sjedio je hoda Ibro, oekujui da se svi pokupe, pa da se pone sa molitvom. I molitva otpoe i svri se. Ljudi posjedae, izvadie duhanske kese i u nekom tajcu, oekivanju, poee odbijati dimove. Gotovo cijelo selo iskupilo se kod muftara. ak i Beir akota doao sa svog uvika. Muftar otpoe prvi: - Eh, ljudi, biva, uli ste ta nam danas pred damijom ree Hasan Serbetovi. Da ujemo Hasana! Neka ovdje ispria pred svima ta je vidio svojim roenim oima pa, biva, eto smo se sastali. Tu je i Eminaga i hoda Ibro i Mulabeir pa... E, dede Hasane! I Hasan po drugi put ispria ta je vidio svojim roenim oima. Poslije njegova prianja nasta dubok tajac, a poslije stanke prvi prozbori ueni Mulabeir: - Ljudi, to je Boije davanje, a to je Boije davanje toga se ne treba bojati. Samo grijeni i nevjernici 175treba da se boje. Ta ako se i pojavi Dobri medu nama, pojavie se samo na dobro sviju nas po ovaj i po onaj svijet. A im je Mulabeir otvorio usta da ree svoje ueno miljenje, tik pod prozorima prosu neija frula neobine zvukove kakve dotada u naem selu nije niko uo. Svi zautie u oslukivanju. Neka slutnja uvue se ljudima u due i svi se zagledae pa uznemirie. - Omere, - ree muftar svom sinu - skoi do u ljivik i vidi ko ono svira u frulu. Omer skoi a za njim se digoe jo dva mu druga i gromko trcae niz drvene stepenice, pa zamakoe u ljivik. Svi kao da su u mislima pratili svaki njihov pokret. Frula se jo ula, ali uas presta i ljudi se jo vie uznemirie. Ni ueni Mulabeir ne nade ni jedne u svojoj sijedoj glavi. I njega bjee spopalo neko uzbuenje, pa jedva da se stia. I Omer, oito zbunjen, pojavi se na vratima, okrenu se prema ocu i ree:

- Neki nepoznati ovjek sjedi u sjeni pod prozorima pa svira. Kad nas ugleda, prestade i ree da eli da razgovora s tobom. Muftar, iako poteak ovjek, die se lagahno kao perce i stra niz stepenice. I prije nego to se i oekivalo, zaepi vrata neki neobino velikih srazmjera ovjek i pusti pogled na prisutne, mrk i straan pogled kojim kao da ih sve prikova za njihova sjedita. Neta zapovjedniki neodoljivog bilo je u njegovu pogledu, a krupne mu kosti lica i stroge crte odavale su samovolju i odlunost. Ni traga od Dobrog kakvog su oni zamiljali. 1 odijelo mu je bilo upola nekako na graansku. Ali utisak koji je on proizveo svojom pojavom i nastupom bio je toliko jak da su svi prisutni ostali smeteni, ne imajui vremena da razmiljaju ma o emu. Nepoznati prekorai prag i izraste u sobi upravo do tavanice. Ljudi poee nesvjesno da se pomiu, ne 176 usuujui se otvoreno da mu ponude mjesto i krijui poglede pred njim, ili ga pogledajui kradom. Samo ho-da Ibro gledao je netremice u nj. Na licu mu se ocrtavalo najprije zaprepaeno iznenaenje, zatim malo popla-ena radoznalost, pa sumnja i naposljetku oito nepovjerenje. Njemu se najednom uini to lice odnekud poznatim i sumnjivim. Nepoznati je jednako utei stajao u dnu damlije i prikivao svoj strogi pogled as na jednog as na drugog. Pod njegovim pogledom ljudima je postajalo tjeskobno u dui, oduzimala im se mo i hvatalo ih pokorno maloduje. Pogled pade na Eminagu i podue se zaustavi na njemu. Eminaga izdra pogled mirno i otvoreno, oekujui rije nepoznatog. Ali pogled side s njega i pade na uenog Mulabeira. I on ga izdra mirno i otvoreno, oekujui rije nepoznatog. Naposljetku, pogled pade na hodu Ibru i najdue se zadra na njemu. Nepoznatom kao da sinu neto u oima i kao da mu zaigrae miii na licu. Neto zvjersko probudi se u njemu, ali se stia i pretvori u prezriv osmijeh. Najednom kao da se sjeti neega, nepoznati zagrmje: - Poujte, ljudi! Ovaj je ovjek nevjernik. Eno, avo mu sjedi na lijevom ramenu i doaptaje mu svaku rije koju progovori. Eno, eno, gledajte! I zaista, neto crno i crveno kao da zaigra na hodinu ramenu i nestade ga. Nepoznati je govorio gromkim i unim glasom, upirui snanom rukom i otrim pogledom na hoda Ibrino rame. Ljudi se uznemirie, zaprepastie, pa zabo-ravie na se. Pred njihovim oima stajao je samo on, nepoznati, Dobri po svoj prilici, i vladao je njima svima, njihovim voljama i ivotima. Nepoznati se upilji u zanijemjelog hodu Ibru i opet zagrmje: 177- Eno ga! Kesi mu se na ramenu i ruga se svima vama, dobri ljudi. Na noge! Ko ui ezan, neka zaui! Svi da klanjamo! Ljudi se digoe kao omadijani, iako su ve bili klanjali jaciju. Samo je hoda lbro i nadalje sjedio i za-prepaeno gledao u nepoznatog. Nenadno se tre, pa die na noge i sav drhtei povika: - Ljudi moji, ovo nije ni dobar ovjek, a kamoli Dobri. Klonite ga se, ja vam to kaem, va hoda lbro, jer ete zlo proi. Posluajte me ljudi to vam kaem! Ali se niko ne usudi ni da se s mjesta pomakne. Pa ni Eminaga koji je ve vidio Dobrog, ni ueni Mu-labeir. Hoda lbro napusti damliju, a nepoznati pogleda ispitljivo oko sebe i snienim glasom otpoe: - Ljudi, vidio sam kako mu je ove rijei doapnuo sami avo. Nego da mi klanjamo i sjetimo se milostivog Allaha koji nam se smilovao i dao nam lijepu vjeru Muhammedovu. Jer blago onom ko se u njoj rodio. Sjetite se samo onih vjenih strahota dehennemskih i prolaznosti ovog svijeta. Ovaj svijet bijeli je cvijet. Ovi ljudi bijeli su behar. I behar e opanuti i ljudi e svi pomrijeti. I po svakog smrt e doi: po insana, po hajvana, po ptiicu u gorici, sitnog mrava na zemljici. Pri ovim rijeima glas nepoznatog zvuao je blago kao struna na guslama, kao da to ne govori on, nego kao da svira ona frula dolje pod prozorima, pa sve prisutne obuzima nekom umilnom dobrotom i pokajanjem. Sefer Kanjo htjede da zaui ezan, ali mu neto zastalo u grlu, neto mu zaigralo u grudima, pa mu suze grunu na oi. - Pokajte se, dobri ljudi!... nastavljao je nepoznati. - Pokajte se i sjetite se da je dolo ono vrijeme kad Bog uzima sebi sve to je od nae vjere. Jer skoro e sudnji dan. I prije nego to zvijezda udari o zvijezdu i prije nego to se brda i doline proliju kao mlijeko, ne178 stae nas na ovom svijetu i nevjernici e lizati nae stope od alosti za nama. I doi se Jedud i Medud kad nas nestane i popie svu vodu. To su dva uda, dvije Boije ivotinje koje su zatvorene u brda i planine otkako je Bog stvorio ovaj svijet. I oni otada liu brda i planine i skoro e ih polizati. I oni su toliko edni da e popiti svu vodu na svijetu i nestae vode. A nevjernici e lutati poljanama i ugledae svjetlo na njima. I mislie da se to voda sjaji u suncu na njivama, a kad tamo: a ono suho zlato. I ukae ga nogama, jer blago tad nee vrijediti. I e e ih svih pomoriti. Nepoznati zauti, pogleda po svima i neki neobian smijeak kao da kresnu po njegovu grubom i suncem opaljenom licu. - Ezan, viknu on, a Sefer Kanjo zaui i molitva se, mimo obiaja, ponovi u muftarevoj damliji.

I dok su se ljudi klanjali, svaki predan Bogu i molitvi, nepoznatog je nestalo. Alije nestalo s njim i Hasan erbetovia. Iz duboke molitve, ljude je trgnuo glas frule pod penderima koji odlazae u mrklu no i bivae sve tii i tii dok se ne izgubi. A sutradan zorom sastadoe se ljudi pred damijom da se porazgovore o sinonjem neobinom dogaaju. Prvi otpoe hoda lbro: - Ja vidim daje sino sve vas onaj vama nepoznati ovjek opsihirio i obendijao. Ja, beli, njega znam. On je sihirbaz i kradljivac. On nije niko drugi do glavom Suljo emerdi iz Sarajeva. Uio je zajedno sa mnom u Drveniji medresi i znao je bolje uiti nego ikakav hoda. Ali se odade piu, pa kad pokra damijske ilime, uhvatie ga i zatvorie. Otada je prolo vie od petnaest godina, a ja do sino niti sam uo za nj, niti sam ga vidio. I znajte ta u vam rei: otkako on hoda naom nahijom, stoka nam se nemilice krade. To ne krade niko 179drugi nego Suljo emerdi. Ja bih se pred velikim Bogom zakleo da govorim istinu. To ree hoda Ibro, a ostali se zamislie. Neki za-vrtjee i glavama u znak da ne vjeruju u hodine rijei, a Eminaga prozbori: - Eto ljudi, biva, ni meni ovaj ovjek ne lii na Dobrog. Ali zar se Dobri ne moe da pojavi u ruhu i prilici kakvoj god hoe? Ali ima jedna: hodu Ibru nazvao je nevjernikom, a ja znam da je hoda Ibro pravi denetlija, jer sam se o tom uvjerio svojim roenim oima. Mulabeir die glavu i pogleda po svima: - Ljudi, ne grijeite due i sjetite se rijei njegovih. Govorio je on kao to nikad u ivotu nismo uli ni vidjeli. Zar nam on ne pokaza svu veliinu Allahovu? Zar nas on ne poui dobru i pameti? Pa kako samo ude medu nas i kakav mu glas bjee! Onako govore samo dobri, a on je Dobri, tako mi Boga. - Dobri, Dobri - ue se glasovi poput apata. - To to je hodu nazvao nevjernikom, o tom mi nita ne moemo da kaemo: ni da jest ni da nije. Dobri je Dobri, a hoda Ibro je hoda Ibro, mi to svi znamo - zavri ueni Mulabeir. I tako bi. Niko od seljaka ne povjerova hoda Ibri-nim rijeima. I sjedjee jo neko vrijeme pred damijom i razgovarae. A upravo kad htjedoe da se raziu kuama i na poslove, ispade pred njih Beir akota, sa uvika kraj sela. - Ljudi, - veli on - ja ne znam ta je ovo. I sino mi je neko ukrao dvoje brava. Ja idem andarima u kasarnu, pa kud puklo da puklo. - Sramota i za selo za nas sve. Beire, zaboga, ne idi andarima! ree muftar. 180 - andarima, da komu! - kae hoda Ibro. - Ko e drugi lopovima da stane u kraj? I nije tu sam emerdi po srijedi. Ima njih vie. I ja u s tobom andarima. I ljudi utjee i razidoe se kuama, a hoda Ibro i Beir akota krenue put andarske kasarne. U selu, skrivenu u ljivicima, nasta dan. Sve se utialo, samo tu i tamo ouje se djetinji pla, pa opet tiina zaparana rijetkim glasovima. Tako prolazi vrijeme kao i prijanjih dana, samo to su ljudi nekud zamiljeni i to ene pogledaju ee kroz prozore kao da e svakog asa neko neobian da se pojavi u selu. Strah se domogao due pa ih ne puta iz aka nego ih dri kao preplaene i pohvatane ptice, popadale iz gnijezda. Tako proe cio dan i pade sumrak i pade no, a vieniji ljudi opet se iskupie u muftarevu damliju. Samo ne doe hoda Ibro. Ljudi se zabrinue. - Vala bruka, ljudi - otpoe muftar - ako uhvate Dobrog. Kuda e nam obraz i kako emo pred Boga izai. Eminaga ga strogo pogleda: - Dobri se ne moe uhvatiti - kae on. - Ako ga uhvate, onda hoda Ibro ima pravo, jer Dobri ne kradu stoku, nego lopovi. - Tako je - potvrdi Mulabeir. - Samo ja znam da lopovi ne pouavaju niti umiju govoriti rijei Boije onako kao Dobri. - Tako je. - Tako je - rekoe i ostali. Ali, iako je zapinjao, razgovor nije skretao u drugu stranu. I to god udublje odmicala no, uprkos Mula-beirova i Eminagina miljenja, oekivanje je raslo u duama seljaka: hoe li andari uhvatiti Dobrog, ili e se dogoditi kakvo udo. Ali se ne dogodi ni jedno ni drugo. I ljudi se naposljetku razidoe svojim kuama. Kad negdje pred zoru, dva puana pucnja razbudie i 181uznemirie selo. Oue se glasovi i dozivanja sa uvika od akotine kue. Poluobueni ljudi istrae pred kue, a neki odvaniji zaputie se u pravcu pucnjave. Neto docnije ou se jo jedan pucanj, pa za njim i drugi u kratkom razmaku. - andari pucaju na kradljivce. - Pucaju na Dobrog.

- uti! Kakvog Dobrog, pregrizao jezik! - Eno, neko vie u pomo! - Nije. Ono je jauk. Pogodilo ga zrno pa jaue. Sve vie i vie njih pribliavalo se uviku. Prvi su zastajali da ih dostignu oni za njima. - Ljudi, moe nas ubiti koje zrno. Da se sakrijemo ovdje za ovu stijenu pa da priekamo zoru - kae muftar koji se odnekud nade medu ostalim seljacima. Ali ga posluae samo njih nekolicina starijih, a mladi se is-kradoe u pravcu Beirove kue. Vika i dozivanje utiae. Samo se za njihovim leima u selu uo nejasan agor. Dok je muftar sa ostalim starcima uao za stijenom, na uviku se ve odigrao lom ija je predigra trajala nekoliko sati. Naime, im je no pala, hoda Ibro, Beir akota i trojica andara zauzeli su busije i ekali lopove. Prola i pono a oni, rasporeeni oko pojate i tora, pritajeno su oekivali svaki suanj. Naposljetku oue se i tihi, teki koraci i tri prilike pribliie se kroz tamu torskim vratima. Dvije uoe u tor, a jedna osta pred vratima. - Stoj! zaori kroz no, a ona prilika pred vratima dade se u bijeg. - Stoj! Stoj! - opet se razlijee, pa jedan pucanj, i drugi za njim zagrominjae se u tihu no. Jedan od andara potri za bjeguncem, a dvije druge prilike su-kobie se sa druga dva andara na torskim vratima. - Stojte! 182 Noevi na pukama, prislonjeni na njihova prsa, prikovae ih na zemlju i oduzee im svaki pokret. Oni se ukoie, a Beir donese zapaljenu cjepku lua i njihove tamne figure rasvijetlie se pred njima. - Ah, ti li si to Dobri! - uskliknu prvi Beir akota i unese mu lu u lice. U isti tren, dolje podno ljivika, ou se jedan pa drugi pucanj, a za njima jauk. - I on je na - ree jedan od andara. - Vei ovu dvojicu! I lanci zveknue i sve se utia. Hoda Ibro posma-trao je mirno svog nekadanjeg druga iz Drvenije medrese koji je oborena pogleda i ve svezanih ruku stajao pred njim. Onog drugog nije niko poznavao. Zabijeli i zora i proplanci se nazrijee u prvom jutarnjem sumraku. I muftar sa onim preostalim za stijenom krenu naprijed. Podno akotine kue cio opor ljudi. I hoda Ibrin saruk nazire se medu njima. U sred opora dvije snane mrke i zloinake prilike: Dobri i njegov drug. Muftar se zaprepasti i die ruke u nebo: - Eh, hoda Ibro, posvetila se svaka koju ti izusti? Vidi ti njega, ljudi moji! Zar da se on izdaje za Dobrog! A Dobri je utio i mrko gledao preda se. Dva seljaka u pratnji andara, odozdo iz ljivika, nosili su nekog meu sobom. - Hasan erbetovi! - uzviknu neko. - Beire, daj krpe da mu sveemo ranu! - Evo mu i Dobrog, pa mogu sad zajedno. - udim se ja to se njemu predskazuju Dobri. I nestade iz obojice iz muftarove damlije. Seljaci se oslobodili pa prave primjedbe. - Razii se, narode! Razii se! - strogo zapovjedi andar, a opor se ratrka. - Pa i Hasan erbetovi! Ih, bruka za selo, moji ljudi! - huke muftar. 183- Razilazi se, narode! Hoda Ibro poe u pravcu sela, a za njim muftar i ostali. Osveta mu nije bila ni na kraj pameti. ta vie, on se nekud raalostio, pa kao daje sam krivac rasijano gleda preda se i govori tiho, kao sam sebi: - Ljudi, vi niste hodali po svijetu; vi ne znate kakvih sve ljudi ima. Kaem vam: to nije Dobri, to je Suljo Cemerdi, haramija i lopov, a vi svi kao ludi objesili glave, pa maete njima kao da vam je neko zobnice ustako. - Vala, tako je - kae muftar. - Tako je, tako - potvrdie i ostali. 184 KRNATA: I. Kad Mesa Cakan zasvira u krnatu na Mazoljicama, ljudi zaborave na zle misli; neto blago, kao dobrota, uvue im se u due, pa toplo mili po njima i razmekava ih do suza. Malo poslije, zavaeni, ako se susretnu, nekako i nehotice javljaju se jedni drugima, prataju. Mu potrai enu, a momak djevojku; nabujaju im srca od elje pregoleme. A kako tek Mesa svira! I mjesec ga zadivljeno gleda, sa otrog grebena brda Stoca. Dolje, pod njim grad se utia kao da prieljkuje, a jedna zvijezda treperi tako uzbueno da je dodiruju zvui njegove krnate. A Mesa svira: "to nemam krila da se vinem nad njenu bau i da vidim kako se na busenju bjelasa njena koulja kroz srebrnu no! to nisam vjetar da joj kradom pomilujem grudi i da opisujem svoju pustu elju! Krnato, kai joj da mi kap po kap tee iz srca od bola za njom. U kasnu no, ne umijem da naem vrata doma mog, jer mi je svijest pomutila vjeita misao na nju".

Krnata plae, jeca, uzdie, moli, a zatim joj vrisne posljednji zvuk i od bola klone. Dolje u baama neko teko uzdahne. Oaloen, teka srca, Mesa stiska krnatu pod miku i odlazi niz mahalu. Tako, za tihih, ljetnih noi krnata ezne na Mazoljicama, a jedno srce, dolje u baama, drhti i ezne za njom. To srce bije katkad tako silno i nepokorno da 185ga njena sopstvenica pritisne svojom veziljski bijelom rukom da ga ukroti i umiri. Ali je ruka i previe slaba da bi umirila to srce to bije za krnatom. Jer, ni mirisi jasmina u tihoj noi ne opijaju kao zvui sa Mazoljica. To je emsa Muharemagina to ezne za krnatom. To je ptica u kafezu to bi htjela da poleti sa krnatinim zvucima tamo put irina, s njim to joj je krv uzbudio. O, kako su lijepe te daljine! Koliko svijeta! Koliko boja, arenila, zvukova. A u njega, Mee, kudrava crna kosa i oko mu plamti, pali, gdje god se zaustavi. Recite mi, ko moe da se odupre zvucima krnate? Zar jedno naivno i bezazleno srce? Zar krnata svake noi ne izvija sve zamamnije melodije? Zar ene ne podiu i zavjese sa prozora, samo da im njeni zvui lake dopru do srca, da im raspire elje? Zar se djevojke po baama, kao omadijane njenim zvucima, ne pripijaju jedne uz druge, ne zanose u gru i omamljenim uzdasima? Sviraj, krnato, nek poludi cio grad. Sviraj jer ti prosipa sreu, a odnosi nesreu. A jedne noi, Mesa se prikrade njoj u bau, dok je sjedjela na busenju i uznemirena oekivala kad e da se javi krnata. Ona je ve znala kako e ona da otpone: najprije jedan bojaljivi ton, kao da pita: "Jesi li sama? Tiho, prikrau ti se bos, na prstima". A zatim, zatim joj kae: "Boe, kako ti lice sja u mjeseini. U oima ti gori stid. Poljubiu te ovdje, ovdje u podvoljak." I on je ljubi. O, ne! To samo grca krnata na Mazoljicama. A poslije, krnata izvija, uzdie neto u njoj, napinje joj grudi, pa onaj glas, kao topla muka ruka, klizi po njenim bokovima, po slabinama, neujno prelazi na grudi i miluje ih, miluje. emsu hvata omaglica. Morije ed. Grudi se talasaju, i ona plae. emsa plae od bolne enje. Poslije krnata tuno pisnu i zauti. Eto, ove noi, kad je krnata zamukla, on se prikrade u bau njoj, emsi Muharemaginoj. Skoio je preko 186 batenog zida. emsi zastade dah u grudima. O, to nije bio strah. To je samo san. To se njoj samo priinjava. To ona mata. To je i suvie iznenadna radost od krna-tinih zvukova. To je za nju neko neobino osjeanje koje joj oduzima i strah i mo rijei. Neto neujno klike u njoj, cepti, i pomrauje joj svijest. O, to je samo san o njemu i o krnati. - emsa, ja sam - uje ona glas kroz taj san. -Svirao sam ti svako vee na krnatu. Svirao sam samo tebi, emsa. Zaboravio sam i na sebe, svirajui tebi. - Ne, nemoj me, molim te! - drhtavo je govorila emsa, osjeajui kako joj se taj glas pribliava i kako joj se dvije ruke primiu nadohvat. Ali, njen glas bio je toliko uzbuen i mekahan, pa se inilo da govori: "Uzmi, uzmi me, molim te!" Ruke su se primakle. Ona ih osjea. Ona ne vidi nita, ali osjea i njegov vreli pogled na sebi. Ne, ona ne zna sad ta osjea. Drhte joj noge. Cijelo joj je tijelo bez imalo snage. Neto se tako nemono spustilo u nju, pa hoe da padne, da pro-plae, da zagrca. uje ona: - emsa, ja te volim! Poi sa mnom u svijet! ivje-emo kao golubovi. A zatim, kao glas krnate, jo meke i toplije, ona osjeti kako je obujmie dvije eljene ruke. Naas, ugleda dva crna oka; plamte, tonu u njene zjene. uje svoje ime kao da ga vjetar izgovara negdje u bai u kronjama stabla, pa negdje na zvijezdama. I te ruke poinju da bivaju sve jae, sve nemirnije; klize po stasu, cepte na bokovima, drhte na pleima. ini joj se da uje zvukove krnate i predaje im se sasvim. Ti zvui je uzdiu i nose kao nikad dosada. Jo jednom uje svoje ime i osjea neto slatko, sono na usnama, neto to joj ispija duu tako opojno, nikad neuveno. "To me on ljubi", kao da joj se javi odnekud svijest, pa je opet nestade. Ona opet 187uje njegove priguene rijei, ali ih ne razumije, one su mekahne i tople kao ljetna no; one je samo opijaju. - Nemoj, dragi moj! - govori ona gotovo ones-vijeena. Nestrpljive ruke cijepaju joj jelee. O, ne; ona ne uje ni kidanje sedefskih puceta. Nasvjesno, ona se privija uz Mesu, uvija se i klizi kao vreo barun pod njegovim milovanjem. Neto raste u njoj poput divnog bijesa, neto to hoe da se kri, da se daje, zabreklo u bolu i slasti. A njegove nerazumljive rijei postaju sve vrelije, pale i svijetle se nekim vatrenim smijehom. Krnata svira i bolno i bijesno. Njeni se glasovi rasipaju raspojasano, grcaju u boli, u bezdanoj provaliji strasti i sretnog zaborava. Strah li, svijest li, najednom kao da otkri zastor, i emsa, zapanjena, skoi na noge, i zagleda se u to iznenaenje. Jest. On, Mesa, stajao je pred njom. I on kao da je zbunjen. Vidio je tako uplaenu i usplahirenu, pa ne zna ta bi joj rekao. - Ja sam, emsa; ja sam, Mesa to ti je svirao na krnatu. - Jest, da, ti si - kae ona sasvim rasijano i, kao van sebe, okree se unaokolo. Zatim ga pogleda prestraeno, kao na odbranu isprui ruke prema njemu, la-hko vrisnu i nestade je uz bau. II. I sljedeih veeri ula se krnata sa Mazoljica, ali njeni zvui ronili se nekako zaueni; kao da je onaj prvanji ar neko digao sa njih, pa ostali goli, oaloeni, siroti. Oni vie ne prodiru u krv, ne mile uz tijelo. Oni sad izazivaju neku duboku tugu i saaljenje samog sebe. Krnata tui: "to u ivotu jednom proe, to se vie nikad ne povrati. Ostaje nam samo uspomena kao san i alba u duama, teka kao umor od ivota".

188 - Boe moj, ta se sa mnom dogodi - uzdahnu alosno emsa, a krnata nastavlja: "Poi sa mnom u svijet skitniki, jer i on ima svojih radosti. ije srce rani moja pjesma, ostaje sjenka albe na njemu za ivota". Zar da ostavim sve i da poem s njim? Jadna majko moja, kako e me prealiti! Krnata je nastavljala: "Ja ravnam tvojom sudbinom jer sam te osvojila. Koga povedu moji zvui, taj pregara i radosti". A emsa je ovih dana sve pregorjela: i svoj dom, i svoju bau, i svoje roditelje. Pregorjela je, jer kako e svojim roditeljima uskoro da pogleda u oi? Zar se ona i sad, u ovoj toploj kui, gdje je provela drago djetinjstvo, ne osjea ve kao tuinka? Zar ona nije okaljala obraz i svoj i svoga doma? A krnata joj.odgovara: "O, to ne razumije moju pjesmu kad prelazi preko domova u iroki svijet! Svugdje su zvijezde jasne i mjesec ostavlja za sobom ljubavi trag". Zaista, emsa nije sad razumjela ta joj krnata govori. Ona je, kao da je vodi neka nevidljiva ruka, pokorno pola u bau, sjela na busenje i sluala tunu pjesmu krnate. "U svijet, u svijet! Boe moj, ta li e biti sa mnom!" pomisli ona, i ta rije: svijet, doe joj sada kao neko nevieno udovite to se kezi na nju, grubo dodiruje njene najskrivenije tajne, drsko se smije, i svojim prljavim noktima prebira po njenoj dui. Sva uasnuta, emsa je opruena i nepomina. Ova bezglas-nost jo tee pade na emsino raspoloenje, uini je jo bjednijom i bespomonijom. Vrijeme je prolazilo. emsa, kao usamljena dua, sjedjela je u utianoj noi sama sa svojom sudbinom. Tek negdje kasno u no u tup udar o zemlju. To on preskoi niski bateni zid. - emsa, eka li jo? - ekam - odgovori ona prigueno, podatno. 189III. Jednog jutra, kad je ogrozd dozrijevao u vinogradu na Mazoljicama, mahalom pue glas: - Pobjegla emsa Muharemagina! - S kim, alosna joj majka? - S Mesom sviraem. Krnata presta da rui na Mazoljicama, a na Muhare-maginu kuu pade alost i sramota. emsini roditelji zavise se u tugu, a baa kao da zanijemi. I dolazila su leprava proljea i site jeseni. Po bai bujao korov, a emsin trag zavijali zimski snjegovi. Roditelji postae okamenjene suze, a emsa - kafanska pjevaica. Vidio sam je u jednoj kafani u Beogradu. Nije me ni prepoznala. Nekako apatino sluala je zvuke krnate i sumorno se osmjehivala nekim gostima. Izaao sam iz kafane i dugo me poslije toga pratio glas krnate: "to u ivotu jednom proe, to se vie nikad ne povrati. Ostaje nam samo uspomena kao san i alba u duama, teka kao umor od ivota". 190 HADIJIN MA I. ' Grad je pritajio zlobu, jer Hadija bdi. Hadija je zaspao, a grad zareao, pa zalajao. Zato se tama raspukla, pa iz nje izalo zlo. Tako je zlo zavladalo gradom, jer je Hadija zaspao. Jedne zvjezdane noi u Hadiju je uao zmaj. Tako je Hadija postao borac za dobro, tako su zaredali Hadijini dani, puni slave i krvave borbe. Hadija je moan, a zlo je monije; Hadija je blag, a zlo najotrije. Grad ima mnogo kua sa zlim oima; grad ima mnogo budaka sa zlim ljudima. A Hadija ide posred druma. Lijeva mu pesnica grevito pritisnuta na srce, a pod mikom snop drvenih maeva, spremnih za krvavu borbu. Grad drhti i bunca u ezi, a velika damija, okreena, blijeti u suncu, treperi u bjelini, zasjenjuje poglede. Ona nie, izvlai se kroz zelenilo i sa otrim kopljem penje se u nebo, u rastopljeno zlato. Ona bjei iz grada. Povratie se noas da, onako bijela, luta kroz tamnu no, da obilazi gradom, kao vjera u zagrobno, kao strah savjesti, kao nada bijednih. U damijskom dvoritu taman hlad, upalj i pritajen vreba kroz lipe i ciprese. Po damijskom dvoritu nadgrobni niani plamte na suncu i bjee u sjenke. Nenadno, iz dvorita izletje Hadija, luaki vrisnu i jurnu kroz 191sunce, niz ulicu. Za njim zaorie poruge i smijeh, povici i bijes, iz trista stupica. A on jednako vriti i bjesomuno razmahuje drvenom sabljom, pod mikom lijeve ruke jednako dri cijeli snop drvenih maeva, a pesnicu zgrenu na srcu. - Pola Vlaha! Pola Turaka! Pola Vlaha! Pola Turaka - vie Hadija, zaskae u propanj i nemilosrdno odsjeca glave, dok mu bijela, pocijepana duba, leprajui se na suncu, sablanjivo odskae od crne brade i uarenih oiju.

To Hadija sijee nevaljalce, to Hadija trijebi korov u koji zarastaju i Vlasi i Turci. I Hadija ih sijee, niti, a oni niu na sve strane, sve novi i novi. Svakim ih danom vie! Niu! Niu! Mnoe se, pohotljivo pruaju ruke da sve poklope, da sve prigue, pa se iskeze od zadovoljstva, pa zacerekaju, zaurlaju da se cijeli svijet srui, zagrominja u bezdane i crne ponore. Hadija sijee. Padaju glave. Polijeu na sve strane. Krv lipti iz obezglavljenih vratova, razliva se u mlazovima i sva ulica gori od nje. Liu crveni plamenovi, a Hadija juri kroz njihov bijes i, uagrenih oiju, sijee mrcine, poganjake i gramzljivce. Naposljetku, shrvan umoran i sav iznemogao, Hadija se vraa pred damiju i ulazi u sjenovito dvorite. Niza nj tee znoj. Patniko lice blijedo mu je kao mrtvaca, a oi priklopljene crnim vjedama. Bos, zapraenih i ispucalih peta, Hadija umorno hodi po Boijoj zemlji, gazi krv i grijeh, sve u ime dobrih djela koja e on da izvojuje svojim drvenim maem. I dok Hadija, pritijenjen umorom kao morom, spava na hladnom mermeru snom muenika, sjenke se pruaju gradom, dohvataju svjeinu i penju se nad grad, penju se nad ljude i ivotinje, nad drvlje i kamenje. Sve to to se zove ivot duboko ostaje pod njima: i radost i bol, i pla i smijeh, i obijest i glad. Samo HaI dijin duh nemirno luta nad gradom. On je u svemu, on je svuda. On se raduje za sve, on strada za sve. Nad gradom luta jedino duh luaka i fanatika Hadije. II. Te noi sijevale su munje i pucali gromovi. Svuno je Hadija sluao svetaki glas, pao na koljena i, uasnut, dugo drao elo na hladnom mermeru, molei se. Jo pod utiskom posljednje krvave sjee poganjaka i mrci-njaka, Hadija je molio Boga da mu da snage za njegov teki poduhvat. Jer, kie i rijeke saprae njihovu poganu krv i zemlja e ostati ista, umivena. U rano jutro, gladan, sjedio je Hadija na Tepi pred damijom. Ispred njega grajali su ljudi, kupovali ivotne namirnice i hitali nekuda. Sve se komealo, sve se lak-talo, provirivalo i ujedalo u lajavom arenilu. Samo Hadija, gladan, sjedio je mirno na kamenu pred damijom i odmarao se od svojih velikih pobjeda nad poganjacima. Poslije se digao i, obasjan suncem, krenu put mahale da potrai svoje ase. Hadija sve ene naziva asama. ene su hrana, ene su izvori ivota. ene sadre ivote u sebi kao ase hranu. A Hadija ima svoje ase kao to drugi imaju svoje ene. Oslonjen na stub avlijskih vrata, Hadija zakuca zvekirom i dozva ih: - Bog ti dao, aso moja! Bog ti dao sreu da izrodi djecu! Bog ti dao mala, komije halala! A asa iznosi hranu i razgovara sa Hadijom. Hadija jede, a to mu preostane, trpa u njedra. - Hadija, koliko si jue posjekao poganjaka? - 500.000. - A to ne posjee eeragu Hmeljia? 192 193- I on je poganjak, daje novac na interes. I on e pod sablju. Pridolaze i druge ase i sakupljaju se oko Hadije. - Hadija, koja je asa najljepa? - Sve su ase lijepe, sve su ase zlatne, nema runih asa - odgovara mirno Hadija, gledajui nekud mimo ase. - Svejedno, ti najvie voli Fatimu. ' - Fatima je asa od biljura. Ona poji edne sa Bo-ijeg izvora. - Poji li tebe, Hadija? - Poji i mene i svakog ko je edan. - A im te poji, Hadija? - Dobrotom, ljepotom, srcem, oima. - Hadija, a to se emsa krije pred tobom? - Stidi se. emsa rudi kao jagoda. Zato se i krije. - A Selma ti nije asa. Ona ti nikad nita ne da. - I Selmaje asa, samo su nju zatrovali poganjaci. Tako se Hadija razgovara sa asama. Tako se ase smiju i Hadiju miluju pogledima. A Hadija je krotak kfto jagnje, Hadija je sretan kao mudrac. asa je iznijela hljeba pred Hadiju. III. Doi do crte, a ne prelazi je. Jer, preko crte je zlo. Nju prelaze samo poganjaci, ljudi prljavih dua. I gdje se god potegne crta, oni su iza nje. Crta je njihova brana od svake potene misli. Iza crte je avo, ejtan. - Ne preko crte, Hadija! I kao opren, Hadija se trza, vraa se i prelazi u drugu ulicu.

- Ne preko crte, Hadija! 194 I Hadija se opet trza, vraa se i prelazi u drugu ulicu. Samo kad sijee mrcinjake, pree na njihovu stranu, jer se zlo najbolje ubija u korijenu. Kada su crte sa obadvije strane ulice, Hadiju zarobe poganjaci. Tada prislanja leda uz zid i strpljivo eka. - Hadija, zarobie li te? ., ,i - Zarobie, mrcinjaci. - Pa dokle e biti rob? - Dok se poganjaci ne oslade. - Zar je zlo slatko, Hadija? - Slatko je za one koji ne vide dalje od nosa: slatko je i za one koji pljunue na due. A slatko je i za one koji se prodadoe - odgovara Hadija. Poslije, kad se poganjaci oslade, oni se razilaze, crta se die i Hadija nastavlja put. Hadija prolazi ispred trgovine brae Krehia. U duanu prijatelji, muterije. U duanu razgovor, smijeh. Neko mae, zove Hadiju, Hadija ulazi i zauzima mjesto u uglu do vrata. - Hadija, evo uzmi koliko god hoe! - vie najstariji Krehi i po banku, pred Hadijom, razastrte hrpe banknota raznih vrijednosti. - Neu. Ti si poganjak. Isuvie si uzeo sa Boije hrpe. A Boija je hrpa svaija. Neu. Zaplakae sirotinja. - Pa i ti si sirotinja, Hadija. - Nisam ja sirotinja. U meni je zmaj. Evo ga pod rukom. Pogledaj! - i Hadija uz opi smijeh, mirno pokazuje desnom rukom na lijevu aku, zgrenu na srcu. - Pa to ga ne pusti da uniti sve poganjake? - ao mi djece, ao mi sirotinje i potenih. Jer, zmaj je snaga bez pameti. On bi potrao sve ivotinje na zemlji. - A poruio ti naelnik da e te uhapsiti - kae neko. 195- Ne moe. U meni je zakon. A zakoni se svi jednako zovu. - A gdje je tvoj zakon, Hadija? - Moj zakon je najprije u meni, pa u zmaju, pa u mau. On je na tri mjesta, jer se tako i rodio. - A naelnikov je zakon u knjizi, Hadija. - Neka piu oni koji sluaju, jer to je njihovo. Oni koji raaju, oni ne piu, jer su oni vrelo zemaljsko. - Jesi li gladan, Hadija? - Nisam. Jeo sam iz jedne ase. - A zato ne jede iz dvije ase, Hadija? - Iz vie asa jedu samo poganjaci. - uli smo da se eni, Hadija. - Zmajevi se ne ene, jer niko nije u stanju da im kuu sagradi. - Kako nije? Evo para koliko god hoe? - kae najstariji Krehi. - Zmajeva kua se ne zida parama. Zmajeva je kua smrt svih mrcinjaka, pa i tvoja. Nastade urnebesni smijeh u duanu, a Hadija izae na ulicu. Za njim istrao neiji deko i tisnuo mu dinar u ruku. IV. Hadija je vihor koji leti zemljom; Hadija je bujica kojoj nema brane. Posljednjih dana njegov edni ma ee polijee iz korica. Bujice krvi teku drumovima. Svaki put, umoran, Hadija se vraa, pred damiju, sa skrenim maem do balaka. Ali, kako god niu mrci-njaci, tako niu i Hadijini maevi. Neko nevidljivi donosi ih u damijsko dvorite i ostavlja vie Hadijine glave. 1% Trese se zemlja od jauka mrcinjaka, a ase premiru od straha, i Hadija im odlazi da ih umiruje. Jer, ase su krhke. Treba ih pomilovati pogledom, treba ih ohrabriti razgovorom. Naposljetku, treba se iz asa i nahraniti, jer nije samo u naramku nego i u koraku. Hadija i ne gleda vie na mrcinjake. Ne svraa vie u njihove duane. Ali zato crte rastu na svakom koraku. - Ne preko crte, Hadija! - Ne preko crte, Hadija! - vikahu kud god se Hadija makne. I crte rastu, iskrsavaju na svakom koraku, mnoe se, zapliu se i prekrivaju zemlju dokle oi dopiru. Iz dana u dan Hadija je sputaniji, iz dana u dan Hadiju prisiljavaju da proliva krv na potoke. Osvajaju crte osvajaju, a Hadija se zaleti i sjee, sjee do iznemoglosti. Krv se razliva preko crte, a Hadija nita ne vidi pred sobom do bijesnog plamena u koji propada kao u bezdan.

Tako je Hadija poeo da pada u nesvijest, tako se poeo da gasi zmaj u Hadiji. Zgrena lijeva aka poela je da poputa, a sablje da klize ispod pazuha. Hadija je iznemogao. - Ne preko crte, Hadija! A Hadija stade, osloni se na zid i eka dok se poganjaci oslade. Zmaj je umro u Hadiji. Hadijina sablja prestala je da sijee. S prvim jesenjim kiama spade mrtav zmaj Hadiji u noge, pa kao da ih pritiskuje olovo - ni s mjesta. I dok je Hadija nepomino leao na svom izderanom gunju, jedne tamne noi ude smrt u damijsko dvorite, stade pred Hadiju i zapovjedi kratko: - Ja sam smrt. Spremaj se! - A poganjci? - izusti iznenada Hadija. 197- Za njih ostaje na zemlji tvoj drveni ma - odgovori mu smrt. Tek sada, na svoje veliko zaprepaenje, Hadija primjeti da su mu maevi bili od drveta. Sutradan u damijskom dvoritu, nali su Hadiju mrtva, sa zaprepaenjem u oima. 198 "IMATI" I "BITI" HAMZE HUME Znaajni filozof i kritiar R. Garaudv govorei o F. Kafki i S. J. Persu kae da je sva moderna poezija od sredine XIX vijeka obuzeta pitanjem "biti" nasuprot stavu "imati". ini mi se da se ovom izlobom preostalih i sauvanih dokumenata postavlja pitanje staje Hamza Humo imao a staje bio u najobinijem ljudskom, nikako filozofskoapstraktnom smislu. Jer, mnogi jo uvijek ivo uvamo sjeanje na njegov lik i znamo da je za Hamzu bitno znati i ta je on imao, a ta je bio, o tome govori cijelo njegovo djelo, u kojemu se moda i izjednaila ova dva inioca pjesnikova bia. Repertoar Ham-zina "imanja" vanredno je zanimljiv, jer bi se, s obzirom na bohemsku prirodu pjesnikovu moglo oekivati da nema nita. Poslije M. C. atia to je svakako najizrazitiji bohem u Bosni i Hercegovini knjievnog roda sve do danas, ali koji je imao i svoju posebnu i jo neprouenu ivotnu putanju, evoluciju. Hamzina biografija mogla bi da bude isto tako rjeita kao dio njegova pjesnikog bia. U stvari, kad malo poblie pogledamo u situaciju H. Hume danas, spoznajemo da su sva pitanja o Hamzi jo uvijek knjievno i neknjievno otvorena, daje kritika veoma malo ta rekla o ovome izuzetnom pjesniku Hercegovine meduratnog i poratnog doba. Najveim dijelom ono to je reeno danas je totalno van knjievne upotrebe, jer je proizvoljno i uzgred izuteno. Nema moda naeg vanijeg pisca srpskohrvatskog jezika koji je po199slije smrti toliko bio zanemarivan sve do najnovijeg vremena. Sada znamo da se sprema prvo korektno izdanje njegovih spisa, a upriliena je i studija Hamzina djela. Ova izloba dolazi u pravi as da ljubiteljima toga djela prui koliko-toliko uvid u Hamzinu knjievnu zaostav-tinu, tu drugu i pravu idealnu grobnicu pjesnikovu. Bilo bi bar meni veoma drago kad bi se ovdje meu rukopisima, primjercima knjiga, fotografijama, nalo i jedno pismo iz vremena oko 1930. u kome Hamza ispoljava svoj za ono doba toliko napredni pogled na drutvo i svijet, koji sasvim granii sa marksistikim. Jer mi jo uvijek moramo da svakog naeg pisca pomalo pravdamo to je bio ovakav ili onakav, to je bio samo pjesnik a ne po urneku teoretiarevom. Naime, obino je kritika znala da se povodom Hamze razmae u svom preziru prema njegovu "sevdalisanju" i "folklorizmu"; zato bi svakako tim kritiarima neto kazao dokumenat ovoga roda. Jasno, nikad nije sigurno da e biografske dokumente kritiar ljudski i knjievno upotrijebiti i moda je zato kod nas biografska vrsta toliko diskreditovana naim ekstremizmima. Zato je za estitanje ova incijativa da se u Stocu (iako to nije Mostar, rodno mjesto Ham-zino, ali je isti hercegovaki zaviaj) iznese pred publiku zaostavtina Hamze Hume na ovom Slovu Gorina. Najprije nas zanima da vidimo u cjelini ta je od Hamzinih rukopisa ostalo i nema li to javnosti nepoznato. Zatim je bitno vidjeti nema li tragova varijanata njegovih tekstova, posebno pjesama i nekih ve dosad poznatih proznih tekstova, kakav je onaj neodredivi, ne-sagledljivi i neobuhvatljivi Grozdanin kikot. No sve je, i ostalo, dragocjeno i trebalo bi sve to tako i gledati i njegovati, za kritiare interpretatore koje jo uvijek eka Hamzino djelo. Karaktiristino je da nijedan znaajniji kritiar jugoslovenski nije se nikad poduhvatio Hamzina djela kao naeg jugoslovenskog fenomena, koji nagla200 eno trai da se Hamza razmotri i sa gledita imati kao i biti a sa nijansom koju smo maloas istakli. Ako nam ova izloba ne prua moda i potpun odgovor na ovo prvo pitanje, ostalo bi nam da kaemo neto o drugom, za ovu priliku samo prigodno i pod-sticajno za mlae izuavaoce bosanskohercegovakog knjievnog nasljea a takvih mladih snaga mi danas imamo, te je oekivati da emo uskoro dobiti i cjelovitiju sliku lika i djela ovog pjesnika, kojeg nijedan drugi ne moe niukoliko zamijeniti. U stvari, i prvo pitanje treba doslovno uzeti u pozitivnom smislu, i sagledati najprije Humino "imanje" sa pjesnikog gledita. Nesumnjivo to je najprije njegov pjesniki jezik, koji blista rjenim, neretvanskim i radoboljskim bistrinama i odbljescima, istotom jednog dragulja, najljepeg vida naeg knjievnog srpskohrvatskog jezika. A ipak, znamo da je Hamza i taj jezik u toku svoje

pjesnike karijere ponekad teko zanemarivao prihvatajui druge vidove izraza, za koje nije mogao imati unutarnjeg jezikog sluha i impulsa. To njegovo proerdavanje glavnog svoga blaga, podsjea nas na njegovu pjesmu u kojoj se on pita o svome identitetu povodom orijentalnog oblika i izvora svoga imena. To je moda jedina tragina strana u djelu ovog dionizijski raspoloenog pjesnika, a dionizijstvo iskljuuje traginost. Imao je uz to i svoju domaju, svoj zaviaj, a i to bi trebalo nekako odrediti poblie jer kako mi nedavno ree jedan na knjievni kritiar iz Sarajeva, udno je da recimo nema Mostara, izriitog, u njegovu pjevanju (i pored Poeme o Mostaru), daje sve pomaknuto u sferu razrijeene apstraktnosti, kao i Grozdanin kikot koji nam vjeno namee pitanje o identifikaciji ovog ili onog elementa u toj divnoj poemi, romanu, prii, djelu koje izmie svakoj klasifikaciji. Slino je jo prije Grozdaninog kikota, poev od Nutarnjeg ivota, sasvim ekspresio201nistiki stilizovanog, u duhu godina javljanja poslije 1918. kada je on pjesnik koji ide uporedo s A. B. imi-em, to se tie stila i s njime ini glavnu pjesniku pojavu Bosne i Hercegovine toga trenutka. Za Hamzino "imati", moda je Hercegovina kao obiljeje dovoljna, ako se samo ona shvati doslovno, kao leite iz koga je pjesnik svoju pjesmu izveo, sa svima komponentama slavensko-orijentalnog sastava. A taj stav nije nikako biografiarska deformacija, ve suta istina Hamzina pjevanja, Hamzinog produenja one tradicije koju je u njegovoj porodici zasnovao alhamijado pisac Omer Humo, prije jednog stoljea. Jasno, ono to drai radoznalost jest ta orijentalistika dionica, nasljedno utkana u Hamzino bie kao god i slavenska njena iskaznica u vidu sevdalinke. Nae dananje vrednovanje nije vie nimalo potcjenjivako u odnosu na taj orijentalizam, jer mi smo svjesni velikih poetskih dometa tog istonog, tursko-perzijsko-arapskog svijeta sa Hafizom, Omerom Hajjamom, Firdusijem i Delaludinom Rumi-jem kao vrhovnim iskaziocem poetinosti islamskog Istoka u kome se sueljavala indijska tradicija sa helenskom kulturom. Sa ploa istonih samo nam evidentno kazuje tu genetiku osobenost Hamzinog pjesnitva. Niko jo nije nijednu misao suvislo kazao o tome Hamzinu poetskom orijentalizmu, za koji je potrebno poznavanje velikih podruja poetike orijentalnog pjesnitva. Zato je Hamza koji je sve u djetinjstvu upio pa tako i indijskog pjesnika Rabindranata Tagoru, lako prihvatao kao stih i stav. Druga je komponenta tog pjesnitva stara slavenska mito-psihologija, koja se najpotpunije ispoljila u Grozdaninom kikotu, gdje je jasna odredba bogumilskog okvira vremenskog i prostornog, hercegovakog. Jasno, on je i u jednoj i drugoj komponenti imao izvjesne prethodnike, za orijentalnu, istaknimo samo Safveta Baa-gia i M. . atia, a slavensku, bar za njegovo doba, 202 najizrazitiji je njegov parnjak i u mnogo emu saobra-enik Rastko Petrovi sa svojom Groteskom gospodina Peruna boga groma, sasvim ekspresionistikog sistema izraza. Taj spoj drevnog i modernog istovetan je kod oba ova velika pjesnika. Hamzina poema je opet cjelovitija i jednostranija nego Rastkova, koja je modernija, izrazitija vremenski i stilski za epohu ekspresionizma. Jedan elemenat je dovoljan da potcrta tu komponentu pored naglaavanja da su Grozdan i Grozdana bogumili. To je podvuen erotski impuls, jednako svojstven istonoj indijsko-islamskoj kao i manikejskoj heretikoj civilizaciji, za koju eros i seks nisu sramota ve najljepa prirodna ljepota. Napokon, uz ta dva izvora i toka Hamzine poetske tvorevine, treba bar neto naglasiti o njegovu mjestu u meduratnim konstelacijama. Ako je on sa imiem mogao dijeliti prvenstvo u BH poeziji dvadesetih godina, u jednom je moda bio jedinstven: da je izazvao cijelu jednu stilsku kolu sljedbenika, darovitih pjesnika, koji su poeli u treem deceniju naeg stoljea. To je takoer potpuno prenebregnuto od kritiara koji su o Hamzi najee odve olako i samouvjereno donosili sudove i presude. Medu te njegove sljedbenike svakako treba pribrojati i Maka Dizdara, stolakog pjesnika koji je dosegao jugoslovenske visine izraza poslije drugog svjetskog rata. Ostaje nam da neto kaemo o problemu "biti" Hamzina pjesnitva. Ko je i naroito ta je kao pjesnik bio Hamza Humo, pitanje je koje ide uz svakog modernog pa i klasinog stvaraoca. A Humo je nesumnjivo prvenstveno moderan pjesnik, kako je sam sebe pro-slovio u Nutarnjem ivotu, prvoj svojoj zbirci stihova. No, to je i razumljivo s obzirom na maloprije iznesene genetike komponente pjesnikove, taj modernizam is-poljen kao ekspresionistiki zahvat u svijet, sasvim se 203to ot ""o l 3 N ii gI p 3.

o 3 ti -i 3 po I i a. o 3 5 => tf. N gi > 3 2-g' . 3 n B-. Ii rt ^ 3 03 i IIB. o ti- "i 2 ff.2 p 3 2 p s1l S:^fi 1 lili I! 1 ti &i l! 3- o S N 3 c; o 3 p P ri o N P 3 p o , ft) S 3 <2. 3 3 o II as 3 ? s; o ? ^ 2. 8< ^ S < ^ noN P - e _ i-5p l 1i a. sl cr. 9 sr rt 3 ^ 1& s.|8-S r 3 2 2, ^ o 5g p PJ p o t" rt S3 rt. 7^ r.s ffi

-i: O -

a" o Si 33 s: 9 3 2*. to oPJESNIK KAO PRIPOVJEDA (odlomci) U vrijeme kad je pisao Grozdanin kikot Humo je napisao i svoju moda najbolju kratku pripovijetku, Sev-dalijina ljubav ("Srpski knjievni glasnik", 1925), u kojoj je kao pripovjeda takoer govorio jezikom pjesnika. Kada se pojavila u knjizi Pod rvnjem vremena (Sarajevo, 1928), prvoj Huminoj zbirci pripovjedaka, Jovan Kri je o njoj napisao: Sevdalijina ljubav, umetniki najuspelija pri-povetka, ispada donekle iz okvira i atmosfere ele zbirke. U sevdaliji Biberu, roenom bratu oro-vieva Zulumara, analiziran je pun pojam sev-dalije. To je orijentalni Don Zuan koji voli sve ene i kada ga, za asak, zanese i opije ljubav jedne ene, on e u tom osetiti slabost, koju e pobediti snagom pregaranja i uteiti se pesmom i vriskom kroz mahalu. Sevdalija je ovek koji ivi u svetu "slatkog emera i albe za ivotom", jer je veno edan ivota, iako ga stalno pije na njegovim najistijim izvorima.1 1 Jovan Kri, "Pod rvnjem vremena - pripovetke Hamze Hume" (1928), Sabrana djela, 1, Sarajevo, 1979, str. 167. - Povodom iste knjige Alojz Smaus je u asopisu "Misao" zapisao: "Ako se u ovom prikazu nije posebno govorilo o "Sevdalijinoj ljubavi", inae jednoj od njegovih najlepih pripovedaka, treba se setiti daje ta pripovetka raena u anru "Grozdaninog kikota" i karakterie stoga samo ranije ve isticane osobine pievog talenta." (Misao, 1928, sv. 5/6, str. 362). 207O takvim likovima priao je, dodue, ve Svetozar orovi. (Moda vie nego "zulumar", Huminom sev-daliji Biberu je "roeni brat" onaj oroviev mladi ada-mija Osman-beg, iz pripovijetke "Osman-begova ar-gija", kojeg enska ljepota opinjava samo dok mu nije u posjedu i samo dotle dok je pjesmom i argijom mami). Ali dok je orovi o takvim likovima priao kao o "zanimljivim i udnovatim ljudima", koji su po svojoj neobinosti vrijedni prie, Humo je u sevdalijinoj ljubavi saivljeno uronio u sam svijet derta i sevdaha. I to nije bila analiza tog svijeta, kako je pomislio Kri, ve neposredan i dubok doivljaj. Upravo zato to je koncipirana kao doivljaj, a ne kao distrancirani analitiki prikaz, ta Humina pripovijetka je umjetniki vrlo uspjeno rijeila osnovni stvaralaki problem koji joj je zadao sam svijet o kojem ona govori. Jer, taj svijet je sav zapravo samo jedno raspoloenje, i vie zbivanje u dui (uistinu, u dvije komplementarne due, u dui sevdalije Bibera i u dui djevojke Ie), nego zbivanje u vanjskom svijetu. A ono stoje u cjelini sazdano od takve slikovno neuhvatljive i pojmovno neshvatljive - duevne grade zahtijeva od umjetnika adekvatan izraajan oblik, u kojem ne smije dominirati nita to i samo ne treperi kao dua, nita to je odve vrsto i precizno, nikakva jasna i zaustavljena slika, nikakva logino razvijena "pria." U Sevdalijinoj ljubavi Humo je zaista uspio da iznese pred nas jedno ivo stanje due, ne da bi ga uinio predmetom promatranja i poimanja, ve da bi ga izloio naem neposrednom doivljavanju, kao zbivanje koje se pred nama - takorei uivo - odvija. Zato, kad itamo tu pripovijetku, moe nam se uiniti da ono to se dogaa u duama njenih junaka osjetimo neposredno u tekstu kao reli puls jedne silovite ljubavne strasti, istovremeno 208 meke i divlje, omamljujue i razorne, boleive i vatrene, sjetne i mrane, srene i fatalne. U stvari, Humo je u toj pripovijeci umjetniki konkretno obradio ono o emu je tri godine kasnije, u Spomenici "Gajreta" (1928), uopeno dokazivao, tvrdei za sevdalinku izmeu ostalog i ovo: Ona obuhvata one nae unutarnje porive s kojima smo mi nekoji, pod uticajem Zapada, formalno ve raskinuli, ali koji zapretano tinjaju u nama, da razbukte na mahove snano i fatalno, u krvi i ploti. To je ona sevdalinka koja je upropastila na hiljade egzistencija i ivota uz saz i aicu, odvodei u neki ljepi i arobniji svijet derta i slatke albe, da ovjeka zanese u vrtlog razdragane boli i omamljenosti.1 Biber, junak pripovijetke Sevdalijiina ljubav, jedan je od zatonika tog "sevdisanja", koji se omamljuju pjesmom i ljubavnom enjom, ljubavnim osvajanjem i der-tom i koji ne prestaju da se predaju toj omami, uvijek iznova volei, eznui ili osvajajui, kao da sevdah i nije ljubav (tj. "osjeanje afekcije prema drugoj osobi") ve stanje ekstaze, "vrtlog razdragane boli i omamljenosti". I cijela ta pripovijetka o sevdaliji Biberu zapravo je poema o jednoj takvoj sevdalijskoj ljubavi, koju Humo prati u njenom razvoju, od trenutka prvog ljubavnog nemira i nesavladive udnje preko asova zanesenog ljubavnog osvajanja (i podavanja) do konane tune praznine i pustoi. Po tematici, po osnovnom osjeanju, kao i po kljunim prizorima to je, dakle, izrazito erotska pripovijetka. Ipak, za nju se ne moe rei ono to je Humo rekao za sevdalinku: "njen glavni elemenat, ero1 Gajret 1903-1928, uredio Hamza Humo, Sarajevo, 1928, str. 35.

209tika, podreuje sve ostale".1 Istina, mnogi kritiari su bili skloni da tako neto kau i za ovu pripovijetku i za cijelo Humino knjievno djelo. I ne bez razloga. Jer, Humo je i u svojim pjesmama i u svojim pripovijetkama esto pokazivao neobinu opsjednutost erotikom, kao daje i sam padao u "erotski trans", kako je to primijetio jo Kri, i kao da se i sam preputao onom "vrtlogu" sevdaha i sevdalijskog derta. Ali Sevdalijina ljubav (uostalom, kao ni Grozdanin kikot) uope nije po svojoj strukturi usredsreena na erotiku kao neki centralni motiv, kojem bi sve drugo bilo podreeno (ne samo u ivotu ovjeka, i ivotu due, ve i u narativnoj strukturi pripovijetke). U tom pogledu ilustrativno je sa Sevdalijinom ljubavlju uporediti raniju Huminu erotiku pripovijetku, Strast ("Raskrsnica", 1923). Napisana u ekspresionistikom maniru, ta pripovijetka zaista pokazuje Huminu opsjednutost erotikom kao naglaeno ulnom ljubavnom strau, koju pokreu neki neshvatljivi, tamni nagoni. Ali u njoj erotika doista sebi podreuje sve ostalo. Evo kako je tu, naruralistiki ogoljeno, prikazan in ulne ljubavi: (...) Pili su tako dugo dok ve nisu dospeli do ludila. Ana se nenadano zacereka, zbaci koulju sa sebe i poe plesati po senici. Njeno belo telo bletalo je srebreno na meseini. Izgledala je kao pobesnela, mlada avolica. Raspletenih kosa i ua-grenih oiju, kretala se ona u ludom i vratolomnom ritmu po senici. Crni je sedeo na stolici i buljio u nju kao u kakvo privienje. Tako pleui, ona se ponovno zacereka, skoi na krevet i poe se previjati i zavijati kao besomunica, a Crni, obe-zumljen, zanjiska i baci se na nju (...) 1 Hamza Humo, "Sevdalinke", Sabrana djela, VI, str. 108. 210 Kad znamo da je i mu te Ane negdje u blizini i da ona zavodi njegovog prijatelja, onda nam postaje jasno daje erotika tu zaista podredila sebi sve drugo, i to do mjere u kojoj sve unaokolo postaje prazno i pusto, pa ta okolna pusto uzvratno djeluje na osnovni motiv, praznei njegovu erotinost do besmislenosti. U Sevdali-jinoj ljubavi, meutim, sve se deava drukije, a i sam in ljubavi kao da tu iz sebe zrai neka dublja znaenja i iri ih unaokolo kao panerotski smisao sveg okolnog svijeta: I kapidik je krinuo. Pod andudom na i-menu igrale su sene pritajene i nasmejane, slutei ~~ neto i apui. Mesec se provlaio kroz granje i potok poigravao i eretao prkosno. Skriven i pritajen apat ispod andude uljao se pod stabla. A Ia, sva umotana u zagrljaj, predavala se milovanju. Ona je ula samo neki pijani um unaokolo, koga nestaje i nestaje negde dole iza nje, dok je njegov zagrljaj uzdie i nosi iznad Kamenjaka, iznad bata u meseinu, put zvezda. A zvezde su sile s mesecom i smejale se u kronjama andude. One su sve videle. Biberov apat i toplo milovanje pretvarali se u bes, u ujed, i Ia je nenadano poela da grca, da se daje i otima. Biber joj kida haljinu, lomi je divlje i ovlada njom elom. Zvezde su poele da kaplju kroz granje i da se prosiplju po njima. Mesec se glasno cerekao, a potok kikotao kao da ga neko golica. I sve je odlazilo, irilo se unaokolo po batama i stiavalo se. Ovaj ljubavni in, ka kojem je junake pripovijetke otpoetka vukla neodoljiva erotska enja, prikazan je ovdje vie kao eksplozija dua nego kao konvulzija puti, doista kao stanje due koje je sposobno da se iri unaokolo i da postaje stanje svijeta: "...I sve je odlazilo, 211irilo se unaokolo po batama i stiavalo se... I sve ponovo zagrca, zagrca, kao u bolu, kao u bunilu, malakui u priguenim krikovima. Sve se stia i zamoran um polee po irini. Negde vrisnu tica..." U tom panero-tizmu, i u sveopem odzivu svijeta na zov ljubavi, nesumnjivo ima i nekog orijentalnog misticizma, kako je to vie puta reeno za Huminu implicitnu filozofiju erotike. Meutim, za narativnu strukturu te pripovijetke vanije je da je to erotsko stanje due - i panerotsko stanje svijeta - Humo uspio ukljuiti u sam tekst pripovijetke, koja je na taj nain postala poetka evokacija, a ne pojmovna elaboracija, jednog sveobuhvatnog, erotskog raspoloenja, kojem ni sam pripovjeda ne odolijeva. Osjeajui, valjda, duboko u sebi, u "krvi i ploti", destruktivnu snagu sevdalijske "razdragane boli i omam-ljenosti", Humo u Sevdalijinoj ljubavi doista nije ni prikazivao ni analizirao "sevdaliju" kao tip ljudskog ponaanja, ve je saivljeno evocirao samo to sevdalijsko raspoloenje. On tu zapravo i ne pripovijeda o sevdaliji Biberu, bar ne na nain na koji je, na primjer, orovi "opriavao" svog Osman-bega u pripovijeci "Osman--begova argija". Naprotiv, on ukida pripovjednu distancu koja tradicionalno razdvaja pripovjedaa i predmet pripovijedanja, pa svim svojim biem ulazi u svijet o kojem govori, doivljavajui ga iznutra, kao raspoloenje koje je proelo i njega i sve unaokolo. A pri tome on ne govori u 1. licu, kao "unutarnji pripovjeda", koji - kao stanovnik svijeta o kojem govori - polae prirodno pravo na raspoloenje koje u tom svijetu vlada. Sevdali-jinu ljubav Humo ne struktuira u Ich-formi, kao to je inio u "Grozdaninom kikotu" gdje je glavni junak istovremeno i narator. Uprkos tome, Humo i u ovoj pripovijeci uspijeva postii izrazito ekspresivnu vrijednost narativnog govora, iako nigdje ne odaje izvore te nesumnjive ekspresivnosti. Ovdje on to ini na taj nain to sam govor stilizuje kao poetsku ekspresiju, u kojoj 212 se ponitava identitet govornog lica, ali se zato uspostavlja puna jednodunost subjekta i objekta govora. Mi osjeamo u melodiji reenice, u ritmu sintaksikog seg-mentiranja, u epitetima i metaforama, u personificiranju i sveukupnom saglasju prirode i due da Humo ne pripovijeda o neemu van sebe, ali i da ne izraava neto to je

samo u njemu, ve da - postupkom pjesnike evokacije - puta da potee matica jednog raspoloenja koje se iri i sve preplavljuje: A kad se mesec uzdie, pa se pun, zlatan i tih, zaustavi nad tamnim konturama brda, neki velianstven i neujan smeh preli sva srca, a na grad zasta i preobrazi se u svetlu njegovu. Sve se pritaji i zanemi. No skide haljinu, blesnu i rodi se sevdah, teak i neprebolan sevdah, pun derta za bezdano opojnim i nedostiivim. A otud, ispod Huma, sa Raljevina, donese tiha no mekan i zanosan glas pesme, glas to pada na duu kao melem, leci i opija oseanja, da im probudi jo bezdanije i nedohvatljivije elje. On se zatalasa, zatalasa i zasta u visinama, nosei duu nekud u irine, ljuljnu se zanosno i razli po tiini. I dah lia pritaji se u mahali. U stvari, u Sevdalijinoj ljubavi Humo je jo jednom progovorio kao pjesnik, koji ne posmatra svijet, ne analizira, ne zauzima stav, ve puta da ga nosi jedno raspoloenje. Tu kao da se dogaa ono to je Humo rekao za dejstvo sevdalinke: "Neto vam ustane u grudima toplom bujicom, obuzme vas zanos i vi niste vie svoji. Nosi vas plima, nosi vas u neke krajeve koji su vam i poznati, ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli."1 U Sevdalijinoj ljubavi Humo govori u 3. licu, ali pri tome ne odraava svijest o sebi kao pri1 Isto, str. 98. 213povjedau koji nam posreduje svijet o kojem pripovijeda. Zato se tu potpuno gubi ona naspramnost pripovjedaa i predmeta pripovijedanja koja je inae karakteristina za naraciju u Er-formi. Umjesto toga, tu se, kao u pjesmi, sve rastapa u raspoloenju, koje, irei se, proima sve ega se dotakne. Evo kako Humo evocira Iinu ljubavnu enju i evo kako ta enja izlazi iz nje i iri se unaokolo: (...) srce zadrhti kao preplaeno tie. Bele ruke Iine poletee na grudi da umire taj drhat, da zaustave tu plimu to omamljuje i nosi, nosi nekud k njemu u pijane zagrljaje, u besvest. I ruka pritee grud, pritee, i Ia zatrepti, zatrepti i ma-laksa. Jedan uzdah apnu u cvetu, u liu na odreni. Ia lei zatvorenih oiju, malaksala, sa smekom na licu. Potok se budi, otima i grca kao jogunast i sladak deak (...) Nema tu ni slike ni naracije; sve je samo stanje due. Ali ni ono nije predmet promatranja i analize, ve je raspoloenje koje je proelo ne samo svijet o kojem se govori ve i jezik kojim se govori. Stilizujui pripovjedni iskaz kao poetsku ekspresiju, Humo uspijeva da pred nama pokrene raspoloenje, ali i da ga prevede \x jezik, koji nas onda kroz njega pronosi kao kroz svoj vlastiti semantiki ambijent. A da bi to mogao, taj jezik mora odustati od svih gramatikih, logikih i opaajnih povezanosti: "I ruka pritee grud..., i Ia zatrepti... Jedan uzdah apnu u cvetu... Ia lei zatvorenih oiju, malaksala... Potok se budi, otima ..." Deava se ba ono to je tajger rekao za lirsku evokacija i lirski stil: "jeziku nisu potrebne nikakve povezanosti, jer je ve sve sjedinjeno u raspoloenju." A staje drugo nego lirski stil, kad Humo sve proima istim stanjem due i sve preobraava prema osnovnom raspoloenju: 214 Neto ulno i razbludno krije se u ovoj vlazi to pod jakim suncem tinja omlohavilo, a nou se budi da se protegne, da se opije i splete u gru poude negde na imenu pod andudom. Govorei kao pjesnik, Humo dovodi sve oko svojih junaka u isto stanje due: mirisi cvea su kao uzdasi; bele kuice blete pune jezive i neshvatljive enje; bate pevaju neku nadzemaljsku pesmu od koje raste dua i prelazi preko zaspalih brda u slatkom bolu veite enje; mesec razleva svetio po daljinama i otvara duu, otvara zemlju i sve tajne nesvesnih elja; pritajeno oslukivanje sakri se i polee po travi, itd. itd. A kada Biber u bati kraj vode pod mjeseinom osjeti "neto teko, kao da neka pusto pade na nj", pa zapjeva iz puna grla: "Kad je alma za trganje bila,/Moja draga za ljubljenje bila...", - sav okolni svijet se zaas preobrazi i uznese, kao da je sav ponesen plimom ljubavne enje: I glas zadrhta negde u visinama, uznese se i razasu po mekanim i pijanim irinama, a mesec silazi, juri sve blie irokoj smokvinoj kronji, neujno pade u granje, pa nekud iv, nasmejan, zapljusnu Bibera i rasplinu se. Bata se sva preobrazi, kliknu, rodi se novi ivot, i zaas - nestade svega. Govorei tako kao pjesnik, Humo je, meutim, ipak uspio da u Sevdalijinoj ljubavi izgradi vrst sklop narativne strukture i tako ostvari jednu ne samo poetinu ve i potresnu i znaenjski slojevitu pripovijetku. Istina, fabula mu je i tu, kao i u Grozdaninom kikotu, predstavljala samo neophodnu uzdunu os oko koje je okupio one emotivno obremenjene, slikovno guste, lirske motive "sevdisanja" kao temeljnog raspoloenja cijele pripovijetke. Ali, du te osi Humo je razvio potresnu priu o jednoj ljubavi, od trenutka prve enje preko momenata zanesenog podavanja do konanog bolnog rastanka "sa 215krikom u slomljenoj dui". (Stvarni junak te prie zapravo je nesrena la, koja na kraju odlazi s bradatim hadijom u Bosnu: "Duboko povijena u feredu, sedela je uza nj jedna ena, pokunjena, bez glasa i ivota, kao pokajnica.") U isto vrijeme, Humo je du te fabularne osi razvio i jednu "dublju priu", onu istu kao i u Grozdaninom kikotu: o vremenu koje istie, kao pijesak u klepsidri, ostavljajui za sobom prazninu i duevnu pusto.

U stvari, Humini junaci, Biber i la, predaju se ljubavi i ljubavnoj strasti, da bi se oduprli isticanju vremena i da bi uhvatili i zadrali ono od ivota to moe da zanese, omami, uzbudi, usrei, ukratko - odri iluziju ivotnog smisla. Kada je la oslukivala Biberovu pjesmu sa Raljevina, ona se njome opijala a kada je zamro njen zvuk, ona je rukom posegnula za njom daje zadri: "ona isprui ruke u raskone daljine, protee se i polete sva k njima". I opet, kada je jedne veeri Biber otiao zauvijek od nje, putajui daje udaju za hadiju iz Bosne, ona je ponovno rukom posegnula da ga zadri: "la isprui ruke za njim, kao to ih je ispruila letos za njegovom pesmom." A u tom gestu, enjivom i uzaludnom, iskazana je sva tuga za onim to se ne moe zadrati i to nuno prelazi u prolost. "A sadanjost? -upitao se Humo jednom - Ona je opet lepa samo u seanju na prolost, ali tim i bolnija."1 U stvari, la nije znala -jer jo nije bila iskusila - ono stoje iskusni sevdalija Biber odavno znao: trenutak sree nuno otie u prolost i ne moe se zaustaviti. Biber zato i preputa Iu njenoj sudbini, ma koliko to i njemu nanosilo bol: "stee je snano, poljubi je, preskoi preko ograde i ponese na srcu jo jedan dert vie, ponese u ivot jo jedan bol, da ga leci pesmom i samovanjem". Svijest o vre1 Hamza Humo, "Mostar" (II), Sabrana djela, VI, str. 48. 216 menitosti postojanja, o nezaustavljivom proticanju svega, pa i sree i ljubavi uinila je tog "orijentalnog Don Zuana" (kako gaje nazvao Kri) zatoenikom sevdaha, sevdisanja i sevdalinke, u kojoj "ima neto to ne mogu da nadoknade ni najvia blaga u ivotu...: ceo jedan svet koji Biber nosi u sebi, svet od slatkog emera i albe za ivotom". A ta pjesma koju Biber pjeva, i kojom se zanosi, isto je to i Iina ispruena ruka: ona hoe da dohvati nedohvatljivo i zaustavi vrijeme. Znajui dobro, iz sevdalijskog iskustva, da se trenuci sree ne mogu zaustaviti, Biber juri za njima, svaki put u novo sev-disanje, u novu sreu, istovremeno i slatku i emernu. A pjesma mu pomae da u sjeanju - bar kao uspomenu - zadri ono to se obruilo u prolost. Kada je la otila za Hadijom u Bosnu i kad je dola zima, Biber je ostao da "samuje u svojoj velikoj sobi, uz plamsanje vatre u starinskom irokom odaku i uz tiho i bolno cilikanje mekane argije, peva: Sadih almu nasred at-mejdana... " I dok se mladi od njega stvarno "zagrevaju pesmom, toplom i intimnom pesmom arolikih nada", on "stari sevdalija", obnavlja pjesmom uspomenu, ali ne vie i nadu: I Biber se zanosi u tople letnje noi, uje ubor vode, osea um lia i Iin glas, drhtav, podatan. I nenadano se sneveseli, sputa tamburu pored sebe i dugo gleda u plamsanje vatre, u tinjanje ara, pa u mrtav pepeo. Tu na kraju pripovijetke Humo prikazuje svog junaka, kako ga neumoljivi glasovi stvarnosti bude iz omamljenosti, ulazei mu surovo u san: A kroz san, kroz neke daleke konake, vidi on kako se nad Iom, bledom i uplakanom, kezi nekakva jarija brada, cereka se, kmekee i trza ga iz sna. 217To, negde na izvanu, lupa nepritvoren kanat i bura zvidi u drveu. Tako se, s tim pogledom na "mrtvi pepeo" i sjeanjem na "bledu i uplakanu Iu", zavrava pria o sevdali-jinoj ljubavi, pria koja je poela s onoliko vreline i sveobuhvatne udnje: "Na grad... bleti u podnevnom suncu... dahti pod egom... ivot pisti u njemu i aka zemlje cvili od ei i estine". A sve stoje budilo elje, uzbuivalo i omamljivalo prolo je s tim bljetavim, vrelim ljetom i ostavilo za sobom pusto, "slatki emer sjeanja" i - pjesmu, koja obnavlja prolost, ali ne donosi radost, ve bolnu omamu. Istakavi tekst pripovijetke Sevdalijina ljubav od najfinijih niti iste duevnosti, Humo ju je ipak struk-tuirao kao narativno razvijenu i smisaono zaokruenu pripovijetku, u kojoj je - kao i u Grozdaninom kikotu, uostalom - matica raspoloenja prisiljena da tee tokovima jedne potresne prie, prie o ljubavi pod rvnjem vremena (kako je Humo naslovio knjigu u kojoj ju je objavio). A moda je upravo zbog te izmirenosti lirskog i narativnog principa knjievnoumjetnikog diskursa, kao i zbog te zaokruenosti i cjelovitosti, Sevdalijina ljubav s pravom smatrana jednom od najboljih Huminih pripovjedaka: u njoj je on govorio kao pjesnik, koji sa-osjea i duboko doivljava, a ipak ju je struktuirao kao pripovjeda, koji sve vidi u razvoju i sve uobliava kao razvoj. Smisao te tvrdnje postaje jasniji kad se sa Sevdali-jinom ljubavi uporede neke druge Humine pripovijetke, koje su joj tematski srodne. U knjizi Pod rvnjem vremena takva je, dodue, jedino pripovijetka aurin, koju je Humo najprije objavio pod karakteristinim naslovom Pod koracima vremena ("Politika", 1928). I to je, u izvjesnoj mjeri, pria o zaprijeenoj i ometenoj ljubavi (s tim to je ovdje ta zapreka vanjska: strogi djevojin 218 otac ne prihvata mladia kojeg smatra odrodenim). I to je pria o uzaludnom pokuaju da se ljubavlju zaustavi vrijeme koje ide u nepovrat. ("Oseam dah prolea -kae pripovjeda - i stee mi se srce. Zato? Bog e ga sam znati. Moe biti za onim to je minulo u nepovrat.") I u toj prii mladi i djevojka strastveno se podaju inu ljubavi, oslukujui neprestano "korake vreI ona se pripija uza me i strepi kao tie na oluji. A ja je svu grlim i milujem i ona zaboravlja na sve: i na oca i na zle slutnje. Opijena, uzvraa mi milovanje i predaje se sva. Posle dolazimo k sebi. Njeni pogledi lee u mojim zenicama. - Reci! - ape ona.

- ta? - Reci mi da me voli i da e ovde zauvek da ostane! - uti! Ko zna ta nam je sueno - odgovaram ja, pun neke zloslutne strave (...) Meutim, iako sadri itav niz istih motiva, pripovijetka aurin (odnosno, Pod koracima vremena) daleko zaostaje za Sevdalijinom ljubavi, jer ne dostie njenu zgusnutost i cjelovitost. To je, s jedne strane, zato to se u njoj lirski motivi ukljuuju u cjelinu narativne srukture na lirski nain, tj. u spletu slobodnih asocijacija, koje se razvijaju na liniji jedne emocije, a ne narativno, tj. u sklopu dogaaja, koji razvijaju priu. Ali, to je, s druge strane, i zato to je ta pripovijetka tematski "ras-cijepljena" na dvije raznorodne prie: o ometenoj ljubavi i o djevojinom ocu, Arifagi Aganliu, koga je takoer "vreme pregazilo" ("pokosilo ga kao oluja hrast"), ali jedno kategorijalno drukije vrijeme, povijesno vrijeme, u kojem je on izgubio feudalne privilegije, kmetove i itluke, bogatstvo i mo, a sauvao jedino nekadanju 219tvrdokornost ("Uvek ga ja i majka sanjamo kako krvav juria na oganj", kae za njega njegova ki). Kao da se Humo kolebao ta da postavi u sredite pripovijetke: jednu ljubav koja nije mogla zaustaviti trenutke sree ili ovjeka koji je zaostao za svojim vremenom. (A to su zapravo i dvije osnovne teme sveukupnog Huminog pripovjedakog djela). Uostalom, to se kod njega esto dogaalo, zbog ega se mnoge njegove pripovijetke ne dre ucijelo kao tematski jedinstvene ili bar emocionalno cjelovite narativne strukture. Otuda i onaj utisak koji je formulisao jo Kri, kada je povodom knjige Pod rvnjem vremena napisao: "Ali, kako njegova fantazija nije epska, on pripovetku sklapa dosta neveto i ispunjava je lirskim refleksijama i opisima."1 Naravno, taj utisak je samo djelomino opravdan, jer Humo najee nije ni htio da pria priu i da na osnovu te prie sklapa pripovijetku, ve je, radije, evocirao neka stanja due i na taj nain strukruirao vie ekspresivne nego referenci-jalne pripovjedne forme. U tom smislu se kao primjer moe navesti proza Raspevani grad ("Politika", 1927), u kojoj je Humo potpuno odustao od prie i fabularne povezanosti motiva, pa je, umjesto toga, jednu za drugom nizao poetske slike (slike grada raspjevanog pod hercegovakim suncem), koje su sve impregnirane istom emotivnom otopinom i sve uronjene u isto raspoloenje. Sve u toj pripovijeci - i vinogradi po prisojima, puni soka i slasti, i minareta gola i osloboena, i kikotava rijeica Radobolja, i raz-golieni propali beg Iibeg, i goli kupai na Neretvi, i Mrahorova Umihana, koja omamljena slua Biberovu pjesmu, i oni koji u Ademaginoj bati akamlue uz saz i meraklijski popijevaju, i ljudi, i kue i priroda 1 Jovan Kri, "Pod rvnjem vremena - pripovetke Hamze Hume" Sabrana djela, 1, str. 165. 220 izloeno je jednom sveopem preobraenju. I ini se kao da je cijeli grad osvijetljen ne samo arkim hercegovakim suncem ve jednom istom sveobuhvatnom emocijom, koja se razliva na sve strane i sve preliva vlastitom svijetlom, a gustom bojom. "Svuda mnogo, mnogo svjetlosti, boja i tonova. ini se da e se ceo grad pretvoriti u jedan veseo uzvik, da e zadrhtati od prenapregnute razdraganosti i poleteti put plavih visina". "Srce je - dodaje Humo - fino ogledalo. U njemu sve titra, ogleda se i peva. Sve je tako bistro kao radosna suza u oku." A kao ni Humo, ni mi vie ne znamo da li taj bljesak koji je rasvijetlio grad i uinio ga raspjevanim dolazi od sunanog sjaja ili od radosti srca. Kao i u govoru pjesnika, i Huminom pripovijedanju nikad se ne mogu do kraja odijeliti stanja svijeta i stanja due. Inae, s tom poetskom prozom Raspevani grad Humo je zakljuio svoju drugu zbirku pripovjedaka {Pripovetke, "Srpska knjievna zadruga", Beograd, 1932), u kojoj je - pod zajednikim nadnaslovom "Mesec u granju" - sabrao i svoje najbolje ljubavne prie koje je dotad objavio.1 (Meu njima i najbolju od svih, Sevdali-jinu ljubav). Iako su sve one razliite po nainu struktuiranja, ipak su meusobno srodne, i to ne samo po svojoj osnovnoj temi ve i po jednoj filozofiji ljubavi koju sve one podrazmijevaju. Moda je ta Humina filozofija ljubavi najdirektnije izraena u pripovijeci Pamrav, koja je prvi put objav1 U stvari, taj ciklus "Mesec u granju" u zbirci Pripovetke (Beograd, 1932) sadri najbolje Humine ljubavne prie uope. Uostalom, u Izabranim djelima, koja je poslije rata uredio Boko Novakovi ("Svjetlost", Sarajevo, 1955, taj ciklus je proiren samo s jednom kasnijom Huminom ljubavnom prieom (Periieva ljubav, 1952). 221ljena u "Politici" 1928. U njoj Humo govori o Ademagi Mrahoru, "ocu, muu i posedniku", koji svakog proljea, "kad prvi slavuji zapevaju u bademima", osjeti neki "pa-mrav" u sebi, pa mu u krvi zastruji "neto neiskazano", to mu remeti sve to je "naumio kroz duge zimske noi". Kada se tako u krvi, u ulima i nagonima probudi snaga Erosa, tada Ademagu "opije neka milina kao topla omaglica i ponese ga kao na krilima". Ali osim to je spontana plim strasti, ima li ta erotika omama i neke svrhe? Po Humi izgleda da ima. Jer, kad Ademagu uznese ta omama, "sva ona zapletena svakidanjica iezava pod njim i pada u zaborav", i to ona svakidanjica koja mu, inae, "kao neka teka besmislica... odnosi ivot negde u otunu provaliju vremena". I ba onda kada pone misliti na tu vremenitost ivota, koji se neumitno obruava u prolost, i kada ga zbog toga "spo-padne teka ama i bol za minulim danima", Ademaga se vie "ne otima slavujevoj pesmi" i poinje zaboravljati svakidanji ivot. ("ta je imanje? Sta je kua,

ena i deca?"). Tada on odlazi u krmu Mare Petljanove, Mari u zagrljaj, koji mu postaje "melem-lek" i "sve na svetu, svrha i razvrha svemu". Jer tada pred njegovim oima poinje sve da raste, da oiv-ljuje i plovi nekud u svet sevdaha i enje za neim to niko nikad nije dostigao. Ceo svet samo je jedan razliven i pritajen uzdah, nad kojim treperi miris prolea kao elja nad razgolienim enskim grudima. Nema briga, nema misli. Sve je probuena elja u tiini, kroz koju grgore prponi umovi Radobolje i, kao zagolicani razbludnom pomisli, bee u suton zvekom srebrnim derdana. Tako ljubav (ulna ljubav) i ljubavni zagrljaj donose zaborav ("nema briga, nema misli"), zaustavljaju svakidanjicu koja odnosi ivot u "provaliju vremena" i 222 stvaraju iluziju bezvremenog postojanja. (Ono, i inae esto, uporedenje erotske slasti sa "edenskim vrtovima" vjerovatno i ne naglaava toliko ljepotu koliko bezvre-menost, odnosno ono zaustavljeno vrijeme, koje je vjeni san zdrava i srena ovjeka). Ljubavnik orijentalnog rafinmana i ukusa, Ademaga svjesno odlae trenutke krajnjeg ljubavnog uitka (on "mezeti samo mirisom rue ili feslidana" i govori tiho da "ne pobuni svoje pritajene elje"). Ali ne ini li on to zato to iz iskustva zna da poslije "vilenog, vrueg vjetra" koji raspaljuje strast neminovno dolazi "tamna senka smirenja" i "neka pusta praznina"? Ne boji li se on te konane praznine, koja ostane kad onaj pijesak otee u klepsidri? Ne bjesni li on onako mahnito zato to ga je nastala praznina ponovno dovela pred "otunu provaliju vremena"? Humo nam ne daje odgovore na ta pitanja. (Uostalom, otuda i utisak daje u toj do kraja neiskazanoj prii o Ademagi Mrahoru Humo naslutio neke skrivene ponore ivota i ljubavi). U svakom sluaju, njegov junak nipoto nije tek neki nastrani sladostrasnik, kojeg mue "pamravi" u krvi. On je zatoenik one ivotne filozofije koja u erotici trai, ali ne nalazi zaustavljeno vrijeme edenskog vrta. U stvari, sve Humine ljubavne prie razvijaju se po jednoj kompozicionoj shemi koja u potpunosti odgovara osnovnoj liniji te njegove filozofije ljubavi. A pri tome je karakteristino da Humo, kome su ak prigovarali pretjeranu ulnost i opsjednutost ulnim, svoje pripovijetke nikad ne zakljuuje prizorima ljubavne omame. On ih samo stavlja u sredite prie kao kul-minativnu taku erotske enje koja nosi njegove junake. Na taj nain njegove prie dobijaju tipino trodjelnu kompoziciju. Na primjer, u pripovijeci Krnata najprije se govori o ljubavnoj enji u kojoj se zaboravlja svakidanjica: za tihih ljetnih noi pod mjeseinom emsa 223Muharemagina zaneseno oslukuje melodije koje na kr-nati izvodi Mesa Cakan, svira i probisvijet. Zatim ta enja - takorei prirodno-kulminira u dodiru dva tijela koja se predaju "bezdanoj provaliji slatkog zaborava". Na kraju, nakon buenja iz te ljubavne omame, u kojoj je vrijeme bilo stalo, dolazi do tunog otrenjenja, ali i osjeanja pustoi, koja je ostala u djevojinoj dui i u njenoj okolini: emsa je pobjegla sa sviraem Mesom, roditelji su joj se zavili u tugu, a bata, u kojoj se odigrao kulminativni prizor ljubavi, zarasla je u korov. Kao i u Sevdalijinoj ljubavi, i ovdje, poslije svega ostaje pusto i osjeaj praznine. Ali Humo je ovdje na kraju dodao jo jedan prizor, neku vrstu poente, koja eksplicira ono to je implicitno ve bilo iskazano. Time je, dodue, cijela ta pria nepotrebno prevedena na jezik doslovnog smisla, ali je tako izriito potvrena krajnja misao Hu-mine filozofije ljubavi, koju smo bili samo naslutili. Naime, pripovijetku Krnata Humo zavrava dodatnom opaskom pripovjedaa, koji nas obavjetava daje vidio em-su u Beogradu kao pjevaicu u kafani, kako apatino slua glas krnate, koji kao da govori: "to u ivotu jednom proe, to se vie nikad ne povrati. Ostaje nam samo uspomena kao san i alba u duama, teka kao umor od ivota." Formulisana na takav nain i u takvom kontekstu, Humina misao o ivotu i ljubavi sasvim odreeno otkriva svoj pravi izvor: bez svake sumnje, Humo se u svojoj filozofiji ljubavi inspirisao duhom sevdalinke (ukoliko nije tanije rei daje on sa sevdalinkom dijelio istu filozofiju ljubavi). Inae, tu Huminu misao o ljubavi, kao i adekvatnu kompozicionu shemu koju je ta misao dobila u narativnoj strukturi njegovih pripovjedaka, lako raspoznajemo i u drugim pripovijetkama ciklusa "Mesec u granju" u zbirci Pripovetke, bez obzira to su sve one na razliit nain struktuirane. 224 Prva od njih, Pria o Jasici pandan je "Grozdani-nom kikotu", samo to njen pripovjeda ezne da i sam ue u svijet legende i nae se s legendarnom vodenia-revom kerkom Jasikom, koja ljeti "mami momke seoske i pali im krv u snovima", a kojoj zima svaki put iznova - kao i Grozdani i Grozdanu - "odnosi duu". U toj pripovijeci se, vie nego igdje kod Hume, mijeaju i ukrtaju nivoi sna i stvarnosti, onoga to jeste (slike zime) i onoga to je bilo (sjeanja na omamno ljeto), onoga to se zbiva ( prizori ivotne svakodnevnice) i onoga za im se udi (utvare nadraenih ula). A sve se to u narativnoj strukturi Prie o Jasici pojavljuje bez jasnog razlikovanja i razdvajanja, kao u pjesmi u kojoj su i najraznorodniji motivi strukturalno ravnopravni. Ali se i kroz takvu strukturu pripovijetke, kao kroz sedmostruki providni veo, nazire Humina misao o ivotu koji se obruava u prolo i o ljubavi koja u svom kulminativnom asu stvara iluziju bezvremenog trajanja. A istu tu misao o ivotu i ljubavi prepoznajemo i u pripovijeci Aikovanje, koja kao da je sva istkana od samo jedne uspomene. U njoj se sve do kraja ne primjeuje da su zbivanja o kojima se govori (ona skrivena i diskretna ljubav o

kojoj nam pripovjeda ganuto pria) zapravo samo sjeanje na prolost i silovita evokacija koja tu prolost ini ivo prisutnom: A meseina popala po bati, popala po nama. Skrivamo se pod jabuku. Tesno smo zagrljeni i ujemo svaki suanj u liu. Posle nas omamljuje miris jasmina, i mi zaboravljamo na sve. Sva bata otie u meseini, nosi nas, pliva, pa ne moemo da doemo sebi. To zaustavljeno vrijeme, i zaborav svega u ljubavnom milovanju, koje nam se ponekad uini kao krajnji "cilj" Huminih ljubavnih pripovjedaka, upravo ovdje se 225otkriva kao varljiva iluzija, jer odmah nakon toga slijedi saznanje da je ta evocirana ljubavna omama u stvari samo tuno sjeanje na jednu prolu ljubav: Neko viknu na Radobolji i tre me iz prolosti. Sve je kao nekad, samo je prolost minula kao ispevana pesma (...) Posle se opet zanosim i zatvaram oi. Neko me zove i miluje pritajenim apatom. To je njezin glas; kao iz prie, kao sa nekog drugog sveta. Trzam se, okreem i gledam na sve strane. Ah, to nije bio njezin glas! To je aputao vetar u granju i trunio krte latice behara. A iz te konane perspektive (konane perspektive prie ali i ivota) sve postaje konano, pa i ona ljubavna omama iz davnih dana, u kojoj se inilo da je i samo vrijeme stalo. Meutim, kao ni njegov sevdalija Biber, ni Humo zbog toga ne dovodi u pitanje mo te omame. Jer, ona - za razliku od svega drugog - prua bar iluziju da je ponitena nepodnoljiva vremenitost svega. (Za nju se u Prii o ljubavi kae: "Ne znam koliko je ta srea trajala; moe biti samo jedan tren, a moe biti i ceo vek.") Zato se Humini junaci, ne bojei se uroka i madija (ili moda ba radi njih), tako potpuno predaju ljubavnom milovanju i ulnom uivanju. "Jer, ko ne is-peva pesmu mladosti, zaalie za ivotom" - kae mudri djed Medan u pripovijeci Kaj a, toj fino izvedenoj ljubavnoj romansi o maloj Ciganki, iji bljesak oiju mami u "kovitlac pijanstva". A i u toj pripovijeci, koja je sva od diskretnih treptaja ljubavne strasti, razvija se ta ista filozofija ljubavi: i u njoj nakon ljubavne omame dolazi tuna praznina. I kao to je Biber na kraju Sevdalijine ljubavi vidio samo "mrtvi pepeo" jedne ugasle vatre, tako je i bezimeni pripovjeda koji pria svoj doivljaj I s Cigankom Kajom na kraju vidio samo pustu ledinu s koje su nestale ciganske atre. Zanimljivo je da Humo, za koga je vie puta reeno daje "opsjednut erotikom", nije napisao mnogo erotskih pria. Naime, osim tih sedam s nadnaslovom "Mesec u granju",1 kao i nekoliko ranijih, koje nije uvrstio u taj ciklus2, Humo je poslije zbirke Pripovetke (1932) objavio jo samo jednu-dvije ljubavne prie (emsa, 1937), Periieva ljubav, 1952). Razlog za to sasvim je jasan. Naime, kao pripovjeda Humo nije priao prie, koje bi bile zanimljive po neobinim linostima ili po neobinim zgodama (onako, dakle, kako je inio, recimo, orovi, koji ni u brojnim svojim pripovijetkama o ljubavi nije stigao iscrpsti tu veliku ivotnu temu). Kao i u pjesmama, Humo je u pripovijetkama evocirao ona raspoloenja i ona stanja due u kojima do izraaja dolazi neki njegov osnovni doivljaj ivota, odnosno njegova - u osjeanjima fundirana "filozofija ivota". A on je u nekoliko svojih najboljih pripovijedaka (kao i u Grozdaninom kikotu, uostalom) uspio potpuno i do kraja izraziti svoj doivljaj ljubavi i svoju "filozofiju ljubavi". Nakon toga on o tome nije imao vie ta rei. Zato je tu temu ljubavi - inae, jednu od najopsesivnijih svojih tema - uspio kao pripovjeda tako brzo iscrpsti. Zdenko Lei U tom ciklusu zbirke Pripovetke ("Srpska knjievna zadruga", Beograd, 1932.) objavljene su sljedee pripovijetke: Pria o Jasici, Aikovanje, Pria o ljubavi, Kaja, Krnata, Pamrav i Sevdalijina ljubav. To su: Strast (1923), Pod koracima vremena (1928), Severna ptica (1928), Napripeci (1929), Hana (1931) i moda samo jo neka. 226 227PRENAPREGNUTA ULNOST KAO OPSESIJA IZRAZA U LIRICI HAMZE HUME I. U Vijencu 1926. godine Hamza Humo je zapisao sljedee rijei: "I danas nosim u sebi uspomene iz detinjstva, i ceo moj zaviaj. Mostarsku kotlinu. ini mi se da ima neta neiscrpno u toj kotlini, neta alobno i treperljivo. Lii mi na bajku, po kojoj koraaju minareta i jablanovi, a ivot u njoj na snovienje.1 Tome oitovanju on je ostao vjeran u toku cijelog svoga knjievnog rada, ono se, tavie, pretvorilo vremenom u ispovijedanje i zavjet odanosti. Hamza Humo je regionalan pisac, ali ne toliko da bi se taj region mogao prepoznavati po tipinim lokalnim karakteristikama, ve vie po odreenoj atmosferi inspiracije, po onom odreenom izboru simbola i motiva, po karakteristinom ali umjetniki dovrenom senzibilitetu i mentalitetu likova. Njegov zaviaj je njegov veliki izvor i podsticaj u svemu. On ga bez ustezanja imenuje, ali ga i ponovno preobraava i stvara. Na kraju, taj zaviaj ostaje "mostarska kotlina" za pisca, ali ne i za itaoca, 1 Hamza Humo: Jedan let kroz moj ivot. - Vijenac, 1926,14-15. 393.

229koji prihvaa samo piev umjetniki doivljaj toga svijeta, sa obiljem fantastike i snovienja. Viao sam svakakva uda: bele prikaze u suncu kako miu po golim brdima, po vorovim zidovima razliite dede, prosjeke i utvare, a u gradu, u sutone po zaputenim haremima opet dede, sa zelenim almama i dugim, sedim bradama. I sve je to nicalo i raslo oko mene i splialo se u bajku uda i straha.1 Djetinjski matovito doivljavanje stvarnosti sa prijelazom u naivnost, to je druga linija Humina umjetnikog kontinuiteta. itav jedan poetsko-prozni ciklus njegova djela nosi elemente djeijeg svijeta uda, sa biima iz orijentalnih i paganskih predanja, dok se dio njegove poetske animatorike i aktivno oslanja na dino-ve i tajanstvene ovjekolike sile. A sve zajedno proeto je prostodunim vjerovanjem i povjerljivim tonom djei-jega pripovijedanja. To je ujedno bio i Humin pristup svijetu nejakih, zauenih ljudi u njegovim prozama, koji udarce sudbine primaju zbunjeno i bez snalaenja. Zauzvrat njihovim tekoama i iskuenjima, Humo je pruao toplinu, istotu i prostodunost djetinjstva koje jedino moe, bez oklijevanja, iskreno se opredijeliti svim svojim nenaetim emotivnim biem. U tom smislu Humo je jedamput, govorei o sebi, zapisao i ove rijei: "Ali smeak na mom licu ne smatrajte podrugljivim, jer ja razumem sve ljude i ne drim za vredno da im se podsmevam".2 Ta blaga ozarenost smijekom djetinjstva i prve mladosti prati veliki dio Huminih tekstova, dajui im, kada je direktnije izraena, eleginu notu sjeanja i proI 1 Ibidem, 394 2 Sa strane zamagljenih, Sarajevo, Grupa sarajevskih knjievnika. 1928. 133. lih dana. U erotikim pripovijetkama, meutim, ovo sjeanje se kod Hume stapa sa nostalginim dertom sev-dahlije ljubavnika koji se ne moe se smiriti. Zanimljivo je da o svome ulnom sveosjeanju Humo nije ostavio znaajnijih oitovanja u svojim autobiografskim tekstovima. U ispovijednom monologu u zborniku Sa strane zamagljenih on je samo kratko priznao: "Naposletku, moram da priznam i dve svoje slabosti: volim lepe ene i dobro vino".' Ali to kao svjedoanstvo ne daje dovoljno unutarnjih razloga za stvaralaku motivaciju Humina panerotizma. Jedinstveni monument erotici, koji je Humo podigao u svome djelu, zatajen ovako krto u dnevnom ispovijednom tekstu, ponovno tako i jo vie ostavlja utisak grevite, iznimno snane emocije u pjesnikovoj intimnoj prirodi. Humo se, meutim, do kraja odao jedino u svojim tekstovima o sevdalinci. U pasaima u kojima je gubio objektivitet i distancu tumaa i poinjao vibrira rezonancama iste fatalistiko-osjeajne vrste - on je najbolje iskazao psiholokoemocionalnu strukturu svoga vlastitog bia, gotovo istovjetnu sa gustim erotskim senzibilitetom sevdallinke. "Odakle vodi lozu, odakud crpe snagu da se lako grevito hvata za naa srca, igra se s njima i potresa ih do u sr? ta je uspavljuje i budi u nama da vrisne i bolom propeva? Mi se pitamo i ne slutei da konci ovih pitanja odvode duboko u zamrenu prolost. Svesni smo oseanja da je ona srasla s nama kao deo samih nas, da je srasla sa prolou naih zaviaja i sa njihovim pejsaima kao i sa najmilijim uspomenama iz ivota. Sevdalinka, ona je saeena najvrelijom krvlju i okoIbidem. 230 231vana u dragulje dogaaja, dogaaja sree, tuge, erotike, svireposti sirovih instikata varvarina kao i njegove plemenitosti i mekote oseanja. Ona je ujedno i neto potajno i razorno to vreba i zjapi u nama kao propao i opustoen ivot za ijom prolou grcamo u plau i propadamo od neke neshvatljive elje i beskrajnosti. To je ukratko njena snaga, snaga esto puta fatalna sa svojim razornim dejstvom na drutvo u kome se ona ugnez-dila i iz kog se lako ne iseljava. Njeno delovanje u socijalnom pogledu, pokazuje u veini sluajeva iste razorne osobine kao i elementarnost njene unutarnje snage. Njen vrli puls pali ljude, tera ih omam-ljivanjima, rui im ognjita i zamee krovove. Ali uz meko cilikanje bugarije, ona ume da tei i u nesrei, enji i tekim asovima depresije. To je prava sevdalinka. Takva je njena mo na njenom roenom ognjitu. Umetnika vrednost sevdalinke i lei upravo u toj njenoj spontanoj neposrednosti, u reljefnom i dugo neomeranom, a opet do u sr proniknutom izrazu. Njen melanholini ton zajei esto snagom i varijacijom arapske sure i takne vam srce do suza i slatkog bola. Neto vam ustane u grudima toplom bujicom, obuzme vas zanos i vi niste vie svoji. Nosi vas plima, nosi vas u neke krajeve koji su vam i poznati, roeni, ali opet tako lepi kakve ih u stvarnosti niste nikada videli. Opevani dogaaji dobijaju naroitu dra romantine prolosti i albe za njom. Tako sevalinka ivi u duama naim i zatitra u njima kao probuena struna, zatitra od bola za rodnom stranom, od albe za prohujalim danima, od albe za mladou do strasti, krika ploti, ene i sevdaha. U njoj prevladava erotski elemenat od nenog do brutalnog. U njoj oivljuju sve nae mane i vrline."1 Svoju knjievnu avanturu Humo je zapoeo svei-com stihova koju je pod naslovom Nutarnji ivot objavio 1919. godine u Mostaru.2 Mada je suvremena kritika nije zabiljeila s panjom, odrekavi ak unutarnje dinamiko

opravdanje njenu slobodnom stihu,3 ova zbirka razmatrana u cjelini Humina opusa, najavljuje i otkriva neke stilsjkoemocionalne i psiholoko-motivske crte karakteristine za docnijeg Humu, pjesnika, novelistu i pripovjedaa. Ve prva pjesma Suton odaje tenju za impresio-nistikim sutonskim ugoajima, ijedan stiani ton, apat na auditivnom planu, zatim, uvlaenje, prikradanje na planu pokreta, tajanstvenog animiranja prirode, te bez-bojnost sjena na likovnom planu. Dakle, u svemu jedna priguenost ivota, osjeanje ivota kao slutnje, uz intuitivan, spiritualan odnos prema njemu koji predstavlja uvjet da se osjeti beskraj: Suton Sene se uvlae u sobu moju ; mirne lake u okove se kupe tiho apu zadovoljne u toplini uvlae se kradom u duu moju sa sanjama dugim Ja nepomino sedim sluam apat njihov ; . u beskraj se gubim 1 Hamza Humo: Sevdalinke. Re i slika, 1927. januar. 33-34. 2 Hamza Humo: Nutarnji ivot, Izdanje "Ra-de-na" Mostar, 1919. 3 T.: Knjievni ivot u Bosni. - Jugoslavenska obnova - njiva. 1920. 13. 294. 232 233To je jedna emocionalno-estetska oblast koja se moe pratiti i kod kasnijeg Hume. Na nju se nadovezuje druga, ovdje po liniji osjeanja jednog iracionalnog ivota, za koji pjesnik ima ulo, ali kontrastna, suprotna po intenzitetu: jedan pojaani ton, jedan furiozo pokreta, jedna izrazitost, jarkost boje - to sve kod Hume predstavlja kompleks strasti, erotske, koja ima intenzitet raspinjanja od unutarnjih bijesova: U pei tutnji kao iz daljine da jure neke horde besne crvene u beskraj jure s plamenim jezicima i crvenim oima. Ova pjesma se nastavlja u ritmu smjenjivanja ovih oblasti - sa intimnijim i egzistencijalnijim odnosom prema pjesniku: kada ta priroda, probuena od slutnje do izvjesnosti fantazmagorine vizije, u vidu simbola, si-nestezijski ude u ivot pjesnikov. Ovdje kao da neto ugroava njegovu duu, to izaziva strah, bjeanje, pozive u pomo (drugdje kao neto to podstie nagone, obino erotske, to budi do bjesnila, to natjeruje na usklik, na pokret, to otvara ulo boje). U tome dramatinom odnosu, koji ostaje otvoren, produen u neizvjesnosti, nalazi se misaonoemocionalna bit i poetski potencijal Humine poezije odnosno poetske proze, ije je osnovno strukturalno obiljeje nezadovoljenost, i, u isto vrijeme grevita elja za zadovoljenjem, i, kao rezultanta jedna prednapregnutost emocija i izraza i jedno dramatino osjeanje ivota. U narednim pjesmama ove prve zbirke nastavljaju se uoene crte, a otkrivaju se i nove, znaajne za Humin pjesniki i novelistiki razvoj. U pjesmi Proletnja no to je zanosno kretanje prirode, istota boje, i to bijele 234 (dok su u prvoj dominirale crne i crvene), erotska simbolika smijeha, plodnosti i sjedinjavanja, simbolino-ditirambski senzibilitet jednog panerotizma. A, nasuprot tome, u ve poznatom ritmu, iskrsava i svijet have-tinjskih privienja, koja se kreu, sa nekom tajanstvenom misijom, i - mau. Tu se ve pojavljuje pojam "nekog" karakteristian za Huminu poeziju i poetsku novelistiku; "neko" sa potencijalom tajanstva, neizvjesnosti, sa odsustvom identiteta, vodei u nadnaravno, fa-talistiko i ostavljajui ovjeka u bespomonosti neshvaanja i ogranienosti poloaja u svijetu. A iz svega izbija doivljaj jedne iste lirike, koju optereuje misao o stvarima i poretku iza plana pojavnosti. Najzad, pojavljuju se i elementi koji lokaliziraju, ambijentiraju Huminu poeziju: simboli behara u ovoj i narednoj pjesmi adrvani, "munnare", kubeta, "kapije stare", to skupa sa karakteristinim elementima podneblja i pejzaa, kao to su bjelina kamena, bistrina zvijezda, eljna simbolika vode, kie, grmljavine, vjetra, otvorene boje juga, zvonkost glasova u nebu i zraku, u alternaciji sa njihovom muklou pri zemlji, uz kamen koji ih apsorbira, zatim uz dramatini potencijal ulnosti i strasti - otkriva Hercegovinu i bonjaki ambijent u Huminoj lirici. Ljubavna pjesma u pregledu ove prve Humine zbirke ne samo da nastavlja dalje ambijenti ranje njegove poezije, nego i njeno dalje senzibiliziranje u dramu erotike: erotike koja je otvorena kao injenica, kao zov, kao iskuenje, i u isto vrijeme dramatino ugroena simbolinim izgledom dijelova pejzaa, okoline, tj. mentalitetom ivotne sredine koji pjesnik doivljava kroz izgled stvari, njihov simbolini odnos prema goloj nepominoj eni uzbuenoj

mjeseinom, kojoj se samo usne miu, mole. Prenapregnutost erotike pjesnik izraava u pjesmu: u osjeanju raspameenja od munara, sa 235ukoenim osmijehom i zvonika, koji je "straan, zao i mrk", koji se jednae u asocijaciji smrti kao krajnjem elementu pjesnikove vizije; u osjeanju neodobravanja koje prerasta u urotu protiv tijela, strasti, pjesnikove elje. Dok, s druge strane, stoji iskuenje orijentalno-ul-nog ambijenta adrvana, njihovog apata i tajni starih kapija, to Humu, tadanjeg i budueg, vezuje za senzibilitet Istoka i sevdalinke. Simbolistina poetika traje evidentno u ekspresionistikoj stilsko-emocionalnoj osnovi Humine lirike u ovoj zbirci, i to, na primjer, u pjesmi timung, putem sinestezija, putem specifinog senzibiliteta snova, sjete, putem simbolistinih otvora pjesme na zavretku: "Pro-kiso ovek kroz maglu se vue", koji oznaavaju jedno specifino doivljavanje i osjeanje ivota kao svijeta simbola. U Huminu liriku, inae, ova pjesma donosi osjeajnost zrele erotike, plodnosti - svojim koloritom jesenjih "sazorjelih boja". Ali, i u ovim dosadanjim pjesmama i, naroito, u drugima koje dalje slijede u zbirci (Gluho doba, Utopljenik, Podne u kru), jasno se zapaaju karakteristine crte ekspresionizma1 u slikama, u stihovno-ritamskim oblicima, u senzibilitetu: tu je upotreba slobodnog i slobodno razlomljenog stiha bez interpunkcije; nastojanje da se u pjesmi iskae unutarnji ritam odreen doivljaj-nim zanosom ili njegovim odsustvom; karakteristine sinestezije; tenja ka glagolu, tj. dinamici u spoljnjem i unutarnjem smislu; tu je "pluralna upotreba predmeta i pojava, rijei u povorkama", "pounutarnjenje poetske slike iz koje ekspresionistiki zrai pjesma"; tu je strah, koji je posljedica poetskog suoenja sa svijetom i sa prazninom svoje egzistencije, kao glavna preokupacija ekspresionistike psihike; tu je, najzad, silina polnosti, 1 Midhat Begi: Nepostojea zbirka. -Odjek, 1972. 7,7. 236 erotike. Veina ovih crta, po inerciji pjesnikove psihike i njoj adekvatnog ranog zasnova poetike, prodirae di-fuzno i u narednu Huminu liriku, poetsku prozu i nove-listiku. U njegovu kasnijem stvaranju takoer e se razviti i jedno specifino poetsko osjeanje priguene enske erotike lunarnog tipa, ve odato u pjesmi One -one iz ove zbirke: "Plaljivo ko uzdasi apu u granama sene / zavodljivo mame / trepte / blete se na meseini" U ovoj istoj pjesmi je, zatim, otkrivena i naznaka "bajke iz starog doba" veoma uputna za razumijevanje stilsko-mitskog potencijala one Humine lirike i proze koja poprima egzotine oblike, kao stoje ciklus Sa ploa istonih i kao to su mnoge pripovijetke u kojima fabula stilski prelazi u mit. Ali vie od svega u zbirci Nutarnji ivot naet je onaj, ve istaknuti, havetinjski ekspresionizam (belim mau s grana/ mame mene nekud u bele pute / to u tajnosti vode") i "osjeanja anonimnih tajanstvenih bia, koja pjesnik simbolizira u pojmu "neko", bia koja se kreu i djelaju nepojamno i nesaznat-ljivo, naporedno sa pojedinostima prirode dinski animiranim i personificiranim: Neko u tami na klisuri stoji smeje se podrugljivo bez glasa > ceri mae meni Utopljenik Visoki strasni trepte Zagrljeni apu u tami pruaju ruke mau idu ponosni i kao dini miu u tami 237sve novi jablanovi Jablanovi U zbirci Grad rima i ritmova, koja se pojavila 1924. godine u izdanju "Raskrsnice",1 lirika Hamze Hume se iz dotadanje ekspresionistike introspekcije i emocionalnih slutnji - otvara u puni ivot boja, zvukova ulnosti, preovladuje steg ve ranije nagrizenih konvencija moralnih, drutvenih, ali ostaje i konano se situira u okvirima zaviajnog ambijenta i naslijeene tradicije, razvijajui u njima sopstvena stilsko-emocionalna uoblienja i vlastito simboliko doivljavanje ivota i svijeta. Osnovne umjetnike osobine stihova Hamze Hume u ovoj zbirci kritika je uglavnom dobro zapazila, a osobito njihovu slikovitost, zvunost i senzualno obiljeje. Analitiki pristup Huminoj poeziji potvruje ova rana zapaanja kritike. Uvodni tonovi lirike Hamze Hume potjeu zaista iz one emocionalne sfere u kojoj se ostvaruju dodir bijesne, pustahijske mladosti, sa monim podvriskivanjem i pjesmom, kada ula nose na svojim krilima, i snenog i melankolinog zaviaja (Bekstvo). Taj zaviaj ima svoje drame, nezaborave i tuge. On je jedan mali svijet, ali prepun dogaanja i osjeanja. A ispod nivoa prvog ekspresivnog sloja njegova melankolinog pejzaa u sjaju predveernjeg sunca, osjea se ulni nemir i napon pruanja u neizvjesno (apat). Izvan pjesnikova grada, svaka tuina je izgnanstvo, bez prave egzistencije, ravna

smrti. Ljepota njegova, sa sivim plo-nim krovovima, tiinom u mahali, u kojoj samo guu kumre i nadolaze slutnje veernje, jedina je pjesnikova ljepota. I kada se vraa u njega, pjesnik bijesno hrli, 1 Hamza Humo: Grad rima i ritmova. Pesme. Izdanje "Raskrsnica" Beograd, 1924. jer osjea da samo u njemu moe doivjeti ono osjeanje jezdenja u ivot, koje je u stvari jedini pravi bijeg ispred smrti i nitavila (Bekstvo). U tome je zametak i prava fizionomija Humine hedonistike filozofije. Liena ovakve duhovne sadrine, ta estina jezdenja u ivot prelazi granice emocionalnosti i poprima ponekad demonijake forme i smislove. Dva su doivljaja Humina grada, ba kao to imamo i dva pjesnikova doivljaja ivota. Jedan je proet melankolijom daljina, klonua, ekanja i sudbinskog preputanja; drugi je razbuen nestrpljenjem, orgijanjem mladosti, pustahijskim veseljenjem. Prijelaz izmeu njih je: ist doivljaj radosti to se ivi, vedar i prostoduan; bez zavisti, tatine i bilo; kakve druge elje, jedno indiferentno osjeanje neoptereenosti, nesputanosti, neo-granienosti i lahkoe. Postoje, isto tako, dvije vrste ene u Huminoj poeziji: jedna je pasivno bie koje eka, sa nejasnom, spiri-tualnom udnjom na povrini ulnih poriva (Nemir, Njezine misli), druga je demon, koji mami, plijeni i nadmono se cereka na zavretku (Ja, Adam). Naporedo s tim, postoje i dva pjesnikova stava prema eni: prema onoj trpnoj - nalet u trku, osvojenje i ieznue na horizontu sa slutnjom budue rezignacije; prema onoj demonskoj - rijei pokore, oklijevanja i uenja, sablazni nad sobom i nad njom. Ovi zameci ulnosti kao moi i kako ponosa, i ulnosti kao robovanja, nemonog osjeanja tereta strasti, koji su izraeni u Huminoj lirici, razvie se u Huminim prozama u cjelovito osjeanje apsolutne dominacije erosa nad ovjekom i prirodom. Vizija sveope ploti ve u ovoj zbirci poinje opkoljavati pjesnika kao opsesija. On je doao do tog stupnja da sve to ga okruuje doivljava i izraava u vidu erotskih simbola, da se poigrava ulima i da produava igru napetih nerava u beskonanosti. Sve je oko njega i u 238 239njemu golo i napeto, udno, podatno, toplo, sve se protee i lomi u gru, vriti i kikoe, i na kraju poinje da se vrti u bijesnom krugu te jedine ideje, bahanalski furiozno, i da propada nekud bez svijesti (Gr, Krik ploti). Na drugoj strani, pjesnik se esto poistovjeuje sa enom, onom trpnom koja samuje sapeta i osuena na ekanje (Kumre). Ambijentalni senzibilitet i nostalginu notu ekanja u ovoj lirici on je naslijedio od sevdalinke, zajedno sa runim gonetanjem sudbine dok jeseni dolaze i prolaze. Pononi nemir, preplaeno predanje za svakim umom i nagon za pokretom uz predosjeanje tajanstvenih bia - to je ovom motivu dodao sam pjesnik po liniji ekspresionistiko-simbolistikih poriva, prekidajui tako i skreui sevdalinsku, neumitnou uspokojenu liniju beskonane enje (Nemir). I gdje god je stanje senzibiliteta prekinuto zbivanjem i pokretom, ili makar pomilju koja remeti njegovo iroko prostiranje - tu se nalazi Humo glavom. Ni pjesme sa ulnim ispunjenjem nemaju kod Hume pravolinijski tok. Neko predosjeanje kobi, zaeto jo u zbirci Nutarnji ivot, nemir nesree na vidiku, vizija rastanka lebde nad akcentima zanosa i moi. Nepotpuna srea, prekinut ivot, neispunjena udnja, neiskapljena aa, sve neto krnje, nezavreno - u tome se nalazi izvor Humine poetske melankolije, a kao rezultat iskustva i unaprijedna nostalgija, patnja prije samog doivljaja, krajnja neizvjesnost sree (Preplaena). I sve to zbog svijeta namrtenog prema ljubavi kao istom i iskonskom elementu ivota, sredine koja se u Huminoj poeziji urotniki i demonski saima i zgunjava u have-tinjske simbole. Postoji stalan sukob izmeu ovjeka kao jedinke i konzervativne sredine u Huminoj poeziji, i prozi uostalom. Taj sukob je dramatino otvoren jo u sevdalinci s kojom se Humo poistovjetio, a zaeen 240 u njegovu vlastitom stvaranju do ivice smisla i besmisla egzistiranja. U toj prenapregnutoj i istovremenoj fata-listiki pomirenoj suprotnosti do nivoa jednog stanja na ijoj povrini izbijaju grevi i kovitlaci plotske energije - sadran je osnovni poetski kvalitet Huminog motiva. On je tragian ve po svojoj sutini, zato nije udno to se neminovno reflektira i na poetsku strukturu i daje joj identian karakter. Humina poezija u dobrom svome dijelu nije ista lirika, slobodna od iskazivanja povoda svojih lirskih refleksija. Povod se kod njega uvijek kae, njegovo poetsko izvorite se saopava, uzrok je stvaran i nosi pune emotivne oznake (Preplaena, ekanje, Oajnik). Njegova lirika je preteno posrednog karaktera - ona je opisana i sa refleksom pripovijednog, mada intenzivno natopljenog gustom i aromatinom emocio-nalnou. U toj konkretnoj i dogadajnoj potki, Humina poezija se jo jedanput pribliava narodnoj pjesmi sevdalinci, koja je uvijek finale drame, ali se rezimeom prolog zbivanja, teko nostalgino osjeanje koncentrirano oko sjeanja na dogaaj. Postoji u Huminoj poeziji, zatim, jedan tragian dijalog mukarca i ene, jedan govor simbola izluenih iz sevdalinke i dovedenih do paroksizma u kome se u sudbinu gleda samo bijelo i ukoeno (Preplaena, Njezine misli. ekanje). Poetski kvalitet, makar formalni, Humo postie i aromatikom orijentalne atmosfere i egzotinog ugoaja. Pri tome on ne daje punu mjeru stvarne karaterizacije hercegovake sredine i mostarskog zaviaja. On vri samo izbor

odreenih pojmova i asocijativno gustih simbola, i to s naivnim doivljavanjem stranca, kome je sve to daleko, mutno, nepojamno i mistino. U tome se, u stvari, nalazi poetski sublimiran rezultat dodira suprotnosti evropskog i istonjakog duha i senzibiliteta. Ova primitivna i do kraja uproena stilizacija, oiena od prijelaza i motivacije, osigurava, meutim, pun utisak 241apartne simbolike, slikovitosti i gole ekspresivnosti jednog neobinog, uzbudljivog i proturjenog svijeta, svedenog i sabijenog na poela, u kome vrite snane sputane strasti i tajanstvena vjerovanja. U stvari, tu su jeziva ekspresionistika elementarnost i pounutranjenje pjesme iilili u dramatinu sevdalinku simboliku. Humina zrela poezija pokazuje tako karakteristian preobraaj - vraanja od ranog ekspresionizma ka impresionizmu i plimi, vladavini, svemoi ulnih simbola, to se vidi osobito u jednom od docnijih ciklusa Hercegovaki pejzai, koji svojom pansko-paganskom simbolikom predstavljaju lirski pandan romanu Grozdanin kikot, isto kao to Grad rima i ritmova, sa svojim specifinim ambijentalnim senzibilitetom, stoji naporedo prema Huminim sevdalinskim pripovijetkama. Recidivi ekspresionizma osjete se, meutim, na onim mjestima i u onim poetskim trenucima kad iz tkiva impresionis-tikih pasaa, pridjeva i simbolom zauzdanih imenica probije i ikne glagol i preuzme kormilo, kad intonacija stiha ili reenice nagne prazvuku. U konstelaciji suvremene jugoslavenske poezije, Humino poetsko stvaranje donosilo je kao originalnost neobian ugoaj egzotike jednog ezoterinog svijeta. U okviru suvremene bonjake lirike, ono je tom orijentalnom dahu i atmosferi davalo obiljeje naivnog i primitivnog doivljavanja. I zametak prianja bajke, koji e u Huminim prozama dobiti dimenzije atmosfere, nalazi se u njegovoj poeziji (Pjesma na mansardi). I ovdje kao i u pripovijetkama ta intonacija bajke ima obiljeje naivne matovite uvjerljivosti i prostodunog i povjerljivog pristupa ljudima. I zametak biblijsko-paganske motivike, takoer, moe se osjetiti u ovoj zbirci. Ono to e se u punoj mjeri razviti u knjizi Sa ploa istonih. U tom mistinom orijentalnom svijetu, sa matovitou bajke i prisjenkom zbilje, vlada ulna udnja kao vrhunski pokreta, jai i od skruenosti prema Bogu. U pjesmi Grijeni mujezin to predstavlja subliman ishod direktnog poteza od sevdalinke - one sa motivom o maginoj sili djevojinih oiju, i one sa motivom o mujezinu koji s munare posmatra ene u avlijama - ka Huminoj stvaralakoj asimilaciji, koja tei za svoenjem na ulna poela izjednaena po intenzitetu sa boanstvom. Tako, sa prizvukom hulnog glasa, krik ula u atmosferi ovog okamenjenog Orijenta dobija dramatine raspone i rezonance. U strukturi ove poezije to je onaj Humin karakteristini pokret motiva, odskok i gr na fonu pejzaa proetog melankolijom i obiljejima prolaznosti. Priroda, otvoreni prostori i ovjek u njima predstavljaju okvir Humine zrele lirike. Bez obzira na emotivna obiljeja, sve je u njegovim akvarelskim pejzaima impresionistiki prozrano, isto, i bez neke dubine, osim lirskog pljuska koji izbija iz njih. Oni su skoro uvijek dati sami za sebe, kao uspomena, skica iz albuma, zapis romantinog krajolika. U njima je prisutan samo ostatak pjesnikovog oduevljenja i poklonitva, trag neke radosne stabilnosti, svijesti da je tako kako jest, da se ivi (No u vinogradu). Misao, refleksija pjesnikova, po pravilu je konvencionalna, iz odreenog kruga tema: svijest o beznaajnosti u vremenu i prostoru, neizvjesnost sudbine, osjeanje prolaznosti ivota, nostalgija za zaviajem, enja za enom i spajanjem, ogranienost svakidanjice, opornost i hladnoa tuine. Refleksija ne doprinosi vrijednosti pjesme. Humo je u dijelu pjesama ove zbirke prvenstveno slikar-pejzaist, njegova poezija se pokazuje i kao mapa krajolika, svijetlih i ivih boja, kontrastnih, sa tonovima radosti, ali i sa sumaglicom sjete. U Huminoj lirici, i prozi, veoma je bitna dimenzija svjetlosti: od havetinjske svjetlosti i tame, clair-obscur-a bez boje iz zbirke Nutarnji ivot, do one plime junog sunca i impresionistikih boja, u promjenljivom inten242 243zitetu od praskozorja preko podnevne ustoboenosti do sutonskih ugoaja, iz Grada rima i ritmova, iz Grozdanina kikota i erotinih novela, do onog plein-air-a u poetskom ciklusu Hercegovaki pejsai. Sve je u prirodi pjesniku jasno i razgovijetno, uzroci njegovim raspoloenjima shvatljivi su i iskazani. Postoji, meutim, jedan himerian napon u njemu, nekakva misterija sveegzistencije, u kojoj on bivstvuje uporedo sa vremenom kao kategorijom bez iskona i ukona (elje). To je jedini filozofski uznos Humine poezije: misterij sveopeg trajanja u kome i pjesnik nalazi svoje ishodite. Ali mnogo ee je on svjestan tragine ogranienosti ivota (Upoljima). To je, uostalom i blie sferi njegovih dnevnih tema, koje u toj ogranienosti imaju svoj izvor ili utok. U dodiru sa ovom tematskom iom i njegova radost ima svoju sjenku, te se doima vie kao potiskivanje, utoite i zaborav. Ono ega se pjesnik boji nije apstraktni strah simbola i irealnih uzroka. To je otvorena naricaljka za ivotom koji ima svoje zakone za ovjeka. A pjesnik ima svoju e i svoju glad, svoje elje i udnje, koje su neiscrpive i neograniene. Taj nabrekli, siloviti, ekspanzivni prohtjev u pjesniku, u dodiru sa nesavrenstvom i ogranienostima ivljenja rezultira klonuima, lomovima i razdvojenou. Suoenost sopstvenog nagona i sopstvene svijesti predstavlja pjesnikov osnovni emocionalni vor i kreativno poelo.

Zbirka Grad rima i ritmova predstavlja, prema tome, drugu polaznu osnovu budueg umjetnika, sadravajui i njegove slabosti i njegove domete, a iznad svega zametke izraza, senzibiliteta i idejnih preokupacija. 244 I III. U knjizi lirike u prozi Sa ploa istonih^ Humo se prisnije pribliio Orijentu, ali ne onom naivno i simbolino stiliziranom iz svoje lirike, koji e u njegovim novelama doivjeti svoj puni izraz, nego Orijentu starozavjetne beduinskonomadske legende, sa karakteristikama uspokojenog kazivanja estina i udnji, sa elementarnim divljenjem prema eni, kao u Pjesmi nad pjesmama. Ima neto iskustveno mirno, kao navod sta-renika i pouka vjekova u ovoj lirici. I izvjestan utisak irine, prostranstva, slobode, beskonanosti ne samo u ambijentu i prianju, nego i u duama ljudi, koje su ispunjene ne samo mudrou nego iskonskom strau, silom i vatrom, bolom i enjom koja se ne rftoe zadovoljiti. Veina ovih pjesama posveena je eni kao poezija divljenja i oboavanja i teke erotske idolatrije. U jednima je izraen napon nekazane privlanosti izmeu mukarca i ene, privlanosti koja se iskazuje i otkriva na kraju. U drugima je izreena estina strasti koja je narasla kao plima do guenja. Svaka od njih je emocionalna kombinacija udnje, njenosti i monumentalnosti, koja se pretvara u religiju i vjenost ploti. O Merhameh, grudi ti kao golubovi guu ispod haljine svilene, a bokovi ti se ljuljaju kroz bate kao kajaci uz obalu morsku. Ti si semla, stablo udotvorno, to podmlauje ivot sokovima svojim, a moje se bate sasuile i krv moja izgara, o ei, rano moja usijana. (Batovanova pjesma) Ljubav djevojke je voka u beharu, a ljubav ene vokin plod to podsjea na zimu skoru. (Zavist ene Merham) Hamza Humo, Sa ploa istonih, Beograd, 1925. 245Iza preklinjanja i utjecanja eninoj milosti, od koje zavisi opstanak, i saznanja da sve ocvjetava i prolazi -ostaje uenje nad misterijom vlastitog tijela i neumitnosti nagona u njemu. Erotika se ovdje penje u spiri-tualne i estetske sfere, bez skokova i zatravanja, postupno kao sazrijevanje ideje o saznanju. Od neodoljivog drhtanja pred enom, ije je tijelo, sa svojim bezdanim draima i slastima bez kraja, "zaviaj u kome se zaboravlja na prolost", i izvor dubokog poniranja u smisao ivota, erotika u zbirci Sa ploa istonih doivljava na kraju metamorfozu u obliku katarze sveope ljepote: - I pouda mi rastijae slijepo kao ubice krv nabujala, sve dok mi jednog dana Neznanac onaj ne metnu rupu na rame i oi ne okrenu u duu ljepoti. - I sluaj me, Hanara - zavri Hajjamanta - ljepota postoji samo jedna i ljudi vide samo sjenu njezinu, kao to vide i tijelo ovjeka, a ne vide duu njegovu. - A ona, ljepota, nema ni mjesta, ni poetka, ni kraja. Ona je vjeno u svemu i na mjestu svakom. (Hajjamanta) Ideja o ljepoti kao vioj sutini erotike ovako eks-plicitno nikad vie nije izraena u djelu Hamze Hume. Ali je sublimirana i neposredno doivljena u njegovim najboljim erotskim proznim fragmentima, u rasponu od one neizmjenjive rezonance to ostaje kao prozrana su-maglica i ozarava i proiava nakon itanja do adekvat-nosti samog izraza. Suvremena kritika je u vezi sa zbirkom Sa ploa istonih upozorila na stilske i motivske reminiscencije iz Gradinara, Rabindranatha Tagore. Jovan Kri je, piui o Huminim pripovijetkama, i konkretno istakao 246 daje Humina lirika u prozi Sa ploa istonih "formalno ovisna o Tagorinom Vrtlaru. "f Ali kada se uporede ove dvije knjiice pjesama u prozi pokazuje se, suprotno indikacijama kritike, da su to dva djela razliite umjetnike strukture i razliitog senzibiliteta. Tagorino djelo Vrtlar, kod nas poznatije pod nazivom Gradinar, nosi oznake njenosti, suptilnosti i prefinjenosti, kako izraza, tako sadrine. U njemu je sadrana ljubav snova, osame i oslukivanja, zanos nijemog oboavanja, nemir srameljivosti, sve na distanci i u nagovjetajima, a enja je izraena u slikama prostranstva, dubine, beskraja, vjenosti i smrti. U Hu-minoj knjizi Sa ploa istonih sve je konkretno i doga-dajno, sva osjeanja su ujedno i udnje koje se ne pohranjuju u sebi, ve izriu. Humin mukarac i ena su nosioci plotske akcije i djela, oni osjeaju miris strasti i vatru krvi, njih razapinje bijes ljubavi i mui bol od poude i nezasitih elja. Tagora enu obasjava ljepotom svoga srca i mate, Humin junak eli daje uzme i plae za slau izgubljenom. U Tagore se ljubav iscrpljuje u utnji, kroz uzdrane suze i drhtavi osmijeh, u Hume u preklinjanju. Jad ljubavi u Gradinaru rezultat je nedovoljnog iskaza ili nemogunosti duhovnog spoznanja, jad ljubavi u pjesmama zbirke Sa ploa istonih dolazi od nezadovoljenja. Humina poezija sastavljena je od krikova, Tagorin Gradinar ispunjen je akordima blage sjete i snatrenja. Vrhunac ljubavi kod Tagore je dodir dua, kod Hume je on dodir tijela.

Ljubavno osjeanje penje se u Tagorinom Gradinaru u blagom luku jednoga ljudskog ivota, od nevinih drhtaja mladosti, sa emocionalnim neiscrpljenjem doivljaja, do bolnog iskustva zrelih godina sa vapijuom eJovan A. Kri: Pod rvnjem vremena: Pripovetke Hamze Hume. -Pregled, 1928. 59, 322. 247njom duhovne ljubavne sublimacije. Taj emocionalno--idejni luk daje Gradinaru obiljeje zavrenosti i kompozicione cjeline. Zbirka Sa ploa istonih zavrava se sugestijom sveope ljepote kao vie erotske sutine, koja, tako, na formalan nain prethodnim pjesmama daje oznake koherentnosti i organiziranog slijeda. Gradinar je ista emocija, izraena u svakoj pjesmi u obliku poruke i ispovijesti. Tagorine pjesme su upuene, posveene - mukarac eni, ena mukarcu. Sa ploa istonih ima vie dogadajnog i svaka se od pjesama u ovoj zbirci uspostavlja na granici izmeu zbijene novele i pjesme u prozi - a rezultat tog dodira je dogaajno-lirska plaketa sa emocionalnosentencioznom poantom erotskoga iskustva. Po stilu i irini metaforike koja polazi od prirodnih poela i prostire se dalje u prirodu, u kojoj se ovjek jednai sa njenom elementarnou i vjenou postajui dio mita - zbirka Sa ploa istonih nosi i prizvuke stvaranja bonjakih pisaca na orijentalnim jezicima, posebno onih koji su pisali na arapskom jeziku. Njima se Humo u svojoj esejistici bavio s panjom i ljubavlju, zanosei se irinom njihove knjievne kulture i ljepotom njihovih djela, ali nikad ne doputajui da im se otkine duhovni korijen od njihova rodnog bosanskog tla. Ni tada kad je citirao djelo O peru, Ahmed Semsudin Sarajlije, u kome ima tonova kojima, pored ostalog, rezonira i poetska proza Sa ploa istonih: To je jedno stablo koje izlazi iz brda Sinaj; korijen mu vrsto stoji (u zemlji), a ogranci su mu na nebu. Kad padne na njega voda, makne se, a kad god doe na rod donese nove plodove. To je Jusuf kog su zagrlila braa zagrljajem ljubavi i sloila se da ga metnu na dno atrnje. Koulja mu je razdrtabez daje zaveden, baenje u tamnicu, a niko mu nije neprijatelj. Sad ga vidi gdje prua ruke vodi da dopre do vrela, sad ga opet zatee 248 gdje kao ptica leti na krilima strmoglavce. Lijep je: usna mu je tamno crvena, a on je kestenjasto sme. Goloput je koji se ne moe spasiti od klevetnika, a mora uvijek utjeti; prednji zubi su mu rijetki, prsti kniveni, plemenitog je sastava, ruke su mu prune. Katkada sjedi na obali rijeke pa opruzi u nju noge, a kad ustane, govori i krv mu tee iz usta.1 Nakon obilaska Humina opusa, sa uoavanjem stvaralakih pokuaja i osjedoavanjem knjievnih ostvarenja, kritiar se neodoljivo i nuno obzire na dramatini momenat pjesnikove prvobitne vokacije, uoavajui autentinost i neprevazidenost ovog bia Huminog djela. U traganju za izvornim umjetnikim identitetom Hamze Hume treba ipak ostaviti po strani sve ono to nije vezano za ulnost i doivljaj prirode. Dodir ova dva elementa stvorio je oblast u kojoj je on postigao kristalizaciju \ lirsko-emocionalnog saznanja svijeta a njegov umjetniki dar doao do svoga najpunijeg izraaja u nizu jedinstvenih stilsko-metaforikih otkrovenja. I bilo kojim putem da se pode u ovoj oblasti po tragu knjievne tajne ovog pisca, od stilistikog zahvata ka emocionalnom voritu, ili od razjanjenja senzibiliteta ka stilsko-kom-pozicionom kompleksu, nakon obilaska maginog kruga ove knjievne transmisije, uvijek se dolazi na polazno mjesto strukture. Knjievni izraz i tehnika upuuju na emocionalno-tematsku opsesiju, i obratno. A to je ujedno i dokaz egzistencije umjetnika u piscu. Muhsin Rizvi (1967) 1 Hamza Humo: Veliine istonog parnasa. - Gajret, 1928. 16, 250. 249^ Biljeka o piscu ' V '. ' Hamza Humo se rodio 30. decembra 1895. godine u Mostaru gdje je pohaao mekteb, osnovnu kolu i gimnaziju. 1914. godine interniranje u Maarsku (Ko-marovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je sluio kao pisar i tuma u bolnici u Deru. Nakon rata vraa se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studij historije umjetnosti u Zagreb, potom u Be i konano u Beograd. Od 1923. godine ureduje list Zabavnik, a od 1923. do 1931. urednik je asopisa Gajret, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. godine ureduje bonjaki list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetnike galerije. Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine. 251SADRAJ Skender Kulenovi: Iz smaragda Une.............(5 Grozdanin kikot............................. 23 ^) 32 Sevdalijina ljubav........................... 115 Pamrav................................... 127 Digit.................................... 132 Izdanak................................... 147 Babanova bijeda............................ 153 Djeda Rnjez............................... 162

Dobri..................................... 168 Krnata....................................^ Hadijin ma..............................<(\9\ J Midhat Begi: "Imati" i "biti" Hamze Hume...... 199 ^ Zdenko Lei: Pjesnik kao pripovjeda..........207 / Muhsin Rizvi: Prenapregnuta ulnost kao opsesija izraza u lirici Hamze Hume.......229 \ Biljeka o piscu.............................251 JHamza Humo GROZD ANIN KJKOT I izdanje 1998. Izdava "Sarajevo-Publishing" Sarajevo Za izdavaa Salko Zahiragi Lektor Behija Vrani Korektor Maida Tucakovi tampa OKO Za tampariju: Rasim Rapu Tira: 3.000 primjeraka

> 52