50

Ana verko

Panorama poetaka europske konzervacije

MARKO PIKI, Konzerviranje europskih spomenika od 1800. do 1850. godine, Zagreb Leykam international, 2009., 250 str. ISBN 978-953-7534-27-1

Na unutarnjoj strani korica knjige kojom izdavaka kua Leykam international pokree novu bibliotenu seriju pod naslovom Mno, itatelj nalazi i objanjenje znaenja toga latinskoga glagola: opominjem, upozoravam, opominjem na to, sjeam koga na to, podsjeam, pozivam, potiem, nagovaram, upuujem, pouavam, nadahnjujem, proriem, navjeujem. Dakako, to je i korijen rijei monumentum spomenik. Djelo dr. Marka pikia, koje imamo pred sobom, po svemu je idealno da trasira sadrajne okvire zamiljene biblioteke, proirujui granice percepcije spomenika, njegova znaaja i znaenja. Knjiga je modelirana kao sveuilini udbenik. Nastala je na autorovu predavakom iskustvu i interakciji sa studentima. Sastoji se od dvanaest poglavlja, po mjeri trajanja nastave jednoga akademskog semestra. Na kraju svakog od njih izdvojeni su pojmovnici kojima se unosi red i preciznost u vokabular europske konzervatorske teorije i prakse. Prate ih popisi literature, koji ukazuju na koritene izvore i one za daljnje prouavanje, te ispitna pitanja koja slue provjeri usvajanja proitanog. No ne samo sadrajem i nainom pisanja, ve i samim izgledom i formatom, to izdanje upuuje na sintezu namijenjenu puno irem itateljstvu. Unutar udbenike strukture nalazimo djelo koje predstavlja pregled historije konzervatorsko-restauratorske discipline u prvoj polovici 19. stoljea, temeljeno na iscrpnim izvorima, napisano etvrt stoljea od posljednjeg pregleda europske povijesti

arhitektonskog konzerviranja na hrvatskome jeziku. Knjiga sadri najvanije historijske podatke iz tog perioda, pregled razvoja teorija i recepcije spomenika, portrete znaajnih osoba i nositelja konzervatorskih misli, primjere obnove arhitektonske batine te povijest razliitih praksi upravljanja zatitom spomenika u Europi. Sve je to izloeno u jasnom kontekstu drutveno-politikih zbivanja te popraeno znalaki biranim citatima i ilustracijama kljunim za svako pojedino poglavlje filozofije konzervatorskog djelovanja.

51
Knjigu su recenzirali Ivo Babi, Zlatko Juri i Tomislav Premerl, vrsni strunjaci posveeni zatiti batine. Opsena bibliografija od preko 130 naslova, koja ukljuuje raspon od izvornih tekstova do suvremenih spoznaja domaih i stranih strunjaka, svjedoi o irini izvora iz kojih autor crpi veinu podataka, to je i svojstveno historijskim pregledima, meu kojima kao najsrodniju izdvajamo povijest arhitektonske konzervacije Jukke Jokilehta, A history of Architectural Conservation (Oxford 1999.), koja predstavlja kanon suvremene konzervatorske literature. U uvodnoj napomeni Marko piki kae: nije rije samo o prepoznavanju inherentne historije ili slijeda zbivanja u biolokoj egzistenciji spomenike tvari, kojim se konzervatori i restauratori bave kao dijelom obvezne procedure. Rije je o osjeaju pripadnosti veem sustavu miljenja i djelovanja, obitelji idealista i realista, intervencionista i pristalica naela noli me tangere, koji svojim uvjerenjima i djelima mogu sluiti kao korisni i pouni uzori. Upravo u toj reenici nalazimo pravo znaenje ove knjige za hrvatsku konzervatorsko-restauratorsku predaju. Historijski pregled prua strukovnu potvrdu konzervatorsko-restauratorske discipline kao ravnopravne humanistikim, prirodoslovnim i tehnikima, pri tom ih ujedinjujui. Takoer, izlaui povijest hrvatske konzervatorske misli neodvojeno od europske, kojoj pripada ve od ranih dana zatitarskog djelovanja, znaajno pridonosi njezinoj institucionalnoj i drutvenoj afirmaciji. Razdoblje od kraja 18. do sredine 19.stoljea, koje obuhvaa ovaj pregled, doba je velikih revolucija, stvaranja graanskog drutva, ubrzanoga tehnolokog razvoja i zaetka modernog svijeta. Za konzervatorsko-restauratorsku disciplinu to je vrijeme dramatine promjene shvaanja pojma spomenika i odnosa prema njemu. Dananji struni postulati nalaze ishodita u problemima tadanjih recepcija kulturnog naslijea u Europi, intervencija na spomenicima te razvoju konzervatorsko-restauratorske discipline slijedom

nova izdanja
tih procesa. Francuska je bila nositeljica toga novog razdoblja, obiljeenog u svijetu batine proturjejima ruenja, prisvajanja i rekontekstualiziranja rimskih klasinih spomenika, do definiranja niza novih dogmi o njihovu ouvanju. Jezgrovito su predoene okolnosti i posljedice razvoja svijesti o simbolinoj snazi spomenika, iji prelazak u dravne ruke vodi do poetaka zatite. Odnos prema spomenicima, napose klasinima, kao simbolima graanskog trijumfa, slijedi tradiciju prosvjetiteljstva pa graevine i umjetnine naporom dravnih slubenika trebaju dobiti didaktinu namjenu. Sve su to ishodita za otvaranje problema konkretne zatite, odnosno za poetak spoznaje smisla konzervatorskog posla koji e se nadalje korigirati i izgraivati. Kao logian nastavak slijedi zrcalno poglavlje, posveeno sudbini talijanskih spomenika istoga doba, Napoleonovoj pljenidbi i povratu u prvom redu rimskih umjetnina, to je potaklo oblikovanje prvih jasno definiranih konzervatorskih naela. Tree poglavlje donosi pregled poetaka modernoga arhitektonskog konzerviranja na klasinim rimskim spomenicima, da bi uslijedilo ono o sustavima zatite antikih spomenika i konzervatorsko-restauratorskom djelovanju u Francuskoj i Austriji, ukljuujui i Dalmaciju. Dominacija antikih spomenika kao predmeta strunog interesa zakljuuje se poglavljem posveenim anastilozama grkih antikih spomenika, preciznije restauratorskim projektima u Ateni problemu koji je, ini se, danas aktualan kao i onda. Dominacija antike, koju je pratila spremnost restauratora da rtvuje sve naknadne povijesne slojeve, otvara problem diskriminacije, to nas vodi do drugog dijela ove knjige. U njemu se analizira pojava novog senzibiliteta, kulta srednjovjekovlja i nacionalnih starina, odnosno Gothic revival i romantizam u Engleskoj i u njemakim zemljama, te u Francuskoj. Ovdje su naglaeni poticaji nadahnuem pjesnika te je istaknuta uloga knjievnika u ouvanju spomenika. Navodi

kvartal vI -3 | 4-2009

52
se niz kljunih restauratorskih inicijativa, teorija i njihovih nositelja kao i intervencija na srednjovjekovnim spomenicima. Zapaa se pojava prve specijalizacije unutar struke i paralelno prati stvaranje i razvoj dravnih slubi zatite. etvrto desetljee 19. stoljea doba je razvitka historiografije, modernih znanosti i tehnologija, te pojave pozitivizma u filozofiji i eklekticizma u arhitekturi, to nuno namee pitanje stila i njegovo vrednovanje. Otvara temu stilskog restauriranja u Francuskoj, Italiji i Engleskoj to je donijelo nov tretman spomenika. Na kritikama tadanjih intervencija, koje su iznosili i suvremenici, stvorena je zapravo nova konzervatorsko-restauratorska praksa, u kojoj znanja steena na akademijama slue tek kao baza za formiranje vlastite empirije temeljene na putovanjima, izravnim promatranjima, mjerenju i biljeenju stanja spomenika na terenu. Vitetova, Mrimeova i Viollet-le-Ducova lutanja i saznanja postala su dio kulture konzervatora i restauratora, i zadala su kljunu metodu strunog obrazovanja. Knjiga zavrava zaokruenim portretom Johna Ruskina i njegovom reakcijom na tadanje struje miljenja, ime se otvorio prostor potivanju raznolikosti izraza u jedinstvu spomenika i ouvanju njihove izvornosti. Tu autor donosi smjernice rasprave o konzervatorskim naelima koja se na slinoj bazi razvija sve do danas. Iskustva teoretiara i praktiara od Walpolea, Quatremrea de Quincyja, de Vattela, Fee, Canove, Valadiera, Sterna, Camporesea, Zappatija, Thorvaldsena, Nobilea, Carrare, Kandlera, Steinbchela, Lanze, Klenzea, Schinkela, Pugina, Montalemberta, von Quasta, Lassusa, Viollet-le-Duca, Salvina, Scotta, sve do Ruskina dana su slijedom konkretnih primjera obnove te izvornih tekstova i publikacija. Tome se pridruuju djela i ideje pisaca Victora Hugoa, Goethea, Herdera, de Chateaubrianda, Madame de Stal, Mrimea, Cattanea i Ruskina, kao i vladara poput Napoleona, pape Pija VII., Franje I., Friedricha Wilhelma III. i Louisa Philippea, koji su formirali nov senzibilitet za spomenike. S obzirom da je istraivaka batina ve dulje vrijeme predmet zasebnoga historijskog zanimanja, raspon tema i razmiljanja koje nudi ova knjiga ne adresira, dakle, samo potrebe studenata, nego i iroki krug strunjaka. Koliko god faktografski iscrpna, pisana je itkim i privlanim stilom, iva od mnotva citata i ilustracija spomenika, konzervatora-restauratora, pisaca, vladara i drugih protagonista, pa e zasigurno privui i puno ire itateljstvo naklonjeno ouvanju batine. Model udbenika pokazao se vie no pogodnim za ovakvu panoramu historije europske konzervacije i restauracije i Hrvatske u njoj. Uspjean konzervatorski zahvat i na najmanjoj skali intervencije u vieslojno bie spomenika ne pretpostavlja samo vladanje suvremenim metodama dobre konzervatorske prakse, nego i poznavanje njezina vie no kompliciranoga, nipoto pravolinijskog povijesnog razvoja. Povijest konzervacije ima nezaobilazno mjesto u procesu donoenja strunih odluka koje ovise o sloenom obrazovanju, ali i sloenom okruenju, balansu teorije i prakse, specijalizaciji, putovanjima, razmjeni iskustava, pravilno odreenoj namjeni spomenika U konanici, njegovu sudbinu karakterizira odnos individualne strunosti prema kolektivnoj batini. I zato ova knjiga ne treba biti samo dio kulture konzervatora i restauratora. Autor u uvodu iskazuje elju da knjiga potakne produbljivanje iznesenog pregleda jo temeljitijim historijskim interpretacijama. Mi bismo dodali nadu da e autor uskoro, na jednako sugestivan nain, u novopokrenutoj biblioteci Mno, dati nastavak pregleda povijesti konzerviranja europskih spomenika, barem od 1850. do Prvoga svjetskog rata.