UVOD to je neformalna logika Dobar dio onoga to jesmo ini ono u to vjerujemo.

Izvori naih vjerovanja su razliiti: neka stjeemo iz vlastitog iskustva, neka uimo od drugih ljudi, neka izvodimo na temelju vjerovanja koja ve imamo. Sustav vjerovanja koji imamo nije nepromjenjiv. Vjerovanja stjeemo, prilagoavamo ili odbacujemo itav ivot. Prouavanjem i opisom nekih imbenika koji utjeu na dinamiku vjerovanja (emocije, pamenje, inteligencija), kao i njihove fizioloke osnove (procesi u mozgu) bavi se psiholgija. Predmet logike, s druge strane, jest ispravno zakljuivanje. Logiku ne zanimaju subjektivni imbenici ni fizioloka osnova zakljuivanja ve nain na koji su vjerovanja meusobno povezana a koji omoguuje da na temelju odreenog skupa vjerovanja zakljuujemo o istinitosti drugih vjerovanja. Kad je rije o kriterijima ili kanonima ispravnog zakljuivanja, stoljeima je vailo ono to je o toj temi rekao Aristotel, (tradicionalna logika), a to je sakupljeno u zbirci tekstova pod nazivom Organon (orue). U 19. stoljeu razvija se formalna (simbolika) logika. Radi uinkovitijeg razmatranja logikih formi i relacija, stvara se jezik osloboen od dvosmislenosti i nejasnoa prirodnog jezika, umjetni jezik u kojem je mogue izolirati i jasno predoiti ono to je za logiku od interesa. Logika se tako u dobroj mjeri udaljava od prirodnog jezika i pribliava matematici (nerjetko se naziva i matematika logika), to rezultira njezinim novim zamahom i napretkom. Meutim, ovim udaljavanjem od prirodnog jezika u drugi plan je pala uloga logike kao orua koje moemo neposredno rabiti u svakodnevnom zakljuivanju. Naime, gotovo da nije ni potrebno naglasiti da misli (vjerovanja) najee izraavamo jezinim izrazima u okviru nekog prirodnog jezika. ak i samo razmiljanje doivljavamo kao unutarnji govor koji se odvija na nekom od prirodnih jezika. U onoj mjeri u kojoj se logika udaljava od prirodnog jezika, u toj je mjeri tee uvidjeti neposrednu uporabnu vrijednost njezinih dosega na svakodnevno zakljuivanje. Neformalna logika naglasak stavlja na prouavanje i primjenu logike u svakodnevnim raspravama, odnosno na analizu i procjenu zakljuaka (argumenata, dokaza) u njihovom prirodnom okoliu tj. prirodnom jeziku. Velik interes za neformalnu logiku ili, kako se ponekad naziva, kritiko miljenje, i njezin nagli razvoj u zadnjih nekoliko desetljea objanjiv je suvremenim dobom informatizacije i vladavine masovnih medija. Suvremeni ovjek svakodnevno je zasut informacijama, podacima, argumentima, polemikama i savjetima za djelovanje na svim podrujima ivota. U takvom okruenju prirodno se nametnula potreba kako za prouavanjem tako i za poduavanjem naina interpretacije, analize i procjene informacija s ciljem dosezanja vlastite, na kritikom promiljanju utemeljene prosudbe. S tim u vezi, znakovit je naslov knjige R. H. Johnsona i J. A. Blaira: Logical Self-Defense (1977.), a objavljivanje koje se, uz pokretanje asopisa
1

Informal Logic Newsletter (sada Informal Logic), ponekad navodi kao utemeljenje neformalne logike kao zasebne discipline. Kao nova disciplina, neformalna logika je jo uvijek u fazi oblikovanja, pa nema jedinstvenog pristupa mnogim temama. No, kad je rije o svrsi prouavanja neformalne logike, slaganje postoji: prouavanje neformalne logike razvija sposobnost utemeljenja, iznoenja i opravdanja vlastitih stavova, kao i sposobnost razumijevanja, analize i procjene tuih stavova. Jedna od vrijednosti razvijanja vjetine kritikog miljenja jest u tome da vjebamo otvorenost uma za razliite opcije i rjeenja. Otvorenost uma ne znai nekritiko prihvaanje svih ponuenih stavova, nego spremnost za nepristranu procjenu argumenata koji im se nude u prilog. Korist od takvog nastojanja je dvojaka s jedne strane branimo se od eventualnih pokuaja manipulacije, a s druge strane razvijamo toleranciju. Naime, ukoliko je cilj rasprave dosezanje istine, ma koliko se ne slagali sa stavom druge osobe, kritiko prouavanje izneenih argumenata pretpostavlja iskreno nastojanje da razumijemo razloge koje ta osoba navodi u prilog svom stavu. Kada pronaemo mjesto neslaganja, kritika se rasprava uobiajeno pomjera korak dalje u argumentu s ciljem razrjeenja neslaganja. No ak i ako pokuaj razrjeenja spora ne uspije, nastojanje da razumijemo razloge druge osobe razvija sposobnost prihvaanja razliitosti tj. toleranciju. JEZINE PRETPOSTAVKE S obzirom da neformalna logika naglasak stavlja na analizu i procjenu argumenata u njihovom prirodnom okoliu, tj. prirodnom jeziku, prouavanje neformalne logike prikladno je zapoeti s nekoliko osnovnih pojmova koji se tiu jezika. Rijei dobijaju znaenje kroz bogati sustav jezinih pravila. Ta su pravila stvorili ljudi ivei u zajednici. Ona su konvencionalna (dogovorna). To znai da su jezina pravila i znaenja pojedinih rijei mogla biti drukija, jer nema nita u predmetu to bi zahtijevalo da ga nazovemo ba tako. No, injenica da je jezik konvencionalan, ne znai da je proizvoljan, odnosno da nije bitno koje rijei koristimo niti kako ih povezujemo. Naprotiv, mogunost komunikacije podrazumijeva da govornici dijele ista pravila. Primjerice: Cave el diabolo! Semper me u nekom kutu aguaita, vreba me da me ugrize za pete. Ali, Salvatore non est lud, non est insipiens! Bonum monasterium et ovdje, aqui se ji et se molim dominum nostrum. Et ostalo valet smokvu suhu. Et amen. Zar ne? (Umberto Eco, Ime rue) Ovaj primjer govora razumijemo (ako ga razumijemo) samo u onoj mjeri u kojoj dijelimo konvencije raznih jezik koje rabi jedan od Ecovih junaka, Salvatore, a koji Eco, kroz usta pripovjedaa Adsona, naziva jezikom drevne zbrke.
2

Jezini in Govornici istog jezika znaju na to se odnose pojedine rijei tog jezika. Komunikacija ne bi bila mogua kad bismo proizvoljno mijenjali znaanja rijei. Za ilustraciju posluimo se nastavkom Ecova teksta: ...jer ovjek ne moe psa jedanput nazvati psom, a drugi put makom, niti izgovoriti glasove kojima dogovor naroda nije dodijelio odreeno znaenje, kao to bi se dogodilo onome tko bi izrekao rije 'blitri'. Konvencije koje daju znaenje pojedinim rijeima nazivaju se semantike konvencije. No, znati znaenje pojedinih rijei nije dovoljno za razumijevanje i komunikaciju. Primjerice, reenicu Uope ako onda filozofiju Maja studira, ne bismo razumjeli iako znamo znaenje svake upotrijebljene rijei. To je stoga to u navedenoj reenici nisu potivana pravila kombiniranja rijei u smislene cjeline. Ta se pravila nazivaju sintaktike konvencije (gramatika jezika). Kad su zadovoljene semantike i sintaktike konvencije kaemo da je izveden jezini in tj. da smo rekli neto smisleno u jeziku. Primjerice: Ako Maja uope studira, onda studira filozofiju. Govorni in Gramatiki se reenice dijele na: 1) Indikativne Maja studira filozofiju. 2) Upitne Studira li Maja filozofiju? 3) Imperativne Majo, studiraj filozofiju! 4) Ekspresivne O, da Maja barem studira filozofiju. Iskazivanjem svake od ovih reenica reeno je neto to ima znaenje u hrvatskom jeziku, tj. izveden je jezini in. Meutim, osim jezinog ina, iskazivanjem tih reenica napravili smo jo neto: prvom reenicom mi smo neto tvrdili, drugom pitali, treom naredili (zahtijevali, savjetovali), etvrtom izrazili elju. Ova razina jezika naziva se govornim inom. Gore navedene vrste reenica, osim po razliitom govornom inu koji je njihovim iskazivanjem izveden, razlikuju se po jo jednom, za logiku bitnom svojstvu od navedenih reenica, samo indikativne reenice mogu biti istinite ili neistinite. Tonije reeno, tvrdnje izraene indikativnim reenicama mogu biti istinite ili neistinite. Vratimo se gore navedenim primjerima i za svaku od reenica pitajmo je li istinita. Smisleni odgovor na to pitanje oigledno je mogu samo za indikativnu reenicu. Pitanja, elje, naredbe, savjeti mogu biti prikladni ili

neprikladni, primjereni ili neprimjereni, ak pametni ili glupi, a ne istiniti ili neistiniti. Logiku, meutim, zanima onaj vid jezika kojim se izraava misao koja moe biti istinita ili neistinita. Zato? Zato to je predmet logike ispravno zakljuivanje, a to znai da se bavi prouavanjem prihvaanja nekih tvrdnji na temelju drugih, ve prihvaenih tvrdnji. Prihvatiti neku tvrdnju znai smatrati je istinitom (bilo bi besmisleno rei: Vjerujem da je Zemlja okrugla, ali smatram da to nije istina). Dakle, kad izvodimo zakljuke, mi na temelju nekog skupa tvrdnji koje su istinite zakljuujemo o istinitosti drugih tvrdnji. Logika prouava taj odnos izmeu tvrdnji, pa je jasno da je zanimaju oni jezini izrazi koji mogu biti istiniti ili neistiniti. Razgovorni in Jezik, osim informiranju, slui i izraavanju emocija, umjetnikom stvaranju, zabavi... Bilo koji od tih vidova jezika, ukoliko je usmjeren sugovorniku s namjerom da se kod ovoga proizvede odreeni uinak, obuhvaamo pojmom razgovorna razmjena. Sam in uzrokovanja uinka nazivamo razgovorni in. Razliite jezine razine moemo prikazati jednostavnim primjerom: A kae B-u: Maja studira filozoriju Jezini in proizvoenje smislene reenice Govorni in tvrenje Razgovorni in informiranje B-a ili injenje B-a svjesnim da ... U razgovornoj razmjeni mi se oslanjamo na svojstva konkretne situacije u kojoj se odvija odreeni razgovor (kontekst) i iz te situacije izvlaimo razliite informacije te ih ugraujemo u na govor i u nae razumijevanje izreenog. Na primjer, zamislite da s nestrpljenjem oekujete vano pismo i da va cimer to zna. Utravi u sobu s pismom u ruci i uzvikom Pismo!, vi ete pretpostaviti da cimer hoe rei: Stiglo je pismo koje oekuje, a ne primjerice Napisao sam pismo ili Napokon sam se sjetio kako se ovo zove. No razgovorna razmjena moe biti i najee jest vrlo komplicirana drutvena aktivnost, a budui je razgovorna razina jezika ona razina na kojoj se u prirodnom govoru pojavljuje argument, rei emo neto vie o razgovornim pravilima. Razgovorna pravila Razgovor se ne sastoji od niza meusobno nepovezanih primjedbi i iskaza, nego je rije o zajednikom nastojanju sugovornika usmjerenom k odreenom cilju. Razgovor podrazumijeva suradnju. Razgovorna razmjena dakle ima pravila koja govornici preutno slijede. Njih je prvi istraio i eksplicirao filozof Henry Paul

Grice u lanku Logika i razgovor (1968.) Ukratko emo objasniti ta pravila koristei Griceove primjere. Prvo naelo razgovora vrlo je openito. Ono kae da subjekti razgovorne razmjene trebaju suraivati u ostvarenju zajednikog cilja tj. uspjene komunikacije: Naelo suradnje: Svoj razgovorni doprinos uinite prikladnim razini na kojoj se pojavljuje, prihvaajui svrhu i smjer razgovorne razmjene u kojoj sudjelujete. No, to znai suradnja i kako je ostvariti? O tome nam govore daljnja pravila koja je Grice, slijedei Kanta, nazvao kategorijama kvantitete, kvalitete, relacije i modaliteta. 1) Kategorija kvantitete odnosi se na koliinu informacija i sadri dva pravila: - Neka va doprinos razgovoru bude to informativniji za danu svrhu razgovora. (Govori ono to je bitno) - Neka va doprinos razgovoru ne bude informativniji nego to je potrebno za danu svrhu razgovora. (Ne govori nebitno)

Grice napominje da se drugo pravilo ne ini ba obvezujuim. Ako sugovornik iznosi vie informacija negoli je za svrhu razgovora potrebno, mogli bismo rei da ne kri pravilo suradnje nego gubi vrijeme. No, kao to emo vidjeti, prevelikom informativnou sugovornik moe kriti druga razgovorna pravila, pa tako i naelo suradnje. 2) Kategorija kvalitete odnosi se na istinitost i zahtijeva da va doprinos razgovoru bude istinit: - Ne kai ono za to misli da nije istinito. - Ne kai ono za to ti nedostaje prikladna evidencija.

Ukratko, u kooperativnoj aktivnosti ne oekuje se da laemo niti da govorimo olako. Kad neto kaemo moemo se upitati Vjerujem li to zaista? i Zato to vjerujem? To su dva zahtjeva kvalitete, koji bi se mogli izraziti kao jedan: Govori ono za to vjeruje da je istina i to moe opravdati. 3) Kategorija relacije odnosi se na smislenu vezu izmeu izreenog u razgovornoj razmjeni i vrlo je kratka: - Budi relevantan!

Relevantnost je sloen pojam, no sreom, vrlo ga je lako ilustrirati: ako vas, primjerice, netko upita gdje moe nai lijenika, odgovor Bolnica je iza ugla bio bi relevantan, iako nije izravan odgovor na postavljeno pitanje. Svia mi se vaa frizura bio bi nerelevantan odgovor.
5

4)

Kategorija modaliteta odnosi se na nain kako je neto izreeno. Ope pravilo glasi: Budi jasan!

Pod tim opim pravilom Grice navodi nekoliko odreenijih: izbjegavaj nejasne izraze, izbjegavaj dvosmislenost, budi saet i govori redom.

Razgovorna implikatura Naravno, ljudi ne slijede uvijek ova pravila. Ljudi ponekad zadravaju informacije, lau, govore olako, udaljavaju se od predmeta, govore nejasno, preopirno i dvosmisleno. No pokuajte zamisliti to bi se dogodilo kad se sudionici razgovorne razmjene uope ne bi pridravali razgovornih pravila. Naime, bitno je uoiti da to nisu pravila lijepog ponaanja pri razgovoru, ona nisu razgovorni bonton, nego unutarnja pravila koja razgovor ine moguim. Ako se, primjerice, uope ne bismo pridravali pravila lijepog ponaanja za stolom, svejedno bismo se uspjeli nahraniti, moda ak i uinkovitije. Ali ako se sustavno ne bismo pridravali razgovornih pravila tj. ako bi svi ili veina ljudi govorila nesuvislo, nepovezano ili ako bi lagali ak i o najtrivijalnijim stvarima, jezina praksa kakvu imamo ne bi bila mogua. Dakle, iako je okvir slijeenja razgovornih pravila vrlo rastezljiv, mi ne samo da slijedimo ta pravila nego: - preutno shvaamo da ih sljedimo - oekujemo od drugih da shvate (znaju, pretpostave) da ih slijedimo. Upravo te dvije osobine omoguavaju preutno prenoenje informacija. Za ilustraciju emo se posluiti primjerima koje je naveo H. P. Grice u ve navedenom lanku: Ako osoba A upadne zadihana u prostoriju i upita gdje je vatrogasni aparat, a vi odgovorite U holu, to podrazumijeva da je to najblii i najdostupniji aparat. Iako to niste rekli, vi to implicirate. Kada neto ne kaete nego implicirate prema razgovornom pravilu, to se naziva razgovorna implikatura. Sredite razgovorne implikature je naelo suradnje. Naime, razgovorne implikature ostvaruju se usklaivanjem onoga to je reeno s pretpostavkom da se sugovornik drao naela suradnje. Evo Griceovog primjera: A i B razgovaraju o zajednikom prijatelju C koji radi u banci. A pita kako C napreduje u poslu, a B odgovara: Mislim sasvim dobro. Sviaju mu se kolege i jo nije bio u zatvoru.

Primjedbom da C jo nije bio u zatvoru, ini se da B kri naelo relevantnosti. No ako A nema posebnog razloga pretpostaviti da se B ne dri razgovornih pravila, tj. pod pretpostavkom suradnje, B-ov odgovor razgovorno implicira da je C nepotena osoba koja bi takvo radno mjesto mogla zloupotrijebiti. Ili na primjer: A kae B-u da eli posjetiti C-a i pita A: Gdje ivi C? B: Negdje na jugu Francuske. ini se da B naruava pravilo kvantitete jer njegov odgovor oito nije dovoljno informativan za svrhu koju A eli ostvariti. Ali ako B ne zna tonije gdje ivi C, onda e bilo koja odreenija informacija naruiti pravilo kvalitete. Dakle, B razgovorno implicira da ne zna odreenije gdje ivi C, tj. da surauje koliko moe. Razgovorna implikatura toliko je dio naeg govora da jedva primjeujemo da je rabimo i na koje sve naine, kako pri govoru tako i pri tumaenju govora. Jo jedan Griceov primjer upotrebe razgovorne implikature je i krenje razgovornih pravila da bi se priopilo neto neugodno: Gica X je proizvela niz zvukova koji slie melodiji pjesme 'Dome, slatki dome'. Ne rekavi da je gica X otpjevala tu melodiju, implicira se da je pjesma loe otpjevana. Na razgovornoj implikaturi temelje se primjerice: - ironija, sarkazam prividno naruavaju pravilo kvalitete. Primjer bi bio kad za iznimno lo potez kaete To sam izveo vrhunski, ili za prijatelja koji vas je upravo razoarao Odlian si mi ti prijatelj. - metafora moe prividno naruavati pravilo kvalitete, primjerice kad nekome kaete Srce si. S druge strane, izraz Ni jedan ovjek nije otok ne naruava pravilo kvalitete jer je to doslovno istinit sud. No bez pretpostavke da se njime neto razgovorno implicira, ba zato to je tako oigledno da ovjek nije otok, bilo bi prekreno pravilo relevancije. Uz pomo razgovorne implikature prenosimo vie informacija negoli je doslovno sadrano u onome to smo izrekli. Ponekad neto naglaavamo upravo time to to ne izgovorimo (Normalan ovjek ne bi ni pomislio skoiti s te stijene, a Petar ba to namjerava...), a u sluajevima ironije, sarkazma i metafore podrazumijevamo da nije doslovno miljeno ono to je reeno. I premda ove mogunosti izraavanja razgovornoj razmjeni daju ekonominost, ivost, ljepotu i snagu, ponekad odstupanja od doslovno tvrenog moe uroditi zbrkom. To je razlog
7

zato se u strogim argumentima, primjerice znanstvenima, prednost daje doslovnosti i jednoznanosti. U svakodnevnim raspravama, meutim, razgovorne implikature obino su prisutne u svom punom sjaju. One se rabe i zlorabe, pa je u svrhu analize i procjene argumenta potrebna, osim tehnike, i vjetina (neki autori kau umjetnost) tumaenja reenog ili napisanog. No, najprije nam treba osnovno orue!

OSNOVNI POJMOVI Reenica, sud, vrijednosna prosudba Ve je reeno da indikativnim reenicama neto tvrdimo. Ono to tvrdimo jest odreena misao o nekom stanju stvari, npr. Maja studira filozofiju ili Postoji brzina vea od brzine svjetlosti. Ta misao moe odgovarati stanju stvari na koje se odnosi, u kojem je sluaju istinita; ili ne odgovarati stanju stvari na koje se odnosi, u kojem je sluaju neistinita. Naravno, ne moramo znati to je od toga sluaj ne moramo znati, na primjer, je li istinita tvrdnja: 29. kolovoza 1963. godine ameriki predsjednik J. F. Kennedy nije veerao, pa ipak uviamo da to jest ili nije tako, odnosno da tvrdnja ima istinosnu vrijednost, iako ne znamo koju. Misao koja ima istinosnu vrijednost nazivamo sud (propozicija). Za logiku je bitno razlikovanje misaonog sadraja od jezinog izraza kojim je taj sadraj izraen. Sud nije isto to i indikativna reenica. Naime, jednom reenicom moemo izraziti vie sudova. Tako je reenica Izaavi na pozornicu, Marko je zapeo i sruio zvunik sloeni sud koji sadrava tri jednostavna suda; Marko je izaao na pozornicu, Marko je zapeo i Marko je sruio zvunik. Nadalje, razliitim reenicama moemo izraziti isti sud kao, na primjer, kad na razliitim jezicima izrazimo istu misao. I u okviru jednog jezika moemo upotrijebiti razliite reenice da izrazimo isti sud, npr. Zagreb je najvei grad u Hrvatskoj, Glavni grad Hrvatske je i njezin najvei grad ili Svi gradovi u Hrvatskoj manji su od Zagreba. Ukratko, sud je misaoni sadraj koji ima istinosnu vrijednost, a reenica jezino sredstvo kojim izraavamo taj misaoni sadraj. Jo jedna napomena. Tvrdnje Maja pere posue ili U Hrvatskoj eutanazija nije legalizirana odnose se na neko stanje stvari, tj. imaju istinosnu vrijednost, bilo da su istinite ili neistinite. Ali to je s tvrdnjama poput Nije pravedno da Maja uvijek pere posue ili Hrvatska bi trebala legalizirati eutanaziju? Postoje li stanja stvari kojima bi ove tvrdnje mogle odgovarati ili ne odgovarati? Imaju li one istinosnu vrijednost? I ako nemaju, mogu li biti predmet logike analize? Rekli smo da argumentiranjem jedna osoba nastoji uvjeriti drugu u istinitost odreenog suda, pa je jasno da logiku zanimaju oni jezini izrazi kojima uope moe biti pripisana istinosna vrijednost. Meutim, predmet svakodnevnih argumenata nisu
8

samo injenice (stanja stvari), nego i norme i vrijednosti. Mi esto raspravljamo o tome kako bismo se trebali ponaati, to je pravedno, a to nepravedno, koji su postupci dopustivi, a koji nedopustivi. O tim stavovima takoer prosuujemo na temelju razloga, prihvaamo ih ili odbacujemo, smatramo ih utemeljenima ili neutemeljenima, prihvatljivima ili neodrivima. Vrijednosni stavovi nisu samo legitiman, nego su vjerojatno i najei predmet svakodnevnih argumenata, pa ih kao takve neformalna logika prirodno obuhvaa svojom analizom. 1 I premda su filozofi na pitanje o istinitosti vrijednosnih stavova odgovarali razliito, u neformalnoj logici istinitost shvaamo u irem smislu tako da obuhvaa i umjetnike i moralne i praktike prosudbe. U tom smislu i vrijednosne prosudbe su takoer sudovi (sjetite se da smo sud definirali kao misao koja ima istinosnu vrijednost). Zakljuak, argument, dokaz U raspravama se esto uju pitanja poput: Na temelju ega si to zakljuio?, Govori posve neargumentirano, Ima li kakve dokaze za to to tvrdi? Ova pitanja o zakljucima, argumentima, dokazima u svakodnevnim raspravama obino znae isto. Svakim od navedenih pitanja mi zapravo traimo da se iznesu razlozi u prilog istinitosti odreene tvrdnje. Zakljuak, argument i dokaz su pojmovi koji se koriste za oznaavanje odreene vrste odnosa izmeu nekog skupa sudova naime, odnosa koji omoguuje da jedan od tih sudova izvedemo iz ostalih koji ine razloge za njegovo izvoenje. Kad govorimo o zakljuku, sudove koji ine razloge nazivamo premisama, a izvedeni sud konkluzija. U zakljuku kreemo od premisa (Marko dolazi s ispita i veseo je) i iz njih izvodimo konkluziju (Sigurno je poloio ispit). Argument pak pripada onoj razini jezika koji smo nazvali razgovornom razmjenom i kao takav podrazumijeva postojanje dviju strana bilo da je rije o dijalogu, u kojem sluaju s druge strane imamo sugovornika, ili govoru, kad je na drugoj strani sluatelj, ili tekstu, kad je na drugoj strani itatelj. ak i ako sjedimo sami u sobi i vaemo razloge za i protiv neke teze ili, ee, opravdanosti nekog postupka, mi to doivljavamo kao razgovor samih sa sobom, kao unutarnji dijalog. Argument obino zapoinje iznoenjem suda (Marko je sigurno poloio ispit) koji druga strana u razgovornoj razmjeni smatra ili moe smatrati spornim (Sumnjam, ba i nije uio), te se nastavlja iznoenjem razloga u prilog spornom sudu nastojei uvjeriti sugovornika u njegovo prihvaanje (Upravo dolazi s ispita i vidi kako je veseo). Sporni sud nazivamo tezom. Neovisno o tome je li rije o dijalogu, govoru ili tekstu, a s obzirom da je u sreditu argumenta neki sporni sud, uobiajeno je dvije strane ukljuene u argument nazivati proponent (strana koja zagovara sud) i oponent (strana koju se uvjerava u sud).
Analizom pojmova (moralne) obveze i dopustivosti bavi se i formalna (simbolika) logika. Ta grana formalne logike naziva se deontika logika.
1

Argumentirajui u prilog tezi proponent nastoji uvjeriti sugovornika da je argument koji je iznio zapravo ispravan zakljuak u kojem je iz navedenih razloga izvediva teza. Dokaz ima istu strukturu kao zakljuak i argument, ali pod terminom dokaz uobiajeno podrazumijevamo sustavni prikaz zadovoljenja stroih ili najstroijih kriterija utemeljenja istinitosti odreenog suda. Neki logiari dokazom nazivaju samo strogo utemeljenje u kojem konkluzija nuno slijedi iz prije dokazanih, nuno istinitih ili samooiglednih poetnih premisa. Drugi pak dokaz shvaaju ire, tj. pod taj pojam obuhvaaju i utemeljenje u kojem konkluzija slijedi s odreenom vjerojatnou iz prikladne evidencije (premisa). U neformalnoj logici, kao uostalom i u svakodnevnom govoru, termini zakljuak, argument, a esto i dokaz, upotrebljavaju se kao sinonimi. Razlika meu njima je suptilna i ovisi o kontekstu, no njezino zanemarivanje nije znak neosjetljivosti neformalne logike za takve razlike, nego je rezultat injenice da su kriteriji procjene zakljuka odnosno argumenta praktiki isti. Ono to zakljuak ini dobrim, gotovo uvijek je isto ono to argument ini dobrim, a u konanici to je isto ono to dokaz (u irem smislu) ini dokazom. U ovoj skripti naziv argument odnosit e se na sve one sluajeve u kojima osoba nastoji iznoenjem razloga utemeljiti (poduprijeti, opravdati) prihvaanje nekog suda. Razloge emo uglavnom nazivati premise, a izvedene sudove konkluzije. (Crta oznaava prijelaz s premisa na konkluziju i ita se kao dakle.)

PREMISE ARGUMENT KONKLUZIJA

Objanjenje i argument Reeno je da zakljuak, argument i dokaz oznaavaju onu vrst odnosa meu sudovima koja omoguuje da jedan od tih sudova izvedemo iz ostalih koji ine razloge za njegovo izvoenje. Objanjenje takoer ima slinu unutarnju logiku strukturu. Kad neto objanjavamo navodimo razloge iz kojih je izvedivo to to objanjavamo. No izmeu argumenta i objanjenja postoji razlika koja se moe razabrati usporedivi pitanja: Koje argumente ima za to to tvrdi? i Kako to objanjava? U oba sluaja traimo da se navedu razlozi, ali u sluaju argumenta traimo da nas se uvjeri da neka tvrdnja jest istinita, dok je cilj objanjenja pokazati zato je odreena tvrdnja istinita (sama tvrdnja nije sporna).
10

Primjerice: Kako to da je Marko poloio ispit? U ovom sluaju znamo da je tvrdnja istinita Marko je poloio ispit a ono to elimo znati jest uzrok ili razlog zbog kojeg je istinita. Sud koji elimo objasniti naziva se eksplanandum, a sud pomou kojeg objanjavamo naziva se eksplanans (ili hipoteza). U naem primjeru eksplanans bi, ovisno o poznavanju relevantnih okolnosti, mogao biti: Puno je uio ili Iao je na instrukcije ili Napokon je odluio zavriti studij ili ... Ukratko, razlika izmeu argumenta i objanjenja je u tome to u argumentu premise smatramo zajamenima i koristimo ih da utvrdimo konkluziju, dok je u objanjenju zajamen eksplanandum i nastojimo utvrditi eksplanans (hipotezu). DEDUKTIVNO I INDUKTIVNO ZAKLJUIVANJE Istinitost i logika snaga Pogledajmo sljedei primjer argumenta: 1) Svi ljudi su smrtni. 2) Sokrat je ovjek. 3) Sokrat je smrtan. Je li ovaj argument dobar? Vjerujem da e veina vas odgovoriti da jest i kao obrazloenje ponuditi neko od sljedeih zapaanja: Konkluzija je istinita, I premise i konkluzija su istiniti ili Trei sud slijedi iz prva dva. Meutim, premda su ova zapaanja tona, niti jedna od spomenutih osobina uzeta sama za sebe nije dovoljna da argument bude dobar. Istinitost Postoji sklonost procjene argumenta kao dobrog ili loeg samo na temelju vjerovanja ili znanja o istinitosti konkluzije i/ili premisa. Kad se s nekim sudom slaemo, argument kojim je taj sud utemeljen skloni smo proglasiti dobrim bez podrobnije analize. Na slian nain, ako se ne slaemo s nekim sudom tj. ako vjerujemo da je konkluzija neistinita, esto niti ne razmatramo argument kojim je utemeljena. Meutim, istinitost sudova od kojih se argument sastoji sama za sebe nije dovoljna da bi argument bio dobar. To je najlake vidjeti ako nekoliko istinitih, ali meusobno nepovezanih sudova predstavimo kao argument: 1) Svi ljudi su smrtni. 2) Zagreb je glavni grad Hrvatske. 3) Neki umjetnici su slikari. U ovom su primjeru istinita sva tri suda, ali izmeu njih ne postoji nikakva veza. Zapravo, njihova meusobna nepovezanost toliko je oita da ovaj primjer
11

vjerojatno niti ne bismo nazvali argumentom, barem ne izvan udbenika iz logike. Ovdje pak slui da istakne ono to elimo rei: sama injenica da su premise i/ili konkluzija istiniti nije dovoljna da argument bude dobar. Kad bi npr. konkluzija bila sporna, gornjim argumentom nikoga ne bismo uvjerili u njezinu istinitost. Naravno, sluajevi nepovezanosti premisa i konkluzije u stvarnim argumentima nisu oiti poput ovog iz gornjeg primjera, ali i za njih vai isto: da bi argument bio dobar nije dovoljno samo da sudovi od kojih se sastoji budu istiniti. Izmeu sudova mora postojati i nekakva povezanost, unutarnja snaga koja omoguuje da konkluziju izvedemo iz premisa. Logika snaga Unutarnja snaga argumenta, odnosno povezanost izmeu premisa i konkluzije argumenta mora biti takva da omoguuje da konkluziju izvedemo iz premisa. Snaga kojom premise podupiru (utemeljuju, opravdavaju) konkluziju naziva se logika snaga argumenta. Logika snaga je unutarnja povezanost premisa s konkluzijom koja postoji ili ne postoji neovisno o stvarnoj istinitosti premisa. Moemo se pitati, primjerice, je li konkluzija uvjerljiva s obzirom na dane premise u sljedeem sluaju? 1) Svi politiari su iz Zagreba. 2) Goran Ivanievi je politiar. 3) Goran Ivanievi je iz Zagreba. U ovom primjeru nisu istinite ni premise ni konkluzija. Mi znamo da G. Ivanievi zapravo nije politiar i da, kao i neki politiari, nije iz Zagreba, ali procjena logike (unutarnje) snage argumenta nema veze s ovim znanjem. Ono to nas zanima kad procjenjujemo logiku snagu argumenta samo je odgovor na pitanje podravaju li premise izvoenje konkluzije. Da bismo odgovorili na to pitanje zamislimo da premise jesu istinite i pogledajmo to se dogaa s konkluzijom. Zamislimo, dakle, svijet u kojem je istina da su svi politiari iz Zagreba i u kojem je istina da je G. Ivanievi politiar. Oito je da u tom svijetu mora biti istina da je G. Ivanievi iz Zagreba. Dakle, kad bi premise gornjeg argumenta bile istinite, morala bi biti istinita i njegova konkluzija. Premise podupiru izvoenje konkluzije, odnosno ine konkluziju prihvatljivom. Ukratko, argument je logiki snaan. Za razliku od prethodnog, u sljedeem su argumentu svi sudovi istiniti: 1) Svi tenisai su sportai. 2) Goran Ivanievi je sporta. 3) Goran Ivanievi je tenisa.

12

Upravo zbog aktualne istinitosti sudova od kojih se sastoji, postoji sklonost da argument ve nakon povrnog pogleda bude proglaen logiki snanim. No, provjerimo taj prvi dojam primjenjujui istu tehniku kao i na prethodni argument zamislimo da su premise istinite i pogledajmo mora li biti istinita i konkluzija. Uvidjet emo da je, usprkos aktualnoj istinitosti svih navedenih sudova, oito posve zamisliv svijet u kojem su istinite obje premise, a u kojem je G. Ivanievi npr. rukometa. Iz injenice da su svi tenisai sportai ne slijedi da svi sportai moraju biti tenisai. Drugim rijeima, premise ovog argumenta ne podupiru njegovu konkluziju. Argument, usprkos aktualnoj istinitosti sudova od kojih se sastoji, nema logiku snagu. Logika snaga argumenta ne jami istinitost konkluzije, niti istinitost premisa i konkluzije jami logiku snagu argumenta. Ta dva pojma stvarna istinitost i logika snaga odvojeni su. Logiku snagu argumenta procijenjujemo tako da pretpostavimo da su premise istinite i pogledamo to se u tom sluaju dogaa sa istinitou konkluzije. Ako premise podupiru konkluziju, tj. ako iz istinitosti premisa moemo zakljuiti istinitost konkluzije, onda je argument logiki snaan. Obratite pozornost na to da ovaj odgovor ne govori nita o stvarnoj istinitosti premisa i konkluzije. Logika snaga je odreena uvjetno: ako su istinite premise, onda je istinita i konkluzija. Logika snaga argumenta, dakle, nema veze sa injeninom istinitosti premisa nego s potporom koje premise daju konkluziji argumenta. Logika snaga argumenta je stupanj potpore kojom premise podupiru konkluziju Logika snaga je unutarnje svojstvo argumenta jer se tie odnosa izmeu premisa i konkluzije, a ne odnosa izmeu premisa i stvarnosti. S druge strane, istinitost (koju smo definirali kao odgovaranje suda stanju stvari na koji se odnosi) je svojstvo koje se premisama argumenta pripisuje izvana. 2 Argument
istinitost

STANJE STVARI (stvarnost)

PREMISE
Logika snaga

KONKLUZIJA

Osim u sluaju logikih istina tj. sudova koji su uvijek istiniti (istiniti za svako stanje stvari).

13

Dobar argument Sad kad smo uspjeno razdvojili aktualnu istinitost sudova od logike snage argumenta, da bismo odgovorili na pitanje kad je argument dobar, moramo ta dva pojma opet spojiti. Dobru ilustraciju koja pojanjava odnos izmeu istinitosti premisa i logike snage argumenta nalazimo kod Kelleya3: Pretpostavimo da elite saznati povrinu odreene prostorije. Morate izmjeriti njezinu duljinu i irinu, a zatim ta dva broja pomnoiti. Tonost mjerenja je usporediva s istinitou premisa, a raunanje umnoka s logikom snagom argumenta. Rije je oigledno o dva odvojena i meusobno neovisna svojstva. Moete tono mnoiti s pogrenim mjerama ili pogreno pomnoiti tone mjere. No samo ako imate tone mjere (istinite premise) i dobro izraunate (logiku snagu), moete biti sigurni da ste dobili stvarnu povrinu sobe (istinitu konkluziju). Primjenimo tu analogiju na argument. Argumentom nastojimo uvjeriti sugovornika u prihvaanje odreene teze tj. u istinitost konkluzije, navodei razloge koji joj idu u prilog. Meutim, nikoga neemo uvjeriti u prihvaanje konkluzije ako ne postoji logika veza konkluzije s premisama, pa ak i ako su premise argumenta neupitno istinite (primjer s istinitim, a nepovezanim premisama; ili s tonim mjerama i pogrenim raunanjem). Takoer, nikoga neemo uvjeriti u istinitost konkluzije argumenta ije su premise oito neistinite, pa ak i ako argument ima najveu moguu logiku snagu (primjer sa 'politiarem' G. Ivanieviem; ili s tonim umnokom oito pogrenih mjera). Dakle, kad argumentiramo u prilog neke teze, zapravo nastojimo sugovornika uvjeriti u dvoje: a) da premise argumenta jesu istinite (aktualno istinite) i b) da argument ima logiku snagu koja omoguuje da iz istinitosti premisa zakljuimo istinitost konkluzije. Uspijemo li sugovornika uvjeriti u (a) i (b), onda smo ga uvjerili da je teza u prilog koje argumentiramo istinita. Stupnjevi logike snage to je potpora koju premise daju konkluziji jaa, logika snaga argumenta je vea. Logika snaga argumenta, dakle, stvar je stupnja. Prema stupnju logike snage razlikujemo dva osnovna tipa argumenta: - deduktivni
3

D. Kelley (1990), str. 95

14

- induktivni (u irem smislu) Deduktivni argumenti Deduktivni argumenti imaju najveu logiku snagu. U deduktivnim argumentima nije mogue da konkluzija bude neistinita ako su premise istinite. Drugim rijeima, u takvim argumentima konkluzija logiki nuno slijedi iz premisa. Logika snaga deduktivnog argumenta naziva se valjanost. Tako je na poetni primjer: 1) Svi ljudi su smrtni. 2) Sokrat je ovjek. 3) Sokrat je smrtan. primjer valjanog argumenta. To znai da je nemogue prihvatiti premise, a nijekati konkluziju. Ako premise smatrate istinitima, ne moete zanijekati konkluziju. Nemogue je da Sokrat nije smrtan ako svi ljudi jesu smrtni, a Sokrat je ovjek. Izrazi poput ne moete zanijekati ili morate prihvatiti mogu nametnuti pitanje: to ako valjan argument ima neistinitu konkluziju? Morate li je prihvatiti? Riskirate li da vas proglase neloginim ili nerazumnim smatrate li konkluziju valjanog argumenta neistinitom? Odgovor je, naravno, ne! U sluaju kad ste suoeni s valjanim argumentom iju konkluziju smatrate neistinitom, sve to trebate jest pozornije pogledati premise tog argumenta i vidjeti koja je od njih neistinita. Naime, ako ste sigurni da konkluzija valjanog argumenta nije istinita, onda mora postojati barem jedna premisa koja je neistinom zarazila konkluziju. Ono to bi vas uinilo neloginim bilo bi prihvaanje svih premisa valjanog argumenta kao istinitih, a odbacivanje njegove konkluzije. Kao kad biste se u gornjem primjeru sloili da su svi ljudi smrtni i da je Sokrat ovjek, ali ipak tvrdili da Sokrat nije smrtan. Inzistirate li na tome da Sokrat nije smrtan, logika vas prisiljava da odbacite barem jednu od premisa - ili da svi ljudi jesu smrtni ili da Sokrat jest ovjek. Dakle, kljuno pitanje koje si trebamo postaviti kad elimo procijeniti valjanost argumenta je: moemo li zamisliti situaciju u kojoj bi premise bile istinite, a da konkluzija bude neistinita? Ako to nije mogue, argument ima najveu logiku snagu, odnosno argument je valjan. Valjanost nam govori da konkluzija logiki nuno slijedi iz premisa, ali ne govori nita o istinitosti tih premisa. Premise valjanog argumenta mogu biti neistinite, a kao to je ve reeno, s neistinitim ili neuvjerljivim premisama nikoga
15

neemo uvjeriti u konkluziju, makar pri tom rabili valjan argument. Dakle, da bi bio dobar, osim to mora biti valjan, deduktivni argument mora imati istinite premise. U sluaju valjanog argumenta kojem su sve premise istinite i konkluzija mora biti istinita. Valjan argument s istinitim premisama nazivamo pouzdanim, jer je konkluzija izvedena iz njega pouzdano istinita. S druge strane, ako je jedna ili vie premisa valjanog argumenta neistinita, konkluzija takvog argumenta nije pouzdano neistinita. Pretpostavimo, na primjer, da ne znate iz kojeg je grada Immanuel Kant i da vas prijatelj nastoji uvjeriti da je iz Knigsberga koristei sljedei argument. 1) Immanuel Kant je filozof. 2) Svi filozofi su iz Knigsberga. 3) Immanuel Kant je iz Knigsberga. Ne trebate znati mnogo o filozofima i njihovim ivotopisima da biste znali da je druga premisa neistinita. I upravo zbog neistinitosti druge premise, iako valjan, ovaj vas argument nee uvjeriti u istinitost konkluzije. Ali, ak i ako ste potpuno uvjereni u neistinitost druge premise, ne bi bilo mudro kladiti se u neistinitost konkluzije (u ovom je primjeru ona zapravo istinita) jer na temelju valjanog argumenta s neistinitim premisama ne moemo zakljuiti nita o istinosnoj vrijednosti njegove konkluzije. Ona moe biti neistinita, ali i istinita. No, ako su sve premise valjanog argumenta istinite, onda konkluzija tog argumenta mora biti istinita. Osobina valjanog argumenta da istinitost premisa prenosi na konkluziju naziva se uvanje istinitosti. Openito vai: valjan argument moe imati sve kombinacije istinosnih vrijednosti premisa i konkluzije osim jedne istinite premise i neistinita konkluzija. Dakle, - valjan argument - argument najvee logike snage; argument u kojem konkluzija logiki nuno slijedi iz premisa. - pouzdan argument - valjan argument s istinitim premisama. Induktivni argumenti U raspravama i polemikama pojavljuju se deduktivni argumenti, ali i mnogi argumenti koji se temelje na manjem stupnju snage, na vjerojatnosti. Kod takvih argumenata konkluzija ne slijedi iz premisa s logikom nunou, ve premise manje ili vie podupiru (opravdavaju, ine uvjerljivom) konkluziju. Valjanost je tehniki termin koji oznaava najveu logiku snagu logiku nunost. Valjanost je pojam vezan za deduktivni argument. Samo u deduktivnom argumentu konkluzija logiki nuno slijedi iz premisa. No osim deduktivnih postoje i nededuktivni argumenti. U takvim argumentima konkluzija ne slijedi nuno nego s
16

odreenom vjerojatnou iz premisa. U literaturi je uobiajeno sve nededuktivne argumente nazivati induktivnim argumentima. Mi emo ovdje slijediti praksu koja ve postoji u literaturi, pa emo govoriti o indukciji openito kao o nededuktivnom zakljuivanju, a po potrebi, kad se misli samo na induktivni argument u uem smislu, to emo naglasiti. 4 Dakle, pojam valjanosti vezan je za deduktivni argument i znai da konkluzija logiki nuno slijedi iz premisa. Kada pak kaemo da argument nije valjan, to ne znai da argument nije dobar, nego samo da konkluzija ne slijedi logiki nuno iz premisa. Takav argument, meutim, moe biti dobar induktivan argument. Pogledajmo primjer: 1) Veina sportaa se zdravo hrani. 2) Marko je sporta. 3) Marko se zdravo hrani. Zamislimo da su premise istinite. U tom je sluaju i konkluzija vjerojatno istinita. Na temelju informacija da se veina sportaa hrani zdravo i da je Marko sporta razlono je izvesti sud da se Marko hrani zdravo. Premise podupiru konkluziju tj. argument ima logiku snagu. Meutim, snaga kojom premise u ovom argumentu podravaju konkluziju nije najjaa. Zamislivo je da su premise istinite, a konkluzija ne. Moda je ba Marko izuzetak. Za razliku od primjera sa Sokratovom smrtnou, u ovom je sluaju mogue zanijekati konkluziju iako ste prihvatili premise tj. ne morate tvrditi da se Marko hrani zdravo iako smatrate istinitim da se veina sportaa zdravo hrani i znate da je Marko sporta. Slijed s premisa na konkluziju u ovom argumentu nije nuan. S obzirom da smo najveu logiku snagu nazvali valjanost, ovaj argument nije valjan u tom tehnikom smislu rijei. To meutim ne znai da je lo. Dobar argument je onaj koji je razloan, uvjerljiv, a premise ovog argumenta daju dobar razlog za vjerovanje u njegovu konkluziju. Smatrate li ipak da je Marko izuzetak, tu tvrdnju treba utemeljiti navoenjem dodatnih razloga. Puka logika mogunost da je konkluzija neistinita usprkos istinitosti premisa, nije dovoljan razlog za njezino odbacivanje. Potrebni su dodatni razlozi, razlozi koji e opravdati odbacivanje konkluzije (npr. poznajete Markove prehrambene navike). Ukratko, osim deduktivnih argumenata koji moraju biti valjani da bi bili dobri, postoje i induktivni argumenti ije premise u odreenom stupnju podupiru konkluziju. Oni nisu valjani u ve opisanom tehnikom smislu rijei, no imaju snagu koja udruena s istinitou premisa ini konkluziju vjerojatno istinitom. Snaga induktivnih argumenata stvar je stupnja. S obzirom da je taj stupanj ponekad mogue izraziti numeriki, procjena snage argumenta bit e odgovor na pitanje:
Izraz induktivni zakljuak u irem se smislu odnosi na logiku snagu argumenta (nededuktivni argumenti). U uem smislu taj se izraz odnosi na openitost sudova u premisama/konkluziji (zakljuivanje s posebnog na ope)
4

17

Je li i u kolikoj je mjeri vjerojatno da su premise istinite a konkluzija neistinita? Ako je to nevjerojatno, argument je deduktivan i ima najveu logiku snagu. Ako je vjerojatnost konkluzije u odnosu na premise vea od 50%, argument je induktivan i snaan.5 Pogledajmo jo jedan primjer induktivnog zakljuka (ovo je primjer induktivnog zakljuka u uem smislu): Vrana1 je crna. Vrana2 je crna. ... Vranan je crna. Sve do sada opaene vrane su crne. Sve vrane su crne. Konkluzija ovog argumenta odnosi se na sve vrane, dakle, i na one koje jo nisu ili uope nee biti opaene. Iako su sve do sada opaene vrane crne, logiki je mogue da nisu ba sve vrane crne. Drugim rijeima, mogue je da konkluzija ovog argumenta nije istinita iako su istinite sve premise. Kao to smo rekli, konkluzije induktivnih argumenata ne slijede nuno iz njihovih premisa. ini li to induktivne argumente manje vrijednima u praktinoj primjeni? Ne! ini ih samo manje logiki snanima od deduktivnih argumenata. A to se vrijednosti tie, im izaemo iz carstva matematike, matematike logike i pojmovne analize, stupamo na podruje znanja kojem je u temelju induktivno zakljuivanje bilo da je rije o znanstvenim istinama ili o pravilnostima na koje se oslanjamo u svakodnevnom ivotu: da e kamen, ako ga bacimo pasti, a ne odletjeti; da bi iz takvih oblaka mogla pasti kia; da nas sljedei komad kruha koji pojedemo nee otrovati, ... itd. Sve su to konkluzije induktivnih argumenata, to znai da je logiki mogue da nisu istinite. No upravo je induktivni argument onaj koji nam kae da je njihova istinitost vjerojatnija od njihove neistinitosti. Vratimo se primjeru s vranama. Pretpostavimo da prihvaate sve premise, ali odbijate prihvatiti konkluziju tog argumenta jer je logiki mogue da nije istinita. No ve je reeno, puka logika mogunost da konkluzija dobrog induktivnog argumenta nije istinita nije dovoljna za njezino odbacivanje. Potrebni su dodatni razlozi. A kakve biste dodatne razloge mogli navesti? Moda mislite da ima vrana koje nisu crne i da se ba one stoljeima uspjeno kriju od istraivaa? Ili mislite da vrane imaju sposobnost promijeniti boju perja kada ih nitko ne gleda? No koliko su te teze uvjerljive s obzirom na ono to je smisleno smatrati stvarnom mogunou ili s obzirom na uobiajena mjerila uvjerljivosti? Naime, induktivno zakljuivanje ne odvija se u zrakopraznom prostoru. Sustav vjerovanja koji imamo sadri i druge sudove koji su dobro utemeljeni i koje smatramo istinitima. Iz tog sustava izvediva
5

D. uster (1998), str. 51.

18

su i mjerila onoga to je smisleno smatrati moguim, prihvatljivim, vjerojatnim. U zakljuivanju pomou induktivnih zakljuaka, osim na istinitost premisa, oslanjamo se i na taj iri sustav ve usvojenih vjerovanja. U ovom smislu, procjena logike snage induktivnog argumenta zapravo je odgovor na pitanje: Je li mogue da su premise istinite, a konkluzija neistinita s obzirom na uobiajena mjerila toga to smisleno smatramo mogunou ili na uobiajena mjerila uvjerljivosti.6 Dobar argument je onaj koji je racionalno uvjerljiv tj. onaj koji nam daje uvjerljive razloge za vjerovanje u istinitost konkluzije. Od dobrog argumenta se trai: da premise podupiru konkluziju to je ta podrka jaa, snaga argumenta je vea. Po stupnju logike snage razlikujemo induktivne i deduktivne argumente. Induktivni argumenti mogu biti jai ili slabiji, no snani su ako njihove premise ine prihvaanje konkluzije uvjerljivijim od njezina odbacivanja. Vrh piramide logike snage je deduktivni argument u kojem konkluzija nuno slijedi iz premisa. da su premise istinite Kad je zadovoljen i uvjet istinitosti argument je prihvatljiv, odnosno dobar, bilo da je induktivan ili deduktivan.

D. uster (1998), str. 50.

19

Koritena literatura Fogelin, Robert, J. & Sinnott-Armstrong, Walter (1991) Understanding Arguments. An Introduction to Informal Logic, Harcourt Brace Jovanovic, Publishers Grice, Henry Paul, Logika i razgovor, zbornik Kontekst i znaanje, ur. N. Mievi i M. Potr (1987) Rijeka, Izdavaki centar Rijeka Kelley, David (1990) The Art of Reasoning, New York, London, W.W. Norton & Company uster, Danilo (1998) Mo argumenta: logika in kritino razmiljanje, Maribor, Pedagoka fakulteta

20