Boj se Boga, ne ubij nevino i nezasticeno

Ova moja tuzna i turobna razmisljanja nastala su pred praznik Rodjenja Presvete Vladicice nase i Bogoroditeljke
Prisnodjeve Marije. Rijec "radjanje", i sve moguca njena znacenja i varijacije, pocela je nekako da se kovitla mojom dusom i da me odvodi sudbinama mojih znanh, i dragih, i samom narodu kojem pripadam.

Ovih, nesrecnijih od nesrecnih, mjeseci pratimo sudbine svoje u mucenicima i izgnanicima srpskim sa Kosova.
Boli nas njihov bol i nesreca a jos vise nas pece nasa nemoc da im stvarno pomognemo. Progone nas njihovi progoni i pritiska nas saznanje da smo, kao narod, ponizeni i obespravljeni, postali smetliste svijeta.

Iznose se tragicne brojke srpskih prognanika i vecina se slaze da je njihov broj oko dvije stotine hiljada.U isto
vrijeme stoji i tuzna brojka Srpcadi, ugusene i raskomadane u utrobama njihovih ne-majki. cudnom koincidencijom, brojke se poklapaju. Srbi, velimo mi, narod stari i Bozji, ubiju godisnje, po-bace na djubrista, u prljave, otpadne vode dvije stotine hiljada svoje djece. Najprostijom racunicom, mnozenjem godina otkako to cinimo dolazimo do milionskih brojki koliko bi nas bilo a koliko nas sada nema. Srbija je grozni i grozomorni rekorder. Neka istrazivanja (Olga Vasiljevic) su pokazala da je najvise pobacaja bilo u Srbiji, bez pokrajina: 131%, a najmanje na Kosovu: 24,1 %. Pa sad, Gospode, Ti se upri i pomagaj a mi cemo se zdusno tamaniti!

Davno je receno i prorokovano za ovo doba da ce onaj narod, u kojem ce se pobacaj prihvatiti kao nesto
"normalno", tim svojim samoubijanjem doseci najdonju granicu svog moralnog pada. Mi, izgleda, nemamo kud dublje. Da nas bar kosnu rijeci i opomene nasih svetih i mudrih; starog naseg Patrijarha, koji nas moli i opominje da ce "bela kuga", kojoj smo sirom otvorili sva vrata uciniti da postanemo nacionalna manjina u samom sredistu svoje maticne zemlje. "Pobacaj je najglavniji nacin na koji se narod predaje samounistenju."
(Prim. dr Nedeljko Kangra)

Strasno je kako se mi lako predajemo svim bjelosvjetskim glupostima i kako se lakomisleno povodimo za njima.
Drugi broje sebe, vode racuna o svojoj narodnoj kuci, podsticu svoj rast, jacaju. Citamo izjave nekih nasih nesrecnica, cije su utrobe bile grobovi za dvocifren broj umorene djece, da im je lakse poci na "ciscenje" nego zubaru.

Vicemo na "novi svjetski poredak" jer smo na svojoj kozi osjetili njegov otrov. I ova nepocinstva, sa ubijanjem
najnevinijih, tog "novog poretka" svijeta bez Boga i protiv Boga. Treba li podsjecati da je ovo bezakonje, 1920. godine, prvi put ozakonio Lenjin. A danasnji glavari i ideolozi novog bogo-bornog svjetskog (bez)poredka izracunili su i iskalkulisali da na ovoj, od njih prisvojenoj, planeti ima previse "nepotrebnih - kako oni kazu prezivara". Pa su izracunili koliko bi ih trebalo da preostane da bi nesmetano mogli da uzivaju u blagostanju. Zato se dadose da po svijetu stvaraju i siju bune i ratove, glad izazivaju, da tamane i ubijaju. Ovaj od svih najnesrecniji vijek, dokle god bude bilo pamcenja, bice zapamcen po tome da je podsticao smrt a gusio zivot. Ako bude bilo pamcenja, pripovjedace se da su najvisi zemaljski sudovi, sirom bogatog, "razvijenog", svijeta, koji bi trebalo da stite pravdu opravdali i ozakonili ubijanje nemocne djece. Gdje god je bilo pitanje, da li ce najvisi ljudski sudovi slijediti Zakon Bozji ili ce ici protiv njega, ljudski sudovi su se, kao po nalogu Necastivoga, redovno uskopitili protiv Boga i Zakona Bozjeg. Gdje god se pomene "sirenje granica ljudske slobode", covjek odmah treba da zna da se tu radi o sirenju ionako presirokog ambisa grijeha u koji se survava ovo nesrecno covjecanstvo.

I sve se dalo da preteski grijeh - ubijanja najneduznijih - prikaze kao"slobodu zene". O kakve nakaradne misli.
Muskarac i zena ucestvuju u grijehu a samo zena ide da joj ostrim medicinskim instrumentima riju po utrobi, cerece i vade majusno, nemocno djetence. (Ja namjerno velim: djetence, jer me Rijec Bozja, Sveto pismo, uci da

za plod u utrobizeninoj ne postoji drugi izraz nego: dijete). "Vrsenje pobacaja, 'legalno', ili na drugi nacin, unizava zene na nesto vise od seksualne imovine muskarca, koji, u seksualnoj, 'slobodnoj', atmosferi danasnjice, nemaju razlog da se pretvaraju da zene smatraju visim od sebicnog sredstva zadovoljenja." (Svetinja zivota i cedomorstvo) "To je ironija: Zena koja zasluzuje ljubav, a i sama poseduje materinski nagon, treba da ostvaruje svoja prava nasiljem, i fizickim i psihickim, koje se vrsi nad njom, uz njenu saglasnost i ucestvovanje." (Prim. dr Nedeljko Kangrga). Veli Mitropolit nikopoljski Meletije: "Prosto je neshvatljivo, ako nije znak krajnjeg licemerja, da isti ljudi koji se, s jedne strane bore za ljudska prava i zbog njih se busaju u prsa, s druge strane bivaju zagovornici pobacaja koji predstavlja gazenje najelementarnijih prava na rodjenje i zivot najnevinijih i najnezasticenijih ljudskih bica! Neshvatljivo je za zdravu ljudsku logiku da se u ime covecanstva i prava na zivot neko bori za ukidanje smrtne kazne a istovremeno trazi ozakonjenje abortusa. Osecamo odvratnost prema majci koja je tek rodjeno dete bacila u kantu za djubre, a nosimo cvece onoj koja je to isto dete po-bacila i unistila u dostojanstvenoj atmosferi opercione sale". (isti)

Da bi opravdali neopravdljivo i zamutili bistro, mudrijasi rastezu svoju pamet do u najsitnije niti, pa vele: Covjek
rodjenjem postaje "covjek", a dotle je, po njima: "izraslina", "tumor", "obican grumen tkiva" i... Da nebrajam sve njihove izraze i kovanice. Po njima, sve je relativno; sve stvar moga shvatanja i prihvatanja a ne volje Bozje, utkane u same osnove zivota. Tako, za zenu, koja se raduje radjanju i zivotu, ono sto je u utrobi njenoj - to je covjek, drag i zeljen. Za drugu, koja se lakomisleno predala grijehu bluda, ono sto je zaceto u njoj, to je "izraslina", "tumor". "Kao da postoji neki 'misticni trenutak' pre koga je plod bio obican grumen tkiva, a posle koga postaje dete, covek". (Svetinja zivota i cedomorstvo). Stvar je jasna: "Bez oplodjenog jajasca nema fetusa. Bez fetusa ne moze da se prirodno rodi beba. Bez bebe nema ni deteta, a bez deteta ni coveka". (Djordje T. Vukovic)

Mitropolit nikopoljski Meletije prica kako je u jednom americkom casopisu procitao sledece: "Na ginekolosku
kliniku ulece jedna zena. Posle nekoliko minuta prevremeno se radja dete, staro svega 22 nedelje (oko pet meseci). Ova majka zeli da njeno dete zivi! I cela bolnica se stavlja na uzbunu da bi sacuvala njeno prevremeno rodjeno dete u zivotu. Poznati lekari groznicavo rade, trose se ogromna novcana sredstva... Istog dana, i istog casa, na drugom odeljenju, u istoj bolnici, jedna druga zena vrsi pobacaj, jer ne zeli da rodi drugo dete. I lekari joj tvrde da dete od cetiri meseca nije covek nego izlisna izraslina u majcinom telu."

Mi, hriscani, znamo, i treba da tu istinu branimo, da je pocetak covjekovog zivota u momentu njegovog zaceca.
Na Blagovjesti, tacno devet mjeseci prije rodjenja Gospoda naseg , slavimo njegovo besjemeno zacece. "Kao pravoslavci, mi verujemo da je Bozji Logos (Slovo) izisao i sjedinio se sa ljudskom telesnom klicom Isusovom u trenutku zaceca" (Lk. 1, 26 - 38). I Marijina tetka Jelisaveta, majka Sv. Jovana Krstitelja, svedoci da "od radosti zaigra dete u utrobi njenoj, kada je cula glas Presvete Deve Marije" (Lk. 1, 44). "Ovo je svedocanstvo da dete, iako nerodjeno, ima dusu, ima dar da pozna Boga i Spasa svoga, i da se obraduje, jer se ne radja za smrt vec za zivot" (Zeljko Kotoranin).

Nauka je utvrdila - ako se vec svi pozivaju na nauku - snimljeno je i da se vidjeti: 18 dana poslije zaceca pocinju
da se osjecaju udari srca zametka i pocinje da funkcionise sasvim poseban, njegov sopstveni sistem krvotoka; 7. nedjelje kod nerodjenog djeteta registruju se mozdani impulsi, ono vec ima obrazovane spoljasnje i unutrasnje organe, oci, nos, usne, jezik; u 12. nedjelji, kada se dopusta abortus, obrazovani su vec svi organi djeteta i predstoji im samo da se razviju. Dijete vec okrece glavicu, stiska sacice, pravi grimase, pronalazi svoja usta i sisa prstic. Snimak pobacaja djeteta od 12 nedjelja pokazuje da ono predosjeca opasnost od ubilackog instrumenta , koprca se silovito. Povecavaju se otkucaji srca od 140 na 200. Dijete siroko otvara svoja usta za krik, bezglasni krik. Brani se od ubilackih instrumenata, gleda da pobjegne od njih a potom se, vec uhvaceno, otima. (Svetinjazivota i cedomorstvo)

Proroku Jeremiji veli Gospod, da prije no sto ga sazda u utrobi matere njegove, znade ga, i prije no sto izide ih
utrobe, posveti ga i za proroka narodima postavi ga (Jer. 1, 5). Ovim nam se kaze, da je svaki ljudski zacetak vec zapisan u Knjizi Bozjoj; kao god bezboznici covjeka u utrobi matere njegove zvali, za Gospoda Boga Stvoritelja

to je covjek i za svaki ljudski zivot, prizvan iz nebica u bice, dacemo pred Bogom odgovor."Onoj gresnici koja je izbacila u sebi zaceti plod, da ne vidi ovoga sveta, taj plod nece dati da vidi novi vek", opominje sveti jefrem Sirin. "Grijeh djete-ubistva lisava roditelja blagodati Bozije. U starini za takav cin zene su od Crkve odlucivane (uskracivanjem prava na primanje Svetih tajni Hristovih, tj. Sv. Pricesca) na 20 godina. Grijeh djeteubistva vapije k Bogu za kaznom i smatra se i gorim od smrtnoga. Ubijajuci nerodjeno dijete, roditelji ubijaju sebe. Ukoliko nerodjeni covjek, kao i covjek rodjen i odrastao, ima svoju besmrtnu dusu, poslije smrti roditeljima neminovno predstoji susret sa dusama djece koju su ubili!" (Svetinja zivota i cedomorstvo).

Mi bismo bili nepravedni ako bismo svu krivicu svalili samo na zenu. Blud je grijeh dvoje ljudi. Tako i muskarac
snosi podjednaku odgovornost sa zenom; zeni su pridodate muke stradanja u operacionoj sali i realan rizik trajne besplodnosti i mnostva kojekakvih oboljenja. "Zasto sejes onde gde zemlja zeli da upropasti plod, gde je mnogo besplodnosti, gde je unistenje pre radjanja. Jer cak ni bludnicu - veli sv. Jovan Zlatousti - ne ostavljas da bude makar samo bludnica, nego je cinis i covekoubicom."

Tu skoro, sa grupom grcke mladezi, vodio sam razgovor na ovu temu. Od te djece - misleci da su bolja nego li
nasa - ocekivao sam pravoslavniji stav nego sto sam ga kod njih nasao. Neizbjezan je zakljucak da je masinerija smrti "novog svjetskog poretka" itekako mocna i da njihovi mediji dobro obaljaju zadatak. A mi, ako smo zaista hriscani, sledbenici Boga Ljubavi i Davaoca Zivota, moramo odlucnije stati uz Zakon Bozji i svetu volju Njegovu. Ne samo zbog ozivljavanja i ozdravljenja nase obnemocale nacije nego i jos vise zbog dusa svojih. Pobacaj je ubistvo s predomisljajem i koliko ga god ljudski zakoni opravdavali, Zakon Bozji, olicen i u savjestima nasim, nikako ga ne odobrava. "Pravoslavlje drzi da je jedino odgovarajuce mesto za ljubav izmedju muskarca i zene u svetoj Tajni Braka ali izrazava i razumevanje i sastradanje sa onima koji sa pokajanjem snose nezeljene posledice sopstvenog neprihvatanja ovog stava." (Stenli Harakas)

Arhimandit Georgije grigorijatski veli: "Prihvatanje i ozakonjenje pobacaja kao necega prirodnog i normalnog
znaci nagradjivanje i prihvatanje samozivosti, a ne slobode, kao principa zivota. A svaki trezven covek ce se sloziti da se istinska sloboda ne sastoji u egoistickom zadovoljenju nas samih, jos manje u robovanju slepom instinktu nego u otkrivanju i zadobijanju dubljeg bezgranicnog smisla zivota. Za nas hriscane to znazi otkrivanje volje Bozje o nama i njeno ispunjenje na nama i na svetu oko nas". I za kraj, istinita, prica iz zivota:

Sredinom gladnih i zednih pedesetih, u krovinjari siromaskoj, poslije pet sinova, zacelo se jos jedno dijete.
"Naslo se", pravdala se zena, kao da je svima nesto skrivila. A muz vice i galami. Naredjuje da odmah, iz onih stopa, potekne i pobaci. Zar da dodju jos jedna gladna usta na vec toliko nikad sitih djecjih trbuscica! I zena, podje. Nije stigla seoskoj - zvali su je - babici. Iduci, sve je vise usporavala svoje korake. Na pola puta je zastala, dalje nije mogla. Brzim korakom, pokajnickim, kao da je teski grijeh vec bila ucinila, vratila se kuci. Tih dana, jadnica, mnogo je grdnje i pizme ispila. Rodila je kcerku. Dani su se krunili, godine odticale. "Jarad", kako su seljani tu djecu zvali, rasli su, jacali i na sve cetiri strane svijeta se rasprstali. Sad hljeba ima a djece nema. Starost se odnekud privukla pa pritisla. Muski akter ove price, napornim radom i svim zivotnim mukama istrosen, oronuo je puno brze. Jedva hoda. Podrhtava i trese se kad nekoliko nesigurnih koraka napravi. Sad ona ista, kojoj je bilo dosudjeno da bude po-bacena, ostavila je svoj zivot - ni udavala se nije - svoje djevojacke snove i zivotne planove, vratila se iz grada u selo i postala roditelj svojim roditeljima.

Ne znam, a pretpostavljam, kojim bi tokom prica potekla, i kako bi se zavrsila, da glas savjesti nije vratio onu,
nekada mladu, zenu sa staze smrti i preteskog grijeha.