2009 3 04 Derrida J

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str.
91-138
91
Prijevod UDK 32-05 Derrida, J. 323.285kkk kllkl Primljeno: 3. listopada 2009.
Dekonstrukcija terorizma
Autoimunost: Stvarna i simbolika samoubojstva*
RAZGOVOR SA JACQUESOM DERRIDAOM**
BORRADORI: Jedanaesti rujna (Le 11 septembre) ostavio je na nas dojam da je rije o znaajnom dogaaju,1 jednom od najvanijih povijesnih dogaaja kojemu emo za ivota svjedoiti, osobito oni meu nama koji nisu proivjeli nijedan svjetski rat. Jeste li suglasni? DERRIDA: Le 11 septembre, kako kaete, ili budui da smo se dogovorili da emo razgovarati na dva jezika 11. rujna.2 Tom emo se pitanju jezika morati kasnije vratiti. Kao i ovom inu imenovanja: jedan datum i nita vie. Kad kaete 11. rujna, vi ve citirate, zar ne? Pozivate me da sada govorim prisjeajui se, kao u
Objavljeno u: Giovanna Borradori, Philosophy in a Time of Terror: Dialogues with Jrgen Habermas and Jacques Derrida, The University of Chicago Press, Chicago/London, 2003, str. 85-136 i 186-193. Giovanna Borradori je redovita profesorica filozofije na Vassar Collegeu, SAD, a istraivaki su joj interesi usredotoeni na kontinentalnu filozofiju, estetiku i filozofiju terorizma. Razgovor sa Jacquesom Derridaom Borradori je obavila u New Yorku nekoliko tjedana nakon 11. rujna 2001, kad se dogodio teroristiki napad na nebodere blizance Svjetskoga trgovinskog centra prim. prev. ** S francuskoga preveli Pascale-Anne Brault i Michael Naas. Revidirao Jacques Derrida na francuskome. 1 U izvorniku na engleskome primjedba izvornih prevoditelja s francuskoga na engleski (u nastavku: prim. engl. prev.). 2 Premda sam preinaio nekoliko formulacija i pokuao razjasniti ili razraditi jedan ili dva argumenta, pridravao sam se, koliko je god vjerno bilo mogue, zapisnika razgovora koji je obavljen u New Yorku 22. listopada 2001. godine. Smatrao sam da je vano potovati ne samo, dakako, redoslijed kojim su postavljana pitanja nego i intonaciju i sve ostalo to je povezano uz ogranienja govorne improvizacije. Sve su reference i biljeke oito dodane nakon te injenice. inile su mi se nunima kako bi pomogle itatelju da dodatno razradi ako to poeli analize na ije su me skraivanje prisilili vrijeme i anr intervjua.
*
92
Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma
navodnim znakovima, jednog datuma ili datiranja koje ve pet tjedana obuzima na javni prostor i na privatni ivot. Neto fait date, kako bih rekao francuskim izrazom, neto obiljeava neki datum, datum u povijesti; to je uvijek ono to je najzamjetnije, sam uinak onoga to se barem, naizgled neposredno, osjea kao dogaaj koji istinski obiljeava, koji istinski ostavlja dojam, singular i, kako ovdje kau, dogaaj bez presedana.3 Kaem naizgled neposredno zato to je taj osjeaj zapravo manje spontan nego to se ini: on je u velikoj mjeri uvjetovan, konstituiran, ako ne zapravo i konstruiran, te svakako puten u optjecaj putem medija uz pomo udesne tehno-socio-politike mainerije. Obiljeiti neki datum u povijesti u svakom sluaju pretpostavlja da neto dolazi ili se dogaa prvi i posljednji put, neto za to jo uvijek stvarno ne znamo kako bismo ga identificirali, odredili, prepoznali ili analizirali, ali bi odsada nadalje trebalo ostati nezaboravno: neki neizbrisiv dogaaj u zajednikom arhivu univerzalnog kalendara, to jest navodno univerzalnog kalendara, jer to su a elim na tome inzistirati odmah na poetku samo pretpostavke i prethodne pretpostavke. Neproiene i dogmatske, ili pak paljivo razmotrene, organizirane, proraunate, strateke ili sve to odjednom. Jer pokazatelj koji upuuje na taj datum, puki in, minimalna deiksa*, minimalistika namjera tog datiranja, obiljeava jo neto. Naime injenicu da nam moda nije dostupan nikakav pojam i nikakav smisao da bilo kako drugaije imenujemo tu stvar koja se upravo dogodila, taj navodni dogaaj. in meunarodnog terorizma, primjerice a tome emo se vratiti sve je samo ne strogi pojam koji bi nam pomogao da shvatimo jedinstvenost onoga o emu emo pokuati raspravljati. Neto se dogodilo, imamo osjeaj da nismo vidjeli da se to pribliava, a za tom stvari nedvojbeno slijede odreene posljedice. No sama ta stvar, mjesto i smisao tog dogaaja ostaju neizrecivi, poput intuicije bez pojma, poput jedinstvenosti bez ikakve openitosti na horizontu ili bez ikakvog horizonta, izvan dosega jezika koji priznaje svoju nemo te se stoga svodi na mehaniko izgovaranje jednog datuma, beskrajno ga ponavljajui, kao neku vrstu ritualnog vraanja, arobne pjesme, novinarske litanije ili retorikog pripjeva koji priznaje da ne zna o emu govori. Mi zapravo ne znamo to kaemo ili imenujemo na taj nain: 11. rujna, le 11 septembre. Kratkoa naziva (11. rujna, 11. 9.) ne proizlazi samo iz potrebe ekonominosti ili retorike potrebe. Telegramom te metonimije ime, broj istie se nekvalifikabilnost priznanjem da ne prepoznajemo ili uope spoznajemo, da jo ne znamo kako da okvalificiramo, da ne znamo o emu govorimo.
U izvorniku na engleskome prim. engl. prev. Deiksa (eng. deixis) jezina je pojava kojom se entiteti iz izvanjezinog svijeta povezuju s jezinim izrazima ije tumaenje ovisi iskljuivo o danom kontekstu. Deiktiki izrazi nemaju konstantno znaenje, nego ga dobivaju u skladu sa situacijom u kojoj su izreeni ili napisani op. prev.
* 3
Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138
93
To je prvi, neosporan uinak onoga to se dogodilo (bez obzira na to je li bilo proraunato, dobro proraunato, ili ne), upravo 11. rujna, nedaleko odavde: mi to ponavljamo, mi to moramo ponavljati, i to je tim nunije ponavljati utoliko to zapravo ne znamo to se imenuje na taj nain, kao da jednim pokretom dvaput istjerujemo avla: s jedne strane, arolijom istjerujemo, kao uz pomo magije, samu tu stvar, strah ili uas koji pobuuje (jer ponavljanje uvijek prua zatitu neutralizacijom, umrtvljivanjem, udaljavanjem neke traume, a to vrijedi i za ponavljanje televizijskih slika, o kojima emo kasnije govoriti) te, s druge, poriemo, to je najblie mogue ovom inu govora i nainu izraavanja, nau nemo da na odgovarajui nain imenujemo, okarakteriziramo, pojmimo tu stvar o kojoj je rije, da prekoraimo granice puke deikse tog datuma: neto se uasno dogodilo 11. rujna, a na kraju mi ne znamo to. Jer koliko god mi bili bijesni zbog nasilja, koliko god istinski alili kako ja to inim zajedno sa svima ostalima zbog broja poginulih, nitko nee biti doista uvjeren u to da je to, naposljetku, bt same stvari. Tome u se vratiti kasnije; trenutano se jednostavno pripremamo da kaemo neto o tome. Ve sam tri tjedna u New Yorku. Ne samo da je nemogue ne razgovarati o toj temi nego imate osjeaj, ili su vam nametnuli osjeaj, da je zapravo zabranjeno, da nemate pravo zapoeti razgovor o bilo emu, osobito u javnosti, a da ne odustanete od te obveze, da ne izreknete neku uvijek donekle nesvjesnu rije o tom datumu (a tomu je ve bilo tako u Kini, gdje sam bio 11. rujna, a zatim i u Frankfurtu 22. rujna).4 Priznajem da pred tom opomenom redovito poputam; a u odreenom smislu to ponovno inim tako to sudjelujem u ovom prijateljskom intervjuu s vama, premda uvijek pokuavam, unato uznemirenosti i najiskrenijem saaljenju, pribjei odreenim odgovorima i odreenom miljenju (meu ostalim, istinskom politikom miljenju) o tome to se, ini se, dogodilo upravo 11. rujna, samo nekoliko koraka odavde, na Manhattanu ili, ne tako daleko, u Washingtonu. Uvijek vjerujem u nunost da se bude paljiv ponajprije prema tom fenomenu jezika, imenovanja i datiranja, toj prisili na ponavljanje (istodobno retoriko, magino i poetsko). Prema onome to ta prisila oznaava, tumai ili odaje. Ne zato da bismo se izolirali u jezik, kako bi nas eljeli uvjeriti ljudi u pretjeranoj urbi, nego naprotiv, da bismo pokuali razumjeti to se dogaa upravo izvan granica jezika i to nas navodi na beskrajno ponavljanje a da ne znamo o emu govorimo, upravo ondje gdje jezik i pojam nailaze na svoje granice: 11. rujna, le 11 septembre, 11. 9. Moramo pokuati saznati vie, uzeti vremena i drati se svoje slobode kako bismo poeli zamiljati taj prvi uinak tog takozvanog dogaaja: otkuda nam doDerrida misli na govor koji je odrao 22. rujna 2001. godine u Frankfurtu, kad je primio Adornovu nagradu. Vidi Fichus: Discours de Francfort (ditions Galile, 2002) prim. G. B.
4
94
lazi sama ta prijetea opomena? Kako nam se ona namee? Tko ili to nam daje tu prijeteu zapovijed (drugi bi ve rekli taj terorizirajui, ako ne i teroristiki imperativ): imenuj, ponovi, iznova imenuj 11. rujna, le 11 septembre, ak i kad jo ne zna to govori i jo ne razmilja o tome to pod time misli. Suglasan sam s vama: bez ikakve sumnje, ta je stvar, 11. rujna, ostavila na nas dojam da je rije o znaajnom dogaaju. No to pritom znai dojam? A to dogaaj? A osobito znaajan dogaaj? Sluei se vaom rijeju ili rijeima, istaknut u vie mjera predostronosti. Uinit u to u naizgled empiristikom stilu, premda mi ciljevi prelaze empirizam. Ne moe se osporiti, kako bi posve doslovce rekao neki empirist iz osamnaestog stoljea, da je stvoren odreeni dojam, i to dojam o onome to na engleskome nazivate a to nije sluajno znaajni dogaaj. Inzistiram na engleskome jer na tom jeziku sada razgovaramo ovdje u New Yorku, iako to nije ni va ni moj jezik; no inzistiram na njemu i zato to navedena opomena ponajprije dolazi iz mjesta na kojem prevladava engleski jezik. Ne kaem to samo zato to su se na meti nale Sjedinjene Drave, to su bile pogoene ili povrijeene na vlastitu tlu prvi put u gotovo dva stoljea od 1814. godine, da budem precizan5 nego zato to svjetskim poretkom koji je imao osjeaj da je bio metom tog nasilja uvelike prevladava angloameriki idiom, idiom koji je nerazdruivo povezan s politikim diskursom koji prevladava na svjetskoj sceni: u meunarodnom pravu, diplomatskim institucijama, medijima i najveim tehnoznanstvenim, kapitalistikim i vojnim silama. A to je u velikoj mjeri pitanje jo uvijek zagonetne, ali i kritine bti te hegemonije. Pod kritinim istodobno mislim na presudno, potencijalno decizivno, odluujue i u krizi: danas ranjivije i ugroenije nego ikad prije. To je li taj dojam opravdan ili nije, samo je po sebi dogaaj ne smijemo to nikad zaboraviti osobito s obzirom na to da je, premda na posve razliite naine, istinski globalni uinak. Taj se dojam ne moe odijeliti od svih onih afekata, interpretacija i retorike koji su ga istodobno odrazili, priopili i globalizirali, od svega onog to ga je ponajprije i stvorilo, uzrokovalo i omoguilo. Taj dojam dakle nalikuje samoj stvari koja ga je uzrokovala. Unato tome to se ta takozvana stvar ne moe svesti na njega. Taj je dogaaj sastavljen od same stvari (one koje se dogaa ili dolazi) i dojma (koji je sm istodobno spontan i kontroliran) koji je pruila, ostavila ili stvorila takozvana stvar. Mogli bismo rei da je taj dojam informiran u oba znaenja te rijei: jedan mu je prevladavajui sustav dao formu, a ta se forma potom prenosi putem jedne organizirane informacijske mainerije (je5 Japanski napad na Pearl Harbor na Havajima 7. prosinca 1941. nije bio izveden na kontinentalnom teritoriju Sjedinjenih Drava. Budui da su Havaji bili teritorij Sjedinjenih Drava, moglo bi se rei da taj napad tehniki nije bio napad na nacionalni teritorij Sjedinjenih Drava. Dakle napad izveden 11. rujna bio je prvi napad na nacionalni teritorij Sjedinjenih Drava od rata 1812. godine prim. G. B.
95
zika, komunikacije, retorike, slike, medija i tako dalje). Taj je informacijski aparat od samog poetka politiki, tehniki i ekonomski. No moemo i, vjerujem, moramo (a ta je dunost istodobno i filozofska i politika) napraviti razliku izmeu navodno surove injenice dojma i interpretacije. Dakako, svjestan sam da je otprilike isto toliko nemogue napraviti razliku izmeu surove injenice i sustava koji proizvodi informacije o njoj. No nuno je unaprijediti analizu to je vie mogue. Prouzroiti neki znaajan dogaaj nije, naalost, dovoljno, i tomu je tako ve neko vrijeme; prouzroiti smrt oko etiri tisue ljudi, a osobito civila, u samo nekoliko sekundi uz pomo takozvane napredne tehnologije. Mnogo bi se slinih primjera moglo dati iz svjetskih ratova (budui da ste naveli da se taj dogaaj ini jo vanijim onima koji nisu nikad proivjeli nijedan svjetski rat), ali i iz razdoblja nakon tih ratova; primjera kvazitrenutanih masovnih ubojstava koja nisu zabiljeena, protumaena, doivljena i prikazana kao znaajni dogaaji. Oni nisu ostavili dojam, barem ne na svakoga, da je rije o nezaboravnim katastrofama. Moramo se stoga zapitati zato je tomu tako i napraviti razliku izmeu dvaju dojmova. S jedne strane, suosjeanje prema rtvama i zgraanje nad ubojstvima; nae aljenje i osude trebali bi biti bezgranini, bezuvjetni, neoborivi; oni su reakcija na jedan neosporan dogaaj, izvan svih privida i svih moguih virtualizacija; oni reagiraju onime to bi se moglo nazvati srcem i idu ravno u sr dogaaja. S druge strane, interpretiran, interpretativan, in-formiran dojam, uvjetna prosudba koja nas navodi na to da vjerujemo da je rije o znaajnom dogaaju. Vjerovanje, fenomen povjerenja i poklanjanja vjere tvore bitnu dimenziju prosudbe, datiranja i, tovie, prekomjernog poveavanja prisile o kojoj razgovaramo. Razlikovanjem dojma od vjerovanja ja i dalje nastupam kao da privilegiram taj jezik engleskog empirizma, a i grijeili bismo da mu se sada odupiremo. Sva su filozofska pitanja i dalje otvorena, osim ako se ponovno ne otvaraju na moda neki nov i originalan nain: to je to dojam? to je vjerovanje? No osobito: to je to dogaaj koji je vrijedan tog imena? A to je znaajan dogaaj, to jest dogaaj koji je neto vie od pukog dogaaja, zapravo, vie dogaaj nego ikad prije? Dogaaj koji bi svjedoio, egzemplarno ili hiperboliki, samoj bti dogaaja ili ak dogaaju iza bti? Jer moe li neki dogaaj koji jo uvijek odgovara nekoj bti, nekom zakonu ili istini tovie, nekom pojmu tog dogaaja ikada biti znaajan dogaaj? Znaajni bi dogaaj trebao biti tako nepredvidiv i eruptivan da poremeuje ak i horizont pojma ili bti na temelju kojih vjerujemo da neki dogaaj prepoznajemo kao takav. To je razlog zbog kojeg, im je rije o promiljanju dogaaja, sva filozofska pitanja ostaju otvorena, moda i izvan same filozofije. BORRADORI: Mislite na dogaaj u hajdegerovskom smislu? DERRIDA: Nesumnjivo, no, zaudo, u mjeri u kojoj bi se razmiljanje o Ereignisu kod Heideggera usmjerilo ne samo prema privlatenju [appropriation] vlastitoga
96
(eigen) nego i prema odreenom izvlatenju [expropriation] koje sam Heidegger naziva Enteignis. Proivljavanje dogaaja, koji se u tom proivljavanju ili iskuenju istodobno otvara i opire iskustvu jest, kako se meni ini, odreena neprivlastivost [unappropriability] onoga to nadolazi ili se dogaa. Ono to nadolazi jest dogaaj, a pri tom me nadolaenju iznenauje, iznenauje i obustavlja shvaanje: dogaaj je ponajprije ono to ja ponajprije ne shvaam. Jo bolje, dogaaj je ponajprije to to ne shvaam. On se sastoji u tome, tome to ne shvaam: onome to ne shvaam i ponajprije to ne shvaam, injenici da ne shvaam: mojem neshvaanju. To je granica istodobno i unutarnja i vanjska na kojoj bih ovdje elio inzistirati: iako iskustvo nekog dogaaja, nain na koji utjee na nas, poziva na provoenje privlatenja (shvaanja, prepoznavanja, identifikacije, opisa, spoznaje, imenovanja i tako dalje), iako je to provoenje privlatenja neumanjivo i neizbjeno, nema dogaaja vrijednog svojeg imena osim utoliko to to privlatenje posre na nekoj mei ili granici. Granici meutim bez fronte ili sueljavanja, takvoj gdje neshvaanje ne prolazi kroz glavu jer ne poprima oblik vrste fronte: ona bjei, ostaje neodreena, otvorena, neodluena, neodrediva. Otuda neprivlastivost, nepredvidivost, potpuno iznenaenje, neshvaanje, rizik od nerazumijevanja, neoekivana novost, ista jedinstvenost, odsutnost horizonta. Kad bismo prihvatili tu minimalnu definiciju dogaaja minimalnu, no dvostruku i paradoksalnu bismo li mogli potvrditi da je 11. rujna tvorio dogaaj bez presedana? Nepredvidiv dogaaj? Posve jedinstven dogaaj? Nita nije manje izvjesno. Nije bilo nemogue predvidjeti napad na amerikom tlu tih, kako ih zovu, terorista (toj emo se rijei, koja je tako dvosmislena i tako politiki nabijena, morati vratiti), na jednu vrlo osjetljivu, spektakularnu, izrazito simboliku zgradu ili instituciju. Ostavimo li po strani Oklahoma City (gdje je, kako e se kasnije rei, napada doao iz Sjedinjenih Drava, iako je to bio sluaj i s 11. rujna), ve je prije nekoliko godina dolo do jednog bombakog napada na nebodere blizance, a tetne posljedice tog napada i dalje su aktualne jer su pretpostavljeni autori tog ina terorizma jo uvijek u pritvoru i sudi im se.6 A bilo je
6 Zapravo su pojedini arhitekti u svojim razmiljanjima o neboderima blizancima ve uzeli u obzir mogunost (predosjeaj, sudbinsku mogunost, nezemaljsku, urezanu u kamen nesvjesnoga) teroristikog napada nekoliko godina prije 11. rujna 2001. U svojem izvanrednom (i dosada neobjavljenom) lanku Target Architecture: Destination and Spectacle before and after 9-11 Terry Smith govori o arhitekturi traume i navodi komentar Josepha B. Juhasa o Yamasakiu, iznesen u Contemporary Architects, 3. izd., Muriel Emanuel (ur.) (St. James Press, 1994). Taj je tekst napisan 1994. godine! Svjetski trgovinski centar bila su naa vrata od bjelokosti u Bijeli grad... Iako, barem kad se gleda iz daljine, Svjetski trgovinski centar jo uvijek blista u jednom je trenutku posve umrljan svojom nesretnom ulogom mete bliskoistonog terorizma. Nadalje: Naravno, svaka stabilnost koja se temelji na zatvaranju otvorenih sustava postaje jedan element drame koja svojim tijekom mora zavriti kataklizmom. U alegorijskom smislu, golema, u blizance sjedinjena sablasna prisutnost Svjetskog trgovinskog centra predstavlja grobnicu iz ko-
97
i tako mnogo drugih napada jednake vrste, izvan amerikog nacionalnog teritorija, ali protiv amerikih interesa. A opet, tu su i upadljivi propusti CIA-e i FBI-a, tih dvaju ticala amerikog organizma koja su trebala predvidjeti nadolazak tih napada kako bi sprijeila takvo iznenaenje. (Dopustite mi da usput kaem, budui da sam upravo govorio o amerikom nacionalnom teritoriju i o amerikim interesima, da 11. rujna otkriva, ili zapravo podsjea, da bismo zbog brojnih razloga imali istinskih tekoa u definiranju strogih granica tih stvari, nacionalnog teritorija i amerikih interesa. Gdje oni danas zavravaju? Tko je ovlaten da odgovori na to pitanje? Samo ameriki graani? Samo njihovi saveznici? Moda upravo sada moemo doi do same bti problema i do jednog od razloga zato bismo teko znali postoji li ovdje, stricto sensu, gdje i kada, neki dogaaj.) Prihvatimo ipak tu hipotezu i nastavimo polako i strpljivo govoriti o ovome kao o dogaaju. Na kraju krajeva, svaki put kad se neto dogodi, ak i u najbanalnijem, svakodnevnom iskustvu, u tome postoji neto od dogaaja i od jedinstvene nepredvidivosti: svaki trenutak oznaava jedan dogaaj, kao i sve ono to je drugo; svako roenje, svaka smrt, ak i ona najmirnija i naprirodnija. No bismo li stoga trebali rei, da vas citiram, da je 11. rujna bio znaajan dogaaj? Iako rije znaajan upuuje na najvii stupanj i opseg, prosudba pritom ne moe biti jednostavno kvantitativna, pitanje veliine nebodera, napadnutog teritorija ili broja rtava. Poznato vam je, dakako, da se broj mrtvih ne broji jednako od jednog kutka Zemljine kugle do drugoga. Dunost nam je da se prisjetimo, a da to ni najmanje ne umanji nae saaljenje prema rtvama nebodera blizanaca, naeg uasa ili bijesa
je sablasti nee izai na dan kataklizme kao uskrsnuli mrtvi: ona prije kao nadgrobni spomenik pretkazuje oivljavanje Golema i zombija. Ne uzimajui u obzir arhitektonske probleme (urbane, tehnike, politike, estetike) koje postavlja Svjetski trgovinski centar, moramo barem priznati ovo: afekt, tovie, sklonost, ljubav koju pobuuje (ljubav, primjerice, ije dvostruko privienje ve vie od deset godina obuzima moje sjeanje) ne mogu iskljuiti barem onaj nesvjesni osjeaj strahovite ranjivosti, fascinantne izloenosti tih dvaju golemih vertikalnih tijela ogavnoj ili ljubavnoj agresiji. Kako da se ta dva nebodera ne vide a da ih se unaprijed ne vidi, bez nasluivanja, rasporene? Bez zamiljanja, s neodreenim uasom, njihova uruavanja? To znai, njihova krajnjeg poricanja u snimljenim arhivskim materijalima, na filmu koji je nezaboravniji nego ikad prije oaloenom, idealizirajuem pamenju osvjetovljivanja (mondialisation) svijeta. Osim toliko mnogo drugih nunih analiza ne moramo li rekonstruirati privienja i svjesna i nesvjesna onih koji su odluili i zatim izravno proveli u svojim glavama i svojim zrakoplovima samoubojstvo, rasporavanje i uruavanje tog dvostrukog nebodera? Arhaina i zauvijek nezrela, strahovito djetinjasta, ta su se muevna privienja zapravo pothranjivala cjelokupnom tehnokinematografskom kulturom, a ne samo anrom znanstvene fantastike. to oito nije dovoljno zapravo je posve suprotno da se od napada 11. rujna uini umjetniko djelo, kao to je zahvaljujui svojem loem ukusu uinio Stockhausen kako bi tom jeftinom provokacijom poloio pravo na komadi originalnosti.
98
zbog tog zloina. Dunost nam je prisjetiti se da valovi oka koje uzrokuju takva ubojstva nisu nikad isto prirodni i spontani. Oni ovise o sloenoj maineriji koja obuhvaa povijest, politiku, medije i tako dalje. Bez obzira na to govorimo li o psiholokim, politikim, policijskim ili vojnim odgovorima ili reakcijama, moramo priznati ono oito istodobno i kvalitativno i kvantitativno: u Europi, u Sjedinjenim Dravama, u njihovim medijima i javnom mnijenju, ubojstva koja su kvantitativno slina, pa ak i ona brojano vea, bila ona izravna ili neizravna, nikad ne uzrokuju tako intenzivnu uznemirenost kad se dogode izvan prostora Europe ili Amerike (u Kambodi, Ruandi, Palestini, Iraku i tako dalje). Ono to se ini novim i znaajnim nije ni upotrijebljeno oruje: zrakoplovi kojima su unitene zgrade prepune civila. Nema, naalost, potrebe vraati se na bombardiranja tijekom Drugoga svjetskog rata, na Hiroshimu i Nagasaki, da bismo nali bezbrojne primjere za to. Najmanje to moemo rei o takvim agresijama jest to da one, kvantitativnim ili drugim mjerilima, nisu bile manjih razmjera od 11. rujna. A Sjedinjene Drave nisu uvijek bile recimo to litotama na strani rtava. Stoga moramo potraiti druga objanjenja smislena i kvalitativna objanjenja. Ponajprije bez obzira na to je li netko saveznik Sjedinjenih Drava ili nije, bez obzira na to odobrava li ili ne ono to manje ili vie ostaje konstantnim i kontinuiranim u amerikoj politici od jedne administracije do druge nitko, smatram, nee osporiti oitu injenicu koja odreuje horizont svijeta od onoga to nazivaju svretkom Hladnoga rata (tu emo stvar morati reinterpretirati, taj takozvani svretak Hladnoga rata, iz nekoliko razliitih perspektiva, a to u uiniti kasnije, no na trenutak mi dopustite samo da podsjetim da je 11. rujna takoer, jo uvijek, i u mnogo pogleda, udaljen uinak samoga Hladnog rata, prije njegova svretka, od vremena kad su Sjedinjene Drave osiguravale obuku i oruje, i to ne samo u Afganistanu, neprijateljima Sovjetskoga Saveza, a koji su sada postali neprijatelji Sjedinjenih Drava). Oita je injenica da od svretka Hladnoga rata ono to se moe nazvati svjetskim poretkom, u njegovoj relativnoj i nesigurnoj stabilnosti, uvelike ovisi o vrstoi i pouzdanosti amerike moi, o povjerenju u nju. Na svakoj razini: ekonomskoj, tehnikoj, vojnoj, u medijima, ak i na razini diskurzivne logike, aksiomatike na kojoj se irom svijeta temelji pravna i diplomatska retorika, a time i meunarodno pravo, ak i kad Sjedinjene Drave kre to pravo ne prestajui se boriti za svoju stvar. Dakle destabilizacija te supersile, koja ima barem ulogu uvara prevladavajueg svjetskog poretka, znai rizik od destabilizacije cijeloga svijeta, ukljuujui i deklarirane neprijatelje Sjedinjenih Drava. to je dakle ugroeno? Ne samo velik broj sila, snaga, ili stvari koje ovise, ak i za najodlunije protivnike Sjedinjenih Drava, o poretku koji manje ili vie osigurava ta supersila; ugroeni su, i to jo radikalnije (a ovo bih volio naglasiti), sustav interpretacije, aksiomatika, logika, retorika, pojmovi i prosudbe koje bi nam trebale omoguiti da shvatimo i precizno objasnimo neto poput 11. rujna. Pritom govorim o diskursu kojemu se,
99
na jedan prodoran i silan, hegemonijski nain, poklanja vjera u svjetskom javnom prostoru. Ono to dakle legitimira taj prevladavajui sustav (kombinaciju javnog mnijenja, medija, retorike politiara i pretpostavljenog autoriteta svih onih koji, putem razliitih mehanizama, govore ili im je doputeno da govore u javnom prostoru) jesu norme zapisane u svakom naizgled smislenom izrazu koji se moe konstruirati rjenikom nasilja, agresije, zloina, rata i terorizma, s pretpostavljenim razlikama izmeu rata i terorizma, nacionalnog i meunarodnog terorizma, dravnog i nedravnog terorizma, s obzirom na suverenost, nacionalni teritorij i tako dalje. Je li dakle ono to je dotaknuto, ozlijeeno ili traumatizirano tim dvostrukim sudarom samo neka konkretna stvar ili druga, neko to ili neki tko, zgrade, strateke urbane strukture, simboli politike, vojne ili kapitalistike moi, ili znatan broj ljudi razliita podrijetla koji su ivjeli na dijelu nacionalnog teritorija koji je tako dugo ostao netaknut? Ne, nije bila rije samo o svemu tome, nego moda osobito, putem svega toga, pojmovni, semantiki i moglo bi se ak rei hermeneutiki aparat koji je mogao omoguiti predvianje, shvaanje, interpretiranje, opisivanje 11. rujna, razgovor o njemu i njegovo imenovanje te tako neutralizirati traumatinost i pomiriti se s njome putem rada tugovanja. Ono to pritom elim rei moe izgledati apstraktno i pretjerano ovisno o onome to se ini jednostavnom pojmovnom ili diskurzivnom aktivnou, pitanjem znanja; to je kao da sam zapravo bio spreman rei da je ono to je strano u vezi s 11. rujna, ono to ostaje neizmjerno u toj rani, to to mi ne znamo to je to, te stoga ne znamo kako da to opiemo, identificiramo, pa ak i imenujemo. I to je zapravo ono to govorim. No kako bih pokazao da je taj horizont neznanja, taj nehorizont znanja (nemo shvaanja, prepoznavanja, spoznaje, identifikacije, imenovanja, opisa, predvianja), sve samo ne apstraktan i idealistian, morat u rei neto vie. I to upravo rei konkretnije. To u uiniti u tri momenta, dvaput tako to u govoriti o onome to se naziva Hladnim ratom i svretkom Hladnoga rata, ili ravnoteom terora. Sva se tri navedena momenta ili nizovi argumenata pozivaju na istu logiku. Istu logiku koju bismo, kako sam drugdje predlagao, trebali bez ogranienja proiriti u obliku jednog neumoljivog zakona: zakona koji regulira svaki autoimunosni proces.7 Kako nam je poznato, autoimunosni je proces ono udno ponaanje kad neko ivo bie, na kvazisuicidalan nain, samo radi na tome da uniti vlastitu zatitu, da se imunizira protiv vlastite imunosti.
Primjerice, u Faith and Knowledge: The Two Sources of Religion at the Limits of Reason Alone, prev. Samuel Weber, u: Religion, Jacques Derrida i Gianni Vattimo (ur.) (Stanford University Press, 1998). Analizirajui tu zastraujuu, ali neizbjenu logiku autoimunosti neoteenih koja e uvijek povezivati Znanost i Religiju, ondje sam predloio da se na ivot openito protegne ta pojava autoimunosti za iji se smisao i podrijetlo isprva inilo da su ogranieni na takozvani prirodni ivot ili isti ivot, na ono za to se vjeruje da je isto zooloki, bioloki ili genetiki ivot:
7
100
1. Prvi moment, prva autoimunost. Refleks i refleksija. Hladni rat u glavi. Mnogo ire od Sjedinjenih Drava, cijeli se svijet osjea opskurno pogoenim prekrajem koji se ne predstavlja samo kao prekraj bez presedana u povijesti (prva povreda nacionalnog teritorija Sjedinjenih Drava u gotovo dva stoljea, ili je to barem privienje koje ve tako dugo prevladava), nego kao prekraj novog tipa. No kojeg tipa? Prije nego to odgovorim na to pitanje, dopustite mi da jo jednom podsjetim na ono oito: tim se prekrajem povreuje teritorij zemlje koja, ak i u oima svojih neprijatelja, a osobito nakon takozvanog svretka Hladnoga rata, ima praktiki suverenu ulogu meu suverenim dravama. A time i ulogu jamca ili uvara cijeloga svjetskog poretka, onoga koji bi, u naelu i kao posljednje sredstvo, trebao osigurati vjerodostojnost openito, vjerodostojnost u smislu financijskih transakcija, ali i vjerodostojnost koja se pridaje jezicima, zakonima, politikim ili diplomatskim transakcijama. Sjedinjene Drave posjeduju tu vjerodostojnost, za kojom svi ukljuujui i one koji je pokuavaju sruiti osjeaju potrebu, a one je ne pokazuju samo svojim bogatstvom i svojom tehnoznanstvenom i vojnom moi, nego i, istodobno, svojom ulogom arbitra u svim sukobima, svojom dominantnom prisutnou u Vijeu sigurnosti i u tako mnogo drugih meunarodnih institucija. ak i onda kad nekanjeno ne potuju ni duh ni slovo tih institucija i njihovih rezolucija, Sjedinjene Drave jo uvijek imaju mo da pred svijetom uine vjerodostojnim odreeno samoprikazivanje: one predstavljaju krajnje pretpostavljeno jedinstvo snage i prava, najvee snage i diskursa prava.
Osobito su na podruju biologije leksiki resursi imunosti izgradili autoritet. Imunosna reakcija titi osiguranost tijela za proizvodnju antitijela protiv stranih antigena. to se tie procesa autoimunizacije, koji nas ovdje osobito zanima, on se kod ivih organizama, kako je opepoznato i ukratko reeno, sastoji od zatite samog sebe od vlastite samozatite unitavanjem vlastitog imunosnog sustava. Budui da se pojava tih antitijela protee u iru zonu patologije i budui da se sve vie pribjegava pozitivnim svojstvima imunodepresanata namijenjenih ogranienju mehanizama odbacivanja i olakavanju podnoenja odreenih transplantata organa, osjeamo se ovlatenima govoriti o jednoj vrsti ope logike autoimunizacije. Ona nam se danas ini prijeko potrebnom za razmiljanje o odnosima izmeu vjere i znanja, religije i znanosti, kao i dvostrukosti izvora openito (73, bilj. 27).
Gore sam istaknuo zastraujuu jednostavno zato da bih iznio jednu hipotezu: budui da ovdje govorimo o terorizmu te, stoga, i o teroru, najneumanjiviji bi izvor apsolutnog terora, onaj koji je, prema definiciji, najnezatieniji od najgore prijetnje bio onaj koji dolazi iznutra, iz te zone u kojoj ono najgore vani ivi sa mnom ili unutar mene. Moja je ranjivost dakle, prema definiciji i prema strukturi, prema situaciji, bez granica. Otuda teror. Teror je uvijek, ili uvijek postaje, barem dijelom, unutarnji. A u terorizmu uvijek ima neto domae, ako ne i nacionalno. Najgori, najuinkovitiji terorizam, ak i kad se ini izvanjskim i meunarodnim, jest onaj koji uvodi ili oivljava neku unutarnju prijetnju, kod kue [u izvorniku na engleskome; prim. G. B.] te podsjea da neprijatelj takoer uvijek obitava unutar sustava koji naruava i terorizira.
101
No tu je prvi simptom suicidalne autoimunosti: ne samo da se za temelj to jest doslovnu sliku utemeljenja ili utemeljenosti te snage prava smatra da je izloen agresiji nego agresija koje je on predmet (predmet izloen, konkretno, nasilju, no i, u beskonanoj vrpci,8 vlastitim kamerama u vlastitim interesima) potjee, kao da dolazi iznutra, od sila koje naizgled same nemaju nikakve snage, no koje mogu nai sredstva lukavstvom i primjenom visokotehnolokih znanja da se dokopaju amerikog oruja u amerikom gradu na tlu amerike zrane luke. Useljeni, obueni i pripremljeni za taj svoj in u Sjedinjenim Dravama od strane samih Sjedinjenih Drava, ti otmiari utjelovljuju, da tako kaem, dva samoubojstva u jednom: svoje vlastito (a zauvijek emo ostati bespomoni u odnosu na suicidalnu, autoimunosnu agresiju to je ono to najvie zastrauje), ali i samoubojstvo onih koji su im izrazili dobrodolicu, naoruali ih i obuili. Naime ne zaboravimo da su Sjedinjene Drave u biti utrle put i konsolidirale snage protivnika obuavajui ljude kao to je Bin Laden, koji bi sada mogao biti najistaknutiji primjer, te, ponajprije, stvarajui politiko-vojne uvjete koji su pogodovali njihovoj pojavi i njihovim promjenama vjernosti (primjerice, savez sa Saudijskom Arabijom i drugim arapskim muslimanskim zemljama u njihovu ratu protiv Sovjetskoga Saveza ili Rusije u Afganistanu premda bi se primjeri tih suicidalnih paradoksa mogli beskonano proirivati). Dvostruko suicidalna, ta e se snaga prilagoditi s izvanrednom ekonominou (maksimalnom koliinom osiguranja, priprema, tehnikih znanja, sposobnosti za destrukciju, s minimumom unajmljenih sredstava!). Ona e postaviti kao metu i pogoditi samo srce ili, bolje rei, simboliku glavu prevladavajueg svjetskog po-
Predodba beskonane vrpce namee se ovdje zbog barem triju razloga: 1. Beskonane vrpce kojima se mogu stalno iznova reproducirati i emitirati, kako mi kaemo, iste televizijski emitirane slike prijenosa uivo (paranja, a potom i uruavanja tih dvaju nebodera, film koji se neprestance prikazuje i iznova prikazuje na ekranima irom svijeta; ta prisila na ponavljanje istodobno potvruje i neutralizira uinak te zbilje utoliko to odreena zastraujua, zastraena, uasnuta bol postaje nerazdvojivo povezana s neizrecivim oduevljenjem [jouissance], koje je tim vie neizrecivo, koje se tim vie ne moe drati pod nadzorom i koje je tim vie nezatomljivo utoliko to djeluje na odreenoj udaljenosti, neutralizirajui zbilju i drei je podalje. 2. Beskonana bi se vrpca trebala odnositi i na kolajuu i narcistiku spektakularnost tog bolnog oduevljenja, tog vrhunca, kojega je strah drugoga i kojega je strah otkriti da postoji neto ime smo oduevljeni kad to gledamo, u strahu da ne otkrijemo kako umanjujemo svoju uasnutost svojim voajerizmom. 3. Napokon, beskonana je vrpca zaarani krug samoubojstva koje sebi priznaje da je u procesu poricanja, koje mrzi samog sebe svjedoei samome sebi, koje se zanosi u svojem zavjetovanju, koje svjedoi onome to e preostati, na strani samoubojstava (otmiara i nestalih leeva), bez svjedoka.
102
retka. Upravo e na razini glave (kape, glave, glavnoga grada, Capitola)* to dvostruko samoubojstvo dotaknuti dva mjesta koja su istodobno simboliki i operativno vitalna za ameriki korpus: ekonomsko mjesto ili glavnu glavu svjetskoga kapitala (Svjetski trgovinski centar, sam arhetip tog anra, jer sada pod tim istim imenom postoje svjetski trgovinski centri u mnogim dijelovima svijeta, primjerice, u Kini) te strateko, vojno i administrativno mjesto amerikoga glavnoga grada, vrh amerikog politikog predstavnitva, Pentagon, nedaleko od Capitola, sjedita Kongresa. Govorei o Capitolu, ve prelazim na drugi aspekt istoga dogaaja, onoga zbog ega bi to mogao biti znaajan dogaaj. Rije je opet o autoimunosnom teroru te opet o Hladnome ratu, o onome to neki pomalo prenaprasno nazivaju njegovim svretkom te o onome to bi, kad se gleda s Capitola, moglo biti jo gore od Hladnoga rata. 2. Drugi moment, druga autoimunost. Refleks i refleksija. Gore od Hladnoga rata. to je to traumatini dogaaj? Ponajprije, svaki dogaaj dostojan tog imena, ak i kad je rije o sretnom dogaaju, ima u sebi neto to traumatizira. Dogaaj uvijek nanosi ranu u svakodnevnom tijeku povijesti, u redovitom ponavljanju i anticipiranju svakog iskustva. Traumatini dogaaj nije samo obiljeen kao dogaaj u sjeanju, makar i podsvjesno, na ono to se dogodilo. Kad to kaem, ini se kao da se suprotstavljam oitome naime da je taj dogaaj povezan sa sadanjou ili s prolou, sa zbivanjem onoga to se dogodilo, jednom zasvagda, neosporno, tako da bi prisila na ponavljanje koja bi mogla uslijediti samo reproducirala ono to se ve dogodilo ili to je prouzroeno. Ipak, vjerujem da ovaj silogizam moramo zakomplicirati (premda nije posve pogrean); moramo dovesti u pitanje njegovu krono-logiju, tj. misao i red temporalizacije koji, ini se, implicira. Moramo iznova promisliti temporalizaciju nekog traumatizma elimo li shvatiti u kojem smislu 11. rujna izgleda kao znaajan dogaaj. Jer rana ostaje otvorena naom uasnutou pred budunou, a ne samo pred prolou. (Vi ste u svojem pitanju, zapravo, sami definirali taj dogaaj s obzirom na budunost; vi ste ve anticipirali time to ste govorili o jednom od najvanijih povijesnih dogaaja kojemu emo za ivota svjedoiti). Teko iskuenje tog dogaaja kao svoj tragini korelat nema ono to se sada dogaa ili ono to se dogodilo u prolosti, nego nagovjetaje onoga to prijeti da e se dogoditi. Budunost je ta koja odreuje neprivlastivost tog dogaaja, a ne sadanjost ili prolost. Ili barem, ako jest rije o sadanjosti ili prolosti, rije je
U izvorniku: cap, caput, capital, Capitol sve rijei imaju korijen u latinskoj rijei za glavu caput prim. prev.
*
103
samo utoliko to na svojem tijelu nosi straan znak onoga to bi se moglo ili e se moda dogoditi, to e biti gore od svega to se ikada dogodilo. Da razjasnim. Govorimo o traumi, a time i o dogaaju, ija temporalnost ne polazi ni od onoga sada to je predoeno ni od predoenoga to je prolo, nego od neeg nepredoivoga koje tek treba doi ( venir). Neko oruje nanosi ozljedu i zauvijek ostavlja otvorenim nesvjesni oiljak; no to je oruje zastraujue zato to dolazi iz onoga koje-tek-treba-doi, iz budunosti, budunosti koja e tako radikalno doi da se opire ak i gramatici futura prolog. Zamislite da je Amerikancima, a, preko njih, i cijelome svijetu reeno: ono to se upravo dogodilo, spektakularno ruenje dvaju nebodera, teatralna, ali nevidljiva smrt tisua ljudi u samo nekoliko sekundi, neto je grozno, uasan zloin, neizmjerna bol, no sada je sve gotovo, vie se nee dogoditi, vie nikada nee biti neeg tako groznog ili groznijeg od toga. Pretpostavljam da bi u razmjerno kratkom vremenu bilo mogue razdoblje tugovanja. Bilo na nau tugu ili veselje, stvari bi se posve brzo vratile svojem normalnom tijeku u uobiajenoj povijesti. Prialo bi se o potrebi za tugovanjem i okrenula bi se stranica, kako se esto ini a ini se mnogo lake kad je rije o onome to se dogaa negdje drugdje, daleko od Europe i dviju Amerika. No to uope nije ono to se dogodilo. Postoji traumatizam bez mogunosti rada tugovanja kad zlo dolazi iz mogunosti da doe iz najgorega, iz ponavljanja da e doi premda gore. Traumatizam stvara budunost, ono koje-tek-treba-doi, prijetnja onoga najgorega koje tek treba doi, a ne agresija koja je gotova i s kojom smo zavrili.9 Ono to se dogodilo, premda to dosada nije reeno s nunom jasnoom i to zbog dobrog razloga jest to da bi, ubudue i zauvijek, prijetnja na koju su upuivali ti znakovi mogla biti gora od svake druge, gora ak a to emo objasniti i od prijetnje koja je organizirala takozvani Hladni rat. Prijetnje kemijskim napadom, nesumnjivo, ili bakteriolokim napadom (prisjetite se da se u tjednima neposredno nakon 11. rujna
9
Zlo ovog traumatizma ima veze s injenicom da agresija nije gotova. Ona nije gotova i s njome nismo zavrili to je prvi zakljuak. Od svih refleksija koje bi mogla nadahnuti popraenost tog dogaaja u televizijskim medijima htio bih istaknuti sljedee, za to mislim da se o tome nije stvarno raspravljalo. Postavljanjem potpunog i stalno pristupanog arhiva, koji se u svakom trenutku moe reproducirati, na beskonanoj vrpci, dajemo si utjean osjeaj da je gotovo. Gotovo je zato to je arhivirano, a svatko moe posjetiti arhiv! Taj arhiv, uinak arhiva, tjei predmet je zakljuen! Sve je zabiljeeno! Sve je snimljeno! a tada poduzimamo sve da monumentaliziramo te snimke, ime se tjeimo da su mrtvi sada mrtvi; to se vie nee dogoditi zato to se ve dogodilo. Time poriemo neodoljiv predosjeaj da se ono najgore nije dogodilo, ne jo. Tako su vizualnom arhivu nedavno pridodane snimke (koje je snimio jedan radioamater u San Franciscu) svih poruka razmijenjenih izmeu policije i vatrogasaca tijekom uruavanja nebodera blizanaca. Jedina svjedoanstva koja izmiu arhiviranju jesu svjedoanstva rtava, ne svjedoanstva poginulih ili leeva (bilo ih je tako malo), nego svjedoanstva nestalih. Prema definiciji, nestali se opiru radu tugovanja, poput budunosti, ba kao i najtvrdoglaviji duhovi. Nestali iz arhiva, duhovi, prikaze to je budunost.
104
mislilo da se zapravo to zbivalo), no osobito prijetnje nuklearnim napadom. Premda je o tome prilino malo reeno, odgovorni u administraciji i u Kongresu brzo su poduzeli nune mjere da osiguraju da ustavna drava moe preivjeti nuklearni napad na Washington, efa drave i Kongres (Pentagon, Bijelu kuu i zgradu Capitola). To su obznanili odreeni kongresni zastupnici tijekom jedne televizijski prenoene javne rasprave koju sam ovdje sluajno gledao: odsada nadalje efovi drave (predsjednik, potpredsjednik, lanovi kabineta i Kongresa) vie nee dolaziti zajedno na isto mjesto u isto vrijeme, kako je to bio sluaj, primjerice, s govorom o stanju nacije. To upuuje na to da se znaajan dogaaj 11. rujna ne sastoji od prole agresije, one koja je jo uvijek prisutna i djelotvorna. X e biti traumatiziran (X? Tko je ili to je X? Nita manje nego svijet, mnogo ire od Sjedinjenih Drava ili, u svakom sluaju, mogunost svijeta), no ne u sadanjosti ili iz pamenja onoga to e postati neka prola sadanjost. Ne, traumatiziran iz nepredoive budunosti, iz otvorene prijetnje agresijom koja je sposobna da jednog dana pogodi jer nikad ne zna efa suverene nacionalne drave par excellence. Zato je ta prijetnja signalizirana svretkom Hladnoga rata? Zato je gora od samoga Hladnoga rata? Kao i osnivanje arapskih muslimanskih teroristikih mrea opremljenih i obuenih tijekom Hladnoga rata, ta je prijetnja rezidualna posljedica i Hladnoga rata i prijelaza iz Hladnoga rata. S jedne strane, zbog umnoavanja nuklearne moi koja se sada ne moe kontrolirati, teko je izmjeriti stupanj i oblike te sile, ba kao to je teko ograniiti odgovornost za to umnoavanje, neto o emu sada ne moemo podrobnije govoriti. S druge strane, a pritom se dotiemo neega to je gore od Hladnoga rata, sada vie ne moe biti ravnotee terora zato to vie nema dvoboja ili pat pozicije izmeu dviju monih drava (SAD-a i SSSR-a) ukljuenih u teoriju igara u kojoj su obje drave sposobne za neutralizaciju nuklearne moi one druge putem obostranih i organiziranih procjena relevantnih rizika. Odsada nuklearna prijetnja, totalna prijetnja, vie ne dolazi od neke drave, nego od anonimnih sila koje su apsolutno nepredvidive i neproraunljive. A budui da e tu apsolutnu prijetnju izluiti svretak Hladnoga rata i pobjeda amerikog tabora, budui da ona ugroava ono to bi trebalo odravati svjetski poredak, samu mogunost svijeta i svakog osvjetovljavanja [mondialisation] (meunarodno pravo, svjetsko trite, neki univerzalni jezik i tako dalje), ono to ta zastraujua autoimunosna logika stavlja u opasnost nije nita manje nego smo postojanje svijeta, same svjetskosti. Vie nema nikakve granice toj prijetnji koja istodobno trai svoje pretee ili izvore u dugoj povijesti Hladnoga rata, a ipak se ini beskonano opasnijom, strahovitijom, jo vie zastraujuom od Hladnoga rata. A postoje, zapravo, bezbrojni znakovi da ta prijetnja ubrzava i potvruje svretak tog Hladnoga rata, da pouruje barem prividno pomirenje dvaju podjednako preplaenih neprijatelja. Kada Bush i njegovi suradnici krive osovinu zla, oboje bismo se trebali nasmijati
105
vjerskim konotacijama i obznaniti ih, tim djetinjastim mudrolijama, opskurantskim mistifikacijama te nabujale retorike. A opet, tu je, zapravo, i iz svakog kuta, apsolutno zlo, ija se prijetnja, ija se sjena, iri. Apsolutno zlo, apsolutna prijetnja, zbog toga to je na kocki nita manje nego mondialisation ili osvjetovljavanje svijeta, ivot na Zemlji i drugdje, bez ostatka. No a tu je jo jedan paradoks ak i ako je to zapravo izvor terora to ga izigravaju terorizmi, ak i ako je taj teror upravo ono najgore, ak i ako dotie ono geopolitiko nesvjesno svakog ivog bia i ondje ostavlja neizbrisive tragove, ak i ako je to ono to pokuavamo dokuiti dok razgovaramo, kao to ste vi upravo uinili, i kako se tako esto ini, o 11. rujna kao o znaajnom dogaaju zato to je to prvi (svjestan-nesvjestan) znak tog apsolutnog terora, dakle, istodobno, zbog anonimne nevidljivosti neprijatelja, zbog neutvrenog izvora terora, zato to tom teroru (individualnom ili dravnom) ne moemo staviti lice, zato to ne znamo to je to dogaaj koji potjee od nesvjesnoga ili je dogaaj za nesvjesno (iako ga ipak moramo uzeti u obzir), ono najgore moe istodobno izgledati nestvarno, prolazno, blago, te e se stoga moda poricati, potiskivati, tovie, zaboraviti, svesti na samo jedan od mnogih dogaaja, jedan od znaajnih dogaaja, ako hoete, u dugom nizu prolih i buduih dogaaja. Ipak, sva su ta nastojanja umanjivanja ili neutraliziranja uinka tog traumatizma (njegova poricanja, potiskivanja ili zaboravljanja, prebolijevanja) samo mnogobrojni oajniki pokuaji. I mnogobrojni autoimunosni potezi. Koji izazivaju, osmiljavaju i pothranjuju samu onu strahotu za koju tvrde da je nastoje prevladati. Ono to nikad nee dopustiti da bude zaboravljeno jest dakle taj izopaeni uinak samog autoimunosnoga. Jer sada znamo da potiskivanje i u svojem psihoanalitikom smislu i u politikom smislu bilo putem policije, vojske ili ekonomije zavrava tako to izaziva, reproducira i regenerira samu onu stvar koju nastoji ublaiti. 3. Trei moment, trea autoimunost. Refleks i refleksija. Zaarani krug potiskivanja. Ne moe se rei da je ovjeanstvo bespomono pred prijetnjom tog zla. No moramo priznati da obrane i svi oblici onoga to se naziva, dvjema podjednako problematinim rijeima, rat protiv terorizma10 rade na regeneriranju, kratkoronom ili dugoronom, uzroka zla za koji tvrde da ga nastoje iskorijeniti. Bez obzira na to govorimo li o Iraku, Afganistanu, pa ak i Palestini, bombe nikad nee biti dovoljno pametne da sprijee da rtve (vojne i/ili civilne jo jedno razlikovanje koje je sve manje i manje pouzdano) odgovore, bilo osobno ili posredno, onime to e im
10
U izvorniku na engleskome prim. engl. prev.
106
se potom jednostavno prikazati kao legitimne protumjere ili kao protuterorizam. I tako dalje ad infinitum... Jasnoe radi, a i zato to je to zahtijevala analiza, pravim razliku izmeu triju autoimunosnih terora. No u zbilji se ta tri izvora terora ne mogu razluiti; oni se meusobno podupiru i viestruko odreuju. Oni su, u bti, isti, u perceptivnoj zbilji, a osobito u nesvjesnome a to nije ono to je meu raznim zbiljama najmanje zbiljsko. BORRADORI: Bez obzira na to je li 11. rujna dogaaj od velike vanosti ili nije, kakvu ulogu namjenjujete filozofiji? Moe li nam filozofija pomoi da razumijemo ono to se dogodilo? DERRIDA: Takav jedan dogaaj zacijelo poziva na filozofsku reakciju. Bolje rei, reakciju koja dovodi u pitanje, na njihovoj najfundamentalnijoj razini, najdublje ukorijenjene pojmovne pretpostavke u filozofskom diskursu. Pojmovi kojima se taj dogaaj najee opisuje, imenuje, kategorizira plod su odreenog dogmatskog drijemea iz kojeg nas moe probuditi samo neka nova filozofska refleksija, refleksija o filozofiji, a posebice o politikoj filozofiji i njezinu naslijeu. Prevladavajui se diskurs, onaj u medijima i u slubenoj retorici, previe olako oslanja na prihvaene pojmove kao to su rat i terorizam (nacionalni ili meunarodni). Tako bi se, primjerice, vrlo korisnim pokazalo odreeno kritiko itanje Schmitta. S jedne strane, kako bismo to je vie mogue slijedili Schmitta u razlikovanju klasinog rata (izravnog i nagovijetenog sueljavanja dviju neprijateljskih drava, prema dugoj tradiciji europskog prava) od graanskog rata i partizanskog rata (u njegovim modernim oblicima, premda se on pojavljuje, kako priznaje Schmitt, ve poetkom devetnaestog stoljea). No, s druge strane, trebali bismo priznati i to, nasuprot Schmittu, da nasilje koje je sada uzelo maha nije rezultat rata (pri emu je dakle izraz rat protiv terorizma jedan od najkonfuznijih, a moramo analizirati tu konfuziju i interese kojima zapravo slui takva zloupotreba retorike). Bush govori o ratu, no on zapravo nije sposoban identificirati neprijatelja kojemu je, kako izjavljuje, nagovijestio rat. Uvijek se iznova ponavlja kako ni civilno stanovnitvo Afganistana ni njegove oruane sile nisu neprijatelji Sjedinjenih Drava. Pod pretpostavkom da je pritom suvereni donositelj odluka Bin Laden, svakome je poznato da on nije Afganistanac, da ga se odrekla njegova vlastita zemlja (zapravo, svaka zemlja i drava, gotovo bez iznimke), da se njegova obuka moe umnogome zahvaliti Sjedinjenim Dravama te da on, dakako, nije usamljen. Drave koje mu neizravno pomau ne ine to kao drave. Javno ga ne podupire nijedna drava kao takva. to se tie drava koje pruaju utoite teroristikim mreama, teko ih je identificirati kao takve. Sjedinjene Drave i Europa, London i Berlin, takoer su utoita, mjesta za obuku ili formiranje i informiranje svih terorista na svijetu. Za lociranje sjedita tih novih tehnologija prijenosa ili agresije stoga vie nije
107
relevantna nijedna geografija, nijedno teritorijalno odreenje. Da sve to kaem prebrzo i usputno, da barem malo proirim i razjasnim ono to sam ranije rekao o apsolutnoj prijetnji iji je izvor anoniman i nije povezan ni s jednom dravom, takvim teroristikim napadima ve sada vie ne trebaju zrakoplovi, bombe ili kamikaze: dovoljno je infiltrirati se u neki strateki vaan raunalni sustav i unijeti u njega virus ili neki drugi razorni element kako bi se paralizirali ekonomski, vojni i politiki resursi cijele jedne zemlje ili kontinenta. A to se moe pokuati uiniti iz praktiki svakog mjesta na Zemlji, uz vrlo niske trokove i uz minimalna sredstva. Odnos izmeu Zemlje, terre, teritorija i terora promijenio se, te je nuno spoznati da je tomu tako zbog znanja, to jest zbog tehnoznanosti. Upravo tehnoznanost pomuuje razlikovanje izmeu rata i terorizma. U tom je pogledu, kad se usporedi s mogunostima za razaranje i kaotini nered koji se nalazi u pripravi, za budunost, u kompjutoriziranim mreama svijeta, 11. rujna jo uvijek dio arhainog teatra nasilja kojemu je cilj ostavljanje dojma na imaginaciju. Netko e moi uiniti neto jo gore sutra, nevidljivo, u tiini, bre i bez ikakva prolijevanja krvi, napadom na raunalne i informacijske mree o kojima ovisi cijeli ivot (drutveni, ekonomski, vojni i tako dalje) neke velike zemlje, najvee sile na Zemlji. Jednog bi se dana moglo rei: 11. rujna to su bili (dobri) stari dani posljednjeg rata. Stvari su jo uvijek bile reda divovske veliine: vidljive i goleme! Koja veliina, koji stupanj! Otada je postalo loije. Nanotehnologije svih vrsta toliko su monije i nevidljivije, toliko se manje mogu kontrolirati, toliko su sposobnije da se posvuda uuljaju. One su mikroloki suparnici mikroba i bakterija. Ipak, nae je nesvjesno ve svjesno toga; ono to ve zna, a upravo je to zastraujue. Ako ovo nasilje nije rat meu dravama, nije ni graanski rat ili partizanski rat u Schmittovu smislu utoliko to ne ukljuuje, kao veina ratova, nacionalni ustanak ili pokret za osloboenje koji ima za cilj preuzimanje vlasti na tlu neke nacionalne drave (premda je jedan od ciljeva, bilo sekundarnih bilo primarnih, Bin Ladenove mree destabilizacija Saudijske Arabije, kolebljivog saveznika Sjedinjenih Drava, i postavljanje nove dravne vlasti). ak i kad bi netko inzistirao na tome da ovdje govorimo o terorizmu, taj naziv sada obuhvaa jedan novi pojam i nova razlikovanja. BORRADORI: Mislite li da se ta razlikovanja mogu pouzdano napraviti? DERRIDA: To je tee nego ikad prije. Ne elimo li slijepo vjerovati u prevladavajui jezik, koji vrlo esto ostaje podloan retorici medija i zadirkivanju politikih sila, moramo vrlo paljivo upotrebljavati termin terorizam, a osobito meunarodni terorizam. Ponajprije, to je to teror? to ga razlikuje od straha, tjeskobe i panike? Kad sam prethodno upozorio na to da je dogaaj koji se zbio 11. rujna znaajan samo u mjeri u kojoj traumatizam koji je nanio svijesti i nesvjesnome nije imao nikakve veze s onim to se dogodilo, nego s neodreenom prijetnjom budunosti opa-
108
snijom od Hladnoga rata, jesam li govorio o teroru, strahu, panici ili tjeskobi? Kako se teror koji je organiziran, provociran i instrumentaliziran razlikuje od onoga straha za koji cijela jedna tradicija, od Hobbesa do Schmitta, pa ak i do Benjamina, smatra da je sam uvjet snage zakona i suverenog obavljanja vlasti, sam uvjet politikoga i drave? U Levijatanu Hobbes ne govori samo o strahu, nego i o teroru.11 Benjamin govori o tome kako drava obino prisvaja, i to upravo prijetnjom, monopol na primjenu nasilja (Critique of Violence).12 Nedvojbeno se moe rei da nije svako iskustvo terora nuno uinak nekakvog terorizma. Dakako, no politika je povijest rijei terorizam velikim dijelom izvedena iz govora o vladavini terora tijekom Francuske revolucije, terora koji se provodio u ime drave i koji je zapravo pretpostavljao zakonski monopol na primjenu sile. A to pronalazimo u sadanjim definicijama ili izriito pravnim definicijama terorizma? U oba sluaja govor o zloinu protiv ljudskog ivota povredom nacionalnih ili meunarodnih zakona povlai za sobom istodobno razlikovanje civilnog i vojnog (pretpostavlja se da su rtve terorizma civili) te politikog cilja (utjecaj na politiku ili promjenu politike neke zemlje teroriziranjem njezina civilnog stanovnitva). Te definicije stoga ne iskljuuju dravni terorizam. Svaki terorist na svijetu tvrdi da reagira u samoobrani na neki prethodni terorizam drave, terorizam koji se jednostavno provukao pod drugim nazivima i pokrio se svim vrstama manje ili vie vjerodostojnih opravdanja. Poznate su vam optube iznesene protiv, primjerice i osobito Sjedinjenih Drava, koje se sumnjie da prakticiraju ili potiu dravni terorizam.13 Osim toga ak i
U: Thomas Hobbes, Leviathan, uredio i predgovor napisao C. B. Macpherson (Penguin, 1968), 11-27 prim. G. B. 12 Vidi Walter Benjamin, Critique of Violence, u: Reflections, prev. Edmund Jephcott (Schocken Books, 1978), 277-300 prim. G. B. 13 Vidi, primjerice, Noam Chomsky, 9-11 (New York, Seven Stories Press, 2001), str. 43-54. Te stranice sadre neke zanimljive komparativne statistike podatke koji se tiu broja rtava 11. rujna i broja rtava drugih razmjerno novijih napada dravnog terorizma. Slubene definicije terorizma koje nude amerike institucije nikad ne definiraju status (individualan ili kolektivan, nacionalan ili meunarodni, vezan uz dravu ili nevezan uz dravu) izvora ili poinitelja teroristikih djela. Poinitelj dakle moe biti pojedinac, neka skupina pojedinaca ili drava. Amerika vlada ne definira terorizam, nego ono to naziva teroristikom aktivnou kao svaku aktivnost koja je nezakonita prema zakonima mjesta gdje je poinjena (ili bi, ako je poinjena u Sjedinjenim Dravama, bila nezakonita prema zakonima Sjedinjenih Drava ili bilo koje konstitutivne drave) i koja obuhvaa bilo to od sljedeega: 1. otmicu ili sabotau nekog prijevoznog sredstva (ukljuujui zrakoplov, plovni objekt ili vozilo) [drugim rijeima, terorizam bi zapoeo kraom automobila; injenica da to oito nije ono na to se misli u tekstu upuuje na to da je taj pojam zbrkan]; 2. otmicu ili pritvaranje drugog pojedinca te prijetnju da e biti ubijen, ozlijeen ili zadran u pritvoru kako bi se neka trea osoba (ukljuujui i neku dravnu organizaciju) prisilila da napravi ili se uzdri od nekog ina kao eksplicitan ili implicitan uvjet za putanje otetog ili pritvorenog pojedinca na slobodu; 3. nasilan napad na
11
109
tijekom objavljenih ratova meu pojedinim dravama, u skladu s dugom tradicijom europskoga prava, esto je dolazilo do teroristikih ekscesa. Mnogo prije masovnih bombardiranja u dvama posljednjim svjetskim ratovima uobiajeno se pribjegavalo zastraivanju civilnog stanovnitva. Stoljeima. Trebalo bi rei jednu rije i o izrazu meunarodni terorizam, koji je postao glavni predmet slubenoga politikog diskursa irom svijeta. On se esto upotrebljava i u brojnim slubenim osudama koje upuuju Ujedinjeni narodi. Nakon 11. rujna premona je veina drava predstavljenih u UN-u (zapravo moda i jednoglasno, morao bih provjeriti) osudila, kako se u posljednjih nekoliko desetljea dogodilo vie puta, ono to su nazvale meunarodnim terorizmom. Tijekom jedne televizijski prenoene sjednice UN-a generalni sekretar Kofi Annan morao se usput prisjetiti nekih ranijih rasprava. Jer upravo dok su se spremale osuditi meunarodni terorizam, odreene su drave izrazile rezerve glede jasnoe tog pojma i kriterija koji su upotrijebljeni za njegovo identificiranje. Kao i kod mnogo drugih presudnih pravnih pojmova, ono to ostaje nejasno, dogmatsko ili predkrizno ne spreava postojee sile, takozvane legitimne sile, da se slue tim pojmovima kad im se to ini primjerenim. Naprotiv, to je taj pojam konfuzniji, tim je prikladniji za oportunistiko prisvajanje. Dakle UN je ovlastio Sjedinjene Drave da se poslue svim sredstvima koja amerika administracija smatra neophodnima i prikladnima da se zatite od tog takozvanog meunarodnog terorizma upravo nakon nekoliko
neku meunarodno zatienu osobu (kako je definirana u l. 1116(b) odjeljka 18 Zakonika Sjedinjenih Drava) ili na slobodu te osobe; 4. atentat; 5. upotrebu bilo kakvog (a) biolokog sredstva, kemijskog sredstva ili nuklearnog oruja ili naprave, ili (b) eksploziva ili vatrenog oruja (ne raunajui ono koje slui pukoj osobnoj novanoj dobiti) s namjerom ugroavanja, izravnog ili neizravnog, sigurnosti jednog ili vie pojedinaca ili nanoenja znatne tete imovini; 6. prijetnju, pokuaj ili zavjeru da e se poiniti bilo to od navedenoga (nav. u: Chomsky, str. 123-124). Ta pravna definicija (koja obuhvaa nuklearno oruje, to istiem u potporu mojeg prethodnog argumenta) dovoljno je neodreena da obuhvaa praktiki svaki zloin, svaki atentat. Ona dakle nije stroga. Vie se ne moe uoiti razlika izmeu neteroristikog zloina i teroristikoga zloina, nacionalnog terorizma i meunarodnog terorizma, ratnog ina i teroristikog ina, vojnog i civilnog. Ako ogranienje koje odreuje ne raunajui ono koje slui pukoj osobnoj novanoj dobiti naizgled iz terorizma iskljuuje oruanu pljaku, razbojnike prepade na banke ili aktivnosti zloinakih skupina, ono protuslovi onome to kao teroristiko definira sve to ima za cilj nanoenje znatne tete imovini. Definicija koja je ponuena u United States Code Congressional and Administrative News, 98. Kong., 2. zasj., 19. listopada 1984, sv. 2, l. 3077 STAT.2707 [West, 1984] kraa je, ali u osnovi ista, s jednom vanom razlikom: ona govori o nasilnim inovima kojima je cilj zastraivanje ili prisiljavanje civilnog stanovnitva, ili utjecaj na politiku vlade zastraivanjem ili prisiljavanjem. Civilno je stanovnitvo spomenuto i u definiciji koju je dao FBI. A meunarodna je dimenzija izriito spomenuta u definicijama koje su objavili CIA te Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo obrane.
110
prilino prenagljenih odluka, bez ikakve filozofske rasprave o temi meunarodnog terorizma i njegove osude. Bez pretjeranog vremenskog vraanja unatrag, ak i bez prisjeanja, kako se to ovih dana esto ini i to s pravom na to da se teroristi u jednom kontekstu mogu veliati kao borci za slobodu (primjerice, u borbi protiv sovjetske okupacije Afganistana), a u drugome optuiti kao teroristi (a u dananje je vrijeme esto rije o jednim te istim borcima, koji se slue posve istim orujem), ne zaboravimo na problem na koji bismo naili kad bismo se odluivali izmeu nacionalnog i meunarodnog terorizma u sluaju Alira, Sjeverne Irske, Korzike, Izraela ili Palestine. Nitko ne moe osporiti da je tijekom francuske represije u Aliru od 1954. do 1962. godine bilo dravnog terorizma. Terorizam koji je proveo alirski ustanak dugo se smatrao domaom pojavom utoliko to je Alir trebao biti sastavni dio francuskoga nacionalnog teritorija, a francuski se terorizam tog vremena (koji je provodila drava) predstavljao kao policijska operacija u svrhu ouvanja unutarnje sigurnosti. Tek je u devedesetim godinama 20. stoljea, desetljeima kasnije, francuski parlament tom sukobu retroaktivno dodijelio status rata (a time i status meunarodnog sukoba) kako bi mogao isplaivati mirovine veteranima koji su ih traili. to je otkrio taj zakon? To da je bilo nuno, i da smo mogli, promijeniti sve nazive kojima smo se prethodno sluili za kvalificiranje onoga to se ranije, u Aliru, tako skromno nazivalo upravo dogaajima (nesposobnost, jo jednom, graanskog javnog mnijenja da adekvatno imenuje stvar). Oruana represija, interna policijska operacija i dravni terorizam tako su iznenada postali rat. S druge strane, teroristi su se smatrali i odsada se u velikom dijelu svijeta smatraju borcima za slobodu i junacima nacionalne neovisnosti. to se tie terorizma naoruanih skupina koje su pridonijele provoenju pritiska za utemeljenje i priznanje drave Izraela, je li on bio nacionalni ili meunarodni? A to je s razliitim skupinama palestinskih terorista danas? A s irskima? A s Afganistancima koji su se borili protiv Sovjetskoga Saveza? A s eenima? U kojem se trenutku neki terorizam prestaje optuivati da je terorizam i poinje veliati kao jedino preostalo utoite u legitimnoj borbi? A to je s obratnim sluajevima? Gdje se povlai crta izmeu nacionalnog i meunarodnog, policije i vojske, mirovne intervencije i rata, terorizma i rata, civilnog i vojnog, na teritoriju i u strukturama koje jame obrambenu ili ofenzivnu sposobnost nekog drutva? Kaem jednostavno drutvo zato to ima sluajeva da neki manje ili vie organski i organizirani politiki entitet nije ni drava ni posve nedravni entitet, nego praktiki drava: samo pogledajte ono to se danas naziva Palestinom ili Palestinskom upravom. Semantika nestabilnost, nesmanjiva problematina mjesta na granicama izmeu pojmova, neodlunost u samome pojmu granice: sve se to mora analizirati kao spekulativni nered, pojmovni kaos ili zona prolaska kroz turbulencije u javnom ili politikom jeziku. Moramo pritom prepoznati i strategije i odnose sile. Domi-
111
nantna je sila ona koja uspijeva nametnuti i time legitimirati tovie, legalizirati (jer je uvijek rije o pravu) na nacionalnoj ili svjetskoj pozornici terminologiju, a time i interpretaciju, koja joj najvie odgovara u odreenoj situaciji. Stoga su upravo tijekom svoje duge i komplicirane povijesti Sjedinjene Drave uspjele postii meudravni konsenzus u Junoj Americi da slubeno nazivaju terorizmom svaki organizirani politiki otpor silama na poloaju doista, silama postavljenima na poloaj kako bi se onda mogla pozvati neka oruana koalicija u borbu protiv takozvanog terorizma. Tako da Sjedinjene Drave bez premiljanja mogu prenijeti odgovornost na junoamerike vlade i tako izbjei vrlo legitimnu optubu za nasilni intervencionizam. No umjesto da nastavim u tom smjeru navodei mnotvo primjera, pripremit u se da jo jednom istaknem tu novost zbog koje je tako hitno ponovno utemeljenje, ako to jo moemo rei, te pravno-politike i pojmovne mutacije, koja je istodobno semantika, leksika i retorika. Pogledajmo ponovno mnoge pojave koje neki pokuavaju odrediti i interpretirati kao (nacionalne ili meunarodne) teroristike inove, inove rata ili mirovne intervencije. One vie nemaju za cilj osvajanje ili osloboenje nekog teritorija i osnivanje neke nacionalne drave. Tome vie nitko ne tei, ak ni Sjedinjene Drave ili (bogate) takozvane sjeverne drave, koje vie ne provode svoju hegemoniju putem kolonijalistikog ili imperijalistikog modela okupacije nekog teritorija, a ni zemlje koje su ranije bile izloene tom kolonijalizmu ili imperijalizmu. Kategorijama prolosti pripada i suprotnost terorist/borac za slobodu. ak i kad postoji dravni terorizam, vie nije rije o okupaciji nekog teritorija, nego o osiguravanju neke tehnoekonomske sile ili politike kontrole koja ima samo neznatnu potrebu za teritorijem. Ostanu li zalihe nafte na onim rijetkim preostalim teritorijima, na onim posljednjim kopnenim podrujima koja se ne mogu virtualizirati, moemo si jednostavno osigurati pravo na polaganje naftovoda. Iako je istina i to da, trenutano, cijela tehnoindustrijska struktura hegemonijskih zemalja ovisi o tim izvorima, tako da, koliko god sloena i nadodreena moda bila, mogunost svega o emu smo upravo razgovarali ostaje usidrena, da tako kaem, na tim nezamjenjivim mjestima, na tim teritorijima koji se ne mogu deteritorijalizirati. Ti teritoriji i dalje pravno pripadaju jo uvijek vrstoj tradiciji meunarodnoga prava, suverenim nacionalnim dravama. BORRADORI: Prema vaem miljenju, to poziva na temeljite promjene na razini meunarodnih institucija i meunarodnog prava? DERRIDA: Ta e se mutacija morati dogoditi. No nemogue je predvidjeti kojim tempom. U svim preobrazbama o kojima raspravljamo ono to ostaje neproraunljivo jest ponajprije tempo ili ritam, vrijeme ubrzanja i ubrzanje vremena. A to je zbog bitnih razloga koji zacijelo imaju veze sa samom brzinom tehnoznanstvenog napretka ili promjenama brzine. Ba kao i s promjenama veliine ili razmjera koje
112
su nanotehnologije uvele u nae procjene i mjere. Te radikalne promjene meunarodnog prava su nune, no one bi se mogle zbivati u jednom narataju ili u dvadeset. Tko bi znao? Iako nisam u stanju spoznati tko danas zasluuje naziv filozofa (ne bih jednostavno prihvatio odreene strune ili organizacijske kriterije), bio bih u iskuenju filozofima nazivati one koji e, u budunosti, odgovorno promiljati o tim pitanjima i zahtijevati odgovornost onih koji su zadueni za javni diskurs, onih koji su odgovorni za jezik i institucije meunarodnog prava. Filozof (zapravo bih radije rekao filozof-dekonstruktor) bio bi netko tko analizira i zatim izvlai praktine i korisne posljedice odnosa izmeu naega filozofskog naslijea i strukture jo uvijek prevladavajueg pravno-politikog sustava koji tako oito prolazi kroz mutaciju. Filozof bi bio onaj tko trai novu kriteriologiju za razlikovanje shvaanja od obrazloenja. Jer odreeni je slijed dogaaja ili niz asocijacija koje dovode do rata ili terorizma mogue opisati, shvatiti i objasniti a da se ni najmanje ne obrazloe, premda se zapravo osuuju i premda se pokuavaju izumiti druge asocijacije. Mogue je bezuvjetno osuditi odreene teroristike inove (dravne ili ne) a da se ne mora zanemariti situacija koja je moda dovela do njih ili ih je ak legitimirala. Da bismo ponudili primjere, bilo bi nuno provesti duge analize, u naelu beskonano duge. Stoga je mogue bezuvjetno osuditi, kao to ja sada inim, napad izveden 11. rujna a da se ne zanemare stvarne ili navodne okolnosti koje su ga omoguile. Svatko na svijetu tko je ili organizirao ili pokuao opravdati taj napad shvatio ga je kao reakciju na dravni terorizam Sjedinjenih Drava i njihovih saveznika. Tomu je bilo tako, primjerice a to navodim samo kao primjer na Bliskome istoku, iako je i Yasser Arafat osudio 11. rujna i osporio Bin Ladenu pravo da govori u ime palestinskoga naroda. BORRADORI: Ako je razlikovanje rata i terorizma problematino i ako prihvatimo pojam dravnog terorizma, tada i dalje ostaje pitanje: tko je najvie terorist? DERRIDA: Najvie terorist? To je pitanje istodobno nuno i osueno da ostane bez ikakvog odgovora. Nuno je zato to uzima u obzir jednu bitnu injenicu: svaki se terorizam predstavlja kao reakcija u nekoj situaciji koja i dalje eskalira. To se svodi na iskaz: pribjegavam terorizmu kao posljednjem sredstvu, jer je onaj drugi vie terorist od mene; ja se branim, izvravam protunapad; istinski je terorist, onaj najgori, onaj koji e me liiti svih drugih sredstava reakcije prije nego to predstavi sebe, prvog agresora, kao rtvu. Upravo se tako Sjedinjene Drave, Izrael, bogate zemlje i kolonijalne ili imperijalistike sile optuuju za prakticiranje dravnog terorizma, te da su stoga vie teroristi od terorista ije su, kako kau, rtve. Taj je obrazac ponaanja dobro poznat, tako da neu raspredati o njemu. No teko ga je potpuno i jednostavno otpisati, premda se katkad pojednostavnjuje i zloupotrebljava. Ipak, pitanje koje postavljate, pitanje o onome manje ili vie u terorizmu, ne bi se trebalo rijeiti ni putem isto i objektivno kvantitativne logike. Jer to pitanje ne moe dove-
113
sti ni do kakve sline formalne procjene. Teroristiki inovi pokuavaju izazvati psihike uinke (svjesne ili nesvjesne) i simbolike ili simptomatske reakcije koje mogu krenuti brojnim obilaznicama doista, neprocjenjivim brojem njih. Kvaliteta ili intenzitet izazvanih emocija (bile one svjesne ili nesvjesne) nisu uvijek razmjerni broju rtava ili razmjerima tete. U situacijama i kulturama gdje mediji ne spektakulariziraju dogaaj ubojstvo tisua ljudi u vrlo kratkom razdoblju moe izazvati manje psihikih i politikih uinaka od atentata na jednog pojedinca u nekoj drugoj zemlji, kulturi ili nacionalnoj dravi s visokorazvijenim medijskim resursima. A mora li terorizam djelovati samo putem smrti? Ne moe li se terorizirati i bez ubijanja? I znai li ubijanje nuno usmrivanje? Nije li to takoer putanje da se umre? Ne moe li putanje da se umre, neposjedovanje elje da se zna da netko puta druge da umru stotina milijuna ljudskih bia, od gladi, AIDS-a, nedostatka medicinske terapije i tako dalje takoer biti dijelom manje ili vie svjesne i namjerne teroristike strategije? Moda grijeimo kad tako brzo pretpostavljamo da je svaki terorizam dobrovoljan, svjestan, organiziran, namjeran, intencionalno proraunat: ima povijesnih i politikih situacija gdje teror djeluje, da tako kaem, kao sam od sebe, kao jednostavan rezultat nekog aparata, zbog odnosa sila na poloaju, a da ga nitko, nijedan svjestan subjekt, nijedna osoba, nijedno ja, nije doista svjesno ili se ne osjea odgovornim za njega. Sve situacije drutvenog ili nacionalnog strukturnog ugnjetavanja izazivaju teror koji nije prirodan (utoliko to je organiziran, institucionalan), i sve te situacije ovise o tom teroru a da oni koji ostvaruju korist od njih nikad ne organiziraju neki teroristiki in ili se prema njima nikad nitko ne odnosi kao prema teroristima. Uzak, preuzak smisao koji se danas uobiajeno pridaje rijei terorizam na razliite naine dolazi u optjecaj u diskursu koji prevladava javnim prostorom, prije svega putem tehnoekonomske moi medija. to bi 11. rujna bio bez televizije? To je pitanje ve postavljeno i istraeno, pa zato neu ovdje inzistirati na njemu. No moramo drati na umu da je maksimalna medijska popraenost bila u zajednikom interesu poinitelja 11. rujna, terorista, i onih koji su, u ime rtava, htjeli objaviti rat protiv terorizma. Izmeu tih dviju strana takva je medijska popraenost bila, poput zdrava razuma o kojemu govori Descartes, neto najire raspodijeljeno na svijetu. Vie od razaranja nebodera blizanaca ili napada na Pentagon, vie od ubojstva tisua ljudi, istinski se teror sastojao od, i zapravo je zapoeo otkrivanjem i iskoritavanjem time to ju je otkrio i iskoristio slike tog terora od strane same mete. Toj je meti (Sjedinjenim Dravama, recimo, i svakome na svijetu tko ih podrava ili im je saveznik, a tome danas gotovo i nema granica) bilo u vlastitom interesu (istome interesu koji joj je zajedniki s njezinim zakletim neprijateljima) da otkrije svoju ranjivost, da osigura najveu moguu popraenost agresije protiv koje se eli zatititi. To je opet ona ista autoimunosna izopaenost. Ili bi moda bolje bilo rei izopaivost, kako bismo imenovali odreenu mogunost, rizik ili prijetnju ija virtualnost ne poprima oblik neke zle nakane, zlog duha ili e-
114
lje za nanoenjem tete. No ta je virtualnost sama dovoljna da plai, ak i zastrauje. Ona je neiskorijenjiv korijen terora, a time i terorizma koji se najavljuje ak i prije nego to se organizira u terorizam. Neumoljivo. Beskrajno. Dopustite mi da dodam jednu opomenu: u tom odnosu izmeu medija i terora, u terorizmu koji djeluje irenjem u javnome prostoru slika ili glasina koje imaju za cilj zastraivanje takozvanog civilnog stanovnitva, nema nieg isto modernog. Istina je, naravno, da je s pojavom radija i televizije ono to se naziva organiziranom propagandom (neto to je zapravo razmjerno moderno) imalo, u proteklom stoljeu, a ve i tijekom Prvoga svjetskog rata, bitnu ulogu u objavljenom ratu. Propaganda e ii ruku pod ruku s bombardiranjima (konvencionalnim ili atomskim) koja nisu mogla praviti razliku izmeu civilnog i vojnog nita vie od pokreta otpora i represija tih pokreta. Dakle ve je tijekom dvaju svjetskih ratova bilo nemogue napraviti strogu razliku izmeu rata i terorizma. Pogledajte, primjerice, junake francuskog pokreta otpora koji su nastavili s ratom ak i nakon prekida neprijateljstava i esto u ime De Gaulleove slobodne Francuske. Te su pripadnike pokreta otpora nacisti i viijevski kolaboracionisti redovito tretirali kao teroriste. Ta je optuba prestala s osloboenjem Francuske, s obzirom na to da je bila sredstvo nacistike propagande, no tko bi mogao osporiti da je bila potpuno pogrena? BORRADORI: Gdje ste bili 11. rujna? DERRIDA: Bio sam u angaju, na kraju jednog dugog putovanja u Kinu. Ondje je bila no i vlasnik kavane u kojoj sam bio s nekoliko prijatelja doao nam je rei da se zrakoplov zabio u nebodere blizance. Pourio sam se natrag u hotel i ve je iz prvih televizijskih slika, CNN-ovih, istiem, bilo lako predvidjeti da e to postati, u oima svijeta, ono to ste vi nazvali znaajnim dogaajem. Iako je ono to je uslijedilo ostalo, u odreenoj mjeri, nevidljivo i nepredvidivo. No da bi se osjetila ozbiljnost tog dogaaja i njegove implikacije irom svijeta, bilo je dovoljno jednostavno mobilizirati nekoliko ve provjerenih politikih hipoteza. Koliko je meni bilo poznato, Kina je tijekom prvih nekoliko dana pokuavala umanjiti vanost tog dogaaja, kao da je rije o vie ili manje lokalnom incidentu. No to je organizirano tumaenje, oblikovano aktualnim stanjem ameriko-kineskih odnosa (diplomatskim tenzijama i incidentima raznih vrsta), zavrilo tako to su se morali prepustiti drugim hitnim sluajevima: CNN i druge meunarodne medijske postaje prodrle su u kineski prostor, a i Kina, na kraju krajeva, ima vlastiti problem s muslimanima. Stoga je postalo nuno nekako se pridruiti antiteroristikoj koaliciji. U istom bi smislu bilo nuno analizirati motive i interese koji se nalaze iza svih onih razliitih geopolitikih ili strateko-diplomatskih trikova koji su opremili, da tako kaem, 11. rujna. (Primjerice, zatopljenje odnosa izmeu Busha i Putina, kojem su dane odrijeene ruke u eeniji, te vrlo korisno, no i vrlo prenagljeno poistovjeivanje palestinskog terorizma s meunarodnim terorizmom, koji sada zahtijeva
115
opu reakciju). U oba sluaja odreene strane imaju interes da svoje protivnike ne predstavljaju samo kao teroriste to oni zapravo u odreenoj mjeri i jesu nego samo kao teroriste, tovie, kao meunarodne teroriste kojima je zajednika ista logika ili su dijelom iste mree i kojima se stoga treba suprotstaviti, kako se tvrdi, ne protuterorizmom, nego ratom, to, dakako, znai dobrim istim ratom. injenice jasno pokazuju da tim razlikovanjima nedostaje otrine, da ih je nemogue odrati te da se njima lako moe manipulirati u odreene svrhe. BORRADORI: Radikalna dekonstrukcija razlikovanja rata i terorizma, kao i razliitih tipova terorizma (kao to su nacionalni i meunarodni terorizam) znatno oteava poimanje politike u stratekom smislu. Tko su akteri na svjetskoj sceni? Koliko ih je? Ne postoji li pritom rizik od potpune anarhije? DERRIDA: Rije anarhija izlae nas opasnosti da prebrzo napustimo analizu i interpretaciju onoga to doista izgleda kao isti kaos. Moramo uiniti sve to moemo da objasnimo tu pojavu. Moramo uiniti sve to je mogue da taj novi nered uinimo to razumljivijim. U tom je smjeru pokuavala ii analiza koju smo prethodno skicirali: svretak Hladnoga rata koji ostavlja samo jedan tabor zapravo, koaliciju drava koje suoene s anonimnim i nedravnim organizacijama, polau pravo na suverenost, naoruanih i praktiki nuklearnih sila. A te se sile mogu, bez oruja i bez eksplozija, bez ikakvih osobnih napada, posluiti i nevjerojatno destruktivnim raunalnim tehnologijama, tehnologijama koje su sposobne za operacije koje zapravo nemaju imena (nisu ni rat ni terorizam) i koje se vie ne provode u ime neke nacionalne drave, i iji je ideal, u svakom smislu te rijei, teko definirati (postoji teoloki ideal, etniki ideal, drutveno-ekonomski ideal i tako dalje). Logika suverenosti ni na jednoj strani nije nikad dovedena u pitanje (politika suverenost ili suverenost nacionalne drave koja je i sama ontoteolokog podrijetla, iako je negdje manje ili vie sekularizirana, a drugdje je isto teoloka i nesekularizirana): ni na strani nacionalnih drava i velikih sila koje sudjeluju u radu Vijea sigurnosti ni na drugoj strani, ili na drugim stranama, s obzirom na to da ih upravo ima u neodreenom broju. Svatko e nesumnjivo upozoriti na postojee meunarodno pravo (iji se temelji, vjerujem, i dalje mogu usavravati, revidirati, te im je potrebno prepravljanje, i pojmovno i institucionalno). No to se meunarodno pravo nigdje ne potuje. I im ga ne potuje jedna strana, druge ga vie ne smatraju dostojnim potovanja, te ga stoga poinju kriti. Sjedinjene Drave i Izrael nisu jedini koji su se naviknuli na to da si uzmu sve slobode koje smatraju nunima iz UN-ovih rezolucija. Da bih konkretnije odgovorio na vae pitanje, rekao bih da Sjedinjene Drave moda nisu jedina meta, moda nisu ak ni sredinja ili krajnja meta operacije s kojom se povezuje ime Bin Laden, barem metonimijski. Poanta bi mogla biti to da se isprovocira vojna i diplomatska situacija koja bi destabilizirala pojedine arapske zemlje koje se nalaze izmeu dvije vatre snanog javnog mnijenja (koje je protu-
116
ameriko, ako ne i protuzapadno, zbog bezbrojnih razloga koji proizlaze iz sloene, stoljeima duge povijesti, ali i, kao posljedica ere kolonijalizma ili imperijalizma, iz siromatva, ugnjetavanja i ideoloko-vjerske indoktrinacije) i nunosti da svoju nedemokratsku vlast utemelje na diplomatskim, ekonomskim i vojnim vezama sa Sjedinjenim Dravama. Prva bi na popisu pritom bila Saudijska Arabija, koja je i dalje povlateni neprijatelj svega to se moe predstaviti nekakvim Bin Ladenom (ime kojim se uvijek sluim kao sinegdohom) ili nekakvim Saddamom Husseinom. Ipak, Saudijska Arabija (vana obitelj i vana sila u proizvodnji nafte), premda odrava veze sa svojim amerikim zatitnikom, klijentom i efom, opskrbljuje sva rasadita arapskog islamskog fanatizma, ako ne i terorizma, na svijetu. To je jedna od paradoksalnih situacija, i opet autoimunosna, onoga to ste nazvali potpunom anarhijom: kretanja i promjene u stratekim naftnim paktovima izmeu Sjedinjenih Drava (samozvanog borca za demokratski ideal, ljudska prava i tako dalje) i reima o kojima je najmanje to se moe rei to da ne odgovaraju tom modelu. Ti su reimi (posluio sam se primjerom Saudijske Arabije, premda bi bilo nuno govoriti i o podjednako ozbiljnom sluaju Pakistana) takoer neprijatelji ili mete onih koji organiziraju takozvani meunarodni terorizam protiv Sjedinjenih Drava i, barem praktiki, njihovih saveznika. Time se pridonosi vie nego jednom trokutu. I uza sve prilagoavanje kutova koje se zbiva meu tim trokutima, teko je odvojiti stvarne od navodnih motiva, naftu od religije, politiku od ekonomije ili vojne strategije. Kritika binladenovskog tipa koja se upuuje amerikom avlu tako kombinira teme kao to su iskrivljavanje vjere i nevjera, oskvrnue islamskih svetinja, vojna prisutnost blizu Meke, potpora Izraelu i ugnjetavanje arapskoga muslimanskog stanovnitva. No premda ta retorika nailazi na oit odjek meu stanovnitvom, pa ak i medijima arapskog i muslimanskog svijeta, vlade arapskih muslimanskih drava (od kojih je veini stalo do ljudskih prava i demokracije otprilike isto toliko koliko i Bin Ladenu) gotovo su sve naelno neprijateljski raspoloene, kao vlade, prema Bin Ladenovoj mrei i njezinu diskursu. Stoga se mora zakljuiti da Bin Laden radi i na njihovoj destabilizaciji... BORRADORI: Koji bi bio standardan cilj terorista preokrenuti, ali ne preuzeti kontrolu, destabilizirati sadanju situaciju? DERRIDA: Najuobiajenija se strategija uvijek sastoji ne samo od destabiliziranja glavnoga, deklariranog neprijatelja nego istodobno i od neke vrste kvazidomaeg sueljavanja, s onima koji su mnogo blie. Katkad i s vlastitim saveznicima. To je jo jedna nuna posljedica istog autoimunosnog procesa. U svim ratovima, svim graanskim ratovima, svim partizanskim ratovima ili ratovima za osloboenje neminovna eskalacija dovodi do toga da se ovjek nita manje ne bori protiv svojih konkurentskih partnera nego protiv svojeg takozvanoga glavnog protivnika. Tijekom Alirskoga rata, izmeu 1954. i 1962. godine, ono to je katkad izgledalo kao
117
bratoubilaki inovi nasilja meu razliitim pobunjenikim snagama katkad se pokazalo isto toliko ekstremnim koliko i inovi nasilja izmeu tih skupina i francuskih kolonijalnih snaga. To je jo jedan razlog da se sve ono to ima veze s islamom ili arapskim muslimanskim svijetom ne smatra svijetom, ili barem ne jednom homogenom cjelinom. A elja da se uzmu u obzir sve te podjele, razlike i raskoli nuno ne tvori in rata; a ne tvori ga ni pokuaj da se poduzme sve to je mogue da se pobrinemo da u tom arapskom muslimanskom svijetu, koji nije svijet i koji nije jedan svijet, kontrolu ne preuzmu odreene struje naime one koje dovode do fanatizma, do mranjatva naoruanog do zuba modernom tehnoznanou, do krenja svakog pravno-politikog naela, do okrutnog zanemarivanja ljudskih prava i demokracije, do nepotovanja ivota. Moramo pomoi onome to se naziva islamom i to se naziva arapskim da se oslobodi tog nasilnog dogmatizma. Moramo pomoi onima koji se junaki bore u tom smjeru unutra, bez obzira na to govorimo li o politici u uem smislu tog termina ili pak o nekakvom tumaenju Kurana. Kad kaem da to moramo uiniti za ono to se naziva islamom i to se naziva arapskim, oito je da mislim da ne smijemo uiniti nita manje kad je rije o Europi, dvjema Amerikama, Africi i Aziji! BORRADORI: Prethodno ste naglasili bitnu ulogu meunarodnih organizacija i potrebu za razvijanjem potovanja meunarodnog prava. Mislite li da ona vrsta terorizma koja se povezuje s organizacijom Al-Qaeda i Bin Ladenom gaji meunarodne politike ambicije? DERRIDA: Ono to mi se ini neprihvatljivim u toj strategiji (u smislu oruja, prakse, ideologije, retorike, diskursa i tako dalje) Bin Ladenova efekta nije samo okrutnost, nemar prema ljudskom ivotu, nepotovanje prava ena, upotreba onog najgorega u tehnokapitalistikoj suvremenosti u svrhe vjerskog fanatizma. Ne, to je iznad svega injenica da se ti postupci i taj diskurs ne otvaraju nikakvoj budunosti te, prema mojem gleditu, nemaju nikakve budunosti. elimo li se imalo uzdati u mogunost usavravanja javnog prostora i svjetske pravno-politike scene, samoga svijeta, tada se, kako se meni ini, iz tog kuta ne moemo nadati niemu dobrom. Ono to se, barem implicitno, predlae jest to da se sve kapitalistike i moderne tehnoznanstvene snage stave u slubu interpretacije, koja je i sama dogmatska, islamskog otkrivenja Jednoga. ini se da nita od onoga to se tako naporno sekularizira u obliku politikoga, demokracije, meunarodnog prava, pa ak i u neteolokom obliku suverenosti (pod pretpostavkom, opet, da se sadraj suverenosti moe potpuno sekularizirati ili deteologizirati hipoteza prema kojoj i sam gajim odreene sumnje), nema nikakvog mjesta u diskursu Bin Laden. Upravo bih zbog toga, u tom razmahivanju nasilja bez imena, da moram stati na jednu od tih dviju strana i izabrati u binarnoj situaciji, to i uinio. Unato mojim snanim rezervama prema
118
amerikom, tovie, europskom, stavu, prema meunarodnoj protuteroristikoj koaliciji, unato svim de facto izdajama, svim neuspjesima da se ivi u skladu s demokracijom, meunarodnim pravom i samim meunarodnim institucijama koje su utemeljile i do odreene mjere podupirale same drave koje se nalaze u toj koaliciji, stao bih na stranu tabora koji u naelu, na temelju prava, ostavlja otvorenu perspektivu usavrivosti u ime politikoga, demokracije, meunarodnog prava, meunarodnih institucija i tako dalje. ak i ako je to u ime puka tvrdnja i isto verbalna obveza. ak i u svojem najcininijem obliku ta tvrdnja jo uvijek doputa da u njoj odjekuje nepobjedivo obeanje. Dosada nisam uo da takvo obeanje dolazi od Bin Ladena, barem ne obeanje za ovaj svijet. BORRADORI: ini se da nade polaete u snagu meunarodnog prava? DERRIDA: Da. Ponajprije, koliko god moda bila nesavrena, promiljanja i rezolucije tih meunarodnih institucija trebale bi potovati suverene drave koje su njihove lanice i koje su se time potpisale na njihove povelje. Trenutak ranije spomenuo sam ozbiljne propuste pojedinih zapadnih drava u pogledu tih obveza. Ti propusti proizlaze iz barem dvaju nizova razloga. Prvo, oni moraju imati veze sa samom strukturom aksioma i principa tih sustava prava, a time i povelja i konvencija koje ih institucionaliziraju. Stoga bi ih, kako mi se ini, trebala preispitati i iznova utemeljiti, beskonano rafinirati i univerzalizirati, refleksija (dekonstrukcijskog tipa, kako bih ja to nazvao), a da je ne obeshrabre aporije na koje takav posao neminovno mora naii. No, drugo, ti propusti, u sluaju drava koje su mone poput Sjedinjenih Drava i Izraela (kojeg podupiru Sjedinjene Drave), nisu podloni nikakvim destimulirajuim sankcijama. Ujedinjeni narodi nemaju ni mo prisile ni sredstava za takve sankcije. Stoga je nuno poduzeti sve to je mogue (a to je dugorono golem i impozantan zadatak) da se pobrinemo da se ti sadanji propusti u sadanjem stanju tih institucija uinkovito sankcioniraju te, tovie, unaprijed destimuliraju nekom novom organizacijom. To znai da bi institucija kao to je UN (koja je jednom modificirana u svojoj strukturi i povelji a pritom mislim prvenstveno na Vijee sigurnosti) trebala imati na raspolaganju nekakve uinkovite interventne snage, pa tako vie ne bi morala u svrhu provedbe svojih odluka ovisiti o bogatim i monim, stvarno ili praktiki hegemonijskim, nacionalnim dravama, koje iskrivljuju pravo u skladu sa svojom snagom i u skladu sa svojim interesima. Katkad posve cinino. Nije mi nepoznat naizgled utopistiki karakter horizonta koji sada skiciram, horizonta nekakve meunarodne institucije prava i meunarodnog suda koji bi imali vlastitu autonomnu mo prisile. Premda ne smatram da je pravo posljednja rije etike, politike ili bilo ega drugog, premda to jedinstvo prisile i prava (koje zahtijeva sam pojam prava, kako to tako dobro objanjava Kant) nije samo utopistiko,
119
nego i aporetiko (budui da podrazumijeva da bismo iznad suverenosti nacionalne drave, tovie, iznad demokratske suverenosti iji se ontoteoloki temelji moraju dekonstruirati ipak rekonstituirali novi oblik, premda ne nuno vezan uz dravu, univerzalne suverenosti, apsolutnog prava s uinkovitom autonomnom moi prisile na raspolaganju), i dalje vjerujem da svim naim odlukama mora upravljati upravo vjera u mogunost te nemogue i, tovie, neodredive stvari sa stajalita spoznaje, znanosti i svijesti.14 BORRADORI: Moglo bi se rei da je ovaj teroristiki napad, u stanovitom smislu, bio napad na naelo suverenosti koju Sjedinjene Drave imaju nad svojim podrujem, ali i napad na suverenu ulogu koju Sjedinjene Drave imaju nasuprot zapadnom svijetu, istodobno i politiki i ekonomski i kulturno. Jesu li ta dva napada destabilizirala pojam suverenosti kako ga je razvila zapadna moderna? DERRIDA: Oni koji se nazivaju teroristima nisu, u ovome kontekstu, drugi, apsolutni drugi koje mi, kao zapadnjaci, vie ne moemo razumjeti. Ne smijemo zaboraviti da ih je esto regrutirao, obuavao, pa ak i naoruavao, i to dugo vremena, na razliite zapadnjake naine, zapadni svijet koji je sm, tijekom svoje drevne, ali i novije povijesti izmislio rije, tehnike i politiku terorizma. Nadalje,
14 Smisao koji sam ovdje pridao rijeima utopija i aporija sugerira mi, dok to iznova itam, odreenu ironinu i donekle aljivu interpretaciju jedne konkretne izjave koju je u jednom intervjuu za Der Spiegel dao Heidegger (Samo nas nekakav bog moe spasiti, prev. Maria P. Alter i John D. Caputo, u: Philosophy Today, 20, br. 4 [zima 1976], str. 267-284). Kako bi itko mogao osporiti da bi naziv bog koji tek treba doi mogao biti prikladan za neki konani oblik suverenosti koji bi pomirio apsolutnu pravednost s apsolutnim pravom, a time i, kao i svaka suverenost i svako pravo, s apsolutnom prisilom, s apsolutnom ograniavajuom prisilom? Bog koji tek treba doi uvijek e se moi nazivati nevjerojatnom institucijom na koju sam upravo gore pozvao govorei o vjeri u mogunost te nemogue stvari. Ta vjera nije strana onoj univerzalnoj strukturi o kojoj sam na drugim mjestima govorio kao o mesijanskome bez mesijanstva (u Specters of Marx: The State of the Debt, the Work of Mourning, and the New International [Routledge, 1994; hrvatsko izdanje: Jacques Derrida, Sablasti Marxa: stanje duga, rad tugovanja i nova Internacionala, prev. Sran Raheli, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 2002 prim. prev.], primjerice, te na brojnim drugim mjestima). Dakako, ta bi matovita interpretacija okirala Heideggera. To sigurno nije ono na to je on mislio. A on bi smatrao (premda pogreno, prema mojem gleditu) ironiju mojeg diskursa simptomatinom za sve ono to je on potkazao pod kategorijama pravnoga i tehnolokoga, tovie, tehnoloke drave. U tom istom intervjuu on je zapravo odgovorio kratkim da, bez dodatnih komentara, ne ostavivi prostora za raspravu, vrsto i jasno, na ovo pitanje novinara: Vi oito zamiljate, a to ste ve rekli, odreeno kretanje svijeta koje ili dovodi do apsolutne tehnoloke drave ili je ve dovelo do nje? Da (277). Treba li uope rei da apsolutnoj tehnolokoj dravi nita ne nalikuje manje od onoga o emu sam govorio sluei se terminima vjera, mesijansko, demokracija koja tek treba doi, neodrivo obeanje pravedne meunarodne institucije, institucije koja je snana u svojoj pravednosti, suveren bez suverenosti i tako dalje?
120
valja podijeliti, ili barem razlikovati, sve one cjeline ili skupine za koje bismo se mogli nai u iskuenju da im pripiemo odgovornost za taj terorizam. To nisu Arapi openito, ni islam, ni arapski islamski Bliski istok. Svaka je od tih skupina heterogena, proeta tenzijama, sukobima i bitnim protuslovljima, tovie, onime to nazivamo autodestruktivnim, kvazisuicidalnim, autoimunosnim procesima. Isto vrijedi i za Zapad. Ono to je, u mojim oima, vrlo vano za budunost a tome u se vratiti kasnije jest i razlika tovie, do odreene toke i u odreenim granicama, suprotnost izmeu Sjedinjenih Drava (ili, recimo, potenije, tako da ne budemo previe nepravedni prema amerikom drutvu, onoga to dominira, pa ak i upravlja Sjedinjenim Dravama) i odreene Europe. I to upravo u odnosu na probleme o kojima raspravljamo. Jer je koalicija koja se upravo stvorila oko Sjedinjenih Drava i dalje krhka i heterogena. To nije samo Zapad, a fronta bez fronte ovoga rata bez rata ne huka Zapad protiv Istoka ili protiv Dalekog istoka (tovie, Kina je zavrila tako to se, na sebi svojstven nain, pridruila toj koaliciji), ili Bliskog istoka, gdje je svaka zemlja osudila, s manje ili vie iskrenosti, terorizam i pristala na borbu protiv njega. Neki to ine samo retorikom, drugi pruanjem vojne i logistike potpore. to se tie europskih zemalja i NATO-a, njihova privrenost toj takozvanoj koaliciji i dalje je vrlo sloena; ona se razlikuje od jedne do druge zemlje, a javno je mnijenje daleko od toga da bude pridobiveno za amerike inicijative. Promjene tih paktova, zatopljenje odnosa izmeu Putinove Rusije i Bushovih Sjedinjenih Drava, barem djelomina solidarnost Kine u istoj toj borbi, mijenjaju geopolitiko okruenje i jaaju, premda i kompliciraju, ameriki poloaj, kojemu su potrebni svi ti sporazumi kako bi djelovao. Ono to bi mi ulilo najvie nade nakon svih tih preokreta bila bi potencijalna razlika izmeu jednog novog oblika Europe i Sjedinjenih Drava. Kaem to bez ikakva eurocentrizma. to je upravo razlog zbog kojega govorim o novom obliku Europe. Bez odricanja od vlastitih sjeanja, zapravo, oslanjajui se na njih kao na prijeko potreban izvor, Europa bi mogla dati bitan doprinos budunosti meunarodnog prava o kojem raspravljamo.15 Nadam se da e u Europi biti filozofa koji e biti dorasli tom zadatku (pritom upotrebljavam navodne znakove jer ti filozofi europske tradicije nee nuno biti profesionalni filozofi, nego pravnici, politiari, graani, ak i negraani Europe; a upotrebljavam ih i zato zato to oni mogu biti europski, u Europi, a da ne ive na teritoriju neke nacionalne drave u Europi, nego se zapravo nalaze vrlo daleko, pri emu udaljenost i teritorij vie nemaju onaj
15
Dopustite mi da navedem nekoliko tekstova u kojima se razrauje ta tema: Of Spirit: Heidegger and the Question, prev. Geoffrey Bennington i Rachel Bowlby (University of Chicago Press, 1991); The Other Heading, prev. Pascale-Anne Brault i Michael Naas (Indiana University Press, 1992); Khra, prev. Ian McLeod, u: On the Name, Thomas Dutoit (ur.) (Stanford University Press, 1995), 87-127, te Faith and Knowledge.
121
znaaj koji su nekad imali). No uporno se sluim tim imenom Europa, makar i u navodnim znakovima, jer e, u dugoj i strpljivoj dekonstrukciji koja je potrebna za preobrazbu koja-tek-treba-doi, iskustvo koje je Europa zapoela u vrijeme prosvjetiteljstva (Lumires, Aufklrung, Illuminismo) u odnosu izmeu politikoga i teolokoga ili, bolje rei, vjerskoga, iako je jo uvijek nejednoliko, neispunjeno, relativno i sloeno, u europskom politikom prostoru ostaviti apsolutno originalne biljege s obzirom na vjerski nauk (uoite da ne kaem s obzirom na religiju ili vjeru, nego s obzirom na mo vjerskog nauka nad politikim).16 Takvi se biljezi ne mogu nai ni u arapskom svijetu, ni u muslimanskom svijetu, ni na Dalekom istoku, pa ak ni a to je najosjetljivija toka u amerikoj demokraciji, u onome to zapravo upravlja ne principima, nego prevladavajuom zbiljom amerike politike kulture. Ta je posljednja toka sloena i kakljiva. Jer takva filozofska dekonstrukcija ne bi trebala djelovati protiv neega to bismo mogli nazvati Sjedinjenim Dravama, nego protiv onoga to danas tvori odreenu ameriku hegemoniju, onu koja stvarno dominira ili marginalizira neto u vlastitoj povijesti Sjedinjenih Drava, neto to je povezano i s onom udnom Europom manje ili vie nedovrenog prosvjetiteljstva o kojemu sam govorio. BORRADORI: Kako vi vidite ulogu to e je u tom kontekstu odigrati religija? DERRIDA: Razgovaramo o jednom neobinom ratu bez rata. On esto poprima oblik, barem na povrini, sueljavanja dviju skupina sa snanom vjerskom identifikacijom. S jedne strane, jedina velika demokratska sila na svijetu u europskom stilu koja jo uvijek istodobno u svojem pravnom sustavu ima smrtnu kaznu i, unato naelnoj razdvojenosti crkve i drave, fundamentalne biblijske (i to ponajprije kranske) aluzije u svojem slubenom politikom diskursu i diskursu svojih politikih voa: Neka Bog blagoslovi Ameriku; aluzije na zlotvore ili na osovinu zla te prvi pokli (koji je kasnije povuen) za beskonanu pravednost to je samo nekoliko znakova meu mnogim drugima. A s njom se, s druge strane, suoava neprijatelj koji sebe identificira kao islamski, islamski ekstremistiki ili fundamentalistiki, iako to nuno ne predstavlja autentini islam, a svi su muslimani daleko od toga da se poistovjeuju s njim. Nita vie, zapravo, nego to se svi krani na svijetu poistovjeuju s fundamentalno kranskim ispovijedanjem vjere koje provode Sjedinjene Drave. Previe pojednostavnjujem, no to pojednostavnjivanje, vjerujem, prua barem opu skicu sveukupne situacije. Dakle dolo bi do sueljavanja dviju politikih teologija, od kojih obje, to je doista neobino, proizlaze iz istog roda ili zajednikog tla onoga to bih nazvao abrahamskim otkrivenjem. Vrlo je znaajno to to je epiDa bih zakomplicirao i rafinirao svoju upotrebu tih rijei na ovome mjestu, dopustite mi da jo jednom uputim na Faith and Knowledge.
16
122
centar, barem metonimijski, svih tih ratova sueljavanje drave Izraela (jo jedne demokracije koja nije prerezala pupkovinu s vjerskim, tovie, s etnoreligijskim autoritetima i koju snano podupiru, premda na kompliciran nain, Sjedinjene Drave) i virtualne palestinske drave (koja, pripremajui svoj ustav, jo nije odustala od proglaavanja islama slubenom dravnom religijom i koju snano podupiru, premda na kompliciran i esto iskrenut nain, arapske muslimanske drave). elio bih se nadati da e se pojaviti, u Europi ili u odreenoj modernoj tradiciji Europe, na tetu dekonstrukcije koja jo uvijek nastoji pronai svoj put, mogunost jednog drugog diskursa i jedne druge politike, izlaz iz ovog dvostrukog teoloko-politikog programa. Jedanaesti rujna to god da se u konanici stavljalo pod taj naziv stoga e istodobno biti i znak i cijena koju e trebati platiti, vrlo visoka cijena, bez sumnje, bez ikakvog mogueg otkupljenja ili spasenja rtava, ali vana faza u tom procesu. BORRADORI: Dakle vidite vanu ulogu Europe? DERRIDA: Nadam joj se, ali je ne vidim. Ne vidim nita u injenicama to bi dalo povoda ikakvoj sigurnosti ili znanju. Samo nekoliko znakova koje valja protumaiti. Ako postoje odgovornosti koje valja preuzeti i odluke koje valja donijeti, odgovornosti i odluke dostojne tih imena, one pripadaju vremenu rizika i ina vjere. Izvan dometa znanja. Jer ako neto odluim zato to znam, unutar granica onoga to znam i onoga to znam da moram uiniti, tada jednostavno pokreem neki predvidiv program, te nema nikakve odluke, nikakve odgovornosti, nikakvog dogaaja. to se tie onoga to sam upravo riskirao na temu Europe, recimo da otvaram nekoliko pitanja, usred stanovite noi i na temelju odreenog broja znakova. Odgonetavam, kladim se, nadam se. Ako i stavljam toliko opominjuih navodnih znakova oko svih tih vlastitih imena, poevi od Europe, to je stoga to nisam siguran ni u to. Osobito ne u Europu ili Europsku zajednicu kakva postoji ili se de facto nagovjetava. Rije je o promiljanju onoga moda o kojem sam opirnije govorio u Politikama prijateljstva* na temu demokracije koja tek treba doi. BORRADORI: Zadrimo se na trenutak na Europi i njezinu sadanjem stanju kako vidite politiku ulogu Europe i njezinu mogunost provoenja stvarnog utjecaja? DERRIDA: U ovom trenutku francuska i njemaka vlada pokuavaju, bojaljivo, usporiti ili ublaiti naprasitost ili pretjeranu revnost Sjedinjenih Drava, barem u odnosu na odreene oblike koje bi mogao poprimiti taj rat protiv terorizma. No malo se pozornosti pritom pridaje glasovima koji dolaze iz Europe. Glavne televiJacques Derrida, Politiques de lamiti, ditions Gallile, Paris, 1994 (v. ak Derida, Politike prijateljstva, Beogradski krug, Beograd, 2001, prijevod: Ivan Milenkovi) prim. prev.
*
123
zijske mree govore samo o bezuvjetnoj i entuzijastikoj potpori koju Engleska i Tony Blair pruaju Sjedinjenim Dravama. Francuska bi se, ini mi se, trebala potruditi vie i bolje kako bi se uo izvorni glas. No to je mala zemlja, iako ima nuklearno oruje i pravo glasa u Vijeu sigurnosti. Dokle god Europa nema jedinstvene vojne snage koje bi bile dovoljne za samostalne intervencije, intervencije koje bi bile motivirane, proraunate, razmotrene i promiljene u Europi, temeljne se premise sadanje situacije nee promijeniti, i mi se neemo nita vie pribliiti preobrazbi na koju sam prethodno aludirao (novo meunarodno pravo, nove meunarodne snage u slubi novih meunarodnih institucija, novi pojam i novi konkretni oblik suverenosti, kao i drugih imena, bez sumnje, za sve one stvari koje e doi). Ne elim dati preveliku prednost pravnoj sferi, meunarodnom pravu i njegovim institucijama, iako vie nego ikad vjerujem u njihovu vanost. Meu meunarodnim institucijama koje su danas najvanije tu nije samo UN, nego i Meunarodni monetarni fond i skupina G8, da imenujem samo dvije. Sjetite se to se nedavno dogodilo, primjerice, u Genovi.17 Neki kau, ne bez pretjerivanja, ali ne ni bez stanovite uvjerljivosti, da kod snaga koje se danas mobiliziraju protiv globalizacije i snaga meunarodnog terorizma (dvjema rijeima, 11. rujna) postoji zajedniki cilj, de facto savez ili tajni sporazum, ako ne i smiljena zavjera. Bit e potreban golem napor da bi se ovdje uvela sva nuna razlikovanja (i pojmovna i praktina), koja e morati uzeti u obzir protuslovlja, to jest autoimunosne nadodreenosti na kojima inzistiram. Unato njihovoj naizgled biolokoj, genetikoj ili zoolokoj provenijenciji sva se ta protuslovlja tiu, kao to moete vidjeti, onoga to je iznad pukog ivog bia. Ako nita drugo, zato to u ivot unose smrt. BORRADORI: Pitanje meunarodne suverenosti ini mi se izuzetno kompliciranim. Kad se uloga meunarodnih organizacija i meunarodnog prava dovede do ekstrema, ne zavravamo li opet na modelu drave: metadrave, metaprava? DERRIDA: To je, bez sumnje, golem problem. Glavni autori na koje bismo mogli uputiti, a o kojima bismo ovdje trebali raspraviti, bili bi, po meni, Kant i Hannah Arendt. Oba su ta mislioca zahtijevala meunarodno pravo, a ipak su iskljuila tovie, odbacila hipotezu o nekakvoj naddravi ili svjetskoj vladi. Nije rije o prolaenju, kao to je to danas, kroz manje ili vie privremene krize suverenosti da bi se zavrilo na nekoj svjetskoj dravi. Taj apsolutno novi i besprimjerni oblik
Derrida ovdje govori o sjednici skupine G8 koja je odrana u Genovi u Italiji od 20. do 22. srpnja 2001. godine. Zemlje koje su sudjelovale na toj sjednici bile su Italija, Kanada, Francuska, Njemaka, Japan, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Drave. Taj je summit sazvan da bi se raspravilo o temama kao to su smanjenje siromatva i zatita okolia. Antiglobalizacijski je pokret odrao nasilne prosvjede, to je imalo za posljedicu nanoenje znatne tete zgradama, automobilima i trgovinama. Nekoliko je prosvjednika ozlijeeno, od kojih neki ozbiljno, a jedan je i preminuo prim. G. B.
17
124
deetatizacije omoguio bi nam da razmiljamo, izvan granica onoga to su Kant i Arendt odreeno formulirali, o novom obliku konanog pribjeita koji tek treba doi, o odreenoj suverenosti (ili, bolje rei, i jednostavnije, budui da je taj termin suverenost jo uvijek previe neodreen, previe teoloko-politiki: o snazi ili sili, o odreenoj -kraciji), o odreenoj -kraciji koja je srodna, ili ak istovjetna, ne samo pravu nego i pravednosti. Upravo je to ono to sam elio iznijeti izrazom demokracija koja tek treba doi (la dmocratie venir). Demokracija koja tek treba doi ne znai neku buduu demokraciju koja e jednog dana biti sadanja. Demokracija nikad nee postojati u sadanjosti; ona se ne moe osadanjiti i ona nije regulativna ideja u kantovskom smislu. No postoji ono nemogue, ije obeanje zapisuje demokracija obeanje koje riskira i uvijek mora riskirati da bude izokrenuto u prijetnju. Postoji ono nemogue, a nemogue ostaje nemogue zbog aporije demosa: demos je istodobno neproraunljivo jedinstvo sviju, ispred svakog subjekta, mogue razvezivanje drutvene spone nekom tajnom koju treba potovati, iznad svakoga graanstva, iznad svake drave, tovie, svakog naroda, tovie, ak i iznad sadanjeg stanja definicije ivog bia kao ivog ljudskog bia, i univerzalnost racionalnog proraunavanja, jednakosti graana pred zakonom, drutvena spona koja znai da se bude zajedno, s ugovorom ili bez njega, i tako dalje. A to nemogue koje postoji ostaje neizbrisivo. Ono je isto toliko neumanjivo koliko i naa izloenost onome to nadolazi ili se dogaa. To je izloenost (elja, otvorenost, ali i strah) koja otvara, koja se otvara, koja nas otvara vremenu, onome to e nas snai, onome to pristie ili se dogaa, nekom dogaaju. Povijesti, ako hoete, povijesti o kojoj treba posve drugaije razmiljati nego iz teleolokog horizonta, tovie, iz bilo kakvog horizonta. Kad kaem nemogue koje postoji, upuujem na onaj drugi reim moguega-nemoguega o kojem pokuavam razmiljati preispitujui na sve mogue naine (primjerice, pitanjima dara, oprosta, gostoprimstva i tako dalje), pokuavajui dekonstruirati, ako hoete, naslijee pojmova kao to su mogunost, sila, nemogunost i tako dalje. No na ovome mjestu ne mogu to dalje razraivati.18 Od svih imena koja su pomalo prebrzo svrstana pod kategoriju politikih reima (a ne vjerujem da demokracija u konanici oznaava politiki reim) naslijeeni je pojam demokracije jedini koji pozdravlja mogunost da bude osporen, da sebe ospori, da bude kritiziran i da se beskonano usavrava. Da je ipak rije o nazivu nekog reima, bio bi to naziv jedinog reima koji pretpostavlja svoju
18
Vidi, primjerice, As If It Were Possible, Within Such Limits, u: Negotiations: Interventions and Interviews, 1971-2001, ur. i prev. Elizabeth Rottenberg (Stanford University Press, 2002), 343-370; Papier machine: Le ruban de machine crire et autres rponses (Galile, 2001); The University Without Condition, u: Without Alibi, ur. i prev. Peggy Kamuf (Stanford University Press, 2002), 202-237.
125
usavrivost, a time i svoju povijesnost, a to odgovara, rekao bih, na najodgovorniji mogui nain, aporiji neodluivosti na temelju koje se temelju bez temelja odluuje o tom reimu. Posve sam svjestan da su te formulacije i dalje nejasne, no ako je demokracija ujedno i pitanje uma koji tek treba doi, taj se um danas moe osadanjiti, kako se meni ini, samo u toj polusjeni. Ipak, u njoj ve mogu uti tako mnogo otrih opomena. BORRADORI: Kakvo je vae stajalite o pojmu globalizacije i kakav je odnos izmeu globalizacije i kozmopolitizma? DERRIDA: to se tie globalizacije, ili onoga o emu radije govorim na francuskome, zbog razloga koje sam naveo na drugim mjestima, kao o mondialisation, ini se da nasilje 11. rujna jo jednom svjedoi nizu protuslovlja.19 Protuslovlja koja su, zapravo, osuena na to da ostanu; jer to su aporije koje imaju veze, opet, kako se meni ini, s onom autoimunosnom neminovnou ije uinke stalno zabiljeujemo. Prvo, globalizacija se ne zbiva na mjestima i u trenutku za koje se kae da se zbiva. Drugo, svugdje gdje se zbiva a da se ne zbiva, to je za neko dobro ili zlo. Dopustite mi da pokuam razjasniti ta dva argumenta. 1. Ona se ne zbiva. U doba takozvane globalizacije, doba u kojem je u neijem interesu da govori o globalizaciji i velia njezine prednosti, nejednakosti meu ljudskim drutvima drutvene i ekonomske nejednakosti u povijesti ovjeanstva vjerojatno nisu nikad bile vee i spektakularnije (jer se spektakl zapravo mnogo lake moe globalizirati). Premda diskurs u korist globalizacije inzistira na transparentnosti koju su omoguile teletehnologije, otvaranje granica i trita, ujednaavanje mogunosti i jednakost ansi, u povijesti ovjeanstva nikad nije bilo toliko, u apsolutnim brojkama, nejednakosti, toliko mnogo sluajeva pothranjenosti, ekolokih katastrofa ili rairenih epidemija (sjetite se, primjerice, AIDS-a u Africi i milijuna ljudi koje ostavljamo da umru, te ih dakle ubijamo!). to se tie tehnolokih nejednakosti, sjetite se injenice da manje od 5% ovjeanstva ima pristup internetu, premda ga je 1999. godine imala polovica amerikih kuanstava, i da je veina servera na engleskome. Upravo u trenutku kad se kriom iekuje kraj radnog vremena, besprimjeran se broj ljudi ugnjetava radnim uvjetima ili, obratno, ne moe nai posao koji eli.20 Punu korist od globalizacije izvlae samo pojeU The University Without Condition Derrida pie: Dajem prednost francuskoj rijei mondialisation pred rijeju globalizacija ili Globalisierung kao bih ouvao aluziju na svijet monde, Welt, mundus koji nije ni Zemljina kugla ni kozmos (23). Unato rezervama koje je Derrida izrekao u tom i drugim tekstovima, mondialisation se ovdje katkad prevodi kao globalizacija kad se rasprava tie onoga to se u anglofonskom svijetu, a i ire obino naziva globalizacijom prim. engl. prev. 20 Vidi The University Without Condition; te Jeremy Rifkin, The End of Work: The Decline of the Global Labor Force and the Dawn of the Post-Market Era (G. P. Putnams Sons, 1995).
19
126
dine zemlje, a u tim zemljama samo pojedine klase. Bogate, sjeverne zemlje dre kapital i kontroliraju instrumente ekonomskih odluka (G8, MMF, Svjetska banka i tako dalje). Ako su meu onima koji ostvaruju korist od te takozvane globalizacije (kapitalistike moi, telekomunikacija, napredne tehnologije, otvorenosti granica i tako dalje) i sami organizirani poinitelji napada izvedenog 11. rujna, oni su ipak tvrdili (za to, bez sumnje, nisu imali prava, ali je to imalo velik uinak) da djeluju u ime onih koje je zadesila zla kob globalizacije, svih onih koji se osjeaju iskljuenima ili odbaenima, lienima graanskih prava, ostavljenima uz cestu, koji imaju samo sredstva koja su na raspolaganju siromanima u ovo doba globalizacije (to je danas televizija, sredstvo koje nikad nije neutralno) da bi svjedoili spektaklu sablanjivog blagostanja drugih. Posebno bi mjesto u ovom kontekstu pritom valjalo rezervirati za islamske kulture i stanovnitvo. Tijekom prolih nekoliko stoljea, iju bi povijest trebalo pomno preispitati (odsutnost doba prosvjetiteljstva, kolonizacija, imperijalizam i tako dalje), nekoliko je imbenika pridonijelo geopolitikoj situaciji ije posljedice danas osjeamo, poevi od paradoksa marginalizacije i osiromaivanja iji je ritam razmjeran demografskom rastu. To stanovnitvo ne samo da je lieno pristupa onome to mi nazivamo demokracijom (zbog povijesti na koju sam upravo nakratko podsjetio) nego je izvlateno iz takozvanih prirodnih bogatstava zemlje, nafte u Saudijskoj Arabiji, primjerice, ili u Iraku, ili ak u Aliru, zlata u Junoj Africi i toliko mnogo drugih prirodnih resursa drugdje. Izvlastili su ga istodobno vlasnici, to jest prodavai, te, tovie, eksploatatori i klijenti, samom prirodom igre u kojoj dvije strane ulaze u manje ili vie mirne saveze ili transakcije. Ta su prirodna bogatstva zapravo jedina danas preostala dobra koja se ne mogu virtualizirati i deteritorijalizirati; ona su uzrok mnogih pojava o kojima raspravljamo. Uza sve te rtve pretpostavljene globalizacije, ne dolazi ni do kakvog razgovora (koji bi bio istodobno verbalan i miran). Pribjegavanje najgorem nasilju stoga se esto predstavlja kao jedini odgovor onima koji se ogluuju. Za to u novijoj povijesti postoje bezbrojni primjeri, mnogo prije 11. rujna. To je logika koju iznose svi terorizmi ukljueni u borbu za slobodu. Mandela sasvim dobro objanjava kako se njegova stranka, nakon mnogo godina nenasilne borbe i suoena s potpunim odbacivanjem razgovora, pomirila s time da se mora posluiti orujem. Razlikovanje civila, vojske i policije stoga vie nije relevantno. S tog se stajalita globalizacija ne zbiva. Ona je utvara, retorika varka ili oruje koje prikriva sve veu neravnoteu, novi mrak, brbljavu i hipermedijatiziranu nekomunikaciju, strahovito nagomilavanje bogatstva, sredstava za proizvodnju, teletehnologija i sofisticiranog vojnog oruja, te privlatenje sveg tog mnotva od strane malog broja drava ili meunarodnih korporacija. A kontrola nad time postaje istodobno sve laka i sve tea. Mo privlatenja [appropriation] ima takvu struk-
127
turu (koja se najee ne moe deteritorijalizirati, virtualizirati i kapitalizirati) da u onom trenutku kad se ini da je moe kontrolirati nekolicina (drava, primjerice), bjei ravno u ruke meunarodnih nedravnih struktura te tako tei irenju tijekom samog procesa svoje koncentracije. Terorizam one vrste kakav je bio 11. rujna (bogat, hipersofisticiran, telekomunikacijski, anoniman i koji se nije mogao pripisati nekoj dravi) proizlazi dijelom iz tog prividnog protuslovlja. 2. A opet, gdje god da se vjeruje da se globalizacija zbiva, to je za neko dobro ili zlo. Za dobro: diskursi, znanje i modeli prenose se bolje i bre. Stoga ima vie izgleda za demokratizaciju. Novija kretanja u smjeru demokratizacije u Istonoj Europi mnogo moda gotovo sve duguju televiziji, prenoenju modela, normi, slika, informacijskih proizvoda i tako dalje. Nevladine su institucije brojnije, bolje je njihovo poznavanje i bolje se prepoznaju. Pogledajte samo napore da se osnuje Meunarodni kazneni sud. Govorili ste o kozmopolitizmu bez sumnje, impresivnom pitanju. Napredovanje kozmopolitizma, da. Moemo ga hvaliti, kao to hvalimo svaki pristup graanstvu, u ovome sluaju svjetskom graanstvu. No graanstvo je i odreena granica, granica nacionalne drave; a ve smo izrazili svoju suzdranost s obzirom na svjetsku dravu. Vjerujem da bismo stoga trebali, izvan granica staroga grko-kranskog kozmopolitskog ideala (stoici, Sveti Pavao, Kant), svjedoiti nadolasku odreenog univerzalnog saveza ili solidarnosti koja se protee izvan granica internacionalnosti nacionalnih drava, a time i izvan granica graanstva. To je bila jedna od glavnih tema Sablasti Marxa i drugih tekstova. Uvijek smo dovedeni natrag do iste aporije: kako se odluiti izmeu, s jedne strane, pozitivne i korisne uloge dravnog oblika (suverenosti nacionalne drave), te time i demokratskoga graanstva, u pruanju zatite od odreenih vrsta meunarodnog nasilja (trita, koncentracije svjetskog kapitala, kao i teroristikog nasilja i obilne proizvodnje oruja) i, s druge, negativnih ili ograniavajuih uinaka drave ija je suverenost i dalje dio teolokog naslijea, drave koja zatvara svoje granice nedravljanima, monopolizira primjenu sile,21 nadzire svoje granice, iskljuuje ili provodi represiju nad nedravljanima i tako dalje? Drava i opet titi i unitava samu sebe, ona je istodobno i lijek i otrov. Jo jedno ime, jedno staro ime, za tu autoimunosnu logiku je farmakon.22 On se moe vidjeti na djelu u neminovnom izopaivanju tehnoznanstvenih dostignua (znanju o ivim biima, avijaciji, novim informacijskim teletehnologijama, elektronikoj poti, internetu, mobilnim telefonima i tako dalje) u oruVidi Walter Benjamin, Critique of Violence; te Jacques Derrida, Force of Law: The Mystical Foundation of Authority, prev. Mary Quintance, u: Cardozo Law Review, 11, br. 5-6 (1990), 920-1045. 22 Vidi Platos Pharmacy, u: Dissemination (University of Chicago Press, 1981), 61-171 (prim. J. D.).
21
128
je za masovno unitenje, u terorizme svih vrsta. Izopaivanjima koja se zbivaju tim bre jer je napredovanje o kojem govorimo ponajprije napredovanje u brzini i ritmu. Izmeu dvaju navodnih ratnih voa, dviju metonimija, Bin Ladena i Busha, rat slikama i diskursima napreduje sve brim tempom putem etera, sve bre i bre prikrivajui i udaljavajui se od istine koju otkriva, ubrzavajui kretanje koje prikrivanje zamjenjuje za otkrivanje i obratno. Za neko dobro i neko zlo dakle; za najgore i najbolje, najgore koje, ini se, jest i najbolje. To je ono to je i dalje uasno, zastraujue, terorizirajue; to jest na Zemlji, in terra, na teritorijima i izvan njih, konani izvor svih terorizama. BORRADORI: Kakav je odnos izmeu globalizacije ili, kako je vi nazivate, mondialisation i tolerancije? DERRIDA: Ako su se termin i tema tolerancije nedavno vratili, to je moda zato da bi popratili ono to se prilino simplicistiki i zbrkano naziva povratkom vjerskoga. Interesi nasilja o kojem raspravljamo esto su, zapravo, teritorijalni, etniki i tako dalje. Bez obzira na to koristi li se religija kao alibi ili ne, na nju se esto pozivaju, izriito i doslovce na strani Bin Ladena te u implicitnom, preruenom, ali dubokom i fundamentalnom obliku na strani Busha. Netolerancija dakle: koliko je star taj pojam? Moe li se jo uvijek postaviti pitanje to je tolerancija? kako je uinio Voltaire u prvoj reenici svojeg lanka o toj temi u Filozofskom rjeniku?23 Kako bi se taj lanak danas napisao? Tko bi ga napisao, s Voltaireom ili bez njega? Moramo li potovati sjeanje na prosvjetiteljstvo, ako ne smijemo zaboraviti pojedine uzorne primjere u borbi protiv netolerancije, uzore koji su dio naeg naslijea, ne moramo li danas, i to upravo zbog razloga vjernosti, iznova preispitati meutim bez osporavanja sam pojam tolerancije? Uzevi u obzir sve to je povijesno obiljeilo taj pojam, bi li bilo dovoljno da nadahne, prosvijetli i usmjeri na otpor nasilju koje danas uzima maha irom svijeta, u uvjetima koji su dijelom bez presedana (no kojim dijelom? to je neizbjeno pitanje), protiv svih onih koji bezuvjetno ne potuju odreene ortodoksije? Svi ti dogmatski progoni nesumnjivo imaju lice netolerancije, no je li to dovoljno za njihovu definiciju? Je li tolerancija, ta zajednika povlastica ovjeanstva (Voltaire), bt onoga to im moramo suprotstaviti?
Voltaire, Tolerance, u: The Philosophical Dictionary (E. R. Dumont, 1901), 10: 100-112; la tolrance se na svim mjestima prevodi kao tolerance, a ne kao toleration, pri emu je ovo posljednje termin koji se upotrebljava u standardnim engleskim prijevodima Voltairea, zato to Derrida zapoinje, kao i Voltaire, s restriktivnijim pojmom religious toleration te se poziva na druga jezina znaenja rijei tolerance, koja obino toleration ne obuhvaa prim. engl. prev.
23
129
Opet je rije o pitanju prosvjetiteljstva, to jest pristupa Umu u odreenom javnom prostoru, iako ovaj put u uvjetima koje su tehnoznanost i ekonomska ili telemedijska globalizacija iz temelja promijenile: u vremenu i kao prostor, u ritmovima i dimenzijama. Ako intelektualci, pisci, znanstvenici, profesori, umjetnici i novinari, prije svih ostalih, zajedniki ne ustanu protiv tog nasilja, njihova e abdikacija biti istodobno i neodgovorna i suicidalna. Budui da nisu svi oblici netolerancije novi (anatema, izopenje, cenzura, marginalizacija, iskrivljavanje, kontrola, programiranje, izgon, egzil, pritvaranje, uzimanje talaca, prijetnje smru, smaknue i atentat, da imenujem samo neke), budui da se oni nikad nisu mogli odvojiti od samog kretanja kulture, tradicije, proces legitimacije i zajednica openito, a osobito crkvenih ili dravnih institucija, nije li jedna od naih prvih obveza (intelektualnih, etikih, politikih, pa ak i iznad tih obveza koje se pripisuju graaninu-subjektu neke konkretne nacionalne drave ili demokracije) istodobno analizirati zakone tih ponovnih pojavnosti i nastanak onoga to je novo i bez presedana? Samo emo strogim uzimanjem u obzir te novosti moi prilagoditi svoje riposte i inove otpora. Ako moramo, da bismo to proveli, izvesti odreenu vrstu povijesne genealogije pojma tolerancije, ako moramo hvaliti, izuavati i poduavati divne primjere svih borbi protiv netolerancije, u Europi i drugdje, od Voltairea do Zole i Sartrea te mnogih drugih, ako moramo iz njih primiti i nadahnue i izvui pouke, jedan se nita manje hitan zadatak sastoji u pokuaju analiziranja onoga to danas vie ne ovisi o istim uvjetima ili o istoj aksiomatici. Jedan je zemljotres posve preobrazio krajolik u kojem je prije nekoliko stoljea ideal tolerancije poprimio svoj prvi oblik. Morali bismo analizirati svaku mutaciju strukture javnog prostora, interpretacije demokracije, teokracije i njihova odgovarajueg odnosa spram meunarodnog prava (u njegovu sadanjem stanju, u stanju koje ga sili ili ga poziva na preobrazbu te, time, u stanju koje i dalje uvelike tek treba doi u njemu), pojmova nacionalne drave i njezine suverenosti, pojma graanstva, preobrazbe javnog prostora do koje dovode mediji, koji istodobno slue i prijete demokraciji i tako dalje. Nai inovi otpora, vjerujem, moraju biti istodobno intelektualni i politiki. Moramo se pridruiti odreenim snagama kako bismo izvrili pritisak i organizirali riposte, a to moramo uiniti u meunarodnim razmjerima i sukladno novim modalitetima, iako uvijek putem analize i razmatranja samih temelja nae obveze, njezinih diskursa, njezina naslijea i njezinih aksioma. Izvrstan bi primjer pritom bio pojam tolerancije. lanak Tolerance u Filozofskom rjeniku istinski je podvig, neka vrsta faksimila osamnaestog stoljea. On sadrava takvo obilje povijesnih primjera i analiza, tako mnogo aksioma i principa o kojima se moe razmiljati, danas, rije po rije. Ipak, ta poruka zauzvrat otvara tako mnogo pitanja. Morali bismo, ini mi se, biti
130
izrazito oprezni u interpretaciji tog naslijea. Naao bih se u iskuenju da na svaku reenicu kaem da i ne, da ali ne, da, iako, meutim i tako dalje, priseui u odreenom obliku koji se razlikuje od onoga kranskih apostola, uenika ili kvekera: Apostoli i uenici, pie Voltaire, priseu s da ili ne; kvekeri nee prisegnuti ni na jedan drugi nain. Rije tolerancija ponajprije je obiljeena vjerskim ratom izmeu krana, ili izmeu krana i nekrana. Tolerancija je kranska vrlina ili, zapravo, katolika vrlina. Krani moraju tolerirati nekrane, no jo i vie katolici moraju pustiti protestante da ive. Budui da danas imamo osjeaj da su u sri nasilja vjerske tvrdnje (uoit ete da uporno govorim, u namjerno openitom obliku, nasilje, kako bih izbjegao dvosmislene i zbrkane rijei rat i terorizam), pribjegavamo toj staroj dobroj rijei tolerancija: da muslimani pristaju ivjeti sa idovima i kranima, da idovi pristaju ivjeti s muslimanima, da vjernici pristaju tolerirati neznaboce i nevjernike (jer to je rije kojom se posluio Bin Laden za optuivanje svojih neprijatelja, ponajprije Amerikanaca). Mir bi dakle bio tolerantni suivot. U Sjedinjenim se Dravama poduzima sve da se neprijatelj ne identificira kao vjerski tuinac, musliman (a to je oito bolje od alternative, bez obzira na motive). Stalno se ponavlja: Mi se ne borimo protiv islama; tri su monoteistike religije uvijek uile toleranciji. Mi, dakako, znamo da je to uvelike netono, no nita zato, to je zasigurno bolje od suprotnoga. Te slubene objave tolerancije pokoravaju se i jednoj strategiji: u Americi i Europi ima mnogo muslimana, tovie, sve ih je vie i vie; stoga ih je nuno umiriti, stei jamstvo njihove potpore, ograditi ih od terorizma, podijeliti neprijateljski tabor. Iskreno govorei, to je dio hrabre borbe. Iako ja oito vie volim pojave tolerancije od pojava netolerancije, ipak i dalje imam odreene rezerve prema rijei tolerancija i diskursu koji ona organizira. To je diskurs s vjerskim korijenima; on se najee upotrebljava od strane onih koji imaju mo, uvijek kao neka vrsta ljubaznog ustupka... BORRADORI: ini se da toleranciju shvaate kao neki oblik milosra... DERRIDA: Doista, tolerancija je ponajprije odreeni oblik milosra. Kranskog milosra dakle, iako se moda ini da i idovi i muslimani usvajaju taj jezik. Tolerancija je uvijek na strani prava najjaega, pri emu tko je jai taj tlai; ona je dopunsko obiljeje suverenosti, izraz lica suverenosti, koja iz svojeg uzvienog poloaja govori drugima putam te da ivi, nisi nesnosan, ostavljam ti mjesta u svojem domu, no ne zaboravi da je to moj dom... BORRADORI: Biste li se suglasili s tvrdnjom da je tolerancija uvjet gostoprimstva? DERRIDA: Ne. Tolerancija je zapravo suprotnost gostoprimstvu. Ili barem njegova granica. Mislim li da sam gostoprimljiv zato to sam tolerantan, to je zato to elim ograniiti svoj izraz dobrodolice, zadrati mo i odrati kontrolu nad granicama
131
svojeg doma, svoje suverenosti, svojega mogu (svojeg teritorija, svoje kue, svojeg jezika, svoje kulture, svoje religije i tako dalje). Osim vjerskoga smisla tolerancije ijeg smo se podrijetla upravo prisjetili, trebali bismo spomenuti i njezine bioloke, genetike ili organicistike konotacije. U Francuskoj se izraz prag tolerancije upotrebljavao za opis granice iza koje vie nije dolino zahtijevati od neke nacionalne zajednice da pozdravi dolazak novih stranaca, gostujuih radnika i slino. Franois Mitterrand se jednom posluio tim nesretnim izrazom kao samoopravdavajuom rijeju opomene: iznad odreenog broja stranaca ili useljenika koji nisu nae nacionalnosti, ne govore naim jezikom, ne pripadaju naoj kulturi i ne potuju nae obiaje moe se oekivati odreena kvaziorganska i neminovna ukratko, prirodna pojava odbacivanja. U to sam vrijeme, u jednom lanku koji je objavljen u novinama Libration, osudio tu organicistiku retoriku i naturalistiku politiku koju je pokuavala opravdati. Tono je da se Mitterrand kasnije prestao sluiti tim jezikom, kojeg je i sam smatrao nesretnim. Ali je rije tolerancija ondje iskusila problem sa svojim granicama: mi prihvaamo stranca, drugoga, strano tijelo do odreene toke, te stoga ne bez ogranienja. Tolerancija je uvjetno, oprezno, paljivo gostoprimstvo. BORRADORI: Tolerancija se dakle svodi na to da se nekome dade doputenje da nastavi ivjeti? DERRIDA: Svakako, tako da je ograniena tolerancija oito poeljnija od apsolutne netolerancije. No tolerancija ostaje pomno ispitano gostoprimstvo, uvijek pod prismotrom, koja je tedljiva u svojoj suverenosti i koja je titi. U najboljem sluaju, to je ono to bih nazvao uvjetnim gostoprimstvom, onakvim kakvo obino prakticiraju pojedinci, obitelji, gradovi ili drave. Nudimo gostoprimstvo samo pod uvjetom da se drugi pridrava naih pravila, naeg naina ivota, ak i naeg jezika, nae kulture, naeg politikog sustava i tako dalje. To je gostoprimstvo u smislu u kojem se obino shvaa i prakticira, gostoprimstvo koje dovodi do, uz odreene uvjete, regulacije obiaja, zakona i konvencija u nacionalnim i meunarodnim tovie, kako Kant kae u jednom slavnom tekstu, kozmopolitskim razmjerima.24 No isto ili bezuvjetno gostoprimstvo ne sastoji se od jednog takvog poziva (pozivam te, izraavam ti dobrodolicu u svoj dom pod uvjetom da se prilagodi zakonima i normama mojeg teritorija, u skladu s mojim jezikom, tradicijom, pamenjem i tako dalje). isto i bezuvjetno gostoprimstvo, gostoprimstvo samo, otvara se ili je ve uvijek otvoreno nekome koga se i ne oekuje niti je pozvan, svakome tko dolazi kao apsolutno strani posjetitelj, kao novi pridolica, tko se ne moe identificirati i
24
Vidi Jacques Derrida i Anne Dufourmantelle, Of Hospitality, prev. Rachel Bowlby (Stanford University Press, 2000); te Jacques Derrida, On Cosmopolitanism and Forgiveness, prev. Mark Dooley i Michael Hughes (Routledge, 2001).
132
predvidjeti, ukratko, posve drugome. To bih nazvao gostoprimstvom posjeta, a ne poziva. Taj bi posjet zapravo mogao biti vrlo opasan, i tu injenicu ne smijemo zanemariti, no bi li gostoprimstvo bez rizika, gostoprimstvo poduprto stanovitim jamstvima, gostoprimstvo zatieno imunosnim sustavom protiv posve drugoga, bilo istinsko gostoprimstvo? Iako je u konanici tono da bi suspendiranje ili potiskivanje imunosti koja me titi od drugoga bilo nita manje nego opasno za ivot. Bezuvjetnom je gostoprimstvu, bez sumnje, praktiki nemogue preivjeti; ono se ni u kojem sluaju, i prema definiciji, ne moe organizirati. to god da se dogodilo, dogaa se (ce qui arrive arrive), tko god da doao, dolazi, a to je, naposljetku, jedini dogaaj dostojan tog imena. I priznat u da taj pojam istoga gostoprimstva ne moe imati nikakav pravni ili politiki status. Nijedna ga drava ne moe zapisati u svoje zakone. No bez barem pomisli na to isto i bezuvjetno gostoprimstvo, na gostoprimstvo samo, ne bismo imali nikakav pojam gostoprimstva openito, pa ak ne bismo ni mogli odrediti pravila za uvjetno gostoprimstvo (s njegovim ritualima, njegovim pravnim statusom, njegovim normama, njegovim nacionalnim ili meunarodnim konvencijama). Bez te pomisli na isto gostoprimstvo (pomisli koja je ujedno, na sebi svojstven nain, iskustvo) ne bismo imali ni ideju drugoga, drugosti drugoga, to jest nekoga tko ulazi u na ivot a da ga nismo pozvali. Ne bismo imali ni ideju ljubavi prema drugome ili zajednikog ivota (vivre ensemble) s drugim u smislu koji nije dijelom neke ukupnosti ili cjeline. Bezuvjetno gostoprimstvo, koje nije ni pravno ni politiko, ipak je uvjet politikoga i pravnoga. Upravo zbog tih razloga nisam ak siguran ni je li etino, utoliko to ak ne ovisi ni o kakvoj odluci. No to bi bila etika bez gostoprimstva?25 Paradoks, aporija: ta su dva gostoprimstva istodobno heterogena i nerazdvojiva. Heterogena zato to moemo prijei s jednoga na drugo pomou apsolutnog skoka, skoka izvan granica znanja i moi, izvan granica normi i pravila. Bezuvjetno je gostoprimstvo transcendentno s obzirom na politiko, pravno, a moda ak i na etiko. No a tu je ta nerazdvojivost ne mogu otvoriti vrata, ne mogu se izloiti dolaenju drugoga i ponuditi ga bilo ime a da to gostoprimstvo ne uinim zbiljskim, a da, na neki konkretan nain, ne dam neto odreeno. To e odreenje stoga morati iznova upisati bezuvjetno u odreene uvjete. Inae ne daje nita. Ono to ostaje bezuvjetno ili apsolutno (unbedingt, ako hoete) riskira da uope ne bude nita ako uvjeti (Bedingungen) od toga ne naprave neku stvar (Ding). Politike, pravne i etike odgovornosti imaju svoje mjesto, ako se pojavljuju, samo u toj transakciji koja je svaki put jedinstvena, poput nekakvog dogaaja izmeu tih dvaju gostoprimstava, bezuvjetnoga i uvjetnoga.
25
Jacques Derrida, Adieu to Emmanuel Levinas, prev. Pascale-Anne Brault i Michael Naas (Stanford University Press, 1999).
133
BORRADORI: injenicu da su ta dva pola istodobno heterogena i nerazdvojiva filozofski je vrlo teko predoiti. Kako je moe asimilirati politiki diskurs? Bi li moda moderni ideal kozmopolitizma mogao biti rjeenje? DERRIDA: Ideja kozmopolitizma proistjee iz jedne vrlo stare tradicije koja see, kako smo ve istaknuli, do Svetoga Pavla u njegovoj poslanici Efeanima, stoika i Kanta. U svojoj kratkoj raspravi Prema vjenom miru* Kant objanjava zato bismo moda morali odustati od ideje svjetske republike (Weltrepublik), ali ne i od ideje kozmopolitskog prava, ideje prava svjetskoga graanstva, to nije preuzviena ili preuveliana ideja.26 Ona bi, naprotiv, bila uvjet za stalno pribliavanje vjenom miru. No ako zapravo moramo njegovati duh te tradicije (kao to, vjerujem, ini veina meunarodnih institucija jo od Prvoga svjetskog rata), moramo pokuati i prilagoditi granice te tradicije naem vremenu preispitivanjem naina na koji su ih definirali i odredili ontoteoloki, filozofski i vjerski diskurs u kojem je formuliran taj kozmopolitski ideal. To nije lagan zadatak, a mi ak nemamo ni vremena da o tome ovdje povedemo raspravu.27 Ono to nazivam demokracijom koja tek treba doi prelazilo bi granice kozmopolitizma, to jest svjetskoga graanstva. Bilo bi vie u skladu s onim to doputa pojedinanim biima (bilo kome) zajedniki ivot, ondje gdje jo nisu definirani graanstvom, to jest svojim poloajem zakonskih subjekata u nekoj dravi ili legitimnih pripadnika neke nacionalne drave, pa ak i konfederacije ili svjetske drave. Ona bi, ukratko, podrazumijevala savez koji prelazi okvire politikoga kako se uobiajeno definira (oznaka koja je obino rezervirana za dravu ili graansko tijelo u nekoj zemlji vezano uz neki teritorij, iako, kako nas na to podsjea Schmitt, drava nije jedini oblik politikoga). To meutim ne dovodi do depolitizacije posve suprotno. Ipak, zahtijeva jo jedno promiljanje i jo jedno uvoenje u praksu pojma politikoga i pojma svijet koji nije isto to i kozmos. Drei to na umu, i zato to e sve to neko vrijeme ostati izvan dosega, vjerujem da se mora poduzeti sve da se povlastica graanstva proiri u svijetu: previe je mukaraca i ena lieno graanskih prava na tako mnogo naina. ak i kad im se naslov graanina izravno ne uskrati, ljudska prava i graanska prava koja bi mogli zahtijevati ozbiljno su ograniena. BORRADORI: ini mi se da ta dekonstrukcija pojma kozmopolitizma povlai za sobom dekonstrukciju ideje drave.
Immanuel Kant, Prema vjenom miru, u: Pravno-politiki spisi, Politika kultura, Zagreb, str. 113-154, prijevod: Zvonko Posavec prim. prev. 26 ... keine phantastische und berspannte Vorstellungsart des Rechts. Iz: Immanuel Kant, Perpetual Peace, prev. Lewis White Beck (Bobbs-Merrill Co., 1957), 20, 23. 27 Vidi Derrida, On Cosmopolitanism and Forgiveness and Politics of Friendship, prev. George Collins (Verso, 1997), osobito na temu bratstva.
*
134
DERRIDA: Kozmopolitizam kako se klasino razumijeva pretpostavlja neki oblik dravne suverenosti, neto poput svjetske drave, iji pojam moe biti teoloko-politiki ili sekularan (to jest sekularan u svojem podrijetlu, iako potajno teoloko-politiki). Da bi neka dekonstrukcija bila to je vie mogue uinkovita, ona se ne bi trebala, prema mojem gleditu, jednostrano i frontalno suprotstaviti dravi. U mnogim bi kontekstima drava mogla biti najbolja zatita od pojedinih snaga i opasnosti. A moe i zajamiti graanska prava o kojima smo govorili. Odgovornosti koje valja preuzeti s obzirom na dravu stoga se razlikuju prema kontekstu, i u priznanju te injenice nema nikakvog relativizma. No, u konanici, te nune transakcije ne smiju ometati dekonstrukciju dravnog oblika, koji, jednog dana, vie ne bi trebao biti posljednja rije politikoga. To odvijanje dekonstrukcije nije ekalo da zaponemo razgovarati o dekonstrukciji; ono se odvija ve dugo vremena i nastavit e se odvijati jo dugo vremena. Ono nee poprimiti oblik ukidanja suverene drave u nekom konkretnom trenutku u vremenu, nego e proi kroz dugi niz jo uvijek nepredvidivih trzavica i preobrazbi, kroz oblike zajednike i ograniene suverenosti za koje se jo nije ulo. Ideja, pa ak i praksa zajednike suverenosti, to jest ogranienja suverenosti, ve se dugo prihvaa. A ipak, ta djeljiva ili zajednika suverenost ve protuslovi istom pojmu suverenosti. Kako su istaknuli Bodin, Hobbes i drugi, suverenost mora biti i ostati nedjeljiva. Dekonstrukcija suverenosti dakle ve je zapoela, i ona nee imati kraja, jer se mi niti moemo niti bismo se trebali jednostavno odrei vrijednosti autonomije ili slobode, vrijednosti moi ili prisile, koje su nerazdvojive od same ideje prava. Kako da pomirimo bezuvjetnu auto-nomiju (temelj svake iste etike, suverenosti subjekta, ideala emancipacije i slobode i tako dalje) i hetero-nomiju koja se, kako sam prije jednog trenutka podsjetio, namee svakom bezuvjetnom gostoprimstvu dostojnom tog imena, svakom iskazivanju dobrodolice drugome kao drugome? Odluka je, ako postoji, uvijek odluka drugoga, kako sam pokuao pokazati na jednom drugom mjestu.28 Odgovornost za odluku, ako ona postoji i ako netko mora za nju odgovarati, svaki se put svodi, na nesmanjivo jedinstven nain, bez ikakvog normativnog programa i bez ikakvog sigurnog znanja, na transakciju izmeu imperativa za autonomiju i imperativa za heteronomiju, pri emu su oba podjednako zapovjedna. BORRADORI: Razgovarali smo o toleranciji, gostoprimstvu i kozmopolitizmu. Kako gledate na problem ljudskih prava? Kakav je odnos izmeu pojma prava i pojma gostoprimstva? Pravo pretpostavlja nekoga tko se slui tim pravom u odnosu na druge, to jest, preciznije, u nekom drutvenom kontekstu, u nekoj organiziranoj zajednici. Ako pojam drave, koji je pojam pravno organizirane zajednice, vie nije posljednja rije politikoga, kako kanite braniti ideju ljudskih prava?
28
Derrida, Politike prijateljstva.
135
DERRIDA: Zapravo, danas se sve ee i ee upravo u ime ljudskih prava i njihove univerzalnosti dovodi u pitanje suverena vlast drave, osnivaju meunarodni sudovi, sudi se efovima drava ili vojnim zapovjednicima nakon to su uklonjeni iz sudskih institucija vlastite drave. Pojam zloina protiv ovjenosti ili ratnog zloina vie ne potpada pod nadlenost nacionalnih sudskih institucija i suverenih drava. Barem ne naelno. Poznati su vam golemi problemi s kojima se sada suoavamo s tim u vezi. Moramo (il faut) vie nego ikad stati na stranu ljudskih prava. Potrebna su nam (il faut) ljudska prava. Potrebna su nam i ona su potrebita, jer uvijek postoji odreeni nedostatak, manjak, podbaaj, nedostatnost; ljudska prava nikad nisu dostatna. to je samo dovoljno da nas podsjeti da ona nisu prirodna. Ona imaju svoju povijest ona je novija, sloena i nedovrena. Od Francuske revolucije i prvih Deklaracija pa sve do deklaracija koje su uslijedile nakon Drugoga svjetskog rata ljudska su se prava stalno obogaivala, rafinirala, proiavala i definirala (prava ena, prava djece, pravo na rad, pravo na obrazovanje, ljudska prava koja prelaze ljudska prava i graanska prava i tako dalje). Da bi se ta povijesnost i usavrivost uzele u obzir afirmativno, nikad ne smijemo zabraniti najradikalnije mogue preispitivanje svih pojmova koji su pritom na djelu: ovjenost ovjeka (vlastito ovjeka ili ljudskog bia, koje otvara cijelo jedno pitanje ivih bia koja nisu ljudi, kao i pitanje povijesti novijih pravnih pojmova ili performativa kao to su zloin protiv ovjenosti), a zatim i sam pojam prav [rights] ili prava [law] (droit), pa ak i pojam povijesti. Jer pravednost ne zavrava s pravom.29 ak ni s dunostima (devoirs), koje, jo uvijek posve paradoksalno, moraju, trebale bi prelaziti granice obveze i duga. Na drugim sam mjestima pokuao pokazati da svaka ista etika mora krenuti izvan granica prava, dunosti i duga. Izvan granica prava to je lako razumjeti. Izvan granica dunosti to je gotovo nezamislivo. Sjetite se to kae Kant: moralno djelovanje mora se izvriti ne samo prema dunosti (pflichtmssig) nego i iz dunosti (eigentlich aus Pflicht), iz iste dunosti (aus reiner Pflicht).30 Kad ve tako daleko slijedimo Kanta, kako bismo nesumnjivo i trebali, jo je uvijek potreban odreeni skok. Ako djelujem iz iste dunosti, zato to to moram, zato to sam to duan, zato to postoji dug koji moram podmiriti, tada e dvije granice okaljati svaku istu etinost ili istu moralnost. S jedne strane, svoje djelovanje podvrgavam odreenom znanju (trebao bih znati koja je to ista dunost u ije ime moram djelovati). No djelovanje koje jednostavno slua znanje samo je izraunljiva posljedica, primjena neke norme ili programa. Ona ne povlai za sobom nikakvu odluku i nikakVidi Derrida, Force of Law: The Mystical Foundation of Authority. Vidi knjigu 1, poglavlje 3, Of the Drives of Pure Practical Reason, u: Immanuel Kant, Critique of Practical Reason, prev. Lewis White Beck (Macmillan Publishing Co., 1993), osobito str. 84-85.
30 29
136
vu odgovornost koje su dostojne tog imena. S druge strane, djelujui iz iste dunosti, oslobaam se nekog duga i time dovravam ekonomski krug neke razmjene; ni na koji nain ne prekoraujem totalizaciju ili ponovno privlatenje [appropriation] koje bi trebalo prekoraiti neto poput dara, gostoprimstva ili samoga dogaaja. Stoga moramo biti pokorni izvan granica dunosti, moramo prijei granice prava,31 tolerancije, uvjetnoga gostoprimstva, ekonomije i tako dalje. No prelaenje granica ne znai diskreditiranje onoga to prekoraujemo. Otuda tekoa odgovorne transakcije izmeu dvaju stupnjeva ili, bolje rei, izmeu stupnja i onoga to je izvan njegovih granica. Otuda sve te aporije i neminovnost autoimunosnog rizika. BORRADORI: To zvui kao regulativna ideja, iako znam da ne volite taj izraz... DERRIDA: Istina je. No moje rezerve nisu otvoreni prigovori. To su upravo rezerve. U nedostatku iega boljeg, ako to moemo rei za regulativnu ideju, regulativna ideja moda ostaje konana rezerva. Iako takvo posljednje utoite riskira da postane alibi, ono zadrava stanovito dostojanstvo; ne mogu se zakleti da jednog dana neu popustiti pred njim. Izraavam, ukratko, tri vrste rezervi. Neke se ponajprije tiu vrlo neodreenog naina na koji se pojam regulativne ideje trenutano upotrebljava, izvan njegova strogo kantovskog konteksta. U tom sluaju regulativna ideja ostaje na stupnju moguega, idealno mogue, nesumnjivo, ono koje se beskonano odgaa, no koje sudjeluje u onome to bi na kraju beskonane povijesti ipak pripalo u carstvo moguega, carstvo onoga to je virtualno ili potencijalno, onoga to je u moi nekoga, neko mogu, koje se moe dosegnuti, u teoriji, u obliku koji nije posve osloboen svih teleolokih svrha. Svemu tome suprotstavio bih ponajprije sve ono to sam prethodno svrstao pod naziv ne-moguega, onoga to mora ostati (u nenegativnom smislu) strano poretku mojih mogunosti, poretku onoga mogu, teorijskom, deskriptivnom, konstatacijskom i performativnom poretku (utoliko to potonji jo uvijek implicira mo zajamenu nekome ja konvencijama koje neutraliziraju puku znaajnost dogaaja). To je ono na to sam prethodno mislio pod heteronomijom, pravom koje dolazi od drugoga, odgovornou i odlukom drugoga drugoga u meni, drugoga veeg i starijeg od mene. To ne-mogue nije iskljuivo. Ono nije nepristupano, i nije ono to mogu beskonano odgaati: ono mi se nagovjetava, obara se na mene, prethodi mi i hvata me ovdje, sada, virtualizibilno, u zbilji, a ne u potencijalnosti. Snalazi me svisoka, u obliku opomene koja ne eka jednostavno na horizontu, koja me nikad ne puta na miru i nee mi dopustiti da ga ostavim za kasnije. Ta se hitnost ne moe idealizirati, ne vie nego to se moe drugi kao drugi. To ne-mogue dakle nije reU ovoj se reenici Derrida poigrava francuskom rijeju devoir, koja se ponavlja tri puta: Il faut donc devoir au-del du devoir, devoir aller au-del du droit... prim. G. B.
31
137
gulativna ideja ili ideal. Ono je neto to je bez ikakve sumnje zbiljsko. Poput drugoga. Poput nesmanjive i neprivlastive [nonappropriable] razliitosti drugoga. A zatim, drugo, odgovornost onoga to preostaje da se o njemu odlui ili da se uini (u zbilji) ne moe se sastojati od pridravanja, primjene ili ostvarivanja neke norme ili pravila. Kad postoji neko odredivo pravilo, znam to se mora uiniti, i im to znanje diktira pravo, za znanjem slijedi djelovanje kao proraunljiva posljedica: zna se kojim putem da se krene, vie se ne oklijeva; tom se odlukom tada vie ne odluuje ni o emu, nego se samo primjenjuje automatizmom koji se pripisuje strojevima. Vie nema prostora za pravednost ili odgovornost (bilo pravnu, politiku ili etiku). Napokon, tree, vratimo li se ovaj put strogom znaenju koje je Kant dao regulativnoj upotrebi ideja (za razliku od njihove konstitutivne upotrebe), morali bismo, da bismo mogli bilo to rei o toj temi, a, osobito, da bismo mogli usvojiti te termine, pristati na cijelu kantovsku arhitektoniku i kritiku. Ovdje to ne mogu uiniti, pa ak ni odluiti da to uinim, s ikakvom ozbiljnou. Trebali bismo krenuti tako da se zapitamo o onome to Kant naziva onim razliitim interesima uma,32 imaginarnome (focus imaginarius, toka prema kojoj sva naela koja usmjeravaju pravila shvaanja to nije um tee i konvergiraju, toka kojoj se dakle beskonano pribliavaju), nunoj iluziji, koja nas ne mora nuno zavaravati, obliku nekog pristupa ili pribliavanja (zu nhern) koje beskonano tei prema pravilima univerzalnosti, a osobito o prijeko potrebnoj upotrebi kao da (als ob).33 Ovdje to ne moemo razmatrati, no moete samo zamisliti kako bih oprezan bio u usvajanju, u bilo kojem strogom smislu, ideje regulativne ideje. Ne zaboravimo, budui da smo toliko govorili
32 ... razliiti interesi uma [ein verschiedenes Interesse der Vernunft], u: Immanuel Kant, Critique of Pure Reason, Appendix to the Transcendental Dialectic: The Regulative Employment of the Ideas of Pure Reason, prev. Norman Kemp Smith (St. Martins Press, 1965), str. 547. 33 Kant, Critique of Pure Reason, str. 533. Poznata nam je presudna i zagonetna uloga koju ima als ob u cjelokupnoj Kantovoj misli; no to osobito vrijedi za regulativnu ideju. To je stvar razmatranja veza izmeu fenomena kao da su zapovijedi nekog najvieg uma, kojega je na um samo blijeda kopija [als ob sie Anordnungen einer hchsten Vernunft waren, von der die unsrige ein schwaches Nachbild ist], Critique of Pure Reason, str. 555; kao da je to bie, kao najvia inteligencija, koje djeluje u skladu s krajnje mudrom svrhom, uzrok svih stvari [als ob diese als hchste Intelligenz nach der weisesten Absicht die Ursache von allem sei] (561). Jer regulativni zakon sustavnog jedinstva propisuje da bismo trebali izuavati prirodu kao da emo se sa sustavnim i svrhovitim jedinstvom, povezanim s najveom moguom raznolikou, posvuda susresti, in infinitum [als ob allenthalben ins Unendliche systematische und zweckmssige Einheit bei der grossmglichen Mannigfaltigkeit angetroffen wurde] (568). Kako bih nastavio u smjeru koji sam prethodno naznaio razlikovanjem rezerve i prigovora, rekao bih da se katkad nalazim u iskuenju da se pravim kao da nemam nikakvih prigovora Kantovim kao da. Vidjeti The University Without Condition, gdje razmatram teko pitanje koje kod Kanta predstavlja kao da.
138
o svijetu i o svjetskim kretanjima, da za Kanta sama ideja svijeta ostaje regulativna ideja,34 ona druga, izmeu dviju drugih koje su same, da tako kaem, dva oblika suverenosti: jastva (Ich selbst), kao due ili mislee prirode, i Boga. To je nekoliko razloga zbog kojih se, a da nikad ne odustajem od uma i odreenog interesa uma, ustruavam sluiti izrazom regulativna ideja kad govorim o onome to tek treba doi ili o demokraciji koja tek treba doi. BORRADORI: U tom pogledu dakle slijedite Kierkegaarda. DERRIDA: Nesumnjivo, kao i uvijek. No jednog Kierkegaarda koji ne bi nuno bio kranski, a moete zamisliti kako je to teko predoiti. O toj sam se temi pokuao izjasniti na jednom drugom mjestu.35 Uvijek se pravim kao da sam prihvatio Kantovo kao da (to nikad nisam posve u stanju uiniti), ili kao da mi je Kierkegaard pomogao da mislim izvan granica njegova kranstva, kao da naposljetku nije htio znati da nije kranin ili je odbijao priznati da ne zna to znai biti kraninom. (Naposljetku, ne mogu se ba navesti da povjerujem u to, tovie, ne mogu se ba navesti da vjerujem openito, to jest na ono to se obino naziva vjerovati). No ono zbog ega je pravilo takvog jednog intervjua nemogue, neizvedivo, jest zakon anra koji nam uvijek zapovijeda da se pravimo kao da: kao da sve ono o emu kvazispontano razgovaramo ve nisu negdje drugdje obradili, drugi ili mi sami, u ve objavljenim lancima i s razraenijim argumentima. Kako vidite, vjerujem da se moram, u svakom trenutku, praviti kao da istodobno potujem i raskidam na ugovor. S engleskoga preveo Davor Stipeti
Druga regulativna ideja istog spekulativnog uma jest pojam svijeta openito [Die zweite regulative Idee der bloss speculativen Vernunft ist der Weltbegriff berhaupt], Critique of Pure Reason, str. 558. 35 Vidi Jacques Derrida, The Gift of Death, prev. David Wills (University of Chicago Press, 1995), str. 8 i dalje.
34

2009 3 04 Derrida J

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

2009 3 04 Derrida J

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str.

RAZGOVOR SA JACQUESOM DERRIDAOM**

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

U izvorniku na engleskome prim. engl. prev.

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Derrida, Politike prijateljstva.

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

Politika misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 91-138

Razgovor sa Jacquesom Derridaom, Dekonstrukcija terorizma

You might also like