MIROSLAV KRLEA Hrvatski bog Mars

Bitka kod Bistrice Lesne

Ova historija jednoga detalja bitke kod Bistrice Lesne napisana je u poast pokojnoga gospodina desetnika Peseka Mate i estorice mrtvih domobrana drugoga bataljona druge satnije, i to: Trdaka Vida, Blaeka Franje, Loborca tefa, Lovreka tefa, Pecaka Imbre i Kria Matije, koji su svi pali kod junake navale na kotu broj trista trinaest, prolivi tako svoju kraljevsku ugarsku domobransku krv u slavu hiljadugodinjeg kraljevstva Szent Istvna, u smislu Madarskohrvatske nagodbe od godine 1868. Poivali u miru!

Gospodin priuvni desetnik Pesek Mato i est junaka ove nae pripovijesti, svi su oni ivjeli u poetku tihim i gorkim ivotom kojim ive milijuni naih ljudi to se ve stoljeima pate na naem blatu te ga svakog proljea i jeseni preoravaju da bi iz njega izvukli aku-dvije zrnja i pojeli reanj penine gibanice na Uskrs i na Boi, dva svijetla dana, kada se ne osjea teret svagdanji u kriima, ve se samo napaja blago po talama i pui i pljucka pred crkvom cijelo dopodne. U vjekovnoj magli tlake i rabote, dimnice i kmetstva i batina, u onoj feudalnoj magli koja se jo godine devet stotina i etrnaeste pod

vladom Franje Josipa Prvoga povijala nad naim selom kao alosno velo, svi nai junaci osjeali su taj svoj ivot kao neku stvar jo od Gospodina Boga stvorenu, i njihov djed i pradjed (ne budi im potueno) ivjeli su tako, pak to tu ima da se misli i to se tu moe? Sve to kako stoji stvorio je Sam Gospodin Bog (slava Mu budi i dika), i mui i jesu bokci, kada ih je Sam Gospodin Bog bokcima stvorio, i tako je to zapisano na farofu i na katastru, u paragrafima na kotaru i u zakonima kod suda, gdje je Gospodin Bog postavio Gospodu da paze na mue bokce da dobro vre deset zapovijedi gospodnjih, da plaaju porez i prireze i namete i da idu u soldate, a kada se to Njemu svidi bogme i u rat. I tako je sedam naih domobrana napajalo ujutro, o podne i podvee svoga Cvetana i svoga Lisaka i svoju bolesnu i suiavu Rumenu, svaki boji dan ljeti i zimi, po kii i po snijegu, ve trideset godina. Orali su i kopali, sijali penicu i jeam, ra i heljdu, repu i kukuruz, okopavali vinograd, kosili sijeno, otavu i otavicu (ako je bila jesen sretna i topla), i to uvijek od jutra do noi, da su ih krsta probadala, jer je naa zemlja jalova i visi, pak treba da se duboko ore i ljudski gnoji da ne izda i ne zataji. A sve je to bilo teko. Jer: orati je teko. Po brazdama gacati mokrim sijui i drljajui je teko. Blago dvoriti je teko. Vol je vol, a svinja je svinja, i njima treba sve da se postavi gotovo. I slama i sijeno i sjeka i djetelina! Gnoj treba da se ispod njih ostrue i da im se nastre i da se marva oelja, a mora se sve to, mora se, jer ako se propusti jedan

jedini dan, ve je eto drugi zinuo kao propast, pak se zato mora! A sve stoji zlo i sve mora ovjek sam! I voe treba da obere i ocat da prea i konoplju da bije i platno prede, jer je sve fabriko skupo, pa mora da se nategnu sve sile da ne bi krepao ovjek gol i bos. Jer: ovjek vrta zdenac (bez zdenca se ne moe), to proguta hiljade. Bijeli kuu, to odere; i klijet treba da natkrije ritkom, pa mlaci poderu desetinu, a ako hoe da obue sebe i druinu, treba da talu isprazni. A gdje su jo obveze, stari dugovi, hipoteke, advokati? Nikad brigama kraja! Kramar odnese pune korpe jaja i graha za dvije-tri zdjele, za stakleni cilindar i pantljike; opanar na sajmu odere kou s ovjeka za te proklete opanke; porezi natjeu, nameti vuku na jednu stranu, financi i andari na drugu, lugari, kancelisti, oficijali, kapelani, uitelji, svi oni nose i kradu: jaja i ivad, rakiju i vino, slaninu i orahe (kao tvorovi i kune), a svi biju po muu kao po marvi. I vidi mu dobro da je on nekako najdonji i da su na njega silu toga navalili, ali kad i vidi - to to vidi - ta ima od toga da mu je to sve jasno? I inovnici i andari, kasarne i oblasti, opine, spisi, uredi, sve je to naim junacima izgledalo kao stroj koji je po gospodi doktorima samo zato izmiljen da bi se bogekom ivotu napipala ila i da bi se prebrojale seljake vree i svinje i kobile: ali sav taj gospodski, doktorski, kraljevskotrojedni stroj i sve te kraljevske uredbe tog inovnikog stroja omalovaavale su onaj silni i nesavladljivi ivot u njima, i kad su ti nai junaci razmiljali o sebi i o svome ivotu, to je onda otprilike izgledalo ovako: "Ovo je moja koliba, kojoj je krov

strm, i kinica se slijeva lijevo i desno i ne curi mi tako na glavu. To je dobar izum da mi voda ne curi na glavu, i to mi je dao djed moj pokojni u batinu, taj moj aavi topli krov, a ja u ga ostaviti sinu, jer je to mudra stvar: krov nad glavom. (ovjek bi bio kao marvine da nema krova.) Sjedim ja pod tom svojom gljivom i gledam dim kako kulja, voda nebeska tee i natapa oranicu. I to je dobro. ena mi lie povjesmo kao pauk, u loncu mi se kotrlja krompir, a nalo bi se i koje masno rebarce u dimu na tavanu. To je sve. Vie mi zapravo i ne treba. Dobro je ivjeti! ovjek zapali lulu u sumrak i gleda ute oi maje u volovskoj pari u tali, gdje blistaju kao krijesnice! Dobro je ivjeti!"

Sva ta bijedna zagorska, prigorska i kalnika sela i naselja, rasuta po umama i jarugama, doivjela su u svojoj prolosti mnogo i mnogo katastrofa, i taj posljednji habzburki rat, to je ujahao u selo jednog predveerja, kada se ito mlatilo i mainalo i sva seoska gumna odzvanjala od muklog nabijanja, taj nesretni rat nije bio za ove ljude ni prva ni posljednja nesrea. Pogorjeli su oni nekoliko puta do temelja, pomrli od kuge i kolere, od gladi i batina grofovskih: kada su ono Turci pregazili karlovako-podravske tvrave, spalili su sav taj kraj, a austrijski arkebuziri iz Parme, Piacenze i Spezije i kondotjeri panjolski i vicarski, pod stjegovima austrijskim i papinskim, porobili su sve to se dalo do posljednje kobase u dimu i posljednje niti u tkalakom stanu, poslije katastrofe stubike, godine 1573. Strijeljali su

po tim ljudima madarski andari u smislu Nagodbe od godine 1868, silovali im ene i djevojke etrdesetosmai i zelenokaderai za Custozze i Solferina, a ene rodilje su novoroenadi i dalje svojom vlastitom rukom rezale pupak srpom i ustajale trei dan po porodu, mrtvaci se polijevali vinom kao i u stara poganska vremena. To to se po obalama evropskih mora podigla i propala silna carstva, to se pootkrivale nove zemlje, to se ivot izmijenio iz temelja, sve se to ovoga ivota ovdje nije ticalo nita. Jest! Posazidale se po dolinama crkve i kaznionice: kamene zgrade sa stjegovima i krstovima rimskim, s gromovodima i orguljama, reetkama i paragrafima: ali sve te kaznionice i uredi i crkve nisu jo juer bile, a moe se dogoditi da te crkve i spisi i paragrafi opet ni sutra ne budu, a Jezuevo i Sveti Jalabet i Sveti Ivan prozvat e se opet Lisjakom i Vujom Jamom kao i prije toga, pa nikome nita! Slava Bogu! Gledajui stvari i mjerei dogaaje ovim uzvienim i iskusnim mjerilom, naravno da se nai ljudi ba nisu mnogo uzrujavali na taj takozvani rat. - Hja! Rat! - Eh, Bog moj! Rat! A to se tu moe? Ve gospoda doktori znadu to hoe kad guraju taj rat! - To je gospodska stvar, taj njihov rat! Dogodilo se i puknuo glas da je ovome ili onome odgrizlo nogu, a bogme i glavu; ene su stale da vonjaju po judiformu, pa se ulo da se

podigli neki u zeleni kader (ali taj vie ia bogatae nego kmetove, taj zeleni kader, pak e ve neto biti to e biti). - Bilo je da nije bilo rata, pak e i opet tako biti da ga ne e biti! - ene se istinabog pokvarile, ali ni muevi po kasarnama i pitalima nisu bolji! - Svakomu svoje! Tko poivi, vidjet e! Sve ima svoje vrijeme. Svaka sila za vremena! Sve je poelo idilino. Jadnim teacima i marvogojcima, koji su itav jedan ivot spavali po talama i gurali se s rogatim blagom, njima se zbivanje u asfaltiranome gradu (gdje, kad pada kia, plonici sjaju kao zrcala) priinilo u prvi mah lakim od onog oajnog i crnog tegljenja, i tako im je bilo kao da su iz svog nesnosnog, tekog, robijakog ivota isplivali - na minutu. uli su oni govoriti o jednoj udnoj zemlji larafiji, gdje peene race i pilii lete u usta ovjeku, po livadama pasu prasci i odojci na ranju, a srebrne ure i lanci vise po drveu, i taj ivot u gradu priinio im se u prve gradske dane takvom larafijom. Sve sami zelheraji sa suhomesnatom robom! Sve same butine i rebra i crvena slanina debelih svinja, pak su smrtonosne rane zapeene lijepo masnom crnom aom, a kroz krvave rupe prodrli avli, te vise naduvena crijeva i cijede se trule kobasice i miriu varci po zdjelama porculanskim, opletenim drotom da se ne raspadnu. Samo suho meso! Pun grad suhoga mesa! unke vise kao zastave! I na cimerima mesarskim odsjeene glave bijelih odojaka, rasporeni telii oko crkve, bijele plahte na vjetru sve lijepo polivene mirisnom svjeom krvlju,

krvave - mesarske ruke otisnute na plahtama, sve same fine brijanice to miriu po najfinijem sapunu, pa se njiu barbirske zdjele i kripe i cvile na vjetru da je milina. Pa kolike jo slavne krme i cimeri sa finofajn namazanim farbama, sami crni maki i kanoniri, muae, pa opet bijeli maki i oguljeni pilii polomljenih zglobova, pozabadani viljukama peterorozim, pa velike ae pjenuavoga piva, a po oknima masne palainke i krafni i pogae i pogaice, sve to mirie, sve to pjeva. Kako tu mora da je divno u nedjelju poslije podne, kada ovjek nosi u depu itavu mazdu, pak jo gucne frakli ljivovice i gverca, zasladi se licitarskim srcem i sve zalije vinom i pricerima, pa kad je cura i tambura i harmonike, drme trese krmom, a enske su sise tople, da ih sve grize i na nepcu upaljenom osjea slani znoj enskoga tijela i sukrvicu, golotu, te plee kao fanik krvavi, napio si se divno, sve same cure, slukinje, tirkane podsuknje, crvene pantljike, gola crna blatna koljena i stegna, drme, tambure, berde, dudu, du-du, digu-gigu-dajca, baba ljubi zajca, juh-hu-hu, juh-juh, ijuhhu-hu.

I gospodin priuvni desetnik Pesek Mato i domobrani Trdak Vid, Blaek Franjo, Loborec tef, Lovrek tef, Pecak Imbro i Kri Matija poeli su tu stvar ratovanja ovako idilino, s drmeom u nedjelju poslije podne, ali je stvar kasnije bogme narasla i zapalila se kao rana i bogme su ti nai junaci mnogo stotina i stotina kilometara proputovali vozom i pjeke i mnogo se najaukali po pitalima i zatvorima i mnogo

istina spoznali do onog nedjeljnog jutra kada im je bilo sueno da padnu jedan za drugim kod Bistrice Lesne, u navali na kotu trista trinaest. Onoga jutra, kada je trebalo da doe do bitke, bio je domobran Trdak Vid od svih najtuniji. Sanjao je o svojoj djeci, a onda se sjetio praznine, one uasne praznine u koju je zagledao nema tome pet dana i neto ga je steglo u grlu te nije mogao niti da popije svoju crnu kavu, nego ju je izlio u blato. Ba nekako pred njegov odlazak u grad, u kasarnu, pokopao je enu, a na kui ostalo mu dvoje djece, stariji deki sedam, a mlai etiri godine. Sa svojim i eninim rodom se posvaao, i sve dok nije stigao telegram da se ide, on je mnogu i mnogu no prostenjao na smrdljivoj slamnjai, to i kako da on to rijei sa svojom djecom? Onu posljednju no sinula mu ideja da poe na presvijetlu kraljevsku hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku vladu, gore na Markov trg, pred samoga svijetloga Bana, da se Banu potui: to e biti s njegovom djecom kada on ode na frontu, pa neka svijetli Ban neto uini u toj njegovoj stvari. I tako je na Trdak Vid mnoga vrata obio na Markovom trgu i na mnoga uzalud pokucao: nije znao bi li ostavio kapu na glavi i pozdravio kao pravi vojnik, ili bi se sagnuo s kapom u ruci kao pravi mu i kmet kada moli svoje pravo? I tako je negdje salutirao gologlav, pa su mu se smijali, a negdje su ga opet bacili van, jer je prosta svinja i ulazi u uredske prostorije pokriven, "valjda mu se ui na glavi ne e prehladiti". Tako se na tome krinom putu po onim beskrajnim

hodnicima i sobama kraljevske vlade namjerio na jednog ovjeuljka, koji je imao beutne oi, a nad glavom mu je plamtjela uta plinska svjetiljka treperei glasno; u sobi je bilo polutamno. Otpjevao je Vid Trdak onomu ovjeku svoju tualjku, a taj ga je stari s beutnim staklenim oima sluao, gledao preko njega u zrak i punio Riz-Abadie-tuljie srednjefinim Be-ha-duhanom i slagao cigarete jednu za drugom u katulju, koja tek to nije bila puna. - Da! Dobro je, kume! uo sam ja ve to sve, dragi moj! Da! Ali kamo da vam smjestim ja vae dijete? Mi nemamo tu mjesta za vau djecu! Mi moemo da uzmemo s vama zapisnik! I tako, dragi moj kume! - Je! Prosim ih, gospon doktor - bumo rekli - poglaviti! A kaj meni zapisnik bu? Ja ne znam kam bi z decom! - A koliko grunta imate? - Dva rala! - A kuu? - I kuu! - No! Pa zato ne bi djeca ostala na kui? - Je, gospon doktor! Bog budi njimi! Ali sedem letje starei star! Kaj to more ostati sam? - Vidite, kume, vi dobivate mjesenu potporu! Pa dajte komu u selu potporu! - A kaj je to, ta piiva potpora? Za to nigdo ni nee! - Pa dajte rodu! Imate valjda roda?

- Imam ga, imam, ali bi bole bilo da ga nemam! Kakni je to vraji rod? Da Bog da, voda ga poplavila! Vre bi me trava pet put prerasla da je tak kak meni moj rod eli. Brazde su mi preorali, kuu zruili, kaj buju moja deca pri taknem rodu? - Je! A ta vam mi moemo, kume? Mi djecu principijelno u grad uzeti ne emo! Jer ako ih uzmemo, djeca e vam se protepsti. Proletarizirat e vam se djeca! Buju bogija postali, razmete? - Je. A kaj ja nis bogec, gospon doktor? Em smo si mi bogija! - Neka vam djeca ostanu doma na gruntu! Vidite, kume, narod na ionako propada! Pak to e biti od nas ako nau zemlju napustimo, ako se proletariziramo!? Buju vam deca postala klate gradski, kume! - A kaj ja bum njimi? Ja ih onda moram zagutiti da ne krepaju! Kaj ja morem da mi deca klate ne postaneju? I sam se klatim kakti fakin, Bog njimi, poglaviti! - Kume! Dajte ih nekud dobrim ljudima! - Ah, prosim ih, a gde jesu ti dobri ljudi? - Vjerujte mi, kume, u interesu vae djece nema smisla da ih povlaimo u grad! U interesu je vae djece da ostanu na zemlji! - Ali gde buju, gde buju za pet ran Kristuovih? Gde buju ostali?, zavapio je Trdak Vid oajno u jednoj smrdljivoj sobi na Markovom trgu i dolo mu je da zaplae, tako ga je stislo u prsima. "Ta za Boga miloga! On putuje sutra na frontu! Kako to ovomu "doktoru" tu nije jasno da on sutra putuje na frontu?" - Ve e se neto nai, kume! Mi emo lijepo pisati dopis na opinu!

- Biljenik je tat i lopov! - Mi emo pisati upniku! - Ah, prosim ih! Na veleasni, mahnuo je Trdak Vid rukom. - Pa pisat emo mi ve svima! Svima, kume! I na kotar i na upaniju! Urgirat emo da vam se povisi potpora! Sada e ionako biti poviene potpore. Eto! Sada emo lijepo zapisnik sastaviti s vama, kume, pak e sve biti dobro! Potpisujui tamo gore na kraljevskoj vladi onaj zapisnik, javila se u Vidu Trdaku jedna neugodna misao da je taj zapisnik la i da tamo nema zapravo nikakve kraljevske zemaljske vlade, ni svijetloga Bana, ni bilo ega, nego ovakav jedan kratkovidni ovjek to puni cigaretne tuljie i slae ih jedan do drugoga u kutijicu. On je o tome ve mnogo puta mislio da su ti zapisnici, uredi i spisi prevara i la za bokce i za mue, ali mu se sve to tako konano i neopozivo jasno do onoga trena nije javilo jo nikada. Sve je praznina i nigdje nema nikoga, samo u jednoj polurasvijetljenoj, mranoj, kuroj sobi sjedi ovjek sa staklenim oima i puni cigarete Riz-Abadie srednjefinim Be-ha-duhanom. Do domobrana Trdaka Vida stupao je u dvolanu drugoga dvoreda domobran Loborec tef, stari fronta, a rana ga je na desnom ramenu pekla pod remenjem teleaka i manliherice. On je zaludu premetnuo puku s desnoga na lijevo rame; svejedno ga je zarezotina sjekla i smetala kod svakoga koraka.

Ganjao se domobran tef Loborec po grabama i juriima amo-tamo i pao ranjen u stegno; ozdravivi u bolnici, opet je bio baen na frontu, gdje se razbolio od tifusa, dugo umirao i nije umro, nego ga bacilo u oporavni odio; ve je bio odreen za estonedjeljni dopust kada je pala u bolnicu neka izvanredna komisija i tako njega i jo trideset i sedmoricu bacila u kasarnu k bataljonu. Loborec tef nije bio oenjen ni dva mjeseca kada su ga otrgli od njegove ene, i on je tih est nedjelja dopusta osjeao kao "svoje sveto pravo", koje mu nitko nije bio vlastan oteti, pa ipak su mu oteli to njegovo "sveto pravo". Ogoren tako, pao je u tihu apatiju i nije mario ni za to. Prije toga drage je volje istio cipele potasnicima, i kada su ga slali u kantinu, on je trao tamo i natrag; ali sada bi gunao na sve povrijeen i trebalo ga je iknuti i opaliti nogom u stranjicu da potri na zapovijed. Kada se satnija opremala na frontu, bio je na strai; a slijedei dan nije vie za njega bilo cipela. Govorili su potasnici o nekoj krinji u glavnome skladitu, koja da nije stigla, a poslije su ga ismijali. "Neka samo ide u poderanim cipelama! Gospodin koji se sa curama skie kada se satnija oprema..." - Na strai sam bio! - Ku! Mar van! Vole bezobrazni! Bio je na prijavku, zapisali su ga i nije dobio svoje cipele i tako se otputio na bataljon da tui svoju satniju, da dobije "pravo svoje", zato da lopovima u magazinu pokloni svoje cipele?

Ali su ga iz bataljona izjurili nogom, rekli su mu da je Lepoglavan, pseto, vol, svinja i tat! "Neka samo pazi da ga ne objese jo do jutra!" Kotrljajui se niza stube bataljonske, ogulio se na ogradu i poao u dubokoj potitenosti do magazina; magazini su bili zamandaljeni tekim ocalnim prekama i zakljuani lokotom. Sve je bilo pred njime zamandaljeno i zakljuano lokotom, a on nije traio nita drugo nego "svoje sveto pravo"! Treba da se shvati pravna svijest staroga frontaa! U ono vrijeme pred odlazak, kada ih olovo od osam magazina otrih naboja stee oko pasa i kada se po bataljonskim noarnama bruse bajonete, te cijele dane cvile brusovi i goli ocal, onda frontai osjeaju u sebi neke prapoetne, vuje snage, to se bude u dubljinama. To se krvavo i zvjersko osjeanje postepeno gubi u etapnom blatu i patnjama logorskim, ali u kasarni, gdje je sve jo operetno, gdje blijete maevi, zvee trube, stupaju ete u taktu, tu se frontai osjeaju kao junaci. I kada se mjere s bataljonskim pisarskim osobljem, ti jadni ljudi sami sebi izgledaju kao neki gorostasi i divovi, koji idu na velike podvige, u pokolj, krv, vatru, a ne e ostati pod toplim krovom kao ovi lopovi, pisari, vindleri, maroderi, tati i sive lijene pekarske svinje i liferanti."Dobro je ovim jeevima bataljonskim! Ne e oni zepsti sedam dugih noi u marvinskom vagonu, gnjide proklete, nego e cvrljiti crne buhe na papiru u toploj sobi, derati komis i guckati pelinkovac! Zato ne bi i oni pomirisali kako kugle cvre?" To se u frontaima budi mrnja gladnoga kurjaka kada mirie toplu talu, i

zato nije dobro dirati u frontae, te se iskusni i miroljubivi pisari u ove posljednje dane klone frontaa kao gubavaca. Pognute glave i tuan vraao se Loborec tef natrag od magazina, svijestan ve da e sada morati otputovati u galicijsko blato s poderanim starim cipelama i da e od prve kie dalje imati mokre noge, kada je tako u mislima, ba nasred bataljonskoga dvorita, nabasao na debeloga narednika mita, glavara sviju skladita, pak se odluio da jo jedanput pokua sreu i da se kod vrhovnoga zapovjednika sviju magazinskih cipela i avala pritui kako je to s njime i kako su ga srezali nepoteno i svinjski. Stao je pred mitom i jo lijepo tram kvrcnuo petama, da stvar to bolje ispadne, ali se mit uzrujano iskesio. - Idi k vragu! Daj mi mira! - Gospodin narednik, pokorno molim, ali moje cipele... Gospodin narednik, kome su itav dan na diviziji pili krv radi nekih dvadeset i sedam kruna i esnaest filira u jednoj protunamiri, sraunavao je partije robe i problematine svote i traio zaboravljene izdatke, pak mu je Loborec izmijeao sve kombinacije, i tako je planuo. - Mar, ti tat zagorski! Svi ste vi tati! - Nisam ja tat, nego ste vi meni moje pravo ukrali! mit zapravo nije uo to ovaj tu eli i to on tu govori, nego je mita razbjesnila ta neuvena drskost, da ga jedan prosti domobran

zaustavlja i da mu jedan prosti domobran veli da je krao, kada su mu cijelo prijepodne na diviziji svirali to isto madarski vindleri. I tako je uio Loborca tefa, glasno, iz sve snage, da se rijei ve svega toga do vraga. Ba u taj tren prolazili su preko dvorita kuhari s velikim kotlom vrue crne kave, i Loborec, u bunilu bjesomunom, u povrijeenoj frontakoj asti, da njega, koji sutra putuje trei put na frontu, tu na rajonu uka jedan magaziner - "jedan tat kramarski", skoio je na narednika, pograbio ga i bacio u kotao crne kave. Okupan u kipuoj kavi, mit je povukao sablju, zahvatio Loborca u lijevo rame, zasjekao ga duboko u meso i tamo u polutmini, meu oupanim kestenovima, kraj prolivenoga kotla crne kave, razoruan od strae, priprave i kuhara, osjetio je domobran Loborec tef da sve to to se dogodilo nije bilo dobro. Ranjen, krvarei, izbijen, prestraen nekim ratnim paragrafima i strijeljanjem, on je jo istu no pristao na kompromis, pristao je da onako ranjen otputuje na frontu, samo da izmakne komplikacijama i strijeljanju po ratnome sudu, jer je povukao bajonetu na viega; tako je sutradan doista i otputovao u vruici s pijanim transportom, koji je reao kao menaerija divljih zvijeri i kleo Gospodina Boga i sve svece nebeske od zapovjednika do onoga jadnog zaviraa na repu voza, to je neispavan drhturio na zadnjem vagonu sa svojom crvenom zastavom za signale.

Bilo je to u vrijeme kada je rat sazrijevao i kada se po tim putovanjima frontakih transporta osjealo da su lanci negdje ve pukli; nije vie bilo zastava ni glazbe ni cvijea, nego se prevaljivali kotlovi s gulaem, jer to nije gula nego smrdljiva mokraa, to nije govedina, to su kuhane make; bacao se tvrd pljesnivi komis u prozore ekaonica, mlatili se kelneri po restauracijama kolodvorskim, razbijale se svjetiljke; a kada je netko bacio ik u stogove preanog sijena, to su stajali nagomilani do visine dvokatnice na jednoj madarskoj stanici, i kad je transport krenuo osvijetljen rumenilom poara, svi su se smijali glasno.

Negdje u Karpatima, gdje su slova na stanicama bila ispisana irilicom i gdje su tik uza stanicu stajale crne visoke strmine, sve posute crnogoricom, pobila se jedna madarska eta s Tirolcima na maingevere. Loborec tef je uo neto da navodno jednom Madaru nije dospjela porcija njegove crne kave i da su Madari unijeli u kolodvorsku ekaonicu blatan zahodski lonac, a na to je zapovjednik stanice ustrijelio jednog momka; ukratko: pobili se vojnici. U onim rojnim prugama to su polegle preko tranica, u onom regetanju strojnih puaka, telefoniranju, dovikivanju, pucnjavi osjetio je Loborec potrebu da se i on uplete u tu bitku, jer je sigurno da je opet jednome ovjeku oteto njegovo sveto pravo. Kada je saopio tu svoju ideju svome vagonu, ljudi su slegli ramenima, kimnuli glavom, pljucnuli, pak se opet istegli na slami

umorni i gladni, glasno zijevajui, svi izgrienih i izbodenih lica od otre sjeke na podu vagona. A ta je ideja grizla i kopkala u Loborcu tefu cijelo vrijeme putovanja. "to on ovdje opet putuje na frontu kada to nije pravedno? Bio je on ve vani u grabi, odleao je on vani ve svojih sedamnaest mjeseci. I dopust mu njegov nisu dali, koji mu je pripadao po svim pravilima, i cipele su mu ukrali i rame su mu raskrvarili i ovako krvavoga bacili ga opet van, u maglu, u blato, u krv, u smrt."

Bilo je tiho nedjeljno jutro i magle se puile na istoku, gdjegdje osvijetljene jedva primjetljivim pjegama svitanja. eta je stupala kroz umu, u blatu i kinici, i nije se ulo nita, samo tuckanje oruja, lopata i svjetiljaka. Osjeao se golem masiv umski lijevo i desno od puta, a u Loborcu tefu svrdlala je uvijek jedna te ista misao: "Da se je tamo dolje u selu, gdje su noili, zavukao u talu i zakopao u gnojnicu i tako ostao do noi, bio bi se rijeio svega i mogao bi da se vrati. Ranjen je, krvari, primili bi ga negdje u bolnicu. Spasio bi se od svega i ne bi trebao da se mui kao ivotinja."

eta se zaustavila na jednome istacu u polutmini; oficiri su ekali telefonske zapovijedi, a ljudima je dan odmor. Ljudi su namirisali bitku. Ve dva dana uju se topovi, a netko tamo naprijed iz prvih dvoredova otrim, piskutljivim glasom pripovijeda kako nikako ne moe da se sjeti kakvo je bilo lice onome ruskom

ovjeku koga je on posljednji put, kada je bio ovdje vani, ubo u ivo meso. "Pod bukvu se sakrilo magare, ali je on njega bajonetom ieprkao iz unja te ga Rus u ovom natezanju ugrizao, eto na, tu, u lijevi kaiprst, jo se i sada pozna trag ugriza duboko u kosti." Vonjalo je po mokrim jelovim daskama, od kojih su divizijski telefonisti tamo na istacu sabili svoju kolibu, i puio se dim; jedan je telefonist prao kotlove i govorio ljudima kako su tu, na tu istu telefonsku tangu prije dva dana objesili pijuna. "Zaelio se ljiva i kruha, da se najede pred smrt, i dali su mu ljive, neka se najede tih ljiva. Ali nije mogao da grize, tako je bio prestraen te su mu se cijedile napolje i tako je izgledao kao da mu na usta tee krv. A nije bila krv nego ljive!" - He-he! - Ni kruh nije mogao da grize, nego ga je samljeo dlanovima i prosuo ga po blatu, da ostane pticama! - A to radi na Rucner? He-he? - Ah! Bolje je njemu nego nama! - Skoro da mu je i bolje! - Dobar je to bio ovjek, teta za njega! Opaalo se po rijeima da je taj "na Rucner" po svoj prilici uivao iskrene simpatije u satniji i da su ga ljudi voljeli i potovali. Bio je on pisar u civilu i mnogo se nagladovao po provincijalnim opinama, a onda mu je uspjelo te se zavukao u jednu smrdljivu sobu visoke kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade na

Markovom trgu i tamo ravnalom crtao registre i punio skrialjke brojkama i slovima. Taj "na Rucner" proitao je u ivotu nekoliko knjiga o tome da Boga nema i da e demokracija bezuslovno i sigurno spasiti svijet, i sve se to u njegovom mozgu zaplelo; on je mnogo sebi razbijao glavu kako zapravo stoji s tim Bogom i s tom demokracijom? ivci Rucnerovi nalazili su se davno ve u prilino rastrovanom stanju i bubrezi su mu bili istroeni kao prodrto reeto. On je to pitanje svojih ivaca krstio "ivanom dezorganizacijom", a o bubrezima je uvijek govorio kao o neemu to ima svoju posebnu razornu tendenciju i "to da je ono"! Pod time "da je to ono" Rucner je mislio da rjeava ba ono najskrivenije i najtajnovitije u ivotu. Osjeao je on kako mu zubi trunu i ispadaju, a lijezde (neke masne otrovne lijezde duboko u njemu) da ne funkcioniraju kako bi trebale. Sve je u njemu propalo. Srce mu je bespomono treperilo u masi dogaaja i on je osjeao to svoje gnjilo srce kako treperi i osjeao je kako mu nokti sami od sebe rastu kao mrtvacu; razmiljajui tako o tome da je "to - ono", tuno je i nesretno ivio prije no to su ga svrstali u bataljone i nastrijelili dva puta. On je, u civilu jo, najvie volio da ee po nasipu smrdljivoga kanala na kraju grada, kamo se valjalo blato i smrad itavoga grada i gdje su skakali takori ogromni kao kunii. Rucner je u ono vrijeme sebi iskonstruirao konaan i vrlo tuan pogled na svijet, koji se sastojao od temeljne ideje da itav grad postoji zapravo samo zbog ovoga smrdljivog kanala. Ljudi se kolju i pate, gutaju kalorije i putuju,

piu knjige o tome da "Boga nema i da e demokracija spasiti svijet", a to sve samo zato da bi u posljednjoj konzekvenciji iz sviju patnja i ideja potekao ovakav jedan crn i blatan kanal. Taj se pesimizam u Rucneru poslije njegova frontakog iskustva samo jo utvrdio, i on je tovie i u demokraciju posumnjao te vie ni o njoj nije htio da misli. Svejedno! Demokracija ili nedemokracija! Sve e ipak konano svriti u blatnom kanalu!

U selu Bistrici, gdje su noili, spleo se Rucner s kovaicom, koju je upoznao prije dvije godine, kada je prolazio ovim krajem. Bila je ta kovaica ena rodilja, kojoj su ustrijelili ovjeka, te je tako ostala udovica s petero djece. One noi ostao je Rucner kod ene, i nije u svemu tome bilo nita naroito. Topla postelja, mnogo crveno-bijelo ispruganih perina, jaka znojna enska bedra u perju i negdje daleko mumljanje topova. Jaha je jedan sa svjetiljkom gacao preko blatne ceste, i to se ulo kako konj teko izvlai kopita iz blata. Sipila je magla. Sjetio se je Rucner da je na stolu u kuhinji (poploenoj crvenom ciglom) ostavio svoju lulu, i ba mu se u taj tren tamni taj prostor u kome gaca konjanik uinio neobino dubokim. Zaplakalo je dijete u sobi, a on tu stoji glup, bolestan, ostavljen. Tako su ga nali drugoga jutra u sjeniku gdje visi na debeloj gredi. Drao je u lijevoj ruci lulu i neobino je djelovao na Vida Trdaka. Bili su zajedno u istome dvolanu, pa kada bi bili zapovijedani dvoredovi desno, onda se Vid Trdak oko Rucnera okretao kao krilo oko vratnice

i skakao uvijek Rucneru u dvored; tako su mnogo zajedno razgovarali i u dvoredu i u vagonu i u kasarni: Rucner je poznavao brigu Trdakovu, ali ga nije nikada tjeio. - Ti e umrijeti i tvoja e djeca umrijeti i ja u umrijeti, a zato se nitko ne e uzrujavati! Molim ja tebe! ta ti misli da ja ne poznam Markov trg? Ti misli da tamo sjedi onaj stari kratkovidni pisar i da puni Riz-Abadie-cigarete - to? He-he! I ti misli da je on doktor? Nikoga nema tamo! Ni onoga staroga doktora nema, ni Bana, ni Vlade! Sve je prazno! Sve e to u crni kanal! "Eto! Bio je ovdje, jo je juer stupao ovdje u dvoredu, a sada ga vie u dvoredu nema! Jednostavno je istupio iz dvoreda!" Rugali se iza Vida Trdaka ljudi bataljonskom zidaru Viktoru, koji je dobio od gospodina majora dopust jedino pod tim uslovom da poe kui i da ustrijeli enu kao kuju, jer ga je ona na najpodliji nain prevarila sa starim mlinarom (dok je on ovdje na fronti krvario, ostavila je ena kuu i preselila se na mlin), pa se eto Viktor vraa natrag bez rezultata! - Sluaj me, Viktore, rekao mu je bataljonski zapovjednik pred polazak na dopust. - Ja te putam s fronte! Dobro je! Ali mi zadaj potenu rije da e tu svoju kuju ustrijeliti na svaki nain! - Evo, gospodine majore! Na moju potenu rije! Ustrijelit u je kao kuju! I otputovao je zidar Viktor s fronte i nije ustrijelio ene! "Gdje ti je potena rije, Viktore? Viktore!"

Izali su iz telefonske kolibe oficiri (svi u kauuku i gumiji), zajahali konje, razlijegale se zapovijedi niz bataljonsku tjelesinu, i sve se opet pokrenulo teko i umorno.

ovjek koji je odluio sudbinom naih junaka u bitki kod Bistrice Lesne zvao se Rikard Weisersheimb, Ritter von Reichlin-Meldegg und Hochenthurm, a bio je u inu generaltapskoga potpukovnika i operativni ef one armijske skupine u kojoj se naa zagorska eta izgubila kao jedva primjetljiv potez povuen crvenom olovkom na sivoj isprecrtanoj karti jedan naprama sedamdeset i pet hiljada. Na toj karti gospodina potpukovnika nije se vidjelo da je taj itavi kraj bio izrovan granatama (kao da su zemlju izmrcvarili pobjenjeli veprovi), i te hiljade to su se onoga jutra micale nevidljive i tihe po uvalama i jarugama terena nisu izgledale kao gomile ranjenog i gnojnog mesa, nego su to bile crvene strelice uperene iljcima na modre vijugave crte ruskih postava. Na koti trista trinaest stajala je zidana kapelica s raspetim limenim Kristom, sva izbrazdana i oguljena dubokim zarezotinama tanadi. Jedna njemaka komanda pribila je na zid crnu tablu s imenima dvadeset i devetorice to su ih tu pokopali u zajedniki grenadirski grob, jo prije tri mjeseca. Bili su to grenadiri jedne jurine kolone, to je nadirala preko kote trista trinaest na istok, a onda se fronta na tome mjestu dva puta polomila i Rusi su preli preko kapelice, a sada je opet u uzmicanju i gibanju natrag stali naputati. To pljeivo brdace, zaraslo ikarom, vladalo je itavim

okoliem i s njega je pucao pogled daleko preko potoka i polja, preko brazda i jablanova do sela gdje se poslije ponoi objesio "na Rucner" i dalje do umskoga kompleksa, gdje se dobrim dalekozorom jasno mogla razabrati razvaljena i pogorjela stanica i gdje su bili ukopani prvi zagorski postavi. Ta kota trista trinaest bila je za sveukupan razvoj odnosa od velike vanosti, neke vrste ugaoni stoer oko koga su se kretale sve kombinacije gospodina Rikarda Weisersheimba i baruna von Frederiksa, njegova dvojnika na ruskoj strani, gentlemana sa srebrnim ostrugama, boljarskim naslovom iz petrovskih vremena i visokim odlikovanjima. Taj barun von Frederiks bio je po Weisersheimbovom najdubljem strunom uvjerenju "glupan", "diletant", "neznalica" i "pacer". - Idiot! Da je onu svoju kazanjsku brigadu, to mu se juer tu raskrvarila, bacio u liniju dvadeset i etiri sata prije, sve bi se bilo dogodilo obratno! Ali ovako! Pokazat emo mi tome "paceru" tko smo i to smo! I tako je Rikard Weisersheimb, Ritter von Reichlin-Meldegg und Hochenthurm, kao da igra ah s barunom von Frederiksom, svojim protivnikom s onu stranu fronte, prekriio kotu trista trinaest crvenom olovkom i preko nje povukao crtu svojih kombinacija, a to je za brigadu naih muenika (koja se svjee izglaana i jo magazinskim kamforom nasuta utaborila iza maglenih uma) znailo da e zagaziti u krv ve slijedeega jutra, ba na samu boju nedjelju.

Potitenost je u ljudima rasla iz koraka u korak i svi su osjeali u utrobi kao neki kamen, koji sili ovjeka da stane, pa da se ljudski izmokri; svaki je as po jedan istupio iz dvoreda, stao u grabu, pak onda potrao da stigne na svoje mjesto, i tako je od toga nervoznoga trkaranja oprema na ljudima zveketala kao na tekim teretnim konjima okovana orma. Proli su pokraj razbijenih municijskih kola, kraj kojih je leao izuven mrtvac pokriven atorskim listom, a obojci su mu bili prljavi i raskvaeni; jedna je avka sjedila na boku, ali nije uzletjela visoko i opet se grakui glasno spustila u blato. uma je postajala sve rjeom i teren se iroko modeliran sputao do potoka, to je onuda vijugao duboko zarezan u blato, kao da je netko u onu gnjecavu i sivocrvenu ilovau duboko zagnjurio nadnaravnim i nokatim palcem i razderao zemlju te se zemlja cijedila gnojna i prljava kao stara rana. Vjetar je ukao suhim liem kada je pao prvi hitac. Bila je prije toga sablasna tiina, kakva uvijek obavija dogaaje: patrole, to su bile izaslane daleko pred etu, vratile su se natrag s vijeu da su ruski postavi na rubu ume, a hitac je odjeknuo daleko preko parcela i polja. Ljudi koji jo nisu omirisali baruta uzdahnuli su duboko i nije im se to sve priinilo tako stranim! "To je prasnulo kao da je negdje daleko pala jedna daska na drugu! To nije nita!" Uto je pao i drugi hitac. Jo dva. Onda mir.

Ljudi su gazili preko jednog povaljenog kronjatog stabla svi prljavi i zamusani, pak je bljedilo obraza ljudskih izgledalo nadnaravnim. Svi su stupali plaho te je tako glas gospodina desetnika Peseka u ovoj sveanoj tiini (kada je svatko osjeao svoje srce u grlu) zvuao dvostruko surovije i stroe. - No! Kaj bu? Em niste balerine! Mulci prokleti! Trkom! Strali su se svi u korito potono, to je bilo naplavljeno vodom do glenja, i svrstali se tamo; neki strani i nepoznati vojnici gacali su preko oranica, as poskakujui a as plazei. Sve to izgledalo je smijeno i neshvatljivo u jedan mah. Gledao je Lovrek tef te nepoznate i strane vojnike kako se miu po brazdama kao orai u daljini (a nisu orai i ne nose plugove nego puke), i gledao je mokru i teku razvaljenu zemlju i tako se sagnuo da opipa rukom kakva je to zemlja, jer mu je izgledalo kao da je orano duboko i ljudski i da bi zemlja mogla biti dobra. U onaj tren, kako se Lovrek tef sagnuo i zahvatio ruku zemlje, zacvrkutao je jedan vrabac, a Trdak Vid, njegov drug iz sedmog dvolana, naslonio se o njega kao da mu je pozlilo. U tihom podmuklom miru zaregetao je daleko negdje na desnom krilu u umi mainengever, pak se lomljava prelila po dolinama i talasala se sve dalje i dalje; u onom irokom talasanju jeke muklo se javio top. Top je zagrmio kao da stoji negdje na pet koraka, glasno i duboko kao muar pred crkvom na Uskrs. Javili se u taj isti tren topovi negdje daleko naprijed kao glasovi orgulja i neto je preletjelo preko jarka i potoka nad ljudima kao ptica.

- Previsoko, povikao je netko u udu. - Ku! Lovrek je uo topove i bio se napeo sav od znatielje hoe li opet da opali kad ga je Trdak Vid uhvatio grevito, kao da se utapa. Lovrek je samo osjetio to kako je Trdak Vid mekan i nekamo pue k zemlji i krv mu lopti na usta i tee mu po rukama. - Vid, Vid, za pet ran Kristuovih, Vid! Vid Trdak nije odgovorio ni rijei. Bjelutak mu se onih jabuka caklio modrikasto i krvava mu se pjena cijedila niza zube; on je gutao neke gvalje i mljackao eljustima kao da preiva. Trdak je jo uo onoga vrapca, i onaj pokli je uo, da je previsoko, kada mu se zamaglilo, i on se sjetio da je zaboravio rei onom gospodinu doktoru na Markovom trgu da moli brzo uredovanje, a najposlije da to i nije zaboravio, onaj gospodin doktor nema vremena, on puni Riz-Abadiecigarete - a Rucner je rekao da niega nema - niega nema, ni Vlade, ni Bana, ni doktora, nieg... Lovrek tef se sagnuo do Vida Trdaka i htio je da ga pridigne i da uini neto to bi bilo mudro i ljudski i na svome mjestu, samo nije nikako mogao da se dosjeti gdje je zapravo njegov zavojni omot, gdje se ono izgubio taj prokleti pakli, u torbi ili u teleaku? Nad jarugom je opet zasvirala jedna granata i ta je bila previsoka; a onda odmah jo tri, sve tri visoko. Ljudi su stali da tre kao krave pred ognjem, nije se nita razabiralo, samo vika suluda i zvidanje, te se Lovrek potpuno

smeo i nije znao ta da radi? "Da tri za ljudima, da vie, da pusti Trdaka Vida ovdje u blatu, to, to?" - Mater ti ludu! Ustrijelit u te kao psa! Mar! Trgnuo se Lovrek kao oda sna. Pred njega je stao desetnik Pesek i grozi mu se revolverom i vie iza svega glasa i kune; nigdje nema nikoga, svi su ljudi nekamo nestali pod zemlju, samo on tu stoji i gospodin desetnik Pesek s revolverom. Posluno kao blae potrao je Lovrek do jednoga panja, i nije bio od toga panja ni tri koraaja kada je negdje pokraj njega udarila granata i mlaz ga je zemlje bacio u potok. Jedva to se trgnuo od Trdaka i pao u vodu, okomiti je crni stup vode i blata poletio uvis desno i odmah isto takav crni stup zemlje lijevo, i tako je zemlja poela da skae kao kapljice po mlakama za oluje: tu jedna i tamo druga, pa sve vie i sve bre. Lovrek je osjeao mokro ruho i rubeninu kako mu se lijepi za kou, a oi su mu bile poprskane smjesom gnjile zelenkaste balave mahovine i ruke krvave od Trdakove krvi. Na laktu ga je ivo palilo, tamo se ogulio, i na koljenu ("to nije nita, mala ogrebotina"), fiju, fiju fiju, zvidale su otre niti zrakom, kao na streljani kad su u zaklonu postavljali table, i debeli se komad obronka odvalio iznad njega mastan i teak, kao tijesto odrezano noem. uli se vodeni mjehurii kako klokou u blatu: klok, klok. Zvidaljke su resko pitale i pucalo se negdje naprijed u ipku i kupinama. Truba je jedan etveronoke brzo kao majmun trao po jarku te je Lovrek htio da zavie za trubaem, gdje je druga satnija, ali

se u onoj ornjavi to je jeala nad humom nije ula ni jedna rije, samo su granate brundale kao berde. Tutnjava je rasla sve vie, i pokraj uha Lovrekova zviznulo je zvonko tane kao da je iglasto. U isti mah se drugo zabolo pred njim u zemlju i razderalo je, a zemlja je zajauknula tromo i duboko, kao to jauu dotuena stvorenja. ulo se kako se u umi kala jedno deblo od kronje do korijena. Lovrek je leao na leima u zavijutku potoka, gdje se napajalo blago i gdje je sve bilo izgaeno papcima i zasmreno kravljim kolaima. Htio je da se okrene, da se podvue pod povaljeno brvno ("bilo bi mu toplije"), ali nije mogao da se makne od nekog neizrecivog umora, kakav nije osjeao ni onda kada je mlatio ito u najveoj kolovoznoj vruini. Kao da mu je tijelo raskvaena vrea cementa, takvu je teinu osjetio u nogama, a oi su mu se sklapale; on je jo samo toliko drao otvorene vjee te mu se u zjenice nalijevala tanana vodoravna crta svjetlosti, te se kroz masnu koprenu kao kroz suze vidjele kapljice kie to su se po pauini sklizale s lista na list. Lovrek tef se jasno sjeao toga kako ga je Trdak pritegao za remen i kako je posve mekan stao da bljuje krv i kako je Pesek zalajao na njega s revolverom u ruci, a sada su se sve te predodbe uvlaile u neto mekano kao zgaena pueva ticala i sve je izgledalo tako balavo i gnjecavo i hladno. udno je bilo Lovreku to se gospodin desetnik Pesek toliko izderao na njega i zgrozio mu se jo revolverom, a sada lei eto do njegovih nogu, zelen, gluh, ne mie se, a bijeli oblaii rapnelski lijeu mu nad glavom, kao snjene grude.

Zemlja se sipa kao da je netko lopatom baca, i sav taj dim i to blato, sve je tako gluhonijemo i tiho.

Loborec tef bio je duboko zaokupljen svojom idejom kako bi to bilo da se je on zavukao u selu negdje u gnojnicu kada se bila osula prva artiljerijska vatra; on je ostao leei u jaruzi kao stari i iskusan veteran, koji znade da je prvi princip uspjenog i mudrog ratovanja ostati leei i zariti glavu u blato i miriti to dulje to bolje. Ostao je tako nepomian i ukoen i kada se trgnuo, nije znao je li to bilo samo jedan hip ili strano dugo; izgubio je svijest o vremenu i izgledalo mu je kao da se probudio oda sna, a oko njega bili su sami Madari i madarski kleli i ili naprijed. Jedna se silna madarska ljudeskara zaustavila nad njim i opalila ga nogom u trticu, pa je i on ustao i potrao za Madarima. "Idu Madari, ide i on! Svejedno! Madar ember! Alamvaut. Mora se! Jo e ga ustrijeliti madarske svinje kao psa! On je ostao dok je mogao! Sada svejedno!" Ruski dvojnik gospodina potpukovnika Rikarda Weisersheimba, barun von Frederiks, "diletant" i "idiot", koji je juer tako lakoumno upravo hazarderski - proigrao svoju kazanjsku brigadu, nije dao da mu otmu kotu trista trinaest nikakvim protunavalnim trikovima. On je precizno predvidio taj udar i zato je jo prolu no podupro itav postav dvostrukim topnikim priuvama i crvenom olovkom na karti privukao nekoliko erkeskih transporta, to su putovali ve tri nedjelje

po blatnim stanicama ruskim, i tako izdao zapovijed da se fronta dri dok ovi transporti ne stignu. Crni zemljoskoci dizali se od granata lijevo i desno. Loborec tef ustrao se kao izgubljeni mravac u tamnoj kolonadi crnih aavih stupova dima i jama, te se zasopljen, usijan, bez daha, bacio u vatru omamljen, kao da ga je netko akom udario po nosu. To je bila gruda zemlje. Puili se masni crni oblaci dima, a iverje raskoljenih debala, ikara trnovita i blatna zemlja, sve je to vrcalo nad glavama ljudskim. Loborec je osjetio kako ga je neto toplo pokropilo po licu, a kada je povukao prstom da vidi to je to, bio mu je prst krvav kao da je zgnjeio stjenicu. To je kropila krv. Ljudi su vikali lijevo i desno, ali se nije razabirala ni jedna rije, a grmljavina i iglaste niti puane tanadi mitraljeza i vatra, dim, jauk ranjenika, teak i opojan zadah baruta, sve se to uvlailo u oi i ui, u pore i nerve, pak je Loborec, od teke neke potrebe da se nekamo sakrije, kao kukac zario lice u zemlju i teko disao. S njega se puila para kao s konja. Desno je netko jauknuo i to jaukanje ispunjavalo je Loborca kobnom tjeskobom. Osula mu se po tijelu skrletna vatra, i on se kao svrabljivac stao grepsti po dlakavim prsima, po stegnima, po koljenu, te mu je dolo da se svue gol, da se osovi, da pobjegne, da se pogrebe po tabanu to tako avolski svrbi, da zavie, da se razdere ali se u to tik pred njime zabolo jedno tane i zviznulo nad njim. Loborca je u taj tren spopao osjeaj da mu se to tane zabolo u oko, i on je

poeo da pipa svoju onu jabuicu i zaudio se da je ostala na svom mjestu netaknuta. Vjee treperile su nervozno od neprestanoga praskanja eksploziva, te u onoj kii tanadi, to se sipala kao zrnje, nabubrile su mu opne modane i tako je sve u njemu tutnjilo kao da netko udara njegovom lubanjom o zid. U jakoj vruini to mu je lizala iz utrobe od neobino silnog tlaka eksplozija, u apsolutnoj trenutanoj tmini, zatisnuo je Loborec oi rukom i zgrio se u namjeri da se jo dublje zarije u zemlju, kada je sve planulo, i on je dignut vatrometom zelenih iskara osjetio kako je izbaen, kako se preokrenuo nekoliko puta, kako je gologlav i sav zalijepljen od blata to mu plazi za vrat, te ga zalijeva teka i zaguljiva fosforna smola i sve ga golica u nosnicama i duniku da kihne. On bi bio kihnuo, ali se nije usudio ni trznuti i samo je sluao puke to su klopotale kao klopoci u vinogradu, na brzom vjetru; onda bu doel sveti Mihal... Dugo je tako ostao nepomian, a onda se ohrabrio i polako stao da pipa po sebi, je li jo iv? Iskopao se iz zemlje, a pokraj njega leala je neija glava. To je bila glava iz jurine kolone s kacigom, svezana remenom kao potanski zamotak. "U dvoredove desno kren! Zbogom! Juri! Bog mu daj dui lehko!" Jedan je razbijeni kundak zazvrndao visoko u dimu, a po brazdama povlaio se bijeli plin i sve je vonjalo po paljevini i po sirovom eljezu, to je neprestano cvralo i gasilo se po mlakama, kao potkove u kovanici.

Loborcu je palo na um da bi bilo dobro da izdube tu svoju jamu, u koju ga je bacio valjda sam sveti Rok, i tako je s tekom mukom poeo da trai svoju lopatu, to mu je spuzla na lea, i dugo se tako natezao i muio s remenom lopate, a kada ju je konano izvukao, neto je zveknulo i lopata mu je u visokom luku izletjela iz ruke. "Odnijelo je", pomislio je on smotavi se u jami u klupko, kada je u slijedei tren opet neto zviznulo i Loborca je zapeklo na glavi. Meso ga je eglo, ogrebotina je krvarila, i on je sav blatan i prljav tackao po glavi i as glupo gledao u krvave prste, a as se opet gladio po glavi, i srce mu je kucalo ivo i glasno. Pred njime u hrpi zemlje leala je neija kabanica, a jedno tane otkinulo je gumb te kabanice i gumb je zazvrndao kao prasence kada se pastiri prasikaju na livadi. "To je geler, vrag mu mater, i jo jedan."

"To netko ba po meni strijelja, mater mu krvavu", domislio se Loborec i posegnuo za svojom pukom. Njegove puke nije bilo nigdje, ona je ostala u jarku, i on je tu, zaklonjen neijom leinom, leao bez puke, jo uvijek u mislima da bi bilo mnogo pametnije da je ostao u bistrikoj gnojnici nego da se tu na oranici da zaklati na samu boju nedjelju. Do onoga asa on je jo uvijek bio ovjek koji je mutno osjeao da mu je uinjeno krivo i da bi bilo potenije da se obori na one fakine i peke, liferante i kaderae vindlere; da uzme puku i da pone strijeljati sve one lopove u pozadini od generala do bataljonskog ustera. Kao pitomo blae on se bojao te vatre, ali

zarivi sada njuku pod zelenu kabanicu nepoznatog madarskog mrtvaca, raskrvavljen i razdraen u dubokom osvjedoenju da to netko upravo po njemu puca, on je pograbio puku i stao da strijelja u maglu, u blato, u kupine, u nita! "Komu je on to skrivio? Njemu su oteli njegov estonedjeljni dopust, i enu su mu roenu odbili od njega kundakom kod plota kasarnskoga! Razmrcvarili su ga, po pitalima su ga povlaili, ukrali su mu cipele, i sada jo po njemu strijeljaju? Tko je ta svinja koja po njemu strijelja! Da vidimo tefa Loborca, hoe li on dugo da trpi da ba svi po njem lupaju?" Tako je bjesnio Loborec tef i puka mu je grmjela kao motor, cijev se dimila i drvo se zapalilo i fieci su vrcali usijani iz magazina kao iz sjekarnice, a na prstima tefovim puili se bijeli mjehuri od opeklina. On je putovao na parostroju bitke punim tempom.

Divizijski mrtvozornik Pali (u civilu ak i nervik koga svaka, i najmanja sitnica ivotna gui u grkljanu i cakle mu se oi od neke neizrecive tuge) brojao je u pukoj koli Bistrice Lesne mrtvace od prologa dana sa kote trista trinaest. Prvi bataljon zagorske pukovnije, koji je bio na lijevom krilu, stradao je najjae: sedamdeset i dvije smrtovnice leale su od prvoga bataljona na stolu divizijskoga mrtvozornika aka Palia, koji je te mrtvake papire ljutio iz utih metalnih korica i slagao materijal u spise i skrialjke divizijskih gubitaka. Od drugog bataljona stradale su druga i trea satnija. U

drugome vodu druge satnije ostala su leei sedmorica, i to: desetnik Pesek Mato i est domobrana. Prvi po redu bio je domobran Kri Matija. Roen, cijepljen, pao, ostalo iza njega u prilogu: dva pisma, dvadeset i etiri krune, depni no, ogledalo. Prvo pismo Kria Matije, pisano tekom teakom rukom, bilo je od Katice Rode, a glasilo je ovako:

Daimadem poletna krilaca poletjela bina tvoje zamamne grudi da imadem oko sokolovo zavirila biu tvoja raskona njedra da imadem gjengje oko vrata obavila bi njim tvoje srce samo da mi bude ljepi i tomiliji i to drai. Eto tolikote ljubim a dauustreba i ivot svojbi poloila za tebe. A ipak kakoto razaberem iz tvojega pisma kara me i napominje dati vjerna nisam nebojse ti zame mili moj, ja jedino kroz tebe mogu postati blaena i zadovoljna i to opisati nemoem srce u izvaditi i pred tebe postaviti dau njemu gleda lik svoj i cjeli da se vidi kako te ljubim. Lajavi jeziki nemogu da miruju pa imene prem nevinu i nedunu ogovaraju. To je meni moj ouv kriv koji bi htel da ja njegova postanem dok se moj Pepo iz Talije vrne doma. A ti uto neveruj. To je alosno kad tvoja majka mene psujeju jer spavam pri ouhu a gde bi ak ne prinjem kad kod tebe nemrem, jer kaj Pepo veli ak se doma vrne jer je tefek Franceti s Pepom u Taliji bil i Pepo je iv i zdrav Hvalen Isus i Marija dovienja Katica Rode.

Drugo pismo domobrana Kria Matije nije bilo od Katice Rode, nego od Ljubice Jankieve, po svemu sudei jo neudate djevojke.

Evo mili i ljubavni pozdrav od Ljubice Jankieve. Faljen Isus i Marija Dragi Mato Zlato moje davam vam znati dasam vau kartu primila na treega na veer i bilo mi je srce veselo kad sam dobila vau kartu. Sad vam ovaj listak piem jer mi srce neda mira dragi mato jubav moja srce moje zlato moje ljubav moja tak je stalna kao sneba mjeseina sjajna Milo moje uzmem olovku u desnicu ruku da napiem jedno pismo da mi dragi Skupa nismo. Sjajna zvijezda srca moga ljubim vie neg i boga evo sad mi iz istoga sine sunce jarko i pozdavlja srce slatko. Drago moje piitemi od onoga lista to ste primili na Majkuboju prosim piitemi jestelivi zaistinu bolesnootrovni kak je meni Kovaev Bla rekel jer ve treji put piem pa se bojim dastevi u gradu zdrccgicna u ljubavi Primite mili i ljubazni pozdrav od Ljubice Janki.

Divizijski mrtvozornik ak Pali zamislio se nad tim pismom Rodeove Katice to je eto dolo na njegov mrtvozorniki stol i tako postalo svretkom jedne ljubavne drame. Katica Rodeova sigurno je pljunula u isuenu i pranu tintarnicu i mijeala po njoj okrenutim dralom kao da zafrig mijea u loncu, pa onda itavu nedjelju poslije podne prepisivala iz ljubavnoga lista neke

harambaievsko-badalievske izraze, da bi na koncu u sve to licitarsko arenilo uplela jednu malu istinu, gorku kao kap pelina. Poznavao je ak Pali taj nain dopisivanja i naitao se on hiljada i hiljada takvih pisama, polijepljenih goliavim ruiastim aneliima i krvareim srcima, pisanih uvijek jednom te istom rukom u dijagonali iz gornjega lijevoga kuta u donji desni; znao je ak Pali ve tono unaprijed kada e doi onaj stanoviti obrat iz slatkoga u gorko, i sve mu je to izgledalo dosadno i alosno. Sjediti tu u praznoj kolskoj sobi i itati itave noi kako Eva Katanecova alje pokojnom domobranu Blaeku tri goluba. "Prvi ti ljubav vodi, drugi ti nosi poticu, a tretji nosi ruicu ja sam znala sve kaj je bilo v goricaj s Janicom Gorianevom i zakaj ti meni ne pie zbogom." I kako Pecakova Jaga pie hrvatskome kralju, "da se smerno potpisana slobodna nalazi, da se u svrhu podjele previnje oinske milosti nazonu preponiznu molbu pokorno podastrijeti usudi". Tu nazonu preponiznu molbu Pecakove Jage kraljevske su oblasti uputile slubenim putem vojnom nadlenom naslovu na tamonju svrsishodnu preporuku, a nadleni je naslov tu molbu kratkim uredovanjem putem prijavka povratio moliteljici (dotino njenom muu domobranu Pecaku), uz pripomenu da se Njegovo Velianstvo Hrvatski Kralj "nije udostojao smilovati i svoju previnju oinsku milost pruiti i dati nije blago izvolio" i po tome se domobran Pecak Imbro ne e na grunt vratiti, kao to je to Jaga bila molila, emu se

silno nadala i zato opinskom pisaru tustu gusku i dvadeset i sedam jaja poklonila. Sve je propalo! I guska i dvadeset i sedam jaja i Jagiine nade i Imbro Pecak! Sve je to u onim metalnim koricama smrtovnice, koju ljuti ak mrtvozornik Pali, gdje stoji crno na bijelom zapisano da je Imbro Pecak pao i da je cijepljen protiv kolere i tifusa, roen i oenjen u selu Trnje Jezuovo opina svetojanska. I srebrna ura desetnika Peseka Mate je tu i pod njenim poklopcem izrezak iz kalendara "otar", gdje stoji natampano da je tu srebrnu uru dobio gospodin Pesek Mato kao nagradu od Kalendarske uprave to je odgonetnuo u kalendaru "otar" objavljeni rebus "Tko rano rani, sam u jamu pada", a "Tko pod drugim jamu kopa, dvije sree grabi". Naljutio se ak Pali tih smrtovnica, naitao tih molbenica i jasno gleda on Blaekovu Maricu na smrtnoj postelji kako joj kumovi pale samrtnu svijeu: djeca plau, ona umire od suice, a njezin Franjo lei eto ovdje na katedri puke kole u Bistrici Lesnoj galicijskoj, s ljubavna tri goluba Katanecove Eve. "Prvi ti ljubav vodi, drugi nosi poticu, a tretji nosi ruicu." A da se je Loborec tef vratio k svojoj mladoj eni, naao bi je gdje se je propila. Kravu, svinje, ivad, pol rali livade, sve je to Loboreva ena zapila u ludoj nekoj zamisli da je tef mrtav i da se ne e vie vratiti. I ormar i jastuke i plahte, sve je to ona propila, i to jednu plahtu za etiri krune. Sve se na domu Loborca tefa sruilo, te da se on kojim sluajem vratio, bio bi naao svoju enu pijanu gdje onesvijetena lei u grabi i gdje se seoska djeurlija nabacuje na nju

kamenjem. On bi je sigurno bio izmlatio do krvi, pak je tako bolje da se uope nije ni vratio. A otac domobrana Blaeka, koji je prebacio sedamdesetu te je slab i bolestan i nema nikoga tko bi ga oprao i neto mu toplo skuhao: konji su mu oravi, svinje uginule, tua sve potukla, te on pie svome sinu, svojoj desnoj ruci da se vrati na zemlju, da napie molbenicu, da stane, da se prijavi da ga puste kui, jer se to vie izdrati ne da. Padaju smrtovnice na stol divizijskog mrtvozornika kao kia, a sa smrtovnicama pisma i molbenice pokojnih domobrana, i sve to ak Pali ita, registrira, i sve je to svreno i svemu tome nema vie ni medicinskog ni pravnog lijeka, ni utoka ni priziva. Nije samo tu ostao Vid Trdak sa est svojih pajdaa iz drugoga voda druge satnije, sa svojom molbenicom, na koju je zaboravio napisati da moli brzo uredovanje; brigade i divizije mrtvaca proetale su se kroz ove skrialjke i stupaju dalje u beskonanost, nijeme, pognute, jadne, nevino osuene na smrt. Idu u etveroredovima, u gluhom topotu beskrajnih nonih kolona, tucka im oprema, manliherice, lopate, noevi, uje se kako izvlae bakande iz blata, pak je divizijski mrtvozornik zastao na as u zbrajanju, naulio ui kao pas i zaustavio dah od stravine neke jasnoe. "Eto, vani stupaju zagorski rudari, to su itav svoj ivot gutali au i smrad i otrovne plinove, ustali su iz jednoga groba, zapalili svoje uljenice i idu tiho u dvoredu u drugu jamu i u nepovrat. I vinogradari

podravski i teaci stubiki, unuci Matije Gupca, svi oni stupaju vani u tmini i svi e se oni vratiti natrag ovamo na njegov mrtvozorniki stol. I on e itati njihova ljubavna pisma, molbenice, gledati one strane barbarske fotografije, listati dokumentima, i nikada tome ne e biti kraja."

Kraljevska ugarska domobranska novela MAGYAR KIRLY HONVD NOVELLA Projurivi brzim kasom uz zadimljene suionice koksa i malene bugarske kolibe i udarivi brzo preko oranica, koso poprijeko, domogao se gospodin satnik Jugovi nasipa, potoka i mosta, i pogled mu pue po sivoj maglenoj praznini vjebalita. Na maglenoj tratini nije bilo nikoga i daleko jedva su se razabirali dudovi i jablanovi jankomirski i areni majuri, a gusta februarska magla padala je sve jae i zavijala i Kustoiju i brdo Grmoicu i sela u vrbiku neprozirnim bijelim velom. Gospodin satnik pognao je Micu galopom u maglu preko mlaka i movara, u smjeru lijevoga kuta, gdje je negdje kod zapreka i barijera za konjske utrke morala biti satnija. I doista! U jedva zamjetljivim obrisima vidjele se sive mrlje, kako se gibaju amo-tamo, tre i razvijaju rojne pruge, pa vrludaju kao bez cilja i smisla. "Aha! Razvijaju rojne pruge! Tako i treba! To je pametno! To je jako pametno!" poveselio se gospodin satnik. "Da se momci malko protegnu! Ne e im nita koditi! Bit e elastiniji!"

Ali to veselje gospodina satnika pokazalo se potpuno iluzornim. To se samo iz maglene daljine priinjalo da satnija razvija rojnu prugu. Izbliza izgledalo je sve to kao kaos bez glave i bez repa, vika i trka jadna, suluda. To je satnija "ila u navali", ali nijedan vod nije podravao vatre, niti je priuve bilo, niti su patrole bile izaslane, niti je bilo komande, ni iega. Sve je bilo samo markirano, i gospodin satnik je "drutvo ulovio", kako se veli u kraljevskom ugarskom domobranskom oficirskom argonu. Ta cijela "navala" bila je samo naoko navala, a u istinu to nije bilo nita, nego neko petljanje diletantsko i glupavo. Gospodin satnik je uperio spram sredine rojne pruge i uzrujan sav, da su mu prsti noni sve podrhtavali, zapitao je nekog domobrana sagnuvi se s Mice: "Koji si ti roj, mome?" Domobran, koji gotovo nije ni uo kako je doao gospodin satnik, tako je bio zaokupljen svojim udnim mislima da se sav lecnuo i zabezeknuo od uda, otkuda se najednom gospodin satnik na Mici iz magle stvorio ovdje, te je poeo neto da zbunjeno muca i blebee. - Vole! Koji si ti roj? To te pitam! - Gospodin satnik, pokorno javljam, ne znam! - to? Ne zna? Kriste, Marijo i svi sveci boji! Ti ne zna koji si roj? Stoj! Stoj! Stoj! Poeo je gospodin satnik da vie glasno i da mae palicom po zraku. Tako je zbunio ljude, i ljudi su u rojnoj pruzi poeli dovikivati jedni drugima, i graja se razlegla iz centruma na oba krila satnije to se gubila u magli, te se usred velike buke satnija nekako teko ustavila.

- Zapovjednik voda! Zapovjednik voda! izderao se gospodin satnik strogo. - Pokorno molim, gospodine satnie, ja sam! odazvao se odnekud jedan glas. - Tko je to "ja sam"? Zar ja moram da vas prepoznajem po glasu? "Ja sam!" Hou da znadem tko je, a ne "ja sam"! Zar se tako govori sa efom satnije? Trkom amo! - Ja sam zapovjednik treeg voda, gospodine satnie, pokorno javljam! Kadet-aspirant Bubnji! dotrao je do gospodina satnika jednogodinji dobrovoljac kadet-aspirant - puki ustaa Bubnji, u civilu pripravnik III. teaja muke preparandije, deko neobino ogranien. Ukoio se pred gospodinom satnikom kao pred razrednikom i, kao da ga je strah da e pasti na ispitu, tako izgleda. - Aha! To ste vi! Bubnji! No, naravno! Nije ni udo! Bubnji! ovjee! U vaem vodu imade jedan arkar koji ne zna kojem roju pripada! Znadete li vi to to znai? To moe da povue za sobom najtee posljedice. To je neuvena indolencija! To je strano! Tu ljudi ne znaju svoju udjelbu! - Kamo navaljujete!? okrenuo se gospodin satnik spram nekog drugog ovjeka to je objesio puku preko ramena protupropisno kao lovac. ovjek se ukoio i gleda. - No! to me gleda!? Zar me jo nikada nisi vidio? Kamo navaljuje satnija? Pa zar se tako nosi puka u rojnoj pruzi? Zar si ti lugar, ti svinjo? Govori, sto ti bogova, kamo navaljuje satnija?

- Ne znam, pokorno prosim! - Be-e-e, izbeio se gospodin satnik s osjeajem vieg prezira, da, ak i gaenja. - Bik! Kelner! Eto! Tu je drugi egzemplar! Taj ne zna kamo navaljuje satnija! I s takvim materijalom neka ovjek operira na bojitu! To je grozno, Bubnji! A sve u vaem vodu! Dajte doite s tom dvojicom na prijavak. A da li vi sami znadete kamo satnija navaljuje? Na koliko se metara nalazi neprijatelj! ujete li? Bubnji? - Neprijatelj se nalazi na 1500 koraka, u smjeru Jankomira, - Tako? U smjeru Jankomira? Ta to je smjer Jarun! Vi idete na Savu, a ne na Jankomir! A vi ete se ovako etati 1500 koraka pred neprijateljem, i on ne e pucati? Mislite? Je li? Zar mislite da su erkezi glupi kao Zagorci? Ovi se lugari panciraju na misu! Ne znaju udjelbu! Ne znaju kamo idu! Pa tko uope zapovijeda tim pogrebnim drutvom? Zapovjednik satnije je ve ovdje preko pet minuta, a nije jo primio prijave! Tko je zapovjednik? Gdje je? Kadet-aspirant Bubnji javio se tiho i prestraeno: - Gospodin satnik, pokorno javljam, satnijom zapovijeda gospodin narednik Slepevi. - Kakav vraji gospodin narednik? Zar je za vas, kadeta, narednik Slepevi - gospodin narednik? Vi ste stariji, a zato vi ne zapovijedate? Vi ste kadet, sto mu bogova! Kakve su to gluposti? Gdje je taj prokleti Slepevi? No, hvala bogu da ste se udostojali konano ipak, gospodine, da se potrudite amo! Vrhovni pretpostavljeni ef ete nalazi se ovdje preko etvrt sata, a od vas ni

traga ni glasa! Kakav je to nain? To je prostota! to jo ekate? Ta hou li ve jednom da izmuzem iz vas tu prokletu prijavu? Kakva je to glupost? Vi sa cijelom satnijom navaljujete na Jankomir? Ta postrijeljat e vas kao takore! Na hiljadu i petsto! Kakva glupost! To se samo u mozgu jednog ovakvog narednika moe da rodi ovakva sirova bedastoa! A ljudi vai ne znaju kamo idu! Niti zato idu! Nita ne znaju! To je sve cirkus! No! to ekate? Prijavu hou! Rodite ve jednom tu prokletu prijavu! Na Slepevia se izlila bujica rijei, srditih i prostih. Ali nije Slepevi zaludu postao od "dalje slueeg" potasnika slubovodei narednik pete doknadne satnije i nije on zaludu kod ete linijske ve etrnaest godina, a da bi se zbog takve sitnice uzrujavao. Aktivni etni linijski narednici impregnirani su oito nekom pastom protiv sviju psovaka, i takve se bujice rijei razne nervozne gospode slijevaju na narednike bez efekta, jer oni ostaju mirni i hladnokrvni. Narednik Slepevi pustio je gospodina satnika neka se izvie, a onda mu je glasom podignutim i otrim odskandirao pjesmu satnijske prijave, resko i osorno: "Gospodin satnik pokorno javljam, dvjesta i dva momka. etrdeset i osam bolesnih!" Gospodin satnik bacio se u sedlu nauznak, kao opaljen gromom na nevjerojatnu vijest da je od momadi hodne satnije etrdeset i osam bolesnih, i bio bi moda ve planuo da se iz magle nisu pomolili obrisi dvojice oficira koji su panju gospodina satnika s ove porazne i katastrofalne injenice svrnuli na jednu drugu, ne manje vanu stvar.

"Kako? Kod satnije se nalaze dva asnika, a satnijom zapovijeda jedan obini benavi narednik? Kakav je to red? Oficiri pue, a momad vjeba!" Dva oficira, pukoustaki porunik Schwarz i pukoustaki porunik Kukolj, dola su do gospodina satnika i dva koraka pred Micom stala i pozdravila u jedan mah. - Dobro jutro, gospodo, odzdravio je gospodin satnik naoko uljudno ali bijesno. - Gospoda su ovdje kod satnije, a satnija je kao bez glave! To nisam mislio! Ne! To nisam mislio! Slepevi! Dajte satniji odstup pa je svrstajte tamo kod zapreke, pravcem na dimnjak u razvitoj pruzi! Molim gospodu na moment! Podbo je gospodin satnik Micu i poskoio s kobilom na desetdvadeset koraka, a oficiri su se pourili za njim i stavili se propisno i opet pozdravili ukoeno i mrko. - Moja gospodo, to ne ide! To nikako ne ide! Kad momad radi, pogotovo potpuno bojno opremljena momad, onda oficiri moraju da rade s njom! To zahtijeva osjeaj dunosti! To nije nain da oficir dangubi, a momad se znoji. Eto! Ljudi su zbunjeni! Disorijentirani! Ne znadu ni kamo ni kuda ni to! A vi, gospodo, preputate jednom obinom naredniku da ih kvari! Gdje vam je srce? To nisu marionete, moja gospodo! To su ljudi koji idu u boj! To nije puki ustanak! To je kraljevska vojska! Tu se radi o biti ili ne biti! Tu se radi o tome jesi li ovjek ili nisi. udi me da vam ja moram o tim stvarima da govorim! Zapovijedam! Jeste li me razumjeli? Zapovijedam da u mojoj satniji svi rade jednako! Nema tu ni ina niti protekcije. Jeste li me

razumjeli? ivimo danas u demokratskom vremenu! Molim, izvolite sada ustupiti! Izvolite, molim, gospodin porunik Schwarz, preuzeti zapovjednitvo satnije, pa kad bude sve u redu, javite mi! Hvala! Gospodin satnik je naglo okrenuo Micu na stranjim nogama, te se ona, sasuvi grmljavinu neuljudnih tonova i svu silu gvalja i jabuka arenih, propela i rznuvi obijesno udarila u tutanj i maglu. - avo odnio sve skupa, odmahnuvi rukom, mislio je gospodin satnik. - Ba u i danas da se ljutim. Dosta je! A danas bi bilo glupo da se derem! Sada u malo da se ovdje jo vrtim u krugu, a onda ionako skoro moram na bataljon! Pognao je Micu u oblom i irokom krugu kao u maneu, bockajui je pravilno vrkom ostruga i drei teku glavurdu kobile sapetu uzdama, tako da je izbacivala prednje noge otmjeno i ukoeno kao pravi pravcati kraljevski ugarski domobranski konj. Hop, hop, hop, hop, u velikom je ritmu skakao konj, i gospodin satnik je osvjeen ledenom vlagom gotovo zaboravio probdjevenu no kad je opet poelo neto nemilo da se mie u crijevima. "Ah! To je onaj prokleti trapist! Samo da nisam derao onog trapista", zaustavio je gospodin satnik uznojenoga konja i prislukivao udnoj glazbi u svom elucu, a u glavi nije imao ni jedne sreene misli. Pobuna kapetanskih crijeva, magla, fronta, Mica. I tako se iz magle ula od satnije graja i vika. Sve i protiv svoje volje naulio je gospodin satnik ui kao staro erarsko kljuse kada uje zveket oruja i rzanje konja. Ne moe se

linijski ovjek oteti tome da ne slua kad se eta vrpolji. I sluao je tako gospodin satnik viku satnije to se svrstavala u magli, pa je gotovo nehotice zaokrenuo Micu i podbo je do satnije. "Ajde, da pogledam te nesretne kuburante!" rekao je sam sebi, a kada je ugledao satniju u razvitoj pruzi, pa Schwarza gdje se bespomono vrze pred linijom, neto je trglo njime i nije mogao da ostane neutralan. "Valjda ne u kljastom kramaru, tom romaru dozvoliti da na moje oi kvari materijal s kojim sam tako dugo i krvavo radio. Da mi jo uniti cijeli posao posljednji dan, to tele!" - Gospodin porunik! Izvolite preuzeti zapovjednitvo voda! Ustupiti! - Pozor! Preuzimam zapovjednitvo satnije! zaorio je glas gospodina satnika i sablja mu je zablistala u ruci, a Schwarz se neujno povukao iza lea drugoga voda i nestao u satniji. Momci su odmah osjetili da se gospodin satnik ne ali kada je izvukao sablju, zato je dvije stotine okovanih peta zacvokotalo na gromki pokli gospodina satnika. Gospodin satnik ne vie, kada zapovijeda, iz mozga nego iz grla. Ovih trinaest godina etne slube, to gospodin satnik vie nad bezbrojnim satnijama i vodovima, tako je rutiniralo grlo gospodina satnika da je vrlo vjerojatno da bi on mogao da urla nad satnijom bez pauze moda i tjedan dana. Ne ivi crkva katolika zaludu u najboljoj ljubavi s kraljevskom i carskom i kraljevskom ugarskom domobranskom armadom; pa kao popovi crkve i oficiri su pusti vikai iz profesije. Svaki oficir, kao i

oficijelni propovjednik, raspolae stanovitim rjenikom i stanovitom koliinom parabola, koje onda upotrebljava u svoje vrijeme i na pravome mjestu bez jedne jedine svoje vlastite misli. Gospodin satnik spada u onu vrstu brbljavih kraljevskih ugarskih domobranskih govornika koji govore s nekim naroitim apetitom. Ne e on propustiti ni jedne, ma i najmanje prilike, a da ne bi zainio stvar besjedom pounom i domobranskoj dui korisnom. Pa kao to se lice popa na govornici preobraava kada se opasuje tolom i roketom, i lice je gospodina satnika sinulo u nekom naroitom osvjetljenju kada je osjetio u svojoj ruci ma, a pred sobom satniju. Sveti Duh Vjenoga Reglemana raskrilio se nad njegovom duom, i on je prestao da postoji kao individuum i kao gospodin satnik Duan Jugovi, koji imade pokvaren eludac i debelu ljubovcu i duga oko petnaest hiljada kruna, i on se pretvorio u jednog od onih pet hiljada glupih i treberskih kapetana velike habzburke Armade, koji viu ve decenije nad ljudima neumorno i koji se kao sastavni dijelovi c. i kr. sistema i mainerije napinju iz svih sila, i u grabi i kod kadera i u etapi, samo da veliki carski aparat ne zapne ni na jedan as. - U dvoredove de-e-sno kren! povikao je gospodin satnik razvukavi prvo "e" napadno dugo, tako da se domobranski mozgovi uzmognu spremiti na predstojei eksperimenat, pa kad zasijee otri i kriljivi kratki "kren", da dvoredovi samo sunu u jedan mah kao da ih je netko gurnuo.

Tako je i bilo. Ovu relativno laganu i poznatu kretnju izvela je satnija kako-tako, ali donekle ipak u redu. Vidio je gospodin satnik vrlo dobro da se satnija ba nije u polovici propisno pocijepala i da se dvolanovi nisu priklopili kao da se kreu oko osi podmazanih vratnica, ali nije htio da dira ve kod prve kretnje tamo u pobrkani red treeg voda, da ne smeta ljude odmah na poetku. "Treba da se stvar malko gane! Onda e se ve smjestiti oni prokleti glupani! U treem vodu!" - Pravac jablan! Satnijo, stu-paj! Dvije stotine domobranskih pukoustakih, bolesnih i ranjavih, krastavih i prostrijeljenih, reumatinih jadnih nogu trglo se na vlas tako kao to je to propisano u Vjebovniku za kraljevsku madarsku domobransku pjeadiju, u prijevodu akademika Tome Maretia. I ona kretenska, ogavna, prokleta, glupa, idiotska takozvana carska i kraljevska disciplina koja kao otrov kakav ukleti tee po ilama habzburkih graana ve vie stotina godina, ta uasna struja opasna i grozna razlila se po udima od dvije stotine zagorskih tjelesa. Ve stotinama godina tee ta strahovita ognjena tekuina arterijama zagorskim, i danas, ovog tunog februarskog dana kada snijeg kopni i vrane graku, dvjesta se madarskih domobranskih pukoustakih nogu prignulo u koljenu u smislu Nagodbe od 1868. u prvom hipu. U drugom hipu ve je dvjesta novih, utih, kao kamen tvrdih i okovanih domobranskih bakanda udarilo o ledinu, i satnija je poela

da se giba u topotu propisnom, pravcem na jablan, kao to je to zapovjedio gospodin satnik. Popucale su ledene ploice to su se skrutile preko noi po lokvama i mlakama. Ona mlijena kora to se zamrzla preko peata konjskih kopita, duboko usjeenih u gnjecavu tratinu, zemlja grudasta i ilovaa travom prorasla, sve se to rastopilo pod udarom novopotkovanih bakanda, i gomila se satnijskog mesa svrstana u dvoredu vodova zanjihala i ganula, kao predmet tvrd i golem. - Jedan-dva, jedan-dva, viu izmeu vodova are to sada stoje na elu i kraju svakoga voda u etveroredu stisnute kao kope. Viu are i broje takt strogo i vano, te ljudi pod sugestijom toga glasnog brojanja udaraju kao omamljeni, bijesno i vansebno, i blato uto prska i poledica se lomi kao staklovina i satnija se giba kao tvrdi paralelogram: jedan-dva, jedan-dva... To sada nije nikakva komplikacija gibati se u dvoredu vodova. Svaki domobran obino zuri u pete svog prednjaka i po gibanju ramena i bokova svojih susjeda moe da se lagano uivi u cjelokupan ritam po sluhu i jednolinom zamahu. U etveroredu satnijskom domobran je doslovno zabijen u zatvoreni i etani red i svaka regrutska satnija moe redovito precizno da se giba svrstana u etveroredu ve poslije dva tjedna izobrazbe. Gospodin satnik Jugovi, koji kasa pred satnijom na Mici, te se sav vano ustremio u sedlu i mae golom izvuenom sabljom i sam proivljava svoje vlastite poluinteligentne, budjejovikim pivom

prelivene, lirske, junkerske, sredovjene grube senzacije, on u drilu svog carskog i kraljevskog i kraljevskog ugarskog domobranskog grenadirskog odgoja eli da se dvoredovi hodne satnije pokriju kao koncem izmjereni. Zastao je on na Mici iza satnije, pa zamurivi na lijevo oko mjeri sabljom satnijske dvoredove i vidi da se dvoredovi ni izdaleka ne pokrivaju i da je cijela satnija neuredno vijugava. "O, Boe! Boe! Koliko je vremena potroio na te piljive dvoredove! A, eto! Nita! To je rezultat svega da satnija niti hodati ne zna. Idu na Ruse, a niti hodati ne znaju! Osli vraji! Idioti! Marva seljaka!" - Satnijo, stoj! Satnija se ustavila skandalozno, tako skandalozno da bi se i laike usne bile razvukle na posprdan smijeh da su zapazile ovo ustavljanje. Bila je kriva nervozna zapovijed koju je gospodin satnik izbacio nenadano i hitro, pa se momci zaustavili nejednako, kako koji i u dugim razmacima. Nastale su u koloni uslijed toga mnoge rupe, a etvrti vod jo se nije niti prikljuio i jo se uvijek gibao. To su oni nesretnici etvrtoga voda koji uvijek stradavaju najjae kod neukih i loe izvjebanih trupa. Ako se elo pouri, jedva stiu i zlo prikljuuju, a ako elo zapne, oni su koji naletavaju. A nisu krivi! rtve satnijske na satnijskom repu, jadnici etvrtog voda uvijek stradavaju zbog glupih zapovjednika.

Gospodin satnik bio je jo na zaelju satnije i bio je osobito bijesan, jer je osjetio da je sam skrivio konfuziju svojom nervoznom zapovijeu. - Mir! Ne gibaj se! Svinja uljiva! to se mrijesti, ti some gnjili, crvljivi! Ti! Tako vie i trubi gospodin satnik u ui etvrtom vodu da bi skinuo sa sebe odgovornost, i mir nastaje plah i ukoen. Gospodinu satniku osobito se svidjela misao da ovi ljudi niti hodati ne znaju, pa mu je dolo da bi bilo dobro da o tome povede koju rije. Malo citata iz Vjebovnika, to nikada ne moe da kodi. On je potjerao Micu do drugog voda i tamo se na sredini vano zaustavio. - Pazi amo! Odmor! Ali pazi amo! - Vidi li kako si bedast? Rodio si djecu i enu vara, zemlju kopa, a bedast si! Niti hodati ne zna! Eto! Niti hodati ne zna! Star si etrdeset godina, a ne zna hodati! Jesam li ti govorio ve milijun i milijun puta, govorio po danu i po noi, da na onaj prokleti "stu-paj" najprije prigne malo nogu u koljenu, kao to je to propisano! Nemoj ti misliti da je to izmiljeno! Nije to nita izmiljeno! To je sve propisano, a to biste vi potasnici morali da znate to je propisano. Tamo se jasno i glasno veli "da se noge ponesu naravno naprijed blizu tla, a da ga ipak ne dirnu, pa se onda ispruenim koljenom, te napolje i dolje okrenutim vrkom, korak ispred desne noge cijelim stopalom spusti na tlo".

- Potasnici! Tako pie u Vjebovniku! U Vjebovniku! Pa to onda povlai tu svoju prokletu nogu kao da je namoeni krapfn? Nisi frajla valjda! Nisi u crkvi valjda! to tedi, vraga, tu kramarsku kou? Udri, sto ti bogova! Nije tvoja koa nego erarska! Nijedan valjani linijski oficir ne moe pred licem svoje ete da izgovori ni rijei, a da se ne bi redovito pozvao na vrhovni soldaki etni autoritet, na Vjebovnik. Vjebovnik i Biblija dvije su najstarije knjige na svijetu. I dvije najpoznatije knjige na svijetu. Milijuni i milijuni glupana koje su s propovjedaonica crkvenih nauili na mudrost biblijsku, ti su isti milijuni bili istodobno po bezbrojnim kasarnama sviju kontinenata dresirani kriminalnim metodama ovoga Vjenoga Vjebovnika u kanibalskoj metriji naeg carskog i kraljevskog i kraljevsko ugarsko domobranskog vremena. To je dakle taj famozni Vjebovnik za madarsku infanteriju, ta sramotna kompilacija krvave meunarodne empirije. Na najmodernijim stavkama tog Vjebovnika suraivali su i japanski mrtvaci Port Arthura i Liaoyanga i pokojni ruski strijelci iz balkanskih vojna prolostoljetnih, i skalpirani Buri od Capetowna i Victorije. Sve krvavo razbojniko iskustvo ove nae kugle zgusnuto je u takvom jednom Vjebovniku, na koji se pozivaju sva gospoda satnici ovog bankirskog svijeta kao na neko otkrivenje pramudrosti. - Dakle! Jeste li me razumjeli? No onda! Da vidimo! - Po-zor! Pravac jablan! Satnijo, stu-paj!

Satnija od dvjesta domobranskih graana u smislu Nagodbe od 1868. opet je pola pravcem na jablan, a gospodin satnik ostao je s Micom na mjestu i gledao je za etom. Ta "Trinaesta hodna formacija", ona je njemu naroito srcu prirasla. On ju je sam stvorio, stvorio od "niega". to znai stvoriti jednu hodnu satniju ni od ega, to moe sebi predstaviti samo gospodin bog koji ni od ega stvara, i iskusan soldat koji znade kakav su nemogui materijal ti "zagorski mulci". A ipak je gospodin satnik od te zbrdazdola slupane bande stvorio sasvim pristojnu satnijicu. "Boe moj! Garda nisu! To je istina! Garda nisu! Ali da satnije nema, to se ipak ne bi moglo rei! Ona je tu! Sto mu bogova! Eto! Ona postoji! Ona se giba! Hoda, eto, u pozoru, i to se uje! I te kako se uje! Satnija postoji - aleluju mu svijetlu nebesku! Satnija stupa, satnija je na putu u smrt! Sjajno!" Koliko je samozatajne muke stajala ta satnija gospodina satnika. No, meutim! On je mislio ovako: "Eto! Izobrazio sam barem deset bojnih formacija od etrnaeste godine naovamo! Koliko je mog znoja proteklo za tih deset formacija? A Bog zna koji je uft u Galiciji ubrao plodove moje muke. Ja sam eto liferovao prvorazredan materijal, a majmun je neki lijepo ubrao kronenorden za moj trud. Zapravo je on tat i uft i on je meni ukrao moj kronenorden jer su ga moji momci zaradili. A ja nita! Pa zato da i ja ne zaradim kronenorden jedanput za svoj posao pravedno?"

I tako je gospodin satnik u svojoj neizrecivoj ambiciji odluio da za sebe, lino za sebe, stvori svoju satniju koju e on sam povesti na bojite i sam pokazati to znai biti kapetan Jugovi. "Jer, konano, koja korist od kaderske slave? Koja korist od hvale u doknadnobataljonskim zapovijedima i od ugleda koji po okruju leti? Sve su to ludorije hinterlanda! Treba na licu mjesta pokazati to vrijedi jedan ovjek na svome mjestu. Ako u roku od mjesec dana A. O. K. (Armeeoberkommando) ne dozna da se u postavu nalazi kapetan Jugovi sa svojim tigrovima, eto glave. Tako treba nategnuti ljude!" Vidi se, dakle, da je gospodin satnik postavio vrlo visoku mjeru koju je htio da preskoi svojom satnijom. On je htio rekord. Svakako rekord. U njegovom mozgu sve se puilo uzrujano. Gleda on, na primjer, neki naporan noni mar po kii. Uzmimo kojih pedeset kilometara. "Ide satnija pedeset kilometara! To je natovjeanski napor! Ali njegova satnija ide! Jer zna hodati! Njegova satnija zna kako je u Vjebovniku Hod propisan, i ide divlje. I stie u postav u posljednji as i baca u juriu Ruse, a u protujuriu zauzima rusku kotu te spasava armijski sektor! To je ono pravo! To! A njegovo djelo onda osvaja srca svih onih trebera kod divizije i kod kora i kod armije, i svi se rue kao kegle! Tako e on to da udesi! Ali zato treba materijal! Prije svega, dobar materijal!" Zato je gospodin satnik s osobitom panjom probirao ljude za hodnu formaciju. Gotovo je svakoga momka uzeo u ruke pa ga dobro opipao i promjerio i vagnuo prije no to ga je udijelio u hodnu. Posao, koji

ostali satnici obino svre jednom lakoninom reenicom, naredbenim putem satnijske zapovijedi koja glasi da se dvjesta i pedeset ljudi s priloenim imenikom udjeljuje iz doknadne formacije u hodnu, taj posao jedne reenice rjeavao je gospodin satnik kao osobit problem tri dana. Cijela tri snjena dana stajale su doknadne satnije njegove doknadne grupe na blatnom dvoritu, i on je uzimao jednog domobrana za drugim lino i doslovce je zidao svoju hodnu domobranima kao opekama. On je igrao svoj domino - va banque! Sav vaniji satnijski personal, kao daljinare, ordonance, trubae, sve je to on isposuivao od drugih satnija i eta. Koliko se puta samo morao poniziti da isprosi koju vrsniju silu od kojega kolege koji je ovjek kavanski pa za takve etne gluposti mnogo ne mari. Tako je na primjer rezervnom kapetanu, a u civilu inenjeru Zebiu dva puta platio veeru za desetnika Gavrana i vodnika Repia. Ta dva odlikovana strijelca, desetnik i vodnik, stajala su ga svojih sto pedeset kruna! No nita zato! Ali sada barem imade dva balvana na kojima poiva ostala gradnja sigurno. Sve je are sam moljakao na bataljonskom raportu bezbrojno mnogo puta i izmjenjivao ih i poduavao ih do nemogunosti najiznijansiranijih tehnikih sitnica. Potasnici su njegov ponos i dika. Sastavio je on za svoju gospodu potasnike litografirane preglede i arke na kojima su pregledno zapisane i nacrtane sve vanije taktike situacije. Navala na lijevom krilu! Prodor u centrum! Gibanje u rezervi! Obuhvatni eksperimenti! "Sve je zapisano na tim tabelama,

koje njegovi potasnici u depu nose. Pa kako onda da nema anse za kronenorden?" Tako je gospodin satnik dugom ambicioznom panjom, koja moe biti priroena samo jednom aktivnom i nadasve pedantnom gospodinu satniku, konano iskonstruirao i sazidao tu svoju famoznu " III. hodnu". Ta njegova "hodna" to je zapravo jedno slavno arhitektonsko djelo! Ali tu svoju "Trinaestu hodnu" on ne e da prepusti nekom tatu. To je krv njegove krvi i meso njegovog mesa, i tu e satniju on sam da vodi na frontu. Negdje u etapi galicijskoj prezentirat e je divizioneru, kome li, i prikazat e satniju ve sa dvije-tri kretnje, da je to to general gleda osobito uspjelo djelo u koje je on uloio lino neopisivo mnogo truda i poleta i rijei i vremena i zdravlja, u koje je, jednom rijeju, ulio svu svoju aktivnu kapetansku kr. ugarsku duu.

I tako je prolo vrijeme izobrazbe kao tren. Kao da je juer bio oktobar kad su regruti pod oupanim drveem na satnijskom dvoritu kisli goli kao vrapci. A, eto, to je danas nastalo od njih. Gora, opasana novim remenjem miriljivim i utim, lavina ljudeskara, fino odjevenih i opremljenih da je milota! Ve dva dana eka "Trinaesta hodna" depeu, a depee od A. O. K. nema te nema. Noas je gospodin satnik pio kod Cara Austrijanskoga cijelu no, pa je jutros doavi kui poslao ordonanca Franju do satnije da kae, ako depea jo uvijek nije stigla, neka se satnija malo proeta prije menae. I tako

je satnija izala u potpunoj bojnoj opremi da se malo eta. Jer to bi drugo prije menae nego da se eta? Dvije stotine nesretnih, bolesnih i alosnih, spram ovog habzburkog rata potpuno indiferentnih ljudi na tu je zapovijed duboko uzdahnulo. "Pa to je to? Niti danas im ne daju mira? Danas, kad mogu da krenu moda posljednji put od kadera i doma, niti danas im ne daju mira! Pa jo je mokro i snijei i magle su. to e vani na vodama vjebalita? Koga ih vraga ne putaju da budu tamo gdje su. Da ekaju u onim smrdljivim i uljivim satnijskim sobama, zgureni, utisnuvi glave u ake i u tvrdoj utnji. Nego ih i danas ganjaju! Vrag im oca i mater gospodsku!" Takve su se mutne misli kupile u glavama domobranskim kad su jutros oglasili zapovijed gospodina satnika da treba da se opreme i da podu na vjebu da se malko proeu. Ali ta se tu moe? Nemoni ljudi, kojima je oduzeta svaka mogunost izjednaene borbe i koji su predani na milost i nemilost i sputani lancima, predali se podavljeno i poeli da vezuju nove gunjeve remenjem, da natrpavaju torbe i prtljagu, da vjeaju na se i manliherice i lopate i trube, pa da se kao blago pod tekim jarmom zapute van u blato i beznadne februarske magle. I tako je zastao gospodin satnik na Mici i gleda kako se satnija giba u dvoredovima, a Mica se raskreila stranjim nogama, pa je briznuo iz nje topli vonjavi uti vodopad, arajui po snijegu i smrzavici udne oblike i dimei se kiselkasto.

- Jedan, dva! Jedan, dva! viu are od vremena na vrijeme. - Jedan, dva, jedan, dva! ori se iz grla potasnikih, te je gdjegdje neki potasnik i iskoio iz reda i stao postrance i strogo mjeri i promatra hod i vie: "Jedan, dva, jedan, dva!" udno je to vikanje ara kad eta stupa. ovjek bi mislio u prvi mah da je to neka idiotska ambicija to vie iz njih. Istina je! Imade i takvih ambicioznih glupana za koje kapralske zvijezde znae kulminaciju u ivotu. Ali u veini sluajeva to je nagon i enja za rastereenjem. Na narod je narod junjaki i ne voli jarma na sebi. On e u svom vatrenom temperamentu uiniti sve, samo da skine jaram sa svojih lea. On e iskoiti iz etveroreda i urlati postrance "jedan, dva" - surovo i divlje, a samo zato da ne mora sam da se gnjavi i mui u pozoru. Viu podoficiri i udaraju takt i satnija ide, ide - jedan, dva, jedan, dva, jedan, dva. - Pazite, momci! Sad emo da stanemo! avizira gospodin satnik milo i uljudno, sve u strahu da se stvar ne bi pokvarila kojim nenadanim incidentom. Tako se valjda i poslastiarski kalfa za glazuru svoje torte boji i dre nad njom kao i gospodin satnik nad satnijom, nemoan kao reiser nad slabim glumcima. Gospodin satnik pogna Micu skokom naprijed svu zapjenjenu i divlju, pa je onda odjednom vjetim trzajem uzde ustavi tako da su joj se stranje noge zabile u blato, i, dignuvi sablju, glasom promuklim i slabim, ali rutiniranim vie: - Sat-ni-jo-o-o-o-o! Stoj!

Onaj "o" od vokativa je gospodin satnik dugo zategnuo, a "stoj" odrezao otro i kratko, tako da je etiri stotine okovanih peta kvrcnulo u jedan mah drveno i muklo. Iz dugog i ustalasanog ritmikog gibanja satnija se zaustavila kao tvrdi zid i eka u tiini. - Satnijo, stu-paj! zakrijeti opet reski glas gospodina satnika. Zapovijed je opet zaleprala nad glavama ljudskim, a domobrani se apatino i bezosjeajno pokorili i poli umorno teglei svaki svoj crni teret, kao predmeti. O, koliko se satnija crnih uperilo u ovaj isti hip sa sviju strana globusa koncentrino na jednu odreenu liniju da se tamo, iz sviju smjerova pridole, pokolju u katastrofalnom srazu. Kao crni gigantski stubovi, tako jure beskrajne ljudske kolone jedne na druge da se polome u traginom sukobu financijalnih, graanskih, feudalnih i imperijalistikih, klimatskih i rasnih lai. A nad svakom od tih beskrajnih crnih kolona lepra po jedna mistina nevidljiva zapovijed koja kolone svojim pjevom mami u propast. A kolone sluaju zov te nevidljive ptice, i idu, idu, ve godine, ve stoljea, ve vjenost. Kolone se kreu pod magijom tog financijalnog imperativa kao meso u klaonice. O, crni imperativu nad glavama satnije! O, teretu nepodnoljivi satnijskog bola! Koliko samo bolnog tereta vue ovakva hodna satnija za sobom kad etano vjeba u magleni dan i kad eka depeu da krene. Kako je sve to zguvano i polomljeno! Kako su sve te rane pokidane i upaljene! Dvije stotine srdaca krvari u takvoj hodnoj satniji nad kojom vie

jedan gospodin satnik u otmjenoj krznenoj bundi. Jedan gospodin satnik sa ruiastim manikiranim noktima, briljantnim prstenjem, skupocjenim jelenjim rukavicama to su se toplo i ugodno priljubile uz meke dlanove. Jedan gospodin satnik sa palac debelim medvjeim elom i plavim namirisanim engleskim brkom. Elegantan i mlad gospodin satnik, neoenjen i relativno dobro plaen, na novom utom sedlu to mirie i kripi, na debeloj toploj ishranjenoj kobili koja tako ugodno grije kao termofor. Gospodin satnik tako je jednostrano odgojen da ne vidi nita, nego samo ono to je u Reglemanu propisano. On imade konate naonike na oima kao i sve upregnute ivotinje. Da ne progledaju pa da se ne uplae i ne polome jaram. Tako gospodin satnik ne vidi ranjave i bolne satnije! On vidi samo nove zelene kabanice koje jo miriu po naftalinu kraljevskog madarskog centralnog odjevnog zavoda u Peti. On vidi samo nove ute nabojnjae i kokarde trobojne, ali ne vidi da se za satnijom cijedi crveni krvavi trag od mnogih rana na srcu i dui zagorskoj kojoj se ne ratuje ni za cara ni za kralja. Gospodin satnik oito uiva u etanom vjebanju. Svojih trinaest godina etne slube, ako se odbije popreno jedna do dvije godine to ih je proveo na raznim oficirskim kursovima, mjerei estilom po tapskim kartama i dosaujui se nad terenskom plastikom, dakle za trinaest godina etne slube moe se mirne due rei da ih je proivio u etanom vjebanju. On se kroz tih trinaest dugih godina tako uivio u ovaj ritmiki tutanj kolona i zveket oruja, da ga pogled na etanu

satniju ugodno podrauje. To je slavna soldaka estetika koja u palac debelim mozgovima djeluje poput simfonijske instrumentacije. Zamislite jednog ivog ovjeka koji trinaest punih godina dan na dan etano vjeba. Od jutra do veeri svaki dan etano vjebanje! Mozak takvog ovjeka prezasien je reglemanskim ludilom kao mozak provincijalnih dirigenata valcerima. U takvom mozgu sve vrvi od vodova i satnija i bataljona, sve same pruge i kolone, mase, razvijanja i svrtavanja, sve sami pravilni paralelogrami i kvadrati i monotoni infanterijski ritam, sto i petnaest koraaja u jednu minutu. Sto i petnaest u mi-nu-tu, jedan-dva, jedan-dva, na lijepom plavom Dunavu u aru valcera. Pa koje onda udo da su se svi ti oblici u primitivnim mozgovima staloili kao sakrosanktne i nepovredive vrednote i da djeluju na gospodu satnike estetski. Tako i na gospodin satnik uiva kad gleda "etanu" satniju gdje u pozoru stupa, pa ga simetrino i uglaeno mijenjanje postroja osobito milo i ugodno dira. Lijepa je stvar kad satnija "razvija" pa vodovi u pravilnim etverokutima sijeku prostor i kao odsjeeni tono pristaju na ravnu liniju novoga postava. To su muzikalni motivi kao Wagnerova glazba! Gledajui za satnijom, dolo je gospodinu satniku te se i nehotice sjetio aktivne momadi prije sarajevskog atentata. "Eh, eh! Aktivna momad mirnih vremena! Gdje je ta aktivna momad? Gdje su oni crveni punokrvni grenadiri? Ono nisu bili domobrani! Ono su bili grenadiri! Boe moj! Kakvi divni ljudi! Prvi

vod! Sve metar i osamdeset! Pa ona prsa bivolska, pa one divne bogovske noge! Cijela se Kustoija tresla kada je takva satnija "razvijala". I ne samo da su kao gromovi tutnjili po zemlji, nego su i nabojnjae nabijali da bolje grmi! Ona njegova aktivna trea satnija s kojom je kod Batra preao Drinu. Smijali se momci u pontonima rapnelama to su cvrale po vodi! Smijali se rapnelama! Pa kako su samo jurnuli na onu kotu 216! Kukuruzovina je utala, a satnija jurnula kao vjetar. Tamo je i dobio svoj Signum! Na onoj koti 216! A sad, gdje su oni ljudi sa kote 216?" ovjek bi mislio da e sada gospodin satnik logino proslijediti u mislima do nekog poraznog rezultata da su svi ti ljudi sa kote 216 s bivolskim prsima i bogovskim nogama uniteni. Da trunu na onim mnogim kotama preko Drine, i da su kljasti i suiavi i slijepi, i da je bilo besmisleno i neizrecivo glupo prijei Drinu. Ali ne! Gospodin satnik misli po drugom sistemu. On povlai paralelu izmeu ove satnije to se u magli vue pred njim i izmeu one mrtve aktivne satnije. On promatra obje ete s apsolutno soldakog stanovita kao materijal i bjesni na ove bolesne jadnike i ljuti se na lou kvalitetu sadanjeg materijala. "Na, ovi prokleti lazari ovdje! Jesu li to domobrani? To su bokci! Ti bi pred crkvu mogli da stanu s krunicom! Te suiave mrcine to hriplju i stenju i simuliraju. Mater im griljivu! Lopovi ogavni! Kakvi su to domobrani?"

S nekom bolesnom mrnjom pogledao je gospodin satnik satniju to stupa pred njim u blatu, te mu je dolo da je pogna nemilosno i izmui do krvavog znoja i povalja po vodi, da je izdere i satre, tu stoput prokletu satniju lazara, tu satniju karikatura. Taj tiranski poriv javio se u gospodinu satniku divljaki i silno, te mu je dolo da zgazi tu inferiornu bagru pod sobom i da je uniti. U tarifi oficirskih vrijednosti momak manje vrijedi od konja, i u rubrikama slubenim najprije se broje konji, a onda momad. Distanca izmeu gospodina satnika i jednoga domobrana bez ina vea je - mnogo vea - nego izmeu konja i koijaa ili antikog roba i slobodnoga graanina. To nije distanca izmeu ovjeka i ovjeka, nego izmeu gospodina Boga Oca i neke inferiorne stvari, predmeta, i manje od predmeta: kukca. A ovi nai zagorski kmetovi koji ni formalno nisu osloboeni svog kmetstva, ti plahi i izbijeni i prestraeni kmetovi dolaze pred bi i knutu madarskih junkera i sramotan je njihov odnos spram tog financijalnog imperijalnog stroja. Junkeri u atilama i dolamama marionete su iznakaene, a najvee linosti izmeu njih istiu se kojom kominom pobjedom na ubogom kakvom naem provincijalnom steeplechaseu, ili nad kojom kasafrajlom ili smijenim dvobojem do prve krvi. To su jedini svijetli momenti u ivotu ove kretenske junkerske kaste to po kasarnama bezbrojnim i pustim tiranizira na narod ve jedan vijek: dvoboj, triper, steeplechase u Stenjevcu.

Neka degenerirana, glupa, neodreena, perverznobolesna potreba upiljila se gospodinu satniku u mozak da iz satnije izame jednu jedinu preciznu kretnju. "Jednu "etanu kretnju"! Kolonu desno, na primjer! To je barem jednostavan obrat! Samo jednu jedinu kolonu desno!" I kao izvan sebe zavikao je jasno i odreeno: - Kolona, desno! U tom pokliu nije bilo ni mrve line volje gospodina satnika Jugovia. Gospodin satnik bio je u svojoj biti meko, neurastenino, razmaeno dijete koje se po svom odgoju za posljednjih sedamnaest godina nije ni u emu razlikovalo od druge djece. etiri godine kadetske kole i trinaest godina etnog ivota proteklo je kroz mozak gospodina satnika kao fluid to potpuno izolira sve misli i sva zapaanja i sve talente eventualne, te sve prevlai nekom korom koja raste onda izmeu takvog djejeg mozga i vanjskog ivota kao crni izolator. Od onoga dana kada je gospodin satnik stupio u kadetsku kolu, pa do dana dananjega, gospodin satnik nije trebao da se brine ni za to drugo nego samo za etu i reglement. Od glace-rukavica pa do kefica za zube, od spona hlanih pa do posljednjeg najmanjeg puceta na koulji, sav komfor i udobnosti, carski i kraljevski i kraljevski ugarski Sistem servirao je gospodinu satniku. Jelo, konja, lak-cipele i dolame, slugu, novac, pa dapae i duhan, sve je to gospodin satnik dobivao tono i obilato, a za sve to nije trebalo nita drugo, nego da vri vlast nad dvije stotine robova. Gospodin satnik

nije nikada ni od koga uo da bi ta vlast bila la nemoralna i glupa. Tiranska, ogavna, varvarska forma. Nasuprot! On je imao o toj vlasti predodbu svijetlu i veselu, predodbu koja se raa u dui glupe djece kad gledaju goli ma gdje se ljeska na suncu. Dijete se veseli nikljastom mau, i zato da ne posijee njime kad je srebrn i otar? Gospodin satnik promatrao je tu vlast sa djeje strane i on ju je vrio radosno i milo i mahao njome, kao to djeca mau maem golim i otrim. Kada je gospodin satnik povikao: "Kolona, desno", on onda nije znao da iz njega vie jedna sredovjena shema paklene neke organizacije koja hoe da prodaje svoju robu od Soluna do Bagdada. O tim tezama pisalo se po opozicionalnim novinama, a te ne ita pristojan ovjek! On onda nije znao da je on bijedna jedna estica crnog stroja, glupog, ogranienog i glomaznog. Dugogodinja dresura to je otupila poluinteligentni i nemarni njegov mozak i njegovu duu pustu, nezasijanu i neuzoranu razvalila, ta dugogodinja dresura vikala je gramofonski na usta gospodina satnika programatske gluposti. On je zapovjedio kolonu desno, kao gramofon, a u njemu se puile ute polupijane refleksije kavane zadimljene, i Cigani i kasirice, i violine su cviljele u njegovom mozgu i pijano mnotvo glasova urlikalo je u njegovoj glavi. Gledao je debele bijele gole noge gospoe Loebl i neke skupocjene ipke zguvane nad koljenom mekim i okruglim, a u crijevima mu svirali udni glasovi i podrigivao se trapist od noas i kojeta kiselo i gorko. Ovakvo neurastenino bolesno dijete, jo omamljeno od sinonje pijanke, mae tu golom sabljom na

arenoj kobili i goni dvije stotine tunih i nesretnih ljudi po blatu i maglama, goni ih preko gora i dolina, krvavih i nabujalih voda u propast, u smrt. - Kolona, desno, odjeknuo je glas gospodina satnika u dvjesta domobranskih mozgova, kao vjetar s lijeve strane, to e sad na pognati na desnu ove krvave i tune i pocijepane ljude, kao nevidljivi uragan. Ljudi su mehanino poput paripa naulili ui, kao da im je netko vignuo biem povrh glave i nervozno su stali da oekuju onu udnu viku to se razlijee po satniji poslije aviza komande i koja ih onda svrstava u nov postroj i baca ih svakoga na svoje mjesto kao vree. - Kolona, desno, uo je gospodin porunik Kukolj gospodina satnika gdje vie negdje daleko i neto je progunao u uljivom mamurluku. Taj porunik Kukolj, to je tip onih naih studenata koji su svakako primjerci predratni i danas su - moe se mirne due rei - gotovo posve izumrli. Ti su studenti studirali pravo deset do petnaest godina i po svim krmama naega grada vodili polemike o determinizmu i o indeterminizmu. Oni su u Khuenovo doba osnivali germanske maevalake klubove i nosili dvobojne kulere i svaku zdravicu svravali sa: vivat, crescat, floreat! Tako! Rastepli se u ivotu po provinciji kojekuda i nisu svrili studija nikada, nego se povukli na debele opine, na unosna mjesta po protekciji ili se poenili purgarskim usidjelicama. A oni koji su jo ostali na studiju spasili se u vojsku kada je rat pokazao najbolju namjeru da potraje dulje. Postigli

su in oficirski, dobili kojeg slugu i konja, zavukli se gdjegod u kasarnu ili jamu na frontu i nastavili da piju i deru animalno. Takav jedan primjerak debele site ivotinje je gospodin porunik Kukolj. On je prije rata uvijek pobolijevao, a sada, drevna pijanica, nabrao je na fronti devedeset i est kila tako da bi mu se koa izmeu nogu odmah nakon prvog kilometra nauljala, tako je bio salovit i ugojen. Pa je zato i proklinjao kadersku glupu slubu i poveselio se kada su ga konano udijelili u ovu Trinaestu slavnu hodnu formaciju. Tako e se rijeiti svih tih kaderskih bedastoa i opet poivjeti pristojno kao ovjek na fronti. Zato je ve i lumpovao tri dana redom i tako jutros naravno zakasnio u vojarnu i sav zadihan i znojan jedva stigao satniju kod vodovoda. "Koji je to vrag vidio danas izlaziti? Jo rat! Rat! Dobro je! Rat je stvar kod koje se ljudski pije i jede. Ruma, ampanjca, konjaka, svega ima u ratu kao u kakvom erarskom bifeu. Ali koji je to avo izmislio hodati na vjebu!? To je ovaj odurni monarhijski domobranski sistem! Oca mu i mater tom sistemu! Ili se ratuje ili ne!" Tako se bunio gospodin porunik Kukolj i teturao za satnijom, a kad ga je gospodin satnik pognao u etni red, pljunuo je, izvukao svoju ravu i kao akalicu tanku sablju i odonda putuje sa satnijom kao prtljaga. Putuje tako gospodin porunik Kukolj kao zapovjednik prvog voda i misli: "Vrag ga dal i stvoril! To nije bio pelinkovac noas! To je glicerin neki prokleti. Ulje gorko. Da mi je da se ljudski izbljujem! Ona kelnerica na Potoku isto je zgodna puca! Ne bi bila "na odmet"!

Ako ne stigne zapovijed, bogami, noas u je pozvati! isto zgodni vadli! Kakva voda! Opet sam zaglibio! Tako! Sada u jo i da gacam u mokrom! Ali me pee meso! Jo u sebi vuka naribati. Vrag ga dal i stvoril!" Tako se pue nesuvisli oblici u omamljenom polusnu i peku Kukolja njegove malene svinjske oi, sve zalivene znojnim salom, i on umoran i zadihan klipe i preskakuje preko lokava i zapada u vodu i kune i tegli masnih devedeset i est kila s velikim naporom i mukom i pue i iti i duva i kune duhom odsutan i pijan. - Kolona, desno, zaorio je u njegovoj dui glas velikoga voe na Mici, i on se namrgodio. "Koji je to vrag, ta "kolona desno"? To je opet nekakva bedarija soldaka, kod koje se sve vrti i hoda! Samo to je to? Vrag ga dal i stvoril! Staromodne gluposti!" Tako se sve napree gospodin porunik i nastoji ne bi li gdjegod u kojoj modanoj brazdi otkrio neko zaboravljeno zrno soldake metrije i mudrosti, pa da se sjeti to je to zapravo ta kolona desno. Ali zaludu! Kolone desno nema pa nema! Sve sama tmina i beznae. Tako misli debeli Kukolj i hoda dalje na elu prvoga voda, jer je on moderan ratnik, a na ratitu je probanio godinu dana, i on ne ratuje marijaterezijanski nego suvremeno. - Kolona je desno, gospodin porunik, uzbunio je Kukolja vodnik Repi. To je onaj isti Repi koga je gospodin satnik kupio za sto i pedeset kruna od prve doknadne, da ima dva-tri balvana za gradnju satnije. Taj vodnik je dakle jedan od satnijskih temelja. Pa koje udo,

dakle, da se vodnik Repi, stasiti i jaki aktivni crnomanjasti vodnik, sa crvenim streljakim vrpcama na zlatnoj nori i velikom i malom srebrnom za hrabrost, nervozno vrze i uzrujava, kao to to mogu samo aktivni vodnici, koji slue ve etvrtu godinu. To su "kolovani" aktivni podoficiri jo iz mirnog vremena kada se kod pukovnija solidno radilo. Oni poznaju dunosti potasnika i Slubovnika III. dio po paragrafima, a sve linijske mudrolije etanih pokreta nose u malom prstu. Takve aktivne podoficire silno vrijea i itavom njihovom nutrinom moe da potrese jedna omaka principijelna i vana, te se oni silno uzrujavaju kod etanog vjebanja. Njihove su ui uvijek nauljene, kao u dresiranih pasa, pa samo ekaju zviduk da preskoe palicu. Po svom odgoju smatraju oni to preskakivanje palice jednom nadasve vanom stvari bez koje ne bi mogao da postoji niti kralj, niti dom, ni drava, ni Austrija, ni "Lijepa naa". U njihovom svakom nervu i ilici duboko su usjeene sve te kolone i dvoredi, razvite pruge i "mimohodi, pozori i pukohvati ", sve te interesantne stvari kojima se bavi ljudski um dvadesetog stoljea na radost poslova veih od 230%. Takvi podoficiri, to su tamne mrlje, grozne zapreke u formiranju svijesti ovog zelenokaderakog domobranskog naroda. To su centurioni cezarskih carskih i kraljevskih legija i kohorta, banditi kondotjerskih trupa i prokleti usud armija sveope vojne obvezatnosti. Da nema tih balvana i satnijskih temelja, raspale bi se carske vojske kod prvog udara granate. Doista! Vojske bi se raspale kao utvare. Ali

oni su tu i dre grau, kao pozitivne i realne injenice. Oni ive na svijetu samo za ove kolone i ove dvoredove i ovu krvavu i bolesnu grozotu naih dana, i kao psi ovari bdiju na svakom krilu voda dva po dva i ree na plaho stado u vrstama. Doe tako slobodan i bistar momak sa sela u kasarnu. Ona ga dekorativna sredovjena elegancija oficira zabljesne, i u njemu se stvori pojam o barbarskom gospodstvu koji se skruti kao beton i ni jednim se trnokopom ne moe poslije rastrgati. Gospodin Bog, to je oficir. Oficir je onaj koji imade vlast, koji je u rodbinskoj vezi sa Carem, a nosi sablju i ostruge i zvijezde kao i samo Njegovo Velianstvo u Beu. ovjek nastoji da se to vie priblii pojmu Gospodina Boga, to je jasno, a budui da je gospodin narednik blii Gospodinu Bogu od domobrana, to seljaina iz petnih ila nastoji kako da se dokopa asti, i idealom takvog seljaine postane uti pertl sa tri narednike zvijezde. rtva je stradala. Zagorac ostaje u kasarni, umre na vjena vremena, i tako se od slobodnog ovjeka pretvori u psa, u graniara, u daljeslueeg potasnika. - Kolona je desno, gospodin porunik, srdito je ponovio gospodin vodnik Repi zurei u debelog i pospanog Kukolja koji je bespomono gledao oko sebe i nije znao to bi i kako bi. Jo je stajao pod fizikim dojmom satnikovog aviza. Ali taj poziv nije dopro do njegova intelekta, i ona letargija, raspuzla i pijana, prelila se preko kolone desno, kao to se i mulj prelijeva preko rupe to je ostala u blatu od uboda tapom. U mozgu Kukolja javila se meka i dobra

mirisna postelja, kao topla iluzija, i on je gledao u mekano platno jastuka i u crvenu vunu toplog pokrivaa, i sve je plesalo pred njim u idealnim bojama. Svojih devedeset i est kila naslonio je na golu ravu i tupu sablju i u polusnu zaklopivi oi nehajno putovao dalje, kao da ga se konano to sve ipak nita ne tie. Kad nije komandant prvog voda reagirao na zapovijed, ne moe bogme ni drugi vod da provede kretnju, te se zapovjednik drugog voda, pukoustaki porunik Schwarz sav uzvrpoljio od treberske migoljivosti. Taj Schwarz, to je elavi neurastenini staraac, te bi sam Gospodin Bog znao kako je on dospio u ovu Trinaestu hodnu. Valjda mu je netko od bataljona uinio psinu, pa ga bacio iz etapnih formacija u hodnu. Pograbio je netko ceduljicu gospodina porunika Schwarza, pak ju je lijepo iz etapne tabele premjestio na drugu, hodnu. I tako je Schwarz dospio u Trinaestu hodnu i tako e u boj s Trinaestom hodnom. Bio je ve i na bataljonskom prijavku da se potui, ali su ga ismijali. Opkolili ga sami visoki zidovi i zapreke, i tu se ne moe nita. Jedan jedini otvor, taj vodi na frontu. to se tu moe? Sluio je Schwarz godinu dana negdje u tirolskoj etapi, pa je za talijanskog navalnog nastupa u maju 1915. ak sudjelovao u jednom okraju i dobio Signum na koji je osobito ponosan. Posve neki abnormalan, bespomoan ovjek je taj Leutnant Schwarz koji e sa Trinaestom hodnom otputovati u smrt isto tako bespomono. "Valjda

je slabouman, dok ne liferuje robu - nego se po etama povlai i ratuje" (misli o njemu Trinaesta hodna). U etapi nauio je Schwarz da izvodi dvije-tri etane kretnje, te kako ba naroito dobro znade da na vrijeme okrene drugi vod u kolonu (to ba nije teko ni komplicirano), htio bi on da se istakne pred gospodinom satnikom i uzrujano gleda povrh etveroreda, to je tamo s prvim vodom, to to prvi vod eka i smeta satnijsku harmoniju. Tako se vrpoljio Schwarz kao ae, te bi ovjek mislio da e sad na dignuti ruku i namigivati sa dva prsta uzrujano da upozori satnika kako on svoju lekciju znade napamet i moli odliku. Gospodin satnik se otrijeznio od svojih razrovanih, bolesnih refleksija. Da je prvi vod propisno reagirao na zapovijed, on bi, vrlo vjerojatno, i dalje fantazirao o mekanom koljenu gospoe Loebl i sluao Cigane, ali tako se uzrujao. Podbo je Micu i naletio na Kukolja. Kukolj tu sada ne znai samo linost gospodina porunika Kukolja, nego on reprezentira svih pedeset momaka prvog voda. Svih pedeset njih, svi su oni sada Kukolj. Kukolj, Schwarz, Bubnji, tako se veli, a pod time se uvijek razumijeva pedeset - pedeset glava, pod Kukoljem, Bubnjiem i Schwarzom. - Prvi vod, Kukolj! Kukolj! Prvi vod! Kukolj! to e biti? Kolona, desno! Prvi vod! Sto mu bogova, prvi vod! - Tako vie gospodin satnik najurivi Micu na prvi vod koji se sav usplahirio od debele kobile i poremetio, to je jo vie zavitlalo bijesom gospodina satnika.

- to je to? Vi mulci prokleti! Zar se bojite jednoga konja? Krave vi bedaste! To je konj! To je obian konj!, projahao je gospodin satnik u srditom zaletu kroz prvi vod kao kroz vodu i razagnao ljude bijesan to su se prestraili njegove Mice. Ljudi se iza repa kobilinog opet svrstavali i stupali dalje u smislu prvotne zapovijedi smjerom na jablan. - Hej! Gospodin porunik! Gospodin porunik! Dobro jutro! Dobro jutro! Kukolj se trgnuo od matanja o postelji i o snu i skupio se muno, te blesavo zirkao as u gospodina satnika, as u gospodina vodnika Repia koji mu je, nakreveljivi se i namrekavi usne u desni kut da se ne vidi, doaptavao: "Desno front! Desno front! " - Desno front! izdere se Kukolj bespomono i nehajno za Repiem, a kako je zapovjedio na krivu nogu, razbio je korak cijelog prvog voda. Zlo je kod momadi koja nije izvjebana, kad izgubi korak, jer se onda teko sklada, pa se tako i prvi vod nakon okreta desno uskolebao rastepen i polomljen bez ritma, bez koraka, bez smjera. Gleda gospodin satnik rastepeni prvi vod gdje gmili raspuznuvi se u blatu, pa vie: - ae ! Kakve su to piljive ae? ae, korak! Svijetla vam nebeska! Korak! - Jedan-dva, jedan-dva, viu gospoda potasnici iz svega grla i udaraju ljude kundacima pod rebra, guraju ih akom u lea, vuku za ui, poikavaju ih i svrstavaju kako treba i kako se to pristoji. Jedan-dva! Jedan-dva, kako vraga da etiri ae ne bi ispljuskale jedan vod u red,

pogotovo kad je jedan od njih balvan satnijski i temelj gradnje. Jedan-dva! Jedan-dva! Jam-brek! Vrag-ti-ma-ter! Dr-i-ko-rak! Mulec-Sve-tec! Gla-vu-van! Tr-buh-nu-tra! Paj-tak! Svi-nja-gu-ba-va! Jedan-dva! Jedan-dva! Sve to ritmiki na slogove raskidano urliu potasnici te rijeima i akom, kundakom i nogom sabiru raspreni vod u svrstanu etu, a vod posre pod udarcima i vod se opet polagano slijeva u zajedniki topot, propisan, uglast i ukoen: jedan-dva, jedan-dva! - Ruk! ruk! ruk! ruk! vie Repi sav usplahiren i uznojen u svojoj novoj prekrojenoj kabanici: - Ruk, ruk, ruk! Nema eto niti itavih sedam dana to je Trinaesta hodna opremljena, ali je Repi ve preko svojih satnijskih veza uspio da prekroji kabanicu, kao pravi kico. Nije to sada vie ona neugledna i neukusna zelena vrea to se navorala pa visi preko ramena, ve je to elegantna kabanica "daljeslueeg potasnika", dobro izglaana i besprijekorna kao oficirska, i to ne priuvnoasnika ve aktivnooficirska. Ve trei put fasovao je Repi kabanicu u hodnoj formaciji, te se po trei put sprema na frontu. Prvi put prostrijelila mu nogu strojopuka na etiri mjesta. Drugi put ga sasula granata. A trei put su ga kao osobitu vrsnu i kod izobrazbe naroito upotrebljivu silu poslali u zalee, a sada ga je gospodin satnik nanjuio i kupio ga i vozi ga sa sobom natrag van. On e mu kod njegovih ambicioznih pothvata na fronti svakako trebati! Zvone srebrne medalje na Repievim grudima i on

vie kao pomaman: "Ruk, ruk, ruk, ruk!" A mila je stvar uti glas tako vjerna ovjeka, pa gospodin satnik ne moe, a da ga ne bi pohvalio. - Dobro je, Repi! Dobro je, Repi! Prvi vod! Gledaj Repia! Tako treba! Ruk, ruk, ruk, jedan-dva! Bravo! Neka slatka milina razlijeva se Repiu tijelom i on se smjeka, te ga dolje kod trideset i treeg kraljeka sve neto stee, tamo oko rudimentarnih kotica repa, i sve mu dolazi, da mahne tim imaginarnim repom, kao pseto to su ga pogladili. I tako se prvi vod skupio nekako zaslugom revnoga Repia i uperio pravcem na stenjevaku crkvu iji sivi i kao musavi toranj stri u magli iznad granja i malenih porazbacanih kua. Skupio se prvi vod i udara stegnut i skalupljen novim smjerom na stenjevaku crkvu. - Desno front, krijeti iz pokvarenog i vonjavog starakog zubala Leutnanta Schwarza, a drugi vod, vod podravskih kokoara i tatova, vod u pedeset procenata momadi najmlaeg godita, vod mlijenih i bijelih regruta i golobrade pastirske djece to je dosad podrezivala frule i ganjala marvu te jo nije primirisala praha, taj drugi vod udara i lomi da sve prati i tutnji, da je prava milota. Ako u kojem vodu Trinaeste hodne formacije vlada dobro raspoloenje, to bi se moglo rei da je drugi vod u svojoj polovici jedini koji danas nije tmuran i desperatan. I to je ta polovica neiskusne i neuke, lude, zdrave, naivne djece koju su kao drebad pognali u kasarne i upregli. Ta djeca boluju na neofiliji i luduju za novim i nepoznatim senzacijama dana. Monotoni ivot kadera im je dojadio pa se vesele putovanju, novim

varijantama fronte i rata, i malo su se razigrala rakijom pa udaraju ludo. U njima gori djeja iluzija o novom. O, ugasnut e ta iluzija u njima, ugasnuti! Isto tako kao to je ugasla u ovim blijedim i bolesnim starim deziluzionistima to teko kalju i vuku ovaj teret austrijske i madarske gluposti. I oni su bili jogunasti i mladi, razigrani i ludi, i srnuli su kao divlji onoga augusta kada su padale zvijezde. Srnuli su da uhvate iluziju i pjevajui su srtali siti i pijani i nabijeni snagom. Pa to je nastalo od svega? Pljesnive jame, gnojne jame, smrdljive bolnice, patnja i uas. Nita nije ostalo! Da ih puste kui, to bi najbolje bilo. Da oru, da se oporave. Da jo ozdrave! Da ozdrave od te gospodske bedarije! Ali djeca u drugom vodu nisu proivjela tajne. La se njima jo nije otkrila! I djeca sru, ivot se ponavlja i sve ostaje na istome mjestu. - Dobro je, drugi vod! Izvrsno, drugi vod! sokoli svoj elitni drugi vod gospodin satnik blago zanesen i ugodno iznenaen svojim dragim drugim vodom. - Tako treba, sokoli moji sivi! Dobro je! Dobro je! A lica se ara sva sjaje od radosti i ire se usne u nasmijane, izobliene kretenske grimase, a mozgovi bubre od ponosa da se drugi vod tako divno kree svijetom, pa sve podstrekuju i bodre i bockaju pastirsku djeurliju ne bi li ornjava dosegla neuveni i nevieni maksimum: "Ruk, ruk, ruk!" Trei vod pod kadet-aspirantom Bubnjiem i etvrti pod vodnikom Madarom Hajoem dobro su okrenuli i na vrijeme, te je gospodin

satnik, sunuvi u galopu, pretekao satniju i sada na elu pred etom okrenuo konja, mae sabljom i vano rastegnuvi slogove vie: - Pr-vi vo-de, stoj! Prvi vod, koji je meutim opet bio uhvatio korak, stao je ukoen i nepomian. Na est koraka prikljuio se iza njega drugi vod pod porunikom Schwarzom u tutnju nenaravnom i afektivnom. Ljudi su u nekoj prostoj demonskoj sugestiji doista dosegli vrak i tukli divlje, kao avoli opsjednuti, uvjereni da su to trikovi koji dobro djeluju na glupane kakav je njihov kapetan. - Vode, stoj! zakrijetao je gospodin porunik Schwarz neobino visoko da ostane u ekstatinom naponu svog slavnog voda, te je napeo sve glasovne tetive do posljednje mee pa se onda ukoio kao votanica u sredini "meuprostora" kao spomenik. - Vode, stoj! kliknuo je kadet-aspirant Bubnji u treem vodu, i on se zabio est koraka iza drugog, kao to je propisano u Vjebovniku. - Vode, stoj! zaustavio je s madarskim akcentom vodnik Hajo etvrti vod, i satnija je stala u koloni, ukoena i tiha. - Dobro je, drugi vod! Dobro, Bubnji! I etvrti vod, bravo! Samo prvi vod treba da se skupi! Sve e biti dobro! Mora biti dobro, sto mu bogova! Samo sad kad si stao, sad stoj! Ne mii se! Pokrij ! Na vlas pokrij! Trei vod, trei dvolan! Pokrij! Malo lijevo! Lijevo! Ti mulec! Ta-ako! Tako! Dobro je, vie satnik i polagano bocka Micu na desno te kilji preko ispruene sablje na dvolanove i vrste da se

dobro pokriju, jer je to vano da dvolan pokrije dvolana. Izvidivi tako cijelu liniju skoknuo je s konjem postrance. - Odmor! Kao da je pukla oma ili se slomio zapon, sve je popustilo. Klecnulo je dvije stotine koljeninih jabuica i zabibalo se dvije stotine tekih domobranskih glava. Satnija se poela nakaljavati, iseknjivati, namjetati i mrijestiti. Kao poslije mistinog intermezza po crkvama, kad popovi pokazuju hostiju, pa je tiina, a poslije zamrmori uanj i gibanje i tutnjava klecalima, tako je i ovdje nestalo misterija stege i preko satnije se prelio ljudski nemir. Zveknula je negdje lopata ili tucnula bajoneta, popravlja se otro remenje to stee, namjetaju se bakande to gule meso do krvi, pa se prstima poravnavaju obojci zguvani da ne peku, i sav taj surovi i brutalni jaram to je sputao gomilu ljudskog mesa namjeta se da bude nekako podnoljiviji i laganiji. Posegla je po koja ruka da popravi crveno-bijelo-modru kokardu ija je pribadaa iskliznula, pak je narodna hrvatska trobojnica spuzla na elo, te bi ovjek imao potrebu da ovim simbolom Nagodbe od godine 1868. otare svoj hrvatski domobranski znoj. Veu se svilene trobojne, trikolorne, jakobinske, jelaievske vrpce kojima je satnija okiena kao da u svatove kree, ili popravljaju momci papirnato gorue srce Isusovo to se zguvalo na kabanici. "Grehota je za Kristua, da se ovako guva i kisne!"

Ne visi tamo na domobranskim grudima Kristu kao simbol Ideje. Krist je postao barbarski feti od etverobojne bojadisane hartije to ga na smrt osueni domobrani iglom pribadaju o svoje prljave koulje da ih titi od taneta i od vjeala. I na Malajskom arhipelagu bojadiu se ljudi krvavointenzivnim bojama i nose sa sobom u ratove kipove svojih bogova da ih tite od neminovne smrti. Osim svog oleografiranog Krista, svaki domobran nosi na ratite i po koju Majku Boju Bistriku za kapom ili svetoga Roka u depu. Ne postoji samo jedan hrvatski bog, mnogo ih ima, bezbrojno mnogo hrvatskih bogova. Gotovo cijela satnija zavjetovana je bezbrojnim svecima, blaenicima i aneoskim uvarima, i mnogi e od ovih na smrt osuenih domobrana koji naivno kreu da robe, da pale, da kolju, da ubijaju, na golim koljenima puzati oko presvetog rtvenika i lizati crkveni mramor, uvjeren da je izvukao glavu, ako se vrati iv, obasjan blagoslovom svevinjim. I doma kod satnije visi sa prozora velika hrvatska zastava u tri pokisle boje s velikom Kristovom glavom, diletantskom i groznom, to je pustila boje pa se razmoena kiom demonski izobliila i nacerila kao kakav melankolini Pantokrator na bizantinskim freskama. Giba se tako satnija u odmoru i od zaduvanih se neispranih tjelesa isparuje kiselkasta znojna magla, te izgleda kao da se iz satnijske gomile pui samovar. U dvjesta glava zabio se "pozor" kao avao, a eto "odmor" je sada iupao avao prokleti i u glavi opet smije da vrije. I doista! Uzavrele

su misli po glavama domobranskim, te se sada slobodno isparuju kao znoj i kao oblaci prelijeu februarsku maglu u kojoj plivaju jablani i dudovi kao privienja. Uzdiu ljudi i misli im se lijepe o sve one stvari i predmete na kojima su ivjeli kao gljive ve cijeli jedan civilni predratni ivot. Misle ljudi o enama, o toploj sobi, o blagu, o zemlji, i tihi bol javlja se u domobranskim grudima. Poigrava neto u grudima, poigrava kao da stee, turpijica neka malena okree se negdje duboko u prsima, pa to sjecka i ee taj bol za zaviajem i za rodnim krajem to ga valja ostaviti, moda zauvijek! "Nije konano to mala stvar otputovati, otii, ne vratiti se nikada vie moda. Sve to nije mala stvar, ako uzme ovako ili onako. A i zato, ako se pravo uzme? emu?" Negdje daleko na pruzi kod jablanova pilane zasoptao je teretni voz, a u vrstama su satnijskim padali glasovi. Najprije jedan tu, pa tamo kod drugoga voda drugi, i tako zaamorila satnija. - A kaj je tvoja ena dola? Ni? Betena je! Ali mi je sestra pisala da dojde, pak je ni! I meni moja pie da nemre. Imaju kolinje ! A kad dojde telegram? Da bi ve barem doel, pa da idemo. Kaj bu e ne bu? Ak pak bu kak bu? I zakaj se to bu? Em je se ve tak i tak naopak. I tako poinje redovita satnijska konverzacija o tome da li danas kuhaju noklice s gulaom ili samo zelje ili klobase. - Kad je esta hodna ila, dobila je ruma i piva. Trea je i palainke dobila. A kad su ono prvi put ili, onda su svaki dan jeli meso i

makarone i pili dvije flae piva. A jutros su ve neke lagve gurali po satnijskom dvoritu. Valjda pivo. Ako kuhaju gula, onda se svakako ide. Ali da se ide, valjda onda ne bi bili izali na vjebu. Kuhar je rekao da kuhaju zelje, onda valjda nema brzojava. - A to je s duhanom? to je s mazdom? A gdje je pamet? I tako su poeli rasti ljudski glasovi kao plima. Govor je ivana zaraza i iri se brzo, i zrakom se odjednom prosu hihot i vika, kijavica i smijeh, kaalj i kuknjava. Ljudi se poeli gibati, a drugi vod djeurlije pastirske i kokoara podravskih, taj drugi vod poeo je da se tipa i bocka. Netko je u drugom vodu iz druge vrste hraknuo u velikom luku preko prve, pa je to izazvalo grohotan smijeh. Zatalasao se tako nemir satnije koja stoji u odmoru. Ta je nepristojnost ete uzrujala gospodina satnika. On je za cijelo vrijeme odmora pomno zamatao svitke remenja na sedlu u propisne zavoje i prstom gladio udne, zagonetne mrlje na svijetloj koi. Za te se mrlje nikako nije mogao da sjeti otkuda su. Nemir ga je domobranski razljutio i on je srdito mahnuo rukom i zgrozio se da e sad za as odmah zabiti dva-tri avla u onu ogavnu prostotu. Jo je pritisnuo kopu na svojim skupim toplim jelenjim rukavicama i, istegnuvi se na Mici, srdito zavikao: - Pozor! Bakande okovane udarile su otro jedne o druge, a ruke se ukoile mrtvaki, lupile po bajonetama, to je dodue protupropisno, ali se ugodno slua. Prsni se koevi istegli, lubanje se trgle nauznak, kao da

je dvije stotine naotrenih iljaka bocnulo domobranske podbratke, a neumoljiva ocalna otrina u taj je as istesala iz udne, ustalasane i brbljave gomile nemilosrdnu i tvrdu etvorinu pasivnog ljudskog, domobranskog mesa. - Pravac crkva u Stenjevcu! Satnijo, stu-paj! Dvjesta se nogu strjelohitro ispruivi izbacilo, potkovani su potplati zatutnjili estoko i satnija je udarila po dijagonali preko cijele ledine vjebalita na daleki, svima dobro poznati bijeli zidani toranj u magli to se izdignuo nad oranicama i njivama. - Ruk-ruk-ruk-ruk, viu are, a satnija udara preko mlaka i movara i vode te lomi led i smrznute kolae kravlje i konjsku balegu, da sve vrca zemlja i prti pod teinom satnije. Satnija topti u pozoru uperivi pogled na daleki stenjevaki cilj i ide odluno i smiono naprijed, samo naprijed, samo uvijek naprijed: pravac Stenjevac! Satnija gazi povelu travu, gnjilu i utu, lomi zamrznute ike, gaca po mokrom snijegu i giba se naprijed bezglavo i silno, te kad je ne bi nitko zaustavio na njenoj putanji i kad joj nitko ne bi dao nov smjer, ona bi zacijelo vjeno ostala na svome starom putu. Ona bi onda udarila preko movara vjebalinih i preko dudova i oranica i vrbika i kukuruzovine. Ona bi preko sela i cesta udarila na Savu i preko nje na Oki i preko Okia na Triglav, na Alpe, na Matterhorn, na Montblanc i dalje na ocean, na dno oceana, u nita. Nihilizam marijaterezijanskog Vjebovnika odveo bi je ravno u nita.

Vidi gospodin satnik na satniji kojeta! O, njegovo iskusno oko vidi vrlo dobro da su vrste grbave i neizjednaene. Da se ne dri korak podjednako, da nema onoga slavnog topota kad ostaje u blatu za satnijom trag kan za plugom, te bi ovjek mogao da sije za dobrom satnijom. Nije to, bogami, satnija koja ore! Ne zvoni voda u bubnjiu gospodina satnika, sve: zu-zu-zu, kao to je zvonila kad je stajao i gledao za svojom aktivnom satnijom godine etrnaeste, koja je isto tako otputovala u nita kao i dvanaest "hodnih" poslije nje. "Ne padaju tu istupi kao istesani stupovi u parnoj pilani. Sve je tu civilno, bogeki, nekako mlitavo i razvodnjeno. To su majkoboari, a ne domobrani! Niti odmaka nema pravilnog, te se vodovi as pribliuju i sudaraju, as opet klimavo zaostaju, a ordonanci i trubai, saniteti i sva ta bagra satnijska, sve to lijee drsko i neuredno, bez ambicije i bez volje. A are koje bi morale da vode nemarno glavinjaju kud koja i teturaju kao da su pijane. Nisu to nikakvi stari, iskusni i pouzdani "smjerovoe" koji su jamili za udarni smjer svojom glavom. Ako udari na plast sijena, satnija e ravno na plast sijena. Ako udari na vrbu, eto satnije tik pod vrbom. Ali ono su bili ljudi, a ne umorni i bolesni lazari, protenjari i bagra! Nisu aktivni smjerovoe bili babe koje se dadu izgurati sa svoga puta, nego su znali da laktom gurnu cijelu satniju i da joj narinu svoju volju. Nisu oni ili ovako bedasto i slijepo, kao orave make, boktepitaj kamo, nego su put odmjerili na zone. Put od oranice do duda podijelili su na etape, kako treba i kako je propisano. Od meucilja do meucilja. Od kravljega kolaa do

ivanice, od ivanice do konzerve, od konzerve do cigle. Tako su ili smjerovoe aktivni! Onda naravno da je sve divno pasovalo."

Satnija se vijuga i gura amo-tamo kao zmijuljasta harmonika, i ti lazari prokleti, te vree smrdljive nemarno bazaju lijeno i nespretno i kao da im je do svega toga vrlo malo stalo. "Jadno je, doista jadno, zapovijedati tom lazaronskom bandom", misli gospodin satnik i nastoji kako bi se pomirio s tom kobnom injenicom da je cijelu pregledno objasni i protumai. Sjea se gospodin satnik velikih mirovnih manevara, kad se radilo s ratnim satnijama, i kad su ulani i dragoni Franje Josipa u Engleskoj dobivali prve nagrade kao najelitniji konjanici svijeta. "Ono je sve bila aktivna momad, pa su se aktivne ratne satnije svejedno teko etano gibale. A ovo su lazari! Kako da vre ono to niti aktivni nisu mogli idealno? Vraga su ti glupani prokleti u stanju da se priue na takve fronte od trideset polulanova, kada je i u miru sa dvadeset polulanova jedva jedvice ilo." Gospodin satnik se tako zagrizao u iluziju o vrsnoi svoje satnije da e radije i svoje uspomene zaprljati samo da ne treba da razori svoju satniju s kojom se on sprema na velike stvari. "U miru je bilo deset polulanova, petnaest najvie! Pa i onda je jedva jedvice ilo. I onda su stari bake bili lijene mrcine i tek su tree jeseni poeli da poimaju tu slavnu domobransku mudrost. A kako bi sad ovi drempei i romari mogli da stupaju uzorno? Jo je i dosta dobro! U pet mjeseci! udo! Treba samo pogledati prvu doknadnu! Ili etvrtu!

Kakva je ono bagaa! A ovdje ipak! Kako-tako, ali ide! Ide, ide! Hajde de! Isplatila se muka ovjeku i ne e biti zaludu valjda! Rat je rat!" Tako promatra gospodin satnik satniju koja je ve dobrano odmakla u magli, te se opet poeo da uspavljuje i uljuljava svojim omiljenim fantazijama o dekoraciji i snu svoga putovanja: o kronenordenu na modro-utoj vrpci, na gali, u cercleu! "Bit e to negdje u etapi u Bukovini! Mali humovi, omorike i seoca slamnata! A na livadi stoji nekoliko hiljada hodnih formacija! Svi narodi cijele monarhije! Dolazi general da pregledava, smotra je. U daljini mumljaju topovi, a general promatra ete. Tamo e Jugovi da debitira sa svojim Zagorcima! To e biti debut! Mimohod nevien! Natkrilit e njegova satnija sve narode ove zemlje! Osupnut e se general u udu. - Bravo, Jugoviu! Bravo! I niste vi bili zaludu slavni po cijelom okruju! To je djelo, ta vaa satnija! estitam! estitam!" "To e biti debut! A onda ona protunavala! Dvjesta Rusa mrtvih. Dvjesta zarobljenih. Jugovi je bacio natrag litavski bataljon strijelaca! Naravna stvar, kronenorden!" I onda su gospodinu satniku u dui zaplesale dekorativne boje kronenordena. "Onaj krasni dvoglavi orao, pa ona uta vrpca s plavim finim rubom: uto-plavo, barunasti bijou! Kako bi to zaista divno stajalo na dolami u cercleu, na primjer, u operi. Sve one jadne ablonske kolajne koje svatko nosi: jubilarnu crveno-bijelu od bosanske aneksije pa crno-ute od krize 1912-13, to

nosi svatko. I signuma s maevima imade sva sila rezervnih. Ali kronenorden, to je ve neto! To je ve senzacija! Sjedi gospodin satnik u operi. Sviraju Karmen ili Travijatu. Svejedno. A kronenorden blista kao briljant. Pa zato da njega ne zapadne ta srea? Kojekakve nitarije i zadnji u rangu i lopovi koji su se u kadetskoj jedva provlaili i po zatvorima se vucarali, svi su oni ve otmjeno dekorirani. I toliki civili! Puki ustae! Kolari! Zidari! Svi oni nose kolajne, samo Jugovi nita! On, Duan Jugovi, koji je bio u kadetskoj dvostruko odlikovan i ija je satnija uredna kao najuredniji triper-pital ili draguljarska katulja, on nikako ne moe da se domogne jedne pristojne dekoracije! Barem da dobije Verdienstkreuz ! A nita!" "Niti pero, niti dralo ne smije da bude prano kod njega u satnijskoj pisarni, tako je pun savjesnosti i osjeaja dunosti i svijesti, a nikada nita. Svinjarija!" Gospodin satnik poeo je da se ljuti. "ini mu se nepravda! Sada ve trei put ide na frontu sa svojim plunim i eluanim katarom! Ali to mare oni za to!? Da, to su one svinje frankovake kod bataljona! ine mu psinu! I na fronti mu uvijek ine psinu. Ti odurni frankovaki intriganti. A to sve zato jer je Srbin! Jer je dobar Srbin! To je zato jer se ne stidi toga to je Srbin! Graniar, nae gore list! Preradovievac!" "Kad je ono zapovjednik kora pregledavao galicijski postav, pita on njega: Sind Sie Serbe, Herr Hauptmann, oder katholischer Kroate ? - Nein! Ich bin griechisch-orientalisch, E zellenz! Melde gehorsamst."

"Tako mu je odbrusio u brk. Onda je bio na diviziji njegov spis kojim je bio predloen za "Verdienst". A tri je strojopuke zaplijenio i dva voda prije nekoliko dana, a "Verdienst" su mu ponitili! Zato, jer je generalu otkresao u brk, jer se ne boji. I sad ga opet bacaju na frontu. To je zato, jer nema nikakvo zalede u Peti! Da mu je barem samo koji kum u ministarstvu, pokazao bi on ovim frankovakim lopovima to Srbin moe! Ne! Ne e dugo ostati vani! Samo dok zaradi "Kronen". Onda e odmah natrag! Pa nekamo u koju lijepu bolnicu! U sanatorij u Be! Ili Petu! Lijepe bolniarke, fine gospoe! Opet kakva gospoa Loebl! Ili kakva jaj de fe Petanka. Gerbaud. Opera. Hotel Fijume! Little lady!" Tako se penje gospodin satnik u mislima preko trnja do zvijezda, obija se i mui u fantaziji i sav se zgurio na Mici i ruka mu je umorno klonula na sedlo, a satnija je otila daleko, daleko u maglu, i tamo u sivoj boji jedva se jo vide njene konture i uje topot hoda. "Da sada saspem salvu u ove bolvane, bih li ih sve potukao? To je trista otprilike! Ne bi ni jedan ostao iv, mater im lijenu i smrdljivu!" Tako mjeri gospodin satnik distancu do satnije i dolazi mu da puca. Zaista! On bi pucao po satniji. On bi pucao po satniji bez ikakve zabrinutosti i ne bi mu palo ni na kraj pameti da ubija svoje vlastite ljude. Ona satnija za njega sada nije ljudska satnija! Ono su sada stojei likovi na trista koraaja! Metar ezdeset i est visoki stojei likovi! Kada bi satnija legla, bila bi visoka trideset i est centimetara i bila bi vrsta leeih likova. I na leee likove iz distance od trista

koraka puca se s nianom od trista s osobitim efektom. A kako ne bi na stojee! Sve bi ih poiao! A budui da je kozmiki poziv gospodina satnika, da leticom taneta po svim principima balistike probija likove, leee, stojee, svejedno kakve likove, to on nikada i ne misli drugo, nego kako da "posipom" svoje ete satre neprijateljske figure. On misli samo na tehniku stranu te svoje metrije, i za njega ne postoji nita drugo, nego samo ta tehnika strana. Cijela je carska i kraljevska disciplina i sazidana na potpuno amoralnim temeljima, ona je apsolutna i ne poznaje nikakvih ljudskih vrednota. Ali taj tehniki amoral nije herojski. Taj amoral ne znai pobjedu nad vrijednostima. On znai kanibalski nivo koji stoji jo duboko ispod sviju i najprimitivnijih politikih vrijednosti! Gospodin satnik je tako odgojen da odmah, im neki oblik padne u njegovo vidno polje, on ga odmah procjenjuje s tehnike strane. "Je li mrtav ili iv? Ako je mrtav, da li bi mogao biti zaklon? Ako je iv, je li leei ili kleei lik i na koliku je distancu? Je li na hiljadu dvjesta ili na hiljadu etiristo". I onog momenta, im je procijenio distancu do neprijateljskog lika, on odmah puca i kalkulira o rezultatu. To je ve tako u soldakom odgoju koji operira najprimitivnijim predodbama. ivotinje grabeljive i carski i kraljevski ugarski soldati gledaju jednako na svijet! Tako je promatrao pejza po svoj prilici krapinski ovjek, kako to ine dobro odgojeni soldati. Krapinski ovjek bojao se mamuta, orla, medvjeda, a carski i kraljevski ugarski soldat se boji "neprijatelja". Gospodin satnik eta na primjer Cmrokom. Gleda one doline, pokrene ume,

vinograde, brda i vile, i on ne vidi pejzaa. On vidi samo teren, i njegovo oko po rubovima parcela ili u zaklonu plotova, po dalekim vinogradima, trai carstvu austrijskom i kruni ugarskoj opasnog "neprijatelja". U onom dugogodinjem drilu uspjelo je carskom sistemu da svojim dobro odgojenim oficirima sugerira neku vrstu manije progona. Svi se oficiri na terenu osjeaju progonjeni od "neprijatelja", od njegovih patrola i izvidnica, i izloeni cijevima njegovih mitraljez. Zato i pipaju okom po pejzau ne bi li "neprijatelja" otkrili prvi pa da ga napadnu prije nego on njih, jer "udarac je najbolja parada", kao to je to napisao onaj famozni von Clausewitz ili netko drugi. Na tim manijakalnim premisama sazidana je cijela carska metrija, a to se opet razvilo ve tako daleko da se dogaa da, kad gospodin satnik kojom prilikom doe na koju izlobu slika, on trai i na izloenim pejzaima "neprijatelja" i mjeri imaginarne distance u perspektivi uljenih boja. Pa koje udo onda da bi gospodin satnik bez promiljanja pucao po svojoj roenoj satniji. Tome dakako nije on sam toliko kriv. Ne bi ovjek ni mislio kako je njegova naobrazba zapravo porazno plitka i njegovo znanje uplje. to znade ovakav gospodin satnik? Nita! Toliko, koliko i jedan pismeni narednik! On pozna neke najpovrnije civilizatorne principe evropejtine! On ne e ii noem u usta. Ne! To nikako! On se ne e naklanjati u hodu, nego e lijepo stati, zvecnuti mamuzama i elegantno kimnuti glavom. On e se uljudno znati prikazati i kondolirati propisno. I pismeno. Tako! Te e stvari znati.

Otplesati koji twostep, flertovati, biti besprijekorno odjeven! I to je onda sve. itao nije ve deset godina gotovo nita. Na vrhuncu svoje ivotne intenzivnosti bio je u etvrtom razredu gimnazije kad je sa Sienkiewiczem preivljavao Kmicica i njegove krize u "Potopu". Odonda postepeno pada. Deset godina nije uo mudre rijei i deset godina nije razmiljao ni o emu vrijednom. Da! Dou ovako slutnje na momente! Slutnje, kada se sve prikazuje u nekom udnom osvjetljenju. To se sve ee u posljednje vrijeme ponavlja. U pijanstvu! Kod ene! Kad ga sluba pridavi! Ali to se opet odmah i izgubi. Priinja se onda sve na momente bijedno i besmisleno. Politiki besmisleno. Svemu su krivi Englezi i liberalna inteligencija i nai politiki fakini. I dolaze misli da bi najbolje bilo da se sve baci k vragu. I sablja i ostruge i dolama, pa da se poivi kao ovjek! Ali koji ovjek i kakav ovjek i gdje? Kao bankovni inovnik, kao kvitirani knjigovoa? Fuj! Vedrina za as ve gasne i ostaje tama. Alkohol! Seks! Vjebovnik! Nihilizam! Mjeri tako gospodin satnik distancu od satnije, a onda mu se zamagli i on podbode Micu koja sitno zarzavi udari u trku za satnijom. "Nije ih postrijeljao, svinje, to sad?" Stignuvi satniju, prohtjede se gospodinu satniku da provede jo jednu etanu kretnju. "Zato ne bi jo jednu etanu kretnju? Kad je bila kolona, neka se sada razvije banda u razvitu prugu. To nije runa stvar! Pozabavit e se malko time, a onda ionako mora na bataljon. Razbit e svoje nujne misli na lijepom krianju vodova koji se na

jednu jedinu rije iz etvorine razvrstavaju u ravnu liniju, ravnu kao odrezanu. Motaju se vodovi po propisu, a onda se lijepo razvrstaju, svaki za se, da je milina gledati!" - Po-zor! Razvijati ! zaviknuo je gospodin satnik satniji. Gospodin porunik Kukolj trgnuo se i sneno se obratio ovome ivom leksikonu vodniku Repiu da iz njega izvadi uputu to treba da radi. "Glupo je sve to, istina! Sramotno! Ali ne e da opet dozvoli nov skandal. Sva su ta razvijanja glupost!" - Repi! Bogati! Repi! to sad? - Nita, nita, odvraa Repi povjerljivo. - "Razvijati je!" Mi idemo dalje. Nas se to nita ne tie. Zapovjednik drugoga voda, porunik stari, benavi Schwarz, skonfuzio se sav bezglavo jer ne zna to bi. A razvijanje iz kolone nije nauio u etapi. Talijan major koji je zapovijedao njegovim etapnim bataljonom stvarao je uvijek kolonu iz dvoreda i drugo nita. Zato Schwarz pozna samo kolonu, a razvijanje je za njega potpuna nepoznanica. to da uini gospodin porunik Schwarz s vodom? Da stane? Da ga okrene? Da potri? to? to? U onoj zbrci bespomonoj potrao je pred svoj vod i zaustavio ga sabljom i vikom, kao krdo svinja. Ljudi su nasrnuli na njega i sjatili se i stali kao poplaeno stado oko pastira, te se sve vrzu i roje jer nitko nema pojma ni o emu, ni to, ni kako? Schwarz mae sabljom i vie neto nesuvislo, a kadet Bubnji nahrupio je s treim vodom na drugi i nasukao se tamo, ljudi se

ispremijeali u guvi, te se sve pobrkalo, zaplelo i smelo. U cijeloj je satniji jedini zapovjednik etvrtoga voda, vodnik Hajo, znao to je to "razvijati" i to treba da se radi na tu maginu zapovijed "razvijati", taj prvorazredni element Vjebovnika. On je zapovjedio svome vodu okret u dvoredove lijevo, istupio propisno, pa se opet okrenuo u pravom kutu u frontu i sada pravilno stupa izvan ovog babilonskog metea u centrumu satnije. Vodnik vlada elementima. Gospodinu se satniku smuilo kada je ugledao svoju jadnu hodnu satniju rastepenu i u potpunom rasulu. Prvi vod pod porunikom Kukoljem udaljio se ravno naprijed, jer se njega to nita ne tie, kao to je to i propisano, i jer tako veli vodnik Repi, a on valjda znade to treba a to ne. Schwarz nervozno vie nad svojim rastepenim drutvom, kadet se nasukao i ne zna kako da se spase, samo vodnik Hajo vri sa etvrtim vodom propisanu kretnju i klie slavodobitno i ponosno svom vodu: - Dobro je, etvrti vod! Dobro je, etvrti vod! Jedan, dva! Jedan, dva! etvrti vod spasio je svoju ast. On, satnijski surogat na repu, najneugledniji i jadni etvrti vod, satnijsko potrkivalo, on znade to i kako treba da se razvija, pa mu Hajo povlauje demonstrativno i podrugljivo, da svrne na se panju: jedan-dva, etvrti, dobro! Jedandva. Gospodinu satniku navrla je krv u glavu. - Jeste li vi satnija? Trakavica prerezana, to ste vi! A ne satnija! Razbiti pigl ! Harmonika prokleta! Lopovi i tati ste vi, a ne satnija! I

vi, vi ete za dan-dva u vatru? No! Lijepa e to biti komedija! Vi u vatru! A ovdje na stolu ravnom ne znate razvijati! Sramota! Vjena sramota! I s vama neka ja idem pred neprijatelja? to? Gospodin satnik pada sve vie i vie u iskreno uzbuenje. Slina mu se cijedi na usne, i on srdito i nemono pljucka i sav se zapjenuio crven, znojan i naduven, i tako mu je kao da e se onesvijestiti! - Kada vas ugledaju erkezi i Kozaci, smijat e vam se kao babama. Batinom e na vas gospoda Kozaci, a ne pukom. Kozaci nisu eprtlje, majku vam kokoarsku ! Sramota bi i bila na takvu majkoboarsku satniju pukom. Je li to razvoj? to? to je to? Skandal, svinjarija, a ne razvoj! I za to sam derao ja svoja plua i dao vam svoju duu da mi onda ovakvu gibanicu zamijesite? - Tu je gospodin satnik dosegao vrhunac. Onda je odjednom prekinuo nenadano. - Potasnici k meni! Odstup! Potasnici k meni! Satnija je veselo odahnula. Pobacali su ljudi puke do nogu i ponaslanjali se na cijevi i pripalili cigare i poeli da povlae iz lula, i tako kako koji. Nije satnija u slobodnom odmoru mirna niti tren. Odmah se nad nju navlai neki vii timung. Ljudi su poeli da se cerekaju i smiju, jer kad gospodin satnik zove potasnike k sebi, to onda znai barem pet do deset minuta slobodnog disanja. Dobra je to mana gospodina satnika da poziva potasnike k sebi na dogovor. Tamo oni dodue raspravljaju tezu koja se tie koe bagrine, ali bagra se za to ne zanima. to se to satnijske bagre konano i tie da li se kolona razvija lijevo ili desno? to to nju zanima da li je kolona vana

ivotna pojava, ili treba li da se na desno krilo uvijek i bezuvjetno izaalju patrole, i zato to treba? Sve su to gospodske bedarije! Sve su to oficirske i unteroficirske mudrolije! Briga ba Zagorca za takve gluposti! Haje on za to i ne haje tko vodi politiku. Strgkh ili Czernin! "Se je sejeno! Ali si, ali nisi!" - Gdje Zagorac stoji, tamo i mokri - bez oklijevanja, pa sav zadimljen toplom i ukastom parom lijepo puni lulu i pljucka i razgovara, o hodnoj, o transportima, o poti, o ratnoj potpori, a esto i najee o kravi i o eni. U drugom vodu jogunasti kokoari podravski drae i navlae satnijskog pajaca Kvakara, pa mu turaju glavu meu noge, tuku ga i ismjehuju, i tako u drugom vodu izgleda da je veselo. A tamo s gospodinom satnikom podoficiri se gnjave. Svrstani po inu, na desnom krilu oficiri, a na lijevom sve mlai i mlai. Najprije narednici, pa vodnici, pa desetnici , pa razvodnici na koncu, a razvodnici su ionako smee. "I razvodnici su stupovi satnije", veli gospodin satnik, pa zato moraju i oni da su prisutni, premda su smee, a to je poznata stvar! Svi su se dakle potasniki stupovi satnije ukoili u irokom polukrugu i pozdravili gospodina satnika u jedan mah. Dvadesetak je okorjelih seljakih apa udarilo o drvene vratove kundaka tako da su svi okovi na cijevima puanim zvecnuli, i da se Mica prestraila i lecnula. Dvadesetak hrapavih i crnih ruetina udarilo je tram po drvetu, a taj je otri pozdrav udobrovoljio gospodina satnika. On je pao u njegovu

srdbu kao kap ulja, i oi su mu se zakrijesile od veselja da njegovi ljudi ovako divno udaraju pozdrav. Cak, cak, kao jedan! "Nema nita! Ipak je stega tu! Samo treba da se pograbi s prave strane!" Gospodin satnik slui ve dugo kod linije, ali on nije od onih nemarnih i indolentnih linijskih rutinera lijenina koje se s vremenom posve zapuste i propadnu. Takve oficirske lijenine fukaju na etu i etnu slubu. One gledaju da svre kakav opskrbnoasniki teaj pa da se zavuku u magazin ili u tapsku pisarnu. Takve se lijenine poene pa sanjaju o kapetanskoj zvijezdi i penziji, bez pretenzija. Ali gospodin satnik nije nikakva lijenina! On je nabijen ambicijom breg avansmana, on bi htio da se popne do majorskog ranga. On je sanjao i o zelenoj generalteblerskoj bluzi, o crnim barunastim parolama , ali je doskora napustio tu tatu megalomaniju. "Nije on za takva suvina bubanja udnih gluposti. Ono ne bi ni Mica podnijela to tamo rade na pripravnim teajevima za ratnu kolu. A kako je tek u Beu! K vragu i generaltab!" Ali zato je gospodin satnik uredno svrio sve kursove koje jedan linijski oficir na mjestu treba da svri. I tako je gospodin satnik odgojen i teoretski. Upuen je on i u ideje koje pokreu etnim mehanizmom. Boe moj! To ne znai da je njegov mozak pozobao sve one delikatese sveukupne militarske mudrosti i literature. Ono je ve generalteblerska afektacija i peckanje! One svakakve raznobojne tabele, karte i citati. Oni fifirii i treberi u zelenim bluzama znadu i to koliko se japanska radio-telegrafska stanica razlikuje od engleske i

je li kolo ruskih municionih kolona potkovano u ovom ili onom sistemu. I bi li bolje bilo da se kod tekih muara uvede ovakav ili onakav zavor. Sve to znadu oni zeleni gigerli od taba koji lumpuju po bekim kavanama pa ak i u "Neue Freie Presse" tampaju svoje lanke o potrebi naoruanja. I sve je to nedohvatno za jednog obinog etnog oficira koji nema megalomanskih pretenzija, ali je oficir na mjestu. Ali takav gospodin satnik koji u svome zvanju stoji na obje noge, on znade to satnik treba da znade. On znade po tom i tom litografiranom aktu koji je nabubao na takvom i takvom kursu, na primjer, to "da su potasnici stupovi satnije". I sada on dabome ne e da propusti ni jednu jedincatu priliku, a da to sveano ne izree. On je to nauio, on to znade, on osjea vanost toga i on to propovijeda. To mu je dunost da iri svjetlost u tmini kraljevskih ugarskih domobranskih mozgova. On je jedan "kulturni faktor" i ini za narod vie nego stotinu brbljavih civila i prljave novinarske bande koja samo ruje pod temeljima Monarhije. "Eto! Mui se s tom Trinaestom hodnom satnijom punih pet mjeseci. Od oktobra do februara mui se s tom hodnom. Koji se prokleti fikal mui sa svojim klijentom od jutra do mraka? U najgadnijoj sezoni, u bljuzgavici, meavi, magli, po vodi, po govnu, po blatu, mui se on sa svojim plunim i eluanim katarom i radi. A za koga radi? Zar za sebe? Za narod radi! Za na mili seljaki narod!" "Govori mu. Propovijeda mu. Prosvjeuje ga. Pomae mu."

"Njemu. Narodu. Seljakom naem narodu." "Svrava poslove u pisarni, brine se za opskrbu i opremu hodne, trkara po bataljonu, rjeava razne molbenice, brine se za civilne parnice svoje momadi, i otac i mati i brat i sestra i hranitelj i branitelj, sve je on to svojim ljudima. Koji to civil ini za Narod kao on? Oni fikali ogavni koji politiku tjeraju, oni narod gule, a on narod odgaja i die. Jo civili prokleti hru i spavaju svoj lijeni i ugojeni san kad je on ve na nogama i radi. Mui se, kini, pati i napinje, a ona prokleta antimilitaristika civilna banda sve to ne priznaje nego se jo i ruga! Mrcine! Sve bi njih trebalo unovaiti , pa da uvide to to znai poten posao i kako se radi! Gospoda laju po saborima i grade kue. A on?" "Eto! I danas! Danas kad se depea eka, i kad e poi ve moda popodne na put, u rat, na ratite, u vatru, u smrt, moda u nepovrat, on se ne tedi. Izaao je sa svojim ljudima na ovo blato, u ove magle, i uzrujava se, iako ne bi smio jer mu uzrujavanje kodi. kodi mu uzrujavanje, i lijenik mu je zabranio da vie, a on svejedno vie. Zar ne bi sad mnogo ugodnije bilo da sjedi do objeda u toploj kavani? Sjedi u ugodnom fotelju i pijucka konjak to osobito godi nahlaenom crijevu. Ali ne! On se rtvuje i treba da se rtvuje za dunost, za potenje, za narod! Za domovinu! Za cara! Za kralja! Za politikante!" I gotovo fanatiki poeo je gospodin satnik da govori podoficirima, razvueno, retorski, s dubokim uvjerenjem da se ovdje radi o "narodnoj i vanoj stvari", a ne o politici.

- Toliko puta sam ve naglasio da su potasnici stupovi satnije! Da! Potasnici su stupovi satnije! I to je ona istina na kojoj lee sve ostale istine i bez koje je sve jalovo. Ako potasnici ne vrijede nita, satnija moe da se objesi mirne due. Satnija moe da se objesi! Na klin! Jeste li me razumjeli? Na klin! Je li to bio hod u koloni kako ste vi prije ili? Krave idu na vodu ovako, a ne hodna! to se vraga ee? to hoda bez glave? Idi ko ovjek - ravno na cilj! Moja roena hodna pa ide kao da su joj crijeva porezali! Svinjarija! - A kako, kako dugo ti govorim: idi pametno! Idi pametno! Ne misli ti sad o eninim nogama (tu se gospodin satnik sjetio bijelih nogu milostive gospoe Loebl), niti o boinom kolau, niti o ponoki! Ni o drugom vragu! ta ja znadem! Sve je sad to zbogom! Sad si ti hodna! Sada ide u boj! Pa kako se onda moe od onog mulca u satniji traiti da bude svijestan, da ide u boj, ako to ni potasnik ne zna! Ti si potasnik, sto mu bogova! Potasnik, a ne domobran! Pot-as-nik! Nije to mala stvar voditi satniju! Ali kada su potasnici na svome mjestu, to se onda i osjea. Za vrat treba zgrabiti one vree i kofere u satniji pa ih strpati onamo kamo spadaju. Pograbi ti njega za iju pa ga dovuci za ui k meni na prijavak, mater mu svinjsku, lijenu! Pa da mu ja onda zasviram u diple! akom treba kad si u vrsti, a ne rukavicom! Onda nema nieg ovjejeg kad je pozor! Potasnici! Jeste li me razumjeli! Apeliram na vae potenje, na va karakter! ast naa zahtijeva to od nas, i osjeaj dunosti! Dajte! Prolistajte samo malo Slubovnikom, pa da vidi to je tamo o dunosti napisano. O

dunosti potasnika. Skupite se, ljudi! Vi ste jezgra ete, sto vam bogova! Mi idemo da lijemo krv za domovinu! Mi nismo vatrogasci! Hej! Trubau! Daj! Dri Micu! U zanosnoj vatri svoje zapovjednike besjede skinuo se gospodin satnik nervozno s kobile i poao blie spram potasnikog kruga da bude blie svojim ljudima, da im govori ravno u rodoljubivo kraljevsko ugarsko srce. Da ih gane, da im konano objasni da su doista stup satnije. "Ipak se ovako okom u oko govori direktnije, neposrednije nego s Mice. A konano! Kasno je! Ali ipak nije teta za vrijeme. Pravilan razvoj iz kolone vrijedi uvijek pola sata!" - Tako je to s hodom i s kolonom! A to je ono bilo s razvijanjem? Razvijati! Je li? Razvijati! No, sto mu bogova, valjda to ipak nije takva mudrost, to prokleto razvijanje? Eto! Tako stoji stvar! Jesu li to vodovi? Je li to prvi vod? to? A ovo je drugi? Eto! Ovdje je trei! A ovo na koncu etvrti! Gospodin je satnik naglo, da je sve ocal zacvilio, izvukao sablju iz korica i povukao etiri paralelne crte po prljavom i blatnom snijegu. Ali crte se u mokroj bljuzgavici nisu dobro razabirale, i on je as-dva zirkao u poteze to su se rastapali, a onda ih bijesno rastoptao nogom i bacio sablju opet srdito u korice. - Ne! ekajte! To je bolje! Eto! To je prvi, drugi, trei vod! I neobino je brzo skinuo gospodin satnik kapu s glave. Onaj stari famozni lonac od crnoga sukna, opleten zlatnom norom za koji nitko

od publike civilne ne zna zato ba tako neukusno i glupo izgleda. Ali publika civilna je nenaobraena i ne zna da je taj austrijski oficirski lonac degenerirani ako napoleonskih generala koji je prije jednog punog stoljea igrao tako vanu rolu na globusu. Onda je bio visok pol metra, a danas se degenerirao na dvadeset centimetara. Tek pod kicokom rukom ces. i kr. dobavljaa u Peti i Beu snizio se taj lonac s vremenom do oblika dokejske kape, gore iroke, a dolje uske, pomodno, "jaj de fe " skrojene od petanskih fakina da bude to elegantnija i to gluplja! Skinuo je dakle gospodin satnik taj svoj crni sukneni loni s glave pa ga okrenuo i po suknenoj pladnjastoj krunici poredao etiri ibice, jednu za drugom, onako kako vodovi stoje u koloni. - Prvi, drugi, trei, etvrti vod! Je li to sada kolona? ta? No? Pa ako je sada zapovjedim razvijati, onda je jasno da drugi vod mora ii desno, a trei i etvrti lijevo. Drugi mora desno! Kamo e, ako ne desno? - Eto! Drugi je otiao desno! I gospodin je satnik drugu ibicu izgurao desno naprijed, uz prvu, u jednu liniju, tako da su dvije igice bile u jednoj crti. - Tako! To je drugi vod! A to s treim i etvrtim vodom? Valjda se ne e gurati uz drugi? To bi dugo trajalo! Oni idu lijevo! Zadnja dva idu lijepo lijevo, i gotova stvar! Satnija se razvila! Gospodin je satnik prstom izgurao treu i etvrtu igicu lijevo pa ih onda sve lijepo poravnao na svojoj kapi u jednoj crti.

- Tako! Molim! To je sada razvita linija! Jo je gospodin satnik okrenuo sumporaste glavice spram unutra da bude sve lijepo simetrino i skladno aranirano, te je pun nekog unutarnjeg zadovoljstva promatrao igice na kapi. To je ta slavna pozitivna satnijska zorna obuka kojom se i najtei problemi rjeavaju na jednostavan i plastian nain. Na kapi. - Eto! Kako divno ide! Pa kad ide na kapi kako ne e u eti? Samo treba da potasnici budu - karakteri! Ne tek kakvegod brbljave babe i onanisti! Nego muevni karakteri, svaki svijestan svog poziva! Potasnici! Ako je vama uvijek na pameti i pred oima ovo jedno, a to je da ste stupovi satnije, onda ne ete nikad promaiti! Jer ako ti poputa, rui se sve to je na tebi! A na tebi lei sve! Sve! I ona marva bezglava tamo u satniji, i cijeli doknadni bataljon, i cijela drava i fronta i politika i Monarhija i trideset naroda Monarhije! Sve lei na tebi! Mislite li vi da bismo mi Ruse zagnali tako duboko u Aziju natrag da nema vas potasnika? Vi ste oni koji ste razbili rusku mainu! Bila bi nas pregazila! Tvoje selo i dom, sve bi bila sa zemljom sravnila ta kozaka horda da nije bilo slavnih potasnika. Ali oni su tu! Zato se skupite i budite ljudi! Zabijte sebi u mozak da eta, koja etano ne vrijedi nita, ne vrijedi niti u roju nita. A ako je u roju labava, onda je i na fronti puna opasnih rupa! Pa koje udo ako prodor uspije? Sve onda stoji krivo. Vidite, dakle, da je sve jedno s drugim vezano. Zato pazite sad! Sad emo ponoviti razvoj, pa da sve ide ko lojem namazano! Hvala vam, potasnici!

I gospodin satnik, sav opijen svojom elokvencijom, blagonaklono je kimnuo potasnicima zveknuvi mamuzama, oito uvjeren da je pogodio ravno u centar potasnike due. Opet je dvadesetak krastavih i crnih apa i ruetina udarilo po drvenim kundacima, i potasnici su, okrenuvi se propisno na peti za sto osamdeset stupnjeva, poli spram satnije to amori tamo daleko dokle bi se kamenom nabacio. - Molio bih gospodu na jedan as, okrenuo se gospodin satnik spram oficira da i njih obrati i probudi iz njihovog civilnog polusna i da im malko izmasira njihove pozaspale i lijene, bolesne rezervne civilske mozgove. Jer to to znai "rezerva" u mozgu jednog aktivnog oficira? Rezervni asnik jeste oficir, istina! Zvijezde nosi i porte-pe , i menau oficirsku jede, ali postoji neka bitna distanca izmeu aktive i rezerve. Aktivni se razaznavaju meusobno instinktivno, i solidarno staleki mrze rezervu i preziru je. Rezerva je plebs i samo je prolazno dospjela u njihovo drutvo i, im rat mine, opet e je nestati. Ideologija rezerve njima je posve oprena i esto dolazi do trenja i do konflikta u raznim stvarima. Odnos je otprilike izmeu aktive i rezerve kao onaj na brodu izmeu putnika i mornara. Jedni i drugi putuju istom laom. Aktivni oficir osjea se specijalistom u svom zvanju, a eto sada je nahrupila masa diletanata koja mu metriju samo kvari. Aktivni oficir ignorira rezervnoga, a rezervni se osjea zapostavljenim i eksponiranim na opasnim mjestima, i tako se glou kao psi i make, kao dvije vrste mraka, kao dvije negacije.

"Mi smo oni koji vuku kestenje iz vatre", tako govori rezerva za sebe i frnji nosom, ako ide na patrolu ili predstrau, jer je rezerva uvjerena da su aktivni mafija i organizirana klika koja radi protiv rezerve iz cehovskih interesa. "Mi smo oni bez kojih ne bi nikada ove slobodnozidarske rezerve bilo", tako misli aktiva okupirajui sva mjesta u zaleu i etapi, a kako e se spor rijeiti, i kome e historija dosuditi slavu da je vie uinio za na narod u ovom ratu, to je jo ovoga trenutka, godine 1916, prikriveno neprozirnim velom tame. Gospodin satnik je dakle naumio da tom prilikom svakako prozbori nekoliko rijei i oficirima. Kukolja naroito nije mogao da podnese zbog njegovih devedeset i est kila, a i iz mnogih drugih razloga. "Takav jedan siromani student! Zacijelo je u civilu nosio koulju dva tjedna i prljave manete! A sada se naderao erarskog mesa pa e da pukne", tako ga je zavidno promatrao satnik, kao da je Kukolj jeo doista njegovo meso i kao da ga je u tome prikratio, i kao da on sam ne jede erarsko meso ve dva decenija. - Samo jednu rije, gospodo! rekao je gospodin satnik hladno i zakopano sve do vrata. "Jer pretpostavljeni treba da je zakopan sve do vrata, kao novo izglaana dolama. Tako tvrd i zakopan kao Vjebovnik i Slubovnik zajedno. Ova rezervna civilska banda, to su neki takozvani demokrati! Revolucionari! Oni politiku tjeraju! Bez odgoja, banda! Pa ako im u slubi prui samo mali prst, prerast e ti preko glave. Pij samo s jednim od njih koju no! Drugo jutro ve ne

stoji u pozoru! I ve se smije i cereka i prvi ti prua ruku! Ogavno! Civili! Oprez!" - Gospodo, poeo je satnik suzdrljivo i suho, moram da vam izjavim svoje krajnje negodovanje nad svim ovim to se dogodilo. Ja sam u neprilici kako da to nazovem? Indolencijom? Skandalom? im li? To je ipak skandal da gospoda dodijeljena u jednu hodnu formaciju, u formaciju koja kree u boj pod mojim linim zapovjednitvom, ovako nemarno prednjae. Gospoda od rezerve uope putaju mnoge vane stvari s uma. Mi smo, gospodo, oni koji smo armadu stvorili! To je problem, stvoriti neto. A ne baniti u gotovom. A od gospode se od rezerve sada nita drugo ne trai nego da konzerviraju uinjeno! Pa ni to se gospodi ne da. Bilo bi ipak dobro da se gospoda upoznaju s nekim temeljnim naelima stege i posluha. Jer disciplina je kao i sport. Ne mauje li dva-tri dana, kvinta, kvart, prim, sekond, ruka ti omrtvi - zbogom. Ne vlada se onda vie sabljom! Tako je i s disciplinom! Moja gospodo! Japanci su kod Port Arthura u infanterijskoj vatri etano vjebali! I to nije mala stvar! Disciplina je sve! Ako ovako nehajno nastavite, ne ete vi svoje vodove drati u ruci, gospodo moja! Ovako pozitivno u ruci kao to ja drim tu uzdu prokletu! Daj mi konja, mare! Truba je u trku dodao Micu gospodinu satniku, a on je bijesno poeo da trga uzdom tako da je Mica poela da skae. - Eto! Ovako u ruci treba imati stvar! Pa kada trgnete lijevo, ide lijevo, a kada desno, onda desno! Ali jaha mora da znade kamo hoe! To je

ono! Jer onda konj vodi, ako jaha ne dri uzde. Jao jahau koga konj vodi! A vas konj vodi, moja gospodo. Va konj ide kamo hoe! Kod prvog vanijeg momenta, eto moje glave, razlit e vam se ljudi kao voda. Vi ete kao pravi kuburanti traiti svoju etu. Smijena stvar! eta nije igla! eta se ne trai! etom se zapovijeda. Ali tome treba autoritet! A zato treba poznavati materijal. Da, da, moja gospodo! Materijal! - Dajte, moja gospodo! Prolistajte vi mirne due Vjebovnikom! Tamo paragraf - koji to paragraf samo? Svejedno! Toka 387 govori o razvijanju! Jest! Ba 387! Naravno 387! Tamo je jasno reeno da drugi vod ide desno! Ta to je barem logino da ide desno. Sve to je drugo, to ide desno! I drugi roj! I druga satnija u bataljonu, i tako dalje. Nije sve to tako teko! Treba samo prodrijeti u samo srce stvari! Onda je ve sve jasno! Sve stoji u vezi! Onda se tek vidi kako je materijal zanimljiv i lijep! Da, moja gospodo! Ali treba htjeti! Treba imati volju! Pa da itate Vjebovnik, mnogo biste nali u njemu! Toka 546 govori o snanoj volji voe! Dajte vi to sve prouite malo pomnije, moja gospodo, kad uhvatite slobodno vrijeme! Jer to to sve znai? Kamo mi to inae idemo? Da onog analfabeta Zagorca te stvari ne zanimaju, to jo pojmim! Ali vas, akademski naobraene ljude! Da se vi udubete u stvar, vidjeli biste da nije sve to ba tako suhoparno kako izgleda. Imade u svemu tome poezije! O! I te kakve poezije! Preradovi je bio veliki pjesnik i dobar general! Dakle, molim, moja gospodo! Da se ne bismo opet blamirali kad ponovimo stvar, moja

gospodo! Drugi vod ide desno, a trei i etvrti lijevo! Onda okree u frontu, i stvar je gotova! Hvala lijepo! I gospodin satnik opet se naklonio gospodi priuvnim asnicima, zvecnuo mamuzama i salutirao. Gospodin porunik Kukolj u kome je od dugotrajnog pozora svaka ilica poigravala od umora uzdahnuo je duboko i izmueno i astmatino, te se sa Schwarzom i kadetom Bubnjiem zaputio spram satnije. - No! Jesi li uo, kadet? Ti ide desno! - Ali ne, gospodine porunie, uzrujao se uiteljski pripravnik. - Sad je ba reeno jasno da samo drugi vod ide desno! Prvi ravno, a trei lijevo! - Aha! Desno! No! Svejedno! Lijevo ili desno! Koliko je sati? A zato jo nije stigao taj telegram od A. O. K.? - Ve je pola jedanaest skoro! - Kad e taj idiot prokleti na bataljon? Ni danas nam ne da mira! Da se barem ispavam! Kreten prokleti! Gospodin satnik je zadovoljno gledao za svojim oficirima. - Dobro sam govorio, mislio je o efektu svoje strateke besjede. - Vrlo lijepo sam govorio! Ono o Preradoviu mora da je osobito upalilo na koncu! Ide, ide! Sve ide! Tako gleda gospodin satnik za svojim oficirima i popravlja vertikalne nabore kabanice to padaju okomito na sponu na leima, zvanu kod ete dragoner. Ti nabori moraju uvijek padati na dragoner propisno, i zato ih rutinirane ruke gospode oficira esto ravnaju i priteu. Nabori

su dakako vrlo esto uiveni, ali kako je bunda gospodina satnika skupocjena, on ih nije dao uiti. On moe da otkopa dragoner, pa onda bunda ispada kao prava bunda, iroka i prostrana. Dakle, gospodin satnik ravna nabore i uope instinktivno trai i pipa obim rukama po kabanici da nae kakav toaletni defekt. "Ovratnik je dobro stegnut, puceta sva zakopana, bunda dobro pada u pasu. Tako! Sad jo samo da malko pritegne lanac od sablje i da ieprka ibicom, koja mu je ostala u ruci jo od taktikog eksperimenta, blato i travu to se zaplela u zvjezdicu na ostrugi". Gospoda satnici a i via gospoda, ne samo subalterna , osobito vole te taktike eksperimente ibicama. Sjede gdjegod u restoranu kod ae budjejovikog piva, pa bude rije o kakvim vanim soldakim stvarima. I odmah se vade iz ibinjaka igice i reaju po stolu. Prvi vod, drugi vod, trei vod! Prva satnija, druga, trea! Prve tri igice fajerlinija, a etvrta rezerva! Neprijatelj se vrsta na drugom kraju stola. I sada tee debata o vatropostavu, o vatri, o gibanju i zahvatima i o mnogim drugim mudrostima s ovog ili onog manevra. Vano je da se naglasi da takve strune besjede po restoranima vodi samo elita zbora oficirskog. Samo elita! A u tu elitu spada i gospodin satnik koji je zapravo najelitniji kapetan u pukovniji. Oistio je, dakle, gospodin satnik svoje ostruge od blata, a onda se uzverao na Micu, mekuasto, boleivo i dosta naporno: bilo mu je zlo. Potjerao je Micu kasom u veem krugu i gutao plinove to su mu se

dizali iz utrobe, i proklinjao onaj prokleti trapist! Tako se ponovno razljutio kao to se ljute ljudi pokvarene probave. "Ne isplati se niti zapovijedati toj lijenoj bagai golom sabljom! Gola sablja je svetinja! emu profanirati svetinju na takve lazare? Dosta e biti bi!" Gospodin satnik je izvukao iz sare od kamaa jahau palicu i mahnuo njome dva-tri puta visoko da tako upozori satniju na zbor. - Hodna satnija! Njegov glas je poletio do domobranske satnije kao ptica i svojim udnim pjevom pao u domobransku duu. Tamo se ukoila sva satnija kao oinuta i oprena, i odrvenjele su one brine i kundaci, i gdje koja je lula zapela jo u usnama, te se nitko ne mie. Jao onome tko bi samo jednim kretom ili trzajem ili zvukom razbio to groteskno mrtvilo. - Pravac dimnjak ciglane! Zbor! Trkom! "Zato samo zbor? Zato ne bi trkom?" pomislio je gospodin satnik u posljednji as, te je "trkom" nadovezao na "zbor" gotovo nehotice. "Ta i onako se lijene mrcine samo oblae u svoje nove, paradne, ratne uniforme kao kicoi i spavaju po magazinima itav tjedan!" Tako je to sebi argumentirao gospodin satnik! "I dobro je da im krv zakola malko ilama. Da se malko osvjee! Lijene mrcine! Nisu se gibale ve etrnaest dana! to je ono u dvoritu? Meu kestenovima! Nita! Pa zato da i ne tre? Zato i slue da tre! I neka tre! To je trening! Rat je sport."

Blizu je u satnikovom mozgu izmeu zbora obinog i zbora trkom. U satnikovom mozgu taj razmak nije velik. Ali projiciran na satniju, on se znatno poveava i zauzima bitne razlike u dimenzijama ovoga sporta to se u Galiciji tjera ve drugu godinu. Tako se satnija zatrala. Zvei oruje zveketom antipatinim koji mnogo podsjea na zveket lanaca. Bajonete, pljoske , lopate, trnokopi, sve to zvoni limeno i otro. Muklo bubaju debeli svici gunjeva na leima loe sapeti, pritee teret u naprtnjaama platnenim i nespretnim i prostim to su se prilegle uz hrptenicu kao da je torba natrpana kamenjem. Sopti i pui se zadihana satnija i sve krvave spuve u grudima nadimlju se kao mjehovi punjeni maglom prljavom, i sve svira, svira prepasne neke tonove. Hriplju svi kaljevi hripavci, pite i sopte sve hunjavice, te se nosnice razjapile sve kao razdrte i krvave i upaljene, samo da srknu koju kaplju svjeega zraka. Tre ti oci etrdesetogodinji od kojih je svaki uzorao svoje njive ve stotinu puta i porodio niz djece i istukao svu silu ena, tre ti gotovi ljudi koji su ve prebacili svoje ivotno podne preko leda. Svi su oni gotovo ve dosegli vrhunac svoga ivota, i njihova se linija ve poela da sputa niza strminu: nagoni njihovi ve su poeli da gravitiraju u grob kad ih je zahvatila ta kraljevska ugarska sila nevidljiva. Ta prokleta kraljevska ugarska sila uskorila je i potencirala brzinu njihovog gibanja niza strminu. Ona ih je poiknula da se poure, da to prije padnu u ralje kaosa i glupe austrijske propasti. Ona je poela da krvolono sie jo one preostale sokove u njihovim ilama, da im lomi

uda, da im truje organizam, pa da ih onda onako iscrpene baci u bezdan. Ona je zahvatila u njihove odreene i mirne ivote koji bi ostali do konca u istom polupatrijarhalnom obliku, ona ih je istrgla iz jednoga kompleksa i bacila u drugi koji sada punom brzinom putuje u katastrofu. Ona ih sad ganja i mui po vodama i februarskim maglama. Kida ih od svega to im je milo, baca ih po vozovima amotamo, sa sjevera na jug, sa istoka na zapad, goni ih po jamama i grabama, kolje i ubija, mui i vija, uurbano i bezglavo, a ljudi se pustili kao utopljenici to se bujici preputaju, jer ono to oni misle nitko im jo nije formulirao, i ono to bi oni htjeli nitko jo nije postavio za svoj politiki program. Nosi ih voda, nosi, cijelu krvavu gomilu nosi, a svi individualno plivaju kako koji, i sva im je mudrost u tome da se vesele da jo nisu potonuli. "Eto! Potonuo je njihov prijatelj i drug! Pili su s njime i veselili se i ene ljubili, a sad je potonuo. Nestao! E! Nita to! Glavno je da mi jo nismo! Mi smo jo ivi, hvala Bogu!" To je, eto, jedina filozofija tih ljudi to tre u satniji. Svejedno je to, tre li oni ovdje na vjebalitu i samo markiraju bojne kretnje, ili tre li vani na fronti. Oni tre u istoj relaciji, samo s tom razlikom da ih na fronti vei procent u krae vrijeme pada u ralje crnoga kaosa i nepoznate propasti nego ovdje. Ljudi se dakle povukli u sebe, skupili se i bjee, bjee, bjee. Muna je to stvar zbor trkom.

Dvije stotine ljudi zatri se koncentrino u jedan srazmjerno malen prostor iza Micinog repa, slijepo i nemarno, kao to ve jesu slijepe i nemarne seljake gomile kada neto rade protiv svog boljeg uvjerenja. Njih glas zapovijedi vue, i oni bjee u smjeru glasa te zapovijedi, bez jasne predodbe o tome to e se dogoditi. Od njih je svaki ve barem hiljadu puta nastupio svrstavanje u zboru, ali nijedan od njih nema umne predodbe o zboru. Jer gomile ne rade razumom nego majmunski tjelesno kopiraju i, to im ostaje kao virtuozni gest, to izvode dobro, a to ne, to ne naue nikad, jer se gomile uope ne zanimaju za satnijske gluposti iz svog politikog nihilistikog principa. Iza Micinog repa na pet ili est koraka zabili su se zapovjednici vodova kao kolci. Oni bi imali da budu os satnije oko koje e se trupina svrstati. Oni i potasnici na krilima, to je kostur satnije. Kad je kostur dobro postavljen, onda se i meso satnijske gomile slijepi pravilno. Ali kad je kostur kriv, kako da cijelo tijelo uspravno stoji? Kako bi se na primjer gospodin porunik Kukolj mogao da korektno postavi i kako bi on mogao da bude kostur bilo ega na svijetu, a pogotovo jedne satnije, i to jo hodne? On je prvi i on prvi stoji krivo, i tako su se svi kolci iza njega koji su os satnije zabili krivo. Tako hrptenica satnijska stoji nahero, i jasno je da to povlai za sobom i cijelu satniju koja se svinula prema tome kao rahitina druba vatrogasaca. Viu zapovjednici vodova, i svaki saziva svoje jadno drutvo, a are, ta satnijska rebra, galame i dijele podrebrice i biju i

navlae domobrane surovo kapralski, ali bez uspjeha. Padne gdjekoja uka gdjegod, a i ritne se tko nogom, te opali potkovanom petom prednjaka u meso, skau ljudi po kurjim oima i gule kou na nogama, i zbunila se gomila konfuzna i izgubila glavu, te se sva zaduvana i uznojena plete iza Mice i trai svoje mjesto, mrijesti se, u jednu rije. - Sredina, pokri! Pokri, ti mrcino blezgava! Ne mii se! Razmak! Odmak druge vrste! viu are i kundakom provode satnijsku reiju i potkrepljuju svoje pravo ukom i bubocima nogom i akom, koljenom i kletvom. Tako su graja i amor veliki kad se satnija skuplja na zbor iza Micina repa. "Zar ta perfidna banda jo nije gotova?" dre formalno gospodin satnik u sedlu, sav uzrujan, i nervozno se boji da se okrene, pa da ugleda onu guvu i nemir i bezglavi nered iza svojih lea. - Prvi vod, vie Kukolj hrapavo, masno i polupijano. - Prvi vod! Vrag vas dal i stvoril! - Prvi vod, trube balvani satnijski i temelji svijesni, gospodin vodnik Repi i gospodin vodnik Zvjezdi. - Trei vod! javlja se vrsna sila ganec, gospodin desetnik u treem vodu, i smijui se vodi za uho jednog blijedog domobrana na njegovo mjesto u drugi vod. - Tu je tvoje mjesto u drugom! Na! Tu u drugom! Ti si vol boji! Mar! Kadet Bubnji i porunik Schwarz bjesne i biju sabljom po teleacima i pukama i grme i srde se divlje. "Kako vraga! Ipak nema smisla ljutiti gospodina kapetana! Bolje je sve u redu i prijateljstvu", tako

misli Bubnji, preparand prestraeni, i revno se zalae, samo da zbor dobro ispadne i da se komedija svri. - Pajtak! Ti lopov bedasti! Zar nisi ti u treem? Tele! Falaec! Curi! Tumbak! Glupani vi! Mir! Druga vrsta pokri! Mir! - Zar jo niste gotovi, mater vam boju lijenu bistriku, trgnuo se bijesno gospodin satnik. - Lijepa je to stvar! Danas! Na dananji dan, pa ovakav zbor! Nemojte da se razljutim! Ja u vas pognati, bogami, da ete jezik isplaziti do pupka. Svinje ste vi, a ne hodna! Vatrogasci, kelneri i marva! Nemojte da se danas razbjesnim! Je li to zbor? to? Kako to stoji sredina? Kamo to gleda sredina!? To je nekakav polupani ormar, a ne satnija! ekajte! Dat u ja vama! Bagra! Odstup! Kad se satniji zapovjedi odstup, to onda znai da se satnija mora u tili as rastepsti, raspasti, likvidirati, ishlapiti. Nestati mora satnije! Nestati! U potpunom smislu te rijei. Ne-sta-ti! Kao da je sam Gospodin nad vojskama bacio kamen u sredinu satnije, tako treba da se satnija rastri. Odstup, to je udarac batinom po movari iz koje su zirkale mnoge buljooke abe, a onda ih je nestalo u jedan hip. Na to se kod eta osobito dobro pazi da svaki domobran na odstup formalno ipne sa svoga mjesta kao da su mu avao zabili u stranjicu, i da nestane kao da je propao u zemlju. Upecnuo je dakle srditi "odstup" satniju u petu, i satnija se raspala u gomilu porazbacanu, kao kup opeka u koji je netko udario nogom. Tek to se satnija raskotrljala, ve vie gospodin satnik, pognavi Micu trkom, za nekoliko kamenometa: - Hodna satnija!

Satnija se opet sva ukoila grozomorno bubnuvi petama, te oekuje u strahu i neizvjesnosti to e biti. Sve one sitne neugodnosti da nekoga titi u mjehuru, da su obojci zguvani kao kamen u tvrdim novim bakandama, temeljito i do krvi nauljali nogu, da se otro i neiznoeno remenje zarezalo u kou, da je oha kabanice prosta i surova te grebe i vrijea meso, da su ruke u novim rukavicama nezgrapnim natekle, a tjelesa u kousima znojno nabuhla te golicaju prljave pore, sve se te malene neugodnosti na moment zaboravljaju u neizvjesnosti i oekivanju eventualno veega zla koje neminovno slijedi po zakonima kraljevske ugarske logike. Ovakav jedan avizo taktiki, barokni, belvederski, potrese domobranima, i oni oito zaboravljaju sve manje brige. Jer srditi satniki avizo navjetenje je zlih stvari i zao znak. Moe se dogoditi da e sad morati trati hitro do ciglane i natrag, za kaznu, jer se nisu dobro svrstali u zbor! Do ciglane se tri jo kako-tako, nije ba ni daleko, ali natrag je ve tee; onda e ve mnogima navreti krv i bale na nos, mnogi e pasti u blato i zaprljati se, a mnogi e dobiti nogom u meso ili kundakom u lea. Moe se dogoditi da bude lezi, ustaj! Lezi, ustaj! Lezi, ustaj! I tako dugo, dugo, do apsolutne obnemoglosti, one nesnosne, blesave, nedostojne obamrlosti, kad se sve tetive miica prenapnu, i ruke klonu drui kao posjeene u zglobovima. Navrla je krv u glavu, bije srce u kouhu, te se osjea na cijelom remenju i na svim vorovima konatim gdje bije domobransko srce. Bolesna vruina pali

domobrane kod tog muenja, a ba i jeste gadna stvar lijegati u balegu i vodu i movaru gnojnu, a sve bez razloga i bez ikakva smisla. O, toliko se toga moe dogoditi, dakle, to je sve u ovaj hip mnogo vanije od sviju ostalih briga i misli. Takav jedan srditi avizo prelije se kao crna tekuina preko svih onih lelujavih oblika to su titrali u domobranskom mozgu jo as prije. Sva ona nostalgija i bol i tuga i domobranska rezignacija, sve se to sledi u pozoru i magli, i domobran se ukoi i eka. On je samo naulio svoje domobransko uho da ugrabi njime onu kobnu rije to slijedi, i koja je za njegov ivot slijedeih deset minuta od fatalnog znaenja. Ako bude ta rije znaila trku, domobran e trati. A ako bude znaila to da domobran mora da padne u blato, on e pasti u blato; ako ga navede na to da juria, domobran e juriati i ubiti i klati i urlati, kao grabeljiva i divlja ivotinja. Sve je u njemu dotueno, i ono malo ivotne mudrosti to je jedan "ogranieni tupoglavac" skupio po svijetu u etrdeset godina, i ono je nekako sapeto i podavljeno. Sve eventualne pozitivne ivotne emanacije, sve je kao potpuno suvine disciplina ostrigla sa domobranske due, a domobran nije nikada ni od jednog svog gospodina doktora uo da je ta kraljevska ugarska disciplina glupost, osuena na politiku smrt. Probudila je ta disciplina u njemu porive kojima je domobran u dubljinama svojim nepoznatim jo nabijen i koji ga krvavo veu sa rodbinom u niim ivinskim vrstama. To su porivi tamni i prljavi, porivi animalni, i njima disciplina operira i njih dresira. To nisu ljudi civilizirani, to su

sada leine ovjeanske. Njihova su lica mrtva, kao lica u drvenih kipova na mostu seoskome. Sve su te fizionomije jednoline i mrtve, preko svega se prelila neka idiotska monotonija kao najjai motiv beznadne rezignacije na smrt osuenih nevinih kadavera. Ta je monotonija kao kakva kiselina paklena sprila sve misli i sve osjeaje koji su bubrili i puili se u dvije stotine domobranskih glava as prije. Sprila ih je i unitila kao kiselina pljesnive gljive to pali. A ve je bujao sentimentalni liaj pod discipliniranim "domobranskim tikvama" obilato. Ne treba mnogo, i on se odmah pojavi i pone da se zarazno iri. Potrebna je vrlo esta kraljevska ugarska dezinfekcija da ga uniti i da uva domobranske mozgove zdrave i da ih konzervira za carski mehanizam. Jer liaj je elementaran i kipi za as opet. On je dodue potpuno dekorativne naravi, ali se za as u njemu ipak javljaju poetni oblici civilizacije, i zato je opasan. kripnula su negdje nenamazana kuna vrata i uo se glas ene na hodniku gdje vie neto u dvorite, a lice joj je poliveno rumenilom vatre. "Eto! Trebalo bi namazati vrata! A je li ono Rumena kod zdenca? to vraga korito kisne ovako na snijegu? E, vidi se, vidi se! Nema gazde!" Ili je gdjegod zamirisao hambar i zapjevale ene, a negdje dijete plae i tiktae ura. "Ona stara ura, sva aava, na kojoj jeste kukavica, ali ne kuka nikad, i utezi vise u polutmini i kripe prani i ravi, i trebalo bi na sajmu u Ludbregu kupiti novu kukavicu." Sav taj liaj u mozgu, pun bolesne nostalgije i mekuaste domobranske boli, prelio je okrutni avizo, dakle, i sve se to u

momentu ishlapilo, i ostala je praznina. Oajna praznina u dvije stotine domobranskih glava koje moraju a ne e. - Pazi! Ne mii se, sto ti bogova, kad ti Ja zapovijedam, izderao se gospodin satnik na ukoenu satniju. Taj "Ja" naglasio je otro i znaajno, kao da u tome "Ja" lei sredite cijeloga globusa. Jer gospodin satnik dodue esto naglaava i Kralja i Domovinu i Dravu i Dunost i Vjebovnik, ali on to govori samo frazerski. On to brblja. Mislio bi ovjek kad uje aktivnog oficirskog retora gdje se nabacuje velikim rijeima, kako je on doista neka vrsta individualnog psihologa, pa ak moda i mislioca, monarhista po politikom uvjerenju ili lojalnog krvnika a tout pri ! Ali da, vraga, sve su te njegove rijei i svi su ti pojmovi niz blebetavih fraza u govornikom automatu: on izgovara rijei potpuno mrtvo, duhom odsutno i bez ikakve veze i smisla, kao papiga. On nikada nije razmiljao ni jednoga trenutka o tim pitanjima o kojima laje godinama, citirajui razne autore kao iz rukava. On u svojim mislima nije dopro dalje od svog mnogopotovanog kapetanskog "Jastva", on veoma njeno, upravo lirski njeguje sve relacije svog kapetanskog "Jastva", spram itavog carskog i kraljevskog mehanizma, jer je ipak tako na ovome svijetu da je "Aula pro nobis" samo lijepa utjeha, a opet naa mnogopotovana kapetanska linost svakako je vanija od svake carske Aule. Ne postoji nita na ovom domobranskom svijetu to bi bilo vanije od samog gospodina satnika u bundi, u lakiranim izmama, na njegovoj kobili pod blistavim zvijezdama koje su iskljuivo oficirske zvijezde.

"Pa ako ne stoji u pozoru, to "Mene", gospodina satnika, vrijea time, jer "Ja" traim od tebe da stoji u pozoru! "Ja" ti zapovijedam trkom, pa ako si lijen, "Mene" ignorira! "Ja" sam tvoje sve, a ti si domobran i nitko i nita! "Ja" imadem u ruci sablju i mogu te sasjei i samo napiem pismenu izjavu i stvar je rijeena! Toliko sam "Ja" silan. "Ja" mogu da te objesim, da te istuem, da te zatvorim, da te unitim. "Ja" te hranim. "Ja" te na dopust putam. "Ja" te odgajam, ti domobranska gnjido, sto ti bogova! Dakle! Ne mii se, kad ti "Ja" zapovijedam!" Nikada ovakvom gospodinu satniku nije palo na um da to nije "On" koji zapovijeda pred linijom, drei ovu antipatinu vojnu maineriju u svojoj ruci. Zaludu svako objanjenje! Nikada se toj sorti od ovjeanstva ne moe prikazati da to nije njihova "lina vlast" kojom sude nevine ljude na smrt strijeljanjem ili vjeanjem. Kad se ti slabo plaeni kondotjeri izdiru na "pripravu" da se pojavi na sceni kao bijesna doga, pa kad je dojurila ta do zuba naoruana "priprava" u jurinim kacigama i s blistavim bajonetama kada gospoda ratnici urlaju na prestravljene idove u Galiciji kao na bijednu raju koja se predala na milost i nemilost, kada hapse pijane domobrane bacajui ih u okove i bajboke ili vjeaju pijune, gospoda krvnici su uvijek lino, temperamentno angairani u toj plemenitoj krvnikoj stvari, kao da je ta stvar vjeanja, klanja ili ubijanja vlastitih graana iskljuivo njihov lini graanski poziv. To je taj papagajski individualizam carskih i kraljevskih i kraljevskih ugarskih oficira koji je prolio u posljednje

doba oceane krvi i po globusu razulario legione bjesova i patnje, a sve za beke grofove i grofovske ljubovce i duane. Gospodin satnik izgledao je doista mnogo bjesniji nego to je on to uistinu bio. Dugotrajnim komedijanjem pred frontom u aktivnim se oficirima razvijaju glumaki talenti, te bi ovjek mislio da je oficir pobjesnio, tako urla i vie i mae sabljom, a zaas e od koga kolege sasvim mirno i tiho zatraiti cigaretu ili dalekozor ili potpuno bezazleno zapitati koliko je sati? - A tako? Podne je prolo? E, onda nita! Servus! Odoh ja na rendez... Domobrani su se dakle prepali. - Pravac bijela kua kod ceste! Zbor! Trkom! S mnogo plahe ambicije i straha, samo da stvar odjednom i glatko uspije, pa da se tako mimoiu mnoge suvine neugodnosti, napeli su ljudi svu svoju modanu i tjelesnu energiju, samo da ne doe do trenja, do konflikta sa svemonim gospodinom satnikom kome je Trinaesta hodna igraka. Jer svaki konflikt sa gospodom cijepa domobransku tunu kou. Zato u elji da se satnija to bolje i korektnije skalupi, tre kao podmazani svi u nekom hitrom naletu: brzo, brzo! - Prvi vod! Drugi vod! etvrti vod! viu komandanti ukoeni jedan za drugim, a are su bijesno potrale naprijed da se postave kao okviri u koje e se onda sliti satnijski materijal, buno i brutalno gurajui se i kunui.

- Pokri, mater ti zagorsku! Odmakni, svinja bedasta! Trdak, lopov bedasti! Kurtanjek! Vrag te dal i stvoril! Sredina prokleta, boga ti tvoga! Lijevo krilo unutra! Unutra! Svinja! Pajtak! Sredina se ne mie! - Ne mii se, sredina Desno, ti prokleti Desno krilo, primakni! Lopovi boji! Razmak! Je li to razmak? Pazi! Gore glavu! Trbuh unutra! Tako viu potasnici i ravnaju satnijom kao govedom. A trubai i bubnjari i saniteti, taj pomoni satnijski personal, vrzu se meu vodovima i tuckaju nosiljkama i instrumentima i smjekaju se samodopadno da oni nisu ba satnijska bagra u potpunom smislu te rijei. Oni stoje ipak za sebe, izvan voda, gdje se kako-tako ali ipak slobodnije die, otmjeno, aristokratski. To su satnijski separatisti i aristokrati, ti bubnjari i saniteti, i za vrijeme etanoga vjebanja pada na njih mnogi zavidni pogled iz gomile domobranske, potrpane u zaguljive kutije etveroredova i vrsta: - Blago sanitetima, vrag ih je dal i stvoril! - Tko je ono kod etvrtog voda? Tko ono kopa nos? pita gospodin satnik istegnuvi se u svom sedlu. - Tako! Lijepa stvar! Vodnik! Zapovjednik voda jo k tome! Pa ovako prednjai! Marva ti ogavna! - Pograbio je gospodin satnik uzde Micine i pognao kobilu okomito uz rub satnije, oeavi malko "ae " na desnom krilu. Zatjerao se do etvrtog voda. - Tko je ta svinja? Kako se zove ta svinja? - Hajo Lajo, gospodin satnik, pokorno javljam!

- No! I takvoj svinji su dali zlatnu kolajnu? Pa kako to da si ti ovdje zapovjednik voda? Je li? Govori! - Gospodin kadet su se bolesnim javili, pokorno javljam, gospodin satnik, pa sam ja onda preuzeo komandu! - Metlu u ruke, a ne komandu! Slepevi! Slepevi! Kakav je to nain? to ste vi? to flangirate vi ovdje za satnijom i drite ruke u depu! To nije nikakav nain! - Ja nemam udjelbe, gospodine satnie, pokorno javljam, otresito i osorno i strogo se javio gospodin narednik Slepevi gospodinu satniku. On se drao demonstrativno. Njegovo je samoljublje i naredniku tatinu povrijedilo to ga je satnik svrgnuo sa zapovjednitva voda koje mu je predao Kukolj jo jutros na poetku. Slepevi se dakle demonstrativno etao za satnijom cijelo vrijeme i puio i grijao ruke u depu. - to se, vraga, eete kao kakva frajla? Niste vi frajla! Eto, ta svinja u etvrtom vodu kompromitira pojam potasnika! I to je zapovjednik voda! Slepevi! Preuzmite vod! Odstup, ti gade! Nauit u ja tebe kako se kopa nos! Mar! Kao prosti domobran u vrstu! pognao je gospodin satnik pogrenog vodnika u vrstu, a narednik Slepevi namrgoeno je izvukao sablju i preuzeo zapovjednitvo etvrtog voda. - Mir! Mir! Da se nisi maknuo! Kad je pozor, onda je pozor! I ako ti roena mater krepava pred oima, ne smije da se makne.

Tako vie gospodin satnik i obilazi satniju korakom na Mici istegnuvi se u bokovima, te promatra satniju odozgo plastino i pregledno. - Ovi prokleti trubai! Kako su se oni amo nagurali! Jesu li to dva koraka? Marva, stao je gospodin satnik da sa Micom policijski svrstava trubae iza drugog voda. - Glupan! to se boji konja? Ne e ti odgristi njuku! Pametniji je od tebe! Vole! Onaj prokleti prvi vod! Onoga u ja izbatinati do krvi! Tko se tamo migolji u treem vodu? Tko je to? Hej! Kadet! Trei dvolan od sredine lijevo! Tko je taj? Da, da! Taj! - Domobran Jambrek, gospodin satnik, pokorno javljam, odazvao se kadet treeg voda. - mrkavac prokleti, a ne domobran! Dajte mu po glavi jednu! No! to je? to ekate? Udarite ga po glavi! Ta svinja se grebe! Na prijavak s tom svinjom! Dat u ja tebi! ekaj, ti, ekaj! - Mir! Mir! Samo mir! Kad je pozor, pozor je! tako vie satnik sa Mice i gleda dvjesta poslaganih glava domobranskih u etverokutu i sortira ih jo i sam, kao lubenice, da stoje urednije i dekorativnije ove domobranske prazne tikve! I tako gospodin satnik obilazi na Mici satniju svrstanu u etverokutu i vie ljudima tu i tamo: - Mir! Samo mir, velim! Kad je pozor, onda je pozor! - Odmor!

Ljudi su klecnuli na zapovijed, a bakande i potkove, sve je to odjeknulo zvuno i drveno. Ali satnija se skupila u zboru da vjeba, a ne da planduje. I taj odmor nije bio pravi odmor, veliki odmor kad se ovjek moe doista i odmoriti kao pravi ovjek! Ne! To je bio neki kapriciozni odmori koji bubne u dugom pozoru samo kao kratki intermezzo. Iza toga slijedi odmah opet pozor. Takvih ispremijeanih odmora i pozora moe biti niz. Ujedljivi i kapriciozni komandanti znadu svoje ete takvim sitnicama sekirati do luake nemogunosti. Dogaa se da svrstana eta esto puta i preko pola sata neprekidno skae iz odmora u pozor i iz pozora u odmor, tako dugo dok odmor doista ne ispadne po propisu, a poslije takvog odmora onda slijedi opet pozor. Odmor se doista nije svidio gospodinu satniku, i on je odmah izbacio nervozno: - Po-zor! Opet su zagrmjele bakande po komandi, i opet nije bilo dobro. Nikako stvar nije onakva kakva bi trebala da bude. - Odmor! Sve se opet uzgibalo i uznemirilo. Glave su klonule i ljudi uzdahnuli i popravili su vitli i nategnuli remen. - Tako! Svinjo glupa ti! Sad, kad je odmor, sad se popravi! Sada pogrebi po hrptu te svoje masne etine, sad kopaj nos koliko hoe! Ali kad je pozor, da mi stoji kao svijea! - Po-zor!

Ljudi se pod dojmom zabadanja gospodina satnika ukoili naroito. Ovakvo sitniavo uznemiravanje esto puta znade biti preludij velikim neugodnostima! Zato je bolje dati vragu mir! Na mnogim i mnogim licima odraava se neka naroita emanacija i neko nastojanje da se poduzme po mogunosti sve, samo da se zadovolje hirovi gospodina satnika! Otii e onda prije! I prestat e ve jednom ipak da mui sebe i satniju. Jer momci su ve naueni na kojeta i iskusili su ve kojeta! Tako to ne ide samo danas! Niti juer! Tako to ide ve od oktobra kada su doli u tu kraljevsku ugarsku ludnicu kao neiskusni regruti. Od oktobra do februara, dan na dan, jedno te isto, jedno te isto! Nema tu nikakvih bogatih varijanata i novih obrata. Sve je to jedan mizerni kliej, i taj se ponavlja do glupe i bolesne nemogunosti. Dan na dan, bez obzira na to da li pada kia ili snijeg, da li je runo ili vedro, ujutro, o podne, naveer, na prijavku, kod menae, kod priprave i na strai, ovdje na vjebalitu i streljani, na hodniku satnijskom i kod itanja zapovijedi, u nedjelju po podne kod pozdravljanja, uvijek iste rijei, uvijek i uvijek iste kletve, uvijek sve isto, slaboumno isto. Ti regruti pridoli su kao kvrgasti i nesimetrini ljudi, a sada su im ti famozni tokari armijski sve nezgrapne izrasline odbrusili. Otesali su ih po propisu, obukli po propisu, pobrojali ih po propisu i svrstali ih u etverokutu po propisu i nainili od njih Trinaestu hodnu satniju. Utrcali su disciplinu u krv i meso ovih jadnih izmuenih regruta, obukli su ih u nove zelene kabanice, dali im bakande, tvrde kao drveni holandijski opanci, i sada ih kao dobro sortiranu robu lifraju na

frontu. Zamata se ta regrutska roba u reglemanske tirade, propise i paragrafe da se ne bi roba pokvarila od zraka i od revolucionarne epidemije, jer je takvo raspoloenje meu domobranima da bi pucali, samo kad bi im netko objasnio kako da pucaju i zato. Govori se momcima i vjeba ih se etano, neumorno i neprekidno iz dana u dan. Propovijeda i tumai im se na rajonu , na cesti kad stupaju u etveroredu, i u satnijskoj koli koja se dri poslije svega, naveer po zadimljenim sobama. I tako e im govoriti i u grabi i na fronti i u bolnici i u oporavnom odjelu, na cijelom onom patnikom putu koji preko sviju ovih dosadnih muka vodi s ovoga vjebalita u grabu i u nepoznatu smrt, ili opet u reparaturu, pa opet natrag u grabu i onda konano u smrt. Jadna domobranska dua ne moe nigdje da stane, ona mora neprekidno da kola po svim velikim stanicama armijskog organizma da ne bi glupavi kraljevski ugarski domobranski krvotok stao. Svi domobrani koji su zapali u ralje carske nemani putuju po njenoj utrobi, po svim ilama i crijevima etape i zalea i fronte, a kad ih neman izbaci, onda su ili kljasti ili mrtvi ili nestali, i to e trajati sve dok neman ne krepa. Koliko ljudi ima sada ovdje u satniji koji su svoje grudi ve toliko puta isprsili ruskim i srbijanskim kuglama, te im je cijelo tijelo isparano brazgotinama i ranama, a sada hodaju ovdje po magli i ekaju depeu koja e staviti hodnu u gibanje da opet kolju ili da budu zaklani. Onda e se ukrcati sa pijanim transportom, pa udariti daleko nekud preko karpatskih klanaca, i zaraeni ovim kraljevskim ugarskim

kretenizmom zagrepsti u blatu galicijskom negdje za vjenost. To e biti slavna apoteoza domobranske due, kada bataljonska zapovijed javi patetiki da su domobrani etrtek i Petek od te i te bojne satnije slavno pali, kao junaci za carskog kralja i za kraljevski ugarski dom. A ti kandidati za kraljevsku madarsku domobransku slavnu smrt u smislu Nagodbe od god. 1868. hodaju, eto, ovdje u treem vodu kao ovce, trkaraju i jo razvijaju i u pozoru udaraju, a umrijet e. Za mjesec dana e umrijeti! Past e! Nestat e ih i nitko ne e ni znati da su ikada ivjeli. No, meutim, nisu svi domobrani tako naivni i nisu svi domobrani tako plitki, pa da vjeruju oficirskim laima! To su oni kraljevski ugarski veterani koji su progledali carske i kraljevske karte i uvidjeli da ih se vara kod te gospodske lopovske igre. To su stari horvacki ratnici i bake koji su svoju bakezersku filozofiju iskonstruirali praktino, na licu mjesta, gdje tanad zvidi i granate vrcaju i glave padaju. Nepismeni su to ljudi, ali lukavi, pa su prozreli tu ogavnu kraljevsku ugarsku uzicu koja im se stee oko vrata sve jae. O, prozreli su oni tu jadnu mudrost gospodina satnika koji misli da kroz njega, kad u toploj bundi na Mici komandira, udara os svemira. Ne vjeruju oni gospodinu satniku ni jedne jedine rijei. Ne vide oni stvari jasno i ne bi znali obrazloiti zato oni u to ne vjeruju to im patetino propovijedaju gospoda oficiri, ali vie-manje oni ne vjeruju u pobjedu carstva. Ne vide oni stvar jasno, i konano sve se slae s onim to su ih nauili ljudi u kaputu kroz duge i duge godine. I biljenik im je

govorio isto to im sada govori gospodin satnik, i pop im je sa propovjedaonice lagao isto tako kao to i gospodin satnik lae sa svoje debele Mice. Ali neto u stvari ipak ne klapuje. Nije neto u redu kad pada zagorska glava. ao je kumeku , boga mu pisanog, ako i jedna jedina uta zrela bua, to je na svojim kolicima sa dva voleka vozi doma za pajceke , padne pa se raskoli, a "kak mu vraga ne bu al za zagorsku tikvu, vrag ga dal i stvoril"! "Ni tu nekaj v redu!" "Se su to gospodske bedarije!" "Se to ne vredi ni!" Tako misli kumek i ne vjeruje ni jedne jedine rijei to mu ovdje na uho u mozak nalijevaju. I tako se u mozgu domobrana vrti i vrti, vrije i mota, ne bi li doao na kakvu novu kombinaciju da se izvue iz te glupe stvari. "Da se osakati? Da poloe nekakve trave, pa da padne u uticu, da raspori stegno i ranu otruje?" Oni najjunaniji, oni i uine neto. Skoe s voza koji ih vozi na frontu u najveem letu, pa slome nogu u glenju ili u koljenu. Pobjegnu u goru i fukaju na andare. Nadaju se u sebi podmuklo da e pasti u ropstvo. Ali nije nagon za samoodranjem u "kmetova" jednako razvijen, pa ih ima mnogo koji se apatini i dotueni preputaju sudbini, neka ih nosi kuda bilo. Pa onda imade i optimista koji ne vjeruju ni u jednu rije to im se govori, i samo se kroz sve krijumare poput sjena. Kada im govore o pobjedi, oni se u sebi smiju i sjeaju se Potiorekovih pobjeda etrnaeste kada su tri puta bili ivi svjedoci tih slavnih pobjeda.

"est dana nismo ni jeli, tak smo beali! A ovaj tu nekaj blebee da bumo pobedili! Osel laljivi!" Sjeaju se kumeki karpatskih i galicijskih batina i ne vjeruju u pobjedu. "Batine! Batine! To bu dobil! Naharili te buju!" Tako se zlorado kumeki vesele porazu gospodina satnika, jer kumeki su po svom instinktu defetisti, "a ruski deki su zgodni deki i pevaju kak i nai!" Taj osjeaj njihov nikako nije crveno-bijelo-modre boje, i to njihovo Slavenstvo nije Ilirizam, ali to je Slavenstvo instinktivno i javlja se kao osjeaj superiornosti. Taj osjeaj nije politiki shvaen protuaustrijski, niti hrvatski, jer domobranski narod doista nije narodan u politikom smislu ove rijei, ali se osjea silnim od Zaboka do Vladivostoka. To je klasna svijest jedne naslage robijake koja osjea da je ona materijal kojim "netko drugi" hrani prodrljiva topovska drijela, te zato mrzi "tog drugog". Seljaci, soldati bez ina, mnogo su blii jedni drugima, ma koje narodnosti bili, nego oficir i soldat iste narodnosti. Po bolnicama monarhije Madari i Zagorci, Austrijanci i esi, Rumunji i Srbi jednako se potpomau u vindlanju, i u osamdeset su procenata solidarni u metodama vindlanja kako e prevariti gospodu doktore. Njihovu duboku instinktivnu solidarnost kvari samo plitka tampa i ideologija glupe i nenaobraene inteligencije koja ih razdire i sve njihove krvne, modane i interesne veze kida, a te veze s Rusima, na primjer, ogromne su i tajanstvene.

Zagorac se pol sata iza boja odmah sprijatelji s Rusom iz bog te pita koje gubernije, i odmah e se meusobno ugostiti ili ajem iz pljoske, komisom, duhanom ili slaninom. Odmah e da potee besjeda o zemlji, o blagu, o eni, i smijat e se druzi i biti veseli. Ali se onda na njega izdere krvniki glas oficira inteligenta kao prijetnja okrutna u smislu te i te toke i paragrafa reglemana koji veli da je svaki razgovor i saobraaj s neprijateljem najstroe zabranjen pod prijetnjom smrtne kazne. Dobro! Kumek se povlai kao pu u kuicu svoje domobranske pameti koju gospoda zovu podmuklom ogranienou. Domobran je izruen silniku, i silnik moe da ga zdrobi kad god hoe, ali domobran i kumek ipak pod svojim oklopom ne vjeruju tiranskoj peti koja se osovila nad njihovom glavom. Pa kad ih psuju i viu na njih, i kad im se groze, kumeki uvukavi iju misle u sebi: "Samo ti laj! Laj, laj! Dolajal bu ti svoju popevku! Dolajal bu ju, svinja gospodska!" To je onaj neizraziti, nevidljivi pasivno rezistentni slavjanski element naih hrvatskih eta koji nema nikakvog oblika odreenog, ali ipak postoji nedvoumno. Te su nae hrvatske ljude prozvali "madarskim domobranima", lau im o obrani Carstva, Kraljevine, Trojednice, Ugarskog Kraljevstva i Domovine nam hrvatske, a od te su njihove i nae "Lijepe nae" stvorili klaonicu i razorili je tako da od nje nije ostao ni jedan krov u poaru itav. A to domobrani koji po prirodi nisu palikue osjeaju veoma jasno, uvjereni da nemaju to da brane, jer nemaju Domovine. Taj hrvatski pasivno rezistentni elemenat ne

spoznaje sve te nijanse, ali se u satniji osjea beskrajna sila njegove tromosti. Sve on to ne e. To njegovo negativno svojstvo jeste ono slavjansko prapoelo golemih naih nepreglednih gomila koje se proteu od jadranske vode do Tihog oceana preko cijele zemaljske kugle u neprekinutoj cjelini, kao nedogledna maglutina koja je obavila ovu nesretnu loptu kao olujni oblak. To je onaj davni, skitski i hiperborejski elemenat koji hre od azijskih stepa do Ovidijeva Ponta ve u ono vrijeme kada je cvala mediteranska civilizacija. To je ona ista masa robova koja je prisustvovala i svojim roenim oima promatrala propast Atene i Rima, kao to i danas savreno ravnoduno prisustvuje propasti kapitalistike Evrope. Taj elemenat robova, sarmatskih, ilirskih i makedonskih, talasa se pred zidinama evropskim kao uznemireno more Slavjanstva, a svi pojmovi zapadnoevropski, svi pravoslovni, bogoslovni, dravoslovni, tehniki i filozofski sistemi evropski tom su makedonskom, panonskom, trakom elementu antipatini. On se opirao da vesla na liburnama rimskim, upravo tako kao to se i danas opire da kusa madarski domobranski gula. Svi ti evropski ratovi njega se zapravo ne tiu nita, on loe svoje kiselo vino danas isto tako pasivno kao to je lokao i juer pred svojom kolibom, pod svojom slamom, prije hiljadu godina, on ore svoju jalovu zemlju drvenim plugom kao to je orao prije hiljadu godina, on otima pelama med i prede i tka i raa pokoljenja kao i prije hiljadu godina, a sve ove kasarne oko njega, ovi ratovi, ovi oficiri za tu su pretpotopnu pojavu muice za koje je uvjeren da moe da ih odmahne

repom. Sve to to se danas tu oko njega tako histerino odvija, to je ta domobranska bolest koju e on preboljeti kao svoju gonoreju. Ne zauzima taj pasivno rezistentni elemenat jo nikakve odreene oblike, ali se u satniji osjea njegova prisutnost, pa kad ga Gospodin Satnik sada alje na rusku frontu vezanog u lancima, dobro, domobranski narod krenut e na tu rusku frontu zajedno sa svojim konjima, on e tamo negdje u galicijskom blatu i krepati moda isto tako pasivno i duhom odsutno kao i njegova kobila, ali on ratovati ne e, jer nema zato. To je veliki i ivotni nagon raje, turske, venecijanske, austrijske i madarske, koju kolju na Balkanu stoljeima dugim i krvavim, pa se ta domobranska raja sa svim svojim ivotnim bogatstvom pritajila do nevidljivosti. To je ona slavna mimikrija proganjane domobranske due, karakteristika domobranskih robova sviju vremena. To su ti veterani, domobranski robovi satnijski, koji se priinjaju samo da stoje u pozoru i da bakandama udaraju, a zapravo oni hodaju kao civili i misli im slobodno tumaraju kao i civilima. Oni su u mislima u toplom satnijskom usteraju te se tamo lijepo griju, pue, razgovaraju, a ovdje se samo priinja da u "pozoru" hodaju. U biti oni neizrecivo mrze sve ove domobranske lai to ih je Evropa po njima nalijepila, pa da se nae samo tajna neka sila koja bi znala da razvrgne neke sitne spone, ti bi ljudi udarili po satniji s neuvenim bijesom i prezirom. Smrvili bi je i unitili bi tu prokletu kraljevsku ugarsku satniju da joj ne bi ostalo ni traga ni glasa. Raetverili bi gospodina satnika, odsjekli bi mu

glavu, zasmradili bi ga i zaklali Micu i razorili kasarne i onda se napili, i to bi bila njihova zagorska pobjeda na ruevinama kasarne. Ali tako? Eto! to mogu ubogi domobrani i kumeki? Hodaju u pozoru i kunu mater i oca gospodinu satniku i misle o urlaubu i o zemlji i jo o kojeem. Jest! Oni koe noge! Stari zeevi i veterani! Oni udaraju potkovom i nategli su remen puani, ali njih tu zapravo nema. Tu u satniji stoje samo oni podravski kokoari, oktobarski regruti, koji su jo mokri od majine utrobe. Jo i koji osobiti glupan stoji ovdje u satniji koji nosi mrenu na mozgu. Ali satnije zapravo tu nema. To je jedna hrpa mesa, mrtvoga mesa, materije neke bolesne, ali militarskoga ivota u toj domobranskoj hrpi mesa nema ni za lijek. O, mnogo prije e se cijela ta disciplina zajedno s gospodinom satnikom rasplinuti kao fantom nego to e se Zagorac uvjeriti da je sve to to se s njim sada dogaa vana historijska potreba. Ne vjeruje Zagorac u to, i sve samo markira i sve samo hoda kao da hoda, i ratuje kao da ratuje, a zapravo niti hoda, niti ratuje. Zagorski kmet i kumek ezne, ezne, ezne i kune i proklinje i punta se u sebi i podmuklo eka batine koje "buju naharile gospona satnika", i zlurado se veseli da e se sve ipak sruiti jednoga slavnog dana, a taj dan, to je jedini blagdan u domobranskom politikom kalendaru. Jadan je, o, beskrajno je jadan gospodin satnik koji ve dvanaest godina vie na to mrtvo satnijsko meso. Jadni gospodin satnik koji se sa svojim plunim i eluanim katarom mui da objasni satniji to je to zapravo pozor, a ne vidi da tu pred njim nema niti satnije niti

pozora. Nikada mu to nije ni na um palo da stoji pred licem od dvije stotine tunih skeptika koji svi ele njegovu propast, koji se bogu mole da bi gospodina satnika to prije vrag odnio, i koji su neprijatelji, o, mnogo vei neprijatelji gospodinu satniku, nego oni prokleti "perfidni Englezi i degenerirani Francuzi", koji su kod Wrtha sedamdeset i prve nainili grozan taktiki skandal i tako se blamirali pred cijelim militarskim svijetom. Ali je gospodin satnik sada sav okupiran time kako da gane to ubogo svoje domobransko drutvo da uini neto s njime, "budui da je pozor, no ajde de, tvrd i miran donekle, i nitko se ne mie". - Stupati, pravac jablan na treki , satnijo, stu-paj! Satnija se zanjihala i istupila glasno i uperila ravno na jablan uz straarnicu na eljeznikoj pruzi. - Ruk, ruk, ruk, vie netko od ara u drugom vodu, a Repi na desnom krilu prvoga voda ritmiki intonira: - Je-dan, dva! Je-dan, dva! Sto mu bo-go-va! Je-dan, dva! I tako se giba satnija u koloni kao i prije, i bui i lupa, napinje se i sope, a gospodin satnik ide uz nju korakom i gleda vrste, gleda razmake, gleda da li se sve sklapa i pokriva u propisnoj i uglatoj etvorini, gleda i kao bog upravlja svojim djelom. - To je sada kolona, momci, je li! Ko-lo-na! Tako smo i prije ili. A sada emo razvijati! Onako isto kao i prije! Ali sada kako treba! Ti ne misli nita, mater ti, nego samo sluaj to ti se zapovijeda! Drugo nita! Korak! Glavu gore! Pazi!

- Raz-vi-ja-ti! - Repi! Repi! Je li? Nas se to nita ne tie? Mi idemo dalje, usplahirio se gospodin porunik Kukolj, posumnjavi na as u Repiev autoritet. Jer i prije su ili dalje, pa ipak nije bilo dobro. "Nikada ne zna to je dobro po tom prokletom Vjebovniku. " - Naravna stvar! Mi idemo dalje, odgovara Repi samosvijesno, i oito mu laska da moe pred cijelim vodom briljirati kao jedinstveni specijalist u razvijanju. Repi, ivi leksikon etne mudrosti, posprdno se okrenuo i gleda smijeei se superiorno na staria Schwarza koji sav uzrujan mae sabljom pred drugim vodom i sav nabijen ambicioznom panjom slaboumnih ljudi zapovijeda onaj svoj famozni dvored desno. Lice mu se sve izobliilo u glupavu degeneriranu grimasu to izgriza maske ivano posve podrovanih ljudi. Dvored je Schwarz zapovjedio dobro i dvored je uspio, te je itav vod udario desno pod pravim kutom. Kadet Bubnji i narednik Slepevi izveli su svoje vodove lijevo i opet ih okrenuli u frontu, te satnik, oito zadovoljan kretnjom, ve kasa na Mici pred prvim vodom i mae svojom jahaom palicom i glasom gotovo vrhunaravnim zaustavlja prvi vod: - Prvi vode, stoj! - Vode, stoj, zagrmio je Schwarz na vrijeme, kao da je on ovjek osobito rezolutan i borben, tako mu je otro odjeknuo glas. Kadet i narednik prikljuili su lijevo u jednu vrstu i sabljom sabijaju one

dijelove satnijskih vodova to su se malo ispupili istravi i tako nakrivili jedinstvenu satnijsku liniju. - No vidite, vie satnik kao udobrovoljen. - To vam je sva ta mudrost! Jasna je i jednostavna kao uka. Samo treba da se radi sa srcem! Kada se sa srcem radi, onda je sve dobro! - "Nita to to satnijska linija nije ba izravnana", satnik ispravlja svoju satniju otkasavi na desno krilo, gdje mirka i mjeri ravninu satnijske fronte na palicu, pa vidi da se fronta ba ne pokriva s palicom nego da je cijelo lijevo krilo istralo, i sve to savreno nije. "Nita to ne smeta! Princip je da vodovi budu izravnani sami u sebi! Da! To je princip! A to to je satnijska linija isprekidana, to nije ba od tako strano velike vanosti! Svaki vod je za sebe cjelina, i vod mora da je u sebi jedinstven! Onda i satnija stoji kao modelirana! Vodovi su elementi!" - Desno se ravnaj! Ne moe gospodin satnik ipak da savlada u sebi svoju cjepidlaku sitniavost cizeljera. Sve ga neto bocka da izravna satniju. Pa kako i ne bi, a da je ne izravna! On, koji ne moe ni pahuljice da trpi na rukavu, nego je odmah kvrcne noktom pa poslije toga jo i pogrebe sukno i oduhne s njega dva-tri puta i posljednji trak perca, pa onda tek dere kefom, kako bi on mogao da proguta jednu itavu satniju koja ne stoji precizno izjednaena u razvitoj liniji, a putuje na ratite, i to pod njegovom komandom.

Satnija se sada ravna desno. Svi su kraljeci i atlasi u domobranskim hrptenicama zakripali, i ljudi su iskrenuli svoje zagorske "glavurde desno", desno do nemogunosti te se sve izravnavaju sitnim koracima, tapkajui naprijed i natrag, naprijed i natrag, tako dugo dok se cijela fronta ne izgladi u jednoj jedinoj liniji, ravnoj kao niz ploica od domina na kartakom stolu u krmi. - Drugi vod! Sredina, natrag, vie gospodin satnik i mae palicom i ravna satniju. - Trei vod! Lijevo krilo, unutra! Sav je trei vod zafrknut kao kifla! Nismo mi valjda peki? Mi smo domobrani! Sve nabojnjae, svi vitlai, sve pete, sve to mora biti u jednoj jedinoj crti! Jo malo unutra! Prvi vod, lijevo krilo! Ta-a-a-ko! Druga vrsta, samo pokri, i odmak! Onda je sve u redu! Odmak! - Po-zor! Glave se domobranske opet trgle uspravno kao to su i bile, te su oko laloka domobranskih iskoili miiavi tvrdi jastuci, jer ljudi stiu zubalo, pa se meso laloka nadima nabubrilo i kao nateeno. Pozor je tih i tvrd, i satnija sada stoji u razvitoj pruzi ukoena u dvije vrste, pravilno razmaknute na metar i dvadeset centimetara, u dva poteza, povuena ravnalom. - Glave gore! Prsa van! Trbuh unutra! Pravi domobran jo i dah pritegne, kad je pozor, te osjea cijelu svoju utrobu napeto discipliniranu. I crijeva i bubrezi i plua i zubi, pa dapae i dlaice u nosu, sve to osjea u domobranu da je sada pozor. Pravi domobran sada u pozoru ne stoji na petama, nego se nagnuo

naprijed u kosinu, pa sve potitrava na miiju prednjih prstiju to se lijepe u bakandama. Pravi domobran niti trepavkom ne trene i stoji ukoen, kao mrtvaka straa to se ukoila nad Kristovim grobom na veliki petak po podne. - to stoji kao baba? to si se raskreio? Nagni se naprijed, lopove lijeni! Jo bolje! Nategni taj svoj remen! Jesi li ti financ? to ga vraga ali? Nategni ga samo, mater mu konatu! Financu visi puka, a ne domobranu! Pritisni laktom taj prokleti svoj kundak da sve puca! Nije tvoj! to te briga? Samo pritisni, mater ti! Stoj kao ovjek, a ne kao balerina! Tako deklamira gospodin satnik, kada je sveta tiina u pozoru, te se njegov glas dobro uje u praznini. Jedan jedini ovjek na cijelom vjebalitu govori, pa izgleda kao da se glas iri po cijeloj ledini, i da ga i one barijere polomljene i dudovi goli i vrbe crne uju, pa su se i one ukoile u pozoru u februarskoj magli, i sve uti u domobranskoj magiji sivog februarskog dana kada se uje iz magle glas gavrana, tog vjernog pratioca svih vjebalita i groblja, ratita i leeva. - Odmor! - Sada se usekni, svinjo! to mre kad je pozor? Prasac ti prokleti mrkavi! Jesmo li mi djeje sirotite i puka kuhinja? Sklonite balavaca? - Po-zor! Zapraile su opet pete, pa se isprsili ljudi. Nisu domobrani bolesni nerviki, niti su domobrani kavanski ljudi, dekadenti lirski. Orali su

domobrani zemlju cijeli jedan ivot i borili se s olujom i snijegom i tuom i zimom i suncem. Krili su domobrani ume i sadili vinograde po omari i egi, oluji i vjetru i magli, te su okorjeli, opreni i tvrdi. Ne smeta domobrane u njihovom dubokom miru gospodin satnik to kao komarac zvrnda oko satnije na Mici. Jo je satnija mirna, potpuno mirna i uzviena. Gdjegdje moda javlja se po koja misao u kome mozgu, ali i to posve spontano, da se ve u slijedei hip ishlapi kao mlana voda, i iza nje ne ostane nita. Kakva mala, posve malena mrljica to u mozgu jo nikako ne dolazi kao faktor opozicije. Vie poluidiotsko prieljkivanje sitnih radosti. "Ve bi bogme vreme bilo da se ide doma. Kaj, je li doel telegram, ali ni? Da se vidi! Da se zna! Da li kod satnije kuhaju noklice ili gula? I kaj je? Ve je dost! Barem je za danas dost! Kad nijedna hodna ne vjeba, samo ba mi moramo! A valda jo ni ni dolo, jer da je dolo, ve bi gospon vodnik Kon bili poslali ordonanca iz pisarne! Onda bi ve popodne ili! Onda bi pili "pivu"! Onda bi sad odmah ili doma! I rum bi fasovali ! I cvibak! I livovicu bi gucnuli u kantini!" - Pozor! Prekinule su se sve kombinacije, kao pod giljotinom. Praznina. isti vakuum. Daleki zviduk lokomotive. - Pravac crveni dimnjak! Satnijo, stu-paj! Teka je to stvar kad jedna bojna satnija stupa u razvitoj pruzi. Frontalna duljina satnije u razvitoj pruzi iznosi stotinu koraaja po prilici. Uzdrati uravnanu vezu, pravilne razmake i tonu direktivu na

tako loem, poplavljenom terenu jedva da bi mogla elitna i rutinirana momad pravih majstorskih ekipa, sastavljenih od profesionala. Tu nastupaju toliki naoko neznatni momenti koje civilni mozak ne bi ni primijetio, a koji su ipak svi za gibanje satnije u frontalnoj razvitoj liniji od neizrecive vanosti. Tako, na primjer, inteligencija samog ljudskog materijala, njegov smisao za simetriju, njegove soldake ambicije, dispozicija momadi, vrsnoa podoficira, kvaliteta terena, vrijeme, sve te naoko neznatne sitnice od velikog su znaenja. Sve one upliviu na konaan rezultat skladnog gibanja ogromne vandejske mase koju Habsburg od Jelaia upotrebljava za pobjedu svog panjolskog mraka. to to znai kad se veli da stupa jedna potpuna bojna satnija u razvitoj pruzi, to moe sebi da predstavi samo onaj mozak koji detaljno poznaje etni ivot i koji znade koliko se silno mnogo energije i truda uloilo i dnevno ulae u svaki korak koji izbace ovakve mesnate gomile discipliniranih carskih i kraljevskih ugarskih armada. Sve te sitnice dakle, koje u cjelini sainjavaju sve ono to se zove "ivot koji pulzira ilama eta", kako tu kretensku stvar nazivaju debeli inspicirajui hemoroidni generali, kad okrueni svojom generalskom svitom dijele legendarne i osobito mudre savjete, sav taj ivot, dakle, "koji pulzira ilama eta" zapravo je alosna agonija carstva. Tako se naa Trinaesta hodna satnija dakle zaputila u razvitoj liniji pravcem na crveni dimnjak rune neke fabrike to ve dugo nita ne radi jer je rat, a u ratu se kue pale, a cigle se ne peku. Stvar je bila

takva da su ljudi bili zlovoljni ve sami po sebi, jer su ih izveli danas, na takav dan, u magle. "Takav dan kada se depea eka, ili takav dan kad se na ratite kree, to nije obian dan. emu dakle takvim suvinim ludorijama kvariti sveanost koju smo mogli da provedemo lijepo doma na stroama?" Zatim vrijeme! Da je jo barem lijepo vrijeme! Ali su mlake i lokve pune snijenice sive i blatne, pa je cijela tratina natopljena vodom, tek tu i tamo proviruje po koji lanjski krtinjak, jo napola bijel od zamrznuta snijega. Sve je to movarno tlo, pa ljudi propadaju do glenja u vodu, a u one polupapirnate cipele koje su samo naoko cipele, a zapravo su konati humbug "madarskih prevaranata", u te takozvane cipele poela je da probija vlaga. Penje se vlaga polagano, penje kroz obojke i platno, te ve gdjekoja noga osjea njen ledeni i antipatini cjelov na stopalu i na peti. Znojni i prljavi, kako su ljudi jo bili od nedavne trke, dabome da se nisu dobrovoljno pokorili ovako kompliciranoj "etanoj kretnji" koju momad ve u principu ne voli, jer taj ratniki elemenat instinktivno mrzi barokni carr. Satnija je jo u prvom zamahu pola, ali je onda poela da se valja nemarno i nehajno. Topot se polagano, polagano gubio, a onaj uveni "jedan-dva" potasniki grmio je jo tu i tamo, ali je onda bivao sve tii i tii te je konano zanijemio. Ljudi su poeli da gube vezu i da glavinjaju, a eto onoga nesretnika iz druge vrste drugoga voda gdje je zalutao u trei, te se tamo vrze kao puran. Netko u prvom vodu hoe

da zaobie vodu, pa gura svoje drugove postrance, netko je u drugom vodu skoio preko mlake i pokvario ritam. Poeli su ljudi da se osvru na tren, a kada ljudi pretpostavljaju svoj lini interes cjelini, onda dabome to ugroava samu ideju jedinstvenoga gibanja. Sredine su zaostale, krila istrala, vrste se preplele, a tu i tamo spotaknuo se po koji domobran i ljosnuo zapljusnuvi blatnom vodom te tako pobrkao sklop i red satnijski. Imade momenata kod jahanja kad se osjea kako se ravnotea polagano gubi. Kako os jahaa iz vertikale neujno i neprimjetljivo klizi u kosinu, i kako nevidljivi elemenat pritee ovjeka k sramotnom padu. Takav osjeaj poeo je da hvata duu gospodina satnika. On je stao osjeati da mu dominanta nad satnijom klizi iz vertikale, i da bi se moglo dogoditi da bubne posve i da se osramoti. Jer kao to je sramota dobrom jedrenjaku da ga prebaci vjetar, i jahau da se sroza s konja, jo je vea sramota za komandanta iskusnog ako izgubi vlast nad svojom etom. Ugroena vlast dakle treba da se za vremena uvrsti. Politika vlast po metodama carskim i kraljevskim i kraljevskim ugarskim uvruje se andarima i vjealima, prijekim sudovima, pokretnim sudovima, opsadnim stanjima, taocima, nasiljem, kundaenjem, paleom, silovanjima i pljakom, a soldaka batinom i kletvom, pangama i metkom. Istina je iva da gospodin satnik nije nikada sistematski batinao svoje ljude. Da! U velikom bijesu dogodilo se ve i to da je katkad uio

koju "marvu" da ju je krv oblila. I nogom je znao da udari ovjeka u koljeno da sve poplavi. Po kestenovima je satnijskim znao da povjea kakve lopove, osobito Cigane. Ali ne bi se moglo rei da je ba sustavno tukao ljude, kao to to mnogi i mnogi njegovi drugovi sistematski ine. Otkuda, kako i zato, ali gospodin satnik smatrao se velikim demokratom i naprednim oficirom, ovjekom savreno odgojenim i neobino kulturnim. On je esto znao da brblja prazne fraze o tome kako je zapravo kasarna kola, i kako moderna kasarna ne smije da pozna psovke niti kletve kao ni crna, popovska akademija. Ali to su bile samo fraze! Uistinu bilo je sve to smueno i besmisleno i glupo i mnogim tiranskim ispadima bolesnoga temperamenta uprljano fraziranje. Gleda, dakle, gospodin satnik svoju satniju kako se gubi u neredu i kako se njezina razvita linija raspuzla u blatu kao pogaena glista, i u njemu je poelo da kipi. Osjetio je kako se stvar nagiba, i kako satniji nestaje direktive, pa treba dakle opet nekoliko udaraca pod rebra ta ivotinja prokleta, da se gamad indolentna osvijesti i doe k sebi. "Svinje i ujei !" - Satnijo, stoj! izderao se gospodin satnik na gotovo rastepenu gomilu satnijsku i poeo je da objavljuje satniji na Mici i da vie ogoreno: Na, vi cucki zagorski! Na! Also, pogledajte se! Samo se pogledajte! Je li to satnija? Krdo svinja ide tako, a ne satnija! Gdje je samo to prokleto lijevo krilo? Kamo se odetalo to prokleto lijevo krilo? Svinje, ter svinje!

Tako jadikuje gospodin satnik i luta na Mici po velikoj rupi u sredini satnije koja je pukla duga moda i deset metara. Lijevo se krilo satnijsko istrglo i samovoljno obilo veliku lokvu snijenice i tako polomilo satnijsku vezu, samo da ne smoi svoje papke. - Tko je tamo na lijevom krilu? Ha? Tko je ono, je li? Onaj potasnik koji vodi lijevo krilo danas na prijavak. Dat u ja tebi mater tvoju lijenu! ekaj, ekaj samo! - No! to je to? Zar ja uzalud govorim? Jesam li ja va gratulant, pa vam deklamiram, vi, svinje zagorske? Priklopi, boga ti zagorskog, dee-sno, jer ako ne e, bogami, izvaljat u te po vodi kao palainku! Jesi li uo, svinja? Priklopi! Priklopi desno! - No to je? Zar ne e da priklopi desno? zapiskutao je gospodin satnik nagnavi Micu na to revolucionarno lijevo krilo satnije to se samovoljno uklonilo poplavi, i to jo potpuno protupropisno i, zapravo, ako se uzme, bezobrazno! Mica je divlje zapjenila vodu, a kada su ljudi uvidjeli da nema druge, nekako su se nekajui poeli da povlae desno, zagazivi u vodu sve do zgloba: "Kaj se more, gda vrana posre mozak bolvanu!" - Priklopi! Priklopi! Ta gibajte se, are, mater vam lijenu! Derite se, derite se, derite se, lopovi vi lijeni! Gurnule su are ljude laktom pod rebra, i uzvikao se uglavnom tu i tamo po koji glas. Ali je sve to ilo tako nehajno, tako umorno, tako tromo, kao da se satniji ba nikako ne e. Satnijska opozicija jo se

nije javila, ali to su ve bili svakako simptomi zlovolje. Ve je i arama bilo svega preko glave. - Po-zor! Stupati, pravac crkvica na brdu! Satnijo, stupaj! Satnija se opet ganula i udarila na bijelu kapelicu svetoga Duha to stoji na brdu povrh kasarna. Ali nered je ve jedanput doao do tako konkretne forme, da je bilo otprilike jasno da se reformama ne moe na ovoj strukturi vie mnogo izmijeniti. Gospodin satnik nije bio radikal po odgoju nego reformist. On je drao da bi se galamom jo ipak mogla da spasi situacija. Zato je opet poeo da melje, da parlamentarizira, da djeluje argumentima. - Mater vam boju bistriku! Mrcine vi lopovske! Svinje svinjske! Tako reformira gospodin satnik svoju prokletu lazaronsku bandu da bi gospodu urazumio da se radi o biti ili ne biti. - Satjerat u vas u vodu do koljena! Tati vi Kristuevi, dakle tako vi meni, je li? Meni, koji dan i no razbijam glavu, samo da vama bude bolje i ljepe! I daske za kruh sam vam dao sabiti po vaim psetarnicama, iz svoga roenog depa! I brijete se kod mene za gro ! Kao gospoda! I kakva vam je samo kuhinja? A vi meni ovako? Mater vam vau zagorsku, prasci, vi svinje svinjske, ekajte, vi! Samo ekajte! Bagaa bezobrazna! - Odstup! Potasnici k meni! "ta u, vraga, da viem na sve", mislio je gospodin satnik. "Bolje je da govorim direktno potasnicima. Kod njih ipak nije sve to bob o zid.

Potasnici imaju in, potasnici su kolovani domobrani, potasnici su ljudi, potasnici su elita." in naime, pa bio on ma kako niske kvalitete, on je u soldaiji ipak aristokratska ivotna oznaka, to je feudalni pojam po kome se ljudi dijele u vie i nie ljude, podljude i naddomobrane. Pa tako i in razvodniki ipak je neka vrsta plemstva domobranskog. Razvodnik zapravo i nije potasnik nego tek samo eventualni kandidat za korporaliju, i tako jadni in razvodniki, ak i on opravdava da se s razvodnikom govori o nekim odgojnim, edukativnim i etnodidaktikim problemima za koje prosti domobran ne pokazuje ni trunka razumijevanja, ni smisla. A ona razvodnika zvijezda, ma da je tuno samo jedna pod vratom i samo od prostoga kauuka, za krajcar komad, ali je ono ipak zvijezda! Mater joj i zvijezdi! Momad se rastepla i odahnula zlovoljno, izmuena i mokra, a potasnici se zaputili do gospodina satnika. Gospodin satnik bio je tako kivan da mu je srce od uzbuenja lupalo u grlu, i on dugo vremena nije mogao da doe do rijei nego se sve zahlikivao kao da je sipljiv od prirode. - Vi ste propast satnije, a ne satnijski stupovi, mater vam vau! Potasnici! Sramite se! Sto puta ste gori od posljednjega momka, svinje lijene u vrsti! On nije kriv to je svinja! On je takav, njega je mati rodila svinjom domobranskom, i on je svinja! Ali vi ne smijete da budete takve svinje! Gdje je u prostom momku osjeaj dunosti? Nema ga! On nema osjeaja dunosti! Zaludu! On je marva! Ali vi

niste marva! Vi nosite zvijezde pod vratom, mater vam zvjezdanu! Osjeaj dunosti moe samo onaj da pojmi u cijeloj dubljini njegovoj koji zvijezdu pod vratom nosi. Je li to bio razviti hod jedne pristojne satnije!? Je li to bila hodna satnija? Moja roena hodna satnija koju ja sam vodim na ratite? Skupite se, potasnici! Upozoravam vas! Skupite se! To Domovina trai od vas da se skupite! Potasnici, Domovina! Zar to nije sramota da vi ovako vodite satniju? Zar vi ne znate to znai razviti hod jedne satnije? Zar vi ne znate to je to cilj? Kako treba da se ide na cilj? Zar vama nisu toliko puta rastumaili to je to meucilj? Zar vama sve to nije jasno, potasnici? Ja u propasti, eto, propasti, ali ja u doi na cilj, ako mi se zapovjedi! Pro-pa-sti, ali zapovijed u ispuniti! A zar vi ne znate, potasnici, to je zapovijed? to? to je zapovijed? Tiina. - No! Neka laje ve netko to je zapovijed? Tiina. - Tako! Lijepa stvar! Potasnici, pa ne znaju to je zapovijed! Sramota! Ako Pajtaka pozovem, i Pajtak e mi znati rei to je zapovijed. Osramotit e vas Pajtak! - Pajtak! Pajtak! Pajtak! I zaviknuo je gospodin satnik spram satnije i pozvao Pajtaka. Pajtak je domobran, satnijska bluna i satnijski pajaco. Nema ivoga ovjeka u satniji koji Pajtaka ve nije udario nogom ili akom ili na njega barem pljunuo. Pajtaka tuku za alu do krvi po noi i po danu. I

kad je odmor na vjebalitu, i kad je menaa . Znadu ga svui do gola, pa ga po zimi istjeraju na hodnik, i onda cijela satnija divljaki regee kada se Pajtak na hodniku od zime trese sav modar i drui. Taj je domobran Pajtak satnijski kreten i degenerirano neko bolesno dijete koje je zapelo u vojsci, pa nikako ne moe da se spasi. Pajtak je tako glup da ne zna doslovno niti to to je lijevo, to je desno. Krastav je sav od rana i od batina izgreben. Slina mu curi iz usta, a iz uiju gnoj. Sa lijenikog pregleda vraaju ga uvijek natrag, motivirajui da je Pajtak besprijekorno zdravi domobran koji e moi sasvim lijepo i pristojno da umre negdje u grabi za Kraljevinu. Nijedna hodna formacija nije htjela da ga primi, bacali su ga kao nogometnu loptu amo-tamo, dok ga gospodin satnik, na zauenje itavog personala, nije sam vlastoruno uvrstio u svoju hodnu satniju. Bila je u onaj mah u gospodinu satniku sinula zvjerska i podmukla misao ne bi li se tog kretena dalo gdjegod osobito dobro upotrijebiti. Pajtak je glup, pa e bez oklijevanja u propast! A takvi ljudi nisu nikada na odmet kod jedne ete iji komandant imade tako visoke ideale kao to je kronenorden koji treba da imponira milostivoj gospoi Loeblovoj, i to jo na dolami, i to u cercleu u operi na Karmeni ili Mignoni ili Travijati, svejedno! Pajtaka je silno zbunilo to to su mu potasnici domahivali rukom da se pouri i potri, i dotrao je nespretno i teturavo, te ak i pao dva-tri puta putem od uzbuenja. Stoji. Blesavo zuri u potasnike, dre i misli da e ga opet tui.

- No! Pajtak! Reci! Da li ti znade to je to zapovijed, zapitao ga gospodin satnik, sagnuvi se znatieljno s konja. - Pajtak! Pajtak se krevelji i, razjapivi usne sve do uiju, ogledava se visoko po maglama i slina mu se cijedi i curi po kabanici. - No! uje li? Pajtak! Pazi amo! Pazi dobro! Ako mi veli to je to zapovijed, dobi zekser ! Pazi, Pajtak! Zekser! - He, he, he, smije se Pajtak zekseru. - Zekser, zekser, zekser, ponavlja majmunski i smije se, jer mu je pomisao na zekser draga. - No da! Eto! Zekser dobi, segnuo je gospodin satnik u novarku pa dri nikal sa dva prsta. - Eto! Vidi li? Samo mora da kae to je to zapovijed, i dobi zekser. - He, he! Pokorno prosim, to je zekser! smije se Pajtak, kada mu se priinilo da ga ipak ne e tui, nego da se ljudski razgovaraju s njime. I odmah je posegnuo rukom da pogrebe kraste za uhom to svrbe nemilo, pa se ivotinjski poeao lijevom nogom po desnoj. - I, svinjo! Niti u pozoru ne zna da stoji! Mrcina! Ni to ne zna to je zapovijed! Sto puta ti mater tvoju bedastu koja te je rodila! Mar! Da te ne zgazim, podbo je gospodin satnik Micu na Pajtaka, a on se sav ivotinjski skupio, pa, strugnuvi u brzom skoku kao prestraeni zec, udario u trku spram satnije, a potasnici udarili u gromki smijeh. Taj smijeh potasnika, ma da je bio spontano iskren, ipak je povrijedio gospodina satnika u ilicu. On ga je osjetio kao porazni udarac i divlje se izderao na taj glupi i majmunski smijeh.

- to se, vraga, kesite, vi mulci! Kao da ste vi bolji od Pajtaka? alosno je to, alosno! Potasnici! Plakati biste mogli, da, da, tako je to alosno! Dobro je! On je Pajtak, on ne zna, zato je Pajtak! On se rodio takav Pajtak da ne zna. Ali vi niste Pajtaki, sto vam bogova! Ili, jeste li i vi moda Pajtaki? A zato ste onda bili kolarci? Zato onda nosite te svoje proklete medalje i zvijezde pod vratom? Zvijezde! Potasnici! Zvijezde! Ja vam velim, potasnici, skupite se! Jer kad Ja neto hou, onda to mora biti tako kako Ja hou! To mora biti, i tu nema boga ivoga! Ja hou razvijenu liniju, i ona mora biti, pa makar svi vi krepali prije! I ona e biti! Oho! Jeste li me razumjeli? Mora! No! to blejite kao pomuzene krave? Jeste li me razumjeli ili niste, da znadem na emu sam! Potasnici su osjetili da gospodin satnik ovaj put ne deklamira samo. On je ve bijesan. Grobna utnja. - A to, vraga, zijate u mene kao polupani stolci? Jeste li razumjeli ili niste? Lajte! Taj je demokratski ton iz naroda, skupljenoga pred gospodinom satnikom, konano ipak istisnuo neke glasove, i uo se tu i tamo glas naroda tih i priguen: - Jesmo, jesmo, gospodin satnik! - No, onda! Odstup! Jedva to su se potasnici pokunjeni povratili do satnije, ve je gospodin satnik otkasao dalje dvadeset koraaja i vie. - Hodna satnija! Pravac kua kod mosta! Zbor! Trkom!

"to se sada tu moe, na takvu zapovijed? Ako ne tri onda te tuku do krvi. Ide na prijavak, dobije pange, objese te na kesten, natrpaju ti teleak opekom, psuju te, zatvaraju te, po danu vjeba, a po noi spava u ledenom podrumu na tri gole i tvrde daske. A ako pak tri, onda se oznoji, srce ti bije, jedva die, i noge ti klecaju, umoran si i bolan. Zlo ovako! Zlo onako! Onda je ovo posljednje ipak manje zlo! Dakle, trimo!" Tako filozofira praktino satnija i tri. I bolje je jo da dotri na vrijeme, pa da se sve to prije svri. Tri satnija dosta brzo i sprema se na poteni kompromis. Zatrala se satnija i razvila kakotako. Slupali se ljudi u etvorinu i dosta se brzo gibaju i stvar je potpuno neuspjela. Gospodin satnik bijesan je i ba ne e kompromis! - Odstup! Mar, trkom natrag gdje ste bili! Nauit u ja vas reda! Ljudi su i na to naueni. Poznati su njima i takvi grifovi . Trali su oni ve oko razne gospode vodnika i narednika u krugu do nesvjestice. Trgli se, dakle, i tre natrag gdje su bili. Trali su oni preko balkanskog reljefa vjekovima, i od Lombardije do Danske su trali, i od Lavova do Krakova, pak to? Ali sada markiraju. Sada ne tre po propisu devedeset i osme toke Vjebovnika koja veli da je broj koraka u minuti trka sto ezdeset, a duljina da je svakome koraku devedeset centimetara, nego sada tre domobranskim vindlerskim trkom, naroito preudeenim za takve izvanredne dogaaje. Trideset pet koraka na minutu u duini od pedeset centimetara. Stari trening! Oni sada tre i poskakuju kao panjolske mule na kojima sva oprema

kao demonstrativno zvei, a zapravo tapkaju posve sitnim koracima, ne bi li tako ipak utedjeli snagu. Vidi gospodin satnik prevaru, da ga na svakom koraku varaju barem za punih dvadeset i pet do trideset centimetara, ali ne e da vidi. "Vrag ih odnio! Smanjili su na trideset svinje!" - Hodna satnija! Satnija, koja je u treoj rulji ve dosta daleko odmakla, zaustavila se u magli i okrenula licem spram gospodina satnika, ukoena u pozoru, a s nje se pue oblaci pare. Dime se ljudi kao psi. - Pravac kua kod mosta! Zbor! Trkom! Opet pojurili ljudi, pa se svrstavaju u etri voda i guraju i mrmore, a potasnici urlaju i bue srditi i nervozni. Gospodin satnik popravlja remenje na sedlu i zamata razne svitke i krugove i sapinje spone na kamaama, te misli kako su to ivotinje, te proklete svinje satnijske, a ne ljudi! "Kakvi bi to ljudi bili", okrenuo je on Micu i pilji u satniju to nastupa tik iza njega s velikom grajom. Zuri gospodin satnik u rulju vodenooko i razbijeno i misli: "To nisu ljudi! To su ivotinje! Ba prave pravcate ivotinje! Eto etrdeset i trojica se javila danas u bolesnike. Njegova hodna satnija ima danas, na takav slavni dan kad treba da se krene, etrdeset i tri maroda! Sramota! - Slepevi! Slepevi! - Molim pokorno, gospodin satnik! - Koliko je tih ivotinja danas ilo na lijeniku pregledbu?

- etrdeset i osam, gospodine satnie, pokorno javljam, odjekuje glas slubovodeeg narednika Slepevia, iza satnijske gomile u etvrtom vodu. - Koliko? lecnuo se gospodin satnik formalno prestraen. - etrdeset i osam, gospodine satnie! - Neuveno! etrdeset i osam! A ja sam mislio etrdeset i tri! Svejedno! I etrdeset i tri bilo bi neuveno! "Pa jesu li to ljudi? To su ivine! Ali nita to! Vratit e se ti prokleti simulanti i vindleri jo pod njegovu aku! Dat e on njima! Jo danas e ih sve smrviti! Sve e ih povjeati po kestenovima satnijskog dvorita. Neka vise do nesvijesti! I ne e ih odvezati kad im pozli! Ne e popustiti! Neka ih polijevaju kantama, ali dovisit e do kraja! Pokazat e on tim simulantima!" - Svi e oni koji se vrate danas na prijavak! Slepevi! Jeste li uli? - Razumijem, gospodine satnie, ve sam odredio topogledno ! Satnija se jo nije umirila, i jo se vrzu ljudi, a posljednji glupani tek su sada, u posljednji as, opazili svoje mjesto, pa tre da se uguraju u tor etani. - Gadovi, mir! Ne mii se! Tamo se opet netko mie! to se migolji, vraga? Ja u te sasjei, lopove ti musavi, natjerao je gospodin satnik Micu na drugi vod i u bijesu mu rasprio cijelo drugo krilo i zamalo nije oborio svoju rtvu, jadnog nekog starkelju bradatog koji je popravljao duhan u svojoj krunoj torbi. Starkelja bi bio zacijelo pao da se nije instinktivno prihvatio za uzde kobile i tako ih povukao, da

se Mica prepala, skoila koso unatrag u prvi vod, te mu razjurila cijelu desnu polovicu. Skoknuli su ljudi irom da se maknu uplaenoj kobili to se baca s prednjih nogu na stranje i lomata nemilo kopitima lijevo i desno. - ta se, vraga, konja bojite? Valjda niste od marcipana, ljuti se gospodin satnik i s mukom zauzdava Micu koja se sva pjeni od sitosti i voljke obijesti i vae obijesno eljezne lance to su joj sapeli eljust, te pokazuje svoje ogromne zubetine, a slina joj visi u nitima niz gubicu kao bijela pauina. Mica ne priznaje nikakvog Vjebovnika, pa kad njoj udare njene muhe, onda se ona ba nasred satnije razigra, i svoj ples obino zavrava neugodnim i vonjavim finalom, pa zarzne dva-tri puta i onda se smiri. To je njen konjski privilegij. Ona je po protokolu eksteritorijalna. A gospodina satnika to grozno bjesni kad se "njegovi ljudi" boje "njegovog konja", jer konj i momad, sve je to "njegovo". To je njegov nervozni i zli obiaj da se zaletava u sredinu ete na krivca. Imao je neko i taj obiaj da izvue sablju, pa dotinog krivca plotimice izlema. Nasrnuo je tako jednom na nekog jednogodinjeg "dobrovoljca" , pa ga je estito izbio, a nije znao da je to "dobrovoljac", te mu razbio glavu. Stvar je onda imala da se razvije do skandala, ali je gospodin satnik nekako uspio da stvar retuira zgodnom gestom. Poklonio je "dobrovoljcu" svoj skupi Zeiss za tri stotine kruna, a ovaj je tako podmien odustao od tube. Gospodin satnik ne izvlai sablje na "svoje ljude". Ali zaletavanja u

satniju s konjem ne moe da se odui nikako, i uvijek ga onda iznova hvata bijes. Gleda on nered satnijski i vie: - Kukavice! Kukavice! U smrt se spremate, a mog vlastitog konja se bojite! Mater vam vau kukavnu! Nauit u ja vas ve pameti! I miri i tucka po debelom vratu Micu, zauzdava je i misli, "kakav je sve to lo materijal, ta prokleta "njegova" hodna satnija!". "Jo do pete, do este, do devete. No jo i do desete ilo je kako-tako, ali onda odjednom prestalo je kao odrezano. Ono su jo bili ljudi! Ono je jo bila kasarna! Ali ovo danas, ovo je sve pital. Sve sami maroderi, simulanti, blune, Pajtaki, suiavci i kukavice, koji se jo i jedne piljive kobile boje. Jo tako dobre kobile i mirne kao to je Mica. I nikako, nikako ne moe ovjek da ih skupi i svlada. Uzalud im trubi i dan i no, glupi su i tvrdi kao kamen. Boga mi moga, ako ovo kamenje i ove cigle na vjebalitu ne bi ve znale da se prije svrstaju u satniju nego ovi kramari i kuburanti. vindleri! Simulanti! Svinje!" "Predobar sam ja njima, eto, odatle je to! Odatle je to! Predobar! O, mnogo, mnogo predobar! Ja sam demokrat, ja sam fin, ja sam pravi oficir! Ja sam im tako sklon kao otac roeni! Kako ja samo radim za njih! I menau im kuam njihovu svaki dan, je li dobra! I brijanicu sam im otvorio! Tako su divno svi oiani! A nita! Nema rezultata. Ne uviaju ti ugljenari i kokoari prokleti zagorski da sam im ja dobar! Ne valja to ipak tako kako ja inim! Bolje su ipak Jurieve metode!"

(Juri, to je komandant druge doknadne satnije. To je kapetanina i krakeler , vanredan maevalac, a kau da je neodoljiv enskar. Razbija na glasu po cijeloj garnizoni. Taj Juri mlati svoje ljude kao parcove. ovjek i domobran, to je za njega nespojiva formula. U njegovim vrijednostima domobran je jednak ivotinji koja nikako ne smije da preivi rat u interesu drave.) "Da, da! Bolje su ipak Jurieve metode. Ono je radikalno! On lijepo udari svinju po gubici biem, da potee krv, da mu pukne lubanja njegova kokoarska, mater mu tatsku zagorsku. A onda kad udre, onda je kmet dobar. Onda te u ruku ljubi mater mu kmetsku! Ali ovako, rijeima, kao ja, to to koristi? Ja sve bacam rijei na ovu gamad uljivu, a rijei se moje tope kao i ovaj snijeg to se na blatu topi. Ne koristi to nita! Predobar sam ja njima! Ne pojme oni kako sam im dobar! Trebalo bi da ih skupim! Da ih stegnem, te ivotinje smrdljive! Kako samo zaudaraju, kao skunksi! To su tvorovi, boga im smrdljivoga! Sama gnjila jaja! To su ohari i stjenice, kiselinom bi ih trebalo!" - to ste derali, tvorovi vi uljivi? hraknuo je gospodin satnik gadljivo da ispljune iz sebe smrad svoje roene satnije. Iz satnije se isparivao doista neki kiselkasti zadah koji je mnogo tei od obinoga zraka, te tone kao duik i obavija noge eta. To je onaj takozvani slavni carski i kraljevski "miris kolona", plin koji prljave ete raaju i koji za etama ostaje, kad su prole, kao crni trak. I komis, koji domobrani jedu, pun je tog kiselkastog plina to se zavlai

u odijela i u obuu i u tjelesa ljudska koja se, otkada slue Cara i Kralja ugarskog i hrvatskog, vrlo rijetko i gotovo nikada ne peru, jer se domobrani obino nemaju vremena prati, a i onda kada to ine, peru se iz istih olja iz kojih jedu, a o tome da li se domobrani peru i kako, o tome ni Car austrijski ni Kralj ugarski nisu ba sebi razbijali glave stoljeima. A kada se domobrani kupaju na zapovijed u velikoj parnoj bataljonskoj kupelji, to je onda tako robijaki alostan dogaaj da je i bolje da se o njemu ne pria u okviru ove beletristike kronike o kojoj su mnogi uvjereni da je svinjarija. Tako dolazi gospodinu satniku da se izbljuje nad svojom roenom satnijom i gadi mu se satnija kao kup zgaenih insekata nie vrste, i tog je trenutka isti kondotjer. "To su torci razulareni! Trebalo bi po njima tui avlima zakucanom i naikanom batinom! Buzdovanom turskim! Stegnuti bi ih trebalo da krvavu vodu puste! Stegnuti! Stegnuti!" I sjetio se gospodin satnik nekog japanskog generala koga je upoznao na svojedobnom oficirskom kursu negdje u Madarskoj. Dri taj general japanski poasnu smotru nad cijelom garnizonom, to su mu je predveli da pokau Japancu svoje slavno madarsko djelo. Defiliraju ete, defiliraju u neprekidnom nizu, i udara bubanj veliki, a mali Japanac gleda ravne linije satnija i odobrava glavom. Taj mali Japani, golobradi stari u kaki uniformi, s mnogim raznobojnim vrpcama evropskih visokih ordena, on se okrenuo spram oficirske svoje pratnje, pa im pria, za ono vrijeme, neuvene stvari. Ne sjea se

vie gospodin satnik gdje je to bilo, u velikom i nepreglednom kompleksu mugdenske bitke prelazio je taj mali japanski general preko neke rjeice u estokoj artiljerijskoj i infanterijskoj ruskoj vatri. Dok su se ete japanske prebacivale u pontonima, on je, da stegne "svoje ljude", etao na drugoj obali i vjebao ih pukohvate . "Tako je! Treba ih stegnuti, ivine", rekao je gospodin satnik sam sebi, kad je njegovom duom prelijetao svijetli oblak uspomena na davnu madarsku smotru i na dobar jedan i uspio mimohod kome je i pobjedniki japanski general klimao glavom. "Pravo je imao Japanac! eljeznom japanskom rukavicom treba stegnuti to prljavo meso! Onda ide! A ja sam mlitavi demokrat! Ja sam ovjek premekan, ja nisam Japanac. Uope: japanski je sistem najbolji na svijetu. Mikado je Bog, a generali polubogovi. Tako je bilo i u Rimu. Nema discipline bez vjere, a vjere bez vojske". I dolo je gospodinu satniku da postane Japanac i da okrutno stegne te svoje skunkse satnijske, neka jo bolje smrde, mater im smrdljivu! "Ajde, da ih stegnem sa nekoliko pukohvata!" - Pravac most! Satnijo, stu-paj! Satnija je grunula naprijed, a jedva je odmakla desetak koraaja, ve vie gospodin satnik okrutno, kao da je pravi i neumoljivi Japanac koji u mugdenskoj bitki zida visok toranj japanske dravne veliine i budunosti. Gospodin satnik zapovjedio je glasom smionim i jakim: "Na pre-vjes!"

to je to "na prevjes "? To je obina, normalna kretnja kojom se puka skida s ramena u ruku. Ali kao to su sve tihe i normalne kretnje u tom baroknom sistemu simbolino poglupjele, tako su i od ovih prirodnih kretnja nainili neki pruski grenadirski obred koji se obavlja po posebnom reglemanskom ritualu, glupo, marijaterezijanski, ne tako kao to bi to uinio svaki obini i glupi civilni lovac, nego se puka skine u toliko propisanih trzaja i estokih udaraca rukom da puka odjekne, a dlanovi zadrvene. To su grenadirski elementarni preostaci u dananjem Vjebovniku koji su ostali jo iz onih vremena kada su se vojske stvarale za oko, za parade iz Sedmogodinjeg rata. Ali unato tome to su glupi da je to svakom laiku odmah na prvi pogled jasno, oni su ipak sveti i nepovredivi i bitno preteni. Na njih se gubi devedeset posto izobrazbenoga vremena, i oni su mjerilo da li jedna kraljevska ugarska eta vrijedi ili ne. O tim kraljevskim pukohvatima, kako se svi ti elementi skupnim imenom zovu, napisana je nepregledna evropska literatura koja je tako velika da bi pod sobom pokopala cijelu ovu jadnu satniju, kao grdna lavina to pokapa kutijicu igica. Protiv takvih elemenata neznatna se zagorska satnija dabome ne moe da bori, i ti su pukohvati neke nepovredive istine koje stoje kao injenice spram kojih su panonski mui potpuno nemoni. Ta nenadana zapovijed pukohvata frapirala je i iznenadila dvije stotine kumeka koji su u ovaj as oekivali bog te pitaj to sve, samo ne "na prevjes "! Kumek, dakle, nije bio pripravan na kristalizirani dril

, te se podredio zapovijedi kao nekoj nadljudskoj uputi i skinuo puke u tropotu raskidanom, nejedinstveno i neizjednaeno. - Ha! Sto vam bogova! Je li to "na prevjes"? - Satnijo-o-o-o! Stoj! Satnija je stala i stoji mirno u blatu i snijegu, a sve je oko nje razrovano krtinjacima i kopitima, sve je oko nje magla olovna, antipatina, paklena magla jednog samrtno tunog proljea, posljednjeg proljea velikog Faraona, Kralja ugarskog i hrvatskog, Franje Josipa Prvog. - K nozi! Kundaci su neujno klonuli iz desne ruke do tla i utonuli u glibu i mokroj travi. - Na ra-me! - Dakle, to je "na rame"? To je nekakva karikatura, a ne "na rame"! To vi maete veslom, a ne pukom! ekajte, dat u ja vama veslo! Svinje vi lijene! Preveslat u ja vas preko ovog blata! Prasci! - Na pre-vjes! Gospodin satnik sada zapovijeda dosta tiho. On vidi otpor, pa tedi racionalno svoju silu. On zapovijeda odsjeno, u tri sloga, nagla, reska i otra, a puke lete s ramena, ali ne odsjeeno na trzaje kao na zapovijed, nego leerno i spojeno u nekoj nehajnoj i lijenoj oblosti. U gospodinu satniku polagano se budi zmaj.

- To nije "na prevjes"! Tu ja ne vidim nikakav "na prevjes"! Gdje je tu "na prevjes"? To gradski smetlari ovako metlu skidaju sa ramena! Je li to metla? Lopovi vi lijeni! - Na ra-me! Imade momenata, kada se jasno osjea da satnija oponira. To znade zauzeti izrazito demonstrativne oblike, ta satnijska opozicija. Ona se koji put znade oboriti na kojeg narednika ili potasnika, koji je sebi preduzeo da pokae "svojim" muekima da sada "On" ima vlast u ruci. Taj kontrast, koji je vjeno izmeu kumeka i vlasti, mueki onda osjete plastino kada im njihovu kmetsku krv pije kmet sam, jer osjeaju iznijansirano svoju bijedu. "Em kaj se taj osel tu pini ? Ima tri zvezde, a mi ni! A pod koom je krvav ba kak i mi! Em je lovek kak i mi! Pa zakaj bi mi njemu? Mulec cugsfirerski !" Takve superiorne predodbe muek o oficiru nema. Oficir nije za kumeka ovjek koji bi bio krvav pod koom kao i on. "Oficir ima iste bijele ruke, on je sapunom opran, i zlatne zube nosi i narukvice skupocjene i lak-cipele i ostruge. Oficir se u koiji vozi, a oficirske enke u svili ute, i oficir je posve neto drugo nego oni. Ali ovakav desetnik ili vodnik, taj je ravan njima. On dobiva mazdu kao i oni, i jede zelje satnijsko smrdljivo kao i oni, i spava na zemlji zajedno s njima na stroi uljivoj, pa zato da mu se pokoravaju?" To to se u njima raa kao opozicija kad satnijom zapovijeda koji potasnik, to je otpor seljaka seljaku, i taj otpor zauzima esto prkosne forme. Ali

otpor koji satnija raa pod oficirskom rukom, to je otpor izmuene ivotinje koja osjea jaram i bi, ali je boli, pa se lomi. To se onda dvije stotine satnijskih robova, povezanih jakim i tekim lancem, trza pod teretom koji su na njih navalili, i markira kao da vue, a doista ne vue. Ne dolazi tu nikada ni do kakve katastrofe ni herojskog ispada! Da! Dogaa se i to! Ali vrlo rijetko i to obino kod rastrovanih i kolerinih pojedinaca. Dogaa se da takav jedan izmueni ovjek istupi, kad je u njemu potpuno prekipjelo, istupi i baci sa sebe okove i lance i isprsi se, pa neka sada bude to ima da bude. Neka ga vode na prijavak, neka ga bace u pange, neka ga objese, svejedno je. Ali njemu je dosta! On ovako vie ne moe i ne e! Padaju pljuske, vade se revolveri, puca se, i esto takvi sukobi svravaju katastrofalno. Ali satnija se u cjelini nikad ne uputa u ovakve eksperimente. Ona osjea da je ideal, da bi ona mogla u jednom trenutku zbaciti sa sebe kraljevski ugarski jaram, tako nedohvatan i nemogu da se ona ne usuuje na takve ispade. Ona nastoji kako bi se prilagodila. Ona se lijepo pritaji, pa ini psine potajno. Satnija nije karakter buntovnog sputanog individuuma, ona je pasivno rezistentna elementarna prasnaga, duboko nagonski svijesna da die mnogo dublje od svih efemerida koje joj smetaju kao muice kobili. Ona osjea kako e jednoga dana mahnuti svojim repom. Satnija je elemenat koji moe mnogo da podnosi. Satnija e solidarno da vie protiv menae! I zbog toga, ako satnija dobije kriku hljeba manje nego koja druga satnija,

ona e se dati fizilirati , za kruh! Pa kad narod ogladni, on e pobjesnjeti i polomiti mnogo vee i tee okove nego to je satnijska disciplina. Ali narod je jo sit. On je jo relativno sit, pa se buni tiho i podmuklo. Narod satnijski sad ve, na primjer, vrlo dobro znade o emu se radi. U prvi momenat narod je pokvario stvar nehotice. Ali sada ve znade da se radi o prevjesu. Sad narod znade da se puka die na rame odjelito, u etiri pravilna trzaja! Ali ne! Satnija e sada voditi opoziciju tako da puku presklizne na rame u jednom jedinom potezu, u jednoj jedinoj lijenoj liniji. Ta je linija dokumenat da se satniji ne d da radi. Ona ve prestaje biti disponirana da skae po taktu. Pa da se onda komandant razdere iv, ona e ostati kakva jest. Podmukla. Neodoljivo grozno podmukla satnija. Panonija. Dunav. Azija. - Na pre-vjes! Puke su kliznule s ramena tiho i neizrazito, a satnik je planuo kao prah. Lunta. Lagum. - Ne ujem nita! Ne ujem nita! Gdje je zahvat, sto vam bogova? Hoete li vi da me razbjesnite? Hou da ujem "na prevjes"! to vi to meni krijumarite tu puku? Jeste li vi verceri? Ne ali ti nju! Nije tvoja! Pograbi je! Boga ti lijenog vercerskog! Pograbi je da pukne! Pa to onda ako pukne? Imade car dosta puaka! Dat e ti drugu! - Na ra-me! - Tako zar? Ha! Je li! I vi to zovete "na rame"? Gdje je tu jedan, dva, tri, etiri? Gdje su jedan, dva, tri, etiri? Ha? Je li? To vi balansirate

samo kao frajle sa suncobranom! To nije ambrela , mater ti zagorsku! Fakini vi lijeni! ekajte! Ne ete vi i ne ete milom! Pa dobro! Kad ne ete, ne ete! Do-o-bro! Meni je svejedno! Meni je posve svejedno! I ve je dolo gospodinu satniku da potjera satniju trkom u krugu oko sebe. To je stara i oprobana metoda. Tri satnija svrstana u dvoredu u velikoj krunici oko Mice. - Tra-ta-ta-ra, tra-ta-ta-ra, viu u poetku potasnici, dajui takt topotu trka, i svaki onaj duboki ton etvrtog koraka muklije akcenat te monotone inkvizitorske muke. Prvih etiripet minuta ide jo kako-tako! Ali onda snaga dalje geometrijski opada. Ljudi puu od muke, zahliktavaju se, posru, uzdiu, zaostaju, gube ritam i vezu, a tre dalje, ljudi se gue, ali tre. - Dalje, dalje, mrcine vi lijene, proklete, dalje! A ljudi tre, stisnuli su zube, i nadimlju im se grudi da zahvate dah. Teko je to, trati potpuno opremljen, tri puta ranjen, sa etrdeset i pet godina tekoga rada i muke. I takvim se metodama satire ta prokleta zagorska puntarska krv. "Onda, kad ljudi teturaju i padaju od umora, kad si im iscrpao i posljednju snagu iz miica kao i konju prkosnom, onda su ljudi savladani i mekani. O, tako su onda mekani kao tijesto, kad im noge dru, i usijane se nosnice lijepe, i znoj tee, a krv je navrla u glavu. Onda ih moe saeti, zguvati, sve to hoe, to moe da uini od njih. Onda e se pokazati da e pokorno i voljko ispuniti svaku i najtriaviju zapovijest. Oramit e puku , stajati u pozoru, hodati kao golubi! Ne e vie moi da rade od umora, ali e

pokazati volju da sluaju. A to je ono glavno. Drugo se i ne trai, nego samo dobra volja da pas mie repom. To!" Gospodin satnik, meutim, ipak nije htio da tako drastino istupi. "Izmuili bi se ljudi, a popodne ipak moraju da idu u crkvu na propovijed, kroz grad s glazbom, u sluaju da depea nije stigla! A ako je stigla, onda i onako treba jo snage za paradu! Dakle, to ne bi nita koristilo!" - Momci! Sluajte me! Odmor! Nemojte da se razbjesnim. Tako mi boga, povaljat u vas ovdje u blatu kao prasce! Nita zato to ste u novim kabanicama! Doi ete kui kao svinje! I takvi, tako musavi, takvi ete ii kroz grad na kolodvor! Kao svinje! to e misliti civili po ulicama kad vas vide traljave i zamazane? Sramota bi to bila! Momci! Pazite! Zato me jadite? Zar nije bolje da ivimo u dobru? Pazite, momci! Sada emo nekoliko pristojnih "na rame"! Lijepih, zvunih, odijeljenih "na rame", onako kako treba. Onda, neka vas vrag nosi! Ja i onako idem na bataljon, ve je kasno! Skupite se dakle, ljudi! Glas gospodina satnika postao je ve plaljivim. On je ve bio spreman na poten kompromis i na dogovor i na moljakanje, samo da izmuze iz te svoje satnije nekoliko pristojnih pukohvata. Da se uvjeri kako njegove rijei nisu padale kao biblijsko sjeme meu trnje i kamenje. Poelo je da snijei.

Guste krpe mokrog februarskog snijega padale su iz sivih i beznadnih magla, i cijeli je horizont utonuo u bolesnoj, tunoj i beznadnoj rasvjeti. Grada je nestalo u maglenim zavjesama, sve kule i tornjevi na Griu i predgraa i kaznione i fabrike na Savskoj cesti, sve se to rasplinulo kao privienje. Jedva se razabiru samo glomazne bijele gromade kasarna na kraju Ilice, gdje mirie po cikoriji i gdje se dime kod vodovoda visoki tornjevi za koks kao barbarski rtvenici. Na gospodina satnika takoer su pale magle beznaa i umora. Probdjevena no, zlo probavljena jela, alkohol i nikotin, sve se to zgusnulo u glavobolju koja se prije bila malko pritajila, a sada opet zarazno provaljuje, kao da ga netko bode trnjem u mozgu. Podriguje se gospodinu satniku na trapist, zebu ga noge pod konatim kamaama, prijeti mu gorka omaglica, a on ovdje sjedi na Mici i vie na satniju, a gospoa Loebl sigurno e ga prevariti! "Eto! Pada snijeg! A ja se muim tu sa svojim bolesnim crijevima i apicitisom . Ta odurna banda!" Poela je skepsa da ruje po gospodinu satniku i da ga grize. A skepsa je ogavna bolest, i sve bijele i svete stvari truje otrovnim sokovima. Ne izgleda onda ni bataljon ni sve ono to se dogaa na bataljonu ba tako strano vrijedno da se ivi. Oni pretpostavljeni na bataljonu priinjaju se sada kao krvoloni jastrebi to kljuju plua i jetra prikovanoga gospodina satnika. O slubu je prikovan gospodin satnik i ne moe da se makne od te proklete prometejske slube. Pa da barem

postigne odnekud kakvo priznanje i zahvalnost za svoj trud to svjetlost sije meu narodom. "Vraga! Oni intriganti na bataljonu deru ga ivoga i ne trpe ga i utopili bi ga u lici vode. U vatri ivi ovjek, s lijeva i s desna, sa sviju strana ree hulje i psi u dolamama! Bogato dekorirane hulje, glupani i ljenivci i trutovi to kradu med sa potenog i mukotrpnog rada gospodina satnika. Za njegove hodne formacije oni ubiru priznanja, i bataljon je postao znamenit iskljuivo po njemu, pa mjesto da mu to i priznaju, oni ga guraju u pozadinu gdje mogu. Eto ni danas se on ne tedi! Da mu barem danas pukovnik; kada doe na bataljon i kad mu javi da je ipak izaao sa satnijom sve do jedanaest, unato blatu i kii, povodnju i nevremenu, da mu barem danas pukovnik prizna stvar! Da ga pohvali u bataljonskoj zapovijedi! Jedno maleno litografirano priznanje u bataljonskoj zapovijedi! Tamo lijepo na lijevom margu stoji razmaknuto: Priznanje satniku Jugoviu. A onda slijedi kratko i jezgrovito: Gospodin satnik Jugovi odilazi danas na elu svoje hodne satnije na frontu. Gospodin satnik, koji je vodio izobrazbu uvijek u najuzornijem redu i koji je prednjaio u bataljonu kao vrstan organizator, ostavlja u doknadnom bataljonu najljepe uspomene, kao nosilac sviju vrlina vrsnog asnika!" "Nita vie! Samo ta dva litografirana retka! to bi to stajalo pukovnika da zapovjedi autantu da to uvrsti u zapovijed? Nita! Ali ni to ne e! Nigdje ni tragu priznanju! Nezahvalnost crna i

podmuklost! A ovi ga smrdljivi lopovi ovdje deru tim prokletim pukohvatima i tom svojom zagorskom lijenou." Dolo je gospodinu satniku da se otrese satnije kao crnog ohara ili stjenice, kad plazi ovjeku po ruci! Ali mu je onda dolo i to da bi to sada, ovako, znailo poraz! "A on se ne e dati poraziti od ovakvih telaca zagorskih, valjda? Oni moraju da prignu glavu pred njegovom voljom. Moraju!" - Po-zor! Sad pazite, ljudi! Dajte! Nemojte me bjesniti! Sada emo najprije na broj, a onda kako treba! urite se da stvar dobro ispadne! Momci! "Na prevjes", to znai kombiniranu sintetinu akciju snimanja puke s ramena. Taj znameniti "na prevjes" moe se rastaviti na sastavne dijelove: egzaktno, na tri dijela. Svaka fiksirana kretnja dobije svoj broj i moe se izvesti zasebno, kao samostalna akcija. Takvi sastavni dijelovi znadu biti vrlo esto groteskni fragmenti, komini, ali i silno naporni. Osobito kada se zglobne vjebe, to ih ete obino vjebaju ujutro (kao za elasticiranje zglobova), rastave na sastavne dijelove, pa se koji sastavni dio dri fiksiran dulje vremena, to znai torturu moderne kasarne koja postoji kao garant reda, rada i zarade financijskih magnata sa 300% istog profita od Bagdada do Bea. Na primjer: ljudi ue i dre ispruene ruke s pukom vodoravno tako dugo dok se ne rue od greva. Ili se naklanjaju do omaglice, ili skau do klonua na jednome mjestu tako dugo dok takav majmun ne pomokri krv. Onda je opica pitoma, onda skae kroz obru. Takve

higijenske vjebe pod mudrom komandom kakvog desetnika ili vodnika znadu na bataljonskom rajonu zauzeti karikirane ekstreme perverznog muenja koje traje u kraljevskoj ugarskoj domobranskoj kasarni ve pedeset godina. Tako je i gospodin satnik rastavio prevjes na brojeve i zapovjedio otro: - Na pre-vjes! Jedan! - Daj nategni samo taj kundak da se ispri! Potasnici, odstup! Dajte malo poravnajte po vrstama te proklete kundake! Potasnici! Vi ste pomoni personal! to se date moliti? Sve u jednoj crti. to si potegnuo tako visoko? Ti bolvan! Potasnici su istupili iz odjeljenja, pa poravnavaju momadske kundake to su se ukoili u prvom trzaju, kada se puka skida s ramena i kundak se zanio naprijed. Potasnici ispravljaju sada ljude, viu, kunu i tuku, a satnik se istegnuo u boku te zirka nemirno je li sve u redu. - Dva! - Daj se ti pouri tamo u etvrtom vodu! Vidim ja tebe! Nemoj ti misliti da ja tebe ne vidim! Oho! I kako te vidim! Kao da si mi na dlanu! I misli da te ne poznam? Pa kako je to bilo tiho? Da li ti je puka sametom obloena? to? Zato ne lupnete po kariki? to? Povrat dva! Puke su se povratile u stav sastavnoga dijela broj jedan, kundaci su se ispruili kao i prije.

- Povrat dva je bilo! Zar ne uje ti tamo u drugom vodu, majmune? Molim vas, Zvjezdi! upite tu gluhu mrcinu! - A to ga vraga gladite? upite ga da ujem! Iz drugog je voda odjeknula glasna, zvonka domobranska uka. uka kakvu dijele samo osobito vrsni i pouzdani korporali, a Zvjezdi je majstor u pljuskanju. - Pazite, ljudi! Ako ne bude ilo kako treba, sunca mi, po potoku emo razvijati rojnu prugu! Dva! Gronja potokom, to nije prazna gronja. Ona izgleda samo praznom. Gospodin satnik bio je as prije doista svega sit, i njemu se ve sve gadilo, i on je odmah htio da odjae. Ali sada je ve opet pao u elemenat, i sada ga ve opet dere bolesna strast. I samo jedan as manjka, i on e, ako plane, doista razvijati rojnu prugu po potoku, i ljudi e skakati po februarskoj magli u vodi do koljena. Zato je ta gronja potokom oito upalila, jer su ljudi udarali po ocjelnim karikama tako da su zasadi drveni muklo zajeali. Misle domobrani: "Vrag te odnio, ter te odnio!" - Tri, pourio se gospodin satnik, i puke se objesile na prevjes. - Pusti ruku, nek slobodno visi! to si se zgrbio, ti grbo nesretna? Pazi! Sada u brojati "na rame"! Da ide! Jer ako ne ide, jao onda vama! - Na rame, jedan! Puke se iz prevjesa digle u jedan mah i stale ukoeno u prvom trzaju, zanesene sve do visine oiju.

- Povrat! - Gadovi vi lijeni! Gruni tu puku gore kao strijelu! Boga mi, jo samo jedanput ako ponovim, polizat ete sav ovaj snijeg! - Na rame, jedan! - Gore glavu! Karike do brade! Oh, potasnici! Vrag vas lijeni odnio! Dajte! Miite se! Prsti u ljebovima sklopljeni! Stoj tamo mirno! Uh! To je da poludi! Da poludi! Onaj se tamo migolji! to je, do vraga? Zar ti streni svrdlaju crijevo? - Povrat sve! - No, ja u kunie roditi, marva vi prokleta, od muke! Potasnici! Jeste li vi babe? Ako budete tu blejali kao babice s klistirima dok se ja muim, ja u vas postrijeljati. Sve u vas postrijeljati! Razbojnici vi potasniki! Hulje! Pazite, momci! Pazite! Sada emo mi sami bez ovih lijenih svinja! Pokaite sad, momci, da i bez lopova lijenih znadete! To nisu potasnici! To su simulanti! To je stara demagoka greka gospodina satnika neodgojna i nepsiholoka! On je kod svoje satnije takvim gestama potpuno kompromitirao pojam potasnika. On dri u takvim momentima da je on kmetovima neposredniji i blii od potasnika, i da je on centralna satnijska ideja, da je autoritet vrhunaravni koji moe da zanese cijelu satniju na udo. Ali smee s uma u vatri bijesa da tako izvlai ispod satnijske zgrade famozne svoje satnijske balvane. - Na rame, jedan! - Jeste li uli? Jedan! Ne ide! I ne ide! Oh, to je prokleto!

- Povrat! Puke se digle do brade, kao da e poletjeti na rame, a onda opet razoarano pale. Gdjegdje je po koji ovjek u satniji uzdahnuo duboko. Duboko. To su momenti kad se od duge ukoenosti u pozoru poinju etati mravi tijelom. Ponu odnekuda da izviru iz pete, duboko negdje u jezgri miinoga tkiva, tamo je sredite mravinjaka. Mlaze dakle mravi iz pete, pa preko kosmatih nogu i klecavog koljena sve u mlazovima teku do porebrice. eu mravi, eu, od porebrice po leima, i tijelo trpi i pati se i koa se jei nadraena i nervi bodu kao komarci. ovjek bi se domobran radije onako poteno, ljudski pogrebao po leima, onako jako, crnim, prljavim, kao pocrnjela kuda plosnatim i razbijenim noktom ili jo bolje tvrdom kouljom zguvanom - to bi ba godilo. Ali pozor je pozor, i ruka je drvena prihvatila puku i prsteni jastuci ne osjeaju nita, samo ledene okove manliherice tri i pol kile teke. Teaku i drvodjelji konano tri i pol kile nisu nego igraka, ali se osjeaju zlobni prsti matere zemlje na toj igraki ipak nakon deset minuta, i teret u rukama biva iz asa u as sve tei i glomazniji. Razdrte krpe mokroga snijega padaju po licu, i oni se vlani sivi dronjci vjeaju kao vata po obrvama i brinama, i pun je nos vlage aave i guste, te se ona kao katran zgunjava s materijom i tee po dlakama crna te se lijepi, a ovjek ovdje stoji do glenja u blatu i die i sputa puku na broj. - Na rame, jedan!

- No! Hvala bogu! Hvala dragom i jedinom gospodinu bogu! Je li? Molbenicu bi trebalo valjda pisati i jo je biljegovati, da se ta gospodska satnija udostoji zanijeti puku. No! Vi svinje! - Dva! - Ne boj se! Nita se ne boj! Samo zatakni ruku! Ne e je oguliti! Lijevo dri vrat! Mir! Kuda tri? Sad opet tri! Pazi da te ja ne natrim! Mule! - Povrat dva. - Pazite! Ne ljutite me! Drat ete mi puke pod bradom, boga mi i Isukrsta, do ponoi. Ovdje emo ostati do ponoi. - Dva! U jedan mah, vrag vas odnio! U jedan mah! - Tri! I opet on tri! O, kamo tri? Samo za vitli zatakni! Ruka ostaje gore, marvo marvasta! Gore ostaje ruka! Jesi li uo? ekaj! ivotinjo! Gdje ti je ruka? - etiri! - Sad je suni! Da je nestala! Mir! Pozor je! Opet se mie! Mir! Pazite, sada emo najednom! Potasnici mar unutra! Gadovi lijeni! I s vama u se obraunati jednoga dana! - Odmor! - Pozor! - Na pre-vjes! Potasnici su ustupili i odmah se osjetilo da su unutra u satniji. Zanijeli su nekamo taj pukohvat do skladnoga ina i svojom vikom,

udarajui takt, oduhovili su stvar do ivota, do onako idealnog oblika kakav je otprilike u reglemanu ocrtan. - Hu-hu-tres, tako vie Repi u prvome vodu, koji gotovo sve vodove nadvisuje za jednu glavu, te je sastavljen pretenim dijelom od starih bakezera koji dobro umiju da barataju svojom metrijom. Onomatopeja klikuih potasnika opojila je, izgleda, te bakezerske due i doarala im koju mrtvu uspomenu na tolike zabaene pukohvate, pa su karike prvoga voda metalno zazveale i puke zviznule u zamahu brzom. Ta je smjelost djelovala i na ostale vodove, i satnija je ovaj put odbacila puke dosta dobro. - No! Vidite da ide! Kako, vraga, ne bi ilo! Dobro je! Sada pazite! - Na rame! - Hu-hu-hu-hujt, huu potasnici, a puke poletjele do pod bradu, pa se zakvaile o vitli, a ruke kliznule niz remen, da je milota. Ima ritma i zanosa u mrtvim pukohvatima. U stvari ti pukohvati nisu drugo nego najprimitivniji rituali neke vrste ljudskog opora, upravo ovjeanskog, koji vojniki protokolarno osvaja Globus i kri prosjeke "progresa" (tj. novca i boga) kroz praume majmunskih, jo uvijek nesavladanih nagona. Samo oblici posve primitivnog poetnog stadija ljudskog, kada je ovjek ivio u oporima i stadima, lijui krv u slubi posljednjih utvara zdravoga mozga: Novca i Boga, ovakvi glupi pukohvati bili su idealom generacijama. U stara mirna vremena, kada je koji general drao smotru, pa se na cvjetnoj tratini skupili bataljoni zdravih eta u kalpacima i dolamama

u paradi, svi okieni trolistom hrastovim, svi ulateni i izglaani, a trube udaraju i glazbe tresu zrakom, te tutnji kavalkada sa crvenim svilenim ruhom generaliteta i zelenim perjanicama, onda je bilo i neke inspiracije u tim pukohvatima. Svi stari soldati gledali su romantino na paradni osamnaesti augusta koji je poeo s topnikim salvama, a svravao s lampionadom. U grimiznim atorima dizali su biskupi hostije, gruvale su baterije, a ete su stajale u pukovnijama svrstane te su im ve dan prije uzicama, koliima i vapnom oznaili mjesto postava. Kada su onda satnije bacale pukohvate, razigrane rogovima i bombardonima limenim, omamljene dekorativnom pompom ovih carskih i kraljevskih slava, onda to i nisu bili pukohvati nego prava grmljavina. Ali tome je davno. Imperij Habsburga stoji u odsudnom boju na ivot i smrt i napeo je svu snagu da odri ravnoteu, i carske i kraljevske slave su pomrle, a ivot se nacerio groteskan, kao to jesu oblici - iznakaeni ludilom kriminalnim. Danas Imperij nije vie romantian heroj stjegova i kopalja i maeva, to je danas ubogi razbija i provalnik, odrpan i gladan, kome vire prebita rebra i cijede se krvave rane. Sve je postalo sivo i bezbojno, kao i ove vree pepeljaste u kojima hoda danas dua carske vojske, kao to je ovaj dan maglen i snjean. Preivjelo se sve to, i slave i mimohodi i pukohvati, i danas tuguju za njima jedino ovakva gospoda satnici u kojima se skrutile okamine carskog i kraljevskog i kraljevskog ugarskog oficirskog mozga. A na tim okaminama usjekao se ivot generacija oficirskih kojima je bio

nedostiivi ideal crno-uta feldbinda generaltapskog oficira, koja ne visi oko pasa, nego se kao lenta nekog velikog ordena ovjesila preko zlatne spone ne lijevom ramenu, i pada preko prsa desno u velike crno-ute rese. Lijeva kavalerijska zlatna naramica i crno-uti pojas generaltapske feldbinde na zelenoj bluzi, to je bio nedostiivi ideal onih vremena kada su kapetani Jugovii pukohvatima dominirali Evropom. A danas je sve postalo nekako obino, starodrevno i merkantilno. Viteka se romantika promijenila u industrijalni pothvat najveega stila, kao kopanje kakve prevlake ili tunela, i sve izgleda prije burzovna spekulacija nego rat. Onakav rat, o kakvom je gospodin satnik sanjao godine i godine, zapravo je fantom i ideal opisan tako divno u knjigama. Tako razbijeno misli gospodin satnik o mrtvim carskim paradama, o velikim iluzijama koje se nisu ispunile, i o prozainom pogonu i trgovakim dimenzijama ovog rata koji se sve vie profanira iz dana u dan. "A svemu su tome krivi oni perfidni Englezi koji su kramari, te ne trpe nikakvih svetinja nego od svega stvaraju trgovinu." I gotovo od neke duboke potrebe da se spasi neto lijepo, otmjeno, izvjebano, disciplinirano, marijaterezijanski barokno, gospodin satnik je manijakalno zavapio: - Na pre-vjes! Satnija mu se ovaj put pokorila kao glomazni medo to se prorupljenih nozdrva pokorava ludom djetetu.

"Hajde de! Neka mu bude", tako misli satnija, "jo ovo dva-tri puta uinit emo mu na volju. Neka mu bude! Ali bude li dalje jo zabrundavao, vrag ga odnio onda!" I opet e se ona seljaka lica namrgoditi, na elo e iskoiti nabori, u prsima planuti gnjev, i sve e se zamutiti i pritajiti. A ako se satnija ponovno pritaji, onda je sve uzalud. Onda bi trebao neki veliki i brutalni gigantski napor koji bi mogao da trup tih zagorskih tjelesa oivi i da im nekom nepoznatom injekcijom istjera njihovu podmuklu otpornost. Taj bi autoritet morao biti mistina neka harmonika koja bi znala da Zagorce omami, pa da ih zavede da opet poigraju taj avolski ples, a te harmonike kraljevski ugarski harmonikai ne umiju svirati. Domobrani Gebe i Benina sluaju tu novu harmoniku s onu stranu Urala kao vojnopljeni ! Tako su kumeki posluali gospodina satnika i dobro izbacili puke. "Za kompromis, kak bi rekli, nek mu bu!" - Na ra-me! Puke su opet poletjele na rame u etiri grenadirska kraljevska ugarska pokreta, otesana, glatka i uglasta. To dodue nije onaj kristalizirani prusijanizam kojim momci Fridrika Velikog zapanjuju svijet, kada na Novo Ljeto ujutro pozdravljaju najodabranijim pukohvatima ove kugle zemaljske velikoga Imperatora, ali ti su pukohvati s fredericijanskima svakako u rodu. Malo su se degenerirali bekom i petanskom interpretacijom, ali je barokna carska dua u njima ostala. Ta kmetska zagorska varijanta luakog prusijanizma kojim gospodin

Jugovi, kraljevsko ugarsko andarsko dijete, dirigira februarskog dana, kada se III. hodna sprema na frontu i u smrt, ipak se doima tjeskobno i udno. Ona je bezuvjetno jedan od dokumenata da smo se svi mi, koji smo vidjeli stotine i stotine takvih satnija, rodili u apsurdno vrijeme, kada su Evropom vladala tri boanstva: financijalnokapitalistika kasarna, biblija i sifilis. - Na pre-vjes! Na ra-me! Na pre-vjes! Na ra-me! Monotonim zapovijedanjem uljuljao je gospodin satnik cijelu satniju u ukoeno gibanje izmeu dvije mehanike kretnje "na pre-vjes!" i "na ra-me!". To se ponavljalo slaboumno i naizmjence i neprekidno tako dugo dok se satnija nije uivjela u te kretnje kao poluga kakve parne maine to se giba izmeu dvije osovine. Disciplinirani ljudi osobito naginju na maineriju. (To se osobito esto zbiva u vatroboju. Stoje, na primjer, ljudi u boju na srednju daljinu s "neprijateljem", te su otvorili vatru na plastine i jasne ciljeve. Dogaa se da je "neprijateljskog" cilja ve davno nestalo i da se ljudi ve dugo biju s prazninom, a vatra je sveudilj jo iva i puca se kao ludo.) Ljudi su se, dakle, tako zaljuljali u te dvije kretnje, kad je onda najednom palo gospodinu satniku na um da zavie: Sprem ! Taj "sprem" pao je u satniju kao bomba. On je u ono jednolino makinalno gibanje izmeu komanda "na rame" i "prevjes" grunuo kao udarac, koji je razbio monotoniju toga gibanja i konfuzno prenerazio dvije stotine mozgova koji su kao mozgovi kmetski vrlo polagani. Kmetovi zagorski trebaju esto i po nekoliko stotina godina dok im se

jedna stvar u mozgu objasni. Za vrijeme Matije Gupca objasnila se stvar kmetovima na momenat, pa onda opet ugasila i sada vlada za gorom tama, a tome je ve davno. Nije kmet dekadent, i on jo kao najprimitivniji organizam mjeri svoje vrijeme na vjekove a ne na minute. Mozgovi se domobranski, dakle, polagano otvaraju, a "sprem" je jedna neizrecivo brza kretnja. To je jedan komplicirani bijou pukohvata, pa kada se izvodi cizelirano, onda puke opiu krug neopisivom brzinom, a druga vrsta prikljui k prvoj ustupivi kao grom. Ljudi se nisu snali ni orijentirali na taj iznenadni sprem. Ono prvo gibanje bilo je naueno i polagano i sivo: jedan-dva-tri-etiri jedan-dva-tri - jedan-dva-tri-etiri, a sada najednom - sprem kao munja, i dvjesta mozgova trglo se prestraeno. "to sad?" A dok se u brazdama domobranskih mozgova i onim pauinastim modanim elijama objasni i sine to je zapravo taj "sprem", i kako smo mi to nauili, i kako se to zapravo radi, pa dok se tamo plastino prikau forme da je "sprem" to i to, dotle su prola ve dva-tri hipa, to je jasno. A kako svi mozgovi ne rade niti ne raaju istodobno, dogaa se onda da jedan izbaci svoju puku u drilu odmah im je uo zapovijed. Taj radi nesvijesno, dresirano kao pas i na uho, i to je onda dobar materijal. On bi ovako na zapovijed skoio u vodu, pojurio na no, zapalio kuu, sve odmah u tili as. Ali dobroga materijala vrlo je malo u satniji, i on dodue daje inicijativu, i za njime pojuri obino oko pedesetak majmunskih glava koje ne razumiju ni jedne

zapovijedi, ve ive od toga da majmunski oponaaju druge oko sebe. Tako u prva dva-tri hipa nastaje u satniji oit raskol. Jedna je polovica ve izbacila "sprem", a druga jo nije. Tek su se onda ganuli mnogi prednjaci to su se nemono ukoili, a koje su oni nespretnjaci u drugoj vrsti temeljito odalamili po glavurdi pukom, i bacaju puke neuredno i razasuto, i tako se sve raspalo u nemogunost babilonsku. Gospodinu satniku pozlilo je od muke, i sva probdjevena no i skepsa to ga je muila, sve se to zgusnulo u uljivu provalu to ga je podrovala. "to moe da se radi s ovim bojim oslima i volima? Zaludu je tu sve! Da im opet tumaim na jedan-dva, jedan-dva? Ta ve su barem pedeset hiljada puta izbacili "sprem", a sada ga konano ne znaju pa kako da se apelira ne srce i karakter tih ljudi, kada nemaju ni srca ni karaktera. Da se pozovu potasnici? I oni su iste svinje kao i satnija! Zagorski lopovi! Sve to nema smisla! Vrag odnio itavu tu hodnu! Eto! Danas ide u boj, a niti to ne zna to je "sprem"! Niti hodati ne zna! Vrag ih odnio na sve vijeke vjekova! - avoli vi prokleti svinjski! Mater vam i oca, ter vam mater i oca zagorskoga! Vas niti sam boji belzebub ne bi ukrotio! - Odstup! Odmor! I gospodin satnik je srdito odmahnuo rukom kao da se odrie satnije, te je s Micom zakasao opet u irokom krugu da tako zaboravi i satniju i "na prevjes " i "sprem", pa da se mislima zanese da li je Franjo sve dobro zapakovao. "I koulje i gae, kamae i maje, konjak i okoladu.

Naroito konjak i okoladu! Oni su najvaniji i osobito prijaju nahlaenome crijevu." A satnija je odahnula. Najprije je sumnjiavo ekala as-dva, je li to doista pravi odmor ili opet samo kakvo zabadanje hirovito. Ali kada se pokazalo da je to pravi odmor, satnija je poela da vadi lule, pripalila duhan i poela da pljucka i da mokri i da se smije. Satnija je poela da se u svojoj elementarnoj veliini smije. Tu veliinu ne moe da smuti ni glupost ni nervoza ni nesnosna kapricioznost gospodina satnika, ni regleman, ni hodna, ni rat, ni bilo to. Ta je satnijska veliina praivotna, primarna i iskonska, kao svi okeani globusa i kao sva flora i fauna od pola do pola, po svima meridijanima i sunanom ekvatoru. Imade u satniji snage, one udne snage to bije u svim stanicama ivota, i u liu i u kristalima, zvijezdama i kozmikim maglama. A ta je satnijska snaga neiscrpljivo vrelo sviju obnovljenja i preporoda, a sve rane koje danas teku miriljiva su smola koja od preobilja i mladosti tee. Satnija raste kao uma, i u biti ona je spram ove tragikomedije to od etrnaeste harai Evropom uzviena. Jest, uma stoji u estokoj artiljerijskoj vatri, i padaju raskoljena stabla, cvili polomljeno granje, ali uma i dalje divno pjeva na vjetru i sije sjemenje i pelud, i u svetoj tiini ivi i eka da artiljerijska vatra ugasne. Pa kad topovi prestanu da gruvaju, uma e i opet dalje da raste, crna i vorasta, u svetom oekivanju da dou veliki radnici tminosjee koji e po njoj udariti sunane i svijetle prosjeke i putove i navrnuti svjetlost u gutare i tminu dugotrajnih krvavih vjekova.

Tri domobrana

Onoga dana kad je oglaeno bilo da e hodni bataljon sutradan u jedanaest sati na kolodvor s glazbom, u pratnji podoficirske kole (koja je toboe poasna pratnja, a zapravo je to palir bajoneta i otro nabijenih puaka, to goni hodni bataljon u vagone), onoga dana dogaaji razvili su se ovim redom: Kapetan Ratkovi Jablanski morao je na bataljon na raport, pa je odjahao sa vjebalita cijeli sat prije, i tako je satniju vodio gospodin porunik Mayer, u civilu bankovni inovnik. Porunik Mayer, kratkovidan kontoarist, imao je tremu. Nije to mala stvar voditi satniju kroz glavnu ulicu! Ide ovjek sam, nasred ulice, a za njime na est koraka satnija, i bubnjevi i trube halabue, pa ovjek mora da napne svu snagu da ne nastane skandal. Jer velik je skandal, ako koji zagriljivi topniki major zaustavi cijelu satniju, pak je nasred ceste na mrtvo ime ispsuje, jer mu nije odala poast; skandal je opet ako satnija daje poast kakvom straaru ili financu. A teka je stvar za kontoarista Mayera razaznati majora od straara, kad se ulica tako brzo razmata kao film i maske samo teku lijevo i desno. I tako stupa kontoarist Mayer pred satnijom i dre od treme i promuklo vie hermafroditskim glasom i diletantski mae sabljom u strahu da e mu pasti u blato.

Gaca satnija kroz magle i kao opsjednuta trza glavom desno, pa opet lijevo, i bije po blatu u mimohodu i tako se vue uz one trule plotove i krme kao druba vatrogasaca, a ne domobrana. Vidi se ve u daljini uta bataljonska kasarna i pred njom stoji velika grupa oficira. Podoficiri Mayerove satnije u prvom dvoredu, koji poznaju ljude vie po njuhu kao psi, nanjuili su da to pred bataljonom stoji Slavko Wallenstein. "Jest, jest! To je On! To je On", dre Mayer neobino potresen i boji se da e se neto dogoditi! "Ili ne e propisno da spusti sablju "na lijevu nogu", ili ne e topot biti dosta jak! Eto! Ne dri koraka na bubanj! Satnija plee mazurku, umjesto da hoda! Oh! Skandal! Skandal! - Pazite, molim vas ko boga! Recite momcima da se dobro nategnu! Wallenstein nas gleda! Moljaka tako Mayer podoficire, i tee glas po satniji od glave do repa da pred bataljonom stoji sam Wallenstein! - Wallenstein! Wallenstein! Psst! Deki! komete! Wallensteina se svi domobrani boje kao avola, i na Njegovo Ime cvokou avli u soldakoj peti. Wallenstein nije lola ni gigerl ni karta ni enskar, on je aktivni pukovnik i pozna samo jednu svetinju: ta se svetinja zove kasarna. On ivi za porte-pe i zastavu kao kondotjer, nosi visoke ordene i bataljonski je krvnik. On je zakopan u svojoj uniformi do vrata, uvijek uti, pa kad mu autant dri slualicu telefonsku kraj uha, jer gospodin pukovnik ne dri slualice sam

("zato ima autanta"), autantova se ruka trese i treperi od respekta. Wallenstein ima izvjesnu metodu kojom je izgradio svoj crni ugled. U miru jo, postrijeljao je nekoliko ljudi po straama, a onda se prouo s jednog mara na kome je palo sedamnaest ljudi od sunanice. Ljude tue ostrugama i sabljom, vjea ih po kestenovima, baca u okove; podoficirima para zvijezde i globi ih otro, vie da se sve stakla tresu, pa ga se tako boje i takori po magazinu i kuhari po kuhinjama, i kad on ide po kasarni, sve je prazno i sve se spasava u zahode, kao da ide tigar. - Wallenstein! Psst! Protrnula je dakle satnija na alarmantnu vijest da e defilirati pred Wallensteinom. Pa kad je Mayer digao sablju i prepalim glasom zapovjedio mimohod, satnija je narasla za tri prsta, istegla se junaki, te su one ute lokve po kolosijecima pune snijenice i blata i mokrae konjske samo trcale kao vodoskoci. - Pazi! Pokri! Curi! Kvakar! Osel boji! Pokri! Jedan dva! Plis-plis-plis-plis, defilira satnija pred pukovnikom u blatu, lop-loplop-lop. Wallenstein stoji na elu oficirskog taba i eka ekscelenciju baruna Illyshzy de Als Rekettye, adlatusa njegove preuzvienosti domobranskog ministra, koji se jutros nenadano brzojavno avizirao da pregleda kraljevsku ugarsku posadu . Poludio je bataljon kao mravinjak kad ga udari kopito blaeta. Magazineri poeli su sortirati cipele i remenje po stelaama, kuhari

mirglaju kotlove, ribaju se usteraji, marodecimeri , pisarne, te je provijantoficir , tovie, rasporene svinje u ledvenici sam vlastoruno simetrino razvjeao da bude vei red kad ide adlatus. Kelneri u menai blistaju stakleninu, a i sam Wallenstein na elu taba mrvu je nemiran. "to znai to da mu ministar baca na vrat adlatusa bez prethodnog obavjetenja? Adlatus je tu, ve cijelu no spava u Palasu, a njega je okruje tek jutros izvijestilo? Zato to?" "To su valjda opet Bdskutyjevi prsti! Gad onaj treberski!" (Bdskuty je major generalnog taba, operativni ef hrvatskoslavonske domobranske divizije, i stoji s pukovnikom Wallensteinom u napetim odnosima.) Stoji tako Wallenstein i misli o Bdskutyjevim ministarskim intrigama i gleda satniju, kako pred njime defilira. "Kako su ti ljudi blatni! Nisu ba trebali da danas izlaze u to blato! Ba e ih na putu sastati adlatus, pa ta e misliti kad vidi ove svinje?" Pa se okrenuo i okom potraio kapetana Ratkovi Jablanskog, nervozno. - Danas je bilo posve suvino izlaziti! To je bilo ludo gospodin satnik, ii u ovo blato! Mogli ste mirne due ostati kod kue! Kapetan Ratkovi Jablanski sav se ukoio. I tako u pozoru gleda gospodinu pukovniku u sive oi, kao pseto koje misli da je dobro donijelo aportl , a sad je dobilo po njuci.

"Eto na! On je jedini danas izaao od cijelog zbora sa svojom satnijom! I sav se jo zablatio! A sad mjesto pohvale dugi nos!" Onda se gospodin pukovnik Wallenstein opet okrenuo spram satnije i pozelenio od bijesa. Prolazila je ispred njega ba sredina satnijske trupine. I tamo, na koncu drugog voda, jedan se domobran zgurio, spustio glavu, te klima kao da spava. Ne haje taj domobran za to to je mimohod, niti to je zapovjeen glavokret pred gospodinom pukovnikom, niti je spustio ruku kao to je propisno, niti je obuhvatio vrat kundaka, niti hoda u pozoru, nego se kotrlja kao vrea krumpira. "Spava. Ona svinja spava." - Jeste li vidjeli, gospodine satnie? To su vai ljudi! Ovako izgleda vaa satnija! Koja je ono ivotinja? Molim vas, dajte zaustavite tu bagau! Dakle, to je neuvena impertinencija, okrenuo se gospodin pukovnik Wallenstein spram svoje svite koja uti iza njega kao zalivena. Kapetan Ratkovi Jablanski protrnuo je i zaletio se bezglavo na cestu. - Stoj, stoj, vie i mae uzrujano jahaom palicom svojoj satniji da stane. are dodavaju glas naprijed, i leti glas po satniji, ali ipak treba tren-dva da dopre do kontoarista Mayera na elu koji se veseli u sebi da nije bilo brodoloma. - Stoj! Stoj! "Pfuj! Dakle ipak! Oh, mein lieber Gott! " - Satnijo, stoj!

Satnija je stala, ali jo uvijek dri vratove kundaka i gleda desno ukoeno, jer joj nije bilo komandirano da digne glave i da ne gleda desno. - Tko je onaj koji nije pozdravio za mimohoda? Satnija gleda desno, dri kundake i uti. - No! Tko je? vie gospodin satnik Ratkovi-Jablanski, a oblilo ga uto zelenilo. Na repu drugoga voda izgurao se iz dvoreda jedan ovjek, pognut i umoran. - Ja sam! Ratkovi je ugledao Raia i prepao se. "Naravna stvar da je to Rai! Tko bi i bio drugi nego Rai? Zloduh prokleti! Demon. Sudbina! Taj e ga ovjek upropastiti!" Pa se gospodin satnik uzbjesnio dvostruko. - I ba vi! Ba vi morate stvoriti skandal! Nitko drugi, nego ba vi? - Ovamo s njime, da ja vidim tog razbojnika, povikao je gospodin pukovnik Wallenstein. Pa se Rai i Ratkovi zaputili spram gospodina pukovnika do oficirske grupe na bataljonskoj porti. Babe s kiobranima i djeca s kantama, svi se okupili u dalekom krugu i plaho promatraju to e biti. I jedan je uti tramvaj stao, te mnoge maske zirkaju na zahukane staklene table. - Tko je ta svinja, zapitao je gospodin pukovnik gospodina satnika Ratkovia, kao da mu je i on neto lino skrivio. - Domobran Rai, gospodin pukovnik, pokorno javljam!

- Pa zar je ta svinja gluha? Zar nije ula zapovijedi? No! to je! Zato ne laje? ta je u civilu taj idiot? - Tako! Nita! Pie tako okolo po novinama, gospodin pukovnik, pokorno javljam, odgovara vrhovnom efu kapetan Ratkovi za svog jadnog klijenta, za svoga domobrana, za svoju sramotu. - Pustite svinju, neka sama govori! Zato nisi pozdravio, to? zapitao je Wallenstein Raia direktno pristupivi mu za korak blie. Domobran Rai gleda u pukovnika Wallensteina i vidi iza njega cijelu oficirsku svitu. Navorala se ona niska ela, osula se vlaga po brinama engleskim i upavim i kojekakvim, a tamo kacige, grbovi i maevi, crni heraldiki lakirani ukras porte bataljonske i tamo priprava pod pukom i kia. "Kako je sve to tako dekorativno namjeteno, kao na sceni. Eto! Jedan se pisar u kancelariji lijevo prikrao do prozora i zirka to e biti, a motor tramvajski grmi i tramvaj se sklie po ici, to - to?" Rai je umoran! Bio je cijelu no kod ene i tamo se svaao i plakao, sada je cijelo jutro hodao po vodi kao mjesear, pa mu se nervi sklapaju: ake uvenulog cvijeta. Osjea gravitaciju zemlje pod svojim nogama, samo to osjea cijelo vrijeme. Zemlja ga vue k sebi, grobovi se otvaraju. I cijelo vrijeme po ulici dok je stupao, samo je to osjeao kako ga zemlja vue dolje i kako e se stropotati u blato, ako ne napne svu snagu. I tako nije ni uo za mimohod, ni primijetio pukovnika Wallensteina, jer da je uo zato ne bi izvrio? I tako sad

stoji tu i gleda pukovnika i boli ga glava, tramvaj ve daleko cvili i zvoni tramvajski signal, "to da kae, to da kae?" - Pa zar taj gad renitentni ne e da govori? izderao se gospodin pukovnik na ovu kreaturu, i sam zbunjen utnjom ovoga tipa. - Nemam to da kaem, rekao je Rai prirodno i mirno. Jo je htio da nadovee neto, ali u taj je momenat to ispalo izazovno i demonstrativno. - Ha-a-a, provalio je iz Wallensteina njegov tigarski pokli, i on se bacio na Raia i potresao ga kao leinu. - Ha-a-a, huljo, ti nema to da kae? Govori! Govori! Mater ti bezobraznu! drma pukovnik aneminim Raiem, kao zelenom otrcanom prnjom. - Govori! - A to? to da vam kaem! htio je Rai da se otkine, pa je podignuo svoj slabi glas, ali ga je uto Wallenstein u slijepom i manijakalnom napadu uio desnicom tako silno da je Rai zateturao. U isti tren gurnuo ga je Wallenstein ljevicom rutinirano jo jae, i tako je Rai pao u blato, pa ga je pukovnik jo dva-tri puta udario nogom. - Mar! Gospodine satnie! Ovoga gada dajem vama! To je neuveno! Also, neuveno! Ja, das ist also, wirklich... Rai se sav blatan teko podigao i oteturao za satnijom, to se pokrenula uz tutanj bubnja, jo uvijek s ispruenim vratovima desno u mimohodu, a sve je ispalo mnogo gluplje no to se nadao.

Zajeale su bataljonske trube, jer se kod novogradnje na zavoju ukazali bijelci sa karucom podmarala baruna Illyshzy de Als Rekettye, adlatusa domobranskog ministra. Kod satnije, koja je bila sedma (od treega bataljona prva), i kao takva na kvartiru u zgradi gradske puke kole u Cvjetnoj ulici, kod te satnije sve je bilo nervozno. Jedan je ordonanc stigao sa bataljona tramvajem i donio glas o propalom mimohodu na bataljonskoj porti pred gospodinom pukovnikom Wallensteinom i o pljuski i o tome da je gospodin satnik pobjesnio kao furija, i to je pisare jo vie uzrujalo. U ovakve dane, kad se otprema transport na frontu, ima ionako posla da poludi, a danas se povrh svega toga nagomilala jedna lavina dogaaja i danas e biti - to e biti, kad gospodin kapetan doe. Prije svega, tu su marodi. Od trideset i pet maroda ostala su samo tri obina i est spolnih, a sve je drugo vraeno natrag. I to jo samo po sebi ne bi bilo tako strano, tih dvadeset i est vindlera, da se nije tu dogodila jedna komplikacija. Kad se tih dvadeset i est oajnika vraalo s bataljona u Cvjetnu ulicu, dvojica od njih, i to: domobran Fink Gjuro i domobran Skomrak Franjo, ta su dvojica nestala. Mislilo se u prvi momenat kod satnije da e se vratiti i da su samo navrnuli u koju krmu na pricer, ali se pokazalo da je to bila iluzija. Jedna mala djevojica donijela je komad papira za gospodina kapetana i taj je komad papira zapravo otvorio oi satnijskom personalu, da se ni Skomrak ni Fink ne e vratiti.

Taj e papir u historiji dananjega dana igrati jo veliku ulogu i on je nadasve vaan momenat u ovoj pripovijesti o naim domobranima. Dakle dvadeset i est vindlera i dva nova dezertera. Zatim se dogodio tu na satniji jedan skandal osobito delikatne naravi. One ene pod crvenim kiobranima, koje se obino roje u ovo tuno vrijeme oko plotova kasarne kad odlazi transport, nagurale se i danas oko kolskog plota, pa je tako na nepoznat nain dolo do konflikta izmeu tih baba i strae. U onom natezanju jedan je domobran u bijesu uzeo puku i udario jednu babu kundakom po glavi da se sruila. Sluaj je htio da je prolazio pandur na konju, te zapisao cijelu stvar. Soldat se branio da on nije nita kriv, jer je on "uredovao" na zapovijed komandanta strae, gospodina vodnika Kosa. I tako je u toj gunguli nadoao gospodin pukoustaki porunik Rajner koji je u civilu gradski zastupnik i pekarski majstor, i stavio se na stranu pandura, protiv vodnika Kosa, u civilu licitara i mediara iz Vlake ulice. (Kos i Rajner mrze se jo iz civila, pa su svoj cehovski sukob iz gradske vijenice prenijeli ovamo u domobransku arenu.) - Vi ste tu pipali te ene i tipali ih, moj dragi, vie porunik i senator Rajner (dvokatnica u Donjem gradu, parna fabrika Venera d. d.) na Kosa (atra sa srcima i gvercom kod Svetoga Roka i Svetoga Petra). - Ajte vi... Jeste li me uli? Kaj mislite da mi taj va canteher imponira? Valda ne mislite da ste pravi oficir? Na to je Rajner planuo kao pravi oficir i dozvao pripravu i dao uhapsiti komandanta strae Kosa, da mu pokae - tko je on i kako se

to s njime govori. Osim toga su patrole vojne policije uhvatile satnijskog dezertera, domobrana Cigana Gjuru Makeka, koji je dezertirao odmah istoga dana im se satnija obukla, pa je prodavao po gradu vojnu opremu, i tako su ga i uhvatili. To da su kuhari razlili cijeli lonac masti i da je velika svjetiljka na zahodu razbijena, i da je doao telegram domobranu Trteku da mu je umrla mati, to su sve sitnice. Jedan od veih dogaaja svakako je to da je netko iz hodnika ukrao etiri nove karabinke. (Kad se hodni transport sprema, puke se napadno kradu. Karabinke Zagorci osobito vole.) To bi bio uglavnom materijal koji treba referirati satnijskoj glavi, koja e sad na svaku minutu stii sva upaljena i gorua, i jao onda cijeloj pisarni kad se ta glava raspali. A raspalit e se! Nema nikakve sumnje da se ne e raspaliti! Da nema nita drugo, nego samo to nesretno Skomrakovo pismo! Tako sve guva ono fatalno pismo domobrana Skomraka gospodin desetnik Kohn, ef pisarne, u civilu agent luksuznom robom en gros (visina 145 centimetara, dvadeset i devet godina, O-noge i cviker i sasvim malena gua sa tahikardijom i neurozom srca). "ta da uinim s tim pismom? Da ga predam ili da ga spalim? to?" Svaki aktivni oficir imade po koju pasiju. Ili skuplja marke ili jae ili polazi koji kurs ili ita "Streffleura ", i tako se uvijek nae po koja pasija. Tako su u ratu na primjer pasije generala parkovi, pa su ti generali parkirali cijelu jadnu Galiciju i sadili rondoe i udarili aleje, te

ih onda krstili aleja Njegova Velianstva ili aleja feldmarala Hindenburga, aleja Kajzera Vilima Drugoga i tako. Nii oficiri vozikali bi se na giku ili dresirali pse, fotografirali, pa kad ve nisu mogli da grade park, a ono su svakako u zaklonima, gdje se dalo, podizali sjenice od bijele brezovine, pa ih zvali: "paviljon Minka" ili "vila Marijana", i tako od fronte stvorili "Stubenglck-filisteriju ". Nije se govorilo za postave, da je tamo i tamo palo toliko mrtvih, nego se veli: tamo nam je bilo dobro, tamo smo imali lijepu "laubicu ". Koje udo dakle da u ovo vrijeme, kad se milijuni soldata igraju rata, da i kapetan Ratkovi ima svoju pasiju. Ta je pasija kapetana Ratkovia njegova brijanica koju je on "stvorio od niega". To nita su dakle bile kolske ploe to su nagomilane stajale u pivnici. Sve jo ispisane kredom. Od tih kolskih ploa sabili su satnijski stolari crni panjolski paravan i neko pokustvo, pa je Ratkovi iz uiteljske zbornice dovukao jedno veliko zrcalo, i tako je u treemu be razredu stvorena satnijska brijanica "od niega". Pozabijale se po stijenama slike carske i generalske i jo karta mezopotamskog ratita s ruskom frontom kod Erzeruma, i tako se tu briju domobrani za deset filira po glavi u korist udovikog fonda. - Jesi li se oiao, nesreo? to? Skidaj kapu da vidim! Mar, uljivi gade, da se ia! - Zato se ne brije? Tako divnu brijanicu ima, pa se ne brije! - Svinjo! Pazi da te ja ne ogulim licom! Sutra na prijavak oian!

Tako lovi Ratkovi po hodnicima svoje domobrane i ganja ih u svoju vlastitu brijanicu koju je on sam stvorio "od niega" i tako djeluje karitativno za udoviki fond, a sam se, dakako, brije badava! Mila je stvar brijanica, stvorena "od niega", u kojoj ovjek ne treba da eka ni minute! Jer ako i sjedi tamo kakva "bagra domobranska" pod britvom, to samo kvrcnu pete, i kmet prosti zagorski onako nasapunan stane pobono u kut i puta gospodina satnika da prvi sjedne pod no domobrana Tepea, satnijskog brice, i sve ide kao namazano. Gospodin kapetan Ratkovi jurio je k satniji neobino zlovoljan i jedina mu je utjeha bila da sad ne e trebati ekati ni sekunde, nego im stigne ve e ga Tepe nasapunati, i sve e biti gotovo u tren-dva, i jo e stii u kavanu da gucne koji konjak prije objeda i da tako zaboravi sve. "Jer danas je bio lo dan. Prvi "gikser " s onom vjebom prokletom. Ublatio je ljude i sebe i jo mu je pukovnik dao pred svima pod nos. Pa onda trideset i pet maroda. Kod prve satnije nul, kod druge dva, a kod njega trideset i pet! Veli stari (tj. Wallenstein; tako efa tituliraju po svim satnijama i bataljonima), da je tu svaki komentar suvian!" "Istina! To je skandal, trideset i pet maroda. Ali ta im ja mogu? Ne mogu nalijevati u narod moral na traktur kad morala nema. Svinje vindlerske! Moral neka stvara tampa!" "Pa onda onaj Raiev skandal! Sam mi je avo bacio ovog ovjeka na put. Anarhistiki gad! A pol satnije nije cijepljeno! I to ono staro

magare mora nanjuiti. I tako, mjesto da vodim poslije podne bataljon sa glazbom u crkvu, ja u morati da cijepim bagau! Kako je stari samo zakrijetao da moramo doi na cijepljenje! Usidjelica stara! ao mu je to on ne vodi bataljon! A svemu je tome kriv Kohn! Prokleti Kohn!" I tako se kapetan Ratkovi razbjesnio na Kohna pri pomisli da bi danas poslije podne bio vodio bataljon s glazbom kroz grad, a tako e vani na bataljonu mirisati neoprane gole Zagorce u marodecimeru . "A svemu je kriv Kohn!" - Svinja vindlerska lijena! tako vie satnik na Kohna kad je Kohn neto kriv. - Kohn, vi ste moj autant, smjeka mu se benevolentno kad mu Kohn opet dobavi kutiju najfinijeg purziana uz predratnu cijenu, premda pri toj transakciji naplauje iz vlastitog depa. Razdrt sivim polumislima pao je kapetan Ratkovi ravno u svoju brijanicu i dao dozvati Kohna. - Gospodin desetnik, pokorno javljam, javio je u pisarni usplahireno ordonanc Kohnu, zovu vas gospodin satnik u brijanicu! Kohn je uao (zapravo se uuljao) u satnijsku brijanicu s podvinutim repom i rastegnutom usnom, kao da stoji za pultom i dvori kontu . - No, to je, Kohn to je? okrenuo se Ratkovi sav bijel od sapunice spram Kohna nervozno, dok je ovaj stajao u kutu nijem, valjda cijelu minutu. - to je? to me gledate kao tele! Znadete li vi da se pol satnije nije cijepilo?

- Kako? Ne razumijem, gospodine satnie, uzrujao se Kohn. - Satnija je cijepljena i protiv kolere i protiv tifusa! Ja imam potvrdu... - Nije cijepljena! Kad vam ja velim da nije, onda nije! Satnija nije cijepljena! Meni je sam gospodin pukovnik rekao da nije! Pol satnije, to jest! I ta e se polovica cijepiti danas poslije podne! - A koja polovica, gospodine satnie, pokorno molim? - Kakvo glupo pitanje. Svejedno koja! Takva je zapovijed! Dva voda u pol tri! ujete li, Kohn? Ja u biti prisutan! Prvi i etvrti vod! Jeste li me razumjeli? - Jesam, gospodine satnie! - No! to je, Kohn? to se mrijestite ovdje? Kao da ete jaje snesti! Niste vi valjda koko , Kohn! to kuhaju danas za objed? Je li gula? - Jeste, gospodine satnie! Gula! Pa se sad Kohnu priinila najbolja prilika da zahvati materijal svoje referade. "Svejedno sad, prije ili poslije! Zlo je uvijek!" I Kohn, kao da e mu vaditi kutnjak, energino je trgnuo glavom, te poeo da govori kako su kuhari prolili lonac masti i kako je tome tramvaj kriv koji je prevalio kolica - i kako sreom to nije nita. - Dabome! Tramvaj! Lonac masti! To je vama nita! Naravna stvar, kad ste vi prevarant an gro . Vi varate na hiljade, vi ste prevarant! Ali erar nije prevarant! Eraru je svaki lonac masti imetak! Ha! Boga im kuharskoga! Na prijavak ! Na prijavak! Platit e mi taj lonac - platiti...

Vie tako kapetan na Kohna, kao da je Kohn prolio mast, i sve pljucka slinu, kad mu se priinilo da to nije sve, i da Kohn ima da mu jo neto javi. - No! to je, Kohn? to buljite u mene? Imade li moda jo togod? Kohn je htio da progovori (puklo kud puklo) o sluaju Fink i Skomrak, ali se prepao te je u posljednji hip promijenio aranman, pa je poeo da neto "fufla " o smrti majke domobrana Trteka, smrti koja je potvrena opinskim tampiljom u telegramu. - Kakve su to gluposti, Kohn? Nego? Naravna stvar! Mati! Zato nije umrla prije tri dana? Smijeno! Nema ni govora! Dabome! Dopust! Samo uvijek dopust! Neka mi ne doe pred lice! Iukat u ga! Svinja! Pa to se to mene tie, Kohn? Valjda treba da rat stane radi Trteka piljivoga? ta tu kojeta frflate , Kohn? Dalje! Onda je Kohn javio da je primio od bataljona sedam hiljada dvije stotine pedeset i tri krune i sedam filira za soldaku mazdu, i o marodima je bila rije, o onih dvadeset i est vindlera, marve kmetske, zbog kojih mu je Wallenstein dao pod nos, pa se kapetan Ratkovi zagrozio, da e im izbosti oi, jo danas, pa nek budu marodi, gadovi odurni! Vijesti da su Cigana Makeka uhvatile patrole kapetan se poveselio oito. - Ha-ha! Dolijala je lija! Ha-ha! A gdje je? - U pivnici! Svezan je! - Na prijavak s njime! Dat u ja tatu Kristuevom...

- Ve sam odredio topogledno, gospodine satnie, pokorno javljam! Sa bataljona su ve tri puta telefonski pitali za Cigana, ali ga ja nisam dao prije, dok ga gospodin satnik sam ne izvoli vidjeti! - Dobro ste uradili, Kohn! Vrlo dobro! Pokazat u ja njemu to to znai bjeati od mene! Lija ciganska! Poeo se kapetan radosno smijati, pa se Kohnu priinilo tako da bi sad bilo najzgodnije da se izigra najtea karta. Sad jo kapetan osjea u raljama Cigana Makeka, to mu ga je vjeto bacio u drijelo, pa se ne e tako razbjesniti! I kao da mora progutati licu ricinusa (i tu nema druge, ili ricinus ili smrt) skoio je Kohn s trambulina jedan saltomortale. - Gospodin satnik, pokorno javljam, zaletio se Kohn energino, a onda pao u glasu za tri skale, gospodin satnik, kad je desetnik od dana, desetnik Jurkovi, doveo marode natrag k satniji i kad ih je prebrojao, bila su samo dvadeset i etvorica. Dva su manjkala! - to-o-o? - Dva su manjkala! I to: domobrani Skomrak Franjo i Fink Gjuro. - Lopovi! Kako se usuuju izostati iz udjelbe? I nisu se jo vratili? - Ne! Nisu! To su dva zagrebaka fakina! - Tako! Lijepo! Zagrebaki fakini! I to vi tako mirno velite, kao da novine itate? To nisu novine, Kohn! To je satnija! Kohn! Sto mu bogova! Tu ljudi dezertiraju an mas! A moda e se ipak vratiti? zapitao je Ratkovi kao da ne moe da povjeruje u to, da bi danas netko mogao dezertirati. Kohn je neurastenino u ovaj posljednji tren

valjda milijun puta promijenio odluku bi li predao onaj papir satniku ili ne? I odluio je da ga ne preda, kad mu je upravo demonski izmakla apodiktina izjava da se ti fakini ne e vratiti. Sad je tek osjetio Kohn to je rekao. - A ta me se konano tie? To nije moja stvar, pa je otvorio svoju satnijsku knjigu i iz nje izvadio jedan zguvani papir i predao ga kapetanu. - Eto! To je donijela prije jednog sata neka curica i rekla da joj je to dao jedan soldat na uglu! Kapetan, napola obrijan, a na drugoj polovici jo nasapunan, omotan servijetom, koju je domobran Tepe svezao u velika krilata bijela uesa, mahnuo je Tepeu rukom da stane i problijedio kao popareni bjelanjak. Njemu je odmah bilo jasno o emu se radi: to je opet jedno domobransko pismo! (Bilo bi naelno krivo kad bi ovjek mislio da Zagorci ne filozofiraju o svemu tome to se s njima po satnijama dogaa. Vide Zagorci da u preganoj juhi nema ni oka masti, i da na jedan cijeli domobranski roj, deset glava po prilici, pada jedna kocka kave. Ribe smrde, mesa nema. A kako je to da mesa nema, kad se kolje svaki dan i ledvenice su pune? I Zagorci kopaju satnijski vrt, a paradajz i karfiol jede oficirmenaa. Daske za kruh po sobama jesu, a kruha nema! A brijanica? Kakva je to svinjarija, ta brijanica? Globe domobrane za gro i jo ga pljuskaju jer nije obrijan, i tako mu obriju cijelu mazdu i jo krunu povrh mazde iz roene kese.)

Sve su to tati i lopovi! Pa kad se ide van, na frontu, onda se na sve to reagira na domobranski nain: kako ti meni, tako ja tebi. - "Ti si po meni pluval i po blatu me gajnal i brijal me i za moju menau sebi hie zidal, a ja bum tebi na glavu se naredil!" I jo ni jedna formacija nije ostavila satnije matere da se poslije nisu otkrili tragovi jedne geste. Satnija zablati i zasmradi kolske sobe na pasji nain. Sve slamnjae ostavlja prljave od smrada, ili u posljednji as razree vree, pa prospe slamu po sobama. Narie na zid gospodina satnika sa cigarom - eludac kao niticu, a prsti i ruke sa pet dlaka, a da se vidi da je to gospodin satnik, potpie satnija: ovo je osel Ratkovi. Ili narie satnija bluzu sa tri zvijezde pa je popljuje, a po slici Njegova Velianstva Cara i Kralja cijede se same hrakotine, pa se netko ba pred satnijskom pisarnom as prije pomokrio i voda se cijedi niza stube. I to nije sve. Sa fronte poslije dolaze pisma i karte s izmiljenim imenima, a tamo ovako pie: "Tisinas muil, a ne nauil. I mi bogu falimo dasmotese rei li. Tisi be dak ane satnik. Ostani gdje si ti baba ti prasec. Kralsi nam nae groe ti brija prokleti. Tat!" To neobino udno djeluje na gospodina satnika Ratkovia, i kad on primi takvu jednu bojnu kartu, spljoti i se i pokunji pa pada u misaone monologe pred pisarima: - Eto! To je na narod! Daje za njega i srce i duu i zdravlje, govori mu dan i no, a to je hvala! Ja sam im dao kuhinju obojadisati crveno-

bijelo-modro. Bio sam im otac i majka. Vrt sam im dao i brijanicu, a eto oni tako! Canaille ! Najbolje je pseto po njuci! Udri! To je ono pravo. - I tako je sada kapetan Ratkovi s izvjesnom tremom uzeo iz Kohnove ruke taj Skomrakov papir, da doivi jedan novi atentat na svoju ast. Pisalo je na papiru ovo: "Ti si svinja, a ne satnik. Mati ti je bila svinja i svinja te je rodila. Kaj ti misli, da ja ne znam, da si ti svoju kobilu kupil za erarski novac ti si tat i vret bi te trebalo. Kad te vlovim na cesti plunem ti vlice tebi i onoj tvojoj flundri bogatakoj Kajserici. Mrcina lena, strelil te bum kaj cucka, ti osel kaj misli da sem tak bedast pak dase dam zatui od tebe. Raje krepam tu gde jesam. Skomrak Franjo." Posljednja reenica sa potpisom bila je ispisana po rubu papira uokolo debelim i tekim pismenima. Kapetanu se zalile oi krvlju, poeo je drhtati i tako je nenadano skoio do prozora da je izgledalo da e se kroz zatvoreni prozor baciti van. Onda se vratio i stao nasred sobe i samo je duboko uzdahnuo: "Kao psa, ustrijelio bih ga kao psa! Kao psa!" utnja. Kohn se prepao i stoji kao drven, a brija se pripio uz ogledalo i dri britvu u lijevoj ruci i gleda to e biti. - To nisu ljudi! To su socijalisti! I kao netko, tko je iao ulicom pa mu pao crijep na glavu, te se tek sabire i gleda oko sebe, tako je i Ratkovi dolazio k sebi iz duboke i neshvatljive omame.

- Kohn! Kohn! Jeste li telegrafirali? Na sve strane treba telegrafirati! Odmah! Telegrafirati! I ve je Ratkovi vidio kako brene svi telefoni i svi telegrafi cijele kraljevine, silna mrea telegrafa, i kako e se ipak uloviti taj prokleti Skomrak negdje u toj mrei. - Kamo da telegrafiramo, gospodine satnie, pokorno molim? - Kamo? Kamo? Oh, kako ste bedasti; Kohn! Telegrafirajte svim andarskim postajama po cijeloj zemlji. Da ne pobjegne ta svinja! Da ga ja dobijem u svoje ruke. Ja ga moram imati, lopova! Moram ga imati! ivoga ili mrtvoga! - Jeste li na policiju telefonirali? - Nisam jo, gospodine satnie! Htio sam - pa... - Opet ste neto htjeli! Uvijek neto hoete! Stojite na tako vanom mjestu, a nemate inicijative. Uope, nitko se ni za to ne brine! Sve moram ja sam! Jeste li barem tjeralicu raspisali? - Nisam jo, gospodine satnie! Sve se dogodilo prije pola sata... - Tako? Prije pola sata? I zato ne treba tjeralice! Onu piljivu blanketu niste ispunili! Nosite se k vragu, Kohn! Da vas ne vidim! - Pa je Ratkovi poeo da objema rukama gestikulira te je zagrabio dugim koracima po bijanici, gore-dolje, i mae Skomrakovim papirom, grozi se i kune. Kad je bijesan, samo madarski kune: "Az atya r istennt, bds diszn! A szentsges atya r istennt! " - No! to zijate, Kohn? to je? to jo ekate? Nosite se van, da vas ne vidim! Mar!

Kohn bi nestao, ali ako ne javi sve do kraja, onda e dolje kod raporta pred dvije stotine ljudi opet sve poeti iznova. "Sve treba da se referira, to gospodin satnik hoe. Bolje je ovako u etiri oka." - Gospodine satnie, pokorno javljam, jo bih imao da gospodinu satniku javim neke stvari. etiri karabinke su ukrali! Policija je strau uhapsila! Lampa je na zahodu razbita! - To je govorio Kohn na uzmaku, uljajui se sve korak po korak natrake spram vrata. I da nije ve drao za kvaku, bio bi ga kapetan zacijelo dohvatio nogom. - Mar van! Mar van! jurnuo je Ratkovi na Kohna da ga pljusne, posijee, udari, da neto uini, ali je Kohna nestalo u tren. - Pa to je revolucija! Puke kradu, demoliraju zgradu, groze se! To je revolucija! Topovima bi trebalo sve to potui! Topovima! Az atya r istennt , diese Rebellenbande msste man erschiessen! Aufhngen! Vernichten!

Satnijska pisarna bila je u prvom katu u uiteljskoj zbornici. Prenatrpana prirodopisnim i fizikalnim ormarima, globusima i zemljopisnim kartama, sve punjene sove, orlovi, polutke i kontinenti Azija i Amerika, pa onaj veliki skelet u kutu, te bi ovjek mislio, kad ne bi bilo satnijskih pisara, da je uao u kakav uenjaki kabinet. Kad je kapetan Ratkovi uao u pisarnu, pisari se osovili kao svijee, i jedan je sruio stolicu.

- Koja je opet to svinja sruila stolicu? Je li? Za vas je tala, a ne soba! Samo u takvoj satniji, s takvim personalom mogue je da se tako to dogodi! - I kapetan je bijesno mahao Skomrakovim papirom kao bijelom zastavicom te nije ispustio toga pisma ni na as iz ruke, pa je tako sjeo za stol i naslonio taj papir vertikalno na tintarnicu pred sebe. Tintarnica je prikazivala bronanog honvda na zelenom mramoru, i to je bio dar milostive Kaiser. To je ona ista milostiva koju je Skomrak u tom pismu nazvao "bogatakom flundrom" Kajsericom. Tog honvda dobio je Ratkovi od milostive gospoe Kaiserove na Badnjak! Bio je honvd u paketu sa crvenom vrpcom i svjeom jelovom granicom. "Onda se ampanjiziralo! Gdje je sad to? Onda se na horizontu jo nije pojavila sablast od Fregattenleutnanta von Kertschmareka! Onda je jo sve bila idila. I ova ivotinja odurna, ovaj Skomrak, onda je jo bio ordonanc gospodina kapetana, pa je svaki dan nosio kiticu Parminih ljubica sa pismom milostivoj gospoi "flundri", koja mu sada nabija rogove sa Fregattenleutnantom von Kertschmarekom." "Kako se ovjek vara u ljudima! Dobar si, a oni te noem u lea!" Kad se Ratkovi sjetio Skomraka, dolo mu je da pljune. ("On je iao s tim ovjekom etiri godine u puku kolu. U ovu istu kolu tu u Cvjetnoj ulici, u kojoj je sad satnija na kvartiru. Pa kad se onda sastao u ivotu s tim lopovom, uzeo ga je k sebi za slugu, da ga potedi kadera. A on, mjesto da mu bude zahvalan, prijavio se bez njegova znanja na bataljonskom raportu, da ne e biti ordonanc, jer da

ne e sluiti kao sluga. I tako je Ratkovi opet dobio pod nos na bataljonu.") - Pa dobro! Kad ne e biti sluga, a ti budi domobran! - Pa je Ratkovi stegnuo malo tu nezahvalnu "rebelsku svinju". Za prvi put pange , onda samica u pivnici, pa straa, pa opet samica s postom, pa jedanput kesten, i tako je izmeu drugova, koji su se tu neko u dvoritu puke kole u Cvjetnoj ulici "pekulali ", nastao konflikt koji je eto urodio poznatim pismom. "Nije Ratkovi imao sree sa svojim drugovima. Eto! Tu je taj Rai, na primjer! I njega je htio strpati u raunarski teaj, spasiti ga, a taj je digao nos, kao da je barem ministar. A to je? Nitko i nita! Protuha gladna! Kakve mu samo skandale pravi!" I tako u meditaciji nad crnom ljudskom nezahvalnou, najedanput je Ratkovi povukao prstom po stolu kao luak, pa se onda sagnuo u horizontalu nad polituru stola da vidi trag to ga je njegov prst uzorao po praini. - A tko je danas brisao prainu? Je li? utnja. - No! Tko je danas brisao prainu? Ordonanc! Ordonanc! skoili su Kohn i desetnik Jagalec i satnijski narednik Videk, te svi viu u jedan glas: "Ordo-na-a-nc!" Uao je kostur, dva puta prostrijeljen, u posljednjem stadiju suice, domobran, invalid, kadaver u kraljevskoj ugarskoj domobranskoj slubi, uje , svinja i majmun Frajno.

- A? To si ti, svinja? Doi amo! No doi, doi! mignuo je gospodin kapetan kaiprstom. - Je li? Pogledaj! Pogledaj, to je to? - Pa je prihvatio kapetan ordonanca za uho i poeo da mu arafi uho sa dva prsta, i prignuo je glavu ordonancu na stol tako da se njuka tog skeleta klizala po polituri i zelenom suknu. - Je li, je li, je li? piskue Ratkovi, a lice mu postaje sablasno prazna grimasa. - Je li, je li? vue on skeletovu lubanju amo-tamo po stolu. Amo pogledaj, amo, je li to isto? to? Je li to isto? Zakaljao je suiavi ordonanc domobran Frajno, a satnik ga gadljivo odgurnuo, da je posrnuo sve do vrata i tamo bubnuo glasno o dasku. Mar, gade, da te nogom ne opalim! Mar! Dakle, naprijed, Kohn! Da vidimo, to ima! Pristupio je Kohn s omotom spisa i dri se vano kao pravi referent, nad kojim lebdi sveti duh "vjene birokracije", pa je predloio prvi spis pred kapetana da ga rijei ili da ga ne rijei. - to je to, Kohn? - Molba Marije Petanjek iz Kljueca Donjeg da bi joj mua Franju domobrana hodne... - Dalje, gurnuo je satnik molbu Marije Petanjek prstom. - Devetero djece na dva jutra, gospodin satnik, pokorno molim, usudio se Kohn. - Gluposti! ta se to mene tie? To je la! To nije istina! Sve je to la! ta lajete gluposti, Kohn, dalje. - Pa je gospodin satnik Ratkovi

pograbio spis ene domobrana Petanjka Franje i rasparao ga na dva, pa na etiri dijela i bacio na pod. - Samo mi pijete krv, Kohn. Dalje! - Molba rudara Ptieka iz Gornje Rijeke zagorske da mu se predloi na bataljon arak za reklamaciju... - Dalje, - Gospodine satnie, Ptiekova je molba potvrena rudarskim satnitvom! On je rudar, pokorno molim, - A to se mene tie piljivo rudarsko satnitvo? Je li ta svinja u hodnoj? - Nije, gospodine satnie, pokorno javljam - nije, - Svejedno! Dalje! Ako nije, bit e! Dabome! Ja u ii sutra na frontu, a gospodin rudar Ptiek e na dopust! Ni govora, dalje, - Molba Francekovi Katice... - Kohn! uit u vas! Zar se vi danas alite? Koji vam je avo? Bedastiji ste od moje kobile! Ve bi se ona bila nauila da ne u ni da ujem o molbama! to mi dajete te gluposti na stol? Neka piu na rimskoga papu. A koji to avo smrdi? Tu neki avo smrdi, poeo je kapetan da njuka po zraku. Doista! Cijeli je satnijski personal ve otprije osjeao u zraku neki truli zadah. Ali kako je personal nahlaen, neinteligentan, pa ne vjeruje sam sebi, a pisarna se ionako slabo zrai, to taj vonj nije bio satnijskom pisarskom personalu nita napadno.

- Smrdi, smrdi, uvijek smrdi, bog moj, slegli su ljudi ramenima, pa je tako smrdjelo dalje. Ali sad, kad im je ef potvrdio slutnju, sad su svi poeli njukati kao psi, iza ormara, po kutovima, po pljuvanicama, ali se nije nalo nita naroito. - Otvorite prozor! zapovjedio je kapetan i htio da otvori svoj pisai stol, pa da zapali cigaretu i da razbije taj loi miris. - Oho! to je to? sagnuo se gospodin satnik do kljuanice i okree klju, a klju ne e da ide u kljuanicu. "Klju je dobar! Neto je tvrdo u bravi! Tu je sve oguljeno oko kljuanice." Svi se sjatili oko stola. Brava je rasklimana i vide se tragovi nekog tvrdog predmeta lijevo i desno na polituri. - To je netko provalio u stol, govori Videk i gleda kakva je to stvar. On je specijalist u tome. On je kraljevski tamniar u civilu kod kraljevskog sudbenog stola. Zna on ta je to kad netko provali u ladicu. Pa je udario Videk akom po ladici odozdo dva-tri puta i onda je izvukao energino. Bilo je i to da se vidi! Slap kiselkastog trulog vonja udario je u nos cijelom pisarskom personalu i svi se trgli nad onim skandalom u ladici. Sve cigaretne kutije i olovke i pera i papiri, sve je to bilo popljuvano i zasmraeno. Drvena kaseta u kojoj je Ratkovi uvao isti dobitak brijanice, ta je kaseta leala polomljena, otvorena i prazna. Sav je novac odnesen, sve je popljuvano, a lopov se zasmradio ba u sredini ladice, da sve voda tee i zaudara trulo.

- Pfuj, pljunuo je kapetan i sam u ladicu. - Pfuj! Nosite to van, tiho je ponovio gospodin satnik, tako tiho kao dijete. I zamalo da nije zaplakao. I tako je stajao i zurio pred sebe bez rijei. Dugo. Osjeao je udarac, kako mu je pao ravno po glavi. - Kohn! Zar vi niste noas ovdje spavali? Kohn spava u pisarni navodno, a zapravo kod svoje puce. Sad je la iskljuena. - Nisam, gospodine satnie, pokorno javljam! - A jeste li vi imali dozvolu da vani spavate? - Posljednje je tri rijei zaurlao Ratkovi tako silno da su to uli i kuhari u kuhinji i babe kod plota i prijavak na dvoritu, te su svi ljudi plaho naulili ui, kao to to ini rogato blago kad daleko grmi. - Kaj si ul, kak se dere ovaj norc boji? Ha? - Kaj si ul, kak se dere? zatreperio je apat po satnijskim sobama i po hodnicima od zahoda do strae. - Nisam, gospodine satnie, prepao se Kohn. - Niste! Naravna stvar da niste! Prekrili ste zabranu! Vi ste isto toliko kriv kao ovaj lopov ovdje! Svi ste vi tati i hulje! Cijelu u satniju objesiti ! A vas prvoga, Kohn, jeste li me razumjeli? Kohn! Mater vam vau! ekajte! Dat u ja vama svima! Videk! Videk! Alarm! Alarm! Odmah alarm! Cijela satnija odmah pod oruje! Alarm! Polubataljon, alarm! Ja u vam dati, lopovi vi prokleti! Revolver! Gdje mi je revolver, Kohn, Videk, moj revolver! Postrijeljat u vas kao pse! Alarm! Alarm!

Odjeknuo je signal alarma po momadskim sobama. Ima Haydnov alarm u sebi neto od one panike koja se raa u ovjeku kad zvona biju na stranu i kad negdje gori, pa od usne do usne tee ona udna rije "vatra" i pleu crvene pjege, a strah se javlja u zagorskim duama pred ognjem, pred elementom, pred kozmikim tajnama. Palili su Zagorci po razredima cigare, lule i cigarete, i kefali cipele i odijelo, te se digle guste i smrdljive magle, i neka duboka depresija polegla je na sve one slamnjae i prljave parkete i kmetove to se spremaju u smrt. Ljudi govore mnogo i smiju se i pripovijedaju na silu i kefom drljaju erarsko sukno i gumbe podivaju i sir grickaju, ali se osjea da im nije ni do kefe ni do duhana ni do sira: timunga nema. Moraju neto da rade, pa e sad zakolati uture i zaklokotati dar boji, da se ne vidi kako to sve izgleda, kada doista tako izgleda kao da je sprovod. Jo se ne pjeva po razredima, ali je timung veseo i lica crvena, pa kad se javio alarm iz hodnika, ispljunuo je tu jedan duhan to ga je vakao punim ustima, tamo drugi stee hlanjak, i ganuo se narod tako te je neka nezemaljska lupa potresla pukom kolom od pivnice do tavana. Prte ljudi na sebe pune ruksake i veu se remenjem i manliherice bacaju na vrat kao jaram, staje narod pod puku, alarm, alarm! A gore u satnijskoj pisarni poludjelo je sve, kao da je granata udarila usred zbornice.

- Kohn! Policiju! Pozovite policiju! Psi! Zato policija ima pse? Da se nae, tko je! Kohn! Policiju! Videk, strau! Cijelu strau hou da vidim! Jagalec, bataljonu telefonirajte! Telegram! Kohn! Boga vam prevarantskog! Revolver! Zar jo nije stavljena ta marva? Mrcine! Pisari! Videk! Kohn! Tako vie Ratkovi, i stavila se straa, i javili mu da strae zapravo i nema, jer da je straa uhapena na zapovijed gospodina porunika Rajnera. - ta? Taj je blesavi pek dao uhapsiti strau? A tko je taj majmun? Dajte mi toga peka da ga sasijeem! (Aktiva uope u naelu ignorira rezervu. Pa ako rezervni oficir i obue sto puta uniformu, on ipak ostaje ono to je u civilu: fikal! Pisar! inovnik! Ph! A pogotovo puki ustae koji su se javljali dobrovoljno u vrijeme kad se pjevalo po gradu "marirala, marirala" - kao budnica na posljednji sveti rat Cara Franje Josipa, ti nai pukoustaki pseudooficiri, oni su objekt po kome se moe pljunuti, "jer to su, do vraga, oni u civilu? Niti profesori nisu! Nego soboslikari, licitari, vrag ih odnio gadni".) - Ha! Rajner! Sto mu bogova! Je li? Tko je vama rekao da uhapsite strau? - Gospodin satnik, pokorno javljam, dao sam uhapsiti vodnika Kosa, jer je tipao ene, a onda, kad su plakale, dao ih je istui! - Tko je vama rekao da uhapsite strau, to vas pitam? Imate li vi pojma kakvu ste glupost uinili?

- Gospodin satnik, dao sam uhapsiti vodnika Kosa jer je kundakom... - to kundakom! Da je samo vas kundakom po glavi vaoj pekovskoj... - Gospodine satnie... - Mir! Ni rijei... - Ali civilno se redarstvo umijealo... - A koji je to vrag, to vae civilno redarstvo? Vama to imponira, meni ne! Vi ste danas jo civil! Kako to samo stojite pred svojim satnikom? Zar vi ne znate to je bonton? Dajte vi stanite u pozor! Vi niste sad veteranac na pukoj zabavi, - Gospodine satnie, ja nisam veteranac, uvrijedio se Rajner. - Ja sam se javio dobrovoljno i ja sam dekoriran - i ja sam kuevlasnik i gradski zastupnik... - Vi ste nitko i nita, jeste li me razumjeli? Bili ste nitko i nita i to ete i ostati! Jeste li me razumjeli? Zadrhtao je pekarski majstor i kuevlasnik Rajner, jer se to dogodilo na hodniku, pred momadi, te se sve i nehotice prihvatio balaka svoje sablje, a ta je gesta ispala kao izazovna, te je Ratkovi uskipio kao bik na crvenu krpu. - ta, vi se valjda hoete sa mnom duelirati? Ha-ha! Ja u se tu duelirati s jednim piljivim pekom! Mar! Nosite se da vas ne sasijeem tu na mjestu...

- Gospodin satnik, pokorno javljam da je straa pet momaka i jedan potasnik, stavljena , javio je Kohn prilino drsko iza lea gospodina kapetana, gdje su se stavili ostaci pohapene strae. - A tako? Straa? Gdje je ta prokleta straa? najurio je Ratkovi u jednom elanu na strau i ostavio Rajnera usred hodnika pofurenoga. A, to ste vi, banda? Jeste li vi tako straili satniju? to? Na! Pogledajte, boga vam pospanog, udario je kapetan Ratkovi nogom u onu famoznu ladicu, to je tu stajala prislonjena o zid. - Na! Turnite svoje nosove u to! Tu tati i lopovi provaljuju u satnijsku pisarnu, a vi dolje straite, svinje vi krmeljive! Cijelu ste no hrkali! ekajte! Dat u ja vama! Kohn! Jeste li me razumjeli? Te svinje ostaju na strai jo etrdeset i osam sati! Mrcine pospane, lopovi, etrdeset i osam sati, dok ne krepaju... - Gospodin satnik, pokorno javljam da je hodna satnija na dvoritu stavljena, javio je gospodinu satniku gospodin narednik Videk energino. Trgnuo se Ratkovi, ostavio strau pospanu i izmuenu od prole noi i trkom se spustio dolje niza stube u dvorite. Satnija se ukoila u magli, a snijeg pri u sve guim pahuljama. Djeca kolske podvornikovice izmiljela iz pivnice i zirkaju u soldate, sva zamotana arenim fantastinim krpama. - Dajte! Potjerajte tu deriad! to se vraga pletu tu meu nogama, izderao se Ratkovi na djecu, i ve je nekoliko oficira skoilo i poelo da mlati djeurliju, to u strahu vriti i spasava se k mami u pivnicu.

- Pozor! Satnijo, desno glej! odjeknula je komanda, i zaruili okovani kundaci. - Gospodin satnik, pokorno javljam, dvjesta i tri momka, javio je visokim glasom gospodin Leutnant Mayer, a sitna glava izgubila mu se u oupanom lisijem krznu okovratnika. Kapetan Ratkovi bio je tako uzrujan da su mu sve koljena podrhtavala, ali se ipak svladao i nekako se vrhunaravno ukoio. To mrtvilo hladno jeste panjolska habzburka dvorska etiketa, te je po carskom dvorskom ceremonijalu ula i u kraljevski ugarski Slubovnik , i tako kapetan Ratkovi prima vijest od zagorskih kmetova po panjolskom ceremonijalu u varijanti kraljevskog ugarskog Slubovnika iz godine 1868. Nema tu nita! Moe da je ovjek ne znam koliko bijesan i alostan, on treba da sve ljudsko u sebi svlada i da postane bezlino bie kad prima prijavu. Stoji Ratkovi ukoen pred satnijskom frontom, i tiina je, i snijeg pri, tek bi Ratkovi htio da skupi svoj mozak i da se domisli zato zapravo stoji tu tih dvjesta ljudi pod pukom i zato su trubili alarm? To je bio samo jedan trenutak kad Ratkovi doista nije znao zato se sve to dogodilo u posljednjih deset minuta. Jer od onog momenta kad je narednik Videk gore u pisarni istrgao ladicu, pa sve dosad, to je bio jedan gr, groznica nerava bez jedne jedine misli. Mehanika, kliej, mrtva stvar, porozan mozak, blato. "Ah! Da! Skomrakovo pismo! Provala, kraa, buna!" I tako je stao pred satniju i poeo da govori o buni: - Momci! Dogodio se u satniji sluaj bune!

Trgli se Zagorci. To ih je iznenadilo. "K vragu! Nije to mala stvar! Buna." Od prvoga dana, otkako su soldati, uju uvijek o toj prokletoj buni. Buna se kazni trikom, tanetom, lancima, kundacima, batinom, buna je neka vrsta avola, koga se domobrani boje kao fratri Belzebuba. Buna je rije koja ima maginu snagu. - Jest, momci! Dogodio se sluaj bune! Dezertirala su jutros dva domobrana, i jedan mi se zagrozio u pismu da e me ustrijeliti kao psa... - A, a, amorila je satnija, kao uzrujana. - Jest! Zagrozio mi se da e me ubiti. A znate li vi ta eka tog nesretnog lopova? trik ga eka! Jezik e mu se isplaziti do pupka! To ga eka! Ali to jo nije sve! Noas je netko provalio u moj stol gore u pisarni i ukrao sve novce i zasmradio stol na svinjski nain! Potasnici! Ja apeliram na vae potenje i na va karakter da mi naete toga lopova! Momci! I vaa je dunost, vi, koji ste zakletvu prisegli, da odate tko je to bio, jer u vas bogami ustrijeliti svakog desetog! Koliko je ono bilo, Kohn, u ladici? - Dvjesta i pet kruna i esnaest filira, pokorno javljam, gospodin satnik, - Jeste li uli, momci? Dvjesta i pet kruna ste mi noas ukrali. I ako se ne nae tko je, svi ste vi tati! "Hej, sto mu fileka ", zaprepastila se satnijska desnica, "celi imetek!" A oni cucilisti i jakobinci kompanijski, oni tati i kokoari sve se

smiju u sebi, te im je milo da je kapetana ba tako opatrnulo: "A kaj mu je ko fkral? Svoje je nazaj zel..." - Momci! ujte me! Bolje mu je, mater mu tatsku, da se sad sam javi nego da ga ja ulovim, oderat u kou s njega! Tajac. Satnija uti. Nitko se ne mie. - Momci! Pozivam vas posljednji put da se ta svinja javi! Jer, bogami, stradat e cijela satnija zbog jednoga! Za cijeloga transporta u vas po vodu petoricu vezati, jeste li me uli? Bit e svezan kao pas u vagonu. Odbit u vam mazdu za pedeset dana! Momci! Sutra ne ete piti piva, nego u to smrdljivo pivo razliti, jeste li me uli? Vi znadete tko je! Vi morate znati tko je noas izlazio na zahod. Satnija se uzrujala. Jo i ne toliko zbog vezanja, koliko zbog mazde i "pive". I tako je pola istraga od voda do voda kao pu: ki je vrag po zahodu lupal, i koji je vrag pri eni spal? Ustanovilo se da noas ba nije mnogo ljudi ilo na zahod, a i oni koji su ili (bilo je to u treem vodu tri i u etvrtom dva), ti su se odmah i vratili. Bili su vani najdulje dvije minute, pa nije vjerojatno da bi bili krivi, i tako se nije nikako mogla da nae neka nit. Za Skomraka i Finka, na koje je pala najvea sumnja da su oni to zapeatili satniki stol, polovica prvoga voda tvrdila je da nisu spavali u vojarni nego da su doli u kasarnu za budnice , a drugi su se opet kleli da to nije istina, i tako se nije ni u toj stvari moglo doznati nita. Onda se netko sjetio da je domobran Rai izbivao cijelu no. I on se vratio u kasarnu tek kad su trubili budnicu.

- Rai! Rai! zavikao je Ratkovi osorno. - Hoete li do avola trkom? Nemojte da vas posebno molim! Je li to istina da vi niste spavali ove noi u vojarni? - Nisam! - A tko vam je dozvolio da izbivate? - Nitko! - A gdje ste bili? Kod kakve ste se to opet enetine povlaili? Rai je pogledao Ratkovia bez rijei, a u kapetanu je sve jo jae uzavrelo. "A to me jo gleda tim svojim bezobraznim zelenim okom? On mene jo i fiksira! Tu se skie cijelu no i pokvario mi je mimohod i jo tu die nos! Nitko! Jedan ovakav nitko! Ni mature nema!" - to je? to me gledate? Govorite, gdje ste bili? Rai gleda kapetana u oi. Ravno u oi. I uti. - Tako? Vi prkosite? I tu je sunula jedna prljava misao mozgom kapetana Ratkovia i on ju je odmah sam porekao i odgurnuo kao nedostojnu. "A zato ne, konano? Ovakav jedan sasvim obini "nitko"!" Pa se tako sam ohrabrio, i da polomi Raiev pogled koji ga tako bode, da polomi onaj pogled, on je udario grubo: - A to stojite tu tako, kao da se vas to sve nita ne tie? Zar vi mislite da nije mogue da ste vi ba onaj koga traimo? Dajte! Jagalec, Petek! Pretraite tog domobrana dobro, da vidimo to je s njim! Priskoili su Jagalec i Petek i bacili se na Raia kao dvije zvijeri. Istrgao mu Petek tri gumba i jo ga oderao noktom na prsima, sve u

suludom bjesnilu. eprkaju prljave ruke po Raievom depu i po hlaama i kabanici, pa strgli s njega onu zelenu vreu i bacili je u blato i iskreu podstavu. Nita! Nigdje nita! U depu je bila svega jedna kruna i dva groa, jedan zguvani rubac i mrtvaka cedulja. Gleda tako Ratkovi u Raia, pa je povikao bolesno, osjetivi i sam neto abnormalno u taj hip, ali se ve zaletio: - I hlae mu skinite! Da vidimo! I hlae! Strgali tako Raiu i hlae i gae, i stoji on pred satnijom u rubai, polugol, u poderanom svom rublju, a snijeg pri i u gradu se javilo podne. Sjetio se Rai da stoji zapisano da su tako Sina ovjejeg skinuli do gola pod Poglavnikom Poncijem Pilatom i da su ga popljuvali, i sve mu je postalo smijeno. Nije mogao da se svlada i nasmijao se glasno. - A tako, vi se jo smijete? oinuo ga svojim hladnim pogledom gospodin kapetan, a tako? ekajte! Imat ete jo prilike za smijeh, - Gospodin satnik, pokorno javljam da je prijavak stavljen, javio je narednik Videk ohrabren time da ve zvoni podne, pa da je ve kasno. - Dajte vi, Videk, rukovodite ovom istragom tu! Meni je svejedno! Dogaa se u njihovom interesu! Vagoni e biti zakljuani, vezani e biti svi kao psi! To im recite! Piva ne e dobiti, ni mazde! To im recite, Videk! A vi, mar tamo na prijavak, izderao se na Raia koji je navlaio na sebe sav mokar i prozebao svoje blatne erarske krpe.

- Tamo emo se razgovarati jo zbog onog skandala pred bataljonom! Dat u ja ve vama prilike da se smijete! Ovakav majmun nadriinteligentni! Raport je danas bio duga glista; od kolskog zida pa sve do plota na dnu dvorita. U ovakve vane dane, kad ljude dijeli od fronte samo dvadeset i etiri sata, uvijek se mnogo toga nae to treba na audijenciju. A tu se danas postavila ona dvadeset i etiri vindlera marodera, te dok se gospodin kapetan probije danas od desnoga na lijevo krilo, ve e se davno ohladiti menaa , i ve e opet trubiti "zbor" u crkvu i na cijepljenje, te kumek ne e nikako imati ni minute vremena da se porazgovori kroz plot sa svojom enom, to ga eka tamo vani u blatu pod crvenim kiobranom. Prvi je bio na udaru desetnik od dana, gospodin desetnik Jurkovi. Tresao se od straha, ali je zato hrabro salutirao da su patrontae sve zazveale od udarca, te uzrujanim fortissimom otpjevao svoj prijavni kliej. - Pozdravi jo jednom, svinja lijena! Je li to pozdrav? Tako, a ti si, veli, pregledao satniju, svinja lijena? Ha? - Jesam, gospodin satnik, pokorno javljam... - A kada si to pregledao, to, svinja lijena? - Oko ponoi smo sve prostorije preli sa gospodinom kadetom, gospodin satnik, pokorno javljam! - I nita niste primijetili? - Nita, gospodin satnik, pokorno javljam,

- A, tako, gade, nita niste nali? To je tebi nita to vi niste nali? I lampe u zahodu razbite, je li, i to je nita? I etiri puke nestale, i to je nita? I dva ti fakina pobjegnu pod nosom, i to je nita? To je revolucija, a ne nita, sto ti bogova laljivih! Revolucija! Pa kako samo grbavo stoji? Gledaj me u oi, to zuri u noge kao pas! Digni tu svoju glavu! Govori! to je to sa Skomrakom bilo? Svinja lijena! - Gospodin satnik, pokorno... - Ku, ku, svinja! Kako si samo blatan kao svinja? Kad si se prao posljednji put, svinja? Kakav to samo sos ima tu na kabanici? Kohn! Dajte mi jednu kefu! Nala se kefa za kefanje podova i digla se praina s kabanice gospodina desetnika Jurkovia, upravo: oblai praine. - Vidi kako si blatan, mare? No, da li vidi? - Tu je kapetan s gaenjem povukao otrom i prostom kefom po licu desetnika, a ovaj je skoio korak natrag od bola, trgnuo glavom, tako da mu je pala kapa s glave. - Hoe li stajati u pozoru, svinja lijena? Pa kakvu to samo dugu frizuru nosi, kao bohem? Zna li to je to bohem? ta si ti, bohem? Maler? Tat? A zato ima gore brijanicu, je li? - Pa je poeo gospodin kapetan da nakovrava kosu desetnika nad uhom i da ga tako skube do koe i da tu svinju ui pameti. - Cvili, cvili, je li? Samo cvili! Zapamtit e ti, svinjo, kad si cvilio! Da ne idemo sutra, svario bih ja tebi! Ali ja sam dobar, pa ne u! Dosta e ti biti ova no! Videk! U pivnicu s njim! Smjesta! Neka zebe

dolje do jutra! Niti kapi vode, ni kruha, do jutra! Vi ste mi odgovorni, Videk! Dat u ja tebi, gade! Mar! - Gospodin satnik, pokorno javljam da preuzimam slubu "desetnika od dana", javio se drugi kandidat "desetnika od dana" za korak desno, pa se tu kapetan Ratkovi pourio i samo je premarkirao svu tu piljivu slubu ("da je vrag nosi, jer je ve kasno, podne je prolo"), i tako se zaustavio kod domobrana Trteka. - Gospodin satnik, domobran Trtek Alojz pokorno javlja da mu je mati umrla! - Kohn! Vi ste indolentna marva! Jesam li vam rekao? - Gospodin satnik, pokorno molim, ja sam ga otjerao, ali je tu plakao da mu je majka na odru. (Trtek je kombinirao vie s tim da se spasi od fronte nego da ide materi na sprovod. Jer kad se vrati, pa makar i za dva dana, ve ne e biti tu satnije, a do druge je jo daleko. "Do onda morti i rat stane...") - Plakao je? Osel je po ledu tancal pak je plakal. A to ti ja mogu, ako ti je mati mrtva? Mi nismo pogrebno drutvo! Vol ti zalupani! A to bi plakao? Lae! On i sad tu lae! - Gospon satnik, pokorno prosim, od opine su templ vudrli... - Jest! templ! Vi prefrigani Zagorci, kao da ja ne znam to je templ! templ kota dva purana! Zar ja, misli, nisam takav mudrija kao ti? Na! Pa jo si i neobrijan! A tko se tamo na lijevom krilu mie? Koja je to svinja?

To se maknuo domobran i Cigan Gjuro Makek koga je uhvatila patrula militerpolicije . Svezali su mu lancima ruke unakrst, pa se eljezo zasjeklo u ivo meso, te je Cigo pokuao da zubima popravi lance, i to je bila ta fatalna raketa u lagum. - Tko je to? jurnuo je Ratkovi na lijevo krilo kao jastreb. - A? To si ti, Cigo moj dragi? A-a-a! Vidi, vidi! Ti, pa na prijavku! A ta radi tvoja ergica, pa tvoja slobodica, tiice? A? Ha-ha! Pa to si se vratio amo k nama? Tu i onako smrdi po soldaiji! Iz nekog boleivog sarkazma prebacio se Ratkovi u bjesnilo furiozno. - Betija jedna crna! Ne samo da si bjegunac nego se jo i mie na prijavku. A to da uradim s tobom? Da te ispljuskam? Ali! emu da maem ruke? ekaj, ti crni! Videk! Videk! Molim vas... Cigo je odmah znao to to znai kad se zove Videk. Imao je temperaturu, cijelu su ga no tukli, a sada tu bos stoji na snijegu, pa su mu ivci popustili, i on je poeo da kuka. - Oj, gospon kapitanju, ljubim im nogice i zemljicu crnu! Oprosti mi, oprosti, nikad vie - bum dobar - nikad vie, gospon kapitanju, pokorniki pokornisimus prosimus... - Videk! Videk! Mar, gade, da te ne udarim po gubici! Poeo je Cigo da ljubi izme kapetanove, te se baca po blatu i kuka glasno: - Ajoj, ajoj, gosponek kapitanju...

Doao je Videk iz pivnice, gdje je ba minutu prije toga na ugljen bacio gospodina desetnika Jurkovia, te je zasukao svoju profosku brinu i stao u pozor. - Videk! Dajte objesite tog lopova da vidi to to znai baciti puku i prodati erarsko dobro! - A joj - a joj - a joj... - Ustani, Cigo! pristupio je Videk krvniki k Ciganu, pa ga gleda svojim malenim svinjskim oima, to su utonule u salu. - No! Ustani, Cigo! Je si li uo! Zapovijed je, Cigo, sve tako bodri gospodin narednik Videk Makeka i turka ga vrkom cipele u rebra. Ali Cigo ne e ni da uje, nego se gri kao padaviav: - Ajoj, ajoj, ajoj! Gospon kapitanju, pokornisime... - Dajte ga pograbite! to se tu ali? Povikao je Ratkovi grubo, pa su priskoila dva desetnika i osovila Makeka i dre ga da se ne bi opet bacio na zemlju. - Jeste li vidjeli, momci, tako se dogaa svakome tko prekri zakletvu! to e se vraga ti aliti s dravom? Naa je drava tako silna i jaka da te moe smrviti kao buhu, pa nikom ni petka! A ti e se s njom, ti kmet uljivi! I zato je najbolje da se sam javi, ako si ti onaj koji je gore noas u pisarni bio! Javi se! Jer jao tebi ako te ulovim! Tako govori Ratkovi ljudima, a ljudi stoje nijemi u tunome mrtvilu i gledaju kako su razvezali Cigana i postavili ga pod kesten, i sad e ga dii da visi. Visiti, to je teko.1

Digli su bjegunca Cigana, domobrana Makeka, a on je poeo da oajno, ciganski, nadljudski vie, a to je tako potreslo podvornikovicu i njenu djeurliju u pivnici, da je nastalo luako tuljenje tu i tamo: djeji pla u pivnici i cigansko naricanje pod kestenom. - Skoite tamo do babe i recite joj da bude ku, jer e i ona na kesten i ta njezina bagaa balava, uvrijedio se Ratkovi, te se uetao pred prijavkom amo-tamo. - Momci! ujte me! Naite mi onu svinju koja je haraila gore u pisarni! Jer ako se jo danas ne nae, vezat u vas po vagonima kao pse! Momci! Ja u vas jo danas po podne vjeati svakog desetog bez razlike! Jo danas po podne - ako se ne nae. Slua tako Rai Ratkovia i stoji na prijavku i misli: "Jest! On sada tu ovako laje u vjetar. On se grozi! I on e to doista uiniti! Nema niega to bi njega sprijeilo da on to ne uini! On e nas vezati za cijeloga transporta kao pse, i ljudi e jaukati u onim vagonima na cijelom putu. I poslije podne e tu visiti po kestenovima kao trupla. I to e on komandirati, kapetan Ratkovi! Onaj isti Ratkovi koji je iza mene slijedio u alfabetu u gimnaziji i koji se tu sa mnom u ovom istom dvoritu puke kole u Cvjetnoj ulici igrao slijepog mia oko ovih kestenova. Je li to on? Onaj Ratkovi kome sam ja aptao nepravilne grke glagole i s kojim sam preao herbarij i kopao biline po Zelengaju? Pa koji je avo u tom ovjeku? Glup je! Nita drugo! Netko je glup, a netko nije glup, to je sve!" Osjetio je gospodin satnik Ratkovi na sebi pogled domobrana Raia.

U taj je as Cigan na kestenu ba poeo da bljuje od muke i iz pivnice je opet briznuo pla podvornikovice, histerian i nesnosan. A tu stoji pred njim falanga raporta, musavi stupovi ljudskog mesa jedan do drugoga, satnija pod pukom i snijeg. "A moda je sve to glupo, to ja sada inim", pomislio je gospodin satnik na trenutak. "Zato ja to inim? Ta valjda ipak ne u dati sebi smraditi u stol? Tu mi se groze da e me ustrijeliti, piu mi otvorena pisma, a ja u jo biti dobar? A to se ja tu opravdavam? Tko mi ta moe? Radim to me volja! A to me fiksira taj Niemand tako izazovno? On mene fiksira!" - ta me gledate ovako? Je li? Zar mislite da ja ne vidim da vi mene gledate? Je li? Ve ste me i tamo za vrijeme istrage fiksirali! Dajte se vi pazite, jer bih vam ja mogao da pokaem koga ete vi fiksirati. No! to je? to je? to me gledate? Gledajte ravno! Ravno gledajte, jeste li uli? poao je Ratkovi iritirano spram Raia. - Domobran Rai, gledajte ravno! Jeste li uli? Ali Rai nije skinuo svog domobranskog pogleda s kapetanovih oiju. On gleda pred sobom onoga Ratkovia koji je od njega prepisivao latinsku i grku zadau, a taj kreten pred njim to ne pojmi. - ta vi to gunate tu? Jesam li vas to pitao? - Nita ja nisam gunao... - Ku! Gledajte ravno pred sebe, a ne u mene! Da li me razumijete? Stojte u pozoru i ku! - Ne gledam ja nikoga, nije Rai mogao da se suzdri.

- A tako? Zar sam ja nitko? Ja sam nitko, je li, to hoete da kaete? Tako anarhisti misle! Anarhist! Zar mislite da vas "Ja" ne mogu objesiti kao i onoga tamo? Rai je mirno slegnuo ramenima... - Sluaj me, Ratkoviu! Ti si kreten! I da ti samo zna kako je meni svejedno hoe li ti mene objesiti ili ne... - ta-a? ta-a? navalio je Ratkovi na Raia i htio je da ga gurne akom u prsa, ali ipak nije izveo svoje namjere. Svladavi se, on je zastao u posljednji hip. - Videk! Veite tog anarhista! Da vidi to to znai igrati se sa mnom! Odmah! Videk! Brzo! Veite tu svinju! I tako su pograbili Raia i svezali ga na drugi kesten, ije su grane isto tako oguljene bile od tih eksperimenata, kao i grane kestena na kome visi Cigo modar kao antracen-tinta. Prepilila je Raia estoka bol, pa sav onaj umor od prole probdjevene noi, napor od vjebe, onaj skandal sa ukom pred bataljonskom portom i istraga od as prije, sve se to sada spustilo crno i zgusnuto u jedan mah i on je odmah, poslije tree sekunde, klonuo. - Onesvijestio se, gospodin satnik, pokorno javljam, javio se Videk specijalistiki. - Skinite ga! Dosta mu je! Nek se nosi gore! I onu svinju cigansku skinite! Postrijeljati bi ih trebalo kao pse, a ne ovako samaritanski!

I tako su skinuli Raia, i dva ga kaplara odvela gore na slamnjau, a on je teturao kao pijan i noge su mu samo klecale, kao da su mu kosti polomljene. Nije simulirao. Bilo mu je dosta. - Videk! Dajte ga zapiite da noas ostane na strai! Ne zaboravite! - Razumijem, gospodine satnie, pokorno prosim! I tako je gospodin kapetan nastavio proceduru na prijavku i u svojoj ruti doao do domobrana asfaltara Grilca. (Tamo pri plotu u crveni vuneni rubac zamotana, u poderanim cipelama, sva prokisla na snijegu, tamo drhturi Grileva ena i eka da se svri taj dugi prijavak i da joj Grilec dade komis koji je fasovao za frontu. Oni ve dva dana nisu jeli kruha, jer na cedulju nije dosta a "peneza nema za kruh ispod ruke" koji se po gradu verca za skup novac. I tako stoji tu na raportu asfaltar Grilec koji ide sutra na frontu, i eka svoga gospodara da ga pusti noas da prespava ovu no pod onim njegovim crvenim gnjilim poplunom doma.) - Gospodin satnik, pokorno javljam da molim izlaz do sutra ujutro. Ratkovi je blagonaklono disponiran spram domobrana Grilca, jer mu je Grilec asfaltirao cijelu kuhinju i jo je sam dao svoja tri hljeba asfalta. - No, to je, Grilec? - Gospodin satnik, bi lepo molil izlaz do sutra ujutro! - A, da, Grilec, ti si oenjen! - Jesam, gospodin satnik, pokorno javljam! - A gdje ti stanuje?

- Na Tratinskoj cesti, gospodin satnik! - A koliko ti je ena stara? - Trideset i devet godina, gospodin satnik, pokorno molim! - Hm, hm! to da uradim s tobom, Grilec? U tvom je interesu da te ne pustim! Jer sutra e onda biti krepan, a ja ne trebam krepanca sutra! Sutra emo defilirati pred adlatusom , pa treba biti jak, a u ratu se ratuje a ne spava sa enama! - Gospodin satnik, pokorno molim, celi keden nis bil doma! A zutra idem, pak Ih pokorno prosim ak more bit... - No! Dobro je, Grilec! Ja u te pustiti! Ali mora biti pametan i dati mi asnu rije da e biti pametan, - Hou, gospodin satnik, pokorno prosim, - Kohn! Dajte Grilcu do budnice ! - A to e ti, magare? stao je Ratkovi opet korak desno do drugog domobrana. - Gospodin satnik, pokorno, e, ne, ne, zbunio se kumek od treme i oblio ga znoj, ne, ne, gospodin satnik, domobran Cafuk Mijo, pokorno prosim izlazak do budnice! - I tebi je valjda ena dola, to? - Je, dola je, gospon satnik, - A koliko je stara? - Dvadeset i tri godine, pokorno javljam, gospodin satnik, - Ne, ne e ii, nema ni govora, - Gospodin satnik, ja ni dva meseca nis njom bil...

- Jest! Ja u vas ovdje po randevuima slati i sparivati vas, a vi ete meni ovako? Ja nisam Stundenhotel ! Razme! - Ja sem uvek dober bil... - Ku! to ti? I ti izlazak? Ha-ha! Je li? Sada sam ja dobar, je li, sada plazite preda mnom, gadovi podmukli, ali nek se samo minutu jednu okrenem, ve ste svinje, hijene vi smrdljive! Ne dam! Nikome ne dam izlaska! Jeste li me razumjeli? Nema noas bordela! Tko moli izlaz, ruku uvis! Digla se duga linija ruku, ravna, sve jedna ruka do druge, i sada stre kao isprueni semafori, a ima ih bezbroj. - Koliko ima tih svinja? Kohn! - Dvadeset i sedam, gospodin satnik, pokorno javljam! - Tako! Dvadeset i sedam! Oni misle da je satnija hotel valjda ili pastuharna! Satnija nije kupleraj! Satnija nije pastuharna! Nikome nita! Nema govora! Jeste li me razumjeli? A tko se ono mie, to? Skoio je Ratkovi preko dvije-tri mlake, pa se zaustavio pred jednim domobranom, koji se maknuo, te sad ne zna bi li spustio ruku kad govori sa gospodinom satnikom ili bi je ostavio u zraku. - Kako se zove, lopove? - Domobran Kolarec Ivan! Ide mi voda v cipele, zato sam se maknul, pokorno javljam, gospodin satnik, ostavio je Kolarec ruku u visu, jer i on moli izlaz.

(Doista! Teren je u dvoritu kolskom bio valovit, i tamo, gdje je stajao domobran Kolarec, ba se voda razlila iz kanala u gleanj duboku jamu, i on je stajao u samoj vodi.) - Pa to da uinim s tobom? Da te tu povaljam po toj vodi? Daj ga pljusni ti! to eka? Valjda u se ja tu jo muiti da vas pljuskam? No! to je? Domobran lijevo od Kolarca, daj pljusni tu svinju! Jesi li uo? to se moe? Zapovijed treba da se izvri, i tako je domobran od Kolarca lijevo pljusnuo svog druga i to prilino jako. To je razveselilo kuhare i oni se poeli glasno smijati kod kotlova pod krovom. Tamo je toplo kod kotlova, a kuhari su siti, pa kako da se ne smiju cirkusu. - A to ovi kuhari tu krekeu? Oni e se meni tu glasno smijati? A zato oni nisu tu na prijavku zbog masti? Videk! Dajte vi svrstajte te svinje kuharske tu! Samo jedan neka ostane kod kotla! Tu u jednu vrstu! Veliki uanj, dva! Ostaju na dva! Pokazat u ja njima to znai smijeh! I tako je Videk svrstao kuhare i zapovjedio im veliki uanj jedan, pa onda dva, i kuhari se najprije podigli na prste, a onda propali u zemlju i tako ostali nategnutih koljena i savijenih nogu. - No, to je? A to vi tu ekate? Dvadeset i sedam zelenih semafora jo uvijek stoji ispruenih ruku i eka sudbinu. Udarila je u njih panika. Ono kod Grilca oni su odmah osjetili da e teko ii, jer kad je tako sa Grilcem, koji je dao svoj asfalt, tri kotaa asfalta, a svaki po pet kruna i sedamdeset i pet filira,

kako e tek s njima, simulantima mladoenjama. Ali se ipak ponadali. ene ih ekaju vani, pa ako ne bude izlazak do budnice , a ono barem do devet sati! Ili do jedanaest, a onda se moe i izostati! I tako im noge pustile korijenje, pa dre u visu ruke i ekaju. - No! to je? Vas dvadeset i sedam tu! Pozor! Nazad front! Ljudi se okrenuli za sto i osamdeset stupnjeva bez rijei. - Pravac satnija, stupaj! Mar! - I tako se semafori rastepli po satniji, i jo je uvijek po koji ostavio ruku u visu, pa ju je tek tamo spustio na svome mjestu u svome vodu, kao udaren po glavi tunom i tvrdoglavom stvarnou. Zinula u prijavku golema rupa od dvadeset i sedam koraka, a tamo su stajali marodi, na razmaku od dvadeset i sedam koraka. Kad se javio prvi marod, Ratkovievim je licem zaliznulo crvenilo. On se sjetio Skomraka i pisma i ladice, jer sve je to marodersko djelo, i sve je to jedno drutvo! "Bagaa krastava! Kukavice podle! Maroderi! Simulanti! Kuplerajci! Svinje!" - Je li? Sad vam uniforma smrdi? Sad biste obukli onu pitalsku reklu? Sad biste pili karbol? Ali kad ste doma na dopustu, onda se diite uniformom, je li? Onda priije zvijezdu ako je i nema. Onda nosi odlikovanje da te cure vide? A sad ti uniforma smrdi! Sada si podvukao rep! Sad nije ponoka! - I bio bi kapetan Ratkovi zacijelo ponovno pao u jaki afekt, pa bi bio moda i dao vjeati marode i ispljuskao bi bio zacijelo i izbio dvojicu-trojicu, ali je u taj tren iz

prvoga kata dotrao ordonanc i javio da gospodina satnika zove telefon. - A tko zove? - Jedna milostiva, pokorno javljam, gospodin satnik! "Oh! To je Ketty! Koliko je sati? Pol jedan je prolo! Krucifiks! Ja sam zakasnio na objed! Prokleta ta bagaa! Pol jedan i pet minuta." Pa je kapetan Ratkovi ostavio istragu i raport i kuhare u "velikom unju dva" i, zveei ostrugama, pourio se gore u prvi kat na telefon.

Objed kod milostive gospoe Ketty Kaiserove bio se otegnuo preko etiri sata. Milostiva gospoa Ketty Kaiserova bila je dama iz takozvanog otmjenog graanskog drutva (kakvim se kod nas smatraju ve inovnika gospoda iznad osmog ina, to obino imaju izgraene veze s uplivnim krugovima oko Kraljevske zemaljske vlade). Njen mu, gospodin Milan Kaiser, bio je arhitekt, jedan od onih slavnih naih arhitekata, koji su u posljednjem deceniju posazidali one mnoge neukusne, strane kue po naem gradu, obloene majolikom i skulpturama, koje se toliko sviaju svima. Sada je gospodin Milan na fronti ve treu godinu i pie da mu je kao tipinom rezervnom oficiru "dobro". Gradi mostove na Visli. A gospoa Ketty, sterilna, samotna kao to je bila, postala je gospoom kod Crvenog Kria, i tako je kapetan Ratkovi postao po redu njen drugi ljubavnik u drugoj ratnoj sezoni.

Makart-Speisezimmer , Sang-und Klang -limunade i jedna marina od poznatog naeg maestra marinista u neutralnom salonu, "Zabavna biblioteka" i kavana Corso svake srijede i subote, to otprilike znai gospoa Ketty Kaiser, koja bojadie kosu, usne, obrve, a da i ne bojadie sve to, ne bi bila bez izvjesnog arma kojim odie konano svaka mlada i okupana i u isti batist obuena ena, naroito armantna u bijelom dresu koketne bolniarke. Gospodin satnik Ratkovi nije dugo osvajao te tvrave, ali sad, u posljednje vrijeme, izgleda da e na gospoinom bastionu zaleprati bojni flag bojne lae "Seiner Majestt Schiff Erzherzog Ma ", to ga nosi gospodin Fregattenleutnant Kertschmarek, armantan Flieger i poznati vitez u krugovima ratnih udovica kavane Corso. Cijeli je taj odnos izmeu gospodina satnika Ratkovia Jablanskog i gospoe Ketty Kaiserove ve dulje vrijeme kao rasklimani zub kojemu ne treba mnogo pa e biti vani. Jo je bilo nekoliko nerava i ti su kao zaboljeli, ali se gospoa Ketty pokazala energinom i povukla estoko, i tako je ilo lake nego to se mislilo. To je bilo prole noi. Dramatska, teka no. Lei Ratkovi i osjea toplu enu i osjea sjenu gospodina Fregattenleutnanta Kertschmareka, koja e se lijepo zagrijati pod tom utom svilom, dok on bude vani u Galiciji ui trijebio, pa mu je sve postalo neugodno i suvie dramatski grubo. "Nije to konano, ako se pravo uzme, sitnica. Lomi se tu sve i kida!"

"Pada plinska svjetlost sa ceste kroz rolete u prvokatnu sobu, i sjaju se vaze porculanske (koje je gospodin Milan kupio u Fiumi sa japanske lae), i dobro je tu! A vani, u jami, kad kia pada, tko moe da ba znade da avo ne spava? Zaluta koja prokleta kozaka kugla..." - Sve je to tako glupo ispalo da opet moram van! A mogao bih da ostanem. Bolestan sam! Ketty moja, dosta mi je svega! Lei gospoa Ketty i uti i ni rijei da bi rekla. "A samo da kae jednu rije, sve bi se to moglo preudesiti jo u posljednjem asu. Mogao bi se jo nai kakav pluni katar ili koje pokvareno crijevo ili ivci, ve bi se javio lijepo marod, i idila bi potrajala. Ali nema inspiracije!" - Konano, zato da se ovjek uri? Nema to smisla! Ali gospoa Ketty uti. "Ona bi sada mogla da neto kae. Ona uti. Ona misli: zbogom, dragi, zauvijek zbogom!" - No, Ketty! Kako ti se svia ta moja ideja? - Koja ideja? - Pa da ostanem u Zagrebu! Da ne poem na frontu! Da se javim marod. Bolestan sam konano, - Pospana sam, milo moje! Pospana sam! Ve je kasno! A ne bi bilo dobro da ostane do dana! Sve je to kompromitantno... "Aha! To ona mene upozorava da je ve kasno!" - Ako se vratim preko Bea, hoe li onda gore? Ketty! Mogli bismo u Gastein. Ja ne u ostati dugo gore. Mjesec-dva... (Lane je gospoa Ketty bila kod Ratkovia u Beu. Ono je bila kulminacija toga romana, to zapravo i nije bio roman nego noveleta.)

- Ne znam. Kada bi to moglo biti? Kako da doem u Be? - Pa tako oko Uskrsa, nadam se... - Ja mislim na Uskrs u Lovranu... - A tako? Na more? Ah, da, vidi, ja sam posve zaboravio! Ti voli more - da, da... - Kako to misli? "More"? Soll das eine Anspielung sein, Liebster ? - Pa nikako! Nikako ja to ne mislim! Nikako! Voli more! I ja volim more, boe moj! Lijepa je to stvar, "more"... I tako je poeo umorno i dotueno Ratkovi da se oblai u polurasvjeti zguvane tople spavaonice, u mirisima mlade ene, traei pod posteljom svoje izme, svoje stvari, svoje misli, sebe uope. "Likvidacija. Sve su knjige zakljuene i potpisane. Lovrana! Naravna stvar! More! Carsko i kraljevsko more!" "Taj prokleti Marineflieger ima svoju bazu u Fiumi! Da, da, marina! Fiuma je najgluplji grad na svijetu." "Eh, da, da! I tu se nita ne moe! Eto! Tu te jedna ena doslovce gura iz tople postelje van u grabu, u jamu, na frontu, a ti sebi jo sokne navlai i svitnjake vee i izme trai, a ona je pospana! Ona zijeva! Ah, da-da!" I tako je objed bio konvencionalan i glup. Bila je tu jedna kuzina gospoe Ketty, supruga nekakvog doktora, i taj famozni Fregattenleutnant Flieger, sav dekoriran germanskim (i turskim tavie) odlijima. Jeli su gljive i meso, pili crno vino i fingirali konverzaciju o narodu naem koji je strano zaputen, i o bataljonskim

intrigama koje se pletu po bataljonu, isto tako kao i po provincijalnim teatrima, i tako se Ratkovi oprostio, a prijeko u drugoj sobi tukao je veliki engleski zidni sat polovicu. Ve se hvatao suton. Dunuo je jugo koji se tukao cijelo poslijepodne sa sjeveroistokom, pa je pritisnuo jug magle i oblake, i poela se cijediti topla februarska kia. Pretproljetna, mlana, dosadna. Kod satnije su u pisarni zapalili plinske svjetiljke i sve je izgledalo alosno. Tamo je bila velika konfuzija. Brenao je telefon, isplaivao se novac, fasovala se municija i dvopek i rum, i nitko nije znao gdje mu je glava. Predloio je desetnik Kohn gospodinu satniku zapovijed za sutranji dan koja je bila duga skoro tri stranice, ali je Ratkovi bio potpuno rezigniran i potpisao je bez rijei. Koliko se puta tu znao svaati s Kohnom zbog satnijskih zapovijedi: - Kohn! Vi niste svrili ni normalku! Vi ste analfabet, Kohn! Tu je morala biti dvotoka! Mater vam kramarsku, kakve vi kvake meete! Je li to a? To je e? Napiite do sutra na arak papira, koliko redaka stane, jedan red e, drugi a! Da vas nauim pisati! Ni pisati ne znate! Vi piete hebrejski! Pokucao je netko na vratima energino. Ula je u sobu postrance sagnuta mekana siva figura sa halbcilindrom i crnim psom na uzici, pa je uperila ravno na gospodina kapetana.

- Gospodine kapetane, molim, ja sam Vlahovi! Od tajne policije, molim! Bili su oko podne telefonirali k nama u jednoj vanoj stvari ja sam tako slobodan da se predstavim... - A, vi ste detektiv! Da, da! - Sjetio se Ratkovi sada svega to se tu dogodilo, ali je bio tako podavljen neim, tako duhom odsutan da to nije ostavilo savreno nikakva dojma to se tu pojavio detektiv, te je zapovjedio naredniku Videku neka odredi sve "svrsishodno", a njega neka ne gnjave. Zatrubili su "zbor" i satnija se skupila u dvoritu u polutmini, pa su donijeli lampe da se bolje vidi. Netko je dao oribati onu famoznu ladicu i tako Cezar, znameniti pas kriminalne policije, nije mogao da omirie objekt na licu mjesta, pa je njegov majstor gospodin detektiv Vlahovi odmah izrazio svoju strunu sumnju glede rezultata pretrage. Ali kad je ve Cezar doao, zato da ne trube satniji? I tako su sili dolje i Cezar i gospodin detektiv i Videk i gospodin satnik Ratkovi, pa je Videk poeo da tumai satniji tko je zapravo taj Cezar, i kakvo je vie, cezarsko znaenje ove posjete! - Taj rni pes je spametni pes! Spametnei od tvoje vulive zagorske glave! Jeste me razmeli? On se vidi i se zna! Momci! On vas sad gleda i z repom miga i ve je spetil onoga tata Kristuevog, koji je bil noas gori v pisarni. Vre ga je spetil. Jeste me razmeli? Zato je bole i potenee, momci, da se sam onaj javi, neg da ga ovaj rni vrag tu

zgrabi za iak! Jer znate onda, kaj vas eka! Onda to znate! Jeste me razmeli? - Visit e svinja cijelu no na kii! To mu ja velim na svoju potenu rije, javio se gospodin satnik Ratkovi iz pozadine, te je ba netko maknuo svjetiljkom i tako je jedan trak pao po njegovoj kabanici. kropi tiha kia, a satnija u pozoru uti, i nitko se ne mie. Pustio je detektiv Cezara, a Cezar se zaletio na satniju. Cijeli je prvi red ponjukao uredno, prvu i drugu vrstu po istoj metodi, kako to ine i visoki oficiri kod smotre. Onda je Cezar zalajao i presjekao drugi vod po sredini, i izgubila se negdje crna bestija i njuka glasno i kie oko bakanda satnijskih. Optrao je tako Cezar cijelu satniju pa zalajao na elu; zabio u zemlju sve etiri noge, iskesio zube i nekamo hoe da skoi kao lovaki pas kad je na dobrome tragu. Ve je detektiv htio da fijukne, kad je Cezar opet bijesno zalajao, te je onako bijesno lajui zaskoio samoga gospodina kapetana. - Mar, mar, vie gospodin satnik Ratkovi, ali Cezar ne e da se odbije. Osjea Ratkovi mokroga psa, vidi one otre i iljaste derae, i spopao ga crni jezoviti bijes, navrla mu krv u glavu i uzrujao se silno. Pred licem itave satnije zaskoio ga policajni pas, i laje na njega crni avo, kao da je on tat. "Ba on sam! On, koji uvijek ostavlja po tri krune tringelda kelnerima i koji je svojim novcem stvorio brijanicu, njega je zaskoio pas, i to pred itavom satnijom, i to ba njega."

Osjetio je gospodin satnik Ratkovi na sebi etiri stotine plamteih zagorskih oiju, a iz svakoga se oka iz one male domobranske rupice smije po jedna dua da je tat otkriven. "Ha-ha! Ti si tat! Ti si tat! Ti si nas opkral za ono brijanje i sad ima svoje!" Manijakalni strah pred mranom neizbrisivom prljavtinom prelio se preko cijeloga Ratkovia, i ma da mu je sve izgledalo glupo i ma da je htio da to apodiktiki odbije od sebe, ipak je alac bio tu, u njemu, u mesu, u mozgu, u srcu. "Eto! Kohn ga gleda sumnjiavo! I sam detektiv se izobliio! I Videk i Petek i Jagalec i svi ga udno promatraju!" Sve je to bilo tren. Otrgli su, naravna stvar, Cezara, i detektiv ga opalio remenom (mrcinu bezobraznu), da je pseto zacviljelo, a Ratkovi ga je oepio nogom estoko. Detektiv je tamo neto mljeo o kriminalnim sluajevima i mahao svojim halbcilindrom, i sve je izgledalo tako neugodno, razbijeno, kompromitirano, izgubljeno. - alim, gospodine kapetane! Duboko alim! Da ste me citirali odmah ujutro! alim jo jedanput! Klanjam se! - Tako mae detektiv svojim halbcilindrom, i ovaj ogavni Kohn tu stoji, i lampe se pue, i kia pada. "A sada jo kui! Pa cijela oprema!" "Rublje! Kamae! lape! Konjak! Pa onda na bataljon na veeru! Oh! I na cijepljenju nisam bio! Kako je to sve gadno!" Pljunuo je gospodin satnik Ratkovi i zaputio se bez rijei na kiu, u sumrak. Nestao je tiho kao sjena.

Domobran Rai, onaj koga je gospodin pukovnik Wallenstein ispljuskao pred bataljonskom portom i koga su kao tata svukli pred cijelom satnijom, pa ga onda objesili na kesten, leao je gore u sobi u prvom katu na slamnjai. Ruke su mu odrvenjele, i pekli ga zarezi od page, i pozlilo mu, pa se tako muio jedno vrijeme, a onda je nastupio strau. Rai je bio jedan od onih naih intelektualaca koji su mnogo toga htjeli, a nisu nikada i nigdje pravo pustili korijenje; pa kad je doao ovaj veliki potop, digao ih je kao gnjilo smee, to se staloilo po naim kanalima, i povaljao to sve sa sobom. Da se sve to nije dogodilo tako abnormalno, moda bi i Rai bio nekud izrastao i neto postao. Ali tako se povlaio po redakcijama, grizao se s jednom enom duge godine, pa onaj njezin najderaj , ono dijete to ga tako vue u dubljine (i ni sam ne zna zato bi ga vuklo, ali tako mu se ini), sve to svakidanje, dosadno i prazno, sve je to bila smrdljiva atmosfera koja se konano zgusnula u to da su Raia uzeli u vojsku i tako je postao domobran i sve mu je to izgledalo kao neka vrsta izlaza. Dogodilo se tako da je pao ba u Ratkovievu satniju. Sa Ratkoviem je iao u puku kolu i u gimnaziju. Bili su drugovi iz jedne donjogradske ulice i igrali se zajedno: razbijali prakama okna i krali okoladu po duanima, a onda je Ratkovi izrastao u kadeta koji je u paradi hodao po pivanama i kavanama, dok su Raia ba u ono vrijeme nekako bacili iz gimnazije, i on je pao u nekakvu politiku

aferu oko atentata i povlaio se po zatvorima, i Ratkovi je uo za Raia da se negdje skita po Evropi i da je propao. To se Ratkovievoj mami Gabrijeli Jablanskoj, udovici kraljevskog kotarskog suca, tuila Raieva majka, ena financijskog akcesista. Uglavnom: Ratkovi Jablanska imala je tri sobe i glasovir i kredencu, a Raievi se stisli u jednoj jedinoj sobi, i svakog prvog su kucali neki crni ljudi na njihovim vratima. Dugovi. Ovrha. Neprilike. Bolesti. Sin propalica. alost. A povrh toga svega, taj propali sin, na koga su bile stavljene sve karte, pa je sve propalo i izgubljeno, i nije ostalo nita nego crkva i suze, svibanjske pobonosti, bijela kava i suze. Za balkanskih ratova, ba za vrijeme pobjeda makedonskih, vratio se Rai bolestan i poderan iz Evrope, i bile su u familiji velike krize kad se i Ratkovi naao u gradu; doao je na dopust iz jedne madarske provincijalne garnizone, pa je posjetio svoga prijatelja iz djetinjstva Raia da ga vidi i da se porazgovori s njim, sa starim svojim drugom iz cvjetnoulike puke kole. U pozadini dakle crvena makedonska, kao toboe panslavenska bengalska rasvjeta, a tu crna polomljena mati, jedan elegantni kraljevski madarski oficir u paradi i jedan bijedni, bolesni poderani deko koji je anemian i izgladnio i koji je bio u enevi uhapen dva tjedna jer se skitao bez putnice, i u Milanu je bio opet uhapen tri tjedna jer su ga pitali za dokumente, a on ih nije imao. I konano se nekako izvukao da ga preko Trsta eskortiraju doma. I to je bila Evropa! A on deklamira o Balkanu...

- Vidi li Juricu? Gospodin Jurica (naime gospodin Oberleutnant Juraj Ratkovi) je svoj gospodin! Gledaj ga kako imponira, kako je fe! A daj pogledaj sebe, drago dijete! ta si ti? Tko si ti? Dajte vi, gospodin Jurica, djelujte na njega da doe k pameti! Jer ja ne znam! Ja u isplakati svoje oi! Ja u skoiti s drugoga kata! Taj moj deko je abnormalan! Potresen tom scenom gospodin je Oberleutnant Jurica pokuao da djeluje na tu jadnu protuhu koja po cijele noi negdje po umama hoda, a po danu hoe da spava u toj jedinoj sobi i kune mater kad ujutro pometa, i tiranizira cijelu kuu. "A to on kani? to on jest? to e biti od njega? to je svrio? Od ega ivi?" I tako rije po rije, dolo je do konflikta koji se svrio tako da je ta jadna blijeda protuha udarila mater stolcem po glavi, a gospodina Oberleutnanta Juricu ("idiota prokletog") bacila na cestu. Odonda nisu Rai ni Ratkovi vie nikad progovorili ni rijei dok nije doao rat, i jednoga dana je bogme domobran Rai domarirao u cvjetnouliku puku kolu kao regrut, pod komandu mladoga "fe" kapetana gospodina Ratkovi Jablanskoga, legendarnog junaka, odlikovanog ratnim odlijima, stratega i majstora. Ratkovi je savreno ignorirao Raia, jer je znao za njega da je "nacionalistiki novinar" koji je ("pfuj! prljavtine li beskarakterne") za beogradske pare pisao kojekakve ludorije! "Ali sad, kad Beograda nema, sad ute te pasje gubice! Sad hodaju kao skorpioni zgaeni! Bagaa odurna!" Meutim to nije bilo tono jer Rai nije bio

nacionalist nikakav u tome smislu. Ipak, s obzirom na njegovu nesretnu mater (koja je dola moliti za protekciju gospou Jablansku, a da za to Rai naravno nije znao), s obzirom na tu nesretnu enu poduzeo je Ratkovi neke korake, te je tako Rai imao biti premjeten kao kolovani novinar k bataljonu, gdje se pisala slavna kronika bataljona po inicijativi Wallensteinovoj. (To je pukovnik Wallenstein zamislio neku vrstu epskog ditiramba, crveno uvezanog, u kome e se pjevati o junatvu i o slavi pukovnije, pa e se to prodavati u korist Crvenog kria.) Onda je Rai na hodniku pristupio Ratkoviu i bez pozdrava, bez iega, rekao mu neka on tu ne proteira nikoga, a njega pak najmanje. - Ti si glupan! Jesi li me razumio? Glu-pan! I ne uplei se u moje stvari jer to nema smisla! Nije te za to nitko molio! Ja hou na frontu! I to s prvom formacijom po mogunosti. Ratkovia je taj Raiev istup tako frapirao da se jo ni cijelu minutu poslije nije snaao. "ta? Ovakav Nitko, pa ga je tu ispsovao kao slunika, a on mu je htio dobro? I jo je otiao bez pozdrava! Okrenuo mu lea! Luak! Dakle, to doista prelazi sve granice!" I odonda nije Ratkovi htio da dopusti Raiu da spava u gradu, nego je uvijek poderao njegovu cedulju. A to se dogaalo? Rai je spavao u gradu bez cedulje i nije kapetana nikad pozdravljao. I opet je Kohn javio gospodinu satniku ujutro da je domobran Rai izbivao vani cijelu ovu no do budnice bez dozvole, a Ratkovi je sve krgutao zubima i nije znao to da uini tom lopovu? Da ga vee, da ga baci u

samicu, da ga tui? Bio je sam vezan ("ipak, to e rei stara nevina gospoa mati jadnica i majka ove lude, pa i njegova majka?"), i peklo ga je to kao otvorena rana, i muio se s tim, a Rai je svejedno spavao vani na udo cijeloga satnijskog personala i itave satnije. I tako je njihov odnos cijelo vrijeme bio nabijen i neobino tajanstveno zapleten, pa odatle to da je danas sve u Ratkoviu prevrilo i da je ispao iz forme i pokazao ipak da je u njegovoj ruci vlast. Kad su oko njega tukli ljude, Rai je uvijek zadrhtao. Odjekuju uke, a lica se domobranska krevelje, i gibaju se donje eljusti kao u preivaa, i ljudi stoje kao votani kipovi. "Zato tue ovjek ovjeka? Zato ovi ne udaraju natrag? Oh, kad bi barem jedan jedini udario natrag!" Stoji tako Rai u disciplini i cijelo se vrijeme boji uke kao neshvatljivo neizrecivog uasa. A danas, kad se na njega oborila uka, on je ostao miran. "On je bio iukan: ne na rajonu, gdje te ne vidi nitko (jer to je to soldateski uka), nego ba ne sredini ulice pred babama i djeurlijom i tramvajem. Pred cijelom ulicom! Pa nita! Poao je dalje u satniji i promatrao kue po cesti, na sjever okrenute, pa se od vjetra i pljuskavice ogulio mort i proviruju gole crvene cigle. Mirno je gledao sve te stvari i sluao bubanj i ono ritmiko talasanje hrptenica u satniji, i jo je drao topot, kao i svi ostali domobrani lijevo i desno u koloni." "A ne samo da ga je pljusnuo. Nego ga je jo oborio u blato i udario nogom. A to je mogao? Da je skinuo puku i raskolio pukovniku

glavu, bili bi ga ustrijelili! A konano, ako se tono uzme, to i nije bila prva uka to je pala danas po njegovom licu. Zar ga otac njegov pokojni nije tukao? Otac ga je tukao istim pletenim korbaem to je ostao iza mrtvoga psa. I mati ga je pljuskala! I uitelj i kateheta u Cvjetnoj ulici, i oni! Koliko puta! I deki, fakini ulice, koliko je samo od njih dobio batina? A zar ga razrednik u gimnaziji nije pljuskao? A ono poslije, u takozvanom ivotu! I ene i redakcije i ideje i prijatelji, oh, Gospode, Gospode, koliko je tu bilo pljusaka? Koliko ponienja! Sramote! Mizerije! Dugova. Ponienja." "I konano, to je to uka? Simbolina jedna ivotnost i sve se to ve milijardu puta dogodilo i opet e se dogoditi da e netko pljusnuti a netko biti ispljuskan. Sve je to ve milijardu puta zapisano od biblijskih do domobranskih dana, i opet e se zapisati! Pa neka se samo i dogaa kao to je zapisano. A zapisano je da e ga popljuvati i ispljuskati i osramotiti i poniziti i svui do gola i pribiti na kri." Pa kad su Raia svukli do gola pred satnijom i pretraili ga kao tata, on se sjetio da je to zapisano da e ga svui do gola kao tata! I upravo nekom fatalnom viom logikom on je osjeao da to jo nije finale, pa kad ga je Videk povukao gore na kesten, i paga se otro sve dublje zarezivala u njegovo meso i poela da ga para u dlanovima i podlaktici, kao da mu tko meso ree otrim noem, on je osjetio neku bolesnu paniku kao da mu tee krv i da su mu dlanovi probijeni, i onesvijestio se s nekim udnim smijekom, to ga je Ratkovi kvalificirao kao ironiju izazovnu, a nije bila ironija nikakva nego

boleiv smijeak raspetoga ovjeka. Smijeak nad glupou jedne simbolike bez smisla. Kasna je no, i Rai sapet patrontaama i manlihericom stoji na strai pognute glave i bije se sa snom i umorom. Zamijenio je jednog domobrana to je jutros kopao nos, pa je zato bio kanjen da straari cijelu no, i tako je stajao taj domobran za kaznu, a sad stoji i Rai za svoju kaznu. "to je to bojni zov?" Spavao bi Rai jer je umoran, ali mu kopa po glavi to vragometno pitanje to je to bojni zov? Svaki domobran koji na strai stoji mora da znade to je to bojni zov, jer to nije mala stvar! Domobran na strai je brava koja se otvara kljuem, a kako e se otvoriti, na koji klju, kad je zaboravio? "Budapest, bajonet, Bayern! Neto na Be je bilo! Samo to? "Bojni zov": budala!" "Ponovio je glupo za komandantom kao gramofonska ploa? Papiga! A sada ne zna! A ako sada doe inspekcioni oficir, gospodin "vojarnonadzorni" natporunik Holzer, izlupat e ga jer Holzer rado mrcvari momad. Rastrgala mu granata lijevu ruku, pa mu odrezali tri prsta. Tako je podivljao i nije vie ovjek!" "Sad svejedno! Bilo to bilo! Preivjet u valjda jo i taj "bojni zov"!" Poeo je da oko njega cvate crni mak sna, pa je Rai stisnuo zube, i da se oslobodi onoga masnog i tekog zapaha, to kao opijum vonja, a pui se u mozgu, proetao se do plota, te se zagledao u crnu i praznu ulicu.

"To je crna ulica! Nekamo puca u tamu! Kroz tu sam ja ulicu doao i opet u izai! Bio sam dijete i mislio sam da u nekamo doi, a kamo sam to doao? U kasarnu! U kasarnu...! Od puke kole u Cvjetnoj ulici postala je kasarna..." "Pa da! To je ona puka kola u Cvjetnoj ulici! I to su oni kestenovi, i to je onaj vrt! Onaj isti vrt u kome su na Petrovo i Pavlovo bili postavljeni stolovi, prebaeni zelenim suknom, s nizovima crveno i zlatno ukorienih knjiga za odlikae! Oh, Petrovo i Pavlovo, i sada e poeti ferije! Cijele jedne ferije! - I Rai je odlika, i srce mu bije od veselja pred ferijama!" "A gdje su te ferije proklete? to se dogodilo s tim odlikaem u bijelom novom odijelu? Objesili su ga tu na kesten i popljuvali ga!" I tako je steglo Raia u grlu kao da ga je netko sapeo kotunjavom rukom. "A to u, vraga, da tu uzdiem nad samim sobom? Nisam valjda baba! Glupo je sve to!" Pa je energino zakoraao pod kestenovima uz plot, amo-tamo. Ali ga je neto vuklo da gleda u tu svoju kolu. "Taj veliki portal i ona crna plastina slova nad njim: Djeaci. Tamo, prizemno lijevo, onih pet prozora, ono je njegov razred. Visi Kraljevina na zidu i jo neke druge mape, i tamo je crno raunalo i ormar u kutu i ploa za geometriju i lavor i krst, sve to tamo stoji. U treoj klupi u sredini lijevo, tamo je njegovo mjesto. A pred njime sjedi Ratkovi, plavokosi djearac. A gdje je stari uitelj s debelim zlatnim lancem i sivim suncobranom,

malo astmatian sijedi gospodin? On lei horizontalno dva metra pod travom i dri drveni krst u rukama, i moda je jo samo malo ostalo od salonroka i kravate, a drugo je sve zemlja. A gdje je cijeli onaj razred? Galovi je mrtav takoer! Mali Galovi! Koreni je poludio u Stenjevcu. Puntek je pao na fronti, raznijela ga granata, pa je samo jedan pigl ostao iza Punteka. I Kamenar je mrtav, a Francetiev Pavle je advokat, doktor, veliki gospon, ima svoju koiju. Glupan. Bavi se politikom. Vrti se oko Sabora. A gdje su oni drugi? Nestali su, pomrli, izgubili se, pa sve kad bi htio da se sjeti cijeloga razreda, ne bi mogao. Sivo je sve u mozgu. Jo se sjea jasno Skomraka! Franjo Skomrak u onoj crnoj ubari od Dobrotvora, a tata mu je pek, helfer kod Bratanca, da, da, tamo je Rai nosio kruh, pa u onoj crvenobijeloj maji tata Skomrakov baca hljebove u usijanu krunicu. Franjo Skomrak! On je pobjegao! I pisao je Ratkoviu nekakvo pismo, rekao je ordonanc. Da! On je bio Ratkoviev sluga i pripovijedao je Raiu da je Ratkovi strana svinja i da ga sekira cijele dane, i da on to ne e dugo izdrati! Javit e se radije na frontu! I jo mu je pripovijedao o nekakvom novcu erarskom koji da je Ratkovi pronevjerio, ukrao, ta li? Rai, Ratkovi, Skomrak, tako su slijedili, tim redom! A to je to danas? Glupost! emu te lamentacije? To je ivot! To je provincijalno naricanje nad brodolomom!" I htio je Rai da se proee i da tako razbije svoje fantazije, ali nije mogao. Stao je kod drugog portala za "Djevojice" i tamo se naslonio o zid od umora.

"Djevojice! Tu, gdje su ulazile djevojice, tu je kapija simboliki zakljuana. to bi djevojice u kasarni?" A za stubama portalnim, izmeu onih staklenih vrata u mezzaninu i samog ulaza, tu na stubama za djevojice spavaju trubai, pa se dobro uje kroz kljuanicu kako hru. Prislonio je tako uho Rai o kljuanicu i slua trubae kako hru i razmilja o djevojicama to su nekad ulazile na ovaj portal. "One su u bjelini pjevale na Tijelovo, i djeaci su svi bili zaljubljeni u te djevojice. A ta je sad? Gdje su te djevojice sad? Nabrekle im sise vise kao svim enkama, poudavale se, zatrudnjele, poumirale, pa se pate, kuhaju, djecu tuku i deru se po posteljama s umornim ljudima. Kelnerice, velje tuberkulozne ili kao Marta Heflerova, koju Rai jo i danas pozna i koja je postala doktorica, pa danas u pitalu ispire bolesne ene i bije se za ensko pravo glasa i hoe da postane "svoj ovjek". Govori fraze kao papiga. A puka kola u Cvjetnoj ulici stoji kao razorena konica, i po njoj puu domobrani, crni bolesni ohari. Tko bi bio rekao da e Jurica Ratkovi, onaj utljivi pasivni deko koji nikako nije znao raunati sa esnicima , da e on, ba on, udariti izmom o tu kolu, razvaliti je i od kolskih ploa sabiti brijanicu? A, eto, tako se dogodilo, sve se tako dogodilo. Satnija spava, i ivot tee dalje. A onda e se satnija probuditi, opremiti se i poi na defile pred adlatusa , pa na frontu, a regruti e po dvoritu lupati o zemlju: jedan, dva! I kuhari e fasovati mast i meso i baul i krompir, padat e opet

snijeg, i ene e nositi napoj satnijski, i ivot e dalje tei kao da se nita dogodilo nije. To se zove normalan ritam stvari."

"A dogodit e se zapravo grozna stvar! Satnija e sutra poi na frontu! Sluat e ljudi veliki bubanj to ga vue poni, i inele i klarinete i frule i male bubnjie, i to e sluati ljudi, da "jo ni jeden Zagorec nije prodal vina" - a nitko ne e ni pomisliti da je to sad jedna neizrecivo grozna stvar, da idu u smrt, a zato? Za nekakve faraonske mumije. Za beke grofove. Za banke. Za advokate." "ta bi ljudi po ulicama da im netko objasni to je zapravo to i to se dogaa to i to zapravo znai ovaj rat i kakav mu je dublji smisao? Poeli bi mahati rukama, glasno plakati i kukati i bacili bi se sutra na satniju i ne bi je pustili u kriminal!" "A tako, sada nita! Grad mirno spava, i ovih dvije stotine domobranskih osuenika mirno spava, kao da je sve normalno i kao da se ne sprema nita! A dogodit e se velika nesrea! Matematski je jasno da e se dogoditi katastrofa! Pa ipak! Nita! Trebalo bi grad uzbuniti. Trebalo bi ljude alarmirati! Zato i jesu strae! Straa koja bdije, ona bi trebala da alarmira cijeli grad! Da se ljudima kae, da se ljudima objasni, da se itav grad alarmira, da se itav svijet upozori da svima postane jasno da se radi o katastrofi." I dolo je Raiu da skine puku, pa da ispuca cijela dva magazina otrih naboja to su ih ve danas fasovali, pa da uzbuni grad i satniju!

"To se ipak sutra ne bi smjelo dogoditi! To ljudi ne bi smjeli da dopuste da satnija ode!" "Dojurili bi ovi kreteni od strae i mislili bi da sam poludio! To su neke egzaltirane zamisli. A filistri bi digli glave ispod popluna , pa u polusnu sluali tutanj hitaca gdje negdje daleko vani odjekuje, i onda bi se opet pokrili preko glave. - Nama je dobro! U postelji je toplo! A vani pucaju! Valjda policija puca po rauberima !" "Nema sve to smisla! ovjek je danas suvie osamljen u svojim mislima! Pospan sam! Treba da se eem. I da ne mislim nita! Najbolje je spavati." Uetao se Rai gore-dolje, gore-dolje, pred cijelom kolom kao prava straa, samo da se ne srui od umora. Klecao je, tako je bio slab u zglobovima, a u mozgu je osjeao udnu prazninu, kao da nema glave, pa bez mozga hoda amo-tamo. Onda se ulo kako netko pjeva u dnu tamne ulice. Dolazi ovjek i pjeva: "Idem selom, selo vie na me", u stranom diskantu sa zagorskim akcentom; pjeva tako ovjek i guta te stihove i tetura od zida do plonika amo-tamo u talasastim krivuljama. Donjihao se do crnog satnijskog plota, te se najednom instinktivno trgnuo osjetivi u tmini drugu ivotinju. Prestraeno je uzmaknuo dvatri koraka, sav zaprepaten u prvi as. Ali je odmah razabrao da je to kasarna i straa, pa se nasmijao sam sebi. To je bio bivi potar, listonoa, kabanice nije imao, a bluza mu

je bila razderana kao da se negdje potukao, i bio je sav poliven vinom, pa je to zaudaralo. - Aha! Aha! To si ti, soldat boji! Straa! Ha-ha! Straa! A ja sam se strae prestrail! He-he! Dobar veer, straa! No! Kaj je? Kaj stoji kak drven? Daj mi ruku! Kaj misli da ja nis bil straa? Bil sem i ja straa, vrag je njimi simi mater dal i stvoril! Bil sem i ja straa, bil sem i straaril sem al sem ih se skup poslal v Split! I tako se rukovao bivi potar pijani s Raiem kolegijalno kroz plot, toplo, kao to se rukuju ovjekoljubivi brodolomci. - Serbus, straica! A kaj si vre bil na fronti? - Ne, sutra idemo! - A tak? Nisi jo bil na fronti? Ti si, kak bi rekli, jungferica! A ja sem bil! Ja jes! I kak sem bil! I lepo mi je bilo! Puno lepe neg sad! Tam se je se moralo, ak se telo ili ni. I plua su mi tam porli, ali se je ono moralo! Ono je bilo moralno! A tu se ni ne mora, tu se ni ne mora! A ja ipak trpim i skapavlem i moram jo biti ku! Tam sem vani bar rl kolko sem tel! A tu sem gladen! Ja sem invalid i gladen sem! A onih sedamdeset krun kaj dobim, to nemrem jesti! Na! Sad je v modu doel ovaj uti kristalni kandlincuker! To bi mi dobro tak v pluima se ono nutri zalizalo, a kaj morem jesti taj kristalkandlincuker? He-he! Ne! Ni odela nemam! Gladen sem! Nemam ni neg malu srebrnu! To je se, a to puno ni!

Pa je taj pijani potar zamolio Raia "malo kruha", jer fronta frontaa i soldat soldata moe da moli i duhana i kruha kao drug druga. Dao mu je Rai iz torbe ovelik komad komisa, i on je poeo pohlepno da vae i da psuje na soldaiju i na dravu i na sve. - Vrag im mater i gospodi i soldatem i simi skup! Tak! Veliju da bu bole kad rat stane. Bu drek! Tako je kleo invalid u potanskoj bluzi i izgubio se u tmini, pa se ulo kako kalje i kako pjevucka: "Idem selom, selo vie na me, pitam selo, kaj te briga za me, kaj te briga za me." Dugo je sluao Rai za invalidom koji je gladan i pijan i glup, i sve se priinilo duboko glupim. Zahodi zaudaraju, proljee ide, maine na kolodvoru cvile, no je. "I sve pisarne i kole puke i pitali i kasarne, gradovi, problemi, zvijezde, kako je sve to sramotno glupo! Saznanje se te gluposti manifestira u jednoj tunoj simbolici: u simbolici bogoovjeka koga su pribili na kri. Fantom meu fantomima. Bolesno i nedostojno ovjeka. Saznanje se te gluposti univerzalne otkriva, kad se ovjeku objanjava kako je to - ivjeti zapravo! Kako je to visiti popljuvan, ili vjeati i pljuvati. Pasiv i aktiv. I to je cijela stvar! To osjeati, drugo se ne moe. To je jedino mudrost, gledati kako je neto aktivno, a neto pasivno. Ja sam pasiv, o tome ve danas nikakve sumnje nema. I to ja vidim, i to je moja mudrost. Moj plus i minus. Ja sam pasiv i ja u kao pasiv propasti. Ratkovi na primjer bio je uvijek glupan, i nikad nije

imao talenta da to vidi. Kad smo se igrali soldata, on je htio biti general i imao je zelenu perjanicu na aku ! Ono mu je saila mati, onu perjanicu, i on je bio general! A zapravo nije ni onda bio nita kao ni danas nego tako: mrtva materija. Klobuk od novinskog papira, oficir, nita. Nosio je generalsku perjanicu koju su mu dali, i danas nosi drugu perjanicu. I tako. Uostalom, vrag ga odnio, i tog Ratkovia i Austriju i frontu i mene i sve nas!" Prolazi netko sa svjetiljkom iz velike gombaonice u kasarnu. Svjetiljka se elastino njie, i talasaju se uti traci lijevo i desno, pa padaju gole i oupane sjene kestenova i puu po blatu, a onda gasnu. "To je inspekcija! Ipak Holzer bdije! Mogao bi doi i ovamo da vidi to je sa straom. Bojni zov? Bojni zov? Bajoneta. Budim. Budala. Bosna. Bura." Tiina. Stoji no i ivi. Sve uvijek ivi i nema mira. Kroz reetke na prozorima pivnice ulo se neto kako se sruilo. "To su valjda takori." "Ah, ne! To je desetnik Jurkovi dolje na ugljenu. On je izgubio Skomraka! On je kriv to su na zahodu razbili lampu." - Jesi li to ti, Jurkoviu? glasno je zapitao Rai dolje u pivnicu kroz crnu rupu, ali se glas izgubio u tmini kao u zdencu. Pa se opet Rai uetao i na drugom uglu kod zida stao i dugo gledao crnu omoriku, kako od plinske svjetiljke padaju traci na nju i kako se

mekane sjene liju po goloj stijeni uz tihu muziku vjetra. Gluhonijemo i slijepo granje u gluhonijemoj i slijepoj noi. Onda su dolje u pivnici sa dvorine strane zakripila vrata i dugo cviljela. "To podvornikovica (satnijska kantinerka) puta narednika Videka od sebe. udna je to ena, ta kantinerka. Antipatina, guava, bubuljiava i debela kao natekla, a opet. Nikad se kod ene ne zna to je to..." "Nikad!" "Ve mora da je kasno." Tukle su polovice u gradu. Jedna. Druga. Katedrala. Sveti Marko. Sveti Vinko. "Je li to pol jedan ili pola dva?" Na raskru, gdje se sijeku dvije ulice pod pravim kutom, prola su crna kola, kao bez koijaa, desno u kulise. Teku oblaci, tee vrijeme, gibaju se sjene, samo straa stoji i bije se sa snom. Vjetar u omorikama. Kapljice na granama. Golubovi. Nenadano iza ugla nahrupile su crne pojave: kacige, bajonete, lanci. Oni su uperili amo u kasarnu. Neto se dogodilo! - Stoj! Tko ide? - Patrola militerpolicije ! Domobrana Skomraka smo dopeljali! - Zapovjednik strae! povikao je Rai u sav glas. - Zapovjednik strae!

Zakripila su masivna okovana vrata na ulazu za djeake, sinula je svjetiljka, doao je zapovjednik strae, i cijela se naoruana rulja izgubila s uhapenikom u koli. "Skomrak! Taj jadnik ima smolu! A to to on vie? Valjda ga Holzer tue! To sad zapisnik sastavljaju s njim. Korigiraju ga!" Patrola militerpolicije je otila, pa se jo dugo ulo kako se kacige teko kese. Valjda se vesele to su uhvatili finu pticu. Onda je svega nestalo iza ugla. ulo se kako su Skomraka odveli u pivnicu, pa se kroz rupe na as vidjela svjetiljka gdje sjaji, a onda se sve smirilo. Naoblailo se opet, i zvijezde to su putovale izmeu oblaka rasplinule se, pa je poela da sipi kia. Glas ptice. No. Negdje na blizom tornju odbila je polovica. "Mora da sam se prevario za cijelu uru u brojanju! Sad je valjda tek pola dva. ovjek se tako lako izgubi u noi!" Zijevnuo je duboko Rai, pa se opet uetao do omorike i natrag do plota. Gore-dolje...

Ratkovi se predugo zapleo kod kue u pakiranju svojih odontosmegma, flastera, rublja, kefica za zube, i zadravan jo suzama svoje majke, plemenite gospoe Jablanske, udovice kraljevskog kotarskog suca, on je dospio na bataljon u posljednji as. Na bataljonu je bilo servirano za dvadeset i etiri osobe kod velike potkove u srednjoj, najveoj dvorani, a u bataljonskoj biblioteci za

subalterne oficire. Bilo je i cvijea i srebra; na lijevoj strani adlatusa ministrovog, ekscelencije baruna Illyshzy de Als Rekettye, sjedio je gospodin general-major Svetozar Mati "Likaner, Otoaner, nae gore list". Glupan, krvnik, bluna. Onda je tu bio opet s lijeve strane gospodina Feldmarschalleutnanta pukovnik Wallenstein, pa barun Leviczky Lendvay (fels s als lendvai Lendvay Leviczky Gyula) dragunski kapetan A De, krilni autant ekscelencije adlatusa, koji je kao aktivni lajtnant juriao ezdeset i este kod Custozze u historijski znamenitoj kavalerijskoj ataki pod pokojnim Feldzeugmeisterom Bechtolsheimom, poslije uvenim korpskomandantom (koji je uguio ustanak Eugena Kvaternika kod Rakovice, kad je pod stijegom Blaene Djevice Marije proklamirana Kraljevina samostalnom). S desne strane simetriki bio je tu neme Bdskuty, major generalnog taba i divizijski operativni ef, pa von Trotl, Bdskutyjev autant, obini trupni oficir, apsolvent Kriegsschula bekog, dodijeljen tabu. I tako je oko te potkove u dvorani zvonilo etrdeset i osam ostruga garnizonske madarske honvdske elite, ali doista elite par e cellence, to jest elite i kreme jedne male provincijalne garnizone, meu slavnima najslavnije. Kod te potkove na kraju stola sjedio je i gospodin kapetan Ratkovi Jablanski, na koga je pala velika ast da primi zdravicu same Njegove Preuzvienosti Adlatusa koji je nazdravio njegovom bataljonu to e ga on - Ratkovi - sutra povesti na frontu da tamo prolije krv za

preuzvienog vladara Cezara i Kralja. Ratkovi Jablanski podigao je au i nazdravio Njegovoj Preuzvienosti Adlatusu, kao uvenom karpatskom pobjedniku: hura, hura, hura, i tako se kucalo i pilo i govorilo o tome to pie "Pester Lloyd" i "Neue Freie" hoe li u Parizu buknuti revolucija, a vani u predsoblju udarala je glazba "nadnaravne akorde" Walzertrauma : "Leise, ganz leise klingt's durch den Raum..." Generalitet je ustao, moglo je biti pola jedanaest, i odvezao se autima to su cijelo vrijeme ekali dolje pred bataljonom, a Ratkovi Jablanski je udario da pije s kadetima i lajtnantima kao to je tradicija, u slavu sutranjeg velikog dana. Bilo je ve pola dva za nekoliko minuta, kad se ipak otkinuo da poe, da se mrvu ispava, jer je cijelu prolu no bio kod gospoe Ketty, pa je tek oko pet usnuo, kad je ve zvonilo pozdravljenje; a sutra je opet naporan dan! umila mu je glava i nije zakopao ni bunde na svjeem zraku, nego mu je ba godio februarski vjetri to je mirisao po rastopljenom snijegu i tresao prljavim stakalcima plinskih svjetiljaka. Glava mu je bila kao nateena, i nikako mu se nije dalo da legne. "Prevrtao bi se samo s jednog rebra na drugo, pa je bolje da se minutudvije proee, da mu se mozak provjetri i ispari i proisti svjeom nonom promajom. Sutra, dakle, opet putuje! Jo je dobro u vagonu! Dat e svoj vagon prikopati odmah uz lokomotivu, pa e se grijati! Svui e se lijepo, pa u lapama leati, i jo se dobro pokriti toplim pledom. Ne e skakati s jedne noge na drugu, kao domobrani u otvorenim marvinskim vagonima, nego e mu ordonanc kuhati aj, pa

mu jo poravnati pled ponizno ako gdje sluajno spuzne, i tako e grickati okoladu i uivati pet-est dana." "Ali tamo vani u onom snijegu dubokom! Ono prokleto galicijsko blato! One ui, onaj smrad zadimljeni, ona dosada! Blato, konjak, karte, lojanice! Pfuj!" I tako je Ratkoviu postalo neugodno od pomisli na galicijsku stvarnost, na blato, na mokre noi, na bdjenje u jami. "Mogao bi ovjek ipak da nekako zgodnije poivi. Tako, na primjer: lijepo pucketa vatra u bijeloj pei, pa je sve toplo i naloeno. Na stolu modra kristalna vaza, s mimozama, srebro, dobra veera, ena! Mir. Svjetski mir u civilu." "Bogata mlada ena! Tako, sa dvjesta jutara! Ne vie! To je dosta! Dvjesta jutara! Pa bi ovjek odbacio ovaj prokleti ivot! I sablju i uniformu i frontu, sve bi to ovjek odbacio! Ne bi ga preterirali ni sekirali! Ni Wallenstein, ni bataljon, ni itko drugi! Bio bi samo svoj gospodin! Pa basta! Civil. Veleposjednik. Renta." I tako razmiljajui o svojoj eventualnoj srei koja valjda ipak negdje realno postoji, sjetio se Ratkovi gospoe Ketty. "Kako bi bilo da poem do nje? Da joj kaem kako mi je teko! Kao da na zlo slutim! Moda jo bdije! Jo nije nita propalo! Mogu se sutra javiti marod!" I tako u nekom tekom polusnu naao se, a da ni sam nije znao kako, pod Kettynim prozorima. Drvored golog kotunjavog, vorastog drvea, prazna ulica. A gore u Kettynom lafcimeru svjetlost. Modrikasta svjetlost.

"Znao je on to! Osjeao je on to! Slatka mala Ketty bdije! Curica mala, srce njegovo, pucica ne moe da spava! Mui se sreko, sirotica moja mala! Ipak! Tko moe da zna? Sad se vidimo, a to moe biti sutra, to nitko ne zna! Dijete milo! Djevojica njegova Katarinica." I ve se sagnuo da nae kameni, pa da se javi "svojoj sirotici", i krv mu navrla u glavu kod pomisli na Katarinicu, kad se od ulaznih vrata razlio zvek brave. Otar i glasan. "To netko izlazi! Mogao bi jo da me vidi!" Sakrio se Ratkovi u sjenu kestena, pa se pritajio. A crna figura u pelerini to izlazi iz kue neto fiuka. Nekakav talijanski napjev. I vidi se sjaj cigarete. Izlazi viteka maska u pelerini: La donna e mobile. "Oho! Pa to je Fregattenleutnant Kertschmarek! Flieger!" "A konano? ivot je blatna cesta..." Iz svoga toplog raspoloenja pao je Ratkovi u momentu u mranu ciniku rastopinu u kojoj gnjiju sve okorjele due. Izvadio je iz doze cigaretu i zapalio je i zakopao budnu, jer mu je bilo hladno i dolo mu je da pljune. Pa se zaputio ulicom pognute glave, umorno i teko. A ostruge su za njim brenale kao ministrantski zvonci, kad nose pomast posljednju i cinkaju. "Katarinica nabija rogove svome suprugu ratniku i njemu, a i Fregattenleutnant je rogonja, i ivot nije drugo nego borba za opstanak. To je otkrio Darwin."

Kod vojarnonadzornog oficira u ravnateljevoj sobi prizemno bila je svjetlost. "Oho! to moj vojarnonadzorni bdije? to je to? Da vidim!" Pa je Ratkovi na prolazu kroz Cvjetnu ulicu zaokrenuo u svoju kasarnu da vidi to je to kod njega unutra gdje vojarnonadzorni bdije. Rai svoga zapovjednika nije zaustavio. Prepoznao ga je po hodu, pa mu je bilo formalno glupo da zaustavlja jednoga ovjeka koga ve pozna valjda dvadeset godina. - Straa! Jesi li ti lud, mater ti gluhu? Zar me ne vidi? - Ja sam straa, stao je Rai pred kapetana iz sjene. Ratkovi ga je prepoznao. Pogledali su se jedan tren. Onda se Ratkovi nervozno trgnuo i poao u kolu bez rijei. "Ovoga psa trebalo bi ustrijeliti na mjestu", pomislio je i odluio da e to i izvesti im stignu na frontu. Holzer je drijemao, pa je konfuzno skoio kad je uo ostruge, i javio se propisno. - Servus, dragi Holzer! Dobro jutro, dragi moj! Oprosti mi to te smetam, poeo je kapetan fingirati da se ispriava, premda je to njegovo sveto pravo da ulazi u svoju kasarnu kad i kako hoe. Pardon! Ali se vraam iz menae! Tamo je bio adlatus, pak smo poslije gucnuli, a eto vidim svjetlost! to je novo? - Ja sam bio ba zadrijemao! Satnija je u redu! I strae sam pregledao! Samo sam ovaj izvjetaj tu pisao prije pola sata!

I dao je Holzer kapetanu izvjetaj o uhienju domobrana Skomraka, ispisan jasno i itljivo na cijelom arku od poetka do kraja. Sva etna tijela, pododjeli i grupe, sve je to bilo potcrtano ravnalom i razmaknuto na pravilnih tri i po pa na pet i po centimetara, kako to je to propisano u svakoj vojnoj stilistici koju aktivni oficiri svi u glavi nose napamet. Bilo je tamo uglavnom inovnikim suhoparnim i hrapavim tonom ispripovijedano kako je patrola militerpolicije uhvatila noas u jedan sati i sedam minuta domobrana vraje regimente Franju Skomraka. Pio je u nekakvoj kuhinji na Potoku sa bludnicama, pa kako propisanih isprava imao nije, patrola ga je uhapsila i predala njegovom etnom tijelu u smislu najnovijeg befela K. u K. Platzkommande . Onda je slijedio zapisnik sastavljen sa Skomrakom tu kod inspekcionog oficira i popis predmeta nalazeih se kod uhapenog domobrana, i to: 114 (slovom sto i etrnaest) kruna i sedamdeset filira novca, pa jedan otvoreni paket srednje finog bosansko-hercegovakog duhana. Dva omota cigaretnog Otomanpapira, jedna katulja za ibice i jedan no, sve u prilogu po jedan. Utonuo je Ratkovi u stilizaciju te prijave, pa mu je postalo milo, itajui uredno sastavljen spis, koji ima svoj rep i svoju glavu. ("Rijetko se naime dogaa da ovjek u ovo prokleto vrijeme kad slue sami civili, fikali, peki i lazari , da ovjek dobije pod ruku ovakav spis!") Ratkovi je itao tu prijavu Holzerovu radosno, te bi svaki as kimnuo glavom od zadovoljstva, kad bi zapoeo koji novi stavak kao to je to i propisano, na itava tri centimetra od lijevog ruba desno, a

ne onako civilski "hudri-budri", vrag ih odnio sve skupa diletantski! ("Ne znaju ni prijave pisati ti civili, a htjeli bi da vode rat kao i mi!") - Dobro je, Holzer! Vrlo dobro! Dakle, vrlo, vrlo dobro. Tek onda, polagano, otrijeznivi se - tako rekavi - od tog birokratskog zanosa, poelo je bivati Ratkoviu jasno da taj spis i nije tako obini, dobro sastavljeni spis! "Ta se prijava njega konano i te kako tie. Ta tu se govori, sunce mu boje, da su onog psa prokletog uhvatili! Skomrak, gad, provalnik, tat i svinja je uhapen! On je dolje u pivnici!" - A gdje je ta ivotinja? - U pivnici, gospodine satnie! - Gore s njim! I dok je Holzer istrao, proao je Ratkovi jedanput preko cijele sobe, do vrata i natrag, uzrujan. Onda se vratio do stola, stao i poeo da razvezuje onaj "prilog pod jedan". Bila je to u crveno-bijelo-zeleno ispruganom rupcu, onakvom istom kakav fasuju sve hodne formacije, na kojem stoji napisan slavni Vrsmartyjev stih: "Hazdnak rendletlenl lgy hve, oh, Magyar!" (Madaru, budi svojoj domovini nepokolebljivo vjeran!), zamotana katulja istarskih igica, pa su dva slavenska apostola sveti iril i sveti Metodije tako tuno izgledali poliveni vinom. Onda je tu bio cigarpic, glava ispaljene bijele polugole vile, pa jedna banka od sto kruna i sitni.

Ratkovi je uzeo tu banku meu prste i opipao je i tako je - prepoznao. U onaj hip, kako je prepoznao tu zelenu banknotu, navrla mu krv u glavu i on se razbjesnio. Sjetio se jutronje sramotne scene u pisarni, pa su mu miice vilica na lalokama vidljivo natekle, tako je stegnuo eljusti. "Eto! Holzer je tu sastavio prijavu, a o toj cijeloj stvari ni rijei! A to bi bilo jedino vano! A o tome ni rijei! To je neuvena indolencija! Naravna stvar! Zar se ljudi brinu za slubu? Glavno je da spava cijelu no!" - Sluaj, Holzer, ti ovdje nisi ni jednom rijeju spomenuo cijelu stvar! - A koju stvar, gospodine satnie? zaudio se Holzer uavi u sobu. - Koju stvar? ovjee boji! ta je tebi? Pa zar ti ivi na mjesecu? Zar ti ne zna da je Skomrak provalio u moj stol? Ukrao mi dvije stotine! Na! Tu je jedna od te dvije stotine! - Dvije stotine. Skomrak? Ukrao? Holzer doista nije o tome nita znao. Ujutro ga nije bilo u kasarni, a poslije podne je spavao, kad je Cezar bio tu, izvrio istragu i otkrio gospodina satnika kao tata. - Da! to me gleda? Naravna stvar! Pisao mi je da e me ustrijeliti! Eto! Tu si ti jedini moj drug i moj oficir, a nema pojma o najvanijoj stvari! To je indolencija! I cijela je prijava sastavljena indolentno! Nisi naveo ni cigarpic, ni ibice... - Mislio sam... - Tu nema to da se misli! Stvar se jednostavno pobroji i navede! To i to! Tako! To je propisano! Je li! No, also! Propustio si naprosto da

navede pravo i tono stanje stvari! A jesi li mu dao nirance izvaditi iz cipela? - Nisam! - Vidi, i to je vano! To je osobito vano! I u Slubovniku tako pie! Remen i niranci se oduzimaju! Jo se svinja moe objesiti! A to je u Slubovniku naroito naglaeno, zar ne? Ali se svinja meutim nije objesila. Skomraka su uvela u sobu dva domobrana s bajonetom na puci. Bio je vezan lancima, i na onom bijelom svijetlu plinskom izgledao je kao leina. Stoji tu, zguvan, pokisao, prljav od ugljena, jo pijan, a pogled mu potitrava na golim bajonetama. Bila je tiha stanka. Ratkovi je proivio u sebi cijeli dananji dan u taj hip jo jedanput. Sve redom, sve pod lupom, sve plastino: i to kako mu se samo Kohn u brijanici podmuklo smjekao, kad mu je predao ono pismo. Tamo je on, Ratkovi, nazvan tatom! I to kako ga je Cezar zaskoio kao tata! "Pred cijelom satnijom stajao je zaprljan, ponien, a tat je tu, u rukama vlasti, sto mu bogova! Tat je tu uhapen na milost i nemilost! To je jedan od onih koji mu piu pisma! Ona pisma! I koji smrade njegovu muku, koji mu pljuju u obraz." Pa je Ratkovi pogoen tim faktima u jednom skoku skoio, formalno skoio na Skomraka. Jaguarski. - Tu si ti, svinjo prokleta? I od toga hipa sve je raslo navie.

Poeo je da ga bije stisnutom akom po glavi, pa kako se zaprljao na onoj musavoj grivi, to ga je jo vie razbjesnilo. Histeriki je tako stao da kopa po bundi za rukavicama da se izolira od ovoga blatnog psa. - Zar u se ja tu prljati? S takvom ivotinjom? ekaj samo dok ih navuem! Je li! To si ti onaj koji se meni grozi da e me ubiti? Je li? Pa je u rukavicama poeo da uka Skomraka desno i lijevo, desno i lijevo, sve bre, sve bjesomunije, desno-lijevo, lijevo-desno. - A to e tu uke? Nije tu dosta uka! Bi! Tu treba bi! Holzer, bi! Dajte mi bi za pse, jer to nije ovjek, to je pas! - Nemam bia, gospodine satnie! - Batinu! Dajte mi stvorite batinu! Jeste li me uli? Boga vam vaega! Batinu! Izjurio je komandant strae i Holzer za njim. Da nau batinu. Skomrak se bacio od uaka, svezan, pred kapetana. Ne od nekog pokajanja nego da se tako obrani, pa da zarije njuku u daske poda. Stao je da zapomae na cigansku. - Ajoj! Ja nisam kriv! Ja nita nisam kriv! - Da! Nisi kriv! Ti nisi kriv! Eto ti, to nisi kriv! Digni se! Gore! Pozor! Svinjo! Ustaj! uje li? Svinjo! Bije kapetan Skomraka nogom i ostrugom da ga digne u pozor, ali se Skomrak, miiava ivotinja, zgrio kao kornjaa i ne da se u pozor! - Ja nisam kriv! - A tako? Ti nisi kriv? Jo tu lae, okom u oko, pa lae? Lopove prokleti! Ustrijelit bi te trebalo kao psa! Da li znade da e te

strijeljati? Kakav si ti ovjek? I ja sam tebi bio dobar? Tebe sam ja htio da spasim? A to mi je hvala? to? To mi je hvala? Svinja! Mrcina! Pozor! Ustani! Postavite ga u pozor! Postavili su soldati svezanoga Skomraka u pozor, a kapetan ga je udario pod nos akom, bokserski, u usnice. - ta, ti ne e da stoji u pozoru? Skomraka je oblio mlaz krvi, a uto se vratio Holzer i javio da nema batine. - Tako? Sada jo nema batine? A to su tom lopovu dvije uke? to su to njemu dvije uke? Njega bi trebalo oderati ivoga! Skalpirati bi ga trebalo. Pa je kapetan jednom rutiniranom gestom povukao sablju. Zvek golog nikla otro je zazvonio; osjetivi goli no, poeo je Skomrak da vie, a kapetan razjaren nervoznom vikom stao je da udara sve jae po ivotinji. (Domobrani mogu da se biju golom sabljom kao batinom ako se rutinirano tue). Bit e da se Skomrak maknuo ili da je kapetan onako uzrujan i jo mamuran od vina trgnuo tupim bridom, dogodilo se tako da je Skomraku na lubanji pukla koa i briznuo mu po licu mlaz krvi, i to je u onaj tren izgledalo strano i krvavo. To je na pijanoga Skomraka tako djelovalo da se istrgnuo strai i htio da se baci kroz zatvoreni prozor zaurlavi ivinski, kad je u taj isti hip pao u sobu Rai.

On je uo vani pod prozorom sve, i vani se ta klaonika dreka priinjala kao pravo mesarsko klanje, te nije mogao da se svlada, i tako je uletio u sobu. Umoran i ispijen, kako je bio od bdijenja i od cijeloga dana, on je ustvari vie lebdio nego hodao, i tako je sve ispalo lirski. - Juro! Molim te ko boga, to nije dobro... Dalje nije Rai znao to hoe da kae, nego se bacio na koljena pred kapetanom, a puka se oskliznula s ramena i pala na pod kao neki mukli duboki akord. Skomrak je stao i zaprepastio se. Rai, Ratkovi, Skomrak - tako su stajali u alfabetu i tako sada stoje tu u toj sobi, i to je jedini fakat koji moe da se pojmi. - Ko boga te molim, to nije dobro... - A to? A to? Gospodina satnika Ratkovia zbunila je ta neoekivana samaritanska scena potpuno te onako, s golom krvavom sabljom, on je stajao kao votani kip; priinilo mu se negdje duboko u nagonu da je dobro to se tako dogodilo. "Vrag ne spava! Mogao sam jo tu i krv proliti! A onda opet pisati oitovanje, nije to ugodna stvar! Nije vaan, na koncu, ovaj pas, ali ministarstvo ne voli takve incidente." - A to? - Molim te, pusti to i doi na jednu minutu van! Samo na jednu minutu! Rai nije znao zato on hoe da sprijei kapetana, i to e onda biti kad ta minuta proe, nego ga je sililo da ga povue iz toga, a

Ratkoviu se priinilo da je to sada neki izlaz i rjeenje, pa je slaboumno popustio i na udo strae i Holzera i cijele sobe izaao s Raiem u hodnik. Tako su bez rijei izali na portu u vrt i tamo ostali kod plota, i tako je izgledalo toplo sve i ljudski, pa se Raiu priinilo da e moi da objasni stvar ovom ovdje pijanom glupanu u dvije rijei. "Ipak, ive ve dvadeset godina paralelno. A ovo je slijepac tu pred njim i ne vidi ivota. Ne vidi to je to. Ta on je mali kadet, on ve petnaest godina vjeba regrute! Za njega egzistiraju samo satnije i kote. Njemu je sve to mrtvi materijal! Treba iz toga iskopati njegovo srce! Njegovo ljudsko dostojanstvo! Treba nai onu icu! Kako je samo jadan njegov ivot! Kolona lijevo! Kolona desno! Raport! Fronta! Mobilizacija! Demobilizacija! Rat! A to on ima od ivota? Kamo je on to propao? To, to, to!" I tako je Rai traio pravu rije, a to je trajalo dugo, i kia je padala, a Rai se izgubio u svojim rijeima i nije znao da se snae. Kapetanu se to priinilo savreno glupim. "to on tu stoji s jednim egzaltiranim norcom na kii. to on hoe?" - to vi hoete? Domobran Rai, to vi elite? "Taj glas! Taj grozni, brutalni, strani kapetanski glas! Vi! to vi hoete? Srce, srce! Ah, taj glas!" - Juro! Boga ti ivoga! Ma jesi li ti ovjek? Ma pojmi li ti, Juro, da je sve to to se sa svima nama zbiva velika nesrea? Juro! Katastrofalno je sve to! To je propast civilizacije, razumije li ti to? Mi smo tu ili u

puku kolu! Eto! Na ovu istu portu! I ti i ja i onaj trei ovjek tamo u lancima! Ono je Skomrak. On je bio dijete, on je bio ovjek! Mi smo ili tu na tu portu, bili smo djeca! Pa zato da budemo krvnici? Juro! Krvnici! Ti si mene jutros osramotio i pljunuo si po meni i objesio si me, a ja nisam bijesan na tebe! Ja sam ti sve oprostio! Ja te alim! I sebe alim! Mi smo svi nesretni! Oprosti! Vidi, oprosti i ti! "Kako? to on meni tu govori! On meni neto oprata? Pa sam je kriv! to je izostao bez dozvole cijelu no? Zato se micao na prijavku? to ne pozdravlja kada je mimohod? I sada neto bunca da mi jo oprata?" I jo je Rai htio neto da kae, ali je osjetio da govori u tminu. Bio je preumoran za sve. Osjetio je kako je to preteko za njegovu glavu i za njegove nerve, i nije nikako mogao da se odri na visini. Tako je sve izgledalo u njemu kao da je negdje prsnula sjajna raketa, a sad pada i gasne. Ona se plastika odnosa gubi: sve postaje mutno, i kapetan i njegovo korijenje iz koga je izrastao, i sve tendencije, sve je tako indiferentno. Tako svejedno. "A to ja mogu konano nekome neto da objasnim? Kakva je to profetska ludost? Svatko ivi svoj ivot! ta se mene sve to konano tie? Ispadam kao slinava baba!" Ali onaj elan s kojim je poeo, i sva situacija tu, ta ga je silila da govori. Logika toga da je on Ratkovia povukao van silila ga je da se izjasni. Da to sve motivira! "Kako, kako?"

Pa je poeo da govori i da objanjava. Ovo i ono. Ovako i onako. A najposlije: - Svi smo mi nesretni i treba da se toleriramo! Svi smo mi promaeni i svi smo promaili. Samljeveni smo kao izmeu dva rvnja. I tebe ganjaju isto tako kao i mene! To to ti zlatne porte nosi i ostruge, a ja bakande, to je smijena diferencija! Nas ustvari ganjaju! Svi smo mi slabo plaeni! To nisu nai interesi! Konano, drutvo, banke, kapital. Tako to. Smrt. U Smrt! Svi mi moemo da umremo za koji dan. Pa zato da sa krvavim prstima stupimo u tminu? Skomraka e isto tako jesti crvi kao i mene i tebe! Pa bi bilo glavno da poivimo tu gdje jesmo, kako najbolje znamo... "Fraze, same fraze! Kako je sve to grozno prazno to ja tu brbljam! Umoran sam! Glava me boli! A ovaj me tu gleda i ne razumije ni slova." "to ovaj glupan sada tu hoe? O nekakvom pomirenju govori? To je socijalizam, to li? O kakvom vrajem pomirenju? Gdje ja mogu da se pomirim sa Ketty? Ketty! Koja me je tako sramotno prevarila! Srea! O srei govori i o tome da smo nesretni! Da ne idemo na frontu! La donna e mobile. Darwin. Borba za opstanak. Socijalizam. Ovo je socijalist." "To bi konano bilo lijepo, ne ii na frontu! Pomiriti se! Obui dolamu, sjediti u loi i gledati Ketty pred sobom!" - Ali to vi hoete time da kaete? Ja to ne razumijem! To je glupo! To je socijalistiki bedasto. Razmete?

- To je glupo! Naravna stvar da je to glupo! I te kako glupo! Ja hou tu jednoj kabanici, jednoj oficirskoj kabanici da objasnim neto! Ostrugama! Odurno! Zar sam ja pop? Neka sve vrag nosi! Glupane prokleti! - Jeste li me razumjeli? Vi tu neto buncate, a sve nema ni repa ni glave! Vi ste drutveno smee! - Tono, gospodine kapetane! Ja sam glupan! Sve nema ni repa ni glave! Razumijem sve, gospodine kapetane! Razumijem, pokorno javljam! Tako se Rai ukoio, stao na tri koraka u pozor i udario desnom rukom po kundaku da je odjeknulo. A gospodin satnik mu je kimnuo i poao, i jo se dugo ulo kako ostruge zvone. ______________________ 1. Ve su za krstakih vojna ljude ovako vjeali, a ta praksa nije ispala odonda ni iz jednog evropskog rata. rtvi se sveu ruke krstopletom na leima, pa se tijelo posebnom uzicom digne tako da vrci nogu jedva dotiu zemlju, i da cijelo tijelo lei na unakrst sapetim rukama. To raa bolove u podlaktici i zglobovima i ti se bolovi teko podnose.

Baraka pet Be

Grof Maksimilijan A elrode, komtur Suverenog maltekog reda, postao je johaniterski chevalier de justice, u potpunoj gali sa srebrnim krstom, u svojoj etrnaestoj godini. Mjesto esnaest plemenitih i vitekih predaka na liniji svoga gospodina oca i svoje gospoe majke, visokoroene kneginje, potrebnih za rang visokog dostojanstvenika visokog Maltekog reda, grof Maksimilijan A elrode brojio je na svojoj lozi dvadeset i osam perjanica i kaciga pod kojima je ve kljuala modra krv, pa kada je veliki priorat Suverenog maltekog reda poslao kabinetskoj kancelariji Njegova Velianstva skupocjene povelje sa zlatnim peatima na visoki i najvii "Imprimatur", to bijae onda velik dogaaj kakav se rijetko zbiva na kugli zemaljskoj. Grof Maksimilijan A elrode imao je za cijeloga svoga ivota samo jednu ideju, da za svoju visoku malteku devizu - Pro Fide - povue goli ma, da se zaogrne svojom crnom pelerinom to pada u tekim naborima, i da sune u smrt, vedra i smiona ela. Kao kad je putovao prvi put u Jeruzalem, zaplakavi gorko na mramoru Santae Mariae Latinae od tuge to mu nije bila dana velika srea da tu, prije osam stotina godina, posije svoje plemenite kosti sa velikim Gottfriedom Bouillonskim, ili ako to ve ne, a ono da se barem rodio trista ljeta kasnije kada su topovi grmjeli na Rodu i na Malti. Ali ne! On je pao ovamo na globus u kukavno i glupo doba kada su plemeniti Villiers de l'Isle-Adami postali kao nekakvi socijalistiki agitatori i bune fukaru na prvoga maja, i kada je najvei vojniki dogaaj po koji manevar na kome se puca slijepo, ali i to slabo jer nekakav ministar financija i

nekakvi "blesavi" parlamenti viu da armada mnogo kota. Pfuj, ovo idiotsko doba parnih lokomotiva kad je sve sapeto inama i takozvanom socijalnom, upravo socijalistikom demokracijom, i kad se plemeniti malteki vitezovi sastaju po hotelima u halbcilindru purgarskom, a i dvoboji su zakonom ukinuti. Grof Maksimilijan A elrode tugovao je tako jalovo pune ezdeset i tri godine, kad se jednoga jutra probudio i bilo mu je kao da sanja. Predao mu lakaj depeu priorata visokog Reda da je proglaena mobilizacija i da e Suvereni malteki red, po svojoj visokoj tradiciji, zabiti stijeg u ime velike devize "Pro fide" i da e negdje vani u carskoj etapi razapeti atore i organizirati pitalsku slubu. Tako je grof Maksimilijan A elrode postao efom velikog maltekog pitala koji se sastojao od etrdeset i dvije velike drvene barake, vlastite elektrine centrale, cijele kompanije sestara Crvenog kria, i tako dalje, i tako dalje. Armade su se gibale sto kilometara na istok, pa onda dvije stotine kilometara na zapad, i onda opet na istok, od ratne sezone do sezone, i to je bio rat, i tako grof A elrode putuje sa svojim maltekim cirkusom s istoka na zapad od Stanislavova do Krakova i obratno dvije pune godine, a sada je august godine esnaeste, sunce grije etrdeset i devet Celzija i situacija je napeta i ozbiljna. pital je kompletan sa hiljadu i pol pacijentskih lubanja i sve tako izgleda da e Rus podrezati eljezniku liniju lijevo i desno i da e gospodin grof, veliki metar malteki, za dva tjedna biti u Moskvi. O podne je dola depea da je Rus doista prebacio liniju sjeverno izmeu

dvije stanice, ali neka pital stoji jer da je protuakcija u toku. To da je Rus na sjeveru podrezao liniju, to je znailo da su se svi transporti na toj liniji poeli gibati na jug, i tako je dolo, naravna stvar, do karambola (sedamdeset i dva mrtva, iks ranjenih), i do toga da su svi vozovi ostali bez provijanta , pa ranjenici viu ve peti dan bez vode i hrane ih (oh, ne smijte se, to je istina!) prominclama protiv glista, i svi su kolodvori na liniji izgubili glavu, i tako je grof A elrode morao da primi k sebi, povrh kompleta, jo pet stotina pacijenata. Bio je ba toga dana najvrui dan cijeloga ljeta, pa je sunce formalno zdrobilo svojom ognjenom masom zemlju, i tako je izgledalo kao da je netko na drvene bijele barake bacio gorui mlinski kamen da se sve zapalilo. Savijale se daske i pucale od sue, pa se kre sa stijena lupio kao koa staraka, i slak zeleni i tulipani po dekorativnim rondoima, sve je to venulo, trulo, gnjilo i zgaeno. U grupi od novih pet stotina ranjenika, koje je grof A elrode morao da primi povrh kompleta, leao je i Vidovi, student, a plua su mu bila prostrijeljena, pa je krvario. Doista, nigdje ovjek ne moe da se tako zablati kao na fronti, ali kad su Vidovia unijeli u veliku parnu kupaonicu, onako musava kao to su prljavi pacijenti iz transporta ranjenika marvinskih vagona mjeseca augusta, on je jo mogao da se gadi. I da ovako jadnu nervoznu figuru, kao to je Vidovi, unesete iz izvjesne relativne evropske ivotne forme u onu kupaonicu, vrlo je vjerojatno da bi ovakav jedan Vidovi pao u greve i poeo da bljuje.

Ali poslije svega to se s njime dogodilo juer i danas, poslije onog poara prole noi na kolodvoru kad su eksplodirale kante s benzinom jedna za drugom, pa poslije onih promincla protiv glista, kad je hiljadu dvije stotine grla vikalo za vodom, a vode nije bilo, pa poslije onog svinjskog vagona, Vidovi se u pari kupaonice nije izbljuvao, ali mu se sve ipak gadilo. U betoniranom bazenu bukala je smrdljiva uta voda, pjenila se sivozelena sapunica i plivali krvavi zavoji i vata. Gnojna vata. Pui se voda i smrdi po blatu i po ilovai, pljute parni tuevi, a u gustoj pari vide se crne sjene to tre amo-tamo u magli, i sva su lica ljudska nateena i krvava, i dinamo negdje zvrnda, i podne je u kolovozu. Tu umire pod tuem na staklenom stolu jedan ovjek, tamo drugi jaue, ventilatori zuje kao insekti nevidljivi, a Rusi u kaki rubaama nose novi ranjeniki materijal kao vree, i sestre i ranjenici i doktori, svi viu, svi tre, svi su izgubili glave. Vidovia su okupali u blatnom i krvavom paklu i unijeli ga u baraku "Pet Be" koja je izgledala kao utroba velikog lepa. S okrutnom protestantskom pedanterijom precizno sortirano stajalo je tamo ezdeset postelja, na svakoj po jedno tijelo, a nad svakim tijelom etiketa, da se zna kako s tim tijelom stoji. lep je razdijeljen u tri grupe. Prva grupa, polomljene kosti. (Kosti stre kao iveri. Ljudi lee bez glasa po danu. Samo kad je no, javljaju se ranjenici, golgotski i iza glasa.) Druga grupa, amputirani. (Ruka ili noga, ili ruka i noga. Rane se ne povezuju, nego se pod tilovima sue kao suhomesnata

roba.) Trea grupa, do ulaza lijevo, grupa "cuvaksa ". Taj cuvaks samo je na proputovanju kroz Pet Be. On putuje iz kupaonice u mrtvanicu. I kad netko bude smjeten u treu grupu, onda ve baraka Pet Be znade kakva je stvar, novi kandidat smrti, cuvaks! Kada su ranjenog Vidovia unijeli u baraku i polegli na broj osam, onda je jedan Madar, ljudeskara iz grupe "broj jedan" (polomljene kosti), prezirno otpljucnuo i nainio prstom krst u zraku: - No ht, Istenem ! Ovoga su mogli direktno prenijeti u mrtvanicu. Szerbusz! - Doao je novi broj osam! Djeco! - Broj osam! Broj osam! Razlio se glas barakom i mnoga se glava digla da vidi novi broj osam. "Istina je! Sve je njih ivot temeljito izmrcvario i raskrvario! Ali, prije svega, ako ovjek i nema noge, on ipak nije broj osam! On je broj dvadeset i jedan! Ili broj petnaest!" "Nemam ruke! Da! I kost mi je polomljena! Da! Ali ivim! Gospode Boe! Jo uvijek ivim! Pa kad sutra Rusi unesu crni lijes i strpaju u nj novi broj osam, ja u lijepo napuniti svoju lulu i gledati muhe gdje se lijepe na elatini, i piti mlijeko! Ipak je to ivot! Nije to sudbina broja osam!" Ve etiri dana redom mijenja se broj osam! Jo su ujutro ruski robovi iznijeli jednoga svoga ruskog kolegu. Imao je razderana crijeva i vikao je dva dana i dvije noi. Prije Rusa bio je tu neki dobri Beanin, a sad je doao Vidovi.

Na broju sedam, lijevo od Vidovia, lei Mongol, Sibirjak, s tanetom u glavi, i ve trei dan vie u agoniji. Neto vie, neke otre samoglasnike, ali to nitko ne razumije, i svi misle da je ve gotov, kad on uvijek iznova poinje da se baca i lomi, pa mu kroz povez na glavi probija trak crvene gorue krvi. Na broju devet, desno, umire mladi pan Slovak sa prostrijeljenim grkljanom. Prerezan mu je dunik i on die na staklenu kanilu, pa se jasno uje kako u cjevici grgolje sline pjenave, gnoj i sukrvica. I tako se baraka Pet Be poela kladiti na Vidovievu glavu da ne e do jutra. - Znadem ja naega doktora. Kad on ne e odmah pod no, onda je amen! - Nije istina! Ne bi ga putao do sutra da je tako! Mlad je jo! - Onaj "bai" iz Bea ve je riu jeo i smijao se. A mi smo odmah ili pod no. - No, dakle, to? Vrijedi flaa crne? Do jutra? - Vrijedi! Flaa crne!

I tako je pala kolovoska no. Zapalile se velike zvijezde, krupne i blistave, a silan modri svod poklopio je kao kristalna zdjela cijelu uvalu s A elrodovim maltekim pitalom, pa se hiljade i hiljade tona usijanih plinova naleglo na baraku Pet Be, i nigdje ni lahora da bi samo za tren zatitrao. Muhe su sad zaspale u baraki i vie ne zuje, a tamo negdje u sredini te

perverzne lae, krcate ljudskim mesom, tamo gori zelena svjetiljka i sve pliva u polutmini. Tmina, tmina, polutmina, i bol, neizreciva bol, koja se po danu pritajila, a sada die na sve pore i odbija sa svakim kucajem srca. Sad se osjea svaka treskica i najsitnije prepiljene kosti, sada trese nervima potres i baca iz dubljine ovjeka glasove kao vulkan lavu. Stie ovjek zube, cvokoe u znoju, pjeni se i grize jezik i usne, kad se odjednom cijela donja eljust nekud istegne, i lice se iskrevelji u grimasu ivinsku, i glas vie iz dna utrobe kao iz rupe studenca. - Mamma mia, mamma mia! vapi netko talijanski u dnu. - Gospodi, Gospodi, Gospodi! stenje Rus s tanetom u crijevima, onda opet mir, zeleni mir, polutmina. Od gubitka krvi iscrpen, spavao je Vidovi cijelo poslijepodne, a sad se probudio i ne zna gdje je i to se to dogodilo, i kako je pao amo. uje ljudske glasove gdje stenju, i ono vrenje u njegovim ranama nekud se smirilo, i ar kao da se pogasio, te je izmueni Vidovi naao na jastuku jedva jedvice jedno kao hladnije mjesto. Lijepe mu se opet zapeene vjee, i nalijeva se na njih gluha i teka tiina, i ea se nekud ishlapljuje, i baraka ve poinje da se rastapa i rasplinjuje u ugodnoj crnini, kad opet barakom prodre ivinski pokli utjelovljenog bola, te taj glas odjednom razbija cijelu zgradu sna tako muno sazdanog negdje na hladnijem rubu jastuka, i sve se rui u jedan jedini tren. I tako to ide cijelu no uvijek iznova.

"Oh! Samo pet minuta! Samo minutu sna!" Ve mora da je no duboka jer se jasna svjetlost nalijeva kroz zelene tilove. Vani viu strae, a slak, to se penje po pagi, kao da podrhtava na jutarnjem vjetriu. Krue leptirii oko none svjetiljke i lepeu krilima. "Koliko je sati?" Nema vremena! Nema niega! Samo bol. - Mamma mia! Mamma mia! Gospodi! Gospodi! "Ah, da mi je usnuti samo na minutu! Samo na sekundu!" - Gospodi!

Drugog jutra situacija poela se ozbiljno mijenjati. Rus je rano u zoru prodro na jugu i podrezao tako posljednju carsku i kraljevsku eljezniku vezu, te se poeli vraati vozovi, i bila je izdana zapovijed mainistima, pa su lokomotive letjele u zrak kao igrake. Sve se nasukalo. Artiljerija, ranjenici, magazini, velike divizijske pei sa aavim dimnjacima, pontoni, konji, potop; samo su muklo grmjele detonacije razorenih lokomotiva. I cijelo su jutro marirale trupe, pa su pacijenti maltekog pitala iz A i Ce i De baraka (lako ranjeni, to ne putuju na nosiljkama, nego se gibaju sami) veselo gledali kroz bodljikavu icu van u uas, gdje je "rikcug ", i gdje e danas ljudi padati po cestama od sunanice, a njima je, eto, gle, ipak kako-tako dobro. Stoje tu, pod Crvenim kriem, i ne e ih nikud ganjati, a ako doe Rus, i opet e ih transportirati nekamo daleko, u ruske bolnice i

logore, i tamo ne e biti rata, i ostat e ivi i rat e se tako, po svoj prilici, za njih jo jutros svriti. A to da se taj rat to prije svri, to je jedina ideja u glavama ranjenika. Grof Maksimilijan A elrode, ef maltekog pitala, otpremio je otmjeni enski personal (dvije-tri barunice i jednu generalicu) automobilima, a sam je odluio da ostane sa svojom maltekom zastavom tu u opasnosti do posljednjeg. Zvonilo je zvono na mrtvanici, a grof A elrode u svojoj crnoj odori s maltekim krstom hodao je kao i svako jutro po barakama i gledao ute gole leine to su ih Rusi nosili u lijesovima; a Rusi nose mrtvace i jo pozdravljaju grofa i skidaju pred njim kapu do zemlje. "Ne bi ovjek rekao koliko je toga u posljednjih dvanaest sati u cijelom pitalu popustilo." "Jest! Istina je! Juer je bio neobino nervozan dan. Usijalo je sunce prokleto sve mozgove, a alarmantne vijesti, i depee, i minirane lokomotive, sve je to djelovalo na "timung"! Pa onaj novi transport koji je posve poremetio kuni red pitala , i po kuhinjama i po ambulatorijima. Da! I taj transport! Ali danas kad prolaze vani ete, i kad se sve to vidi kao na ahovskoj tabli, kad se vidi kako padaju figure, danas sve vie pada u oi i sve izgleda destruktivnije. Gdje bi se onaj kapral sanitetski bio usudio, jo juer u to doba, da pred ekselencijom pije konjak iz velike boce? A, eto, on je primijetio da dolazi grof, pa ipak je pio mirno dalje, kao da ga se sve to nita ne tie. A to se gotovo svi pacijenti tako podrugljivo kese? A to to Rusi

pjevaju? (To ruski robovi pjevaju kod slube svoje u baraki, jer je danas pravoslavni blagdan.) Eto! Danas nitko ne polijeva rondoe, mada je to naroito naglaeno u pitalskoj zapovijedi! I nigdje nema nikoga! I on je potpuno osamljen u ovoj rulji!" Stoji tako grof sam kao sjena, i sav je potresen te ne osjea u sebi energije da postavi stvari onamo kamo spadaju, i ne zna to bi. Spoj s Oberkomandom ne moe dobiti, ne zna dispozicije, a divizijski generalitet projurio je u automobilima prije nekoliko minuta i nije se zaustavio! Pa je grof sazvao u svoju baraku efove odjeljenja na vijeanje da se stvori odluka to da se radi. Jedni su bili za to da pedeset procenata personala ostane, a drugih pedeset procenata da ide; drugi opet nisu bili za to, a trei nisu bili ni za jedno ni za drugo nego za neto tree, i to je natezanje tako dugo trajalo dok konano nije zakljueno nita, "do daljnjega". To "daljnje" je, meutim, nastupilo ve oko pet sati poslije podne, kada je postalo nedvoumno jasno da e pital tu istu no po svoj prilici ostati izmeu linija; jer Rusi, kako izgleda, na ovom dijelu fronte ne dre kontakt s naim trupama. I ako zasnivani protuudar velikog stila, koji je ve prije etrdeset i osam sati najavljen, ne uspije (a to je vrlo vjerojatno), onda e sutra u to doba o maltekom pitalu stvarati odluku po svoj prilici sanitetski referent koje ruske divizije. Tako je onda ipak zakljueno da e se grof A elrode sa kirurzima i najskupocjenijim materijalom i sa pedeset procenata personala povui za ovu no na jedan majur, kojih petnaest kilometara zapadno, da se

tamo stavi u kontakt s kojom veom grupom i da se pismeno potui to su njega i njegov pital zaboravili; kao da je on igla, a nije igla, nego malteki pital sa hiljadu i pet stotina ranjenih glava. Posljednje su infanterijske vee formacije pasirale , i topovi se uli izbliza. Onda su pacijenti ve rastrgali ogradu od bodljikavih ica i sjedili po grabama ceste i razgovarali s ljudima, to dolaze iz bitke, o "Njemu". A "On", to je Brusilov. "On", to je Rus. - Gdje je "On"? Je li "On" tu? ta radi "On"? Kad e "On"? "On" je bogme na putu. "On" se ne e zaustaviti do Bea. "On" ide. A trupe su bile umorne i edne, i svatko je govorio drugo, i nije se znalo nita, ali "On" svakako dolazi. Palo je vee i reflektori su poeli da mau po nebu, i topovi su grmjeli daleko, i posljednje su ete prole, a "Njega" nije bilo. "On" je stao iz nepoznatih razloga i tako udno, kao da se zaustavio dah, tako je stao i stoji. Pred pitalom na tri kilometra tekla je u vrbinju blatna razlivena voda, i tamo su gorjeli mostovi, i to se jasno vidjelo, a prijeko na drugoj obali, tamo je bio mir, i kao da nije bilo nikoga. U to tajanstveno vrijeme kada se nije znalo nita, ni gdje je "On" ni to radi "On", osjetio je cijeli malteki pital da visi u zraku izmeu Bea i Moskve, i da je vrlo vjerojatno da je blie Moskvi nego Beu - pa je netko bio duhovit i ukrao iz magazina prvu bocu konjaka, jer tko zna to e biti sutra? Ruski intendanti jo su pedantniji od austrijskih.

Bilo je u magazinu i konjaka i burgundera crnog i madarskih vina vilanjskih i ampanjca, i jedan sat zatim cijeli je malteki pital bio pijan do grla, i vino je samo teklo po barakama, i razbijale se pune pivske flae, jer tko e da pije pivo! Ruski robovi, omamljeni svijetlom iluzijom da e sad, sutra ve, u svoje derevnje na Ural, na Volgu, poeli su da pleu preko sviju baraka, a kad je neki madarski doktor pucao iz revolvera za verterima i htio da svlada alkohol barutom, nastala je cijela mala bitka i pukaranje, te se taj madarski doktor pobijeen povukao pred elementom i nestalo ga sa sestrama bolniarkama u tmini. Dvije su vabice, sestru Fridu i sestru Marijanu (kojoj je zarunik pao kod Verduna i koja je uvijek itala Ullsteina) uhvatili jo u njihovim sobama i silovali ih, a poslije toga puklo je sve, i gomila je poela da pije slobodu sve silnije i sve dublje, pa se napila te iluzije do ludila, i sve je postalo kao pijani san. Svaku raketu, to se od minute na minutu dizala s druge strane iz uma, pozdravljali su ti pijani ranjenici, u kouljama, sa flaama u ruci, ijujukanjem divljakim i zvidanjem, i sve je izgubilo glavu, kao na pukim zabavama. U baraku Pet Be nosili su onim ranjenim bokcima vino na kafove, i one polomljene kosti, i one odrezane noge to se sue pod tilom kao suhomesnata roba, sve se to bogme napilo, pa su na Vidovievoj postelji neki Madari zaigrali "ajnc". - Banka, resto! Resto, banka, tako padaju povici, i mijeaju se karte, i pije se, i sva lica izgledaju kao maske kineskih pirata, izobliena i

nacerena, naikana krnjim zubima, pa se kese: "Resto, ajnc!" Neki se avo popeo na tavan barake i poeo da plee po tavanu i samo se buka lupi, i tako je izgledalo kao da e se proderati tavan i da e sve nekamo propasti. A iz Ce-barake uje se harmonika i okarina i gusle, tamo su Sremci, pa se sve ori od pjesme: "I mama i tata", pa obijesni i razuzdani skerco titra i dobro se uje ovamo na Pet Be, gdje lei proreetani oajnik Vidovi, i samo mu jedna misao kopa po glavi: "Hoe li me operirati? Da su mi danas izvadili van ovo sve, ne bih krvario! Gdje su? Zato me ne operiraju? to se to dogaa?" - Resto! Ajnc! Resto! Banka! - Mert arrl n nem tehetek , hogy nagyon nagyon szeretlek, taralala lalalala, pjeva netko od amputiranih petanski kuplet, pa je pokrovac od organtina za nogu amputiranu metnuo na glavu kao eir i koketno se klanja lijevo i desno. A jedan Talijan pjeva iredentu, jei njegov tenor uvstveno - "amor, amor, amor"! Pjeva se, pije, razlijeva se rakija, pa se svrabljivci poeli da ganjaju metlama kroz barake, i viu, i sve rei kao menaerija, i tako izgleda da e se sve te barake, kao ranjene musave kokoi orave, skupiti pa poeti poskakivati na jednoj jedinoj odrezanoj i povezanoj nozi amo-tamo po taktu topovske glazbe to grmi od eljeznike stanice sve silnije, sve glasnije. "Hnde waschen vor dem Essen Nach dem Stuhlgang nicht vergessen"

poeli su Tirolci jodlati u koru, sa cedulja to u takozvana tri dravna jezika vise po pitalima. Madari se ne daju, pa pjevaju i oni svoj madarski stih iza toga: "Egyl, igyl de mindig elbb mosdjl", a trei stih: "Peri ruke svagda prije jela peri poslije ispranjenja tijela", taj trei stih, u hrvatskoj domobrantini, ne pjeva nitko, njemu se samo rugaju kao neem afrikanskom. Kratkovidni jedan tajerski "kajzerjeger " (kome lupe naoara poveavaju oi, pa su mu se zelene izbuljile kao staklene pekule), taj kajzerjeger hoe da pukne od smijeha. U njemu kaalj kipi i hripi, sav se zarumenio i jo e se zadaviti te lomi jezik i htio bi da proita tu slavnu hrvatsku pjesmu: "Peri ruke svagda prije jela, peri poslije ispranjenja tijela." - Haha! Ist da aber wirklich dumm! Ist das dumm dieses "peri"! Was ist das, du, dieses - peri?

- Vazistas! Vazistas! Bedak zalupani. Niks! Niks! Daj mu ti reci, tef, kaj pita! Ti si bil v Gracu! Kum! Kum! naps! I piju i kese se, navlae, pjevaju, urliu: Babilon veliki! Netko je nauio u logoru za talijanske zarobljenike: "Porca Madonna, io parlo italiano!" pa to sad vie Talijanima i mae im rukom. "Porca Madonna, porca, porca, porca", a netko se ruga Rumunjima jednim

citatom iz tifoidnog epidemi-pitala: - Nueste permis aipi per podele! Haha! i rumunjei ! - Brao draga! Molim vas! Mir! Mene boli! Mene strano boli, vie Vidovi, ali mu se glas gubi, i on samo hropti, i krv mu navire na zube. - Te! Mi az? Boli? Mindig ez a boli? Mi az boli? - To je, kada te boli, moj dragi, tumai jedan nastrijeljeni Bunjevac Madaru. - Znade, kada si ranjen, onda boli! Ili si se udario! I onda boli! - Micsoda ? Dario? Boli? Haha! Boli! Boli! - I mama i tata... A topovi sve jai, kao da netko drva cijepa pod barakom.

Onaj, jo prije etrdeset i osam sati najavljeni protuudar velikoga stila doista je uspio, i Rusi su u zoru bili baeni u jednom zamahu daleko natrag, zahvatom sa obaju krila. Bilo je zarobljeno oko petnaest pjeakih bataljona i nekoliko baterija, pa je grof Maksimilijan A elrode u pratnji barunice Lichtenstein ve u pola deset stigao autom u pital. Prije svega, bila je velika istraga zbog silovanja vabica (koje su spolno upotrijebili Madari), oko pol jedan sedam je Rusa ustrijeljeno, a sami su sebi prije toga iskopali grob, i oko trista pedeset vindlera (trahomaa, svrabljivaca, spolno bolesnih, trajfusa laganijih, pa sve interne barake A 2, 3, 4, 5, osim temperatura iznad 38C) bilo je

baeno u borbu, i ve u pol jedanaest u pitalu je opet zavladao trijezni johaniterski malteki red. Da bi uspostavio autoritet carske zastave i discipline koji je te noi izgledao tako kompromitiran, zapovjedio je grof A elrode pitalu da se ova velika pobjeda od prole noi proslavi bakljadom i mimohodom . Svi e pacijenti (bez razlike) defilirati pred crno-utim stijegom, a oni koji lee, njih e nositi Rusi na nosiljkama, ali defilirat e svi. Tako je i bilo. Sve se barake svrstale u ete i svatko je dobio u ruke gorui lampion, a povorku je predvodio jedan provijant-oficir koji nikad u svom ivotu nije sjedio na konju, ali zvecka ostrugama i kao reiser svrstava gomilu. Skupila se povorka od nekoliko stotina glava u sivim rubaama krvavim, i svatko dri u ruci zeleni ili crveni lampion, pa se na pepeljastomodroj tekuini sutona sve jake boje pale plastino, i sve izgleda kao sablasna vizija. Ide povorka. Unuci mrtvaca to su pali na bekim barikadama, etrdesetosme, djeca Garibaldijevih stjegonoa, husiti, boji bojovnici, Jelaievi graniari, madarski Kossuthovi honvdi, svi sakati, epavi, iznakaeni, povezani, amputirani, na takama, kolicima, nosiljkama, guraju se, nose i turaju, a tamo stoji velika crno-uta zastava, i pod njom grof A elrode u crnini s maltekim krstom, a za njim sestre bolniarke sa crvenim krstovima i doktori, i svi pjevaju u koru: "Gott, erhalte! " Ljudi stupaju tiho, pognute glave, kao postieni, jo mamurni od

prole noi, i nose ute lampione kao votanice na sprovodu, a jedan se hornist popeo na krov od barake pa intonira "general de ar ". Kad su Vidovia donijeli s toga sramotnog mimohoda natrag u baraku Pet Be, plamtio je u visokoj vruici. Sve se okrenulo na zlo jo prole noi, a i cijela baraka, razigrana alkoholom, sad osjea rane u visokoj potenciji. Sibirjak na broju sedam napio se prolu no i ujutro je ve bio mrtav, te su ga tek poslijepodne iznijeli iz barake, i sve je strano vonjalo, jer se ona obilata krv upalila. Slovak s kanilom na broju devet mui se jo uvijek, i uje se kako die. A jedan Rus vie strano negdje dolje, tamo meu Madarima. Htio je noas da plee, a sad vie kao lud. - Az atya r istennt , ennek a Ruszkinak! Ruszki! - Ku! Ti Ruski! to se dere? - I mene boli, pa utim! - Ja hou da spavam! Mater vam prokletu! - Ruski ku! - Psst! Mir! Psst! Psst! Lei Vidovi i slua baraku kako se svaa i osjea konac. "emu sam se ja zapravo rodio, i koju je to svrhu imalo? Roditi se u ovako blesavoj "Gassenhauer-civilizaciji ", gdje nema ni alosti i gdje je sve opereta. Kako je sramotna moja smrt! Kako je duboko sramotna! Ja sam htio da doivim i da poivim! A to se dogodilo? pital i sami pital! Koja fraza kugle zemaljske moe da otkrije smisao ovoga pitala? Sami pitali! Ja ve sada dvije godine putujem

kroz same pitale. Dekorativni gradski pital s gospodskim kurvama! Samostani gdje umiru tuberkulozni! trcaju ih serumom, a nitko ne vjeruje u taj serum. Barake! Ovakve prljave, smrdljive, uljive drvene barake! Ah, kako je sve to alosno i gadno!" I od potrebe za nekom akcijom, da se trgne, da skoi, da jurne, da povie iz svega glasa, htio je Vidovi da se uspravi, ali nije mogao. Priteglo ga je. Bol je nadvladala uzbunu njegovih ivaca, i on se izgubio u maglama i poeo glasno da stenje. - Pst! Pst! buni se baraka i psie iz tmine. A bol je poela sve jae arafiti po bezbrojnim krvavim i razderanim udima, razbacanim po cijeloj baraci Pet Be. Bol je poela zauzimati vrhunaravne forme i ljudi su poeli zazivati Boga. Sam Gospodin Bog dozivao se kao posljednja instancija, kao to se i na dvorsku kancelariju piu molbenice kad je sve drugo zatajilo. Zazvao je neki Madar svoga Itena! Da mu pomogne! Da doe taj Iten u velikim ikokim gaama, pa da ispije dvije-tri flae bikovlje krvi crvene, pa da zasvira neki avo u gusle, i da se ve jednom umre ili uskrsne. Ovako to dalje ne moe ii! - Gospodi, Gospodi! Gospodi! vie Rus proziran i blijed kao bizantinska ikona, i moli se ruskom Gospodinu Bogu u boljarskoj bundi, to sjedi na zlatnom prijestolju u Kremlju gradu, i vie ruski ovjek, vie da mu se glas uje sve do Majice Moskve, tako vie, i sklapa ruke, i plae kao novoroene: Gospodi! Gospodi!

Pa se trgnuo Vidovi, i tako mu se priinilo kao da je doao Iten k Madaru i da je sjeo na njegovu postelju i da ga napaja iz uture, te Madar pije sve jae i pije i ciliu gusle, ah, dobro je to piti iz neije ruke uz cilik gusala! Dobro je to! Od toga se spava! I ruski Gospodin carski Bog, i on hoda kroz baraku u svojoj bogatoj pratnji, i plamte ikone i zvona zvone Svete Majice i onaj stari Gospodin u bijeloj bradi i svilenoj bundi, on kopa po ruskim crijevima i vadi ruskom elovjeku ono krvavo tane i lake je, ah, lake je, hvala ti, Gospodine, lake je! "Gle! Svatko od njih imade svoga Boga! Svatko od njih imade svoga Boga!" "I onaj Fijumanac ("Mamma mia! Mamma mia!") i on imade svoje kardinale i pape i rimske zastave, i Rus i Madar, i oni imadu svoju gospodu Bogove, a koga imam ja? I mene boli! I ja sam nastrijeljen ba kao i oni! A ja nemam nikoga!" I tako je zaboljelo Vidovia da je dignuo ruke i ispruio ih za nekim, i ruke su mu ostale u zraku, i on je osjetio stranu prazninu, i steglo ga je u grlu, i zaplakao je glasno. "Oh, da! Ja sam vidio pred naim krmama visiti Kristua! Ono je bio pravi hrvatski Kristu, i sva su mu trideset i tri rebra bila prelomljena, i sise prorupljene, i krvario je na bezbroj rana! A ja nisam nikad vjerovao u njega! Onakav drveni Kristu na blatnoj cesti kojom se cijedi gnojnica, kraj koga ne prolazi nijedna pijanica, a da ga ne bi proklela, onakav drveni hrvatski Bog, gol, bijedan, kome fali lijeva

noga, oh, Bog sa soldakom kapom, on, on - njemu da se pomolim da mi pomogne..."

"Lieb' Vaterland, magst ruhig sein, - Wir wollen alle Mtter sein Treu steht und fest die Wacht am Rhein."

"ta je? Zar sam ja poludio? Kome se ja to molim? Boli me! Ja se molim! Kakvi su to glasovi?" Izvana, kroz zeleni organtin nad Vidovievom glavom, sipala se uta svjetlost i uli se enski glasovi u molu gdje tiho prebiru stihove. I ulo se kako zvei kristal aa! Tiho zvoni, i glasovi tihi ali jasni: "Lieb' Vaterland, magst ruhig sein..." Tik uz baraku Pet Be bila je sjenica, i u njoj su redovito veerali doktori i templarske dame od Crvenog kria. A veeras prisustvovao je toj sveanoj veeri iznimno grof A elrode da proslavi s personalom pobjedu. Razigran velianstvenim dogaajem pobjede, kad je ve izgledalo da je kocka pala krivo, a onda se ipak sve tako divno okrenulo, i uljuljan patriotskom melodijom svojih germanskih gospoa, spremnih da zanesu u interesu rata i ratovanja, grof Maksimilijan A elrode, komtur Maltekog reda, ustao je i dignuo au da nazdravi pobjedi. Govorio je zanosno o pobjedama Njegova Velianstva, uz koje se vije i malteki stijeg, neporaen i suveren.

- Moje dame! Luogotenente Fra Giovanni Battista Ceschi a Santa Croce, koji je svojim roenim oima doivio napad jakobinaca na ovaj na sveti malteki krst, koji ja imam ast da tu reprezentiram, taj plemeniti vitez zapisao je u svoju kroniku, moje dame: kad e Njegovo Boanstvo nad pogaenim suncem dijeliti dobro od zla, da e u sjeni bojoj kao garda stajati crne malteke pelerine... Vidovi je uo zveket aa u sjenici i prepoznao glas grofa komandanta i sjetio se njegove maske veeras na bakljadi i mimohodu. "Ja sam poludio! Ja sam ve htio da se molim! Oh! A to ovi vani pjevaju! Doista! Slave pobjedu! I taj malteki vitez govori..." - to je to s brojem devet? On je istrgnuo kanilu iz grla! On krvari! Sestra! - Pst! Pst! - Ali broj devet krvari! Sestra! - Nikoga nema nigdje! Gdje je sestra? Broj devet... Vani u sjenici, na drugoj strani okreene daske, zvonile su ae, a tu je broj devet u agoniji istrgnuo kanilu, i potekla je krv. Disao je broj devet teko, hroptao je, kao to hrope zaklano prase, a onda sve tie i tie... Vidovi je htio da vie, ali nije mogao do glasa. Jasno mu je bilo da bi trebalo broju devet da se zapali svijea. - Svijeu bi trebalo zapaliti! Za pokoj due bi mu bilo! - Samo to je ponavljao neprestano, a oi su mu se prikovale o lokvu crne krvi broja

devet. I iz sve je snage htio da zaurla, ali to je u njemu tek pitalo kao u reetu. - Ku! Majku ti boju! - Az apd istennt! Csnd!

- Ku! "Umro je broj devet! Umro je broj devet! A ovi kavaliri vani pjevaju i kucaju se aama! Fra Giovanni Battista a Santa Croce! Da ga vidim! Da ga vidim Kavalira s Malte..." I u zanosu posljednjeg napora koji je bio zapravo ve samrtni gr, ustao je Vidovi kao sablast i razderao organtin nad svojom glavom! Tamo je bio svijetli kvadrat i u svijetlozelenom osvjetljenju meu liem sjenice vidjele se bijele dame s crvenim krievima, polupijane, nasmijane, glasne, budue majke buduih krvoloka. - Pfuj, htio je da povie Vidovi, i jo mu je sinula svijetla misao da bi trebalo da baci na onaj bijeli stolnjak svoju porculansku posudu s blatom i da sve zaprlja - da zaprlja, da ostane na onom bijelom stolnjaku velika strana mrlja, i svi da zaviu: - Mrlja, mrlja. U realizaciji te svoje posljednje jadne zamisli Vidovi se sagnuo za svojom zdjelom, i osjetio je jo u padu kako mu ruke glibe u stranu materiju - pa se sve utopilo u krvi to je potekla bujicom...

Domobran Jambrek

Jambrek je doao k bataljonu pijan sa cijelom ruljom regruta, i kia je padala; a deki su okieni trobojkama ili zagrljeni kao falanga posred ceste, preko cijeloga grada, te je sve izgledalo kao pir i pobjeda, a mokri kiobrani na asfaltu i fijakeri, sve to kao da se uklanjalo lijevo i desno pred ovom veselom zagorskom falangom, to ide k bataljonu i pjeva. - Ku! Mater vam pijanu zagorsku! Ku! Zapri taj tvoj gubec smrdljivi! - Bute vi, bute vi vre dreali! ekajte! Mater vam regrutsku! Tako su ih doekali unteroficiri na bataljonu, i bilo je u podoficirskom glasu toliko sarkastine, upravo mesarske zlobe, s kojom se na klaonicama govedo bije po njuci kad bei. I tako su ih nagurali stotinu u jednu malenu sobu prizemno, gdje je sve bilo obijeno reetkama, a stakla siva, prljava, da se van nije vidjelo nita. Tamo su do stropa stajale naslagane smrdljive slamnjae, i toliko je bilo slamnjaa i regruta da lei nije mogao nitko. Bljuvali su pijanci i bulaznili prostote i svinjarije, a jedan padaviavac sruio se i poeo da bije nogama oko sebe sav zapjenjen. To je djelovalo na nekoga drugog padaviavca, te se i taj stropotao i poeo da se grize do krvi, i dugo su tako ekali, i ve je bilo kasno poslijepodne, kad su ih izgurali na hodnik, gdje ih je brico oiao do koe, stojeke, kao robijae.

Onda su ih natjerali u magazin i dali im smrdljive stare, krvave i prnjave bluze (to je bila uniforma), i tako je Jambrek postao domobran. Kia je padala, a flautisti su u jednoj sobi u prvom katu prebirali "Meistersingere". Dolje na rajonu, na neugodnoj praznini, koja izgleda kao stratite, tamo na kii "vjeali" su domobrana hodne satnije Ignaca Sovca, koji je "natrag uio" jednog kaplara. Regruti onda jo nisu znali to je disciplina, i taj je "sluaj Sovec" dobro doao podoficirima da regrutima zorno pokau to je zapravo disciplina i kako je to s tom disciplinom. - Eto! Taj je domobran "natrag uio" gospodina desetnika! Sad bi ga mogli predati vojnom sudu! Svezati ga i predati vojnom sudu, i tamo bi ga ustrijelili kao psa! Ali gospodin satnik to ne e! Gospodin satnik je dobar ovjek! Neka poivi, svinja! Neka se popravi! Ima prilike da sve polie! - To je "egzemplarni" primjer, taj domobran! Poglete si ga dobro, momci! - I tako regruti, koji jo nemaju pojma o svemu tome te ne znaju ni to to je satnija, a to disciplina, stoje u oporu prestraeni i promatraju Ignaca Sovca kako visi na kestenu. A Ignac Sovec visi kao poderan kaput i ruke su mu pomodrele, i onesvijestio se ve dva puta, ali ga uvijek iznova polijevaju vodom da doe k sebi. Savilo se tijelo domobrana Sovca od muke, i on roke kao prase, a na nosnice mu isplazila dva uta pua, i oi natekle kao pogaenoj abi.

I tako su te "momke" natjerali kao marvu i pali na domobrane sa sviju strana, pa e sada poeti da krote te zagorske svinje i lupae, mrcine i kumeke , mateke i bolvane i ujee . - uje, ti! - uje, ti mrcina! Vrag ti oca i mater! Udri da sve puca! Te kornje nisu tvoje! To je erarska koa, te dal i stvoril! - uje, ti! Lopov prokleti! Opet simuljera ! - uje, ti! Gad leni! Amo au vode! - uje, ti! Oisti mi cipele! Jer bu lizal z gubicom tvojom zagorskom blato na potplatu e mi ne oisti pice! - uje, ti! Tat Kristuov! Daj potegni taj tvoj meh! Gae nutra, prsa van! Si razmel, bolvane boji? Desetnici izlaze i ulaze i udaraju vratima autoritativno, a ljudi se plaho nagurali i posjedali na svoje crne sanduke te vade pogae, sir, meso (ve kako koji kmet moe), i ute i ue prestraeni. Tako izgleda na dnu tree klase prekooceanskih giganata, kada se en gros lifruje zagorska kmetska roba za paklene talionice i rudnike tamo prijeko na drugoj obali u slobodnoj USA, a cijela ta domobranska klasa izgleda kao da je u jednoj stranoj kajiti udne, austrijske lae smrti, te sve putuje polagano u brodolom. Matematski sigurno. U kutu, u polusjeni, pijucka gospodin vodnik Repi regrutsku rakiju pa govori o krai i o tome kako svakome tatu, koga kod domobranstva ulove, avle pod nokte zabijaju i potkivaju ga bosoga da sve brizga krv, jer je to soldaka pravica.

- Ne kradi, kad ti ja velim, mater ti zagorsku! Jer zna da te vlovim! Kaj misli da te ne vlovim? Ja sam vodnik! Tvoj gospodin Bog vodnik! Jesi me razmel? - Pa ak si ti tat domobranski, onda sem ja tvoj vodniki obertat! Je l' to razme, ti osel regrutski! - Ja sem po rangu, bumo rekli, vii od tebe, i moj rang vidi rez tvoj rang! Ja vidim rez tebe, jer ja sam Gospon, a ti si kmet! Ja vidim re tvoja reva! Pa ak fkradne, ja odmah se vidim i se znam! I gde si fkral i kak si fkral, razme? I ne bu ti meni ni skril! Razme? Pa ak ti banku fkradne, pa si morda jo i tatsko seuilie zvril, kaj ti morda misli da ja to nis zvril? Ak ti banku fkradne i petu si odbije, pa petu opet nazaj zabije z bankom skup, kaj misli da sam ja tak bedast da ja tu kakbirekli mudroliju ne znam? - Hoho! - Ku i komete, mulci! Ak' si ti rabic , onda sem ja oberrabic! Ja sem navek ober tebe! Vidim ja se! I znam se! I zato ti meni se, kaj javla, po-kor-no javla! Razme: po-kor-no? Tako pije vodnik regrutsku rakiju i tumai principe subordinacije, da je on, kakbirekel, oberlopov sem lopovom! A tamo se gospodin desetnik Gradiki gosti piletinom i racetinom tustom, pa sve lijepo zalijeva crljenikom mirisnom, te (da bolje u tek ide) govori o istoi zahoda, i o tome kako je istoa zahoda barometar satnijske discipline i kulture.

- Mi smo sad kultivjerani ljudi! Razmete, deki! Onaj koji je gad i smrad, taj bu kakbirekli bumorekli rl svoj gad i smrad! Bu bogme, deki, rl i porl! Vrag meni mater moju, deki, ak' ne bu! Razmete? - rl bu one straare okol naokol! Kad ti ja velim da ih bu rl, svinja ti zagorska, onda ih bu rl, i nek me vrag odnese ak' ih ne bu rl. Fakini poscani , bum vas navil kak se to dela, - Gospon kapral, naj izvoliju, prosim ih lepo, ovu bocicu! Kaj ne vidiju kak je uta, kaj cekin? - Mi nismo kaprali, vole, sto put ti velim! Mi smo de-set-niki! Gospodin de-set-nik, po-kor-no molim! Po-kor-no, a ne lepo! Jesi li uo? Mule tulumansko! Ovi prvi dani zelenih regruta su kolonijalna radost za gospodu kraljevske ugarske podoficire. Sada su regruti satjerani kao blago u novu talu i svega se boje i ne znaju to bi i kako bi, te samo paze da se ne bi kome zamjerili jer su regruti plahi kao govedo. Sada su regruti krcati smokom (a i novcem nakljukani), pa samo treba da se napipa zlatna ila, i da se nae dobra metoda, jer sad u prvo vrijeme moe se od regruta sisati do grla. Regrut se moe podojiti kao krava, samo mu treba napipati vime. Tamo gospon "desetnik od dana" sakuplja novce za lampu, za petrolej, za fitilj, za svijee, za olje, za viks, za kefe, avo bi sam znao za to sve ne skuplja novce gospon "desetnik od dana". Stotinu sitnica treba ovjek u kasarni svaki as, i sve izgledaju u prvi as suvine, a opet se bez njih ne moe da ivi po kasarnama.

- Treba da ima ekstrakragn e oe da te fajn puce glediju, tako vie iskusni gigerl , znameniti don Juan, gospodin "desetnik od dana", kome je bluza oficirski prekrojena, kragen utirkan i tvrd, zvijezde otre i uglaste od bijeloga kauuka. (Pet za dve krune prek kod "Veselog domobrana!") A regruti daju namete i prireze i poreze i domobransku carinu na sve artikle, koje bi sami mogli da kupe u kantini za polovicu jeftinije, ali ta, kad su regruti glupi, pa ne znaju to bi, i daju sve. Kao ovnovi predali se na milost i nemilost, i sad bilo to bilo. Iz te se koe ne moe. ovjek strigne uima ko magare i uzdie duboko. Prvi su to dani domobranskog seuilia, a u drugom-treem semestru odjedrit e ovi brucoi do Tobolska, do Barnaulja, do Semipalatinska, samo da se rijee ove domobranske kuge!

Dobio je domobran Jambrek manlihericu i nauio je etveroredove i dvoredove desno i lijevo i sada je ve domobran pravi i hoda na bubanj, kao to je to propisano: lijeva-desna - jedan-dva! Seno-slama jedan-dva. Domobran Jambrek je sedmi lan Vodu gospodina vodnika Repia, u Vodu druge satnije, a lijevo i desno od njega stoje sve sami podravski kokoari i tati. Gospodin vodnik Repi je strog gospodin, koji naelno prezire regrute, stari ratnik, strunjak za "etano vjebanje".

- Nema takoga traktura s kojim bi lovek mogel da naleje regrutu v glavu domobransku mudrost. Regrut je kaj tele! Mora mu se z akom pokazati! Gospodin vodnik Repi dakle radi po svim prokuanim metodama domobranske zorne obuke i sve akom pokazuje. On je onaj koji je izumio da se domobranu moe letica i svi balistiki principi protumaiti najlaganije pljuvanjem na razmak i u lice. A zato zemlja privlai tane, i kako se to zbiva, to se vidi lijepo iz parabole urina, te svi domobrani moraju da mokre na komandu da bi zorno mogli da predoe sebi onu liniju koja se domobranski zove letica i koju opisuje tane kad je izletjelo iz cijevi. "To je para-bola - razmete, momci, a zato se levorver zove para-bolum!" Stoji dakle gospodin vodnik Repi pred drugim vodom i raskreio se tiranski izazovno, i ruke dri na leima, pa tumai svom vodu to su to patrole i emu slue patrole u domobranskom ivotu. - Domobranski se patroli veli kakti "ophoa". Razmete? Pazite, momci, dobro amo! Kaj je to kad se veli "desna ophoa" na primer? I zakaj ima patrulah kaj se zoveju "ophoe", kakbirekli, i kaj su one? Ha? Ko zna? A drugi vod stoji u pozoru, uti i bleji, i nitko nema ni pojma to bi to zapravo mogla biti "desna ophoa" i kaj je to pravzaprav. Bjesni takva glupost gospodina vodnika silno, te su mu ile na vratu nabrekle kao biku, i sada e nekoga nabosti na rogove.

- Glupi ste i slepi ste i gluhi ste i leni! Teko je to z vami! Jambrek! Dojdi sem! No! Dojdi sem, kad ti velim! Mater ti zagorsku! Si ul, Jambrek! Istupio je domobran Jambrek u strahu, jer ne zna to e se dogoditi s njime. A neto e se dogoditi, i to to ima da se dogodi, jasno je da ne e biti ugodno! Moda e opet morati da mokri, a to je teko pred svima, jer je ovjeka stid i dre, i stvar nikako ne uspijeva, a onda Repi ukama crpe vodu iz ovjeka i cijeli se vod tome smije. Stoji dakle Jambrek u pozoru, a ugursuzi, stari bake, ve se smjekaju novoj psini gospodina vodnika, jer su oni veterani i proli su sve domobranske univerze i seuilia. - No, dojdi sem! K meni! Kaj si ul? Vol ti mulasti! Na korak! Pa je pristupio domobran Jambrek gospodinu vodniku sa tri koraka na jedan, i tamo se ukoio kao stup. - Daj! Stisni oi! No! Stisni oi, mulec ti prokleti! Tak! Dobro ih stisni! Domobran Jambrek je stisnuo oi i na zapovijed zamirio kako se mora. Stoji sapet u pozoru i miri. eka svoju sudbinu, kao kuni na medicinskom stolu lancetu. Stanka. - Je li kaj vidi? - Ni, pokorno javljam! - No! Samo ostani tak kak jesi! Pazite sad si dobro sem! Osli zalupani zagorski!

Pa se je prikrao gospodin vodnik domobranu Jambreku tiho i neujno i zamahnuo rukom. Pala je pljuska. Temeljita. Zvuna. Domobran Jambrek sav je zateturao od pljuske i zbunio se kao oda sna, a vod je udario u smijeh razuzdan i domobranski surov. - Hahaha, hihihi, kesi se vod u koru glasom cirkuske arene, koja se okrutno smije klaunu koga ukaju. - Ku, vi mulci! Ku! iskesio se gospodin vodnik Repi na vod te glumi, kao da je toboe srdit! A nije on nita srdit, nego se samo tako priinja, te jo i uiva u svojoj roli i u cijeloj komediji toj, gdje se zorno prikazuje dublji smisao "desne ophoe". - No, no, no! Kaj se smijete kaj krvavice raspuknute? A kaj me ti gledi kaj krava peena? Krava! Kaj me gledi? Kaj sem ti naredil? No! Kaj ne uje, kaj te pitam? Jam-brek! - upili su me, pokorno prosim, gospodin vodnik! - Tak je! upil sam te! A zakaj sam te upil? Je li? Zakaj? - Ja ne znam, pokorno molim! - Ti ni ne zna! Ti si bedast! Ti si krava peena! Krava! Da ti nisi miril kak slepi mi, boga ti tvoga slepog, neg da si me gledel, kak me sad gledi, kaj bi bil napravil, kad bi videl, da te hoem upiti? Ha? - Ja ne znam, pokorno molim! - No! Kaj komi, ti uba bedasta? Otpri taj tvoj gubec prokleti! - Ja ne znam, pokorno molim!

- Hodi k vragu! Bil bi valda ruku zdignul! Valda bi se bil obranil! Ne bi se bil dal upiti. Je li da ne bi? Z rukom bi se bil obranil! Eto! Tak! Ruku bi dignul! No! Dobro je! Mar nutra! Sad pazite amo, momci! Vidite! Jena satnija, kad putuje po svetu, po bregu, po dolini, goridoli, desno-levo, kad putuje, ona ne vidi ni levo ni desno ni gori ni doli ni nikud. Zakaj ne vidi satnija kad putuje po svetu? Ha? Ko zna? - miri, pa ne vidi, javio se jedan kokoar na lijevom krilu. - Vraja mater miri, a ne satnija, ti zalupanec prokleti! Ne miri satnija ni, neg satnija nemre videti! Nemre! Jer je satnija mala! Satnija je mala, bregi su visoki! Satnija nemre videti prek na drugu stran! Satnija je slepa! Satnija je slepa kak ja sad! I gospodin vodnik Repi je zamirio i hoda ispred voda sklopljenih vjea, murei, gore-dolje, gore-dolje, i tako demonstrira jasno kako je satnija malena i slijepa na velikom terenu, po kome se giba kad putuje svijetom kao gusjenica. - No vidite! Ja sam sad satnija! I mene more saki vrag da upi levo i desno, kak i ja Jambreka, jer ja ni ne vidim! Ali satnija ni bedasta kak Jambrek! Satnija ni Jambrek! Ima satnija vie piritusa neg Jambrek! Ne da se satnija upiti! Zato je satnija ve napred zdignula ruku, da se obrani, jer je satnija spametna! Zna satnija kaj dela! Tak! Glete dobro sim! Zdigne si satnija levu ruku tu levo! I desnu opet tu desno zdigne si satnija! No jeste li vidli, mulci vi kokoarski, jeste li vidli kaj to dela satnija? Ha? No! Eto! Te moje dve ruke, ova desna i ova leva, to su desna i leva "ophoa", to su desna i leva patrula satnije...

Sve to mumlja Repi kao medvjed i, dignuvi obje svoje kosmate ruetine uvis, on se jo uvijek murei ee pred drugim vodom, kao iv simbol satnijskih patrola. Taj e se problem patrolski jo i dublje protumaiti metaforama, da je satnija hrut, a patrola ticalo, i da je satnija slijepac, a patrola batina kojom se pipa, ali za ove bue i tikve zagorske je danas to dosta, da je patrola pesnica kojom se satnija brani od uke, jer satnija nije domobranska tikva bedasta nego kraljevska ugarska satnija! - Jeste li me razmeli, momci? - Jesmo! smije se drugi vod u koru. - Jesmo! - No! Eto! Sve to zgledi da je strano vueno i spametno, a kad primi i pogledi zbliza, kak je to, zaprav, s tom patrolom, vidi da se to ni ni! isto ni! Se je jasno kak pekmez! I tako je domobran Jambrek poeo da razvija rojne pruge i da puca otro i prao je zahode i hodnike, kancelarije i vodovode i usteraje, i svaki sedmi dan, kad je bila nedjelja, iao je u crkvu. U onim batinama i ponizivanju, u onoj prljavoj bujici psovaka i kletvi, nedjelja je bila u svemu jedan svijetli dekorativni akord. Nedjelja je dan kad domobrani s glazbom idu u grad na svetu misu. Svirale, trube i bubnjevi zvee, goli nikal na sabljama blista, i gladnoj se satniji kmetova i prosjaka na hip tako ini kao da ovaj glupi kraljevski ugarski rat nije bijeda i mizerija, nego je sve to vesela igra sitih i jakih soldata, koji e doista u borbu potrati s nadnaravnim elanom, i ljudima se ini kao da pleu na sveanom, udnom kostimiranom

plesu. A gore na mramornoj propovjedaonici pod Duhom Svetim osvanuo je jedan oficir u roketi s raspelom u ruci, jedan kavalir, koji zlatne rojte nosi i ordene, i ostruge mu zvone, i udvara se damama kao muketir esnaestoga vijeka, takav jedan maskirani kavalir osvanuo je pod krinkom Svete Matere Crkve Rimske ("nae dobroiniteljice, nae zatitnice"), i sada e da govori u ime Njegova Velianstva Cara rimskog i Kralja jeruzalemskog i u ime Gospodina Boga, koji je tu kod nas na ovoj strani fronte, u ovo sudbonosno vrijeme, ratuje na strani Centralnih sila, na strani madarske Krune u smislu Nagodbe iz g. 1868. Onaj kavalir, Kristov stjegonoa, pod Svetim se Duhom mramornim zapalio u ognjici retorskoj, i ta slavna figura, koja tri ljubovce ima (jer je elegantan u uniformi), taj pomno obrijani vitez u roketi, on govori o Dinastiji Habsburga i o krvi i o smrti, koja je naroito slavna ba na bojitu, gdje padaju ranjenici kao sveti Sebastijani. Pa samo da ne bi ni jedna jedina rije pala pokraj uha domobranskog, nego da kapne ba ravno u srce kmetsko, taj kavalir govori u slavnom zagorskom argonu i gudi kao prima lukavi u uho zagorsko, jer se to tak tima kod nae Dvajsetpete Domae . A Zagorac, dotuen cijeli tjedan regrutskom torturom, Zagorac, omamljen bojama i glazbom i tamjanom, Zagorac slua i dragi mu zvuci teku u uho i opijaju ga staroslavenskom panonskom muzikom. (udna je ta melodija austrijske kasarne i biblije, koja moe ovjeka da baci duboko i da probudi u njemu sablast mrtvu, koja gazi preko

poara krvava i luda, i zvijer je i nije ovjek, a opet, ako mu uzmete jo i tu zvjersku dubljinu, to je onda jo ostalo u toj jadnoj kreaturi, kojoj nitko ve osamsto godina ne govori ni rijei.) Tako je i Jambrek svake nedjelje bio omamljen ornamentikom arene crkve, kad su orgulje tako udno grmjele, i Jambrek je tako tonuo u neke zvjerske snove, kad mu je postalo na hip strahovito jasno, da su svemu zlu krivi samo nai neprijatelji inovjerci, jer su "ba oni hteli da vubiju naega Cesara"! I slua Jambrek rije Gospodnju, i udara mu krv u glavu od velike i grozne Istine, koja se tu objavljuje bojim bojovnicima, domobranima. Govori rimski kavalir o Ezekijelu, proroku Gospodnjem, koji je jedanput u snu vidio silnu, nepreglednu, groznu, golemu aneosku vojsku. - Tabor strani, celi bleei tabor ajngelov! Tak veliki tabor ajngelov, kak i vi, kaj ste veliki tabor, dragi moji domobrani i brao u Kristu! - I si su ajngeli imeli mee v ruki, goree mee, i mahali su njimi kaj z rogai gorei, i strano ih je bilo uti, kak su umeli po zraku ti ajngelski eregi kak plehnati melin , - A Ezekijel, prorok boji, je svojimi omi videl taj tabor ajngelski kak leti, i ul ga je kak umi, i videl je Gospona Boga Naega Jedinoga, kak nad njim komendira kakti general! - A doli pod Gosponom Bogom naim je gorel pekel, i si oni smrdei postekleli Luciferi i Belzebubi vu onom veplu i smradu peklenskom.

I vudril je Gospon Bog po svojimi neprijatelji s tim eregom ajngelskim kak general i ponitil ih je za se veke vekova! - Domobrani dragi i momci! - Ajngeli boji, oni isti koje je i Krist, na kralj nebeski, u getsemanskom vrtu videl kak legije, ti bataljoni i regimente ajngelske stojiju oko prestola bojeg i braniju ga i njimi tare Gospon Bog se svoje Belzebube i Lucifere paklenske, - A kak su ajngeli vojska boja, bataljoni i regimente boje, tak ste i vi domobrani vojska carska i tabor carski i kralevski, dragi moji domobrani! I kak ajngeli Boga braniju i vu trompete trompeeju i s krelutjom grmiju, tak i vi branite cara i kralja i dom, i zato vi i jeste domobrani! Na kral se z vami brani kak Bog z ajngeli. - I kak su po Bogu vudrli Belzebubi i Luciferi, i po naem su dobrom i sedom kralu vudrli nai neprijatelji s paklenskim veplom i vatrum, jer oni ne verujeju v nau cirkvu, patareni prekleti! - Momci i domobrani! Prorok Gospodnji Ezekijel videl je tabor ajngelski kak leti, i ul ga je gdi umi bleei i gorei, a vae regimente i bataljoni kak legije nebeske treba da vudreju i kaj grad da opadneju na peklensko veplo, i vaa puka i vaa sabla treba da se vuge vu rukama vaim kaj gorei me - domobrani dragi i brao moja u Kristu! Slua domobran Jambrek te silne visoke titule od Boga Jedinoga i kralja Isusa Krista, pa do Njegovog Velianstva jeruzalemskog i generala i ajngela, vepla, i pekla, i sve se je zamaglilo u njegovoj

domobranskoj glavi od politikog i historijskog dima i poara. ezdeset je truba soldake fanfare udarilo zajedno s orguljama i trese se zrak u crkvi kao da buba teka artiljerija, pui se tamjan, grmi Haydn, a Zagorci klee, i u njihovim se domobranskim srcima razgara udna radost, da je sve to konano ipak velika stvar to se tu s njima dogaa, da su tako sretni te mogu da se rtvuju za cara austrijskoga i kralja ugarskog i hrvatskog. isti se tako domobran Jambrek svakog sedmog dana od svojih sramotnih sitnih bolova, koji ga vuku nekud za goru u Tunu Bistru, i kad stupa kroz grad, on sada die glavu smiono i ponosno, i iz njega kao da izbija svjetlost, koju je prorok Ezekijel vidio kako se pali nad goreim taborom ajngelskim! Tratarata bum, bum, bum!

Ispucali su nai ubogi domobrani propisanu seriju otrih patrona, obukli se u zelene koprive, ispovjedili se i priestili i sada okieni trobojkama ekaju da pou. Sve je svreno, jo samo da se razviju stjegovi, pa da udare inele i bubnjevi, i fijukne lokomotiva, te da nestane kadera, kao da ga nikad ni bilo nije. - Dakle, ipak idemo, momci, to? pita komandant hodne formacije i transporta, priuvni porunik gospodin doktor Luli svoje ljude kod bureta piva to se toi nasred rajona , te su momci ve popili dva vedra, i sad se naelo tree, a muzika udara da: "Jo nijeden Zagorec nije prodal vina". - Idemo, dakle, idemo?

- E! Idemo, bogme, idemo, gospodine porunie! - A da li ba ve sada u podne? pita jedan stari, malen i neugledan, odnekud iza lea onih dugonja prvoga voda, i u glasu mu breni prizvuk zabrinutosti, kao da se boji da je to eto ve sve dolo i da se ide. - A kad bismo? Naravna stvar! Jo samo dok se razdijeli cvibak , idemo, stari! - A to je tebi? Ti kao da se boji? - Rekla mu ki doi, pa je nema, javio se netko fikalski mjesto staroga iz gomile, jer se stari posramio. - A jeste li veseli, ljudi? to? Radujete li se iskreno da idemo? Ljudi, zbijeni u gustom pojasu oko komandanta, krevelje se i glupo ute te pijuckaju i sru pivo, kao da im se ba ne da niti otputovati niti odgovarati na glupa pitanja svoje glupe inteligencije, kojoj zapravo ne vjeruju vjekovima ni jedne rijei. "A kaj nas mulec gnjavi? Se je to prazna slama!" Osjea se da bi se na itav niz glupih historijskih pitanja moralo odgovoriti, ali to da se kae? Kako da se kae? Je li domobran pozvan da neto kae? utnja. Netko je donio gusle, pa je satnijski Cigo poeo da igra srijemsko kolo, i to je mnogo radoznalih odvuklo od ove grupe tu, te su ljudi tu i tamo raspaljeni rakijom poeli da poigravaju. - Franja Josif kupijo benzina...

Doktor Luli (latinski i grki na jednoj provincijalnoj gimnaziji) osjetio je zvuk violine, i dolo mu je da se porazgovori sa svojim ljudima, da im neto kae, da ne ostane sve ovako neproporcionalno rastrgano i glupo u ovom historijskom trenutku. - Sve je to nita! Sad je barem svemu kraj! I vjebi i rajonu! Sada emo lijepo gore, na frontu, da pokaemo to znamo! Rat, to je ispit, momci! Tamo se pokazuje koliko smo nauili kod kadera! Pa ako si bio marljiv, dobit e nagradu. Ali vi ne ete nita da pokaete, niti ete ta da dobijete! Jer ne znate nita! - Pa znamo mi, znamo, odzivaju se tu i tamo glasovi. - Znate! Znate! Samo ste lijeni! Ali sve e biti dobro! Mora biti dobro! Ajde, djeco, u zdravlje, bog vas poivio! - Zar ne da se veselite to ete u boj? to? Stanka. utnja. Tiina. - Pa mater vam domobransku, to je to rat? Zar ve nismo bili u ratu? Stotine i stotine godina stojimo u ratu pa smo svejedno ivi! Zar ti aa i deda nisu bili u ratu? - E! Bome jesu! Na Taliji su bili! I jo dan-dananji uvamo srebrni talir koji su aa na Taliji zasluili! - A moj deda su z Jelaiom Madare harili! (O mrtvim ratovima govori se sa sentimentalnim pijetetom kao o milim pokojnicima. O mrtvim ratovima govori se kao da su ti ratovi bili idilini izleti u romantine predjele naivnih pustolovina to ih djetinjasto ljudsko srce trajno prieljkuje kao razonodu da nam na

ovoj sivoj i jadnoj planeti ne bi bilo tako beznadno dosadno. Ti davni mrtvi ratovi bili su zaista provincijalne operete spram ovog fabrikog klanja, pa kad se govori o njima, ti se mrtvi ratovi obavijaju posveenom koprenom pozlaenog pamenja, i o njima se priaju neistinite prie sa historijskim akcentom kao da je sve to tako bilo kako doista bilo nije.) - No vidite! Kako su vam oci i djedovi sve to preturili! Pa to onda? Svi smo ivi i zdravi! Pa i mi smo ve bili na fronti! Znamo mi to je fronta! Nek dignu ruke oni koji jo nisu bili vani! Diglo se mnogo zelenih rukava. - No! Imade vas dosta! Strignut ete uima kad vas poliju rapnelom. Stisnut ete crijevom pa malo vodu spustiti! Ali nita to! Pak to ako tko i zagrebe? I onako je glupo ivjeti kad ti ne daju ivjeti. Barem si za domovinu pao i za kralja naega potenoga! - A je li istina, gospon porunik, da Franc Joef beloga konja jaeju? - Pa jae on i crnoga! Imade on hiljade i hiljade konja! - A-a-a-a! ude se udom domobrani i kimaju glavom nad bogatstvom svoga hrvatskog kralja. - Nego to vi mislite? Pa zar bi Njegovo Velianstvo moglo da toliko neprijatelja pobijedi da nije tako bogato? Recite, ljudi, a po kome mi to udaramo? Od koga se mi to branimo? To je za Zagorca problematino pitanje. Orijentacija Zagorca je do rata, a i za vrijeme samoga rata, mnogo loginija i preciznija od sveukupne orijentacije nae inteligencije. Zagorci su prije svega

shvaali dravu caristiki, i sve fraze o nekom Ustavu oni nisu poznavali. Car je drava, Car vlada, a Zagorac je bio kmet i prije etrdesetosme i poslije etrdesetosme, Zagorac je uvijek bio kmet. Rat je nastao tako da su oni prokleti vlaki krivovjerci (koji svoje kraljeve kolju svakih deset godina jedanput) htjeli zaklati naega Cara i Kralja, a jednoga su Carevia i zaklali negdje ve. Onda je Car pozval svoje verne Hrvate (jer Madarom i vabom, cuckom prekletim ne veruje) i tako su Hrvati poli da brane Cara i Kralja, koji je kralj hrvatski, ali mu to Madari ne daju da bude. Poslije debakla u Srbiji odmah na poetku rata izmeu augusta i decembra 1914. osjetili su Zagorci poraz na svom roenom mesu, i po kasarnama se poelo pitati zato Car ne sklapa mir. Glavno vrelo zagorske zbrke od poetka bio je rat s Rusijom. - Naharili su nas Srbi! Naharili su nas, Bog moj! Kajti su boli soldati od Madarov i vabov! Da su bili na Drini samo Hrvati, ne bi nas bili naharili! Kaj vraga mi delamo v Rusiji? Kaj su nam Rusi krivi? Gde je Zagorje? Em nemremo tim Rusima ni! Na sakoga od nas hiljadu Rusov! I sada je u zagorskom mozgu praznina, i Zagorac osjea da su sve to vjetrenjae na koje ga gone. Vjetrenjae, to on osjea. I to da menaa ne vrijedi nita, i da su domobrani poderani, i ovo, u to su ih obukli, da je papir, i bakande su papir, i sve je kopriva i sve e se razmoiti i raspasti. To osjea Zagorac, taj papir, to smrdljivo zelje i koprive. I kako da se onda na sve to odgovori!?

Ljudi su se dakle na to pitanje, na koga se to oni danas zapravo spremaju, zamislili i uutjeli. - No! to utite? Ta valjda znate zato se bijemo, do sto avola. - Pa jer su nam Cesara vubili! - Koga? Koga su to ubili? Cesara? - Je! - Ti osel! Nije to bil Cesar! Nije to bil, javljaju se glasovi to osjeaju da je to krivo promatranje dogaaja. - Nije to bil Car! To je bil onaj drugi! Onaj drugi! Onoga su vubili! - Franc Joef je htel da osvoji Bosnu od Muhameda! - Bolvane! Turin je na saveznik! Mi se bijemo protiv Rusa i Engleza! (Ne ide to u zagorsku glavu da je Turin na saveznik. Jo je i danas u Zagorju strah od onoga vremena kad je tursko kopito udaralo oko Toplica i Konjine.) Osjetio je gospodin porunik Luli oko sebe nevjerovane Tomae i htio da neto ree o Englezu, koji pui svoju lulicu, pa je potplatio ruskog Cara, koji treba funte, htio je doktor tako da povue nekoliko svjetskopolitikih poteza, da orijentira "svoju" satniju, kad je glazba u pol takta prekinula "La Machichu" i udarila tu, i javile se trube bataljonske. Oko trobojno drapirane govornice nastalo je gibanje meu oficirima, jer se na bataljonskom ulazu pojavio gospodin pukovnik sa pratnjom.

- Hodna satnija! Zbor! zavikao je doktor Luli potegnuvi sablju, a domobrani su poeli da tre oko naslaganih piramida puaka, i satnija se postavila u osam mesnatih zidova te plaho i rastreseno gleda u gospodina kurata , to se sa raspelom u ruci izmeu crveno-bijelomodrih stjegova penjao na govornicu da blagoslovi legije carske.

Tamo gdje se Jambrek iskrcao iz vagona stajala je fabrika, sasvim bijela, okreena, sa stotinu slijepih okana, poruena, i samo su zidovi strili polomljeni i zaaeni. Tu i tamo bio je koji grob s bizantinskim krstom, i gavranovi su lepetali nisko nad blatnim oranicama. Prolazio je Jambrek sa svojom etom kroz male drvene gradove i gradie i gledao sjedobrade jadne idove, gdje prodaju rakiju i medenjake. Na oknima sinagoga plamtjela su svijetla sedmerokraka, ene su sve uvijek bile zaplakane, a noi duge i oni goli drvoredi jablanova po ravnim beskrajnim cestama, te se samo uje vjetar u liu suhom, i ide eta po blatu, i tuckaju limene svjetiljke na elu svakog voda i dime se smrdljivo kao svijetla mrtvaka. I tako je Jambrek doao u telung i uivio se u sve ono u telungu i oko telunga, kao to su se toliki prije njega uivjeli. Jer, to se tu moe drugo, nego uivjeti se? Domobran se po propisu uivi, isti cipele i puku, kopa jamu i gradi iarte i eka menau i smrt. Izmeu menae i smrti postoji jo jedna, trea varijanta, a ta je: biti ranjen.

I to je srea velika, ako je domobran dobro ranjen; a ako opet nije, nego nastrada, e, onda je nastradao! Ona siva dosada kasarne i kadera tu se preselila u jamu, koja nije ni dva metra iroka i koja je ve iskopana u obliku groba, pa ovjek domobran i ne mora nita drugo, nego da mirno legne, i sve je gotovo. Nastupila je tiha domobranska smrt. Jedino izvade iz depa ovjejeg mrtvaku cedulju, pa domobrana premjeste iz domobranskog bojnog stalia u mrtvaki, i stvar je opet u redu. Domobran je izvrio svoju domobransku dunost. I tako je Jambrek ivio jedno vrijeme i pokapao pajdae , kad je onda jednoga dana pao na njega bijeli oblak "domobranske dunosti", u viem, krvavom smislu toga pojma. Bilo je to u vrijeme prije velike proljetne ofenzive, kad su Rusi poduzimali ispade veeg stila, da napipaju slabu stranu zagorskih postava. Navalio je cijeli jedan pjeadijski bataljon koncentrino na postav porunika Lulia, ali on je napad slomio u vatri i iz vlastite inicijative preao u protuudar, koji je neoekivano uspio. Kod tog protuudara, Jambrek je nastradao i onesvijestio se. Istoga je veera gospodin porunik profesor doktor Luli pisao svojoj gospoi ovo pismo:

Draga moja jedina Katice!

Pisao sam Ti iz Madarske iz Munkaa zadnji put. Jesi li to pismo primila? Moju novu adresu pazi dobro da napie. Nije vie 364 nego F. P 371. Mi smo putovali opet naokolo kroz Madarsku i sada smo promijenili postave. Meni je jako dobro. Ja imadem tilera u mojoj satniji, pak mi je uinio divan untertand , i tamo sad visi Tvoja slika. Kota je mnogo bolja nego doma, meso dva puta na dan. I ampanjca pijemo esto. Osobito pred patrolu. Ali se ne boj nita, draga Katice. Malo se puca, to je sve. Jedan moj momak prole je noi zarobio osam neprijatelja. Zove se Sabliek Franjo. Predloio san ga za veliku srebrnu. Uope, ja moju satniju drim u divnom redu. Da vidi kako su divno iskefani i obrijani. Ne bi ovjek vjerovao. Ljudi su pokorni i dobri, i mene jako vole, i kad im ja velim, ili bi i u vatru i u vodu. Pa ti se sjea uostalom mog sedmog be razreda? Eto, to je! Mila moja Katice! Moram da se uvelike pred tobom pohvalim. Uglavnom ovo: ja sam predloen na Verdienstkreuz , i od divizije su eto prije pola sata telefonirali da u ga svakako dobiti, da sam na Armee-Kommando predloen za izvanredni promak. Ne mogu Ti sada javiti nita drugo, samo to da su moji ljudi uinili udo. udo, draga moja Katice. Ima dosta ranjenih i sedam ih je palo, pa smo ih lijepo pokopali. Junaci! Ba je divan ovaj na narod! I kako je bistar! Draga moja Katice! Sad mi ba javljaju od pukovnije da tamo trae moju fotografiju, poslat e je u Ilustrovani , da se tamo tampa, i

zapovjednik mi je bataljona sam lino estitao prije pet minuta! To je danas bio veliki dan! A nadam se skoro na dopust. I ako doem kui kao Oberleutnant, morat e me Ljubii prvi pozdraviti. Haha! To e onog gada derati! Onda emo u Zagreb na dva-tri dana, da proslavimo moju pobjedu, gospoo Oberleutnant! Kako doma? to radi slatki Milan? Skoro svaku no sanjam o malom fakinu. Da li se igra sa luftgeverom? Ono je skupa stvar! Pripazi i Ti na nju, draga Katice, da se ne pokvari! Poljubi ga stotinu puta mjesto tate. Pozdravi mamu i kumicu i Lajeka i javi mi se skoro. Za danas nemam vie vremena, to sam sve ovako na brzu ruku. Ljubi vas sve zajedno Tvoj vjeno Te ljubei vjerni muek.

Ovo "udo" to ga je gospodin porunik doktor Luli potcrtao u svom pismu gospoi Katici, to je bio onaj protuudar kod koga je nastradao Jambrek. Sva njegova tuna historija spomenuta je u frazi gospodina doktora da imade "dosta ranjenih", a svi pozitivni rezultati te Jambrekove katastrofe zgusnut e se eto u to da e neki gospodin profesor Ljubii u provinciji (valjda kolega gospodina profesora) morati prvi pozdravljati pobjednika s kote 257 "koji je iz vlastite inicijative ne samo slomio premo neprijatelja, nego je svojim smionim inom mnogo doprinjeo do proienja situacije", kao to je to bilo litografirano u divizijskoj zapovijedi slijedeeg dana. Kad se je domobran Jambrek osvijestio prvi put, bilo je podne.

Lei on u glomaznom teretnom autu Crvenoga kria i pred njim se valjaju silni automobili u blatu, i bue motori. Gvozdeni lanci zvee kao da tu hoda netko okovan u verigama, a auto se valja po kolosijecima i grabama kao glomazna laa, te se uje kako ranjenici jauu i cvile. A blijedo se sunce probilo kroz oblake i usijalo pare proljetne i lie blato po blatnim jarugama, gdje se cijede sive krpetine snijega. Gleda Jambrek sve to i slua jauk ranjenika i sjea se kako je izaao iz jame, i vidi jo pred sobom one kolce s napetom icom i samo vidi bijeli oblak i ukaste, naranaste jezike, to su zalizali, i tako je dotuen, umoran i izmuen da nikako ne uspijeva da sagradi most izmeu ovih automobila i one jame i onih kolaca s bodljikastim drotom . "to to sve znai i kako je sve to?" "Automobili! On se vozi u automobilu. I tu gle kraj automobila jae jedan crni konjanik. Kako udno tri taj crni konj!" Savio se konjski zglob tanani kao da e pui, pa se nadvija nad zemljom u plosnatom luku, a kopito se tako elastino izvija iz blata da Jambrek svom silom napree svoj mozak ne bi li mu se objasnilo da li taj konjanik leti ili samo jai. "On leti, taj crni konj! Leti!" A sunce grije ugodno kao pe i Jambreka ne boli nigdje nita, samo je edan. Lei domobran Jambrek u koritu limenom (jer lim hladi njegove znojne prste kad pipa oko sebe), te mu se ini da je sav svezan, i htio bi da dozna zato je on to svezan i zato ljudi oko njega stenju i jauu,

pa se htio na momenat da osovi, ali ga je uto neto presjeklo po polovici, preko cijeloga tijela, i crnina se opet spustila na Jambrekove vjee, bezbolna i gluha. Drugi put osvijestio se u eljeznikom vagonu. Lei Jambrek u postelji, a nad glavom mu titra nona lampica, i uje se kako ljudi u snu hru, svi sortirani u toj crnoj utrobi vagona kao lijesovi. Ide voz, ide, kotura se po inama, a kolesa biju o gvoe ina onako isto kao i na Zagorcu. To je ritam isti! Jedan jai poetni udar, mukao i dubok, sa dva refleksna slabija, koji kao da odjekuju onome prvom, kada ve opet tutnji onaj duboki i mukli, i tako se udari ganjaju i love, a vagon se trese kao vodenica i melje pod sobom svoj put. Grmi duboka lupa, dum-dum-dum, dum-dum-dum, a dva bata poskakuju nad njom kao batii na cimbalu, ta-ta, ta-ta, ta-ta, i sve to igra u dugom i stranom vicinalnom napjevu: dum-tata, dum-tata... Koliko je puta Jambrek sluao tu dosadnu zagorsku pjesmu, i ini se njemu da se on to sada na Zagorcu vozi, pa se sav omamio lupom i napeto slua i pazi da ne bi usnuo, da uje kada voz stane je li to Zlatar-Bistrica ili je ve Budinina. Voz je preletio preko skretnice, i lupa se utiala i sve je stalo, te neki nejasni i tui glasovi odzvanjaju izvana. Nekakvi ljudi hodaju uz vagon, i to mnogo ljudi, te se onaj ljunak nasut izmeu tramova i ina osipa s pruge, i uje se kako ljudi posru

kao da neto teko nose, i netko se dere glasno, a onda se javila truba, i ulo se rzanje konja i lupa kopita o drvene podove vagona. "Kakav je to znak? To je konjaniki znak trube." A Jambrek je pjeak i domobran, te nikako ne uspijeva da odgonetne to bi to moglo biti. "Zbor nije, ni pozor nije! to je?" I dugo je voz stajao tako, i vani su nosili svjetiljke, pa su i ovamo u ovaj crni vagon pali traci uti, te se prelili preko tamne upljine od kuta do kuta, a onda opet nestali, i ulo se toptanje konja i otra zveka lanaca, i poslije se negdje javila neka udna ptica, kretava i reska, i sve je opet utihnulo. Pitale su lokomotive i soptale, i onda se opet vagon polagano i bezglasno ganuo, i sve se nekud zaletjelo i sad opet tee, sve samo tee: dum-ta-ta dum-ta-ta! Njie se vagon desno i lijevo, i trese se ta grubo otesana kutija na ocjelnim osima, a ute pruge fenjeria, to visoko negdje tinja, zaplesale su po daskama i po velikim blijedim licima. Hre netko u kutu, a iza Jambreka bije vruina, i on se sav znoji. Zbacio je sa sebe gunj te mu godi svje uzduh, to se nalijeva kroz pukotinu kod vrata, i Jambrek duboko udie da se nasre toga hladnog nonog zraka. - Umirju, umirju, gospodi, umirju, tako stenje netko iza Jambreka, ba iza njegove glave, te Jambrek uje taj glas i nikako ne moe da vidi tko je to.

I htio je da se digne, mrvu nervozno i silovito, da vidi tko stenje, i to se zapravo s njime dogaa, trgnuo se ivo i htio da se osovi kada mu se prvi put objavio onaj bol. Ranjen ivinski, smrtno ranjen, u saznanju onoga bola, Zavikao je Jambrek glasom, koji je odjeknuo preko dvadeset i dva vagona cijeloga transporta, i uo ga je ak i mainist te je pomislio da je valjda koji ranjenik pao pod kotae. Javilo se u Jambreku neto neizrecivo mutno i silno, i sve se je zakovitlalo u mraan vir, i on je osjetio kako ga neto vue sve dublje i dublje, u strahotno umiranje, koje se ne e svriti nikada.

Lijevu su nogu Jambreku odrezali iznad koljena jo u templarskom vozu, a desnu su mu odsjekli ba tono u kuku, u privatnom sanatoriju Njezinog Visoanstva Marije Annunziate Valerije Konstance. To se posve sluajno zbilo da je Jambrek pao u Belvedere Njezinoga Visoanstva. Onaj obini soldaki voz Crvenog kria od teretnih vagona na jednoj od transkarpatskih linija razdijelio je po telegrafskom nalogu iz A. K. (Armee-Kommando ) sav svoj materijal, te se vratio natrag sa ezdeset kilometara brzine po nov materijal, jer je opet bilo krvi. Desilo se ba tako da u onoj malenoj poljskoj stanici provincijalnoj na liniji nije bilo vie mjesta (pital je bio kompletan), pa su tako teki ranjenici ekali u ekaonici preko dvadeset i etiri sata templarski voz za centralu, i tamo su mu u templarskom vozu Crvenoga kria i amputirali lijevu

nogu i dali ga u Belvedere specijalistima, jer je bilo vrlo malo nade da e ostati. Belvedere bio je barokni dvorac Njezinog Visoanstva Marije Annunziate, koji je ona dala preudesiti na svoj vlastiti troak za teko ranjene proste soldate, i tamo ih sama dvorila i njegovala. Ta uzviena samaritanska gesta Njenog Visoanstva bila je izvjestan obrat u posljednjoj fazi tzv. duevnih kriza to ih je visoka gospoa blago izvoljela da proivi na ovoj zemaljskoj kugli. Njezino Visoanstvo Marija Annunziata zavrila je naime posljednju spiralu svojih unutarnjih pobjeda usponom do tradicionalnog katolicizma, kome su njeni djedovi i pradjedovi, to su jo u oklopu i ipkama hodali, sluili maem i stijegom, i koji su u smislu svoje ovozemaljske vrhunaravne misije poklali prilino mnogo ljudi. Kao to se za jednu slabokrvnu i histerinu damu iz najviih krugova pristoji, ona je, sterilna, kao to je za cijelog svog vijeka bila, u etvrtom svom deceniju primila u sebe hostiju, poklekla pred misterijem Matere Crkve i sagnula glavu. Poslije mnogih Nadsdy-husara u modrim atilama, baruna, to su pobjeivali i na londonskom Derbyju, pa nekih diplomata u fraku i monoklu, i tako dalje, i tako dalje, ona je najposlije naila u ivotu na svetoga oca Benedikta, kome je uspjelo da njene oi otvori za serafsku glazbu u trideset i treoj neotomistikoj sferi. (Taj sveti otac Benedikt bio je, naravna stvar, barun i kavalerist u svoje vrijeme, pa se i njemu otkrio besmisao kacige i maa.

Vatikanska karijera i kardinalski eir priinili se tom barunu i kavaleristu mnogo vrednijima od reglementa i manea, pa se je obratio jedne noi jaei - ne u Damask - nego u Ravu Volczynu u svoju galicijsku garnizonu, i skinuo dragonsku dolamu, te se opasao uetom.) Bilo sad kako bilo, sve je to konano sporedno po ovu nau historiju koja govori o tunim doivljajima naega zemljaka domobrana Jambreka na njegovom krinom putu od Galicije do Belvederea. Vano je u toj stvari samo to da je ba taj sveti otac Benedikt glavom nagovorio Njezino Visoanstvo, da Belvedere (svoje najmanje dobro od dvadeset i tri hiljade jutara) rtvuje u karitativne svrhe, i to upravo u korist ovog carskog i kraljevskog poduzea, koje je odluilo da prodre do Soluna, da bi tako kneginje visokog Dvora mogle da ubiru 70% kamata. Ona je to uinila tuna srca i u prvo vrijeme nala je u tom bolniarskom pozivu neobinu senzaciju, osobito sada kad je u Evropi tako dosadno, te ovjek ne moe ni u Egipat ni na Rivijeru. Bilo je u njenom ivotu kojeega. I glazbe i ampanjca i mjeseine i dvoboja, i sve se to rasplinulo, a kao sjena svega ostala je mrtvaka maska Oberleutnanta Freiherra von Brausewitza, egzaltiranog mladia, koji, jedva to joj je cjelunuo koljeno, ve se je i pobio sa Njegovim Visoanstvom artiljerijskim generalom i pao u dvoboju. Odonda su izmeu nje i Njegovog Visoanstva generala artiljerije uvijek trideset i tri sobe, budui da spone svetog sakramenta tradicija familije ne da

lomiti, i odonda je ganja okolo sjena mrtvog Freiherra, koji ima prosvrdlanu lubanju, te se Njeno Visoanstvo boji tmine i sutona. Od vremena na vrijeme, dakle, dolazi Njeno Visoanstvo u Belvedere, da tamo dvori "svoje" jadne pacijente, i to traje vie puta po punih sedam dana. To da Njeno Visoanstvo samo dvori "svoje" ranjenike, to znai oko stotinu livreja, deset automobila barunica i specijalista kirurga, ordonanaca i opatica, i tako se dogodilo da je Marija Annunziata osvanula u Belvedereu ba trei dan kako su Jambreku odsjekli drugu nogu u kuku. - Kakvo je to blijedo dijete? stala je visoka gospoa nad krevetom Jambrekovim okruena svitom barunica, kirurga i specijalista, poto je odmah prvi dan odrala svoju turneju po dvoranama dvorca. - To je neki hrvatski deko, Visoanstvo, tumaio je primarijus servilno, kako to stoji s Jambrekom, i kako su mu obje noge odsjeene, i da ga je zasula granata i polomila mu kosti, i da je udo to je preivio tu katastrofu. - A hoe li ostati? Siromano dijete! Blijed je kao papir, um Gottes Willen! Primarijus je slegnuo ramenima skeptiki, i nastala je utnja. Njezino Visoanstvo se na tren zamislilo ("Ihre kaiserliche Hoheit denkt nach " proirio se apat u krugu svite Njenog Visoanstva), a onda je Visoanstvo reklo tiho da "to blijedo dijete" odmah odnesu gore, k njoj, pod njeno visoko okrilje.

To gore, to je znailo u odaje u prvom katu odmah do odaja Njezinog Visoanstva, gdje je bilo posebno odjeljenje za one sretnike koje je Visoanstvo odabralo iz rulje ranjenika da ih vlastoruno svojom roenom njegom otme elementima. Takav pacijent nije smio naprosto da umre, jer je Njeno Visoanstvo s takvim pacijentima raunalo kao sa svojim metafizikim dobrim kartama, koje e izigrati na posljednjem sudu kada e se kod zelenog sukna vagati njena dua je li dozrela za lijevu ili desnu stranu svemira. A ako se ipak dogodilo da bi takav pacijent Njenog Visoanstva unato svemu umro, onda je obino dolazilo do histerinih ispada i skandala, i sutradan bi svi oni automobili sa kutijama i barunicama i eirima ostavili Belvedere u bijesu kao furije. Njeno Carsko Visoanstvo pristupilo je domobranu Jambreku i pogladilo ga po kosi sa mnogo materinske njenosti, a as poslije to su "blijedo papirnato dijete" prenijeli gore u prvi kat pod visoko okrilje dobre kranske gospoe Marije Annunziate, austrijske kneginje i generalice, kojoj je suprug zaklao u ovom ratu vie od trideset hiljada neprijatelja.

Jambrek se rodio na samo Silvestrovo, a da je jo samo nekoliko sati zakasnio, on ne bi bio pozvan na stavnju sa svojim turnusom, nego cijelu godinu dana kasnije, i njegov bi ivot bio udario, vrlo vjerojatno, sasvim drugim smjerom.

Ali se dogodilo tako da je on jo kao golobrado dijete postao domobran i tako poao svojim trnovitim putem do zvijezda, kao to se to obino ide u vrijeme kad su zvijezde soldake zvijezde. Jambrek je bio fenomenalna ljepota, i da ga je ovjek vidio jo u ono vrijeme kad je hodao vertikalno kao pravi ovjek na dvije noge, stao bi kao ukopan i zadivio se toj prekrasnoj pojavi. Pa da su ga jo obukli u kakav evropski dres, nitko iv ne bi bio nikada rekao, da se taj aristokrat rodio u Tunoj Bistrici Zagorskoj i da je seljaina, to starci u Bistri pamte ve etiri stotine godina. Istina je iva da je slavetiki grof u ono vrijeme dok je jo pokojna mati Jambrekova okopavala grofovske vinograde, esto dolazio u vonjake i boravio vani, ali su sve druge Bistranke dolazile u kombinaciju, samo ne mati Jambrekova, koja je vaila kao kreposna ljepota u cijelom selu. To e uostalom ostati zauvijek sve prekriveno koprenom tajne, ali fakat jest da je Jambrekovo blistavo oko i visoko smiono elo dominiralo neobino jasnim licem, a njegovi velzquezovski tanani prsti izgledali su kao fino pletivo, u kome pulzira modra krv. Miije je u Jambreka bilo osobito plastino razvijeno, stegna simetrino modelirana kao mramorna, te je ona nesretna granata odista razorila jedno remek-djelo prirode. U prvi mah, kad je Njezino Visoanstvo opazilo Jambreka, sjetila ju je njegova kovrava kosa i ono jo djeje lice, po kome se posula prva pelud nagona, jednog bronanog Narcisa, to ga je vidjela jedanput negdje u jednom muzeju, ve davno. Onaj je Narcis drao u ruci

grozd, i kosa mu je kovrava bila sputana vrpcom, te je Njeno Visoanstvo odmah pomislilo na to kako bi jedna tamnomodra svilena vrpca tako sjajno bojadisala ove kovrice, i ona je tog Narcisa dala odmah prenijeti k sebi, "to nesretno divno dijete", gore u modri salon u prvom katu. U prvo je vrijeme bila velika kriza, i sve je visilo na jednoj niti, te stoje gospoda doktori, obrijana, golobrada gospoda sa podsukanim rukavima i cvikerima, u istoj snjenoj bjelini, i gledaju onu jedinu problematinu nit na kojoj visi Narcisova sudbina. Ali je Jambrek sve to nadvladao i ostao iv. Dok se jo osjeala kost u kuku, kako viri iz krvava mesa, i dok je rana jo bila mokra, te se nije preko svega uhvatilo mrenasto tkivo, nego je jo sve palilo i eglo, onda je Jambrek plakao kao dijete koje sanja bolan san. On se nije probudio za cijelo vrijeme Belvederea, i ono zlatno pokustvo i modre zavjese i princeza, koja je sva u bijeloj svili plakala s njime kao mati (te je on osjeao njeno mirisno lice na svom i njene tople suze, kako mu teku u usta i kako su slane), oh, one krvave noge, Belvedere i princeza, sve se to Jambreku inilo da on to sanja.

Jambrek je bio fantastino dijete. Bio je najbistrija glava u razredu, i uitelj udovac koji je i Matine knjige itao s olovkom u ruci ("Ovo je glupo!" "Ovo je lijepo!") i koji je sebi citate iz enoe i Kozarca ispisivao u poseban notes, taj i takav uitelj je htio dakle da se Jambrek poto-poto kola. Ali nije ilo. Od

onog jednog rala i pol nije ilo, i tako je dijete, koje je na pai italo Andersena, otputovalo jednoga dana u Graz u "Hotel Esplanade" i tamo obuklo crveni frak sa rozetama i postalo boy hotela "Esplanade". Tamo u Grazu je Jambrek poeo da ita novine i da ide u operu, i oni kraljevi i princeze to pjevaju u utom osvjetljenju, koje je on gledao sa visoke galerije, a nije pojmio nita, samo je sluao glazbu i sanjao, sve se ono priinjalo Jambreku kao san. On je sanjao u crvenoj uniformi Hotela Esplanade o kraljevima i princezama, a sad je eto tu u zlatnom dvorcu u svili, i jedna prava, iva princeza ljubi mu ruke i plae nad njim i hrani ga okoladom i kolaima. to to sve znai? Hotel Esplanade, opera, kader, fronta, Belvedere, princeza, toga je toliko, toliko strano mnogo da sve to vri, kipi, to se sve razlijeva, kao da je netko razlio kupu sa mnogo boja, i sve se zapalilo i sad se pui i sja, i sve izgara udno kao vatromet. I mada je ustvari bilo strano leati na leima, i biti odsjeen i osjeati to kako si odsjeen, ali kad je dola ona, princeza, ti zna da je to prava, iva princeza, te osjea njenu ruku na svom elu i osjea kako ti fino gladi kosu, gladi te, miluje, Njeno Visoanstvo Princeza, pa to, ovjek bi dao odsjei ne samo noge nego i glavu i polomiti rebra, unititi se, unititi! U prvo je vrijeme Njeno Visoanstvo doista osjetilo nijansu samaritanskog zanosa spram ovog blijedog deka. Bio je to osjeaj koji se raa u dui kad vidimo ovjeka koji je pao s treeg kata, ili pseto raskrvavljeno na tranicama. Ali poslije, za onih dugih bdjenja u

plavom salonu, kad je Njezino Visoanstvo klealo pognute glave na svom grimiznom klecalu, pa onda tiho na prstima prilo do ranjenika, da vidi spava li i to je s njim (da mu se moda natoi limunada), poslije je ta samaritanska sklonost poela da zauzima udne, bolesne forme. Najprije nijanse u mislima, a poslije zamisli konkretne, od kojih se raa neizreciv uas, to tako godi umornim nervima. Nervi su u tom razdrtom kneevskom tijelu Njenoga Visoanstva bili tako zgreni, tako iskidani na boleive niti, a takva bi grozna misao prelazila preko onog mirisnog tijela, kao mekana ruka to sve ove nesimetrije u dui i nervima izglauje, kao da smo legli goli u nadzemaljsko krzno pa se mazimo. Die tako Jambrek u polusnu monotono, i die se gola prsna mjeina gore-dolje, gore-dolje, a Njeno Visoanstvo dri Jambreka za ruku, osjea puls i gleda onaj mramorni bijeli kip po kom je pala svjetlost modrikasta, one plemenite sjenke i crte tog krvavog lika, i osjea tu tijelo, muko tijelo, tijelo kojega nema. Tu lei jedan zdrobljeni akt kome su noge odsjekli. Torzo jednog Narcisa mramornog, samo treba dii zavjesu s tog kipa. I dolazi Njenom Visoanstvu potajna misao da strgne one bijele tilove s ove anatomske tajne i da se zagnjuri nekud, da se raspline, da poludi, da pograbi taj torzo tu u tilovima kao votanu figuru iz panoptikuma, figuru na kojoj je zgruana krv crvena, pa da se s tim krvavim grotesknim tijelom zakovitla i baci nekud kroz prozor u dubljine.

I tako silazi Njeno Visoanstvo u udne boleive ponore iz noi na no, a onda se prestraeno trgne, pa se prepane svega toga, da bi mogla zavriskati luaki i alarmirati cijeli Belvedere, i tako se pati do jutra; a no traje dugo, kao da vrijeme stoji. Spram jutra tek, kad se vani nad umama poinju da svijetle bronane pjege i kad se sa krajine diu zavjese, onda umorna od bdjenja predaje svog pacijenta sestri Klementi i odlazi kao pijana po onim sagovima skupocjenim neujno i tiho kao slablast. A nou opet sve isto. Moli se ve tako po stoti put za nesretnu duu Freiherra von Brausewitza, ali nikako ne moe molitve da dokona jer joj se u polovici javlja avolska misao. "Ono u postelji pod baldahinom u bijelom tilu zamotano lei dijete! Taj je Narcis jo netaknuto dijete! Marija Annunziata! Dijete!" I suzbija tu misao i krsti se i opet se krsti, a onda ipak ustaje i prilazi k djetetu, te otkriva tilove i gleda djeje krvave unke, gleda ih i dolazi joj da ih samo jedan jedini puta cjelune. Da ih takne vrkom usne. Nita vie! Samo jedan jedini put! I tako se sagnula do krvavog akta u tilovima i ispela se u sebi na sablasne vrhove tantalovske patnje, da dosegne jabuku, a Jambrek lei i osjea princezu, osjea njen dah na svom tijelu, on ne spava, on se samo priinja da spava, a uistinu on bdije i osjea princezu, koja je tu kod njega i koja skida s njega sve krvavo i strano.

Na Veliki petak se Njeno Visoanstvo trglo i odjurilo autom u grad i tamo se ispovjedilo kod patra benediktinca i zbacilo sa sebe sav taj pakleni balast. Pater benediktinac joj je preporuio da pobjegne pred tim avolskim iskuenjem daleko (to dalje moe, da zaboravi), i Visoanstvo je otputovalo na more, gdje su ve cvale voke i bilo visoko proljee. Kad je princeze nestalo, Jambreku je bilo kao da se budi. On se nije odmah probudio. Budio se prvi, pa drugi dan, pa trei dan, i bilo mu je strano, ali se nadao da e se princeza vratiti. Ali kad nje nije bilo cijeli tjedan, pa dva tjedna, onda je u Jambreka uao demonski strah, i onda je tek poeo da osjea to se to zapravo dogodilo s njim. Pao je u vruice, poeo je da vie, da se baca, dobio je napadaje, gorio je kao vatra, vezali su ga da se ne baci s postelje, ali koja korist od tih trzaja, kad je princeza nestala zauvijek. - Pa za Boga miloga jedinoga! Meni su odrezali noge! Mama! Mama! Meni su odrezali noge! Moje obadvije noge! Mama draga! Moje noge! I ba zato, jer je ta Princeza njemu kao velo lebdjela na oima tako da je on tu leao prvo vrijeme kao omamljen, a sad su mu najednom velo strgli, i sad on zapravo vidi to se to s njim dogodilo, on je pobjesnio na tu visoku gospodu i poeo je da bulazni da mu je ona noge odgrizla, da je to kurva koja je njemu noge odgrizla! - Gad prokleti! Neka mi vrati moje noge! Moje noge! Moje roene noge! Kurva ogavna!

Kune tako Jambrek, i jo mu nisu nervi noni sasvim usahli, te osjea da bi on mogao da rastreska nogom tu zlatnu postelju, samo treba da udre i da digne noge, i to ga boli kad hoe da digne nogu, i kune estoko, a sestre stoje nad njim i ne razumiju ni slova, nego mu utrcavaju injekcije i ude se otkuda u tog djeteta tolika grozna snaga.

Ali i to je prolo. Jambreku su rane zacijelile, i on je otputovao u autu u centralu i tamo dobio proteze, i tako se jednoga dana opet naao u svom kaderskom gradu u prljavoj i pljesnivoj baraki, kao i toliki drugi to hodaju na federe i preskakuju palice metar visoko i tako se kao psi treniraju za nov ivot. Neshvatljiva velebna volja za ivotom, za velikim, udnim belvederskim ivotom buktjela je u njegovom nervnom tkivu, i on se poeo da bije grozno sa svim onim crnim to tu zijeva na ovjeka iz sviju kutova barake. I tako lei po cijele dane u ovoj smrdljivoj baraki, gdje parcovi i mievi skau preko postelja, i gleda goleme crne sjene ovih ljudi to se u polusvijetlu prelijevaju po stijenama trulim i promoenim. Slua razgovore svojih drugova i negdje daleko zvona u gradu, i tako mu je kao da sanja. "to se sve to dogodilo s njim? Da li je on zaista onaj Jambrek, koji je nosio krst na procesiji na Majku Boju, onaj boy hotela Esplanade, koji sad tu lei proklet i krvav i sve zaudara po karbolu? Njega je ljubila Princeza! Njeno Visoanstvo Princeza! Ono je bila ena! A to

ovi tu govore o eni? Ono je bila prava princeza u Belvedereu! to ovi znadu to je to ena!" "Ah! On je sve to samo sanjao! I sada on sve to samo sanja! Doista! On sanja! Kamenje lei na njegovim grudima, i on mora da uzdahne svaki as! I neka mu je slana gorina u duniku i grlu i sapinje ga, i muno mu je, i bilo bi dobro da se probudi. Ali on se ne budi! Ne sanja on to, nego se sve to doista dogaa." Lei on tu sad na svom stjeniavom kavaletu i slua kako vani u lijebu kaplje voda, i nema nogu, nego su to proteze, i to je istina i to e tako ostati do smrti i nita se ne e dogoditi. "Da se barem baraka zapali! Da potres itavim gradom potrese, pa da se sve srui! Da se dogodi neto, da to ne potraje dalje tako, jer to je grozno!" I na hip tako izgleda kao da e se ipak neto zbiti, ali se onda opet strana sumnja sputa u Jambrekove misli, teka i gusta kao dim to se nad paljevinom vije. I biva Jambreku jasno da je on doista naputen od Princeze. "A jedino onaj prinevski ivot ima smisla. Zlatni Belvedere! Ono je ivot! A ne aave smrdljive kolibe u Bistri, i kaderi i jame i barake i proteze i harmonike i protenja bistrika." I sad, kad slua ove ljude gdje o enama razgovaraju, njega opet stee neto u grlu, njega boli za princezom. Nije sad princeza za njega ena! Sad je princeza neto bijelo i sasvim nestvarno daleko, neto to je bilo i sada vie nije. I da on opet moe da osjeti princezu kao onda u

Belvedereu, njemu se tako ini, da bi on zaplesao sa protezama kao lud i pijan, zaplesao bi i poivio bi. Ta samo jo jedan tren da mu je da onako kraljevski poivi, on bi dao odsjei svoju glavu na mjestu! Kakve ene! Kelnerice! Njega da zapitaju, on bi im znao da pripovijeda to je to ljubav! "emu se smiju ti ljudi? Pue! Viu! Nateu se, piju vino iz zelene flae. to hoe sad ova crvena ena, to je dola u sobu? Ona nosi dvije koare i vie. Glasno vie." - Duhana, momci! Duhana! Eto! Duhana! Cigareta! Hum! Bosna! Flor! Duhana, momci! Duhana! Tako vie ena sa koarama. Dola je ena u baraku pa vie, a u svom crvenom alu i sa zelenim nabuhlim, vodenim oima izgleda kao utopljenica. Ta ena svlai baraku i kupuje plahte i olje, cipele i kabanice, sve ona kupuje za duhan. Zlo je kad pritisne ovjeka pa nema to da pripali. Prodao bi onda ovjek i majku boju s oltara, a kako ne bi cipele. Stoji ena u baraki i trese sisama, a nagoni se bude i zvijeri su ve poele da ree. Pa kad se koja soldaka panda nokata i grabeljiva upila u ona mekana enska stegna, u onaj gnjili gnjat, ena kao koketljivo cvili, ali ne tri nikud, nego e jo da sjedne kojem avolu na koljeno i da prilegne malo na koju postelju, jer ako ne daju ljudi par bakanda starih za kutiju flora, to e zacijelo dati za flor i za

suknju. Tako se drae i smiju, igraju sa enom i kupuju duhan i nabijaju lule i piju vino, a vani kia pada cijele dane. Pria netko kako su u njihovom selu na Spasovo prije sedam godina rasporili jednu djevojku, silovali je i izrezali na komade, izmesarili je cijelu i u oko joj zaboli kiobran. Slua Jambrek te rijei i osjea proteze. "Tamo su negdje izrezali jednu enu prije sedam godina! Na Spasovo! I silovali su je! I u oko joj zaboli kiobran! A zar njega nisu izmrcvarili! I silovali! I izrezali na komade! Izmrcvarili su ga i bacili ga van iz Belvederea! Pa nikom nita!" - Sve su nas silovali, i svima su nama zabili kiobran u oko! - ta, ta? - ta? Nita! Silovali su nas! Izmesarili su nas! Zar nas valjda nisu? Zar nas nisu bacili na cestu? - A tko je tebe silovao, ti majmune? - Silovala me Princeza! U Belvedereu! Odgrizla mi noge! - Hehe! ta-a? Tebe? Princeza? Osjea Jambrek kako mu se smiju, i kako mu nitko ne vjeruje da mu je Princeza odgrizla noge. I tako stoji tu meu njima kao da lae. "A ne lae! Sve je to istina! Samo su to glupani, pa ne vjeruju!" I opet je tako jasno osjetio tu svoju alosnu istinu i to kako je sam i ostavljen i baen van zauvijek. Pa se okrenuo bez rijei i izaao na kiu, polagano, opirui se o take, da mu se koljeno ne previne, pa da se ne stropota.

I tapajui tako, korak po korak, u pratnji tune limene glazbe federa , on se sada vue kroz mokre i blatne ulice. Pada kia i suton je i ve su zapalili izloge, pa se uta plinska svjetlost lijeva po asfaltu, i sve je tako jadno i pusto, i zvona zvone i sumrak se toi maglen i siv i vue se pod plotovima kao bolesna maka. Ide sada Jambrek, epesa nekud tamo do ugla, gdje stoji rasvijetljen izlog jednog frizerskog salona. U izlogu je tamo votana dama to ima isto tako crvenkastu kosu kao to je bila u Princeze, i zubi su joj tako blistavi, i smije se i slina joj je, a usne joj gore, tako strano gore kao peati na sudskim pismima i osudama. Pa e Jambrek tamo stajati i zuriti kroz staklo u onu ruiastu svjetlost, te tako, sklopljenih vjea, on e nijemo sanjati o nasmijanoj Princezi. I sanjati, i sanjati.

Smrt Franje Kadavera

U venerinom paviljonu garnizonskog pitala, "aptajlung " C Draj, zvanom "Kokica", bio je danas veliki dan. Infanterista Imbru Sveteca (od Pedeset i tree Domae), pacijenta "Kokice", nali su u zahodu u lokvi krvi. Prerezao je vrat britvom i, po mnijenju doktora, to se je dogodilo jo pred pono. Infanterist Svetec Imbro bio je iz cimera broj trinaest prizemno, pa su ga na nalog komisije prenijeli iz zahoda na trinaesti cimer i tamo ga poloili na njegovu postelju i prekrili ga

prljavom plahtom, dok ne dou grobari. Tako je trinaesti cimer postao na minutu senzacija cijeloga pitala i svih krma i grajzleraja i rakijanica, to stoje okolo utih kasarna na kraju grada kao gljive. Pronio se glas po tim prostorima da je u "Kokici" opet jedan soldat prerezao ile, pa je postajkivalo dosta publike cijelo jutro oko one tune sive zgradetine, ija su okna obijena prst debelim reetkama. Pacijenti trinaestoga cimera osjetili su da i oni donekle igraju nekakvu "piljivu ulogu" u cijeloj toj pripovijesti i tako su skakutali po reetkama amo-tamo kao bolesne ptice u krletki. Kako, k vragu, i ne bi? Puknuo je glas po pustoj ulici, gdje je sve tako blatno i sivo i gdje se po danu ne dogaa nita, tek se "slubovodei" strametri briju po brijanicama (i gucne se gdjegdje po koji pricer), a sad, eto na, pao je u sve to jedan mrtvac i jo je sebi prerezao vrat "prek na prek". Kako trinaesti cimer prizemno stoji, to se frajle i kelnerice penju gore na prozor sobe i kucaju po staklu i trae da se Svetec otkrije, a kad ispod plahte zine duboka crna krvava krga (tako duboka da bi ovjek mogao da turi u nju cijelu jednu soldaku olju), onda ene cvile i padaju s prozora kao da si ih pofurio kipuom vodom, a soldati se tome od srca smiju: "Kak su te babe bedaste!" Tako je stigla i gospodina Ljubica u crvenoj rekli. Gospodina Ljubica je kelnerica preko puta kod "Kanonira ", i popela se i ona da vidi Imbru Sveteca. To je alarmiralo trinaesti cimer, jer je gospodina Ljubica u cijeloj "Kokici" najpopularnija frajla itave ulice.

- Ha-ha! Gospodina Ljubica je dola! Eto gospodine Ljubice! Serbus, Lubek! Serbus! - I tako su svi pacijenti jurnuli na prozor, te sad mijese grudi Ljubiine i kese se, i ona se jednom rukom dri za reetke da ne padne, a drugom se toboe brani od znojnih i prljavih prstiju. Nabili se ti popreni kukci u bijelo-modrim rubaama na rupi od prozora, pa se tamo roje i guraju i pruaju svoje kosmate ruetine kroz reetku van da dohvate gospodinu Ljubicu, a gospodina Ljubica se smije i bije ih rukama. - I, i, vi fakini prokleti! Puajte me da vidim! - A kaj bu vidla, Lubek? Em smo mi lepi! Na! Nas pogle? Nas! - No, prosim lepo, samo malo da vidim, moli Ljubica svilenim svojim glasom i hoe da proturi glavu kroz reetke da bi vidjela u tamnoj sobi mrvu velike senzacije koja tamo lei pod plahtom. I tako je dri kapral Zvjezdi objema rukama ispod pazuha, te nekim poluglasom (u molu) komandira da otkriju Sveteca Lubeku zlatnom. Otkrili su mrtvaca, i Ljubica je zavrisnula i bila bi pala na lea da je nije pridrao kapral Zvjezdi. - No, no, kaj se boji? Em te ne bu vgrizel! Ali se Ljubica prepala, "kak da ju je vgrizel", i poela da civili i da se kida i lomata i tue bijesno, te je Zvjezdi, ipak morao da pusti svoj plijen. - No, no, mala! Na! Ve smo ga pokrili! Ve se ni ne vidi! Dojdi nazaj! Mala! Lubek!

Tako se zabavljao dopodne cijeli trinaesti cimer, samo infanterist Kadaver zgurio se do pokojnoga Sveteca i moli krunicu, kao da tamo nema Lubeka, i kao da se tu ne kese ovi barabe, i kao da sve to nije trinaesti cimer, nego Sveta Marija. Klei tako Kadaver do Sveteca i moli se poluglasno, a sve mu se vlasi diu u zrak od strahovite jedne pomisli: to e biti od njega? Od Kadavera, infanterista Pedesetitree Domae , ovjeka grenika i nesretnika kome se zlo stalo da pie. Jer s infanteristom Kadaverom dogodila se noas velika stvar. Njegova ena Kadaverovka, roena Trputec, stanuje na Potoku, u sjeni Svete Marije, i on ima troje djece i usteraj, i na zidu dva slijepa slavuja pokrivena zelenim suknom, za koje je sam uvijek sakupljao mravlja jaja po poljima. I tako je on najprije bio menar po kaptolskim crkvama, a onda se oenio i krpao cipele, a onda je postao infanterist i kao takav stradao u Peti, i tako sluajno (u smislu nekog "befela ") bio transportiran u svoje kadersko mjesto da bude bolje na oku i u evidenciji. Kako ve punu godinu nije bio doma, a sad tu u sifilisu lei ve drugi mjesec, nadvladala ga bol, i on se noas prokrao preko zida (kud toliki pacijenti svaku no putuju na svoje pustolovine). Dovukao se tako infanterist i majstor Kadaver pod svoje prozore i sluao svoju zidnu uru, gdje odbija u tami, i dugo se nije nita ulo, samo tikatakanje ure, i tako je stajao dugo kao tat i gutao suze, i ve je davno pono minula, kad se preko Gornjega grada i uma naokolo vratio da ga ne bi srele patrole, to samo vrve gradom i hvataju takve

soldake ptice bez dokumenata. I ba na povratku, kad je htio da skoi sa zida, javila se straa iz tame:

- Halt! Wer da ?

Vie instinktivno bacio se Kadaver natrag na cestu, ali je uto prasnuo hitac, pa drugi, i trei se zasvrdlao u zid, i ula se buka i mort kako se rui, i kako je Kadaver potrao u tamu, osjetio je gdje krvari. (Toliko je pacijenata venerinog C "aptajlunga" okolo pilo svaku no, da je straama bila izdana naroita zapovijed da se puca; to je bilo oglaeno po svim cimerima.) Nastrijelilo ga, i lijeva mu je nogavica bila puna tople tekuine. U jami, na potoku, tamo negdje na vodi, isprao je svoju ranu Kadaver i povezao je prljavim rupcem (jer je bio strano nahlaen, a to mu je, otkada je u soldaiji, jedini rubac), i tako se vratio kroz gnojnicu na tali ujutro, kad je na paviljonu bilo sve uzrujano, jer je ba komisija bila na zahodu nad mrtvim infanteristom Svetecom. Meutim je bila najavljena istraga, po kome je to straa noas pucala, jer je zid bio krvav, pa je komanda pitala pretpostavila da je to ranjen jedan pacijent, i sada e poslije menae vizitirati sve pacijente da se nae onaj pacijent lopov, koji nije htio da stane na poziv strae. Taj e onda fasovati svoje! Smrt strijeljanjem mu ne fali. I tako klei sad jadni otarski majstor Franjo Kadaver nad leinom Sveteca, infanterista biveg, koga se vie ne tie ni pital, ni kasarna,

ni rat, ni ita drugo, i gleda onu bijelu plahtu, pod kojom se osjea infanteristova glava i nos, koji stri uvis, i osjea kako e sad menaa za koji as, a poslije menae e strgnuti rubac s njegova stegna i konstatirati da je to on bio onaj, po kome se noas pucalo. "Nije ga zgodilo, hvala budi Bogu i Blaenoj Djevici! Samo je trajfalo! Ali je meso palac duboko istrgano! I pee! Aha! Kako pee! to e biti? to e biti?" "Blagoslovljen plod utrobe tvoje - Isus." - Lubek! Na! Kaj se boji? Em te ne bu vgrizel! Lubek! Na! - Sveta Marijo, Majko Boja, moli za nas grenike sada i na as smrti nae... - Lubek! Na! Lubek! Na, gospodina, sreko, viu barabe za kelnericom i smiju se, a Kadavera pee rana sve intenzivnije. "to e biti? Ret! Tri mjeseca! Smrt! Kader! Fronta!" "Zdravo, Marijo, milosti puna - Gospodine s Tobom." "Gospode Boe! Noas je ona ura kod mene doma tako udno tukla dvanaest sati! I crna mi maka pretrala put! I sada tu lei mrtvac! To sve neto znai!" "Blagoslovljena Ti meu enama - i blagoslovljen plod utrobe tvoje..."

Oko sto i pedeset pacijenata stajalo je golo golcato, kao to ih je mati rodila, svrstano po cimerima, i tako su ih doktori vizitirali i nali konano infanterista Kadavera, gdje je ranjen, pa je nastao velik skandal. - Zato se nisi odmah javio, svinjo ogavna! vikao je gospodin doktor na Kadavera, jer je bio neobino bijesan to nije mogao poslije crne

kave na tarok-partiju, nego opet ovamo u ovaj prokleti pitalski karbol, da gubi vrijeme na ove svinje. "to ja imam od "svoga" ivota? Od sedam do dvanaest muim se s ovim svinjama zagorskim, i niti tarokirati se ovjek ne moe poslije objeda. Niti to! Nego tako tjeraj, dan i no, dan i no!" Kadaver je stajao bez rijei, kao da su mu odsjekli ruke i noge. I to se je tu moglo da kae? Kleli su ga svi pacijenti, jer su prozebli zbog njega do kosti, zbog mulca prokletog, koji niti preko zida ne zna! Menar zalupani! I tako mu je svatko opsovao poneto. Netko mater, netko boga, netko sreu; a Kadaver je stupao pognute glave u dubokoj depresiji, i tako mu je izgledalo da sve to tako mora da bude. Pokojnog Sveteca ve su bili iznijeli, i ljudi se razgovarali o tome hoe li ga pokopati s muzikom ili bez muzike i hoe li mu opaliti salvu ili ne e, i tako je trinaesti cimer opet izgledao kao da se nije nita dogodilo. Jo prije tri dana bio je aviziran neki visoki general, koji e s posebnom komisijom od Crvenoga kria pregledati cijeli pital, pa su u dvadeset i etiri sata majstori pitalski stvorili od paviljona malo udo. Tu su cijelu no plamtjele acetilenke, i kreile se sobe, i prali se hodnici petrolejem, i razlila se sila karbolskih flaa, te je cijela ulica do ugla osjetila da ide general, i svaki je pacijent dobio pljuvanicu i au, i ba su bili dijelili nove rubae, jo posute naftalinom, kad je dola druga depea da taj gospodin general ne e doi, te se porazdijeljene rubae opet pokupile po cimerima, i ae i pljuvanice odnijele, i cijela je "Kokica" opet postala svinjac kao to

je i bila. Sad opet lee po stolovima masne neoprane olje, okna su polupana, pa je propuh, a ispod generalskog krea izbijaju stare mrlje po zidu. Komis , plahte krvave, porazbijana ogledalca, oglodane kosti, trule slamnjae, sve to izgleda kao sablasna dekoracija, a po klinovima vise crne kabanice, kao objeena trupla i po svemu pada tmina. Bila je ve popodnevna injekcija, pa se ljudi vratili raskreenih nogu, vukui za sobom lape, oprezno, da ne povrijede upaljene rane, korak po korak, te polijegali tiho po kavaletima , i tako je stajala utnja dugo nad svim. ulo se kako vani pada kia i kako kripe teko natovarena kola u blatu, i kao da su ljudi jo mirisali truplo pokojnog infanterista Sveteca, tako je sve izgledalo prazno i glupo, i razgovor nije nikako mogao da se rasprede, i injekcija kao da je danas jae pekla nego obino. Rekao je netko iz polutmine da je to paprika to im sipaju po ranama. - Paprika! - A to e nam paprika? eni bi trebala da se naspe paprika! Njoj, njoj! ivini prokletoj! - A! to bi eni paprika? Kobili, ako samo toliko naspe, koliko me prste stane, pobjesni. A i eni bi eravkom trebalo sve ispaliti... - Ajoj! Ajoj! Al ste bedasti! Kak krave ste bedasti! To vam je lapes ! Lapes, a ne paprika! - I opet laje ovo tele od Dvadeset i pete! - Ku, Mato!

Mato, to je ime i naslov ovjeka domobranske vrste "species honvedica". Domobran Mato, tako se veli. "Mateki su juriali tu i tu." "Mateki idu!" "Glupi Matek!" - Svinjetina je skuplja od domobranetine, - Nekaj da je lapes. Se znam valda ja. Em sam bil vu trahomakem bataljonu. Tam su nam sako jutro oi z lapesom. Sako jutro na rajonu. Se znam valda kaj je lapes, a kaj ni. Nekoga je zapeklo, pa je glasno zastenjao. - A koga avola jaue? Nisi mario da prilazi eni. Sad trpi! - E nisam! Dabome da nisam! A to u, bogati? Ve je tri godine nisam taknuo! A zato si joj ti priao? to? - A ba me je sam avo naputio. Bilo je to u petak! A stari je moj ouh uvijek govorio da sve zlo dolazi u petak. Imao je pravo! Petak je turski svetak, pak to je! - Jest! Kao da u nedjelju nema zla! Ja sam bio u nedjelju! Nije dobro imati s tuom enom posla ni u petak ni u nedjelju. To je meni rekla jedna baba, koja je znala i da mrtvaca uskrisi! - Jest! Znala je vraga a ne mrtvaca! ta laje kojeta? Sve bi te babe trebalo u oganj! To su vjetice! I meni je jedna prorekla da e me ubiti konj kopitom. Veli, crni konj! A vidio sam odonda ve valjda hiljadu crnih konja, pa nita! - ekaj malo! to nije bilo, jo uvijek moe da bude! - Jest! Sve su to lai! Strado si, pa si strado! E, eto! To je!

- Tako je! ena je kriva, a ne nedjelja ni petak! Da nema ena, ni toga ne bi bilo. Znade ivina kakva je! Znade da je gnjila, pak ne e da ti veli. Ona je kriva, - Da, valjda nije luda da ti veli. A zato da ti i veli? Jesu li i njoj kazali kad je stradala? Od ega bi da ivi? - Nije ona nita kriva! I ona je nastradala! - I pravo je tako, da je nastradala! Neka je! Neka nastradaju sve! Neka cijelo selo ode do avola! Kad sam ja, zato ne bi i selo? I ne samo selo nego itav svijet! Vrlo vano! - Otud i zlo, ljudi, kad smo takvi! - E! A kakvi da budemo? Je li? Kakvi da budemo? utnja! - No! to je? uti? to? Ne zna! Eto vidi! Ne zna! To nitko ne zna! Ni sam pop na propovjedaonici, ni on ne zna! - Kakvi smo, takvi smo! I pravo je tako! Stradali mi, pa neka stradaju i drugi. Svakomu svoje! Danas meni, sutra tebi. Serbus! - Tako je! I pravo je da nas je opalila! To joj je i zanat! - Sto joj bogova i takvom zanatu! Kakav je to zanat: kurvarluk? - Bacio bih joj petau, samo da mi je kazala, majku joj staru! - to petau? Dvije petae! Tri jutra ne bih alio, - A to bi joj ti bacio? to lae ovdje i zvrnda? I opet bi joj priao! I tri bi joj jutra jo platio, - Ne bih ja! Oslijepio ja ovdje na mjestu ako bih, sad, na, odmah. Iscurile mi oi ako bih...

- A ja bih! Nisam, hvala Bogu, tu prvi put! I opet u... - Udario bih ja nogom toga gada odurnog... - Hehe! A bijela je! Oprana! Pa kako samo gospocki mirie! - Zato je i bolesna gospocki! - Hihi! Onda smo svi mi tu sada gospoda! I tako se tu, gdje ljubav znai krvavi proljev i trule bubrege, govori o eni cijele sutone. I o tome kako je ena bijela, i kako ju je sam bog stvorio, a javljaju se opet glasovi da nije to bio bog, nego vrag. I o zemlji se govori, i o protenjima, i o tome kako se u tom i tom selu, kad nekoga zakolju noem, izdube na krstu no, ili sjekira, ili revolver, ve kako su koga ime zatukli, da se vidi na krstu, za spomen, kako je bio zaklan. I o Mariji Tereziji se govori, koja je ljubila proste graniare da su sve iskre vrcale. Pria netko da svinje vole da jedu mrtvako meso i da se od toga dobro tove, a vani sve kia lijeva i pada polutmina. Tar dom - tar dom - tar dom - tom - tom Tar dom - tomtom - tar dom-tomtom... Jei prokisla koa bubnja izvana i grmi po cijelom cimeru. To idu po blatu mokre ete i bubnjaju apatino i tromo. E, ne bubnja se sad vie kako se je bubnjalo neko, davno, prije mnogo vremena, kad je bio mir. Onda je tambur bio mlad i nabijen snagom i odmorom. Tambur onda nije vjebao s trupom, jer je tambur bio stari baka , a to e stari baka da vjeba? Nosio je gospodin bubnjar cijelu tu bakezersku mudrost u malome prstu, a samo

bakezerski lisci mogli su da postanu tamburi. Oni su po manevrima nosili u bubnju peene race i guske, to su ih pokrali po kvartirima, mastili su brk iz tamburske pajze. To su bili filozofi, to su lijepo preivali u sjeni kakvog duda, dok su trupe plazile jezike, pa kad se eta vraala kui, onda joj je bubanj drao "timung". Onda je ona bijela napeta opna bubnja grmjela kao da e pui, i nije bubanj pjeadije onda ojkao kao danas beznadno i tuno, ve je grmio u lubanjama soldakim da su se sama stegna i miice napinjale i jurile u zamahu drila i stege. A sad bubanj jadikuje. Tuno i beznadno spustila je duga, do koe prokisla kolona glavu, pa plazi preko mlaka i utih lokvi kao pregaena trakavica. Idu dvoredovi, idu jedni u tragu drugih, u povorci, svi polomljeni i samljeveni. A oni se mukli zvuci prokisle koe probijaju kroz zidove i jecaju po trinaestom cimeru, pa pacijenti osjeaju sablast kadersku, kako vani hoda i kako se prijeti. "Jo malo, pa e oni svui karbolne koulje i opet se povezati u one zelene vree, i opet se pognati po blatu i snijegu i propasti." - Glej ih samo, glej! Kak se kadiju kaj pokisli konji! - No! Te su ba zdravo lepo ganjali! I jedan e stari veteran, sav isparan crvenim brazgotinama, otac petero djece, a glas mu je gotovo radosno zadrhtao: - A to biste vi, pilii moji? Kakvo boje zlo? to vam ovdje fali? Jede svaki dan meso, spava u postelji, a ne radi nita! I javio se netko iz dna sobe, gdje se vie ne vidi:

- Prvi put je to gospodski ivi? Jo ti i kavu u postelju nose! - Tako je! Niti si u hodnoj! Niti si kod kadera! I ne kisne! Ba ti je dobro! - E! Da! Bilo bi! Bilo bi dobro! Samo da nije ovoga vraga! - A to je to? Da nema ovoga vraga, bio bi onaj drugi jo vie vraji! Lijee te! Badava! Da si u civilu, platio bi stotine i stotine, i jo te ne bi tako izlijeili! A da si vani, zar bi ti bolje bilo? Ui, mine, voda. A ovdje je sve tako lijepo! Tako isto! I to je glavno: spava kao Bog Otac! - Lijepo je! Istina je to iva! I isto je! M-da! Ali nije ovjek zdrav! To je ono! Radije bih bio na fronti pa zdrav... - Pa to je to fronta? Nita! I sardine smo jeli s uljem! I sir fini! I vino smo pili! - Cviek je ono bil kiseli, vrag mu mater, cviek, a ne vino! - Jest! I crnu smo kavu pili cijeli dan! Dobro nam je bilo! - Pa istina je! A ako se ba pravo uzme, to je to zapravo ta fronta? Skokne malo po grabi amo-tamo. Da se proee! Pa gleda na iartu kao na prozor! Da ti proe vrijeme! Pa spava cijele dane... - A kad si na strai, je li, i onda spava? A kad je "angrif ", pa su ti pune hlae? I onda spava, tele neotesano! Je li? - Glupan? Pa nije uvijek angrif! Angrif dojde i projde. A kad nema angrifa, onda ga ni! - Tako je! A i menaa je malo drukija nego tu.

- A to laje? A ne kopa li tamo cijele dane? I ibe plete i uvijek sagnute grbae plazi, da ti sve krsta pucaju. I vodu crpe i zahode isti i savija se kao crv! - A na svojoj se zemlji valjda ne savija, ti vole! I ovdje se savija, i ovdje i tamo! Svejedno je to! Ovdje ti rekviriraju gospoda, a tamo se opet bije za tu gospodu... Domobran po cesti gre, ik pobere, pa ga re. ik ga pita, kakuf je, On mu veli, dobr je. Zvee jo iz daljine trube pjeadije, to se rasplinula negdje daleko u magli, a Jokl, stari fakin, puki ustaa vraje regimente, guna taj napjev pjeakih trompeta, pa je pripalio i cigaretu. - Ej, ti magare! Daj i meni vatre! - I meni, mater ti! - I meni! I meni! Pomamili se glasovi za vatrom, i tako se zasjali kresovi i ljudi poeli da dime. Ba i jeste udobna i mila stvar protegnuti se ovako na svojoj postelji, pa jo i pod krovom sigurnim, pa pripaliti cigaretu ili lulu i sluati kako to vani kia pada. Pada kia i snijeg, i vjetar jo negdje cvili u dimnjaku, a ljebovi se cijede i pjevaju; lei ovako ovjek lijepo pa osjea toplinu gunja, pa pljucka lijevo i desno od milja i sre dimove na obilate gutljaje. Mila je stvar leati, ovako u zaklonu, koji ne e probiti ni najtea granata. Ni ona od petnaest centimetara.

Lei ovjek i sjea se kako je tamo i tamo kia curkom curila kao i sad, a ljudi su leali na goloj zemlji te se pokrivali atorskim krilom, koje je sve nekako tako ludo skrojeno u krivi trokut, te je sve uvijek preusko ili prekratko, i ovjek ne moe nikako da se pokrije. Curi kia za vrat, a kad pokrije vrat i povue ator gore, curi ti po koljenu. A noge sve prokisle, pa se kroz poderane bakande penje voda, i lijepi ranjave prste, i razlijeva se po trulim obojcima i upaljenim irovima. A pedeset kilometara u stopalu i u listu i u stegnu kao olovo, a kia, a strah pred nonim marem kroz ume, gdje je sve crno, lijevo i desno, a menae nije bilo ve dva dana, i jo negdje daleko probudili se topovi, pa mumljaju. Ovdje, eto, sada svega toga nema. Krov nad glavom, postelja mekana, bol se od injekcije pritajila, pa e skoro veera, i sve je tako toplo, tako ugodno... Pa se javio, zatitrao, onako tihano uz kiu, blagi napjev: Kia pada, Srbija propada... A od malene ocjelne pei u kutu sentimentalno se u poluglasu kao refren zanio drugi glas, neto dublji; Vjetar piri, Hrvatska se iri, Hrvatska se iri... Kadaver, koji cijele noi nije oka stisnuo, pa se onda cijelo prijepodne molio nad pokojnim Svetecom i kleao do nogu leine, izmuen istragom, ispijenih ivaca do posljednjeg, sluao je ove ljude gdje govore ono isto o emu se tu svaki dan govori, te uljuljan tom monotonijom nekud se izgubio u snu i zadrijemao, a poslije zahrkao.

Poeo je Kadaver da otvorenim grlom prede nit, dugu vorastu nit, zapletenu od vremena na vrijeme u neto poluglasno i grgoljivo, to se ini da je izalo iz osobite neke dubljine, a taj je tajanstveni dah utrobe uznemirio panju cimera. - Psst! Boga vam! Tiho! A tko je to? Svi su utihli i sluaju. uje se glas, kako hre. - A to sjedimo do avola u tami, kao stare babe? - Daj ibice! Sad e ionako veera! - ibice! ibice! - Hrrrharrrhhrr - hrr - harrhr... - Ho! Prokleti ovjek! Zaguit e se! Tko je to? - To je sigurno Kukec! - Ne! To nije Kukec? Deki! To je Kadaver! Naravna stvar, to je Kadaver. Menar prokleti! Kresnule su iice, planula svijea i konstatiralo se da je to doista Kadaver koji hre. Zapravo je to Jokl ustanovio. Toni Jokl je domobran Dvadeset i pete (Domae), cinik, gradski fakin po zanimanju, koji je ve dva puta sjedio na Crvenoj lampi kod Sudbenog stola i koji sam sebe titulira lepoglavskim kandidatom. "Mi, gospoda lepoglavski kandidati", tako on naziva svoju sortu. Ta fakinaa ide u kolu samo dok je zima i dok se dijele limeni groi za puku kuhinju, a im svanu sunani dani, pune su ih ume. Poslije onda nose razne manje stvari, kofere, kutije, prodavaju novine na placu i kradu, gdje se to moe, a kad se protegnu uvis, razvoze sodu,

postaju interi, grobari, fijakeri i slino, ako su ivjeli s policijom u dobru. A ako su stradali; pak im je put do "potenog kruha" hermetiki zatvoren, jer su dobili svoj policajni ig ili izgon, hja, onda su to "kandidati za Lepoglavu", kako to Jokl veli. Joklove su etape bile: puka kuhinja, plac, policija, (prvi put: dvadeset i jedan dan), opet plac, onda opet policija, pa prva velika ljubav, Sudbeni stol i rat. A sada slui Jokl kod slavne domobranske regimente i tu se sklonuo pod "Kokicu", koja ga brani svojim toplim krilima kao koko pile (i zato se i zove "Kokica", jer brani domobrane od kadera i fronte, a i zato jer su pacijenti uli jedanput da se bacili u njihovoj bolesnoj krvi zovu "govno-kokice"); i tako se tu na trinaestom cimeru sastao s Kadaverom, otarskim majstorom potokim, kome prozori obiteljskog doma bulje ravno u one ljive i plotove gornjogradske, kao i soba njegove matere udovice, kod koje Jokl stanuje. Jokl je ve otprije poznavao Kadavera i odmah je procijenio situaciju kako stvar stoji s tim jadnim otarom. "Njegova ena nema ni pojma da je on tu u gradu, u "Kokici". Ona se boji za svoga "mueka" na fronti, koji ve tako dugo ne pie, haha, a on, stari pti, "sreko", hoho, tu lei na Ce aptajlungu u "Govno-kokici" u cimeru broj trinaest. Tako to stoji dakle? Ne! I tome se dade stati na kraj!" Pa je Jokl stao tome temeljito na kraj. S jakom kartom, da moe kad god ushtjedne da ga oda eni, on je Kadavera potpuno, ali potpuno oplijenio. Preko sto forinti gotova novca, par dobrih cipela, dvije koulje, kamae, uturu, novu podstavu za kabanicu, srebrnu uru, sve

je to oteo on Kadaveru. Osim toga su zamijenili kabanice, i Jokl fasuje Kadaverov duhan, pol porcije komisa, i jede njegovu porciju mesa, i pije mu krv iz dana u dan kao stjenica, te ga mui paklenim prijetnjama da e ga odati eni, kao pravi majstor ucjenjiva. Cimeru Jokl nije htio da oda Kadaverove tajne, jer ga je tako samo on jedini drao na uzici; ali je otkrio da je Kadaver bio crkvenjak po kaptolskim crkvama i tako je Kadaver u "Kokici" prozvan "menarom". Uspjelo je Joklu da Kadavera potpuno izolira od sviju, i sada ga sam pije kao pauk, kap po kap. Kadavera i ne voli nitko, ve zato jer je on najsavjesniji pacijent. Pa kad se cijeli trinaesti cimer savija u bolovima injekcije, onda dugi Kadaver, kome vise debele, crvene, oupane brine, fanatiki vie: "A-aa, aa-ha! Dobro je to! Dobro je to! Kazna je to boja! Samo nek pee! Nek pee! to jae, to bolje!" Tako vie Kadaver te se savija kao bolesna maka, a posti itave dane i vjeruje da je taj pital purgatorijum , u kome se sad on isti od grijeha. "Provezao se kraj njega "Neastivi" u automobilu i imao je cilindar, i Kadaver Ga je prepoznao, ali je onda ve bilo prekasno. I sada treba trpjeti te muke i oistiti se od grijeha!" I tako se tu Kadaver u pitalu isti od grijeha ve dva mjeseca i posti, te se posuio kao kostur. Oko prstiju vjeno namata krunicu, i hiljade Oenaa i Zdravomarija moli dnevno, a cijelo ga vrijeme mui samo jedna jedina misao, kako bi bilo da se jednu no odulja pod svoj dom. I tako se noas oduljao i nastradao, a sada je dotuen klonuo i hre.

Zapalili su dakle svijeu i osvijetlili menara. Na utom drhtavom svijetlu svijee izgledao je ukoen kao mrtvac, a oko prstiju mu omotana krunica sa debelim zrncima. Razlila se svjetlost po sjajnoj menarovoj eli, pa lubanja blista na slamnjai kao da je od lakiranog voska. Gleda Jokl demonski svoju rtvu, pak mu je sinula vraja ideja. - E! Ljudi! A ne bismo li mi njega zaarali? Kao Taljana juer na sedmom broju! Haha, gdje je "pigl "? I eto u hip-dva smogao je Jokl maleno zrcalce pak sada nastoji kako bi blijedi refleks svijee, to se od zrcalceta odbija, kao snopi bacio na Kadaverove vjee to izgledaju uvehle, namrekane i crne kao aave. Puu bijeli traci svjetlosti po dubokim podonjacima, i one jabuke izgledaju pod onom finom, kao mrenastom koicom nabubrele i natekle, pa kao da se bijeli magnezij razlio po bolesnom i ispaenom licu nesretnog menara. Osjenile ga crvenkaste bujne brine, a trepetljiva sjenka njegove elave lubanje pala je na zid te se tamo razlila u groteskne dimenzije i treperi na stijeni kao fantom. Poustajali su gotovo svi bolesnici, te se cijela soba okupila oko menarove postelje i zuri u tu fakinsku aroliju. "Hoe li, bog dragi sam zna, uspjeti Joklu da posve uspava Kadavera, kao to mu je juer uspjelo na sedmom cimeru da uspava Taljana?" Uspavao je Jokl Taljana tako da nije nita osjetio kad su ga podigli i poveli na zahod. Tek tamo se probudio i silno se prepao na veliku radost cijele "Kokice". Tako i sada. Tiina je, pa se napeto pazi - hoe li, ne e li uspjeti taj avolski pokus?!

Dugo, dugo padaju tako svijetli traci ogledala na namrekane vjee menara, na blijedu ispijenu masku, na izmueno crno poorano lice, izoblieno trpkim brazdama patnje. Nita! Zaludu! Pokus ne e da uspije! Menar hre dalje, ali kad ga ljudi hoe da prihvate pod pazuhom i da ga pridignu, on se brani kao od muha. Osjea jo. Nije jo hipnotiziran! Nervozan je Jokl! Znade on zato stvar ne uspijeva! Ne moe on da se skupi i da sabere svoju fakinsku volju kako bi trebalo! Rastresen je! "to je ono neto svjetlucavo zlatno, to sja pod rubaom Kadavera? Ono je zlatni medaljon. Mrcina podmukla! On nosi zlatni medaljon oko vrata, za koji ja ne znam? Oho! Dvadeset je forinti vrijedan kao iz puke! Gad neiskreni! Zatajio mi ga je! No! Pokazat u ja tebi! uft! " Pa spopala Jokla nijema duboka mrnja, te mu dolazi da zgazi tog ogavnog podmuklog Kadavera, to mu je zatajio zlatni medaljon. I rasplinula mu se volja da hipnotizira, pa samo kilji na ono menarovo zlato, to svjetluca pod rubaom, te se tako nespretno sagnuo da bolje vidi, i tako se svjetlost rasula po stijeni. - Pazi malo! poluglasno viu na njega pacijenti lijevo i desno, ali je Jokl tako razigran da dre i vie ne moe da navrne stakalce u menarovo lice, nego svjetlost sve plazi po slamnjai i plahti. - Pazi ti, Jokl! ta radi? "Tako? Zlatni medaljon on ima? I sad sam se jo blamirao tom komedijom! K vragu sve! Svinja menarska!" Pa je Jokl jednom bolesnom gestom podmetnuo stearinku pod nogu Kadaverovu.

(Kadaver je bio ispruio lijevu nogu, te je ona provirila ispod plahte, kosmata i uta, jer je kavalet mnogo prekratak.) as jedan, dok je plamen svijee pripekao Kadaverovo meso, a onda je divlje i surovo zakikotao itav cimer. Kadaver se od opekline propeo kao lud, zajauknuo od bola sav preplaen, pa kako se osovio na kavaleta, spotaknuo se o preku i bubnuo glasno na pod. Nasmijao se glasno cijeli trinaesti cimer kao da ga je netko pokakljao po trbuinama, te se sve tresle gae i crijeva i podbraci i svitnjaci i rubae, to zaudaraju po karbolu. avolski se nasmijao trinaesti cimer prokletom crkvenjaku, a taj pakleni kor bolesnih grenika priinio se Kadaveru glasom paklenim, i on se bez rijei prekrstio. Iz hodnika stali su udarati nogama o vrata da su sve daske poele da se lome i prate: to je bio znak da vani pred vratima stoji veera i da hoe u sobu. - Veera! Veera-a-a! Veera! Cijeli trinaesti cimer poeo je da vie pomamno, pa su svi skoili najednom i jurnuli k vratima, pred kojima stoje dva bolesnika u koulji i svaki dri po jednu masnu dasku, na kojoj se kao na tasi pue olje s veerom. - Je li tarana? Je li kaa? - Opet je to prokleto zelje! Vrag mu oca stvoritelja i mater nebesku! A gdi su klobase!? - Pa kako samo smrdi, boga mu ivoga, to zelje. Po opaticama!

- A gdje je tu opet veeras meso? To su opet pokrali u kuhinji! Mater im kuharsku! - Pa nutri je! Kaj laje, vrag prokleti! Kaj ne vidi bombrege ? - To je tebi meso, Mato? To je potplat poderani, a ne meso! - Prokleti ivot! Uvijek samo zelje i zelje! Bacilo se gladno roblje na krvavu konjetinu, te pije tu preganu kiselu vodu i kida meso zubima i rukom, i klepee kusturom o limenu olju, pa cijeli cimer zvoni kao da krave idu sa pae i da zvone. Ne jede se veeras Joklu. On je odgurnuo svoju olju od sebe, a u glavi mu sve kopa onaj zlatni medaljon. Vani na ulici pao je sumrak, pa se debele reetke grubo riu na modroj boji, i sve izgleda da je ret, i uje se kako djeca vani viu: Veernje novine! Najnovije vesti! Nemamo kaj za jesti! Koliko je puta znao Jokl da tu djeurliju vabi na gro , tik do zida, pa da ih onda iznenada polije crvenom i upaljenom vodom, ali danas mu nije do ale. Danas se u njemu raaju ideje, i on stvara nove kombinacije kako bi doao do medaljona to mu ga je Kadaver zatajio. - Kaj ti ne bu rl tvoje? pita ga stari Japa i prstom kopa po Joklovom zelju da bi izvadio krpicu konjetine iz kisele vode. - Ne bum! Samo si zemi! I stari Japa Japica sprema Joklovu konjetinu u svoju olju. Imade ih vie kojima utroba ne podnosi bljutave konjetine nego je povraa. Od takvih stari bedak Japa Japica skuplja meso, pa sve to sprema i sortira

i soli, pa to skriva u svojoj torbi i jo duhanom posipa, jer ustajalo meso dabome vonja iz torbe kao mrtvanica. To stari slaboumnik (za koga nitko ne zna ni kako je postao soldat ni koliko mu je godina ni odakle je ni kako je stradao) uva meso da e ga ponijeti kui unuadi, kad doe vrijeme, a sve se je ve davno usmrdjelo, ali Japa kao strvinar ne da svoje torbe ni za glavu. - Japa! Naj budu spametni! Em im deca pokrepaju e to podereju! - A, kaj bi pokrepali. e ti nisi krepal, zakaj bi oni? - Ali im to smrdi kaj kotec, Japica! - Neka! Vu glavi tvojoj smrdi tvoj otec! Pa se otvorila vrata cimera, tiho, sasvim tiho, i na onom otvoru, to je zinuo, pojavila se djeja glavica, te tamo cvrkue u piskutljivu sopranu svoju veernju pjesmu. - Go-spon-n-n-pro-sim-m-ma-lo-kru-ha! To su te bolesne ptiice, to stanuju po kanalima i zavrtnicama, pa ive po soldakim pitalima i oblijeu ih kao jata malih strvinara. To je onaj proletarijat, "kojega kod nas uglavnom nema". - Go-spon-n-n-pro-sim-m-ma-lo-kru-ha! Tako skandira ovo modro bosonogo dijete, te, afektirajui naglasak nazala, povezalo je cijelu reenicu nekim dirljivo mistinim akcentom bolesne glume. U degeneriranoj boleivoj mimici, ta djeca trzaju eljusnim miijem, i krevelje usne kao nacerene maske, i glasno plau. Stoji dijete na vratima cimera veeras, kao to je stajalo i prolo vee, i dri jednu limenu kantu, u kojoj su bili zapakirani neko davno

"zajdnbomboni", pa skuplja smrdljivu kiselu vodu i komis , i sve izgleda kao ava, a nije napoj, nego e to opet jesti pravi ljudi, takozvani proleteri, "kojima uglavnom ide dobro". - A gdje ti je mama? zapitala je iz polutmine jedna golema, polugola ivina dijete na vratima, i miluje curicu uljavom i rutavom apom. Ajde doi, ti moje siroe! Da se zagrije! - Ljudeskara je digla djevojicu u naruje i ponijela je k sebi na postelju, krvave se oi zapalile i poele da blistaju. Onda je u tmini najednom zavritao djeji pla. - Pusti dijete, mrcino prokleta! Sve se je uzrujalo, prebacili ljudi klupu, planule dvije-tri uke, uskomealo se sve i pobili se tamo negdje u dnu cimera i viu. - Pa zar te nije Boga strah? Gromom e te! - Pa neka! Ba mi je stalo! Kao da me ve nije! Slua Jokl ljude kako se svaaju i biju, i igraju mu ivci, te oklijeva bi li poeo operaciju oko tog medaljona ili bi to ipak ostavio za sutra. Ali posve slaboumno, kretenski, trgnut neshvatljivo tamnim porivom, on je ustao i kao somnambul opsjednuti poao da nae Kadavera, mada mu je u mozgu jasno da bi bolje bilo da eka do sutra. Kadaver je leao na svojoj postelji i boljelo ga jako, jer kako je pao preko preke, ogulio je desnu nogu do krvi, pa ga sad dvostruko pee, i rana od noas i ova ogrebotina krvava.

Kadaver zapravo nije dobar ovjek, a nije ni zao. On trpi od posvemanjeg ishlapljenja volje i pliva u ivotu kao vrsta alge, pa to je talas jai, jae e ga zanijeti, i kakve god struje udaraju, takvima e on da zapliva u nekoj pobonoj omami i patnji. Izgleda da postoji jedna posebna vrsta poetski nastrojenih ljudi, koji su roeni samo za patnju, a meu takve ljude patnike spada Kadaver. Tuberkulozni taj dugonja s kretenski izboenom donjom eljusti, on u ivotu nikako ne moe uspravno hodati, i on e se ve spotaknuti bilo o to svojim dugim kracima, i pasti. Jo kao dijete ministrirao je u jednom od kaptolskih klotara , pa je kao takav odigrao svoju tunu ulogu u nekom neobino skandaloznom homoseksualnom procesu, koji je onda, u ono vrijeme, bio prvoklasna senzacija i afera cijeloga maloga provincijalnoga grada. Pjevala su djeca (sikstinski soprani) po klotru Mendelssohnovu "Ave Mariju", a iz te se Mendelssohnove "Ave Marije" uz harmonij rodila velika historija pred senatom i zelenim stolom, na kome su plamtjele svijee. Stoji mali ministrant Kadaver pred zelenim suknom i gleda ga cijeli tribunal, i nekako se ba tako desilo da je on postao os cijeloga procesa, i da je o njegovu priznanju ovisilo kakav e smjer zauzeti cijeli taj antiklerikalni zaplet, to ga jedan dio takozvane liberalne tampe raspirio do nadnaravnih omjera. Stoji dakle djeai pred zelenim suknom i gleda plamike votanica gdje palucaju nemirno, gleda u one male svinjske oi prezidentove, gdje se krijese, i svi ekaju da on, Kadaver, ministrant, izbaci jednu vanu rije, da ili ne:

ali on uti, strah ga je, i gui ga, i ne moe da veli ni da ni ne! Nego ga sve jae davi u prsima, i on je najednom poeo da vie, da se bije o prsa, kao to se to ljudi kaju pred velikim oltarom pa se bacio na koljena i zaridao glasno u bolnoj konvulziji. "Ja nisam kriv! Ja nisam kriv!" tako je vikalo ubogo dijete u suzama i tuklo se u grudi, i u toj formi i u tim gestama, u onoj relaciji itavoj i dubokoj patnji, ondje pred tribunalom na velikom procesu, otkrio se duboki simbol Kadaverova ivota. Nikada Kadaver nije uspio da izradi svoj ivot do drugog, punijeg i jaeg oblika, i uvijek je on kleao pred nekim, tukao se u prsa i vikao, da nije kriv, i tako se patio duboko, i nita vie. On bi, da se sve ono nije dogodilo, moda ostao u samostanu i tako se zaredio (o emu je uvijek i sanjao), ali se poslije procesa naao na ulici i postao otar, a kao otara, eto, ponio ga je avolski vihor i sada vitla njime kao bolesnom pticom. Poslije je, kao laiki deko od osamnaest godina, opet doao u crkvu, i tako je dugo bio menar, i kitio oltare papirnatim cvijeem i gasio svijee i brisao prah, po orguljama, dok se konano nije namjerio na avola, oenio se tim avolom, i opet poeo da krpa stare cipele te jo ni dan-danas nije siguran je li ono njegovo prvo dijete njegovo ili nije, i kako to uope stoji s tim svim kod njega doma u njegovoj obitelji, gdje mu Neastivi kuha poparu, koja e ga stajati glave. "I kako je samo ono glupo stradao u Peti s jednom epavom enom! epava je bila, i zubi su joj uplji zaudarali, i on je osjeao da se tu na njega neto grozno rui, ali ta se je moglo? Valjda je tako bilo

sueno. Bio je rekonvalescent i ba je imao da poe na dopust, a tu sada lei otrovan i krvav! I sve bi on jo svladao i progutao, izmolio i pokajao se, samo da nema Jokla. Ali Jokla je poslao sam Neastivi! To je njegovo najvee iskuenje od roenja. Uasni taj Jokl!" Pa kad je sad osjetio Jokla, kako se douljao do njegova kavaleta, i kako je toboe kao prijateljski sjeo na slamnjau, on je sav protrnuo od straha. Pekla ga je oguljena kost, i ta mu je bol ulila neku otpornu snagu, koje on inae nije osjeao. - uje Kadaver! Daj mi dvije krune! - Nemam! Juer sam ti dao posljednju, - Nema ti vraju mater! Pazi dobro, si me razmel? Stanka. - Kadaver! Daj mi dvije krune! - (Sa mnogo jaim akcentom.) - Ali, dragi Jokl! Velim ti da nemam! - Lae! Ima! Znam da ima! - Nemam! Ni filira nemam! Sve sam ti dao to sam imao! - Dakle ne da? - Nemam, a ne da ne dam! Da imam, dao bih ti! - Lae! ta nema? Bezobrazno lae! A medaljon? Ha? ta je s medaljonom? - Kakav medaljon? - A to se prenavlja, molim te! Toboe! Da ne bi! Gle, gle ! Nekak! Pazi, dobro, Kadaver! Ti zna da se ja ne alim! Ovaj medaljon, to ti visi oko vrata, ovamo, smjesta, si razmel?

Kadaver se objema rukama prihvatio instinktivno medaljona. Taj je medaljon dobio jo kao dijete od svog krsnog kuma kanonika. U njemu je mrva Svetoga Kria sa Golgote. Glavu bi svoju dao na mjestu odsjei, ali medaljona ne bi skinuo s vrata. I kao da odbija avola - apage satanas - on je rezolutno trgnuo rukom, te s nekom udnom snagom odgurnuo Jokla od sebe. - Nosi se! Mar! Jokl se poskliznuo i bio bi pao na lea da se nije osovio brzo i elastino skoio na noge, iznenaen ovim ispadom Kadaverovim. Tako ga je gledao tren-dva rairenih zjenica, kad je netko energino i jako zakucao, i to je Joklovu panju privuklo, pa mu je pogled pao na vrata: - To je Adam! To je Adam! Naprijed! Unutra! zagrmio je cijeli trinaesti cimer, i mnogi su u radosnom smijehu poskakali da vide Adama.

Adam. Blijeda, pognuta, padaviava pojava, glavna je atrakcija cijele "Kokice", a napose trinaestoga cimera. On, sa crnim naoarima, preko koji se prelilo oko onih upljina uokrug rumenilo akutne gnojne upale, onako krezub i drhtav, on je ovdje u "Kokici" veliki sveenik Venere majke, presvete boice ljubavi. On u svojoj crnoj torbi nosi najodurniju pornografsku robu, koja se samo moe da zamisli, i tako udom kojekakvim hrani svoje pilie u "Kokici". (Mogao je davno, prije mnogo godina, biti manipulativni inovnik negdje u provinciji,

ali je bio otputen ili baen. Tako neto. Pucali su, "madaronska banda", kod izbora, a on to nije mogao da podnese. Srce mu se raskrvarilo nad takvom sramotom, pa je pljusnuo nekoga. Velikoga upana ili komesara, tako uglavnom nekoga tko je visoko. "Jesam! Jesam! I bio bih ga dotukao, mater mu njegovu madaronsku, da me nisu u ret . U ret su me zato jer sam se borio za pravu stvar!" I tako je Adam "u borbi za pravu stvar" nastradao. ena ga je ostavila, zadobio je padavicu, i padao sve nie, i danas je potpuno dolje, blizu dna. Noi u postelji negdje kod jedne babe, gdje ih u jednoj sobici spava petnaest, a kamerad Adamov, s kojim je iznajmio postelju, silovitog je znaaja, pa ga uvijek izgura na rub kreveta, gdje je tvrdo i zima. I sada se ovako kotira po pitalima, i nosi oko kauuk-kragna crvenu kravatu, jer on je "crveni vrag, a crveni e vragovi polizati tu nau talu kao krave crvenim jezikom, i onda e biti reda!") - to je, Adame, novo? Zdravo, Adame! vie cimer radosno, jer Adama nije bilo ve nekoliko dana. - He-he, he-he! Doao sam, pilii moji! Doao sam! He-he! Kako ne bih doao? Eto me, eto, mili moji golubi, eto! He-he! Malo me boljelo, ali je prolo. He-he! Eto, eto! Nove robe! Za pet kruna, nove robe! Pa je stao do stola i otvara svoju torbu udotvornu, i vadi iz nje senzacije neviene. - Eto! Kleopatra, carica afrika, sa Crncem! - A ovo je tu sveta Terezija s golubom! - A ovo? E - ovo je baba s dedom!

- Babu s dedom, to smo ve vidjeli! I svetu Tereziju smo vidjeli! - Ali Kleopatre niste, pilii moji! Gledajte samo Crnca, kako je straan! - No! Pa daj amo tvoju Kleopatru! Koliko kota ta opatica tvoja, ha? - Pet kruna! Se po pet kruna! Al to je jako solidno prosim lepo! To ni samo kaj god. To se ne da rastrgati, prosim lepo! To je fina roba! To se jeno v drugo ftekne , prosim ponizno, - Haha! Gledaj Crnca kako se savija i mui! Ha-ha! Gledaj Crnca! Ftekni Crnca da vidimo, babicu im njihovu! I ljudi se pomamili za tim malenim figurama izlivenim od sive mase, to nije smola ni guma ni kauuk, nego se rastee kao tijesto. To su udni perverziteti, koje Adam nabavlja, bog bi ga valjda sam znao preko kakvih opskrbnih veza, i prodaje po pet kruna komad plastike a fotografije po dvije krune. A ljudi kupuju tu plastiku i te sliice, pa se igraju time kao djeca. Nije to ba mala stvar, bacati uvijek nove senzacije u gladnu fantaziju pitala. Treba tu osobita metoda da bi se iibali ovi klonuli ivci i ova rezignacija. Sve to nije mala stvar, i Adam se cijele dane mui i tri okolo i gnjavi se, samo da bi zasitio kaprice svojih muterija. Pa dok muterije izabiru iz torbe te figurine, Adam se neopaeno prikrao do stola i tamo kao pseto lie olje i vae kore komisa, te sve prstom strue skruenu mast po plehu. A golotinja se enska razlila po cijelom cimeru. Postavili ljudi fotografije golih ena po stolu uz boce i svijeu, i tu u tom priguenom i utom sumornom svijetlu, dok "Terezija s golubom" i "Kleopatra s Crncem"

i "baba s dedom" putuju po cimeru, i to tak, prosim ih, da se jeno v drugo ftekne , uje se kako Adam gloe i hrska kosti kao pas. Poele su u trinaestom cimeru da padaju teke rijei, sablasne i gole kao ivot, i poelo se govoriti o eni. Jaka je ena. Pogasi nju injekcija na neko vrijeme, i onda enu kunu, dok injekcija duboko u tijelu gori. Ali je ena jaa i probija se kroza sve, i iz svakoga pacijenta ovdje suklja sada pojedan plamen. I kad davno ve nema Adama u cimeru, i bog zna gdje je ve Adam, ljudi razigrani i raspaljeni jo se bacaju po kavaletima s lijeva na desno kao da ih je Adam zaarao. "Eh! ena! ena!" Tako se uzdie u tmini za enom te se sve vilice rastegle, i laloke podrhtavaju, a na pore iz dubljine izbija znoj kao iz kotla.

Kanonir Krlec Mirko u civilu je tipograf, i tuberkulozan je, malko kaljuca, kh-kh, socijaldemokrat je i esperantist, kh-kh, pa se dopisivao s esperantistima iz Japana i Argentine, i tako vjeruje da e socijalizam pobijediti, kh-kh, i to propovijeda na cimeru od prvoga dana. On nije partijski agitator, on je amater i diletant u tim stvarima profetskim, ali sve to ini s mnogo srca i ljubavi, te je sebi svakako zabio u glavu da treba sve da se minira lijevao i desno, i onda e se sve sruiti samo od sebe jednoga dana, naravna stvar. On je razasuo po "Kokici" svu silu brourica s raznim temama kao "to je socijalizam?", "Komuna grada Pariza", "Lai crkve rimske", i ljudi su to poeli itati, proitali bi do tree strane, ali bi im obino onda tu

postalo dosadno, i izgubili bi vezu s prvom stranicom, i tako se te broure viaju masne i rastrgane kojekuda; i po zahodu i po ambulatoriju lijeu ti razderani crveni listovi amo-tamo. Krlec lei na lijevoj strani od Kadavera (a na desnoj mu je leao pokojni Svetec), i tako Kadaver, lojalni katolik, mora svako vee da slua bezbone i svetogrdne stvari - dinamit, kojim Krlec minira "Kokicu" i truje pobone due oko sebe. I danas, im je Adam otiao, pa se ljudi razili po paviljonu u vizite (jer sad do inspekcije ljudi su fraj, pa se cimeri posjeuju), skupila se oko Krleve postelje grupa, koja se tu sakuplja na razgovor ugodni, kojim se ivot puni tako iz dana u dan. Tu je infanterist Hrmeec, ovjek rastrovan, vizionar i degenerik; tu je invalid (lijeva noga ispod koljena amputirana) Gregori, pa stari puki ustaa Koren, koji je ve prebacio pedesetu i dobar je i jak gazda. A nae se tu jo tkogod od radoznale publike, pa se tu pui i pljucka, i tako se melju veliki problemi. Govorilo se neto o fikalima , kako su skupi, i kako je Bog jedna vrsta fikala, pa ako Boga ima, da bi to imao biti besplatni fikal. A kako se nita ne ini dananji dan bez plae, onda da je sva prilika da Boga nema. Netko je ustvrdio da se Bog brine za sve na svijetu, pa i za ovaj cimer tu na "Kokici", i njega da Bog vodi u svojim raunima. - Glupan! Zar misli da Bog nema pametnijeg posla, nego da se za takvu marvu brine kao to si ti! Niti fikal ne bi, a kamo bi Bog!

- Jest! Ba briga Boga za nas! Nita to ne koristi! Moli mu se ili mu se ne moli! Bio je sa mnom vani na fronti Petriev Tone. Taj je ovjek neprekidno lizao oltarske stube i davao darove crkvi. Pa to? Ne znam ni sam koliko je kapulara imao oko vrata svezanih i srca Marijinih, uvijek je svijee palio u jami. Pa nita. Raskolilo mu glavu kao svakom drugom. - Tako je! Sve su to bapske ludorije! Sve su to popovi izmislili da bolje trguju. ta misli? Koliko centi voska proda crkva narodu, a uvijek isti vosak po stoti put! A jadan narod plaa krvavim uljem - nda... - Kad je narod lud! Da radije zapije! - Dala je i meni moja ena nogu od voska. I srce, i rastopilo mi se sve kod jednog "angrifa "! - A meni je moja dala svetog Roka! A kad sam se ipak raskrvario (nije mi taj sveti Rok koristio nita), poderao sam ga, vrag ga odnio! Sve je to la! Ne koristi to nita! - Tako je! Nema tu pomoi! Krepa ovako ili onako! Svejedno ti je! - E, nije ba sve tako, ljudi moji! Nisu to male stvari. Ne ovisi to od toga da li ti u to vjeruje ili ne! Moe ti u to i ne vjerovati, da, a to sve ipak i dalje stoji kao i bez tebe. Imali smo i mi jednoga Tomaa u selu, koji nije htio nita da vjeruje! Pa se okladio da e uiti raspelo. Doao on k raspelu, a bila je vedra nedjelja, ba podne ravno. Kad odjednom - tres - grom iz vedra neba... - Lae...

- Eto! Lijevo mi oko iscurilo ako laem. Satro ga grom pred cijelim selom! - A jesi li to ti ba sam vidio? - Nisam ja ba vidio, to je istina. Lagao bih da velim da jesam. To nisam. Ali sam uo ljude gdje govore. Bio sam onda sa svinjama... - E da! uo si ljude! Pripovijedali ti! Ali vidio nisi - svojim oima... - A ja sam vidio, ba svojim roenim oima, javio se jedan trepetljivi glas u kutu. - Ja sam vidio jednoga kome je tijelo bilo crvljivo. Debeli crvi ko prst su mu grizli i kopali rane. On je hostiju grizao zubima! Kladio se da e je iskosati pa ispljunuti! - A to bi! I kod nas su priali da tee krv iz hostije ako u nju avao zabije, pa smo mi to ba probavali! I pozabijali smo valjda vie od paklec avala u hostiju... - U hostiju? - Da! Ba ravno u hostiju! Pa nita se nije dogodilo, - Sve su to lai! Izmislili su Boga, pa plae narod tim Bogom! I prodaju svete slike i kipce kao Adam svoje kipce! - Ku! ta laje kojeta? - Da! Sada pljujete po svemu! Ali onda je dobar Bog kad granate cvrlje lijevo i desno? Onda je dobro kleknuti pa zapaliti svjeicu? - Tko pali svijeu? Tko se moli? Nitko se nikome ne moli! Orobio na vod crkvu u Lahovcima. Ba je "telung " pao preko cintora i groblja, te je crkva bila minirana od naih, a mi je prije toga oplijenili. Tamo smo mi od crkvenih klupa delali "untertande ", a svece drvene

oltarske smo postavili po jami kao regrute, i mutrali ih i pljuskali i dali im puiti lule. I dok smo ukali te svece i alili se s njima, dobro nam je bilo. Stradavali vodovi i lijevo i desno, a mi nikad! - ekaj, ekaj! e te ni, pa te vre bu! - A! to me bu? Nita mi ne bu! A to mi moe biti - bu? Umreu! To mi bu! - E, onda sad, to je? Ima li Boga ili nema? odvaio se konano Hrmeec na to veliko i kardinalno pitanje, jer njega naroito samo ta tema zanima. Svi se ti razgovori oko Boga vrte, i sve se tako raspline u neko glodanje, iz kojega konano onda ipak ne izbija nita jasno i pozitivno. Hrmeec je zainteresiran u tom pitanju lino, pak bi ipak htio da znade na emu on to zapravo stoji. Jer Hrmeec je mnogo kriv i on je teko zgrijeio. (Ubio je jedno dijete negdje u Galiciji i zaklao mu mater, a sve kao u polusnu, i to se dogodilo ve prije tri godine. I tek mnogo kasnije poela se u njemu raati svijest to je on to zapravo uinio, i poelo ga neto u njemu duboko derati i piti mu krv. Pa kad je no, onda on uje onaj pla djeteta, to ga je pokrio pelerinom, i jo se mala ivina trzala i migoljila pod njegovim apama, ali je on onda malo jae stisnuo, i nastala je tiina. A sad Hrmeec slua cijele noi pla djeji i ne moe da usne i strah ga je. I ve je razmiljao o tome kako bi bilo da ode u crkvu pa da se ispovijedi. Ali je odbacio tu ideju kad je pao amo u pital. Otrovan je eto sav i nikakva sveta voda niti popovski hokus-pokus ne mogu s njega to da isperu, i sve e da ode k

vragu. A ovdje je uo od kanonira Krlca da Boga nikako nema i da je bog izmiljotina burujska, a po tome i pakao i istilite. A to se tako osobito lijepo slua. Onda, ako je to istina, onda otpadaju sve one muke u paklu. Tamo gdje vragovi duu ovjeju frigaju na masti i vilicama bodu i repom kravljim mau.) Na to rezolutno Hrmeecovo pitanje nastala je izvjesna panina tiina, jer ipak - tko moe da u sebi osjeti toliko snage, pa da prebaci i ovu posljednju metu? Pa je u toj tiini osjetio kanonir Krlec svoj veliki poziv da rasplete taj zamreni vor i da pokae iz svega toga neke jasne izlaze van u spasenje. Jo nekoliko godina prije rata, davno ve, izaslala je bila njega centrala partijska nekud u provinciju na jedan miting, pa je on kao izaslanik centrale bio na kolodvoru doekan sveanom povorkom i crvenim zastavama. Poslije su mu priredili bakljadu i podoknicu, i on je gomili govorio s balkona, te se je onaj dekorativni momenat, sa bakljama i crvenim zastavama to lepraju, tako silno upio u njegovu duu da on nikako ne moe da govori o toj stvari, a da ne dodirne i simboline crvene zastave. On je sebi taj cijeli proces revolucije, one "izvjesne revolucije, koja e doi i koja konano ima da svakako doe", stvorio u mozgu kao neku povorku sa crvenim zastavama, i povorka nosi baklje i ide kroza sve i preko svega i pjeva Marseljezu, te se uju bisernice, basovi i berde gdje brundaju: Napred sinci domovine!

Zato je sada poeo da govori o nekom novom Bogu (bolje reeno: boanstvu), koje dolazi sa crvenim zastavama i rui sve stare bogove, jer je ovaj Bog sa crvenom zastavom jai od sviju starih bogova, i on e poruiti sva naa neba i sve pakle i crkve i svece i oltare i dignut e nebo novo, a to e biti na ivot, to nebo novo! Zbog ovoga Boga ne e samo jedan jedini biti razapet na kri, nego milijuni milijuna, ali taj e Bog pobijediti! A svi mi, koji danas Njemu ravnamo putove, mi smo njegovi soldati i proroci. - A hoe li taj tvoj novi Bog, sa zastavom, oprostiti nama nae stare grijehe? pita Vid Hrmeec plaho i izvjedljivo, te sve rauna u sebi "da bi to sasvim zgodno bilo prijei u tu stranku novoga Boga ako je tako sigurno da e on pobijediti i poruiti sve, a njega ne e pitati zato je u Galiciji zaklao onu mladu enu s djetetom? Dobro, to ju je obljubio, ali zato ju je zaklao i onda zapalio kuu?" - Naravna stvar, da e nam oprostiti! Zato i ide, da nam oprosti! Nismo mi ni krivi za ova zlodjela, - A onda ne e biti pakla nikakvog? Ni muka, ni pakla? - Ne! Ne e biti onda nikakvog pakla! Nad ovim naim mukama ne moe biti nikakvih ni najpaklenijih muka. To je, dragi moji ljudi, posljednji pakao! Pa kad to mi sve razbijemo i unitimo, onda vie ne e biti nikakve patnje... Invalid Gregori nagnuo se naprijed i nespretno udario protezom o preku kavaleta, pa je lim federa u protezi neugodno zabrenao kao stara pokvarena ura.

- A to e biti s nama invalidima, je li, kad doe taj tvoj novi Bog? To je, kao to reemo, vie kao politika, je li? - I vi idete s nama, svi mi idemo zajedno, zagrljeni! Svi mi idemo, ljudi, prijeko! Mi sad gazimo preko krvavog potopa, i ako mi sami ne dignemo most, potopit emo se, i nitko nam ne e pomoi! A sve je ovisno od nae politike! - E, ba dobro govori! Ba je tako! - Da, ljudi, most treba da sagradimo! Most! Pa kao to na pravome mostu bokci, kljasti i slijepi, invalidi i uzeti plau i moljakaju, tako smo i mi bokci danas razderani, razrezani, otrovani, pogaeni! A i nama mora doi na Bog sa crvenom zastavom, koji e nas povesti nekamo gdje se ljudskije ivi! Jer, to smo mi imali od ovoga svog ivota, to ja vas pitam? Je li tko za nas mario? Kakvi uredi? Pisao si molbe, a nita ti nisu dali, nego su te samo globili i robili, - Tako je, da! To je istina! - A kleao si ti pred oltarom, pa to si imao od toga? Eto! Odsjeena ti je noga, otrovan si, gladan si! A kad se mi svi skupimo u velikoj procesiji, mi moramo izai van! Moramo! Mi ekamo da nas povedu van! Tamo kamo mi idemo, tamo ne e biti ni kasarne, ni pitala, ni granate, i tamo emo svi biti siti i okupani, i bit e nam ljepe nego to nam je danas - i jest emo bijeli kruh... Tako govori kanonir Krlec, a cijeli ga cimer slua pobono. Oni i sami osjeaju ovaj strani apsurd svoga ivota, i njima se i samima esto ini da neto bezuvjetno mora da se dogodi, i da to ne moe ovako da

ostane vjeno. Pa rado se slua onda ovakva rije. Konano, to nije ni dosadno, i nema tu ni anela ni svetaca ni oenaa, niti je to disciplina gdje se govori o bijelom kruhu i o nekakvom dobrom ivotu. Lijepa je stvar konano biti zdrav, pa sluiti sit i hodati po dobroj cesti, a ne po blatu, a svega e toga biti, pa zato da se ne povjeruje u crvene zastave? Uzet e se zastave crvene i sve e to biti... Samo kako? Kada? Gdje? Lei Kadaver ispaen i dotuen, lei mirno i slua ovu bezbonu i stranu propovijed, i svaka ga ova rije bode ravno u srce. Krunica mu je omotana oko ruke, a on mijesi sitna zrnca meu prstima i znoji se od muke kod svake strane rijei: "avoli ovi prokleti tu rue Boga, Gospodina naega jedinoga, i nebo neko hoe da sazidaju tu na zemlji. Jest! Istina je. Ovo sve je pakao! To je istina! Ali smo mi zato i sagrijeili, i to strano sagrijeili. Nekoliko smo svetih sakramenata zgazili svojim blatnim i nesretnim nogama, pa zato i treba da trpimo i da se muimo. Samo molitvom i skruenim pokajanjem moemo iz toga izai, a nikakvim crvenim zastavama! Sve su to proklete socijalistike lai! Kakvo nebo da se tu gradi? Kakvo nebo?" Pa je osjetio kao dobar soldat crkve katolike potrebu da povue ma, i da se pobije s jereticima i poganima za svete dogme i istine. "Ne e valjda ovdje sluati ovakva svetogra, a da se ne usprotivi. To mu je dunost." Sav nervozan, a krv mu se nalila u lice, i glas mu podrhtava, on se osovio i poeo estoko da gestikulira.

- To su sve nekakve bedastoe i lai, to vi tu govorite. To lae ovaj tu vama, a vi to uzimate pod gotov gro! Ja poznajem ovog tata! Ne vjerujte vi njemu nita! To je socijalist! Trgli se ljudi, kao da je netko kamen meu njih bacio. Teka je to i duboka optuba da je netko socijalist, pa je nastala kobna i duga utnja. Krlec, jadni tuberkulozni Krlec, nakostrijeio se sav i eka to e biti. utnja traje. To je ona utnja iz predvorja Kajfina, u noi od srijede na etvrtak, kad ona ena pita Petra kod vatre u praskozorje je li i on socijalist? - "Poznajem ja tebe", veli slukinja, "i ti si bio s onom socijalistikom bandom". A Simon Petar, sin Jonin, negira svaku vezu s tom bandom i veli da on nije nikakav socijalist, i pijetao se javlja u pivnici prvi put. Osjetio je Kadaver efekt svoje rijei, da su to socijalistike lai, pa se zanio jako: - Trebalo bi to sve tuiti na raport! Ovakvi ufti socijalistiki samo smutnju prave i zaluuju narod! Sve bi takve nitkove i vucibatine trebalo pozatvarati! Onda bi bilo reda! - Nije to pitanje sada da li sam ja socijalist ili nisam! Nego, je li ono pravo to ja govorim, ili nije! Kadaver vidi da je zabio klin u tu bezbonjaku gadariju. Sad samo treba jo da se rasklima lijevo i desno. "Udri Neastivoga gdje samo moe! Udri ga odmah po drugi put, jer e opet ustati zmija i ugristi te. Ne smije dakle dopustiti Krlecu da se digne." - Jest! Ba to je pitanje! Jer vi ste jedan od onih crvenih! Ja vas poznajem! Ljudi! Ne vjerujte vi njemu nita! Sve e vas navesti na

zlo. On vas buni! Ja sam uo gdje vas buni i na revoluciju die! To u ja prijaviti. Boga ja ne dam vrijeati! - Tko je vrijeao? Jesam lija vas, ljudi, bunio? brani se Krlec zbunjeno, jer to ba nije ugodna stvar, ii na raport kao socijalist, koji momad buni, i to u ratu, i to u kasarni. - Ja sam uo za te vraje socijaliste da oni malu djecu, koja jo nisu navrila tri godine, kolju i da im piju krv, javio se opet jedan glas. - Tko je taj glupan? Tko to laje? Onaj koji to veli, taj ne zna to je to socijalizam, javio se na obranu dobre stvari Amerikanac ore uraevi, Srbin, koji je dosada pasivno sluao sve te razgovore i besjede. On je bio u Americi sindikalno organiziran, i on ignorira Krlca, jer on hoe da se to sve amerikanski tumai, a ne ovako privatno i kojekako, nego ba amerikanski, jer socijalizam se tumai amerikanski, a drugo su bedastoe! - Tko je taj koji je to rekao da socijalisti djecu kolju, je li! Neka se sad meni javi! Licem u lice! Nesrea glupava! Znade li ti, nesreo, da socijalizam u Americi crkve die od kamena, hramove i palate? Ono je socijalizam, a ne ovo to vi mislite! Amerikanska republika, "Junajtedstets ", ono... - E, pa zato nisi ostao u Americi, kad je tamo socijalizam? - Zato nisam ostao? To je moja stvar! A zar misli da ja ne u prvim brodom natrag? Samo dok ovaj prokleti rat mine! - Nije taj rat nikakav prokleti rat! Nego je to rat za kralja naega, za vjeru nau i domovinu!

- A tko to veli? - Tko? Ja! Franjo Kadaver, postolarski majstor! Eto! Ja velim! Ako nema nita protiv toga? - No! Ba lijepa roba napada socijalizam! Franjo Kadaver! P-h! - Ja ne napadam nita, nego ja samo branim. Vi tu ve cijelu veer napadate! I Boga i dravu! A ja branim pravu hrvatsku vjeru i ne dam je nikome na svijetu. Niti Vlasima, niti socijalistima, niti Amerikancima! - A kakva je ta tvoja hrvatska vjera? Srpske vjere ima! To je poznata stvar! Ali kada je jo tko uo za hrvatsku vjeru? Da ga vidim! Ha-ha! Hrvatska vjera! Ha-ha! - Tako? Ti pita koja je vjera hrvatska? Ti to mene pita? A to u ja s takvim glupanom? Koja je hrvatska vjera? To je naa sveta hrvatska katolika vjera! Jeste li me uli! I ja ne dam nikome na svijetu, da vrijea tu moje narodne svetinje! A kakvi ste vi to Hrvati, ljudi? Tu vam pljuju po Bogu i po vjeri, ovi dotepeni Amerikanci i socijalisti, a vi sve to podnosite! Sram vas bilo! Fuj! Ljudi se pokunjili i povukli nekud u sebe i uutjeli. - Em je istina, vrag ga dal i stvoril, em je istina prava! javio se netko od Dvadeset i pete, kome se priinilo da Kadaver pravo govori. - A kaj, tu ni trijeb kometi. Tak je, ba tak i je... - A to bi bila istina? Nita nije istina! Sve su to gluposti bez repa i bez glave, hoe uraevi da se pravda i ne e da popusti.

A starina Koren slua to jalovo natezanje, pa on, utilitarac i praktiar (koji je u Bavarskoj bio na poljodjelskom kursu, te odonda sanja samo o parnim plugovima), hoe da zahvati u svau i da je obrne nekud na svoju stranu. - E, bogami, ljudi, ne e svijet spasti vae natezanje o tome, ima li Boga ili nema Boga! Sve te vjere, i srpske, i horvacke, sve su to arene vjere! Nego ako e nas to spasti, a ono e biti parni plug! Eto! Parni plug, to ja velim i za to svoju glavu dajem! Tako je! Sve je to politika! A nama ne treba politika, nego nama treba ita i penice, onda e biti svega! Eto! Tako! - Pa tko tebi veli, stari jare, da socijalizam ne e parne plugove? To ba on i hoe, da preore sve iz temelja... - Da! Pa da nam otme vjeru i Boga, je li? zagriljivo se opet zakvaio Kadaver. - Da nam porui sve oltare i svece, je li? Ne ete vi nita preokrenuti, jer sve je to belzebupska metrija i la. Najglavnije je da je ovjek poten, dobar i krepostan, i da se Bogu moli skrueno! A drugo sve dolazi samo od sebe! Veeras Jokl nije sudjelovao u toj debati, a redovito se i on bije ovdje za svoje filozofske principe. Njegovo je naziranje na svijet ciniko i lepoglavsko, i on meu svima tu na cimeru ivi svoj ivot na joklovski nain, te stoji sam za sebe. Ali veeras mu se nije dalo da se zaplee u to svaanje, jer veeras kopa u njemu neto mnogo vanije od cijelog tog socijalizma i amerikanizma i katolicizma. On misli jo uvijek o

Kadaverovu zlatnom medaljonu. "Mora da je mnogo vredniji od dvadeset forinti, kad Kadaver ne e ni da uje o njemu!" "I kako se je samo pobunio, gad menarski, i gurnuo me jo! Ali nita to! Treba istupiti spram njega energino! Treba mu predati ultimatum! Ili! Ili!" I bio bi ve Jokl istupio spram Kadavera energino i predao mu ultimatum, ili - ili, ali je onda poslije njihova sukoba doao Adam, a poslije se sve nekud tako zaplelo, te Kadaver nije bio sam ni trena, "sad se opet ovi tu razgovaraju o glupostima i laju! Kako je sve to nesnosno!" "A to laje taj menar? Njegov antipatini pitavi glas! Pa kako samo glupo govori! ta? Dakle, to ve doista prelazi sve granice! ta? On govori o kreposti? On veli da je najglavnije to da je ovjek krepostan?" - uje ti? A reci ti meni, jesi li ti krepostan i poten? To je Jokl zapitao tako ujedljivo, tako otro i nenadano da se Kadaver prepao toga glasa doista, kao da ga je neto ubolo. - Boe moj! Krepostan! Nitko nije krepostan! Nitko nije krepostan onako kako bi trebalo da bude! Ali nam je sveta katolika dunost da to postanemo! - A tako? To nam je sveta katolika dunost? Ali nisam ja tebe to pitao, to nam je dunost! Nego te pitam jesi li ti poten i krepostan? To te pitam!

uje Kadaver ironian ton Jokla i osjea dobro kuda on to cilja. "Ne razumije Jokl Kadavera, nikako ga ne razumije i ne pojmi njegove bolove, a osim toga Jokl je zao ovjek i mui ga." "A, eto! Ima pravo! Nema pravo! to bi imao pravo? Dogodilo se, pa se dogodilo, i koliko se ve zbog toga izmuio, ispatio i pokajao. Pa zar e ga ovakav tat ovdje muiti? Nema pravo!" Pobio se tako Kadaver u mislima, i , kao da se je pokolebao sam u sebi, poutio je tren-dva. - No! to uti? Izgleda da sam ne vjeruje previe u svoje potenje! - uje! Kako ti to misli? - Kako mislim? Lijepo! Lijepo mislim! Mislim da ti nema nikakvog prava da se tu pini pred cimerom. Svi smo mi pod koom krvavi! Svi! Pa to da se ciframo tu jedni pred drugima? Ja sam lepoglavski kandidat! Ali se ne delam lepi neg jesam! Ja velim, jesam, lepoglavski sam kandidat, pa basta! Fkral sam i opet bum fkral! Imam sifilis i opet ga bum imal! Moj monogram je cijelom svijetu Pe Ve! Ali to tvoje cili-mili, huj-fuj, to ne mogu trpjeti! Ne, to ne mogu vie trpjeti! Tu laje o Bogu, o potenju, o svetom ivotu, a kad tamo, svinja si kao i ja! I jo moda vea od mene! Da se sad svuemo, ne znam tko bi bio blatniji... To je Jokl izbacio silno temperamentno u jedan as i formalno zasuo Kadavera rijeima. A jadni kaptolski majstor osjetio je da je ovaj tu na njega spremio generalnu navalu pred cijelim cimerom i da e ga sad

sruiti. I ve mu se zavrtjelo u glavi, kao da pada. Pa je nekim podavljenim i potpuno predanim glasom tiho rekao: - Sam Bog mi je svjedokom da ja tebi nisam nita kriv! I eto svaki dan izmolim za tebe dvije krunice! ta hoe od mene? Ja sam ti dao sve! Ja vie nemam nita! - Ne u ja od tebe nita! Jeste li ga uli, ljudi, kako izvre. Ne u ja od njega ni! To su oni pravi majstori, koji izvru! to vi sebi, ljudi, dajete soliti pamet od koga god! Kurvi stari ogavni! Pitajte ga, po kome su noas pucali! Haha! Nije mu dosta "Kokice", nego jo i preko zida skae! Haha! Cure mu se vrte po glavi, oslu starom, a ovdje krunicu cmolji i lie, hehe... Doista! Taj jaki kontrast, da su ovoga ovjeka koji tu cijele dane lei na kavaletu i krunicu moli, noas nastrijelili, kad se je vraao od cure, taj je kontrast djelovao, i cijeli je cimer poeo da se kesi Kadaveru raspojasano i zlobno. Ustao je Kadaver blijed sa kavaleta, i tako nespretno stoji na sredini sobe, a cimer se smije. - Bog zna da li i na frajlici krunicu cmolji, kesi se Jokl prvi kao avo, a svi za njime u koru smiju se Kadaveru kao sudnji dan. - Lae! - ta? Ja laem? - Lae! - Ljudi! Jeste li ga uli? Cijeli je pital svjedokom da su ga noas nastrijelili, cijeli pital zna da je kurvi, i on meni pred svima veli da laem!

- Lae! - Dakle, ja laem? E, pa dobro, ljudi! Dobro je kad laem! Kad laem, nek laem! Al' ujte me sad dobro! Ne samo da su tog kurvia nastrijelili noas, nego je on oenjen! On ima enu i troje djece, a tu lei u pitalu kao i ja, i jo mi veli da laem! Jest! Troje djece ima i enu, osel stari, i mjesto da se lijei, on se okolo s frajlicama klatari... - Lae! - Ne laem! Kunem se svojim grobom i svojom sreom i svojom pokojnom materom da je sve to istina, od rijei do rijei! Neka se i on zakune, ako smije! - Lae, lae, vie Kadaver kao svezan, i iz njega sipljivo i mehaniki piti taj jedini pokli da Jokl lae, i on ne osjea nita drugo, nego samo to da Jokl lae, i da je sve to grozna la, i da on ne moe protiv te lai nita, jer je sve to tako sueno. - Pst! Mir! Ide inpekcija! rekao je netko tiho i znaajno, i makinalno se potrpao u postelju te se pokrio gunjem preko glave. ule se izvana iz hodnika ostruge i zvek niklaste oficirske sablje, pa je netko uduhnuo hitro svijeu, i cimer se pogasio u tami; vrata se otvorila, a uti traci soldake svjetiljke zapuzali su po stropu. Postajala inspekcija jedan as i sluala kako toboe netko tamo u kutu hre, a onda se opet vrata tiho zatvorila, i samo se ule ostruge i sablje - sve dalje i dalje. Slijedeeg jutra, poslije vizite, poto su se pacijenti vratili iz ambulatorija, priao je Jokl Kadaveru neobino mrk i tih.

- Sluaj, Kadaver, na moju potenu rije! Ako mi odmah ne da ovaj svoj medaljon, ja idem, na moju potenu rije, ali direktno, pazi dobro, direkte, idem tvojoj eni, i vrag nek me ovdje podere na ovome mjestu ako joj sve ne velim! Na moju potenu rije! Kadaver je ba poeo da moli novu krunicu, pa je samo pogledao Jokla i htio da nastavi dalje molitvu, a bio je strano blijed, "Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji! Budi volja tvoja..." tu je zapeo i nije mogao dalje, nego su mu usne neprestano ponavljale: "Budi volja tvoja!" - Dakle, to je? Da ili ne da? Kadaver je okrenuo lea Joklu i zgrbio se sav u se, i tako je izgledao u taj tren sitan, sasvim nadnaravno ishlapljen i proziran. Gleda tako Jokl zgurenoga Kadavera, pa mu se je nos produljio kao u kljun, i on osjeti, kad bi zaderao u to meso, da ne bi imao vie mnogo da dere, na tome svemu. "To je strvina! I jo onda kad ga pokopaju, on e drati objema rukama taj svoj medaljon. Neka ga vrag nosi!" Pa se Jokl okrenuo i izaao kroz talu u grad (to je najsigurnije, kroz gnojnicu okolo u kasarnu) i postao tako Kadaverova sudbina. Jokl ni sam nije znao zato to zapravo ini. Prvo i prvo zato jer je doista raunao tako, da je oplijenio sve to se je dalo, i da je sada gotovo i da medaljona dobiti ne e. A drugo opet zato jer ga je ta Kadaverova tajna derala neizrecivo, i da su Jokla kojim, sluajem zakopali, iz one bi jame bile izbile one Trojanove diple i te bi diple svirale Kadaverovu tajnu, da Kadaver ima enu i djecu tu na Potoku, i

ve je dva mjeseca tu, a nije im se javio! A sad, kad je juer pred cijelim cimerom tu tajnu izbacio, a, eto gle, nije se dogodilo nita, u njemu govori potreba neizreciva bolesna da tu treba da se neto dogodi. "Zapamtit e menar prokleti! Zapamtit e on!" I tako je poao u grad, i tamo u usteraju, gdje su dva slavuja pokrivena zelenim suknom, tamo je rekao sve gospi Kadaverovoj, koja najprije nije htjela da vjeruje i samo se krstila, a onda je zaplakala glasno. Jedva to je prolo podne, i cimer je jo zvonio oljama, doao je sanitet sa glavne porte i pozvao Kadavera na portu. Onda je Kadaver znao ve tono kako stoji stvar, i poao je za sanitetom pognute glave i pokorno. Scena sa enom na porti poela je najprije sentimentalno: "Gle , Ruica, to je na tata! Na jadni tata, koji nas je ostavil." Tako su Ruica i tefek poeli da plau glasno na komandu maminu, a poslije u gradaciji taj je sentimentalni timung narastao do kandala kakav umiju da stvore samo ovakve devedeset i dvije kile teke gospe Kadaverovke kad itaju lekciju svome muu na porti venerinog pitala. - Ti ovakav, ti onakav! Pa zar tebe ne dere sram? Zar ti ne e propasti tu u zemlju? to si ti to meni naredil? Jesam li ja to od tebe zasluila? Pfuj te bilo! Ti nisi ovjek, ti si svinja! - I tako dalje, i tako dalje. Scena je kulminirala u napadaju histerinom, kad je Kadaverovka htjela da mu izgrebe oi, i kad su se svi cimeri smijali glasno na

otvorenim prozorima, jer se ta glasina raznijela u jedan tren po cijelome pitalu, da dolje Kadaverovka pljuska menara. Kadaver je stajao miran, sputene glave, a kad je sanitet sa porte izjavio da je ve kasno, i da su tu enske vizite zabranjene, i da e sad skoro doi gospodin oficijal, Kadaver se je kao kanjenik bez rijei vratio u predvorje zahoda, i tamo je ostao na krinji za smee sve do veernje injekcije. U noi, kad su svi ve spavali, i samo je infanterist Vid Hrmeec glasno bulaznio u snu i govorio da tu djeca nemaju pristupa i bolno stenjao, bdio je Franjo Kadaver u tekoj borbi, i krvavi mu je znoj izbijao na pore. "to se sve to dogodilo? On je onu no u Peti zgrijeio! To je jasno! Ondje je stvar poela. A tu u ovom paklu, gdje sve po karbolu smrdi, tu su pincete otre, a doktorski prsti tako mrtvaki ledeni. Tu vise niklaste igle i strane kauuk-cijevi, i sve boce nose mrtvake glave, i tu je pakao u kome je on morao da se ispati i pokaje." "Tu su me avoli muili! I Jokl je avo! I ovi socijalisti i ovo su avoli! I doktori su avoli! Sve je pakao! A ja, mjesto da sam se pokajao sasvim, da sam dotukao grijeh u sebi, ja sam, ovakav sramotan, otrovan. Oh, Bog mi je svjedok da nisam kriv! Bog mi je ivi svjedok da nisam kriv! Nisam vie mogao da izdrim! Ja sam morao da prekinem ovo sve tu, ma samo na pola sata! Ja sam morao da se spasim odavde! Pa to sam ja imao od onoga? Plakao sam tamo cijelu no pred svojom kuom! Niti to nisam smio! Trebalo je tu ostati

do kraja! To je trebalo! Tu je trebalo trpjeti do kraja! I ja sam ve i bio odmah kanjen zbog onoga! Izderali su mi odmah jo istu no komad mesa zbog onog! I trebao sam da govorim istinu! Trebao sam da dadem medaljon! I kad me je napao i kad je sve rekao pred svima, trebao sam da tu nasred sobe kleknem, i da se udarim u prsa, i da se svima ispovjedim. "Jest, brao moja u Kristu! Eto, istina je to ovaj ovjek govori tu! Imam ja enu i troje male djece i svoj posao! To je istina! I stradao sam pokraj toga, i to je veliki grijeh! Ali Bog mi budi svjedokom, nisu me nastrijelili na grijehu nego na boli! Ja sam plakao cijelu no pred svojim domom i sluao sam uru kako bije." Ali nisam htio da se ponizim, i pravo mi budi! Sve kako se je zbilo dobro se je zbilo! Slava ti budi, slava! I tu se sad vie nita ne moe! Tu je sad sve propalo, i sve je zapeaeno. Onoga tamo vie nema! Nad onim je kri! ena me je pred svima ispljuskala i popljuvala, i djeca su plakala, i djeca su me oplakala. "Plai, Ruica! Plai, Ruica! Tate vie nemamo! Tata je vumrl!" - I osjetio je Kadaver kako njega doista vie nema, i kao je sve propalo, i uzdahnuo je duboko kao to uzdiu ljudi pred smrt. Pa je onda ustao, uzeo svoj hlani remen i izaao tiho van na zahod, i zapeo remen o avao na kome se prije dva dana objesio jedan Sibirjak. Pitao je plin u lampi, a u artiljerijskim kasarnama daleko javljale se jutranje trube:

Hrvatska rapsodija

"Magyar llam vasutak ". Osobni voz broj 5309. Vagon tree klase. itav voz kree se na jednoj od onih mnogih linija velikog mehanizma "M. A. V.", kome se mrea tranica ispreplela i preko naih junoslovenskih krajeva. Vrijeme: trea godina meunarodne vojne, svibanj 1917. Oko podne. Dan je lirski. Sunce se igra s oblacima. Na posljednjoj stanici popela se na voz gomila ljudi, pa je ova drvena uta kutija prenatrpana enama. I starcima i djecom. I kojeim. Sunce je svojim ognjenim pandama stisnulo taj vagon. Sparina je nesnosna. U tom dimu, ai i uasu plivaju sva ta stvorenja poput fantoma, pa se na hipove ini da je sve to samo san. Bolesna vizija. A na as biva opet uasno jasno da sve to nije privienje. Sve to nije vizija, ni scena, ni san, sve to jest. Sve to doista postoji. U jednoj grupi ljudi tiho plae ena. Suica je pije. I ne e dugo. Nije jo stara, ali ju je umiranje satrlo. Jadikuje, a najblii je sluaju. ena plaui: Eto! Ljudi moji! To je meni! To je meni ao, i nita drugo. To da ja sad sama skapavam u kui, ko ivine.

Strana ona bestija, Suica, Zadre joj svoje gorue nokte u grkljan. ena se davi u kalju. Osjea se demonska prisutnost neega groznog, kad ena kalje. Ona se davi u kalju. A kao avolski refren odjekuje

kaalj po cijelom vagonu. Mnogo ena i prozirne djece i zguvanih staraca kalje. Cijeli vagon hriplje, svija se u bolovima, baca krv. Umire. ena: Znam. Umrijet u. Pa nita. I drugi umiru. Bog dao - pa Bog i ubija. Ali ao mi je da nemam koga da mi svijeu pripali kad se upokojim. Nego u bez svijee...

Opet je zakovitla kaalj. Svija se. Meu svojim malenim, kao djejim, od bolesti ispijenim koljenima dri konicu. Ispletenu od vrbova iblja i omazanu kravljom balegom. Izbacuje guste, zgusnute krpe krvave sline. A rojevi muha poudno se bacaju u te crvene mlake, pa se kupaju u krvavoj tekuini. I toliko ljudi baca krv da ona tee po podu vagona u mlazu. Do ene smjestio se starac. Sijedi patrijarhalni div. Gorostas. Ljudeskara. Medvjeim je apama stisnuo veliku, golu, blistavu sjekiru. Sjekira se izgubila u onim ruetinama, okorjelima od krvi, blata i znoja. vae crn duhan. Slua bolesnu enu gdje jadikuje. Sagne se k njoj kao da je eli utjeiti. Ljudeskara: Pa to ti je ao? Nesreo! Kad i sama znade da ne e nego dvije-tri sedmice. to se vozika onda amoka tamoka?

ena se uzvrpoljila. Povrijedio je grubi ton: to se vozikam? A to je to tebe briga, lopove nijedan?

Jedan piskutljivi enski glas iz magle dima: Pa kud vi ono, majice?

ena: Ja? Pa nikud! Opet je mui kaalj, i baca krv. Pa kad ve moram da zagrebem, a ono u barem kod svojih. Ipak: bit e mi lake. Plae tuno i glasno kao ranjeno pseto. Ostala sam sama na kui pa idem da umrem kod keri. Ipak je lake umrijeti kod djeteta.

Glas: A gdje vam je ki?

ena: Pa udata je dvije-tri stanice dalje. I tu konicu nosim njoj.

Stari medo, ljudeskara, mumlja pljuckajui i odbija poplavu smrdljiva dima: Sama! Boga ti. Sama na kui! Haha! Pa zato nisi vie djece izrodila? Ne bi ostala sama. Izrodio ih ja - bogu hvala - esnaestero. Tri puta dvojke. Dvojke! Pa ih i pokopao - bogu hvala. esnaestero. Pa i izgorio. I baba mi umrla. Pokopao i nju. I ostao sam. I sad se evo skiem sijekui ume. Bog bi znao kuda. Pa i opet. Dobro je. Dok je zdravlja. Ali ti, draga moja - bogami - ne e dugo da dere hljeba.

Kao da je miluje i tjei, poklopi je div jaina apom. Iz svake mu geste izbija barbarsko surovo zadovoljstvo stvorenja koje je mnogo preturilo, koje je vidjelo gdje umiru robovi, koje je ivot iznakazio, ali i opet prkosi. I uiva u prkosu, kad ivot neto rui i razara. Neiji samilosni glas: Pa dobro je i tako! Da ne e dugo. to prije, to i bolje. Ionako se ovjek samo pati. Ko marva! Ba ko marva!

ena bolesno plae, kao da se eli opravdati od sumnje da je nerotkinja: Pa nisam ja oduvijek bila sama. estero sam ih porodila. Dvoje je umrlo jo nejako. Jedna mi se udala, a jedan mi je sin pao negdje na Drini. Drugi je na Taliju poo - a jedan je na Rusiji. Nita se ne javlja.

Glasovi: A gdje ti je ovjek!

ena: Pa negdje kod strae u Zagrebu. Pisao je oko Uskrsa da e kui. A poslije e, veli, i on na frontu, ili to ja znam... Stie pramaljee - sadi cura cvee...

nasmije se neiji glas, pa se zaprede u kutu vagona pjesma fina i trepetljiva kao ono svileno crveno tkivo na grudima bijelih snaa, to su iskesile biserne zube pa pjevaju i piju rakiju. Bogatstvo se istonog raskonog ivota prelije po vagonu. U magli dima, u sunanu aru, u krvavim porama plee neki ludi slavenski bog, piruje i slavi slavni slavenski ivot. Seljaina, tanahan, igliav, uljiv i jadan, uplete se u razgovor. Dugo je smiljao to e da rekne: Ba ste dobro ono rekli, kume. Patimo se ko marva. ivim ja. Gledam ja. I mislim ja: a zato se marva pati? Make se ne pate. Ni svinja se ne pati. Nego ba marva. I onda mi ljudi!

Glas mudri: E! Pati se jer je pae. Zato se pati. A i ovjek, ako je svinja, ne pati se. Nego kako to da tebe nije u mondur turilo?

Seljaina: Pa uzelo me. to bi sa mnom? Predignuo se ono ja prolih Duhova, pa mi crijeva vise. A htjelo me za strau. A onda nas pustilo na befel .

Mome se jedno ugursuski nasmije: A da ti nisi sam nategnuo crijeva? Kamenjem! To se kod nas ini - da, bogami. A poslije se crijeva i opet popnu sama - pa se i opet poigra u kolu.

Svi se grohotom smiju. Vani na poljima ptice i ivine, u strahu pred tim smijehom ovjeka, bezglavo ibaju preko brazda, usjeva i ikara. Jei pjesma gvoa, gorua se aa sipa, tutnjava i um i lomljava paklena. M. A. V. putuje preko nae zemlje... Mome se drsko izdere prijeko na drugu klupu na starkelju. Starkelja je Bosanac. Ture sa fesom. Zgurio se na tursku, podvinuo krakove i uti i gleda. Mome: A kud e ti, Mujo? Jesi li ti od Be-ha ? Cvaj ili Draj?

Mujo zuri preda se kao okamenjen. Odbija dimove. Zabio se u neto i zuri. Makinalno kimne glavom. On nije od beha. Ni Cvaj ni Draj. Mujo ispija svojim siunim zelenim oicama pleatog ovjeka to mu

sjedi nasuprot. To je mornar. Mladi. Na kapi mu zlatnim slovima napisano: "K. u. K. Flugstation". Ree kruh. U ruci dri butinu. Pa kako je pripeklo sunce, mast se s butine cijedi i topi. Sok mastan plazi po mesnatim rukama, nabubrilim od vruine. Bio je valjda na dopustu pa ga mati prenatrpala jelom. Kolaima, mesom, vinom. Kao mlado grabeljivo zvijere zagriza u crveno meso, sve pucketaju hrskavice. A Mujo, ut, gladan, goliav, propao u onu platnenu bluzu mondura , kao u vreu stegnutu oko vrata, ispija ga oima. Jede s mornarom u duhu. Kao pseto prati kretnje mornara. Glad mu poispijao boju, iscijedio podonjake - tijelo mu je osueno, kao u leine to se usmrdjela na kolcu. A golema elava lubanja, mongolska, ispresijecana brazgotinama zaraslim i prljava, kao glava straila u itu. Pa kad koja mrvica padne mornaru na pod mrvica cipova , na pod isprepljuvan, blatan, krvav, ikovima osmraen i mastan i crn od karbolnog ulja, i katrana, Mujo se sagiba za svakom mrvicom i zob je sa slijepom prodrljivou gladne ribe. A tu biblijsku scenu promatra jedan civil. On je dodue jo danas civil. Ali sutra on vie ne e biti civil! On sada "pridolazi ". Sutra e pridoi k svojoj eti. Sutra vie nee biti civil. Ve prije koja dva tjedna osvanuli su u malenoj provincijalnoj varoici, gdje on kod kraljevskog financijskog ureda prepisuje svoje dane za 90 Kruna mjeseno, oni bijeli sablasni plakati sa crnim mistinim natpisom: "Oglas o pridolasku". I mnogo je taj civil zurio u plakat, na kii, i bilo mu je udno. Eto! Takav obian bijeli papir pao je u njegov ivot i sve

porazarao. Svu shemu njegova ivota unitio. Mjesto zabitne gostionice, gdje vise tirolski pejzai i gdje vii i pretpostavljeni preferansiraju, pa zabitnog ureda, pa etnje uz dudovu aleju ili eljezniku prugu, zapao je u ovo rasulo, u ovaj gad. Zar njim je jedna probdjevena no u vlaku, uas, bol, dugovi i stradavanje. Nervi su mu tako razigrani, da ga sad ta okrutnost mornara silno vrijea. Taj ga barbarluk pee i on - skromna dnevniarska figura - borbeno se izdere: Hej, vi! Svinjo! Zar ne vidite kako taj jadnik dere vae mrvice? Zar vas nije stid?

Prepao se svog tona. Ali sad je ve gotovo. Lagum je planuo. Mornar: Ku! to vas to briga!

Civil: Pa vi ste svinja! Ta mu se rije ini efektnom. To je svinjarija!

Mornar: Jo samo jednu rije - pa u vas objesiti za onu vau crvenu pantljiku oko vrata!

Civil: ivina! Tu ovjek jedan gladuje, krepava, a vi sve pucate od...

Mornar: to! ivina? Ha! Eto! To ti je ivina, da ti boga civilskoga!

Skoi, pograbi ga za kaput i gurne svom silom na pod, a onda ga pone biti akama. Civil histerino grebe svojim dugim pisarskim

noktima. Tee mu krv iz nosa. Mete. Ljudi se uskomeali i rastavili ih. Mornar hladnokrvno jede dalje. Civil rupcem zaustavlja krv. Voz skae preko mostova. Mujo gleda i udi se. Mornar: Ti boga! I ovakav skakavac! Daj! Daj! Samo daj! A tko e meni dati kad ne budem imao? Dok poderem tu svoju sirotinju, sam u krepavati. Ja bih jo bio sretan da mogu samo mrvice za nekim brati! Ali avola, ima tamo kod nas na flugtaciji vode i kamenja, a ne mrvica! A ovakav civil!...

Iz ogrebotine na ruci tee mu krv. A on as sie krv, a as jede dalje. Blijeda ena, koju je bijeda Mujina oito dirnula, vadi iz torbe kukurunjaka i daje ga Muji. Na torbi lei mala djevojica, sva krastava i slabo povijena. Cijedi se iz rana gnoj, mnogo je muha na licu djevojice. Ona plae, grebe se i vie. Mujo pohlepno guta. Jedui, udobrovoljio se: Ve tri dana nisam jeo ni mrve. Tek to palim. Idem iz Makedonije. Bio sam tamo "arbajter "! A sada - kaderu. Pa onda na frontu. Pa i bolje je na fronti, tamo se ne gladuje.

Nekoliko frontaa, to su na dopustu, ponu se zlobno kesiti. Taj njihov smijeh nije podrugljiv. On je do tog stepena neumoljiv da razara svaku iluziju Mujinu o fronti. Arbajter koji sanja o frontakim peenkama. He-he! Prvi fronta: A zar ti misli, tovare behadrajerski da je fronta vaar? Ili protenje, da se tamo toi gverc ?

Drugi fronta: A to ti, nesreo, misli? to je to fronta? Aa? Ti, ludo, zna li ti to je kolera?

Mujo, natrpanih usta odmahne glavom. On ne zna to je to kolera. Drugi fronta: Kolera, to ti je uasna bolest. Podere ti crijeva, pa krepa u dva dana. A ja, ja sam dobio koleru. Vele da su to male ivinice kao parcovi, to ti deru crijeva. A mene su derale te ivine. Ba sam osjeao gdje se ganjaju po mojim crijevima. Ko mali parcovi. Ali to za to! Svi se smiju. No vjeruj mi, na svojoj svadbi nisam plesao tako od veselja, ko onda kad sam dobio koleru. Od veselja, Mujo! Iao sam s fronte u bolnicu. Bilo je sigurno da idem u bolnicu. Dobio sam koleru na frontakoj lutriji, marvo!

Drugi frontai, kao da oni imadu line zasluge u tome: Aha! Moj Mujo!

Jedan stari ljevoruki invalid sa kolajnom iz 66.: E, boga mi! ezdeset i este, kad smo mi pod Radetzkim mlatili Talijane...

Frontai, mladi ljudi, smiju se starome, kao starci djetetu: Haha! Radetzky, dragi moj! Ono je bio carski manevar. Vi ste se onda igrali rata! Danas, da ti to vidi kad ti bubne pa raznese crkvu...

Mala krastava djevojica plae. itav je oblak gadnih crnih muha sjeo na njene rane, pune krvi. Mati joj tjera muhe i miri malu: Ku! Krmao! Bacit u te kroz prozor ako ne prestane. Ku!

Glasovi: A to je djetetu?

Mati: A dola je ta kuga na nju, a ne zna joj nitko pomoi. Ni babe, ni trave, ni aranja, ni masti, nita ne pomae. A to bude ovoliko, ko forint, pa onda pukne. Idemo u grad, doktoru...

Druga mati: A kojem doktoru? Eto i ja idem doktoru s tim svojim malim. Pa ne znam ni gdje da noim...

Njeno je dijete guavi idiot. Noge su mu se savile pod teinom tijela kao lojene rastopljene svijee. Glava mu natekla kao lubenica, pa poiskakale na njoj oi. Dere se, tuli, zavija, grize ikove sa poda. Savija mu se hrptenica, te mu se kroz koulju vide kotunjavi kraljeci. Kreten. Zvjerka. Starica jedna: E, Krista mi, strino, bolje bi bilo da se Gospodin smiluje tome vaem sinu.

Druga mati: Da samo znate ime ga sve nisam ubijala. Ali ilavo vam je ivine, ilavije nego ikoji od nas. Gol prespava cijelu mrazovitu

no vani na dvoru, pa nita. I psetu je zima vani na lancu i cvokoe zubima i zavija, a on nita...

Jedna ena: Pa da moda pripalite svijeu? Ubio bi ga Bog! Dobar je Bog. Hoe da se smiluje!

Druga mati: Ta jesam, jesam, i svijeu sam palila, avo je odnio! to sve ve nisam, pa nita. A, eto! Sad mu jo iskoila ta kost, samo neprilike...

Fronta: Trebalo bi ga u vreu pa ko maka u vodu. Nego dajte da ga malo izravnamo, pa da moe i on na frontu!

Grohot. Snop onih uljavih grubih ruku uhvati dijete, pa mu ravnaju hrptenicu; mali zavija, a ljudi se smiju, nateu, kikou. I izbacuju krv i gue se u maglama utog dima i sparine. U toj bolesnoj poplavi, u tom smradu, u parama zaraze, gomilama torba, vrea, prtljage, u kaosu tih bolesnih ivih izraslina, haraju sablasti sverazorne tuberkuloze, rata i kuge. Kao nevidljivi demoni mrve te bolesti mozak tih ljudi meu prstima, a ljudi viu i smiju se od bola, umiru i putuju, bjee nekamo na posljednju crnu stanicu - i dalje... U kutu, kraj otvorena prozora, sjede dva otrcana, bijedna, anemina studenta. Sru svibanjski topli, usijani zrak, koji se kadikad zatalasa od movara i tresetita preko kojih se valja M.-A.-V.-vlak. S boleivim

se arom upili u debatu. Govore o hrvatskoj ideji. O jugoslovenskom problemu. O tome kako nai najmlai talenti skapavaju u tuini. Barceloni, Parizu, Rimu. Kako padaju. Kako umiru. Koliko ih je umrlo! Skapalo. Sramotno. Gadno. O, koliki se obijaju globusom i trae domovinu. A, eto: to je domovina. Taj vagon, to je domovina. I po zatvorima, kavanama, redakcijama pate se toliki talenti. Od ljubavi za ivotom se pate. A ivot, taj njihov ivot, putuje u ovakvoj treoj klasi. I jedan je od dvojice omladinaca borben, a drugi rezigniran. Borbeni: Ali, molim vas! Svi su nai ljudi uvehle biljke. Da netko uzmogne preivjeti slom, hoe se tome biti tvrdim. Ali ti nai ljudi su elastika. itam im pjesme. Gledam to mau na platno. O, kako je to sve prazno, bljedokrvno, plitko! Kako je sve to glupo! Te njihove germanske "Stilleben "- i "Stubenglck "-dispozicije, kako je sve to strano glupo! Koji je hrvatski rod toliko patio kao Mi? A gdje je samo odraz te patnje? O izrazu ne u ni da govorim...

Tihi, rezignirani: Pa ne treba da se nervirate, moj dragi. Svi smo mi rtve evropskog naeg avolskog fatuma. Poziv nam je Patnja. Bolovi i patnja. A onaj Genije, svijetli, dobri hrvatski genije, Onaj na Spasitelj koji bezuvjetno ide i koji e nai Rije i Oblik Izraza, Onaj Mesija koji e nas iscijeliti od te bolesti, koja nas ispija, On ide. I vidite, ja vjerujem da On ide. I kad bih samo na jedan momenat posumnjao da On ne e doi, vjerujte mi, boga mi, skoio bih dolje, pod ove M.-A.-V.-kotae! Ja vjerujem: On ide! On mora doi! On e

nas iscijeliti. Stvorit e Djelo, i to e Djelo biti lijek naih bolova. alosno je samo da on ne moe biti iz nae generacije. On e gledati taj kaos iz vee perspektive.

Borbeni: Ludorije! To su banalne historije, to zazivanje Genija! Mi ne emo ekati. Ono to se eka moda i ne doe. Ali Mi hoemo Djelo! Danas! I Lijek! I Uskrs. Danas! Pa mi imamo svoj Uskrs. Herojski, zdravi, divlji Uskrs. Uskrs kipa i slike i stiha i kajde, danas...

Rezignirani se smjeka. Taj smijeh, ne, nije izazovan. To nije smijeh ovjeka koji ne vjeruje. To je neki alosni oblik ivota koji se raa kad netko gleda Spasitelja gdje visi prebijenih koljena, mrtav na krstu. I kad taj netko znade to znai visiti na krstu, probuenih rebara i slomljenih goljeni, jer je ve sam iks puta preivio Golgotu, i kad znade da za njega, lino za njega nema Neba. To je smijeak kojim se smjekaju ljudi koje su ostavili svi bogovi. I to je samo hip. Jer u drugi hip takav mozak sam stvara boga, koga e da zazove iza glasa. Rezignirani: Vi govorite o zdravom Uskrsu! Molim vas, biste li bili dobri, pa promotrili ovaj vagon. O, ovaj vagon ne e ugledati Genija.

Borbeni: To je sve prolazno. Ti e se ljudi iskrcati! Doi e zdravi putnici. I vlak e zasigurno u Kozmopolis.

Rezignirani: Bez sumnje: voz ide u Kozmopolis. Ali dok mi putujemo, putovat e s nama uvijek ovakvi tuni i bolesni ljudi. Barbari i robovi.

Borbeni: Ma to je ono prokleto, ta naa rezignacija. Kako moete biti tako enski mlitavi? Kako moete biti tako neinteligentni? Udara se u grudi: I mene je, sto mu avola, opalilo ve nekoliko puta u ivotu! Eto, kamo se sve nisam skitao. I loa sam bio na brodu. I Evropu sam propjeaio. I u zatvoru sam bio, i ratovao sam na Balkanu 1913, pa svejedno, jo sam jak, jo se ne dam...

Rezignirani: Sve je dodue stvar temperamenta i nerava. Pa i ja sam se kojekuda obijao. I ja sam stradavao. Ali me je posljednje stradanje dotuklo. Ono, kad sam iao u boj s hrvatskom etom, to me je moralno dotuklo. I ne mogu ba rei da sumnjam. Ali bolestan sam. Mislim da me ne uje Onaj koga ja zazivljem. Vidite, onog podneva, kad sam iao u boj s Hrvatima, onda mi je postao jasan Smisao naih patnja. Mi se muimo za Izraz Genija, ali ne emo ga ugledati. Da, bilo mi je jasno! Ne emo ga ugledati. Samo okupani i prieeni mogu da ga vide. A mi smo, gledajte, kako smo prljavi...

Borbeni vie: Pa ba mi Ga vidimo.

Rezignirani: To je la. Ne vidite Ga. To je ba vaa la, kao la onih lirskih jadnika koji pjevaju u "Stillebenu" i "Stubenglcku". Njihovi soneti i mrtve prirode, ae, stolnjaci, jabuke, muhe i va verbalni heroizam, to je isto! San! Laan san jedne pseudocivilizacije! O, a to strano boli, znati da je to laan san jedne pseudocivilizacije!

Borbeni: enske gluposti! Histerija! I mene spopada kadikad rezignacija, ali ja se ne dam!

Rezignirani: Ne! Nije histerija! Dozvolite. Sve mi je to bilo jasno onda. Podne je. Okieni ste kokardama trobojnim i sa cvijeem idete u boj, o, kako uasno jasno! Prihvati se za glavu, sklopi oi i gleda nemono i priglupo. Gomila se valja. Doboi tutnje, trube, glazba, a on, opijen rakijom, vinom, kao u polusnu, omamljen, drui, s torbom na leima, remenje mu se usjeklo u meso, alkohol se isparuje u koloni, olovo u patrontaama vue na asfalt, manliherica , no, oruje, crvena lica, sve titra, sve pjeva. O, sve pjeva!

I viju se trobojnice sa Presvetim Srcem Isusovim, kliku pijani ljudi, lete kape u zrak, pui se, dimi, pije iz utura, smije, poskakuje i ijujue. Glazba intonira kolo. I cijele kolone sa stjegovima, to se vijore na podnevnom suncu, pleu. I ne jedna kolona - bezbroj, nepregledan broj kolona, sve diu stjegove i pleu kolo. I svi pleu, sve

se valja, sve ide. Sve nekamo ide. U dim, u poar, u krv, u ludilo. I tutnje bubnjevi, jee trube, zvone mjedeni pladnji, deru se ljudi, miriu rue, lepraju rupci i stjegovi, sveti stjegovi, hrvatski stjegovi. I Ilica plee, i Korzo, i grad i erdani i krzna i parfetni i svila i dragulji onih ilikih bazara, i blistave evropske lai te gadne, aave, antipatine, sive ulice; i svilene toalete gospoa graanskih i fijakeri, krovovi, tramvaji, palae i Gri i Kaptol i Sve plee. I kolone i bezbroj kolona i narod, cijeli narod plee. Krv mu je navrela u glavu. Drui, krvavo uzbuen, s nekom gorinom u srcu poeo je plakati glasom zbunjenog, glupog, bespomonog djeteta. A drugi se upio u nj, i bolesna mu vlaga izbija na znojne ruke, a onda zaplae s njim, nemono, djetinjski, jadno, lirski. Rezignirani ga miluje po kosi. U suzama, jecajui: Da! Kako da se to izrazi? Nije mogue. Izraz je preboljenje. A mi smo bolesni. I sve je ono samo Trzaj. Patetini, helenski, herojski trzaj, ludilo, san, ali nije Izraz! Ovo je danas groznica, delirij!

Ova djeaka slaboumna lirika utapa se u plimi raznih oblika: ljudi, ena, djece, vike, pjesme, u tutnju kolesa M.-A.-V.-vlaka to sopti i preskakuje preko mostova i cesta, i livada i oranica, pa sva ona buka, kue, ume, njive, seoca, crkve, humovi, sve se to slijeva u neto luaki ritmino, grozniavo, u kaos pare, dima, bolesti, uasa, stradanja i ludila.

Lijevo i desno od pruge, dokle oko see, razlile se srebrne vode. Tu pod tim srebrom gnjiju usjevi i sjenokoe pod nebom. alosne crne ptice prelijeu nad gnjilim mrtvim vodama, a vrbe vire iz te poplave kao crne plivajue lopte. I sve samo voda i voda i poplava i movare i bare i blato. Neiji glas: A zato je sve to pod vodom?

Seljaci: Zato? Zato jer se nitko ne brine. avola briga nau gospodu za to to mi stradavamo. Oni se gledaju u podu po kome hodaju, ko mi u zrcalu. Tako je njima lijepo. Nama ni na Boi nije tako. A mi? Mi se ovdje utapamo, mi ovdje gnjijemo u ovome mulju, mi loemo ove movare, mi hranimo komarce svojim mesom.

Glas: A bila bi to dobra zemlja da se odvodni. Samo da nije pod vodom, bila bi to zemlja fina fajn .

Drugi glas: Hiljade bacaju na ludorije. A ovdje voda hara itavu zemlju.

Trei glas: Jo je ova smrdljiva voda bolja od gospode. Kamo oni padnu ko da je kuga dola. Kod nas su izjeli sve ume, pile i sijeku, voze, sve je golo. A mi zebemo po zimi kraj pilana, gdje su vagoni drva naslagani.

Glasovi: I gule nas popovi. I biju andari. I plijene. Otimaju nam zemlju i ito i volove...

Starac jedan: E, nije sve to uvijek tako bilo. Dok je Car vladao Krajinom, bolje je bilo. Ilo se onda na Talijana, ali je bilo i hljeba i smoka. I reda. I hambari su bili puni. I staje sve krcate blagom. I polja obraena, a sad sve pusto. Nema ljudi, nema zadruga, nema konja, nema volova, nema niega. I, eto, star sam, ljudi, pa kad ovako sluam pele gdje zuje, vjerujte mi, i one zuje alosno, mnogo alosnije nego prije, u stara vremena.

Glasovi: O, blagoslovljena stara vremena! Bilo je mira i blagoslova bojeg. A sad je sve uzalud, ni procesije ne pomau, ni zavjeti, ni votanice, ni litanije, nita! Sve je sad prokleto.

ene tue: E, bilo je i vina i kolaa i meda i mlijeka i svega. Smijali smo se i grijeili i nismo znali to je kad je mir na zemlji.

I zakola bolna tualjka na usnama svih bolesnih putnika - za mirom, za blagoslovom, za zemljom. Ta im je zemlja u krvi, u mozgu i rijeima i kletvi i blagoslovu. Ta je zemlja njima prva i posljednja vrijednost, te se ini da su oni dijelovi te jadne hrvatske zemlje, to ovdje gnjije pod vodom. I plau za njom i zazivaju nekoga tko bi im

pomogao, tko bi tu zemlju opet uzorao da rodi, da zamirie, da se nasmije. Jedan puki ustaa , sijedi ratnik, pokazuje jednu oranicu: Vidi li! Ovo ti je pluila ena!

Drugi puki ustaa: Ko da je dijete greblo. Pa i gdje bi ena orala...

Jedna ena: E, bogme! Samo vi psujte ene. A to biste jeli da nema nas ena? Bogme biste krepali od glada tamo vani u vaim jamama da nismo mi uzorale i posijale. I konje ste nam oteli da se bijete, pa same vuemo plug.

Puki ustaa, sijedi ratnik: A to brblja gluposti, babo! I bolje bi bilo da smo od glada pokrepali u jamama nego da ovako... proguta ono to je htio da kae. I rijei im postaju sablasne. Vidi se kroz prozor na oranicama mnogo nizova crnih ena gdje oru. Plue. Siju. Same crne ene plue. A po brdima i umama zgusnule se sive aveti Glada. Pa pruaju pande i prodiru sela. A sela viu. Idu sprovodi. Zvone zvona, a voz vijuga, penje se po brdima, svija se po pustim ugarima i srdito sipa snopove iskara. Ugari se pale i dimei se izgaraju. Kladilo se, kladilo se mome i djevoje... zapjevaju crvene pijane snae u dnu vagona. Kieni svileni rupci, skupocjeni kousi s gajtanima, stakalca, ipke, vezene rue, sve se to prelije na ovu bijedu,

kao mirisni luksuriozni kontrast. Alkohol je razigrao enske nerve pa im se raspojasana pjesma rascvala kao sladostrasno mesnato cvijee u arenim laticama, pa mirie u ovom uasnom vagonu. Starkelja ojaeno: A gledaj ove drolje to su se naderale.

Crvene snae izazovno: Bi i ti stari, samo da si mlad.

Stara ena: E, Bog e vas, ene, u ovo vrijeme...

Crvene snae: Samo se jednom ivi, nesreo. Bogu boje, a nama nae. Zato da plaemo? Pa kad padne mjeseina, ala onda mirie sijeno te se ljubi i ivi ko nikad. I jo ljepe sada no ikada.

Vojnik: A gdje ste bile, snae?

Snae: Prodale smo volove pa imamo novaca. Hehe, mnogo novaca.

Vade iz rubaca novce. Asignate. Snopove asignata. I dune propuh pa raspe asignate po vagonu. Sav se vagon luaki uskomea. Svi viu: Banke! Banke! Te se guraju i biju da uhvate po koju crvenu ili modru banku. Smijeh, ludovanje, pjesma, cjelivanje, dim, para, kaalj, kletve, molitve, tualjke, sve to vrije lue i pjeni se bjesnije. Vani su se poele nizati kuice. Kao da se voz blii varoici. alosne krme, pred kojima stoji melankolina kljusad, pa plotovi, vrtovi,

voke, aleja jablanova, tam-tim-tim-tim, preskakivanje skretnica i siva oajna stanica s restauracijom i seobom naroda. Jo nije voz ni stao, ta gomila ena, seljaka, andara, ranjenika, invalida, Bosanaca, djece, gospode, nosaa juria na vagone. Bijesni bezglavi juri gomile. Ispruile se hiljade ruku za stubama, pada prtljaga, ljudi viu, luako bezglavlje zahvatilo je gomilu pa je dere kao ognjica. Pala je jedna krinja nekom ovjeku na nogu. Slomila je. On urlie od bola. Nose ga. Jedna je makina smotala pod sebe dijete i zdrobila ga. Mete, kletve. Iz potanskog vagona bacaju ljudi zamotke u ludilu. inovnici sa zlatnoizvezenim crvenim trakama, krvavih oiju, neispavani, hodaju i plivaju kao u snu. I viu. Svi viu. Deru se. Jedna edna skotna kujica teno sre pljuvanice u ekaonici. Makine sopte, negdje trube jednom vojnikom transportu. Ulazi vlak sa crvenim krievima. Ranjenici. Negdje alosno muu volovi. Ljudi se biju za vlak. Plau ene s kutijama, pada dojenad u prainu. A vlak se prenajeo. On vie ne guta. U veliki vagon se naturala jedna procesija, i andar sa Ciganima koji sviraju Srijemcu to ga andar prati. Uplakane ene, nekoliko vojnika sa crnim sanducima. Usprtio se jedan invalid bez obih nogu, s protezama, i jo se penju i viu, zvide bezbrojne zvidaljke, mau rukama, i voz ve ide, giba se, odbija dimove. Kolesa se vrte, skliu se, pui se, ide, sve ide... Zbogom, Ano! Bog te uvao! vie mlado mome u uniformi i jo se grli sa lijepom mladom zdravom enom. Ali mora da je pusti, voz ih je

raskinuo. Vraa se na frontu. A ena vie, vie se ne moe svladavati, tri uz voz, plae, i ovjek plae. ena se spotakla i pala, a preko nje vojnik koji je htio dosegnuti voz. Nosio je na leima dvije vreice brana, i jedna se prosula. Ali se on jo trgnuo i ipak dohvatio stube, i sad tek gore na vlaku razabira to mu se zbilo. Rasuo je vreu brana. Pa ostario ovjek, ve i oelavio, gorko zajeca na stubama. A mome jo gleda u stanicu suznim oima pa se onda osvrnu na svoga druga da se otrijezni od bola: Ma to ti je, boga ti, za to pare brana?

elavi vojnik: Vie je meni do brana, nego tebi do ene. Plae. Eto, dvaput sam bio ranjen, stojim ve dvije godine vani, a nisam plakao. A sad bih poginuo od jada. Srce e mi puknuti.

Tjei ga drugi: Ma nai e se ve brana, boga ti!

elavi vojnik: Da, ali ja ga ne u nai! Sutra i ja putujem na frontu. A ja nisam odavde. Ja sam iz gornjih krajeva. A tamo nema nita. ena mi umrla. A etvero pilia ostalo samo. I doao sam kui i prodo kravu da im nabavim hljeba. I putovao sam amo. Cijeli dopust zaputovao, a sada prosuo... Bol ga svlada i on kune, grozno kune. Kondukter. Dobriina. Debeljko. Negdje od Kiskunfelegyhze. Bije nogom one to su se povjeali na stube: Mar! Mrcine jedne! Mar! Padne dolje pa te smrvi! Samo krvava kaa ostane od tebe! Dao bog

da padne i slomi vrat! Samo ne dok sam ja odgovoran! Misli li da je meni do tebe! Vraga je meni do tebe. Meni je do mene. A onda mene vuku na sud i kazne. Zna, gospoda! Oho! Gospoda! I kako kazne. Tura ih pred sobom u ovaj kavez i brino zatvara vrata: Karte! Molim! Karte! Jednom bolje odjevenom barabi: Krvave su mi oi! Nisam etrdeset sati spavao. Ja se ve tri godine neprestano vozim s ovom marvom. Ovo nisu ljudi! Ovo je marva. Padaju dolje s vagona ko telii! I jue je jednog zdrobilo! Glavu i noge. A ene su cviljele! Hehe! Karte! Molim! Karte! Progurava se, bije, psuje, udara, znoji se i vie. Vri svoju slubu. Dala je, dala, pop Jocina frajla...

objeenjaki intoniraju pijani ljudi u vagonu, a Cigani na egedama prebiru finu melodiju ergela, ravnica, erama i vrbika, a s druge strane kor odgovara: Care Karlo i Carice Zita, to ratuje kada nema ita.

Srijemac razigrano: Hej, boga ti, bekrijo, daj onu moju pa da te oblijepim peticama... dere se i cjeliva primaa. Prima udara neki petanski orfeumski motiv, plaljiv i plitak. Srijemac pjeva za njime, a i ostali s njima: Rgyujtottam a pipra ...

Srijemac baca petice: Haj, haj, nek se zna kad gospodin "rukuje", az Istennt...

Glasovi: A kud ti rukuje sa andarom?

Srijemac: Haha! Sa andarom! Nije to andar! To je Sila! Sila rukuje sa mnom. Ma nita, glupost! Proetao sam se. Zna. Samo onako. Malo. A to se ne smije. To se ne smije po reglemanu. Pa me Sila uhvatila. I ide sa mnom da bude ljepe. Haha! Je li, Silo? Ljubi se sa andarom. Sa Ciganima. S vagonom. Razbija prozore bocama. andar se smije: Tako je, moj braco! Sila! ast i potenje Sili! Eto to je: sve je dobro. Sve je bilo dobro! I sve e biti dobro. Kad ti ja kaem, sve e biti dobro. Kugla u glavu, i sve e biti dobro!

Piju. Cigani gude. Ljube se. ene koje se vraaju s procesije. Molile su za mir. Hodoastile su za mir. Hodoastile su s krstom upne crkve k nekoj oblinjoj udotvornoj Gospi. I unijele su glomazni drveni, teki krst svoje upne crkve u vagon. ine pokoru. I mole litanije naglas. ene: Zvijezdo Jutarnja! Tornju Davidov! Kuo Bjelokosna! Kraljice Grenika!

Moli za nas! Moli za nas! Moli za nas!

Taj se refren prelijeva preko glasa bolesnog i neujnog koji moli velianje te pada u zadimljeno ludi vrtlog kao uvele latice nevidljivog bolesnog cvijeta. I mnogo ljudi u vagonu prikljuuje se ovom tunom naricanju, te se oajno sazivanjem viih energija bije s primarnim, irokim, pijanim, opijenim elementom. Crna kuknjava jedne bijedne udovice, koja se svija u bolovima, prodire vagonom: Ajooj, joj, joooj! Nikad ga ne e vie moje oi gledati! Nikad, nikad, nikad vie! Kakva sam ja sirotica tuna! to sam ja Bogu skrivila da me ovako mui! Da me ovako bije! Samo njega nema! Gdje je on, moj dobri i dragi, a joj, joooj, joj!

Glasovi: Pa to je tebi, kumo?

Udovica: Eto to mi je? To mi je. Vadi iz njedara depeu. Hvata je demonski bijes, pa depeu kida na krpice i pljuje: Eto, fuj, fuj, to mi je! Umro mi je ovjek. Na tom papiru piu da je umro. U bolnici. Pa me zovu na sprovod. A jo je prije tjedan dana pisao da mu je dobro. A jooj, joj meni sirotici, joj, jooj! Tako je njemu jadniku dobro! A joj... upa kose, dere lice noktima. Trga sa sebe odijelo. Napadaj.

Ljudi je tjee: Pa smirite se! Budite pametni, kumo! Ta toliki su sada pali. Ne moe se drukije! Sad je takvo vrijeme, pada se...

Udovica se trza i narie: to me briga za druge? avo odnio itav svijet kad mi je on umro. Pa da je barem doma na groblju kod crkve pokopan. Da barem znadem gdje je. Da mu vidim krst, pa da ga pokaem djeci. Ali nita! Nita! Tamo negdje u prokletom gradu, ni sama ne znam gdje, o, jooj, joj, jooj... gui se u naricanju. I ta njena tuga zarazno sugestivno djeluje na ene, te onaj val pokajnike molitve buja: O, Kraljice Grenika! Moli za nas!

Sve te ene, matere i sestre, udovice i ljubovce, sve one nariu u duhu sa crnom enom. O, u bezbrojnim sprovodima hodaju one za lijesom, prebaenim crno-utim suknom, kad po crnom barunu udara bat one strane akorde Mrtvakog mara. I sve te ene hodaju u beskrajnom sprovodu, pokapaju, pa se oajno mole: Marijo, Kraljice Grenika, smiluj se nam! Marijo, Kraljice Mora! Moli za nas! Marijo, Kraljice Zvjezdana! Moli za nas! Moli za nas! Cukrice! Jaja! Vina!

Neke crvene, neobino rune, skrofulozne, iznakaene ene s koarama nahrupile su u vagon pa urnebesno viu: Jaja! Sira! Vina!

A ljudi ih hvataju za prsa, koljena, suknje, cerekaju se i smiju. Najlue se smije ena kojoj je lice izjedeno kozicama, a nema nosa: Hehe, momci, vina! Ljubavi! Sira! Svega!

Jedan je mlad, zdrav, pijan delija privine uza se i grli. Smije se. Gleda ga blijedi upali ovjek, pa ga opominje: De samo, de! Stradat e ko ja! I ja sam ovako glavom u napoj! Pa eto: otrovalo mi svu krv!

Delija: A to u stradati! ena ko ena. S nosom ili bez njega! Pa to ako i stradam? Mogu li gore stradati nego vani u grabi? A tamo to e mi nos bez glave?

Blijedi ovjek: Da znade samo kako je to kad nisi ni iv ni mrtav. Pa to ako nema noge? Nita. I opet si zdrav. Ali ovako! Moj dragi! Kad se vue meu ljudima, a nisi ovjek. Sve te grize. Siri ti se krv. A prepatio si vie nego da su ti glavu odrezali. ena ga draka. On je gurne od sebe. Ide, mrcino! Da imam, turio bih ti uaren klin pod trbuh! Gade! Udari je. Pale te, sijeku, trcaju, mue, egu, a opet otrovan pa otrovan.

Invalid s protezama: E, bogami, sjekli su i mene. I palili i egli. I to kruto, a nisam sa enom spavao.

Glasovi: A gdje si ti to izgubio? Obadvije?

Invalid: Obadvije! Obadvije, bome! U Galiciji. Jahao sam kroz umu, kad zviznu granata, i nita.

Glasovi: A je li jako boljelo?

Invalid: Ma jest, ali ne ba jako.

Jedan glas: E, vidio sam ja jednog jadnika, bio je Rumunj. Plakao ko malo dijete, ali njemu su odrezali obje noge pri kuku, pa su se sve kosti vidjele kao kod unke.

Invalid: Pa i meni je ba ovdje sjeklo ispod kuka!

Onaj isti glas: Ali tamo ih je bilo mnogo. itava dva reda u baraki. Pa se sve sui pod bijelim tilom. Da ne dou muhe na krvavo meso. Ko unke. Smiju se i opipavaju proteze.

Invalid ustaje i pokazuje solidnost proteza: E, to je fina stvar. Imam doma jo jedan par. Ono je rezerva.

Glasovi: A gdje si ih to dobio?

Invalid: U Rusiji. Ja sam bio onamo i zarobljen. Da, da, u Rusiji!

Glasovi: Dakle u Rusiji si bio? I proteze su ti dali? A u kojoj varoi to?

Invalid: E, pa bilo ih je mnogo i ne sjeam se gdje sam sve bio. Posljednje, znadem, bila je Moskva, Barnavulj pak onda Moskva.

Ljudi: Pa je li to velik grad, ta Moskva?

Invalid: Velik! Jako velik! Mi smo se u automobilu vozili na etnju. Ima mnogo crkava. I same crkve. I tramvaj kao u Zagrebu. I voda nekakva tee posred grada...

ene i opet, planim glasom: Marijo, Kraljice Grenika, moli za nas!

Pijani vojnici: Ku, ene! to se vraga cerite? Da ste ono vidjele to smo mi, ne biste brbljale ludorije! Cigani! Dajte! Ljudi! Pijmo! Pjevajmo! Ljudi!

I toi se vino i rakija, deru se hrapava grla nesnosnim glasovima, a pijana pjesma titra zadimljenim uarenim vagonima. Svi su se obrisi ve izgubili, ne razabira se nita, sve je ono jedna masa, bezoblina, usijana i luda.

Stari puki ustaa budi mlado mome, to sanja o mladoj eni, ostavljenoj u domu: A to si se zgurio kao maka? Budi ovjek! Pa to ako zagrebe! Ima ve tko e ti milovati enu!

Mome, apatino: Pa i svejedno je. Zar i ti s dopusta!?

Stari: S dopusta na frontu. A i dva sina, obadva su ve bila u vatri. Nego na, gucni malko, pa se okrijepi da zaboravi...

Piju ljudski i krijepe se i opijaju da zaborave. I svi piju da zaborave. Da zaborave da se vraaju u one puste, okreene, okrutne, prazne kasarne gdje na dnu hodnika tako tuno gore petrolejke. Gdje je uvijek nebo oblano i kiu je uti kako kapa u lijebu; gdje se na golim dvoritima dime kotlovi, gdje ima uiju i stjenica i svraba i irova i suice i znoja i krvi. Svi piju da zaborave da se vraaju u jame gdje stri ica i zijeva crna neizvjesnost, gdje lete mine i noge, i uda, i granate, I gdje se pui krv. Crvena ljudska krv. Ljudi od straha pred ljudskom krvlju lou rakiju. Haha, Pemac! Vidi Pemca! Ima on krvavice! Miriem ti ja krvavice, samo ne znam gdje su, a to su kod Pemca!

Uzvrpoljio se jedan vojnik pa otima neuglednom, sitnom ovjeuljku kobasice to ih je sakrio u crveni rubac.

ovjeuljak se bije s njim: To je provala! Ja to nosim eni s vaara! Otimaina! Razbojnik! Ali su ga momci prihvatili, pa mu jedu kruh i kobasice, i smiju se: Vidi, vidi Pemca! A ima Pemac harmoniku, daj, pane, zahraj! ovjeuljak se trza, od bijesa zapjenila mu se usta. Srijemac jedva stoji na nogama: to. Pemac ima harmoniku? Ti, Pemac, ako zasvira, dobit e peticu. Dvije petice!

Viu svi uzrujano: Pemac! Tri petice!

ovjeuljak se koleba. Onda uzima harmoniku pa zasvira ipak: Nikdy se ne vrati...

Meketava se svirka prolije vagonima. Pijani je ljudi nadvikuju. Cigani ciliu i cvile i smiju se na guslama, snae ijujuu, a uz taj napeti ritam plae molitva ena udovica i protenjarki: Marijo, Kraljice Grenika! Moli za nas!

Udaranje bocama o telegrafske stupove, pjevanje i let - pobjenjeli let preko klizavih svijetlih tranica. Vlak se srdito dimi i juri s ovom gomilom poludjelih, pijanih, divljih, umiruih ljudi po poljima i humovima, ostavljajui za sobom silne kovitlaje gustog crnog dima. Nekoliko vagona dalje, u jednom sivom teretnom vagonu na kome su pribijene cedulje: "36 ember (Mann), 6 l (Pferde)", sjede na crnim sanducima "bakteri ". Sluba im je isisala posljednju mrvu svijesti. Sa

svojim crvenim zastavama i ugaslim svjetiljkama, polumrtvi, zavukli su se u taj sivi vagon, gdje je meu crnim sanducima i za njih jo toliko mjesta da se protegnu i odspavaju jo koji komad vremena. Posjedali su u toj polutami pa razgovaraju. Stari, sijedi, krezubi bakter: E, boga mi, svi emo mi pokrepati ko kljusad. Tegli, tegli ovjek, ali onda parne. Ja vie ne u dugo. Ne dere nita, a bdije itave mjesece, kakav je to prokleti ivot.

Drugi bakter: Pa onda jo ta skupoa. ena mi vjeno plae. Dede, reci ti meni kako u ja da odjenem svojih osam balavaca? Samo par cipela osamdeset kruna.

Stari: Pa zato ne uzima erarske ?

Mlai: Ma uzeo sam ve to mi pripada. Izderali sve. To je uasno. I doe ovjeku da preree svih osam vratova toj siroadi. Zato da se pate? Zato da pijuu po vas dan za kruhom. Imam li ja kruha?!

Stari: E, hajde de! Ja se jo nekako provlaim. Sin mi alje novaca. Samo da nije te slube. A mislio sam ba pred rat u penziju. Ali kako e sad u penziju? Da krepa od glada s ono deset forinti? Ali tako meni sin...

Mlai: A dobar je ono deko!

Stari: Fin deko. Pa pametan. Ma jest malo socijalist. Ali nita to.

Mlai: A gdje on sad vozi?

Stari: Be-Budapet. Brzi voz! 87 kilometara u satu. E, krasne su ti one makine. Sve ti srce kuca od veselja kad vidi gdje duva i leti. A kako moj sin samo vozi te makine!

Oi mu se krijese. Tom otupjelom arafu, izbijenoj bestiji, krijese se oi. Budi se u njemu plemeniti nagon gospodina, Svijetloga ovjeka, koji ide stalno svojim putem - naprijed I taj stari bakter grije se na evropskim emocijama, u bijedi i skapavanju. I tako guna njihov razgovor, a ritmika ga tokova prati kao udna, as vesela, a onda opet alosna melodija, i polutmina u vagonu i sparina svibanjska uspavljuju. Klonuli su na crne sanduke i snivaju. A crni se sanduci u toj tami u vagonu riu sablasno. I ne zna se da li su to lijesovi ili krinje, i kuda putuju? Ve dugo mora da su ovdje i da se nitko za njih ne brine, jer se po uglovima ispreplela pauina, praina nalegla na etikete, pa se i ne vidi kakva je roba u njima. A u tim crnim sanducima, u svom stoljetnom snu brino zakopana, lei sva hrvatska tradicija. I knezovi dubrovake republike u skupocjenim ornatima, mrki kraljevi sa stjegovima, amblemima, kacigama, u oklopu, na poveljama kao na uzglavlju, i ludi bogumili i junaci, skolasti i fanatici,

svi snivaju unakrtenih ruku, votani, nijemi, u crnim sanducima u sivom teretnom vagonu. A u sanduku, na kome hre stari bakter, sniva Njegovo Velianstvo Hrvatski Genije. Samo se ini da sniva. Zapravo on bdije. On bdije kao svijetli Osjeaj Saznanja svih ivotnih oblika od Triglava do Soluna i od Karpata do Mora. I on se pati sa svim oblicima, i uiva s njima, i lei u crnom sanduku, i eka. A stari bakter dotuen snom skotrljao se sa sanduka, kad je voz protutnjio preko jednog mosta i Njegovo Velianstvo Hrvatski Genije ustao je iz sanduka. Jo ga je ona besjeda dvojice aneminih talenata naprijed u treoj klasi potakla da danas opet ustane i da proe zemljom. Stoji u vagonu. On ne izgleda herojski. Oblik mu se jasno ne razabira u polutami vagona. Izgladnio je Hrvatski Genije, oupan i bijedan, i slomljen onim crnim vjetrinama to su prohujale nad njegovom glavom. Nad tom glavom, ispijenom kao u mumije, koju su u posljednjih hiljadu i pet stotina godina vie puta odsjekli kao glavu strano opasnu. I tijelo mu je isprebijano udarcima dobivenim u tekim bojevima, kad se bio jo kao gusar na Adriji, po Apeninu za Anuvince, na Dravi za Arpadovce, po Balkanu i Evropi za Habzburgovce, o, po cijelom globusu s krvavim maem. Koliko je puta skapao kao rob u amerikim rudokopima, kao mornar, kao trhonoa, prokleti parija i presvijetli nad aktima. Sve same rane, zgruana krvca, ponienja, prokletstvo. Odjeven je u robijako odijelo. Jo onda kad je bio osuen na nekom politikom procesu. Imade svoj broj, pa u onoj gruboj sivoj vrei

izgleda kao uskrsli kostur. Iz oiju mu jo biju gorue strijele, a u kosi mu sja draguljna zvijezda, sjajna i neugasla. I on uje onu dreku pijanu i luako urlanje iz vagona, te kao Duh nesmetano prolazi, nevidljiv, kroz cijeli vlak, naprijed u zadimljenu, opijenu, luaki raspojasanu treu klasu, i sjedne neopaen u jedan kut. A u vagonu plau alosni, jauu bolesni, smiju se pijani, mole greni, u vagonu ivi Narod. Ali sve to narodno pijanevanje, i pjesme, i kuknjave, cjelovi i kletve, glad i veselje, sve je to silno nesvijesno zazivanje Onoga koji ima doi. I voz hita dalje, ostavlja za sobom kue, vinograde, potoke, stanice, a ljudi viu, srljaju naprijed i ive. Genije paljivo promatra. Nahrupila je u vagon mistina druba. Ne zna se, jesu li to magi, komedijai ili pelivani. Je li to cirkus ili sluba Gospodnja? Nita se ne zna. S njima je dola gomila izvikivaa. Obinih vaarskih izvikivaa, u diplomatskim, zlatnoizvezenim frakovima, da bude otmjenije. Ne zna se ni to jesu li i to suputnici koji putuju s tom svojom komedijom na vaar, ili su Dusi to lijeu. I pjesme i molitve i sve je u vagonu utihlo. Ljudi su u strahu. Izvikivai u diplomatskim frakovima, u koru: Narode! Ti se boji krivih bogova! Ali kod nas, kod nas su ljudi kojima se ukazao na Narodni Bog! Crveno-bijelo-modri Narodni Bog! On plee kod nas! I to samo kod nas! Kod nas se otkrilo udo Gospodnje! Gledaj! Divi se i moli!

Istupio je arobnjak, nagi arobnjak zaogrnut antiknom togom, pa e da se producira. Za as je svojim arobnim hokus-pokus-tapiem ni iz ega stvorio cijelu menaeriju dresiranih ivina. Razletjele su se po vagonu ptice zlatokrile, zabrundali medvjedi, ru kentauri, beskrajno veliki cvrci zapregnuti u mala kolica trkaraju po vagonu, a u kolicima sjede areni ditirambi i zvekeu. ene vrite od straha, slavuji pjevaju, andar i pijani Srijemac cjeluju kentaurkinju i opijaju je. Haha! Narode! Nije to jo nita! Sada slijedi evropska atrakcija!

Crni klerici u koru nastupaju i pjevaju Oena u lirskom nastrojenju. Male ute opice sviraju u klarinete katolike napjeve. Ta se produkcija svia protenjarkama i udovicama i invalidima. Oni pjevaju s njima. Onaj antiki kentaurokrota pucketa kandijom, klerici pjevaju, ljudi urlaju. Jedan mandarin stilizira oblike. Baca zvijezde kao etverouglaste krstove licitarskih brojanica, etverouglasto cvijee, lie kao kukce s mnogo nogu, klerici bacaju i ongliraju sonetima, medo brunda i plee, snae ga hrane medenjacima: ludilo. A sve vie viu izvikivai u diplomatskim frakovima: Sve to, sve to je malenkost. Ali ovo to sada slijedi, to je vrhunac svih senzacija, London, Kongo, Rim, Meka, Pariz, svi su pali pred tim na koljena i pomolili se. Pet kontinenata zapalilo je kandila pred tim

objavljenjem. Veliki se Napoleon preokrenuo u grobu. Hosana! Hosana!

Istupio je smion ovjek u crvenu talaru. Na koljku svojih dlanova poeo je hajduki zvidati. Strano sablasni zviduk. Ljudi su se u vagonu svi povukli u sebe. Pauza. Jo jedan zviduk. Iz daljine kao daleka grmljavina odjeknula je mukla lomljava. I zviduk ovjeka u crvenu talaru buja, lom java grmi i dolazi blie. Zviduk fijue kao ludi vihor, a negdje daleko udaraju gromovi. Iarano je nebo strijelama, navukle se crne oblaine, sunce je ugaslo. Protenjarke su zapalile svijee, votanice posveene, ljudi su blijedi i ekaju. I u buri, grmljavini, vihoru i oluji, uskrsla je nad brdinama golema, prkosna, crna sablast. To je Avet Markova Gnjeva! viu izvikivai u diplomatskim frakovima. I sablast, sredovjena sablast raste unedogled. Gromovi. Tmina. Strah. Mistina sablast lomi peine, pa ih poinje bacati u dolinu, gdje se vijuga voz. Voz je poeo soptati kao prestraena zmija, a peine se survavaju i lome, prate, avet je sve bjesnija, gromovi lupaju, vihor, uas. A ovjek u crvenu talaru zvidi sve silnije i drai svojim zvidukom gorostasnu sablast. Kia peina sipa se za vlakom koji piti kao ranjena zmija.

Molite se! Molite se! viu izvikivai u diplomatskim frakovima. Da nas potedi! Da nas ne smrvi! Da se smiluje! Veliki Marko!

I cijeli je vagon pao pred noge ovjeku u crvenu talaru. Pade mu svijee, cjeluju mu skute, mole se i nariu: Ti si prorok! Ti si Bog! Ti si Duh! Smiluj se! Potedi nas!

A ovjek u crvenu talaru zvidi sve silnije, i aveti je nestalo, rasplinula se, i odnekud se probilo sunce i pozlatilo vagon. Ljudi lee kao ponjeveni na podu, smrtni ih je oblio znoj. Trzaju se i bude. A sivi zakrinkani Sumnjivci, to su kao skakavci pali u vagon, viu: Narode! Kako si lakovjeran! To su komedijai! Po vaaru putuju! A ti krvari! Ti se pati! Ti umire! Tebi bi trebalo da se moli! Oni bi trebali da padnu pred tobom! A ne ti pred njima! Narode! Probudi se!

Frontai: Tako je! Imadu pravo! Mi krvarimo, tko nama za to ta daje! Ovakve ludorije! Bacimo ih van! Van!

Zakrinkani Sumnjivci: Van s njima! Van s njima! Ne emo ih mi! On, narode, svee, muenie! Zato putuje u treoj klasi? I zato uope putuje? Zaustavi vlak! Okreni ga da te vozi kamo ti hoe. A ne kamo on hoe. Skreni ga sa kolosijeka - nek' te vozi k srei! to se mui i pati?

Frontai: Pa da! Zato da putujemo? Nema smisla! Treba zaustaviti vlak.

Zakrinkani Sumnjivci: Vlak se moe samo tako zaustaviti da vas toliko poskae meu kolesa da se osovine zabrtve. Skai, Narode, s vlaka! Ili pobacaj komedijae!

Jedni skau s vlaka i ubijaju se. Vlak se samo ljutito dimi ali tutnji i hita dalje. Smrvio je nekoliko glava. Malenkost. Drugi su u razjarenu bijesu nasrnuli na komedijante, pa ih ele zbaciti s vlaka. Nastaje krvavi boj. Protenjarke se biju s golemim drvenim krstom, frontai pucaju iz puaka i kubura, prozori razbijeno jee, voz tutnji, sve se kovitla, a svi se zakrinkani Sumnjivci smiju. Genije je blijed ustao i gleda. Izbijen, izranjen, bolan, napaen, gladan, proboden, rasjeen, popljuvan, prerezan, u robijakom ruhu, stoji kao stup u tunjavi, a zvijezda mu se krijesi nad glavom. I vidi: legioni mrtvih ratnika stupaju i viu. I raspali su se grobovi, poustajali mrtvi, zvona zvone za rekvijem, beskrajno se mnogo sprovoda vue po kii, i plau ene. Kliku ete okiene i srljaju u boj, jauu ranjenici, gore gradovi, a silan se topovski tutanj ori zemljom. I procesije nariu i mole, pale se svijee, putuju ljudi, ganjaju se po tranicama i viu i trae. Vijore se stjegovi, riu topovi, i lije se krv. O, u krvavoj ognjici bije bilo naroda. Narod je bolestan. Krv silno,

luaki kola njegovim crvenim ilama, prepuknut e srce. Crveno Narodno Srce! Gori u ognjici, plamti, ari se i utapa u ognju gorue bolesti. O, gdje je Sunano Zdravlje? Gdje je ono modro praskozorje kad sam sa klisure nad morem prvi put ugledao Jug? O, gdje je ono modro praskozorje? Kad sam doveo zdravo, junako pleme u ovu slavnu Zemlju? Kad su bijeli reci zapjevali himnu Suncu, i kad je narod pod lipama slavio sunanog boga? O, gdje je ono modro praskozorje? Podavilo se u ovom vagonu gdje umiru ljudi, gdje se umirui deru i pate i mue. I ne e dosegnuti Sunca? K Suncu? K Suncu! A zato su onda doli na Jug?

I onaj gigantski poriv za suncem gurnuo je Genija na makinu. Zbacio je strojovou pod kolesa i sam pograbio ruke i zavore i pipce. I kao da je munjina projurila cijelim vozom, ljudi su protrnuli i prestali se biti. Ritam se zapalio, tempo postaje sve bri. Osovine se pale od ara, telegrafski stupovi su se svi slili u jednu crnu plohu. Vlak se vie ne sklie i ne juri i ne skree, on leti. Seoca, gore, rijeke, livade, oranice, sve to postaje jedna arena mrlja s packama, po kojoj juri crna, bijesna ivina to sipa crvene, ognjene snopove pare iz nozdrva. Ljudi zapaaju sve veu i veu brzinu itavog M.-A.-V.-voza i viu.

A bestija prebacuje sve. Vagoni, tenderi, gvoe, lanci, sve to slablasno jei, a pruga iza voza ostaje jedan razvaljeni, poorani, crni, gorui potez. Ljudi su se u utrobi te crne ivine poeli udarati u grudi, moliti se, proklinjati i skakati sa vlaka. Kadikad duhne po koji plameni oblak iz makine i pri kose, oi, osljepljuje i ee. A vlak leti, leti, kao gorua munja sune kraj malene stanice. Istrali su inovnici pa lome rukama i gledaju na horizont, gdje gori uma i gdje je nestalo vlaka. Tipkaju Morseovi znaci uzdu itave linije: "Vlak br. 5309 pomahnitao. Zaustavite ga."

I negdje dalje, na jednoj stanici, zabila se ova M.-A.-V.-sablast u jedan drugi vlak s benzinom, smrvila ga i planuo je golem poar. Zapalili se magazini, razorio je voz stanicu i sunuo dalje. Vani na liniji sukobio se s nekim transportom. Povalio ga, unitio - stotine mrtvih skotrljalo se niz nasip - i projurio kao uareno tane, kao munja, kao svjetlost. Sunce! Sunce!

Klike Genije te po onoj klavijaturi zavora i pipaca prebire melodiju fantastine brzine. I ne juri vie po tranicama. Vijuga se preko polja, oranica, razvaljuje seoca, pali poare, i sve gori. U gradovima vijore se stjegovi, rue se bolnice, otvaraju se grobovi i mrtvaci pjevaju psalme, a voz juri preko njih te razvaljuje i niti. Kao pomaman zabija se u zvonike, zgrade, graevine, obara ih, mrvi i ostavlja za sobom

crveni trag plamena i krvi. Kao potres se rui na pokrajine i trese i niti katedrale, kazalita, akademije, kasarne, palae, dvorove, redakcije, atelijere, urede, crkve, sabore, kapelice, lai, luksuriozne hrvatske lai - to ve i nije vlak, to je sjajni uareni komet to svojom grimiznom sjajnom repinom pali i razara sve to dosegne. To je bijes, to je poar, to je pokli za Suncem.

Tuma domobranskih i stranih rijei i pojmova

a. d., njemaka kratica za: ausser Dienst, izvan slube, na raspoloenju

adlatus (latinski), pomonik

ambrela, kiobran. Od francuskog: ombrelle, suncobran

angrif, navala, napad. Od njemakog: Angriff

an gro, na veliko. Od francuskog: en gros

apage satanas (grki i hebrejski), nestani, sotono, izgubi se, umini! Katoliki egzorcistiki izraz

apicitis, bilateralis, unilateralis, katar plunih vraka. Od latinskog, ape , vrak

aportl, lovaki naziv za ustrijeljeni plijen to ga pseto donosi lovcu. Od francuskog: apport

aptajlung, odjeljenje, odio u organizacionom, stambenom ili taktikom smislu. Od njemakog: Abteilung

arbajter, radnik, nadniar, pealbar. Od njemakog: Arbeiter. Odlazei u vapski "fremt", na je nadniar arbajtovao

arkebuzir, strijelac iz arkebuze. Od francuskog: arquebuse i njemakog: Hakenbchse, stara puka kremenjaa

Armeeoberkommando, vrhovna vojna komanda u austro-ugarskoj vojsci oznaivana troslovanom kraticom A. O. K. Ti su se inicijali podrugljivo glosirali kao: Alle ohne Kpfe - svi bezglavi

Az apd istennt! Csnd!: madarska psovka: Boga ti oina! Ku!

Az atya r istennt, bds diszn! A szentsges atya r istennt! madarska psovka: Gospodina mu boga oca, svinja smrdljiva! Presvetog mu gospodina boga oca! Ta madarska vulgarna kletva, koja je uslijed estog javljanja u pukim ustima poprimila karakter narodne fraze, upotrebljavala se svakodnevno vrlo nevino.

baka, bakezer, prost vojnik redov. Naziv je pogrdnog smisla. Dolazi vjerojatno od rijei bakanda

bakanda, prosta, gruba vojnika cipela, okovana i potkovana. Cokula

bakter, eljezniki straar, uvar. Od njemakog: Wachter

barbir, brija. Od talijanskog: barbiere

befel, zapovijed. Od njemakog: Befehl

Be-Ha, bosansko-hercegovaki. Austrijska administrativna kratica koja se upotrebljavala za sve to je bilo bosansko: za vojsku, eljeznice, duhan itd.

betean, bolestan u kajkavskom. Od madarskog: beteg

bombreg, kajkavski izraz za bubreg

bruco, rije vulgarna, zagrebaka, sveuilitarac prve godine, neiskusan i nevjet, objekt podvala i ala starijih sluaa, neka vrsta regruta. Od bruce, pili circa pudenda; brucati, nancisci pilos c. p.

budnica, jutarnji znak trubom u kasarni za buenje

canaille, nitkov, gad, prostak. Francuska pogrdna rije

canteher, akalica. Od njemakog: Zahnstocher. Podrugljiv naziv za oficirsku sablju, ali isto tako i za ovjeka suhonjava

cifrati se, kititi se, isto to i piniti se; germanizam, a u njemakom galicizam: chiffre

cimer, soba. Od njemakog: Zimmer. U carskoj se vojsci govorilo: melde gehorsamst da idem iz cimera: pokorno javljam da izlazim iz sobe

cintor, ograen prostor oko crkve koji slui ujedno kao groblje. Od talijanskog: cimitero

cipov, bijeli samoborski kruh peninjak to se pee za blagdane, za sajmove

Crvena lampa, lokalni naziv zgrade bive zagrebake policije u Petrinjskoj ulici, na ijem je portalu neko visila crvena svjetiljka. I javne kue su bile obiljeene crvenim svjetiljkama

cucilist, zagorsko-domobranski izraz za socijalista, a upotrebljavala se i kratica: cuc

cugsfirer, u a.-u. vojsci vodnik, podoficir sa tri zvjezdice. Od njemakog: Zugsfhrer

cuvaks, prirast, vojnik koji je upravo stigao u kasarnu, remac. Od njemakog: Zuwachs

cvibak, dvopek, peksimit, suhar, prepreni kruh koji se dijelio vojnicima za rezervu. Od njemakog: Zwieback

aka, ako, vojnika kapa od tvrdog sukna, kod konjice kaciga, ljem. Od madarskog: csk. - Upotrebljavala se samo kod parada za razliku od mekane kape, kod konjanitva logorske kape, tzv. Lagermutze, ajkae

arkar, domobranski naziv za vojnika pojedinca u streljakom lancu, strijelac

ae, domobranski naziv za podoficirske inove, dakle "are". "ae" su obuhvaale slijedee inove: razvodnik, desetnik , vodnik, narednik. Rije stvorena od ast, asnik (officialis), ovjek sluben

esnici, stari kolski izraz za razlomke u matematici

uje, pogrdan naziv, upotrebljavan kao imenica, za vojnika bez ina: uje ti, uje, donesi, potri, skoi, daj!

dalje sluei potasnik, domobranski naziv za podoficira koji je nakon odsluenog redovnog roka ostao u vojsci preavi u aktivnu slubu. Germanizam: Weiterdienenderunteroffizier

daljinar, domobranski naziv za podoficire kod infanterije koji utvruju udaljenost od ciljeva

desetnik, kapral, podoficirski in u domobranstvu; dvije zvjezdice na ovratniku. Desetar, zapovjednik desetine

desno front, domobranska zapovijed: na desno!

Diese Rebellenbande msste man erschiessen! Aufhngen! Vernichten!: Ovu buntovniku bagru trebalo bi postrijeljati! Povjeati! Unititi!

divizioner, general, komandant divizije

dobo, bubanj; doboar, doboarevica, madarizmi

doknadna formacija, rezerva koja je na izobrazbi i iz koje se odabira ljudski materijal za "hodnu", tj. bojnu formaciju. Dopunska jedinica: bataljon, puk

Domobranstvo, domobran, Landwehrwesen, Landwehr (po uleku), honvdsg, honvd, rijei koje simboliki obuhvaaju itavo stoljee nae najnovije historije (od 1848. do 1945). Ovaj nakazni germanizam doputovao je do nas preko Madarske, gdje se kovanica "honvd", premda madarski barbarizam, afirmirala kao konvencija jo etrdeset i osme godine pod Kossuthom. "Hrvatsko-ugarsko domobranstvo" u okviru ugarskog domobranstva predstavljalo je smijenu zapravo dekoraciju: od sedam madarskih pjeakih "domobranskih" divizija jedna je bila "hrvatska", a od deset konjanikih pukovnija opet samo jedna "hrvatska". Zastave domobranskih "hrvatskih" eta bile su

obrubljene hrvatskom trobojnicom sa kraljevim monogramom F. J. I na jednoj, a hrvatsko-madarskim aneoskim grbom na drugoj strani. O domobranstvu i o domobranima objavio je pisac ove knjige mnogo varijacija, od kojih je kulturnohistorijski najinformativnija ona iz uvoda novele "Smrt Florijana Kranjeca" ("Hiljadu i jedna smrt", Zagreb 1933, str. 75-77): Honvdi bili su dodue one davne i pokojne godine etrdeset i osme Kossuthova etrdesetosmaka revolucionarna organizacija, koja je juriala uz Zvukove marseljeze i Petfijeve jakobinske madarske karmanjole: "Objesite kraljeve", ali kako je poslije Kniggraetza i Nagodbe izmeu madarske gospode grofova i bekoga Burga godine hiljadu osam stotina ezdeset i sedme sve bilo u habzburkoj monarhiji stavljeno u slavne i svima nama dobro poznate okvire "Zakona, Reda i Rada", tako su i pokojne honvdske zastave opet uskrsle u tom okviru madarskog grofovskog "Zakona, Reda i Rada", kao simbol madarske slobode. Taj "uskrs" madarskih honvdskih zastava bio je zapravo tuan i neobino dekorativan. Madarske domobranske pukovnije dobile su dodue madarske barjake u crveno-bijelo-zelenoj boji, i kod juria nije trebalo da se vie po carskom i kraljevskom reglemanu - hura, nego madarski rajta, rajta i elre! Jo danas stoji zapisano po madarskim kronikama i novinama da onda jo ivi rodoljubi etrdesetosmai nisu nikako mogli da pojme kako bi bilo mogue da madarski honvdi stupaju na austrijsku carevku "Gott, erhalte " i da prisiu na monogram austrijskoga cara Franca Jozefa Prvog, kada se madarski

ne kae Franc Jozef Prvi nego obratno: Prvi Franc Jozef (Els Ferenc Jzsef), i premda su honvdi poslije dobili nove monograme madarske na kojima je rimski broj jedan bio graviran pred imenom Franje Josipa (I F. J.) historijska je istina da te novouskrsle etrdesetosmake domobranske ete nisu u madarskoj dolini preko Drave nikada postale popularne, dok graani etrdesetosmai koji su doivjeli svojim oima etrdeset osmu nisu polagano pomrli. U smislu madarske Nagodbe s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom (1868), bilo je doista problematino to da se uini s honvdskim etama izmeu Save i Drave, na podruju kraljevstva koje je Bakaevu devizu: "regnum regno" smatralo aksiomom. Poslije sloma etrdeset osme, crno-uti stupovi meai s Korduna jednostavno su se protegli do Drave, i sve su romantine ilirske puntarije o slavenskom carstvu nestale s dnevnoga reda kao izbrisane u dvadeset i etiri sata. Sada je bila vrlo delikatna stvar tu nesretnu kraljevinu zaprisegnuti na crveno-bijelo-zelene trobojnice i tu na njenom kraljevskom suverenom podruju osnivati dekovske honvdske kadere, kada se dobro znalo da je kraljevina planula sva od mora do posavskih uma i movara ba protiv tih istih madarskih barjaka. Tako se u bekim mozgovima (poslije dugog razmiljanja) rodila neobina, zapravo ingeniozna misao i tako su se u smislu naredaba i paragrafa "Reda i Rada i Zakona" osnovali na teritoriju Kraljevine Hrvatske madarski honvdski bataljoni, nazvani tu izmeu Save i Drave domobranskim, madarskim, hrvatsko-slavonskim

bataljonima sa hrvatskim slubenim jezikom i hrvatskim zastavama, igosanim tzv. zajednikim madarskim aneoskim grbom Szent Istvna. Narod je ove honvdske nakaze u svijetlocrvenim akirama primio po itavoj zemlji sa smijehom i nitko nije kod nas iv vjerovao da e ovi "crvendai i jopci" ili "paradajzeri" - "gromobrani" dugo dizati galamu svojim magareim bubnjevima po slavnoj nam kraljevini. Tratarata, tratarata, seno-slama, jedan-dva, jedan-dva, ha-ha-ha! Domobranu bog daj mir, paradajz-krompir, paradajz-krompir... tako je glasno pjevala naa rodoljubiva publika kad bi novopeeni domobrani u svojim kao skrlet crvenim pantalonama stupali cestom i trubili kao prava pravcata regularna vojska. Honvdi su dakle kod nas primljeni kao smijena operetna domobranska glupost, i nitko nije kod nas znao to je zapravo s njima? Jesu li hrvatski domobrani nai crveno-bijelo-modri domobrani haramije graniari ili su crno-uti soldati carski? Zato domobranski oficiri nose carske porte-pje kada nisu carski oficiri nego madarski i kraljevski i hrvatski? Zato nose madarske grbove kada su pukovnijske zastave hrvatske i kada je to evidentna povreda naih ustavnih prava u smislu cetinskog izbora, pragmatike i

listopadske diplome? Zato im komandira madarski kralj, a domobran se zaklinje na carevku, a madarski kralj po ustavu nije krunjen hrvatskom krunom, i madarska je himna protuzakonita? I to e onda biti s domobranstvom ako se dogodi da nae ete opet pou u Lombardiju, na Veronu i Sommacampagnu, i kad u tome sluaju, izvan svake sumnje, ne e igrati ulogu domobrana, jer ne e braniti dom, kao to to nije bilo ni etrdeset osme ni ezdeset este, ni prije ni poslije toga, pak prema tome ne e biti domobrani nego jurinici i navalnici? Ako su nai domobrani doista pravi hrvatski domobrani, trebalo bi da brane na hrvatski dom protiv Madara, jer je taj na dom od madarske supremacije stalo ugroen. A to e biti s njima ako madarski kralj navijesti rat austrijskome caru? Kamo e hrvatski domobrani u tom meunarodnopravno neobino zanimljivom sluaju? Jedanput su ili za cara etrdesetosme pak su zato danas proglaeni veleizdajnicima! Ako su domobrani doista naa narodna vojska, onda bi trebalo da pjevaju: "Prosto zrakom ptica leti" i "Jo Hrvatska ni propala", a ne neku madarsku himnu, koju nitko ne razumije, a zvui neobino smijeno i sjea nas debrecinskih kobasica i paprika-peka i madaralam-vautaka. Tako se govorilo u ono vrijeme u naim narodnim i rodoljubivim krugovima i bunilo se protiv madarskih honvda i javno i privatno, i pisalo se i vikalo po novinama i u saboru, a vrijeme se valjalo preko svega tiho i glomazno, i u svom nijemom i okrutnom mehanizmu mljelo i mljelo sve te provincijalne brbljarije sitne i nevidljive, gradilo kasarne i tjeralo regrute, i tako ta

mrtvoroena kraljevska madarska domobranska ideja ne samo da je uhvatila korijenje u naem blatu, ve je bogme i porasla, a poslije i prilino mnogo svijeta poklala. Na poetku svog "Osamnaestog brumairea Louisa Bonapartea" Mar spominje da je Hegel jedanput negdje primijetio "kako se sve injenice i linosti u svjetskoj historiji javljaju takorei, dva puta". Mar kae "da je Hegel zaboravio dodati: jedanput kao tragedija, a drugi put kao farsa". "Caussidiere mjesto Dantona, Louis Blanc mjesto Robespierrea, montagna od 1848. do 1851. namjesto montagne od 1793. do 1795, sinovac namjesto strica. A ta ista karikatura traje jo uvijek u prilikama, u okviru kojih se tampa drugo izdanje "Osamnaestog brumairea" (1869)." Ako je slom Kossuthovih domobranskih divizija bio prva varijanta jedne historijske pojave u hegelovskom smislu, onda se madarsko domobranstvo godine 1867. javlja doista kao karikatura, a hrvatsko domobranstvo iz godine 1868 naalost - kao karikatura karikature. Historijska uloga tog domobranstva 1914-18. opisana je u ovoj knjizi. Ovo je Dekovo domobranstvo poelo kao opereta, a svrilo je kao kriminal. to je, meutim, u historiji predstavljalo "hrvatsko domobranstvo" Njegova Visoanstva Princa Haimonea (Aimone) Roberta Margherite Marije Giuseppea Torina, Vojvode od Spoleta, kralja Tomislava II i grofa od Sabaudije? To je tema koja oekuje svog ljetopisca. Hrvatsko domobranstvo Mindoma i Minorsa, pod vrhovnim zapovjednitvom Superslode (Commando superiore delle forze armate di Slovenia e

Dalmazia) i SS. Obergruppenfuhrera Siegfrieda Kaschea, viteza Krune Kralja Dimitrija Zvonimira, domobranstvo kralja Tomislava Amadea Savojskoga, pojavilo se kao farsa koju je puk ve prvih dana aprila 1941. shvatio kao naftalinsko povampirenje jedne madarske karikature koja je svakom hrvatskom rodoljubu bila smijena jo za njenog politikog predivota 1868-1918. to je to seljako meso, za koje sam narod u ovoj knjizi govori da je jeftinije od praseeg ("domobranetina je jeftinija od prasetine"), prepatilo za etiri godine habzburkog rata 1914-18, ta je tema u ovoj knjizi obraena romantiki i sentimentalno. Ova talijansko-njemaka domobranska nesrea, koja je vrvjela ekspirskim motivima, svojom je krvavom zbiljom nadmaila svaku uobrazilju, a obine su rijei suvie blijedo sredstvo da se opiu oni mrani talasi strave i patnje to su nau zemlju progutali u jednom od najopasnijih brodoloma itave nae historije.

drempe, drempav, pogrdno: nezgrapan, debeljko, deronja, vucibatina, bitanga

dril, dresura vojnika putem stroge obuke. Od njemakog, zapravo pruskog: Drill

drme, puki ples u gornjohrvatskim stranama, koji se plee tako estoko da se sve drma, trese

drot, ica. Od njemakog: Draht

"dvajsetpeta domaa", seljaki autohtoni, prigorski, regionalni naziv 25. zagrebake domobranske pukovnije, upotrebljavan (po tampi) u Prvom svjetskom ratu 1914-18. laskavo propagandistiki

dvolan, domobranski naziv za parove u vodu: na parove razbroj's!

ekstrakragn, posebna, naroita ogrlica ili okovratnik, obino od gutapere, koja je ranjavala kou

ember, madarski: ovjek. Na teretnim vagonima madarskih dravnih eljeznica (M. . V.) stajao je natpis: "36 ember (Mann), 6 l (Pferde)" - 36 ljudi ili 6 konja, pak su domobrani podrugljivo zvali sebe ember, svoju enu emberica, a dijete embere

erar, erarski, dravna imovina, dravna blagajna. Od latinskog: aerarium

eskortiran, pod naoruanom straom, eskortom

farof, upni dvor. Od njemakog: Pfarrhof

fasovati, dobiti, primiti vojniku hranu, oruje, opremu. Od njemakog: fassen, sljedovati

fanik, poklade, mesojee. Od njemakog: Fasching

feder, pero, opruga; germanizam

fileki, utroba govea, tripe, kembii

fino fajn, argonski izraz za neto jako fino. Od njemakog: fein, fin

fikal, odvjetnik, advokat. Od latinskog: fiscus

fizilirati, strijeljati. Od francuskog: fusiller

flangirati, flanirati, besposleno lunjati, vucarati se. Od francuskog: flner

flundra, uliarka, bludnica; stariji je izraz flandra, ena koja se dovukla iz Flandrije za plaenikim etama

F. P., kratica austrijska za Feld-Post, bojnu potu

Fregattenleutnant, porunik fregate u a.-u. mornarici

frflati, brbljati, klepetati

fteknuti, kajkavski: utaknuti

fuflati, kajkavski izraz za mrmljanje, nerazumljiv govor

galge, vjeala. Od njemakog: Galgen

gassenhauer-civilizacija, Gassenhauer je puki napjev ili banalna operetna arija, koja se pjeva ili zvidue na ulicama. Gassenhauercivilizacija je prema tome operetna civilizacija, lana, talmicivilizacija, dananja zapadnoevropska velegradska civilizacija, beka, franciskojozefinska civilizacija bordela, Pratera, operete, valcera i cirkusa

geler, odbijeno tane, metak koji se uslijed udarca deformira i leti dalje dajui sasvim drugi zvuk, otar i zvidav. Od njemakog: Geller

general de ar, francuski: la gnrale de charge, sveani signal trubom u a.-u. vojsci, koji se daje u poast viih, generalskih inova najavljujui dolazak generala

gigerl, kico, fifiri, gizdelin; germanizam

gik, laka koijica na dva toka. Od engleskog: gig

gikser, promaaj, greka, "gap". Rije je iz argona bekog: kiksieren

glavokret, domobranski izraz za kretanje glavom desno ili lijevo prigodom defilea ete ili izravnavanja redova. Kovanica kao suncokret, preokret

gle, kajkavski: gledaj!

Gott, erhalte!: Boe, uvaj, Boe, titi, Cara naeg i na dom. - Prvi stih austrijske carske himne, koju je komponirao Joseph Haydn. Varijanta engleske himne: God save the king

grajzleraj, zagrebaki naziv za malu trgovinu, sitniariju. Od njemakog: Greislerei

grif, zahvat, postupak, smicalica. Od njemakog: greifen

gro, austrijski nikleni novac

grunt, zemljite, posjed. Od njemakog: Grund

gverc, pie koje se sprema od provrele medovine, tj. od meda razmuena u vodi i zainjena mirodijama. To pie toe samo licitari po sajmovima i protenjima. Od njemakog: Gewrz, mirodija, zain

Halt! Wer da? Stoj! Tko ide? Propisani poziv strae u a.-u. vojsci

hariti, kajkavski: tui, lemati

helfer, pomonik, kalfa; germanizam

hinterland, pozadina, etapa; u vojsci uobiajen njemaki naziv kao i "Niemandsland"

hodna satnija, satnija formirana i opremljena za polazak na ratite, Marschkompagnie. eta za bitku naoruana, kada prvi put kree u etapu, na ratite

hornist, truba. Od talijanskog: corno i njemakog: Horn, rog

Ihre kaiserliche Hoheit denkt nach: Njezino Carsko Visoanstvo razmilja

Ilustrovani - "Ilustrovani list", zagrebaki tjednik iz doba Prvoga svjetskog rata, u kojem su redovno izlazile fotografije odlikovanih i promaknutih oficira, listi konjunkturistiki, ad hoc lojalan; malograanska plitka reklama smrti

infanterija, pjeadija. Od francuskog: infanterie

iscirkumdederuntjerati, opjevati, opojati, na pogrebu, sahraniti. Kajkavska varijanta iz psalma "Circumdederunt me..." koji se pjeva na sprovodu kao popratna molitva

Ist das aber wirklich dumm! Ist das dumm dieses "peri"! Was ist das, du, dieses peri?: No to je uistinu glupo! Glupo je to "peri". Ti, to je to peri?

Jaj de fe, madarski, zapravo petanski ulinjaki uzvik, pomalo operetna fraza podrugljivog znaenja, za neku enu koja je suvie

nakinurena: O, ala je ta ena fe! Fe je njemaki: fesch, pristao, zgodan

jednogodinji dobrovoljac, u a.-u. vojsci poloaj aka, koji je imao privilegij da slui samo godinu dana (ostali vojnici tri godine). Nosio je posebnu oznaku: utu traku na rukavima

johaniteri, ivanovci, duhovni viteki red osnovan u I. vijeku u Palestini, koji je zatim imao sijelo na Cipru, pa na Rodu, a konano na Malti; odatle naziv Malteki viteki red

judiform, zagorsko-domobranski izraz za jodovu tinkturu

Junajtedstets, United States, USA, Ujedinjene Drave Sjeverne Amerike

kadet-aspirant, poseban in u a.-u. vojsci, izmeu narednika i zastavnika, povlastica aka "jednogodinjih dobrovoljaca".

kajzerjeger, carski lovac. Od njemakog: Kaiserjger. U a.-u. vojsci elitne planinske ete, koje su se rekrutirale iz alpinskih pokrajina i nosile kao amblem limeni stilizirani runolist na kapama i ovratnicima

kancelisti, oficijali, mali inovnici, pisari po kancelarijama i uredima. Manipulativno, pomono osoblje, za razliku od perovoa, konceptualaca

kanonir, topnik, artiljerac. Od njemakog: Kanone

kavalet, preklopni vojniki krevet. Od talijanskog: cavalletto

keden, kajkavski: tjedan

kegli, unjevi drveni na kuglani

klotar, samostan, manastir. Od latinskog: claudere, zakljuati

kokoar, tat koji krade kokoi i perad uope, sitni lopov

kolinje, klanje prasadi, svinjska daa

kolona, desno, iz razvite pruge moe se eta prestrojiti u kolonu, tako da se pojedini vodovi svrstaju jedan iza drugoga

komis, austrijski vojniki kruh, kiselkasta neslana okusa. Njemaka rije Kommiss znai prvotno opremu i sveukupno sljedovanje to ga vojnik prima od drave. Lebac

konta, muterija

kor, vojni zbor, formacija od 2 do 3 divizije. Od francuskog: corps

krakeler, izaziva, svadljivac, razbija

kraljevskotrojedni; prema Nagodbi iz 1868. nazivala se Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija trojednom ili Trojednicom, pa je tako postojala trojedna vlada, trojedni ban, trojedni sabor itd., ali samo nominalno i kao politika fraza, jer Dalmacija stvarno nije bila lan te trojedne formule, ve je potpadala pod "krunu austrijsku", protudravnopravno, vjekovima otuena od krune i matere zemlje

krelut, kajkavski: ptije krilo

krigsul (Kriegsschule), austrijska najvia vojnoodgojna ustanova u Beu, za oficire glavnog taba. cole suprieure de la guerre

Kronenorden, austrijsko vie odlikovanje, "red Krune", namijenjen oficirima za linu hrabrost pred neprijateljem

kumek, seljak, kum

kurat, vojniki sveenik. Od talijanskog: curato

kustura, kostura, kratak depni no, kljoca

lapes, lapis, srebrni nitrat, medicinsko sredstvo za ispaljivanje rana

laubica, sjenica, hladnjak. Od njemakog: Laube

lazar, bogalj; naziv za kljaste prosjake. Od talijanskog: lazzarone

lepoglavan, u pogrdnom smislu, lupe, robija, jer se u starom pavlinskom samostanu u Lepoglavi nalazila kr. zemaljska kaznionica

letica, Flugbahn, balistika krivulja koju opisuje ispaljeno tane. Od: letjeti

Lieb' Vaterland, magst ruhig sein... itd., prva strofa njemake pjesme "Wacht am Rhein" (Straa na Rajni), to ju je spjevao Ma Schneckenburger, a komponirao Karl Wilhelm i koja je 1870. postala narodnom himnom

luogotenente, porunik, pa namjesnik, zamjenik komandanta, dostojanstvenik. Talijanski naziv za razliite asti. Latinski: locumtenens

Magyar llam vasutak, skraeno M. . V., Madarske Dravne eljeznice, natpis koji se koio po vagonima i stanicama sve do g. 1918. kao simbol penetracije u hrvatske krajeve. Zbog toga je natpisa proliveno mnogo krvi i suza

Makart-Speisezimmer, blagovaonica u Makart-stilu, prozvana tako po ovome bekom slikaru, koji je 80-tih godina prolog vijeka natrpao svojim neukusnim kiem malograanske interieure u stilu pseudorenesanse

manliherica, a.-u. vojnika puka, koju je konstruirao njemaki graditelj oruja Ferdinand Ritter von Mannlicher (1848-1904)

Marineflieger, avijatiar kod mornarice

markirati, hiniti, varati, zabuavati, vriti zapovijed samo napola. Od njemakog: Markieren. Markirant, zabuant

marodecimer, bolnika soba, soba boleljivaca, ambulanta. Od njemakog: marode, bolestan i Zimmer, soba

maingever, mitraljez. Od njemakog: Maschinengewehr. Domobranski: strojnica

mazda (od-mazda), domobranski naziv za onu plau to su je primali vojnici, a koja je iznosila est filira dnevno. Mazda je rije koju upotrebljavaju svi slavenski jezici

melin, kajkavski: mlin

menaa, vojniki obrok o ruku ili veeri, sljedovanje na kaznu, minja. Od francuskog: mnage, kuanstvo, gospodarstvo, hrana. Oficirska menza

Mert arrl n nem tehetek..., madarska puka pjesma: to mogu, kad te volim...

menar, crkvenjak, zvonar. Od njemakog: Mesner

Micsoda? Dario?: to to znai: dario?

militerpolicija, vojna policija. Od njemakog: Militrpolizei

mimohod, domobranski naziv za defile. Paradni mar

mlaci, ljudi koji vre ito mlatom, mlaenjem. U kajkavskom je mlatac pojam gladua i izjelice

mondur, mundir, vojnika uniforma

morti, kajkavski: moda, moebiti

mu, muaa, u kajkavskom: seljak, seljakinja; ruski:

nabojnjaa, fieklija

Nagodba. - 13. VIII. 1849. kapitulirao je madarski general Grgey pred ruskim generalom Rudigerom i time se zavrila madarska revolucija od 1848. Ve 6. I . 1849 (tri nedjelje kasnije) Hrvatskoj je previnjim carskim dekretom nametnut "ustav", kojim je proglaena "hrvatska nezavisnost od madarske krune". Na Silvestrovo, dvije godine kasnije (31. II. 1851), opet previnjim carskim dekretom, taj je "oktroirani ustav" ukinut, hrvatska nezavisnost ponitena i uveden austrijski carski centralizam, hrvatske zastave zabranjene, a njemaki jezik proglaen slubenim jezikom. Godinu dana poslije austrijskog

poraza kod Solferina (24. VI. 1859) ukinut je apsolutizam previnjim dekretom, tzv. "Listopadskom diplomom", i tako se hrvatski sabor ponovno sastao 15. IV. 1861. Sabor je konstatirao da je izmeu "Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" i "Kraljevine Ugarske" uslijed dogaaja iz godine 1848. prestala "svaka druga veza osim to se zajedniki kralj ima po slobodnoj volji naroda Trojedne Kraljevine kruniti za kralja dalmatinsko-hrvatsko-slavonskog jednom te istom Krunom i jednim te istim krunisanjem kojim i za kralja madarskog", i to "po zakonima zajednikim madarsko-hrvatskim, koji su bili na snazi do 1848". Punih pet godina, do austrijskog poraza kod Kniggraetza (1861-66), trajala je ta kabinetska igra politikim formulama dok grofovi, palatini, knezovi, biskupi, kancelari i baruni nisu nali izlaz u dualistikoj varijanti godine 1867: austrijsko carstvo dobilo je naslov "Austro-Ugarska Monarhija", to je opet bilo proglaeno previnjim carskim dekretom. Hrvatski sabor nije priznao tog austro-ugarskog kompromisa i nije se odazvao kraljevskom pozivu na krunisanje u Budimu, tako da je Franjo Josip okrunjen za hrvatskomadarskog kralja bez formalnog pristanka hrvatskog sabora. Godinu dana kasnije ban barun Levin Rauch proveo je saborske izbore na temelju novog izbornog reda (odreenog previnjim dekretom) i sa trideset i etiri plaena mameluka iz inovnikih redova stvorio sebi natpolovinu veinu od pedeset i dva glasa i tako je s Madarima potpisao politiki kompromis koji je 8. I. 1868. pod imenom "Nagodba" postao temeljnim hrvatskim dravnim zakonom sve do

sloma 1918. i trajao punih pedeset godina. Nakon est-sedam apsolutistikih nasilja, oktroja i kabinetskih diploma, previnjih dekreta, ukaza i trikova, jedna je barunska mizerija krivotvorila nekakav politiki aranman sa madarskim grofovima, na temelju krivotvorenih izbora, a ta se prevara zvala "Nagodbom", koja je kao ideal svjetlucala svim naim graanskim politikantima u njihovoj glupoj igri s beogradskim dvorom (1918-39). Kao to se u Austriji ve od Solferina (1859) govorilo: nama treba jedan novi Solferino, ili od Kniggraetza (1866): nama treba jedan novi Kniggraetz, tako su nai politikanti doivjeli slom Habsburga godine 1918. i priznali Karaorevie, da bi u novim junoslovjenskim prilikama slaboumno igrali istu igru poraza: nama treba jedan novi Moha, jedna nova Udbina, jedan novi Solferino i Kniggraetz, da bismo mogli da sklopimo neku novu Nagodbu sa Krunom. I tako ih je onda avo odnio: i krunu i sporazume i politiare i slomove i poraze i iluzije, programe, parlamente i stranke

nahariti, nalemati, potui

Napred, sinci domovine, prijevod prvog stiha Marseljeze: Allons, enfants...

Na prevjes, domobranska zapovijed za skidanje puke s ramena. In die Balance!

Nein! Ich bin griechisch-orientalisch, E zellenz! Ne! Ja sam grkoistonjak, preuzvieni!

neme (nemes), madarski: plemi

Niemand, njemaki: nitko i nita

No ht, Istenem!: No, dakle, moj Boe!

Nu este permis a ipi per podele! Haha! i rumunjei?: Nije doputeno pljuvati na pod! Haha! Govorite li rumunjski?

Oberkomanda, vrhovna komanda

Oberleutnant, natporunik, tj. in nad porunikom

objesiti, vjeati, kazna u a.-u. vojsci poznata pod strunim terminom "anbinden". Vidi biljeku u tekstu novele

odmak, razmak, odstojanje

odmor, na mjestu voljno

odstup, zapovijed za razlaz iz redova. Voljno.

Oh, mein lieber Gott!: Oh, Boe moj dragi!

oramiti puku, puku na rame baciti

osamnaesti august, roendan Franje Josipa (18. VIII. 1830), koji se po abloni panjolskog ceremonijala slavio u a.-u. vojsci kao njen najsveaniji blagdan vatrometima, vojnikim paradama, povorkama, rasvjetama i gozbama

pacer, nespretnjakovi; izraz naroito kartaki, ali i vojniki

pajcek, u kajkavskom: malo prase, krmak

pajda, drug, prijatelj. Madarski: pajts

paklec, u kajkavskom: malen omot. Od njemakog: Pcklein

parma-ljubice, vrsta tamnoljubiastih ljubica iz Parme. Boja dvorske alosti

parola, oznaka pripadnosti vrstama oruja, pukovima i sl., koja se u formi paetvorine od tkanine u razliitim bojama nosila na ovratniku

pasirati, proi mimo neega. Od njemakog: passieren

pasovati, slagati se, pristajati. Od njemakog: passen

pataren, naziv za bogumile bosanske. U ustima vojnog sveenika sinonim za krivovjerca i heretika

patrontaa, isto to i nabojnjaa, fieklija. Od njemakog: Patronentasche

"pedesetitrea domaa", naziv 53. zagrebake pjeake pukovnije baruna Dankla, upotrebljavan odozgo u feudalnolaskavom smislu kao i "dvajsetpeta domaa"

pertl, traka, gajtan, irit to obrubljuje ovratnik, oznaka narednikog ina. Od njemakog: Borte

pisan, kajkavski: aren. Bojadisano areno uskrsno jaje zove se pisanica

Platzkommando, komanda mjesta

plehnat, limen. Od njemakog: Blech, lim

pljoska, plosnata vojnika posuda za vodu u obliku uture, od lima ili aluminija

poglaviti, u nekadanjoj hrvatskoj birokraciji slubeni naziv kojim se obraalo sucu ili kotarskom predstojniku. Latinski: magnificus dominus

pokrij, zapovijed za izravnanje redova

poplun, pokriva, jorgan

porte-pe, kianka na oficirskoj sablji. Francuska rije za remen o kome visi gola sablja u ruci

posada, garnizona

poscan, kajkavski: pomokren; scati je mokriti

posteklel, pobjesnio; stekli pes je bijesno pseto

postroj, raspored etne formacije

pozor, mirno

prasikanje, seoska igra, kod koje se kakav predmet, nazvan "prasica" (kamen, komad eljeza ili stakla), gura i udara tapovima. Vrsta golfa.

preati, tijetiti. Od njemakog: pressen

pretepan, proiven, probuen kao iglom na ivaoj maini

preterirati, mimoii, preskoiti kod napredovanja. Izraz i pojam specijalan u austro-madarskoj birokraciji, gdje su se na taj nain kanjavali reimu nepoudni inovnici. Od latinskog: praeterire. Bilo je mogue preterirati i biti preteriran: promaknut i zapostavljen

pridolaziti, pridolazak, nastupiti vojnu slubu u kadru na temelju poziva ili oglasa o mobilizaciji

prijavak, domobranski naziv za raport, na kojemu su se izricale disciplinske kazne, sasluavale molbe i albe i sl.

priprava, Bereitschaft, naoruana straa u kasarni kao brahijalno sredstvo pod zapovjednitvom deurnog oficira

profoski, od njemakog: Profos, tamniar, uzniar. Rije je poznata iz vremena Vojne krajine, kad su profozi graniare zatvarali i vrili kazne batinama

promincla, bombon s okusom paprene metvice. Od njemakog: Pfefferminze

provijant-oficir, opskrbni oficir, komordija, intendantski oficir

puca, kajkavski: djevojka, cura, ljubovca

puki ustaa, rezervist domobranskih jedinica, uglavnom starijih godita; posljednja obrana

purgatorium, latinski: istilite

purzian, fini duhan za cigarete iz doba austro-ugarskog be-ha monopola

pukohvat, domobranski naziv za vjebe pukom. Terminus technicus za pojedine sastavne dijelove raznovrsnih kretnja pri baratanju pukom

rabic, zvjerokradica, krivolovac. Od njemakog: Raubschutze

raca, kajkavski: patka, plovka

Rgyujtottam a pipra, madarska puka pjesma, petfijanski skerco: Zapalio sam lulu...

rajon, prazan prostor, dvorite unutar kasarne, krug gdje se odravaju vjebe, parade i sl. Od francuskog: rayon

rauber, razbojnik; njemaki: Ruber

razvijati, iz kolone u kojoj ete i vodovi stupaju u etveroredu razvijaju se pojedine jedinice tako da se ete i vodovi svrstavaju u paralele u dvije vrste

razvodnik, najnii podoficirski in u domobranstvu; jedna zvjezdica na ovratniku; odgovara inu kaplara. Gefreiter, slobodnjak, momak koji je prestao da bude regrutom i razvodi strae

reglement, zbirka vojnikih propisa. Francuski: rglement. Pravila slube. Slubovnik ili Vjebovnik, zapravo: pravilnik

ret, zatvor, tamnica. Od njemakog: Arrest

rikcug, uzmak vojske. Od njemakog: Ruckzug, odstupanje

ritek, kajkavski naziv za snop slame kojim se pokrivaju krovovi

roj, odred od nekoliko vojnika u vodu, Schwarm, desetina. Rojnik desetar

rojna pruga, Schwarmlinie, streljaki lanac. Novi oblik vojnikog kretanja na terenu, uobiajen tek za napoleonskih ratova

romar, hodoasnik, zapravo hodoasnik koji ide na poklonstvo papi u Rim. Rim - Roma - romar. Ovdje je pogrdno miljen civilist koji ne zna pravilno marirati

rukovati, nastupati vojnu slubu. Od njemakog: einrcken, poi u vojnike

sajdnbombon, svileni bombon. Od njemakog: Seidenbonbon. Za razliku od bombon fondanta, koji se tope u ustima, svileni bomboni su prevueni caklovinom od karamela

salutirati, pozdraviti vojniki. Od francuskog: salut, pozdrav

Sang und Klang, naziv muzikalija sa sladunjavim kompozicijama iz vremena prije Prvog svjetskog rata 1914-18.

sanitet, vojnik bolniar

satnija, kompanija, eta

satnik, kapetan, stotnik, koji zapovijeda stotinom

Seiner Majestt Schiff Erzherzog Ma , Brod Njegova Velianstva Nadvojvoda Maksimilijan

seuilie, kajkavski naziv za sveuilite, univerzu

signum laudis, latinski: znak pohvale. Posve obian austrijski oficirski orden, koji je pljutao kao kia

simuljerati, kajkavski izraz za: simulirati, lano se priinjati bolesnim. Od latinskog: simulare, hiniti

Sind Sie Serbe, Herr Hauptmann, oder katholischer Kroate?: Jeste li vi Srbin, gospodine kapetane, ili ste katoliki Hrvat?

Slubovnik za kr. ugarsko domobranstvo. Budapest 1888, dva diela (Novo izdanje g. 1915) - Pravila slube za moralni odgoj vojnika

sokn, kratka muka arapa. Od njemakog: Socke

Soll das eine Anspielung sein, Liebster?: Ima li to biti aluzija, milo moje?

spetil, kajkavski: nanjuio, naslutio, otkrio. Od spetiti

Sprem!, domobranska zapovijed. Gotov s'

srebrna velika i mala; austrijske kolajne, odlikovanja za linu hrabrost u borbi; te su kolajne donosile stalnu mjesenu rentu, koja je kod velike srebrne iznosila 15 zlatnih kruna

stavljen, domobranski izraz za: formiran u stroj, postrojen

Stilleben, njemaki naziv za mrtvu prirodu (nature morte) u slikarstvu

Streffleur, carski i kraljevski vojni struni list, glavni prirunik za sve trupne i vie ambiciozne oficire

stroa, domobranski izraz za slamnjau ili slamaricu. Od njemakog: Strohsack

stubenglck filisterija, naroiti oblik malograanske sentimentalnosti, koja nastoji da sebi svagdje "doara svoj topli domai kuti"

Stunden-hotel, hotel u kojem se sobe iznajmljuju na sat, uglavnom ljubavnim parovima. Htel garni

subalterni, nii oficiri sa inovima do majora

are, podoficiri, u domobranstvu: razvodnik, desetnik, vodnik, narednik. Od francuske rijei charge, koja ima svu silu znaenja: sluba, juri, navala, briga, obveza, dunost, tovar , teret, breme itd., a u sloenicama razliitih kombinacija i vie. Domobranski su are: ae

etani red, zatvorena trupna formacija. Od: eta, s-etan, etan - u duhu i smislu domobranskog pravopisa i gramatike sedamdesetih godina prolog stoljea

ereg, vojska, eta; stari kajkavski izraz

iarta, strijelnica, pukarnica, otvor kroz koji se puca iz utvrenog postava. Od njemakog: Schiesscharte

kornje, kajkavski: izme

lafcimer, spavaa soba. Od njemakog: Schlafzimmer

leper, teglenjak. Od njemakog: Schlepper

najderaj, krojanica. Od njemakog: Schneiderei

pancirati, etati. Od njemakog: spazieren

pange, kazna u a.-u. vojsci, unakrsno vezanje ruku i nogu za nekoliko sati. Od njemakog: Spange, kopa, zapon, pa onda vezanje uetom

pekulanje, djeja igra staklenim ili kamenim kuglicama, klikerima

pigl, ogledalo. Od njemakog: Spiegel

piniti se, nadimati se, kooperiti se, praviti se vaan

piritus, duh, pamet. Od francuskog: esprit

pital, bolnica. Od njemakog: Spital

tanga, motka, stup. Od njemakog: Stange

telung, bojni postav, poloaj na fronti. Od njemakog: Stellung

templ, biljeg, taksena marka, ig, tambilja. Od njemakog: Stempel

tola i roketa, dijelovi sveenike opreme pri vrenju obreda

trajfus, pogodak na povrini mesa, nastrijel. Od njemakog: Streifschuss. Rana lake naravi, kada je tane samo okrznulo meso

tram, otro, vrsto, odrezano. Od njemakog: stramm

treber, ulizica, puzavac, lakta astohlepan. Od njemakog: Streber

treka, eljeznika pruga. Od njemakog: Strecke

uft, lupe, nitkov, podlac. Od njemakog: Schuft

tachycardia, ubrzano kucanje srca

tambur, bubnjar, doboar. Od francuskog: tambour

tancati, plesati, igrati. Od njemakog: tanzen

teleak, naprtnjaa, ranac a.-u. vojnika, nazvan tako jer je bio nainjen od (dlakave) telee koe

Te! Mi az?: Ti! to to znai?

tlaka, rabota, podavanje prisilnog rada feudalnom gospodaru. Opirnije je taj pojam protumaen u Tumau "Baladama Petrice Kerempuha"

topogledno, pisarsko-kancelarijska birokratska kovanica za: u tom pogledu

tovar, primorsko-dalmatinski akavski naziv za magare

traktur, lijevak. Od njemakog: Trichter

trambulin, odskona elastina daska za skokove u vodu. Od talijanskog: trampolino

tringeld, napojnica, baki. Od njemakog: Trinkgeld

trumbekuloza, dijalektalni naziv za tuberkulozu, t. b. c.

udjelba, vojnikovo mjesto u formaciji (vodu, eti). Vojnik se rasporeuje u komandu, jedinicu, na dunost. Vojnik je dobio raspored

unovaiti, domobranski izraz za regrutaciju. Novak je regrut

unteroficir, podoficir. Njemaki: Unteroffizier

untertand, sklonite podzemno na fronti. Od njemakog: Unterstand. Sklonite od artiljerijske paljbe, vatre. Jama koja se kopa nekoliko metara u dubljinu

urlaub, dopust. Njemaki: Urlaub. "Urlap"

ustupiti, domobranski naziv za: stupiti u red, svrstati se u stroj; germanizam prema: eintreten

vadli, stegna, listovi, potkoljenice. Od njemakog: Wade

vandejski, od francuskog Vende: ta je pokrajina za vrijeme Revolucije 1789. bila izraziti pristaa kralja, feuduma i klera i iz nje su se vodile kontrarevolucionarne akcije koje je Konvent skrio krvavo i odluno

Verdienstkreuz, kri za zasluge, austrijsko oficirsko odlikovanje ne ba naroitog znaenja

verter, bolniar. Od njemakog: Wrter

veteranci, veterani, islueni podoficiri, koji su u penziji osnovali drutva "Zrinski", "Frankopan", "Jelai" i sl., pa za vrijeme razliitih malograanskih parada i procesija nastupaju u grotesknim i arenim uniformama

Villiers de l'Isle-Adam, stariji Philippe, veliki metar Maltekog reda u VI. vijeku, a mlai Auguste, fantastini francuski pisac I . vijeka

vitlai, domobranski naziv za uvijae, suknene vrpaste kamae, kojima se obavija potkoljenica. Njemaki: Wickelgamaschen

vitli, Achsenrolle, sukneni zamotuljak, valjak na desnom ramenu vojnike uniforme, koji prijei da puka ne klizne s ramena

vjeati, vidi objesiti Vjebovnik za kr. ugarsko domobransko pjeatvo. Budapest, Tiskara Dionikog drutva Pallas, 1901, str. 289 sa slikama i notama (novo izdanje 1912) - Zbirka propisa o vjebanju domobranstva. Pravila slube. Vjebovnik je jedna od najudestvenijih hrvatskih knjiga kojoj, do ove knjige o domobranima nitko nije posvetio panje. To je knjiga "bezuvjetne pokornosti i zapta", to je pjesma "samopouzdanja i neoborive ustrajnosti volje" da se "zadobije" kraljevski ugarski domobranski "lovor pobjede", to je himna madarskom, dekovskom domobranskom "pjeatvu", pisana jezikom i pravopisom sedamdesetih godina, a dotjerana kasnijim visokoodnjegovanim stilom raznih naih lingvista, nagodbenjaka, unionista i akademika istunaca, kojima se prohtjelo da to remek-djelo prozovu i "pravionikom za momad i predpostavljenike". Zapovijedi i "zapovjedke", koje se u tom domobranskom vjebovniku propisuju "podreenicima" (podreenici - to je honvdska raja ujea, svinja, kokoara i lopova), u ovoj su fantastinoj knjizi sve odreda vie-manje sastavljene od "slovakah" i rijei, koje se izgovaraju "kriepko i otegnuto" ili "kratko, brzo i slono", ali tako da eta "doglase ovruje tako svrsishodno da se obznani ravnja prije ili nakon proglasa svrhe". U tom klasinom "pravioniku" "podbrisani" su "zazivni znakovi", ali isto tako i signalni, kod "uporabe kojih treba predskrbiti da se

preuzimanjem ovih mogu ovi i u leeem stavu davati". Kao to su aneli vrhunaravna bogobranska bia, koja imaju duu, a tijela nemaju, tako je i domobran kraljevsko ugarsko nagodbenjako bie, koje ima svoju domobransku supstanciju, ali ona "pripada najvanijoj vrsti oruja", pak zato svaki domobran valja da nastoji da svoju vlastitu domobransku nagodbenjaku, kraljevsku ugarsku "podobnost na to vei stepen podigne", a to e uiniti "upijanjem propisa dok ne bude razlanjen u etno tijelo sastavljeno od uporabivih zaptnih borilaca i podmladka aa". Od "arkar", koji kao "naobrazovani domobrani rukuju priinim strjelivom", pak do ivota u "etanom vodu", gdje se ivi i umire u "vrstakim odmacima", u Vjebovniku za kraljevsko ugarsko pjeatvo sve je kao u c. i k. franjojosipovskom snu: sve ima svoj mrani, faraonski, habzburki, barokni smisao, ali sve treba odgonetati u nejasnoj simbolici ahavakog, weberovskog jezika, koji djeluje na momente kao stenjevaki ceremonijal. Jer: kada se "pukohvati rade u kosohodu", na primjer, i to onda kada se "koso hodi", onda vodi "najprednja aa", koja "toga radi u dvoredovima, ako je potrebno, stupi tako da ju pokriju najkrajnji momci". A kada se "zavija u razvitoj pruzi", onda "momci druge vrste pokrivaju svejednako momke prve vrste i to tako, da oni koji su vrtitu najblie stupe malko postrance". (Vrtite je Drehpunkt, pivot.) "Skokimice nazadovanje u zavijanju, vrtitima i vatrozaptu" ove madarske sintakse, koja vrvi isto takvim madarskim barbarizmima i germanizmima (koji su opet karikatura marijaterezijanskih baroknih

kurijalnih i dvorskih galicizama), takav je paranoidni riet, kao to su svi oni "zatrubi mirozova", kojima se slavi crkveni zov, kada se kod Svete Mise puca po tri puta salva, i to kod Glorije, kod prvog i kod drugog Evanelja. Svretak slube boje: odtrubiti. I ova lingvistika komedija, koja se igrala u okviru jedne jedine infanterijske divizije, glumila se pedeset godina jezikom madarskih konduktera, sa monotonim brzim akcentima na prvim slogovima nemutih reenica, koje su pasji reale na na svijet, kada je putovao mranim podzemljem nedavne jo nae politike stvarnosti - u svoju alosnu domobransku smrt. Narod na nikada nije prestao sumnjati u domobranske ideale svoje malograanske gospode, i nad grobom tih ideala narodno oko ostalo je potpuno suho godine 1918.

vodnik, podoficirski in, u domobranstvu mlai narednik, tri zvjezdice na ovratniku

vojnopljeni, ratni zarobljenik. Ruska rije:

vraja divizija, vraja regimenta, naziv kojim je bila u laskavopropagandistikom smislu "poaena" 42. hrvatska domobranska divizija u Prvom svjetskom ratu 1914-18. avolski neodoljiva 25. pukovnija diila se istim ukrasnim pridjevom: vraja

vuk, upaljena, naribana, ranjava koa meu nogama, koja se pojavljuje uslijed dugog pjeaenja ili jahanja na neosedlanom konju

Walzertraum, opereta bekog skladatelja Oskara Straussa "ar valcera": "Leise, ganze leise Klingt's durch den Raum..." "Tiho, tihano razlijeva se..."

Zbor, corps, domobranski naziv za formaciju od dvije do tri divizije. Korpus. Korpusi se formiraju u armiju. - Zbor, zapovijed za svrstavanje u formaciju

zekser, austrijski nikleni novac. Od njemakog: Sechser, estak

Zeleni kader. Ve prvih dana vlade posljednjeg Habzburgovca cara i kralja Karla Prvog i etvrtog (odmah poslije smrti cara Franje Josipa I. u novembru 1916) javljali su se u naim krajevima mnogobrojni i raznovrsni simptomi objektivne revolucionarne situacije. Sve su bolnice vrvjele maroderima i simulantima ("Baraka Pet Be", "Smrt Franje Kadavera"), svi su vozovi liili na onaj iz "Hrvatske rapsodije", a po kasarnama javljalo se oito, glasno defetistiko raspoloenje,

koje je esto poprimalo oblike krvavih, dramatskih sukoba ("U logoru", "Tri domobrana" etc.). Po uredima zijevalo je inovnitvo gladno i bezvoljno, po redakcijama bunila se omladina (Horvat iz "Vujaka", Kraljevi iz "Velikog Metra sviju hulja" itd.), po ratitima i u pozadini sve se ee javljao pukosarkastian napjev: "Care Karlo i Carice Zita, to ratuje kada nema ita?" Pojedine vojne jedinice javljale su sve vie bjegunaca, i ta masa dezertera lutala je bezglavo po umama, po bolnicama, po provincijalnim malim garnizonama, zrela da se javi kao protest i pobuna najirih gomila, kojima se besmisao posljednjeg habzburkog rata objasnio potpuno. Da ih povede, nije bilo nikoga. O itavoj toj sloenoj politiko-moralnoj problematici zelenokaderakog mentaliteta govori se u ovoj knjizi na mnogo mjesta. U prvom broju asopisa "Knjievna republika" oktobra 1923. pisac ove knjige objavio je kritiki osvrt na izlaenje "Plamena", asopisa za knjievnost i umjetnost (1919), a kako mnogobrojni politiki elementi onih davnih dinamikih, zelenokaderakih dana pripadaju danas ve slabo poznatoj prolosti, nekoliko redaka toga osvrta moe da poslui kao informativni prilog svim onim itaima, kojima se na rije "Zeleni kader" ne javljaju - danas - neke stvarne asocijacije:

Bilo je to jo onih davnih oktobarskih dana (1918), kada se na Markovom trgu vijao stijeg tzv. narodnog suvereniteta, i kada su naa gospoda domai advokati i sveenici vodili u ime Narodnog vijea Srba, Hrvata i Slovenaca krvavu teroristiku akciju i strijeljali narodne gomile na itavom podruju Trojedne Kraljevine. U ono je vrijeme i na Jelaievom trgu potekao potok krvi, a sve su se narodne snage jalovo troile u bezglavom ustanku i u pogromima antisemitskim i agrarnim. Zeleni kader, jedini punomoni predstavnik (politike volje i svijesti) naega naroda za vrijeme rata, razbio je u ono vrijeme (kada je na itavom kompleksu Centralne Evrope bila stvorena objektivna revolucionarna situacija u marksistikom smislu ove rijei) svoju glavu uludo. Kao nikada doonda osjeao se kod nas potpun nedostatak politiki inteligentnih sila. Zeleni kader stavio se izvan habzburkih zakona bez odreenog smjera, bez voa i bez inteligencije. Mnoga i mnoga reenica u "Plamenu" nosila je akcenat upravo na toj tunoj konstataciji, da je jadno (knjievno) ivjeti u nekim pseudociviliziranim, malograanskim, bijednim i zaostalim prilikama i djelovati knjievno meu malograanskim slojevima, koji sami ne znaju to hoe. Taj na historijski materijalizam bio je dakle u vrijeme "Plamena" vie osjeajne, romantine, turm-i-drengerske naravi. Osjeajui nerazmjer ekonomskih odnosa i svu anarhiju politiko-ekonomskih kriza i ratnih katastrofa, koje taj nerazmjer neminovno uzrokuje, reagirajui na te injenice sentimentalno, lirski, moralistiki, vie

temperamentom nego mozgom, vie u ime knjievnostvaralakog otpora stilskodinamiki nego racionalno-programatski, vie kao retorina i moralistika negacija nego kao programatski sistematizirani napor, "Plamen" je u historiji nae knjievnosti postao prvim knjievnim listom, to ga je (poslije sloma habzburkog) zabranila tzv. "naa narodna vlast". Kada je austromarksistiki predstavnik naih zelenokaderakih pobunjenih gomila, gospodin po vjerenik Vilim Bukeg, preuzeo u arsenalima pulske tvrave na hiljade i hiljade tona dinamita, i kada su svi oni carski austrijski herdreadnoughti, mastodonti od trideset i pet hiljada tona, s topovima od trideset i pet centimetara, spustili pred njim svoje zastave, i kada su se svi razarai i torpedi i sve one fregate, korvete i podmornice austrijske flote nale pod komandom admirala Vilima Bukega, onda se Vilim Bukeg izgubio u nazovimarksistikoj admiralskoj dilemi. On nije znao to da radi s tom mornaricom: da je preda, da je potopi ili da preuzme komandu? "Marksizam "gospodina Vilima Bukega nije znao, to bi trebalo da se poduzme s tim tvravama, s tim oklopnjaama, s tim topovima i s tom flotom, a na (plamenski, zelenokaderaki, moralistiki) "marksizam" bio je knjievna, lirska negacija "marksizma" gospodina Vilima Bukega, i to je bilo sve. Bojni brod Njegova velianstva "Nikola Zrinski", bojni brod Njegova velianstva "Ujedinjenim Silama" ("Viribus Unitis"), bojni brod Njegova velianstva "Carica Jelisava" i sve one bezbrojne oklopnjae i linijske lae, itave divizije razaraa, vedeta, korablji i

ubojnih emija, sve se to nalo u admiralskoj ruci gospodina povjerenika Narodnog vijea Srba, Hrvata i Slovenaca, i sve je on to do posljednjeg avla i signalne svjetiljke uruio naim visokim saveznicima, i sve su to nai visoki saveznici predali svom visokom savezniku Nj. V. talijanskom kralju. U ono vrijeme mi smo u "Plamenu" osjetili svu fatalnu komiku tog historijskog dogaaja, to se rasplinuo, da upotrijebimo jednu vulgarnu sliku: kao mjehur od sapunice. U ono vrijeme (kada su ume odjekivale od zelenokaderake pucnjave, a po gradskom asfaltu zloslutno zveketale proteze bezbrojnih invalida), u ono vrijeme bila je ve jasno istaknuta zastava moskovske Internacionale. U toj smo Internacionali gledali logian nastavak onih ljudskih zamisli i htijenja, koja rastu na zemlji od Spartaka do Babeufa i Mar a, i mi smo se zanijeli s potovanjem za one ruske mozgove, koji u kuroj i mutnoj depresiji svojih emigrantskih enevskih, cirikih i lozanskih soba ipak nisu izgubili vjeru u Ideju, u doba, kada je u Evropi (u ratnom vrtlogu) propalo doslovno sve svijetlo, idealno i ovjeka Evropljanina dostojno. U dubljinama onih trulih, beznadnih evropskih dana ti su ruski mozgovi sauvali u sebi svoja uvjerenja kao iskru, iz koje je sve intenzivnije izbijao svijetao plamen, koji e obasjati kaotinu evropsku kataklizmu jakim ognjem marksistike logike. U junako, homersko doba onih krvavih dana, u vrijeme ulinih bojeva, kada su lajali mitraljezi po trgovima i etalitima, kada su bankovni trezori izgledali

kao opsjednute tvrave, u vrijeme masovnih mitinga, pobuna i trajkova i velikih politikih pokreta, mi smo se sa svim svojim simpatijama stavili na stranu obespravljenih robova u dubokom uvjerenju, da ako njihova klasna mrnja drutvene nepravde i nasilja nije ona nepresuna snaga, na kojoj treba konstruirati turbine i motore napretka, da onda uope nema izgleda za izlazak iz ovog (imperijalistikog) kaosa kuge, glada i rata. Danas, poslije etiri godine, mi vidimo jasnije no ikad smisao ove evropske gigantomahije. Mi vidimo Mar ovu londonsko-manchestersku analitiku formulu (iz druge polovine devetnaestoga stoljea), projiciranu na gorostasne, svekontinentalne omjere, i vidimo da izmeu onih naih prognoza, koje smo u "Plamenu" ocrtali i prorekli, nema ni jedne koja se nije ispunila. Narodno vijee Srba, Hrvata i Slovenaca (ta skupina malograanskih politikanata, sveenika obiju vjeroispovijesti, advokata i brbljavaca), to konzervativno Narodno vijee (konzervativnih doktora prava i pjesnika) na Markovom trgu godine 1918, skrenulo je stroj hrvatske konzervativne, feudalne, kverulantske, ljivarske, turopoljske dravnopravnosti sa legitimnih M.-.-V. (madarskih dravnih eljeznikih)-tranica na -kolosijek kraljevskih dravnih

srpskih eljeznica, a iz toga se rodio sveopi palanaki apsurd i besmisao. Kada smo mi (jo u onoj zelenokaderakoj psihozi, kada se na sve strane pjevalo: "Onam', onamo za brda ona", ili "Jugoslavska mati nemoj tugovati ") neminovnost tog apsurda proricali i logiki mu

ocrtavali konture, svi su vikali na nas da pljujemo u narodnu juhu. A to je moglo nastati od hrvatske romantine, malograanske koncepcije o donkihotskoj Kraljevini Republici larafiji, u kojoj su "sve vjerske, narodne i klasne razlike principijelno rijeene na poten, hrvatski, protenjarski, licitarski, banderijalni nain ", i Kraljevskog Srpskog Dravnog Stroja ( slika cir34.gif) s mranim, inkvizitorskim solunskim procesima, sa panjolskim ceremonijalom i kajmakalanskim etnikim mentalitetom, s abdulhamidovskim carinicima i andarima, korupcijom, s neodranim vladinim garancijama, ministrima defraudantima, itd.? Danas se ta naa tzv. kraljevska junoslovjenska koncepcija rasplinula, a to je lijep dokaz za ono to smo mi (u "Plamenu") tvrdili od poetka: da je ta naa kraljevska dravotvorna vidovdanska etika mistifikacija i la i da nam po njoj nema puta u rasplet. Mi smo prvi u ovoj veseloj zemlji udarili po Vilsonu i po njegovoj koncepciji Versajskog mira, i to da je Evropa danas (1923) pola putem reakcije, to je samo dokazom ispravnosti nae tvrdnje od prije etiri godine (1919), da je ta versajska ambasadorska "demokratija" bila prosta maska za restauraciju i uvod u kontrarevoluciju, koja e neminovno roditi nove meunarodne zaplete i katastrofe. Mogli bismo da nabrojimo tako itav niz slinih injenica, iz kojih bi logino slijedilo da je historijskomaterijalistika analitika metoda jedino stvarno sredstvo za ispitivanje veoma zapletene politikomoralne problematike naih dana, i da je po tome misao balkanske

republikanske socijalistike Federacije (historijski i ekonomski) ona sintetina osovina oko koje se moe sagraditi Balkan, gdje e nepismenost stajati na nitici, gdje e vode biti regulirane, promet i rasvjeta elektrificirani, gdje e se tampati i itati knjige dostojne ovjeka i visokog ljudskog poziva na ovoj planeti i na ovom balkanskom dijelu svijeta, koji ve vjekovima oekuje svoje osloboenje.

Zeleni kader je u buntovnikom, negativnom smislu pojava koja se podudara s historijskim pojmom "jacquerie". Kao to je ta davno ve zaboravljena pobuna (1358) u Pikardiji i ampanji prohujala kao vjetar nad garitima zamaka i grofovskih dvoraca, tako je i "Zeleni kader" kod nas godine 1917-18. spalio mnogobrojne barunske i plemenitake dvorce, katastre, kotarske i opinske arhive, da nestane kao olujna prijetnja u obliku politikih jalovih seljakih nemira koji su po itavoj zemlji trajali jo do devet stotina dvadesete - dvadeset i druge. Zelenokaderaki timung javljao se jo sve do izbora Jeftievih (1935) i Stojadinovievih (1938) u raznim politikim budnicama, od kojih se jedna pjevala na poznati domobranski carski i kraljevski napjev: "Marirala, marirala dvadeset i peta", a druga na staromodnu srbijanicu: "Kraljica Natalija kolo vodila..." Seljaka stranka je na zelenokaderakom, anarhoidnom ratnom i poratnom (u austrijskom smislu protudravnom) raspoloenju seljakih masa postigla svoje najvee politike uspjehe. Djelujui mehaniki, seljaki

zelenokaderaki mentalitet polagano se pretvarao iz buntovne, defetistike negacije austrijske kasarne u sve konzervativniju negaciju eshaezijskog nasilja i tako se naao u dravnopravnim, legitimistikim zamkama kraljevskog jugoslavenskog pseudoparlamentarizma, koji je svojim spasonosnim "sporazumakim" i portfeljskim formulama taj ogromni politiki potencijal potpuno razvodnio i sveo ga na ulogu seljakog palira pred kneevskim politikim povorkama i na pratnju folklornih muzikih festivala i protenja. Ova domobranska knjiga napisana je na zelenokaderake motive i svi su njeni junaci u dui zelenokaderai, i onda kada ginu u bitkama i kada zvekeu protezama ili jadikuju po triperpitalima. U lenjinskom dvobroju "Knjievne republike" (god. 1925) objavljena uspomena na domobrane Gebea i Beninu i na jedan domobranski razgovor o Lenjinu iz god. 1917 ("Domobrani Gebe i Benina govore o Lenjinu") objanjava tu zelenokaderaku politiku problematiku. Socijalnorevolucionarna mjeavina ratnog umora, politike nesreenosti i protuaustrijskog defetizma u tom se dokumentu vremena dodiruje s idealnim politikim pojmom boljevikog aktivizma. Gebe je sazreo da u sebi prevlada osamnaesto, barokno, marijaterezijansko, franjojosipovsko doba i da prijee u dvadeset i prvo stoljee novih drutvenih relacija, u okviru kojih ne e vie biti eksploatacije ovjeka po ovjeku, po novcu i po imperijalizmu, carskom i kraljevskom i financijalnokapitalistikom. Gebe je sa hiljadama svojih nepoznatih i bezimenih drugova ostao negdje u vapnenici na talijanskom frontu, ali

svi ti Gebei uprkos svemu bili su ipak vidovnjaci. Oni su naslutili neminovnost razvoja i razumjeli dublji smisao krvavih kataklizama naih dana.

DOMOBRANI GEBE I BENINA GOVORE O LENJINU Bila je topla kasna jesen. Prozori "sobe boleljivaca" (marodecimera kod carskih i kraljevskih i kraljevskih ugarskih pukovnija) bili su otvoreni i kroz okovane reetke potitravao je vlaan miris predveerja. Polja pred kasarnom bila su natopljena sivom snjenicom, pa kako je pod udarom juga okopnjelo, bjelasale su se u suhoj kukuruzovini krpe snijega, kao da ih je netko tu i tamo nesimetrino potegnuo prljavim kistom postimpresionistike tehnike. U jasnoj akustici ula se sa Junoga kolodvora lupa vagona i pijukanje parostroja, a iz blize kovanice odjekivao je nakovanj. Cijepao je ordonanc drva na hodniku, a ja sam leao u temperaturi na tvrdoj slamnjai i tako me u onoj blagoj i tekoj tiini jesenskog sutona zanio neizrecivi bol za irokim i plavim daljinama. Zurio sam u okovane reetke, sluao djecu kako veselo kliu u sutonu i enkasto sanjario o tome kako bi dobro bilo da je ovjek ptica i da ne gnjije u ovim vlanim i prljavim ponjavama, da nije bolestan, da nije kolonijalni vojnik, da ne ratuje bezglavo, da leti visoko nad zamagljenim vrbicima, nad rijekom to tiho tee i nad prugama po kojima se pale semafori.

U tekoj i zaguljivoj polutami, u nemonom probijanju iz olovnih i ogavnih prostora, u boleivoj tenji da se sve ono nae bijedno i prljavo izdigne jednom solidnom i tvrdom polugom, odjeknuo je glas domobrana Gebea, Stubianca, koji se prije nekoliko dana vratio preko Stockholma i Berlina iz ruskog ropstva, kao glas viteke, junake trube! Gebe Mirko, domobranska, koziava pojava, blijedih suiavih obraza, prostrijeljen nekoliko puta, pao je u ropstvo rusko kod austrijskog luakog juria na Dnjestru, skitao se po azijskim, sibirskim zarobljenikim logorima, te se vratio u kasarnu kao jedan od prvih vjesnika ruske oluje. On je prisustvovao ruskim revolucionarnim mitinzima - "izuio tu revolucionarnu metriju" - i ono, kako je priao o tome, kako je u jednom petrogradskom magazinu uo Lenjina gdje govori s nekakvih lagvova i krinja, ostat e mi u pamenju neizbrisivo jo dugo. Gebe je marodecimeru prikazao Lenjina kao obinog ruskog muika koji govori seljakim soldatima o seljakoj buni, o kasarni, o ratu i o tome kako je sramota drati puku u ruci i krvariti i pucati za gospodu, a ne po gospodi! O, kako se svaka ta jednostavna rije koziavog i suiavog Gebea divno podudarala s mojim pasivnim i boleivim matanjem o izlazu, o prodoru i o spasenju iz onoga marodecimera, iz one groznice, iz onih moralnih protuslovlja kakva se javljaju u ovjeku po kasarnama, kad ratuje za tu raun i protiv svog uvjerenja i kada mu ne preostaje

nita drugo nego da sanjari na bolnikim posteljama o sutonu i o pticama. Kako je ivot suvremenog ovjeka sveden na neke vragometne minimume kad mu je idealom da postane vrapcem i da cvrkue u sutonu iznad civilizacije i kasarnskih krovova. U ovoj mojoj linoj bijedi i u toj alosnoj potitenosti zagrmjele su rijei domobrana Gebea u prljavoj i smrdljivoj sobi kao udar bubnja. Kao da sam ugledao u polutami maglenog prostora gorostasni obris Ognjenoga Matije Gubca kako se pokrenuo i sa golemom kosom u ruci stupa kao gigant iznad kasarne i grada. Dignuo se Ognjeni Matija, taj slavni na Stubianec, i svi su Gebei stali uz njega, od Krkoga do Sevnice, od Mokrica do Susjeda; pokrenuli su se uz dim poara i zvonjavu crkvenih zvona da pokau da i oni postoje, da razore taj smrdljivi austrijski, habzburki, simbolini marodecimer i da polome sve reetke, sve te okvire, nagodbe, pragmatike, saborske adrese, veine, manjine, paragrafe, fraze, lai, glupost i tugu nae bezizlaznosti, da se probiju, da izau iz svega toga, da pobijede. Ne sjeam se detalja, tak pamtim da je u sobi sve potamnjelo i da su ljudi po posteljama tiho uzdisali u mranoj i kobnoj utnji. Osjeala se mrana teina gluposti naega ivota i Gebeove rijei tutnjale su u naim duama kao eksplozija betoniranih bedema sveg onog tvravnog i vojnikog ivota, koji je za nas predstavljao nau smrtonosnu stvarnost, stvarnost austrijskog, habzburkog rata, stvarnost gadne besmislene smrti za tu evidentnu glupost.

- Lenjin je stajao na lagvu u jednom magazinu i jasno i glasno rekao, da smo ga svi uli, da je pravi rat onaj to se vodi po ulicama i duanima, a ne na fronti! - Da! Buna! Seljako pravo! Rat po ulicama protiv gospode! Sve su to idovske gluposti! Ku! Bio je to vodnik Benina, stari fronta. Dvaput smrtno ranjen i odlikovan, a kabanica mu je bila prostrijeljena sa sedam mitraljeskih metaka, to je on pokazivao kao trofej s velikim ponosom. On nikada nije zapovijedao "na rame!", nego bi taj posljednji slog afektirajui promijenio u "hec!" - dakle, "na ra-hec!". Benina je osjetio da Gebe prelazi granicu reda i discipline i zato se kao ara upleo da bi najbolje bilo da dri svoju gubicu i da ne laje tu sve kojetarije neke bezglave i besmislene. - Sve je to la i sve su to idovi izmislili! - On je u novinama itao da su to ruski idovi koji e upropastiti itavu Rusiju i prodati je za zlatne cekine strancima i bogataima. Gebe nije se dao impresionirati istupom gospodina vodnika Benine. On je nagonski osjetio da tim podoficirskirn istupom nije ugroen samo njegov domobranski lini ugled nego i presti onoga pojma to ga je on zvao "vojnikom slobodom i ravnopravnou". - Unteroficjeri nam vie pameti solili nebuju... Gebe je htio svima nama da pokae da je izuio tu rusku metriju: Nisu tamo ruski idovi prodali nikome nita nego to piu ove glupe

novine to ih Benina ita, to piu idovi od straha da im ne porobe vojnici magazine! I nekom rutiniranom i uvjerljivom metodom Gebe je uznastojao da Benini objasni kako je njegov ivot jadan, kako je ve pet puta baen na frontu, kako mu je kabanica pretepana sa dvadeset i tri mainske kugle, kako je ostao sa devet rana kao ptije strailo, pa ga sada unato svemu ipak ponovno sa krivom kauuk-eljusti ganjaju na frontu kao psa... - Lenjin je na lagvu jasno i glasno rekao da je fronta glupost i da je svaki ovjek koji ide na frontu glupan! Svaa je rasla sve otrije i sve bezobzirnije i Benina je skoio raspaljen s postelje i samo je manjkala jedna vlas te bi sve bilo svrilo u tunjavi i batinama i hapenju Gebea po strai. Ja i sam vie ne znam da li od te drske nasrtljivosti slavnoga Gebea, da li od svog vlastitog gnjilog raspoloenja (to mi se i samome gadilo), da li od toga to sam u prostaki superiornoj podoficirskoj psovci Benine osjetio kripu potkovanih izama ratne nae zagorske vandeje, ali ja nikako nisam htio ve zbog itave maroderske sobe da Gebe napusti svoju poziciju; tako sam teite svae prenio na svoju osobu i bijes gospodina vodnika navukao na sebe. Poslije dugog objanjavanja stvar je svrila mitom i korupcijom, i tako srno kod druge litre pelinkovca zaboravili da je Gebe htio da pobuni marodecimer i da digne revoluciju u interesu ruskih muika.

Ne znam odakle ni kako, Benina je poeo da zviduka poznatu ariju iz Albinijevog Trenka. Tigar sad, a janje za as...

Slijedee jeseni, jedne noi, na ulici zaustavio me iznenada jedan vojnik. Bio sam ve u civilu, a taj vojnik prestigao me s lea, dodirnuvi mi rukav kao sjenka. Padala je kia. S otvorenim kiobranom u jednoj a s knjigama u drugoj ruci sprijeen u slobodnom kretanju, trgao sam se od dodira nepoznate sjenke, od instinktivne bespomonosti. Bio je Benina. - O, to ste vi, Benina? Zdravo! Kako ste? - Bio sam na talijanskoj fronti! Dolje neprekidno jaka artiljerija i plin! A kako vi? - Pa dobro! Hvala! U civilu sam! - A sjeate li se, gospodine, onoga ludoga Gebea, to smo se zbog njega posvaali jednog veera u marodecimeru? Ustrijelili su ga na talijanskoj fronti! - Pa nemojte: Siromah! Kako nije znao da se uva? - Pa nije pao na fronti, nego su ga ustrijelili! Osudili na smrt po ratnom sudu i strijeljali. Udario je jednog oficira gasmaskom po glavi! Mi smo ga poslije polili vapnom u vapnenici! Jo mu sada vidim koljeno kako viri iz vapna! S njim se nije dalo izdrati! Ja sam mu uvijek lijepo govorio: ti bu na galgama zvril tu tvoju ifutsku blezgariju! I sad, prosim lijepe, kaj ga nisu iscirkumdederuntjerali? Kaj sad ima od tega?

Poslije mjesec dana ustrijelili su plaeniki kondotjeri Narodnog vijea i vodnika Beninu. I njega su "iscirkumdederuntjerali".

zelheraj, trgovina suhomesnatom robom, kobasiarna. Od njemakog: Selcherei

nora, gajtan, pervaz, irit. Od njemakog: Schnur

rl, kajkavski: derao

veplo, sumpor. veplo peklensko je pakleni sumporni oganj biblijski. Od njemakog: Schwefel