Bosna - Svaije ogledalo

Autor: Portal Jutarnji.hr Objavljeno: 03.03.2007

ekajte Ne razumijem: elite se odrei naeg, amerikog, dravljanstva i uzeti bosansko?! Pa, vi niste normalni Moete li mi obrazloiti svoju odluku?", pita ameriki ambasador u Sarajevu mladu tamnoputu Amerikanku u prvoj sceni najnovijeg bosanskog hit-filma "Nafaka" redatelja Jasmina Durakovia. Film - sam po sebi ne odve poseban i oito raen za zapadnjake koje Sarajevo iz nekog razloga magnetski privlai - prati priu mlade Janet koja je u okupirani grad dola nekim kratkoronim poslom, ali je njezina "nafaka" bila da se zaljubi i ondje ostane - zauvijek.

Nafaka nije karma, iako po islamskom vjerovanju odreuje sadanjost, nije ni sudbina jer uzreica kae: "Novi dan - nova nafaka", a nije niti urok ili zapis, premda se katkad moe i tako tumaiti. Ipak, najtonije je "nafaku" prevesti kao kratkotrajnu, dnevnu sudbinu. Moja je nafaka bila da Sarajevo prvi put vidim tek poslije rata, negdje potkraj 90-ih.

Putovali smo autom preko Splita i Mostara - iako se moglo i preko Slavonskog Broda, ali je mom najboljem prijatelju koji je etiri godine proveo branei grad od srpske vojske bilo drae voziti se krivudavom dalmatinskom magistralom nego autoputem "bratstva i jedinstva" jer se iz principa nije htio legitimirati carinicima Republike Srpske s (tada jo) kokardama na slubenoj odori - i do grada smo doli kroz Federaciju, preko tadanje "mehke granice".

Pola sam upoznati njegovu "raju", momke s kojima je dijelio ratnu zbilju, 1300 dana opsade (prema nekim povjesniarima, bila je to najdulja opsada nekoga grada u povijesti ratovanja, op.a.) i koje je - poto se odmah nakon dejtonskog mira, krajem 1995., trajno doselio u Zagreb - u priama radije opisivao kao

likove iz SF komedija u stilu Adamsova "Vodia kroz galaksiju za autostopere", nego realistine Spielbergove rendere, amerike specijalce, koji su spaavali vojnika Ryana.

Premda su, realno, bili blie drugoj opciji. Njegova je generacija (roeni izmeu 1970. i 1975.) u ratu "popuila" najbolje godine - rane dvadesete. Zapucalo je taman kad su odsluili JNA (ili, u najgorem sluaju, ba dok su je sluili), upisali fakultete ili se dali u traenje nekih poslova, zaljubili se, razmiljali kako se to prije odseliti od staraca i nai cimere za studentske garsonijere

Potkraj 1992. umjesto da skijaju po Jahorini punili su vree pijeskom da dodatno zatite sklonita i bez razmiljanja su se prijavili ili u Armiju BiH ili u (nacionalno vie izmijeane) jedinice MUP-a. Daytonski mir svima je donio olakanje. Smatrali su ga dobrim, ali privremenim rjeenjem. Nisu puno mozgali o njegovim posljedicama, nego su se radovali to ima struje pa do devetog kata opet mogu liftom i to opet mogu etati gradom bez straha od gelera granate ili snajperskog metka. Priali su o ratu, naravno, ali su te prie bile liene i patetike i herojstva, rijetko su se ticale politike, o poginulima se govorilo uglavnom kroz anegdote, a nijednom nisam ula da je itko izgovorio "PTSP" ozbiljnim tonom.

Svidjela mi se njegova ekipa: nacionalno mjeoviti, urbani, arijski momci unisono su psovali vlasti to umjesto kvartovskih parkova i igralita obnavljaju i grade damije, pili su loze i toeno Sarajevsko pivo, sjedili u kultnoj Slozi ili FISu i udili se kad bi netko iz kafane otiao prije ponoi. Tih sam godina intenzivno posjeivala Sarajevo i otamo se vraala s nekim nejasnim optimizmom koji je remetilo samo jedno pitanje: dokle to moe potrajati? Nafaka mi je dala odgovor na doeku novog milenija: uveer 31. prosinca 1999. nas se desetak okupilo u stanu mog prijatelja na Alipainu polju. Bila sam uvjerena da e dernek proi kao i svi prethodni, uz obilno i prigodno ie i pie, smijeh i neobaveznu zajebanciju na svaiji raun i svakodnevne teme. Krivo.

Skroz krivo. Prvo se povela rasprava o tome treba li zabraniti alkohol. Polemiku je, najozbiljnijim tonom, zapoeo jedan koji je dotad obiavao zadnji izlaziti iz kafane i gromko se smijao svaki put kad bi ga netko podsjetio kako je u ratu gotovo oslijepio nakon estokog opijanja alkoholom iz kune radinosti, u ratu vrlo popularnom i, najee, jedinom dostupnom. Odjednom sam istog tog momka sluala kako gorljivo brani stav o tetnosti i nepotrebnosti alkohola, a

onda nisam mogla vjerovati da je odbio kuati hranu koju je na doek donio sin izvrsne, i u raji iznimno cijenjene, bosanske domaice - ali ne i muslimanke! jer je posumnjao da je u slasne roladice od tijesta sa pinatom uz mljevenu janjetinu ubacila i poneto svinjetine.

Nikad prije u tom drutvu nisam ula nita slino. Sljedea tema koju je zapoeo bila je treba li poetak godine slaviti po uvrijeenom, zapadnjakom, ili pak islamskom kalendaru. I ta je rasprava prihvaena ozbiljno.  Tadanji predsjednik drave Alija Izetbegovi je, naime, uz podrku svoje stranke (SDA) i njihovih simpatizera odluio javno zaratiti protiv Djeda Mraza jer on, ustvrdili su, "nije u duhu islama". Nacionalna televizija BiH tada je upravo od tog deka - koji se netom vratio s dvogodinjeg rada u jednoj bogatoj arapskoj zemlji gdje je usavrio tehnike 3D-animacije i digitalne montae te, vjerojatno, dublje spoznao islamske vrijednosti - naruila novogodinji telop, uz napomenu da na njemu ne smije prikazati ni Djeda Mraza, ni okienu jelu, niti au ampanjca.

Sve su to, listom, bili nepoudni elementi: aa sugerira alkohol, jele rese krani i hriani, dok je siroti Mraz, rekli bi u Sarajevu - "fasovao" iz nejasnog razloga. Nikad se, naalost, nije tono utvrdilo je li Aliju podsjeao na komunizam, konzumerizam ili Coca-Colu, ali i danas (kad je Djedu Mrazu naelno opet "odobrena viza" za BiH) postoje suporteri ideje da je za Bonjake (muslimane) taj djedica s crvenom kapicom "persona non grata". Zadatak koji je dobio definitivno nije bio jednostavan - napraviti novogodinju estitku bez Nove godine - ali je u drutvu koje je o tome raspravljalo posve neoekivano izostao onaj ironijski, nadrealistiki, odmak zbog kojeg sam se voljela druiti s tom ekipom. "I? to si im nacrtao?", pitala sam.

Smijati se Bosni isto je kao rugati se ovjeku bez nogu. uo sam da se ponovno okuplja Top-lista nadrealista i pitam se zato... Nakon to prvi susjed spuca dijete snajperskim metkom ne moe vie razlikovati nadrealno od realnog, kae Dino, frontmen sarajevskog benda Letu tuke "Nita. Pokuavao sam neto sa snijenim pahuljicama, ali nisam bio zadovoljan" "Ako nee Deda Mraza, ja bi' im stavio Vuka", zakljuio je donositelj suspektne rolade i otvorio novu bocu piva. Nekoliko nas se nasmijalo, dok su ostali prijekorno gledali u bocu. Bio je to moj jedini sarajevski dernek nakon kojeg je ostalo nepopijenog alkohola, ali je usfalilo

soka, ak i Cedevite. Danas kad razmiljam o tome, jasno mi je da se to moralo dogoditi.

Prolo je pet godina od rata, u dravi se gotovo nita bitno nije promijenilo osim to je meunarodna zajednica (budui da se "tri konstitutivna naroda" po obiaju nisu mogla dogovoriti ni oko najtrivijalnijih stvari) odravala mir i relativno funkcioniranje drave, a deki su zakoraili u tridesete i dio ih se odluio "uozbiljiti". Za neke od njih to je, potvrdilo se koju godinu kasnije, bio tek eufemizam za radikalno okretanje vjeri i potpuno iskljuivanje "nevjernika" iz drutva.

Nikad nisam doznala je li onaj telop ikad emitiran, a nakon te milenijske noi nisam vie ni odlazila u Sarajevo. Nije to vie bila ista raja. Primala sam vijesti da su se neki, nakon smjene stoljea, sa anka Sloge tiho povukli u mir damije; da je jednom od njih nafaka donijela suprugu druge vjeroispovijesti koja se - a glasnik je bio uvjeren da je to uinila zbog "kolektivne" (nacionalne) grinje savjesti - na dan vjenanja odrekla krsta i zamotala feredom; trei je svoju djevojku podrao u ideji da muslimansko ime koje su joj dali roditelji slubeno zamijeni drugim koje na arapskom jeziku znai "sveta"; a nakon to su me neki prekorili jer sam ih, u neznanju, nazvala taman u vrijeme jednog od pet obveznih dnevnih namaza, i sama sam odustala od pokuaja da odrim kontakt.

Prijatelj koji me uveo u sarajevsko drutvo nerado je komentirao te promjene. Radio je u inozemstvu, a kad bi dolazio u Zagreb, radije bi iao na Jadran nego u BiH. Prije par godina prodao je i onaj stan na Alipainu polju i otada u svoj rodni grad navraa samo kao gost. Nafaka me, meutim, u posljednjih pet mjeseci u Sarajevo odvela pet, est puta po najmanje tjedan dana. U est godina koliko me nije bilo nisu se samo promijenila imena ulica (Titova je skraena, sad prestaje kod vjene vatre), nego i ljudi, grad openito

U sreditu su otvoreni luksuzni butici - svoju filijalu ima ak i Wollford ije "obine" najlon arape znaju kotati vie od sto eura - na ariji su nikli novi kafii koji prodaju koktele za 20 eura, kao i bezbrojna konaita, hosteli, prenoita. Sarajevo je postalo jedna od naj-cool turistikih destinacija ovog dijela Europe. Prema visokotiranim turistikim vodiima poput Lonely Planeta, Eyewitness Travel Guidea, kao i brojnim worldwide travel forumima i sajtovima

Sarajevo je naprosto "must see". Koliko se stranci uspijevaju zabaviti, ne znam, vjerojatno im je dovoljno da kafii rade sve dok u njima ima gostiju i da se jo uvijek mladi s njima rado drue, ali u tjeskobnoj nadi da e ih netko od njih na povratku - povesti sa sobom. Naime, prema posljednjoj - i, za vlasti, prilino poraavajuoj - anketi jedne nevladine organizacije, ak bi 60 posto mladih otilo iz BiH kad bi imali priliku.

Stranci, osobito oni koji onamo dolaze nekim poslom, s plaenim transportom i dobrim dnevnicama, podsjeaju na nekovrsne "posljeratne profitere". Od svakovrsnog diplomatskog osoblja, raznih agenata tajnih slubi ili birokrata tzv. donatorskih NVO-a, strani turisti odudaraju samo po tome to kroz grad idu s fotoaparatom ili kamerom pa snimaju ruevine, gue se u evapima, pitama i baklavama ili mau vreicama s baarijskim suvenirima: dezvicama, pladnjevima, mlincima za "kahvu", filigranski obraenim ahurama granata ivjeti u Sarajevu smatra se totalno cool, prijatelji e vam se podjednako makar iz razliitih razloga - diviti (i zavidjeti) doselite li se u Sarajevo iz Londona ili iz Foe. Pravi Sarajlije, oni koji su u gradu roeni i odrasli, meutim, na neki nain preziru i jedne i druge.

Za razliku od ostatka drave iji je glavni grad, Sarajevo je razvilo posebne "obrambene mehanizme" za ouvanje suverenosti koja ne doputa da se netko, tko gradski koncept ne shvaa od roenja, infiltrira u urbanost. Pojednostavljeno: ako ste se rodili na nekom od okolnih brda, trebat e vam sva sila vremena i truda da shvatite to znai kad vam "pravi Sarajliija" kae: "Naemo se na kineskoj". Kineskom su, naime, prozvali autobusnu stanicu s koje je neko kretao trolejbus za Pionirsku dolinu i Bazene, vazda prepun. "Ljudi je uvijek bilo k'o Kineza, pa je ostala kineska", objanjavali su moji prijatelji vozau taksija koji je, oito, u Sarajevo doao poslije rata.

Tamonji humor, kao i nain ivota, ne podnosi ono to se u nas zove "prva lopta". Da biste shvatili regionalne ili gradske toponime, da biste razumjeli zato ih neto nasmijava do suza, dok na "konvencionalne" fore uope ne reagiraju, da biste - uope - mogli stei "status" potreban za kvalifikaciju "prihvaen" ili "neprihvaen", naprosto morate pamtiti skeeve iz Top-liste nadrealista (TLN), pjesme Zabranjenog puenja, "new primitives" koncept Elvisa Kurtovia, detalje s Olimpijade ili iz podrumskih ratnih kafia, rovova ak i nije toliko bitno jeste li, i u kojoj mjeri, to proli osobno ili gledali na CNNu, gradska se raja naprosto razumije. Doljaci su njihov najvei problem.

Osobno sam uvjerena da je Sarajevo kudikamo zabavnije onima koji razumiju jezik (i to ne bonjaki, srpski ili hrvatski - tri ravnopravna "slubena" jezika u BiH; nego gradski, sarajevski sleng), humor i poneke obiaje. Kolegica koja je u Sarajevo otputovala na neki intervju zamolila je recepcionara da je probudi u 8. Telefon joj je zazvonio 15 minuta prije 9: "Alo?" ula je s druge strane dok je u panici zurila u sat: "Jes' ti rekla da te probudim u osam". "Jesam", odgovorila mu je bijesno. "ta onda eka, zakasnit e! Evo ti je 15 do 9", informirao ju je hotelski inovnik posve ravnoduan na njezinu (opravdanu) ljutnju.

Takvi dijalozi, klopke i iznenaenja vrebaju vas na svakom koraku: kad pokuate na trafici kupiti Osloboenje, prodavaica vam kae da "to nitko ne ita" i uvali vam Dnevni avaz; u pizzeriji uzalud objanjavate da to to ste vegetarijanac znai da ne jedete nikakvu, pa ni pureu unku; dok sjedite u jednom od najfrekventnijih gradskih okupljalita, sluate gazdu kako se gostima hvali da "u ivotu nije platio ni pfeninga poreza"; ili naprosto, eui kroz parki od katedrale do pravoslavne crkve naletite na bistu Isaka Samokovlije kojem je neki aljivdija oko vrata svezao kravatu duginih boja

Umirovljenici, veterani NOB-a i velemajstori ulinog aha svakog jutra izvuku iz spremita plastine figure veliine vrtnih patuljaka i igraju partiju za partijom, dok se ne smrai. U kafiu popularnog Buybooka puenje je dozvoljeno, a koktel od svjeeg soka narane i nara stoji 4 konvertibilne marke, oko dva eura. U trgovini se pivo moe kupiti za marku i popiti usput - u skladu sa splitskim grafitom: "Nema kafia do zidia" - uz neki tand ili klupu, dok je u kafani za pivo potrebno dati oko dvije, tri konvertibilne marke. Piratska audio i videoizdanja izloena su ispred trnice na plastinim, sklopivim stolovima, tipinima za razne vercere koji su, ve na sam zvuk policijske stanice, svoj "tand" spremni "pospremiti" u rekordnom roku.

Cigarete i alkohol reklamiraju se na jumbo plakatima i itavim stijenama nebodera - to im se, zapravo, i ne moe zamjeriti budui da je poznata Fabrika duvana Sarajevo jedno od rijetkih prijeratnih poduzea koje i dalje radi punom parom - a puenje je dozvoljeno gotovo svagdje osim, valjda, u apotekama, kirurkim salama i (ponekim) uredima stranih organizacija.

Prvi put nakon est godina u Sarajevo sam stigla avionom, lani u rujnu, dok je trajala predizborna kampanja za parlamentarne izbore. Doekalo me nekoliko starih, s nekoliko novih prijatelja. Nisu se puno promijenili. Istina, malo su ozbiljniji i neto manje piju. Grad je, oblijepljen predizbornim plakatima, izgledao kao kulisa za Fellinijev, a nikako za film o Radovanu Karadiu i Biljani Plavi koji se upravo snimao: dosadni plakati s politikim floskulama i besadrajnim parolama preko fotobista kandidata. Jedan je politiar ak otiao toliko daleko protiv samoga sebe da je dao retuirati fotografiju za plakat tako da mu ui budu manje i priljubljene uz glavu, iako se dnevno na televiziji pojavljivao kao umorni sloni Dumbo.

Izbori su bili posebna lakrdija: izbornoj komisiji trebao je puni mjesec da prebroji glasove, tako da su slubeni rezultati objavljeni mjesec dana nakon izbora, a Vlada se nije konstituirala jo nekoliko mjeseci. Do konstituiranja Vlade prolo je 3 (slovima: tri!) mjeseca, jer im je nedostajao "nacionalni kvorum". Meunarodna zajednica potrudila se da be-ha put u pakao poploi najboljim namjerama: prvo su izmislili registracije po kojima se ne zna tko je odakle, a onda su u sve dravne, slubene formulare uveli pitanje: "Jeste li: a) Bonjak; b) Hrvat; c) Srbin; ili d) drugi". Takav se formular nudi pri vaenju dokumenata, pa ak i prijavi ispita na sveuilitu (univerzitetu).

Isto se ponaaju i mediji. Gotovo da nema vijesti u kojoj se ne navodi nacionalna (vjerska) pripadnost aktera, to - definitivno - ne pridonosi bilo kakvoj "nacionalnoj pomirbi". Rezultat svega je to da Milorad Dodik (predsjednik Republike Srpske) Hrvatima predlae da se zaloe za trei entitet, a lobi je toliko jak da, koliko sam ula od kolega, ponekim novinarima nude "pogodnosti" za medijsko podravanje te ideje.

Sreom, Hrvati su izabrali Komia (to je, istina, posvadilo hercegovaki HDZ sa zagrebakom sredinjicom i prouzroilo "predratno stanje" u hrvatskohercegovakom korpusu) koji je Komieve ideje odbio u startu.

O politici ipak raspravljaju samo stariji. Mladi su pobjegli u neki svijet iluzije, sretnici koji imaju posao strepe da ga ne izgube, oni koji nemaju mole se - ve kojem - Bogu da ga nau, ali se ni jedni ni drugi ne nadaju puno. Navikli su na rastanke bez suza. Svaki dan netko nekamo ode. Na nebo, u inozemstvo, trbuhom za kruhom Unato besparici i opoj nezaposlenosti, kafane su vazda pune. Zabave doista ne nedostaje, nedostaje - para.

Svaki odlazak, kao i povratak - makar bio i kratkotrajni posjet - sjajan je povod za pijanku i zajebanciju koja daje barem neki osjeaj odmaka od surove stvarnosti. Istina, i te su se pijanke poneto promijenile od ratnog i neposredno poslijeratnog vremena kad su se u atomskim sklonitima organizirali partyji, rock festivali i nastupi alternativnih bendova.

Alternativa vie gotovo ne postoji. O nekakvom "undergroundu" gotovo da nema spomena. U dvorani Zetra prvo je nastupao Gibonni. Kulminacija koncerta bila je kad je iz publike na binu izvukao dvoje mladih to su se ljubili uz stihove da "u svemu sad mogu nai neto lijepo" te im - pred najmanje stotinu upaljaa podignutih iznad oboavateljskih glava - darovao ve-mainu.

Desetak dana kasnije, uoi Kurban-bajrama, u istoj su se dvorani pjevale jelahije i kaside, muslimanski vjerski napjevi, na spektakularnom koncertu "Pod zastavom Muhameda". - Ne znam jel' se to neko zajebaje. Nadrealisti su tijekom rata napravili ske koji su im vlasti zabranile: Muhamed popravlja stojadina, Zastavu, lei pod haubom, a naslov je isti kao i za koncert - "Pod zastavom Muhameda" - govori mi drug i sprda se s radijskom reklamom koja poziva vjernike da se "uhvate za Alahovo ue": - Jedino da se objesim o njega.

Kad je taksist - a vonja je, definitivno, najjeftinija u ovom dijelu Europe - spazio dvojicu u razgaenim blatnim mokasinama i hlaama od pricanog trapera, pribliio im se automobilom na par metara, a onda naglo potrubio da ih prene iz razgovora nasred prometne ulice. U Zagrebu se, valjda zbog prezira prema monopolistima, vozim na stranjem sjedalu, ali u Sarajevu nekako uvijek sjednem naprijed: dozvoljeno je puenje, a i vozai su neposredniji, otvoreniji

Kako bilo, sledila sam se nakon te njegove egzibicije. Primijetio je da sam u oku i stao se pravdati: - Ja sam peta generacija roena u Sarajevu (usporedbe radi: u Australiji se tek raa esto koljeno prvih doseljenika) i po mojem se pretku zove ulica kroz koju u vas sad provesti...

Sramim se, ali ime ulice nisam zapamtila. Ipak, taksist je nastavio: - I mene su jo moji stari uili: 'Sine, zapamti, seljak je dobar samo na selu'. A nakon rata se svata s brda spustilo u grad. Ne smeta mene ta su oni tu, nego me smeta to grad niti razumiju niti potuju.

Ista stvar smeta veini Sarajlija. Uza sve prijateljske i neslubene izvore, slubeno sam razgovarala s trojicom mukaraca, razliite dobi i - uvjetno reeno - nacionalnosti. Uvjetno reeno, jer su se svi moji sugovornici, osim nekoliko taksista s Pala i onih to su se u grad prvi put spustili nakon to je rat slubeno okonan u Daytonu - ili, to bi Sarajlije rekli: grad su prvi put vidjeli kad su doli na vakcinu - deklarirali kao: Sarajlije. Ta trojica zasluuju poseban status. To su graani. U nas bi se reklo - gospoda, u njih - hadije.

Da, sloili su se - "zabavno" je ivjeti u dravi povrine dvostruko manje od Ohia (gdje je, usput reeno, potpisan Daytonski sporazum) koja se sastoji od Republike (Srpske), Federacije (sastavljene od 10 kantona: po etiri nacionalna i dva mijeana) te "meunarodnog distrikta" Brko koji je pod neposrednom meunarodnom upravom. Kad se, potkraj prole godine u Bruxellesu povela rasprava o tome treba li OHR ostati u BiH i odravati status quo - budui da je to, prema miljenju svih mojih sugovornika, jedino to radi - bilo je jasno da nee otii.

Zato? - Sve bi se uruilo. Drava bi kolabirala u trenu. Mi jo nemamo uspostavljen porezni sustav, carina radi protiv domaih proizvoaa, kad bi stranci otili, bojim se, izbio bi novi rat - uvjerena je Maa Dervievi, mlada zaposlenica sarajevskog Media Centra. Ona i njezin suprug, azim, nedavno su podigli stambeni kredit i kupili mali prostor u potkrovlju jedne zgrade - san veine mladih, ali i starijih, jer u Sarajevu nije neobino da, i ako imate vie od 40 godina, i dalje ivite s roditeljima. Stanove su, poslije rata, masovno pokupovali doseljenici iz Sandaka, koji su - kao Hercegovci u Zagrebu poetkom 90-ih - dolazili s kovezima punim kea, ne pitajui za cijenu.

azimova je nafaka bila da se odmah nakon srednje kole javi u obrambenu vojsku. Ranjen je, danas prima 50 konvertibilnih maraka (25 eura) mjeseno na ime invaliditeta - u BiH, naime, nema posebnih braniteljskih mirovina, niti povlastica - ali je radian, optimistian i priznaje da je imao sree:

- Nakon ranjavanja i oporavka zaposlio sam se kao prevoditelj u UN-u, neko vrijeme radio u medijima, a danas imam producentsku kuu XYFilms za dokumentarne filmove. Problem je, smatra, to su se u grad doselili ljudi koji nikad nisu bili graani, dok nikoga, ali ba nikoga, od ljudi s kojima se on osobno druio prije rata vie nema u Sarajevu. - Dola je turbo-folk publika i zauzela mjesta onih koji su poslije rata pokrenuli alternativnu, urbanu, rock scenu - govori i kae da ne prakticira vjeru, iako poznaje vrnjake koji su joj se okrenuli, traei utjehu.

Nenad Velikovi, predava na Katedri za jezike Filozofskog fakulteta i autor nekoliko satirinih uspjenica, uvjeren je da je "za sve" kriv patriotizam koji se infiltrirao u odgoj i obrazovni sustav. - Ono to se dogodilo Sarajevu, dogodilo se i Zagrebu i Beogradu, ali je Bosna najbolje ogledalo za obje susjedne zemlje. Ako nismo mogli skupa u Jugoslaviji, otkud ideja da moemo skupa u BiH retoriki pita Velikovi, kojemu uskoro izlazi nova knjiga "Viva sexico Cosmoboy" u kojoj analizira fenomen "Cosmopolitan kulture". - Turbo-folk je naa stvarnost koje se sramimo, a Cosmo je feti, ono to bismo htjeli postati. Koncepcija Cosmo magazina podrazumijeva povrno i snano ohrabrivanje ljudi da budu ono to nisu - dri knjievnik Velikovi koji ne pridaje veliki znaaj sve punijim damijama.

- Svatko novi tko ue u neku prostoriju, mora nekoga istisnuti van. Imam studente koji su napustili medrese i sad studiraju na Filozofskom. To je, meutim, prilino provokativna teza jer pitanje je moe li se Kraljevstvo Boje usporeivati sa zatvorenom prostorijom budui da u njemu, po milosti definicije, u njemu ima mjesta za sve koji mu poele prii. Religijske i nacionalne podjele osnovni su krivac za ionako loe stanje u BiH, uvjeren je kantautor Dino, frontman sve popularnijeg sarajevskog benda Letu tuke.

Hitom u kojem proziva primitivizam i velia minimalizam, Dino je poruio i kudikamo dublje poruke koje, na svaki nain, odraavaju be-ha dananjicu: "Gazi nas izma nacionalizma". - Volio bih da su stranci spakirali kofere i otili. Nai bi tad tresnuli o pod iz ovog lanog stanja levitacije, u kojem sav svoj nerad pravdaju nametnutim Ustavom - kae Dino deperatno. Smetaju mu mnoge stvari, pa ih pretoi u pjesmu. Jasno mu je da se sve vie njegovih vrnjaka predaje ili domaoj memli ili emigrantskoj neizvjesnosti (u pjesmi jedan odlazak pravda stihovima: "Bolje hladne ulice New Yerseyja/nego puna kua - prazna tepsija).

Dinov je optimizam na najnioj razini, osjea mu se to u tonu dok, vie za sebe, govori: - Zapravo, smijati se Bosni isto je kao rugati se ovjeku bez nogu. uo sam da se ponovno okuplja Top-lista nadrealista i pitam se zato. Pa to moe biti nadrealistinije od ovoga to se nama dogodilo? Nakon to ti prvi susjed spuca dijete snajperskim metkom, ne moe vie razlikovati nadrealno od realnog

Na kraju, koja nafaka eka Bosnu i Hercegovinu? Najizvjesnija je opcija da e meunarodna zajednica ostati ondje sve dok se ne steknu uvjeti za ulazak u Europsku Uniju, no nastave li se za to potrebne reforme odvijati u dosadanjem ritmu, to bi moglo potrajati desetljeima. Stoga bi, kako je, naalost, samo napola u ali rekao jedan Sarajlija, najpametnije bilo da se svi ti zapadnjaci vrate kui, a da se BiH preimenuje u Jugoslaviju i vrati meu - nesvrstane.

eljka Matkovi