Mjenica je kroz istoriju mijenjala i oblik i sadržaj, samim tim i svoju pravnu prirodu.

Mjenica je i u našoj bliskoj prošlosti prolazila kroz različite faze njene primjene, pa je u nekim
periodima čak potpuno odsustvovala iz privredno-pravnog prometa. Ipak, nedavni prelazak
platnog prometa na poslovne banke, ukidanje akceptnog naloga kao instrumenta obezbjeđenja
plaćanja te kreditna ekspanzija, posebno u sektoru finansiranja građana, daju idealne uslove za
reafirmaciju mjenice kao najznačajnije hartije od vrijednosti. Potrebno je naglasiti da spomenuto
odsustvo mjenice iz privredno-pravnog prometa u bliskom proteklom periodu ima za posljedicu
da se u njenoj primjeni pokazuje nesnalaženje kod neposrednih korisnika (preduzeća, banaka,
građana), ali i kod sudova pa čak i kod zakonodavca.

Kratak istorijat mjenice

Mjenica se, u širem smislu, spominje još u antičko doba. Mjenica, u današnjem smislu
riječi, pojavljuje se u srednjovjekovnim italijanskim trgovačkim gradovima, ali je njena upotreba
u tom periodu bila ograničena jer je bila staleškog karaktera. Naime, njom su se mogli korisititi
isključivo trgovci i bankari u svojim poslovima. Ipak, već tada je imala razvijenu kreditnu
funkciju te funkciju platežnog sredstva i sredstva obezbjeđenja plaćanja. Staleški karakter
mjenica gubi donošenjem francuskog Trgovačkog zakonika, kada se ublažava njen do tada strogi
formalizam i postaje dostupna svim licima.

Razvojem kapitalističkog načina proizvodnje i savremenog bankarstva mjenica dobija sve

značajniju i masovniju upotrebu u prometu robe i kapitala, pa se tako pojavila potreba za
nadnacionalnom unifikacijom mjeničnih pravila. Početkom dvadesetog vijeka donijeto je
nekoliko međunarodnih konvencija o mjenici, koje su verifikovale uglavnom evropske
kontinentalne zemlje, ali ne i anglosaksonske zemlje, pa tako sada imamo dva osnovna mjenično
pravna sistema - ženevski i angloamerički.

Naš Zakon identičan je Zakonu o mjenici koji je važio u bivšoj SFRJ iz 1946. godine, a
isti se zasniva na Ženevskoj konvenciji o jednoobraz-nom mjeničnom zakonodavstvu iz 1930.
godine.

Definisanje mjenice i osnovna mjenična načela

Mjenica (po svom nazivu) služi kao zamjena novcu, ali je ona univerzalnija od novca jer:

• jednostavnim prenosom omogućava brzu i laku višenamjensku upotrebu,

• u poslovnim odnosima svojim imaocima pruža maksimalnu sigurnost s obzirom na to da je

njena forma i upotreba propisana zakonom,

• za mjeničnog povjerioca postupak naplate potraživanja bi trebao biti efikasniji, jer je

mjenična odgovornost strožija od obične obligaciono pravne odgovornosti, pa je postupak
prinudne naplate po mjenici brži i jednostavniji.
 Zakon o mjenici ("Službeni glasnik RS", br. 32/01 - u daljnjem tekstu: Zakon) ne daje
defini-ciju mjenice, ali teorija se uglavnom slaže da je mjenica pismena isprava sa svojstvom
hartije od vrijednosti kojom se njen izdavalac bezuslovno obavezuje da će isplatiti određenu
sumu novca (sopstvena mjenica), ili će to po njegovom nalogu učiniti određeno treće lice,
označenom koris-niku, ili licu po njegovoj naredbi, i t o u određeno vrijeme i na određenom
mjestu.1
Mjenica je strogo formalna hartija od vrijed-nosti i za njeno pravilno razumijevanje je
neop-hodno navesti mjenična načela, a to su:

 načelo pismenosti - mjenica se mora izdati u pismenoj formi i sve mjenične radnje se
moraju obaviti u toj formi. Mjenica ima bitne, pret-postavljene i fakultativne elemente
određene Zakonom (članovi 3 - 11),

 načelo inkorporacije - sva prava iz mjenice moraju biti naznačena na samoj mjenici,
eg§o, bilo kakve klauzule napisane van same mjenice ne proizvode mjenično pravno
dejstvo,

 načelo fiksne mjenične obaveze - postojanje mjenične obaveze mora se vidjeti iz

mjenice i ne može se dokazivati drugim dokaznim sredstvima,

 načelo mjenične solidarnosti - podrazumijeva da svi mjenični dužnici odgovaraju

solidarno, što mjeničnom povjeriocu daje mogućnost da izabere platežno
najsposobnijeg ili sve potpisnike na mjenici za plaćanje po istoj, ukoliko glavni
mjenični dužnik ne plati po mjenici,

 načelo samostalnosti mjenične obaveze znači da svaka mjenična izjava ima svoju
pravnu samostalnost u smislu njene pravovaljanosti, nezavisno od bilo kojih drutih
mjeničnih izjava,

 načelo neposrednosti - svaki mjenični dužnik za svoju obavezu ne odgovara samo licu
kome je mjenicu predao, već odgovara svakom zakonitom imaocu mjenice,

 načelo mjenične strogosti je načelo koje se prožima kroz sve mjenične radnje, a najviše
se ogleda u tome da svaki mjenični dužnik svojim potpisom odgovara za naznačenu
mjeničnu obavezu, nezavisno od osnovnog posla zakoji je mjenica izdata. Zbog toga je
isticanje prigovora ograničeno samo na samu mjenicu, pa je postupak po prinudnoj
naplati brži i jednostavniji za povjerioca. S druge strane, mjenični rokovi su kratki i
prekluzivnog su karaktera, što znači da njihovim propuštanjem mjenični povjerilac
gubi mjenična prava. Istina, Zakon ima i odredbe kojima ublažava u određenoj mjeri
ovu strogost, ali se time ne gubi na suštinskoj primjeni ovog načela.
 Vrste mjenica

Postoji više kriterijuma po kojima se mjenice grupišu i klasifikuju, a najčešća klasifikacija

je prema broju lica u mjenici i načinu njenog izdavanja. Tu klasifikaciju sadrži i Zakon, po kojem
mjenica može biti:

 Trasirana (vučena) mjenica i

 Sopstvena (solo) mjenica.

Trasirana (vučena) mjenica je ona kod koje izdavalac (trasant) daje nalog drugom licu
(trasatu) da plati mjenični iznos trećem licu (remitentu).

Sopstvena (solo) mjenica je mjenica kod koje se sam njen izdavalac obavezuje da će
mjenični iznos platiti trećem licu (remitentu).

Trasirana (vučena) mjenica se najčešće upotrebljava u praksi pa je i Zakon detaljno

reguliše. Ona se može koristiti na više načina, u zavisnosti od određenih mjeničnih klauzula koji
se na nju mogu unijeti.

Sopstvena (solo) mjenica je manje u upotrebi i na nju se primjenjuju odredbe Zakona o

trasiranoj mjenici ukoliko nisu u suprotnosti sa njenom prirodom (član 113. Zakona).

Analogno tome, u ovom tekstu pod mjenicom podrazumijevamo trasiranu mjenicu.

Funkcije mjenice

Mjenicaje najznačajnija hartija od vrijednosti jer može imati višestruku funkciju. Ipak
njena najraširenija funkcija je kreditna funkcija a pored nje ima i funkcije sredstva obezbjeđenja
plaćanja što je upravo i tema ovog rada.

Zato predstavlja iznenađenje što je naš zakonodavac mjenici oduzeo ovu funkciju. Naime,
u članu 1. Zakona stoji: Ovim zakonom uređuje se forma i sadržaj mjenice, te način poslovanja s
mjenicom. Mjenica, u smislu ovog zakona, predstavlja sredstvo plaćanja i instrument
obezbjeđenja plaćanja. Vjerujemo da je zakonodavac omaškom ispustio ovu funkciju mjenice, jer
iz samog teksta Zakona proizilazi da kreditna funkcija mjenice nije i ne može biti onemogućena.

Kredit na osnovu mjenice može dati preduzeće drugom preduzeću (robni kredit) ili banka
preduzeću ili drugoj banci (novčani kredit).

Na slijedećem primjeru dat je jedan od načina na koji mjenica ima kreditnu funkciju:

Preduzeće A kupuje robu na kredit od preduzeća B i ispunjava mjenicu kao trasat, istu
akceptira i dostavlja prodavcu - preduzeću B. Prodavac - preduzeće B može sa ovom mjenicom
da raspolaže na jedan od više dole navedenih načina:
  da mjenicu čuva do roka plaćanja (vraćanja kredita) i kada mu kupac - preduzeće
A isplati dug istu mu vraća, a ako mu u roku ne plati, potpisuje mjenicu kao
trasant (izdavalac) i sebe označava kao remitenta (klauzulom platite po sopstvenoj
naredbi) i pokreće sudski postupak za naplatu svog potraživanja;

 mjenicu može odmah potpisati kao trasant (izdavalac), te s tom mjenicom tražiti
za sebe robni kredit od trećeg preduzeća C i ako ga dobije to preduzeće C
označava kao remitenta i istom predaje mjenicu;

 mjenicu može odmah potpisati kao trasant (izdavalac), sebe označiti kao remitenta
i od svoje banke tražiti da mu eskontuje mjenicu, u kom slučaju mjenicu indosira
(prenosi) na banku i tako dolazi do likvidnih novčanih sredstava prije dospijeća
mjenice;

 mjenicu može odmah potpisati kao trasant (izdavalac), da je izda u korist svog
povjerioca kao remitenta, da muje preda i na taj način izmiri (plati) svoju obavezu
prema njemu.

U prva tri gore navedena slučaja mjenica je imala kreditnu funkciju, ali i funkciju
instrumenta obezbjeđenja plaćanja, a u četvrtom slučaju je imala funkciju sredstva plaćanja.

Mjenica kao instrument obezbjeđenja plaćanja je izuzetno efikasna u zaštiti interesa

povjerioca, a najviše je koriste banke kao instrument obezbjeđenja potraživanja po osnovu datih
kredita, posebno građanima. Pravni osnov za primjenu mjenice kao instrumenta obezbjeđenja
potraživanja sadržan je u odredbi člana 11. Zakona o finansijskom poslovanju ("Službeni glasnik
RS", br. 12/01). U praksi se često događa da se mjenica pogrešno popunjava i o tome treba voditi
računa. Naime, ovdje se radi o blanko akceptu dužnika-korisnika kredita i on mjenicu potpisuje
na njenoj prednjoj strani, uspravno preko teksta mjeničnog blanketa i stavlja riječ priznajem ili
primam, uz ostale svoje podatke. Prvi žirant se potpisuje i svoje podatke upisuje kao trasant (iz-
davalac) mjenice u donjem desnom uglu mjenice (u praksi se često pogrešno kao izdavalac
mjenice potpisuje dužnik-korisnik kredita) i na poleđini mjenice, vertikalno na kraju dijela
mjenice, suprotno od talona. Pri popunjavanju blanko mjenice on će biti označen i kao remitent.
Drugi i slijedeći žiranti (kao indosanti) se potpisuju ispod prvog žiranta na poleđini mjenice, a svi
uz razmak jedan od drugog oko 3 centimetra.

Isto tako ako se mjenica koristi kao sredstvo obezbjeđenja određenog Ugovora u
preduzeća, postupak njenog popunjavanja i prijema je veoma sličan predhodno opisanom
postupku.
U našem primjeru konkretno vezano za „Rudnik i Termoelektranu“ ad., definisano je da
isporučilac robe ili izvođač određenih radova i usluga dostavi Finansijskoj službi preduzeća
(referentu za kreditne poslove) uredno popunjenu mjenicu. Mjenica se dostavlja od strane klijenta
i sadrži sve bitne podatke vezane za lice koje predaje mjenicu, u njoj se takođe naznačava i iznos
koji će povjerilac moći da naplati u slučaju da klijent ne ispuni svoje obaveze na Ugovorom
definisan način. Iznos koji se na ovaj način pokriva mjenicom, odnosno koji bi se mogao naplatiti
je 5% od ukupne Ugovorne vrijednosti. Na kraju donosilac ovjerava i potpisuje mjenicu u donjem
desnom uglu kao trasant.
 Mjenica kao sredstvo plaćanja u praksi se neopravdano vrlo malo koristi, iako je Zakon o
finansijskom poslovanju ("Službeni glasnik RS", br. 12/01) u odredbi člana 6. stava 2. definisao
da "pravna lica mogu plaćati međusobne obaveze prenosom hartija od vrijednosti, (...), a
Zakonom o unutrašnjem platnom prometu ("Službeni glasnik RS", br. 12/01) odredbom člana 15.
predviđeno je da "učesnici u platnom prometu mogu izmiriti međusobne novčane obaveze i
neposredno, tj. prenosom hartija od vrijednosti,(...)". Naime, mjenica kao hartija od vrijednosti,
koja u stvari predstavlja ovlašćenje dužnika dato povjeriocu, može da bude vrlo široko korišćena
kao sredstvo plaćanja. Zašto se malo koristi jedan od razloga je sigurno i kod nas potpuni
izostanak podzakonskih akata kojima bi se na detaljniji način regulisale procedure kod ovakvog
vida plaćanja.

Izostanak ovih podzakonskih akata je i uzrok što vrlo često banke u Republici Srpskoj ne
sankcionisano ne postupaju po primljenim mjenicama u skladu sa Zakonom. Treba napomenuti
da su sve zemlje u okruženju donijele podzakonske akte o ovoj problematici. Posebno treba istaći
primjer iz Srbije gdje je Udruženje banaka Srbije pružilo značajnu pomoć u radu sa mjenicama u
privredno-pravnom prometu donošenjem Pravila rada pri izvršavanju naloga povjerioca po
osnovu isplate mjenice.

U svakom slučaju postupak isplate mjenice preko banke je jednostavan. Banka je dužna
da primi mjenicu shodno Zakonu o mjenici. Mjenicu na isplatu podnosi zakoniti imalac mjenice
(remitent, indosatar) na dan dospijeća mjenice, a najkasnije 2 radna dana od tog dana. Uz mjenicu
podnosi se zahtjev za isplatu mjenice. Po prijemu mjenice banka provodi kontrolu samo
formalno-pravne ispravnosti mjenice i ukoliko je mjenica formalno-pravno ispravna, mjenica se
isplaćuje sa računa mjeničnog dužnika otvorenog kod banke.
Ukoliko je mjenica isplaćena u cijelosti to se konstatuje na njenoj poleđini i ista se
dostavlja mjeničnom dužniku. Ukoliko na računu dužnika nije bilo dovoljno sredstava, mjenica
se isplaćuje do visine raspoloživih sredstava, i to se takođe na njoj konstatuje, te se onda isti dan
vraća mjeničnom povjeriocu, kako bi ovaj dalje mogao preduzeti mjere prinudne naplate po
mjenici.

Prinudna naplata mjenice

Pod prinudnom naplatom mjenice podrazumijevamo plaćanje mjenice sudskim putem

ukoliko glavni mjenični dužnik ili neki drugi od mjeničnih potpisnika (indosanata ili avaliste) iz
bilo kojih razloga ne isplati mjenicu dobrovoljno. Postupak prinudne naplate, po pravilu, ima tri
osnovne faze:

protestiranje mjenice,
notifikaciju protesta i
podnošenje prijedloga za izvršenje nadležnom sudu.

Protestiranje mjenice znači podnošenje mjenice na protest mjesnom nadležnom sudu za

lice protiv kojeg se podiže protest. Sam protest je javna isprava u kojoj sudski protestni organ
potvrđuje da su preduzimane izvjesne mjenično-pravne radnje i u kojoj se konstatuje kakav je bio
njihov ishod. Kada se podiže protest, protestni organ podnosi mjenicu onome protiv koga se
protest traži i poziva ga da izvrši zahtijevanu radnju - isplatu mjenice (član 72. Zakona). Razlog
zbog kojih je obavezan protest sadržan je u činjenici da lice koje podiže protest time dokazuje da
je prema licu protiv kojeg je podignut protest blagovremeno i bezuspješno pokušao naplatu
mjenice.
Protest zbog neisplate mora se podnijeti u roku od dva radna dana poslije dana određenog
za plaćanje mjenice. Time mjenični povjerilac zadržava pravo prema ostalim mjeničnim
dužnicima, ili samom glavnom mjeničnom dužniku kao što je to naš slučaj u okviru odnosa RiTE
Ugljevik i mjeničnog dužnika. Pored protesta zbog neisplate o kojem je ovdje riječ postoje još i
druge vrste protesta (zbog neakceptiranja mjenice, nedatiranja akcepta, prekvizicioni,
amortizacioni i intervencijski protest). Protestni organ zavodi protest u protestni registar.
Ministarstvo pravde RS još nije propisalo oblik i sadržaj protestnog registra (član 78. Zakona).
Protest nije uvijek obavezna faza prinudne naplate mjenice. Ranije smo naveli da se
mjenica može koristiti na više načina, u zavisnosti od određenih mjeničnih klauzula koje se na
nju mogu unijeti. Jedna od njih je i klauzula bez protesta ili bez troškova, koja oslobađa imaoca
mjenice obaveze da podiže protest.
Notifikacija protesta je izvještaj o podizanju protesta kojim se ostali mjenični dužnici
blagovremeno izvještavaju (4 radna dana od dana protesta ili od dana podnošenja mjenice na
isplatu kod mjenice bez troškova) o tome da će imalac mjenice prema njima preduzeti mjere pri-
nudne naplate. Za notifikaciju nije propisana posebna forma (član 46. Zakona). Značaj
notifikacije je u tome što tada neko od ostalih mjeničnih dužnika može isplatiti mjenični iznos i
time skratiti postupak i smanjiti troškove prinudne naplate mjenice.

Podnošenje prijedloga za izvršenje nadlež-žnom sudu je posljednja faza u prinudnoj

naplati mjenice. Zakonom o izvršom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 59/03 - u daljnjem
tekstu: ZIP) mjenica je određena kao vjerodostojna isprava (član 29. ZIP-a), na osnovu koje sud
odre-đuje izvršenje bez prethodno vođenog parničnog postupka. Izvrpši postupak povjerilac
pokreće prijedlogom za izvršenje (član 36. ZIP-a), na osnovu kojeg sud donosi rješenje o
izvršenju (član 39. ZIP-a) kojim dužniku ostavlja rok od 3 dana za izmirenje potraživanja.
Rješenje o izvršenju sud treba da dostavi odmah po donošenju povjeriocu, dužniku i banci kod
koje dužnik ima račune radi zapljene sredstava koje dužnik ima na računu. Protiv ovog rješenja
dužnik ima pravo prigovora u roku od 8 dana. Prigovor nema suspenzivno dejstvo, ali se
namirenje povjerioca odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po njemu (član 12. ZIP-a).
Pored prenosa sredstava koji se vode na računu dužnika, povjeriocu su na raspolaganju i druga
sredstva izvršenja, kao izvršenje na nepokretnim ili pokretnim stvarima dužnika ili na njegovim
potraživanjima.

Kako vidimo zakonodavac je pojednostavnjenim postupkom i kratkim rokovima

omogućio brz i efikasan način naplate potraživanja po osnovu mjenice. Ipak, u sudskoj praksi
ovaj postupak nije za povjerioca uvijek brz iz nekoliko razloga, od kojih treba navesti veliki broj
predmeta u sudovima i njihovu efikasnost u rješavanju prigovora, odugovlačenje dužnika
isticanjem prigovora koji nisu ZIP-om predviđeni kao pravno relevantni i upuštanjem sudova u
raspravu po njima, te isticanje prigovora iz osnovnog posla sa povjeriocem, koji ne mogu imati
karakter mjeničnih prigovora. Rješenje za ove probleme je da se praksa sudova svede na striktno
pridržavanje zakona o mjenici i zakona o izvršnom postupku u pogledu mogućnosti isticanja
samo zakonom predviđenih prigovora od strane dužnika, te da mjenični sporovi, kao hitni, dobiju
prioritet u radu sudova.