Milan Mogu FONOLOKI RAZVOJ HRVATSKOGA JEZIKA Matica hrvatska biblioteka Znanje

PREDGOVOR Posljednjih je godina objavljeno podosta rasprava iz dijakronijske fonologije hrvatskoga odnosno srpskog jezika. Unato tomu, u svom sam nastavnikom i znanstvenom radu neprestano osjeao potrebu za jednim suvremeno koncipiranim cjelovitijim prikazom te problematike. Ova je knjiga pokuaj da se toj potrebi udovolji. Zahvaljujem svim kolegama, osobito lanovima Zagrebakog lingvistikog kruga, koji su mi svojim primjedbama i sugestijama pomogli u radu, U Zagrebu, 1. srpnja 1970.

KRATlCE I ZNAKOVI A biz. bug. ak. e. D Dr du. f. G got. gr. hrv. hs. I IJP IP JP kajk. lat. lit. lu. m. mak. mj. n. Pa pas. pie.

- akuzativ, alpska grupa zapadnog junoslavenskog prajezika - bizantski - bugarski - akavski - eki - dativ - dinarsko-raka grupa zapadnog junoslavenskog prajezika - dual, dvojina - genitiv - gotski - grki - hrvatski - femininum, enski rod

- hrvatskosrpski - instrumental - istoni junoslavenski prajezik - istonoslavenski prajezik - junoslavenski prajezik - kajkavski - latinski - litavski - luikosrpski - masculinum, muki rod - makedonski - (u)mjesto - neutrum, srednji rod

- panonska grupa zapadnog junoslavenskog prajezika - pasiv - praindoevropski

perf. PJ pl. polj. Pr prasl. prez. ptc. rus. sg. slov. slova. sti. stsl. stvnj. tok. ukr. uspor. v. ZJP ZP

- perfekt; perfektivan - plural, mnoina - poljski - primorska grupa zapadnog junoslavenskog prajezika - praslavenski - prezent - particip - ruski - singular, jednina - slovenski - slovaki - staroindijski - staroslavenski - starovisokonjemaki - tokavski - ukrajinski - usporedi - vidi - zapadni junoslavenski prajezik - zapadnoslavenski prajezik - praslavenski jezik

* - pretpostavka ~ - opreka : - prema

UVOD Sve to ima oblik podlono je promjeni. Zato je potpuno razumljivo da se i jezik mijenja. Jezine promjene odreene drutvene zajednice moemo npr. pratiti u jezinim spomenicima. Ako uzmemo tekst prvih starohrvatskih pjesama, zapisanih u drugoj polovini 14. stoljea, i usporedimo ga s njegovim prijevodom na dananji hrvatski jezik, moi emo zapaziti podosta jezinih promjena. Ilustracije radi navest emo u suvremenoj transkripciji (predloak je pisan jeziku: glagoljicom) odlomak iz starohrvatske duhovne pjesme Poj eljno i taj odlomak u suvremenom

Moja jedina ljubvo i dragosti ki isplnjujei vse elje tvojih istih radosti, eljno te, dobro, molju: ne othodi me bes tebe u sem alosnom dolu [31, 57]1. Moja jedina Ijubavi i dragosti koji ispunjuje sve elje tvojih istih radosti eljno te, dobro, molim: ne odlazi od mene bez tebe u ovom alosnom dolu.

to znae brojevi u uglatoj zagradi, vidi u popisu literature.

Usporeujui ova dva teksta, moe se utvrditi da je u toku est stoljea dolo do znatnih promjena na fonolokoj, morfolokoj, sintaktikoj i leksikoj razini. Od fonolokih bi se promjena mogao istaknuti prijelaz fonema l > u u izrazu isplnjujei, tj. zamjenu jednih distinktivnih obiljeja

novom sve.

drugima. S druge | strane, razliitu distribuciju konsonanata potvruje stari primjer vse prema

Na morfolokoj razini vidimo da se kod isplnjujei umjesto nastavanog morfema -jei sada

upotrebljava -je, odnosno u 1. licu sg. prezenta molju stari je morfem -ju zamijenjen morfemom -

Za sintaksu je interesantna glagolska rekcija u izrazu ne othodi me, tj. upotreba dananjeg prijedlonog izraza s od (ne odlazi od mene).

im.

Asg. umjesto

Na leksikom planu primjeujemo da jedni leksemi zamjenjuju druge (u sem = u ovom).

Ovakve se fonoioke, morfoloke, sintaktike i leksike promjene poveavaju u toku stoljea, one,

preoblikuju jezik do toga stupnja da strukturalno postaje drugaiji u veoj ili manjoj mjeri. Zato se u dananjem pridjevu pitom preprepoznaju ptc. prez. pas. od glagola pitati (= hraniti) ili u rijei utvrdimo do kojih je promjena dolazilo u sustavu hrvatskoga jezika i da, prema tome, shvatimo preoblikovanja u pojedinim izrazima. esto dogaa da u pojedinim rijeima teko prepoznajemo prvotno znaenje. Malo je npr. onih koji

oujak naziru znaenje korijenskoga morfema l- (= la). Tek historijski studij omoguava da

Hrvatski je jezik izraz svekolikoga hrvatskog ivota, cijele hrvatske kulture. Na njemu su sastavljene biljeke, zapisi, knjievna djela, isprave, pisma i drugi tekstovi u kojima su se taj ivot i ta kultura izrazili od prvih davnih poetaka do danas. Zato se hrvatski jezik u svojoj cjelini ne moe promatrati ni upoznati ako se ne uzmu u obzir i promjene koje su u njemu nastajale u tijeku stoljea. Svrha je ovoj knjizi da razloi kako su se u hrvatskom jeziku odvijale glasovne promjene da time "pomogne objasniti stanje u dananjem standardnom jeziku i da uvede u itanje i razumijevanje starijih spomenika. Ona e itaocu olakati da ispod pojavne raznolikosti hrvatskoga knjievnog jezika u njegovu povijesnu protegu razabere dublje jedinstvo postupnoga razvoja. Zamiljena je dakle kao svojevrstan vodi u jeziku hrvatskih tekstova svih stoljea. Glavna je panja, ipak, usredotoena na fonoloki razvoj koji je doveo do stanja kakvo je u dananjem knjievnom jeziku. Dananji je knjievni jezik, kako znamo, zasnovan na tokavskom narjeju. Njegova se osnovica u prilino jedinstvenu obliku i s razmjerno malim razlikama susree u govoru najveeg dijela hrvatskoga naroda. S dijalektolokoga gledita tokavski dijalekti pripadaju skupini koja se u slavistici zvala rakom, a ispravnije ju je nazvati dinarsko-rakom. Ona zajedno s jezik za koji se u iiteraturi upotrebljava naziv hrvatskosrpski (srpskohrvatski). Budui pak da se rijei i oblici dinarsko-rake dijalekatske skupine promatraju kao izraz hrvatske kulture i kao dio jezika hrvatskih tekstova a s tog je gledita pisana ova knjiga oznaivat u ih hrvatskima. Hrvatskima e se dakako nazivati i ona narijeja kojima govore samo Hrvati, naime akavsko i kajkavsko, a torlako se narjeje prirodno naziva srpskim jer samo Srbi njime govore. primorskom i panonskom skupinom tvori u lingvistikostrukturnom smislu jedan slavenski

O EVOLUCIJI SLAVENSKIH JEZIKA Preobrazba je pojedinih jezinih dijelova, u stvari, jezina evolucija. Ona je veoma polagana i stupnjevita. Jer, promjeni ne podlijeu istodobno svi jezini elementi (fonemi, morfemi, sintaktemi, leksemi), nego jedni od njih gotovo neprimjetno zamjenjuju druge, mlai starije, ali tako da ni u emu ne ometaju komunikaciju meu Ijudima, tj. uzajamno prenoenje obavijesti. To i jest bit evolucije: kvalitetnte se promjene u malim koliinama gotovo ne primjeuju, pa ljudi zapravo ive u
3

uvjerenju da se jezik ne mijenja. Zamjena jednog jezinog elementa drugim koliko god sama po sebi predstavljala promjenu kvalitete i skokovitost i mora biti bezbolna jer bi, u protivnom, oteavala ili onemoguivala prijenos obavijesti. Postepenost promjena jezinih elemenata ukazuje na evolutivnost samoga sustava. Evoluciju sustava vidimo dakle kao razliite stadije istoga jezika. Zato su starohrvatski sustav iz razdobl]a prvih jezika koji pokazuje povijesno jedinstvo vri se polagana evolucija. injenica da se jezici neprestano mijenjaju moe izazvati pitanje: da li evolucija, preoblikujui jezike, ne mijenja u isti mah i odnose meu njima. Budui da npr. Hrvati, i bez posebnog uenja, mogu bolje razumjeti slovenski nego eki ili poljski, moglo bi se zakljuiti da su jedni jezici meusobno blii, drugi dalji. Makedonskih e rijei razumjeti Hrvati vie negon litavskih, a litavskih vie nego grkih ili rumunjskih jer su makedonski i litavski jezik po svojoj strukturi ipak blii hrvatskosrpskom nego grki i rumunjski. Ako je tako danas, je li tako bilo i prije? Drugim rijeima: jesu li dananji blii ili dalji odnosi meu jezicima postojali uvijek ili su s obzirom na jezinu evoluciju bili u prolosti drugaiji nego danas. Dijakronijska istraivanja potvruju da su npr. jezine razlike u prvim hrvatskim i slovenskim hrvatskog i slovenskog jezika poveava. To znai da evolutivni pravci tih dvaju jezika ne teku pisanim spomenicima znatno manje od dananjih. to dublje u prolost, slinost se izmeu duhovnih pjesama i dananji samo stadiji hrvatskog knjievnog jezika. U okviru tako definiranog

paralelno nego koso, a iz toga opet slijedi zakljuak da u jo ranijem razdoblju moramo dopustiti hrvatsko-srpskom jezinom podruju utvrdimo u prolosti etiri dijalekatske skupine (alpsku, panonsku, primorsku i dinarsko-raku) koje su se razvile iz jednog sustava iz zapadnog junoslavenskog prajezika (ZJP). Slino je s dijakronijom makedonskog i bugarskog jezika koji se uz staroslavenski mogu svesti na istoni junoslavenski prajezik (IJP). ZJP i IJP razvie se iz junoslavenskog prajezika (JP). Spomenuti bi se razvoj mogao shematski prikazati ovako: slov. hs. ZJP JP mak. IJP bug.

mogunost njihova sjedinjavanja u jednoj toki. I zaista: danas smo u mogunosti da na slovensko-

Prouavanje ostalih slavenskih jezika pokazuje grubo uzevi podudarnost s ovakvom shemom.Tako se npr. poljski zajedno s kaupskim, nekadanji slovinski i polapski, pa eki, slovaki i luikosrpski (koji se dijeli na donjoluiki i gornjoluiki) sastaju u zapadnoslavenskom-prajeziku (ZP), a ruski, bjeloruski i ukrajinski u istonoslavenskom prajeziku (IP). Idemo li, na osnovi poredbenog prouavanja, jo dalje u prolost, dolazimo do spoznaje da su JP, ZP i IP bili u poetku samo dijalekatske varijante jednog sustava zajednikog svim slavenskim jezicima, sustava koji se u znanosti zove praslavenski jezik (PJ). Ovakvo grupiranje slavenskih jezika pokazuje stupnjevitost u njihovu razvoju, odnosno odvojenost evolucije na pojedinim podrujima. Zajedniko ishodite (PJ) govori o njihovoj genetskoj srodnosti, a pripadnost jednom od meustupnjeva (JP, ZP, IP) o koliini te srodnosti. to je period meustupnja bio dui, to je vea srodnost meu jezicima koji su se iz njega razvili jer je kasnije nastupilo njihovo, odvajanje i njihova samostalna evolucija. Samostalna evolucija hrvatskog jezika ne moe se u potpunosti razumjeti ako se ne prikae

podloga na kojoj je on nikao. Jasno je da nas sve to, prema onome to je do sada reeno, vue dobrim dijelom u praslavenske vode, bar u posljednje razdoblje PJ kad dolazi do sve vee
4

diferencijacije, preoblikovanja i potpunog osamostaljivanja praslavenskih dijalekata1. Unato tome ne smijemo zaboraviti da kod nekih jezinih crta moemo govoriti o praslavenskoj eposi i onda kad PJ kao potpune jezine zajednice vie nije bilo. Drugim rijeima: u svim su se slavenskim jezicima "jo dosta vremena posle razvijanja nesumnjivih, crta njihova zasebnog ivota produivali procesi ili identini ili vrlo slini onima koji su se vrili u praslovenskom jeziku" [2, 8].

RASPAD PRASLAVENSKE JEZINE ZAJEDNICE Praslavenskim jezikom nisu pisani nikakvi spomenici2. Meutim, na osnovi poredbenog prouavanja Zato je PJ uvijek pretpostavka, veoma vjerojatna znanstvena hipoteza. Iz toga se ne bi smio izvesti razvoj, tj. tijek jezlnih promjena u razdoblju prije prvih pisanih spomenika. Naprotiv. U dijakronijskom se prouavanju sluimo uvijek poredbenom metodom, samo to u pretpovijesnom razdoblju ne moemo svoje zakljuke i dokumentirati tekstovima, a u povijesnom moemo. se uvijek na foneme, na razlikovne jedinice u jezinoj organizaciji, a ne u govornoj reaIizaciji. fazi Kako se PJ ostvarivao u govoru, ne znamo. Prema tome, simboli to emo ih upotrebljavati odnose Zapoeti dijalekatski procesi, kako tvrdi poredbena slavenska gramatika, ravaju se u posljednjoj palatalizacije konsonanata k, g, h u , , ili c, z, s, proces poznat svim praslavenskim dijalektima, poinje se u svom daljnjem razvoju diferencirati. Istona plemena u koja tada jo ulaze i plemena koja e kasnije poi na jug i osnovati junu grupu slavenskih jezika proteu tu crtu i na one takvu promjenu. Zato se u prvih grupe *kv i *gv palataliziraju (uspor. stsl. cvt zvzda, hrv. PJ uglavnom u dva smjera formirajui dvije grupe: (ZP) ~ (IP + JP). Tako npr. proces zakljuak da poredbenu metodu upotrebljavamo samo onda kad prouavamo pretpovijesni jezini zakonitost u slavenskim jezicima moe se rekonstruirati sustav koji smatramo praslavenskim.

sluajeve kada jeizmeu, velara k, g, h i ili i stajao konsonant v, a zapadna plemena ne provode

drugim razinama.

cvijet zvijezda, rus. cvet zvezda), a u drugih ostaju bez promjene (uspor. polj. kwiat gwiazda, e. kvt hvzda). Do jednake se podvojenosti dolazi uzmu li se u obzir i kriteriji na

Odreena podudarnost u strukturi junoslavenskih jezika navodi na misao o postojanju junoslavenske zajednice ne samo u geografskom smislu nego i u jezinom. Medutim, svi slavisti ne misle tako. Rasprava o postojanju ili nepostojanju JP traje ve; due vrijeme. Neki misle da postoje takve inovacije koje vezuju medusobno sve junoslavenske jezike, odvajajui ih istodobno od istone i zapadne skupine. Po miljenju A. Meilleta junoslavenski jezici imaju malo istovjetnih inovacija, ali bi se oni ipak mogli i "bez nasilja grupirati u jedno" [32]. Mnogo je odreeniji A. Beli jer tvrdi da se s pouzdanou moe govoriti o jezinoj zajednici svih junih Slavena prije njihova dolaska na Balkanski poluotok gdje su se onda, po njegovu miljenju, oblikovale dvije grupe: istona koja se kasnije razvila u bugarski i nekadanji staroslovenski i zapadna koja se razvila u srpskohrvatski i slovenaki [3, 215]. Nasuprot tomu F. Ramov misli da se slinost junoslavenskih jezika svodi jednostavno na njihov konzervativizam koji se ogleda u podjednakom uvanju praslavenskoga nasljea [45]. Rjeavanju toga pitanja mnogo je pridonio R. Bokovi [8]. Rezultati njegova istraivanja pokazuju da je proces tvorbe rijei u itavoj junoslavenskoj zajednice isti po svom duhu i po svojim poticajima, to se osobito dobro vidi u tvorbi deminutiva i mocionih imenica.
1

dobroj mjeri prelazi okvir naih razmatranja. 2 Najstariji slavenski pisani spomenici djela su irila i Metodija oko g. 863. Iako je jezik tih djela blizak praslavenskom, u njemu se nalazi ve izrazito dijalekatska bugarsko-makedonska obojenost.

To znai da nas jezik Slavena prije toga razdoblja jezik u tzv. balto-slavenskoj "zajednici nee interesirati jer u

Tim je dokazima pribrojio I. Popovi neke leksike junoslavenizme (npr. jug ima leksem desni, a nazala u e, instrumentalni zavretak -om, upotreba veznika da nasuprot to, aby, e, zakljuivi ist also eine Tatsache [41, 20]. Iz svega bi toga izlazilo da su sjever bilo zapadni bilo istoni upotrebljava pravi), zatim promjenu art-, alt- > ra-, la, prijelaz

da die sdsl. Spracheinheit

junoslavenski jezici predstavljali relativno jedinstvenu jezinu zajednicu. Neslaganja se u tom pogledu odnose na odreivanje karaktera i kompaktnosti te zajednice i, kao to emo vidjeti, na doba njezina formiranja. Meutim, spomenute stare jezine izoglose koje se nalaze u junoj slavenskoj grupi, a ne postoje u zapadnoj i istonoj, odnosno postojanje zajednikih izoglosa na zapadu i istoku a ne na jugu pokazuje da osnovnu tradicionalnu podjelu (ZP) ~ (IP + JP) ili, kasnije, (ZP) ~ (IP) ~ (JP) moemo lako svesti na opoziciju sjever ~ jug, ukljuujui u sjever i sjeverni zapad i uglavnom na liniji jugozapad-jug ili jugoistok-jug. prostorno odrediti. Koliko je do sada poznato, Slaveni su se kretali prema jugu u nekoliko valova, i to uglavnom u tri pravca: jedni prema teritoriju dananje Austrije, drugi prema Maarskoj, a trei prema Rumunjskoj. To znai da su zauzeli dobar dio srednje Europe. Je li u to doba, tj. u srednjoeuropskom periodu, postojala junoslavenska jezina zajednica? V. Jagi misli da jest s obzirom na jedinstvo proces [24], A. Beli dri da je "teko sa apsolutnom tezu po kojoj bi se postojanje JP moglo dopustiti u srednjoeuropskom periodu [30]. Sa Spawiskim rumunjskom jeziku imaju makedonske ili bugarske specifine elemente. To se dobro vidi u "Kad, dakle, kae Popovi
U

sjeverni istok. Mogunosti dodira izmeu pojedinih grupa ne treba, dakako, iskljuiti, ali e i one biti

Sve to ne bi bilo dovoljno kad junoslavensku jezinu zajednicu ne bismo mogli vremenski i

pouzdanou odrediti mjesto junoslavenske jezine zajednice [6,7], a T. Lehr-Spawiski odbacuje se slae I. Popovi [40] i navodi vrlo interesantne podatke. Slavenske posudbenice u maarskom i

skupovima t i d koji predstavljaju posebnost staroslavenskog, makedonskog i bugarskog jezika.

odvo]ili od Srba, Hrvata i Slovenaca i dr. i da su na teritoriji Panonije iveli zasebnim ivotom" [40, 41]. Prema tome, junoslavenske jezine zajednice nije moglo biti u srednjoeuropskom razdoblju nego ranije, zacijelo u posljednjim godinama ivota u staroj postojbini. To znai da se neposredno pred odlazak na jug junoslavenska jezina zajednica ve bila raspala. dopustiti, ak pretpostaviti mpgunost uzajamnih dodira pojedinih slavenskih plemena i u toku seobe. Teren dananje Panonske nizine bio je u 3. i 4. stoljeu relativno nenaseljen. ini se da je u Dakiji, dananjoj Rumunjskoj, romansko stanovnitvo bilo tada rijetko naseljeno, a Maari su naselili Panoniju tek u 9. stoljeu. To znai da je sve do 9. stoljea postojala mogunost nesmetanog Budui da seoba Slavena nije izvrena odjednom, nego je trajala nekoliko stoljea, moramo

odn. Bugarske, bili razvili t', d' u t, d, a iz toga, opet, izlazi zakljuak da su se ve uveliko bili

d) za *t', *d', to onda znai da su Makedonci i Bugari ve tada, jo daleko od dananje Makedonije

slovenskim elementima madarskog jezika nalazimo st, szd (= t,

kretanja slavenskih plemena i mogunost njihova neposrednog dodira. Gledajui tako, postaje razumljivo zato se kod nekih ogranaka junih Slavena vide iste promjene koje su karakteristine za sjeverne Slavene, kao npr.: a) upotreba prefiksa vi- < vy- u Slovenaca i sjevernih akavaca nasuprot tokavskom iz-;

o-mu),

b) kontrakcija -e- < -aie- u pridjeva (-dobr-e-ga, dobr-e-mu) prema tok. -o- (dobr-o-ga, dobr-

c) tvorba futura s bd + particip (slov. bom delal, kajk. bum priel) za razliku od tokavske

Iz istih razloga -nailazimo na neke junoslavenizme u sjevernih Slavena, kao npr.:

radit u).

konstrukcije infinitiv + prez. glagola htjeti (doi u,

b) skraivanje prasl. akuta (hrv. blato, vrana slova. blto vrna prema e. blto,vrna) i dr. Sve

rus. gorod, golova);

a) ra-, la- < ar-, al- '(e. hrad, vrana., hlava hrv. grad, vrana, glava nasuprot polj. grd, gowa i

to govori o duem ili kraem zajednikom ivotu pojedinih slavenskih plemena i nakon raspada praslavenske jezine zajednice pa sve do poetka 6. stoljea kad su se juni Slaveni definitivno

otcijepili kreui i dalje u valovima prema Balkanskom poluotoku.

RASPAD JUNOSLAVENSKOG PRAJEZIKA Ve smo spomenuli da su se ZJP i IJP razvili iz JP. Naime, unutar JP poele su se ve prije balkanske

faze, a i po dolasku na Balkan, otrije diferencirati dvije razvojne struje. Kao plod razliitog razvitka nalazimo u istonoj struji: a) t i d za prasl. *tj i *dj; stsl. dn);

b) jedan refleks za , a drugi za (mak. son, bug. sn prema stsl. sn; mak. den, bug. den prema

d) nastavak -go u pronominalnoj deklinaciji (stsl. moego, dobraago, mak. nego, go); f) 3. 1. pl. prez. na -t (stsl. molt, idt, mak. idat, pijat) i dr. Za razliku od toga u zapadnoj je struji: a) (), (J) < *tj, *dj;

c) otvoremji refleks vokala (mak. -raka, bug. rka);

e) 1.1. pl. prez. na -m, -me (stsl. molim, piem, bug.molim piem, mak. molime, piuvame);

b) isti refleks za i (hrv. san, dan; slov. sen, den); d) nastavak -ga (hrv. dobroga, slov. dobrega);

c) zatvoreniji refleks vokala (hrv. ruka, slov. roka);

f) 3. l. pl. prez. bez zavrnog t (hrv. idu, slov. ido).

e) 1. 1. pl. prez. na -mo (hrv. molimo, slov. prosimo); Spomenute jezine diskriminante pored drugih doputaju, prvo, da pretpostavimo postojanje

ZJP i IJP i, drugo, da iskljuimo mogunost ponovne resrauracije JP na Balkanu. Slaveni su, oito, u posljednjim naletima nadirali na Balkan u dva smjera, a relativno kompaktna starosjedilaka masa, koja ih je razdvajala, nije doputala, bar ne u poetku, njihovo ponovno ujedinjenje.

BALKANSKI SUPSTRAT Prodor Slavena na Balkan ne znai dolazak jedne etnike grupe u potpuno nenaseljen kraj. Slaveni ne samo to nisu dolazili u pustu zemlju, nego su vrlo esto morali borbom potisnuti tadanje starosjedioce. Upravo zbog toga potrebno je znati koje su jezike Slaveni sreli na Balkanu, jer su ti jezici mogli djelovati i djelovali su na jezik doljaka. Nas e prema tome zanimati lingvistiki supstrat hrvatskoga jezika. Nema sumnje da je zbog jakih meusobnih jezinih utjecaja pitanje balkanskoga supstrata vrIo sloeno. Potrebno je ipak znati bar osnovne rezultate koje balkanologija u ovom asu moe dati. to se tie istone jadranske obale, poznato je da se u okolici Trsta, Gorice i Udina prostirao, a i danas se prostire furlanski jezik. U junoj Istri bio je u uporabi poseban romanski jezik, tzv. Vodnjan, Vale, Faan, ian). Drugi jezlk, srodan istroromanskom a poznat pod imenom dalmatski, protezao se du itave istonojadranske obale sve do dananje Albanije. Tim se jezikom govorilo
7

istroromanski (istriotski) kojim se i danas govori u nekim istarskim gradiima (Rovinj, Galeana,

dosta dugo po obalnim naseljima i po otocima. Jo u 15. stoljeu mogao se uti u dubrovakom senatu, iako je za Dubrovnik poznato da su ve u 12. stoljeu puani govorili hrvatski. U Splitu se dalmatski govorilo do 11. stoljea, a na otoku Krku jedna ga je skupina rabila sve do poetka 20. stoljea3. Od romanskih balkanskih jezika valja jo spomenuti rumunjski koji se razvio iz vulgarnog latinskog jezika na podruju. rimskih provincija Dakije, Mezije i Trakije odakle se, kao jezik manjih nomadskih grupa, irio po teritoriju dananje Grke, Albanije, Bugarske i Jugoslavije (jedna rumunjska skupina prodrla je sve do Istre gdje se i danas nalazi). Pored svega toga ne treba zaboraviti da je na tom dijelu Balkana slubeni jezik bio latinski, pa bismo itavo to podruje mogli smatrati latinskom utjecajnom sferom. Druga utjecajna sfera na Balkanu bijae tada grka. Naime, grkim se jezikom govorilo kompaktno u bismo jezik mogli nazvati macedonskim (za razliku od kasnijeg slavenskog makedonskog). Grkih je itavom junom i istonom dijelu Balkana, dakle i tamo gdje je govorni jezik bio drugaiji. Sve to govori u prilog tvrdnji da je grki utjecaj bio znatan. Ali pored romanskih jezika i grkoga jezika bili su ranije u uporabi i jezici kojima su govorila ilirska i kasnije albanski. Ako svemu tomu dodamo da na Balkanu ima ostataka ilirskog jezika i da su prije traka plemena. Kao neposredan nastavak jednog starobalkanskog domorodakog jezika razvio se uoj Grkoj, a ini se da je i u Makedoniji jezik Filipova naroda bio jedan poseban grki dijalekat. Taj

kolonija bilo u mnogim naim krajevima, a, pored toga, grki je jezik bio u slubenoj uporabi na

Slavena ovim terenom krstarili Kelti, Gali, Germani, Avari i drugi, iako je njihov jezini utjecaj bio neznatan, dobit emo osnovnu predodbu o lingvistikom mozaiku predslavenskog Balkana. Na takvu su podlogu nailazili u 6. i 7. stoljeu juni Slaveni u svom konanom selidbenom naletu. Takvo arenilo ostavilo je negdje vie, negdje manje svoj trag u jezicima junih Slavena. Takvih tragova ima nesumnjivo i u hrvatskosrpskom jeziku [15 i 41] jer jezici neprestano medusobno interferiraju. Ako se npr. uzme u razmatranje esta upotreba deminutivnih oblika kao vrlo karakteristina slavenska osobina, onda se vidi da je ona doprla na jug do luka to ga; ine Nasuprot tomu centralni i juni govori upotrebljavaju ee augmentative [10]. Simptomatino je da su to, govori na podruju stare Rake, dakle u nelatinskoj i negrkoj zoni, a to doputa mogunost kako misli D. Brozovi da pretpostavimo jedno od dvoga: ili se radi o specifinom razvoju hrvatskosrpskih dijalekata na tom podruju, bez veze sa supstratom, ili se radi ipak o supstratu [10, 137]. Budui da taj eventualni supstrat nije ni traki, ni venetski, ni keltski, mogao bi biti ilirski. dananje postojbine moe se nazrijeti koje sve komponente valja uzimati u obzir da bi se mogao Iz ovog kratkog prikaza bivanja i kretanja junih Slavena od praslavenske jezine zajednice do sjevernoakavski, kajkavski, slovenski, sjeverni i istoni tokavski govori.

utvrditi sustav hrvatskoga jezika prije pisanih spomenika. Rekonstrukcija'toga'sustava poiva, kao to se vidi, u prvom redu na poredbenom prouavanju slavenskih jezika, ali i na poznavanju onih s kojima su Hrvati dolazili u dodir. Spoznaje do kojih se do sada dolo takve su da smo u stanju utvrditi one procese koji su bili relevantni u formiranju hrvatskog fonolokog sustava.

ODNOSI U ZAPADNOM JUNOSLAVENSKOM PRAJEZIKU U ZJP naziru se etiri dijalekatske grupe koje prema njihovu geografskom poloaju, to su ga postepeno zauzele pri dolasku na Balkan, moemo nazvati: alpska (A), panonska (Pa), primorska (Pr) i dinarsko-raka (Dr). Iz toga izlazi da ZJP ne moemo smatrati jedinstvenom cjelinom, kao to to uostalom ne smatramo i kad se radi o bilo kojem drugom jeziku jer su jezine inovacije u ovom ili
3

Posljednji predstavnik krkoga dijalekta dalmatskog jezika, Tone Udina Barbur, umro je 1901. godine.

onom dijelu cjeline uvijek mogue. Zato, kad se govori o hrvatskom jeziku, ne treba misliti da se on razvio direktno iz skupnog ZJP, kao to se ni slovenski jezik nije razvio direktno iz ZJP. Istina, i u jednom i u drugom jeziku nalazimo brojne zajednike izoglose koje pokazuju samosvojnost ZJP (neke smo izoglose ve spomenuli), ali ostaje injenica da je jezina evolucija u pojedinim iz Pa kajkavski, iz Pr akavski, a iz Dr tokavski. To su u stvari, lingvistiki gledano, etiri jezina sustava, zasebna iako vrlo bliska. Kakvi odnosi bijahu meu njima? S obzirom na injenicu da danas pripadaju dvjema zasebnim cjelinama, hrvatsko-srpskoj (HS) i slovenskoJ (S), oito je da se razvojni put dijalekatskih grupa u ZJP ravao u dva pravca. Ramov [45] pretpostavlja ovakvu evoluciju: dinarsko-raka grupa prva se odvojila, a uskoro i primorska, dok alpska i panonska ine zasebnu stoljeu pod Tomislavovu vlast i ulazi u sastav hrvatskoga kraljevstva. Tek otada Pa poinje primati osobine skupine HS, koju su ve bile oformile Dr i Pr. Iz ovakva tumaenja izlazi zakljuak da skupinu HS ine u poetku Dr i Pr, a skupini S pripadahu A i Pa. Budui da je, po Ramovu, grupa Pa tek kasnije prela u skupinu HS, Pa je genetski vezano sa S. Problem geneze grupe Pa (kajkavskoga dijalekta) provlai se u slavistici na ovaj ili onaj nain ve stoIjee i po. Nije potrebno iznositi sada kronologiju i ocjenu svih miljenja ne samo zato to su to u dobroj mjeri uinili drugi [23,50-60J,nego i zato to se veina tih miljenja temeIji na nedovoljnom nekolikostoljetnu zajedniku cjelinu. Podruje panonske grupe, tj. kajkavski dijalekat, potpada u 10. junoslavenskim plemenima pola razliitim smjerovima. Iz grupe A razvijaju se slovenski dijalekti,

poznavanju materijala, pa ima samo kulturnopovijesno znaenje. S lingvistikoga su gledita vrijedna panje miljenja etvorice uenjaka: F. Ramova, A. Belia, S. lvia i Z. Junkovia. Iznijet u njihove osnovne teze. F. Ramov iznosi u lanku Slovenaki jezik [43] prvi put svoju tezu o porijeklu kajkavskoga slovenskom jeziku [43, 192] te nastavIja: Kajkavski govor, koji danas, s punim pravom, brojimo sjevernozapadnog (kasnije slovenakog) jezinog razvitka, pa su se tek kasnije odmakli od svog kraljevstvo. Time su promijenjene tadanje socijalne, pa zbog toga i jezine komunikacije, te je poelo ue naslanjanje, u junoistonom pravcu, na tokavsku jezgru. Kajkavtina je, po svojoj osnovi, slovenaki dijalekat, koji je pod utjecajem politikih i kulturnih prilika preuzeo i jo preuzima tokavske crte [43, 194]. Zajednilai slovensko-kajkavsku osnovicu porvruju, po Ramovu, ove ope izoglose: prijelaz u o, dijalekta i doslovno kae da je srpskohrvatski jezik oteo kajkavski i sjevernoakavski govor

meu srpskohrvatske dijalekte pa, bar dijelom i akavtina, nalazili su se od poetka u oblasti sredita njihovog prvotnog razvitka, poto je njihova zemlja dola pod novu politiku vlast, hrvatsko

prijelaz prasl. konsonantskih grupa *zdji *zgj u d to se kadto pojednostavnjuje u , uvanje palatalnog r' kao rj pred vokalom, uporaba morfema -ov u Gpl., imenica mukoga roda, tvorba futura sa bd + ptc. perf.,
velik dio zajednikog leksika.

Tomu valja dodati jo posebne tajersko kajkavske crte (prijelaz i u e, kajkavski refleks > e to prekomursko-kajkavske (morfem -ov u Isg. imenica enskoga roda koji je postao iz -om kakav je jo, u kajkavskom dijalektu, isti nastavci u sloenoj pridjevskoj deklinaciji) [43, 195].

predstavlja produenje slovenakog dijalekatskog pojasa sa ei < , prijelaz krajnjega -m u -n) i

Dvije godine zatim, u djelu "Dialektoloka karta slovenskega jezika Ramov konstatira: ... shrv. lan alpske slovenine"

kajkavine seveda ne upotevamo ve, eprav je po svoji osnovi in svojem zaetnem razvoju bila

I, konano, trei je put Ramov najtemeljitiji jer u svojoj knjizi Kratka zgodovina slovenskega jezika razrauje mnoge karakteristike koje bi trebale potkrijepiti ono to je u prethodna dva puta ve uglavnom iznio. Svemu to je ve reeno autor dodaje jo: razvoj prasl. *tj *dj u sadanje reflekse kroz etiri faze (1. faza: tj dj, 2. faza: tj j, 3. faza:

j, 4. faza: j)
kajkavaca),

Isg. imenica enskoga roda oj > - > o (s moguom alternacijom morfema -o sa -u u

utjecaj kvantitete na kvaliteu vokala, gubitak vokativa, uvanje skupina, tvorba komparativa na -i -ei, gubitak imperfekta i aorista,

gubitak participa na -ii [45, 7678].

Druga je teza Believa. Iznio ju je prvi put lanku "Kajkavski dijalekat" ovim rijeima: Nema nikakve

sumnje, da se kajkavski dijalekat, u izvjesnom svom diJelu, nahodi srodnikim vezama sa slovenakim jezikom, ali to jo ne znai da se kajkavski dijalekat u dananjem svom sastavu moe smatrati slovenakim dijalektom. Naprotiv.(...) Ovaj govor predstavlja jedan naroiti dijalekat, za koji je nesumnjivo da se nalazi u vrlo tijesnim vezama sa srpsko-hrvatskim jezikom, iako je njegova geografska bliskost prema slovenakom jeziku, naroito od vremena turskih prodiranja u zemlje kajkavskog dijalekta uinila da se u njemu razviju i u novije vrijeme osobine pod neposrednim utjecajem slovenakog jezika. Na taj nain hrvatski kajkavski dijalekat, iako ulazi u jezino podruje srpskohrvatskog jezika, predstavlja u isto vrijeme i vrlo dragocjenu vezu naega jezika sa aIovenakim [4, 222. Svemu tomu Beli jo dodaje injenicu da kajkavci sami sebe nazivaju Hrvatima tako da bi se ve i po tome ovaj govor morao nazvati hrvatskim kajkavskim dijalektom [4, 222. Kao to se vidi Belic nasupot Ramovu smatra da je kajkavski dijalekat svojom glavninom ratova i turskog prodiranja u ove krajeve, primio mnoge osobine slovenskog jezika. Zato on genetski vezan za hrvatski jezik, ali je kasnije, potiskivan prema zapadu najjae za vrijme turskih

predstavlja jedan naroiti dijalekat [4, 222. Naroitost kajkavskoga dijalekta vidi Beli u njegovoj trojakoj osnovi, pa u spomenutom lanku dijeli kajkavski dijalekat na tri podruja: na istono, Zagreb i dalje preko, Save i Kupe glavno jeobiljeje refleks prasl. skupova *tj i *dj u i d, u sjeverozapadno i jugozapadno. U istonoj grupi koja se nalazi na istoku od Iinije Varadm sjeverozapadnoj grupi koja se nalazi na zapadu od spomenute linije do Save ti su se skupovi reflektirali u i j, a u jugozapadnoj grupi na jugu od sjeverozapadne refleksi su i j. Na dijalekta tokavska, jugozapadnog akavska, a samo

temelju takve podjele Beli zakljuuje da nije teko urvrditi da je osnovica istonog dijela kajkavskoga

sjeverozapadnog

sIovenako-kajkavska. Prema tome kajkavski je dijalekat nastao simbiozom triju sustava. Mogunost za takvu simbiozu vidi Beli u migracijama, mijeanju stanovnitva. jer doslovno kae: Po mome miljenju, u njegovim (tj. kajkavskim, M. M.) glavnim govorima (zagorskom, prigorskom i istonokajkavskom) ogledaju se jo uvek ostaci od govora koji su uli u sastav njegov [5, 242] Za razliku od Ramova i Belia, koji su gradili svoje teze na temelju fonetsko-fonolokih i morfolokih karakteristika, S. Ivi posvetio je svoju studiju prouavanju kajkavske akcentuacije [23]. metataksu, koje su u kajkavskom dijalektu vrlo izrazite, kudikamo izrazitije i obinije nego u tokavskom i akavskom dijalektu. Prema zastupljenosti tih dviju crta Ivi je podijelio kajkavski On je nakon dugogodinjeg terenskog istraivanja uoio dvije akcenatske crte, metatoniju i Beli se jo jednom vratio problemu geneze kajkavskoga dijalekta, ali je ostao pri istom tumaenju

10

spomenutim dvjema akcenatskim tendencijama razvio svoje posebne akcenatske odnose koji su podruju izala iz jedne osnovne [23, 85].

tip: posekel posekli; 2. na jugozapadnu bez metatonijskog akcenta tip: posikal posikli; 3. na jugoistonu s metataksom akcenta tip: posekel < poskel posekli; 4. sjeveroistonu s metatonijskim akcentom i metataksom akcenta tip: posekel posekli [23, 8082]. Imajui u vidu prasl. tip poskl poskli (s prasl. akutom na ), kajkavski je dijalekat zahvaljujui

dijalekat na etiri glavne akcenatske grupe, i to: 1. na sjeverozapadnu s metatonijskim akcentom

jedini mogli dovesti do ovakva stanja. Zato lvi i zakljuuje da je kajkavska akcentuacija na cijelom Ova je Ivieva teza o posebnosti i jedinstvenosti hrvatske kajkavske akcentuacije opovrgavala na indirektan nain Ramovevu i Believu tvrdnju: niti se kajkavska akcentuacija razvila iz slovenske, niti je nastala tokavsko-akavsko-slovenskom simbiozom. etvrta je teza Z. Junkovia [26]; ona ujedno predstavlja kritiku dosadanjih. Srodnost je izmeu slovenskoga jezika i kajkavskog dijalekta evidentna, kao to je, dakako, vidljiva i u svih grupa koje su se razvile iz ZJP. To uostalom nitko i ne porie. Meutim, problem je u tome da se odredi o kakvoj se srodnosti radi: prostornoj, tipolokoj ili genetskoj. Prostorna bliskost ili udaljenost, odnosno tipoloka podudarnost ili nepodudarnost irelevantne su kad se odreuje genetska srodnost, tj. zajednika matica. Budui da se, po Ramovu, iz ZJP najprije odvaja dinarsko-raka grupa, a zatim i primorska, tj. ZJP (A = Pa = Pr = Dr) > (A = Pa samo one jezine crte koje pripadaju tom periodu. Ali njih je malo: = Pr) ~ Dr > (A = Pa) ~ Pr ~ Dr, za dokazivanje genetske srodnosti grupe (A = Pa) dolaze u obzir

refleksi prasl. grupa *tj, *dj, *zdj, *zgj,

r' > rj.

prijelazi > o, -oj > - > o,

Druge su osobine (utjecaj kvantitete i intonacije na kvalitetu vokala, vokalna redukcija, tvorba futura sa bd + ptc. perf., nastavak -i u komparativu, gubitak imperfekta, aorista i part. prez. i dr.), kako

je Junkovi pokazao analizirajui Vramev jezik, mlae pojave u kajkavskom dijalektu. Prema tome, srodtnosti bitno. Ali ako se uzmu one koje bi mogle biti relevantne kao dokaz zajednikog porijekla, koje bi dakle mogle pokazati pripadnost kajkavskoga dijalekta slovenskoj matici, stvar ne stoji najbolje. Stare kontrakcije oj > O > u Isg. koliko god bile znaajne, dobivaju svoju pravu vrijednost tek onda kad prouzroe promjenu u odnosima unutar date kategorije. U navedenom bi se

izoglose to ih je iznio Ramov ne pripadaju istom razdoblju, a to je za odreivanje genetske

ini (Isg. -oj > -o > - > o,

sluaju to dogodilo kad bi se nastavci za Isg. i Asg. u enskom rodu izjednaili, kao to se naoko Asg. - >o), za razliku od neizjednaenog stanja u ZJP (Asg. - ~ Isg. -oj), u akavskom dijalektu tok. sustavi nastavljaju prvobitne odnose, iako su razliita sredstva kojima je opreka acc. instr.

(Asg. -u ~ Isg. -on ili -un) i u tokavskom dijalektu (Asg. -u ~ Isg. -om). Ali i slov., i kajk,. i ak., i

izraena u svakom od njih; slov. krvo, no, nog krvo, en, nog, kajk. kravo, zeno, nogo krvo, en, nog; ak. kravu, enu, nogu krav (kravun), en(n), nog(n); tok. kravu, nu, nogu kravm, nm, ngm [26, 307]. Ovom Junkovievu dokazu moglo bi se, kad smo ve kod refleksa > o, dodati podatak da za Pa, Pr i Dr moemo ve od 15. stoljea uspostaviti jednadbu = l = x (= u ili o ili fonem izmeu o i u, odnosno o i a), a za A ne moemo jer je u toj grupi =o, ali l = ol. Navedeni primjeri pokazuju dva razvojna pravca i u akcentuaciji. Ako za osnovu akcenatskoga A pola u akcenmaciji jednim putem, a Pa, Pr i Dr drugim. Naime za A je karakteristino troje: 1) kod prvotno silaznih akcenata dolo je do progresivne metatakse, razmatranja uzmemo prasl. tipove nbo, mso, lpa, mltti, zvzd, en, onda vidimo da je grupa.

11

3) izgubljena je opozicija po kvantiteti u nenaglaenim slogovima.

2) prvotni se akuti uvaju u svim poloajima osim pred zavrnim -, - i

Ramov,razvile u A ve u 10. stoljeu. Za ostale je tri grupe, znaajan upravo suprotan razvoj, tj. l) uvanje prvotnog akcenatskog mjesta, 2) beziznimno gubljenje prasl. akuta u svim poloajima i 3) uvanje kvantitativnih opozicija u nenaglaenom slogu.

Zato u toj grupi imamo: neb, mes, lpa4, mlatti, zvzda, na. Neke su se od tih pojava, kako tvrdi

Zato u njima imamo: nebo, mso, lipa, mltiti, zvzda, ena. Iz tipova A-grupe dadu se izvesti gotovo svi kasniji slovenski akcenti, a iz zajednikih tipova ostalih triju grupa svi kajkavski, akavski i tokavski. S vokalni je sustav pod dominacijom suprasegmetnog, a u skupini HS vokalizam se razvija nezavisno od suprasegmetnog [26, 365]. Zato Junkovi, ostajui na razini izraza, razlikovnih jedinica suprasegmentalnih elemenata, zakljuuje da se zapadna junoslavenska zajednica raspala najprije na dvije glavne skupine: alpsku i panonsko-primorsko-raku [26, 364]. Osnovna je dakle podjela ZJP (A = Pa = Pr = Dr) > A ~ (Pa = Pr = Dr), a ne ona na temelju koje je Ramov izgradio svoju tezu. Junkovi odbacuje i Believu tezu. U prvom redu stoga to se d i j javljaju uporedo gotovo na istono od crte ZagrebVaradin, gdje bi, po Beliu, moralo biti iskljuivo d [26, 280]. Osim toga Do istog je rezultata doao Junkovi kad je podrobnije razmotrio i druge jezine crte: npr. u skupini

itavom kajk. podruju. tovie, j je mnogo ee i obinije nego d u itavom pojasu kajk. govora

su nepouzdani. Jer i nisu drugo do dvije faze istoga razvitka: postoje tok. govori koji imaju za Believ zakljuak o razvitku kajkavske akcentuacije, izreen u kritici Ivieve teze, takoer se ne

Believ kriterij za odreivanje porijekla kajkavskoga dijalekta loe je odabran. Refieksi sa t', d' vrlo

t' i slovenski koji imaju [26,282].

moe prihvatiti. Beli je naime i dalje ostao pri tvrdnji da zajednike kajkavske akcentuacije nije bilo,

nego je ona stvorena krianjem tokavske, akavske i slovenske. Postavi tako cjelinom, kajkavski je dijalekat razvio kasnije i neke svoje specifine osobine: metatoniju tipa sa > sa koja se irila sa istoka na zapad i metataksu tipa poskel > posekel koja je ila sa severozapada prema junoj i istonom dijelu (tokavska osnovica) jer se irila sa istoka na zapad, a metataksi je izvor u

istonoj granici ovoga dijaiekta [5, 245]. To znai, po Beliu, da je metatonija postojala najprije u sjeverozapadnom dijelu (slovenska osnovica) jer je odatle ila prema junoj i istonoj granici. Prema Junkovievu istraivanju stanje na terenu i opet ne potvruje Believe navode, i to iz ovih razloga: a) metatonija tipa sa > sa (tokavska osobina) najdosIjednije je sprovedena u najzapadnijim

dijelovima k. d. (slovenskim po podrijetlu, po miIjenju samoga Belia), uz Sutlu, granicu prema SIoveniji [26, 286]; b) izmeu tog najzapadnijeg dijeIa k. d. i istonog dijela (tokavskog, po Beliu) postoji pojas kajk. dakle, metatonija irila s istoka na zapad i uspjela prodrijeti ak i u najzapadnije dijelove k. d., nije jasno kako je preskoila spomenute zagorske govore [26, 286 govora kojima je metatonija sa > sa potpuno nepoznata: to su zagorski govori . . . Ako se,

c) prema BelievoJ teoriji metataksa tipa poskel > posekel irila se sa sjeverozapada prema junoj i istonoj granici, a u sjeverozap. kajk. govorima takve metatakse uope nema; u tim govorima metatakse poskel > posekel nikada nije bilo [26, 287]. Na temelju svega to je izneseno i s obzirom na reflekse prasl. skupova *tj, *dj i s obzirom na akcentuaciju Junkovi je s pravom odbacio Believu tezu.

Uspor. slovenski Gsg. brta, ali Nsg. brt.

12

Konano, Junkovi je proanalizirao i Ivievu studiju o kajkavskoj akcentuaciji te je doao do zakljuka da se moe prihvatiti Ivieva teza koja "ukazuje na jedinsrvo k. d. i njegovu posebnost u odnosu na druge dijalekatske skupine . . . Analiza je pokazala da k. d. potjee iz matice iz koje su se razvili i tok. i ak.govori [26,387]. tovie, iz Pa su se razvili, pored kajkavskog dijaIekta, jo i prleki, gorianski, prekomurski a vjerojatno i neki tajerski i tokavski govori [26, 365J. Prema tome, iz iste matice potjee i dio sadanjih slovenskih i dio sadanjih hrvatskih govora. Na taj nain smatra ispravno Junkovi rasprava o slovenskom ili hrvatskosrpskom podrijetIu k. d. postaje bespredmetna. Meutim, ako u nju pod svaku cijenu elimo uvesti dananje nacionalne nazive, onda ih je najispravnije vezati uz one dijalekatske skupine koje su osnovica knjievnih jezika. U tom emo sluaju 'slovenski' poistovetiti sa 'sredinjim alpskim' prvenstveno s gorenjskim, a 'hrvatskosrpski' sa podrijetlu blia dinarsko-rakoJ nego alpskoj. U tom smislu zakljuuje Junkovi kajkavski dijalekat genetiki pripada hrvatskosrpskoJ jezinoj grani [26, 366J. Primjer kajkavskoga dijalekta dobro ilustrira kako lingvistiki pojam dijalekta ne mora biti istovjetan s politiko-teritorijalnim pojmom. S lingvistikoga gledita hrvatski jezik ima u svojoj osnovi tri dijalekatske grupe. Dakako, struktura se svake dijalekatske grupe moe zasebno prikazati. apstraktnog sustava koji se u pojedinim dijalekatskim strukturama | ostvarivao na ovaj ili onaj nain. Budui da je tokavski dijalekat osnovica suvremenom standardnom jeziku, razumljivo je to e osobine jezinog sustava biti najee potkrijepljene primjerima ija je realizacija karakteristina za taj dijalekat. Meutim, s obzirom na zajedniku maticu plod e daljnjih razmatranja biti prikaz onog zajednikog tokavskim [26, 366]. Kajkavski diJaIekat potjee iz panonske skupine, a ona je vidjeli smo po

VOKALIZAM Prouavajui evoluciju praslavenskog vokalizma na osnovi djelovanja fonetskih i fonolokih

tendencija u jeziku, tendencija inae suprotnih, utvrdio je T. MiIevski [33] da je praslavenski jezik imao ovakvu vokalnu strukturu: kratki vokali dugi vokali Diftonzi i i e e a a u u

ei, eu; en, em ai, au; an, am

Ako se taj sustav usporedi s pie. vokalnim sustavom, sustavom koji je imao kratke vokale: i, e, a, o, reducirane vokale 1, 2 i diftonge in, im, or, ar, er, ol, al, el, koji predstavljaju zasebne probleme), prijelaz > > i > . Prema onome to je do sada iz literature poznato, najprije je dolo do ako se sustav kratkih vokala i e a o

u, duge: i, e, a, o, u, diftonge: ei, ai, oi, eu, au, ou, en, em, an, am, on, om (ostavljajui po strani
vidi se da je pored rastereenosti i pojednostavnjivanja osnovna razlika izmeu njih bila

prijelaza > to je, dakako, izazvalo disproporciju izmedu grupa kratkih i dugih vokala. Naime,

13

nakon prijelaza > izmijeni u,

onda je on disproporcionalan sa sustavom grupe dugih vokala jer dobivamo:

karakteristine za praslavenski sustav, kao to se iz prve tabele moglo vidjeti.5

Ta je disproporcija izazvala prijelaz > , pa su tako nastale dvije paralelne vokalne grupe koje su i

Taj praslavenski vokalizam jo uvijek vrlo sloen zahvatio je proces monoftongizacije, pa su (uspor. gr. , lit. eiti : stsl. iti; gr. : stsl. zima), a ai u (gr. , lat. laevus : stsl. lv

grupe fonema ei, eu, ai, au postepeno prelazile u foneme. Tako se diftong ei monofrongizirao u gdje je < ). Diftonzi au i eu dali su isti rezultat - (lat. auris : stsl. uho; gr. , stsl. bljud), ali Milewski misli da je razvoj tekao ovako: au > ou > , odnosno eu > au > ou > , tj. da je postepeno dolazilo do asimilacije. Proces monoftongizacije ei > i (au >) ou > odnosno (eu > au >) ou > bazira se, kao to se vidi, na regresivnoj asimilaciji prvog diftonkog lana (e, o) prema drugom (i, u) koji ostavlja snaniji utisak jer se nalazi na kraju diftonga i zato skree na sebe veu panju6. Za razliku od toga monoftongizacija ai vodila je u tenji za otvorenou artikulacije preko progresivne asimilacije najprije do ae (uspor. i gr. : lat. laevus), a tek onda do . Ta je palatalizacije djelovao je jo vokalni sustav s diftonzima. Novi fonem , dobiven upravo monoftongizacija morala nastupiti nakon prve palatalizacije, drugim rijeima za vrijeme prve

procesa praslavenske monoftongizacije.

stsl. cna; Dsg. lat. ranae : stsl. rc). Na taj nain moemo tono odrediti ak i relativnu kronologiju

spomenutom monoftongizacijom od ai, izazvao je ve drugu palatalizaciju (uspor. npr. lit. kaina :

Usporedo s tim iao je i proces promjene an, am u i, zatim, u (lit. ranka : stsl. rka, lat. angustus

: stsl. zk; lat. Asg. ranam : prasl. enam > stsl. en, odnosno en i em u (gr. : stsl. pt, lit. szventas : stsl. svt). Taj je proces bio najprije rezultat fonetskog djelovanja u pravcu
regresivne asimilacije koja je u istom slogu dovela do prenoenja nazaliteta na prethodni vokal.

prirodno to su se u tim uvjetima konsonanti n i m, koji su inae zatvarali slog, slili u nove foneme Drim da je samo po sebi jasno ali ipak treba spomenuti da su novi fonemi, upravo zato to su dobiveni od dva elementa, postali dugi: i, e, u, , . strukture: kratki vokali dugi vokali stari novi nosni vokali i i i (< ei) e e e (< ai) (en, em) (an, am) a a u u u (au, eu) Prema tome proces monoftongizacije i sustav otvorenih slogova doveli su do ovakve vokalne i .

Kako je tada, s druge strane, postojala sve jaa tendencija za otvorenim slogovima, sasvim je

5 6

Vokal je o zadran u prasl. jedino u diftongu oi.

Regresivna je asimilacija inae dominantna u slavenskim jezicima, pa i gornji primjeri idu u taj opi tok.

14

sasvim prirodno, problem njihova odnosa. Taj je problem, koliko je poznato, razrijeen dvojako. U

U toj novoj strukturi nali su se novi dugi vokali , , pored starih dugih vokala , , nastao je,

jednom su se sluaju poistovjetili novi vokali , sa starim , , a to znai da su dvoglasi ei i ai

zatim u nije se identificirao sa starim fonemom . On je jo u toku procesa poeo djelovati na izmjenu artikulacije staroga . U kom pravcu? Pravac je bio u neku ruku ve odreen: on je mogao to je nova artikulacija ila prema i. Ali, da je dola do i, vokalni bi sustav bio jo vie osiromaio jer ii samo prema naprijed. Naime, budui da se vokal u artikulira na kraju usne upljine, prirodno je se ve novo (diftonkoga porijekla) stopilo sa starim . Da se to ne dogodi, djeIovala je, moe se

prestali biti zasebni elementi fonolokog sustava. S druge strane, diftong au koji je preao u ou i

a kako je to mjesto bilo artikulacijski prazno, pomak se tu zaustavio i ustalio stvorivi : nov fonem y7

rei sustavska disimilacija, iji je plod bio pomicanje artikulacije s kraja usne upljine prema sredini,

(lat. t : stsl. ty; sti. dhmas, lat. fmus : stsl. dym; sti. snus, got. sunos : stsl. syn; stvnj. thsund : stsl. tysta). S obzirom na postanak novoga (od diftonga) fonoloka se zasebnost staroga mogla dakle odrati samo pomicanjem zavrne faze njegove artikulacije prema naprijed. Tu je dolo vrlo vjerojatno do fonoloke intervencije koja nije dopustila da se smanji funkcionalna vrijednost sustava jer bi to znailo smanjenje broja fonema i poveanje njihovih homonima.

Procesi au > ou > i > y zavreni su istovremeno, samo to je drugi bio rezultat prvoga.8 Ove balkanskoga ivota. Ako se naime zna da je i latinski jezik zahvatila sustavska disimilacija koja je,

dohistorijske tendencije morale su u hrvatskom jeziku biti vrlo ive upravo u prvim godinama izmeu ostalog, opoziciju ~ preokrenula u o ~ o, tj. dugo je o prelo u zatvoreno o, onda nije

udo to se takvo zarvoreno o u hrv. jeziku koji tada u sustavu nije imao fonema o9 realiziralo

naime znati da posudbenice, kad jednom uu u jezik, podlijeu glasovnim promjenama kao i

fonetski kao u. To je u doivljavalo, dakako, istu sudbinu kao i domae u, tj. mijenjalo se u y. Valja

da su posudbenice kao Antonius > Antun primljene kasnije. dobivanja nosnih samoglasnika izgledao ovako: kratki vokali dugi vokali nosni vokali i i e e a a

Salona > *Solyn (> Solin), Albona > Labyn (> Labin), Roma > *Rym (> Rim) i dr. pa iz toga slijedi
Prema tome, novi je sustav nakon zavrene monoftongizacije, nakon prijelaza > y i nakon

naslijeene rijei. Na taj nam nain postaju razumljivi toponimi tipa Nona > *Nyn (> kasnije Nin),

u u y

u staroslavenskoj fazi imao diftonki karakter. 8 Za meustupnjeve prijelaza > y vidi podrobnije: Schwarz [47].
9

A. Vaillant [50, 117] smatra, kao uostalom i mnogi drugi slavisti, da je prasl. y bio jo dugo diftong, tipa ui koji je predstavljao prijelaznu etapu u evoluciji od pie. u do y u dananjim slavenskim jezicima. Diels [11] dri da je i

Kao dokaz da slavenski jezici u svojim prvim razdobljima nisu imali kratkog vokala o, nego samo korelaciju ~ , navodi V. Georgiev [13, 56] izmeu ostalog ovo:

b) Praslavenska imena to ih nalazimo u neslavenskim jezicima imaju uvijek a, a ne o (biz. = Dargamr, a ne Dorgomr). c) Strano kratko a mijenja se u o: lat. pgnus > prasl. pgn > stsl. pogan.

a) U stranim posudbenicama otvoreno o javlja se kod Slavena kao (Scorda > stsl.-hrv. Skdr- > hrv. Skadar: o > > a), a zatvoreno o kao y (Cormones > stsl.-slov. Krmyn > slov. Krmin).

15

U tom sustavu, bijahu anulirane, dodue, neke opreke koje su optereivale vokalizam (nestalo je ranije opreke monoftong ~ diftong), ali su se pored opreka to su ostale (npr. vokali prednjeg niza ~ vokali stranjeg niza) pojavile i nove (npr. nazalnost ~ nenazalnost). Ipak, osnovna se korelacija toga sustava temeljila u najveoj mjeri na kvantitativnim opozicijama: ~ ~ ~ To znai da su se osnovni fonemi razlikovali samo kvantitetom: duljinom i krainom. Nema sumnje da je ta razlika, i kad se idealno ostvarivala, bila minimalna. A da bude jo gore, nego upravo obrnuto: njihovim djelominim ili potpunim ukidanjem. Sve je to moglo vrlo lako razvoj u slavenskim jezicima nije poao tendencijom uvrivanja postojeih kvantitativnih opreka, ~

dovesti do nove homonimije, do slabljenja izrazitosti kvantitativnih opreka i do njihova postupnog gubljenja. Kad bi kvantitativne opreke potpuno nestale, dolo bi do poistovjeivanja dugih i kratkih vokala, a to znai do naglog smanjivanja broja fonema i fonolokih opozicija i, prema tome, do ozbiljnog slabljenja funkcionalne vrijednosti sustava. Da se to ne dogodi, djelovala je tzv. preventivna disimilacija.10 Ali kako? Kvantitanvne su mogunosti bile totalno iskoritene. Nije Ve smo imali prilike vidjeti da je disimilatorska snaga bila toliko jaka da iskonsko pomakne s nikakvo udo to je i u ovom sluaju dolo do toga da su se opreke poele razlikovati ne samo kvantitetom nego i mjestom artikulacije (kvalitetom). Jedino se tako moe razumjeti zato su se dotadanje opozicije promijenile, i to: njegove artikulacijske baze i stvori novi fonem koji se razlikuje i od u i od i, a to je y. Nije dakle preostalo nita drugo nego da se razlika povea novom dimenzijom kvalitetom.

Upravo takav kvalitetan skok karakteristian je za staroslavenski vokalni sustav, a sva je prilika i za starohrvatski. On bi se tabelarno mogao predoiti ovako: kratki vokali dugi vokali nosni vokali i e o a u y

~ > i (lat. pix, pcis : stsl. pkl 'paklina') ~ > e ~ (lat. smen : stsl. sm) ~ > o ~ a11 (lat. axis : stsl. os ~ > ~ u (sti. duva, lat. duo : stsl. dva).

U novom sustavu, kao to se vidi, nisu izbrisane kvantitativne opreke (jer su jo uvijek jedni vokali ovaj sustav temelji na kvantitativno-kvalitativnim opozicijama. Ipak, nove su kvalitativne opozicije

Dakako, nakon prijelaza > y odnos se izmijenio u ~ y.

bili dugi, a drugi kratki), ali su se pored njih razvile i nove kvalitativne, pa bismo mogli rei da se postale nosioci opreka meu fonemima, a kvantitativne su opozicije dobile pomonu ulogu i otada samo pojaavaju tu opreku i osiguravaju njezino uoavanje. Zato je razumljivo to su samo one

Pojam preventivne disimilacije uveo je M. Grammont u studiji ,,Trait de phontique" (1933), ali ga je primjenjivao u prouavanju baltoslavenskog jezika.
10 11

Za milienje da je najprije akcentirano a prelo u o, a zatim i neakcentirano uspor. Georgiev [12].

16

nale svoj izraz u prvim slavenskim pismima, u glagoljici i u irilici, gdje nema nikakvih kvantitativnih oznaka12. Kad se rezultati spomenute preventivne disimilacije gledaju ovako tabelarno, moe se stei dojam odreene asimetrinosti, nesustavnosti promjena. Naime, u oprekama

dok je kod opozicije ~ obrnuto, tj.

kvantitativna je promjena zahvatila kratke lanove, to se vidi po rezultatu ~i o~a ~u

~ ~ ~

Ovakva je asimetrija samo prividna. promjenom opreke ~

e ~ .

Disimilacijski je proces u slavenskim jezicima kako tvrdri MiIewski [33, 15-16] poeo

zatvoreniji (vii), a dugi () otvoreniji (nii), tj. e se realizirao kao '13. Na taj je nain dolo u stvari prikazati kao e

u e ~ , dakle promjenom u kojoj je kratki lan (e) bio izgovorom

do nove vokalne opreke: otvorenost ~ zatvorenost. Prema shemi opozicije e ~ ('), koja se moe

preoblikovana je i nova opozicija o ~ a da bi u proporciji

kratki vokali bili visoki (zatvoreniji), a dugi niski (otvorenij i). U opoziciji ~ i, ~ u obrnuta je proporcija:

tj. dugi su vokali vii, a kratki nii. Postavlja se, naravno, pitanje: Kako je do toga dolo?

Artikulatorna fonetika pouava da su vokali i, u (kratki i dugi) toliko visoki da ih kao vokale nije

kvantitativnom smislu) bijae u stvari kompenzacija za otvoreniju artikulaciju. Poznato je naime da se irenjem artikulacijskog otvora poveava izdisajna energija. Ako se dakle artikulacija vokala iri

~ odnosno ~ , artikulacija je morala biti nia (otvorenija). Zato su od kratkih i visokih glasova i, u dobiveni snieni, centrirani i vrlo kratki vokali i . Njihov veoma kratak izgovor (redukcija u

mogue izgovoriti jo vle, zatvorenije14. Da bi se, prema tome, ostvarila kvalitativna opreka izmeu

12

13

14

fonetskom smislu.

odreenim uvjetima, u irilici gdje su se grafemi i upotrebljavali i za i za ja [14, 79]. Ako se zatvori artikulacijski otvor preko vokalnog praga, onda od i i u nastaju i i u, dakle poluvokali u

je bio akcenat staroslavenskih rijei i izraza. Otvoreniji izgovor fonema sauvao se npr. u staroslavenskom to je nalo svoj odraz u glagoljici i, pod

Uspor. Hamm [14, 72] gdje se kae da staroslavenski spomenici uprkos razlinim nadslovnim znacima kojima su iskieni osobito irilski tekstovi ... ne sadre nikakvih podataka na osnovi kojih bi se moglo zakljuivati kakav

17

(otvara), a koliina izdisajne energije ostaje ista, vokal se reducira. Drugim rijeima: redukcija kompenzira otvaranje artikulacije jer reduciran, vrlo kratak sredinji vokal s obzirom na koliinu upotrijebljene izdisajne energije jednak je kratkom visokom vokalu [33, 17]. To i jest razlog zato smatramo da su vokali i bili vrlo kratki, svakako krai od ostalih kratkih vokala. Novi sustav koji vie nije praslavenski nego pripada razdoblju raspada PJ, odnosno poetku

pojavili i 15 (uspor. stsl. prizvati: prizyvati, sbrati: sbirati gdje alternirasa i, a sa y). Osim nisu se bitno odrazile na fonolokom planu. Raniji fonoloki odnosi ostali su isti: povezanost sustav temeljio na oprekama: kratki vokali dugi vokali i toga iskonsko je prelo u y. Koliko god ove promjene bile vane, one su ipak fonetske prirode i

samostalnih evolucija praslavenskih dijalekata nije imao fonema i ; na njihovim su se mjestima

fonem ~ i ~ produen je korelacijom ~ i odnosno ~ u (> y). Prema tome, vokalni se

o a

kvantitativna razlika nije bila relevantna za ostvarivanje nekih posebnih opreka [7, 178].

U tom su sustavu, kao to je ve reeno, kratki vokali i bili krai od e i o, ali ta njihova

Gornja tabela pokazuje da su kratki fonemi , e, o, imali svoje duge parnjake u fonemima i, e, a, u, vokalizam nije potpuno integriran jer pojedine fonoloke crte nisu potpuno iskoritene. To je a iz toga iziazi da dugi fonemi y, , nisu imali svoJih kratkih parnjaka. Ovako rekonstruiran

dodue moglo izazvati nejasnoe u rekonstrukciji16, ali unato tomu ostaje injenica da poredbeni najveem stupnju vjerojarnoe odgovara srvarnom vokalnom sustavu kakav je bio u poecima hrvatskoga jezika. Za takav je sustav, jo u njegovoj prethistorijskoj fazi (tj. prije prvih pisanih spomenika), vezano nekoliko promjena, ali bi se ovdje mogle izdvojiti dvije najvanije: 1) pokraivanje ikonski dugih vokala i duljenje kratkih, 2) promjene fonema y u i, u e, u u. U prvom se sluaju radi naime o tome da su se dugi vokali a, , i, u, y, , u jednim pozicijama materijal prua osnove za upravo takav sustav. Prema tome, za taj bismo sustav mogli rei da u

to se druge promjene tie, obino se dri da su se fonemi i i y i pored svojih artikulacijskih

kratili, a kratki e i o duljili, razlikujui se tako samo kvantitetom ( ~ , ~ , ~ itd.)17.

razlika slili u jedan fonem s dvjema glavnim varijantama od kojih se jedna (i) nalazila iza mekih konsonanata, a druga (y) iza tvrdih. Budui da je u hrvatskom jeziku relativno rano nestalo razlike

pomak kod y jo vie prema naprijed identificirajui ga tako potpuno sa i: npr. syn > sin, dym > dim, my > mi, byti > biti, Nyn > Nin, Rym > Rim itd. Za i karakteristian je ponajprije gubitak nazaliteta i u tom smislu njihovo poistovjeivanje s ostalim vokalima koji nisu imali elementa nazalnosti. Izgubivi tu svoju karakteristiku, se je jer je ionako imalo iroku (otvorenu) artikulaciju moglo izjednaiti sa e, dok je zbog svoje uske
15

po palatalnosti, mogla su ta alofonska obiljeja i i y potpuno utrnuti. To je izazvalo artikulacijski

j, j u ij, yj.
16

Od toga odstupaju grupe j-, j- koje su u hrv. jeziku (i u jo nekim slavenskim jezicima) prele u i-, a grupe Neki su vidjeli nejasnou u tome to su npr. drali da fonem moemo smatrati dugim tek onda kad ima svoj

kratki parnjak [48, 11J. 17 Dakako, ta promjena nije zahvatila sve slavenske jezike u jednakoj mjeri. U razliitim su jezicima bili razliiti uvjeti kad su se dugi vokali pokraivali i kratki duljili. Zajedniki je svim slavenskim iezicima bio prijelaz dugih a, , i, u, y, , na kraju rijei u kratke vokale iste boJe. U kojim su se uvjetima hrv. dugi vokali kratili kad nisu bili

na kraju rijei, odnosno kratki duljili, prikazano je u poglavlju o akcentuaciji.

18

(zatvorene) artikulacije prelo u u: pamt > pamet, st > est, dest > deset, ti > eti zb > zub, rka > ruka, Asg. en > enu. Kad je ve rije o i , treba kompletnosti radi postojanju nosnih vokala u dohistorijsko doba hrvatskoga jezika. Primjeri kao Parentium > Por > upozoriti na poznatu injenicu da npr. jadranska toponomastika graa prua vrste dokaze o

imati svoje kratke parnjake - bili bar neko vrijeme bez njih, to je predstavljalo svojevrsnu anomaliju

Pore, Laurentius > Lovr > Lovre, odnosno dalmatsko santu > starohrv. st > sut: Sutivan, Suuraj < Sutjuraj, Sudujam < Sutdujam i dr.[42] dovoljno govore sami za sebe18. Nakon ovog izlaganja valja rei i to da su vokali y, , unato injenici to su u kasnijoj fazi mogli

facti, odstranjenju te anomalije, pa je i to pomoglo slijevanju fonema y, , u one koji su bili stupovi korelacije.

praslavenskog vokalnog sustava. Zato je izgradnja nove vrste kvantitativne korelacije vodila, via

Ovakav je razvoj u isto vrijeme znatno rasteretio dotadanji vokalni sustav. U njemu je ne samo naime zna da na poetku rijei nisu mogli stajati izmeu ostalih vokali y i , onda je prijelazom nestalo opreke nazalnost ~ nenazalnost, nego je smanjen broj nekih distribucijskih pravila. Ako se

y > i i > e distribucijska zabrana za ta dva vokala izgubila svoju praktinu vrijednost ve u
ogranienja postupno nastaviti [21].

dohistorijsko doba hrvatskog jezika. Taj e se trend rastereivanja i eliminacije naslijeenih Nema sumnje da su ovako vane injenice uvelike izmijenile ranije odnose u vokalizmu. Novi bi se sustav, nakon ovih izmjena, mogao predoiti ovako: kratki vokali i i e e a a o o u u -

dugi vokali

se temelji na korelaciji dugih i kratkih vokala (ak 6 parova!), predstavljali novu anomaliju, pa stoga i ni mogli duljiti19, prelazili su u neki od postojeih fonema (u Dr i Pr obino u a, u Pa u e) ili su se reducirali. Prije nego to je do toga dolo, stvoreni su, jo pod konac praslavenske epohe, u granicama svakog od tih fonema po dvije glavne varijante koje obino zovemo slabom i jakom. Jaka nije udo to su ubrzo nestali iz sustava. Budui da se zbog specifine prirode svoje artikulacije nisu

Iz ove se tabele vidi da su fonemi i kao nekadanji parnjaci dugim i i u u novom sustavu, koji

se varijanta svakog i razlikovala od slabe nesumnjivo veom energijom daha i artikulacije. To i drugi vokal. Valja jo na kraju rei i to da su se slabe varijante nalazile: a) na kraju rijei i b) u slogu koji je bio ispred jake varijante ili bilo kojeg drugog vokala. Jake su varijante bile u ostalim pozicijama, tj. u slogu ispred slabih varijanata. Prijelazi i u drugi vokal pomau da se odgoneta i razvoj njihovih artikulacijskih mjesta u sustavu. prednjeg niza. Ta injenica upuuje na zakljuak da je najprije stranjojezino prelo u prednjojezino , a tek je zatim nastupila ili redukcija ili prijelaz. U isto vrijeme raspon prijelaza U hrvatskom jeziku, na primjer, rezultati variraju od a do e, tj. na mjestu je i dobiven vokal jest razlog zato u jakim pozicijama nije dolazilo do redukcije i , nego do njihova prijelaza u

Ovakav razvoj nosnih vokala i u hrv. jeziku, tj. reflektiranje u jedinstvene vokale (kao i njihov razvoj u drugim slavenskim jezicima) ne bi iao u prilog tvrdnji A. Vaillanta [50] da su i imali u praslavenskom
18

prihvatiti tvrdnja onih slavista koji dre i da su prasl. i bili jedinstveni nosni vokali sa stegnutom istovremenom artikulacijom i usnom i nosnom.
19

nejedinstven izgovor tipa n i n. Da su naime nosni vokali u praslavenskom imali diftonki karakter tipa n i n, denazalizacija bi mogla dati samo grupe fonema en i un, a ne vokale e i u. Zato se moe, nasuprot Vaillantu,

Vidi raniji odlomak o nastanku i .

19

jakog od vokala a do e govori u prilog prerpostavci da se nalazilo izmeu ta dva fonema, Moe se odmah rei da su posljedice drugaije realizacije vokala i (kao a ili kao e), odnosno revidiraju u tom pogledu mnoge dosadanje tvrdnje. To se u prvom redu odnosi na tezu o generalnoj dakle u nizu ea.

njihove redukcije, vrlo velike, svakako vee nego to se u prvi mah moda i ini. Novija istraivanja

redukciji ili u slabom poloaju. Primjeri kao anjem, magla (< mgla), daska (< dska), reducirao, kako bismo oekivali po opeslavenskom pravilu, nego se vokalizirao (osobito u sudbini i u tokavskom i akavskom dijalektu nasuprot kajkavskom. lako se, naime, u

maa/mea (< ma < lat. missa) i dr. svjedoe da se u hrvatskom jeziku slabi nije beziznimno
dvolonim rijeima). tovie, prijeko je potrebno da se temeljito dopuni i konstatacija o jednakoj tokavskom i akavskom govori dan i san, a u kajkavskom den i sen, problem se time nimalo ne

vidi da je vokalizacija jerova u slabom poloaju (u skladu s upravo spomenutom tezom) najjaa u treba ako se refleksi i uzmu kao kriterij bolje odrediti. S druge pak strane tek su P. Ivi i Z. jednadbom = = koja ne postoji ni kod akavaca ni kod tokavaca [18 i 26]. Sve to govori u podruju jo nije sagledana u svoj svojoj punini. Pa ipak: mnogi rezultati ne podlijeu sumnji. Junkovi pokazali bit kajkavske zakonitosti, ali ne samo zamjenom , > e, nego kajkavskom najzapadnijem dijelu hrvatskog jezinog podruja. Prema tome, tokavsko-akavsku jednakost

iscrpljuje ne samo zato to ima, dakako, i akavskih govora s promjenom , > e (den, sen, de, kesno npr. na otoku Krku), nego jednostavno zato to se do sada malo tko obazirao na vanu injenicu da su se i realizirali u akavaca i tamo gdje ih u tokavaca uope nema ak. va : tok. u, ak. kade : tok. gdje, ak. malin : tok. mlin, ak. manon (manun) : tok. mnom itd., iz ega se

prilog injenici da sudbina to su je vokali i doivjeli na itavom hrvatsko-srpskom jezinom

planu do odreenih novih homonima, ali su se te pojave zbog svoje malobrojnosti relativno lako razrjeavale [1].

Prijelazi i u novi vokal nisu izazvali znatnijih poremeaja. Oni su, dodue, dovodili na leksikom

Pored prijelaza i u novi vokal vana je i redukcija. Ona je takoer ublaila neusklaenost sustava i integrirala ga, jer su svi vokali sada mogli biti i kratki i dugi. Pored toga, broj je naslijeenih distribucijskih zabrana za inicijalni poloaj u rijei postao bespredmetan za jo dva vokala. Najvanija je ipak injenica to je redukcijom bila potpuno razbijena praslavenska tendencija otvorenoga sloga, a to je imalo dalekosene posljedice: 1) mijenjala se konfiguracija rijei jer rije npr. ban, plod pisarske tradicije); 2) nastupila je mogunost konsonatskih trvenja i akcenatskih vie nije morala svravati na vokal (ini se da je sporadino biljeenje jera u prvim spomenicima,

Razdoblju ovih velikih promjena pripadaju i refleksi vokala . Njegovo mjesto u nizu izmeu i i e (i e) doputalo Je pravolinijske prijelaze prema otvorenoj ili zatvorenoj fonaciji, ali i mogunost meustupanjskog ostvaraja ili pak sudjelovanja dviju komponenata [17]. Nestankom kao fonema pored svih prethodnih promjena sveo se osnovni vokalni sustav na

pomicanja. I jedno je i drugo utjecalo na promjenu fonoloke strukture.

pet jedinica: i e

Sva eventualna proirenja fonemskog inventara, do kojih je u razvoju pojedinih hrvatskih dijalekata dolazilo (o emu valja posebno raspravljati), samo su kombinacija ovih osnovnih jedinica. distribucijskom smislu. Te su odlike vokala sauvane u hrvatskom jeziku do danas. Mnoga su ogranienja u tom sustavu nestala: svi su vokali ravnopravni i u kvantitativnom i u

20

Kad se govori o hrvatskoj evoluciJi u vokalizmu, treba spomenuti jo dva vokala koja je dosadanje raspravljanje mimoilo. Radi se o vokalima r i l. to se o njima nije do sada govorilo, razlog je u injenici to su oni relativno kasno postali vokali, svakako kasnije od ostalih20. Dri se da vokali r i l vuku svoj korijen od pie. grupa * r, * l, * r, * l to je s obzirom na ve poznatu promjenu > , > dovelo do r, l, r, l. Na pitanje: jesu li takve konstante imale odmah vokalnu funkciju je li prema tome r, r bilo r, a l, l odgovaralo l, ili su to jo uvijek bili spojevi +r r, +r, +l, +l u kojima su slogotvorni elementi (, ) prenijeli tek kasnije svoju slogotvornost na likvide postoje u slavistici razliita miljenja. U novijoj se literaturi odbacuje interpretacija da su vokali r i l bili sekvence i s likvidama [21J. U potkrepu se takve tvrdnje navodi

izmeu tih dvaju sluajeva ipak postoji. Naime, denazalizacija i vodiIa je jedinstvenom vokalu u svim slavenskim jezicima, dok se za r i l to ne bi moglo rei. ini se, prema tome, da su r i l bili u poetku ipak bifonemi, a zatim fonemi. Ti su fonemi mogli biti i palatalizirani, pa za praslavenski pretpostavljamo dva para: *r i *l nepalatalizirano i palatalizirano. Oba su para nala svoj ekvivalent u nekim slavenskim jezicima (u poljskom, na primjer, gdje prema prasl. nepalataliziranim *r, *l poljski jezik ima vokal ispred likvide: twierdzi, twardy, smier, martwy, czerni, czarny, wilk, milcze, a prema prasl. palataliziranim *r, *l dolazi u poljskom vokal iza likvide: krew, mrze, mle, ple21.) to se staroslavenskog i hrvatskog jezika tie, moramo pretpostaviti da su se palatalizirani vokali *r, *l vrlo rano depalataliziraIi i izjednaili s nepalataliziranim *r i *l. Ta je pojava bila zavrena vrlo vjerojatno prije izjednaivanja i jer i palatalizirani i nepalatalizirani *r i *l odgovaraju u staroslavenskom r, r, l, l, odnosno u starohrvatskom r i l. Na taj su se nain u stsl. poistovjetili noviji r, r, l, l s iskonskim r, r, l, l 22, a ustarohrv. su obje grupe dale slogotvorne r i l. Oba vokala susreemo u prvim pisanim spomenicima. Tek se od poetka 15. stoljea gubi trag slogotvornom l; na njegovu se mjestu pojavljuje refleks prema jednadbi l = (= najee u). Nasuprot tomu vokalno se r sauvalo do danas. Put je hrvatske evolucije u vokalizmu oit: sve ono to je optereivalo naslijeeni sustav svedeno je na minimum. Kao ilustracija moe se izmeu ostalog navesti simptomatian primjer da su u toku fonolokog razvoja ukinute gotovo sve distribucijske zabrane praslavenskog jezika.

paralela s vokalima i koJi su takoer bili jedinstveni, a ne spojevi en, on. Valja rei da razlika

KONSONANTIZAM U poglavlju se o vokalizmu raspravljalo, bar to se praslavenskog jezika tie, o monoftongizaciji, a u

vezi s redukcijom i spomenuta je jo jedna poznata praslavenska tendencija, tzv. zakon otvorenih slogova. Za tu tendenciju moglo bi se rei da je bila rezultat fonolokog djelovanja jer ju je izazvao karakter praslavenskoga sloga. Naime, otvoreni su slogovi u praslavenskom jeziku bili ei, pa su se za njima poveli i zatvoreni, inae rjei. Tako se ova tendencija pokazuje kao svojevrsna sustavna asimilacija u izgradnji praslavenskoga sloga. geminate. Toj se tendenciji ispreavalo dvoje: 1. konsonant na kraju rijei i 2. heterosilabine grupe i

20 21

Slinu pojavu nalazimo i u litavskom jeziku gdje prasl. nepalatalizirani *r, *l odgovaraju ur, ul, a prasl. palatalizirani *r', *l ' daju ir, il.
22

P. Ivi ih takoer zbog njihovih specifinih svojstava u kasnijem razvoju odvaja od ostalih vokala [17].

Tomu je mogla doprinijeti i tendencija otvorenih slogova.

21

U svladavanju prve prepreke nije bilo osobitih tekoa konsonant se na kraju rijei gubio23, a promjenama koje su se tada dogaale u vokalizmu (npr. prasl. *ul'kuos > stsl. vlk). Da bi se biti pomaknuta ispred njih. vokali (ili diftonzi), to su se nalazili pred zavrnim konsonantom, bili su obino zahvaeni onim

svladala druga prepreka, morala je prvobitna granica sloga, koja se nalazila izmeu dva konsonanta,

Upravo bi tu moglo zapoeti raspravljanje o konsonantizmu jer tu, ini se, poinju promjene relevantne za formiranje hrvatskoga konsonantizma24. Poinjemo dakle od pojave kad stara slogovna granica izmeu dva konsonanta da bi slogovi postali otvoreni prelazi ispred konsonanata, tj. kad VK/KV > V/KKV.25 Treba odmah spomenuti da se izmeu konsonanata u poloaju VK/KV i V/KKV pravi terminoloka razlika, pa se za prve kae da se nalaze u heterosilabinom poloaju, a za druge u tautosilabinom.

U prvom se sluaju radi zapravo o jednostavnom susjedstvu konsonanata, a u drugom o njihovu spoju. Upravo zbog te kvalitetne razlike moemo rei da su konsonanti pripadali dvama razliitim tipovima konsonantskih skupova, od kojih bismo KK mogli nazvati pravim konsonantskim skupom, a K/K nepravim26. Ta konstatacija izaziva dakako pitanje koji su konsonantski skupovi bili pravi, a koji nepravi. U prve ubrajamo sve poetne skupove (jer oni i nisu -mogli biti nego /KKV), a to su27: bl: blasn-, bloisk-, blusa kl: klk-, klngl: glad-, gloum-

gr: grva, grebsom, groiskr: kr, kreidlo, krktr: tr, trava pr: pro-, pravo-

dr: drobti;, drozd-

br: br, bratr-

sl: slei-, slab-, slwl: lovos, lava gn: gnet-

pl: plakati plou-, plet-

m: mija

sm: smois-

sn: snoigsk: skora, sken-, iskati skr: skrp-, skrebti st: stati, stdsp: spti, sps-, spois-

kv: kvas, kvoit-

gv: gvozdti, gvoizda

dv: dvor-, dvgati

sv: svoji, svekr, svara v: voit, vtati

tv: tvoji, tvorti v: vr, vona) b)

23 24

zdr: nozdri

str: strouja

Izloena graa doputa da za prave konsonantske skupine utvrdimo:

da u osnovi predstavljaju srast konsonanta i sonanta29.

zdr bilo napoetku sloga);

da su mogle biti samo inicijalne28 (zato i primjere kao no/zdri moemo ubrojiti ovamo jer je

25 26

Berntejn [7, 138] smatra ak da npr. kod pt uope ne moemo govoriti o konsonantskom skupu jer je ta dva konsonanta dijelila slogovna granica: tep/ti. Primjeri su uzeti iz Berntejnove knJige [7, 139140]. Kod *sve/kr, na primjer, moemo rei da su oba konsonanrska skupa prava jer su slogovno inicijalna.

ili postanak konsonanta h) prelazi okvir ovog razmatranja. O tomu podrobnije pie A. Vaillant [50, 2344]. V = vokal, K = konsonant

Pretpostavlja se da su na kraju rijei otpadali najprije d i t, a zatim - - [14,92]. Stanje prije toga, tj. porijeklo najstarijih praslavenskih konsonanata (npr. prijelaz pie. k, g, gh u slavenske s, z

27 28 29

lako su na ovu pojavu upozorili A. Meillet [32], A. Vaillant [50] i N. Trubetzkoy [49], najbolje ju je razradio S. B.

22

S obzirom na toku b) moemo utvrditi i to da su ispred r mogli stajati samo eksplozivi, ispred l

javljati ispred r.

Poetne konsonantske grupe bez sonanta (sk, sp, st) bijahu prava rijetkost, ali su se i one znale

eksplozivi i frikativi, ispred m i n samo frikativi i, rjee, eksplozivi, a ispred v eksplozivi i frikativi.

dovela u jeziku plemena iz kojeg e se razviti hrvatskosrpski do raznovrsnih rezultata, zavisei u velikoj mjeri od toga koji je konsonant u novom, tautosilabinom poloaju bio drugi. Zato bismo

dad/m > da/dm, sp/nos, s/pnos, op/sa > o/psa, tep/ti > te/pti, plet/la > ple/tla. Ali, ovakva su pomicanja

samo je kod njih dolazilo do pomicanja slogovne granice: db/no > d/bno, rad/lo > ra/dlo,

Ostali su konsonantski skupovi (npr. bn, dl, dm, pn, ps, pt, pl) pripadali dakle nepravom skupu i

ovu materiju mogli podijeliti u dvije grupe: 1. na onu u kojoj nije bilo, konsonanta j i 2. na onu u drugoj s jotovanjem. O formiranju praslavenskoga konsonantizma postoji u slavistici ve bogata literatura, ali je problem evolucije praslavenskih konsonantskih skupova najpodrobnije obradio A.Vaillant [50, 73103]. Ono ili preli u prave (npr. *pt > *st: *ptrujo- > stryj 'stric') ili su izgubili svoj prvi lan30, tj. skup

kojoj je on bio. U prvoj grupi prema tomu imamo posla s konsonantskim grupama i geminatama, a u

to je ovdje za hrvatski jezik najznaajnije sastoji se u injenici da su nepravi konsonantski skupovi

konsekventnog otvaranja zatvorenih slogova, a to je u krajnjoj Iiniji vodilo pojednostavnjivanju

fonema preao je u fonem: npr. d/bno > dno > dno, ra/dlo > ralo, da/dm > dam > dam, s/pnos > s/pn > sn > san, o/psa > osa, ple/tla > plela. Na ovaj ili onaj nain dolazi tako do

npr. u stsl. jeziku gdje imamo greti < *grepti: prez. greb ili teti < *tepti: prez. tep. to se to nije dogodilo u hrvatskosrpskom jeziku, plod je disimilacije u irem smislu rijei jer je u takvim primjerima naknadno umetnuto s (grepsti, tepsti) analogijom prema glagolima nesti i gristi u elji da

konsonantskog sustava. Zbog toga je u mnogim sluajevima dolazilo i do fonolokog slabljenja, kao

se sauva osnovni konsonant i u infinitivu (i tu je dakle prvotno dolazilo do gubljenja prvog lana konsonantskog skupa). Do realizacije zakona otvoremh slogova nije dolazilo samo ovakvim pojednostavnjivanjima. Poetne

grupe art, alt kao i sredinje tart, talt, tert, telt31 takoer su zatvarale slog: ar/t, al/t, tar/t, tal/t,

ter/t, tel/t. Bijae to u suprotnosti s promijenjenom strukturom praslavenskoga sloga jer u novom
sustavu nije mogao neslogotvorni elemenat biti na kraju sloga. Da bi se slog otvorio, da bi dakle slogotvomi elemenat bio na kraju, moglo se dogoditi dvoje: ili je dolo do promjene redoslijeda, do

pomakla granica sloga ispred likvide (tar/t > ta/rt), kao to je bio sluaj u primjerima tipa VK/KV >

metateze vokala i likvide sa uvanjem stare slogovne granice (ar/t > ra/t) tar/t > tra/t), ili se

slavenskim jezicima32, a u mnogim se zatim proirila i na sredinje grupe tart, talt, tert, telt s

V/KKV. Prva je tendencija (metateza,likvida) zahvatila, najprije poetne grupe art, alt u svim

grupe, zahvatila je u prvom redu istonoslavenske jezike i ostale periferijske dijalekte praslavenskog

dr/vo, pl/va, polj. grd, boto, drzewo, plewa). Druga tendencija, vezana osobito za sredinje

razliitim rezultatima (uspor. npr. prasl. *gar/d, *bal/to, *der/vo, *pel/va : starohrv. gra/d, bla/to,

jezika33. Na jedan ili drugi nain (tar/t > tra/t ili tar/t > ta/rt > to/rt > to/rt > to/rot) spomenute

o ~ a dolo kasnije (v. poglavlje o vokalizmu). 32 Izuzetak su izolirani primjeri u stsl. alkati, alnii (pored rjeeg lani), bug. ale, mak. altica.
33

za sonornou sloga. 31 Ove grupe nisu zabiljeene, kao to se obino ini, sa o (ort, tort) nego sa a jer je do prijelaza opozicije ~ =

Berntejn [7]. 30 Van Wijk [51] smatra da se prvi lan konsonantske grupe izgubio jer je u slivenoj artikulaciji nadjaala tenja

Podrobnije o tome vidi kod Milewskog [34].

23

su grupe dobile vokal na kraju sloga i tako se prilagodile sustavu. Ipak je vano istai da se ni ovim promjenama (metatezom likvida), kao ni prethodnim (gubljenjem prvog lana konsonantskog skupa), nije promifemb konsonantski inventar u kojem su se tada nalazili fonemi: b, d, g, h, j, k, l, nije bilo konsonanta j.

m, n, p, r, s, t, v, z. To i jest zajednika karakteristika promjena prve kategorije, kategorije u kojoj

Kao to je pomicanje slogovne granice od VK/KV u V/KKV izazvalo promjene u konsonantskim

skupovima, isto je tako i prijelaz VK/JV u V/KJV znaio pravi spoj konsonanta i j. U takvoj jotovanjem. Rezultati bi se jotovanja mogli shematski prikazati ovako:
k jot. jot. r' b m p v t d jot. b jot. m jot. p jot. v jot. jot. g h jot. jot. z jot. s jot. r jot. n jot. l

novonastaloj situaciji dolazi do umekanja konsonanta pod utjecajem j, to obino nazivamo

Ova shema doputa da konstatiramo dvoje: 1. da su svi konsonanti potpali pod udar jotovanja i 2. nain da su se nakon jotovanja pojavili u hrvatskom jeziku novi konsonanti , , , r', , , , 34). Na taj su

druga nepalatalna (k, g, h, b, m, p, v, t, d, z, s, r, n, l).

dobivene dvije osnovne konsonantske grupe od kojih je jedna palatalna (, , , r', , , , ), a

Osim spomenutog, ovakav inventar pokazuje i to da za neke konsonante moemo utvrditi paralelnost: r r', n , l . Ako tome dodamo da su u nepalatalnoj grupi konsonanata postojale

dvije pod grupe, tvrda i meka, inilo bi se u isti mah da su postojale tri konsonantske skupine. razlikovala od palatalne. Mogli bismo se domiljati da se, recimo, palatalna grupa razlikovala od Upravo takvo miljenje zastupa A. Vaillant [50], ali na alost ne objanjava ime se meka grupa

meke veim stupnjem mekoe, ali kad bi sve to i bila istina, jo uvijek bi bilo bolje podijeliti

konsonante u dvije grupe: na palatalnu, tj. onu u kojoj je mekoa fonoloka odlika, dakle nezavisna

od okoline, i na nepalatalnu, tj. onu koja nije imala fonoloke mekoe. U nepalatalnoj bi grupi mogle biti dvije podgrupe, tvrda i meka, zavisno od vokala koji je slijedio iza konsonanta, a to znai da bi podjela unutar te grupe imala fonetski karakter35. Dri se da su konsonanti k, g, h spojeni sa j prvi promijenili artikulaciju i stvorlli nove foneme,

prasl.*souhja > stsl. sua). Ovome bismo mogli dodati i ona jotovanja to ih je izazvao (< ) koji je

afrikate , (koje je kasnije prelo u ) i (prasl.*loukja > stsl. lua, prasl. *lugja > stsL la,

34

svim hrvatskosrpskim govorima upotrebljava ili t' ili , odnosno ili d' ili (v.: Ivi [16, 21]. O kajkavskim i akavskim refleksima prasl. skupova *tj, *dj.

nalazimo t' ili d' ili neku slinu glasovnu vrijednost, ali je to - osim u govoru Kraovana i Mrkovia najee sekundarnog porijekla. Znaajno je ipak spomenuti da izmeu t', d' i , postoji strog alternativan odnos jer se u

Odrazi takva stanja vide se i danas u najveem dijelu tokavskih govora. Samo u nekim perifernim govorima

Jotation.

35 Trogrupnu konsonantsku podjelu daje i P. Ivi [19, 6-107J, i to: 1) nepalatalna grupa, 2) "meka" koja se nalazila ispred vokala prednjeg niza, 3) palatalna koju ine die intensiv palatalisierten Reflexe der ursl.

24

zacijelo imao vrlo iroku, otvorenu artikulaciju ('), pa je i doveo do toga da se krikti preko krik'ti Kod usnenih konsonanata b, m, p, v koji su bili spojeni sa j dolazi do palatalne artikulacije, a to jotira u kriati, odnosno legti > leg'ti > leati i *slyhti > slyh'ti > slyati.

i i 'u < *eu u inicijalnim slogovima (pu-, bud-) i uva se u hrvatskom jeziku sve do danas. ak i u

konsonanata dobiven je fonem . Osim toga, fonem se javlja u procesu palatalizacije labijala ispred

je preko epentetskoga l vodilo izgovoru b, m, p, v. Prema tome, kao rezultat jotovanja usnenih

onim slavenskim jezicima koje karakterizira gubljenje sufiksalne epenteze, taj se fonem uva u primarnim inicijalmm slogovima36. Tu pojavu valja, oito, objasniti kao rezultat tenje da se ouva

leksiko-semantika cjelovitost i funkcija morfematskog kompleksa.

su junoslavenski s i z sjedinjavali ve s (*svekr > svekry, *lovos > slovo) i z - (zvzda, ver je rako mala razlika u izgovoru sonantnih grupa *rj, *nj, *lj i novih fonema r', , .

Relativno malu promjenu doivjeli su zubni konsonanti i sonanti. Izgovor grupa *sj i *zj kod kojih

> zver) i novih , sa jedinstvenom artikulacijom nije tako velik kao u prvim dvjema grupama. Isto

ali se vjerojatno nije odmah proirila na itavo podruje, pa zato i jest razliita. Tako kao to je

praslavenskog jezika. Moe biti da je promjena grupa *tj i *dj poela zajedno s ostalim jotovanjima,

Najkasnije je dolo do slivene artikulacije grupa*tj i *dj. Dri se da se to zbilo u vrijeme raspada

poznato u istonoj slavenskoj grupi jezika imamo promjene*tj > , *dj > (*svetja > rus. svea,

*medja > rus. mea), u zapadnoj tj > c, dj > z () (e. svce, meze, polj. wieca, miedza), a u junoj
grupi u kojoj je najkasnije dolo do promjene, imamo nejednake reflekse:
stsl.

*tj >

t37 (not) t (not) t (not) mak. (no) slov. kajk. (no) tok.-ak. (no)
bug.

*dj >

stsl.

bug.

Najzapadniji govori junoslavenske grupe pokazuju svoju sustavnu specifinost: u njima se nisu ono je, dri se, sekundarno. razvile zvune afrikate, pa nasuprot tokavskom imaju j. to se tie slovensko-kajkavskog ,

d (meda) d (meda) mak. d (meda) j (meja) slov. (mea) tok. ak.-kajk. j (meja)

Jotovanju su po rezultatima jednake ili sline palatalizacije, pa emo ovdje o njima govoriti ne samo zbog spomenutih rezultata, nego jo vie zbog njihova fonolokog proimanja s jotovanjem, kao to e se vidjeti. A to znai da su palatalizacije imale znatnog udjela u prvoj fazi formiranja hrvatskoga konsonantizma. O slavenskim se palatalizacijama raspravljalo i raspravlja mnogo: i s obzirom na njihove uzroke i posljedice i s obzirom na njihovu kronologiju. Jedan je momenat ipak neosporan dvije su od njih regresivne, a jedna je progresivna. U slavistikoj je literaturi uobiajeno da se govori o tri palatalizacije, i to:

36 37

Po Berntejnovu miljenju [7, 130] t i d ne bi trebalo smatrati spojem dvaju fonema nego jednom nerazdjeljivom jedinicom to je uostalom nalo svoj grafijski izraz i u stsl. spomenicima.

Uspor. npr. staroe. pl'uti, polj. pl'u, bl'uda, lu. pl'e.

25

Prva se svodi na promjenu konsonanata k, g, h ispred i, e, , , u palatalizirane ', ', ', a zatim u prasl. *ti, *me).

, , (uspor. prasl. *oko : oi, stsl. vlk : Vsg. vle, Nsg. bog : Vsg. boe, Nsg. duh : Vsg. due,

Prema ovako formuliranom pravilu i prema na-; vedenmi primjerima moe se lako razabrati daseradi

1 o rezultatima koji su bili poziciono uvjetovani, tj. ' do nJihove je realizacije dolazilo samo u

zavisnim poloajima (ispred vokala prednjeg niza). Po tome dakle konsonanti c, z, ne bi bili pravi fonemi jer o samostalnom fonemu u nekom jeziku moemo govoriti tek onda kad se on nalazi i u nezavisnim --pozicijama38.Medutim, - s -rezultatima -prve palatali-zacije poklopili su se rezultau )'otovanja k jot. g jot. jot. - z a oni su, to je vrlo vano, nakon nestanka konsonanta j bili poziciono neuvjetovani, tj. mogli su se h jot. jot. s

palatalizacijski dobiju status fonema.

nai; ispred svih vokala. Dakle, nezavisan je poloaj jotovanih , , omoguio da i

uvjeti, a to znai nakon monoftongizacije diftonkih grupa. Upravo zbog toga ova je pojava

vlk : Npl. vlci, prez. rek : imperat. rci). Do ove je promjene moglo doi tek onda kad su stvoreni

zatim u c, , s (uspor. stsl. Nsg. rka : Lsg. rc, Nsg. bog : Lsg. bo, Nsg. duh : Lsg. dus, Nsg.

Druga se palatalizacija sastoji u promjeni konsonanata k, g, h ispred i i (od diftong) u c', ', s', a

kronoloki kasnija, pa se obino zove druga palatalizaciJa. A zbog toga opet to je njen rezultat

stvaranje sibilanata, mnogi je zovu sibilarizacijom. S druge pak strane relativna kasnost ove grupi dolazi do promjene h > s,39 a u zapadnoj h > 40. lli: u zapadnoj je grupi *kv, *gv ostalo nepromijenJeno,41 a u istonoj i junoj sibilarizirano42.

promjene vidi se i po nejednakim rezultatima u slavenskim jezicima. Tako npr. u istonoj i junoj

razlika je izmeu njih bila u tome to kod druge palaralizacije vie nije bilo one potpore koju je prva palatalizacija nala u jotovanju. Zbog toga konsonanti c', ', s' nisu u poetku bili zasebni fonemi. To su postali posredno, tek poto se dovrila trea palatalizacija.

uvjetovan (uspor. rka : rc). lako se u oba sluaja radilo primarno o fonetskim promjenama,

Poetni odnos izmedu k, g, h i palataliziranih c', ', s' bijae, kao i kod prve palatalizacije, poziciono

Trea se palatalizacija razlikuJe od prve dvije time to je po smjeru progresivna i time to nije tako dosljedno provedena. Po toj su se palatalizaciji konsonanti k, g, h promijenili u c, , s kad su se i, ,

-nali ispred spomenutih velara ukoliko iza njih nije bilo vokal i y (uspor. stsl. prorok : proricati, stsl. dvignti : dviati, stsl. vs < prasl. *vh-, zavreci -ca, -ce, -c, -). Upravo
ovako formulirano pravilo doputa da na zadovoIJavajui nain objasnimo fizioloku stranu pojave.

Lako je naime razumjeti da progresivna palatalizacija moe nastupiti nakon pojedinih visokih vokala koji najjae palataliziraju, kao i to da je faktor to koi umekavanje bila labijalna artikulacija stranjojezinih konsonanata u poziciji ispred glasova koji zahtijevaju snano zaobljivanje usana. Iz ovoga to je reeno vidi se da su rezultati druge i tree palatalizacije isti iako su dobiveai razliitim putovima. Ali okolnost da su se konsonanti c', ', s' nakon ovih dviju palatalizacija mogli nai ispred vokala prednjega i stranjega niza (uspor. bo : dviati) bila je odluujui faktor da c', ',

s' izgube palatalnost i prijeu u c, , s. Dok je novo palatalizacijsko s identificirajui se sa ve

38 39 40 41 42

Za osnovno teoretsko poimanje fonema v. izmeu ostalog R. Katii [28] i M. Mogu [36]. Uspor. prasl. *hoidu > stsl. sd, ukr. sidj hrv. sg. eh prema pl. esi. Uspor. polj. szady, e. ediv; e. pl. ei. Uspor. polj. kwiat, e. kvt; polj. gwiazda, e. hvzda. Uspor. rus. cvet, hrv. cvijet, rus. zvezda, hrv. zvijezda.

26

postojeim fonenom s moglo prerasti u fonem, dotle za c i nije bilo takve podloge, iako je

proimanje druge i tree palatalizacije proirilo njihovu pozicionu uvjetovanost. Ipak, mogunost upotrebi tih dvaju konsonanata u nezavisnim, fonemskim pozicijama, odnosno njihovu prerastanju u foneme. Na taj je nain konsonantski sustav dobio dva potpuno nova fonema: c i .

njihova ostvaraja, makar i uvjetovanog, otvorilo je put posudbenicama tipa cesar ili car, a time i

Rezultati jotovanja i palatalizacija djeluju veoma impresivno jer pokazuju velik stupanj promjena koje su u znatnoj mjeri preobliile konsonantski inventar u asu raspada praslavenske jezine zajednice. U tom inventaru ne nalazimo vie konsonanta j. Tu injenicu valja apostrofirati zato da bi se moglo konstatirati dvoje: 1) da je konsonant j ugradio, tako rekavi, sebe u jotovanje i tako iza konsonanata potpuno nestao43, a iz toga i onoga to je reeno o konsonantskim skupovima slijedi 2)

da je j tada mogao egzistirati samo na poetku rijei i u intervokalnom poloaju. Intervokalno e se j najprije vokalizirati u i, a onda i potpuno izgubiti (uspor. npr. dobraja > dobraia > dobraa > dobr). Nema sumnje da su se nakon ovako znaajnih promjena poeli i opet stvarati novi odnosi medu fonemima. Vidjeli smo da su konsonantske promjene, osobito palatalizacije, bile izazvane vokalizmom, ali novi konsonantizam nije ostao indiferentan prema vokalizmu njihova se uzajamnost proimala. Naime, tek nasluena vezivanja odreenih konsonanata s odreenim

vokalima dovela su u novom fonolokom sustavu do, vrstih veza fonemskih parova. Palatalni konsonanti, koji su i nastali djelovanjem vokala prednjega niza, utjeu sada sve vie na razliku izmeu prednjih i stranjih vokala da bi, u krajnjoj liniji, doveli do njihove potpune zavisnosti od palatala. Stranji vokali , o, y mijenjaju se iza palatala u , e, i. Zato je i razumljivo to pored bob

produena tendencija za glasovnom harmonizacijom sloga koja je, s druge strane, dovela do razbijanja jedinstvene praslavenske deklinacije na dvije varijante: na palatalnu i nepalatalnu.

nalazimo no, to se pored Vsg. eno upotrebijava i palatalni Vsg. due itd. Sve je to samo

Na temelju iznesenog moe se jasno razabrati da je za zasebno formiranje hrvatskoga konsonantizma u njegovu dohistorijskom razdoblju bila odluujua prasl. tendencija otvorenih inventaru koji se u prvoj fazi hrvatskoga jezika sastojao od fonema: b, c, , , d, , g, h, k, l, , m, n, slogova. Posljedice se te tendencije vide u promijenjenom odnosno poveanom konsonanrskom

, p, r, r', s, , t, v, z, , . U tom inventaru, kao to se vidi, postoje neki fonemi kojih dananji hrvatski sustav nema (r', ), a s druge strane ne nalazimo neke koje dananji sustav pozna. Zato
emo tim problemima posvetiti daljnja razmatranja. Postanak ili nestanak fonema u uskoj je vezi s

odreenim sustavnim tendencijama u jeziku. Kao to je tendencija otvorenog sloga bila uzrokom

spomenutim konsonantskim promjenama, tako je i promjena u inventaru uzrok, opet, novim procesima. Jedan od najznaajnijih procesa koji je utjecao na daljnje formiranje hrvatskoga vokala i . konsonantizma a koji je karakteristian za noviju, balkansku fazu hrv. jezika jest gubljenje U poglavlju je o vokalizmu ve obrazloeno zato je dolo do gubljenja tih dvaju fonema. Sada je

potrebno razmotriti i posljedice toga gubitka.

Osnovni problem posljedica u hrvatskom konsonantizmu to ih je izazvalo gubljenje vokala i jest u tome to su se mogli nai ili su se nali u neposrednom susjedstvu konsonanti najraznovrsniji po djelovati asimilacijske sile u svim pravcima44. Samo, kad se govori o asimilacijama, trebalo bi bar fakturi (distinktivnim obiljejima), pa su kad je nestalo brane koja ih je razdvajala poele za period neposredno nakon gubitka i luiti asimilacije na one kojih je rezultat uporaba nekog

43 Konsonant e se j pojaviti iza konsonanata kasnije kao refleks kratkog jata ( mjesec, pjesma, djevojka, tjerati) ili u sloenicama (nadjaati, podjarmiti). 44

Pojam "asmilacijski" treba shvatiti u najirem smislu rijei.

27

konsonama iz ve postojeeg sustava (inventara) od onih koje su inaugurirale do tada nepostojei konsonant. Naime, ini se da je za poetak bespoluglasne faze hrvatskog jezika vano utvrditi postojanje asimilacija tipa sladka > slatka (gdje se umjesto zvunoga d nakon gubitka zbog asimilacije bio realizacija konsonanta

novonastalog neposrednog dodira sa bezvunim k poeo ostvarivati bezvuni t jer je plod takve

alofonska, moglo bi se ipak ovakvo jednaenje nazvati fonemskom asimilacijom. Za razliku od toga dotadanjem sustavu, pa bi se takve pojave mogle nazvati (pravim) alofonskim asimilacijama. Radi se o fonemima d i f kojih dotadanji sustav nije imao.

koji je kao fonem ve postojao u sustavu45. Iako je realizacija konsonanta t u ovakvim sluajevima

u drugih je asimilacija realiziran alofon, koji inae kao samostalan fonem nije bio poznat Takve su dvije alofonske asimilacije omoguile da se pojave dva nova fonema u hrvatskom jeziku. Gramatiari se slau u tome da su fonemi d i f stranog, neslavenskog podrijetla. Navodi se, uz to, obino podatak da se oba fonema ne nalaze samo u posudbenicama, nego da se u odredenim sluajevima javljaju (ili su se javljali) i u domaim rijeima. Meutim, u takvim je konstatacijama

teko nai bilo kakvu uzronu vezu izmeu upotrebe d i f u domaim i stranim rijeima; svi se

nedoumici kad se priupitamo: kako su d i f mogli postati punopravni fonemi ako ih u ranijem staroslavenskom jeziku46, pa se na temelju toga zakljuuje da ih vjerojatno nije bilo ni u drugim slavenskim jezicima toga doba.

sluajevi stavljaju u isti red, pa ne znamo to je emu prethodilo. A to je bit problema jer stojimo u konsonantskom sustavu nije bilo. A da ih nije bilo, navodi se obino dokaz o njihovu nepostojanju u

Kao dokaz tvrdnji da ih u prethistorijskoj fazi hrvarskosrpskog jezika nije bilo mogu posluiti balkanskog supstrata, osobito primorskim romanskim, ostalo je staro g + e ili i upravo na ovom posudbenice balkanskog lingvistikog supstrata. Iako je za d teko nai potvrde jer u jezicima

rumunjski. Naime, rumunjski je imao d, ali je vrlo karakteristino da su dananji Istrorumunji na svom putu do Istre proavi kroz slavenski filtar izgubili taj fonem odnosno zamijenili ga sa . Bolja je situacija sa stranim posudbenicama koje su imale f: gr. hrvatskosrpski Stpan (Stevan) ' konsonantizam Josip (Josip)

podruju nepromijenjeno, ipak nam barem posredno moe pomoi kopneni romanski jezik, tj.

Strani se fonem f realizira dakle u prvim stoljeima balkanskog ivota kao p ili v jer ga u sustavu nije

stranu rije (kao npr. tul za phareta ili hranilite za philacterium) imaju najee pervar za

bilo. Takvo e stanje zamjenjivanja potrajati jo dugo. Hrvarski glagoljski misali, ako ve ne prevode

februarius, paraon za pharao, parisi za pharisaeus itd. Zakljuak je iz toga jasan: odreen
fonematski sustav zatvorena je jedinica, otporna prema probojima izvansustavnih znakova. Strani se fonem nuno zamjenjuje onim domaim koji mu je fonetski najblii.47

Pa ipak ve u hrvatskim tekstovima 14. stoIjea nalazimo potvrde za f i, kad nisu akavski, za d.

Kao direktan strani utjecaj, vidjeli smo, nisu mogli ui u sustav. To znai da se unutar sustava

moralo promijeniti neto to je onda posluilo kao podloga formiranju novih fonema. A to se dogodilo, i to upravo u vezi s gubitkom i .
45

staropoljskom Pabijan (= Fabijan), Oep.

Ob dasselbe aber auch fr das Urksl. galt, ist fragisch [49, 82]. 47 Uspor. isto tako u makedonskom ime sela Nipur (prema gr. ), u staroruskom Stepan i Osip, u

f i izgovaralo kao f ili p. N. Trubetzkoy npr. doslovno kae: Ob als f oder p (mit Aspiration?) gesprochen wurde, lt sich nich ermitteln. Die bulgarisch-aksl. Denkmler setzen eine Aussprache von , als f, voraus.

fonem koJi je ve postojao u jezinom sustavu. 46 Staroslavenske gramatike navode da se u nekoliko grkih rijei pisalo f, ali odmah postavljaju pitanje da li se to

Ovoj je pojavi slian prijelaz grupe fonema dl u fonem l u istonim i junim slavenskim jezicima, dakle u

28

razbio dotadanju harmoniju orvorenih slogova. Time je bio orvoren put konsonantskim

Reeno je ve da je gubitak i znaio pravu revoluciju u sustavu hrvatskoga jezika jer je potpuno

asimilacijama: sudar zvunosti i bezvunosti izbio je u prvi plan. Korelacija po zvunosti postaje dakle osnovna spona novoga sustava. Ona je poela sve vie koiti razvoj druge korelacije, korelacije po palatalnosti, to se vidi u postepenom otvrivanju nepanih suglasnika. To se u prvom redu svog nepalatalnog para identificiralo sa r (osim u kajkavskom dijalektu gdje je r' samo ispred U korelaciji po zvunosti raspored snaga bio je u poetku ovakav: zvuni bezvuni b d g z - - v p t k s c h vokala dalo rj, inae r) i tako praktiki nestalo iz sustava. odnosi na vrlo staru pojavu eliminacije palatalnog r' koje se artikulacijski minimalno razliito od

Iz ove se sheme vidi da sustav nije bio potpuno integriran, pa je prirodno to je jezini razvoj iao putem usavravanja meu odnosa. Fonemi h, , i v nisu imali svojih parnjaka i time su odudarali od opeg konsonantskog sklopa, pa je da se on iz sustava izgubi. To se u mnogim hrvatskim i srpskim govorima, osobito tokavskim, i gubljenje konsonanta postalo fenomen u izgradnji korelacijepo zvunosti.

sasvim razumljivo to je dolo do razrjeavanja. Kod fonema h sve se vie poela javljati tendencija

ostvarilo48. U njima je dolo i do simetrinosti u podgrupi frikativnih konsonanata. Na taj je nain i Fonemi i v doivjeli su drugu sudbinu. Oni su naavi se nakon gubitka poluglasova pred konsonantima suprotnim po zvunosti razvili glasove nepoznate dotadanjem sustavu: na mjestu bezvunog fonema poeo se javljati zvuni alofon d, a na mjestu zvunoga v bezvuni alofon f.

dodue uvjetovane, ali su se oni via facti spleli u konsonantski sustav, makar i kao popratna pojava. To im, dakako, samo po isebi nije moralo dati status pravog fonema. Potrebno je naime znati da o samostalnom fonemu u nekom jeziku moemo govoriti tek onda kad se on nalazi u nezavisnim pozicijama. Ako s pravom pretpostavimo da su se u hrv. jeziku vokali i poeli gubiti najprije na kraju

Tako su se kao plod tih dviju alofonskih asimilacija poeli razvijati glasovi ije su pozicije bile

ako i ne u svim sluajevima, a ono bar u vezama gdje je pedna :rije svravala na -v, a druga i u sredini rijei u kojima se v naao ispred bezvunih konsonanata te se, zbog alofonske poinjala bezvunim konsonantom. Taj se proces proirivao nestajanjem i u slabim poloajima

rijei, onda je sasvim prirodno to je najprije kod zavrnog -v mogao nastati proces obezvuenja;

> -ofski ili u pozicijama kao ovca > ovca > ofca i sl.49. Ali pored toga gubitak je i omoguio da se pojave konsonantske grupe u kojima je jedan od lanova bio v. Neke je od tih grupa, npr. pv i hv, zahvatila progresivna asimilacija, pa je od upvati (< upvati) i hvala (< hvala) postalo upfati i hfala, a zatim, pojednostavnjivanjem ufati i fala50. U tom asu, kad se dakle kao rezultat spomenutih procesa pojavilo f ne samo kao alofon na kraju rijei ili u skupovima, nego kad je pojednostavnjivanjem izgovora konsonantskih grupa nastalo samostalno f, ono je postalo tada

asimilacije, realizirao fonetski kao f. To se, na primjer, dogaalo u pridjevima na ovskj > -ovski

48

za romanske jezike uope. 49 to se danas na odreenom tokavskom podruju govori njegov tast mj. njegof tast, -ovski mj. ofski i ovca
50

GublJenje glasa h poznato je nekim makedonskim i bugarskim govorima i ruskom jeziku, a karakteristino je i

obiaj (< obvyk-, v. navika) i sl.

mj. ofca utjecaj je analogije i knjievnog jezika. Ako se v naao kao drugi lan u grupi sa zvunim konsonantom, gubio se: uspor. npr. oblak (< ob-vlak),

29

punopravnim fonemom. Taj je novi fonem naao svoje prazno mjesto i u izgradnji korelacije po zvunosti kao bezvuni parnjak zvunom v51. Slino je i s fonemom . On se u novom dodiru sa zvunim konsonantima asimilirao u tvorbi u

alofon d (npr. liba > liba > lidba). Ali je isto tako i u novoj samostalnoj grupi b, kao npr.

mogao dobiti status punopravnog fonema jer je nastao i u netvorbenoj, nezavisnoj poziciji. I taj se bezvunom .52

bun > bun > dbun, gdje je do d dolo dodue alofonskom asimilacijom, ali je taj novi glas

fonem, slino kao i f, uklopio u osnovnu korelaciju konsonantskog sustava kao zvuni parnjak Na taj je nain, tj. gubitkom fonema i pojavom novih fonema f i d osnovna konsonantska korelacija

dosegla u tipinim tokavskim govorima kuImina cijsku toku. tovie: ovakva je korelacija postala specifikum -tokavskoga dijalekta jer je ne nalazimo ne samo u drugim hrvatskim i srpskim dijalektima, nego ni u slavenskim konsonantskim sustavtma uope. Iz toga dakako odmah slijedi zakljuak da razvoj hrvatskosrpskog konsonantizma nije iao jednom stazom. Evolutivni se put fonemima h, f i d na dvoje: u jednu grupu ide veina tokavskih govora (ne knjievni jezik!) koji rava zapostavljajui neke sasvim lokalne ili periferijske karakteristike upravo uvezi s imaju fonem d, a nemaju h i f (jer se h i f ili gube ili supstituiraju s nekim drugim konsonantima, (Naime, veina akavskih i junokajkavskih govora ne pozna uope zvune afrikate. Kao to se u

obino sa j ili v)53; u drugoj se grupi nalaze akavski i kajkavski govori koji imaju h i f, a nemaju d. njima nalazi j umjesto < dj, tako se nije razvilo ni d, nego se umjesto njega govori .) Ova

nejednakost po miljenju P. Ivia [16, 182] predstavlja jedan od glavnih momenata diferencijacije meu naim osnovnim narjejima. S teoretskog je gledita vrijedno zapaziti ovo: tek je postanak novih punopravnih fonema d i f fonema54. Sve je to dokaz tvrdnji da fonem postaje sastavni dio nekog fonolokog sustava onda kad jamano nisu odluujui faktor da se fonem primi u sustav.

omoguio da prihvatimo u neizmijenjenoj fonolokoj postavi one posudbenice koje su imale ta dva nastane u granicama samoga sustava. Posudbenice mogu samo pospjeiti njegovo uvrivanje, ali

Uklapanjem fonema d i f u osnovnu konsonantsku korelaciju, identifikacijom ve ranije izgraen konsonantski sustav koji je postao podlogom hrvatskom knjievnom jeziku.

spomenutog r' sa r, prijelazom u z te restauracijom konsonanta j ( < i, ) postepeno je izgraivan i

AKCENTUACIJA

Na poetku razmatranja akcenatskoga razvoja valjalo bi postaviti pitanje: to je akcenat? Tradicionalna gramatika ima, dakako, svoju definiciju da je akcenat isticanje kojega samoglasnika jaom snagom od ostalih samoglasnika u rijei [9, 16J. U toj su definiciji nejasne dvije stvari: 1) (njpostojnij) ili vie rijei s jednim naglaenim samoglasnikom (u mso); ne kae se emu slui isticanje samoglasnika, a to je bitno [27]. dvosmislen je pojam rije, jer ima u hrvatskom jeziku rijei s vie naglaenih samoglasnika

51

vrijediti za itavo hrvatsko-srpsko jezino podruje, pogotovu ne za one govore koji ni danas nemaju fonema f. 52 P. Ivi [16, 162] smatra da se d javio pre svega kao rezultat jednaenja po zvunosti i da je to tipian

Budui da svi hrvatsko-srpski govori nisu krenuli istim evolutivnim putom, jasno je da ovakav razvoj ne moe

primer popunjavanja tzv. rupa u sistemu, ali odmah dodaje da je d kao fonema afirmirana pozajmljivanjem stranih rei sa d.
53

Supstituciju fonema f i h drugim fonemima prikazao je P. Ivi [16], pa se detaljni podaci o tim izoglosama mogu tamo nai. Posudbenice sa d i, osobito, sa f razliite su provenijencije. Vidi o tome podrobnije u Ivievoj radnji [16].

54

30

Akcenat je lingvistika kategorija; to znai da mora imati svoju fiunkciju u vezi sa znaenjem. On je samo jedno od zvukovnih obiljeja izraza koja pokazuju sadraj. Akcenat je dakle razlikovna jedinica. Kao to je fonem sjecite distinktivnih obiljeja (npr. otvorenost ~ ztvorenost, palatalnost ~ nepalatalnost, zvunost ~ bezvunost), tako je i akcenat sjecite prozodijskih osobina. On je spoj siline (naglaenost ~ nenaglaenost), intonacije (silaznost ~ uzlaznost) i duljine (duljina ~ kraina)55. Tako bismo npr. knjievni dugosilazni akcenat ( ) mogli smatrati sjecitem naglaenosti (za razliku od nenaglaene duljine), silaznosti (za razliku od uzlaznosti koja je znaajna za naglaene duljine (za razliku od akcenta gdje je naglaena kraina). Prema tome, dugosilazni je mjestima u izrazu i svojim zbirom spomenutih prozodijskih obiljeja u odnosu prema svim lako je spoj siline, intonacije i duljine vezan uz vokale, to nipoto ne znai da se funkcija akcenta svodi jedino na naglaeni vokal odnosno naglaen slog. Drugim rijeima: funkcija se akcenta vidi u akcenatskoj cjelini, bez obzira obuhvaa li ta cjelina jednu rije ili vie. Povezanost dakle vokala s akcentom znai u stvari markirati sjecite segmentnih i supersegmentnih distinkdvnih obiljeja. U tom se smislu formiranje hrvatske akcentuacije moe povezati s formiranjem hrvatskoga vokalizma. prerposraviti sustav u kojem su a, , i, u, y, , bili dugi vokali, a o, e, , kratki. Ali u hrvatskom jeziku, kao to je poznato, niti su stari dugi vokali ostali dugima, niti kratki kratkima, pa je potrebno razmotriti osnovne razvojne linije56. Poznato je da dugi vokali sadre dvije more po principu da su dva kratka vokala jednaka jednom kraina), nego i intonacija. Ona je silazna ili uzlazna. Duge vokale silazne intonacije zovemo obino dugom, tj. da je = . Meutim, u prozodijska svojstva vokala ne spada samo kvantitet (duljina i Prema onome to je reeno u poglavlju o vokalizmu, jasno je zato za starohrvatski jezik moemo drugim koja bi mogla biti a nisu predstavlja vanjski oblik znaenja. akcenat u rijei mso samo onda funkcionalan kad svojim mjestom u odnosu prema drugim akcenat) i

cirkumfleksima, a uzlazne akutima. Sasvim je prirodno to je kod silazne intonacije silina (intenzitet) na prvom dijelu, tj. tonski je vrh na prvoj mori, dakle a (jer s poetnog se tonskog vrha moe samo silaziti na drugu moru), a kod akuta obrnuto, dakle a (jer se ton moe samo dizati da bi na drugoj mori dosegao svoj vrh). Da je tako bilo i u praslavenskom jeziku, zakljuujemo po ruskim

primjerima sa ro ili lo (kao npr. grod, drogo, zloto) prema kojima se vidi da je silina i visina

bila na prvom dijelu nekadanjega sloga. Za razliku od toga primjeri sa or ili ol (korva, vorna, kolda, bolto) pokazuju silinu i i visinu na drugom dijelu. Na tom su dakle stupnju razvoja dugi (cirkumfleks): *grd, *zlto57 (akut) *krv, *kld. naglaeni slogovi mogli biti dvojaki, to se grafiki obino oznaava ovako:

Nasuprot tim dvojako intoniranim dugim vokalima stajali su kratki akcentirani vokali: Opi razvoj u slavenskim jezicima nije poao tendencijom uvrivanja tih postojeih kvantitativnih i intonacijskih opreka, nego upravo obrnuto: njihovim djelominim ili potpunim ukidanjem. Ve su u praslavenskom pokraeni iskonski dugi vokali u posljednjem slogu58. Taj proces pokrate dugih
55 56

(kratki):*nbo *ko, *plt.

formiranje stare akcentuacije moe bolje shvatiti ako poemo od praslavenskog sustava. Zato sam tako i postupio.
57 58

skice, u njemu je izloen sustav stare hrvatskosrpske akcentuacije. U rekonstrukciji toga sustava Ivi nije poao od praslavenskog jezika, nego od poreenja stanja u srpskohrvatskim dijalektima [20, 129]. ini mi se da se

U fonologiji se spoj spomenutih prozodijskih elemenata zove prozodem. Iz te je problematike P. Ivi napisao raspravu [20]. lako je Iviev rad, prema vlastitim rijeima, samo izvod iz

on pokratio.

Znakom biljeim prasl. cirkumfleks, a znakom hrv. dugosilazni akcenat. ini se da je krajnji slog s uzlaznom akutskom intonacijom bio krai od cirkumfleksnih slogova, pa se najprije

31

vokala proirio se zatim na sve duge vokale u gotovo svim slavenskim jezicima. U zapadnoj slavenskoj grupi izuzetak je eki jezik, a u junoj hrvatski i slovenski jer su u njima ipak djelomino sauvane kvantitanvne opreke. Naime, tendenciji generalnog ukinua kvantitativnih opreka, tj, ukinua kvantitativnih opreka i izvan posljednjeg sloga, oduprli su se u ekom i slovenskom jeziku slovenskom je dolo do izvjesne modifikacije toga procesa59. Zaro je jasno to prema ruskim primjerima kao grod, drogo, zloto, koji upuuju na silaznu intonaciju, imamo u hrvatskom jeziku akuti, a u hrvatskom cirkumfleksi, tj. u ekom su se pokratili cirkumfleksi, u hrvatskom akuti, a u

nepokraene cirkumflekse grd, drgo zlto. Obrnuto: prema ruskim primjerima kao korva, vorna, kolda, bolto, koji upuuju na akutsku intonaciju, dolazi u hrvatskom jeziku do pokrate krava, vrana, klada, blato. Spomenute nam injenice doputaju da za starohrvatski jezik registriramo ove promjene: 1) Praslavenski se cirkumfleks realizirao u starohrvatskom jeziku kao akcenat: *grd > starohrv. grad, *zlto > starohrv. zlato. 2) Praslavenski je akut nestao iz sustava i realizirao se kao akcenat: *krv > starohrv. krava60, *kld > starohrv. klada, *brtr > starohrv. brat. 3) Praslavenski se kratkl akcenat realizirao u starohrvatskom jeziku kao akcenat: *nbo > starohrv. nebo, *ko > starohrv. oko, *plt > starohrv. plot. lako je sjedinjavanje praslavenskoga akuta i kratkog akcenta u srarohrv. akcentu dovelo do odravale i dalje. Naime, razlika se izmeu prasl. i preznakovila sada u kvantitetu vokala jer se

Prema navedenim se promjenama vidi da je starohrvatski akcenat dvojakoga porijekla od * i od * .

akcenatske homonimije, opreke koje su do tada postojale na odreeni su se nain preoblikovane pokraeni akut mogao realizirati samo na iskonski dugim vokalima, a kratki samo na iskonski kratkim : brat ~ oko. Ta e se njihova razlika u porijeklu vidjeti i u njihovoj razliitoj distribuciji. Spomenuti je akcenatski razvoj uvelike promijenio odnose u starohrvatskom vokalizmu. Nalme,

dotadanja stroga praslavenska podjela na tono odreene kratke i duge vokale nije vie mogla dugi vokali poeli dobivati svoje istovrsne parnjake: dugo a (grad) ~ ~ ~ ~ kratkom (vra) kratkom i (sila) kratkom a (krava)

opstati. Opreke dugim vokalima a, , i, u nisu u starohrv. morale biti u vokalima o, e, , , nego su

dugo (sno)

dugo i (Gsg. vda) dugo u (brs)

parnjake:

Na isti su nain dugi vokali y, , , koji do tada nisu imali svojih kratkih ekvivalenata, dobili kratke ~ ~ ~ kratkom y (ryba)

kratkom u (udo)

dugo y (Dsg. synu) dugo (mso) dugo (Asg. rk)

kratkom (govdo)

kratkom (posda)

da za prvi balkanski period hrvatskoga jezika moemo pretpostaviti ovakav sustav: kratki vokali: dugi vokali:
59

Nasuprot tomu, iskonski kratki vokali (e, o, , ) tada jo nisu imali svojih dugih parnjaka. To znai

a i u y e o a i u y - - - -

ekom pokraeni (*mso > e. mso), u hrvatskom nisu (meso), a u slovenskom je dolo do pomaka (meso) jer pod prvotno padajoo intonacijo se je naglas ... pomaknil za zlog dalje [39, 21].
60

Da se u ekom i slovenskom jeziku nisu pokratili akuti, a u hrvatskom jesu, potvruju primjeri: e. slov. mti prema hrv. mati, e. slov. krva prerna hrv. krava, e. hrva, slov. griva prema hrv. griva itd. Cirkumfleksi su u

Reeno je ve da su iskonske duljine pokraene u posljednjem slogu.

32

Iako su se praslavenski i akcenti sveli u ovom sustavu na jedan, akcenat, njegovo je razliito nas uvjerava razliita distribucija. Na osnovi poredbenog prouavanja mogue je za praslavenski sustav utvrditi ove injenice: 1) Inicijalni je slog mogao biti naglaen ili nenaglaen, dug ili kratak. Ako je bio dug i naglaen, mogla se na njemu ostvarivati opreka po intonaciji, tj. bili su mogui poetni cirkumfleksi i poetni akuti. 2) Medijalni je slog mogao biti naglaen ili nenaglaen, dug ili kratak. Samo, u ovom su nije mogla ostvarivati opreka po intonaciji. Kratki su slogovi bili uvijek nenaglaeni. 3) poloaju postojala ogranienja. Dugi naglaeni vokali bili su obavezno uzlazni. Tu se dakle porijeklo (kao primarne kraine u vokala e, o, , i sekundarne u a, , i, u, y, , ) ipak vidljivo. U to

Oksitonalni je slog mogao biti naglaen ili nenaglaen, dug ili krarak, ali ni na njemu nije moglo biti opreke po intonaciji. Prema onome to je o posljednjem slogu ve reeno, znai: kao naglaen, mogao je biti silazan ili kratak, a kao nenaglaen dug ili kratak.

Tabelarno bi se raspored praslavenskih akcenata mogao predoiti ovako: sl o g inicijalan medijalan oksitonalan

samo uzlazni akcenat govdo), a na posljednjem silazni (*mld) ili kratki (*bob, *k')61.

Dakle: na poetnom su se slogu mogla ostvariti sva tri akcenta (*grd, *krv, *ko), na unutarnjem Time dedukcija nije zavrena. Naime, iz gornje se sheme razabiru jo dvije injenice: 1) da su mogao ostvariti na posljednjem slogu. i

bili rubni akcenti (jer su se ostvarivali samo na prvom i posljednjem slogu) i 2) da se akcenat nije Osim toga valja rei da su i akcenat bili pomini akcenti a nepomian. Zato je akcenat ili

prelazio u drugim oblicima (tzv. slabim) na oksitonezu: Asg. grd, osnovnih oblika (tzv. rk, ng, bg Nsg. grd, rk, nog, bog; prema 3. l. sg. prez. pltet imperativ je plet, odnosno prez. trset imperat. trs63. U kombinaciji osnovnog oblika s prijedlogom akcenti i pomicali su se zbog svoje rubnosti na poetak akcenatske cjeline: Asg. grd pd grd, rk, pd rk, ng pd nog, bg pd bog. Pomak je, prema tomu, akcenta i bio jakih)62 dvosmjeran: u slabim poloajima progresivan, a u akcenatskim cjelinama jakih oblika regresivan. Medutim, u oba se sluaja realizirao pri pomaku kratak akcenat. Kod akcenta situacija je bila

cjelinama kao pod rb, ali je zbog svoje nepominosti tu i ostao: prema Asg. rb i brt Nsg. je

obrnuta. On se zbog svoje medijalnosti mogao ostvarivati u rijeima kao govdo ili u akcenatskim

61

da je akcenat kao: mea (ma) ak. meu, f. nova (nva): n. novo, f. sha: (sha) : n. sho ... nastao u baltiko-slavenskoj zajednici, tj. od praslav. *medi, *nov, *sch i dr. postalo je *medi, *nov, *sch i dr., emu je refieks nae mea, nova, sha.

roda Nsg.; c) u glagola 3. lice sg. prezenta. 63 Na takve je prijelaze upozorio ve S. Ivi [22, 134-135]: Tako danas moemo rei s velikom pouzdanou,

akcenat u svim poloajima [6, 163]. 62 Osnovni (jaki) oblici su: a) u imenica mukog i enskog roda DAVsg., NAVpl. i du.; b) u imenica srednjeg

Nee, prema tomu, biti ispravna Believa tvrdnja da je akcenat mogao stajati samo na prvom slogu rei, a

33

rba i brt.
Promjenom

akcenat, odnosno

shema je u starohrvatskom jeziku neto

pojednostavnjena: sl o g Inicijalan medijalan oksitonalan

Medutim, odnosi su u biti ostali isti: prema Asg. ryb Nsg. je ryba, prema 3. l. sg. prez. ret

bog; prema 3. l. sg. prez. pletet imperativ je pleti. Isto je tako u kombinaciji prijedlog + imenica: Asg. grad pod grd, rk pod rk, nog pod nog, bog pod bog, ali: ryb pod ryb. Istina je da se u novom sustavu starohrv. akcenat mogao nai na svim slogovima u
jeziku samo iskonski akcenat prenosio, i to prenosio neoslabljeno (oko pod oko); sekundarni je starohrvatski je sustav ostao dakle ne promijenjen. rijei, ali njegova distribucija oito pokazuje da je dvojakoga porijekla. Kao to se vidi, u starohrv. se

imperativ je ri. S druge strane: prema Asg. grad, rk, nog, bog Nsg. je grd, rka, noga,

akcenat bio tada nepomian (Asg. ryb pod ryb). S gledita razlikovnih mogunosti

Prozodijski su odnosi ostali isti i nakon prvog rastereenja starohtvatskog vokalizma. Radi se naime je fonetski gledano dotadanjih sedam parova (dugi i kratki a, , i, u, y, , ) svedeno na etiri Novi su se vokali i (< y) i u (< ) fonetski poistovjetili s ranijim vokalima i (dugi i kratki a, , i, u), a kao novi, peti, par pojavila se opreka (> ) ~ (> ). i u, a mogli su se o prormjenama y > i, > u i > e. Te su promjene kvantitativno pojednostavnile vokalni sustav jer

poistovjetiti i fonoloki jer im je supersegment bio jednak po porijeklu (oba su vokala pripadala ili iskonskim dugim vokalima ili pokraenim akutima, dakle sekundarno kratkim vokalima)64. U sluaju vokala e nije bilo tako. Novi se vokal e (< ) poistovjetio fonetski s iskonskim e, ali je

meso, a iz toga slijedi da je dobivena nova, do tada nepoznata opreka ~ . Meutim, prozodijska je karakterisrika novih e-vokala ostala i dalje ista, tj. novo se kratko e ponaalo i dalje kao pokraeni akut (za razliku od iskonskog kratkog e), a dugo e kao cirkumfleks (*govdo govedo pod govedo prema *nbo nebo. - pod nebo, odnosno *mso meso - u mso kao *grd grad u grd). Usporedo s tom promjenom dolazi i do pojave dugoga o. Ta je pojava vezana u prvom
gubitak intervokalnoga j65 i, pored toga, za tzv. duljenje u zamjenu. Kao to je u primjerima kao redu za

supersegmentna razlika ostala. Ranija opreka goevdo *mso promijenila se u opreku govedo ~

dobraja dobiveno dobr, tako je i od dobroje nakon gubitka intervokalnoga j saimanjem dobiveno dugo : dobr. S druge strane, gubitak e i omoguiti duljenje vokala o u primjerima kao plot < plot. Na taj je nain vokalni sustav jo vie integriran: kratki vokali: a i u e o dugi vokali: a i u e o - kratkih vokala vokali i predstavljaju anomaliju. Budui da se kao to je reeno zbog prirode U ovakvu sustavu koji se osloboen nazalnosti temelji u prvom redu na korelaciji dugih i svoje artikulacije nisu mogli duljiti66, nestajali su iz sustava (, > hrv. a ili e ili ), Gubitak je vokala

i po svojim posljedicama svakako jedna od najdalekosenijih pojava u starohrvatskom jeziku.

64

izjednaena vokala pripadala istoj kategoriji. 65 O sudbini konsonanta j vidi, izmeu ostalog, i u poglavlju o konsonantizmu.
66

O tome govori i P. Ivi [20, 133]: Prvi dogoaj (tj. > u) nije uticao na prozodijski sistem jer su oba

Vidi u poglavlju o vokalizmu.

34

poremeaj i u starohrvatskoj akcentuaciji. Vokali se i ne reduciraju odjednom. Ako su bili

Kao i drugdje (npr. u vokalizmu i konsonantizmu), redukcija je vokala i prouzroila znatan naglaeni, najprije gube silinu, osobito kad su na kraju rijei. Silina se s ultime, prenosila za jednu

prenio na nju: Nsg. plot > plot, bob > bob >, bog > bog, potok > potok; Gpl. nog > regresivan.

ili k. Kad je penultima u starohrv. jeziku bila kratka, akcenat se s krajnjih - i - jednostavno

moru prema poetku rijei, tj. na penultimu. Penultima je pak mogla biti kratka ili duga: Nsg. plot67

nog, en > en i sl. Pravac je pomaka u ovakvim sluajevima bio odreen: on je mogao biti samo

Spomenuti je pomak imao znatne posljedice u morfologiji. Naime, metataksom Nsg. plot > plot padeima: prema novom NAsg. plot potok dobiven je Gsg. plota potoka, Isg. plotom odnosno Nsg. potok > potok izjednaio se Nsg. i Asg., a to je izazvaIo pomak i u ostalim

potokom itd.68 Meutim, u imenica tipa bob, koje su ve i prije metatakse imale Nsg. i Asg. jednak, pomak se ograniio na ta dva padea: NAsg. bob, ali Gsg. boba, Isg. bobom. Tako je i kod glagola: jako 3. l. sg. prez. beret prelo je u beret, ali je slabi imperativ ostao beri. plot potok plota - potoka69 b) pomian: bob konop boba konopa. Pominom tipu pripada i Nsg. noga ena (gdje nije bilo razloga za pomak) prema Gpl. nog en. I jo neto: zbog nepomine akcentuacije metataktini su primjeri kao potok potoka
ostvarili akcenat u medijalnom slogu na iskonski kratkim vokalima, to ranije nije bilo ostvarivo jer su kratki unutarnji slogovi bili uvijek nenaglaeni. Akcenatski je pomak s krajnjih - i - na dugu Na taj su nain stvorena dva osnovna akcenatska tipa:

a) nepomian:

penultimu u biti isti kao i pomak na kratku, ali je rezultat drugaiji. I tu se, kao i u prethodnom

Dugi je vokal naime dvomoran, pa je prijelaz ovakav: kr, kraa = kr. Posljedica je ovakve regresivne metatakse vlika: - dobiven je, novi dugi akcenat sa silinom na drugoj mori. Takav se

sluaju radi o o metataksi za samo jednu moru, ali su uvjeti u dugih vokala drugaiji nego u kratkih.

Budui da je do metatakse dolazilo zbog prijelaza siline s - i -, )asno je zato takva promjena nije pl. prez. letmo lette ostaje nepromijenjeno. nastupila u oblicima koii su imali neki drugi vokal u nasravku: Nsg. trva vno, odnosno 1. i 2. l.

primjeri: stari Gpl. trv, vn71 okrenuo se u trv vn, 3. l. sg. prez. lett prelo je u lett itd.

akcenat zove obino novi praslavenski akut i biljei se znakom 70. Na taj su nain razumljivi i ostali

toku razvoja bio mogu trostruk ostvaraj: stari cirkumfleks (), stari akut () i novi akut (). Novi je akut, kao to se vidi, mogao nastati na penultimi pomakom za jednu moru. Ali, na medijalnim penultimama akcenatskih cjelina nalazio se do tada stari akut koji se u srarohrvatskom pokratio (Nsg. govdo > starohrv. govedo Gsg. ot rby > starohrv. ot ryby, Gpl. govd, ot rb >

Promjenom kr u kr dobiven je ponovo akut na iskonski dugim vokalima. Na njima je dakle u

staroga i novoga akuta zbog nepominosti staroga moe ostvariti jedino promjenom akcenta
67 68

starohrv, goved, ot ryb). Budui da bi novi akut mogao dovesti do homonimi]e, razlika se izmeu

Ovom se pomaku odupro kasnije jedino Lsg., i to pod utjecajem u-osnova. Stapanjem o-osnova i u-osnova prvobitna se opreka Dsg. medovi ~ Lsg. medu svela na opreku Dsg. medu ~ Lsg. medu. Drim da prije prodora

Zato je takav akcenat u slabom Nsg., ve je objanjeno.

u-osnova treba u Lsg. o-osnova pretpostaviti oblik *plot.

69 70

Magistralan rad o novom praslavenskom akutu napisao je S. Ivi [22]. On je prvi i upotrijebio znak akcenat. Da je akcenat u Gpl. bio na kraju potvruje Asg. trvu < trvu i Nsg. vino < vno.

S izuzetkom Lsg. Vidi o tome biljeku 71

za taj

71

35

na istom slogu, tj. metatonijom. Paralelno s pojavom Gpl. kr mijenja se Gpl. goved ryb u

goved ryb.

akcenatskog tipa: NAsg. Gsg. Gpl. NAsg. Gpl. Gsg.

izjednaivanjem Asg. Nsg. dobiven je kr i u Nsg. Na taj je nain od ranijeg nepominog

Kako je oblik kr bio i u "jakom" Asg. razumljivo je to se i on promijenio u kr, a

stvoren pomini s dugom penultimom:

kr kra kr

Taj akcenatski tip ima i svoju paralelu u tipu s kratkom penultimom: NAsg. Gsg. Gpl.

kr kra kr.

pominog akcenatskog tipa: Nsg. Asg. Gpl.

Tendencijom izjednaivanja povukao je "jaki" Asg. grad (< grd) za sobom i Nsg., pa je od biveg

bob boba bob > bob72.

grd73 grad grd

dobiven nepomian: NAsg. Gsg. Gpl.

plot plota Gsg. plot < plot 75. Gpl. Pomak akcenta s oslabljenih i poremetio je raniji odnos izmeu akcenatski osnovnih i
NAsg. izvedenih oblika. Sada naime i "slabi oblici s akcentima i mogu imati akcenat "jakih" oblika (plot grad = Nsg. i Asg.), a prema novom Gpl. ot plot i (kao odrazima praslavenskih i )

I taj je akcenatski tip imao paralelu u tipu s kratkom penultimom:

grad grada grd74.

potok vidi se da ti akcenti ne moraju vie biti ni rubni. Takav je razvoj prouzrokovao da oslabi ili da
se izgubi veza izmeu osnovnih i izvedenih oblika s iskonskim

akcentom. Izvedeni oblici

postaju metatonijska varijanta u nepominom tipu (na kratkoj penultimi u odnosu prema : NAsg.

da akcenatske izvedenice vie ne moraju biti oksitonalne i nepomine, gube raniju vrstu vezu s

plot ~ Gpl. plot; na dugoj penultimi u odnosu prema : NAsg. grad Gpl. grd ili metataktina varijanta u pominom tipu (na kratkoj penultimi kao : Nsg. noga, ena - Asg. nog, en ~ Gpl. nog, en; na dugoj penultimi kao : Nsg. rka, trva - Asg. rk, trv ~ Gpl. rk, trv). Budui

osnovnim oblicima te zadravajui u nepominosti svoju karakteristiku formiraju na

72 73 74 75

Promjena Gpl. bob > bob ista je promjeni Gpl. ryb > ryb.

"Slabi" Nsg. mora biti takav prema "jakom" Asg. grad. Razlozi kasnijem odstupanju u Lsg. grdu jednaki su kao i kod Lsg plotu. Vidi biljeku 71. Promjena Gpl. plot > plot jednaka je promjeni Gpl. bob > bob. V. biljeku 75

36

predsufiksalnim slogovima novi, nevarijantni tip. Stari se Gpl. vo - s moraju promijeniti u vo s, a prema njima nastaje nepomian tip s akcenrima i u itavoj paradigmi: Gpl. vo - s Asg. vo - s Nsg. voa - sa. Time su se odnosi iz praslavenske akcentuacije uvelike promijenili. U starohrvatskom jeziku potpuno isezava srari praslavenski akut ( ) On je uzdrman ponajprije u pozicijama ispred - i -

razlozima: Asg. i Gpl. kr > kr > :kr. Kad je prema Gpl. s (< s) prodro u Asg. (s) a preko tog osnovnog oblika i u itavu paradigmu novi akut dobiva u starohrvarskom jeziku morfoloko obiljeje. Tada vie nema potrebe za morfolokim obiljejem sraroga akuta. Zato ostalim oblicima:

silaznom (Gpl. brt > brt > brat). Na tim se mjestima javlja novi akut ( ) uvjetovan prozodijskim

budui da se tu ili pokrauje (Asg. brt > brt > brat) ili svoju uzlaznu intonaciju zamjenjuje

pokrata Asg. rb > ryb (analogno prema Asg. brt > brat) otvara put generalnoj pokrati i u Nsg. ryba brat

pojednostavnjivalo i izricalo u formuli: zbog gubitka poluglasa dulJi se prethodni vokal.Zato se

U vezi s gublJenjem - i - treba jo razmotriti i rzv. duljenje u zamjenu. To se duljenje preesto

Gsg. ryby brata itd.

paradigma NAsg. plot Gsg. plota promijenila u NAsg. plot Gsg. plota. Kad bi to bila istina, bratom -bobom u bratm - bobom? Neki su slavisti nastojali odgovoriti na to pitanje. Kuryowicz

postavlja se pitanJe: zato se onda i NAsg. brat bob nije promijenilo u brat bob, odnosno Isg.

[29], na primjer, smatra da su NAsg. plot bob preli najpriJe u plot - bob, a kad se praslavenski akut pokratio (brt brta > brat brata), stvorena je mogunost za nove odnose: s jedne strane brat brata ~ plot plota (odnos i ), a s druge brat - brata ~ bob boba (odnos u Gsg. aa aa). Meutim, Junkovi [26] s pravom odbacuje Kuryowiczevu tvrdnju jer ona

pretpostavlja duljenje u zamjenu prije pokraivanja. Naime, do pokrate praslavenskog akuta dolazi ponajprije zbog novih odnosa izazvanih regresivnim pomakom siline s krajnjih - i -, a duljenje u zamjenu javlja se tek nakon potpune redukcije - i -. Neprimjenljivost spomenutti formule o

prvom redu nepomine akcenatske tipove. Zato se NAsg. plot Gsg. plota, mijenja u NAsg. plot razluen tip NAsg. plot od tipa NAsg. bob. To u stvari nije nita drugo nego uvanje ranije opreke (plot ~ bob) koja zbog gubitka siline na > i -, (prijelazom bob u bob) vie nije mogla opstojati, pa bi moglo doi do neutralizacije izmeu ta dva akcenatska tipa. Na taj je nain Gsg. plota, ali NAsg. bob Gsg. boba ostaje nepromijenjeno i nakon gubitka - i-. Na taj je nain

prozodijskoj uvjetovanosti za duljenje, nego o morfolokoj. Naime, duljenje u zamjenu zahvaa u

generalnom duljenju u zamjenu nakon gubitka - i - navodi na zakljuak da se ne radi o

neutralizacija sprijeena. Ovakvo bi se objanjenje moglo initi neprikladnim jer je spreavanJe neutralizacije na jednoj strani moglo dovesti do akcenatske homonimije na drugoj. Naime, u prvi akcenatska homonimija samo prividna: razlika izmeu novog tipa NAsg. plot i starog NAsg. mah izgleda kao da se novi tip NAsg. plot slio sa "starim" NAsg. grad. Meutim, takva je

To isto vrijedi i za opreku:

grad zajamena je ne samo kvalitetom vokala (iskonski kratki vokal u plot prema iskonskom dugom u grad), nego i tzv. paradigmatskom nepostojanou u novom tipu: NAsg. plot ~ grad Gsg. plota ~ grada.
NAsg. bob ~ brat

Gsg. boba ~ brata.

37

Prijelaz siline s krajnjih - i - i, zatim, njihov gubitak znaajke su starohrvatskog jezika. Posljedice naglaenog sloga (

su tog procesa znatne: praslavenska je akcentuacija izmijenjena. Umjesto tri vrste praslavenskog ) javljaju se u starohrvatskom jeziku tri akcenta ( ). Premda je na tom razvojnom stupnju razliit i inventar naglasaka i njihova raspodjela, ipak starohrvatska akcentuacija nastavlja praslavensko stanje jer u velikoj mjeri uva ranije odnose, iako preznakovljene. Za razliku od toga distribucija vie nije praslavenska jer u starohrvatskom svi slogovi mogu biti naglaeni i nenaglaeni, dugi i kratki, na svima se moe ostvarivati i opreka po intonaciji i opreka po kvantiteti. Osim toga starohrvatski su akcenti izgubili znaajke rubnosti. Njihova nova prijenosna funkcija nije uspostavljena; mogui su ostali samo naslijeeni prijenosi (oko pod oko, grad pod grd, ali riba

akcenatskom sustavu76. Pojava

pod ribu). Starohrvatski e akcenti dobiti prijenosnu funkciju kasnije, tek u novijem i novom

akcenta, nastala. kao to se vidjelo zbog sasvim odreenih prozodijskih razloga, akcenat i u drugim sluajevima. Prema Ivievoj studiji [22] najee u ovim

predstavljala je istodobno po svojoj strukturi uzorak po kojem se u hrvatskom jeziku poeo ppjavljivati kategorijama: 1)

Budui da je u stvari spoj dviju mora sa silinom na drugoj ( = a), poeo se isti akcenat

< ne(h)oes ne(h)oe, djde < *doid, nema < *neim, n < nije, mga mmu < mojega mojemu, tvga tvmu < tvojega tvojemu, svga svmu < svojega, svojemu, gosp < gospo(j)a, brj brjmo brjte < broji brojimo brojite, nemj nemjmo nemjte < *nemozi (uspor. pomozi) *nemozimo *nemozite, gre gre < *grede *grede, stt < stojat, dvjset < dv(d)eset i dr. 2) Po istom je principu saimanja dobiven akcenat u Gsg. nje < njeje, odnosno Gsg. te < *toje. Akcenat ovih zamjenica enskoga roda prenesen je u Gsg. imenica istoga roda, u prvom redu na one imenice koje su u Gsg. imale naglaeni morfem -, tj. na palatalne osnove, npr. Gsg. de, zemlje i dr. Budui da je taj morfem prevladao u hrvatskom jeziku, preuzele su ga zatim u Gsg. i nepalatalne osnove, npr. noge, ene sestre, glve, rke i
3) Prijelazom Gpl. trv > trv nastao je ne samo uzorak promjene a > (uspor. rk > rk, naglaene zavrne vokale - i -, akcenat druge77.

javljavljati pri saimanju dvaju vokala od kojih je drugi bio naglaen, kao npr. nee nee

strn > strn, d > d), nego se, osobito u GpI. imenica enskoga roda koje su imale generalizirao, pa se i Gpl. en (< en) promijenio u en, Gpl. gor (< gor) u gr, Gpl. smol (< smol) u sml unato tomu to je ispred oksitonalnog akcenta bio kratak vokal (uspor. Nsg. na, Gpl. n). 4) Objanjeno je ve kako je dolo do akcenta u tipu sa. Meutim, ako se taj novi akcenat usporedi s prijanjim *sa, dobivamo model promjene a > . Prema tom se modelu i prez. pta pta (< pitaje pitaje78') poinje mijenjati u pt pt Na taj je nain novi odnos
u ovakvu tipu glagoIa postao dakle: infinitiv ptati prezent pt.

Prema mojoj akcenatskoJ klasifikaciji [35] stara je akcentuacija ona koja se po mjestu, broju i vrsti akcenata slae sa starohrvatskim akcenatskim sustavom, starija je ona u kojoj je dolo do bilo kojih akcenatskih promjena
76

77 Na onom podruju na kojem su prevladali morfemi bive nepalataIne deklinacije, npr. u sjevermh akavaca, nema akuta u Gsg.: uspor. vodi (< vody) eni, di. 78

na istim starim mjestima, novija je ona u kojoj je dolo do bilo kakvog ustavnog pomicanja akcenatskoga mjesta, nova je ona u kojoj je izvreno potpuno pomicanje akcenatskog mjesta.

Uspor. staroruske primjere pyte pytet.

38

Taj se odnos prenio onda i na itave kategorije glagola koji su u infinitivu imali akcenatsku postavu

a:

Prezentski je akcenat protegnut i na ptc. perf. pas. ptan (-a,-o), vezan (-a, -o) i sl. jer se i drugdje udeava ptc. pf. pas. prema prezentu [22, 165]. Tako je i u brojeva: *ptaja > pta > pet, a po uzoru na to prodro je i u druge redne brojeve

mltiti ~ mlt vgnuti ~ vgn vzati ~ ve vrtiti ~ vrt itd.

est, sedm, sm, devet, deset79. 5) Prema krlj, klj, trv i dr. poeo se akcenat upotrebljavati i po poloaju, tj. pred sonantima j, l, Ij, m, n, nj, r, v, npr. krj : kraja, m. govorl : f. govorila, dm : dima, gospodn : gospodina, knj : konja, sr : sira, m. gotv : f. gotova itd. Takvo je poloajno duljenje postalo osobito postojano pred sonantima u konsonanrskoj skupini: dvjka : Gpl. dvojak, Gsg. plca : Nsg. palac, Gsg. opnka : Nsg. opanak, Gsg. strca : Nsg. starac, Gsg. vla : Nsg. aval i dr.
hrvatskom jezinom podruju, iako ne svugdje u jednakoj mjeri. NajboIje u akavskom i kajkavskom Novi se akut ( ) sauvao pored spomenutih pet karegorija80 kao specifikum sve do danas na

dijalektu.81 U onim govorima tokavskog dijalekta koji su postali osnovica knjievnog (standardnog)

poela je silaznost davati akcentuaciji osnovni intonacijski ton. To znai da je poetak naglaenog vokala teio da bude intonacijski visok tako je sIog ispred akcenta postajao samo zalet za tu visinu. Dakako, dug predakcenatski vokal osobito je tomu pogodovao jer se zalet prema vrhu mogao bolje razviti. Prednaglasne duIjine postale su uzlazne. U poziciji a ili a dugi vokali ne stoje u visoko kao i poetak naglaenog vokala koji slijedi: a = odnosno a = horizontalnoj liniji kao ostali vokali u rijei, nego se zavrerak duljine izgovara povieno jednako

porijeklo akcenta vidjeti takoer poput akcenta u razliitoj distribuciji. Prijelazom u

pit, krlj> kralj itd82. Iz toga ujedno slijedi da je poput akcenta i akcenat dvojakoga porijekla: od prasl. cirkumfleksa (grd > grad) i novoga akuta (sa > sua). Razliito e se

jezika akut je preao u dugosilazni akcenat, npr. sa > sua, nee > nee, nje > nje, pt >

Iz svega toga nije teko razumjeti da je stvorena sasvim odreena akcenatska situacija u kojoj je nastupio momenat akomodacije. U takvoj je situaciji jedan konstantan faktor mogao na se primati ili od sebe davati to drugom, isto tako konstantnom fakroru. Zato se u takvim zaokruenim konstantama mogla duljina kad joj je ve podignut jedan dio s njezine horizontale, i to ba onaj akcentov imutak. Tako je dolazilo do prijelaza akcenta na prethodni vokal, odnosno do novijeg dio koji je blie akcentu obogaivati melodioznou akcenta da bi konano preuzela na sebe sav

79 80 81 82

Prema f. pet govori se m. pet i n. pet. Za ostale sluajeve vidi kod Ivia [22].

ostalim dijalektima zahtijeva posebne rasprave.

Zato mnogi akcenat i zovu akavski akut. Zbog toga to je akcenatski razvoj u tokavskom dijalektu poao zasebnim putom, prikaz akcentuacije u

39

pomicanja akcenatskoga mjesta83. Novo se pomicanje razlikuje od staroga. Staru su prijenosnu

nogu ruku Nsg. noga rka) bilo u regresivnom (nogu pod nogu, ruku pod rku).
ostvarivati samo u sluajevima kad je ispred akcenta bilo slobodno mjesto; bijae dakle po smjeru predakcenatskoj se kraini razvio kratkouzlazni akcenat (

funkciju kad je do nje dolazilo imali primarni i akcenat bilo u progresivnom smjeru (Asg. Nasuprot tomu novo je pomicanje zbog iznijetih prozodijskih razloga bilo uzlazno, a moglo se regresivno. Od kvantitete slobodnog mjesta zavisila je i kvantiteta novog uzlaznog akcenta, tj. na ), a na predakcenatskoj duljini dugouzlazni akcenat ( ). Na mjestu pak starog kratkog akcenta ostala je kraina, a na mjestu dugog

akcenta pojavila se duljina. Spomenuti se novi prijelazi mogu predoiti ovako: a > , a >

a > , a > Zbog upravo ovakva razvoja jasno je zato se u hrvatskom standardnom jeziku govori: nga ( <

noga), rka (< rka), Gsg. ng (< noge < noge), Gsg. rk (< rke < rke) odnosno pd ribu (< pod ribu), i nj (< i nje < i nje) nasuprot Asg. oko, nogu, grad, ruku odnosno pod oko, pod nogu, pod grd, pod rku. Naime, u primjerima kao pod oko, pod nogu, pod grd, pd ruku nije bilo
slobodnog mjesta za novi prijelaz jer je hrvatski jezik preuzeo u neizmijenjenu obliku stare regresivne prijenosne funkcije iskonskog i akcenta. Novim su pomicanjem dobivena dva nova akcenta ( ) koja uz dva stara ( ) predstavljaju osnovni akcenatski inventar standardnog jezika.

83

tokavskog akcenta intenzitet prenosi i na idui slog.

Nakon ovakva pomicanja ne mora biti prekinut momenat akomodacije. Poznato je naime da se pri realizaciJi

40

LITERATURA U popis literature ula su samo ona djela koja se neposredno spominju u ovoj knjizi. Poredana su abecednim redom autora. Svako djelo ima svoj broj koji se u knjizi navodi umjesto itavog naslova u uglatoj zagradi. Drugi broj, odvojen zarezom, odnosi se na stranu u navedenom djelu. Zavoda za slavensku filologiju, sv. 5, Zagreb, 1963, str. 107-115. 1. Babi, Stjepan: O odnosu samoglasnika u staroslavenskom i hrvatskosrpskom jeziku, Radovi 2. Beli, Aleksandar: O praslovenskom jeziku, Slavia, sv. 1, Prag, 1922, str. 8-11. str. 214215.

3. Beli, Aleksandar: Junoslovenski jezici, Stanojevieva Narodna enciklopedija, sv. 2, Zagreb, 1929,
4. Beli, Aleksandar: Kajkavski dijalekat, Stanojevieva Narodna enciklopedija, sv. 2, Zagreb, 1929, str. 222228. 5. Beli, Aleksandar: Dr. Stjepan Ivi, Jezik Hrvata kajkavaca, Junoslovenski filolog, sv. 14, Beograd, 1935, str. 241-247. 6. Beli, Aleksandar: Fonetika srpskohrvatskog jezika, Beograd, 1960.

8. Bokovi, Radomir: Razvitak sufiksa u junoslovenskoj jezikoj zajednici, Junoslovenski filolog, knj. 15, Beograd, 1936. 1954.

7. Berntejn, B. Samuil: Oerk sravnitel'noi grammatiki slavjanskih jazykov, Moskva, 1961.

9. Brabec, Ivan Hraste, Mate ivkovi, Sreten: Gramatika hrvatskoga ili srpskog jezika, Zagreb,
10. Brozovi Dalibor: Doseljenje Slavena i njihovi dodiri sa starosjediocima u svjetlu lingvistikih

istraivanJa, Centar za balkanoloka ispitivanja (posebna izdanja, XII), knj. 4, Sarajevo, 1969, str. 129-140. 12. Georgiev, Vladimir: Russkoe akan'e i ego otnoenie k sisteme fonem praslavjanskogo jazyka, Voprosi Jazykoznania, knj XII, sv. 2, Moskva, 1963, str. 20-29 13. Georgiev Vladimir: Georgiev, Vladimir: Vokalnata sistema v razvoja na slavjanskite ezici, Sofija,

1964.

14. Hamm, Josip. StarosIavenska gramatika, 2. izdanje, Zagreb 1963. Slavenskog instituta, sv. 2, Zagreb, 1958, str.-43-58.

15. Hraste, Mate: Strani elementi u hrvatskom ili srpskom narodnom i knjievnom jeziku, Radovi

Filozofskog fakulteta, sv. 2, Novi Sad, 1957, str. 159-184. Moskva, 1958, str. 3-20.

16. Ivi, Pavle: Dva glavna pravca razvoja konsonantizma u srpskohrvatskom jeziku, Godinjak

17. Ivi, Pavle: Osnovnye puti razvitija serbohorvatskogo vokalizma, Voprosi Jazykoznania, sv. 1, 18. Ivi, Pavle: O klasifikaciji srpskohrvatskih dijalekata, Knjievnost i jezik, sv. 1, Beograd, 1963. Jahrbuch, sv. 11, Graz-KIn, 1964, str. 105-113.

19. Ivi, Pavle: Phonologische Bemerkungen zur historischen Sprachgeographie, Wiener slavisches 20. Ivi, Pavle: Glavne linie razvoja prozodijskog sistema u srpskohrvatskom jeziku, Studia z filologii

polskiej i sowiaskiej, sv. 5, Warszawa, 1965, str. 129144. 2, Beograd, 1968, str. 13-32.

21. Ivi Pavle: Razvoj principa distribucije fonema u srpskohrvarskom jeziku, Knjievnost i jezik, sv. 22. Ivi, Stjepan: Prilog za slavenski akcenat, Rad JAZU, knj. 187, Zagreb, 1911.

23. Ivi, Stjepan: Poredbena gramatika slavenskih jezika Philologie, sv. 17, Berlin, 1895, str. 47-87.

24. Jagi, Vatroslav: Ein Kapitel aus der Geschichte der sdslavischen Sprache, Archiv fr slavische 25. Junkovi, Zvonimir: O jeziku Vitezovieve Kronike, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, sv. 2,

Zagreb, 1958, str. 93119.

41

26. Junkovi, Zvonimir: Jezik Antuna Vramca, doktorska disertacija (u rukopisu) Zagreb, 1967, str. 27. Junkovi, Zvonimir: Napomene o naglasku, Jezik, sv. 1, Zagreb, 1969, str. 1-10. 1401.

28. Katii, Radoslav: Terminologija u suvremenoj lingvistici, Jezik, sv. 5, Zagreb, 1966. 30. Lehr-Spawiski, Tadeusz: Pocztki Slowia, Krakw, 1946. (u rukopisu), Zagreb, 1968, str. 1-257.

29. Kuryowicz, Jerzy: L'accentuation des langues indo-euro-pennes, Wrocaw-Krakw, 1958.

31. Mali, Dragica: Jezik starohrvatskih duhovnih pjesama iz "Parikog kodeksa", magistarska radnja Paris, 1943.

32. Meillet, Antoine: Le slave commun, 2. izdanje,

33. Milewski, Tadeusz: Ewolucja prasowiaskiego systemu wokalicznego, Rocznik Slawistyczny, sv. 1, Wrocaw-Varszawa-Krakw, 1965, str. 518. 34. Milewski, Tadeusz: Zasig terytorialny sowiaskiej przestawki pynnych, Rocznik Slawistyczny,

knj. 26, sv. 1, Wrocaw-Warszawa-Krakw, 1966, str. 920. lingvistiku, sv. 10, Novi Sad, 1967, str. 125 132.

35. Mogu, Milan: Za novu akcenatsku klasifikaciju u dijalektologiji, Zbornik za filologiJu i 36. Mogu, Milan: O fonemu, Jezik, sv. 4, Zareb, 1967, str. 107-111.

38. Mogu, Milan Vonina Josip, Latinica u Hrvata, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, sv. 11, Zagreb, 1969, str. 61-81. 39. Nahtigal, Rajko: Slovanski jeziki, Ljubljana, 1952.

37. Mogu, Milan: O morfemu, Jezik, sv. 2, Zagreb, 1967/8, str. 33-37.

41. Popovi, Ivan: Geschichte der serbokroatischen Sprache, Wiesbaden, 1960. Hrvatske, Slovo, sv. 13, Zagreb, 1963, str. 137-176. 192-208

40. Popovi, Ivan: Istorija srpskohrvatskog jezika, Novi Sad, 1955.

42. Putanec Valentin: Refleksi starodalmatoromanskog pridjeva sanctus u onomastici obalne

43. Ramov, Fran: Slovenaki jezik, Stanojevieva Narodna enciklopedija, sv. 4, Zagreb, 1929, str.

44. Ramov, Fran: Dialektoloka karta slovenskega jezika, Ljubljana, 1931. 46. Rjenik hrvatskoga ili srpskog jezika, izdanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb. 47. Schwarz, Ernst: Zur Chronologie von asl. > y, Archiv fr slavische Philologie, sv.42, Berlin, 1929, str. 275285. 48. Stieber, Zdzisaw: Rozwj fonologiczny jzyka polskiego, Warszawa, 1962. 45. Ramov, Fran: Kratka zgodovina slovenskega jezika, LjubIjana, 1936.

51. Wijk van, Nikolaus: Geschichte der altkirchenslavischen Sprache, Berlin, 1931.

50. Vaillant, Andr: Grammaire compare des langues slaves, 1, Lyon-Paris, 1950.

49. Trubetzkoy S. Nikolaus: Altkirchenslavische Grammatik, 2. izdanje, Graz-Wien-Kln,-1968.

42