Elekticizam

(viemezhebstvo) Eklekticizam je nastanak novog miljenja ili rjeenja kombinacijom mezhepskih miljenja koja prije nije izrekao ili zastupao ni jedan mudtehid. To znai, da iz slijeenja vie mezheba ili uzimanja vie miljenja o jednom pitanju proistekne kombinovani propis ili miljenje koje niko ne priznaje. Ne priznaje ga ni mezheb koji slijedi mukallid (sljedbenik) niti mezheb u koji je preao ili koji eli slijediti u vezi s nekim pitanjem. Svaki od tih mezheba smatra neispravnim taj novonastali propis ili miljenje. Obino se to deava kada mukallid u vezi s nekim pitanjem slijedi jedno ili dva miljenja neutralizirajui trag drugog. Eklekticizam bi se mogao definisati kao spajanje izmeu slijeenja dva ili vie razliitih miljenja iz razliitih mezheba o jednom pitanju koje ima meusobno povezane primarne i sekundarne dijelove i gdje svaki od tih dijelova ima poseban tretman (status), koji je u isto vrijeme, bio predmet idtihada i razilaenja meu mudtehidima. Nakon toga, mukallid u vezi s jednim dijelom tog pitanja slijedi jednog, a u drugom slijedi drugog mudetehida. Tako nastaje novi kombinovani propis od dva ili vie mezheba. Kao npr. da neko u abdestu pri potiranju glave slijedi imama afiju, koji smatra da je dovoljno potrti dio glave, a zatim slijedi imama Ebu Hanifu ili Malika kada je rije o tome da abdest ne kvari nenamjerni i nestrastveni dodir ene, nakon toga s takvim abdestom klanja. Abdest s kojim je ta osoba klanjala nije ispravan ni prema jednom od spomenutih imama. Imam afija smatra ga neispravnim zato to takav dodir, po njemu, kvari abdest. Imam Ebu Hanife ga ne priznaje jer ta osoba nije potrla etvrtinu glava ije potiranje, po njemu, je obavezno. Neispravan je i po imamu Maliku jer nije potrta cijela glava ili zbog toga to se dijelovi, koje treba oprati u abdesta, nisu trljani - jer je to po malikijama vadib (obaveza). Ili npr. da slijedi Malika po tome da glasno smijanje u namazu ne kvari abdest, a Ebu Hanifu da dodir spolnog organa ne kvari abdest i s takvim abdestom klanja. Takav namaz je po obojici imama neispravan, jer glasno smijanje u namazu, po hanefijama, kvari i namaz i abdest a dodir spolnog organa, po malikijama, kvari abdest. Ili, da neko iznajmi na koritenje neki vakuf devedeset godina bez da ga vidi, slijedei po dugoronom iznajmljivanju afiju i Ahmeda a u nevienju onog to se kupuje ili iznajmljuje Ebu Hanifu, ovakav postupak bi bio ispravan i smatrao bi se dozvoljenim eklekticizmom.
1

Polje eklekticizma (kombinacije mezhepskih miljenja) Eklekticizam je ogranien na idtihadska pitanja. Meutim, to se tie pitanja koja su nuno jasna u vjeri i potvrena jasnim i kategorikim dokazima kao to su pitanja o kojima postoji konsenzus muslimana, tj. ona pitanja ije negiranje vodi u nevjerstvo, to nema mjesta eklekticizmu. Prema tome, nije dozvoljena kombinacija mezhepskih miljenja s ciljem da se na taj nain iskombinuje da neto to je dozvoljeno postane zabranjeno ili obratno. To se posebno moe odnositi na zabranjene pravne lukavtine (hijel). Treba imati na umu i to da se o eklekticizmu nije govorilo prije sedmog stoljea po Hidri. O njegovoj zabrani uenjaci su poeli govoriti tek poslije desetog stoljea kako bi tako legalizovali i uvrstili mezheb, koji je zatvorio vrata idtihada i uinio vadibom (obaveznim) taklid (slijeenje) mezheba. Dozvola eklekticizma opravdava se miljenjem da o svakom pitanju nije vadib (obaveza) slijediti odreeni mezheb. Prema tome, ko se ne pridrava odreenog mezheba, dozvoljen mu je eklekticizam, jer da nije tako, onda bi svi ibadeti obinih ljudi bili nitavni zbog toga to obian svijet nema svog mezheba, pa ak i onda kada slijedi odreen mezheb, jer je mezheb obinog svijeta mezheb onog ko im da rjeenje i odgovor za ono to oni pitaju. Dozvolu eklekticizma opravdava i naelo olakavanjanja koje islam uveliko zastupa. Treba takoer znati da slijeenje nekog imama u vezi s nekim pitanjem ne zabranjuje slijeenje drugog u vezi s drugim pitanjem. U tom sluaju ne moe se rei da je mukallid takvim slijeenjem doao do rjeenja koje ne priznaje ni jedan mezheb. Takav eklekticizam shvata se kao meusobno nenamjerno mijeanje miljenja mudtehida ili fetvi muftija, identino mijeanju i ispreplitanju narjeja jednog jezika. Prema tome, ovdje mukallid ne slijedi svakog imama u svim njegovim postupcima, nego on slijedi svakog od njih kada je rije o odreenom pitanju u vezi sa slijeenjem drugog, jer potpuno slijeenje jednog imama u svim stvarima nikog ne obavezuje - ni u idtihadu a niti u taklidu. Da bi eklekticizam u sluaju nekih uenjaka bio dozvoljen, moraju se u obzir uzeti mezhepska razilaenja. Meutim, ini se da bi ispunjenje tog uvijeta bilo veoma teko, svejedno da li se on primjenjivao u ibadetima ili meuljudskim odnosima, a i pored toga to bi bilo opreno erijatskoj toleranciji, lahkoi i prilagodljivosti interesima ljudi.
2

to se, pak, tie tvrdnje za postojanje konsenzusa o pitanju zabrane eklekticizma, to se prenosi od strane Ibn Hadera i neke hanefijske uleme, to je potrebno argumentovati i dokazati. Najvei dokaz nepostojanja tog konsenzusa je neusaglaenost stavova meu ulemom o tom pitanju. E-efevani o nastanku nekog rjeenja putem eklekticizma je rekao: "Metodolozi islamskog prava razili su se u vezi s tim pitanjem. Istina je da je to sa teorijskog stanovita dozvoljeno." I drugi eminentni uenjaci spominju to razilaenje, kao to je npr. ElBejduri. Pored svega toga, ovaj konsenzus prenesen je ahad predajom koja, prema veini islamskih uenjaka, ne obavezuje da se postupi po njoj, te da njeno znaenje nije nedvosmisleno, jer se moda, njome mislilo na konsenzus veine islamskih uenjaka ili na konsenzus nekog mezheba o odreenom pitanju. Miljenja mezhepskih uenjaka koji dozvoljavaju eklekticizam Hanefijski uenjaci El-Kemal ibnul Hemmam i njegov uenik Emirul-Had u djelu Et-Tahriru i njegovom komentaru rekli su: "Mukallidu je dozvoljeno da slijedi svakog mudtehida. Ako bi mukallid po svakom pitanju slijedio lake miljenje mudtehida, ne znam dokaza - ni tradicionalnog niti racionalnog - koji bi mu to zabranio. Ja ne znam da u erijatu ima iega loeg u tome da ovjek slijedi lake miljenje nekog mudtehida, jer je Poslanik, a.s, volio ono u emu je olakanje njegovu ummetu." U djelu Tenkihul fetava-el-hamidijje Ibn Abidina stoji da je dozvoljeno muftiji izdati kombinovano rjeenje, i da je kadija Et-Tersusi (umro 785. god. po H.), smatrao da je to dozvoljeno. Prenosi se da je muftija Es-Sa'ud el-I'madi (umro 758. god. po H.) u svojim fetvama to dozvolio. Ibn Nudejm el-Misri (umro 970. god. po H.) bio je kategorian i jasan u svojoj poslanici Fi Bej'il vakfi bi gubnin fahiin rekao je da je standardno miljenje hanefijskog mezheba - dozvola eklekticizma. On je tu dozvolu prenio i iz djelaEl-Fetava-el-bezazije. Emir Badi ah (umro 972. god. po H.) je svom svojom snagom zastupao dozvolu eklekticizma. Muftija Nablisa Munib-ef. Haimi (umro 1307. god. po H.) napisao je Poslanicu o taklidu openito, gdje je potvrdio eklekticizam bez ikakvih ogranienja. O toj poslanici fakih svog vremena, ejh Abdurrahman el-Bahravi je rekao: "Autor ove poslanice objasnio je istinu kako i dolikuje." Prema tome, mada je u narodu raireno miljenje da je telfik zabranjen u hanefijskom mezhebu, jasno se vidi da nije tako, jer uenjaci drugaije misle - smatraju da je dozvoljen i da ga podravaju brojni autentini dokazi.
3

Malikijski uenjaci Najispravnije i najprihvatljivije miljenje postklasinih malikijskih pravnika je da je eklekticizam dozvoljen. To je potvrdio Ibn A'refe el-Maliki u komentaru na Derdirovo djelo E- -erhul-kebir od. Autoritet El-A'devi izdao je fetvu da je eklekticizam dozvoljen. Ed-Dusuki je preferirao dozvolu eklekticizma. El-Emirul-Kebir je od svojih ejhova prenio da je najispravnije miljenje u malikijskom mezhebu da je eklekticizam dozvoljen i da je olakica. afijski uenjaci afijski pravnici nisu saglasni u vezi s pitanjem eklekticizma. Neki zabranjuju sve njegove oblike, drugi zabranjuju odreene vrste, koje emo kasnije objasniti, dok trei dozvoljavaju eklekticizam ako se u sluaju nekog pitanja ispune traeni mezhepski uvjeti. Hanbelijski uenjaci Et-Tarsusi je prenio da su hanbelijske kadije (sudije) realizovale presude koje su donesene kombinacijom mezhepskih miljenja. Napomena: Nisu navedena suprotna miljenja uenjaka sve etiri mezheba, bez obzira da li se odnose na slijeenje najlakeg mezheba ili eklekticizma, jer nam nisu potrebna zbog nepostojanja validnog erijatskog dokaza koji bi ih potvrdio. Zabranjeni eklekticizam Ne moe se rei da je eklekticizam apsolutno dozvoljen. U sluaju eklekticizma postoje odreena ogranienja, a postoji i eklekticizam koji je sam po sebi zabranjen. To je eklekticizam koji vodi dozvoli zabranjenih stvari, kao to su alkohol, prostitucija itd. Postoji i eklekticizam koji nije sam po sebi zabranjen, ve zbog nekih drugih faktora. Takvog eklekticizma imamo tri vrste: 1. Namjerno slijeenje olakica, kao npr. da neko, bez ikakve nude ili razloga, slijedi iz svakog mezheba ono to je najlake. To je zabranjeno gledajui sa naela- zatvaranja puteva fesada (nereda) -predstavljenom u emancipaciji od erijatskih zaduenja. 2. Kombinacija mezhepskih miljenja na takav nain iz kojeg bi proisteklo ponitenje presude ili odluke vladara (hakima), jer njegova odluka (sud), kao to je poznato, uklanja oprenost u miljenjima. Ova vrsta eklekticizma zabranjena je zbog spreavanja anarhije u islamskom zakonodavstvu.

3. Eklekticizam koji zahtijeva korigovanje ili odstupanje od slijeenog miljenja, ili odstupanje od slijeenja nekog miljenja o kojem postoji konsenzus koji je nuan tj. na kojem se zasniva to miljenje. Posljednji uvjet ne odnosi se na obredoslovlje, jer je takav eklekticizam dozvoljen u ibadetima (obredoslovlju), pa makar i vodio ovim spomenutim stvarima, sve dok ne bi uzrokovao emancipaciju od erijatskih zaduenja, ponitenje erijatskih mudrosti, putem raznih pravnih lukavtina (hijela) koje nisu u skladu sa erijatom ili zanemarivanje erijatskih intencija. Kao primjer odstupanja od slijeenja miljenja mogao bi se uzeti primjer koje se navodi u djelu El-Fetava el-hindijje, gdje se kae: Ako bi neki pravnik rekao svojoj eni: 'Definitivno se razvodim od tebe,' vjerujui da se tako desio neopozivi razvod, pa nakon toga postupi onako kako erijat u takvim situacijama nalae. Nakon svega, on promijeni miljenje i bude uvjeren da razvod koji se desio nije neopoziv nego opoziv. On, u ovakvom sluaju, mora postupiti po prvom miljenju i nije mu dozvoljeno postupiti po drugom, na osnovu kojeg bi mu razvedena ena i dalje bila supruga. Meutim, ako bi spomenuti pravnik smatrao, u konkretnom sluaju, da je on dao svojoj eni opozivi razvod i bio uvjeren da je ona i dalje njegova supruga i nakon toga promijeni miljenje i uvjeri se da je to neopoziv razvod i da mu je spomenuta ena postala zabranjena, ona mu zbog toga ne bi bila zabranjena. Iz navedenog se primjeuje da nedozvoljeni eklekticizam ima dva ogranienja: a) Kada ostane trag prethodnog postupka koji bi vodio njegovom eklekticizmu s nekim drugim miljenjem iz ega bi proistekao propis koji ne bi bio legalan ni u jednom mezhebu iz kojeg su preuzeta ta miljenje ili rjeenja. Kao npr. da se u sluaju pripreme za namaz slijedi imam afija kada je u pitanju potiranja glave u abdestu, a imam Malik u sluaju istoe psa. Ili, da nekome ko je pustio pod prisilom svoju enu muftija izda fetvu da je taj razvod nelegalan i on se nakon toga oeni njenom sestrom, oslanjajui se na hanefijeski mezheb koji smatra da je takav razvod legalan. To ne bi bilo dozvoljeno jer je takav eklekticizam zabranjen. b) Da to bude u istom sluaju, a ne u drugom, slinom, kao npr. da neko klanja podne s abdestom gdje je u pitanju potiranja glave slijedio hanefijski mezheb. On nema pravo nakon toga smatrati da je njegov abdest neispravan zato to nakon toga bude uvjeren da treba potrti cijelu glavu i slijediti malikijski mezheb. Meutim, ako bi neko jedan dan klanjao po jednom mezhebu a drugi dan po drugom mezhebu, to mu ne bi bilo zabranjeno.

U vezi s odstupanjem od pitanja u kojima postoji konsenzus moe se uzeti sljedei primjer: da neko slijedi pri sklapanja braka u pitanju velijja Ebu Hanifu koji smatra validnim brak koji sklopi pametna i punoljetna muslimanka koja nae sebi dostojna muslimana koji bi joj dao nje dostojan mehr (vjenani dar). Iz legalnosti braka moralo bi onda da proistekne, u sluaju razvoda, i legalnost razvoda, jer je konsenzusom potvreno da je legalnost razvoda uslovljena legalnou braka. Pa, nakon tako sklopljena braka ako mu pusti svoju enu neopozivim razvodom i odlui da slijedi imama afiju, koji smatra da takav razvod braka nije legalan, jer je brak sklopljen bez velijja, prema tome, on bi po njegovu miljenju imao pravo vratiti se svojoj eni. Takav postupak mu ne bi bio dozvoljen, jer je to odstupanje od taklida, (slijeenja) pitanja koje je potvreno konsenzusom. Navedena odredba sasvim je logina radi legalizovanja brane veze u kojoj jedan uvjet nije ispunjen prema veini islamskih uenjaka, i da se djeca iz tog braka ne bi smatrala vanbranom. Zbog toga se takav eklekticizam smatra zabranjenim, kao i svaki drugi koji bi vodio igranju s vjerom, tetio ljudima ili uzrokovao nered na Zemlji. Zabranjen eklekticizam je i da se neko oeni enom bez mehra, velijja i svjedoka, slijedei po svakom od tih pitanja razliite mezhebe koji o tome imaju razliite stavove. Takav eklekticizam bio bi haram i oprean konsenzusu i zbog toga ga niko ne prihvata. Eklekticizam u erijatskim zaduenjima Pored brojnih podjela erijata, erijatske norme mogu se podijeliti i na sljedei nain: 1. erijatske norme koje su postavljene na naela olakavanja i tolerancije. 2. erijatske norme koje su postavljene na el ver'u (pobonosti) i oprezu. 3. erijatske norme iji je iskljuivi cilj dobrobit ljudi i njihova srea na ovome svijetu. Prva vrsta normi odnosi se na iste ibadete (obrede). U njima je eklekticizam dozvoljen jer se norme odnose na izvravanje Allahovih naredbi i pokoravanje. Zato je neophodno da u njima ne bude nikakvih pretjerivanja, jer pretjerivanje vodi tekoama i neugodnostima a ponekad i potpunom naputanju ili, ak i odmetanju od vjere. to se, pak, tie imovinskih obreda, u njima treba biti strog i oprezan iz bojazni prema pravima siromanih. Zato u sluaju njihove primjene nije dozvoljeno slijediti slaba miljenja ili eklekticizam iz kojeg bi proistekao propis koji bi bio blii interesu bogataa i vodio zanemarivanju prava
6

siromaha. Prema tome, u toj vrsti erijatskih normi mora se raditi po preferiranom miljenju i fetvi, onome to je blie i prikladnije interesima siromaha. Pod drugom vrstom propisa misli se na zabrane, gdje se mora biti oprezan i poboan koliko god je mogue. Islamski uenjaci to obrazlau i vele da Allah zabranjuje neto samo zbog njegove tetnosti i zbog toga u zabranama nije dozvoljena tolerancija niti eklekticizam, osim samo u nudi, gdje se dozvoljavaju zabranjene stvari. Znai, eklekticizam nije dozvoljen u zabranama koje se odnose na Allahova prava tj. prava drutva i zajednice kako bi se to bolje zatitio javni erijatski poredak i opi interesi. Nije dozvoljen ni u zabranama koje se odnose na ljudska prava tj. osobna ljudska prava, kao preventiva spreavanju pravnih lukavtina (hijela) kojima se ona rue i tako im se nanosi teta te se na njih vri atak. Pod treom vrstom normi misli se na graansko, krivino, imovinsko i porodino pravo gdje spadaju erijatske sankcije: fiksne i one koje to nisu, davanje erijatom obaveznih imovinskih dabina kao to su npr. zekat na poljoprivredne proizvode, porez na zemlju (harad), petina na otkrivena prirodna bogastva, itd. Tako su npr. brani ugovori i sve vrste razvoda propisani radi donoenja sree suprunicima i njihovoj djeci. Sve to mogue je ostvariti samo ako se bude zatitila brana veza i osigurali uvjeti za ugodan i prijatan ivot meu suprunicima. Kur'an to potvruje i kae: "Putanje moe biti dvaput, pa ih ili velikoduno zadrati ili im na lijep nain razvod dati," El-Bekare, 229. Iz toga proistie da sve to jaa spomenuto brano naelo treba prihvatiti, pa ak kada bi, ponekad, bilo potrebno pribjei i dozvoljenom eklekticizmu. Meutim, ako bi ljudi eklekticizam uzimali kao sredstvo za ismijavanja braka i razvoda, onda e on biti zabranjen i neprihvaen, polazei s poznatog erijatskog pravila da je osnova u spolnim organima (el-ebda') zabrana- radi zatite ena i potomstva. to se tie meuljudskih odnosa, izvravanja imovinskih obaveza, erijatskih fiksnih sankcija i odmazde koja je propisana radi zatite ljudskih ivota, kao i drugih slinih erijatskih normi, u tim sluajevima treba paziti na opu korist ljudi i njihovu vitalnu infrastrukturu. Zato je ovdje vadib (obaveza) iz svakog mezheba uzeti miljenja koja su najblia interesima ljudi i njihovoj srei, pa ak kad bi to zahtijevalo i pribjagavanju eklekticizmu. Ali, ne smije se zaboraviti da je cilj svega - nastojanje da se realizuju intencije Zakonodavca. Eklekticizam u tim propisima podrava i naelo da se ljudski interesi mijenjaju s promjenom vremena, obiaja i napretka nauke, kulture i civilizacije. Meutim, nuno je napomenuti da je
7

mjerilo interesa o kojima govorimo ovdje, ili njihovo definisanje, ogranieno svim onim to podrava uspostavljanje, ouvanje i zatitu pet osnovnih i temeljnih vrijednosti sadranih u: ouvanju vjere, ivota, razuma, potomstva i imetka, kao i ouvanju svakog interesa koji podrava erijat i priznaju Kur'an, sunnet ili konsenzus. Ovdje se aludira na opi interese (mesalihul mursele) koji se prihvataju u islamu. E-ernebilali Hanefi u djelu El-I'kdul ferid, nakon to je naveo standardna miljenja hanefijskog mezheba koja jasno govore o dozvoli eklekticizma u tom mezhebu rekao je: "Iz svega to smo naveli zakljuuje se da nije obaveza slijediti odreeni mezheb i da je, prema tome, dozvoljeno slijediti i ono miljenje koje nije u skladu s mezhebom koji se slijedi. Tako je dozvoljeno slijediti dva mezheba u dvije razliite stvari koje nemaju veze jedna s drugom. Niko nema pravo ponititi neko djelo samo zato to je po njemu slijeen drugi imam, jer se izvrenje nekog djela smatra kao i realizacija sudske presude koja se ne ponitava. Meutim, ima se pravo slijediti drugi imam, nakon to se uradi neko djelo po miljenje imama koji se slijedi, kao npr. kada neko klanja namaz vjerujui da je ispravan po mezhebu koji slijedi, pa nakon toga ustanovi da je taj namaz neispravan po mezhebu koji slijedi a ispravan po drugom mezhebu. U takvom sluaju ima se pravo slijediti mezheb po kom je namaz ispravan i taj e namaz biti valjan. To potvruje ono to se nalazi u djelu ElBezazijje, gdje se prenosi od Ebi Jusufa da se jednom prilikom, petkom, okupao u javnom kapatilu, nakon ega mu je reeno da se u bunaru tog kupatila nalazio uginuli mi. Na to je Ebu Jusuf rekao: "Po tome emo slijediti miljenje nae brae iz Medine tj. malikija, koji smatraju da kada voda dostigne koliinu dva kulletejna (mjere za vodu), ne moe biti oneiena." Iz svega navedenog moe se zakljuiti - da je svaki eklekticizam koji vodi ponitenju i prolongiranju erijatskih naela, pravne politike i mudrosti, a to se posebno odnosi na pravne lukavtine (hijel), zabranjen. Nasuprot tome, sve ono to jaa erijatska naela i intencije i sve to vodi pravnoj politici i mudrosti erijata, radi usreenja ljudi i na ovom i na buduem svijetu, olakavajui im obredoslovlja i titei njihove interese u meusobnim odnosima, dozvoljen je i traen eklekticizam. Eklekticizam u zakonodavstvu Islamski uenjaci smatraju da nema nikakve erijatske zapreke da islamski vladar, ili neko od odgovornih, slijede najlaka miljenja iz razliitih islamskih mezheba. To se ne moe smatrati zabranjenim eklekticizmom zbog toga to se selektivni propisi iz razliitih mezheba smatraju
8

generalnim rjeenjima za stvari koje su promjenljive i koje nisu meusobno povezane, kako je ve pojanjeno. Prema tome, ako se i desi u njihovoj primjeni stvarni eklekticizam, on nee biti namjeran i zabranjen. Tako je npr. dozvoljeno odgovornim u islamu da slijede miljenje koje smatra da je brak bez velijja validan i na osnovu tog miljenja dozvoljeno im je presuditi da se brani ivot iz takvog braka moe nastaviti nakon to mu jednom rijeju dadne eni tri razvoda, slijedei drugo miljenje koje smatra da se razvod koji se desi na takav nain ne smatra neopozivim ve opzivim. Pored toga, miljenje koje smatra eklekticizam dozvoljenim jae je od miljenja koje to zabranjuje. Njega e osnaiti i svi interesi, pojedinani i kolektivni, koji nastaju kao posljedica njegove primjene, kao i to da iz primjene eklekticizma na taj nain i od strane spomenutih ne proizilazi nikakva teta koja bi proistekla od primjene zabranjenog eklekticizma. Kada bi se i prihvatilo da je eklekticizam apsolutno zabranjen, ipak bi se moralo priznati da bi miljenje koje bi odabrao islamski vladar i uinio ga zakonom, to selektiranje uinilo jakim, pa ak kada bi bilo i slabo, obavezivalo bi muslimane da ga prihvate i pokore mu se, osim samo ako ne bi bilo jasan grijeh - shodno opeprihvaenom naelu pravnika islamske pravne politike. Selekcija mezhepskih miljenja poela je jo na poetku prolog stoljea i to onda kada je osmanska vlast osjetila potrebu proirenja naela slobode ugovora, ugovornih uvjeta i ugovornih predmeta. To je dolo kao posljedica poveanja trgovinske i industrijske razmjene kao i napretka sredstava unutranje i vanjske trgovine te pojave novih vrsta prava kao to su: autorska i inovatorska, kao i potrebe za ugovorima osiguranje uvozne robe itd. Tako je Osmanska vlast zamijenila bend 64. od 1332.H/191. god. iz Zakona o temeljima gonjenja bendom ija naela su uzeta iz drugih mezheba a ne iz hanefijskog. Uzeta su iz hanbelijskog mezheba i mezheba Ibn ubrime, tj. iz mezheba koji su opirniji u pitanju slobode ugovornih uvjeta i koji su veoma blizu naelu laikog zakonodavstva koje glasi da je ugovor sveto slovo ugovaraa. U isto vrijeme, ti mezhebi dozvoljavali su sljedea tri naela koja sadraava novi bend: 1. Proirenje predmeta ugovora na taj nain da obuhvati sve one stvari koje se legalizuju erijatskim obiajima muslimana kao i sve nove stvari koje e se otkriti. 2. Legalnost svakog ugovora ili uvjeta (arta) koji nije u suprotnosti s javnim poretkom, moralom, posebnim zakonima, zakonima nekretnina, porodinim zakonima i zakonima o vakufu. Na taj nain smanjilo se polje
9

teorije fesada kod hanefija, a nagradni art (e-artul dezai) postao je dozvoljen, slijedei u tome mezheb kadije urejha. 3. Potpuno prihvatanje legalnosti ugovora samim usaglaavanjem na njegovim primarnim stvarima, pa ak ako se i ne spomenu njegove sekundarne stvari. Prema tom naelu, nepoznavanje nekih nedostataka predmeta ugovora (mehallul a'kd) postalo je netetno za formiranje ugovora. Tako se npr. smatra ispravnim svaki ugovor koji se zasnuje na trinoj cijeni ili na cijeni koja bude prihvaena na tritu nekog odreenog dana. Pored spomenutog, osmanska vlada izdala je 1336. H. Ferman o porodinim pravima po kome se i danas postupa u nekim islamskim krajevima. U njemu su preuzete neke norme iz tri mezheba; malikijskog, afijskog i hanbelijskog i izabrana neka slaba miljenja iz hanefijskog mezheba. U Egiptu su doneseni neki zakoni koji su, ustvari, selekcija propisa razliitih mezheba. To se deavalo od poetka 1920. pa sve do 1929. kao i 1936. god. Vano je napomenuti da se u Egiptu sve do danas slijedi metod Osmanskog porodinog zakona i sve to se odvija u prisustvu tima najeminentnije uleme satavljenog od velikih uenjaka i erijatskih kadija iz razliitih mezheba. Od najizrazitijih kombinovanih zakona je Zakon o obaveznoj oporuci broj 71, bend 76-79. iz Egipatskog porodinog zakona koji je izdat 1946. god. Taj zakon rjeava probleme djece iji je otac umro za ivota svoga oca. Za tim zakonom se poveo i sirijski zakon koji je izdat 1953. god., iako meu njima postoje izvjesne razlike. Te razlike se ogledaju u tome to egipatski zakon nije napravio razliku izmeu sinovljeve i kerkine djece dok je sirijski zakon tu oporuku ograniio samo na sinovljevu djecu, jer su kerkina djeca rodbina po enskoj liniji (zevil erham) koja u takvom sluaju nasljeuju. Taj zakon sastavljen je iz seta pravnih miljenja kao to su miljenje Ibn Hazma, miljenja nekih pravnika tabi'ina, jednog od hanbelijskih miljenja, iz ibadijskog mezheba, to znai da se taj zakon nije oslonio na samo jedno pravno miljenje. Od poznatih primjera eklekticizma u zakonodavstvu je i zakon u ijem donoenju se nije ograniilo na etiri mezheba. On je nastao iz velike potrebe, njihovom kombinacijom i kombinacijom drugih mezheba. To je zakon o dozvoli oporuke nasljedniku bez dozvole ostalih nasljednika. On je upisan pod bendom 37. Egipatskog zakona o oporuci, broj 71. za godinu 1946. Ovaj zakon oslonio se na miljenja nekih mufessira muu kojima i Ebu Muslima el-Esfehanija, kao i na miljenja nekih pravnika izvan etiri mezheba, kao to su neki zejdijski, imamijski i ismailijski imami.

10

Mnogo je jo primjera koji jasno ukazuju da je eklekticizam dozvoljen ukoliko se njime potvruju intencije, realizuju erijatske mudrosti i ostvaruju opi ljudski interesi. NAPOMENA: Izbor, komentar i prijevod Sulejman Topoljak iz djela dr. Vehbe Zuhajlija "El-Fikhul-islamijju ve edilletuhu" Objavljeno u Novim Horizontima

11