OPTI DIJAGNOSTIKI POSTUPAK Uvod Opti dijagnostiki postupak treba sagledati kao neodvojivi dio savremene integralne rehabilitacije

djece sa posebnim potrebama. Kada se radi o konkretnom djetetu, dijagnostika predstavlja startnu poziciju uspjenog djelovanja na razvoj cjelokupne linosti djeteta sa posebnim potrebama. Najvei broj strunjaka smatra da je validna i detaljno uraena dijagnostika, pola posla uspjenog tretmana. Zbog toga je vrlo vano uoiti i shvatiti neophodnost pravilnog dijagnostikog postupka. Sam termin dijagnoza (diagnosis) je njemakog porijekla i znai odluiti ili u sluaju dijagnosticiranja vjetina ili akt odluivanja. Nadalje, termin dijagnoza moe se definisati kao akt odreivanja prirode djejeg problema ili odluivanje do koga se dolo razmatrajui ovaj problem. Termin dijagnoza isto tako moe da znai vjetinu razlikovanja jednog problema od drugog ili procesa koji odreuju prirodu problema. Dijagnostiku u rehabilitacionom kontekstu treba posmatrati kao proces koji nastoji da prevazie ogranienost svih vidova izdvojenih testiranja, procjenjivanja, ocjenjivanja i prosuivanja stanja sloenog ljudskog bia. Njen osnovni cilj nije da utvrdi ogranienost, ve mogunost promjena razvitka funkcionalnog karaktera (biolokog, mentalnog i socijalnog) i opteg unapreenja stanja linosti djeteta sa posebnim potrebama. Kako bi se u cjelini sagledala linost djeteta sa posebnim potrebama neophodan je multidisciplinarni pristup dijagnostikom postupku. Opta defektoloka dijagnostika Dijagnostiki pristup u defektologiji uopte moemo podijeliti na onaj opti, koji primjenjuje svaki defektolog, bez obzira na ue struno usmjerenje, i onaj specifini, koji se upotrebljava specifino u odnosu na prirodu potekoa, kojim se pojedini defektolog bavi. Opti defektoloki dijagnostiki postupak treba da omogui procjenu svih onih struktura i funkcija preko kojih linost organizuje svoje kontakte s realitetom svijeta predmeta i svijeta drugih koji ga okruuju. To podrazumijeva: - procjenu organizovanosti psihomotorike - procjenu osjeajnih stavova - procjenu organizovanosti govora - procjenu organizovanosti saznajnih funkcija - procjenu opte informisanosti i kolskih znanja. Osnovni kriterijum pri izboru dijagnostikog metoda i pri svrstavanju nekog metoda u defektoloki dijagnostiki postupak je baziran na injenici da se podaci dobijeni tim pregledom daju opisno, da se pri tom oslanja na kliniko iskustvo i slobodu donoenja strunog zakljuka od strane samog ispitivaa. Defektolokim dijagnostikim metodama se nazivaju one metode kojima se procjenjuje funkcija u odnosu na socijalno polje i na zhtijeve sredine u kojoj se oekuje odvijanje psihosocijalnog razvoja djeteta. U toku dijagnostikog postupka neophodno je: Uspostaviti neposredni susret izmeu ispitivaa i ispitanika Pokuati na osnovu pitanja utvrditi osnovni problem ispitanika. Kad je nastao problem. Kako se manifestuje.

Mogunost ukjluivanja u tretman. Biti pripremljen na tekoe tokom postupka sa djetetom (dijete ne razumije ispitivaa, ispitiva ne razumije dijete, dijete je usporeno ili hiperaktivno, panja je labilna, dijete prua otpor ili je uzdrano). Tok dijagnostikog postupka: Praksa ukazuje na neophodnost realizacije jednog uvodnog dijela dijagnostikog postupka, to u stvari predstavlja prvi susret ispitivaa sa ispitivanom osobom i njegovim srodnicima ili starateljima ili samo sa ispitanikom. Anamnestikim postupkom zapravo i poinje dijagnostiki postupak (osnovni zadatak pri uzimanju anamnestikih podataka jeste da strunjak polazi od datog stanja injenica, onako kako ih subjekt, s kojim je u kontaktu, moe najbolje opisati, a ne od teorijskih pretpostavki). Opservacija ili posmatranje poinje od prvog susreta sa ispitanikom i vri se takoe u toku uzimanja anamneze kao i u daljem toku dijagnostikog postupka. To je ustvari metod koji je stalno prisutan, primjenjuje se u toku dijagnostikog postupka ali i u svim vidovima rehabilitacije. Nakon uzimanja anamneze, posmatranja ispitanika ili i uz samo posmatranje, pristupamo pregledu struktura tjelesnosti. Defektolog posmatra tjelesnost u akciji pokret. Problem tijela u ostvarivanju socijalnih kontakata i u doivljavanju sebe za sebe samog kao i sebe u odnosu na druge, od neprocijenjivog je znaaja. Nakon gore navedenog pristupa se sljedeim procjenama: I procjena organizovanosti psihomotorike II procjena organizovanosti govora III procjena organizovanosti saznajnih funkcija Ne treba zaboraviti da je defektolog lan multidisciplinarnog tima i da je neophodno da posjeduje dovoljno teorijsko znanje srodnih nauka, kako bi mogao pravilno razumijeti i primjeniti zakljuke strunjaka srodnih nauka: Kako smo ve istakli validna i detaljno uraena dijagnostika je pola posla uspjenog tretmana.