Romantizam

Izvor: Wikipedija Skoi na: orijentacija, trai

Caspar David Friedrich, Lutalica iznad mora magle, 1818., ulje na platnu, 98 cm 74 cm, Kunsthalle, Hamburg.
Ova slika prikazuje najprisutniju osobitost romantiara - eskipizam, bijeg u osamu u prirodi.

Romantizam je umjetniki pravac (postoji u knjievnosti, glazbi, kazalitu i likovnoj umjetnosti) koji se javlja krajem 18. stoljea, a vrhunac mu je od 1820. - 1850. god., iako je potrajao do kraja stoljea, te se osjea i u kasnijem djelovanju historicizma. Romantizam se u umjetnosti javlja kao reakcija na ideologiju i umjetnost prethodnog razdoblja - klasicizma, odnosno racionalizma. Nasuprost klasicistikoj poetici, esto abloniziranoj i stegnutoj u uska racionalistika pravila i propise stvaranja, romantizam istie potpunu slobodu mate, invencije i tematike, suprotstavljajui se svim oblicima normiranog stvaralatva[1]. Razni su dogaaji uvjetovali da se romantizam javi kao opi kulturni pokret: Francuska revolucija i pad Napoleona; nita to je obeano nije ispunjeno, nisu ostvareni ideali ljudi, te je uslijedilo razoarenje.

Sadraj
[sakrij]

1 Osobitosti o 1.1 Karakteristike romantizma o 1.2 Teme 2 Romantizam u knjievnosti o 2.1 Predstavnici 3 Romantizam u likovnoj umjetnosti

3.1 Slikarstvo 3.2 Arhitektura 3.3 Kiparstvo 4 Romantizam u glazbi o 4.1 Predstavnici 5 Biljeke 6 Poveznice 7 Vanjske poveznice

o o o

Osobitosti [uredi]

Johann Heinrich Wilhelm Tischbein, Goethe na putovanju u Rim, 1786., ulje na platnu, 164 x 206 cm. Stdelsches Kunstinstitut, Frankfurt.

Thomas Phillips, Lord Byron u albanskoj odjei, 1835., ulje na platnu, London. Lord Byron se oblaio u egzotine odore istiui romantiarski karakter lutalice. Romantizam se openito ne odnosi na odreeni stil, ve na jedno shvaanje koje se moe izraziti na mnogo naina: romantino, nestvarno, nerealno. Rije "romantizam" je izvedena iz popularnosti koju su krajem 18. st. uivale srednjovjekovne prie o pustolovinama (romani znai da su napisani na jednom od romanskih jezika), a roeno je iz enje za emocionalnim

doivljajem. Romantiari su prirodu doivljavali kao bezgraninu, divlju, promjenjivu, uzvienu i slikovitu. (Kad bi se ovjek ponaao "prirodno", nagonski, nestalo bi zla i srea bi bila potpuna. Romantiar je oboavao slobodu, mo, ljubav, snagu, stare Grke, srednji vijek, dok je zapravo samo osjeanje bilo cilj. Obnova, tj. ponovno otkrie i primjena dotad zanemarenih oblika postali su stilsko obiljeje romantizma[2].

Karakteristike romantizma [uredi]

smisao i zanimanje za povijest (posebice za srednjovjekovlje, egzotine zemlje i primitivne narode) istraivanje narodne predaje i usmenog podrijetla nacionalnih literatura, istraivanje mitologija i folklora politiki i socijalni angaman romantiara, vezan za stvaranje nacionalnog jezika i nacionalne drave isticanje osjeaja nasuprot razumu, mate nasuprot racionalistikoj filozofiji isticanje osobnog pjesnikog nadahnua i pjesnike slobode, odnosno, naela originaliteta nasuprot oponaanju normiranih oblika novo poimanje ljepote koje ukljuuje estetiku runoga, mijeanje traginog i kominog, grotesknog i uzvienog, realistinog i idealiziranog ovjek eli pobjei od krute stvarnosti, odbacuje razum, preputa se mati kao i knjievnici, njihovi su likovi nesretni, neshvaeni, suvini ljudi koji smisao ivota trae u prirodi i osjeajima.

Postoje dvije skupine romantiara:

aktivni - barem djelomino sagledavaju stvarnost i pokuavaju utjecati na rjeavanje drutvenih problema, pasivni - oni ne sagledavaju probleme ve bjee i povlae se u sebe, u svijet svojih problema i emocija. Oduevljava ih priroda.

Teme [uredi]

osobne preokupacije pejza, daleki i nepoznati krajevi nacionalno - povijesna tematika mistika

Romantizam u knjievnosti [uredi]

Najpopularniji pojam romantizma je tzv. svjetska bol (njemaki: weltschmerz) tj. pesimizam i tuga nad neskladom svijeta i neskladom mate i stvarnosti. Najee knjievne vrste: poema, lirika, roman u stihovima, dnevnik.

Predstavnici [uredi]

Njemaka - Johann Wolfgang Goethe i Friedrich Schiller Francuska - Alphonse de Lamartine i Victor Hugo Rusija - Aleksandar Sergejevi Pukin i Mihail Jurjevi Ljermontov

Engleska - George Gordon Byron, William Wordsworth i Samuel Taylor Coleridge Amerika - Edgar Allan Poe

Johann Heinrich Fssli, Nona mora, 1802., ulje na platnu, Goethemuseum, Frankfurt.

Romantizam u likovnoj umjetnosti [uredi]

Slikarstvo [uredi]

Francisco Goya, 3. svibnja 1808., 1814., ulje na platnu, 266 345 cm, Prado, Madrid.

Jean-Louis-Thodore Gricault, Splav Meduza, 1819., ulje na platnu, 491 716 cm, Louvre, Pariz. Na godinjoj izlobi Kraljevske akademije u Londonu 1781. vicarski slikar Johann Heinrich Fssli (1741.-1825.) izloio je svoje platno Nona mora. Radilo se o prvoj verziji slike koju je naslikao u jo pet varijanti, a u kojoj otkriva svoju veliku opinjenost svijetom snova. Slika prikazuje djevojku koja spava i fantastino demonsko stvorenje iz nonih mora, incubusa, koji

sjedi iznad nje. Iza zastora proviruje i glava kobile (engleski mare u nightmare nona mora) bijelih oiju na kojoj je prema engleskim narodnim vjerovanjima demon incubus dolazio nou svojim rtvama. Francuski umjetnik Jean-Louis-Thodore Gricault (1791.-1824.) je utjelovljenje tipinog romantiarskog slikara, ljubitelja poremeenosti, asocijalnoga, drutveno prokletoga. Slikao je mrane teme, poput glava osuenika na giljotinu ili portrete bolesnika u duevnim bolnicama, ali njegova najslavnija slika je Splav Meduza na kojoj su prikazani oajni brodolomnici koji su bili primorani pribjei kanibalizmu da bi preivjeli. Prema Gricaultu, zadatak umjetnosti nije utjeiti ljudski duh, ve ga protresti i okirati. Antoine-Jean Gros (1771.-1835.) i J. A. D. Ingres su bili uenici velikog slikara neoklasicizma - J. L. Davida, no iako su slijedili svog uitelja, kod njih se osjetila tenja romantiarskoj dramatinosti i egzotinosti boja. Od 1824. godine Ingres se slijedeih 25 godina sukobljavao s jednim slikarom koji je predstavljao pravi romantizam Eugne Delacroix. Delacroix je postao najvei neobarokni slikar romantizma. Njegova slika Pokolj na Kiosu (1822.-24.) je inspirirana stvarnim dogaajem grkim ratom za neovisnost od Turaka, na koji je cijela Europa gledala sa simpatijama. Meutim, Delacroix je vie teio za "poetskom istinom" nego da prikae stvaran dogaaj. Nepovezanost prvog plana s dramatinim kontrastima svjetlosti i sjene i blistave irine pejzaa u pozadini izgledaju krajnje nestvarno. Na njoj se vidi slikareva oaranost dalekim istokom koja je romantiarski element. Njegova kasnija slika Grka izdie na ruevinama Misolungija je slika pokolja svedena na ono to je bitno: mrtvi grki ratnik, maur koji likuje i nezatiena djevojka kao muenik. Delacroix je emocionalnost postizao razigranim energinim potezima.

Caspar David Friedrich, Polarno more, 1824., ulje na platnu, 126.9 96.7 cm, Kunsthalle, Hamburg.

Eugne Delacroix, Pokolj na Kiosu, 1824., ulje na platnu, 419 354 cm, Louvre, Pariz. Umjetnik koji je najvie utjecao na Delacroixa bio je panjolski slikar Francisco Goya (1746.1828.). Ovaj genij je zapoeo slikati u tradiciji Rubensovog baroka i rokokoa, ali je brzo iznaao svoj stil koji je bio Rembrandtovski emocionalan s mekanim rasprostiranjem svjetla kao u rokokou. Kad je Napoleonova vojska okupirala panjolsku 1808. g., divljako ponaanje francuskih trupa izazvalo je divlji otpor naroda. Jedan od odraza tih munih doivljaja je i Goyina slika Trei svibnja 1808. Slika predstavlja pogubljenje grupe madridskih graana i na njoj je irokim potezima kista postignut nevien kontrast bljetavog kolorita i dramatine none svjetlosti koji kao da istie posljednji krik slobode umiruih. S vidovitou genija, Goya je stvorio sliku koja je postala uasan simbol stoljea koji slijede. Najreprezentativniji slikar romantizma u Njemakoj bio je Caspar David Friedrich (1774.1839.) koji je naslikao brojne slike u kojima je u sreditu velianstvena, skoro nestvarna, priroda, a ne ljudi koji su prema njoj zanemarivi. To je najoitije na njegovoj slici Polarno more na kojoj je krma broda utonula u zaleeno more. Slikar je nadahnue pronaao u neuspjenoj ekspediciji Edwarda Williama Parryja na Sjevernom polu (1819.-1820.) s brodovima Hecla i Griper. Slika je prvi put izloena 1824. na Prakoj akademiji, a publika i kritika ocijenili su je suvie nerealistinom.

John Constable, Katedrala u Salisburyju s dugom, 1824., ulje na platnu, 87,6 111,8 cm, Viktorijin i Albertov muzej, London.

Francesco Hayez, Posjednji Romeov poljubac Juliji, 1823., ulje na platnu, 291 202 cm, Villa Carlotta, Tremezzo.

William Turner, Brod s robljem, 1840., ulje na platnu, 90.8 x 122.6 cm, Muzej umjetnosti, Boston.

Sir Charles Barry i Welby Pugin, Parlament u Londonu.

Christian Jank, Eduard Riedel i Georg Dollmann , Dvorac Neuschwanstein, 1886., Bavarija.

Jean-Baptiste Carpeaux, Igra (Ples), kameni reljef na Parikoj Operi iz 1869. Romantiarska ljubav prema prirodi je uvelike poveala ljubav prema pejzau kao slikarskom motivu. Najvee domete romantiarskog pejzaa vidimo u djelima francuske Barbizonske kole i djelima Engleza Johna Constablea (1776.-1837.) i Williama Turnera (1775.-1851.). Dok je barbizonska kola pristupala pejzau s ljubavlju, ali na distanciran znanstveni nain, Turner je svoje pejzae napunio romantiarskim uzbuenjem s jakim efektima i odvanom uporabom boje. Bio je majstor atmosferskih efekata, a posebice svjetla u kojemu se oblici tope jedan u drugi. Kod njega kretanje svjetlosti i njezinih odbljesaka je puno vanije od arhitektonskih formi i elemenata prirode. Postao je jedan od najveih inspiracija impresionizma, prvog modernog stila. Jo jedan Francuz, Honor Daumier (1808.-1879.), je slikar koji je poznatiji po svojim satirinim politikim karikaturama u novinama. U svojim slikama s romantikim temama razvio je smjeli osobni stil u kojemu likovi posjeduju snanu kiparsku jednostavnost (npr. platna i crtei s pustolovinama Don Kihota). Slika Posjednji Romeov poljubac Juliji talijanskog slikara Francesca Hayeza (1791.-1882.) nadahnuta je traginom priom Shakespeareovih ljubavnika. Slika je postala jedno od najpoznatijih djela talijanskog romantizma zahvaljujui i brojnim reprodukcijama u bakrorezima, minijaturi, keramici i kameju.

Arhitektura [uredi]
U Engleskoj, koja nije imala bogatu antiku i renesansnu tradiciju, javila se tenja za obnovom gotike kao zaboravljenog srednjovjekovnog stila koji je imao originalne engleske inaice. Najznaajniji primjer takve arhitekture je zgrada Parlamenta u Londonu arhitekata sir Charlesa Barrya i Welbya Pugina koji je otpoet 1836. g. Kasnije se u Francuskoj javila elja za obnovom barokne dramatike i raskoi u arhitekturi. Najskladnije djelo neobarokne arhitekture je zgrada Opere u Parizu (1861.-1874.) arhitekta Charlesa Garniera. No, najoitije djelo romantiarske arhitekture je dvorac Neuschwanstein, rezidencija za odmor Bavarskog kralja Ludovika koji je bio zaluen srednjovjekovnim bajkovitim dvorcima.

Kiparstvo [uredi]
Najivotnije i razigrane kipove neobaroka uradio je Jean-Baptiste Carpeaux (1827.-75.). Njegova Igra iz 1869. g. savreno se uklapa u neobaroknu arhitekturu Garnierove parike Opere.

Thodore Gricault
Izvor: Wikipedija (Preusmjereno s Jean-Louis-Thodore Gricault) Skoi na: orijentacija, trai Gustave Courbet
Romantizam

Crte Alexandrea Colina iz 1816. godine

Roenje Smrt Vrsta umjetnosti Praksa Utjecao

26. rujna 1791. Rouen, Francuska 26. sijenja 1824. Pariz slikarstvo - grafika - crte

Rouen, Pariz, Rim, London Romantizam, Gustave Courbet, itd. Peter Paul Rubens, Titian, Diego Velzquez, Rembrandt i John Utjecali Constable Splav Meduza Poznata djela Konjanik u napadu Luda starica

Portal:Likovna umjetnost Thodore Gricault, punog imena Jean-Louis-Thodore Gricault (Rouen, 26. rujna 1791. - Pariz, 26. sijenja 1824.), francuski slikar i grafiar kasnog klasicizma u ijem se slikarstvu najavljuju romantizam i realizam.

ivot i djelo [uredi]

Gricault je u Parizu uio kod C. Verneta, a stilski i vremenski stoji izmeu Davidova klasicizma i Delacroixova romantizma. Kako je od djetinjstva bio opsjednut konjima, jo kao djeak slikao ih je u stajama Versaillesa. Godine 1817. putuje Italijom gdje nastaju djela s prikazom konjskih utrka (Utrka konja u Rimu).

Splav Meduza, 1819., ulje na platnu, 491 716 cm, Louvre, Pariz. Na parikom Salonu 1819. godine, nakon jakog negodovanja, izloena je njegova radikalna slika Splav Meduze (Brodolomci fregate Meduza), koja je oznaila prodor i afirmaciju romantiarskog likovnog shvaanja. Taj strani prizor, naslikan po istinitom dogaaju, prikazuje smrt i patnju bez imalo plemenitosti ili dostojanstva. Nakon kritika njegovog djela odlazi u London. U Engleskoj je pod utjecajem Johna Constablea razvio smisao za krajolik (Derby u Epsomu). Njegovi sugestivni i ekspresivni portreti mentalno oboljelih osoba od kojih su najpoznatiji Luak i Luda starica utjecali su kasnije na pojavu relistikog izraza Gustavea Courbeta. Po povratku iz Londona u Pariz slikao je uglavnom prizore s konjskih utrka, konjanike, animalistike motive. Izradio je i brojne crtee i litografije, uglavnom konja. Nainio je i nekoliko skica za velike slike u kojima je namjeravao ostvariti ideale slobode i demokracije. No, prije no to ih je zapoeo, u trideset treoj godini ivota pao je s konja i poginuo.

Derby u Epsomu, Konjanik u napadu, 1821., 91 122 cm, 1812., uje na platnu, Louvre. 292 194 cm, Louvre, Pariz.

Portret luaka Luda starica (Opsesivna (Kleptoman), 1922., zavist), 1922., ulje na ulje na platnu, platnu, 72 58 cm, Louvre. Lyon.

Antoine-Jean Gros
Izvor: Wikipedija Skoi na: orijentacija, trai Antoine-Jean Gros
neoklasicizam, romantizam

Portret Antoine-Jeana Grosa, L. Massard prema Franois Grardu

Roenje Smrt Vrsta umjetnosti Praksa

16. oujka 1771. Pariz, Francuska 25. lipnja 1835. Pariz slikarstvo - crte - grafika

Pariz, Genova Jean-Auguste-Dominique Ingres, Utjecao Eugene Delacroix, itd. Jacques-Louis David, neoklasicizam Utjecali Napoleon na mostu kod Arcole Napoleon obilazi rtve kuge u Jaffi Poznata djela Bitka kod Aboukira Bitka kod Eylaua

Portal:Likovna umjetnost Baron Antoine-Jean Gros (16. oujka 1771. 25. lipnja 1835.), poznat i kao Jean-Antoine Gros, bio je francuski slikar neoklasicizma preteito povijesnih tema.

Sadraj
[sakrij]

1 ivot i djelo 2 Galerija 3 Poveznice 4 Biljeke 5 References

ivot i djelo [uredi]

U rodnom Parizu, Gros je poeo slikati kao estogodinjag u studiju svoga oca, minijaturista. Koncem 1785. god. Gros je studirao na koledu Mazarin, ali je samovoljno priao u studio koji je vodio Jacques-Louis David. Nakon revolucije i smrti oca, Gros se od 1791. morao sam financirati, te je na preporuku Francuske akademije likovnih umjetnosti (cole des Beaux Arts) dobio posao portretiranja lanova nacionalnog konventa, ali je uznemiren razvojem revolucije ve 1793. god. otputovao u Italiju gdje je u Genovi upoznao Napoleona.

Bitka za Eylau, 1808., ulje na platnu, 533 800 cm, Louvre.

Napolon na mostu kod Arcole, 1801., ulje na platnu, 73 59 cm, Louvre. Dana 15. studenog 1796. god., Gros je prisustvovao bitci kod Arcole kad je Bonaparte podigao francusku trobojnicu na mostu. Gros je iskoristio ovu priliku i pronaao svoj poziv. Napoleon mu je dao mjesto inspecteur aux revues, to je znailo da je imao ekskluzivno pravo praenja francuske vojske, te da bira to e od vojnog plijena zavriti u kolekciji Louvrea. Nakon to je pobjegao iz opsjednute Genove, Gros se 1801. god. smjestio u kapucinskom samostanu u Parizu. Po povratku iz Egipta, Napoleon mu naruuje slike: Napoleon obilazi kunu kuu u Jaffi (Les Pestifrs de Jaffa, 1804.), te Bitka kod Aboukira i Bitka za Eylau[1] Zahvaljujui ovim slikama Napoleon je u javnosti oslikan kao heroj koji se ne boji kuge da obie svoje vojnike, a Gros je opeprihvaen u umjetnikim krugovima. Takoer, od tada je

Gros uvijek bio okupiran vojnom tematikom, koliko i francuska javnost, to je vitalno i energino utjecalo na njegovo slikarstvo. God. 1808., Napoleon mu je zbog njegovih zasluga dodijelio titulu Baron Carstva, a 1815. god. njegov uitelj J.-L. David mu je prepustio svoju kolu, te je imao jako mnogo sljedbenika. ak je i nakon Bourbonske restauracije postao lan Francuskog instituta i profesor na Likovnoj Akademiji (cole des Beaux Arts) te je primio viteki Orden sv. Mihovila. Iako je obrazovan kao neoklasicist, u svom realistikom tretmanu zbiljskih povijesnih dogaaja esto je rabio piktoreskne efekte boja i tako se suprotstavljao klasicistikim metodama slikanja. Kako se vremenom vojska udaljila od naroda, tako se i on, koji je ovisio od njihovih narudbi, naao bez sponzora i otpoeo je njegov pad. U njegovim kasnijim slikama, poput Madrid i Napoleon kod piramida (1810.), vidi se gubitak kvalitete koju je uspio sauvati u oslikavanju kupole crkve St. Genevieve (1811.-1824.). Kasnijim slikama je pokuao biti dio rastue romantiarske scene, ali je izgubio svoju izvornu vitalnost i postao samo jedan od sljedbenika. Nakon otrih kritika i konstantnog osjeaja neuspjeha, Gros je 25. lipnja 1835. god. izvrio samoubojstvo bacivi se u rijeku Seineu. Na papiru iz njegovog eira pisalo je: Umoran od ivota, i izdan od svojih kolega koji su ga ocijenili podnoljivim, odluio sam okonati ga.

Galerija [uredi]

Portret Christine Boyer, oko 1800.

Napoleon obilazi rtve kuge Bitka kod Abukira 1799. god., 1806., (detalj). u Jaffi, 1804.

Jean Auguste Dominique Ingres

Izvor: Wikipedija (Preusmjereno s J. A. D. Ingres) Skoi na: orijentacija, trai Jean Auguste Dominique Ingres
neoklasicizam, romantizam

Autoportret iz 1804., ulje na platnu, 78 x 61 cm, Muzej Cond

Roenje Smrt Vrsta umjetnosti Praksa

24. kolovoza 1780. Mauntaban, Francuska 14. sijenja 1867. Pariz slikarstvo - crte - grafika

Pariz, Rim Jacques-Louis David, Antoine-Jean Utjecali Gros Louis-Franois Bertin Tursko kupatilo Poznata djela Velika Odaliska Napoleon na carskom prijestolju Edip i Sfinga Potpis

Portal:Likovna umjetnost Jean Auguste Dominique Ingres (Montauban, 29. kolovoza 1780. - Pariz, 14. sijenja 1867.), francuski slikar, predstavnik neoklasicizma, sljedbenik J.-L. Davida i izvrstan portretist. Premda je stremio postati slikarom povijesnih scena u tradiciji N. Poussina i J.-L. Davida, njegovi portreti su priznati kao njegova najuspjelija ostavtina. Osobito se istiu oni u crtakim tehnikama, zbog vitalnosti i skoro fotografske preciznosti linije.

ivotopis [uredi]

Obitelj Stamaty, crte olovkom iz 1818. god. Roen je 29. kolovoza 1780. godine u Montobanu i ve u mladosti je primio svoje prve lekcije iz slikarstva i sviranja violine od oca koji je bio svestrani umetnik (kipar, tukater, slikar minijatura). God. 1791., poeo je pohaati Likovnu akademiju u Toulouseu, a u kolovozu 1796. otputovao je u Pariz gdje je primljen u Likovnu akademiju (Ecol de BeauxArts) u klasu J.-L. Davida. God. 1801., dobio je nagradu "Prix de Rome" koja je studentima bila preporuka za dobivanje stipendije, te je 1806. otpoeo svoj etvorogodinji stipendirani boravak na Francuskoj akademiji u vili Medici u Rimu. U Rimu je studirao i kopirao stare majstore i zaraivao portretiranjem guvernera i drugih osoba iz javnog ivota. Godine 1813. oenio se svojom prijateljicom Madlenom Hapele s kojom je dugo imao uspjean i uzoran brak. Poslije 1824. godine Ingres doivljava uspjeh i postaje profesorom na Likovnoj akademiji u Parizu gdje osniva atelje u kojemu je kolovao mnogo uenika, a dobivao je i sve vei broj slikarskih narudbi. Po svom povratku u Rim postao je i tamo profesorom, te direktorom Parike kole. Godine 1841. ponovo se vraa u Pariz, da bi 1849. god. umrla njegova ena i on je oaloen krenuo na brojna putovanja. Kao vitalan sedamdesetogodinjak eni se po drugi put. Za pariku Svjetsku izlobu 1855. godine, veliki izlobeni prostor posveen je za retrospektivu njegovih i djela Eugenea Delacroixa. Ova izloba je predstavljala dva nepomirljiva pravca u tadanjoj francuskoj umjetnosti - umjetnosti neoklasicizma i romantizma, ija su se djela tijekom vremena snano udaljavala i postajala sve razliitija, kako u shvaanjima umjetnosti tako i po samom izgledu. Kao osamdesetogodinjak jo uvijek je vitalan i aktivan, te postaje rektorom u Likovnoj akademiji u Parizu. Umro je u Parizu 1867. godine, ostavivi iza sebe vie od 4.000 crtea.

Djela [uredi]
Ingresova djela dugo nisu bila cijenjena i potovana. U poetku je slikao u pseudoklasicistikom stilu Jaques-Louisa Davida, a kasnije preovladava utjecaj Rafaela. Ingres je gajio jedan strogi stil klasicizma u kome se oslanjao na antike uzore i koji se karakterizira preciznim linijama i obrisima. Ingres posveuje veu pozornost crteu i modulaciji nego boji. Tako se javlja veliki jaz izmeu njegovih i djela Eugenea Delacroixa koji koristi ve skoro impresionistiku paletu. Posljednjih se godina vraa antikim uzorima i crpi iz etrurskog slikarstva, te slika akvarele s velikom vjetinom i preciznou.

Velika Odaliska Napoleon na carskom (1814.), Louvre, Pariz prijestolju (1804.), Muse de l'Arme, Pariz

Da Vincijeva smrt (1818.)

Portret Niccola Paganinija (1819.)

Homerova apoteoza (1827.), Louvre, Pariz Louis-Franois Bertin (1832.), Louvre, Pariz

Luigi Cherubini i Euterpa (1842.), Louvre, Pariz

Turska kupelj, (1862.), Louvre, Pariz

Eugne Delacroix
Izvor: Wikipedija Skoi na: orijentacija, trai Eugne Delacroix
romantizam

Roenje Smrt

26. travnja 1798. Charenton-Saint-Maurice, Francuska 13. kolovoza 1863. Pariz, Francuska

Nacionalnost Francuz Vrsta umjetnosti slikarstvo, litografija Poznata djela Sloboda predvodi narod

Portal:Likovna umjetnost Ferdinand Victor Eugne Delacroix (Charenton-Saint-Maurice, 26. travnja 1798. - Pariz, 13. kolovoza 1863.), francuski slikar Glavni je predstavnik romantizma i nastavlja tradicije Rubensa i venecijanskih slikara. Uz slike, ostavio je i dnevnik u kojem je iznio dragocjena zapaanja o slikarstvu. U parikom je "Salonu" debitirao 1822. djelom "Dante i Vergilije u paklu", kojim je obiljeen prijelom izmeu akademskog klasicizma i novog naziranja, koje se istodobno s knjievnim romantizmom, borilo za slobodu likovnog izraza. Godine 1832. putuje u Alir i Maroko, gdje dozrijeva njegov smisao za jake koloristike ekspresije. Delacroix je velikom upornou radio skice i studije svega to je vidio. Slikao je velike kompozicije, u kojima je prikazivao dramatske momente iz povijesti i suvremenih zbivanja. Radio je i portrete, osobito likove glazbenika. Time to je rehabilitirao boju kao poelo slikarske kreacije, nagovijestio je impresionizam.

Sloboda predvodi narod (1830.), ulje na platnu, 325 260 cm, Louvre, Pariz

Galerija [uredi]

Grka umire na ruevinama Missolonghija (1826.), Muse des Beaux-Arts, Bordeaux.

Dante i Vergilije u Paklu Alirke (1834.), (1822.), Louvre, Pariz Louvre, Pariz

Autoportret, 1837., Louvre

Frdric Chopin (1838.), Louvre, Pariz

Kriari ulaze u George Sand, 1838., Carigrad (1840.), Ordrupgaard-Museum, Louvre, Pariz Kopenhagen

Sultan Maroka, 1845., Lov na lavove, 1861., Muse des Augustins, Chicago Toulouse

Pokolj na Khosu
Izvor: Wikipedija (Preusmjereno s Pokolj na Kiosu) Skoi na: orijentacija, trai

Pokolj na Khosu Eugene Delacroix, 1824. ulje na platnu 164 139 cm Louvre, Pariz Portal: Likovna umjetnost Pokolj na Khosu (francuski: Scne des massacres de Scio) je slavna romantiarska slika Eugenea Delacroixa koja je djelovala poticajno na francusku javnost koja je podrala francusko ukljuivanje u grkom ratu za osloboenje od Turske.

Piramidalna kompozicija (likovna) likova koju je Delacroix posudio sa slike T. Gricaulta Splav Meduza.

Sadraj
[sakrij]

1 Povijest 2 Odlike 3 Izvori 4 Vanjske poveznice

Povijest [uredi]
Ovom slikom Delacroix je podjednako zadovoljio romantiarsko zanimanje za daleka egzotina mjesta i politiku slobodu. Ovakvo stajalite je dijelio s Lordom Byronom koji je 1824. godine poginuo u Grkoj pomaui grku borbu za slobodu od turske vlasti. Delacroix je u svibnju 1823. godine odluio za pariki Salon naslikati pokolj Grka koji su izvrili Turci u travnju 1822. godine na otoku Khosu pri emu je ubijeno oko 20,000 ljudi a vie od 70,000 deportirano[1]. On je potraio svjedoke ovog dogaaja i preko svog eninog brata Raymonda de Verniaca uspio se upoznati s pukovnikom Voutierom, francuskim oficirom koji je sluio u grkoj vojsci i koji je pokolj dokumentirao u svom djelu, Sjeanja (Mmoires). Delacroix je posudio orijentalne kostime od svog prijatelja Augustea, a faze u stvaranju slike je zabiljeio kao nikada do tada u raznim tehnikama. Prijem ovog djela na izlobi je bio uglavnom negativan. Alexandre Dumas je spomenuo kako se ispred izloene slika uvijek nalazi gomila ljudi, no slikar Antoine-Jean Gros ju je nazvao Pokoljem umjetnosti, a Stendhal ga je usporedio s pretjerivanjem u poeziji Vignyja. Kritiari Girodet i Thiers su ipak bili naklonjeniji i sliku je otkupila drava za 6,000 franaka, a Delacroix je nagraen medaljom druge klase. God. 1874. slika je prebaena iz Luxembourga u muzej Louvre.

Glava ene, studija iz 1823. god.

Odlike [uredi]
Delacroix je pod utjecajem Johna Constablea, ija je djela vidio u Londonu, posvijetlio svoju paletu i koristio sitne poteze intezivnih boja. Delacroix je potaknuo gledateljevu simpatiju prema Grkoj prikazavi patnju i smrt Grka u prvom planu. Oni su individualizirani, ime je dao lice njihovom pozivu za pomo. U isto vrijeme, iznimno se potrudio prikazati detalje

njihove egzotine odjee. Dva Turina, jedan s pitoljem, a drugi na ruem konju, prijete Grcima, dok se u iza njih die dim sa zapaljenog sela u daljini.