Iz istorije rada jugoslovenskih sluzbi bezbednosti Operacija Feniks Teroristicka akcija vidjena ocima simpatizera terorista

UVOD - HRONOLOGIJA NAPADA (Jugoslovenski izvori) Prema podacima Saveznog sekretarijata za informisanje SFRJ (SSINF SFRJ), koje navodi NIN (Nedeljne informativne novine) iz Beograda, 1985. godine, u inostranstvu je od 1945. godine do septembra 1985. neprijateljska emigracija izvela ukupno 657 antijugoslovenskih teroristickih akcija u kojima je poginulo 82 lica (i 3 stranca), a povredjeno 186 osoba (dva stranca). Na tlu Jugoslavije je u posleratnom periodu izvedeno 40 teroristickih akcija, a 60 u pokusaju. Zivot je izgubilo 30 lica, a povredjeno je 73. Na tlu Australije (dve najagresivnije ustaske organizacije "Hrvatsko revolucionarno bratstvo" - HRB i "Hrvatski narodni otpor" - HOP) od l945 do 1988 ekstremisti su izveli 33 nasilnicke akcije prema svemu sto je jugoslavensko i 3 u samoj Jugoslaviji. Iz hronologije tih napada ponajbolje se vidi sta sve hrvatski emigranti rade i u kojim periodoma su imali visemanje odresene ruke za svoj teror: * Pocetkom 1961. bacena je bomba na jugoslovensko diplomatsko predstavnistvo u Sidneju i nacinjena velika materijalna steta; * 6 jula l963. godine u Jugoslaviju je iz Australije ubacena grupa od 9 terorista HRB (Drazen Tapasnji, Miro Fumic, Stanko Zdrilic, Kresimir Perkovic, Vlado Leko, Rade Stajic, Branko Podrug, Ilija Tolic i Josip Oblak) koji su petnaestak dana kasnije pokusali da podmetnu minu na pruzi Rijeka Zagreb, ali su uhvaceni i osudjeni na vremenske kazne od 7 do 14 godina robije; * 29. Novembra 1967. u Generalnom konzulatu SFRJ u Melburnu ostavljena je mina u obliku naliv-pera koja je eksplodirala i ranila jedno lice; * 29. decembra 1967. eksplozivnu napravu u jugoslovenskom Konzulatu u Sidneju podmetnuo je Mate Kovacic, ali je tom prilikom uhapsen; * 8. juna l968. Opet je postavljena mina ispred Generalnog konzulata SFRJ u Sidneju, ali njeni vlasnici nisu identifikovani; * 8. juna 1969. eksplodirala je tempirana bomba ispred zgrade Ambasade SFRJ u Kamberi; * 1. januara l970. detoniran je klub iseljenika "Jugal" u Sidneju;

* 21. oktobra 1970. ispred Konzulata SFRJ u Melburnu eksplodirala je mina i nacinjena veca materijalna steta; * 30. decembra 1970. ustaski ekstremisti ranili su dva gradjanina jugoslovesnkog porekla u gradu Talbiks; * 23. novembra 1971., izvrsena je diverzija na agenciju "Adrijatik" u Sidneju. Bomba teroriste Andjelka Marica ranila je 16 lica zbog cega je osudjen; * 29. novembra 1971., za vreme prikazivanja jednog jugoslovenskog filma u Kamberi eksplodirala je mina u bioskopu "Hub", ali srecom niko nje povredjen; * 14. februara 1972., pucano je na zgradu Generalnog konzulata SFRJ u Pertu; * 6.- 7. aprila 1972., u Melburnu, prvo je postavljena paklena masina na jugoslovenskom standu Izlozbe domace radinosti, a zatim je eksplodirala bomba ispred stana predsednika Komiteta za zastitu gradjana jugoslovenskog porekla; * 20. juna 1972., grupa od 19 terorista upala je u SFRJ sa namerom da "digne ustanak", predvodili su ih braca Ambrozije i Adolf Andric. Grupa je likvidirana, cetvorica ekstremista su osudjeni na smrt streljanjem, a peti Ludvig Pavlovic je zbog mladosti pomilovan od strane Predsednistva SFRJ. U akciji likvidiranja ustasa poginulo je 13 Jugoslovena; * 16. septembra 1972., u sidneskoj radnji jugoslovenskog iseljenika eksplodirala je mina i ranila 18 osoba i nanela stetu obliznjoj agenciji "Adriatik"; * 8. decembra 1972., u Brizbejnu eksplodirala je bomba ispred pravoslavne crkve koja je usmrtila jednog gradjanina SAD; * pocetkom 1973., u Melburnu je ubijen Mehmed Bektes zato sto nije hteo da suradjuje sa ustasama; * 25. maja 1975., opet je eksplodirala mina u melburnskoj agenciji "Adriatik"; * augusta l975., u Jugoslaviju su ubaceni Vinko Barusic i Nemica Barbara Placeta sa sedamnaest diverzantskih naprava i namerom da miniraju objekte na Jadranskom moru. Uhapseni su i osudjeni na 20 t.j. 11 godina zatvora; * 31. maja 1976., u Melburnu su demolirana vrata i namestaj u agenciji "Adriatik"; * 3. jula 1977., clan HNO Josip Stipic bacio je dimnu bombu u sali za vreme koncerta jugoslovenskih estradnih umetnika u Sidneju; * 3. decembra 1977., eksplodirala je mina ispred poslovnice JAT-a u Melburnu; * 18. februara 1978., izvrsen je u Sidneju napad na redakciju lista iseljenika

iz Jugoslavije "Nase novine"; * 17. juna 1978., u Sidneju je minom ostecena zgrada Konzulata SFRJ; * 2. septembra 1978., australijska policija je uhapsena grupa terorista koji su pripremali diverzantske akcije u SFRJ (Ante Misevic, Karoman Kovac, Andrija Lemic, Milan Franjic, Nikola Bikes, Ante Saric i Jure Maric); * 14. novembra 1978., troje ekstremista (Marija Zetina, Jasna Percic i Kreso Kristic) demontirali su jedan policijski objekt i kaznjeni novcano; * 8. februara 1979., u Sidneju je uhapseno sedam emigranata sa oruzjem, otrovom i eksplozivom koji su nameravali da koriste prilikom napada na jugoslovenske iseljenicke klubove, poslovnicu "Generalturista" i koncertne hale u kojima je nastupala grupa pevaca iz Jugoslavije. Uhapseni su i osudjeni na 15 godina zatvora Mile Nekic, Josip Kokotovic, Anton Zairovic, Josip Stipic, Vrco Birkuz i Marko Bebic; * 19. oktobra l979., u Jugoslaviju je doputovao jedan ekstremista sa zadatkom da izvede niz teroristickih akcija, ali se sam predao miliciji; * 21. novembra 1980., ispred kuce sudije Maksvela u Sidneju pucano u vazduh da bi se zaplasio pred sudjenje sedmorici ustaskih terorista; * 13. Novembra 1982., u Kamberi su demolirana ulazna vrata na kancelariji sekretara ambasade SFRJ; * 29. decembra 1986., eksplodirala je bomba ispred privrednog predstavnistva Jugoslavije u Melburnu; * 7. jula 1988. bacen je "molotov koktel" na Jugoslovenski centar u Aldelaidu; * 27. novembra 1988. izvedene su demonstracije i napad na Generalni konzulat SFRJ u Sidneju sa ciljem da se skine i zapali jugoslovenska trobojka; * 27. novembra 1988. u Melburnu su ustaski i albanski separatisti napali jugoslovenske klubove i * 8. decembra 1988. napadnut je predsednik Jugoslovenskog centra u Adelaidu i zapaljen mu je automobil. *** HRVATSKI KOMENTARI Bugojanski vitez Bugojanska skupina naziv je za hrvatsku paravojnu formaciju koja je usla na podrucje Jugoslavije 20. juna 1972., s ciljem da se pokrene ustanak i srusi Jugoslavija. Bugojansku skupinu je organiziralo Hrvatsko revolucionarno

bratstvo (HRB), tajna organizacija koja je bila osnovana 1961. u Australiji i koja je delovala i u Europi te SAD. Osnovni cilj HRB-a bilo je oslobodjenje Hrvatske od Jugoslavije. Nakon ugusenja Hrvatskog proleca HRB je bilo u uverenju da je u Hrvatskoj bila povoljna klima da se pokrene oruzani ustanak. Nakon kratke pripreme, HRB je organizirala ljudstvo, oruzje i novcanu podlogu da posalje inicijalnu skupinu koja je imala za zadatak pokrenuti ustanak na tromedji Hrvatske, Like i Hercegovine. Vecina boraca i novca je doslo iz Australije, dok je vojna oprema bila nabavljena u Njemackoj. Nakon kratkih priprema u kampu u Austriji, skupina se ubaciva preko Dravograda u Jugoslaviju, 20. lipnja 1972. s ciljem da stigne na Tromedju tj. na planinu Radusu. Vec 25. lipnja 1972. Bugojanska skupina dolazi do prvog sukoba s Milicijom, a potom sa JNA, i Teritorialnom obranom. Jugoslavenske snage sacinjavalo je oko 30.000 pripadnika SUP-a (Milicije), JNA i TO, koje su pokusale unistiti Bugojansku grupu, sto im je uspjelo, uz pomoc dousnika, tek 24. srpnja 1972.. Sam ovaj dogadjaj je dobrano "uzdrmao" stranacke ("partijske"), vojne i policijske ("milicijske") krugove, sto je i sam predsjednik Tito priznao rekavsi: "...dobro smo dobili po glavi...", govoreci o upadu Bugojanske skupine. Bugojansku skupinu sacinjavalo je 19 clanova HRB: Ambrozije Andric Adolf Andric Pavao Vegar Ilija Glavas Djuro Horvat Vejsil Keskic Viktor Kancijanic (Kocijancic) Petar Bakula Ludvig Pavlovic Mirko Vlasnovic Ilija Lovric Filip Beslic Stipe Ljubas Vlado Miletic

Vinko Knez Ivan Prlic Nikola Antunac Vilim Ersek Vidak Buntic Djuro Horvat, Ilija Lovric, Mirko Vlasnovic, Ludvig Pavlovic, jedini su prezivjeli, s time da je Ludvig Pavlovic dobio 20 godina. Prva trojica osudjena su na smrt 1973. na procesu u Sarajevu, dok je Ludvig Pavlovic poginuo na pocetku rata u BiH 1992. VITEZOVI SA RADUSE U javnosti su bila dva spiska grupe Hrvata ''Radusa'' ili pod udbinim imenom operativna akcija ''Feniks''. Vise puta se pisalo o ovoj temi ali nikad nije onako kako je trebalo. Koji je spisak tocan? Ovaj?: Ambroz Andric, rodjen 10. prosinca 1939. u Tuzli Adolf Andric, rodjen 4. ozujka 1942. u Tuzli Pavao Vegar, rodjen 10. studenoga 1939. u Vasorovicima kod Ljubuskog Ilija Glavas, rodjen 8. prosinca 1939. u Luzanima kod Gornjeg Vakufa Djuro Horvat, rodjen 12. travnja 1939. u Palinovcu kod Cakovca Vejsil Keskic, rodjen 25. lipnja 1939. u Maloj Peci kod Bihaca Viktor Kancijanic, rodjen u Tinjanu kod Pazina Petar Bakula, rodjen u Rastovaci kod Posusja Ludvig Pavlovic, rodjen 9. travnja 1951. u Vitini kod Ljubuskog Mirko Vlasnovic, rodjen 19. kolovoza 1932. u Zemuniku Gornjem kod Zadra Ilija Lovric, rodjen 1945. u Varvari kod Prozora Filip Beslic, rodjen u Rastovaci kod Posusja Stipe Ljubas, rodjen 21. rujna 1951. u Djakovu Vlado Miletic, rodjen u Ogradjeniku kod Citluka Vinko Knez, rodjen 1954. godine u Viskovcima kod Slavonske Pozege Ivan Prlic, rodjen 1951. godine u Sovicima kod Gruda Nikola Antunac, rodjen 1950. godine u Karlovcu Vili Ersek, rodjen u Varazdinu

Vidak Buntic, rodjen u Ogradjeniku kod Citluka; Ili ovaj?: 1. ANDRIC Ambroz - Tuzla, ozenjen, otac dvoje djece 2. ANDRIC Adolf - Tuzla, ozenjen bez djece 3. ANTUNAC Nikola - Karlovac - neozenjen 4. BAKULA Petar - Rastovaca - Posusje - neozenjen 5. BESULIC Filip - Rastovaca - Posusje - neozenjen 6. BUNTIC Vidak - Ogradjenik - Ljubuski - neozenjen 7. ERSEK Vili - Varazdin - neozenjen 8. GLAVAS Ilija - Luzani - Bugojno - ozenjen, otac troje djece 9. HORVAT Djuro - Medjumurje - neozenjen 10. KESKIC Vejsil - Mala Pec - Bihac - neozenjen 11. KNEZ Vinko - Pozega - neozenjen 12. KONCIJANCIC Viktor - Tinjani - Pazin - neozenjen 13. LOVRIC Ilija - Varvara - Prozor - neozenjen 14. LJUBAS Stipe - Bugojno - neozenjen 15. MILETIC Vlado - Ogradjenik - Ljubuski - neozenjen 16. PAVLOVIC Ludvig - Vitina - Ljubuski - neozenjen 17. PRLIC Ivan - Sovici - Imotski - neozenjen 18. VEGAR Pave - Vasarovici - Ljubuski - neozenjen 19. VLASNOVIC Mirko - Zemunik Gornji - otac troje djece 20. MILICEVIC Ante - ozenjen, otac dvoje djece 21. RASPUDIC Nikola - Dobro Selo - Mostar neozenjen Sjecanje na VITEZOVE - Prijatelj IMOarta Otkrivamo kako je u Sarajevu sudjeno zarobljenoj cetvorici od 19 clanova HRB-a, emigrantske Bugojanske skupine koja je u Jugoslaviju usla 1972.

Nakon vise od trideset godina, Protuobavjestajna agencija vec gotovo pola

godine radi na slucaju Bugojanske skupine, odnosno pokusava utvrditi gdje su zavrsili posmrtni ostaci 18 od 19 clanova te hrvatske emigrantske skupine koja je u Jugoslaviji 1972. izazvala nevidjenu pomutnju. Sudjenje Vecernji list je pak dosao u posjed javnosti dosad nepoznatih izvadaka sa sudjenja cetvorici clanova te skupine pred sarajevskim vojnim sudom 21. prosinca 1972. godine. Pod Bugojanskom skupinom misli se, naime, na 19 hrvatskih emigranata, clanova HRB-a, tajne hrvatske emigrantske organizacije koja je djelovala u Europi, Australiji i SAD-u, cilj koje je bilo dizanje "oruzanog ustanka za oslobodjenje Hrvatske". Odluka o ubacivanju skupine u Jugoslaviju donesena je u prosincu 1971. na sastanku uzeg vodjstva HRB-a u Salzburgu, a usporedno s ubacivanjem skupine, bile su predvidjene i diverzantske akcije drugih grupa i pojedinaca. Skupinu su cinili clanovi HRB-a pristigli iz Europe i Australije te su se okupili na uzem podrucju Graza pod vodjstvom Ambrozija Andrica i Pavla Vegara. Ondje je provedena desetodnevna obuka, podijeljena je oprema, odore i naoruzanje te je grupa 20. lipnja 1972. ilegalno, pjesice, presla jugoslavensku granicu na podrucju Dravograda. Od 25. lipnja do 24. srpnja njezini su se clanovi na podrucju BiH i Hrvatske sukobljavali s tadasnjom JNA, milicijom, pripadnicima Teritorijalne obrane... Bio je to njihov odgovor na nasilno gusenje Hrvatskog proljeca. Nevjerojatno zvuci cinjenica da je protiv 19 clanova skupine tadasnji jugoslavenski rezim na noge dignuo cak 30.000 ljudi! U akcijama je poginulo 15 clanova te skupine, a neki su najprije zarobljeni, potom likvidirani. Cetvorici se sudilo na vec spomenutom sudjenju u Sarajevu. Snimke sa su enja su vrlo lose, ali na njima se, sto prvi put izlazi u javnost, jasno vidi sudsko vijece vojnoga suda te cetvorica optuzenih sa svojim cuvarima. Snimka je zacijelo nastala u produkciji bivse JNA. Na njoj se cuje kako predsjednik sudskoga vijeca najprije govori, odnosno proziva imena optuzenih Horvat Djure, Keskic Vejsila, Vlasnovic Mirka i Pavlovic Ludviga.

Zatim zenski glas nastavlja: "21. decembra 1972. godine, nakon sto je sud izrekao presudu, predsjednik vijeca u prisustvu zastupnika optuzbe, optuzenih i njihovih branilaca javno je objavio presudu". Slijedi glas predsjednika sudskog vijeca: "Prvooptuzeni Horvat Djuro, drugooptuzeni Keskic Vesil, treceoptuzeni Vlasnovic Mirko i cetvrtooptuzeni Pavlovic Ludvig, prema licnim podacima utvrdjenim na glavom pretresu, krivi su... osudjuju se prvooptuzeni Horvat Djuro na kaznu smrti, drugooptuzeni Keskic Vesil na kaznu smrti, treceoptuzeni Vlasnovic Mirko na kaznu smrti i cetvrtooptuzeni Pavlovic Ludvig na kaznu smrti". Potraga POA je pak krenula u potragu za posmrtnim ostacima na trazenje obitelji clanova skupine. Rodjak jednog clana skupine rekao nam je da je danas taj slucaj za njih samo humanitarni problem, da zele pronaci posmrtne ostatke svojih bliznjih buduci da svaki covjek ima pravo na dostojan ukop. Provodjenje istrage potvrdjeno je s nekoliko strana, dok nam je u MUP-u receno da on jos nije ukljucen u nju. Zanimljivo je da je jedan od istraznih sudaca u postupku protiv clanova skupine bio i Ivan Fumic, bivsi vojni sudac i republicki sekretar za pravosudje, a danas clan Predsjednistva Saveza antifasistickih boraca i antifasista Hrvatske. Stovise, Fumic je jedan od mozda posljednjih zivucih neposrednih svjedoka toga procesa. Nama je napomenuo da s njime jos nitko o Bugojanskoj skupini nije razgovarao, ali i da nema namjeru o tome s bilo kime razgovarati. No, nama je ipak ispricao neke detalje. Radio sam kao vojni istrazni sudac u Zagrebu, ali sam za Bugojansku skupinu poslan nakratko u Sarajevo kao ispomoc. Bio sam jedan od

istrazitelja i saslusavao sam cetvoricu optuzenih. Bila je to velika istraga, ne samo protiv te cetvorice nego i protiv niza drugih ljudi koji su u Jugoslaviju usli s putovnicom. Oni su ljudi htjeli dignuti ustanak oruzanim akcijama, ali ne bih rekao da je to bio terorizam. Sudjenja su jos bila i u Pozegi, Mostaru, Zenici i na nekim drugim sudovima. Moram reci da smo mi znali da se akcija priprema prije nego sto su usli u zemlju. Za to je bio zaduzen Franjo Herljevic, tadasnji savezni sekretar za unutrasnje poslove, ali sluzba je zakazala priznaje Fumic i naglasava da je otisao iz Sarajevu kad je pocelo sudjenje. Fumic tvrdi da ne zna gdje su zavrsili posmrtni ostaci 18 clanova skupine, pa ni tri tijela onih koji su strijeljani u Sarajevu. Samo dodaje kako su, prema tadasnjem zakonu, tijela trebala biti predana obiteljima.Obitelji se pak nadaju da ce se naci netko tko nesto o tome zna i javiti kako bi se tijela napokon pronasla. Osim ako ih JNA ili netko od bivsih jugoslavenskih drzavnih sluzbi nije unistio. Oruzane akcije hrvatskih emigranata - 7. 6. 1947. - 3. 7. 1948. operacija "Deseti travanj"; u Jugoslaviju preko Madjarske i Austrije u nekoliko grupa uslo preko stotinu hrvatskih emigranata, pod vodjstvom Bozidara Kavrana i Ljube Milosa, a cilj je bio dizanje ustanka i rusenje Jugoslavije; Vrhovni sud i Vojni sud u Zagrebu vecinu ih je u kolovozu i rujnu 1948. osudio na smrt; - 7. 7. 1963. skupina Tolic Oblak; u Hrvatsku usla skupina od devet naoruzanih clanova HRB-a na celu s Ilijom Tolicem i Josipom Oblakom, a pripadali su joj jos Drazen Tapsanji, Mirko Fumic, Kresimir Perkovic, Rade Stojic, Stanko Zdrilic, Branko Podrug i Vlado Leko; uhiceni su neposredno nakon dolaska u Hrvatsku te osudjeni na dugogodisnju robiju; - 29. 10. 1974. pokraj Gospica poginuli su Ivan Maticevic i Mate Prpic, clanovi HRB-a, koji su nekoliko godina zaredom dolazili iz Njemacke u Hrvatsku i izvodili razne oruzane akcije;

Clanovi Bugojanske skupine 1. Ambrozije Andric, r. 10. 12. 1939. u Tuzli, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomici kod Omisa; 2. Adolf Andric, r. 4. 3. 1942. u Tuzli, poginuo 26. 6. 1972. na planini Radusi kod Gornjeg Vakufa; 3. Pavao Vegar, r. 10. 11. 1939. u Vasarovicima pokraj Ljubuskog, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomici kod Omisa; 4. Ilija Glavas, r. 8. 12. 1939. u Luzanima pokraj Gornjeg Vakufa, poginuo 24. 7. 1972. na podrucju sela Leskuri na planini Svilaji; 5. Djuro Horvat, r. 12. 4. 1939. u Palinovcu pokraj Cakovca, zarobljen 2. 7. 1972. kod Jablanickog jezera, osudjen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., strijeljan 17. 3. 1973.; 6. Vejsil Keskic, r. 25. 6. 1939. u Maloj Peci pokraj Bihaca, zarobljen 29. 6. 1972. u blizini Prozora, osudjen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., strijeljan 17. 3. 1973.; 7. Viktor Kancijanic (Kocijancic), r. 15. 3. 1945. u Tinjanu pokraj Pazina, ubijen 2. 7. 1972. kod Raduse; 8. Petar Bakula, r. 3. 2. 1947. u Rastovaci pokraj Posusja, ranjen 15. 7. 1972. na brani Peruca, kasnije zacijelo likvidiran; 9. Ludvig Pavlovic, r. 9. 4. 1951. u Vitini pokraj Ljubuskog, zarobljen prije prelaska ostatka grupe u Hrvatsku, osudjen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., pomilovan, 20 godina robije, pod sumnjivim okolnostima poginuo kao pripadnik HVO-a u sukobu s JNA 18. 9. 1991. u Studenim Vrilima, na cesti izmedju Tomislav Grada i Posusja; 10. Mirko Vlasnovic, r. 19. 8. 1932. u Zemuniku Gornjem, predao se u rodnom selu 28. 7. 1972., osudjen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., strijeljan 17. 3. 1973.; 11. Ilija Lovric, r. 1945. u Varvarima pokraj Prozora, poginuo 1. 7. 1972. u blizini Varvara; 12. Filip Beslic, r. 16. 3. 1936. u Rastovaci pokraj Prozora, poginuo 24. 7. 1972. na podrucju sela Leskuri na planini Svilaji; 13. Stipe Ljubas, r. 21. 9. 1951. u Djakovu, poginuo 24. 7. 1972. na podrucju sela Leskuri na planini Svilaji; 14. Vlado Miletic, r. 1946. u Ogradjeniku pokraj Citluka, poginuo 13. 7. 1972. kod sela Pribic kraj Livna; 15. Vinko Knez, r. 26. 1. 1953. u Viskovcima pokraj Pozege, poginuo 27. 6. 1972. kod Han Ploca, iznad puta Gracanica-Gornji Vakuf; 16. Ivan Prlic, r. 8. 11. 1951. u Sovicima pokraj Gruda, zarobljen 26. ili 27.

6. 1972. i zacijelo kasnije likvidiran; 17. Nikola Antunac, r. 1950. u Karlovcu, poginuo 27. 6. 1972. kod Han Ploca, iznad puta Gracanica-Gornji Vakuf; 18. Vilim Ersek, r. 20. 10. 1939. u Zigrovcu pokraj Varazdina, poginuo 27. 6. 1972. kod sela Rumboci; 19. Vidak Buntic, r. 28. 1. 1942. u Ogradjeniku pokraj Citluka, predao se 25. 7. 1972. izmedju Zagvozda i Zezevice, zacijelo kasnije likvidiran.

Zakljucci komisije Hrvatskog sabora - Tijela vjerojatno kremirana Svojedobno je na slucaju Bugojanske skupine radila i bivsa Komisija za utvrdjivanje zrtava Drugog svjetskog rata i poraca Hrvatskog sabora, poznatija kao "Vukojeviceva komisija", prema dugogodisnjem predsjedniku Vici Vukojevicu. Komisija je nakon svojih istrazivanja zakljucila da nema tocnih podataka o vremenu, mjestu i okolnostima pogibije petnaestorice clanova skupine te da nije poznato gdje su pokopana njihova tijela. Pretpostavljalo se da su tijela onih koji su poginuli u Hrvatskoj prebacena u BiH te da su sva bila pod kontrolom JNA. Komisija je pretpostavila "da su kremirani i da je njihov pepeo razasut na nepoznatom mjestu". Takodjer je nepoznato gdje su zavrsila tijela trojice sudjenih i strijeljanih u Sarajevu. Zivjela slobodna Hrvatska! Jugoslavenska Sluzba drzavne sigurnosti (SDS), koja je akciju protiv Bugojanske skupine vodila pod kodnim imenom "Radusa", pokusavala je

nametnuti zakljucak da su hrvatski gerilci htjeli cijanidom zatrovati beogradski vodovod, sto je po svemu sudeci bila neistina. No, SDS je upadom Bugojanske skupine dobio udarac nakon kojega su pljustale ostavke celnih ljudi. Cinjenica je, naime, da je SDS za skupinu doznao tek pet dana nakon njezina ilegalnog ulaska u Jugoslaviju. SDS je tvrdio da je skupinu kontrolirao od pocetka, pa da ju je cak namamio u Jugoslaviju. Medjutim, HRB je bila jedina hrvatska emigrantska organizacija koju SDS nije uspio probiti. U Jugoslaviju su usli kao gerilci, svjesni da ce zacijelo i poginuti, ali bili su spremni svoje zivote dati za Hrvatsku. Tako neki svjedoci tvrde da su trojica u Sarajevu strijeljana s poklikom "Zivjela slobodna Hrvatska!". Bivsi SIS, Prijatelj IMOarta Odvijala se zestoka bitka hrvatskih patriota i domoljuba protiv zloglasne (SDS) kao i nenih satelita tkz JNA i ONZ. 17.9.1972 hrvatski domoljubi pobili su na desetke Jugoslaviji odanih drugova a sam komandant Ivan Budimir iz Posusja jedva je izvukao izdajnicku kozu ali danas voli reci da je veliki HRVAT?! Osim imenovanih domoljuba koje vidim na vasoj stranici imenovanoj grupi prikljucilo se jos nekoliko desetina iz Posusja, Imotskog, Tomislavgrada, Livna i Glamoca. Pokoj vjecni daruj im Gospodine i neka im je laka hrvatska domovina!!! Nadam se da ce jos netko objaviti jugokomunisticke likvidatore, koji su ubijali nase domoljube. Kazu da ima ubojica sa podrucja Omiske opcine. Iz Livnjskog i Sinjskog kraja, takodjer. Laka im bila hrvatska gruda. Ludvig Pavlovi, r. 9. 4. 1951. u Vitini pokraj Ljubuskog, zarobljen prije prelaska ostatka grupe u Hrvatsku, osudjen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., pomilovan, 20 godina robije, pod sumnjivim okolnostima poginuo kao pripadnik HVO-a u sukobu s JNA 18. 9. 1991. u Studenim Vrilima, na cesti izmedju Tomislav Grada Posusja.

Ubijen s ledja kao i Miro Baresic - "neprijatelja" nije bilo u blizini. Slava i hvala im!!! Nikica Simic: Bio sam zarobljenik Bugojanskih diverzanata Niko Nikica Simic, rodjen 1940. na Okoliscu u bugojanskoj opcini, jedini je zivi svjedok koji je bio kratko s Bugojanskom skupinom sto je u Jugoslaviji 1972. izazvala nevidjenu pomutnju. Pod Bugojanskom skupinom misli se, naime, na 19 hrvatskih emigranata, clanova Hrvatskog revolucionarnog bratstva, tajne hrvatske emigrantske organizacije koja je djelovala u Europi, Australiji i SAD-u, a cilj im je bilo dizanja oruzanog ustanka za oslobodjenje Hrvatske. Simic je prvotno bio mobiliziran za borbu protiv te skupine, a zatim su ga njezini clanovi zarobili pa je tako nazocio i pokopu clana skupine Adolfa Andrica, koji je poginuo u prvome sukobu na Radusi 26. srpnja 1972. Nakon godina sutnje, odlucio je ekskluzivno za Vecernji list ispricati sto se tih dana dogadjalo u Jugoslaviji, odnosno kako je njome drmala skupina od samo 19 ljudi, protiv kojih je Jugoslavija digla cak oko 20.000 tisuca ljudi! Udbas Djoko Simic prica da je sve pocelo u ranim jutarnjim satima 25. na 26. srpnja, kada je u Okolisce stigao udbas Djoko Krvopic iz Bugojna s vojskom i potjerao ga da im bude vodic do Raduse. Simic tada uopce nije znao sto se dogadja jer mu Krvopic nista nije rekao. Operativni stozer od predstavnika Republickog stozera za narodnu obranu BiH, Republickog sekretarijata za unutarnje poslove i Armije izdao je zapovijed za mobilizaciju postrojbi ratne milicije i Teritorijalne obrane u opcinama Bugojno, Gornji Vakuf, Kupres, Prozor, Ravno kako bi u zoru 26. srpnja bila blokirana Radusa. Tada je i Renjic mobiliziran, a mobilizirani su prevozeni zorom kamionima cestom od Bugojna do Gracanice, koja je od Bugojna prema Gornjem Vakufu udaljena sedam kilometara, a odatle su put nastavili zapadno, dolinom rijeke Bunte prema Radusi, sve do seoske cetverogodisnje osnovne skole, odakle su nastavili pjesice prema Raduskom kamenu. Stalno su stizala

nova pojacanja. Simic se kao vodic, zajedno s tom cetom, koja je bila podijeljena u tri skupine, uspinjao preko mjesta Nisana prema Radusi. Kad smo stigli do mjesta Lije, ispod Raduskog kamena, pocela je strasna pucnjava. Tada sam pomislio da je rijec o manevarskoj vjezbi. Djoko i ja stigli smo na neki sumski put. Pitao sam Djoku sto se to dogadja, a on mi je odgovorio da ne zna, iako je kao udbas, vjerujem, sve dobro znao. Zatim je pobjegao od mene lijevom stranom puta, a ja sam desnom stigao pod neku jelu. Kada su se culi jauci i kada se sve stisalo, izasao sam na put. Zatim je izasao i Djoko. Rekao sam mu kako ovo nije u redu, a on meni: Idemo naprijed, vidjeti sto je bilo. Kretali smo se tako sumskim putem dvadesetak metara, kad odjednom na put iskoci iz sume vojnik u uniformi koju do tada nikada nisam vidio. Uhvatio me snazno lijevom rukom preko prsa, a desnom mi naslonio pistolj na prsa. Prvi okrsaj U tome trenutku Krvopic je nategnuo svoju pusku, a ovaj ce njemu: Ako puknes, ubit cu ti druga. Tada se Krvopic bacio s puteljka i zakotrljao niz strminu. A neznanac me odveo u sumu, medju ostale koji su se tu vec nalazili. Odredili su da me cuva neki bradonja. Shvatio sam da to nisu pripadnici JNA. Sve su to bili mladi momci, neopisivo izdrzljivi i sposobni, opremljeni tada najmodernijom vojnom opremom, oruzjem kakvo nisam nikada vidio kod JNA. Uglavnom su se kretali u skupinama po dva-tri. Mozda i u vecim. Vec smo bili u sumi dalje od prvog okrsaja, gdje je poginuo Adolf Andric, a poslije sam, kada sam izasao iz zatvora u Zenici, doznao da je poginuo u jurisu i kapetan JNA, ciji sam bio vodic, te jos jedan vojnik, a da su dvojica bila ranjena. Nad Radusom su kruzili helikopteri JNA, ali njezina vojska se nije kretala prema nama. Mozda su ih toliko iznenadili i uplasili ovi hrabri, izdrzljivi i spremni momci da se vise nisu tako lako odlucivali sukobljavati s njima. Poslije sam doznao da su ih zvali teroristima. Medjutim, koliko sam vidio dok sam bio s njima, nikoga nisu ubijali, osim u obrani. Medjusobno su razgovarali na engleskom sjeca se Simic. Na upit sto ga se posebno dojmilo dok je bio s njima, istice Andricev pokop. Kaze da je to bilo kao u filmu.

 Dok su helikopteri kruzili iznad njih, oni su mirno kopali grob za svoga druga Adolfa izmedju gustih zelenih krosnji visokih bukvi, i na kraju u njega polozili tijelo, odali mu pocast i skinuli kape. To smo cinili i ja i moj pratitelj bradonja. Svi smo se molili Bogu za njega. Drugovi su ga pokopali, zatim nabacali na grob granje, misleci valjda da ga osim njih nitko drugi tako nece naci. Bez borbe Poslije sam doznao da su ga pronasli i helikopterom prevezli u Bugojno, a sto je bilo s njegovim tijelom, ne znam. Natovarili su na moja pleca naprtnjacu neke teske opreme, mozda je bilo i streljiva. Ne znam. Tako sam s njima, bez borbe, presao cijelu Radusu. Kad smo se spustili do Rame, izmedju Rumboka i Zahuma, povrh Rumboka, rekao sam pratitelju da sam zedan. Zamolio sam ga da odemo do neke kuce. I on je posao sa mnom. Tu je bila neka baka, koja nam je dala i vode i hrane nastavlja Simic. Dok je njegov pratitelj s bakom razgovarao, Simic je iskoristio priliku, zbacio naprtnjau i dao se u bijeg. Mogao je pucati za mnom i ubiti me, ali nije htio to uciniti. Kad sam stigao u Rumboke, javio sam se miliciji. Bilo je tu mnogo vojske. Udbasi su me bijelim mercedesom odvezli u Bugojno, gdje sam bio pod istragom. Zatim sam odveden u Zenicu, i tu sam bez razloga osudjen na dva mjeseca zatvora. Sjecam se nekih udbasa, kao sto su Momo Sesum, Hitko Mandzuka, koji je tada bio nacelnik SUP-a Bugojno, te jos nekih, a bilo je istrazitelja iz drugih mjesta, primjerice iz Sarajeva. Tada je zbog Bugojanske skupine nas Hrvata osudjeno desetak po dva mjeseca zatvora. Medju osudjenima je bilo i nekoliko zena. Sve za koje su sumnjali ili imali bilo kakve podatke da su pomagali Bugojanskoj skupini pokupili su u zatvor. Oduzeta mi je i putovnica. Poslije mi je vracena pa sam se vratio na posao u Njemacku, gdje sam zaradio i mirovinu zavrsio je Simic. ***

ODLOMAK IZ KNJIGE VOS I UDBA NISU ISTO (http://www.apisgroup.org/vosiudba) KRVAVA PROVERA KONCEPCIJE ONO PROTIVTERORISTICKA AKCIJA RADUSA Vec odmah posle manevara Sloboda 71, primeceno je da nesto nije u redu u odnosima rukovodstva CK SK Hrvatske i ostalih centralnih komiteta SK republika i pokrajina. Nije trebalo dugo da se oko Savke Dabcevic-Kucar, tadasnjeg lidera Hrvatske, i dela rukovodstva hrvatskih komunista oformi grupa koja je bila odlucno protiv daljeg zajednickog zivota naroda Jugoslavije u drzavi, takvoj kakva je bila. Kampanja, koju su sledbenici Savke Dabcevic-Kucar poveli, zahvatila je dobar deo hrvatskog drustva i zapretila izbijanjem pobune i gradjanskog rata. Usledila je energicna akcija rasciscavanja, smena i reorganizacije rukovodstva u Hrvatskoj i uspostavljanja reda i poretka u skladu sa Ustavom, zakonima i odlukama drzavnog i partijskog rukovodstva Jugoslavije. Medjutim, nedugo posle toga, kao grom iz vedra neba odjeknula je vest o delovanju ustaske teroristicke grupe u srcu Bosne i Hercegovine, u rejonu planine Raduse, nedaleko od Bugojna. Prisustvo grupe je otkrila grupa lovaca, koja je naletela na njih u drzavnom lovistu. Nikome nije bilo jasno u prvom momentu kako je doslo do toga da se teroristicka grupa, ocigledno pripremljena od strane ustaske emigracije i ubacena iz inostranstva, nenadano nadje skoro u samom centru zemlje. Kasnijom rekonstrukcijom dogadjaja, uvtrdjeno je da je grupa usla u Jugoslaviju posto se infiltrirala kroz jugoslovensko-austrijsku granicu, da su clanovi grupe odmah zatim presreli jedan kamion za prevoz namirnica (kisele vode), te da su prisilili vozaca da ih odveze do u blizinu Bugojna. Odatle su pesice otisli u planinu gde su organizovali svoju bazu. Brojno stanje grupe bilo je 19 ljudi. Cilj dejstva terorista je bio zaista ambiciozan. Naime, nameravali su da podignu ustanak hrvatskog i muslimanskog zivlja u Bosni i Hercegovini kojim bi razbili Jugoslaviju i ponovo uspostavili Nezavisnu Drzavu Hrvatsku, onakvu kakva je bila za vreme nacisticke okupacije, pod rukovodstvom Ante Pavelica i njegovih ustasa.

Vec odmah posle prve informacije da se na Radusi nalazi sumnjiva grupa naoruzanih ljudi u uniformama stranog porekla, uzbunjena je i poslata na teren da bi ustanovila o cemu se radi i pohapsila sumnjive osobe, Ceta vojne policije iz komande armije u Sarajevu. U prvom sudaru sa teroristima, poginuo je kapetan I klase Milos Popovic a ranjeno nekoliko vojnih policajaca. Odmah su preduzete mere na blokadi celog rejona planine Raduse uz pomoc jedinica milicije, dela snaga JNA i, po prvi put, jedinica Teritorijalne odbrane. Skoro sto hiljda ljudi je mobilisano da bi teren bio blokiran i preduzeta akcija ciscenja celog prostora. U komandi 7. Armije u Sarajevu formirana je posebna grupa za pracenje situacije, koju su sacinjavali odeljenje bezbednosti i obavestajno odeljenje armije, ojacani delom ljudstva iz Uprave bezbednosti SSNO i Druge uprave Generalstaba JNA i strucnjacima iz saveznog i republickog SUP-a. Stab Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine pretvoren je u glavni stab protivteroristicke operacije. Sve raspolozive snage u republici i u celoj Jugoslaviji stavljene su na raspolaganje za borbu protiv terorista. Na vojnom poligonu u Pazaricu je organizovana skracena obuka staresina Teritorijalne odbrane u rukovodjenju jedinicama pri ciscenju terena i borbi protiv terorista. Jedinice su formirane i slate odmah u rejon Bugojna, odakle su otpravljane na pravce i u rejone dejstva. Poceli su da pristizu i prvi izvestaji sa bojnog polja koje to, u stvari, nije ni bilo. Ohrabrujuca ali ujedno i obespokojavaca informacija je bila da je grupa razbijena i da vise ne deluje kao kompaktna celina. Nije bilo fronta, niti masovnih sudara dve sukobljene strane. To su pre bili nizovi potera, zaseda, protivzaseda, obuhvatanja i opkoljavanja izolovanih terorista i manjih grupa. Ali, bilo je i neprijatnih iskustava. Tek je tada konstatovano da pripadnici oruzanih snaga nisu najbolje obuceni u dejstvu protiv takvog neprijatelja. Neiskustvo je placeno sa 34 ljudska zivota i sa oko 140 lakse i teze ranjenih. Iskustva knojevaca iz perioda pred kraj i po zavrsetku Drugog svetskog rata nisu mogla da se primenjuju u potpunosti. Teroristi su raspolagali savremenom ratnom tehnikom infra-crvenim dvogledima, snajperskim oruzjem, plasticnim eksplozivom i tome slicno. Bilo je dosta gubitaka u

redovima jugoslovenskih oruzanih snaga zbog nesnalazenja ili zbog preterane zelje da se postigne uspeh Na kraju, posle skoro dvomesecne potere i okrsaja, grupa je savladana u potpunosti. Preciveli su izvedeni pred sud i osudjeni na smrt ili na duge vremenske kazne zatvora. Zaplenjeno je svo naoruzanje i vojna oprema kojim je grupa raspolagala. Stecena su dragocena iskustva u borbi protiv terorista a medju pripadnicima oruzanih snaga je samopouzdanje poraslo do nevidjenih granica. Doslo se do nepobitnih dokaza da su na teritorijama nekih zemalja (Australija, Zapadna Nemacka, SAD, Svedska, Austrija i jos neke) postojali tajni logori za obuku hrvatskih terorista, uglavnom pripadnika teroristicke organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), one iste koja je nudila pomoc albanskim demonstrantima 1968. godine. Skoro svo oruzje je bilo zapadnoevropske i americke proizvodnje a vojna oprema i uniforme iz stokova viska vojne opreme americke armije. Posle ostrih demarsa jugoslovenske vlade, u najvecem broju stranih zemalja, takvi i slicni poligoni i logori su ukinuti, odnosno rasformirani. Tada se doslo i do saznanja da su hrvatski teroristi veoma cenjeni u svetu terorista. Jedan od njih, Adolf Andric, pocetkom sedamdesetih godina XX veka, stampao je teroristicki praktikum, u kome je, u obliku kratkih saveta, dao sve ono sto bi hrvatski borac za slobodu trebalo da zna. Radi se o "Prirucniku za ideolosku naobrazbu ustaskih boraca" ili "OSVETNICI BLAJBURGA". Adolf Andric, koji je bio i jedan od vodja ustaske teroristicke organizacije "Hrvatsko revolucionarno bratstvo", prirucnik je potpisao pseudonimom "Hrvatski Apostol Plemic". Strucnjaci za medjunarodni terorizam ocenjuju ovaj prirucnik kao jedan od najbolje pisanih iz ove oblasti "literature", posle pamfleta Prirucnik gradskog gerilca koji je napisao Brazilac Carlos Marighella (francuski prevod clanka Manuel du gurillero urbain moze se naci na internet-adresi: http://etoilerouge.chez-alice.fr/docrevinter/bresil1.html). U njemu se obradjuje sezdesetak pitanja, pocev od nacelnih : "Koji je prvi i najvazniji uvjet za razvoj revolucionarne borbe u jednom podrucju", pa "Koji generalni plan revolucije odgovara danasnjim prilikama u kojima se nalazi hrvatski narod u domovini" i tako dalje, do odgovora na pitanja "Kako se pravi kemijska zapaljiva boca", "Kako se mina moze aktivirati pomocu lancane reakcije" i do crteza - seme na kojoj je prikazan nacin sklapanja elektricnih

upaljaca, uputstava za sabotazu automobila, izazivanja pozara, akcije protiv tenkova, pravljenje barikada i tako dalje... Ovaj prirucnik su kasnije usavrsavali pripadnici teroristicke organizacije "Hrvatski drzavotvorni pokret", cija je delatnost zbog radikalnog terorizma bila strogo kontrolisana u zemljama Zapadne Evrope. Takva jedna teroristicka organizacija je posle dolaska Tudjmana na vlast u Hrvatskoj, pocetkom devedesetih godina, dozivela da usred Zagreba odrzi Zemaljski osnivacki kongres, a njen predsednik je bio cak glavni ekspert za terorizam pri Vrhovnom drzavnom vijecu Republike Hrvatske! Interesantno je da je i bivsi general JNA, a kasnije vojni savetnik rukovodstva Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i ministar odbrane u Tudjmanovoj vladi, Martin Spegelj, pocetkom 1991. godine, dajuci savete vodjama bojovnika HDZ, citirao uputstvo Adolfa Andrica objasnjavajuci kako treba ubijati Srbe: Pozvonis na vrata stana, otvore, pucas u stomak i bezis Zatim objasnjava da zrtvi treba pucati u stomak jer se vise muci pre nego sto izdahne O aktivnostima Martina Spegelja i drugih aktivista HDZ u to vreme, vojna sluzba bezbednosti JNA je tajno snimila nekoliko sati dug video-materijal koji je javno prikazan na jugoslovenskoj televiziji neposredno posle snimanja kao dokument o planu da tadasnja najjaca politika partija Hrvatske, primenom teroristickih metoda delovanja, nasilnim putem navede Srbe iz Hrvatske na masovni egzodus... Nema pouzdanih podataka, ali se govori da je i sama CIA koristila pomenuti praktikum pri izradi prirucnika-slikovnice za pripadnike avganistanskih ilegalnih organizacija, posebno mudzahedina i talibana, u borbi protiv sovjetske armije u Avganistanu. No, to ne spada u ovu pricu. Sve u svemu, u akciji Radusa, kako je ta protivteroristicka operacija nazvana, ONO i DSZ su uspesno polozili ispit, mada je u pocetku sve krenulo dosta traljavo i, na prvi pogled, dosta neorganizovano. Jugoslavija je imala cime da se ponosi jer je bila jedina zemlja u svetu koja je uspesno i potpuno samostalno likvidirala teroristicku grupu na sopstvenoj teritoriji, bez icije pomoci sa strane.

Mozda se treba podsetiti da su u to vreme u Italiji harale Crvene brigade, u Nemackoj grupa Bader-Majnhof a da je na tlu Francuske i Spanije baskijski separatisticki pokret poceo da ispoljava svoje aktivnosti mnogo jace nego ranije, kao i da je irska organizacija IRA zapocela masovne teroristicke aktivnosti u Severnoj Irskoj, usmerene na britansku armiju i englesko i irsko stanovnistvo. Mnoge zemlje su zatrazile da im Jugoslavija da na uvid svoja iskustva iz organizovanja i izvodjenja akcije. Nekim od njih je i udovoljeno. Videti takodje: - VOS i UDBA nisu isto http://www.apisgroup.org/vosiudba - War on Terrorism http://www.apisgroup.org/pr.html?id=43 - Albanian Terrorism and Organized Crime in Kosovo and Metohija Albanski terorizam i organizovani kriminal na Kosovu i Metohiji http://www.apisgroup.org/pr.html?id=64 - Terorizam - Rat u kontinuitetu http://www.apisgroup.org/pr.html?id=18 - ODESSA http://www.apisgroup.org/pr.html?id=75 9.04.2008.