1

[Za Filozofski leksikon, ur. S. Kutlea, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea, 2012/2013.]

Aristotel, gr ki filozof (384322) ro

en u Stagiri u Trakiji. U Atenu dolazi 367. i pridruuje se Platonovoj Akademiji, iji lan ostaje do Platonove smrti (348). Nakon toga odlazi iz Atene u Asos, a potom u Mitilenu na Lezbu. G. 343. Filip Makedonski poziva ga na svoj dvor kao u itelja svojega sina Aleksandra. U Atenu se vraa tek 335, kada osniva vlastitu filozofsku kolu, poznatu pod nazivom Likej ili peripateti ka kola. Nakon Aleksandrove smrti (323) ponovno odlazi iz Atene vjerojatno, kao i u prvom slu aju, iz politi kih razloga, tj. svojih veza s Makedonijom te umire u Halkidi na otoku Eubeji. Aristotelovi se spisi mogu podijeliti u dvije osnovne skupine. Prvu skupinu ine tzv. egzoteri na, tj. objavljena djela, namijenjena iroj publici. Sa uvani su samo krai fragmenti tih djela; jedini vei sa uvani fragment potje e iz Protreptika ili Nagovora na filozofiju. Veina spisa iz te skupine napisana je u obliku dijaloga, a neki od njih (npr. Dravnik, Sofist, Simpozij) i naslovom oponaaju Platonova djela. Stoga se pretpostavlja da su nastali u ranijem razdoblju Aristotelova rada. Uz Protreptik, najvaniji me
u njima su Gril ili O retorici, Eudem ili O dui te O filozofiji. Drugu i vaniju skupinu ine tzv. ezoteri na djela, tj. ona namijenjena kolskoj upotrebi (ponekad se nazivaju i akroamati nima, tj. djelima koja se odnose na predavanja). No njihova to na namjena i njihov izvorni oblik nisu sasvim jasni. Po svemu sudei, nisu bila namijenjena objavljivanju izvan Likeja, nego su vjerojatno bila itana pred peripateti kom publikom. Isto tako, nije jasna sudbina tih spisa nakon Aristotelove smrti. Prema nekim anti kim izvorima (Strabon i Plutarh), oni nisu bili dostupni sve do I. st. pr. Kr., kada ih je Sula donio u Rim, gdje su prepisani te ponovno izdani od strane Andronika s Roda. U vjerodostojnost te pri e, kao i u to nu Andronikovu ulogu postoje mnoge dvojbe. U svakom slu aju, jasno je da tek nakon I. st. pr. Kr. Aristotelovi ezoteri ni spisi po inju dobivati oblik u kojemu ih danas itamo te da od toga razdoblja moemo govoriti o formiranju Corpusa Aristotelicuma. Aristotelovi su spisi tada pomno prepisani, ure
eni i organizirani u skladu s onodobnom podjelom filozofije na logiku, fiziku (i metafiziku) i etiku (ili prakti nu filozofiju openito). Taj je poredak zadran i u dananje doba: drei se njega I. Bekker je 1831. priredio izdanje gr . teksta prema ijoj se paginaciji i danas citiraju Aristotelovi spisi.

2 Za razliku od Platona, Aristotel je insistirao na disciplinarnoj podjeli filozofije i naglaavao kako sadrajne tako i metodoloke razlike me
u disciplinama. Iako je podjela filozofije na logiku, fiziku i etiku vjerojatno bila poznata u njegovo doba, sam Aristotel je filozofiju i znanost (ili znanje) openito dijelio na malo druk iji na in. Najopenitija podjela jest ona na teoretsku vrstu znanja, koja se bavi samo promatranjem stvari s namjerom njihova razumijevanja i objanjavanja, prakti nu vrstu znanja, koja se bavi ovjekovim djelovanjem, i poieti ku ili tvorbenu vrstu znanja, koja se bavi proizvodnjom ili stvaranjem stvari. Daljnja podjela tih triju najopenitijih vrsta znanja manje je jasna i uklju uje mnoga preklapanja. U teoretsku vrstu znanja spadaju teologija i/ili tzv. prva filozofija (tj. metafizika), matematika (aritmetika i geometrija) i prirodne znanosti (fizika, biologija itd.). Prakti na vrsta znanja obuhvaa, u najirem smislu, znanje koje je relevantno za ostvarenje individualne (etika) i kolektivne sree (politika), a tvorbena se odnosi na razmatranje kako stvoriti knjievno umjetni ko djelo (poetika) ili govor (retorika) (ali tu bi spadale i brodogradnja, poljoprivreda, medicina itd.). Za barem dvije vane Aristotelove discipline nije jasno kako se uklapaju u tu shemu. Prva od njih je logika, za koju su Aristotelovi nastavlja i tvrdili da je oru
e () filozofije te da je pretpostavljaju sve znanosti; stoga su skupinu spisa koje su ubrajali u logi ke nazvali Organon. Iz samih Aristotelovih tekstova teko je izvui neki siguran zaklju ak u pogledu statusa logike. Tekstovi koji se tradicionalno ubrajaju u logi ke spise puni su tema iz drugih disciplina, prije svega ontologije ili metafizike, filozofije jezika, teorije znanosti itd. Druga disciplina za koju nije jednostavno pronai mjesto u aristotelovskoj shemi znanost jest metafizika. Aristotelove rasprave koje danas klasificiramo kao metafizi ke tako
er su pune tema iz drugih podru ja, a jedinstvenost metafizike kao zasebne discipline prijeporna je. Logika. Na po etak skupine logi kih djela tradicionalno se stavlja spis Kategorije, koji po svojoj tematici prije spada u metafiziku ili filozofiju jezika. Kategorije predstavljaju vjerojatno najraniji Aristotelov pokuaj sustavnog odgovora na pitanje o tome koje su osnovne vrste stvari u svijetu. Aristotel tu polazi od dvije osnovne vrste odnosa koje mogu postojati me
u stvarima: jedna stvar moe se iskazivati o (ili predicirati) drugoj ili biti u ili na drugoj. Odatle se najprije dolazi do klasifikacije stvari u etiri osnovne vrste: (1) neke se stvari iskazuju o drugima ali nisu u ili na drugima (npr. ovjek, koji se predicira pojedina nom ovjeku) to su

3 supstancijalne univerzalije; (2) neke jesu u ili na drugima ali se ne iskazuju o drugima (npr. pojedina na bijela boja, koja je na pojedina nom tijelu) to su akcidentalne pojedina nosti; (3) neke se i iskazuju o drugima i jesu u ili na drugima (npr. znanje, koje je u umu, a predicira se npr. biologijskom znanju) to su akcidentalne univerzalije; (4) neke se niti iskazuju o drugima niti jesu u drugima (npr. Sokrat) to su supstancijalne pojedina nosti. Aristotel smatra, nasuprot Platonu, da su supstancijalne pojedina nosti osnovna, samostalno postojea vrsta stvari i naziva ih primarnim supstancijama (), dok one stvari koje se iskazuju o njima supstancijalne univerzalije naziva sekundarnim supstancijama. Druga vrsta klasifikacije koja se poduzima u Kategorijama jest klasifikacija u deset tzv. kategorija: prvu kategoriju ini supstancija (primarna i sekundarna), a ostalo su njezina svojstva. Spis O tumaenju raspravlja o iskazima i funkciji sastavnih dijelova iskaza. Slijedei Platonovu analizu iz Sofista, Aristotel tvrdi da osnovni sastavni dijelovi iskaza jesu imenica () izraz koji ima samo referencijalnu ulogu odre
enu konvencijom, iji dijelovi nemaju zna enje i koji ne uklju uje temporalnu specifikaciju te glagol () izraz koji ima predikativnu ulogu i koji uklju uje temporalnu specifikaciju. Kada neto tvrdi (tj. kada je apofanti ki, ), iskaz je nositelj istinitosti i neistinitosti. Aristotel opirno raspravlja o vrstama iskaza i njihovim me
usobnim odnosima. Posebnu pozornost izazvala je njegova rasprava o iskazima o kontingentnim doga
ajima u budunosti. Uzmimo iskaz Sutra e biti pomorske bitke: ako je on sada istinit, onda je sada nuno odre
eno da e sutra biti pomorske bitke, a ako je sada neistinit, onda je sada nuno odre
eno da sutra nee biti pomorske bitke; ako pak nije ni istinit ni neistinit, onda imamo iznimku od na ela isklju enja srednjeg. Izgleda da se Aristotel priklanja ovoj potonjoj opciji i tako izbjegava deterministi ku konkluziju. Na koncu spisa O sofistikim opovrgavanjima, posljednjeg spisa tzv. Organona, Aristotel kae da o teoriji argumentacije prije njegova rada nitko nije raspravljao. To na prvi pogled zvu i udno, uzme li se u obzir injenica da ipak postoji respektabilna tradicija u koju spadaju barem sofisti, Sokrat i Platon u kojoj se velika pozornost pridavala na inu kako argumentirati. Ipak, prije Aristotela zapravo nitko nije pokuao dati sustavnu teoriju argumentacije, i Aristotel je o ito uvjeren da njegov logi ki rad prije svega njegovo najvanije otkrie u podru ju logike, silogizam () predstavlja neku vrstu prekretnice. Da bi se neki

4 argument nazvao silogizmom, on mora zadovoljiti sljedee uvjete: mora se sastojati od najmanje dviju premisa (); te premise moraju biti dovoljne da se iz njih nuno izvede konkluzija (); konkluzija ne smije biti implicitno sadrana u premisama. Aristotel podrobno pokazuje koji su parovi premisa takvi da iz njih moe nuno slijediti konkluzija, tj. formirati silogizam. To ini tako to razmatra odnose subjekta i predikata u premisama (zato se njegova logika obi no karakterizira kao logika termina, za razliku od propozicijske logike, koju su podrobnije razvili tek stoici). Odnosi subjekta i predikata u premisama takvi su da premise imaju jedan termin zajedni ki. To je tzv. srednji termin ili srednjak (), dok se preostali termini zovu krajnji termini ili krajnjaci (). Srednji se termin moe u premisama nalaziti na trima poloajima (moe biti subjekt jedne i predikat druge ili predikat obiju ili subjekt obiju), pa Aristotel sukladno tome govori o trima figurama (), u kojima se nalazi ukupno etrnaest valjanih silogisti kih oblika. Teoriju silogizma Aristotel je izloio u Prvoj Analitici. No Prva i Druga Analitika ine cjelinu, utoliko to Aristotela zanima posebna vrsta silogizma, o kojoj raspravlja u Drugoj Analitici, tj. silogizam koji je takav da ako ga posjedujemo, onda ujedno posjedujemo i znanje (). Takva vrsta silogizma zove se demonstracija (). Da bi silogizam bio demonstracija, nije dovoljno da on bude valjan i da premise budu istinite. Najvaniji dodatni uvjeti jesu da premise objanjavaju konkluziju, tj. da je u njima naveden uzrok ili objanjenje () konkluzije, te da budu nune. Odatle Aristotel izvodi veoma strogu definiciju znanja: znati da p zna i biti u stanju demonstrirati da p, tj. formirati silogizam u kojemu je navedeno objanjenje zato p. Aristotelovska znanost () sastoji se od takvih silogizama tj. demonstracija. Niz premisa u demonstracijama ne moe ii u beskona nost, nego je potrebno da postoje primarne ili tzv. neposredne premise, koje su tako principi demonstrativne znanosti. Principi znanosti, budui da su prvi lanovi znanstv. silogizma, ne mogu biti predmet znanja koje se zasniva na sposobnosti demonstriranja. Spoznajnu sposobnost zahvaljujui kojoj ipak posjedujemo znanje o principima Aristotel naziva umom ili sposobnou shvaanja (), a u procesu spoznaje princip vanu ulogu igra druga glavna znanstv. metoda, indukcija ().

5 Pored demonstracije, druga vana vrsta silogizma jest dijalekti ki silogizam, koji je tema Topike. Dijalekti ki se silogizam od demonstracije razlikuje po obiljeju premisa: dok su premise demonstracije istinite i nune, premise dijalekti kog silogizma su prihvaena ugledna mnijenja, endoxa (). Neki tuma i pojmu endoxa, kao i dijalektici openito, pripisuju iznimno vanu ulogu u Aristotelovoj znanstv. metodologiji, jer Aristotel tvrdi da budui da se prvi principi znanosti ne mogu demonstrirati, treba ih razmatrati na temelju endoxa, tj. dijalekti ki. Istraivanje prirode. Na po etku svoje Meteorologije Aristotel kae: Ranije smo raspravili o prvim uzrocima prirode i sve prirodne promjene [u Fizici], kao i o ure
enom gibanju zvijezda na nebu [O nebu III], o broju, vrsti i uzajamnoj transformaciji tjelesnih elemenata te o nastanku i propasti openito [O nebu IIIIV; O nastanku i propasti]. Nakon to smo o tome raspravili, razmotrit emo jesmo li u stanju, u skladu s nazna enom metodom, dati opis ivotinja i biljaka, i openito i zasebno [biologijski spisi, uklju ujui psihologijske]; jer nakon to to kaemo, sve to smo na po etku postavili pred sebe moda e biti dovreno (I.1 338a20339a9). Ovaj odlomak dobro saima sadraj i poredak cjelokupnog Aristotelova rada u podru ju istraivanja prirode te pokazuje da je rije o veoma obuhvatnom i sustavnom pothvatu. Vie od polovice sa uvanog Aristotelova Corpusa pripada tome podru ju, a treina biologijskim istraivanjima (uklju ujui i psihologijska). Fizika raspravlja o najopenitijim principima istraivanja prirode: o vrstama uzrok ili objanjenj, samom pojmu prirode, promjeni i kretanju, mjestu, vremenu, beskona nosti itd. Budui da istraiva prirode nastoji objasniti predmet o kojemu raspravlja, Aristotelu je naro ito stalo do toga da to no odredi kakva vrsta objanjenja dolazi u obzir. Postoje etiri osnovne vrste objanjenja ili uzroka, tj. odgovora na pitanje Zato?: prvi upuuje na ono od ega je neka stvar sastavljena, tj. na njezinu gra
u ili materiju (), drugi na ono to za tu gra
u zna i biti ta i ta stvar, tj. na formu (), trei na ono to je pokrenulo proces koji je doveo do postojanja te stvari, a etvrti na cilj ili svrhu () te stvari, tj. na ono radi ega ta stvar postoji. Istraiva prirode mora u svoje objanjenje uklju iti sve te etiri vrste. To nije govorei, budui da se tri posljednje vrste objanjenja u nekom smislu podudaraju, istraiva prirode mora se usredoto iti i na gra
u i na formu. Naime, ono to on istrauje jest priroda (), i iako priroda neke stvari, u nekom smislu, jest ono od ega je ta stvar u krajnjoj liniji sastavljena, u vanijem smislu priroda neke stvari

6 njezina je forma. Isto tako, istraiva prirode ne moe se usredoto iti samo na formu prirodnih stvari, jer su forme prirodnih stvari uvijek forme neke gra
e. Prirodne stvari su one koje princip promjene i mirovanja imaju u samima sebi, za razliku npr. od artefakata iji su principi promjene i mirovanja izvanjski. Prema tome, elimo li objasniti zato se neka prirodna stvar mijenja ili zato miruje, uputit emo na njezinu prirodu, tj. na injenicu da je ona takva i takva vrsta stvari ili na njezinu formu. Postoje etiri osnovne vrste promjene ili kretanja (): preinaka ili kvalitativna promjena, poveavanje i smanjivanje ili kvantitativna promjena, promjena mjesta (kretanje u uem smislu) i egzistencijalna ili supstancijalna promjena. Da bi objasnio to je to uope promjena, Aristotel se koristi pojmovima potencijalnosti () i aktivnosti ili aktualnosti (), koje podrobnije obrazlae u Metafizici. Openito govorei, promjena je aktualizacija potencijalnog kao potencijalnog. Uzmimo npr. kvalitativnu promjenu: to je promjena svojstava neke stvari, recimo proces kojim list postaje ut. Da bi postao ut, on mora imati potencijalnost da postane ut, tj. biti potencijalno ut. Promjena je aktualizacija ili aktivnost te potencijalnosti; kad se potencijalnost lista da bude ut ne bi aktualizirala, do promjene ne bi ni dolo. Ali kada je ta potencijalnost aktualizirana, onda je promjena ve dovrena, tj. list je ve postao ut. Stoga promjena mora biti nedovrena aktualizacija, ili aktualizacija potencijalnosti ukoliko je ona jo uvijek samo potencijalnost. Najvanija od etiriju vrsta promjena jest promjena mjesta ili kretanje u uem smislu, jer jedino takva vrsta kretanja moe biti trajna ili vje na. Stoga trajnost i postojanost svemira u krajnjoj liniji ovisi o jednoj vrsti kretanja, tj. o trajnom krunom kretanju sfere zvijezda staja ica. Ono pak ovisi o jednom ili nekoliko nepokrenutih pokreta a, a to je tema koja je vana i u Metafizici. Istraivanje ivih bia, prije svega ivotinja na ina njihove reprodukcije, vrsta kretanja, njihovih dijelova, na ina ivota itd. zauzima sredinje mjesto u Aristotelovu istraivanju prirode. (Istraivanje biljaka plodno je nastavio njegov u enik Teofrast.) Osnovu istraivanja ivotinja i biljaka predstavlja sasvim openito razmatranje onoga na osnovi ega se za njih uope moe kazati da su ive. Za neto se moe kazati da je ivo ako mu pripada jedna ili vie od sposobnosti (ili aktivnosti) kao to su sposobnost (ili aktivnost) hranjenja, razmnoavanja, rasta (i smanjivanja), mjesne promjene i mirovanja, opaanja i miljenja. Budui da se, tradicionalno, ono po emu se iva stvar razlikuje od neive naziva duom (), posjedovati neke od

7 navedenih stvari znai biti produevljen ili imati duu. Dakle, dua nije nita drugo nego skup odreenih sposobnosti (ili aktivnosti), i to je ivo bi e sloenije, to taj skup ukljuuje vie stvari: kod biljaka je najmanji, a kod ljudi najve i. Dua se definira i kao prvi stupanj aktualnosti prirodnog tijela. Razlika izmeu stupnjeva potencijalnosti i aktualnosti za Aristotela je naroito vana. Neko x je potencijalno F ako spada u vrstu stvari koje se mogu razviti u F (npr. djeak je potencijalno matematiar jer spada u vrstu stvari ljudska bi a koje su takve da mogu biti matematiari) to je prvi stupanj x-ove potencijalnosti da bude F. Kada x stekne odreene kompetencije na temelju kojih se za njega uistinu moe kazati da je F (npr. kada djeak stekne relevantna matematika znanja), tada se za x moe kazati da je aktualno ili zbiljski F to je prvi stupanj x-ova aktualnog bivanja F-om (ili, alternativno, drugi stupanj njegova potencijalnog bivanja F-om). Naposljetku, kada x manifestira svoje kompetencije (npr. kada djeak manifestira svoje matematiko znanje tako to rjeava neki matematiki problem), rije je o drugom stupnju x-ova aktualnog bivanja F-om. Dua je, dakle, prvi stupanj aktualnosti: da bi se neto nazvalo ivim, nije potrebno da ono manifestira svoje relevantne sposobnosti, nego je dovoljno da ih ima. Modelom potencijalnosti i aktualnosti Aristotel se koristi i u objanjavanju pojedinih psih. sposobnosti, prvenstveno sposobnosti za opaanje. Shva anjem due kao skupa sposobnosti ili forme Aristotel izbjegava i redukcionizam, koji se moe na i kod nekih predsokratovskih filozofa, ali i platonovski dualizam. No odreene dualistike natruhe moda se mogu prona i u njegovu shva anju uma, za koji se ne moe kazati da je sposobnost tijela. Unato tome, Aristotelova rasprava o dui jasno pripada biologiji kao njezina najop enitija i temeljna sastavnica.
ini se da se u svojim biologijskim istraivanjima Aristotel koristi metodologijom koju preporuuje u Analitikama: najprije na empirijski nain skupiti injenice pojave i endoxa te ih potom, prikladno organizirane, pokuati objasniti. Spis Istraivanja ivotinja (najopseniji sauvani spis Aristotelova Corpusa) tipian je primjer prvoga, empirijskog stupnja istraivanja. Aristotel u njemu podrobno raspravlja o tada poznatim ivotinjskim vrstama, i to tako to se usredotoava na etiri osnovne vrste ivotinjskih diferencija (s daljnjim podvrstama): na njihov nain ivota, djelovanja, karaktere i dijelove. Objanjenje biologijskih injenica, koje nalazimo u drugim biologijskim spisima, prije svega u spisu O dijelovima ivotinja, u pravilu je teleoloko. Aristotel smatra da redukcionistiki opis koji se poziva samo na

8 materijalni i eficijentni uzrok, a koji su pokuali dati pojedini predsokratovski filozofi, ima slabu eksplanatornu snagu. Primjerice, elimo li objasniti zato ljudi imaju upravo takve zube kakve imaju npr. sjekuti e koji su otri i prikladni za razdiranje hrane, te kutnjake koji su iroki i prikladni za mrvljenje hrane moramo po i od injenice da su ljudi takva i takva vrsta ivotinja, s takvim i takvim nainom ivota, i zakljuiti da zubi imaju odreena svojstva radi funkcije koju obavljaju, uzmu li se u obzir injenice o ljudima. Redukcionistiko bi objanjenje, smatra Aristotel, svojstva zubi moralo proglasiti ishodom sluaja. Teleoloka objanjenja vezana su uz pojam hipotetike nunosti, za koju Aristotel smatra da je vrsta nunosti koju moemo pripisati prirodnim stvarima i dogaajima. Pod pretpostavkom da je ovjek takva i takva vrsta ivotinje, nuno je da on ima takve i takve zube, tj. svojstva zubi hipotetiki su nuna u odnosu na ovjeka. Op enitije, hipotetika se nunost moe formulirati pomo u iskaza tipa Ako x, onda nuno y, gdje je x forma ili svrha.
ini se da je teleoloko objanjenje ogranieno na pojedine vrste i nain njihova funkcioniranja, i to ne ba na svaki dio prirodnoga organizma, budu i da Aristotel priznaje da postoje mnoge prirodne injenice koje nisu podlone teleolokom objanjenju. Ipak, pojedine Aristotelove tvrdnje (npr. Priroda ne ini nita uzalud), kao i njegovo shva anje naina na koji je organiziran svijet u cjelini sugeriraju da kod njega postoje barem naznake neega poput globalne teleologije, tj. teleolokog objanjenja koje prelazi granice pojedinih vrsta. Metafizika. Ono to danas itamo kao Aristotelovu Metafiziku zapravo je skupina od etrnaest knjiga koje ine veoma labavu cjelinu, i nije jasno je li sam Aristotel ikada namjeravao te knjige, ili barem ve inu njih, obuhvatiti u jedinstvenu raspravu. On sam ne rabi izraz metafizika, koji je nastao znatno kasnije. Neke od tema o kojima raspravlja u Metafizici Aristotel obuhva a pod nazive mudrost, prva filozofija i teologija. Izraz metafizika potjee od gr. , to doslovno znai stvari iza prirodnih stvari, i pretpostavlja se da ga je skovao neki izdava Aristotelovih spisa u I. st. pr. n. e. (moda Andronik s Roda), koji je bio zbunjen injenicom da se spomenute rasprave ne uklapaju u klasifikaciju koritenu prilikom prireivanja Aristotelovih spisa (logika fizika etika) pa ih je jednostavno stavio iza rasprava o prirodi. No mogu e je i da naslov na neki nain upu uje na sam sadraj Metafizike, tj. na injenicu da se taj spis barem jednim dijelom bavi stvarima koje nadilaze prirodne stvari.

9 Sadraj Metafizike pokriva podruje koje je ire od onoga to ga obuhva a filoz. disciplina koju danas tako nazivamo: osim ue metafizikih tema, tu nalazimo i rasprave koje bismo danas svrstali u podruje logike, filozofije jezika, filozofije matematike itd.
ak i ako se ograniimo na ue podruje koje bismo mogli nazvati metafizikom, nije sasvim jasno koja je njezina prava tema. U svakom sluaju, u jednome svojem vidu metafizika je sasvim univerzalna znanost: Aristotelovim rijeima, ona prouava ono to jest s obzirom na to da jest ( ). Drugim rijeima, ona prouava apsolutno sve stvari, ali tako da se usredotoava na najop enitiju injenicu u vezi s njima, naime na injenicu da sve one jesu, za razliku od pojedinanih znanosti, koje se usredotouju na pojedini vid stvari, tj. na injenicu da pripadaju pojedinoj domeni. No da bi takva univerzalna znanost bila mogu a, mora se pretpostaviti da je injenica da sve stvari jednostavno jesu uistinu neto to je svim stvarima zajedniko. Na prvi pogled, tome nije tako: za stvari se kae da jesu na skroz razliite naine sasvim je jasno da Sokrat jest na jedan nain (tj. da postoji kao samostalna stvar), da pamet jest na drugi nain (tj. da postoji kao Sokratova kvaliteta), da teina jest na tre i nain (tj. da postoji kao Sokratova kvantiteta) itd. Drugim rijeima, stvari postoje kao lanovi razliitih kategorija, i nije jasno kako je ipak mogu e tvrditi da postoji znanost iji predmet mogu biti stvari iz razliitih kategorija. Aristotel ipak smatra da je to mogu e, jer uoava da meu svim tim razliitim nainima na koje stvari jesu ipak postoji neka veza. Ta je veza analogna vezi koja postoji meu stvarima za koje kaemo da su zdrave. Npr. ako kaemo Tjelovjeba je zdrava, Ovaj ovjek je zdrav, Mrkva je zdrava, onda, iako za svaku od spomenutih stvari tvrdimo da je zdrava u drukijem smislu, ipak postoji neka jedna stvar na koju se svi ti primjeri odnose, a to je zdravlje. Glagol biti (jest) u tom se smislu ponaa kao i rije zdravo. Kao to sve zdrave stvari jesu zdrave zato to se na neki nain odnose prema zdravlju, tako i sve stvari koje jesu jesu zato to se na neki nain odnose prema nekoj jednoj stvari, a to je, prema Aristotelu, supstancija. Na taj nain metafizika kao univerzalna znanost o apsolutno svemu ipak ovisi o jednome pojedinanom istraivanju, tj. istraivanju supstancija, i najve i dio Metafizike posve en je istraivanju supstancija. O odgovoru na pitanje to je supstancija ovisi i odgovor na pitanje o tome to za neto znai postojati jer postojanje svake stvari na neki nain ovisi o postojanju supstancija. Jedan odgovor na pitanje o tome to je supstancija, kao to smo vidjeli, Aristotel je ve dao u Kategorijama, gdje

10 je tvrdio da je supstancija u primarnom smislu rijei ono to niti se iskazuje o neemu niti jest u ili na neemu, tj. samostalno postoje
a pojedinana stvar. No taj odgovor nije sasvim zadovoljavaju
i, prije svega zato to zanemaruje injenicu da se stvari sastoje od materije ili grae i forme. Stvari se sastoje od grae koja je organizirana na odreeni nain, i to je stvar i njezina graa slo enija, to je slo eniji i nain tj. forma organiziranosti. U sluaju jednostavnih stvari kao to je npr. mjedena kugla nain organiziranosti grae mjedi sastoji se u posjedovanju odreenoga oblika kuglastosti na temelju kojega kugla ima odreena svojstva i sposobnosti koje su specifine za stvari te vrste, tj. kugle. U slo enim sluajevima ivotinjskih organizama forma ukljuuje slo en nain organiziranosti na temelju kojega ivotinja mo e aktualizirati veoma slo ene sposobnosti, kao to su hranjenje, kretanje, opa anje itd. Stoga na pitanje to je neka stvar? mo emo odgovoriti samo upu
uju
i na formu: forma je ono to za neku stvar znai biti upravo ta stvar (ili ta vrsta stvari). Zato u Metafizici Aristotel razvija teoriju po kojoj supstancija u primarnom smislu rijei jest forma. Na prvi pogled, taj je odgovor istovjetan onome koji je dao Platon: i on smatra da su forme primarna vrsta entiteta. No Aristotel formu shva
a drukije, jer forma je za njega imanentna predmetu. U vezi s Aristotelovim formama postoje brojni prijepori, meu kojima je vjerojatno najzanimljiviji prijepor oko toga treba li ih shvatiti kao pojedinane ili op
e. S jedne strane, ini se da Sokrat i Platon imaju istu formu, to navodi na pomisao da su forme op
e. Dodatni razlog za takvu pomisao jest injenica da forme moraju biti predmet definicije, a pojedinane se stvari ne mogu definirati. No s druge strane, Aristotel insistira na tome da nita op
e ne mo e biti supstancija. Napetost izmeu shva
anja forme kao pojedinane ili op
e ini se da je imanentna samim Aristotelovim tekstovima, te izaziva daljnje metafizike probleme. Aristotela u Metafizici ne zanima samo pitanje to je supstancija? nego i Koje su stvari supstancije?. Paradigmatini primjeri supstancija su iva bi
a i njihovi dijelovi; status artefakata je prijeporan, a matematiki entiteti sigurno nisu supstancije jer nemaju samostalnu egzistenciju, nego egzistiraju samo kao apstrakcije. No Aristotela posebno zanima pitanje postoje li nepromjenljive ili vjene supstancije. Uvjeren je da odgovor na to pitanje mora biti potvrdan. Naime, supstancije su primarna vrsta stvari, i kad bi one bile propadljive, tad bi sve stvari bile propadljive. No oito je da postoje stvari koje nisu propadljive, a to su kretanje i vrijeme (Aristotel je smatrao da je svijet vjean, tj. da nema poetka u vremenu); dakle, postoje

11 supstancije koje su nepropadljive. Kao to smo vidjeli, jedino kretanje koje je takvo da mo e biti nepropadljivo jest kretanje u krug, koje je smjeteno na tzv. prvom nebu ili sferi zvijezda stajaica. Kretanje te sfere mora imati pokretaa, koji sam ne mo e biti pokrenut ni od ega drugog; stoga je on nepokrenuti pokreta. Entitet koji mo e obavljati takvu funkciju mora zadovoljavati mnotvo uvjeta: s jedne strane, mora biti takav da omogu
ava trajnost i stabilnost cijeloga svijeta, jer o kretanju prvoga neba ovise sva ostala kretanja. S druge strane, mora zadovoljiti odreene metafizike uvjete, tj. mora se uklapati u Aristotelovu metafiziku teoriju o supstanciji, formi, aktualnosti itd. (npr. mora biti ista forma, tj. um koji misli samoga sebe). Stoga se atributi koji se mogu pripisati takvu entitetu mogu okarakterizirati kao bo anski, a on kao bog pa taj dio metafizikog istra ivanja Aristotel naziva i teologijom. Ipak, odnos teologije prema ostatku metafizike nije sasvim jasan. to je va nije, nije jasno ni je li Aristotel obvezan na postuliranje samo jednog pokretaa, budu
i da ga odreene suvremene astronomske teorije navode i na pretpostavku da pokretaa ima vie (55 ili 47). Praktina filozofija. Aristotelovu praktinu filozofiju ine etika i politika, no istra ivanje u tim dvama podrujima zapravo predstavlja jedinstveni projekt, budu
i da je ostvarenje ljudskoga dobra mogu
e samo unutar polit. zajednice. Razlog je tomu injenica da je ovjek po prirodi drutvena ivotinja ( ). Drutvene ivotinje (osim ljudi, tu spadaju npr. i mravi, ose itd.) karakterizira injenica da imaju jednu zajedniku djelatnost; u sluaju ljudi, rije je o razlikovanju dobra i zla, a tu je djelatnost mogu
e obavljati samo u politikoj zajednici. Aristotel se sla e sa Sokratom i Platonom koji u sredite etikih istra ivanja stavljaju pojam vrline () i njezine uloge u ostvarenju dobrog ivota ili sre
e (). No sna no odbacuje Platonovo insistiranje na va nosti metafizike za znanje o tome to je dobar ivot i koji su njegovi uvjeti. Opse no kritizira Platonovu ideju dobra te pokazuje da ona ne samo da je metafiziki neodr iva nego je sasvim irelevantna za voenje dobrog ivota. Etika ne polazi od metafizike, nego od endoxa, intuicija koje ljudi imaju o pitanjima koja su od najve
e va nosti za njihov praktian ivot. Tako se, primjerice, svi sla u da najvie dobro koje ljudi svojim djelovanjem ele ostvariti jest sre
a, a razlike se javljaju u odgovorima na pitanje to je tono ona. Aristotel daje dva odgovora, za koja nije jasno kako ih pomiriti, i je li to uop
e mogu
e. Prema jednome odgovoru, sre
a je racionalno djelovanje u skladu s tzv.

12 vrlinama karaktera. Tako shvaena, srea se sastoji u djelatnom ivotu u politi koj zajednici. Prema drugome odgovoru, srea je djelovanje u skladu sa samo jednom tzv. intelektualnom vrlinom, naime mudrou. Tako shvaena, srea se sastoji u ivotu posveenom isklju ivo intelektualnoj aktivnosti. U svakom slu aju, srea je jedino intrinzi no ili finalno dobro, tj. takvo da je elimo samo radi nje same a ne i radi ne ega drugog. Vrline su pak dobre i intrinzi no ali i instrumentalno, budui da radnje kojima se manifestiraju vrline odabiremo i radi toga da bismo postali sretni. No manifestiranje vrlina nije dovoljno za sreu; potrebna su i tzv. vanjska dobra (prijatelji, ugled, novac itd.). Dvije su osnovne vrste vrlina: karakterne i intelektualne. Karakterne vrline (hrabrost, umjerenost, dareljivost, velikodunost, pravednost, prijateljstvo itd.) odre
ene su kao postojane dispozicije koje upravljaju naim djelovanjem. One tee sredini, pri emu se sredina moe shvatiti kao najbolji dostupni odnos to ga u danom trenutku i u danim okolnostima moemo zauzeti prema emocijama koje prate nae postupke. Neodgovarajue pretjerane ili preslabe emotivne reakcije znak su poroka ili mana. Intelektualne vrline (znanje, umjenost, umnost, mudrost i razboritost) odvojene su od karakternih, uz iznimku razboritosti (), prakti noga znanja bez kojega je posjedovanje karakternih vrlina nemogue. Teorija vrlina, naro ito karakternih, zauzima najvei dio Aristotelovih eti kih istraivanja. Najvie prostora posveeno je dvjema karakternim vrlinama, pravednosti i prijateljstvu. No podru je koje pokrivaju Aristotelove Etike puno je ire, i u njima zapravo nalazimo obuhvatnu teoriju ljudskog djelovanja, u kojoj se raspravlja i o temama kao to su slobodno i prisilno djelovanje, prakti no zaklju ivanje, ugoda, slabost volje, problem metode u etici itd. Kao to smo spomenuli, srea se moe ozbiljiti samo u politi koj zajednici. Politi ka zajednica, tj. grad-drava () prirodna je tvorevina, koja je na neki na in svrha primitivnijih oblika udruivanja. Grad-drava ne postoji radi ekonomske stabilnosti ili radi toga da se osigura da ljudi jedni drugima ne nanose nepravdu, nego radi dobrog i samodostatnog ivota. Aristotel podrobno raspravlja o oblicima polit. poretka te razlikuje tri tzv. ispravna oblika (monarhija, aristokracija i ustavna vladavina ili politeia) i tri devijantna ili pogrena oblika (tiranija, oligarhija i demokracija). Pitanje primata me
u tim oblicima ovisi o okolnostima. Retorika i poetika. To su tzv. tvorbene znanosti, tj. one usmjerene na proizvodnju ne ega govora odn. knjievnoga umjetni kog djela. No Retorika

13 svojim sadrajem zadire i u druge discipline, osobito etiku i politiku, psihologiju, logiku i filozofiju jezika. Retorika se definira kao sposobnost uvi
anja onoga to moe biti uvjerljivo. Postoje tri tehni ka sredstva uvjeravanja: karakter govornika, emocije sluatelja i sam argument, koji moe biti induktivni (koji se u retorici naziva primjer, ) i deduktivni (entimem). Poetika se najveim dijelom bavi teorijom tragedije, stavljajui u prvi plan pojam oponaanja. Djela: (1) logika: Kategorije (prev. F. Grgi, 1992), O tuma enju (prev. J. Talanga, 1989), Prva Analitika, Druga Analitika, Topika, O sofisti kim opovrgavanjima; (2) istraivanje prirode: Fizika (prev. T. Ladan, 1987), O nebu, O nastanku i nestanku, Meteorologija, O dui (prev. M. Sironi, 1987), O opaanju i predmetu opaanja, O pamenju i prisjeanju (prev. D. Barbari, 1995), O snu i budnosti, O usnovinama (prev. D. Barbari, 1995), O proricanju u snovima, O duini i kratkoi ivota, O mladosti, starosti, ivotu i smrti, O disanju, Istraivanja ivotinja, O dijelovima ivotinja, O kretanju ivotinja, O hodu ivotinja, O nastanku ivotinja; (3) Metafizika (prev. T. Ladan, 1985); (4) prakti na filozofija: Nikomahova Etika (prev. T. Ladan, 1982), Velika Etika, Eudemova Etika, Politika (prev. T. Ladan, 1988); (5) retorika i poetika: Retorika (prev. M. Vii, 1989), Poetika (prev. Z. Dukat, 1983); (6) razno: Protreptik (prev. D. Novakovi, 1987); Ustav Atenski (prev. N. Mognovi, 1948). Prvo moderno izdanje gr . teksta priredio je I. Bekker 1831, prema kojemu se Aristotelova djela i danas citiraju. Velik broj danas standardnih izdanja teksta objavljen je u nizu Oxford Classical Texts, kao i u nizovima Bud i Teubner. Za komentare uz pojedina djela usp. prije svega Clarendon Aristotle Series, u kojemu je dosad izilo dvadesetak naslova. Literatura: W. Jaeger, Aristoteles: Grundlegung einer Geschichte seiner Entwicklung, Berlin, 1923; W. D. Ross, Aristotle, London, 1923; I. Dring, Aristoteles: Darstellung und Interpretation seines Denkens, Heidelberg, 1966; J. L. Ackrill, Aristotle the Philosopher, London, 1981; J. Barnes, Aristotle, London, 1982. (prev. F. Grgi, 1996); J. Lear, Aristotle: The Desire to Understand, Cambridge, 1988; J. Barnes (ur.), The Cambridge Companion to Aristotle, Cambridge, 1995; Ch. Shields, Aristotle, London, 2007.