Ibn Rud/Averroes

Ibn Rud ili , kako je poznat na Zapadu, Averroes roen je u Cordobi u paniji 1126.godine. Roen je u uglednoj familiji, familiji pravnika i sudaca, te je njegov ivotni put krenuo tim smjerom. Ibn Rud je najprije stekao pravno, a zatim i medicinsko obrazovanje. Nakon to se kolovao u prirodnim znanostima, poinje izuavati filozofiju. Smatra se da je preko prijatelja doao do sultana koji se i sam zanimao za filozofiju, te koji je potakao Ibn Ruda da napie komentare svih poznatih Aristotelovih djela. Ibn Rud de zbog toga na Zapadu stedi slavu kao ''Komentator'' . 1182. Imenovan je vrhovnim sucem Cordobe, tu dunost je obnaao ne bez neprijatnosti zbog politike pozadine vremena u kojemu je ivio. Umro je 1198. U Marakeu. Opseno Averroesovo djelo moe se podijeliti na oblasti filozofije, teologije, prava, astronomije, filologije i medicine. Njegova filozofska djela mogu se podijeliti na komentare i izvorna djela. Komentari se dijele se na tzv. velike komentare, kojih ima 5, zatim srednje komentare, kojih broji 16, i saeci, kojih ima 4. Smatra se da ti komentari danas imaju samo historijsku vrijednost. Njegova izvorna djela su na podruju filozofije i teologije od mnogo vedeg znaaja. Najznaajnija njegova djela su sljededa tri koja govore o odnosu izmeu filozofije i religije :
-Fal al-maql -Kaf an mandi al-adilla (Otkrivanje dokaza koji se tiu religijskih dogmi) -Tahfut at-tahfut (Nesuvislost nesuvislosti)

Averroes je uspio prekinuti dotadanju dominaciju neoplatonistikog tumaenja Aristotelovih uenja upravo svojim radom na tumaenju i komentiranjem njegovih ideja izravno , iz njemu dostupnih Aristotelovih spisa. Njegova filozofija je imala velik odjek na ''krdanskom'' Zapadu, zbog okolnosti toga vremena, jer su postojali stalni kulturni kontakti izmeu krdanske Evrope i panjolskog islama; te je aristotelijanizam Ibn Ruda, zahvaljujudi kojemu su se krdanski mislioci upoznavali s Averroesovom interpretacijom Aristotela, kako se navodi u knjizi Danijela Buana, otvorio put razvoju evropskog filozofskog i znanstvenog miljenja. Meutim, njegov uticaj se oitovao i u uoblienju jedne misaone kole poznate kao latinski averroizam . Produkt uenja te kole je legenda o Averroesu, stvorena na temelju krivo izvedenih tumaenja nekih ideja Averroesove filozofije. Sam naziv >>averroist<< prvi je upotrijebio sv. Toma Akvinski u svome spisu De unitate intellectus , oznaujudi njime sve one koji su pristali uz nauk Averroesa koji je ''poguban'' jer nauava o jednosti ljudskoga uma, o umu kao supstanciji koja je odvojena od tijela. Sam pojam latinskog averroizma u povijesti filozofije formiran je od strane filozofa Renaha i Mandonneta, iako za takvo neto nije bilo oslonca u samim izvorima, odn. spisima. Naziv je prihvaden, ali sami taj pokret latinskih averroista nije preuzeo cjelinu Averroesove filozofije niti su oni iskljuivo slijedili Averroesa, nego su u prvom

redu bili sljedbenici Aristotela i njegovih uenja, te su ih kritiari samo u pitanju rasprave o umu ''optuivali'' da interpretiraju Aristotela na Averroesov nain. U prvom redu kritiara latinskog averroizma nali su se sv. Toma Akvinski i Albert Veliki, te pridonijeli tome da se Averroes smatra krivcem za sve hereze i kao glavni meu nevjernicima, pripisujudi mu naposljetku i ideje drugih islamsko-arapskih filozofa. (Kako je Renan naveo , do toga je dolo zato to je figura Averroesa prekrila imena svih drugih arapskih filozofa ..) Tako su njemu pripisana uenja o tomu da Bog nema znanje o pojedinanostima; teza o jednosti uma; teza o dvjema istinama, odn. o protivnosti filozofije i religije; te teza o vjenosti svijeta (iako je ova teza imala utemeljenje u Averroesovom uenju). Prvo du izloiti Averroesovo miljenje o odnosu filozofije i religije, poto je to centralno pitanje u njegovoj filozofiji. Averroes je kritiziran zbog svog racionalizma koji je u to vrijeme smatran heretikim, ali je on upravo pokuavao pomiriti religiju i filozofiju, smatrajudi kako tamo gdje filozofija ne uspije dati prihvatljive odgovore na pitanja, na njeno mjesto stupa teologija koja u sebi sadri odgovore sadrane u Bojoj objavi, te koji su nam dati metaforiki. Kako stoji u njegovom spisu Fasl al-malaq : '' Umovanje zasnovano na dokazivanju ne vodi proturjeju (nauka) to ih donosi Boji zakon. Jer istina ne moe biti protivna istini, ona se s njome slae i svjedoi njoj u korist.'' Prema njegovom tumaenju, sam nas Boji zakon poziva na razumno prouavanje svijeta i na razumsku spoznaju objave o emu govori sam Kur'an. Kada se stekne umijede logikog miljenja, tada se pristupa prouavanu zbilje kako bi se dokazalo postojanje Tvorca. Vjerozakon poziva ljude na spoznaju putem tih metoda, spoznaju koja vodi istini sadranoj u Bojem zakonu, te ljudskoj sredi. On miri teologiju sa filozofijom na nain da pojanjava kako je nuno tumaiti neslaganja izmeu filozofskog zakljuka i doslovnog smisla Boje objave. Averroes takoer navodi da od nekih pitanja valja odustati i da bi, u vezi s njima, odbacivati nauk Kur'anske objave znailo poiniti svetogre. Prema Averroesu, sredu spoznavanja Boga i njegovih stvorenja svaki musliman moe postidi s obzirom na prirodu njegovog duha na tri naina: uz pomod demonstrativnog silogistikog dokazivanja, uz pomod retorike argumentacije, te uz pomod dijalektike argumentacije. Filozofi tumae sve vjerske tekstove pomodu logikog dokazivanja, ukljuujudi i one nejasne. ovjek iz puka moe jedino doslovce shvadati simboliki jezik religije, a teolog se u svojim analizama slui dijalektikom argumentacijom, bez sposobnosti za dokazivanje prema strogim pravilima logike argumentacije. Svaka od tih triju metoda vodi Istini. Zbog toga za Averroesa ne moe biti proturjeja izmeu filozofije i religije, jer je islam posljednja istina, a narav filozofije je traenje istine. Vidljivo je da je njegovo stajalite opreno srednjovjekovnim pristaama nauka o dvostrukoj istini, odn. o istini sadranoj u vjeri i istini do koje dolazi filozofija.

Idudi problem koji se razmatra jest pitanje vjenosti ili postalosti svijeta. Averroes smatra da je svijet vjean u smislu Boje inidbe koja je bez poetka i svretka. To ne znai da se sam svijet ne sastoji od stvari koje su vjene, ved se on neprestano stvara. Pojedinana bida su u svijetu u vremenu, a svijet je u svojoj cjelini i sveopdosti samo sa vremenom, bududi je kao Boja inidba, povezan s vjenim bitkom-Bogom. Averroes to naizgled jednostavno rjeava time to pokazuje kako postoji znaajna razlika izmeu naravi ovjeka i Boje naravi, te kako Bogu nita to obiljeava na svijet nije prispodobivo. Averroesovo uenje o vjenosti svijeta pretpostavlja posvemanji transcedentalni status Boga i samog njegovog stvaralakog ina. Averroes navodi razliku izmeu Bojeg i ljudskog razuma, i Bojeg i ljudskog djelovanja i tvrdi da je ovjeje neprispodobivo Bojemu, da tu postoji sutinska razlika i da se tu najvie grijei, kad se usporeuju Boje i ljudsko djelovanje. Boje znanje jest u Bogu na nain da je ono uzrok svim stvarima koje postoje, ono je sama njegova bit, i nemogude ga je usporeivati sa ljudskim znanjem. Ljudi imaju opdenito znanje, i oni sami ne mogu imati znanje o svim partikularijama. Ali Boje znanje je transcedentno i imanentno , on sam je uzrok svega to postoji, i sve to postoji je sadrano u njemu, prema tome i neodvojivo od njega, i samim time on ima znanje o svemu. Averroes na vie mjesta istie i da su ovjekove umne modi nedostatne za potpunu spoznaju onoga to je transcedentno. Dakle , ni sama filozofija ne uspijeva dati odgovore na sva naa pitanja, te se tada treba okrenuti Bojoj objavi i prihvatiti rjeenje to ga ona nudi, pri kojemu se rabi jezik i nain drugaiji od filozofijskoga. Drugo znaajno pitanje svojevrsnog prijepora jest pitanje uma. Pitanje uma pripada oblasti psihologije, te se vee uz pitanje besmrtnosti due i jednosti ljudskog uma. Zbog ovog nauka su latinski averroisti napadani od strane sv. Tome Akvinskog i Alberta Velikog u 13. stoljedu, bududi su bili uvjereni da je tvorac ovog nauka sam Averroes. Nauk latinskih averroista, kako navodi sv. Toma Akvinski u svom spisu De unitate intellectus contra Averroystas : ''Odavno se u mnogih uvrijeila zabluda glede uma, to potjee od onoga to je rekao Averroes koji nastoji dokazati da je um (...) neka sutina koja je bitkom izdvojena od tijela, te da se ni na koji nain s tijelom ne sjedinjuje kao oblik i dalje, da je taj moni um jednak za sve ljude.'' Dalje, prema nauku lat. Averroista, ljudi poslije smrti gube status pojedinanih tvarnih bida i vradaju se jednosti ljudske vrste. Jer je svako ljusko bide pojedinano i posebno zahvaljujudi tvari u kojoj boravi, te kad se u smrti oslobodi tvari, na duh prestaje biti pojedinaan - onda moe posjedovati samo bitak vrstne jednosti ljudskog roda. Prema tome , ljudi su besmrtni samo kao vrsta, a ne kao pojedinci. I tu besmrtnost due jami vrstna jednost ljudskog uma. Meutim, taj nauk je izveden iz Averroesovog, ali nije njegov vlastiti. To je meu prvima uoio Renan , koji je ustvrdio da kada Averroes govori o jednosti uma, on zapravo misli na univerzalnost naela tog uma i na jednost, odnosno istovjetnost psiholoke konstitucije ovjeka.

Averroesov nauk treba staviti u iri kontekst njegove psihologije, jer je nuno govoriti i o pitanju ljudske due i njene besmrtnosti. Averroes prihvada Aristotelovo odreenje due kao oblika tijela, ali njegovom nauku pridodaje i tezu da je dua samodostatna supstancija koja uobliuje tijelo. Njena prisutnost u tijelu ne znai da tijelo pripada njezinu odreenju, ni da je ona prigodak koji se pridaje tijelu. Kao samodostatna supstancija dua je sopstvo, koje je ''bestjelesno, ivo, koje ima sposobnost znanja, mod, volju, sluh,vid i govor ...'' to znai da je neovisna o tijelu koje uobliava. Meutim javlja se standardna potekoda u ovom nauku, a ona glasi: po emu su onda due pojedinane, ako su liene tvari koja je poelo opojedinjenja? Po Averroesu, dua ima vie oitovanja, od kojih vedina proizlazi iz nje zine povezanosti sa tijelom, a samo jedno poimanje, odnosno um, jami njezinu neovisnost od tjela, jer je um nuno neto to ne postoji po tjelesnom podmetu, jer bi to znailo da je djeljiv i propadljiv. Dua je ipak jednotna, odn. postoji kao cjelina, i ona ''posjeduje dvije inidbe: jedna je tvorenje miljenja, a druga je njihovo primanje. Po tomu to tvori miljenje, ona je tvorbeni um, a po tomu to prima miljenje naziva se trpni um, ali je u sebi jedna stvar.'' Averroes spojenost due s tijelom smatra kao jedan vid upotpunjenosti due , koja zahvaljujudi toj spoznaji moe spoznavati osjetilno. Nakon to se odvoji od tijela, ona prelazi na poimanje same sebe. M. Kassem pokazuje da teorija o jednosti due i uma zapravo proizlazi iz Aristotelovog odreenja o dui kao obliku tijela .., te da ta teorija ne proizilazi iz Averroesove filozofije, jer je on upravo nastojao izbjedi taj zakljuak te je korigirao Aristotelovo odreenje due. Kassem kae: ''Averroes je >>deformirao<< aristotelizam da bi ga bolje islamizirao.'' To jest, da bi ga uskladio s vjerskom dogmom o individualnoj besmrtnosti due. Svojim naukom Averroes je htio pokazati da um kod svih ljudi funkcionira na isti nain, te su psiholoke strukture zajednike svim ljudima; a istina jednom spoznata, i kad iezne osoba i njezino osobno vienje te istine, bit de vjena. Bilo je govora i o problemu sjedinjena tvarnoga s tvorbenim umom. U Averroesovom uenju nalazimo sljededi nauk: Dok um postoji u stanju monosti, ne spoznajudi nita, on je tabula rasa, ono to se naziva tvarnim umom. Kad spoznaje, on je odjelovljeni (steeni) um, a kada dosegne savreni stupanj spoznaje, postaje svjestan svoje djelatnosti i spoznaje sebe sama kao tvorbeni um. Taj najvii stupanj spoznaje mogud je tek kada um ne misli nita nego samog sebe, posvemanje ''ja'' moe se stedi kada iezne svaka dvojnost subjekta i objekta. Tada dolazi do onoga to Averroes naziva sjedinjenjem savrenoga sa savrenim. To je stupanj na kojemu tvarni um postaje i u spoznaji jedno sa tvorbenim umom s kojim je ved bio jedno u p ogledu bitka. Averroes naglaava: ''.. a da pritom nije uzdignut iz jedne supstancije u drugu, to jest iz propadljive supstancije u vjenu.'' Ovaj nauk je ustvari opis razvoja ovjekove spoznaje.

Nesuvislost nesuvislosti - Tahfut at-tahfut U osnovi prijepora izmeu filozofije i teologije lei injenica povezivanja koncepta Boga kakav se nalazi u judaistikoj, krdanskoj I islamskoj objavi, i koncepta Apsolutnog, Jednog do kakvog dolazi filozofija. Krivac je jezik, ija se narav opire spajanju Boga Abrahamovoga, Isakova I Jakovljeva, Boga Oca Isusova, Oca sviju nas, sa bezlinim , vrhovnim bitkom uenika Akademije. Bog vjerske objave prikazan je s mnogim svojstvima prispodobivima ovjeku. Nasuprot tomu, filozofsko Apsolutno jest savreno, nepromjenjivo, nezavisno, lieno svakog ljudskog nesavrenog svojstva. Ovo Averroesovo djelo je polemiki odgovor na kritiku filozofije formuliranu u Al Gazalijevom glasovitom djelu Tahafut al-falasifa, koji je sam jedan od najvedih islamskih mislilaca uopde. Cilj Averroesovog djela bio je osporiti al- Gazalijevu kritiku filozofije, te odatle i naslov njegovoga djela. Averroes u ovom djelu razmatra svaku od dvadeset navedenih teza u Al Gazalijevom spisu, meu kojima su najznaajnije sljedede tri: a) Teza o vjenosti svijeta b) Teza o tomu da Bog ne zna pojedinanosti c) Teza o tomu da uskrsnude ne moe biti tjelesno. Averroes je pomno razmotrio prva dva pitanja, a tredeg se tek povrno dotakao . Bududi smo ved obradili prva dva pitanja, navodim bitno pitanje Averroesove polemike, a to je pitanje uzroka i uzrono-posljedine veze. Averroesovo duboko uvjerenje je da se sve to postoji moe razumjeti jedino razumijevanjem njegovog uzroka. Sve stvoreno mora imati etiri uzroka: initelja, tvar, oblik i svrhu, te ''poimanje nije nita drugo doli spoznaja postojedega po njegovim uzrocima'', a samo umijede logike polazi od toga da postoje uzroci i posljedice i da de spoznaja posljedica biti potpuna kada spoznamo njihove uzroke. Al Gazali nijee nunost koja povezuje uzrok i posljedicu, na emu zasniva mogudnost uda. Prema teolokom poimanju u prirodi ne moe biti ni monosti ni nunosti, te meu njima nema uzrono-posljedine povezanosti. Jedini tvorac svega jest Bog, koji postupa po ''navici'', koju mi smrtnici vidimo kao nunost, i posljedinost. Ali on moe kad hode odstupiti od svog uobiajenog djelovanja. Averroes smatra da se Boja mudrost oituje upravo u svrhovitoj razloitosti koja se prikazuje kao uzrono posljedina veza izmeu stvari, a ovjekova spoznaja jest spoznaja upravo po spoznaji te mudrosti. Nijekanje te veze je nijekanje sigurnog znanja, na kojemu se temelji naa spoznaja, time je i sam stav kojim se nijee uzrono posljedina veza nepouzdan. Time je Averroes pokazao logiko proturjeje al-Gazalija. Al Gazalijev svijet je iskljuivo posljedica Bojeg djelovanja, sve to se zbiva zbiva se po tome to je jedino Bog uzrok svake pojedine promjene u svijetu, a stvari ne proizlaze jedne iz drugih. Za Averroesa pak , stvari proizlaze jedne iz drugih u skladu s prirodnim zakonom, zakonom uzrono posljedine veze, koji je jedini temelj objektivnog znanja. Meutim, priznanje uzrono posljedine veze

nipoto ne nijee Boga kao vrhovni uzrok svih stvari, jer sve to postoji potrebuje uzrok izvan sebe, uzrok ija je inidba prethodnik njihove inidbe jer je uzrok vlastitih im naravi. Narav u stvarima iskustvenog svijeta ovjek spoznaje svojim umskim modima, a ono to pripada neiskustvenom svijetu ovjek moe spoznati zahvaljujudi Bojem nadahnudu, ili slutnjom u snu. Posljedica takvog poimanja jest ogranienost ljudskog znanja. Ovakvo Averroesovo uenje dokazuje da on nije bio radikalni racionalist koji bi bio u stanju osporiti vrijednost religije. On upravo nastoji pokazati kako filozofija i religija tee jednoj Istini, do koje dolaze razliitim putevima. Ali je ljudski razum nedostatan za potpunu spoznaju, i u tome grijee teolozi , kada tvrde da uz pomod dijalektikog dokazivanja mogu intelektualno pojmiti ono to je u biti ljudskom razumu nespoznatljivo, i time dovode u zabludu. esto ipak filozofe od teologa odvaja formula nego sama bit stvari. Za teologe je svijet stvoren, za filozofe je vjean tako to je svijet vjeno stvaranje; za Teologe Bog je jedini tvorac svega, a za filozofe on kao vrhovni tvorac djeluje posredovanjem prirodnih zakona. Kao to je ved navedeno, polemiki odnos teologije i filozofije ne predstavlja apsolutno podvajanje, jer ih povezuje ista Istina u kojoj se zrcali pitanje prvog poela i pojam Boga. Sam Qur'an upuduje na induktivnu metodu potrage za spoznajom Boga, posredstvom Bojeg znamenja, stoga je aristotelovska filozofija najvie odgovarala islamu, jer njen spoznajni put vodi polazedi od stvorevina prema spoznaji Boga. Za izvedbu takvog puta zasluan je Averroes, i stoga je njegovo najreprezentativnije djelo upravo Nesuvislost nesuvislosti. Ibn Rud predstavlja vrhunac misli falasifa, islamskih filozofa nadahnutih helenskim filozofskim naslijeem. Stvarno znaenje njegove misli u islamu istie se u trima stvarima: raskidu s neoplatonikom sintezom poteklom od al-Farabija i ugraenom u Avicennin sustav; na prirodoslovnom prouavanju zbilje, te priznavanju dviju razina spoznaje -religijske i znanstvene istine. Njegov uticaj u islamu tada nije bio tako znatan kao u Europi. Europa de tek u do diru s islamskom filozofijom i znanodu upravo zahvaljujudi arapskom posredovanju Aristotela, u emu je glavnu ulogu imao Averroes, doivjeti proirenje koje de joj omoguditi dalji razvoj.

Kazualistiko-okazionalistiki prijepor u islamu, kao suprotstavljenost ''grkog'' i ''islamskog'' razuma

Temelj ovog prijepora moemo analizirati na primjeru Al Gazalija i Ibn Ruda, koji prestavljaju vrhunac sinteze tih dviju struja miljenja. Radi se o suprotstavljenosti stajalita o postojanju, odnosno nepostojanju uzrono-posljedine veze u svijetu. Islamski okazionalisti smatrali su da je Bog jedini i iskljuivi initelj, i da on stalno ini, sve to se zbiva u svijetu je posljedica te inidbe. Stvorena bida su potpuno nemodna, a Bog je svemodan. Al- Gazali je svoju okazionalistiku argumentaciju razradio do te mjere da je se moe uvaavati kao filozofsku. Temelj nauka okazionalista jest koncept diskontinuiranosti bitka. Svijet i sve u svijetu, pa ak i

prostor i vrijeme, sastoje se iz sitnih nevidljivih estica. Ti svojevrsni atomi moraju imati prigotke, neto poput svojstava postojanja. Bududi Bog stvarajudi esticu stvara i njezin prigodak, koji je propadljiv, tako Bog u estici svakog trena stvara jedan novi prigodak, dok god on eli da ona postoji. Iz toga slijedi da tjelesnine posjeduju prigotke samo na osnovu toga kakvima ih Bog stvara. Obrazac u prirodi po kojemu se stvari deavaju produkt je Bojeg ponavljanja slijeda stvaranja, ''obiaj'' Boje volje. Nasuprot njima, kauzalisti dokazuju da je bitak kontinuirana i u svojim elementima povezana cjelina, i da se ta povezanost oituje kao uzrono posljedina sveza meu stvarima. Prigotci stvari su ovisni o samim naravima stvari i njome su odreeni, i deavanja uzrokovana dodirima tjelesnina za kazualiste su proizvod naravi ili oblika tjelesnina. Povezanost uzroka i uina je oigledna, i u naem se razumu oituje kao nuna povezanost. Na postojanje uzronosti upuduje i racionalno znanje koje se svodi na znanje o uzrocima stvari, jer nam je to u spoznaji potrebno da saznamo prirodu stvari. Na primjeru Avicenne i Averroesa vidimo osnovnu razliitost izmeu dvije suprotstavljene struje. Temeljno poelo Averroesovog kauzalizma je Um, a u Al Gazalijevom okazionalizmu temeljno poelo jest Volja. Averroes je privrenik ''grkog'' razuma, gdje se znanje mora podudarati s predmetom znanja-status bitka i stanja je istovjetan, razumski nuan. Al Gazali je privrenik ''islamskog'' (voluntaristikog, arapskog) polazita, za koje je status bitka kontigentan, a status znanja konvencionalan. Tako bi se moglo redi da ''grki status razuma'' ima konaan, zatvoren i finaliziran ustroj, a ''islamski status razuma'' koji za osnovu ima slobodnu volju ima nekonaan, otvoren i finaliziran ustroj. Ove pozicije je analizirao A.Y. alMarzouki.