Sudska Praksa Evropskog Suda Za LJ - Prava

Izvodi iz sudske prakse
Evropski sud za ljudska prava

Gilles Dutertre
Publikacije Vijea Evrope
Francuska verzija : Extraits cls de jurisprudence Cour europenne des Droits de lHomme ISBN 92-871-5054-0 Miljenja izraena u ovoj knjizi predstavljaju odgovornost autora i ne odraavaju neophodno i zvanine stavove Vijea Evrope. Sva prava rezervirana. Nijedan dio ove publikacije ne smije se prevoditi, reproducirati ili prenositi, u bilo kojem obliku ili na bilo koji nain, elektronskim (CD-Rom, Internet, itd.) ili mehanikim, ukljuujui fotokopiranje, snimanje ili bilo koji drugi sistem pohranjivanja, bez prethodne pismene dozvole Odjela za publikacije Direkcije za komunikacije i istraivanja. Izrada ove publikacije poduzeta je u okviru Zajednikog projekta Evropske komisije i Vijea Evrope na edukaciji pravnih strunjaka u Bosni i Hercegovini o Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Priredio: Hugh Chetwynd Sanel Karauz Preveli: Spomenka Beus Amira Sadikovi Grako ureenje: IMTEC d.o.o. Sarajevo tampa: Bemust, Sarajevo Tira: 1500 primjeraka
Copyright 2002 Savjet/Vijee Evrope IMTEC d.o.o. Sarajevo
Uvod
Zadovoljstvo mi je to vidim da je ova publikacija, Key case-law extracts (Izvodi iz sudske prakse), objavljena. Ona je rezultat projekta koji je otpoeo Gilles Dutertre kada je bio pripravnik u Direkciji za ljudska prava sredinom 1990-ih. U godinama koje su uslijedile dolo je ogromnog porasta broja predstavki po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima koje su ulagane prvo Komisiji, a zatim, nakon stupanja na snagu Protokola br. 11 u novembru 1998, novo uspostavljenom Sudu. U periodu izmeu 1995. i 2001. broj privremenih spisa i registriranih predstavki je porastao skoro tri puta, a broj presuda koje je donio Sud za relativno kratko vrijeme svog postojanja je porastao od 177, koliko je doneeno 199 (u prvoj godini rada) do 844 u 2002. Izvodi iz sudske prakse su napisani s ciljem pruanja jednog racionalnog pristupa u razumjevanju sve obimnije sudske prakse ovog Suda. Ova publikacija predstavlja kljune presude Suda koje ilustriraju svaku od materijalnih odredbi Konvencije i protokola uz nju, prije nego to bi joj cilj bio iscrpna analiza jurisprudencije po Konvenciji. Primarni izvor su presude Suda, ali se isto tako navode i odluke Komisije, kada su relevantne za odluivanje Suda. Struktura publikacije koja se temelji na lanovima Konvencije, velikom broju izvoda iz sudske prakese, detaljnom sadraju i indeksu prua viestruke mogunosti pristupa knjizi i time predstavlja korisno sredstvo kako za nekog koe tek poeo baviti pravom po Konvenciji, tako i za osobu sa iskustvom u nauno-istraivakom radu. Pierre-Henri Imbert Generalni direktor Direkcija za ljudska prava Vijea Evrope, 2003.
Objavljena sudska praksa po Evropskoj konvencija o ljudskim pravima Evropska komisija za ljudska prava
Zbirka odluka Evropske komisije za ljudska prava (Collection of Decisions of the European Commission of Human Rights, Vols. 1-46, 1959-74, Vijee Evrope Odluke i izvjetaji (Decisions and Reports, vols. 1-94, 1975-98, Council of Europe)
Evropski sud za ljudska prava

Serija A: Presude i odluke (Judgments and Decisions, Vols. 1-338, 1961-95, Carl Heymanns Verlag, Cologne ) Serija B: Dokazi, usmena obrazloenja i dokumentacija (Pleadings, Oral Arguments and Documents, Vols. 1-104, 1961-95, Carl Heymanns Verlag, Cologne Izvjetaji o presudama i odlukama (Reports of Judgments and Decisions, 1996-I to 1998-VIII, 1996-98, Carl Heymanns Verlag, Cologne)
Komitet ministara
Zbirka rezolucija koje je usvojio Komitet ministara u primjeni lanova 32 i 54 Evropske Konvencije o ljudskim pravima, 1959-89, 1993, Vijee Evrope
Yearbook of the European Convention on Human Rights (Godinjak Evropske konvencije o ljudskim pravima)
Vols. 1-40, 1959-98, Martinus Nijho Publishers, The Hague/London/Boston. Sadri odabir odluka Komisije za ljudska prava; saetke presuda Evropskog suda za ljudska prava; i rezolucije Komiteta ministara u vezi ljudskuh prava (DH).
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
Sadraj
Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Objavljena sudska praksa po Evropskoj konvencija o ljudskim pravima Predgovor .
. . . . . . . . . . . .
3 4
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
17 18 18 18 18 19 19 19 19 20 20 21 21 21 21 21 24 24 25 28 28 28 28 29 29 29 29 29 33 34 36 37 39 5
Specijalni dodatak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Evropska konvencija o ljudskim pravima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. Evropski sud za ljudska prava. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. Bosna i Hercegovina i Evropska Konvencija o ljudskim pravima . . . . . . Pravni okvir i mehanizam primjene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. Stepen strunosti u oblasti ljudskih prava u Bosni i Hercegovini . . . . . . 6. Zajedniki program saradnje izmeu Evropske komisije i Vijea Evrope. Ciljevi programa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Snaga Programa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dio 1. Evropska konvencija o ljudskim pravima
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
lan 1 EKLJP Obaveza potivanja ljudskih prava . . . . . . . 1. Konvencija se primjenjuje na sva lica. . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Konvencija se primjenjuje na sva lica unutar jurisdikcije Visokih strana ugovornica . . . . . . . . . . . . . . . . . . Jurisdikcija rationae loci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Jurisdikcija rationae materiae . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Jurisdikcija rationae materiae pokriva sve vrste propisa . . . . Specian sluaj prijenosa ovlasti i meunarodni sporazumi lan 2 EKLjP Pravo na ivot .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
lan 2, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Smisao i opseg lana 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Smisao lana 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Opseg lana 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Specine posljedice koje proistiu iz lana 2, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . Materijalne obaveze koje prostiu iz lana 2, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . Napadi na ivot neke osobe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ugroene osobe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Osobe koje su umrle u pritvoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Osobe koje su nestale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Fizika tortura koja nije ishodila smru rtve. . . . . . . . . . . . . . . . . Abortus . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Protjerivanje oboljelih osoba sa kratkoronom ivotnom prognozom
Propust informiranja javnosti o riziku od opasanosti Medicinska odgovornost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Proceduralne obaveze koje proistiu iz lana 2, stav 1 . . . . . lan 2, stav 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Opseg lana 2, stav 2 . . . . . . . . . . . . . . . 2. Koncept apsolutne potrebe koritenja sile koja opravdava lienje ivota . . . . . . . . . . . 3. Primjeri primjene ovog lana . . . . . . . . . . Operacije spaavanja . . . . . . . . . . . . . . . Operacije na ouvanju mira . . . . . . . . . . Vojne operacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 3. EKLJP Zabrana muenja
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
39 41 41 45 45 46 46 46 46 46 48 48 48 53 53 54 57 57 57 58 59 60 60 61 63 63 65 66 66 67 67 67 68 72 72 72 73 74 74
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
1.Opseg i koncepti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Opseg lana 3. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Koncepti sadrani u lanu 3 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Koncept neovjenog ili poniavajueg postupanja . . . . . . . . Koncept muenja/torture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Primjena lana 3. - primjeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Neovjeno postupanje, zlostavljanje i policijski postupak . . . . . . . Hapenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Tokom pritvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Tokom pokuaja bjekstva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Neovjeno postupanje, kazne, sankcije i kanjavanje . . . . . . . . . Disciplinske sankcije i ziko kanjavanje . . . . . . . . . . . . . . Sudske procedure i krivine kazne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Neovjeno ili poniavajue postupanje i uvjeti u zatvoru . . . . . . . Opi aspekti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Osobe sa mentalnim problemima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Osobe sa onesposobljenjima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Neovjeno ili poniavajue postupanje i pacijenti kojima je izreena obavezna mjera psihijatrijskog ljeenja u bolnici Poniavajue postupanje i nepotovanje linosti . . . . . . . . . . . . . Neovjeno ili poniavajue postupanje, ekstradicija i protjerivanje, politike izbjeglice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ekstradicija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Protjerivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Udaljavanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Neaktivnost socijalne slube ili neadekvatnost zakona . . . . . . . . . Unitavanje materijalnih dobara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sudbina bliskih lanova obitelji rtve krenja lana 3 . . . . . . . . . lan 4. EKLjP Zabrana ropstva i prinudnog rada lan 4, stav 1 . 6
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
1. Koncept ropske zavisnosti . . . . . . . . . . 2. Pristanak i poloaj ropske zavisnosti . . . lan 4, stav 2 Zabrana prisilnog rada
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
74 75 75 78 78 79 80
lan 4, stav 3 Derogirajua klauzula . . . . . . . . . . . 1. Rad nametnut osobama koje su liene slobode po lanu 5 2. Rad, obaveze i obaveza plaanja graanskih lica . . . . . . . lan 5 EKLjP Pravo na slobodu i sigurnost
. . . . . . . . . . . . . . . . . . .
lan 5, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 1. Koncept lienja slobode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 Lienje slobode i ogranienje slobode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 Nalog o kunom pritvoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 Zadravanje stranaca u meunarodnoj zoni . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Disciplinske presude. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82 Hospitalizacija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82 Saglasnost i lienje slobode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 2. Lienje slobode doputeno po Konvenciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Opi aspekti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Potovanje postupaka propisanih zakonom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Ope primjedbe u vezi sluajeva predvienih lanom 5, stav 1 . . . . . . 86 Detaljna prezentacija razliitih sluajeva lienja slobode . . . . . . . . . . . . . 88 lan 5, stav 1.a Pritvor nakon sudske presude . . . . . . . . . . . . . . 88 Kauzalna veza izmeu pritvora i presude uz koju se izrie . . . . . . . . . 88 Priroda kazne koja opravdava lienje slobode po lanu 5, stav 1.a . . . . 91 Primjena kazni i lan 5, stav 1.a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 lan 5, stav 1.b Lienje slobode u cilju osiguranja izvrenja bilo koje obaveze propisane zakonom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 lan 5, stav 1.c Lienje slobode radi privoenja nadlenoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvrila krivino djelo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Lienje mora biti dio krivinog konteksta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Hapenje ili lienje slobode mora biti opravdano osnovanom sumnjom da je ta osoba izvrila krvino djelo ili kada postoje valjani razlozi da je potrebno sprijeiti da ta osoba izvri krivino djelo . . . . . . . . 93 Svrha hapenja mora biti da se osoba koja je u pitanju izvede pred nadleu sudsku vlast . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Domai zakon o hapenju i lienju slobode mora zadovoljavati odreene kriterije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 Poseban sluaj putanja na slobodu po naredbi . . . . . . . . . . . . . . . 101 lan 5, stav 1.d Pritvor maljoljene osobe u kontekstu vaspitanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privoenja nadlenoj sudskoj vlasti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 lan 5, stav 1.e Pritvaranje mentalno oboljelih osoba, alkoholiara, osoba oboljelih od zaraznih bolesti ili skitnica . . . . . . . . . . . . . . . 103 Pritvaranje mentalno oboljelih osoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 7
Pritvaranje alkoholiara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zatvaranje skitnica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 5, stav1.f Hapenje i lienje slobode osobe u cilju sprjeavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak protjerivanja ili ekstradicije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ekstradicija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Protjerivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 5, stav 2 Pravo na informaciju o optubama 1. Djelokrug stava 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Primjena stava 2. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sadraj i forma informacije . . . . . . . . . . . . . . . Kada se mora dati informacija . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
105 107 107 107 108 110 110 110 110 111
lan 5, stav 3 Pravo osoba koje su uhapene da budu izvedene pred sudiju i suene u razumnom roku ili putene na slobodu . . . . . . 112 1. Znaaj, svrha i sadraj prava garantiranog lanom 5. stav 3 . . . . . . . . . . 112 2. Pravo osobe koja je uhapena da bude odmah izvedena pred sudiju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114 Djelokrug prava da se bude izveden pred sudiju bez odlaganja . . . . . . . . 114 Karakteristike izvoenja pred sudiju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114 Promptnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114 Osoba koja je uhapena mora biti automatski izvedena pred sudiju 117 Osoba koja je uhapena treba biti izvedena pred sudiju samo jednom 117 Osobine slubenog lica ili sudije pred kojeg osoba liena slobode mora biti izvedena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 Principi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 Primjena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 3. Privremeno lienje slobode i pravo na suenje u razumnom roku ili na putanje na slobodu do suenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 Znaenje prava na suenje u razumnom roku ili na putanje na slobodu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 Odreivanje perioda koji se rauna kao privremeno lienje slobode u znaenju po Konvenciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 Opi pristup Suda u ocjenjivanju osnovanosti trajanja pritvora . . . . . . . . 123 Primjeri o primjeni ovog pravila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124 Primjeri o trajanju pritvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124 Osnove za produenje pritvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 Ocjena Suda u vezi naina na koji su napisane odluke domaih sudova 127 Ocjena ekasnosti domaih vlasti od strane Suda . . . . . . . . . . . . . 129 4. Razlozi koji se uzimaju u obzir kod garancija za putanje na slobodu, posebno kod odreivanja jemevine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 lan 5, stav 4 Pravo na ulaganje albe u vezi lienja slobode 1. Mjesto lana 5, stav 4, i uzajamno djelovanje sa stavovima 1 i 3 . . . . lan 5, stav 4 i interakcija sa stavom 1 lana 5. . . . . . . . . . . . . . . lan 5, stav 4 i interakcija sa stavom 3 lana 5. . . . . . . . . . . . . . . 8
. . . . . . . . . . . . . . . .
132 132 132 136
2. Sadraj prava osobe liene slobode da uloi albu na produenje pritvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pravo na djelotvoran pravni lijek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Lienje slobode mora biti razmatrano u kratkom roku . . . . . . . . . . Vrijeme u kojem se mora uloiti alba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vremenski rok u kojem je potrebno odgovoriti na albu ili zahtjev Mora postojati mogunost redovnog ulaganja zahtjeva ili albe . . Preispitivanje zahtjeva/albe mora biti u vezi sa zakonitou lienja slobode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zahtjev/albu mora razmotriti sud . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. Proceduralne garancije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 5, stav 5 Pravo na obeteenje . 1. Djelokrug stava 5 . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Koncept obeteenja . . . . . . . . . . . .
. . . . . .
. . . . . .
136 136 138 138 139 140 141 142 145 147 147 148 149 149 149 149 149 151 159 159 160 161 161 162 164 166 168 169 169 169 169 170 171 173 174 174 174 177 180 183 184 9
. . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
lan 6 EKLJP Pravo na pravino suenje
lan 6, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Sfera primjene prava na sud . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pravo na sud radi utvrivanja graanskih prava i obaveza . . . . Koncept spora (fr. contestation) . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pojam graanska prava i obaveze . . . . . . . . . . . . . . . . . Pravo na sud u vezi sa krivinom optubom . . . . . . . . . . . . . Koncept krivine optube . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pojam krivina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Opseg prava na sud . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pravo koje garantira lan 6, stav 1, je pravo pristupa sudu . . . . . . Pravo na sud mora biti djelotvorno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pravo pristupa ne znai i obavezu osiguravanja suda vie instance . Ovo pravo ukljuuje implicitna ogranienja . . . . . . . . . . . . . . . Pravo na sud je takoer i pravo na izvrenje sudske odluke . . . . . Pravo koje garantira lan 6, stav 1, primjenjuje se prije nego to je pokrenut pred sudom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. Svrha prava na sud . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Koncept nezavisnog i nepristrasnog suda . . . . . . . . . . . . . . . . . Koncept suda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Koncept nepristrasni sud . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Koncept nezavisni sud . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Koncept odluka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. Priroda sudskog postupka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Uvjet o pravinom postupku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Opi aspekti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Princip kontradiktornosti i jednakosti stranaka . . . . . . . . . . Pravo na zatitu od samooptuivanja . . . . . . . . . . . . . . . . . Pravo na advokata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Uvjet trajanja sudskog postupka u razumnom roku . . . . . . . . .
Razumna duina trajanja postupka . . . . . . . Raunanje vremena . . . . . . . . . . . . . . . . . Raunanje vremena u krivinim predmetima Raunanje vremena u parninom postupku . Javno suenje i izricanje presude. . . . . . . . . . . . Znaaj javne prirode sudjenja . . . . . . . . . . . Javno izricanje presude . . . . . . . . . . . . . Odricanje od prava na javnu raspravu . . . . .
. . . . . . . .
. . . . . . . .
. . . . . . . .
. . . . . . . .
. . . . . . . .
. . . . . . . .
. . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . .
184 185 185 186 186 187 188 188 188 189 189 189 190 190 191 192 193 193 193 194 194 196 196 196 196 197 198 198 199 199 201 202 202 202 202 202 202 203 204 204
lan 6, stav 2 Pretpostavka nevinosti . . . . . . . . . . . . . 1. Podruje primjene i opseg drugog stava lana 6 . . . . . . . . . Denicija izraza "optuen za krivino djelo" . . . . . . . . . . . Opseg . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Snaga lana 6, st. 2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 6, stav 2, osuda i nedostatak dokaza, sumnja u korist optuenog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 6, stav 2, pretpostavka krivice i objektivne krivine odgovornosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 6, stav 2, sadraj presuda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. Posebne situacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pretpostavka nevinosti i naknada za zakonit istrani pritvor Pretpostavka nevinosti i vrste pritvora . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
lan 6, stav 3 Precizna prava optuenog . . . . . . . . . . . . . 1. lan 6, stav 3.a Pravo da bude obavijeten o optubi . . . . . . . . 2. lan 6, stav 3.b Pravo na vrijeme i uslove za pripremu odbrane . 3. lan 6, stav 3.c Pravo da se brani lino ili pravo na pomo advokata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pravo na pomo advokata iz ugla optuenog . . . . . . . . . . . . . . Trenutak u kojem optueni mora imati pristup advokatu . . . . . . . Povjerljivost komunikacije s advokatom . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pomo i zastupanje na pretresu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pravo na pravnu pomo iz ugla drave . . . . . . . . . . . . . . . . . Pravo da se brani sam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. lan 6, stav 3.d Pravo da ispita svjedoke . . . . . . . . . . . . . . . 5. lan 6, stav 3.e Pravo na prevodioca . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 7 Evropske konvencije Nema kazne bez zakona
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
lan 7, stav 1 Zabrana retroaktivne primjene krivinog zakona 1. Polje primjene lana 7, stavi 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 7 ne primjenjuje se na "preventivne" zakonske propise . . . . . . . lan 7 primjenjuje se na "kaznene" zakonske propise . . . . . . . . . . . Pojam kazne u smislu lana 7 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Primjeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Opseg i sadraj lana 7, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Opi principi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
Primjena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Postojanje zakonskog teksta Zabrana zakljuivanja po analogiji Zahtjev predvidivosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zastara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nepostojanje retroaktivnosti i koncepta kontinuirane kazne . . . Kad jednu dravu naslijedi druga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. Kazna u sluaju krenja lana 7, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 7, stav 2 Odredba o derogaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 8 Evropske konvencije Pravo na potivanje privatnog i porodinog ivota . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . .
. . . . . . . .
. . . . . . . .
205 205 206 208 209 210 211 211 212 212 212 212 213 214 214 219 219 220 226 231 233 234 235 235 235 235 238 238 238 238 241 242 247 249 249 249 249 250 250 253 257 257 258 11
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
lan 8, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Opseg lana 8, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Mijeanje i nedjelovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Odricanje prava koja proizilaze iz lana 8 . . . . . . . . . . . . . . . . 2. lan 8, stav 1, i zatita privatnog ivota . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Koncept privatnog ivota . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Primjeri primjene lana 8 u vezi s privatnim ivotom . . . . . . . . . lan 8 i pravo na ime . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 8 i seksualni ivot . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Praenje osoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Lini podaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Fiziki integritet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Razliite hipoteze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. lan 8, stav 1, i zatita porodinog ivota . . . . . . . . . . . . . . . . . Koncept porodinog ivota . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 8 primjenjuje se na porodice bez obzira na njihov status lan 8 primjenjuje se na porodice koje ve postoje . . . . . . . . Ponovo sastavljene porodice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Porodine, ire porodine veze, i veze sa bakama i djedovima Primjeri predstavki po lanu 8 u stvarima vezanim za porodicu . . Pomo u obrazovanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Porodina prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Protjerivanje, udaljavanje, zabrana ulaska na teritoriju, neobnavljanje dozvole boravka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Razliite hipoteze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. lan 8, stav 1, i zatita doma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Koncept "doma" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 8 i budui dom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dom i poslovni objekti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zakonska veza izmeu stanovnika i njegovog doma . . . . . . . Primjeri primjene lana 8 u vezi sa domom . . . . . . . . . . . . . . . . 5. lan 8, stav 1 i zatita prepiske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 8, stav 2 odredba o derogaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.Mijeanje "u skladu sa zakonom" . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Mijeanje na osnovu "legitimnog cilja" . . . . . . . . . . . . . .
3. Mijeanje "neophodno u demokratskom drutvu" .
. . . . . . . . . . .
258
lan 9 Evropske konvencije Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti 260 lan 9, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Znaaj i sadraj slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti 2. Sloboda misli i savjesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. Sloboda vjeroispovijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ope napomene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Praktini primjeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 9, stav 2 Odredba o derogaciji . . . . . . . . . 1. Ogranienja u primjeni odredbe o derogaciji . . . . . . 2. Razmatranja u vezi sa obavezom da ogranienje bude "propisano zakonom" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. Razmatranja vezana za zahtjev da takva ogranienja budu "neophodna" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
260 260 261 263 263 265 268 268 269 269 272 272 272 273 273 274 275 275 276 279 280 281 281 282 283 284 284 286 288 291 293 293 293 293 293
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
lan 10 Evropske konvencije Sloboda izraavanja . . . . . . . . 1. Temeljna priroda slobode izraavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Sadraj slobode izraavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sloboda miljenja kao sastavni dio slobode izraavanja . . . . . . . . . Sloboda izraavanja kao sloboda da se primaju informacije . . . . . . Sloboda izraavanja kao sloboda davanja informacija i ideja . . . . . Sloboda izraavanja u obliku slobode sredstva komunikacije . . . . . 3. Primjeri primjene lana 10 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sloboda politikog izraavanja, kritika politikih pitanja ili kritika zvaninika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sloboda izraavanja i objavljivanje tajnih informacija . . . . . . . . . Sloboda izraavanja u kontekstu javne slube . . . . . . . . . . . . . . . Sloboda izraavanja u radio i televizijskom emitiranju, kinu i videu Radio i televizijsko emitiranje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kino . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Video . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sloboda izraavanja i sloboda tampe i objavljivanja . . . . . . . . . . . . . Zabrana publikacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pljenidba i konskacija novina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Postupci protiv novinara: kleveta, primanje dokumenata, itd. . . Zatita novinarskih izvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 11 Evropske konvencije Sloboda okupljanja i udruivanja lan 11, stav 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Sloboda okupljanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . Temeljna priroda slobode okupljanja . . . . . . Sadraj slobode okupljanja . . . . . . . . . . . . Restrikcije i ogranienja koja drava namee 12
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . .
na slobodu okupljanja . . . . . . . . . . . . . 2. Sloboda udruivanja . . . . . . . . . . . . . . . Ope napomene . . . . . . . . . . . . . . . . . Pojam udruivanja . . . . . . . . . . . . . . . Sadraj slobode udruivanja . . . . . . . . . Formiranje i rasformiranje udruenja Sloboda neudruivanja . . . . . . . . . . Pravo na pristupanje . . . . . . . . . . . 3. Pitanja posebno primjenjiva na sindikate . ta ne pokriva sindikalna sloboda . . . . . ta znai sindikalna sloboda . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
294 295 295 296 297 297 299 300 301 302 302 303 303 304 306 306 306 307 308 308 310 313 313 313 314 315 316 316 316 319 320 322 322 322 322 323 325 326 327
lan 11, stav 2 Odredba o derogaciji . . . . . . . . 1. lan 11, stav 2, prva reenica: obina ogranienja . . 2. lan 11, stav 2, druga reenica: legitimne restrikcije koje se tiu administracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
lan 12 Evropske konvencije Pravo na sklapanje braka . 1. Osobe kojih se tie prav na sklapanje braka . . . . . . . . . . . . . 2. Snaga prava na sklapanje braka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. Pravo na sklapanje braka i pravo na razvod . . . . . . . . . . . . . lan 13 Evropske konvencije Pravo na djelotvoran lijek 1. Opi principi koji proizilaze iz lana 13 . . . . . . . . . . . . . . . 2. Ogranienja primjene lana 13 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 14 Evropske konvencije Zabrana diskriminacije 1. Karakteristike lana 14 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Neautonomna priroda lana 14 . . . . . . . . . . . . . . . . . . Neapsolutna priroda lana 14 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 14 i "pozitivna diskriminacija" . . . . . . . . . . . . . . . 2. Primjeri primjene lana 14 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Diskriminatorne razlike u postupanju . . . . . . . . . . . . . . U porodinim stvarima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Druga pitanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Razlike u postupanju koje nisu diskriminacija . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
lan 15 Evropske konvencije Opa odredba o derogaciji 1. Uslovi za primjenu lana 15 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Osnovni uslovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . "Rat" ili "javna opasnost koja prijeti opstanku nacije" . . . Zahtjev da mjere budu primjerene situaciji . . . . . . . . . . Nedostatak konzistentnosti sa drugim obavezama po meunarodnom pravu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Formalni uslovi za odstupanje od lana 15 . . . . . . . . . . . . . 2. Opseg lana 15 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
13
lan 16 Evropske konvencije Ogranienja politike aktivnosti stranaca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 17 Evropske konvencije Zabrana zloupotrebe prava 1. Opseg lana 17 u vezi sa aktivnostima usmjerenim ka ukidanju prava priznatih Konvencijom . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Zabrana ogranienja prava i sloboda u mjeri veoj nego to je predvieno Konvencijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 18 Evropske konvencije Granice koritenja ogranienja prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. dio Dodatni protokoli . Protokol br. 1
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
328 329 329 331 332 333 333 333 333 336 337 338 338 339 340 340 340 342 342 343 343 343 343 344 344 344 344 345 345 346 346 347 348 348 349 349
. . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
lan 1 Protokola br. 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Opseg lana 1 Protokola br. 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Opseg pravne garancije koja pokriva imovinu ustanovljenu lanom 1 . 3. lan 1 Protokola br. 1, druga reenica: lienje imovine . . . . . . . . Koncept "lienja imovine" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Eksproprijacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Drugi sluajevi lienja imovine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zahtjevi da lienje bude denitivno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Uslovi za primjenu lana 1, druga reenica . . . . . . . . . . . . . . . . Zahtjev da lienje bude "u javnom interesu" . . . . . . . . . . . . Zahtjev da mijeanje bude zakonito . . . . . . . . . . . . . . . . . Potreba da se ispotuju opi prinicipi meunarodnog prava . . 4. lan 1 Protokola br. 1, trea reenica (drugi stav) . . . . . . . . . . . . Uslovi za primjenu lana 1, trea reenica (drugi stav) . . . . . . . . Primjeri primjene lana 1, trea reenica (drugi stav) . . . . . . . . . Mjere poduzete u drutvenom interesu . . . . . . . . . . . . . . . Kaznene i preventivne mjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Drugi sluajevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. lan 1 Protokola br. 1, prva reenica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Supsidijarna priroda prve reenice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Provedba lana 1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Odnos izmeu potivanja druge i tree reenice i potivanja prve reenice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Primjena prve reenice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 2 Protokola br. 1 Pravo na obrazovanje . . . . . . . . . 1. lan 2 Protokola br. 1, prva reenica Pravo na obrazovanje . 2. lan 2 Protokola br. 1, druga reenica Potivanje vjerskih i lozofskih uvjerenja roditelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Znaenje "vjerskih i lozofskih uvjerenja" . . . . . . . . . . . . . . Opseg i posljedice druge reenice lana 2 . . . . . . . . . . . . . . Opseg druge reenice iz ugla drave . . . . . . . . . . . . . . 14
. . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Opseg druge reenice lana 2 iz ugla roditelja lan 3 Protokola br. 1 Pravo na izbore . . . . . Protokol br. 4 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . lan 1 Protokola br. 4
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
350 351 356 356 356 356 359 359 360 361 361 362 362 362 363 363 364 365 365 365 366 366 367 368 374
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
lan 2 Protokola br. 4 . . . . . . . . . 1. lan 2, stav 1, Protokola br. 4 . . . . 2. lan 2, stav 2 Protokola br. 4 . . . . 3. lan 2, stavovi 3 i 4, Protokola br. 4 lanovi 3 i 4 Protokola br. 4
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Protokol br. 6 Ukidanje smrtne kazne lanovi 1 do 4 Protokola br.6 Protokol br. 7
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
lan 1 Protokola br. 7
lanovi 2, 3 i 4 Protokola br. 7 lan 2 Protokola br. 7 . . . . . 1.lan 2, stav 1, Protokola br. 7 . 2. lan 2, stav 2, Protokola br. 7 . lan 3 Protokola br.7
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
lan 4 Protokola br. 7 . . . . . . . . . 1. Opseg lana 4 . . . . . . . . . . . . . . 2. Primjena lana 4 ratione temporis . 3. Saglasnost sa lanom 4 . . . . . . . . lan 5 Protokola br.7
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Indeks kljunih predmeta i drava . . . . . . . . Zastupnici za prodaju publikacija Vijea Evorpe
15
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Predgovor
Konvencija je ivi instrument koji [] se mora tumaiti u svjetlu sadanjih uvjeta (vidi, meu ostalim izvorima, presudu Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. aprila 1978, Serija A Br. 26, str. 15-16, stav 31, presudu Soering, str. 40, stav 102 i presudu Loizidou protiv Turske od 23. marta 1995, Serija A Br. 310, str. 26-27, stav 71). Prolo je ve est godina otkada su uinjeni prvi koraci na prikupljanju ovih Izvoda iz kljunih presuda. Sud je za to vrijeme u nekim stvarima izmijenio svoju sudsku praksu, kao naprimjer u pogledu koncepta torture na koji se poziva lan 3. U drugim stvarima je pak dodao neto novo, kao to je koncept alkoholiar u okviru znaenja lana 5, stav 1.e. Sve vei broj drava strana potpisnica Konvencije omoguava Sudu da se bavi sve veim brojem predmeta, a stupanje na snagu Protokola br. 11 mu je pruilo jo vie resursa i omoguilo da se predmetima bavi na ekasniji nain. Ovdje je potrebno uoiti da se broj izreenih presuda znatno uveao. Nadalje, i ovaj rad je morao biti revidiran i time priblien sadanjem trenutku. Cilj auriranja ovog rada je isti kao i onaj kojim je voeno prvo izdanje koje je zavreno u saradnji sa Jakob van der Veldom: dati u jednom dokumentu i onima kojima je to struka i studentima u svim dravama lanicama maksimalan broj citata iz presuda ovog Suda, a istovremeno, u mjeri u kojoj je mogue, svesti komentare na minimum. Na taj nain se eljelo omoguiti sintetski pristup sirovom materijalu sudske prakes Suda za ljudska prava. Potrebno je jednu stvar istaknuti: ja sam nastojao da ovaj rad bude po svom obimu u razumnim granicama. Iz tih razloga sam ukljuio samo presude u strogom smislu, za razliku od odluka Suda o prihvatljivosti predstavki, iako su neke od njih posebno interesantne, poput odluke o prihvatljivosti predstavke u predmetu Papon. Nadam se da e ovaj rad baciti korisno svetlo na djelokrug Konvencije i njenih Protokola, iji je utjecaj u naim pravnim sistemima oigledan i ija je uloga u zatiti ljudskih prava od ogromnog znaaja. Gilles Dutertre
17
SPECIJALNI DODATAK
1. Uvod
Zastava Bosne i Hercegovine zaviorila se 24. aprila 2002. godine pred zgradom Vijea Evrope, kada je Bosna i Hercegovina postala 44-ta lanica ove najstarije panevropske politike organizacije, osnovane 1949. godine. Osnovni ciljevi ove organizacije su jaanje demokracije, ljudskih prava i vladavine zakona, te izgradnja zajednikih osnova za nove izazove u socijalnoj, kulturnoj i pravnoj oblasti u dravama lanicama. Odbrana i promovisanje ovih osnovnih vrijednosti nije samo unutranja stvar u ingerenciji vlada, nego je prihvaena kao podijeljena kolektivna odgovornost drava na koje se odnosi. Danas, na poetku treeg milenijuma, drave lanice Vijea Evrope broje vie od 800 miliona ljudi, od kojih su svi obuhvaeni jurisdikcijom Evropskog suda za ljudska prava i trajnom nadgradnjom zajednikog evropskog nasljea utemeljenog na vrijednostima na kojima se zasniva Vijee Evrope. Prilikom prijema u Vijee Evrope, Bosna i Hercegovina se pismeno obavezala ispuniti obaveze sadrane u Miljenju Parlamentarne skuptine Vijea Evrope, broj 234 (2002). Izmeu ostalih, Bosna i Hercegovina se obavezala potpisati i ratikovati Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, u prvoj godini nakon prijema (prije 24. aprila 2003. godine). Ova obaveza je ispunjena 13. jula 2002. godine.
2. Evropska konvencija o ljudskim pravima

U oblasti ljudskih prava, Evropska konvencija o ljudskim pravima ima izuzetno vanu ulogu u ostvarivanju postavljenih ciljeva Vijea Evrope. Ovim izuzetno vanim instrumentom meunarodnog prava tite se individualna prava navedena u Odjeljku I Konvencije (lanovi 2-18) i Protokolima uz Konvenciju (Protokoli 1, 4, 6, 7 i 12). Evropska konvencija predstavlja obevazujui pravni akt za sve lanice Vijea Evrope. Ona ne samo da proklamira osnovna ljudska prava nego kreira i poseban sudski mehanizam njihove zatite koji je jedinstven u svijetu i omoguava pojedincima podnoenje predstavke protiv drave, ukoliko mogu potvrditi da su rtve povrede nekih od prava garantovanih Konvencijom.
3. Evropski sud za ljudska prava

Evropski sud za ljudska prava nije vrhovni sud u odnosu na pravosudne sisteme drava ugovornica. Sud ne moe mijenjati odluku koju su donijele ili usvojile javne vlasti ili domai sudovi, niti moe davati uputstva zakonodavnim tijelima, niti obavlja bilo kakav apstraktni nadzor nad domaim zakonodavstvom ili pravosudnom praksom. Sud iskljuivo ispituje konkretne predstavke da bi ustanovio da li je dolo do krenja zahtijeva Konvencije. Sud nema ovlasti da ponitava odluke domaih vlasti, niti da nalae mjere koje izazivaju takve posljedice. Sud, meutim, moe naloiti ''pravino zadovoljenje'' u formi novane kompenzacije za materijalnu i nematerijalnu tetu, kao i naknadu svih trokova podnositelja predstavke ija je predstavka bila uspjena. Iako su presude Suda obavezujue samo u odnosu na dravu koja je u datom predmetu odgovorna strana (vidi l. 46 (1)), znaaj presuda Suda esto prevazilazi dravne granice i utie na zakonodavtsvo i sudsku praksu i drugih drava potpisnica Konvencije. Evropski sud za ljudska prava oekuje da principi koje Sud utvrdi u bilo kojoj svojoj presudi budu primijenjeni i u svim dravama ugovornicama. Sutinu tumaenja i primjene odredaba 18
Evropska Konvencija o ljudskim pravima Konvencije Sud je utvrdio u vie od 50.000 svojih presuda. Dok se Sud u ranom periodu prioritetno bavio utvrivanjem principa, smjernica i pravnih stavova koji su najznaajniji za primjenu Konvencije, u kasnijem periodu Sud je nastavio da gradi svoju pravnu praksu na temelju ranije donesenih presuda, tako da pravna praksa konstantno evoluira uzimajui u obzir postignuti razvoj i napredak unutar evopskih drutava. Kao to je i naprijed naznaeno, ova praksa, bazirana na primjeni precedenta donesenog u pojedinanom predmetu, obavezuje Sud da prilikom odluivanja u kasnijim predmetima uzima u obzir prethodno donesene presude u slinim predmetima, to Sud uvijek i ini sa posebnom panjom. Samo postojanje ozbiljnih novih osnova moe dovesti do razliite odluke u odnosu na prethodno utvrene precedente. Sud jasno vodi rauna o tome to je ve reeno u ranijim presudama ali ga to potpuno ne obavezuje.
4. Bosna i Hercegovina i Evropska Konvencija o ljudskim pravima Pravni okvir i mehanizam primjene
Vanost primjene normi sadranih u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima je izraena jo od stupanja na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma (14. decembra 1995. godine). Pored toga to je direktno inkorporirao Konvenciju u domai pravni sistem i dao joj prioritet nad svim drugim zakonima, Dejtonski sporazum je takoer Aneksom VI Sporazuma uspostavio Komisiju za ljudska prava koju su inili Ured ombudsmana Bosne i Hercegovine i Dom za ljudska prava. Ove dvije institucije uobliene su prema mehanizmu zatite Evropske konvencije o ljudskim pravima koji je egzistirao u Strasbourgu. Nain rada Doma za ljudska prava u velikoj mjeri je kopija naina rada Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Nadalje, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u donoenju svojih odluka se poziva na standarde u oblasti ljudskih prava utvrenim od strane zatitnog mehanizma Konvencije u Strasbourgu. Meutim, da bi zatita ljudskih prava zaista bila ekasna i da bi se naelo supsidijarnosti Konvencije adekvatno provodilo, svi domai sudovi (opinski, kantonalni i vrhovni, odnosno, osnovni, okruni i vrhovni) bi trebali primjenjivati Evropsku konvenciju o ljudskim pravima u svom svakodnevnom radu.
5. Stepen strunosti u oblasti ljudskih prava u Bosni i Hercegovini

Uprkos injenici da su institucije koje djeluju kao zatitni mehanizmi u sferi Evropske konvencije u Bosni i Hercegovini izgradile znaajnu pravnu praksu u ovoj oblasti koja se odnosi na situaciju u Bosni i Hercegovini, stepen pravne strunosti o tome koji su pravni standardi u oblasti ljudskih prava i kako ih primjenjivati u svakodnevnom radu ostao je vrlo nizak. Odsustvo primjene ovih standarda negativno je uticalo na proces osnaivanja domaih institucija da djeluju u skladu sa osnovnim principima zatite ljudskih prava, potivanja vladavine zakona i demokratije.
6. Zajedniki program saradnje izmeu Evropske komisije i Vijea Evrope

Program edukacije pravnih strunjaka Bosne i Hercegovine u oblasti ljudskih prava U okviru Evropske inicijative za demokratiju i ljudska prava - Zajedniki program saradnje 19
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava izmeu Evropske komisije i Vijea Evrope prua pomo Bosni i Hercegovini u ispunjavanju preuzetih postprijemnih obaveza, i u unaprijeenju i pruanju podrke demokratskim institucijama. Krajem 2004. godine pokrenut je dvogodinji program edukacije pravnih strunjaka Bosne i Hercegovine o ljudskim pravima.
Ciljevi programa
Ciljevi programa su sljedei: i) usklaivanje zakonodavstva Bosne i Hercegovine sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima u cilju jaanja vladavine prava i zatite ljudskih prava u Bosni i Hercegovini i osiguranju zatite prava pojedinaca mehanizimima zatite koji su im najdostupniji i najblii; ii) da advokatima, lanovima parlamenta i dravnim slubenicima Bosne i Hercegovine prui praktinu edukaciju i obuku o Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i protokolima uz Konvenciju i pravnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i drugim relevantnim instrumentima, kao i da priblii pravnu praksu institucija koje u Bosni i Hercegovini djeluju kao zatitni mehanizmi u oblasti ljudskih prava; iii) da pravnim strunjacima i praktiarima obezbijedi znaajan obim literature na domaem jeziku koja se odnosi na pravnu praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukljuujui i pravne biltene koji sadre saetke najnovijih presuda Evropskog suda za ljudska prava; da im prui praktine informacije o nainu funkcionisanja zatitnog mehanizma Konvencije, kao i komentare u ovoj oblasti; iv) da prui osnov da se domae zakonodavtsvo i praksa tumai i razvija u skladu sa evropskim pravnim standardima u oblasti ljudskih prava i vladavine zakona, to bi u konanici doprinijelo poboljanju funkcionisanja pravosua u cjelini. Personalni kapaciteti, uz izgraen opus relevantne literature i dokumentacije moe se smatrati vrijednim potencijalom za rad svih pravnih strunjaka i praktiara u Bosni i Hercegovini.
Snaga Programa
Izmeu ostalog, snaga ovog programa poiva na injenici da se program oslanja na domae pravne strunjake edukatore koji su imali intenzivnu obuku o nainu funkcionisanja zatitnog mehanizma Konvencije, to je omoguavalo odravanje obuke o ljudskim pravima na domaem jeziku. Ovaj program ukljuuje i pravnu praksu institucija Bosne i Hercegovine koje djeluju kao zatitni mehanizmi u oblasti ljudskih prava, izradu materijala i, kao i briga i panja koja se pridaje zakonodavnim promjenama unutar Bosne i Hercegovine, pravosudnoj reformi i izboru uesnika radnih seminara nakon podnoenja prijave za uee u programu.
20
Dio 1. Evropska konvencija o ljudskim pravima

lan 1 EKLJP Obaveza potivanja ljudskih prava
lan 1 glasi kao to slijedi: Visoke strane ugovornice jame svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrene u Dijelu I ove konvencije. Ovim lanom Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLjP) denira se djelokrug Dijela I. Dio I. primjenjuje se na sva lica, pod uvjetom da osoba koja je u pitanju potpada pod jurisdikciju strane ugovornice.
1. Konvencija se primjenjuje na sva lica

Prema lanu 1, strane ugovornice moraju garantirati svim licima prava i slobode predviene u Dijelu I. Nikakva restrikcija nije data. Prema tome irelevantna je starosna dob neke osobe, njeno nacionalna, rasna pripadnost, prebivalite ili sposobnost. Meutim, u predmetu Lithgow protiv Ujedinjenog Kraljevstva (8. jula 1986, Serija A br. 102, str. 48, stav 116), izraena je sljedea rezerva:
Kada je rije o lanu 1 (l. 1) Konvencije, tano je da po veini odredbi Konvencije i njenih protokola, dravljani, kao i stranci, uivaju itu zatitu, to ne iskljuuje izuzetke kada je to navedeno konkretno u samom tekstu (vidi naprimjer lanovi 5 stav 1.f, i 16 (l. 5-1-f, l. 16) Konvencije, lanove 3 i. 4 Protokola br. 4 (P4-3, P4-4)).
2. Konvencija se primjenjuje na sva lica unutar jurisdikcije Visokih strana ugovornica

lan 1. potom denira vezu koja mora postojati izmeu neke osobe i drave lanice ukoliko se eli primijeniti Konvencija. Osoba na koju se ovo odnosi mora potpadati pod jurisdikciju drave ugovrnice. Ovaj termin je prilino eksibilan. Pojam jurisdikcije se moe iroko tumaiti i nije ogranien, naprimjer, samo na klasinu teritorijalnu nadlenost. On obuhvaa bilo koju situaciju u kojoj je neka osoba pod vlau ili kontrolom odreene drave. Time je ovaj termin ne toliko restriktivan uvjet koliko jedan sveobuhvatni kriterij. Pojam jurisdikcije emo ispitati u odnosu na njegove dvije komponente: jurisdikciju ratione loci i jurisdikciju rationae materiae.
Jurisdikcija rationae loci

Vodea odluka se moe nai u presudi Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (7. juli 1989, Serija A br. 161, stavovi 85-86, 88 i 90-91). Ovaj predmet se odnosi na postupak izruenja u
21
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava SAD, pri emu je podnositelj bio suoen sa moguom smrtnom kaznom i sindromom ekanja na izvrenje smrne kazne. Da li se tu moe primijeniti lan 3 Konvencije kojim se zabranjuje neljudsko postupanje? Sud je zauzeo sljedei stav:
Kao to proistie iz lana 5 stav 1f (l. 5-1-f), kojim je dozvoljeno zakonito [...] hapenje ili lienje slobode osobe protiv koje je u toku postupak u cilju [...] deportacije, nikakvo pravo na neizruenje kao takvo nije zatieeno Konvencijom. Meutim, ako mjera ektsradicije ima za posljedicu negativni efekat na uivanje nekog prava po Konvenciji ona moe, pod pretpostavkom da posljedice nisu isuvie daleke, postavljati obavezu za dravu lanicu u odnosu na relevantnu garanciju po Konvenciji (vidi mutatis mutandis, presudu Abdulaziz, Cabales i Balkandali od 25. maja 1985, Serija A br. 94, str. 31-32, stavovi 59-60 u odnosu na prava na podruju imigracije). Glavno pitanje u ovom predmetu je zapravo da li se lan 3 (l. 3) moe primijeniti kada e osoba biti, ili moe biti, izloena negativnim posljedicama ekstradicije van jurisdikcije drave koja vri ekstradiciju, a koje poristiu iz postupanja ili kazne u zemlji primateljici. lan 1 (l. 1) Konvencije, kojim se propisuje da Visoke strane ugovornice jame svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrene u Dijelu I. ove konvencije postavlja i ogranienje, oigledno teritorijalne prirode, o tome dokle Konvencija dosee. Posebice se obaveza koju preuzima drava ugovornica ograniava na jamiti (reconnatre( priznati) u tekstu na francuskom jeziku) navedena prava i slobode osobama unutar vlastite jurisdikcije. Nadalje, Konvencija ne upravlja postupcima drava potpisnica niti predstavlja sredstvo kojim bi se trailo da drave ugovornice nameu standarde Konvencije drugim dravama. lan 1 (l. 1) se ne moe tumaiti kao opravdanje opeg principa da, bez obzira na svoju obavezu u smislu ekstradicije, drava ugovornica moe i da ne preda odreenog pojedinca ukoliko nije sigurna da uvjeti koji ga oekuju u zemlji odredita nisu u potpunosti u skladu sa svakom od garancija po Konvenciji. Zapravo, kao to je i vlada Ujedinjenog Kraljevstva naglasila, pozitivni cilj ekstradicije kojim se sprjeavaju poinitelji krivinih djela u bjekstvu da izbjegnu pravdu ne moe biti zanemaren kod odreivanja djelokruga primjene Konvencije, a naroito lana 3 (l. 3). U ovom konkretnom predmetu prihvaeno je stajalite da Ujedinjeno Kraljevstvo nema nikakve ovlasti nad praksom i aranmanima vlasti Virdinije, koja je predmet pritubi podnositelja. Ovi razlozi, meutim, ne mogu osloboditi dravu ugovornicu od odgovornosti po lanu 3 (l. 3) u sluaju svih i svake predvidljive posljedice ekstradicije do koje moe doi van njene jurisdikcije. Teko da bi bilo kompatibilno sa vrijednostima Konvencije da je zajedniko nasljee politikih tradicija, ideala, slobode i vladavine prava na koje se poziva u Preambuli, kada bi drave ugovornice namjerno predavale bjegunce drugoj dravi za koju postoje materijalni osnov da se vjeruje da bi oni bili realno izloeni muenju, bez obzira koliko je teak zloin za koji se terete. Ekstradicija bi u takvim okolnostima, mada se na nju ne poziva ekplicitno u kratkom i openitom tekstu lana 3 (l. 3), bila sasvim jasno u suprotnosti sa duhom i namjerom ovog lana, a po miljenju Suda nerazdvojiva obaveza o neizruenju takoer se protee i na sluajeve u kojima bi bjegunac u zemlji izruenja bio suoen sa realnim rizikom da bude izloen neljudskom ili poniavajuem postupanju ili kanjavanju koji su zabranjeni tim lanom (l. 3). Nije uobiajeno da institucije Konvencije izriu presudu o postojanju ili nekom drugom potencijalnom krenju Konvencije. Meutim, ako podnositelj tvrdi da bi odluka o njegovom izruenju, ukoliko se provede, bila u suprotnosti sa lanom 3 (l.3) zbog predvidljivih posljedica u zemlji izruenja, odstupanje od ovog principa je nephodno zbog ozbiljne i nepopravljive prirode rizika od navodne patnje, kako bi se osigurala djelotvornost garancije predviene tim lanom (l. 3) (vidi stav 87 gore).
22

U zakljuku, odluka drave ugovornice da izrui bjegunca moe dovesti do pitanja po lanu 3 (l. 3), a time i odgovornost te drave po Konvenciji, ako su izneeni puzdani razlozi da e ta konkretna osoba, ako bude izruena, biti zloena stvarnom riziku od muenja ili neovjenog ili poniavajueg postupanja ili kanjavanja u zemlji izruenja. Postavljanje takve odgovornosti neizbjeno ukljuuje i procjenu uvjeta u zemlji izruenja u odnosu na standarde po lanu 3 (l. 3) Konvencije. No ipak, ne postavlja se pitanje odluivanja o ili uspostavljanja odgovornosti zemlje izruenja, bilo po opem meunarodnom pravu, po Konvenciji ili na drugi nain. U smislu odgovornosti po Konvenciji koja se snosi ili moe snositi, to je dogovornost koju snosi drava ugovornica koja vri izruenje zbog toga to je poduzela radnju koja ima za direktnu posljedicu izlaganje neke osobe zabranjenom zlostavljanju.
U predmetu Loizidou protiv Turske, podnositeljica, koja je ivjela u junom dijelu Kipra, alila se da joj je bio uskraen pristup posjedu u sjevernom dijelu Kipra.Ona je na osnovu toga tvrdila da je dolo do mjeanja u njeno pravo na mirno uivanje imovine (presuda od 23. marta 1995, Prethodni prigovori, Serija A br. 310, str. 23-24, stav 62). Sud je dao sljedee rezimirano tumaenje koncepta jurisdikcija:
U ovom pogledu Sud podsjea da, iako lan 1 (l. 1) postavlja granice dokle dosee Konvencija, koncept jurisdikcije po ovoj odredbi nije ogranien na nacionalnu teritoriju Visokih ugovornih strana. U skladu sa svojom uspostavljenom sudskom praksom, Sud, naprimjer, smatra, da izruenje ili protjerivanje neke osobe od strane drave ugovornice moe dovesti do pitanja po lanu 3 (l. 3), te, prema tome, i odgovornosti te drave po Konvenciji (vidi presudu u predmetu Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. jula 1989, Serija A br. 161, str. 35-36, stav 91; presudu u predmetu Cruz Varas i ostali protiv vedske od 20, marta 1991, Serija A br. 201, str. 28, stavovi 69-70 i presudu u predmetu Vilvarajah i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 30. oktobra 1991, Serija A br. 215, str. 34, stav 103). Pored toga, moe doi do odgovornosti ugovornih strana zbog postupaka njihovi vlasti, bez obzira da li su poduzeti unutar ili van nacionalnih granica, a koji imaju dejstvo van njihove teritorije (vidi presudu Drozd i Janousek protiv Francuske i panjie od 26. juna 1992, Serija A br. 240, str. 29, stav 91). Imajui na umu cilj i svrhu Konvencije, odgovornost ugovorne strane moe se takoer pojaviti i kada kao posljedica vojne akcije bez obzira da li je zakonita ili ne ona provodi efektivnu kontrolu nad podrujem van svoje nacionalne teritorije. Obaveza da se osiguraju, na tom podruju, prava i slobode propisane Konvencijom proistie iz same injenice takve kontrole, bez obzira da li se vri direktno, preko njenih oruanih snaga, ili putem podreene lokalne uprave.
Ostao je osnovni problem krivine odgovornosti zbog restrikcije prava na koje se podnositelj oslanjao. U istoj presudi (18. decembar 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1996-VI, str. 2235-2236, stavovi 54 i 56) Sud je smatrao da:
U ocjeni Suda po pitanju krivine odgovornosti vano je da je turska vlada priznala da gubitak kontrole podnositeljice nad njenom imovinom proizilazi iz okupacije sjevernog dijela Kipra od strane turskih trupa i uspostavljanja Turske Republike Sjeverni Kipar (TRSK) (vidi gore spomenutu presudu po prethodnim prigovorima, str. 24, stav 63). Nadalje, nije osporavano da su turske trupe u nekoliko navrata sprijeile podnositeljicu u njenom pokuaju pristupa svojoj imovini (vidi stavove 12-13 gore). Meutim, tokom cijelog postupka turska vlada je poricala odgovornost drave po predmetu albe, tvrdei da su njene oruane snage djelovale iskljuivo u vezi sa i u ime navodno nezavisnih i autonomnih vlasti TRSK.
23

Nije potrebno odreivati da li je Turska, kao to je sugerirala podnositeljica i vlada Kipra, zapravo imala detaljnu kontrolu nad politikom i postupcima vlasti TRSK. Oito je na temelju velikog broja vojnika aktivno angairanih u sjevernom Kipru (vidi stav 16 gore) da je njena vojska provodila djelotvornu sveukupnu kontrolu nad tim dijelom otoka. Takva kontrola, prema relevantnom testu i u okolnostima predmeta, povlai za sobom i njenu odgovornost za politiku i postupke TRSK (vidi stav 52 gore). Oni koji su bili pogoeni takvom politikom ili postupcima, spadaju, prema tome, pod jurisdikciju Turske u svrhe lana 1 Konvencije (l. 1). Obaveza Turske da osigura prava i slobode podnositeljice kao to su predvieni Konvencijom, protee se, prema tome, i na sjeverni dio Kipra. U smislu ovog zakljuka nije potrebno da se Sud izjanjava o obrazloenjima strana pred Sudom u vezi navodne zakonitosti ili nezakonitosti po meunarodnom pravu turske vojne intervencije na ovom otoku 1974. godine, jer, kao to je ve spomenuto gore, uspostavljanje odgovornosti drave po Konvenciji ne zahtjeva takvo preispitivanje (vidi stav 52 gore). Dovoljno je podsjetiti se u ovom kontekstu na nalaz Suda da meunarodna zajednica smatra Republiku Kipar za jedinu legitimnu vlast na otoku i da dosljedno odbija prihvatiti legitimitet TRSK kao dravu u znaenju koje daje meunarodno pravo (vidi stav 44 gore).
Jurisdikcija rationae materiae Jurisdikcija rationae materiae pokriva sve vrste propisa
U presudi Ujedinjena komunistika partija Turske i ostali protiv Turske (30. januar 1998, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1998-I, str. 17-18, stavovi 29-31), Sud je jasno naznaio da svi zakonski propisi, ak i ustavni, potpadaju pod jurisdikciju drave lanice u svrhe lana 1 Konvencije. Odgovorna drava je to osporavala tvrdei da drave ugovorne strane u Konvenciji nisu niti u jednoj fazi imale namjeru izloiti svoje ustavne institucije, naroito ne principe koje su one smatrale za osnovne uvjete svog postojanja, reviziji strazburkih institucija. Ovaj predmet se odnosio na ukidanju politike stranke po nalogu Ustavnog suda odgovorne drave zbog statuta za koji se smatralo da je u suprotnosti sa turskim ustavom. Evropski sud za ljudska prava je u tom predmetu zauzeo sljedei stav:
lan 1 zahtijeva od Visokih ugovornih strana da osiguraju svim osobama u svojoj jurisdikciji prava i slobode utvrene u Dijelu I. ove konvencije. Ova odredba, zajedno sa lanovima 14, 2. do 13. i 63, odreuje djelokrug Konvencije ratione personae, materiae i loci (vidi presudu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 90, stav 238). Ona ne pravi nikakvu razliku u odnosu na vrstu propisa ili mjera koje su u pitanju i ne iskljuuje bilo koji dio jurisdikcije drave lanice iz kontrole po Konvenciji. Upravo zbog toga se drave ugovornice i pozivaju da pokau potovanje Konvencije u odnosu na svoju jurisdikciju uzeto u cjelini - to se na prvom mjestu najee provodi kroz ustav. Politika i institucionalna organizacija drava lanica mora prema tome odraavati potovanje prava i principa predvienih Konvencijom. U ovom kontekstu malo je vano da li su konkretni propisi ustavni (vidi naprimjer Gitonas i ostali protiv Grke, presuda od 1. jula 1997, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1997-IV) ili samo zakonski (vidi, naprimjer, presudu Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, od 2. marta 1987, Serija A br. 113). Od momenta kada takvi propisi postaju sredstvo kojim konkretna drava provodi svoju jurisdikciju, oni postaju predmet preispitivanja po Konvenciji. tovie, moe se ponekad pokazati tekim, ak i vjetaki, pokuati u postupcima pred Sudom
24

napraviti razliku izmeu onog to predstavlja dio institicionalne strukture jedne drave i onoga to se odnosi na temeljna prava strogo govorei. Ovo je posebice tano kada je u pitanju nalog za ukidanje, kao to je sluaj u ovom prdemetu. U svjetlu uloge koju su imale politike stranke (vidi stav 25 gore), takve mjere imaju posljedice i na slobodu udruivanja i, prema tome, na demokraciju u dotinoj dravi.
Specian sluaj prijenosa ovlasti i meunarodni sporazumi

injenica da neka drava lanica prenosi ovlasti na meunarodnu organizaciju ne iskljuuje njenu odgovornosti po Konvenciji. U presudi u predmetu Princ Hans-Adam II od Lihtentajna protiv Njemake (12. juli 200.1, stavovi 46-48), Sud je podsjetio:
lan 1 ne pravi razliku u pogledu vrste propisa ili mjere koja je u pitanju i ne iskljuuje bilo koji dio jurisdikcije drave lanice iz kontrole po Konvenciji (vidi presudu Ujedinjena komunistika partija Turske i ostali protiv Turske od 30. januara 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998I, str. 17-18, stav 29). Time se odgovornost drava lanica nastavlja i nakon preuzetih obaveza po meunarodnom sporazumu nakon stupanja na snagu Konvencije ili njenih Protokola u toj dravi lanici (vidi mutatis mutandis, Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], Br. 24833/94, stavovi 29 i 32-34, ECHR 2000-I). U tom smislu Sud podsjea da se, u sluaju kada drave lanice osnivaju meunarodne organizacije kako bi sprovodile ili jaale saradnju u odreenim oblastima aktivnosti i kada ovim organizacijama daju odreene ovlasti i imunitete, to sve moe imati i implikacije u vezi zatite temeljnih prava. Meutim, bilo bi nekompatibilno sa ciljem i svrhom Konvencije ako bi drave lanice bile osloboene svoje odgovornosti po Konvenciji u odnosu na takvu vrstu aktivnosti.
Upravo u tom svjetlu Sud je ponovo naglasio temeljne principe koji proistiu iz njegovih odluka o tumaenju i primjeni domaeg prava (ibid, stavovi 49-50):
Zadatak Suda jeste, prema lanu 19. Konvencije, da osigura potovanje obaveza koje su preuzele strane ugovornice u Konvenciji, ali njegova funkcija nije da se bavi pogrekama koje su injenine ili pravne prirode i koje su navodno poinili sudove neke konkretne drave, ukoliko i do mjere do koje su prekrili prava i slobode zatiene Konvencijom. tovie, zadatak je prvenstveno domaih vlasti, sudova naroito, da tumae i primjenjuju domae pravo. Ovo se takoer odnosi i na sluajeve kada se domai zakoni pozivaju na pravila iz opeg meunarodnog prava ili meunarodnih sporazuma. Uloga Suda je ograniena na to da li su rezultati takvog tumaenja kompatibilni sa Konvencijom (vidi presudu Waite i Kennedy protiv Njemake, citiranu u tekstu gore, stav 54; i, kao noviji standard, Streletz, Kessler i Krenz protiv Njemake [GC], br. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, stav 49, ECHR 2000).
U jednom ranijem predmetu, podnositelj je tvrdio da mu je bilo uskraeno pravo djelotvornog pristupa sudu u vezi sa njegovim zahtjevom za restituciju slike koje su konscirale vlasti bive ehoslovake. Njemaki sudovi proglasili su njegovu tubu neprihvatljivom na temelju Konvencije o nagodbi poslije rata i okupacije, koja je potpisana 23. oktobra 1954. i koja je iskljuivala jurisdikciju Njemake. Sud je zauzeo sljedee stanovite (stavovi 58-59, 65 i 69):
Sud smatra da se, nakon to je proteklo pola stoljea od zavretka drugog svjetskog rata a konano
25

rjeenje u odnosu na njemaku i ujedinjenje dvije njemake drave je na pomolu, poloaj Savezne Republike Njemake nije izmijenio. U pregovorima sa tri sile, Savezna Republika Njemaka je morala prihvatiti da se nije ukinulo ovo specino ogranienje njene jurisdikcije. Po miljenju Suda, iskljuenje njemake jurisdikcije na temelju Poglavlja 6, lan 3 Konvencije o nagodbi predstavlja posljedicu posebnog statusa Njemake po javnom meunarodnom pravu u periodu poslije drugog svjetskog rata. Rezultat Parikih sporazuma iz 1954. u vezi Savezne Republike Njemake i Sporazuma o konanoj nagodbi u odnosu na Njemaku iz 1990. su ti koji su omoguili da Savezna Republika osigura prestanak okupacionog reima i stekne suverenitet nad unutarnjim i vanjskim pitanjima jedne ujedinjene Njemake. U ovakvim jedinstvenim okolnostima, ogranienje pristupa njemakom sudu, kao posljedica Konvencije o nagodbi, imalo je legitimni cilj. U svjetlu ovih nalaza i imajui na umu ogranienu nadlenost revizije koju provodi Sud (vidi stavove 49-50 gore), ne moe se rei da je tumaenje njemakog suda Poglavlja 6, lana 3 Konvencije o nagodbi nekonzistentno sa njemakom sudskom praksom ili da je njena primjena bila oigledno pogrena ili takva da je dovela do proizvoljnih zakljuaka. U svjetlu gore izneenog Sud smatra da je interes podnositelja u pokretanju parnice u Saveznoj Republici Njemakoj bio nedovoljan da prevagne vnad vitalnim javnim interesima koje su nosili ponovno sticanje suvereniteta i ujedinjenje Njemake. Prema tome, odluka njemakog suda kojom se tuba podnostelja u vezi ostvarivanja prava vlasnitva proglaava neprihvatljivom ne moe se smatrati neproporcionalnom u odnosu na cilj kojem se teilo i oni time nisu otetili samu sutinu prava podnositelja na pristup sudu u onom znaenju koje ima po sudskoj praksi Suda u Strasbourgu (vidi stavove 43-44 gore).
Treba biti jasno da u interesu ispravnog shvatanja ovog dijela pravo pristupa sudu, koje garantira lan 6 Konvencije, dozvoljava implicitna ogranienja (vidi tekst gore). Sud je ovo naveo u stavovima 43-44 presude. Upravo u smislu svoje sudske prakse u vezi lana 6, a ne samo na osnovu meunarodnog sporazuma kojom se iskljuuje jurisdikcija Njemake, Sud je prihvatio ovu vrstu ogranienja u ovom konkretnom sluaju. U jednom ranijem predmetu (Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], Br. 24833/94, stavovi 30-34, ECHR 2000-I), Sud je bio miljenja da je dolo do krenja lana 3 Protokola br. 1 od strane Ujedinjenog Kraljevstva, zbog toga to nisu organizirali izbore za Evropski parlament na Gibraltaru.
Sud primjeuje da strane ne osporavaju da se lan 3 Protokola br. 1 primjenjuje na Gibraltar. On podsjea da Konvencija obuhvaa i teritorij Gibraltara na temelju deklaracije Ujedinjenog Kraljevstva od 23. oktobra 1953. (vidi stav 19 gore), a Protokol br. 1 se primjenjuje na Gibraltar od 25. februara 1988. Prema tome postoji jasna teritorijalna jurisdikcija u znaenju lana 1 Konvencije. Sud ipak mora razmotriti, bez obzira na prirodu izbora u Evropski parlament kao organa EZ, da li se Ujedinjeno Kraljevstvo moe smatrati odgovornim po lanu 1 Konvencije zbog neodravanja izbora za Evropski parlament na Gibraltaru, tojest, da li se od Ujedinjenog Kraljevstva zahtijeva da osiguraju odravanje izbora za Evropski parlament bez obzira na EZ karakter izbora. Sud primjeuje da se akti EZ kao takvi ne mogu biti sporiti pred Sudom jer EZ nije strana ugovornica. Konvencija ne iskljuuje prijenos ovlasti na meunarodne organizacije, pod uvjetom da da su prava po Konvenciji i dalje osigurana. Odgovornost drava lanica se, prema tome, nastavlja i nakon takvog prijenosa.
26

U ovom predmetu, navodno krenje Konvencije proistie iz aneksa Akta iz 1976, koji je potpisalo Ujedinjeno Kraljevsto, i proirenjem nadlenosti Evropskog parlamenta do kojih je doveo Sporazum iz Mastrihta. Odluka vijea i Akt iz 1976. (vidi stav 18 gore) i Sporazum iz Mastrihta, sa svojim izmjena Sporazuma o EEZ, tvorili su meunarodne instrumente koje je potpisalo Ujedinjeno Kraljevstvo. Akt iz 1976. ne moe se osporavati pred Evropskim sudom pravde iz jednostavnog razloga to to nije normalni akt Zajednice, nego sporazum unutar pravnog poredka Zajednice. Sporazum iz Mastrihta takoer nije akt Zajednice nego meunarodni sporazum kojim se vri revizija Sporazuma o EEZ. Ujedinjeno Kraljevstvo, zajedno sa svim ostalim stranama u Sporazumu iz Mastrihta, je ratione materiae po lanu 1. Konvencije, a naroito po lanu 3 Protokola br. 1, za posljedice tog sporazuma. Kod odreivanje do koje mjere je Ujedinjeno Kraljevstvo odgovorno za osiguravanje prava iz lana 3 Protokola br. 1 u odnosu na izbore za Evropski parlament na Gibraltaru, Sud podsjea da Konvencija ima za cilj garantiranje prava koja nisu teoretska ili ilizorna, nego realna i sprovodiva u praksi (vidi, naprimjer, gore spomenutu presudu u predmeu Ujedinjena komunistika partija Tursske i ostali, str 18-19, stav 33). Neosporno je da legislativa koja proistie iz zakonodavnog porcesa Evropske zajednice ima utjecaja na stnovnitvo Gibraltara na isti nain kao i zakoni koji ulaze u domai pravni poredak iskljuivo preko Skuptinskog doma. U tom smislu nema nikakve razlike izmeu evropske i domae legislative i nema nikakvog razloga zbog kojeg se ne bi trebalo zahtijevati od Ujedinjenog Kraljevstva da osigura prava po lanu 3 Protokola br. 1 u pogledu evropske legislative, na isti nain kao to se zahtijeva da se ta prava osiguraju u odnosu na isto domae zakone. Tim prije to sugestija da Ujedinjeno kraljevsto moda nema djelotvornu kontrolu nad stanjem stvari na koje se ali ne moe utjecati na ovaj poloaj, jer odgovornost Ujedinjenog Kraljevstva potie od preuzimanja obaveza po meunarodnom sporazumu nakon to se poeo primjenjivati lan 3 Protokola br. 1 na Gibraltar, tojest Sporazum iz Mastrihta zajedno sa svim obavezama po Odluci Vijea i Akta iz 1976. Nadalje, Sud primjeuje da pristupanjem Sporazumu o EZ, Ujedinjeno Kraljevstvo je odabralo, po lanu 227 stav 4 Sporazuma da e omoguiti primjenu bitnih podruja legislative EZ na Gibraltaru (vidi stavove 11-14 gore). Iz ovoga slijedi da je Ujedinjeno Kraljevstvo odgovorno po lanu 1 Konvencije za osiguravanje prava garantiranih lanom 3 Protokola br. 1 na Gibraltaru, bez obzira da li se radio o izborima koji su isto domai po svom karakteru ili evropski.
27
lan 2 EKLjP Pravo na ivot lan 2, stav 1

lan2, stav 1, glasi kao to slijedi: 1.Pravo na ivot svakog ovjeka je zatieno zakonom. Niko ne moe biti namjerno lien ivota, osim kod izvrenja smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglaen krivim za zloin za koji je ova kazna predviena zakonom.
1. Smisao i opseg lana 2 Smisao lana 2

U presudi u predmetu McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (27. septembar 1995, Serija A br. 324, stavovi 146-147), Sud objanjava kakvo po njegovom miljenju treba biti tumaenje lana 2.
Pristup Suda tumaenju lana 2. (l.2.) mora biti voen injenicom da cilj i svrha Konvencije kao instrumenta zatite ljudskih bia zahtijevaju da se njene odredbe tumae i primjenjuju na nain da ine garancije koje su djelotvorne i sprovodive u praksi (vid, inter alia, presudu u predmetu Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. jula 1989, Serija A br. 161, str. 34, stav 87, i Loizidou protiv Turske (prigovori u prethodnom postupku), presuda od 23. marta 1995, Serija A br. 310, str. 27, stav 72). Takoer se mora imati na umu da, kao odredba. (l. 2), koja ne da samo garantira pravo na ivot nego i odreuje okolnosti kada lienje ivota moe biti opravdano, lan 2 (l. 2) predstavlja jednu od najtemeljnijih odredbi Konvencije, zapravo onu koja, u vrijeme mira, ne doputa nikakvo derogiranje po lanu 15 (l. 15). Zajedno sa lanom 3 (l. 15 + 3) Konvencije, on takoer propisuje jednu od temeljnih vrijednosti demokratskih drutava koja ine Vijee Evrope (vidi gore spomenutu Soering presudu, str 34, stav 88). Kao takav njegove odredbe se moraju strogo tumaiti.
Opseg lana 2
Presuda u predmetu Tanribilir protiv Turske od 16. novembra 2000. (predstavka br. 21422/93, dostupna samo na francuskom jeziku nezvanini prevod) odnosi se na samoubojstvo jedne osobe u pritvoru. Sud je naglasio da u odreenim okolnostima, lan 2 postavlja pozitivnu obavezu dravama da poduzmu konkretne mjere:
Sud takoer smatra da lan 2 moe, u odreenim precizno deniranim okolnostima, postaviti pozitivnu obavezu vlastima da moraju poduzeti konkretne preventivne mjere kako bi zatitile odreenu osobu od drugih, ili, u odreenim posebnim okolnostima, od same sebe. Meutim, ovu obavezu je nuno tumaiti tako da ne nemee nemogu ili neproporcionalan teret
28

vlastima, imajui na umu potekoe s kojima se susreu snage sigurnosti u izvravanju svojih zadataka u savremenim drutvima, nepredvidljivost ljudskog ponaanja i operativne izbore koje je potrebno uiniti u smislu prioriteta i resursa.
Ovo bi bilo kao dodatak legislativnim mjerama ija primjena se zahtijeva od drava lanica i o emu e biti rije u tekstu to slijedi.
2. Specine posljedice koje proistiu iz lana 2, stav 1

Materijalne obaveze koje prostiu iz lana 2, stav 1 Napadi na ivot neke osobe
Primarna posljedica lana 2 (koji se mora tumaiti zajedno sa Protokolom br. 6, citiranim u Dijelu II) je da drave lanice moraju donijeti krivine zakone kojima se kanjavaju napadi na ivote ljudi.
Ugroene osobe
Predmet Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. oktobar 1998.) odnosi se na delikatno pitanje osoba koje tvrde da im se prijeti i zahtjevaju zatitu policije. U tom predmetu nastavnik je pokazivao nezdravo interesovanje za jednog od svojih uenika. Odnosi izmeu nastavnika i uenikove obitelji bili su zategnuti. Ova pria ima tragian zavretak, jer je nastavnik pucao i fatalno ranio uenika. Prilikom hapenja upitao je: Zato me niste uhapsili prije nego to sam to uinio, davao sam vam sve znake upozorenja? Presuda sadri sljedee obrazloenje (Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. oktobra 1998, Izvjetaji 1998-VIII, stavovi 115122):
Sud primjeuje da prva reenica lana 2, propisuje da se drava mora ne samo uzdravati od namjernog i nezakonitog oduzimanja ivota, nego mora takoer i poduzimati odgovarajue korake kako bi sauvala ivote onih koji su pod njenom jurisdikcijom. (vidi L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama)1998-III, str. 1403, stav 36). Ope je stanovite da se obaveza drave lanice u ovom pogledu protee dalje od njene primarne dunosti da osigura pravo na ivot donoenjem uinkovitih odredbi krivinog zakona, kako bi se postiglo odvraanje od krivinih radnji uperenih protiv ivota drugih Oved odredbe moraju imati podrku u aparatu za sprovoenje zakona usmjerenih ka prevenciji, suzbijanju i sankcioniranju krenja takvih odredbi. Time strane pred Sudom prihvaaju da lan 2 Konvencije moe takoer podrazumjevati u odreenim precizno deniranim okolnostima i pozitivnu obavezu po vlasti da su dune poduzeti preventivene operativne mjere kako bi zatitile osobu iji je ivot u opasnosti usljed krivinog djela neke druge osobe. Djelokrug ove obaveze je pitanje sporenja meu stranama. Za Sud, imajui na umu potekoe u odravanju reda i mira od strane policije u savremenim drutvima, nepredvidljivost ljudskog ponaanja i operativne izbore koje je potrebno uiniti u smislu prioriteta i resursa, takvu obavezu treba tumaiti na nain koji nee nametati nemogu ili neproporcionalan teret vlastima. Prema tome, ne mora svaka opasnost po ivot na koju se poziva biti istovremeno i zahtjev po Konvenciji vlastima da moraju poduzeti operativne mjere kako bi
29

sprjeile materijalizaciju takve opasnosti. Jo jedan relevantan razlog je potreba da se osigura da policija sprovodi svoje ovlasti kako bi kontrolirala i sprjeavala kriminal na nain koji u potpunosti potuje zakonitost postupka i druge garancije koje legitimno ograniavaju djelokrug njihovog djelovanja u istraivanju zloina i privoenja poinitelja pravdi, ukljuujui i garancije sadrane u lanovima 5 i 8 Konvencije. Po miljenju Suda kada postoje navodi da su vlasti prekrile svoju pozitivnu obavezu da zatite pravo na ivot u kontekstu svoje gore spomenute zadae da sprijee zloin protiv neke osobe (vidi stav 115 gore), mora se sa sigurnou ustvrditi da su vlasti znale ili trebale znati u konkretno vrijeme za postojanje stvarne i direktne opasnosti po ivot identicirane osobe ili osoba usljed kriminalne radnje tree strane i da nisu poduzele odgovarajue mjere u domenu svojih ovlasti koje bi, po razumnoj procjeni, mogle dovesti do toga da se takva opasnost izbjegne. Sud ne prihvata stav vlade da propust da se uoi opasnost po ivot u okolnostima koje su bile poznate u to vrijeme, ili nepoduzimanje preventivnih mjera kako bi se izbjegla takva opasnost, mora jednak grubom nemaru ili namjernom zanemarivanju dunosti zatite ivota (vidi stav 107 gore). Takav rigidan standard mora se smatrati nekompatibilnim sa uvjetima iz lana 1 Konvencije i obavezama drava ugovornica po tom lanu da osiguraju uinkovitu i sprovodljivu zatitu prava i sloboda koja se njome garantiraju, ukljuujui lan 2 (vidi, mutatis mutandis, gore spomenutu presudu u predmetu McCann i ostali, str. 45, stav 146). Za Sud, a imajui u vidu i prirodu prava zatienog po lanu 2, prava koje je temeljno u emi Konvencije, dovoljno je da podnositelj pokae da vlasti nisu poduzele sve to se od njih moglo realno oekivati kako bi se izbjegla stvarna i direktna opasnost po ivot, za koju su znali ili trebali znati. Ovo je pitanje na koje se jedino moe odgovoriti u svjetlu svih pojedinosti svakog konkretnog sluaja. Krenuvi od gore navedenog tumaenja, Sud e ispitati konkretne okolnosti ovog predmeta. Realno je [] prihvatiti da je policija bila obavijetena o svim relevantnim stvarima koje su se pojavile do 4. maja 1987. []. Sud, sa svoje strane nije uvjeren da propust policije da to uini u toj fazi moe biti kritiziran sa stanovita lana 2, uzevi u obzir njihova saznanja u to vrijeme. Iako su policajci koji su posjetili kolu mogli naklonost Paget Lewisa prema Ahmet Osmanu prosuditi kao neto vrijedno svakog prijekora profesionalno gledajui, nije bilo nikakvih naznaka da je Ahmet Osman izloen bilo kakvom riziku od seksualnog zlostavljanja s njegove strane, a jo manje da mu je ivot bio u opasnosti. Prema tome, u vezi sa tom okolnou, procjena situacije od strane policije i njihova odluka da to tretiraju kao problem interne prirode same kole, ne moe se smatrati za nerazumnu. Nastavniku je 7. augusta 1987. dozvoljeno da se vrati na posao, mada ne vie u Homerton Housu (vidi stav 35 gore). Malo je vjerovatno da bi bila doneena odluka da mu se ukine suspenzija kao nastavniku, da se u to vrijeme vjerovalo da postoji i najmanji rizik od bilo kakve opasnosti po mlade ljude koji su mu bili povjereni. Podnositelji su posebno kritini kada je u pitanju pshihijatrijska ocjena Paget Lewisa koju je dao dr. Ferguson. Meutim, ova ocjena je data na temelju tri odvojena razgovora sa Paget-Lewisom i ako se profesionalnom psihijatru u to vrijeme inilo da on ne pokazuje nikakve znake mentalnog oboljenja ili sklonosti ka nasilju, bilo bi nerazumno oekivati da policija tumai postupke Paget-Lewisa, o kojima ih je obavijestila kola, kao ponaanje mentalno poremeene i krajnje opasne osobe. U ocjenjivanju do koje mjere se moe rei da je policija bila upoznata sa situacijom u to vrijeme, Sud je, takoer, uzeo u razmatranje i cijeli niz vandalskih djela protiv doma i imovine Osmanovih u periodu maj-novembar 1987. (vidi stavove 30, 36 i 37 gore). On kao prvo primjeuje da se nijedan od ovih incidenata ne moe opisati kao opasan po ivot i, drugo, nije bilo dokaza da je u njih bio
30

ukljuen Paget-Lewis. [] Sud je takoer paljivo ispitao jainu argumenata podnositelja da je Paget-Lewis tri puta obavijetavao policiju, direktno ili indirektno, o svojim ubilakim nakanama (vidi stav 105 gore). Meutim, po miljenju Suda, ne moe se realno uzeti da jer obitelj Osman bila meta njegovih prijetnji kako bi policija poduzela neke konkretne radnje. [] Po miljenju Suda, podnositelji nisu ukazali na bilo koju odluujuu fazu u cijelom slijedu dogaaja koji su doveli do tragine pucnjave, kad se moglo kazati da je policija znala ili da je trebala znati da su ivoti obitelji Osman u stvarnoj i direktnoj opasnosti od strane Paget-Lewisa. [] Kao to je ve ranije primjeeno (vidi stav 116 gore), policija mora obavljati svoje zadatke na nain koji je kompatibilan sa pravima i slobodama graana. U okolnostima ovog predmeta, njih se ne moe kritizirati to su uzeli u obzir pretpostavku o nevinosti, ili to nisu iskoristili svoje ovlasti i izvrili hapenje, pretres i oduzimanje uzevi u obzir njihovo razumno gledite da u tim relevantnim momentima oni nisu imali zadovoljen potreban kriterij sumnje koji bi ih naveo da iskoriste te ovlasti ili kako bi, zapravo, bilo koja poduzeta radnja dala i konkretne rezultate. Na temelju gore navedenih razloga, Sud zakljuuje da nije bilo krenja lana 2 Konvencije u ovom predmetu.
U predmetu u kojem su okolnosti bile drugaije Sud je zakljuio da se radi o krenju lana 2 (Akkok protiv Turske, presuda od 10. oktobra 2000, Podnesci br. 22947/93 i 22948/93).
Samoubojstvo u pritvoru
U presudi u predmetu Tanribilir protiv Turske (16. novembar 2000, Podnesak br. 21422/93, dostupno samo na francuskom nezvanian prevod), citiranoj u tekstu gore, koji se odnosi na samoubojstvo u pritvoru, Sud je zakljuio :
[] po Konvenciji ne obavezuje svaka pretpostavljena prijetnja vlasti da preduzmu mjere kako bi sprjeile njeno ostvarenje (vidi, mutatis mutandis, Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. oktobra 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-VIII, protiv 95, str. 3159-3160, stavovi 115-116). Sud smatra da, kada se nae pred na navodima da vlasti nisu ispunile svoju pozitivnu obavezu i zatitile ivot osobe koja se nalazi u pritvoru u kontekstu svoje zadae da vre nadzor nad pritvorenicima i sprijee samoubojstva, on mora biti uvjeren da su vlasti trebale znati du to vrijeme da postoji rizik da e ta osoba izvriti takav ini da nisu, u okviru svojih ovlasti, poduzele mjere koje bi, realno gledajui, nesumnjivo uklonile takav rizik. Za Sud je dovoljno, uzevi u obzir prirodu prava zatienog lanom 2, da podnositelj pokae da vlasti nisu uinile sve to se od njih moglo realno oekivati da sprijee izvjestan i direktan rizik po ivot za koji su znale ili trebale znati da se moe ostvariti. Odgovor na to pitanje ovisi od svih okolnosti konkretnog predmeta. Sud e, stoga, preispitati posebne okolnosti ovog predmeta. U ovom predmetu, Sud primjeuje da je, kao prvo, A.T. dran u pritvoru u andarmerijskoj stanici i Cizri []. Sud ponovo naglaava da svako lienje zike slobode moe po svojoj prirodi imati za posljedicu mentalno rastrojstvo pritvorenika i, shodno tome, izloiti ga riziku od samoubojstva. Sistemi pritvora ukljuuju mjere kojima se takav rizik po ivot pritvorenika nastoji izbjei, kao to je uklanjanje svih otrih predmeta, pojaseva ili vezica za cipele. Sud primjeuje da su andari u ovom sluaju poduzeli rutinske mjere kako bi sprjeili samoubo-
31

jstvo osobe koju su drali u pritvoru: oni su pretresli A.T. po dolasku u andarmerijsku stanicu i oduzeli mu pojas i vezice. Prema njihovoj izjavi pred sudskim vlastima, oni su provjeravali osobe u pritvoru, ukljuujui i A.T, svakih pola sata (stav 26 gore, izjava koju je dao Kuzucu pred sudijom Turanom; stav 29, iskazi Leyle Saglam i Behiye Bozkurt date istraitelju Tolgay). Da li su andarmi trebali uzeti u obzir mjeru pojaanog nadzora nad A.T. u odnosu na uobiajene? Sud nije uvjeren da se mjere koje su poduzeli andari u ovom sluaju mogu dovesti u pitanje po lanu 2, s obzirom na dokaze kojim su raspolagali tano u to vrijeme. A.T. je bio miran kada je stigao u stanicu (stav 42 gore). Sredstvo kojim je izvrio samoubojstvo tako to je odrezao rukave koulje i od njih nainio ue, bilo je teko za predvidjeti. Pripreme i samoubojstvo izvreni su u potpunoj tiini (stav 41 gore, izjava dr Bayika). Sud smatra da se andari ne mogu kritizirati da nisu poduzeli posebne mjere, tako to e postaviti straara 24 sata pred eliju podnositelja, ili mu oduzeti odjeu []. [] Sud primjeuje da nijedan od dokaza iz spisa ne navodi na miljenje da su andari mogli pretpostaviti da e A.T. izvriti samoubojstvo, ili da su trebali postaviti stalnu strau pred eliju. Iz gore navedenih razloga Sud zakljuuje da nije bilo krenja lana 2 Konvencije po ovom pitanju (dostupno samo na francuskom- nezvanian prevod.)
Vidi takoer, Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 3. aprila 2001, Podnesak br. 27229/95).
Osobe koje su umrle u pritvoru

Presuda u predmetu Salman protiv Turske od 27. juna 2000. (Podnesak br. 21986/93, stavovi 99-103) odnosi se na smrt osobe koja je bila u pritvoru. Odgovorna drava je tvrdila da se radilo o sranom udaru. Sud je zakljuio:
U svjetlu vanosti koju ima zatita koju daje lan 2, Sud mora podvrgnuti najpaljivijem ispitivanju lienje ivota i uzeti u obzir u takvim sluajevima ne samo ono to su poduzeli predstavnici drave nego i sve druge okolnosti. Osobe koje se nalaze u pritvoru su u vrlo ranjivom poloaju i vlasti imaju obavezu da ih zatite. Prema tome, ako je neka osoba zadrana u policijskom pritvoru u dobrom zdravstvenom stanju, a prilikom otpusta se ustanove povrede, onda je na dravi da prui uvjerljivo objanjenje kako je dolo do takvih povreda (vidi, izmeu ostalog, Selmouni protiv Francuske [GC], br. 25803/94, stav 87, EKLjP 1999-V). Obaveza vlasti da odgovaraju za postupanje prema nekoj osobi u pritvoru je naroito stroga u sluaju smrti takve osobe. Kod ocjenivanja dokaza Sud obino primjenjuje standard dokaza van osnovane sumnje (vidi Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 64-65, stav 161). Meutim, takav dokaz moe uslijediti iz paralenog postojanja dovoljno jakih, jasnih i saglasno izvedenih zakljuaka ili slinih neoborivih injeninih pretpostavki. Kada su dogaaji u pitanju u potpunosti, ili velikim dijelom, u okviru iskljuivog saznanja vlasti, kao to je sluaj sa osobama koje su pod njihovom kontrolom u pritvoru, jake injenine pretpostavke nastaju u vezi povreda i smrti do kojih doe tokom takvog pritvora i smatra se da teret dokaz lei na vlastima da prue zadovoljavajue i uvjerljivo objanjenje. Sud smatra da je ocjena Komisije o injenicama u ovom predmetu u skladu sa gore navedenim principima.
32

Agit Salman doveden u pritvor u oigledno dobrom stanju i bez ikakvih ranijih povreda ili aktivnog oboljenja. O povredama na lijevom zglobu nije prueno nikakvo zadovoljavajue objanjenje, kao ni o modricama i oteklinama na lijevoj nozi, modricama na grudnom kou i prelomu grudne kosti. Dokazi ne idu u prilog tvrdnje vlade da je do povreda moglo doi tokom hapenja, ili da je slomljena grudna kost mogla biti posljedica masiranje zbog sranog udara. Miljenje dr. Kirangila da su modrice na grudnom kou nastale prije hapenja i da je Agit Salman umro od sranog udara izazvanog iskljuivo njegovim pritvorom i poslije dueg perioda bez disanja pobijeno je dokazima koje su izloili profesori Pounder i Cordner. Prihvativi njihovo svjedoenje u vezi brzine smrti i vjerovatnoe da su modrice i slomljena grudna kost bile uzrokovane istim udarcem u grudni ko - Komisija nije propustila da ukae na pravu teinu svjedoenju dr. Korangila, niti je bezrazlono preferila dokaze koje su ponudili profesori Cordner i Pounder. Moe se primijetiti da je dr Kirangil potpisao izvjetaj Instituta za sudsku medicinu u Istanbulu, koji je predoen Komisiji i po tom osnovu ne moe se tvrditi da je ni objektivan ni nezavisan. Nema tovie nikakvog znaaja ni tvrdnja Zastupnika vlade iznijeta na roitu da se radilo o dosluhu izmeu ova dva profesora. Sud, prema tome, nalazi da vlada nije na zadovoljavajuin nain objasnila smrt Agit Salmana sranim udarom tokom njegovog pritvora u Direkciji za sigurnost u Adani i da je odgovornost drave ukljuena u njegovu smrt. Iz ovoga slijedi da se radi o krenju lana 2 u ovom pogledu.
Osobe koje su nestale

U predmetu Kurt protiv Turske, podnositeljica je tvrdila da je dolo do krenja lana 2 u sluaju nestanka njenog sina koji je bio uhapen. Sud je sagledao dokaze i zakljuio (presuda u predmetu Kurt protiv Turske, Reports ( Izvjetaji) 1998-III, stavovi 99 i 106-109):
Uzevi u obzir gore navedeno, a to se zasniva na paljivoj procjeni dokaza i transkripata sasluanja predstavnika, Sud nije uvjeren da su postojale bilo kakve izuzetne okolnosti koje bi ga navele da zakljui drugaije od Komisije. On smatra da postoji dovoljno dokaza i injenica na temelju kojih je Komisija mogla ispravno zakljuiti, van osnovane sumnje, da je podnositeljica doista vidjela svog sina pokraj kue Hasana Kilia u jutro 25. novembra 1993, da je bio okruen vojnicima i seoskom straom i da ga otad niko nije vie vidio. [] Na poetku Sud eli podsjetiti da je prihvatio nalaze Komisije u vezi hapenja sina podnositeljice koje su izvrili vojnici i pripadnici seoske strae 25. novembra 1993. Prole su skoro etiri godine bez ikakvih informacija o tome gdje se nalazi ili ta se s njim dogodilo. U takvim okolnostima, ne moe se rei da je bezrazloan strah podnositeljice da je njen sin umro mogao umrijeti zatoen an nepoznatom mjestu. On aje tvrdila da postoje jaki razlozi koji ju navode da zakljui kako je zapravo ubijen. Meutim, Sud, kao i Komisija, mora paljivo i detaljno ispitati da doista postoje konkretni dokazi koji bi ga naveli da zakljui da su njenog sina, van svake osnovane sumnje, ubili organi vlasti dok je jo bio u pritvoru u selu, ili nakon toga. Sud takoer primjeuje da u sluajevima kada on nalazi da drava ugovornica ima pozitivnu obavezu po lanu 2 da sprovede djelotvornu istragu okolnosti u vezi navodnog nezakonitog ubistva koje su poinili dravni organi, da su u ovom sluaju postojali konkretni dokazi o traginoj pucnjavi koja je mogla dovesti do primjene ove obaveze (vidi gore spomenutu presudu McCann i ostali; i Kaya protiv Turske od 19. februara 1998, Reports (Izvjetaji)
33

1998-I). Ovdje takoer treba primijetiti da se argumenti podnositeljice u cjelosti zasnivaju na pretpostavkama izvedenim iz okolnosti o lienju slobode njenog sina na samom poetku, to je poduprto opom analizom navodno tolerirane prakse nestanaka i s njom povezanog zlostavljanja i nezakonitih ubojstava zatoenika, bez odluke suda, u odgovornoj dravi. Sud sa svoje strane smatra da ovi argumenti sami po sebi nisu dovoljni da kompenziraju odsustvo uvjerljivijih indicija da je njen sin doista i stradao u zatvoru. to se tie argumenta podnositeljice da postoji praksa krenja, inter alia, lana 2, Sud smatra smatra da dokazi koje je ona izvela ne potkrepljuju takvu tvrdnju. Uzvei u obzir gore navedene razloge, Sud smatra da tvrdnje podnositeljice kako odgovorna drava nije izvrila svoju obavezu zatite ivota njenog sina, u okolnostima kako su opisane, spadaju u procjenu u odnosu na lan 5 Konvencije.
S druge strane, u predmetu Ciek protiv Turske, koji je novijeg datuma, Sud je prihvatio da su date okolnosti dovele do pretpostavke da su uhapene osobe mrtve, tako da se radilo o odgovornosti odgovorne drave (vidi Ciek protiv Turske presudu od 27. februara 2001, Podnesak br. 25704/94, stavovi 146-147):
Sud smatra da postoji vie elemenata koji ine razliku izmeu ovog predmeta od ostalih, kao to su predmeti Kurt protiv Turske (presuda od 25. maja 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-III, str. 1182, stav 108), u kojem je Sud naao da nema dovoljno uvjerljivih indicija da je sin podnositelja stradao u zatvoru. Kao prvo, est i pol godina je sada ve proteklo odkada su Tahsin i Ali Ihsan iek uhapeni i zatvoreni. Nadalje, ustanovljeno je da su dva brata odveli organi vlasti odgovorne drave u mjesto pritvora u pokrajinskoj koli u vojnoj oblasti (Lice Regional Boarding School). Konano, injenica da vojnici nisu oslobodili Tahsina i Ali Ihsan ieka zajedno sa ostalim seljanima nakon nekoliko dana, zajedno sa drugim elementima iz spisa, nagovjetava da su obojica identicirani kao sumnjive osobe od strane vlasti (vidi stav 78 gore, naroito izjava Yaralija da u sluajevima kada su neke osobe smatrane za oigledno opasne ili kada se zahtjevala istraga, njih bi predavali istranim jedinicama nakon kratkog perioda koji se zvao period posmatranja). U kontekstu ope situacije u jugoistonoj Turskoj 1994, ne moe se nikako iskljuiti da je ovakvo nepriznato hapenje bilo opasno po ivot (vidi gore citiranu presudu Timurtas protiv Turske, stav 85). Treba se takoer podsjetiti da je Sud u ranijim presudama smatrao da su manjkavosti koje su negativno utjecale na zatitu po krivinom zakonu u jugoistonom dijelu u vrijeme relevantno i za ovaj predmet doputale ili ak pomagale nepostojanje odgovornosti kod pripadnika snaga sigurnosti za njihova djela (vidi Cemil Kili protiv Turske, Br. 22492/93, stav 75, i Mahmut Kaya protiv Turske, Br. 22535/93, stav 98, obje objavljene u EKLjP 2000). Iz gore navedenih razloga i uzevi u obzir injenicu da nikakve informacije nisu date o tome gdje se nalaze sinovi podnositelja tokom est i pol godina, Sud je siguran da se moe pretpostaviti da su Tahsin iAli Ihsan iek mrtvi nakon to su ih odvele na nepoznato mjesto i zatvorile snage sigurnosti. Prema tome odgovorna drava jeste odgovorna za njihovu smrt. Imajui na umu da vlasti nisu pruile bilo kakvo objanjenje ta se dogodilo nakon hapenja Tahsina i Ali Ihsana, i da nisu dale nikakvo obrazloenje za koritenje smrtonosne sile koje su upotrijebili njihovi organi, moe se zakljuiti da odgovornost za njihovu smrt poiva na odgovornoj dravi (vidi Timurtas protiv Turske, citirano u tekstu gore, stav 86). Prema tome, u tom pogledu dolo je do krenja lana 2.
(Vidi takoer Kipar protiv Turske, prsuda od 10. maja 2001, u vezi nestanka grkih Kiprana koji su nestali tokom vojnih operacija koje su izvodile turske snage na sjevernom Kipru u julu i augustu 1974, stavovi 110, 132 i 135-136.)
34
Fizika tortura koja nije ishodila smru rtve

Sud je takoer rjeavao pitanje zikog nasilja koje nije rezultiralo smru. U tom pogledu dogovoreno je da se razmatra mogunost krenja lana 2. i iz tog aspekta. Koristit emo presudu u predmetu Ihan protiv Turske od 27. juna 2000. za ilustraciju. U tom predmetu podnositelj je bio izloen potencijalno smrtonosnim udarcima kundaka pripadnika andarmerije prilikom njegovog hapenja. Sud je zakljuio sljedee (Podnesak Br. 22277/93, stavovi 75-78):
Sud podsjea da u ovom predmetu sila koritena protiv Abdllatif Ilhana nije u konkretnom sluaju bila smrtonosna. Ovo ne iskljuuje ispitivanje navoda podnositelja po lanu 2. Moe se primijetiti da je Sud u tri prethodna predmeta isptivao navode albe po ovoj odredbi, kada se nije radilo o smrti navodne rtve kao rezultatu spornog ponaanja. U predmetu Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 28.oktobra 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-VIII, str. 3159-3163, stavovi 115-22), podnositelj, Ahmet Osman, je pogoen i teko ranjen kada je jedan ovjek pucao iz vatrenog oruja iz velike blizine na njega i njegovog oca. Njegov otac je smrtno stradao. Sud je zakljuio na osnovu injenica predmeta da su vlasti potovale svoje pozitivne obaveze po lanu 2 da zatite njiho pravo na ivot u znaenju koje ima prva reenica lana 2. U predmetu Yasa (citirana u gore navedenom tekstu, str. 2436-2441, stavovi 92-108), na podnositelja je na ulici nepoznata osoba ispalila devet metaka i ranila ga, no on je ipak preivio. Sud je, naavi da se ne radi o propustu vlasti da zatite ivot podnositelja, ipak zakljuio da one nisu ispotovale proceduralne obaveze po lanu 2 i sprovele djelotvornu istragu u sluaju ovog napada. U predmetu L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 9. juna 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-III, str. 1403-1404, stavovi 36-41), u kojem je podnositeljica koja je bolovala od leukemije, bila kerka vojnika koji je bio na Uskrnjim ostocima tokom nuklernih proba Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je primijetio da ne eli sugerirati da je drava namjerno pokuala da joj uskrati ivot, nego je ispitivao, po lanu 2, da li je drava uinila sve to je bilo potrebno kako bi sprijeila opasnost po ivot podnositeljice. Zakljueno je da drava u tom pogledu nije pogrijeila. Sud primjeuje da su se ova tri predmeta odnosila na pozitivnu obavezu drave da zatiti ivot odreene osobe od tree strane ili od rizika od bolesti prema prvoj reenici lana 2 stav 1. On, meutim, smatra da samo u izuzetnim okolnostima ziko zlostavljanje od strane slubenih lica neke drave, koje nema smrt za posljedicu, moe postaviti pitanje krenja lana 2 Konvencije. Tano je da krivina odgovornost onih koji koriste silu ne predstavlja pitanje u postupcima koji se vode prema Konvenciji (vidi McCann i ostali presudu citiranu gore, str. 51, stav 173). No ipak, stupanj i vrsta sile koja je upotrebljena, kao i nedvosmislena namjera ili cilj iza te sile, meu ostalim faktorima, mogu biti relevantni kod ocjene da li se u konkretnom sluaju postupak organa drave, kojim su naneene povrede koje nisu rezultirale smru, nekompatibilan sa ciljem i svrhom lana 2 Konvencije. U skoro svim sluajevima u kojima se radilo o napadu ili zlostavljanju neke osobe od strane policije ili vojnika, njihove pritube prije potpadaju pod ispitivanje po lanu 3 Konvencije. Sud podsjea da je Abdllatif Ilhan pretrpio oteenje mozga nakon najmanje jednog udarca kundakom u glavu koji su mu nanijeli andari kojima je bilo nareeno da ga uhapse tokom jedne operacije i koji su ga udarali nogama i tukli kada su ga zatekli kako se krije u grmlju. Dva medicinska izvjetaja iz tog vremena govore o povredama glave opasnim po ivot. Ovo je imalo za posljedicu dugotrajni gubitak funkcija. Teina njegovih povreda prema tome nije upitna. Meutim, Sud nije uvjeren da je u okolnostima ovog predmeta sila koju su upotrijebili andari prilikom hapenja Abdllatif Ilhana bila po svojoj prirodi ili stupnju takva da predstavlja krenje lana 2 Konvencije. Isto tako se ne postavlja nikakvo odvojeno pitanje u ovom kontekstu koje bi se odnosilo na navodnu medicinsku pomo u sluaju njegovih povreda. Meutim, Sud e ove aspekte
35

razmatrati po lanu 3 Konvencije u tekstu koji slijedi. U zakljuku, nije bilo krenja lana 2 Konvencije u vezi nanoenja povreda Abdllatif Ilhanu.
(Vidi i Berktay protiv Turske, presudu od 1. marta 2001, Podnesak br. 22493/93.)
Abortus
Postavlja se takoer i delikatno pitanje zatite ivota prije roenja. U presudi u predmetu Open Door and Dublin Well Woman protiv Irske (29. oktobar 1992, Serija A Br. 246-A, str. 28, stav 66), dvjema kompanijama je zabranjeno davanje informacija trudnicama o mogunosti abortiranja u inozemstvu. Abortus je bio zabranjen u Irskoj. Sud je izjavio:
[...] da nije pozvan da u ovom predmetu ispituje da li je pravo na abortus garantirano po Konvenciji i da li je fetus obuhvaen pravom na ivot, kao to je predvieno lanom 2 (l. 2). Podnositelji se nisu pozivali na to da Konvencija sadri pravo na abortus kao takvo, njihova prituba se ograniavala na onaj dio sudskog naloga kojim se ograniava njihovo pravo davanja i primanja informacija u vezi abortusa u inozemstvu (vidi stav 20 gore).
Sud prema tome nije zauzimao stav po pitanju abortusa iz ugla lana 2. Meutim, Komisija je imala priliku da se tim bavi. U predmetu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Podnesak br. 8416/79, odluka od 13. maja 1980, Decisions and Reports (Odluke i izvjetaji) 19, str. 248, stav 4, i str. 253, stav 23):
Komisija, prema tome, treba ispitati da li ova predstavka otkriva bilo kakvo krenje odredbi Konvencije na koje se poziva podnositelj, a posebice lanova 2i 8. Ona ovdje podsjea da je zakon o abortusu visokih strana ugovornica u Konvenciji do sada bio predmet nekoliko podnesaka po lanu 25. Podnositelji su ili tvrdili da navedeni zakoni kre pravo (neroenog djeteta) na ivot (lan 2), ili da predstavljaju neopravdano mjeanje u pravo (roditelja) na privatni ivot (lan 8). Dvije predstavke po lanu 2 Komisija je proglasila neprihvatljivim na temelju injenice da podnositelji u odsustvu bilo kakve mjere u vezi abortusa koja bi ih pogodila u smislu bliske veze sa fetusom - ne mogu tvrditi da su rtve zakona o abortusu na koji se ale. (Predstavka br. 867/60, X. protiv Norveke, Collection of Decisions 6 (Zbirka Odluka 6), Yearbook of the European Convention on Human Rights 4, str. 270, i Predstavka br. 7045/75, X. protiv Austrije, Decisions and Reports 7 (Odluke i izvjetaji 7) str. 87). Jedan je predstavka (br.6959/75 Brggemann i Scheuten protiv Savezne Republike Njemake), u kojoj se poziva na lan 8, Komisija proglasila prihvatljivom, utoliko to su podnositelji bile dvije ene. Komisija, a nakon toga je Komitet Ministara, zakljuio su da se nije radilo o krenju lana 8 (Decisions and Reports Odluke i izvjetaji) 10, str. 100-122). Ovakav zakljuak zasnivao se na tumaenju lana 8 koje je, inter alia, uzelo u obzir zakon o abortusu viokih strana ugovornica kakav je bio u primjeni u vrijeme kada je Konvencija stupila na snagu (ibid, str. 117, stav 64 Izvjetaja Komisije).
Nakon to je na ovaj nain rezimirala precedente, Komisija je izloila razborit odgovor, fokusirajui se na neophodnoj zatiti ivota majke, koju moe osigurati abortus:
Komisija smatra da se od nje u ovim okolnostima ne trai da odluuje da li lan 2 uope ne pokriva
36

prava fetusa, ili on priznaje pravo na ivot fetusa sa impliciranim ogranienjima. Ona smatra da dozvola za abortus koju su dale vlasti Ujedinjenog Kraljevstva u sluaju abortusa koji je predmet albe, jeste kompatibilna sa lanom 2, stav 1, prva reenica, jer, ako se pretpostavi da se ova odredba primjenjuje na ranu fazu trudnoe, abortus je pokriven ogranienjem koje se podrazumjeva, titei ivot i zdravlje te ene u toj fazi.
Meutim, nakon toga u predmetu H. protiv Norveke (Predstavka br. 17004/90, odluka od 19. maja 1992, Decisions and Reports (Odluke i izvjetaji) 73, str. 155), Komisija je prihvatila da se pitanju zatite samog fetusa moe pristupiti iz ugla lana 2. Komisija je, kao prvo, naglasila u ovoj osjetljivoj oblasti u vezi sa abortusom drave ugovornice moraju zadrati odreeni stepen diskrecionog prava. Meutim, to ne iskljuuje da bi u izvjesnim okolnostima ona mogla i odluiti da se fetusu mora pruiti i izvjestan stupanj zatite po lanu 2, bez obzira na injenicu da drave lanice imaju razliita miljenja o djelokrugu zatite prava na ivot neroenog djeteta. U ovom predmetu, meutim, predstavka u vezi nepostojanja zatite ivota neroenog djeteta po norvekim zakonima proglaena je neprihvatljivim. Vano je primijetiti, da je predstavku uloio otac neroenog djeteta, a ne majka.
Protjerivanje oboljelih osoba sa kratkoronom ivotnom prognozom

U predmetu D. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 2. maja 1997.), podnositelj se alio da njegovo protjerivanje u St Kitts povlai za sobom odgovornost Ujedinjenog Kraljevstva po lanu 2. On je tvrdio da se nalazi u terminalnoj fazi bolesti i da bi se njegove anse u pogledu ivota, koji je ionako ve bio kratak, jo vie smanjile kada bi mu odjednom bio uskraen sadanji lijeniki tretman i kada bi se vratio u zemlju destinacije. Podnositelj je tvrdio da postoji direktna uzrono-posljedina veza izmeu njegovog protjerivanja i injenice da bi do njegove smrti dolo ranije, to je znailo da postoji krenje njegovog prava na ivot. On je tvrdio da lan 2 za sobom povlai pozitivnu obavezu zatite ivota, tako da se, u okolnostima ovog predmeta, od vlade zahtijeva da ne poduzima bilo kakve mjere koje bi dovele do daljnjeg skraenja vjerovatnoe njegovog ivota. Sud se ograniio na ispitivanje ovog pitanja po lanu 3 Konvencije, tako da nije razmatrao ovu taku (D. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. maja 1997, Reports(Izvjetaji) 1997-III, stav 59). Sud je zakljuio:
Sud sa svoje strane dijeli stav vlade i Komisije da su pritube koje iznosi podnositelj po lanu 2 (l. 2) neodvojive od sutine njegove tube po lanu 3 (l. 3) u pogledu posljedica osporavane odluke o njegovom ivotu, zdravlju i dobrobiti. On primjeuje da je podnositelj pred Sudom izjavio da je zadovoljan da svoj predmet zasnuje na lanu 3 (l. 3). S obzirom na nalaz Suda da bi slanje podnositelja u St Kitts dovelo do krenja lana 3 (l. 3) (vidi stav 54 gore), Sud smatra da nije neophodno preispitivati njegove navode po lanu 2 (l. 2).
Propust informiranja javnosti o riziku od opasanosti

Presuda u predmetu Guerra i ostali protiv Italije 19. februara 1998. (Reports (Izvjetaji) 1998-I) 37
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava bavi se pitanjem propusta o obavjetavanju javnost o rizicima vezanim za kemijsku tvornicu u susjedstvu i o mjerama koje treba poduzeti u sluaju neke havarije u tvornici. U ovom predmetu Sud je naao da se radi o krenju lana 8 zbog toga to ozbiljna ekoloka teta moe utjecati na dobrobit ljudi i liiti ih prava na uivanje vlastitog doma tako to e otetiti njihov privatni i porodini ivot (podnositelji su ostali u mjestu dok proizvodnja vjetakog ubriva nije prestala, i ekali na bitne informacije koje su im mogle omoguiti da procjene mogue rizike po njih i blisku rodbinu ukoliko ostanu na teritoriju te opine koja je bila u opasnosti u sluaju neke nezgode u tvornici). Sud je stoga smtrao da nema potrebe da ispituje ovaj predmet po lanu 2. U jednom kasnijem predmetu, podnositeljica se takoer alila na nedovoljno informacija koje je trebala pruiti odgovorna drava. Otac podnositeljice je tokom 1957. i 1958. boravio na Uskrnjim otocima gdje je sluio kao pomonik logistike u Kraljevskim vazduhoplovnim snagama (RAF), kada su provoene nuklearne probe. On je takoer uestvovao u akcijama ienja nakon tih proba. Podnositeljica se rodila 1966. Negdje oko 1970. dijagnosticirano je da boluje od leukemije. Njen bolesniki karton po prijemu u bolnicu sadravao je u rubrici opis moguih uzroka Otac - izloenost zraenju. Podnositeljica se pozivala na lanove 2 i 3 Konvencije navodei da nije bila upozorena na posljedice koje moe imati izloenost oca radijaciji, ime je bilo onemoguena prenatalna i post natalna kontrola njenog zdravlja koja je mogla dovesti do ranije dijagnoze i lijeenja njene bolesti. Ona je smatrala da je nekontrolirana izloenost njenog oca zraenju predstavljala mogui uzrok leukemije od koje je bolovala u djetinjstvu. Sud je zauzeo stav (L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998, Reports (Izvjetaji)1998-III, stavovi 37-41):
U ovom predmetu, [] dravni organi vlasti [] su mogli, u razumnoj mjeri, biti sigurni da otac [podnositeljice] nije bio opasno ozraen. No ipak, zbog nesigurnosti po ovom pitanju, Sud e takoer ispitati pitanje da li se od vlasti, u sluaju da su imale na raspolaganju informacije zbog kojih su mogle strahovati da je otac podnositeljica bio izloen zraenju, moglo osnovano oekivati, tokom relevantnog perioda vremena, da savjetuju njene roditelje i kontroliraju njeno zdravlje. Sud smatra smatra da se od drave moglo jedino zahtijevati da samoincijativno poduzme korake u odnosu na podnositeljicu, da im se uinilo vjerovatnim u to vrijeme da je izloenost zraenju oca moglo izazvati posljedice po njeno zdravlje. Nakon to je ispitao nalaze sudskih vjetaka koji su mu dostavljeni, Sud nije uvjeren da je dokazano da postoji uzrona veza izmeu izloenosti oca zraenju i leukemije kod djeteta koje poslije toga zaeto. Jo 1993. sudija Vieg suda koji je zasjedao u Reay i Hope protiv British Nuclear Fuels PLC, nakon to je ispitao pozamaan izvjetaj sudskih vjetaka, naao je da je vaga znaajno prevagnula na stranu nalaza da ne postoji takva uzrono-posljedina-veza (vidi stav 19 gore). Sud nije stoga mogao osnovano nai da su vlasti Ujedinjenog Kraljevstva krajem 1960-ih mogle, ili trebale, na temelju neosnoane veze, poduzeti radnje u vezi sa podnositeljicom. Konano, u svjetlu suprotnih dokaza dr Brossa i profesora Edena (vidi stavovi 29 i 33 gore), a kao to je i Komisija nala (vidi stav 34 gore), sasvim je neizvjesno da bi kontrola zdravlja podnositeljice in utero i od roenja dovela do ranije dijagnoze i medicinske intervencije koje bi smanjile teinu njenog oboljenja. Moda se moe tvrditi da je postajao razlog za vjerovanje da je ona u opasnosti da dobije bolest opasnu po ivot zbog prisustva njenog oca na Uskrnjim otocima, da bi vlasti drave
38

bile pod obavezom staviti to na znanje njenim roditeljima, bez obzira da li su smatrale da e ta informacija biti od pomoi ili ne podnositeljici. Meutim, ovo nije pitanje za koje se oekuje od Suda da odluuje u svetlu gore navedenih nalaza (vidi stavove 38-39). U zakljuku, ne smatra se da je dokazano, s obzirom na informacije koje je drava imala dostupne u relevantno vrijeme (vidi stav 37 gore) u pogledu vjerovatnoe je otac podnositeljice bio izloen opasnom stupnju radijacije i da je to izazvalo rizik po njeno zdravlje, da se od moglo drave oekivati da samoinicijativno poduzme radnje kako bi obavijestila roditelje o tim stvarima ili poduzela bilo kakvu drugu posebnu radnju u odnosu na nju.
Slijedi da nije bilo krenja lana 2.
Medicinska odgovornost
U sluaju medicinske odgovornosti kao referentan predmet moe se uzeti Calvelli i Ciglio protiv Italije, presuda od 17. januara 2002, Predstavka br. 32967/96, stavovi 48-50.
Proceduralne obaveze koje proistiu iz lana 2, stav 1

U relativno novijoj presudi (Kipar protiv Turske, 10. maj 2001, Predstavka br. 25781/94, stav 131, citrana gore), Sud je nastavio naglaavati pozitivnu obavezu darave da poduzme istrane radne kod sluajeva smarti nakon upotrebe sile. On je zakljuio:
[...] obaveza da se zatiti pravo na ivot po lanu 2 Konvencije, zajedno sa opom obavezom drave lanice po lanu 1 da osigura svim osobama pod [svojom] jurisdikcijom prava i slobode denirane u [ovoj] Konvenciji, implicite zahtijeva da treba postojati neki oblik djelotvorne zvanine istrage u sluaju smrti neke osobe koja je bila posljedica upotrebe sile od strane organa vlasti neke drave (vidi, mutatis mutandis, McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, prsuda od 27. septembra 1995, Serija A br. 324, str. 49, stav 161, i Kaya protiv Turske, presuda od 19. februara1998, Reports (Izvjetaji) 1998-I, str. 329, stav 105), ili predstavnika nedravnih institucija (vidi, mutatis mutandis, Ergi protiv Turske presuda od 28. jula 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-IV, str. 1778, stav 82; Yasa protiv Turske presuda od 2. septembra 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-VI, str. 2438, stav 100; i Tanrikulu protiv Turske [GC], Br. 23763/94, stav 103, ECHR 1999-IV).
Sud je imao priliku da zakljui (Tanrikulu protiv Turske, presuda od 8. jula 1999, Reports (Izvjetaji) 1999-IV, stav 103):
Isto tako nije odluujue pitanje da li su lanovi obitelji pokojnika ili drugi uloili formalnu tubu u vezi ubojstva kod nadlenofg istranog organa. U vom predmetu sama injenica da su vlasti bile upoznate sa ubojstvom mua podnositeljice postavlja, ipso facto, obavezu po lanu 2 da vlasti poduzmu uinkovitu istragu u vezi okolnosti koje dovele do smrti (vidi, mutatis mutandis, Ergi protiv Turske, presuda od 28. jula 1988, Reports (Izvjetaji) 1998-IV, str. 1778, stav 82, i Yasa presudu citiranu gore, str. 2438, stav 100).
Presuda u predmetu Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 4. maja 2001. (Predstavka br. 24746/94, stav 105) postavlja razlog za takvu obavezu:
39

Osnovna svrha takve istrage je da se osigura uinkovita primjena domaih zakona kojima se titi pravo na ivot i, u sluajevima koji ukljuuju predstavnike dravnih tijela, da osigura da odgovaraju za smrt do koje je dolo u okviru njihove odgovornosti.
U presudi Kaya protiv Turske, Sud je iznio da veliki broj fatalnih incidentnih situacija ne mora utjecati na oslobaanje drave njene obaveze da provede istragu (Kaya protiv Turske presuda od 19. februara 1998, Reports ( Izvjetaji) 1998-I, stav 91):
Sud primjeuje da gubitak ivota predstavlja tragian i est sluaj kada je rije o paljivoj analizi situacije u jugoistonoj Turskoj (vidi gore spomenutu presudu Aydin, str. 1873, stav 14). Meutim, niti predominirajui estoki oruani sukobi, niti velika broj rtava ne moe osloboditi obaveze po lanu 2 da se osigura sprovoenje uinkovite, nezavisne istrage smrtnih sluajeva koji su nastali kao posljedica sukoba u kojima su uestvovale snage sigurnosti, tim vie kada su okolnosti u cijelom nizu aspekata nejasne, kao to je sluaj u ovom predmetu.
Sud redovno koristi ovu formulaciju, i navodi dalje da lokalne potekoe u pribavljanju dokaza ne oslabaaju dravu njene obaveze da sprovede istragu (Tanrikulu protiv Turske, presuda od 8. jula 1999, Reports(Izvjetaji) 1999-IV, stav 103):
Sud je spreman uzeti u obzir, kao to je ukazano u predhodnim presudama u vezi (vidi, naprimjer, Kaya, Ergi i Yasa presude citirane gore, str. 326, stav 91, str. 1779, stav 85, i str. 2440, stav 104), injenicu da gubitak ivota predstavlja tragian i est sluaj u kontekstu siguronosne situacije u jugoistonoj Turskoj, koja je mogla oteavati traganje za odluujuim dokazima. No ipak, ove okolnosti ne smiju oslobaati vlasti obaveze po lanu 2. da sprovedu djelotvornu istragu.
Predmet Gle protiv Turske odnosi se na smrt jedne osobe tokom demonstracija u kojima je policija koristila oruje. U vezi toga Sud je izjavio da istrage koje trebaju rasvijetliti uzroke smrti moraju biti sprovedene od strane nezavisnih tijela (Gle protiv Turske, presuda od 27. jula 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-IV, stavovi 80 i 82-83):
Sud, nadalje, primjeuje da je Upravni odbor provincije Sirnak odluio 18. oktobra 1991, da nema predmeta za krivini sud na temelju toga to nije bilo mogue na osnovu dokaza iz spisa identicirati ko je ubio i ranio rtve (vidi stav 28 gore). Ovakav zakljuak se ne moe prihvatiti, s obzirom na subjektivnost koju je pokazao istraitelj Kurt i prirode upravne vlasti koja je bila u pitanju, a kojom je predsjedavao Guverner Provincije (koji je imenovao istraitelje i koji je bio zaduen za lokalnu andarmeriju) ili njegov zamjenik, i koja se sastojala od lokalnih predstavnika izvrne vlasti (direktora Javnog zdravstva i direktora Poljoprivrede, naprimjer). Nakon toga, 13. novembra 1991, Vrhovni upravni sud je primijetio je da je Upravni odbor izdao nalog o obustavi. Shodno tome, poto lica odgovorna za smrt i ranjavanja nisu bila poznata bilo je nemogue [za sud] da se bavi ovim predmetom i donese presudu (vidi stav 29 gore). [] Kod takvog stanja stvari, Sud, kao i Komisija, zakljuuje da nije sprovedene detaljna istraga, niti su ju vodili nezavisni organi. tavie, ona je voena bez prisustva bez oteene strane, koja nije primila obavijest o nalogu od 18. oktobra, ni odluku od 13. novembra 1991. Prema tome bilo je krenja lana 2 Konvencije zbog upotrebe neprimjerene sile i odsustva detaljne istrage u okolnosti smrti sina podnositeljice.
U predmetu Yasa protiv Turske, podnositelj je tvrdio da je njegov ujak bio rtva oruanog 40
Evropska Konvencija o ljudskim pravima napada zato to je prodavao zgr Gndem novine. Napad je bio jedan u nizu istih usmjeren protiv pro kurdskih i drugih publikacija, uz preutno odobravanje ili pak direktno uee dravnih organa. Sud je zauzeo sljedei stav (Yasa protiv Turske, presuda od 2. septembra 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-VI, stav 107):
Ukratko, zbog toga to sprovedene istrage u ovom predmetu nisu dozvolile mogunost da su u datim okolnostima predmeta snage sigurnosti mogle biti ukljuene u napade i zbog toga to sve do sada, pet godina nakon tih dogaaja, nije napravljen nikakv konkretan i vjerodostojan napredak, ove istrage se ne mogu smatrati uinkovitim kao to to zahtijeva lan 2.
Presuda u predmetu Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 4. maja 2001. (Predstavka br. 24746/94, stavovi 105-109 i 143) daje saetak odluka u tom smislu:
Obaveza zatite prava na ivot po lanu 2 Konvencije, tumaena zajedno sa opom obavezom drave lanice po lanu 1 Konvencije da osigura u okviru (svoje) jurisdikcije prava i slobode kao to su denirane [ovom] Konvencijom, takoer implicite zahtijeva postojanje neke vrste djelotvorne zvanine istrage kada je nake osoba ubijena uslijed upotrebe sile (vidi, mutatis mutandis McCann presudu citiranu gore, str. 49, stav 161, Kaya protiv Turske, presudu od 19. februara 1998, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama)1998-I, str. 324, stav 86). Osnovna svrha takve istrage je da osigura uinkovitu primjenu domaih zakona koji tite pravo na ivot i da, u sluajevima koji ukljuuju dravne organe ili tijela, osigura da odgovaraju za sluajeve smrti do koje je dolo u domenu njihove odgovornosti. Koji oblik istrage e ostvariti ovaj cilj ovisi od okolnosti. Meutim, bilo koji nain da je ukljuen, vlasti moraju samoinicijativno postupiti, kada im se ukae na takvo pitanje. Vlasti ne mogu preputati rodbini da ona buda ta koja e podnijeti formalnu albu ili preuzeti odgovornost za provoenje bilo kojeg istranog postupka (vidi, naprimjer, mutatis mutandis, Ilhan protiv Turske [GC], Br. 22277/93, ECHR 2000-VII, stav 63). Da bi istraga navodnog ubistva koju sprovode dravni organi bila djelotvorna, obino se smatra da osobe odgovorne za istragu i one koje u njoj uestvuju moraju biti neovisni od osoba koje su ukljuene u konkretan sluaj (vidi, naprimjer, Gle protiv Turske, presuda od 27. jula 1998, Reports Izvjetaji) 1998-IV, stavovi 81-82; gur protiv Turske [GC], Br. 21954/93, ECHR 1999-III, stavovi 91-92). Ovo znai ne samo odsustvo hijerarhijske ili institucionalne veze, nego takoer operativnu nezavisnost (vidi naprimjer Ergi protiv Turske, presuda od 28. jula 1998, Report (Izvjetaji) 1998IV, stavovi 83-84, u kojoj javni tuitelj koji je vrio istragu smrti jedne djevojke tokom navodnog sukoba nije bio neovisan zbog toga to se u velikoj mjeri oslanjao na informacije koje su mu dali pripadnici andarmerije koji su bili ukljueni u ovaj incident). Istraga mora biti djelotvorna i u smislu da moe dovesti do odreivanja da li je upotrebljena sila u takvim sluajevima bila opravdana ili ne s obzirom na okolnosti (naprimjer, Kaya protiv Turske, presuda citirana gore, str. 324, stav 87) i identiciranja i kanjavanja onih koji su odgovorni (gur protiv Turske, presuda citirana u tekstu gore, stav 88). Ovo ne predstavlja obavezu postizanja rezultata, nego obavezu naina. Vlasti su morale poduzeti razumne korake koji im stoje na raspolaganju kako bi osigurale dokaze u vezi ovog incidenta, ukljuivi, inter alia, svjedoenje oevidaca, forenzike dokaze, i gdje je potrebno, nalaze autopsije koji ukljuuju kompletan i taan izvjetaj o vrsti povrede, kao i objektivnu analizu klinikih nalaza, ukljuujui i uzrok smrti (u vezi autopsije vidi, naprimjer, Salman protiv Turske presudu citiranu gore, stav 106; u pogledu svjedoka, naprimjer, Tanrikulu protiv Turske [GC], Br. 23763/94, ECHR 1999-IV, stav 109; za forenzike dokaze, vidi naprimjer, Gl protiv Turske [Dio IV], Br. 22676/93, stav 89). Svaki nedostatak u ovoj istrazi koji onemoguava ustanovljavanje uzroka smrti ili identiciranje osobe ili osoba odgovornih za nju, moe se smatrati kao nepotovanje ovog standarda.
41

Zahtjev promptnosti i razumne brzine se podrazumjeva u ovom kontekstu (vidi Yasa protiv Turske, presuda od 2. septembra 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-IV, str. 2439-2440, stavovi 102-104; akici protiv Turske citirano gore, stavovi 80, 87 i 106; Tanrikulu protiv Turske, citirana gore, stav 109; Mahmut Kaya protiv Turske [DioI], Br. 22535/93, ECHR 2000-III, stavovi 106-107). Mora se prihvatiti da mogu postojati prepreke ili potekoe koje ometaju napredovanje u istrazi u odreenoj situaciji. Meutim, promptno reagiranje vlasti u istrazi povodom koritenja smrtonosne sile moe se openito smatrati za osnovno u ouvanju povjerenja javnosti i potovanju vladavine prava i u spreavanju bilo kakvog dosluha ili tolerancaje nezakonitih radnji. Iz istih razloga mora postojati i dovoljan stupanj javne kontrole nad istragom ili rezultatima iste, kako bi se osigurala jednaka odgovornost u praksi kao i u teoriji. Stupanj javne kontrole koji se zahtijeva moe varirati od sluaja do sluaja. Meutim, u svim sluajevima, blinji rtve moraju biti ukljueni u postupak u mjeri koja je neophodna kako bi se zatitili njihovi legitimni interesi (vidi Gle protiv Turske, citirano gore, str. 1733, stav 82, gdje otac rtve nije bio obavijeten o odluci da se ne podie krivina optuba; gur protiv Turske, citirano gore, stav 92, gdje obitelj rtve nije imala pristup istranim i sudskim dokumentima; Gl protiv Turske presuda citirana gore, stav 93). [] Nije na ovom Sudu da u detalje specicira procedure koje vlasti moraju usvojiti kako bi omoguile pravilno ispitivanje u sluaju ubistva koje su poinili predstavnici dravnih organa. Iako se ovdje spominje, naprimjer, kotski model istrage koji provodi sudija sa krivinom jurisdikcijom, nema razloga za pretpostavku da je ovo i jedini model. Isto tako ne moe se rei ni da treba da postoji jedan jedini postupak koji pokriva sve sluajeve. Ako se ciljevi ustanovljavanja injenica, krivine istrage i sudskog gonjenja ostvaruju ili dijele izmeu vie organa, kao to je sluaj u Sjevernoj Irskoj, Sud smatra da zahtjevi po lanu 2 mogu biti zadovoljeni i kada je potrebno uzeti u obzir i druge legitimne interese, poput dravne sigurnosti ili zatite materijala relevantnog za druge istrage, ako se omogui neophodna garancija na dostupan i ekasan nain. U ovom predmetu, meutim, procedure koje su bile na raspolaganju nisu bile dovoljne da se uspostavi traena ravnotea.
lan 2, stav 2
lan 2, stav 2, glasi kao to slijedi: 2. Lienje ivota nije u suprotnosti sa ovim lanom ako proizilazi iz upotrebe sile koja je apsolutno neophodna: a u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja ; b prilikom zakonitog lienja slobode ili sprjeavanja bjekstva osobe koja je zakonito liena slobode;
c u akciji poduzetoj, u skladu sa zakonom, radi guenja nemira ili pobune.
1. Opseg lana 2, stav 2

U presudi u predmetu McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (27. septembar 1995, Serija A br. 324, stav 148), tri pripadnika Irske republikanske armije (IRA), za koje se sumnjalo da pripremaju bombaki napad, ubili su pripadnici snaga sigurnosti Ujedinjenog Kraljevstva. 42
Evropska Konvencija o ljudskim pravima Sud je ovom prilikom pruio vrijedne informacije o djelokrugu lana 2 (i shodno tome o situacijama u kojima se uvjeti iz stava 2 tog lana moraju ispotovati).
Sud smatra da izuzeci dati u stavu 2 (l. 2-2) ukazuju da se ova odredba (l. 2-2) protee i na, ali ne i iskljuivo, namjerno ubojstvo. Kao to je Komisija istakla, tekst l. 2 (l. 2), tumaen u cjelosti, pokazuje da stav 2 (l. 2-2) ne denira prvenstveno sluajeve kada je namjerno ubostvo neke osobe dozvoljeno, nego opisuje situacije u kojima je doputeno koristiti silu koja moe imati za neeljenu posljedicu lienje ivota. Upotreba sile, meutim, mora biti u najmanju ruku vie nego apsolutno neophodna za postizanje jednog od ciljeva postavljenih u takama a, b ili c (l. 2-2-a, l. 2-2-b, l. 2-2-c) (vidi Predstavku br. 10044/82, Stewart protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 10. juli 1984, Decisions and Reports (Izvjetaji i odluke) 39, str. 169-171).
2. Koncept apsolutne potrebe koritenja sile koja opravdava lienje ivota

Sud je u istoj presudi denirao koncept apsolutne potrebe upotrebe sile (stav 149). On je takoer denirao mjeru u kojoj taj koncept podlijee njegovoj reviziji (stav 150):
U ovom pogledu upotreba termina apsolutno neophodno u lanu 2, stav 2 (l. 2-2), ukazuje da je potrebno primijeniti stroi i obavezniji test neophodnosti od onog koji se normalno primjenjuje kod odreivanja da li je postupanje drave lanice neophodno u demokratskom drutvu po stavu 2 lanova 8 do 11 (l. 8-2, l. 9-2, l. 10-2, l. 11-2) Konvencije. Posebno, upotrebljena sila mora biti strogo proporcionalna postizanju ciljeva postvaljenih u takama 2.a, b i c. lana 2.(l. 2-2-a-b-c). uvajui znaaj ove odredbe (l. 2.) u demokratskom drutvu, Sud mora, kod donoenja svoje ocjene, svaki sluaj lienja ivota podvrgnuti najstroem preispitivanju, pogotovo kada je namjerno koritena smrtonosna sila, uzimajui u obzir ne samo akcije organa vlasti drave koji zapravo upravljaju silom, nego takoer i sve okolnosti, ukljuivi planiranje i kontrolu akcija koje su predmet ispitivanja.
Sud je u ovom predmetu, uzevi u obzir okolnosti predmeta, naao da se radi o povredi lana 2 Konvencije.
3. Primjeri primjene ovog lana Operacije spaavanja

U predmetu Andronicou i Constantinou protiv Kipra, Sud je odluivao o smrti koja je zadesila jedan vjereniki par u njihovoj kui nakon policijske intervencije zbog opasnog ponaanja mladia prema njegovom kolegi. Tom prilikom policajci su ispalili vie od trinaest metaka. Sud je zakljuio (Andronicou i Constantinou protiv Kipra, presuda od 9. oktobra 1997, Reports (Izvjetaji) 1997-VI, stavovi 184186) u vezi pripreme za ovu operaciju:
Mora se naglasiti da su ju jedan sat prije ponoi uli kako vie puta vriti da e ju Lefteris Andronicou ubiti (vidi stav 59 gore) i da je Lefteris Andronicou ve bio poznat po nasilnikom ponaanju
43

i da ju je ve nekoliko puta pretukao (vidi stav 16 gore). U ovakvim okolnostima i uz spoznaju da Lefteris Andronicou bio naoruan, organi su mogli osnovano smatrati da, kako se pono pribliavala a pregovaranje nije uspjelo, moraju pokuati ui u stan, razoruati ga i uhapsiti i osloboditi Elsie Constantinou. Po miljenju Suda, odluka da se koriste pripadnici MMAD-a u okolnistima kakve su bile poznate u to vrijeme, bila je opravdana. Upotreba vjetine visoko profesionalne i obuene jedinice poput MMAD-a ini se sasvim prirodnom s obzirom na operaciju koja je razmatrana. Upotreba pripadnika MMAD-a razmatrana je kao krajnja opcija. O njoj se diskutiralo i na najvioj razini policijskog lanca komande i na ministarskoj razini (vidi stav 55 gore), a jedinica je upotrebljena tek kada su pregovori propali i, kao to je primjeeno gore, s obzirom na osnovano uvjerenje da je ivot mlade ene u neposrednoj opasnosti. Iako je tano da su pripadnici jedinice koji su bili na zadatku bili obueni da pucaju i ubiju ukliko se otvori vatra na njih, treba primijetiti da su dobili jasna nareenja kada smiju upotrijebiti oruje. Reeno im je da koriste samo srazmjernu silu i pucaju jedino u sluaja da je ivot Elsie Constantinou ili njihov u opasnosti (vidi stav 38 gore). Treba primijetiti da upotreba oruja nije ni bila namjera i organi su eljeli izbjei sve kako ne bi dolo do pozljeivanja ovog para (vidi stavove 38 i 54 gore). Meutim, ipak nije bilo bez osnova upozoriti pripadnike na opasnost koja ih eka u upozoriti ih na paljivu upotrebu oruja. Nadalje, potrebno je naglasiti, da pripadnici zapravo nisu znali da Lefteris Andronicou ima i drugo oruje pored pitolja. Reeno im je da se ova mogunost ne moe iskljuiti (vidi stav 38 gore). Gledano u ovom svjetlu poruka se osnovano mogla tumaiti kao upozorenje da postupaju izuzetno oprezno tokom izvoenja operacije. Potrebno je naglasiti jo jednom, u vezi odluke da se pripadnici naoruaju automatskim pukama, da upotreba bilo kakvog oruja nije bila planirana kao dio akcije. Meutim, s obzirom da je Lefteris Andronicou bio naoruan sa dvocjevkom, a nije bilo iskljueno da je imao i drugo oruje, vlasti su morale predvidjeti sve mogue eventualnosti. Moglo bi se dodati da su automatske puke prednost to su bile opremljene ureajem za nono gaanje to je trebalo omoguiti specijalcima da savladaju sve potekoe u identiciranju preciznog mjesta na kojem se nalazila mlada ena u mranoj prostoriji punoj suzavca, a da im ruke budu istovremeno slobodne kako bi imali kontrolu nad orujem u sluaju da budu izloeni vatri. Nadalje, upotreba automatskih puaka je bila predmetom jasnih instrukcija kao i kada da se koriste pitolji (vidi stav 38 gore). Uzevi u obzir gore navedeno, Sud smatra da nije dokazano da se radilo o akciji spaavanja koja nije bila planirana i organizirana tako da do najvee mogue mjere smanji rizik po ivot ovog para.
to se tie ponaanja samih specijalaca, Sud je zakljuio (Andronicou i Constantinou protiv Kipra, presuda od 9. oktobra 1997, Reports(izvjetaji) 1997-VI, stavovi 191-193):
Sud podsjea na svoje ranije nalaze da je operacija spaavanja pokrenuta iskljuivo u jcilju oslobaanja Elsie Constantinou i hapenja Lefterisa Andronicou, na nain koji e do maksimuma smanjiti rizik po ivot do kojeg bi moglo doi usljed upotrebe smrtonosne sile (vidi stav 186 gore). Treba primijetiti da je upotreba smrtonosne sile od strane specijalaca bial rezultat nasilnike reakcije Lefterisa Andronicou na upad u stan. On je ciljao s namjerom da ubije prvog koji ue u sobu. Istrana komisija je zakljuila na temelju dokaza kojima je raspolagala da je Lefteris Andronicou zapravo ispalio drugi metak u Elsie Constantinou (vidi stav 134 gore). Njegova je reakcija time dovela do situacije kada suodluke morale biti doneene u djeliu sekunde kako bi se uklonila neposredna opasnost koju je on pretstavljao za Elsie Constantinou i priadnike tima za spaavanje. Specijalac br. 2 je mislio da je Lefteris Andronicou smrtno pogodio jednog kolegu i da jo uvijek nije ispraznio
44
arer. Kada je uao u sobu vidio je Lefterisa Andronicou kako dri Elsie Constantinou i pravi prijetei pokret. On je takoer vjerovao da bi Lefteris Andronicou mogao imati i drugo oruje. Kao to se pokazalo, on nije imao nikakvo drugo oruje i nije drao pitolj kad je uao specijalac br.2. Sud, meutim, prihvata, u skladu sa nalazima istrane komisije, da su specijalci br. 2 i 4 doista bili uvjereni kako ga se mora ubiti da bi spasili ivot Elsie Constantinou i svoje vlastite ivote i da su rafalno pucali na njega kako bi uklonili opasnost da posegne za orujem. U ovom pogledu Sud primjeuje da su organi drave upotrijebili silu u postizanju jednog od ciljeva navedenih u stavu 2 lana 2. Konvencije, to moe biti opravdano po ovoj odredbi kada je zasnovano na istinskom uvjerenju koje se smatra, s dobrim razlozima, validnim u konkretno vrijeme, ali koje sa kasnije pokazalo pogrenim. Smatrati drugaije znailo bi nametati nerealan teret dravi i njenim organima sigurnosti u vrenju njihove dunosti, moda i na tetu njihovih ivota i ivota drugih (vidi McCann i drugi, presuda citirana gore, str. 58-59, stav 200). Jasno je da je za aljenje to je toliko vatre koriteno u datim okolnostima kako bi se neutralizirao svaki rizik koji je predstavljao Lefteris Andronicou. Meutim, Sud ne moe, razmiljajui sa distance, zamijeniti vlastitu procjenu situacije sa onom koju su izveli specijalci od kojih se trailo da reagiraju u tren oka u neemu to je za njih predstavljalo jedinstvenu i dotad nevienu operaciju spaavanja ivota. Oni su u tu svrhu imali pravo da otvaraju vatru i poduzimaju sve mjere koje su istinski i realno smatrali nunim u uklanjanju opasnosti po ivot mlade ene ili vlastiti. Tokom istrage komisije pokazalo se da su samo dva od metaka koje su ispalili specijalci zapravo pogodili nju. Iako su se oni tragino pokazali za fatalne, mora se prihvatiti da je preciznost vatre specijalaca bila onemoguena zbog toga to ju Lefteris Andronicou drao uz sebe i time izloio opasnosti. Sud stoga smatra da upotreba smrtonosne sile u ovakvim okolnostima, kolikogod da je aljenje, nije prela mjeru koja je bila apsolutno neophodna u svrhu odbrane ivota Elsie Constantinou samih specijalaca i da nije predstavljala krenje obaveza po lanu 2, stav 2.a, Konvencije od strane odgovorne drave.
Suprotna odluka: Gl protiv Turske, presuda od 14. decembra 2000. (Predstavka br. 22676/93, stavovi 78-82).
Operacije na ouvanju mira

Predmet Gle protiv Turske odnosi se na smrt jedne osobe na demonstracijama u kojima je policija upotrijebila oruje. Sud je izjavio sljedee (Gle protiv Turske, presuda od 27. jula 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-IV, stavovi 70-83):
[] Kao to je Komisija s pravom istakla, ove demonstracije su bile sve samo ne mirne, to se vidjelo i na osnovu tete koja je nastala kako na pokretnoj tako i nepokretnoj imovini u gradu i povredama koje su pretrpjeli neki od andara. Suoene sa nasiljem koje je bilo, kao to se mora priznati, vrlo ozbiljno, snage sigurnosti, koje nisu bile prisutne u dovoljnom broju, zatraile su pojaanje i
45
upuena su najmanje dva oklopna vozila. Iako je voza Kondora, zastavnik Nazim Ayhan tvrdio da je pucao u zrak, nekoliko svjedoka, ukljuivi i neke od istaknutih graana, su izjavili da su meci ispaljeni na gomilu. Mada je vlada ove optube kategoriki pobijala, njih potvruje injenica da su skoro svi od ranjenih demonstranata bili pogoeni u noge; ovo bi se savreno uklapalo u ranjavanje od rikoet metaka ija je putanja ila prema dole, a koji su mogli biti ispaljeni sa tornja na oklopnom vozilu. Sud, kao i Komisija, prihvata da je upotreba sile mogla biti opravdana u ovom sluaju po stavu 2 c lana 2, ali se isto tako podrazumijeva da je potrebno uspostaviti ravnoteu izmeu cilja kojem se teilo i sredstava koja su koritena da bi se taj cilj postigao. andari su koristili vrlo mono oruje, jer oigledno nisu imali palice, titove, topove za vodu, gumene metke ili suzavac. Neposjedovanje takve opreme je jo manje razumljivo i prihvatljivo s obzirom na injenicu da se provincija Sirnak, kao to je vlada istakla, nalazi u regiji u kojoj je proglaeno vanredno stanje, i gdje su se u to konkretno vrijeme mogli i oekivati nemiri. Kada je rije o pitanju da li su se meu demonstrantima nalazili i naoruani teroristi, Sud primjeuje da vlada nije pruila nikakve dokaze u prilog ovoj tvrdnji. Kao prvo, nijedan andar nije bio ranjen od metka bilo na mjestu gdje je sin podnositelja poginu, ili na nekom drugom mjestu kojim su prolazili demonstranti. Drugo, na licu mjesta nisu naene nikakve ahure ni oruje koje bi pripadalo pripadnicima PPK-a. tavie, optunica podignute kod Suda za nacionalnu sigurnost u Diyarbakir-u protiv vlasnika trinaest puaka koje su oduzete nakon incidenata, i ije su ahure prikupili pripadnici snaga sigurnosti zavrila se oslobaajuom presudom, jer optueni nisu uestvovali u dogaajima koji su bili u pitanju (vidi stav 8 gore). Ukratko, Sud smatra da, u datim okolnostima predmeta, sila upotrebljena da bi se rastjerali demonstranti i koja je uzrokovala smrt Ahmeta Gleea nije bila apsolutno neophodna u znaenju lana 2.
Vojne operacije
Predmet Ergi protiv Turske (28. juli 1998, Reports(Izvjetaji) 1998-IV) odnosi se na zasjedu koju su postavile snage sigurnosti pripadnicima PPK-a. Podnositelj je tvrdio da je njegova sestra poginula od metaka koje su ispalili pripadnici snaga sigurnosti koji su neprekidno pucali u potpuno drugom pravcu od onoga odakle je dolazila navodna opasnost. Sud je primijetio sljedee (presuda Ergi protiv Turske od 28. jula 1998, Reports (Izvjetaji)1998-IV, stavovi 79-81 i 86):
[] to se tie vladinog tumaenja dogaaja, snage sigurnosti jesu postavile zasjedu i jesu ule u oruani sukob sa PKK-om u blizini sela (vidi stavovi 16-17 gore). Kao to je spomenuto gore, vlada je osporavala, a ni Sud nije ne smatra da je potvreno da su metak koji je ubio Havvu Ergi ispalile snage sigurnosti. Nadalje, po lanu 2 Konvencije, uzetog zajedno sa lanom 1, od drave se moe zahtijevati da poduzme izvjesne mjere kako bi osigurala ekasno uivanje prava na ivot.
46
U svjetlu gore navedenih razloga, Sud se slae sa Komisijom da se odgovornost drave ne ograniava na okolnosti za koje postoje znaajni dokazi da su meci ispaljeni u pogrenom prvacu od strane pripadnika dravne slube, ubili civilo lice. Ova odgovornost postoji i u sluaju kada nisu poduzete sve realne mjere predostronosti kod izbora sredstava i metoda operacije koja se vodi protiv grupe oponenata kako bi se izbjegao, a, u svakom sluaju, sveo na minimum, sluajan gubitak ivota civila. Tako da iako nije ustanovljeno van svake osnovane sumnje da su metak koji je usmrtio Havvu Ergi ispalile snage sigurnosti, Sud mora uzeti u razmatranje da li je operacija snaga sigurnosti bila planirana i voena na nain koji je onemoguavao ili svodio na minimum svaku opasnost po ivot itelja tog sela, ukljuujui i onu koja je dolazila od vatre PPK pripadnika koji su upali u zasjedu. [] Svjedoenje andara pred Komisijom sugerie da je zasjeda bila planirana sjeverozapadno od sela, a da se nije znala udaljenost izmeu sela i planiranog mjesta zasjede. Moglo se pretpostaviti da e teroristi PPKa prii selu ili putem sa sjeverne strane, ili niz rijeku na sjeveroistonoj strani. U ovom drugom sluaju oni su mogli prodrijeti do ruba sela a da ih ne primijete snage sigurnosti koje su bile postavljene prema sjeverozapadnoj strani. [] Sud, uzevi u obzir nalaze Komisije (vidi stavove 34-41 gore) i vlastitu procjenu, smatra da je bilo mogue je metak koji je usmrtio Havvu Ergi doao sa june ili jugoistone strane, da su snage sigurnosti bile prisutne u junom dijelu i da je postojala stvarna opasnost po ivot civilnog stanovnitva tako to su bili izloeni unakrsnoj vatri izmeu snaga sigurnosti i PPK. U svjetlu neuspjeha organa vlasti odgovorne drave da prue direktne dokaze o planiranju i voenju operacije sa zasjedom, Sud, sloivi se sa Komisijom, smatra da se moe puzdano zakljuiti da nisu bile poduzete dovoljne mjere predostronosti kako bi se zaitili ivoti civilnog stanovnitva. Prema tome, radi se o krenju lana 2
47
lan 3. EKLJP Zabrana muenja

lan 3. glasi kao to slijedi: Niko nee biti podvrgnut torturi, neovjenom ili poniavajuem postupku ili kanjavanju.
1.Opseg i koncepti Opseg lana 3.

Opseg ovog lana je apsolutan. Ovo proizilazi iz presude Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva (18. januar 1978, Serija A Br. 25, str. 65,stav 163):
Konvencija apsolutno zabranjuje torturu i neovjeno ili poniavajue postupanje i kanjavanje, bez obzira na ponaanje rtve. Za razliku od veine supstancijalnih odredbi Konvencije i Protokola br. 1 i 4 (P1, P4), lan 3 (l. 3) nema odredbu koja ukljuuje izuzetke ni, po lanu 15, stav 2 (l. 15-2), nema odstupanja od ove odredbe ak ni u sluaju javne opasnoti po ivot ljudi u jednoj dravi.
Kao rezultat toga, presuda u predmetu Ribitsch protiv Austrije, od 4. decembra 1995. biila je prilika da Sud da iznese sljedee (Ribitsch protiv Austrije, presuda od 4. decembra 1995, Predstavka br. 18896/91 Serija A br. 336, stav 38):
[] U pogledu osobe koja je liena slobode, svako pribjegavanje zikoj sili koje nije strogo neophodno na osnovu ponaanja te osobe umanjuje ljudsko dostojanstvo i u principu predstavlja krenje odredbi lana 3 (l. 3) Konvencije. Sud naglaava da zahtjevi istrage i nesumnjive potekoe do kojih dolazi u borbi protiv kriminala ne mogu opravdati postavljanje ogranienja na zatitu koja se prua u vezi zikog integriteta pojedinaca (vidi Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992, Serija A br. 241-A, str. 42, stav 115).
Potrebno je posebno istai da postoji pretpostavka o krenju lana 3 u sluaju kada osoba koja je bila je dobrog zdravstvenog stanja u vrijeme lienja slobode, ima povrede po putanju na slobodu. S tim u vezi vrijedi pogledati presudu u predmetu Selmouni protiv Francuske od 28. jula 1999, Reports (Izvjetaji) 1999-V, stav 87:
Sud smatra da ako je neka osoba privedena u policijski pritvor u dobrom zdravstvenom stanju, a prilikom putanja su konstatirane povrede, zadatak drave je da prui uvjerljivo objanjenje kako je dolo do tih povreda. U sluaju da ne uspije, sasvim jasno je da se postavlja pitanje po lanu 3 Konvencije (vidi Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992, Serija A br. 241-A, str. 40-41, stavovi 108-111, i Ribitsch protiv Austrije, presuda od decembra 1995, Serija A br. 336, str. 25-26, stav 34).
Rjeenje prihvaeno u predmetu Ribitsch protiv Austrije, u kojem je podnositelj imao modrice s unutarnje i vanjske strane desne ruke (Ribitsch protiv Austrije, presuda od 4. decembra 1995, Predstavka br. 18896/91, Serija A br. 336, stavovi 31 i 34) je sljedee: 48
Komisija je izrazila miljenje da je drava moralno odgovorna za svaku osobu koja je u pritvoru, jer se ona nalazi u potpunosti u rukama policije. U sluaju ozlijeda do kojih je dolo tokom policijskog pritvora, vlada je ta koja treba pruiti dokaze o injenicama koje bi potvrdile verziju dogaaja drugaiju od one koju je dala rtva, pogotovo ako je verzija rtve podrana ljekarskim uvjerenjima. [] Na osnovu materijala koji mu je predoen, Sud zakljuuje da vlada nije pruila dovoljno dokaza da su povrede podnositelja mogle nastati u potpunosti, uglavnom ili djelomino i na drugi nain a ne zbog postupanja kojem je bio izloen u policijskom pritvoru.
(Vidi, s istim rezultatom, Berktay protiv Turske, presuda od 1. marta 2001, Predstavka br. 22493/93, stav 167.) Vano je u ovom pogledu naglasiti da se Sud ne smatra vezanim nalazima internog sudskog postupka drave lanice u odnosu na injenice na koje se ali podnositelj. U presudi Selmouni protiv Francuske (Selmouni protiv Francuske, presuda od 28. jula 1999, Reports (Izvjetaji) 1999-V, stav 87), Sud navodi:
Ovo takoer pokazuje da je g. Selmouni, u svojoj krivinoj albi i zahtjevu da se prikljui postupku kao graansko lice, usmjerio svoje pritube protiv policajaca o kojima je rije (vidi stav 28 gore) i da je pitanje njihove krivnje pitanje koje spada samo u jurisdikciju francuskih sudova, naroito krivinih. Kakavgod da je ishod domaeg postupka, osuda ili oslobaajua presuda za policajce, on ne oslobaa odgovornu dravu njene obaveze po Konvenciji (vidi presudu u predmetu Ribitsch citiranu gore). Ona je, prema tome, pod obavezom da prui uvjerljivo objanjenje kako su nastale povrede g. Selmouni-a.
Ranije, u predmetu Ribitsch, citiranom gore (4. decembar 1995, Serija A br. 336, stavovi 34-38), Sud nije bio uvjeren vladinim objanjenjem da su povrede podnositelja nastale uslijed udarca o vrata na vozilu. Vlada se samo pozivala na ishod domaeg krivinog postupka kako bi iskljuila svoju odgovornost po lanu 3. U svakom sluaju, lan 3 postavlja dravi proceduralnu obavezu da sprovede istragu, isto kao i lan 2. Presuda u predmetu Labita protiv Italije (Labita protiv Italije, 2000, Predstavka br. 26772/95, stav 131) u tom pogledu sadri sljedee:
Sud smatra da kada neka osoba pouzdano tvrdi da je bila podvrgnuta postupcima policije ili drugih dravnih organa koji su u suprotnosti sa lanom 3, ova odredba uzeta zajedno sa opom obavezom drave po lanu 1 Konvencije da jami svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrene u [...] Konvenciji, implicite zahtijeva i provoenje djelotvorne zvanine istrage. Kada je rije o istrazi po lanu 2, ona treba da dovede do identikacije i kanjavanja onih koji su odgovorni (vidi, u vezi sa lanom 2 Konvencije, McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 27. septembra 1995, Serija A br. 324, str. 49, stav 161; Kaya protiv Turske, presudu od 19. februara 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-I, str. 324, stav 86; i Yasa protiv Turske, presudu od 2. septembra 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-VI, str. 2438, stav 98). Opa zakonska zabrana torture i neovjenog i poniavajueg postupanja i kanjavanja bi inae bila, usporkos svoje fundamentalne vanosti (vidi stav 119 gore), nedjelotvorna u praksi i u nekim bi sluajevima bila mogue da dravni organi zloupotrebe svoje ovlasti i prou bez kazne (vidi presudu Assenov i ostali citiranu gore, str. 3290, stav 102).
49
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava Presuda u predmetu Akkoc protiv Turske od 10. oktobra 2000, u tom pogledu postavlja osnovne uvjete koje mora ispotovati medicinski pregled osoba koje su maltertirane u protvoru, odnosno zatvoru (Akkoc protiv Turske, presuda od 10. oktobra 2000, Predstavke br. 22947 i 22948/93, stav 118):
Sud dalje podrava komentare koje je dala Komisija o tome koliko je vano da lijeniki pregled osobe koja je putena iz zatvora bude nezavisan i temeljit. [] Takve preglede mora obaviti ljekar sa potrebnim kvalikacijama, bez prisustva policije, a ljekarski izvjetaj mora ukljuivati ne samo detalje o svim povredama nego i objanjenje koje je dao pacijent o njihovm nastanku, kao i miljenje ljekara da li su povrede konzistentne sa tim objanjenima. Praksa povrnog i kolektivnog pregleda koja je ilustrirana ovim predmetom, onemoguava ekasnost i pouzdanost ove garancije.
Naravno, sve ovo se primjenjuje jedino ako postoji minimum dokaza o nasilju nad rtvom. Tako u presudi u predmetu Bykdag protiv Turske [Dio IV] (21. decembar 2000, Predstavka br. 28340/95, stav 46, dostupna samo na francuskom nezvanian prevod), Sud primjeuje:
Optube o zlostavljanju moraju pred Sudom biti potkrepljene odgovarajuim dokazima (vidi, mutatis mutandis, Klaas protiv Njemake, presuda od 22. septembra 1993, Serija A br. 269, str. 17, stav 30). U svrhu odluivanja o injenicama na koje se ali, Sud koristi standard dokaza van osnovane sumnje; takav dokaz moe proistei iz paralelnih, dovoljno jakih, jasnih i suglasnih zakljuaka ili postojanja slinih neospornih pretpostavki o injenicama (Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 65, stav 161, na kraju).
Sud nadalje iznosi (ista presuda, stav 53, dostupna samo na francuskom nezvanian prevod):
to se tie drugog navodnog nasilja, Sud prihvata da takvo postupanje, ovisno od okolnosti, moe spadati u djelokrug lana 3 Konvencije, ak iako nije takve prirode da nuno ostavlja zike ili pshihike tragove koji se mogu otkriti ljekarskim pregledom.
U ovom predmetu, rtva je, inter alia, tvrdila da je naga bila izloene snanim mlazevima vode. U predmetu Kurt protiv Turske, podnositeljica je tvrdila da je odgovorna drava prekrila lan 3, jer je njen sin nestao pod okolnostima u kojima nepostojanje najosnovnijih sudskih garancija nije iskljuivalo intenzivno ziko muenje. Ona je takoer tvrdila da je vlastitim oima vidjela tragove udaraca koje su zadali pripadnici snaga sigurnosti, to je samo po sebi vodilo do zakljuka da je njen sin bio podvrgnut zikom muenju nakon hapenja. U ovom predmetu Sud je prihvatio da su sina podnositeljice uhapsili vojnici. Meutim Sud je zakljuio: (Kurt protiv Turske, presuda od 25. maja 1998, Reports Iizvjetaji) 1998-III, stavovi 116-117):
Podnositeljica, naroito, nije pruila nikakve konkretne dokaze da je njen sin doista bio rtva zlostavljanja koje je u suprotnosti sa lanom 3; ona nije priloila bilo kakve dokaze koji bi potkrepljivali njenu tvrdnju da u odgovornoj dravi postoji praksa da ljudi nestaju i koja je povezana sa zlostavljanjem osoba lienih slobode a koju vlasti toleriraju. Sud, kao i Komisija, smatra da pritube podnositeljice u vezi navodnog krenja lana 3 od strane
50

odgovorne drave u odnosu na njenog sina treba [] sagledati sa aspekta lana 5 Konvencije.
Nadalje, lan 3 se primjenjuje kada je poniavajue postupanje prouzrokovano radnjama i drugih osoba, a ne samo organa vlasti. U vezi s tim vidi, posebice, presudu Mahmut Kaya protiv Turske [Dio I] (28. mart 2000, Predstavka br. 22535/93, stavovi 115-116):
Obaveza koju imaju drave lanice po lanu 1 Konvencije da jame svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrene u Konvenciji, uzeta zajedno sa lanom 3, trai od drava da poduzmu mjere s ciljem da osiguraju osobama pod njihovom jursdikcijom da ne budu podvrgnute muenju, neovjenom ili poniavajuem postupanju, ukljuivi i zlostavljanje od strane privatnih lica (vidi A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-VI, str. 2699, stav 22). Prema tome, moe se postaviti pitanje odgovornosti drave kada zakonski okvir ne prua dovoljnu zatitu (vidi, naprimjer, A. presudu citiranu gore, str. 2700, stav 24), ili ako vlasti ne poduznu realne korake kako bi se izbjegao rizik od zlostavljanja sa kojim su upoznate ili bi trebale biti upoznate (naprimjer, mutatis mutandis, presuda Osman citirana gore, str. 3159-3160, stavovi 115-116). Sud smatra da su vlasti znale, ili su trebale znati, da je Hasan Kaya izloen riziku kao potencijalna meta, jer je bio osumnjien za pomaganje ranjenim pripadnicima PPK. Propust da mu se zatiti ivot kroz specijalne mjere i opi propusti u okviru krivinog zakona, doveli su ga u opasnost ne samo od vansudskog pogubljenja nego i opasnost od zlostavljanja od strane osoba koje nisu bile odgovorne za svoja djela. Slijedi da je drava odgovorna za zlostavljanje Hasana Kaye nakon nestanke i prije smrti.
Na kraju, pored posebnih zatitnih mjera koje drava treba poduzeti, od nje se takoer trai da donese dovoljne zakonske odredbe. Primjer ovoga se moe vidjeti u predmetu A. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. septembra 1998, Reports(Izvjetaji) 1998-VI, gdje je Sud izjavio sljedee (stavovi 22-24):
Sud smatra da obaveza koje imaju visoke strane ugovornice po lanu 1 da jame svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrene u Konvenciji, uzeta zajedno sa lanom 3, zahtijeva od drava da poduzmu mjere u cilju osiguravanja da osobe pod njihovom jurisdikcijom ne budu podvrgnute muenju ili neovjenom ili poniavajuem postupanju, ukljuivi i zlostavljanje koje provode privatna lica (vidi, mutatis mutandis, H.L.R. protiv Francuske, presuda od 29. aprila 1997, Reports (Izvjetaji) 1997-III, str. 758, stav 40). Djeca i ostale ugroene osobe imaju naroito pravo na zatitu drave, koja treba biti poduzeta u formi ekasnog odvraanja protiv ozbiljnog ugroavanja zikog integriteta (vidi, mutatis mutandis, X. i Y. protiv the Nizozemske, presuda od 26. marta 1985, Serija A br. 91, str. 11-13, stavovi 21-27; Stubbings i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996, Reports (Izvjetaji) 1996-IV, str. 1505, stavovi 62-64; i, takoer, Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, lanovi. 19 i 37). Sud podsjea da se, po engleskom pravu, optuba za napad na dijete moe braniti da je konkretno postupanje imalo dimenzije razumne tjelesne kazne (vidi stav 14 gore). Teret dokaza je na titeljstvu da dokae van osnovane sumnje kako je ovaj napad bio vie od zakonom dozvoljenog kanjavanja. U ovom predmetu, usprkos injenice da je podnositelj bio izloen postupanju koje je bilo dovoljno otro da spada u djelokrug lana 3, porota je oslobodila djeakovog ouha, koji je na taj nain kaznio djeaka (vidi stavovi 10-11 gore). Ovaj zakon, po miljenju Suda, nije omoguio dovoljnu zatitu podnositelju u smislu postupanja
51

ili kanjavanja koje je u suprotnosti sa lanom 3. i doista, vlada je prihvatila da ovaj zakon, kakav je sada, ne osigurava adekvatnu zatitu djece i da ga treba mijenjati. U okolnostima ovog predmeta, propust da se osigura adekvatna zatita predstavlja krenje lana 3 Konvencije.
Nadalje, lan 3 se moe primijeniti i na sluajeve kada postoji samo opasnost od neovjenog postupanja, tojest, prije nego to se takvo postupanje i realizira. Kao to je poznato, u predmetu Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. februar 1982, Serija A br. 48, str. 13-14, stav 30), Sud je zauzeo stav da rizik od podvrgavanja zikom kanjavanju u koli nije imao dovoljan stepen poniavanja ili degradiranja da bi dosegao onaj nivo koji je potreban da predstavlja krenje lana 3. Meutim, kada postoji znaajan osnov za vjerovanje da je neka osoba izloena stvarnom riziku da bude podvrgnuta muenju, ili poniavajuem postupanju ili kanjavanju, Sud e primijeniti lan 3. Tako, naprimjer, u predmetu Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (7 juli 1989, Serija A br. 161, str. 35-36, stav 91), Sud je smatrao da je opasnost koja je visila nad glavom podnositelja bila takva da je mogla za sobom povui krenje tog lana. Ovaj predmet je u vezi ektradicije u jednu dravu (SAD, konkretno u Virdiniju) gdje bi se moglo desiti da podnositelj mora ekati na izvrenje smrtne kazne u izuzetno strogim uvjetima, koji se obino nazivaju ekanje u redu na pogubljenje, a tuitelj Komonvelta za dravu Virdinija je odluio da zahtijeva, i nastavio da zahtijeva, smrtnu kaznu, jer je po njegovom miljenju to ovaj sluaj i zasluio. Sud je primijetio (str. 39, stavovi 90 i 98-99) :
Nije est sluaj da se institucije Konvencije izjanjavaju o potencijalnom krenju Konvencije. Meutim, kada podnositelj tvrdi da bi odluka o njegovom izruenju, ako se primijeni, bila u suprotnosti sa lanom 3 (l. 3) zbog predvidljivih posljedica u zemlji izruenja, odstupanje od ovog principa je neophodno kako bi se osigurala ekasnost garancija predvienih tim lanom (l. 3) (vidi stav 87 gore). [] Ako vlasti jedne drave, koje su odgovorne za krivino gonjenje u sluaju takvog djela zauzmu tako vrst stav, teko da Sud moe smtarti da nema osnova za vjerovanje da je podnositelj suoen sa stvarnim rizikom da bude osuen na smrt, te prema tome i da bude izloen ekanju u redu na smrt .
Prema tome, perspektiva osobe koja je u pitanju, a koja je izloena ovom sindromu, je takva da zahtjeva razmatranje po lanu 3. Potrebno je ovu proirenu primjenu lana 3 objasniti kroz preciznu analizu koncepata koje ona sa sobom nosi.
52
Koncepti sadrani u lanu 3 Koncept neovjenog ili poniavajueg postupanja

Ovi koncepti upotrebljeni u lanu 3, su u sutini relativni. Presuda u predmetu B. Protiv Francuske (25. mart 1992, Serija A br. 232-C, str. 87, stav 83) nije vodea presuda na ovu temu, ali prestavlja relativno noviju odluku koja rezimira deniciju Suda o tome ta je neovjeno ili poniavajue postupanje:
Da bi odreeno postupanje predstavljalo krenje lana 3 ono mora dosei minimalan stupanj okrutnosti. Procjenjivanje ovog minimalnog stupnja je po svojoj sutini relativno; ono ovisi od svih okolnosti predmeta, a naroito od njegove prirode i konteksta, trajanja takvog postupanja, zikih i psihikih posljedica, a ponekad i polne pripadnosti, starosne dobi i zdravstvenog stanja osobe koja je u pitanju (Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 65, stav 162, i Tyrer protiv protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. aprila 1978, Serija A br. 26, str. 14-15, stavovi 29-30). U jednom predmetu Sud je smatrao da je postupanje bilo i neovjeno, zato to je bilo s predumiljajem i trajalo vie sati u konitnuitetu i prouzrokovalo, ako ne stvarne tjelesne povrede, onda barem jake psihike patnje i bilo je poniavajue, jer jer je kod rtava stvorilo osjeaje straha, duboke zabrinutosti i inferiornosti koji su ih poniavali i vjerovatno slomili njihov ziki ili psihiki otpor (Presuda Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, loc. cit, str. 66, stav 167, i Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989, Serija A br. 161, str. 39, stav 100).
U svjetlu ovakve denicije, Sud je vrlo lako zakljuio da iskljuivanje iz obrazovne institucije nema dovoljan stupanj teine da bi se moglo okvalicirati kao neovjeno ili poniavajue (presuda u predmetu Efstratiou protiv Grke od 18. decembra 1996, Reports Izvjetaji) 1996VI, stav 41). Slino ni element javnosti ne predstavlja nuno odluujui faktor. U vezi s timi vidi presudu Raninen protiv Finske od 16. decembra 1997, Reports (Izvjetaji) 1997-VIII, stav 55:
[] kod razmatranja da li je kanjavanje ili postupanje poniavajue u znaenju lana 3, Sud e se voditi tim da li je cilj bio da se ta konkretna osoba ponizi i da li je ono, u mjeri u kojoj su posljedice ukljuene, negativno utjecalo na njegovu ili njenu linost na nain koji je nekompatibilan sa lanom 3 (vidi Albert i Le Compte protiv Belgije, presuda od 10. februara 1983, Serija A br. 58, str. 13, stav 22). S tim u vezi treba istai da javni karakter kanjavanja ili postupanja moe biti relevantan faktor. Istovremeno, treba se podsjetiti, da njegovo nepostojanje ne mora nuno znaiti da takvo postupanje ne pripada ovoj kategoriji: moe biti sasvim dovoljno da rtva bude poniena u vlastitim oima, ne mora biti i u oima drugih (vidi Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. aprila 1978, Serija A br. 26, str. 16, stav 32).
tavie, da bi neko postupanje bilo poniavajue nije bitno i da mu je namjera bila da se ponizi osoba koja se na takvo postupanje ali. U tom smislu vidi V. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 16. decembra 1999, Predstavka br. 24888/94, stav 71):
53

Kako bi se neko kanjavanje ili postupanje povezalo sa neovjenim ili poniavajuim, patnje ili ponienje moraju u svakom sluaju biti vee od onih koje su izazvane patnjama i ponienjem kod legitimnog postupanja ili kanjavanja (ibid.). Pitanje da li svrha bila da se ponizi rtva sljedei faktor koji treba uzeti u obzir (vidi, naprimjer, Raninen protiv Finske, presuda od 16. decembra1997, Reports Izvjetaji) 1997-VIII, str. 2821-2822, stav 55), ali isto tako, odsustvo takve svrhe ne mora nuno i iskljuivati zakljuak da se radi o krenju lana 3.
Koncept muenja/torture
Ovoj deniciji neovjenog i poniavajueg postupanja potrebno je dodati i deniciju muenja. Muenje je prvobitno bilo denirano u predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva (18. januar 1978, Serija A br. 25, str. 66, stav 167):
Sud smatra [] da, iako postoji s jedne strane nasilje koje [] ne potpada pod lan 3 (l. 3) Konvencije, s druge strane ini se da je namjera Konvencije da, pravei razliku izmeu muenja i neovjenog ili poniavajueg postupanja prvim od ovih termina posebno igoe namjerno neovjeno postupanje koje prouzrokuje vrlo teke i okrutne patnje.
U pravilu, Sud prvo razmatra da li se konkretno ponaanje moe okvalicirati za neovjeno ili poniavajue, a potom odreuje da li i dostie stupanj teine potreban da bi se okvaliciralo kao muenje. U presudi u predmetu Adkoy protiv Turske (18. decembar 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1996-VI, str. 2279, stav 64), Sud je prvi put zakljuio da se takvo postupanje prema podnositelju moe jedino smatrati torturom.
Sud podsjea da je Komisija, izmeu ostalog, nala da je podnositelj bio podvrgnut palestinskom vjeanju, drugim rjeima, bio je skinut dogola, ruke su mu vezali na lea i objesili ga o njih (vidi stav 23 gore). Po miljenju Suda ovakvo postupanje je moglo biti samo s namjerom; i doista, potrebne su odreene pripreme i napor da bi se sprovelo. Dobija se dojam da je provedeno u cilju iznuivanja priznanja ili informacija od podnositelja. Pored toga, moralo je i prouzroiti stranu bol, ljekarski nalazi govore da je dovelo do paralize obje ruke koja je trajala izvjesno vrijeme (vidi stav 23 gore). Sud smatra da je ovakvo postupanje imalo tako ozbiljan i okrutan karakter ad se moe okvalicirati kao tortura.
Posebnu panju potrebno je obratiti na presudu u predmetu Selmouni protiv Francuske, koja je oznaila bitan pomak u sudskoj praksi. U ovom predmetu Sud je, zasjedajui u Velikom vijeu, dao novu, iru deniciju muenja u sljedeem odlomku (Selmouni protiv Francuske, presuda od 28. jula 1999, Reports (Izvjetaji) 1999-V, stavovi 96-106):
Kako bi odredio da li se odreena forma zlostavljanja moe okvalicirati kao muenje, Sud mora obratiti panju na razliku, ugraenu u lan 3, izmeu ovog pojma i onog koji oznaava neovjeno ili poniavajue postupanje. Kao to je Evropski Sud ranije ustanovio, ini se da je namjera Konvencija bila da pomou ove distinkcije posebno igoe neovjeno postupanje koje uzrokuje vrlo teke i okrutne patnje (vidi presudu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva citiranu gore, str. 66-67, stav 167). Konvencija Ujedinjenih naroda protiv torture i drugog okrutnog, nehumanog ili poniavajueg
54

postupanja ili kanjavanja, koja je stupila na snagu 26. juna 1987. godine, takoer pravi ovu razliku, kao to se moe vidjeti iz lanova 1 i 16: 1.U ovoj konvenciji izraz tortura oznaava svaki akt kojim se jednoj osobi namjerno nanosi bol ili teka tjelesna ili duevna patnja da bi se od te osobe ili neke tree osobe dobile obavijesti ili priznanja, ili da bi se ta osoba kaznila za djelo to ga je ona ili neka trea osoba poinila ili za ije je izvrenje osumnjiena, da bi se ta osoba zastraila ili da bi se na nju izvrio pritisak, ili zbog bilo kojeg drugog razloga utemeljenog na bilo kojem obliku diskriminacije, ako ta bol ili te patnje nanosi slubena osoba ili bilo koja druga osoba koja djeluje u slubenom svojstvu . []
lan 1
1. Svaka drava lanica obavezuje se da e zabraniti na teritoriji pod svojom jurisdikcijom djela surovog, nehumanog ili poniavajueg postupanja ili kanjavanja koji nisu akti torture utvreni u lanu 1, kada takva djela poini slubena osoba, ili su poinjena na podsticaj ili uz saglasnost slubene osobe ili drugih osoba koje nastupaju u slubenom svojstvu. Posebno, obaveze navedene u lanovima 10, 11, 12, i 13 primjenjuju se tako to e pojam torture biti zamjenjen pojmom drugih oblika surovih, neljudskih ili poniavajuih postupaka ili kanjavanja. Sud smatra da sve povrede uneene u razna ljekarska uvjerenja (vidi stavovi 11-15 and 17-20 gore), kao i svjedoenje podnositelja o zlostavljanju kojem je bio podvrgnut dok se nalazio u policijskom pritvoru (vidi stavove 18 i 24 gore) uspostavljaju dokaze o zikom i nesumnjivo mentalnom bolu i patnjama (bez obzira na propust da se naredi vjetaenje psihologa o stanju g. Selmouinia nakon dogaaja na koje se ali). Ovi dogaaji takoer pokazuju da su bol ili patnje bili naneseni namjerno kako bi ga se, izmeu ostalog, natjeralo da prizna djelo za koje je bio osumnjien. Na kraju, ljekarska uverenja iz sudskog spisa jasno pokazuju da su policijaci izvrili cijeli niz nasilnih akata u vrenju svoje dunosti. Djela na koja se ali bila su takva da su kod podnositelja izazvala osjeaj straha, snane zabrinutosti i inferiornosti, to je bilo poniavajue i vjerovatno slomilo njegov ziki i moralni otpor. Sud, stoga u ovome nalazi elemente koji su dovoljno teki da mogu ovakvo postupanje okvalicirati kao neovjeno i poniavajue (vidi the Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda citiranad gore, str. 66-67, stav 167, i presudu u predmetu Tomasi citiranu gore, str. 42, stav 115). U svakom sluaju, Sud ponovo naglaava u vezi osobe koja je liena slobode, da pribjegavanje zikoj sili koja nije strogo neophodna zbog ponaanja takve osobe, umanjuje njeno dostojanstvo i u principu predstavlja krenje prava iz lana 3 (vidi presudu u predmetu Ribitsch citiranu gore, str. 26, stav 38, presudu Tekin protiv Turske od 9. juna 1998, Reports( Izvjetaji) 1998-IV, str.1517-1518, stav 53). Drugim rijeima, u ovom predmetu ostaje da se utvrdi da li se bol i patnje naneseni g. Selmouniu mogu denirati kao surovi. Sud smatra da je ova okrutnost, kao i minimum okrutnosti koji zahtijeva primjena lana 3 Konvencije, po prirodi stvari, relativna; ona ovisi od svih okolnosti predmeta, kao to je trajanje takvog postupanja, od zikih ili psihikih posljedica i, u nekim sluajevima, od pola, starosne dobi i zdravstvenog stanja rtve, itd. Sud je ranije ispitivao predmete u kojima je zakljuio da se radi o postupanju koje se jedino moe opisati kao muenje (vidi presudu u predmetu Aksoy citiranu gore, str. 2279, stav 64, prsudu Aydin citiranu gore, str. 1891-1892, stavovi 83-84 i 86). Meutim, s obzirom da je Konvencija instrument koji ivi i koji se mora tumaiti u svjetlu sadanjih uvjeta, (vidi, meu ostalim izvorima, sljedee presude: Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. april 1978, Serija A br. 26, str. 15-16, stav 31; Soering, citiranu gore, str. 40, stav 102; i Loizidou protiv Turske, 23. mart 1995, Serija A br. 310, str. 26-27, stav 71), Sud smatra da neka djela koja su u prolosti bila okvalicirana kao
lan 16 stav 1
55

neovjeno i poniavajue postupanje, za razliku od muenja, mogu biti drugaije okvalicirana u budunosti. Sud je zauzeo stav da se trai sve vii standard u ovoj oblasti zatite ljudskih prava i temeljnih sloboda koji, prema tome, zahtijeva i veu strogost u procjenjivanju krenja osnovnih vrijednosti u demokratskim drutvima. Sud je uvjeren da je veliki broj udaraca nanesen g. Salmouniu. Kakvogod da je zdravlje neke osobe, moe se pretpostaviti da e tako snani udarci izazvati veliku bol. tavie, udarac ne mora automatski ostavljati vidljiv trag na tijelu. Meutim, iz ljekarskog nalaza dr. Garniera od 7. decembra 1991. moe se vidjeti da je skoro cijelo tijelo g. Selmounia bilo prekriveno tragovima udaraca koje je pretrpio (vidi stavovi 18-20 gore). Sud takoer primjeuje da su podnositelja vukli za kosu; da su ga tjerali da tri niz hodnik u kojem su sa svake strane stajali policajci i podapinjali mu noge; da su ga tjerali da klei pred jednom mladom enom kojoj se neko obratio rjeima Evo, sad e uti kako neko pjeva, zatim mu je jedan policajac pokazao svo penis i rekao na, lii, prije nego to je urinirao po njemu; da su mu prijetili let-lampom i pricom (vidi stav 24 gore). Sud mora primijetiti, da bi ovakvi postupci, pored toga to su bili akti nasilja, bili niski i poniavajui za svakoga, bez obzira na stanje takve osobe. Sud, na kraju, primjeuje, da se gore navedeni postupci nisu svodili samo na jedan period vremena proveden u policijskom pritvoru tokom kojeg bi bez da ih opravdavaju na bilo koji nain poviene tenzije i emocije mogle dovesti do ovakvih ekscesa. Sasvim je jasno utvreno da je g. Selmouni bio izloen ponovljenim nasrtajima vei broj dana tokom ispitivanja (vidi stavove 11-14 gore). U ovakvim okolnostima, Sud je uvjeren da ziko i psihiko nasilje, uzeto u cjelini, na integritet podnositelja jeste prouzrokovalo jaku bol i patnju i da je bilo izuzetno teko i okrutno. Ovakvo ponaanje mora se smatrati kao in muenja u svrhe lana 3 Konvencije. [] Prema tome, radi se o krenju lana 3.
Sud e ponovo koristiti ovu deniciju i ii u cijeli niz detalja. Vidi, naprimjer presudu u predmetu Salman protiv Turske (27. juni 2000, Predstavka br. 21986/93, stavovi 114-115):
Pored okrutnosti ovakvo postupanje sadri i element namjere, kako je denirano u UN Konvenciji protiv torture i drugog okrutnog, nehumanog ili poniavajueg postupanja ili kanjavanja, koja je stupila na snagu 26. juna 1987. godine i koja denira torturu kao namjerno nanoenje jake boli i patnje u cilju, inter alia, dobijanja informacija, kanjavanja ili zastraivanja (lan 1 UN Konvencije). Uzimajui u obzir prirodu i stupanj zlostavljanja (falaka i udarac u grudi) i zakljuke koji se mogu izvesti iz dokaza da se onodogodilo tokom ispitivanja Agita Salmana o uestvovanju u aktivnostima PPK za koje su ga sumnjiili, Sud smatra da se radilo o vrlo ozbiljnim i okrutnim patnjama koje se mogu okarakterizirati kao tortura (vidi takoer presudu Selmouni citiranu gore, stavovi 96-105).
Treba primijetiti da je Sud obratio panju da istakne kako je koncept jake patnje relativan. Tako u predmetu Dikme protiv Turske [Dio I] presuda od 11. jula 2000, (Predstavka br. 20869/92, stavovi 94-96) Sud iznosi: 56

Kao to je Sud ve ranije ustanovio, kriterij intenziteta na koji se poziva u lanu citiranom gore je, po prirodi stvari, relativan, kao to je i minimum okrutnosti koji je potreban da se primijeni lan 3 (ibid, stav 100); on ovisi od svih okolnosti predmeta, a ponekad i od spola rtve, godina, i zdravstvenog stanja (vidi, meu ostalim izvorima, Labita presudu citiranu gore, stav 120). U ovom predmetu radi se o prvom podnositelju koji je nesumnjivo ivio u stalnom stanju zike boli i jake uznemirenosti zbog svoje neizvjesne sudbine i udraca koji su mu se neprestano nanosili tokom dugotrajnih sesija ispitivanja kojima je bio podvrgnut kada je bio u policijskom pritvoru. Sud je smatrao da je ovakvo postupanje s podnositeljem bilo namjerno i da su akteri bili dravni organi u vrenju svoje dunosti, kako bi izvukli priznanje i dobili informacije o djelu za koje je bio osumnjien. Sud nalazi da je u ovim okolnostima nasilje nad podnositeljem, uzeto u cjelosti i obzirom na svrhu i trajanje, bilo posebno ozbiljno i okrutno i da je moglo izazvati veliku bol i patnje. Prema tome, ono je imalo dimenziju torture u znaenju lana 3 Konvencije.
Za klasikaciju neovjenog ili poniavajueg postupanja moraju neizbjeno postojati i posljedice.
2. Primjena lana 3. - primjeri

lan 3 se primjenjuje na veliki broj situacija. U tekstu dolje slijedi nekoliko primjera.
Neovjeno postupanje, zlostavljanje i policijski postupak Hapenje

Postavlja se pitanje da li hapenje i stavljanje u pritvor bez proceduralnih garancija moe samo po sebi spadati u djelokrug lana 3. U predmetu Ciek protiv Turske, podnositeljica nije imala nikakvih daljnjih vijesti o svojim sinovima koji su nestali nakon hapenja. Sud je doao do zakljuka da se mora pretpostaviti da su mrtvi i naao da se radi o krenju lana 2. Podnositeljica je takoer tvrdila da je dolo i do krenja lana 3. Miljenje Suda je bilo sljedee (Ciek protiv Turske, presuda od 27. februara 2001, Predstavka br. 25704/94, stavovi 152, 154-156 i 158):
Oslanjajui se, mutatis mutandis, na argumente koje je koristila da potkrijepi svoje navode po lanu 2, podnositeljica tvrdi da je odgovorna drava prekrila lan 3 Konvencije ve samom injenicom nestanka njenih sinova u kontekstu lienom najosnovnije sudske zatite, to ih je moralo izloiti akutnoj psihikoj torturi. Pored toga, njoj su rekli kako su joj sinove maltretirali u zgradi lokalne kole. Podnositeljica iznosi da se ova pretpostavka mora smatrati jo vjerovatnijom zbog uestale torture osoba lienih slobode u odgovornoj dravi []. Uzvei u obzir stroge standarde koji se primjenjuju na tumaenje lana 3 Konvencije, prema kojima zlostavljanje mora dosei minimum okrutnosti da bi spadalo u djelokrug ove odredbe, kao i prakse organa Konvencije koja zahtjeva potivanje standarda dokaza van osnovane sumnje da se radilo o zlostavljanju tog intenziteta, Sud nije uvjeren da se nestanak sinova podnopsiteljice u datim okolnostima iz ovog predmeta moe okvalicirati terminima iz ove odredbe (vidi Irska protiv
57

Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 65, stavovi 161-62, Kurt protiv Turske, presuda citirana gore, izvjetaj Komisije, str. 1216, stav 195). Kada jedan oigledan sluaj prisilnog nestanka karakterizira potpuno odsutvo informacija da li je ta osoba iva ili mrtva, postupanje kojem je on ili ona bila izloena je samo stvar nagaanja. U tom pogledu, Sud prvo eli potsjetiti na svoje nalaze o injenicama tj. da nakon njihovog hapenja 10. maja 1994. zatoenici nisu bili maltretirani u lokalnoj koli (vidi stav 141 gore). tavie, podnositeljice nije iznijela nikakve konkretne dokaze da su njeni sinovi doista i bili rtve zlostavljanja, te da je time dolo do krenja lana 3; isto tako se ne moe rei da su dokazane njene tvrdnje o tome kako su njeni sinovi bili rtve zvanino tolerirane prakse nestnaka i s njom povezanog zlostavljanja osoba lienih slobode. Sud podsjea da akutna zabrinutost, do koje mora doi u vezi postupanja sa osobama koje se oigledno dre u zatvoru bez zvaninog izvjetaja i bez potrebne sudske garancije, predstavlja dodatni i oteavajui aspekt ovog pitanja po lanu 5 (vidi gore citiranu presudu Kurt protiv Turske, str. 1183, stav 115) []. Prema tome, Sud zakljuuje da se ne radi o krenju lana 3 Konvencije u odnosu na predmet Tahsin iek i Ali Ihsan iek.
Tokom pritvora
Postoji sasvim jasno krenje lana 3 u sluaju nanoenja zike povrede osobi koja se nalazi u pritvoru. Sud ovo iznosi i u predmetu Tomasi protiv Francuske, gdje kae da niko nije tvrdio da su tragovi primjeeni na tijelu podnositelja mogli biti iz perioda koji je prethodio njegovom pritvaranju, ili da su nastali kao posljedica neega to je sam podnositelj uradio ili pak kao posljedica pokuaja bjekstva (Tomasi protiv Francuske, 27. august 1992, Serija A br. 241-A, str. 40-42, stavovi 110 i 115). Ova presuda, zapravo, (prethodila je presudi u predmetu Salmouni protiv Francuske) rezimira pristup Suda u vezi osoba podvrgnutih policijskoj istrazi. Sud primjeuje da:
On ne smatra da je duan ispitivati sistem policijskog pritvora u Francuskoj i njegove propise, ili, u ovom sluaju, duinu i vrijeme ispitivanja podnositelja. On smatra dovoljnim to je primijetio da ljekarska uvjerenja i izvjetaji, koje su sainili potpuno neovisni ljekari, govore o velikom broju udaraca koji su naneeni g. Tomasiu, kao i njihovoj jaini; ovo su dva elementa koja su dovoljno ozbiljna da ovakvo postupanje bude neovjeno i poniavajue. Zahtjevi istrage i nesporne potekoe koje su povezane s borbom protiv kriminala, pogotovo u odnosu na terorizam, ne mogu rezultirati ogranienjima zatite koju treba pruiti u vezi zikog integriteta osoba.
U predmetu Berktay protiv Turske [Dio IV] (1. mart 2001, Predstavka br. 22493/93, stavovi 168-170) dolo je do pada podnositelja sa balkona tokom pretresa koji je izvodilo est policajaca u prisustvu podnositelja:
Sud naglaava da injenica to su policajci osloboeni u krivinom postupku ne oslobaa odgovrnu dravu njene obaveze po Konvenciji. Prema tome na vladi je da prui uvjerljivo objanjenje
58

porijekla povreda kod drugog podnositelja. Meutim, vlada se samo pozvala na ishod domaeg sudskog postupka, u kojem se veliki znaaj pridavo objanjenju koje su dali policajci o tome kako se drugi podnostielj sam bacio s balkona. Sud smatra da je ovo objanjenje neuvjerljivo i poziva se na svoje nalaze kao u tekstu gore (stavovi 130-136). Podsjeajui na obavezu vlasti po kojoj su odgovorni za osobe koje su stavljene pod njihovu kontrolu, Sud smatra da je u okolnostima ovog predmeta drava odgovorna za povrede koje su nastale uslijed pada drugog podnositelja s balkona dok je bio pod kontrolom est policajaca []. Prema tome, zakljuak Suda je da se radi o krenju lana 3 Konvencije.
Meutim, Sud ne nalazi krenje lana 3 u svim situacijama u kojima je dolo do zikih povreda. U predmetu Klaas protiv Njemake (presuda od 22. septembra 1993, Serija A br. 269, str. 17-18, stav 30), Sud je smatrao da povrede koje je pretrpio [] podnositelj [] odgovaraju policijskoj verziji dogaaja. Kako, poput domaih sudova, nije naao da se radi o nedozvoljenom ponaanju policije, ovaj Sud smatra da nije bilo krenja lana 3:
Nikakvi materijalni dokazi nisu podastrti u postupku pred Sudom u Starsbourgu koji bi mogli opovrgnuti nalaze domaih sudova i prevagnuti u korist navoda podnositelja pred Komisijom ili Sudom.
Kao to je ve reeno, sve je stvar dokaza. Potrebno je, vie od svega, odrediti porijeklo povreda. U predmetu Klass Sud je takoer primijetio:
Sud bi elio napraviti razliku izmeu ovog predmeta i predmeta Tomasi protiv Francuske (vidi presudu od 27. augusta 1992, Serija A br. 241-A, str. 40-42, stavovi 108-115), gdje se mogu izvui odreeni zakljuci iz injenice da je g. Tomasi pretrpio povrede tokom etrdesetosmosatnog pritvora u policiji za koje nije dato objanjenje. Nisu prueni nikakvi uvjerljivi elementi koji bi mogli navesti Sud da odstupi od nalaza domaih sudova.
U sluaju upotrebe lisica, vidi presudu u predmetu Raninen protiv Finske od 16. decembra 1997, Reports (Izvjetaji) 1997-VIII, stavovi 52-59 (nema krenja u ovom predmetu).
Tokom pokuaja bjekstva

Predmet Caloc protiv Francuske od 20. jula 2000. odnosi se na upotrebu sile od stane andara tokom pokuaja bjekstva iz pritvora. Sud je zauzeo sljedei stav (presuda Caloc protiv Francuske od 20. jula 2000, Predstavka br. 33951/96, stavovi 97-101):
[] Sud ne uoava nikakve injenice koje bi mogle dovesti u sumnju nalaze domaih sudova u vezi uzroka zike boli i njenih posljedica kao to su opisane gore; prema tome moe se smatrati da je ovo bila posljedica sile upotrebljene tokom pokuaja bjekstva (vidi presudu u predmetu Klaas citiranu gore, str. 17, stav 30, i, u svrhu poreenja, presudu u predmetu Ribitsch citiranu gore, str. 25-26, stav 34).
59

Prema tome, zadatak Suda je da odredi da li je sila koja je bila upotrebljena u ovom predmetu bila proporcionalna. S tim u vezi Sud posebnu panju pridaje teini povreda do kojih je dolo. U ovom sluaju Sud [] primjeuje da je [] dr Cayol, u svom nalazu kao vjetak od 29. septembra 1989. zakljuio da su problemi koji su nastali kao posljedica intervencije policije prouzroili potpunu ziku nesposobnost tokom tri dana [i] i privremenu radnu nesposobnost u periodu od devetnaest dana. Miljenje ovog Suda je da se u pogledu povreda podnositelja, koje su uglavnom bile u predjelu desnog ramena, moe pretpostaviti da je odluka da ga se proglasi nesposobnim za rad u periodu od dvadeset dana bila uvjetovana posebnom prirodom njegovog posla koji je obavljao kao voza tekog vozila. Sud istie da u ovom predmetu podnositelj nije poricao svoj pokuaj bjekstva. Pored toga, oigledno je iz zapisnika sa informativnih razgovora od 29. i 30. septembra 1988. da je podnositelj priznao da se opirao i hrvao s policijom dok je pokuavao pobjei. Na temelju zapisnika od 28. februara 1989. takoer se vidi da je prizmao kako je pruao izvjestan otpor policajcima koji su pokuavali da ga sputaju. Nadalje, na temelju dokaza koje je dao dr. Tomas 1. marta 1989. ne vidi se da su podnositelja tukli dok je bio u policijskom pritvoru. Isto tako ni dr Kclard u ljekarskom uvjerenju ne navodi da je na tijelu podnositelja primijetio ikakve znakove udaraca. Sud prema tome, isto kao i Komisija, ne smatra da je sila upotrebljena u ovom incidentu bila pretjerana ili neproporcionalna. Prema tome nije bilo krenja lana 3 Konvencije u vezi sile koja je upotrebljena protiv podnositelja tokom njegovog pokuaja bjekstva.
Neovjeno postupanje, kazne, sankcije i kanjavanje Disciplinske sankcije i ziko kanjavanje

Sud je doao do zakljuka da tjelesnu kazna koja je izvrena nad maloljetnim delinkventom tri udarca ibom treba anlizirati kao poniavajuu sankciju u svrhe lana 3 (Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevsrva, presuda od 25. aprila 1978, Serija A br. 26). No ipak, prijetnja tjelesnim kanjavanjem u kolama u svrhe disciplinskog kanjavanja nije dovoljna da predstavlja poniavajue postupanje (Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. februara 1982, Serija A br. 48). Sud je takoer zakljuio da disciplinska sankcija koju je nametnuo direktor kole (tri udarca patikom s gumenom potplatom po stranjici preko pantalona) nema minimum okrutnosti koji je potreban da bi se razmatrala u okviru lana 3 (Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Krakjevstva, presuda od 25. marta 1993, Serija A br. 247-C).
Sudske procedure i krivine kazne

U predmetu V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, podnositelj, koji je bio maloljetan kada je pred sudom za odrasle osuen za krivino djelo, alio se na kumulativne posljedice nekoliko 60
Evropska Konvencija o ljudskim pravima faktora starosnu dob kod krivine odgovornosti, akuzatorni i javni postupak pred sudom za odrasle, duinu sudskog postupka, sastav porote, koja je imala dvanaest nepoznatih odraslih osoba, raspored u sudnici, veliko prisustvo medija i javnosti, javne napade na vozilo koje ga je dovezlo u sudnicu, kao i otkrivanje njegovog identiteta, u kombinaciji sa nizom drugih faktora u vezi kazne to je predstavljalo krenje lana 3. Sud je naao sljedee (V. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. decembra 1999, Predstavka br. 24888/94, stavovi 71-75 i 77-80):
Sud smatra da je ovo postupanje nehumano zato to je bilo, inter alia, s predumiljajem, to je trajalo vie sati u kontinuitetu i prouzrokovalo ili stvarnu ziku povredu ili intenzivnu ziku i psihiku patnju, a bilo je, takoer, i poniavajue jer je kod rtve stvorilo osjeaj straha, uznemirenosti i inferiornosti koji ga je mogao poniziti. Da bi se neko kanjavanje ili postupanje povezalo sa neovjenim ili poniavajuim, patnje i ponienje o kojem je rije moraju u svakom sluaju biti vee od onih koje su proistekle kao posljedica legitimnog postupanja ili kanjavanja (ibid). Pitanje da li je svrha postupanja bila da se ponizi rtva je sljedei faktor koji treba razmotriti (vidi, naprimjer, presudu Raninen protiv Finske od 16. decembra 1997, Reports (Izvjetaji) 1997, -VIII, str. 2821-2822, stav 55), to ne znai da odsustvo ovakve svrhe denitivno iskljuuje nalaz o krenju lana 3. Sud je prvo razmatrao da li je pripisivanje krivine odgovornosti podnositelju za djela koje je poinio kada mu je bilo deset godina moglo, kao takvo, predstavljati krenje lana 3. Pri tome je Sud uzeo u obzir ustaljeni princip iz svoje sudske prakse da poto Konvencija predstavlja jedan ivi instrument, sasvim je legitimno u odluivanju da li je neka mjera prihvatljiva po jednoj od njenih odredbi uzeti u obzir i standarde koje prevladavaju u dravama lanicama Vijea Evrope (vidi presudu Soering citiranu gore, str. 40, stav 102; i takoer Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1981, Serija A br. 45, i X, Y. i Z. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. aprila 1997, Reports (Izvjetaji) 1997-II). S tim u vezi Sud primjeuje da ne postoji minum godina koji bi bio univerzalno prihvaen kada se radi o krivinoj odgovornosti u evropskim zemljama. Sud zakljuuje da pripisivanje krivine odgovornosti podnositelju samo po sebi ne predstavlja krenje lana 3 Konvencije. Drugi dio pritube podnositelja po lanu 3 u vezi suenja odnosi se na injenicu da je krivini postupak voen preko tri tjedna u javnosti pred Krunskim sudom za odrasle, uz sve popratne formalnosti i da je njegovo ime, nakon osude, objavljeno u javnosti. [] Sud smatra da postoji meunarodna tendencija u korist zatite privatnosti maloljetnih optuenika []. Meutim, iako ovu tendenciju treba uzeti kao jedan faktor u ocjenjivanju da li je postupanje prema podnositelju bilo prihvatljivo po drugim lanovima Konvencije, on ne moe biti odluujui kod pitanja da li je javno suenje imalo stupanj zlostavljanja s minimumom okrutnosti koja je potrebna da bi se razmatralo u okviru lana 3 (vidi stav 70 gore). Sud prihvata da krivini postupak protiv podnositelja nije bio motiviran namjerom dravnih vlasti da ga se ponizi ili da mu prouzrokuju patnju [] ak ako i ima dokaza da se moe oekivati da postupci poput ovog koji se primjenio na podnositelja imaju tetno djestvo na dijete od jedanaest godina (vidi stavove 17-19 gore), Sud smatra da bilo koji postupak ili istraga kod odreivanja okolnosti djela koje su izvrili T. i podnositelj, da li je takva istraga bila javna ili ne, uz formalnosti na Krunskom sudu ili neformalna na sudu za maloljetnike, mogla isprovocirati kod podnositelja osjeaj krivnje, mentalne boli, uznemirenosti i straha. Psihijatrijski nalazi govore da je on prije suenja patio od posttraumatskih posljedica zbog djela
61

koje je poinio, da je neutjeno plakao i da mu je bilo teko i stresno da govori o onome to su on i T. uradili dvogodinjem djetetu i da se plaio od kazne i uasne osvete (vidi stavove 11-12 gore). Iako je javnost postupka mogla pobuditi u izvjesnoj mjeri ovu vrstu osjeaja kod podnositelja, Sud nije uvjeren da su ove konkretne karakteristike sudskog postupka protiv njega prouzrokovale, u znaajnijoj mjeri, patnju koja bi bila vea od one koja bi nastala na osnovu bilo kojeg postupka vlasti u odnosu na podnositelja nakon to je izvrio djelo o kojem je rije (vidi stav 71 gore). Prema tome, kao zakljuak, Sud ne smatra da je suenje podnositelju dovelo do krenja lana 3 Konvencije.
U ovom predmetu podnositelj je osuen na zatvorsku kaznu na neodreeno vrijeme. Shodno tome, ministar je pismeno obavijestio podnositelja da treba da odslui kaznu od petnaest godina kako bi se zadovoljili zahtjevi o kanjavanju i to bi posluilo za primjer drugima. Podnositelj se nakon toga obratio sa zahtjevom za sudsku reviziju te odluke, tvrdei posebno da je duina kazne koju je odredio ministar bila neproporcionalna i odreena bez uzimanja u obzir zahtjeva o korekciji. Zahtjev je odobren. Vii apelacioni sud je podrao albu podnositelja u jednom njenom dijelu. Apelacioni sud je odbio albu ministra. Gornji dom je odbio albu ministra i dopustio protiv-albu podnositelja. Gornji dom je smatrao da je odluka ministra, u kontekstu provoenja procedure o odreivanju duine kazne, koja ak ni u izuzetnim okolnostima ne uzima u obzir napredak i razvoj djeteta kojem je izreena obavezna mjera ljeenja, bila proizvoljna. Veina u Gornjem domu je pored toga smatarala da ministar kod odreivanja duine kazne ima ovlast slinu sudiji i da isto kao i on mora zanemariti pritisak javnosti. Ministar je pogrijeio zato to je dopustio da javni protesti prevagnu kod odreivanja duine kaznenog dijela koji podnositelj treba da odslui i nije pokazao pravinost iz proceduralne perspektive, ime je njegova odluka proizvoljna. Njegovu odluku treba iz tih razloga ponititi. Ministar je poslije toga obavijestio Parlament da je on u svjetlu odluke Gornjeg doma usvojio novu politiku u vezi mladih osoba osuenih za ubojstvo kojima je izreena kazna zatvora na neodreeno vrijeme, tj. da e kazneni period inicijalno odreen ponovo razmotriti u svjetlu razvoja i napretka osobe koja je u pitanju. Ministar je pozvao zastupnike podnositelja da daju svoje opservacije u vezi odreivanja novog perioda sluenja kazne. U vrijeme kada je Evropski sud za ljudska prava donio svoju odluku, nikakva odluka u pogledu kazne podnositelju nije doneena. Sud je zauzeo sljedei stav (V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. decembra 1999, Predstavka br. 24888/94, stavovi 95-101):
Komisija se sloila s vladom. Ona se pozvala na presudu u predmetu Hussain protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. februara 1996. (Reports (Izvjetaji) 1996-I), u kojoj Sud nalazi da je kazna zatvorom na odreeno vrijeme primarno preventivnog karaktera, i prema tome ima garancije po lanu 5 stav 4 (vidi stavove 115 i 119 u tekstu dolje). Prema tome ne moe se kazati da je podnositelju uskraeno pravo na ivot ili da je njegovo lienje slobode predstavljalo krenje lana 3. Sud podsjea da je nakon osude podnositelja za ubojstvo u novembru 1993. on automatski podlijegao kazni zatvora ne neodreeno vrijeme. Prema engleskom pravu i praksi, maloljetnici koji su osueni na kaznu zatvora na neodrereno vrijeme moraju inicijalno odsluiti jedan dio zatvorske kazne, tarifu da bi se zadovolji zahtjevi kanjavanja, koje bi posluilo i za primjer. Nakon toga dozvoljeno je liiti slobode optuenog samo ako je to u interesu zatite javnosti (vidi stavove 4042 gore i presudu Hussain citiranu gore, str. 269-270, stav 54). Tarifa je podnositelju inicijalno odreena na petnaest godina odlukom Ministra unutarnjih poslova 22. jula 1994. Meutim ovu odluku je ponitio Gornji dom 12. juna 1997. godine, a na dan donoenja presude ovog Suda nije odreena nova tarifa. Podnositelj se ne ali na sadanje uvjete u zatvoru, iako tvrdi da bi njegovo
62

prebacivanje u Zavod za maloljetne prestupnike u dobi od osamnaest, a potom u zatvor za odrasle, moglo postaviti pitanja po lanu 3. U ocjenjivanju da li gore navedene injenice ine zlostavljanje dovoljno jakim da bi se time prekrio lan 3 (vidi stav 70 gore), Sud je uzeo u obzir injenicu da lan 37 UN Konvencije zabranjuje kaznu doivotnog zatvora bez mogunosti ranijeg otpusta za osobe koje su poinile krivina djela u dobi ispod osamnaest godina i propisuje da zatvor u sluaju djeteta mora biti mjera krajnjeg izbora i na najkrai mogui period, kao i da Pravilo 17.1.b Pekinkih propisa preporuuje da restrikcije slobode maloljetnika [moraju biti svedene na najmanju moguu mjeru [] (vidi stavove 45-46 gore). Sud podsjea da drave lanice imaju obavezu po Konvenciji da poduzmu mjere zatite javnosti od nasilja i kriminala (vidi, naprimjer, presudu u predmetu A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 23. septembra 1998, Reports(Izvjetaji) 1998-VI, str. 2699, stav 22, i presudu Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 28. oktobra 1998, Reports (Izvjetaji)1998-VIII, str. 3159, stav 115). Sud ne smatra da kazneni element, koji se podrazumjeva u tari, kao pristup predstavlja krenje lana 3, ili da Konvencija zabranjuje dravama lanicama da podvrgnu dijete ili neku mladu osobu koja je osuena za teak zloin na kaznu zatvora na neodreeni period vremena i time omogue kontinuirano lienje slobode ili ponovno odreivanje zatvorske kazne po putanju na slobodu, ukoliko je to potrebno radi zatite javnosti (vidi presudu Hussain citiranu gore, str. 269, stav 53). Podnositelj jo uvijek nije doao u kaznenu fazu presude, kada mu se moe revidirati kontuirana kazna zatvora s obzirom na pitanje opasnosti, i iako nije jo uvijek obavjeten o novoj tari, moe se pretpostaviti da je trenutno u zatvoru u svrhe kanjavanja, a to treba i da poslui za primjer drugima. Sve dok se ne odredi nova tarifa, nije mogue donositi zakljuke u vezi duine trajanja kaznenog perioda koji podnositelju ostaje da odslui. U vrijeme donoenja ove presude on je ve proveo u zatvoru 6 godina od presude o kazni u novembru 1993. Sud ne smatra da je, u okolnostima predmeta, ukljuujui i starost podnositelja i uvjete u zatvoru, kazna zatvora na period ove duine neovjeno ili poniavajue postupanje. I na kraju, Sud primjeuje da se ne moe iskljuiti, naroito ne u odnosu na dijete u dobi u kojoj je podnositelj bio u vrijeme kada je osuen, da neopravdano i uporno proputanje da se odredi tarifa, ime se osoba liena slobode dri u neizvjesnosti tokom vie godina, ne bi moglo postaviti pitanje primjene lana 3. U ovom predmetu, meutim, s obzirom na relativno kratak period vremena u kojem nije postojala tarifa na snazi i potrebe za revizijom u sluaju i podnositelja i T-a. (vidi stav 28 gore), ovo pitanje se ne postavlja. Slijedi da nije bilo krenja lana 3 u pogledu kazne koja je izreena podnositelju.
Neovjeno ili poniavajue postupanje i uvjeti u zatvoru Opi aspekti

Openito govorei, treba primijetiti da je Sud u presudi u predmetu Kudla protiv Poljeske (26. oktobar 2000, Predstavka br. 30210/96, stavovi 92-94) izloio sljedee:
S druge strane, Sud dosljedno naglaava da patnja i poniavanje koji su ukljueni moraju u svakom sluaju biti vei nego to je neizbjena patnja i ponienje povezani sa zakonitim postupanjem ili kanjavanjem (vidi, mutatis mutandis, presuda Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. aprila
63

1978, Serija A br. 26, str. 15, stav 30; Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. jula 1989, Serija A br. 161, str. 39, stav 100; i V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citirana gore). Mjere kojima se neka osoba liava slobode mogu ukljuivati ovaj element. Pa ipak, ne moe se rei da istrani pritvor kao takav postavlja pitanja po lanu 3. Konvencije. Isto tako se ne moe tumaiti da ovaj lan pretpostavlja opu obavezu putanja na slobodu iz zdravstvenih razloga ili kako bi se omoguila posebna vrsta ljeenja. No, drava je ipak, na temelju ove odredbe, obavezna osigurati da osoba liena slobode bude u uvjetima koji potuju ljudski dignitet, da nain i metod izvrenja ove mjere ne izlae tu osobu stresu ili nevoljama iji intenzitet prelazi neizbjean nivo patnji koji neminovno dolazi sa svakim pritvorom i da, s obzirom na praktinu stranu zatvora, zadravlje i dobrobit takve osobe budu zajameni na odgovarajui nain, izmeu ostalog i tako to e joj se pruiti potrebna medicinska briga (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Aerts protiv Belgije od 30. juna 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-V, str. 1966, stavovi 64 et seq.).
U predmetu Dougoz protiv Grke, podnositelj je bio osuen za krivino djelo u vezi sa drogom, puten iz zatvora i stavljen u pritvor do protjerivanja. On se alio na uvjete tokom boravka u pritvoru (Dougoz protiv Grke [Dio III], presuda od 6. marta 2001, Predstavka br. 40907/98, stavovi 45-46 i 48):
U ovom predmetu Sud primjeuje da je podnositelj prvo dran u pritvoru nekoliko mjeseci u policijskoj stanici Drapetsona, koja je centar za pritvor po zakonu o strancima. On tvrdi, izmeu ostalog, da je bio zatvoren u pretrpanu i prljavu eliju sa nedovoljno sanitarija i neuvjetnu za spavanje, malo tople vode, bez svjeeg zraka ili prirodnog osvjetljenja i bez dvorita za ziku rekreaciju. ak nije mogao ni itati jer je elija bila tako pretrpana. U aprilu 1998. prebaen je u Policijsku upravu u Aveniji Alexandras, gdje su uvjeti bili slini onima iz Drapetsone i gdje su ga drali do 3. decembra 1998. godine kada je protjeran u Siriju. [] Sud smatra da uvjeti pritvora mogu u nekim sluajevima imati dimenzije neovjenog i poniavajueg postupanja. U Grkom predmetu (Godinjak Evropske konvencije o ljudskim pravima broj 12, 1969.), Komisija je dola do ovakvog zakljuka s obzirom na neodgovarajue grijanje, sanitarije, uvjeta za spavanje, hranu, rekreaciju i kontakte s vanjskim svijetom. Kada se ocjenjuju uvjeti pritvora mora se uzeti u obzir kumulativni uinak ovih uvjeta, kao i konkretne pritube podnositelja. U ovom predmetu, iako Sud nije bio na licu mjesta, on primjeuje da navode podnositelja podravaju zakljuci iz izvjetaja CPT-a od 29. novembra 1994. godine u vezi Policijske uprave u Aveniji Alexandras. CPT u svom izvjetaju naglaava da su elijski smjetaj i pritvorski reim prilino neadekvatni za period dui od nekoliko dana, da je broj osoba u jednoj eliji pretjerano veliki a da su sanitarni uvjeti uasavajui. Iako u isto vrijeme CPT nije obiao i pritvorski centar u Drapetsoni, Sud primjeuje da je vlada opisala da su uvjeti u Alexandrasu isti kao i u Draptesoni, a da je podnositelj izjavio da su ovi prvi malo bolji u pogledu dnevnog svjetla, zranosti elija i dovoljno tople vode. U svjetlu gore iznesenog, Sud smatra da su uvjeti pritvora u kojima je dran podnositelj u Policijskoj upravi u Alexandrasu i pritvorskom centru u Draptesoni, naroito zabrinjavajua pretrpanost i neadekvatni uvjeti za spavanje, u kombinaciji sa pretjerano dugim trajanjem pritvora u takvim uvjetima, doveli do poniavajueg postupanja koje je u suprotnosti sa lanom 3.
64
Evropska Konvencija o ljudskim pravima Vidi, sa istim zakljukom, Peers protiv Grke [Dio II], presuda od 19. aprila 2001. (Predstavka br. 28524/95, stav 75):
Sud posebno uzima u obzir injenicu da je podnositelj tokom najmanje dva mjeseca znaajan dio perioda u toku svakih 24 sata bio praktino vezan za krevet u eliji bez ventilacije i prozora koja je znala povremeno biti i nepodnoljivo vrua. On je takoer bio prisiljen koristiti toalet u prisustvu drugog zatvorenika, kao i prisustvovati kada ga je ovaj koristio. Sud nije uvjeren vladinim tvrdnjama da se ovakvi uvjeti nisu odrazili na podnositelja na nain koji je nekompatibilan sa lanom 3. Dapae, Sud je miljenja da su zatvorski uvjeti na koje se ali podnositelj srozavali ljudski dignitet i stvarali kod njega osjeaj straha i inferiornosti koji je bio poniavajui i vjerovatno slamao njegov ziki i moralni otpor. Kao zakljuak, Sud smatra da uvjeti pritvora u kojem je dran podnositelj u izdvojenoj jedinici u Delta krilu Koridallos zatvora predstavljali su poniavajue postupanje u smislu lana 3 Konvencije.
Vidi takoer presudu Akdeniz i ostali protiv Turske [Dio II] od 31. maja 2001. (Predstavka br. 23954/94, stav 98) u vezi osoba koje su drane u pritvoru na otvorenom.
Osobe sa mentalnim problemima

Sud je imao priliku da usvoji stav o uvjetima pritvora i disciplinskim mjerama u sluaju osobe koja je imala mentalne probleme. U predemetu Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, koja se odnosi na osobu u zatvoru koja je umrla od guenja nakon to se objesila dok je sluila kaznu od etiri mjeseca (presuda od 3. aprila 2001, [Dio III], Predstavka br. 27229/95, stavovi 110-113 i 115), Sud je naao sljedee:
U kontekstu ove predstavke relevantno je podsjetiti se takoer da vlasti imaju obavezu da zatite zdravlje osoba lienih slobode (Hurtado protiv vicarske, Izvjetaj Komisije od 8. jula 1993, Serija A br. 280, str. 16, stav 79). Nedovoljna odgovarajua medicinska briga moe dovesti do postupanja koje je u suprotnosti sa lanom 3 (vidi Ilhan protiv Turske [GC], br. 22277/93, ECHR 2000-VII, stav 87). Kod procjene da li je postupanje ili kanjavanje nekompatibilno sa standardima iz lana 3 u sluaju mentalno oboljelih osoba, od posebne vanosti je uzeti u obzir njihovu ugroenost i nesposobnost, u nekim sluajevima, da se koherentno ili uope poale na koji nain ih pogaaju neki odreeni vidovi postupanja (vidi naprimjer Herczegfalvy protiv Austrije, presuda od 24. septembra 1992, Serija A br. 244, stav 82; i Aerts protiv Belgije, presuda od 30. jula 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-V, str. 1966, stav 66). Sud podsjea da je Mark Keenan bolovao od hroninog psihikog poremeaja koji je ukljuivao psihotine epizode i paranoju. Takoer mu je dijagnosticiran i poremeaj linosti. Historijat njegovog boravka u zatvoru u Exeteru od 14. aprila 1993. otkriva epizode pormeaja u ponaanju, nakon to je premjeten iz bolnikog krila na normalnu lokaciju. Pokazivao je suicidalne tendencije, strah mogueg paranoidnog tipa i napade agresivnosti i nasilnikog ponaanja. Van svake sumnje je da je u ovom periodu pa sve do svoje smrti patio od stresa i anksioznosti. [] Njegovo pismo upueno ljekaru, koje je primio nakon njegove smrti, otkriva snano oajanje (stav 44 gore). Meutim, kao to je Komisija iznijela, na osnovu miljenja veine, nije mogue sa sigurnou rei u kojoj su mjeri simptomi koje je pokazivao u to vrijeme, i uostalom sama smrt, bili posljedica uvjeta u zatvoru koji su mu odredile vlasti. Sud meutim smatra da ova potekoa nije presudna u pitanje da li su vlasti ispunile svoju obavezu
65

po lanu 3 kako bi zatitile Mark Keenana od postupanja ili kanjavanja koje je u suprotnosti s ovim lanom. Iako je tano da intenzitet patnji, zikih ili psihikih, koji se moe pripisati nekoj odreenoj mjeri zauzimao znaajno mjesto u razmatranjima velikog broja predmeta po lanu 3 od strane Suda, postoje okolnosti kada dokaz o posljedicama ne mora biti glavni faktor. Naprimjer, kada je rije o osobi lienoj slobode, pribjegavanje zikoj sili koje nije bilo strogo neophodno na temelju ponaanja te osobe umanjuje ljudsko dostojanstvo i u principu predstavlja krenje prava garantiranog lanom 3 (vidi Ribitsch protiv Austrije, presuda od 4. decembra 1995, Serija A br. 336, str. 26, stav 38, i Tekin protiv Turske presuda citirana gore, str. 1517-1518, stav 53). Isto tako, postupanje prema mentalno bolesnoj osobi moe biti nekompatibilno sa standardima koje namee lan 3. u zatiti osnovnoh ljudskog dostojanstva, ak iako ta osoba ne moe ili nije u stanju ukazati na neke konkretne negativne posljedice takvog postupanja. U ovom predmetu Sud je izuzetno iznenaen nedostatkom medicinskih primjedbi o Mark Keenanu, za kojeg se znalo da postoji potencijalni rizik od samoubojstva i koji je bio izloen dodatnom stresu koji se mogao oekivati kao posljedica segregacije i kasnije, disciplinske kazne. Od 5. maja do 15. maja 1993, kada je umro, nema nikakvih komentara u njegovom zdravstvenom kartonu. S obzirom na vie zatvorskih ljekara koji su se brinuli o Mark Keenanu, nevoenje potpunih i detaljnih podataka o njegovom mentalnom stanju ukazuje na neadekvatnu brigu i govori o neekasnosti bilo kakvog monitoringa ili nadzora []. Neekasno praenje stanja Mark Keenana i nepostojanje podataka koje bi unio upueni psihijatar u ocjenu njegovog stanja i preporuke o postupanju, ukazuju na znaajne propuste u medicinskom zbrinjavanju mentalno oboljele osobe za koju se zna da moe izvriti samoubojstvo. Zakanjela ozbiljna disciplinska kazna u ovakvim okolnostima koja je izvrena dva tjedna nakon onog to se desilo i samo devet dana prije otpusta to je moglo ugroziti njegovu ziku i moralnu otpornost nije komaptibilno sa standardima postupanja prema mentalno oboljelim osobama. Ovakvo postupanje mora se smatrati za neovjeno i poniavajue postupanje i kanjavanje u smislu lana 3 Konvencije.
Osobe sa onesposobljenjima
U vezi osobe liene slobode koja je onesposobljena, vidi Price protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Dio III] presuda od 10. jula 2001, stavovi 21-30.
Neovjeno ili poniavajue postupanje i pacijenti kojima je izreena obavezna mjera psihijatrijskog ljeenja u bolnici
U vezi postupanja sa osobama koje se nalaze na obaveznom psihijatrijskom ljeenju u bolnici, Sud je iznio niz vrlo bitnih principa u predmetu Herczegfalvy protiv Austrije, presuda od 24. septembra 1992, Serija A br. 244, str. 25-26, stav 82):
Sud smatra da inferioran poloaj i nemo koji su tipini za pacijente koji su na obaveznom ljeenju u psihijatrijskim bolnicama zahtijeva pojaanu budnost kod ispitivanja da li je ispotovana Konvencija. Iako su medicinski autoriteti ti koju odluuju, na osnovu prihvaenih pravila medicinske znanosti, o terapeutskim metodama koje e se koristiti, ako je potrebno i uz upotrebu sile, da bi se ouvalo ziko i mentalno zdravlje pacijenata koji nisu u stanju da odluuju o sebi i koji prema tome nisu odgovorni, takvi pacijenti, bez obzira na prethodno, uivaju zatitu po lanu 3 (l. 3), iji zahtjevi ne doputaju nikakvo odstupanje.
66
U principu, uspostavljeni medicinski principi su odluujui u ovim sluajevima; kao ope pravilo, mjera koja je terapeutska nunost ne moe se smatrati neovjenom ili poniavajuom.
Sud je s razlogom dodao da:

Sud, ipak, mora biti siguran, da je dokazano kako je takva medicinska potreba doista i postojala.
U ovoj oblasti treba obratiti panju na presudu u predmetu Aerts protiv Belgije od 30. jula 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-V, stavove 65-66, u kojoj Sud nije naao krenje lana 3 usprkos uvjeta koji nisu bili zadovoljavai i nisu vodili do ekasnog ljeenja, ali je istakao da nema dokaza da je primjeeno pogoranje mentalnog zdravlja podnositelja.
Poniavajue postupanje i nepotovanje linosti

U sluajevima kada razlika u postupanju ukazuje na prezir ili nepotovanje linosti osobe koja je u pitanju i ima tendenciju da ju ponizi ili osramoti, moe se raditi o krenju lana 3 (Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985, Serija A br. 94). Suprotna presuda: Smith i Grady protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 27. septembra 1999, Predstavke br. 33985/96 i 33986/96, stav 122.
Neovjeno ili poniavajue postupanje, ekstradicija i protjerivanje, politike izbjeglice Ekstradicija

Jo jednom emo se vratiti na Soering predmet citiran gore i na pitanje poznato kao ekanje u redu na smrt. Ovaj put to nee biti s ciljem da pokaemo kako se lan 3 primjenjuje na opasnost od neovjenog postupanja, nego da bismo ilustrirali primjenu istog lana u odnosu na ekstradiciju, ak iako zemlja koja vri ekstradiciju nije lanica u Konvenciji (vidi takoer lan 1 gore). Sud primjenjuje lan 3 pod uvjetom da postoji rizik od neovjenog postupanja u zemlji podnositelja, u ovom sluaju u SAD-u. Sud smatra (presuda od 7. jula 1989, Serija A br. 161, str. 35 i 44-45, stavovi 90-91 i 111) da:
Nije normalno da institucije Konvencije donose presudu ili se na drugi nain oituju o potencijalnom krenju Konvencije. Meutim, podnositelj tvrdi da bi odluka o izruenju, ako se sprovede, bila u suprotnosti sa lanom 3 (l. 3) zbog predvidljivih posljedica u zemlji koja zahtjeva izruenje, potrebno je odstupiti od ovog principa s obzirom na ozbiljnu i nepopravljivu prirodu navodne patnja koja je mogua, kako bi se osigurala djelotvornost i zatita koju prua ovaj lan (l. 3) (vidi stav 87 gore). [] odluka visoke strane ugovornice da izrui bjegunca moe dovesti do pitanja po lanu 3 (l. 3), i time ukljuiti odgovornost te drave po Konvenciji, kada se pokae da postoje i razlozi za vjerovanja da bi konkretna osoba, ako se izrui, bila suoena sa stvarnom opasnou od muenja ili neovjenog ili poniavajueg postupanja ili kanjavanja u zemlji koja trai izruenje. Ovakva
67

odgovornost neizbjeno ukljuuje ocjenjivanje uvjeta u zemlji izruenja u odnosu na standarde iz lana 3 (l. 3) Konvencije. To ipak ne znai da se sudi ili odreuje odgovornost zemlje u koju se vri izruenje po principima opeg meunarodnog prava, po Konvenciji, ili na neki drugi nain. Sve dok se radi o odgovornosti po Konvenciji, koja postoji ili do koje moe doi, to je odgovornost drave lanice koja vri izruenje zbog toga to je poduzela mjeru koja ima direktne posljedice na osobu koja je izloena zabranjenom zlostavljanju. [] [] uzimajui u obzir dugi vremenski period ekanja u redu na smrt u tako ekstremnim uvjetima, sa sve veim strahom od izvrenja kazne, kao i s obzirom na liene okolnnosti podnositelja, osobito njegove godine i psihiko stanje u vrijeme izvrenja zloina, izruenje podnositelja u SAD bi ga izloilo stvarnoj opasnosti od postupanja koje prelazi prag postavljen lanom 3 (l. 3). [] Prema tome, odluka Dravnog sekretara da se podnositelj izrui SAD-u bi, ako se sprovede, predstavljala krenje lana 3 (l. 3).
Protjerivanje
U presudi u predmetu Cruz Varas i ostali protiv vedske, (20. mart 1991, Serija A br. 201, str. 28, stav 70), Sud je odluio da se ovi principi primjenjuju i na odluke o protjerivanju. Jo jedan primjer nai emo u presudi Ahmed protiv Austrije od 17. decembra 1996. U ovom predmetu podnositelj, koji je porjeklom iz Somalije nastanjen u Austriji, izgubio je pravo kao politiki izbjeglica nakon to je poinio krivino djelo. Prije nego to je ustanovio da bi ga protjerivanje izloilo neovjenom postupanju, Sud je pozvao na nekoliko osnovnih stvari koje treba uzeti obzir (Ahmed protiv Austrije, presuda od 17. decembra 1996, Reports (Izvjetaji) 1996-VI, stavovi 38-41):
Sud ponovo na prvom mjestu naglaava da drave lanice imaju ovo pravo utemeljeno na meunarodnom pravu i prema njihovim obavezama kao strana ugovornica u meunarodnim sporazumima, ukljuivi i Konvenciju, da kontroliraju ulazak, boravak i protjerivanje stranih dravljana. Sud takoer primjeuje da pravo na politiki azil nije sadrano ni u Konvenciji, niti u njenim Protokolima (vidi presudu Vilvarajah i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 30. oktobra 1991, Serija A br. 215, str. 34, stav 102). Meutim, u sluaju kada jedna drava lanica protjera stranog dravljanina, moe doi do problema po lanu 3 (l. 3), i otuda odgovornost te drave po Konvenciji ako se pokae da postoji znaajan temelj uvjerenja kako bi protjerivanje neke konkretne osobe rezultiralo stvarnom opasnou da ta osoba bude podvrgnuta postupanju koje je u suprotnosti sa lanom 3 (l. 3) u zemlji primanja. U takvim okolnostima lan 3 (l. 3) podrazumjeva obavezu neprotjerivanja u tu zemlju (vidi presudu Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. jula 1989, Serija A br.161, str. 35, stavovi 90-91 Cruz Varas i ostali protiv vedske od 20. marta 1991, Serija A br. 201, str. 28, stavovi 69-70; gore spomenutu presudu Vilvarajah i ostali, str. 34, stav 103; i presudu Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 15. novembra 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji i presudama i odlukama) 1996-V, str. 1853, stavovi 73-74). Sud zatim ponovo naglaava da lan 3 (l. 3), koji ukljuuje jednu od temeljnih vrijednosti u de-
68

mokratskom drutvu, (vidi gore spomenutu presudu Soering, str. 34, stav 88), apsolutno zabranjuje torturu ili neovjeno ili poniavajue postupanje ili kanjavanje, bez obzira na ponaanje rtve. Za razliku od veine sutinskih odredbi Konvencije i Protokola br. 1 i 4 (P1, P4), lan 3 (l. 3) ne ukljuuje i odredbu o izuzecima, a odstupanje od ovog lana nije dozvoljeno ni po lanu 15 (l. 15), ak ni u sluaju opasnoti po ivot nacije (vidi Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 65, stav 163; Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992, Serija A br. 241-A, str. 42, stav 115; i gore navedenu presudu Chahal, str. 1855, stav 79). Gornji princip je jednako valjan kada se radi o pitanjima po lanu 3 (l. 3) u sluaju protjerivanja. Prema tome, aktivnosti ove konkretne osobe, ma kako da su nepoeljne ili opasne, ne mogu biti materijalni razlog. Zatita koju daje lan 3 (l. 3) je, prema tome, ira od one po lanu 33 Konvencije iz 1951. koja se odnosi na status izbjeglica (vidi stav 24 gore i gore spomenutu presudu Chahal, str. 1855, stav 80).
U presudi u predmetu D. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2. maj 1997, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1997-III, str. 791, stavovi 46 i 48-50), Sud sasvim jasno navodi da je ukljuena odgovornost drava lanica da li postupanje na koje se ali dolazi direktno ili indirektno od javnih vlasti zemlje destinacije.
[] u provoenju prava na protjerivanje stranaca, drave ugovornice moraju voditi rauna o lanu 3 Konvencije (l. 3), koji ukljuuje jednu od temeljnih vrijednosti demokratskog drutva. Upravo iz ovog razloga Sud je vie puta naglaavao u vezi svoje nadlenosti po pitanjima ekstradicije, protjerivanja i deportacije u tree zemlje da lan 3 (l. 3) apsolutno zabranjuje torturu, neovjeno ili poniavajue postupanje ili kanjavanje i da se njegove garancije primjenjuje bez obzira na ponaanje konkretne osobe ma koliko ono bilo za osudu []. [] Tano je da je Sud ovaj princip do sada primjenjivao u kontekstu rizika koji postoji u odnosu na tu osobu da e biti podvrgnuta bilo kojem obliku zabranjenog postupanja i do kojeg dolazi na osnovu postupaka javnih vlasti zemlje primatelja ili postupaka nedravnih tijela u toj zemlji kada vlasti nisu u stanju pruiti odgovarajuu zatitu (vidi, naprimjer, presudu Ahmed, loc. cit, str. 2207, stav 44). Mimo ovih situacija, a s obzirom na fundamentalni znaaj lana 3 (l. 3) u sistemu Konvencije, Sud mora sebi ostaviti dovoljno eksibilnosti kada se bavi pitanjem primjene ovog lana (l. 3) na druge kontekste koji se mogu pojaviti. Upravo iz tih razloga je dozvoljeno pomno analiziranje zahtjeva podnositelja po lanu 3 (l. 3), kada rizik od zabranjenog postupanja u zemlji primatelju proistie iz faktora koji ne ukljuuju direktnu ili indirektnu odgovornost javnih vlasti te zemlje, ili koji uzeti izdvojeno, ne predstavljalju sami po sebi krenje standarda lana 3 (l. 3). Ograniiti primjenu lana 3 (l. 3) na ovaj nain znailo bi ugroziti apsolutni karakter njegove zatite. U takvim situacijama, Sud je primoran pomno analizirati sve okolnosti predmeta, osobito linu situaciju podnositelja u zemlji koja vri protjerivanje. Sud e, u ovom kontekstu, odluiti da li postoji stvarni rizik da li bi udaljavanje podnositelja bilo u suprotnosti s lanom 3 (l. 3) u svjetlu njegovog sadanjeg zdravstvenog stanja. Sud e, pri tome, procijeniti rizik u svjetlu materijala koje ima u vrijeme razmatranja ovog predmeta, ukljuujui i najnovije informacije o njegovom zdravlju (vidi presudu Ahmed, loc. cit, str. 2207, stav 43).
U ovom predmetu podnositelj imao dijagnozu HIV pozitivan i bolovao je od AIDS-a. Vlada je htjela da ga protjera u St. Kitts, nakon to je osuen na kaznu zatvorom zbog krijumarenja 69
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava drogom. Sud je u svojoj presudi primjetio da je podnositelj [bio] u poodmakloj fazi smrtonosne i neizljeive bolesti i da nije bilo sporno da bi njegovo udaljavanje ubrzalo smrt. Postojao je ozbiljan rizik da bi nepovoljni uvjeti koji ga akaju u St Kittsu mogli jo vie skratiti ionako kratki period ivota koji mu je preostao i izvrgnuti ga akutnim psihikim i zikim patnjama (stavovi 51 i 52-54).
U svjetlu ovih izuzetnih okolnosti i imajui na umu kritinu fazu bolesti u koju je sada dospio, provoenje odluke da se poalje u St. Kitts bi predstavljalo neovjeno postupanje odgovorne drave i time krenje lana 3 (l. 3). Sud u ovom pogledu takoer primjeuje da je odgovorna drava preuzela odgovornost za ljeenje podnositelja od augusta 1994. On se oslanja na medicinsku i palijativnu njegu koju trenutno prima i nesumnjivo je da je psiholoki pripremljen na smrt u ambijentu koji mu je i poznat i koji je pun razumjevanja. Iako se ne moe rei da bi uvjeti na koje bi naiao u zemlji primatelju bili kao takvi krenje standarda lana 3. (l.3.), njegovo udaljavanje iz odgovorne drave bi ga izloilo stvarnom rizku od umiranja u najalosnijim okolnostima i na taj nain bilo nehumano postupanje. [] Sud, u ovom svjetlu, naglaava da stranci koji su odsluili zatvorsku kaznu i podlijeu mjeri protjerivanja ne mogu, u principu, zahtijevati bilo kakvo pravo ostanka na teritoriji drave lanice kako bi nastavili koristiti medicinsku, socijalnu i druge vrste pomoi koje im je pruala ta drava tokom njihovog boravka u zatvoru. Meutim, u izuzetnim okolnostima u ovom predmetu, i s obzirom na jake razloge humane prirode, mora se zakljuiti da bi provoenje ove mjere bilo krenje lana 3 (l. 3).
Miljenje Suda je bilo drugaije [Dio III] u predmetu Bensaid protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 6. februara 2001). U ovom predmetu, podnositelj je trebao biti protjeran iz Ujedinjenog Kraljevstva, jer su vlasti smatrale da je njegov brak bio iz interesa. Podnositelj se pozivao na svoje mentalno zdravlje (skizofreniju), potekoe da u Aliru dobije potrebno ljeenje koje je ovdje imao a koje ne bi bilo institucionalnog tipa, posljedice po zdravlje i na poltitiku situaciju u toj zemlji. Sud je zakljuio sljedee (Bensaid protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 6. februara 2001, Predstavka br. 44599/98, stavovi 34 i 36-41):
Iako je tano da Sud primjenjuje lan 3 ee u kontekstu u kojem rizik da e neka osoba biti izloena bilo kojem obliku zabranjenog postupanja koje proistie iz namjernih postupaka vlasti ili nedravnih tijela u zemlji primatelju (naprimjer, presuda Ahmed protiv Austrije, loc. cit, stav 44), Sud je, u svjetlu fundamentalnog znaaja lana 3, sebi ostavio dovoljno eksibilnosti u primjeni tog lana u drugim kontekstima koji se mogu pojaviti. Prema tome, njega nita ne sprjeava da pomno analizira zahtjev podnositelja po lanu 3 kada rizik od zabranjenog postupanja u zemlji primatelju proistie iz faktora koji ne ukljuuju, direktno ili indirektno, odgovornost javnih vlasti te zemlje, ili koji, uzeti zasebno, ne predstavljajuj sami po sebi krenje standarda tog lana. Ograniiti primjenu lana 3 na ovaj nain znailo bi ugroziti apsolutni karakter zatite koju on prua. U svakom takvom kontekstu, meutim, Sud mora podvrgnuti sve okolnosti predmeta strogoj analizi, naroito linu situaciju podnositelja u zemlji koja vri protjerivanje (vidi D. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. maja 1997, Reports (Izvjetaji)1997-III, stav 49). []
70

U ovom predmetu radi se o podnositelju koji pati od dugotrajnog mentalnog oboljenja, skizofrenije. Trenutno prima ljekove, olanzapin, koji mu pomae kod simptoma. Ako se vrati u Air, ovaj lijek nee vie moi dobijati ambulantno i besplatno. On nema nikakvo socijalno osiguranje i ne moe traiti besplatan lijek po toj osnovi. Bilo bi, meutim, mogue da lijek dobije ambulantno i da ga plaa, ako prije toga bude primljen na bolniko ljeenje. Takoer je mogue dobiti druge ljekove, koji se koriste u ljeenju mentalnih oboljenja. Najblia bolnica koja lijei ovu vrstu pacijenata nalazi se u Blidi, nekih 75-80 km udaljena od mjesta u kojem mu ivi obitelj. Potekoe vezane za dobijanje ljekove i stres zbog povratka u ovaj dio Alira, gdje vlada nasilje i aktivni terorizam navode se kao prijetnja njegovom zdravlju. Pogoranje ve postojee bolesti moglo bi dovesti do recidiva halucinacija i pshihotine sumanutosti koje ukljuuju samopovreivanje i povreivanje drugih, kao i ograniene socijalne funkcije []. Sud smatra da patnje u vezi takvih recidiva bi mogle, u principu, potpadati pod lan 3. Sud, meutim, primjeuje da je pacijent suoen sa istim takvim epizodama ak ako i ostane u Ujedinjenom Kraljevstvu, jer je njegova bolest dugorona i zahtijeva stalnu kontrolu. Njegovo udaljavanje bi sigurno prouzrokovalo rizik, kao i razlika u podrci osoblja i dostupnosti ljeenja. Podnositelj tvrdi, posebno, da mu drugi ljekovi nee pomoi na isti nain, a da opcija pacijenta na bolnikom ljeenju predstavlja krajnji izbor. No ipak, medicinsko ljeenje pacijenta je mogue u Aliru. injenica da e uvjeti za pacijenta u Aliru biti manje povoljni nego oni koje ima u Ujedinjenom Kraljevstvu nije odluujua iz ugla lana 3 Konvencije. Sud smatra da je rizik od pogoranja stanja ukoliko se podnositelj vrati u Alir, i to u tom sluaju nee imati dovoljnu pomo i brigu, uveliko stvar nagaanja [] Malo je vjerovatno da e podnositelj sam biti meta teroristike aktivnosti. ak i da njegova obitelj nema automobil, postoji mogunost drugih aranmana. Sud prihvaa ozbiljnost zdravstvenog stanja podnositelja. Meutim, uzevi u obzir, visoki prag koji postavlja lan 3, pogotovo kada sluaj ne predstavlja izravnu odgovornost drave lanice za prouzrokovanje tete, Sud ne nalazi da postoji dovoljno realan rizik da bi slanje podnositelja u ovim okolnostima bilo u suprotnosti sa lanom 3. Ovaj sluaj ne ukazuje na izuzetne okolnosti koje su postojale u predmetu D. (citiranom gore) u kojem je podnositelj bio u nalnoj fazi smrtonosne bolesti, AIDSa, i nije imao perspektivu nikakve medicinske brige ili pomoi obitelji u sluaju protjerivanja u St. Kitts. Sud stoga nalazi da sprovoenje odluke da se podnositelj protjera u Alir ne bi prekrilo lan 3 Konvencije.
Potrebno je uoiti da je kod utvrivanja postojanja rizika od neovjenog ili poniavajueg postupanja potrebno kao prioritet uzeti u obzir okolnosti kojih je drava na koju se ovo odnosi bila ili morala biti svjesna u vrijeme protjerivanja (udaljavanja), to ne sprjeava Sud da uzme u obzir i naknadne informacije; one mogu potvrditi ili opovrgniti nain na koji je drava lanica odluivala da li je strah podnositelja razloan (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Cruz Varas i ostali protiv vedske od 20. marta 1991, Serija A br. 201, str. 30, stav 76).
Udaljavanje
O sluaju udaljavanja devetogodinje djevojice u zemlju porjekla vidi Nsona protiv Nizozemske, presuda od 28. novembra 1996, Predstavka br. 23366/94, Reports (Izvjetaji) 1996-V , stavovi 103-104): nema krenja. 71
Neaktivnost socijalne slube ili neadekvatnost zakona

Presuda u predmetu Z. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva odnosi se na propust socijalne slube da zatiti maloljetnu osobu. Zakljuak Suda je bio sljedei (presuda od 10. maja 2001, Predstavka br. 29392/95, stavovi 73-74):
[] Ove mjere [lanovi 1 i 3] trebaju pruiti ekasnu zatitu, posebno, djece i drugih ugroenih osoba i ukljuuju razumne korake u sprjeavanju zlostavljanja s kojima su vlasti upoznate ili su trebale biti upoznate (mutatis mutandis, Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. oktobra 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-VIII, stav 116). Nesporno je da je u ovom predmetu zanemarivanje i zlostavljane kroz koje je prolo etvero djece doseglo prag neovjenog i poniavajueg postupanja (kao to je navedeno u stavovima 11 do 36 gore). Vlasti su bile upoznate sa ovakvim postupanjem ve u oktobru 1987. One su bile pod zakonskom obavezom zatititi djecu i imale su cijeli niz ovlasti na raspolaganju, ukljuivi i odvoenje djece iz kue. Djeca su, meutim, samo bila odvedena u centar za hitne sluajeve, i to na insistiranje majke, 30. aprila 1992. U periodu od etiri i pol godine ona su bila kod kue izloena najuasnijem iskustvu, kako je to nazvao psihijatar savjetnik koji ih je pregledao (vidi stav 40 gore). Odbor za obeteenja u sluaju povreda kod krivinih djela je takoer naao da su djeca bila strahovito zanemarivana tokom dueg vremenskog perioda i da su pretrpjela zike i psihike povrede koje se mogu direktno pripisati krivinom djelu nasilja (vidi stav 49 gore). Sud priznaje da su odluke socijalne slube teke i osjetljive prirode kada se odluuje o istovremenom potovanju principa ouvanja porodinog i privatnog ivota. Ovaj predmet, meutim, ne ostavlja nimalo sumnje da se radi o propustu sistema da se zatite podnositelji od tekog, dugotrajnog zanemarivanja i zlostavljanja.
Ova presuda je slina presudi u predmetu A. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 23. septembra 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-VI citiranoj gore.
Unitavanje materijalnih dobara

U jednom broju predmeta postavilo se pitanje da li unitavanje materijalnih dobara moe predstavljati krenje lana 3. U presudi Mentes i ostali protiv Turske, Sud nije razmatrao ovaj aspekt obrazlaui to injenicom da je ve razmatrao unitenje kua podnositelja po lanu 8. Komisija je u ovom predmetu zakljuila da se radi o krenju lana 3 ( Mentes i ostali protiv Turske, presuda od 28. novemnra 1997, Reports (Izvjetaji) 1997-VIII, stavovi 74-77). S druge strane, u presudi Seluk i Asker protiv Turske, Sud se sloio da je bilo krenja lana 3, jer su snage sigurnosti spalile domove podnositelja (Seluk i Asker, presuda od 24. aprila 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-II, stavovi 77-80):
Sud se poziva na injenice koje smatra ustanovljenim u ovom predmetu (vidi stavove 27, 28, 30 i 57 gore). On podsjea da su ga. Seluk i g. Asker imali 54, odnosno 60 godina u to vrijeme i da su ivjeli u selu Islamky cijeli svoj ivot (vidi stav 8 gore). Snage sigurnosti unitile su njihove domove i veinu imovine i time liile podnositelje sredstava za ivot i natjerale ih da moraju otii iz sela. Moe izgledati da je ovo uinjeno s predumiljanjem i prezirom, bez ikakvog potovanja prema
72

osjeanjima podnositelja. Oni su bili zateeni nespremni; morali su stajati i gledati kako im spaljuju kue; nedovoljne mjere predostronosti su poduzete u pogledu sigurnosti g. i ge. Asker; protesti ge. Seluk su ignorirani, a kasnije im nije pruena nikakva pomo. Imajui posebno u vidu nain na koji su uniteni domovi (vidi gore spomenutu presudu Akdivar i ostali, str. 1216, stav 91) i njihove osobne okolnosti, jasno je da su bili izloeni patnjama dovoljno jakim da se postupci snaga sigurnosti mogu okvalicirati kao neovjeno postupanje u znaenju po lanu 3. [] Meutim, ak i da se radilo o postupcima koji su poduzeti bez ikakve namjere kanjavanja podnositelja, ve prije sprjeavanja da njihove domove koriste teroristi, ili kao znak obeshrabrivanja drugih, ovo ne bi bilo opravdanje konkretnog zlostavljanja. Sud, u zakljuku, smatra da posebne okolnosti ovog predmeta govore o krenju lana 3.
Vidi, takoer s istim zakljukom, presudu Bilgin protiv Turske od 16. novembra 2000, Predstavka br. 23819/94, stav 103.
Sudbina bliskih lanova obitelji rtve krenja lana 3

Sud je odluivao o primjeni lana 3 u pogledu bliskih lanova obitelji osoba koje tvrde da su rtve krenja lanova 2 i 3. Tako je Sud u predmetu akici protiv Turske (8. juli 1999, Predstavka br. 23657/94, stavovi 98-99), zakljuio: Sud primjeuje da je u predmetu Kurt (Kurt presuda citirana gore, str.1187-1188, stavovi 130134), koja se odnosi na nestanak sina podnositeljice tokom nepriznatog privoenja, zakljuio da je podnositeljica bila izloena krenju lana 3 s obzirom na konkretne okolnosti predmeta. On se posebno poziva na injenicu da je podnositeljica bila majka rtve tekog krenja ljudskih prava, kao i to da je sama bila rtva samozadovoljstva vlasti pred njenim strahom i nevoljom. Predmet Kurt, meutim, ne uspostavlja nikakav opi princip po kojem je lan obitelji nestale osobe samim tim i rtva postupanja koje je u suprotnosti sa lanom 3. Da li je lan obitelji takva rtva ovisi o postajanju cijelog niza faktora koji toj patnji podnositelja daju dimenziju i karakter koji se izdvaja od emocionalnog stresa za koji se smatra da je neizbjeno prouzrokovan kod rodbine rtava tekog krenja ljudskih prava. Relevantni elementi ukljuuju bliskost rodbinske veze u tom kontekstu specijalnu teinu ima veza roditelj-dijete posebne okolnosti odnosa, mjere u kojoj je lan obitelji bio svjedokom dogaaja koji su u pitanju, angairanost lana obitelji u pokuaju dobijanja informacija o nestaloj osobi i o nain na koji su vlasti odgovorile na takve upite. Sud, e, zatim naglasiti da sutina takvog krenja ne poiva toliko na injenici nestanka lana obitelji, koliko se odnosi na reakcije i stavove vlasti prema ovoj situaciji kada su s njom upoznate. Roak moe, naroito u pogledu ovog posljednjeg, tvrditi da je direktna rtva ponaanja vlasti. U ovom predemetu podnositelj je bio brat nestale osobe. Za razliku od podnositelja u predmetu Kurt, on nije bio prisutan kada su snage sigurnosti odvele njegovog brata, jer je sa svojom obitelji ivio u drugom gradu. ini se, takoer, da podnositelj, iako se angairao u upuivanju raznih
73
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava peticija i upita vlastima, nije podnio najvei teret jer je njegov otac, Tevk akici, preuzeo inicijativu u peticijama od 22. decembra 1993. koje su upuene Sudu za nacionalnu sigurnost u Diyarbakiru. Isto tako nisu ni nikakve oteavajue stvari proizile iz odgovora vlasti iznesene pred ovaj Sud u tom pogledu. Shodno tome, Sud primjeuje da nema posebnih elemenata u ovom predmetu koji bi opravdavali nalaz od dodatnom krenju lana Konvencije u odnosu na samog podnositelja. Prema tome, nije bilo krenja lana 3 u ovom predmetu u pogledu podnositelja.
74
lan 4. EKLjP Zabrana ropstva i prinudnog rada lan 4, stav 1

lan 4, stav 1, glasi kao to slijedi: 1. Niko nee biti dran u ropstvu ili poloaju ropske zavisnosti.
1. Koncept ropske zavisnosti

Predmet Van Droogenbroeck protiv Belgije daje indikaciju pojma ropske zavisnosti. U ovom predmetu, podnositelj je bio osuen za krau i dobio kaznu od dvije godine zatvora i stavljen je na raspolaganje vlade na period od deset godina. Po belgijskom zakonu, stavljanje na raspolaganje mora se analizirati kao kazna, a ne mjera sigurnosti; ona se izrie uz glavnu zatvorsku kaznu i u isto vrijeme s njom, a poinje sa istekom zatvorske kazne. Ono traje onoliko vremena koliko je propisano zakonom. Po belgijskom zakonima recidivisti i esti perstupnici koji su na raspolaganju Ministarstva pravde bit e zatvoreni u instituciju, ako je potrebno. Izraz ako je potrebno pokazuje da zakon ostavlja iroki stupanj diskrecionog prava u izboru mjera koje se sprovode: zatvaranje, polu-sloboda, sloboda pod nadzorom, itd. Ministar moe odobriti uvjetni otpust ili po isteku glavne kazne, ili tokom izdravanja kazne zatvora; on moe i opozvati tu mjeru kasnije. Podnositelj se na Sudu pozivao na lan 5 (vidi tekst dolje) Konvencije u sluajevima lienja slobode i tvrdio da periodi kada je bio zatvoren nisu bili na osnovu odluke nadlenog suda, nego odluka ministra pravde. On se stoga alio na injenicu da je stavljanje na raspolaganje vladi i to to je ovisio od dobre volje vlasti njega stavilo u poloaj ropske zavisnosti suprotno lanu 4, stav 1. Sud je krenuo od principa da potovanje lana 5, stav 1 na samom poetku iskljuuje stanje ropske zavisnosti, izuzev u okolnostima koje su njime denirane (Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 32, stav 58):
Situacija na koju se ovdje ali ne predstavlja krenje lana 5, stav 1 (l. 5-1) (vidi stav 42 gore). Prema tome, ona bi se mogla smatrati za poloaj ropske zavisnosti jedino kad bi ukljuivala izuzetno ozbiljnu formu uskraivanja slobode (vidi stavovi 79-80 Izvjetaja Komisije), to nije sluaj u ovom predmetu.
U predmetu Kipar protiv Turske (presuda od 10. maja 2001), Veliko vijee Suda je ispitivalo tubu zasnovanu na lanu 4. Sud se meutim ograniio na ispitivanje sa aspekta dokaza. injenice koje su navedene u predstavci odnose se na vojne operacije Turske na sjevernom Kipru u julu i augustu 1974. i na jo uvijek postojeu teritorijalnu podjelu Kipra. Vlada, koja je u ovom predmetu podnositelj, tvrdila je da se otprilike 1491 grki Kipranin jo uvijek smatra nestalim, 20 godina nakon prestanka neprijateljstava. Ove osobe su posljednji put viene ive kada su ih privele vlasti Turske, a odgovorna drava nije nikada pruila nikakvo objanjenje o njihovoj daljnoj sudbini. Vlada podnositelj tvrdi da se, u odsustvu neoborivog zakljuka da su nestale osobe sada mrtve, mora pretpostaviti da su jo uvijek zatvorene u uvjetima koji se, 75
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava s obzirom na vrijeme proteklo od tih dogaaja 1974. godine, moraju okvalicirati kao stanje ropske zavisnosti. Sud je zauzeo sljedei stav (Kipar protiv Turske, presuda od 10. maja 2001, Predstavka br. 25781/94, stavovi 139-141):
Komisija je ustanovila da se ne radi o krenju lana 4, ne naavi nikakve dokaze u korist pretpostavke da su u toku relevantnog perioda nestale osobe jo uvijek bile u turskom zatvoru i da se dre u uvjetima kojima se kri lan 4. Sud se slae sa nalazima Komisije. On u tom pogledu istie, isto kao i Komisija, da odbija da nagaa o sudbini ili o tome gdje se nalaze ove nestale osobe. Nadalje, on prihvata injenice kako ih je Komisja ustanovila. Iz ovoga slijedi da nije ustanovljeno krenje lana 4.
2. Pristanak i poloaj ropske zavisnosti

Komisija je rjeavala u predmetu mladia iz Engleske koji su kao maloljetnici pristali da slue u britanskoj mornarici. Vojska je odbila da ih razrijei obaveze. Oni su zatim poveli postupak koji se temeljio na injenici da to predstavlja poloaj ropske zavisnosti, s obzirom na njihove godine kada su preuzeli tu obavezu. Iako lan 4, stav 3, izriito kae da se sluenje u vojsci ne smatra prisilnim radom, Komisija se sloila da preispita da li je u ovom konkretnom sluaju vojna sluba predstavljala poloaj ropske zavisnosti, da bi na kraju zakljuila da nije (predmet W, X, Y. i Z. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Predstavke br. 3435-3438/67, Collection of Decisions(Zbirka odluka) 1968-IV, str. 20-21):
Miljenje Komisije je da se poloaj ropske zavisnosti i prinudni ili obavezni rad razlikuju u lanu 4 i, mada se esto moraju preklapati, ipak se ne mogu tretirati kao jedno te isto, a da klauzula koja izriito iskljuuje vojnu slubu iz djelokruga izraza prisilni ili obavezni rad ne iskljuuje u svim okolnostima takvu slubu od preispitivanja u svjetlu zabrane koja se odnosi na ropstvo ili poloaj ropske zavisnosti; [] [] kako izraz sluiti vojsku, ukoliko nije poloaj ropske zavisnosti za odrasle vojnike, ne moe imati taj karakter ni za djeake koji stupaju u vojnu slubu uz sagalsnost roditelja.
lan 4, stav 2 Zabrana prisilnog rada

lan 4, stav 2, glasi kao to slijedi: 2.Niko nee biti primoravan da obavlja prinudni ili obavezni rad. Sud je bio u prilici da tumai koncept obaveznog rada. U predmetu Van der Mussele protiv Belgije, podnositelj, belgijski dravljanin roen 1952, ivio je u Antewerpenu, gdje je radio kao advokat. Primljen je na posao kao pripravnik 27. septembra 1976. i zavrio pripravniki sta 1. oktobra 1979. od kada radi kao advokat. Dok je bio na stau sud ga je imenovao za advokata 76
Evropska Konvencija o ljudskim pravima odbrane po slubenoj dunosti. Advokati koje imenuje sud nemaju pravo na naknadu za rad ili naknadu trokova. Podnositelj se alio na ovo imenovanje u mjeri u kojoj odbijanje istog povlai sankcije, kao i na onaj dio koji se odnosi na neplaanje naknade i trokova. On je na ovo gledao kao na prinudni ili obavezni rad koji je nekompatibilan sa lanom 4, stav 2. Miljenje Suda je bilo sljedee (presuda od 23. novembra 1983, Serija A br.70, str. 16, stavovi 32-36 i 38):
lan 4 (l. 4) ne nudi denicju prinudnog ili obaveznog rada), a u raznim dokumentima Vijea Evrope nema nikakvih smjernica koje bi se odnosile na pripremni rad na izradi Evropske konvencije. Kao to su Komisja i vlada ukazale, oigledno je da su se autori Evropske konvencije slijedivi primjer autora lana 8 nacrta Meunarodnog pakta o graanskim i politikim pravima oslanjali u velikoj mjeri na raniji sporazum o Meunarodnoj organizaciji rada, tj. na Konvenciju br. 29 u vezi prinudnog ili obaveznog rada [] Sud e [] uzeti u obzir gore spomenute ILO (MOR) konvencije koje su obvezujue po skoro sve lanice Vijea Evrope, ukljuujui i Belgiju a posebno Evropsku konvenciju br. 29. Zapravo, postoji ogromna slinost, koja nije sluajna, izmeu stava 3 lana 4 (l. 4-3) Evropske konvencije i stava 2 lana 2. Konvencije br. 29. stav 1 posljednje spomenutog lana propisuje da u svrhe ove posljednje spomenute konvencije izraz prinudni ili obavezni rad znai sav rad ili usluge koje se iznuuju od neke osobe pod prijetnjom kazne i za koje se navedena osoba nije dobrovoljno ponudila. Ova denicija moe dati polazite u tumaenju lana 4 (l. 4) Evropske konvencije. Meutim, ne smiju se izgubiti iz vida da posebne karakteristike ove Konvencije, kao ni injenica da ona predstavlja ivi instrument koji treba tumaiti u svjetlu pojmova koji trenutno preovladavaju u demokratskim dravama (vidi, inter alia, presudu Guzzardi od 6. novembra 1980, Serija A br.39, str. 34, stav 95). Zajedniki je stav strana pred Sudom da su usluge koje je g. Van der Mussele pruio g. Ebrimu bile rad u smislu lana 4, stav 2 (l. 4-2). Tano je da se engleska rije labour (rad) esto koristi u uskom znaenju zikog rada, ali ima i ire znaenje kao francuska travail (posao), i upravo ovu drugu treba prihvatiti u ovom kontekstu. [] Ostaje da se utvrdi da li je bilo prinudnog ili obaveznog rada. Prvi od ova dva pridjeva se odnosi na pojam zike ili psihike prisile, faktor koji je izvjesno bio odsutan u ovom predmetu. to se tie drugog pridjeva, on se ne moe odnositi samo na bilo koju formu zakonske prinude ili obaveze. Naprimjer, ne moe se smatrati da rad koji treba obaviti u cilju slobodno sklopljenog ugovora potpada pod lan 4 (l. 4) samo zbog toga to je jedna strana preuzela obavezu u odnosu na drugu stranu da e obaviti taj rad/posao i da, prema tome podlijee sankcijama ukoliko ne ispotuje svoje obeanje. Po ovoj taci manji dio Komisije se sloio s veinom. Preostaje jo rad koji je iznuen []. pod prijetnjom bilo koje kazne i koji se takoer obavlja mimo volje dotine osobe, tj. rad za koji se ta osoba nije dobrovoljno ponudila. [] Da je g. Van der Mussele odbio s valjanim razlogom da brani g. Ebrimu, njegovo odbijanje ne bi bilo kanjivo nikakvim sankcijama krivinog karaktera. S druge strane, on bi se izloio riziku da mu se ime skine sa spiska pripravnika, ili da mu se odbije zahtjev da se registrira kao advokat (vidi stav 19 gore); ovakvi izgledi su dovoljno teki da mogu predstavljati prijetnju kaznom, imajui na umu i
77

atribuciju bilo koje u samoj deniciji, kao i standarde koje je usvojio ILO po tom pitanju (Ukidanje prinudnog rada: Opi pregled, Ekspertna komisija za primjenu konvencija i perporuka, 1979, stav 21). Sljedee to treba uraditi je odrediti se po pitanju da li se podnositelj dobrovoljno ponudio za dati posao. Prema veini Komisije, podnositelj je unaprijed pristao na situaciju na koju se ali, tako da nije u redu da se na nju naknadno ali. [] Ovaj argument, koji je podrala vlada, sasvim ispravno odraava jedan aspekt ove situacije, no ipak, Sud mu ne moe pridati odluujuu teinu. G. Van der Mussele je van svake sumnje odluio da radi kao advokat, to je slobodna profesija u Belgiji, znajui da e po propisima i u skladu sa dugom tradicijom, biti obavezan da povremeno daje svoje usluge besplatno i bez naknade trokova. Meutim, on je morao prihvatioti ovaj uvjet, bez obzira da li je to elio ili ne []. [] Sud preferira da usvoji sljedei pristup: imajui na umu da jeste postojao rizik koji se moe usporediti sa prijetnjom kazne (vidi stav 35 gore), kao i da se relativni znaaj mora pripisati argumentu koji se odnosi na predhodni pristanak (vidi stav 36 gore), Sud e razmotriti sve okolnosti predmeta u svjetlu ciljeva koje podrazumjeva lan 4 (l. 4) Evropske konvencije kako bi ocijenio da li usluge koje su se traile od g. Van der Mussela potpadaju pod zabranu obaveznog rada. Ovo bi mogao biti sluaj kada se odreeno vrenje usluga trai kako bi se odobrio pristup odreenoj profesiji, kada takva usloga za sobom povlai teret koji je pretjeran ili neproporcionalan u odnosu na koristi od budueg bavljenja tom strukom, i kada se takva usluga ne bi mogla smatrati za unaprijed dobrovoljno prihvaenu; ovo bi se, naprimjer, moglo primijeniti na usluge koje nisu povezane sa konkretnom profesijom. Struktura lana 4 (l. 4) je po ovom pitanju informativne prirode. Namjera stava 3 (l. 4-3) nije da ograniava uivanje prava koje garantira stav 2 (l. 4-2), nego da ogranii samu sdarinu ovog prava, jer ona ini cjelinu sa stavom 2 (l. 4-2) i ukazuje ta izraz prinudni ili obavezni rad ne ukljuuje (ce qui nest pas considr comme travail forc ou obligatoire (ono to 'se ne smatra za 'prinudni ili obavezni rad'). Uzevi to u obzir, stav 3 (l. 4-3) slui kao pomo u tumaenju stava 2 (l. 4-2). etiri take stava 3 (l. 4-3-a, l. 4-3-b, l. 4-3-c, l. 4-3-d), bez obzira na njihovu razliitost, temelje se na glavnim pojmovima od opeg interesa, socijalne solidarnosti i onim to je normalno ili uobiajeno u takvim poslovima. Posljednja taka, taka d (l. 4-3-d) koja iskljuuje bilo koji rad ili slubu koji su dio uobiajenih graanskih obaveza iz djelokruga prinudnog ili obaveznog rada, je od posebnog zanaja u kontekstu ovog predmeta.
Slijedei ove razloge i s obzirom na situaciju podnositelja, Sud je odluio da zadatak pruanja besplatne pomoi koja se namee u kontekstu slobodno odabrane profesije ne mora obavezno predstavljati prinudni rad. Presuda se nastavlja kao to slijedi (str. 21, stav 40):
Sud eli podsjetiti da je g. Van der Mussele dobrovoljno odabrao profesiju advokata, zanjui za praksu na koju se ali. S obzirom na ovo, znaajan i nerazloan disbalans izmeu cilja kojem se tei dobiti status advokata- i obaveza preuzetih kako bi se ostvario taj cilj bi mogli sami dovesti do zakljuka da su usluge iznuene od g. Van der Mussele u vezi pravne pomoi bile obavezne, bez obzira na njegov pristanak. Meutim, Sud nije ustanovio na temelju dokaza da takva neravnotee postoji, bez obzira na injenicu to nije bio plaen za svoj rad i da mu nisu nadoknaeni trokovi to samo po sebi nije nimalo zadovoljavajue.
78

Nadalje, uzevi u obzir standarde koji jo uvijek prevladavaju u Belgiji i drugim demokratskim drutvima, u ovom predmetu nije bilo obaveznog rada u svrhe lana 4 stav 2 (l. 4-2), Konvencije.
lan 4, stav 3 Derogirajua klauzula

lan 4, stav 3, glasi kao to slijedi: 3. Za potrebe ovog lana izraz prinudni ili obavezni rad ne ukljuuje: a bilo koji rad koji se normalno zahtijeva od osobe koja se nalazi u zatvoru u skladu sa odredbama lana 5 ove konvencije, ili za vrijeme uvjetnog otpusta; b bilo koju slubu vojne prirode ili, u sluaju odbijanja sluenja vojne obaveze u zemljama gdje se to dozvoljava, bilo koju drugu slubu umjesto sluenja vojne obaveze; c bilo koju slubu koja se zahtijeva u sluaju izvanredne situacije ili katastrofe koja ugroava ivot ili blagostanje zajednice; d bilo koji rad ili slubu koji su dio uobiajenih graanskih obaveza.
1. Rad nametnut osobama koje su liene slobode po lanu 5

to se tie rada osoba na sluenju zatvorske kazne (predmet Van Droogenbroeck protiv Belgije, 24. juni 1982, Serija A br. 50, str. 33, stavovi 59-60, u kojem je osoba koja je bila u zatvoru navedena da radi kako bi zaradila sumu novca odreenu kao uvjet za putanje iz zatvora) Sud primjeuje da:
U praksi, kada je otpust uvjetovan novcem zaraenim od rada u zatvoru (vidi stavovi 13, 16 i17 gore), nismo daleko od obaveze u strogom znaenju te rijei. Meutim, to ne znai da je takva tuba zasnovana, jer propust da se ispotuje lan 5, stav 4 (l. 5-4) (vidi stav 56 gore), ne znai automatski da nije ispotovan i lan 4 (l. 4): ovaj drugi lan doputa, u stavu 3.a (l. 4-3-a), rad tokom uobiajene kazne zatvora, kao to je i ovdje sluaj, na nain koji ne kri stav 1 lana 5 (l. 5-1). tavie, rad koji se zahtijevao od g. Van Droogenbroeck nije iao dalje od uobiajenog u ovom kontekstu, jer je bio sraunat da mu pomogne u reintegraciji u drutvo i imao je za osnov odredbu u zakonu, kakva postoji i u nekim drugim dravama lanicama Vijea Evrope (vidi stav 25 gore i, mutatis mutandis, gore spomenutu presudu u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp, Serija A br.12, str. 44-45, stavovi 89-90). Prema tome, belgijske vlasti nisu postupile u suprotnosti sa zahtjevima iz lana 4 (l. 4).
Potrebno je istai da je Sud u donoenju odluke ispitivao i potovanje lana 5 u vezi zakonitosti prinudnog rada. To je, takoer, ve uradio i u predmetu the De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, u kojem su podnositelji lieni slobode bili prinueni da rade uz novanu naknadu. Iako je u tom predmetu Sud naao da se radi o krenju lana 5, stav 4, on nije smatrao da ima i krenja lana 4 (presuda od 18. juna 1971, Serija A br. 12, str. 44, stavovi 89-90. lan 5, stav 1, su bili ispotovani. Sud primjeuje:
Sud je u ovom predmetu, takoer, ustanovio krenje prava garantiranih lanom 5, stav 4 (l. 5-4) (vidi stavovi 74 do 80 gore), ali ne smatra da iz toga treba izvesti i krenje lana 4 (l. 4). Sud zapravo
79

smatra da stav 3.a lana 4. (l. 4-3-a) dozvoljava rad koji se obino zahtjeva od osoba koje su liene slobode po lanu 5, stav 1.e (l. 5-1-e). Nadalje, on ne nalazi, na osnovu informacija koje ima, da se radi o krenju lana 5, stav 1.e (l. 5-1-e), u odnosu na De Wilda, Oomsa i Versypa (vidi stavove 67 do 70 gore). tavie, rad koji je nametnut ovoj trojici podnositelja nije preao granice uobiajenog u znaenju po lanu 4, stav 3.a (l. 4-3-a), Konvencije, jer je bio usmjeren ka njihovoj rehabilitaciji i zasnivao se na opem standardu, Dio 6 Zakona iz 1891, koji ima svoj ekvivalent u nekoliko drava lanica Vijea Evrope (vidi stav 38 gore i Dodatke IV i V na Izvjetaj Komisije). Belgijske vlasti su, prema tome, postupile u skladu sa zahtjevima iz lana 4. (l. 4).
2. Rad, obaveze i obaveza plaanja graanskih lica

U predmetu Karlheinz-Schmidt protiv Njemake (presuda od 18. jula 1994, Serija A br. 291-B, str. 32, stav 23), predstavka se odnosi na obavezu koja je nametnuta samo mukarcima da slue u vatrogasnoj eti ili da plaaju novani doprinos.
[] Sud smatra da obavezna vatrogasna sluba kao to je ona koja postoji u Baden-Wrttembergu predstavlja jednu od normalnih graanskih obaveza predvienih lanom 4, stav 3.d (l. 4-3-d). On, dalje, primjeuje, da novani doprinos koji se daje umjesto uea - jeste, prema Saveznom ustavnom sudu (vidi stav 15 gore), kompenzacijski teret. Sud prema tome zakljuuje da, u vezi obaveze uetvovanja, obaveza plaanja takoer spada u domen lana 4, stav 3.d [].
(U pogledu obaveze uestvovanja u slubi vatrogasne ete ili plaanja novanog doprinosa u vezi sa lanom 14 Konvencije, vidi, pod lanom 14, Diskriminatorne razlike u postupanju.)
80
lan 5 EKLjP Pravo na slobodu i sigurnost lan 5, stav 1

lan 5, stav 1 Konvencije glasi kao to slijedi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost linosti. Niko ne smije biti lien slobode izuzev u nie navedenim sluajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: a zakonitog lienja slobode po presudi nadlenog suda; b zakonitog hapenja ili lienja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvrenja bilo koje obaveze propisane zakonom; c zakonitog hapenja ili lienja slobode radi privoenja nadlenoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvrila krivino djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba sprijei da izvri krivino djelo ili da, nakon izvrenja krivinog djela, pobjegne; d lienja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja radi privoenja nadlenoj vlasti; e zakonitog lienja slobode osoba da bi se sprijeilo irenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholoara ili narkomana ili skitnica; f Zakonitog hapenja ili lienja slobode osobe u cilju sprjeavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
1. Koncept lienja slobode

lan 5, stav 1 se specino odnosi na sluajeve lienja slobode. Ovaj koncept lienja slobode treba jasno denirati.
Lienje slobode i ogranienje slobode Nalog o kunom pritvoru

U presudi Guzzardi protiv Italije (6. novembar 1980, Serija A br. 39, str. 33-35, stavovi 92-93 i 95), Sud se bavio razlikom izmeu ogranienja i lienja slobode, koje spada u djelokrug lana 5, stav 1. U ovom predmetu je g. Guzzardiu nareeno da boravi na malom talijanskom ostrvu u okolnostiama, koje u kombinaciji s ostalim, postavljaju pitanje kategorizacije sa stanovita lana 5. Ovo pitanje postavilo se da li, bez obzira na injenicu to on nije bio u pritvoru, nalog o prinudnom boravku moe biti smatran za stvarno lienje slobode. U presudi se kae:
Sud podsjea da se u proklamaciji prava na slobodu, stav 1 lana 5 (l. 5-1) misli na ziku slobodu osobe; cilj je osigurati da niko ne bude lien ove slobode na proizvoljan nain. Kao to su ukazale strane pred Sudom, ovaj stav se ne odnosi samo na puke restrikcije slobode ili kratanja; te restrikcije
81

su pokrivene lanom 2. Protokola br. 4 (P4-2), koji Italija nije raticirala. Da bi se odredilo da li je neko lien slobode u smislu lana 5 (l. 5), mora se krenuti od konkretne situacije te osobe i uzeti u obzir cijeli niz kriterija poput, tipa, trajanja, efekta i naina sprovoenja date mjere (vidi Engel i ostali, presuda od 8. juna 1976, Serija A br. 22, str. 24, stavovi 58-59). Razlika izmeu lienja i ogranienja slobode je samo u stupnju ili intenzitetu, a ne u prirodi ili sutini. Iako ponekad proces klasikacije u jednu ili drugu kategoriju moe biti nimalo lagan zadatak zato to su neki granini sluajevi samo stav miljenja, Sud ipak mora napraviti izbor onoga o emu ovisi da li se lan 5 (l.5.) primjenjuje ili ne. [] Iako je podruje po kojem se podnositelj mogao kretati bilo daloko veih dimenzija od elije i nije bilo ogranieno nikakvom zikom barijerom, ono je ipak pokrivalo samo jedan mali dio ostrva kojem je bilo teko prii, a na devet desetina teritorije nalazio se zatvor. G. Guzzardi je bio smjeten u zaseoku Cala Reale, koji su uglavnom inile zgrade nekadanje medicinske institucije van funkcije i koje su bile u ruevnom stanju, stanica u kojoj su bili karabinjeri, kola i kapela. On je tu ivio praktino u drutvu drugih osoba kojima je izreena ista mjera i policajaca. [] Sud smatra da se ovaj sluaj moe smatrati za lienje slobode.
Sud e se zato baviti ocjenom injenica predmeta.
Zadravanje stranaca u meunarodnoj zoni

U vezi zadravanja azilanata u zoni tranzita ili meunarodnoj zoni na aerodromu (u ovom sluaju radi se o Orly aerodromu u Parizu) Sud je bio sljedeeg miljenja (Amuur protiv Francuske, presuda od 25. juna 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1996-III, br. 11, str. 847-848, stavovi 41 i 43):
Sud kao prvo primjeuje da je u etvrtom stavu Preambule Ustava od 27. oktobra 1946. (koja je inkorporirana u Ustav od 4. oktobra 1958.), Francuska proglasila pravo na azil na teritorijama Republike za sve koji se krivino gone zbog borbe za slobodu. Francuska je takoer strana u enevskoj konvenciji iz 1951. o statusu izbjeglica, iji lan 1 denira izbjeglicu kao svakoga ko s razlogom strahuje da e biti proganjan na rasnoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, ili zbog pripadanja odreenoj drutvenoj grupi ili zbog politikog miljenja. Sud takoer primjeuje da je veliki broj drava lanica Vijea Ecrope ve izvjestan broj godina suoen sa sve veim prilivom azilanata. Svjestan je potekoa u prijemu azilanata na veini velikih aerodroma u Evropi i u obradi njihovih zahtjeva, Izvjetaj Parlamentarne skuptine Vijea Evrope od 12. septembra 1991. otkriva pravu situaciju (vidi stav 26 gore). Drave lanice imaju neopozivo suvereno pravo kontrole ulaska stranaca i njihov boravak na njihovoj teritoriji. Sud, meutim, istie da se ovo pravo mora sprovoditi u saglasnoti sa odredbama Konvencije ukljuivi i lan 5 (l. 5). [] (Vidi Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980, Serija A br. 39, str. 33, stav 92.). Zadravanje stranaca u meunarodnoj zoni odista ukljuuje ograniavanje slobode, ali ono koje
82

se ne moe u svakom pogledu usporediti sa centrima za pritvor stranaca prije deportacije. Ova vrsta ograniavanja slobode, uz odgovarajue garancije, prihvatljiva je samo kako bi se omoguilo dravama da sprijee nezakonitu imigraciju, a da pri tome potuju druge meunarodne obaveze, naroito one koje proistiu iz enevske konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. i Evropske konvencije o ljudskim pravima. Legitimni interes drava da osujete sve vei pokuaj izbjegavanja restrikcija na imigraciju ne smije liiti azilante zatite koju im pruaju ove konvencije. Ovakvo zadravanje ne smije biti pretjerano dugotrajno, jer bi se onda pretvorilo u isto ogranienje slobode neizbjeno s perspektivom organiziranja praktinih detalja repatriacije ili, ako se radi o zahtjevu za azil, u lienje slobode dok se zahtjev za dozvolu ulaska na tu teritoriju ne rijei. S tim u vezi treba uzeti u obzir i injenicu da se ova mjera primjenjue ne na one koji su poinili krivino djelo, nego na strance koji su, esto u strahu za vlastiti ivot, pobjegli iz vlastite zemlje. Iako silom prilika ovu odluku o zadravanju moraju donijeti upravni ili policijski organi, njeno produavanje zahtijeva hitnu reviziju od strane sudova, koji su tradicionalni uvari linih sloboda. Povrh svega, takvo lienje ne smije uskratiti pravo azilanta na ekasan pristup procedurama za rjeavanje statusa izbjeglice.
U ovom predmetu, francuska vlada i Komisija su dijelile zajedniki stav da se nije radilo o lienju slobode pridajui poseban znaaj injenici da su se podnositelji mogli u bilo koje vrijeme ukloniti iz domena primjene mjere o kojoj je rije. Meutim, Sud je zakljuio sljedee:
Sama injenica da azilanti mogu dobrovoljno napustiti zemlju u kojoj ele nai pribjeite ne iskljuuje ogranienje slobode, pravo da se napusti bilo koja zemlja, ukljuujui i vlastitu, je, tavie, garantirano Protokolom br. 4 uz Konvenciju (P4). Nadalje, ova mogunost postaje samo teorijska ako nijedna druga zemlja ne ponudi zatitu koja se moe usporediti sa onom koju oekuju u zemlji od koje trae azil i koja je spremna primiti ih.
Sud je zakljuio da zadravanje podnositelja u zoni tranzita na parikom aerodromu Orly je zapravo, s obzirom na restrikcije kojima su bili podvrgnuti, bilo jednako lienju slobode. Podnositelji, koji su stigli 9. marta 1992. drani su u zoni tranzita na aerodromu dvadeset dana, ostavljeni da se sami snalaze kako znaju, bili su pod strogom i neprekidnom kontrolom policije i nije im bila pruena nikakva pravna ili socijalna pomo. Sud je takoer istakao da do 29. marta nijedan sud nije razmatrao ni duinu ni potrebu takvog lienja slobode.
Disciplinske presude
Sud je zauzeo stav da zatvarnje vojnika u njihovim stanovima ili vojnim zgradama i objektima ne predstavlja lienje slobode (Engel i ostali protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976, Serija A br. 22). Ovo nije sluaj kod svih disciplinskih mjera.
Hospitalizacija
U predmetu Nielsen protiv Danske (presuda od 28. novembra 1988, Serija A br. 144), Sud smatra da hospitalizacija maloljetnika na odjel za djeiju psihijatriju, na zahtjev majke, ne predstavlja lienje slobode u znaenju po lanu 5, nego praktini korak majke koja je svjesna svojih odgovornosti roditelja poduzeti u interesu djeteta.
83
Saglasnost i lienje slobode

injenica da postoji saglasnot o zatvaranju ne mora znaiti da nema lienja slobode: injenica da se neka osoba sama preda vlastima i sloi da bude zatvorena, ne oslobaa te vlasti obaveze potivanja lana 5 (De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 28. maja 1970, Serija A br. 12).
2. Lienje slobode doputeno po Konvenciji Opi aspekti

lan 5, stav 1, propisuje da niko nee biti lien slobode, izuzev u sljedeim sluajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom.
Potovanje postupaka propisanih zakonom

U pogledu postupaka propisanih zakonom, Sud uglavnom ima na umu potivanje domaih zakona. U predmetu Wassink protiv Nizozemske (presuda od 27. septembra 1990, Predstavka br. 12535/86, stav 24), Sud kae:
U vezi pitanja da li je pritvor, odnosno zatvor zakonit, ukljuujui i pitanje da li je u saglasnosti sa postupkom propisanim zakonom, Konvencija zapravo poziva na domai zakon i postavlja obavezu potivanja materijalnih i proceduralnih zakonskih propisa. Meutim, ona pored toga zahtijeva da svako lienje slobode bude i u skladu sa svrhom lana 5 (l. 5), tojest da se osigura zatita od proizvoljnosti (vidi, kao najnoviji izvor, Van der Leer presudu od 21. februara 1990, Serija A br.170, str. 12, stav 22).
Ista formula koritena je i u predmetu Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 10. juna 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1996-III, str. 765, stav 40):
Glavno pitanje u ovom predmetu jeste da li je osporavani pritvor bio zakonit, ukljuivi i potovanje zakonskih proceduralnih propisa. Konvencija se ovdje poziva na domae zakone, ali dodaje da pored toga lienje slobode mora biti u skladu sa svrhom lana 5 (l. 5), tojest da se prui zatita od samovolje (vidi Quinn protiv Francuske, presuda od 22. marta 1995, Serija A br. 311, str. 18, stav 47).
U sljedeem stavu (stav 41), meutim, Sud takoer navodi da nepotovanje domaih zakona povlai za sobom krenje lana 5 i da je on stoga duan ustvrditi da li su domai zakoni ispravno primjenjeni:
Treba istai da je prvenstveno uloga domaih vlasti, poglavito sudova, da tumae i primjenjuju domae zakone. Meutim, poto pod lanom 5 stav 1 (l. 5-1), nepotivanje domaih zakona ima za posljedicu krenje Konvencije, slijedi da ovaj Sud moe i treba imati odreene ovlasti u preispitivanju da li su ovi zakoni ispotovani (vidi Bouamar protiv Belgije, presuda od 29. februara 1988, Serija A br.129, str. 21, stav 49). [vidi neznatno drugaiju formulaciju u presudi u predmetu Wloch
84

protiv Poljske od 19. oktobra 2000, Predstavka br. 27785/95, stav 110.]
U predmetu Wassink protiv Nizozemske, dravni tuitelj je traio od predsjednika suda da produi mjeru obaveznog psihijatrijskog ljeenja u zatvorenoj instituciji koja je izreena podnositelju. Predsjednik je produio pritvor, ali bez prisustva registrara, kao to se zahtijeva zakonom. Predsjednik je objasnio da zbog organizacije suda registrar ne moe prisustvovati kod svih sluajeva hitnog pritvora: na ovom podruju nalaze se tri velike psihijatrijske bolnice u nadlenosti suda, a sam sud je imao nedovoljno uposlenih. Podnositelj je poveo postupak protiv ove odluke, uglavnom temeljei ga na gore izneenoj injenici. U svom podnesku, dravni tuitelj pri kasacionom sudu iznosi da je drugi dio albe podnositelja (odsustvo registrara) utemeljen, ali kasacioni sud je proglasio albu neprihvatljivom obrazlaui to time to podnositelj nije vie imao interesa da trai ponitenje sporne odluke, jer je ve svakako istekao rok hitnog pritvora. Sud je smatrao da:
[] injenica to registrar nije bio prisutan na roitu predstavlja krenje lana 72 Propisa i Zakona o sudovima (organizaciji) (vidi stav 18 gore), to je bilo i miljenje javnog tuitelja. Prema tome, u ovom pogledu se radilo o propustu potovanja postupka propisanog zakonom, to je dovelo do krenja lana 5, stava 1 (l. 5-1), Konvencije. Vlada je ovo prihvatila.
Ostaje nam da napravimo razliku izmeu sluajeva u kojima se radi o greki i onih u kojima je rije o namjernom krenju postupaka propisanih zakonom. U predmetu Bozano protiv Francske, Sud je naveo sljedee (Bozano protiv Francuske presuda od 18. decembra 1986, Serija A br. 111, str. 23, stav 55):
Podnositelj je tvrdio da je policijska akcija od 26. do 27. oktobra 1979. godine automatski bila bez svake zakonske osnove, kada je Upravni sud u Limogesu reotroaktivno ponitio nalog za deportaciju. Delegat Komisije se nije sloio sa ovom tvrdnjom. Vlada je tvrdila da ovo nije konsistentno sa sudskom praksom Komisije (izvjetaj od 17. jula 1980. o Predstavci br. 6871/75, Caprino protiv Ujedinjenog Kraljevstva, str. 23, stav 65), ali nije bila kategorina; po njihovom miljenju radilo se o kompleksnom pitanju za koji podnositelj nije dao priliku francuskim sudovima da ga razmatraju. Argument koji je izloen u ime g. Bozana nije u potpunosti uvjerljiv ni Sudu, bez obzira na nespornu logiku. Moe se desiti da se predstavnici drave ugovornice ponaaju nezakonito u dobroj namjeri. U takvim sluajevima, naknadni nalaz suda o propustu da se ispotujje domai zakon ne mora nuno imati retroaktivni efekat po validnost, po domaem zakonu, bilo koje mjere o provoenju koja je poduzeta u meuvremenu. S druge strane, shvatljivo je da bi stvari bile drugaije kada bi vlasti u samom startu svjesno postupile u suprotnosti sa pozitivnim zakonom i, naroito, kad bi njihova originalna odluka bila zloupotreba ovlasti.
Sud je tako u presudi u predmetu Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva (10. juni 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama)1996-III, str. 765, stav 42), zakljuio:
Period lienja slobode je u principu zakonit ukoliko je izvren na osnovu sudske naredbe. Naknadni
85

nalaz da je sud pogrijeio po domaem zakonu to je izdao takvu naredbu ne mora nuno imati retroaktivni efekat na validnost interventnog perioda pritvora. Zbog ovog razloga, organi u Strasbourgu konzistentno odbijaju da podre predstavke osoba koje su osuene za krivino djelo, a koje se ale da su apelacioni sudovi proglasili da su se njihove osude ili presude zasnivale na injeninim ili pravnim grekama (vidi Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986, Serija A br. 111, str. 23, stav 55, i izvjetaj Komisije od 9. marta 1978. o Predstavci br. 7629/76, Krzycki protiv Njemake, Decisions and Reports(Odluke i izvjetaji) 13, str. 60-61).
U predmetima u kojima potovanje i tumaenje zakona ne predstavlja nikave potekoe, poput potovanja odreenih vremenskih rokova, krenje zakonom propisanih uvjeta za sobom povlai krenje lana 5. U tom pogledu, jedan predmet je posbeno intersantan za one koji se bave praksom: prekoraenje propisanog perioda pritvora kao takvo predstavlja krenje lana 5, stav 1.c (the K.-F. protiv Njemake, presuda od 27. novembra 1997, Predstavka br. 25629/94, Reports 1997-VII, stavovi 70-73):
Sud, u vezi s ovim, ponovo naglaava da je spisak izuzetaka u odnosu na pravo na slobodu koje garantira lan 5, stav 1 konaan i samo usko tumaenje ovih izuzetaka konzistentno je sa ciljem te odredbe, tojest da se osigura da niko ne bude proizvoljno lien svoje slobode (vidi, kao najnovoji izvor, Giulia Manzoni presudu citiranu gore, str. 1191, stav 25). Tano je da je Sud prihvatio da, u izvjesnim okolnostima, moe doi do ogranienog kanjenja u putanju osobe iz pritvora. Meutim, do ovoga je dolazilo u sluajevima kada trajanje pritvora nije unaprijed propisano zakonom i kada je bilo rezultat naloga suda. Praktini razlozi u vezi funkcioniranja sudova i ispunjavanje posebnih formalnosti znae da izvrenje ovog sudskog naloga moe potrajati (vidi Quinn protiv Francuske, presuda od 22. marta 1995, Serija A br. 311, str. 17, stav 42, i Giulia Manzoni presudu citiranu gore, str. 1191, stav 25). Meutim, u ovom predmetu, maksimalni period od 12 sati pritvora u svrhe provjere identiteta je propisan zakonom i apsolutan. S obzirom da se maksimalna duina pritvora znala unaprijed, odgovorni organi su bili obavezni poduzeti sve potrebne mjere predostronosti kako bi osigurali da se dozvoljeno trajanje pritvora ne prekorai. Ovo se takoer odnosi i na unoenje osobnih podataka g. K.-F-a, koje je, kao jedna od mjera provjere identiteta, trebalo biti obavljeno tokom trajanja pritvora koji je odreen u tu svrhu.. Imajui na umu ove faktore, Sud smatra da je maksimalni period trajanja pritvora predvien zakonom bezrazlono produen, te da je time prekren lan 5, stav 1.c.
Na kraju u predmetu Kawka protiv Poljske (presuda od 9. januara 2001, Predstavka br. 25874/ 94, stav 48), Sud primjeuje, po svojoj uobiajenoj praksi:
Meutim, zakonitost pritvora u domaem zakonu je primarna, mada ne i uvijek odluujua. Sud mora, pored toga, biti siguran da je pritvor u trajanju koje je predmet naeg razmatranja kompatibilan sa svrhom lana 5 stav 1, Konvencije, kojom se treba sprijeiti lienje slobode osoba ba proizvoljan nain.
Meutim, u vezi potovanja procedura propisanih zakonom, Sud je takoer istakao (stavovi 48, do kraja, i 49):
Nadalje, Sud se mora uvjeriti da li je domai zakon sam po sebi u saglasnosti sa Konvencijom,
86

ukljuujui ope principe koji su izneeni ili koji se podrazumjevaju u njenom tekstu (vidi, meu brojnim drugim izvorima, Winterwerp protiv Nizozemske, presuda od 24. oktobra 1979, Serija A br. 33, str. 19-20, stav 45; i Erkalo protiv Nizozemske, presuda od 2. septembra 1998, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1998-VI, str. 2477, stav 52). U vezi s ovim Sud naglaava da kada je u pitanju lienje slobode posebno je bitno da opi princip pravne sigurnosti bude zadovoljen. Prema tome, od sutinskog znaaja je da uvjeti za lienje slobode po domaim zakonima budu jasno denirani i da je primjena tog zakona predvidiljiva, tako da se zadovolji standard zakonitosti postavljen u Konvenciji, standard koji zahtijeva da svi zakoni budu dovoljno precizni da omogue konkretnoj osobi da dobije odgovarajui savjet, ako je potrebno,da moe predvidijeti u mjeri u kojoj je to realno u datim okolnostima, posljedice koju neka konkretna radnja moe proizvesti (vidi S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. novembra 1995, Serija A br. 335-B, str. 41-42, stavovi 35-36, i, mutatis mutandis, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Br. 1), presuda od 26. aprila 1979, Serija A br. 30, str. 31, stav 49; Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. juna 1997, Reports(Izvjetaji) 1997-III, str. 1017, stav 49; Steel i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-VII, str. 2735, stav 54).
Formulacija presude u predmetu Dougoz protiv Grke od 6. marta 2001, Predstavka br. 40907/ 98, savreno rezimira ovu situaciju (stav 55):
[] Sud podsjea da lan 5, stav 1, kod propisivanja da svako lienje slobode mora biti u skladu sa zakonom propisanim postupkom, prvenstveno zahtijeva da svako hapenje ili pritvor moraju imati pravni osnov u domaem zakonu. meuti, ovim rijeima se ne poziva samo na domai zakon; one se odnose i na kvalitet zakona i trae da bude kompatibilan sa vladavinom prava, konceptom koji je inherentan u svim lanovima Konvencije. Kvalitet u ovom smislu podrazumjeva kada je po domaem zakonu dozvoljeno lienje slobode, takav zakon mora biti dovoljno pristupaan i precizan kako bi se izbjegao rizik proizvoljnog odluivanja (vidi Amuur protiv Francuske, presuda od 25. juna 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1996-III, stav 50).
Ope primjedbe u vezi sluajeva predvienih lanom 5, stav 1

Sluajevi lienja slobode predvieni lanom 5, stav 1 zahtjevaju sljedee primjedbe ope prirode. Ovi sluajevi lienja su iscrpno pobrojani. Sud stoga smatra da moraju biti strogo tumaeni. U presudi u predmetu Ciulla protiv Italije (22. februar 1989, Serija A br. 148, str. 18, stav 41), Sud iznosi sljedee:
Sud sigurno ne podcjenjuje znaaj koji Italija pridaje borbi protiv organiziranog kriminala, ali on takoer primjeuje da se iscrpni spisak dozvoljenih izuzetaka u stavu 1 lana 5. (l. 5-1) Konvencije mora strogo tumaiti (vidi, kao najnoviji izvor, presudu Bouamar od 29. februara 1988, Serija A br. 129, str. 19, stav 43). Jasno, ovo ne iskljuuje iz primjene vie osnova za pritvor po lanu 5. Sud je esto bio u poziciji da iznese sljedee (vidi, naprimjer, Eriksen protiv Norveke, presuda od 27. maja 1997, Predstavka br. 17391/90, Reports (Izvjetaji) 1997-III, stavovi 76 i 85-86):
87

Sud ponovo naglaava da lan 5, stav 1, Konvencije (l. 5-1) sadri spisak doputenih osnova za lienje slobode koji je konaan. Meutim, primjenjivost jednog od osnova ne iskljuuje nuno i primjenu drugog; pritvor moe, ovisno od okolnosti, biti opravdan na osnovu vie od jedne take (vidi, naprimjer, X. protiv the Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981, Serija A br. 46, str. 17-18, stavovi 36-39). [] U svjetlu gore navedenog, Sud je siguran da je pritvor o kojem je rije bio direktno povezan sa inicijalnom osudom podnositelja 1984, te se prema tome moe smatrati zakonitim lienjem [] po presudi nadlenog suda u svrhe lana 5, stav 1.a, Konvencije (l. 5-1-a). Sud je doao do zakljuka da se, u izuzetnim okolnostima ovog predmeta, sudski pritvor podnositelja moe takoer opravdati na osnovu stava 1.c of lana 5 (l. 5-1-c), kao pritvor osobe kada postoje valjani razlozi da se osoba sprijei da izvri krivino djelo.
Meutim, Sud ne ulazi sistematino u detaljno preispitivanje po svim takama lana 5, stav 1. U istom predmetu, on zakljuuje (stavovi 87-88):
Sud, prema tome, zakljuuje da je lienje slobode podnositelja od 25. februara do 15 maja 1990. bilo opravdano i po taki a i c lana 5, stav 1, Konvencije (l. 5-1-a, l. 5-1-c). Nako to je doao do ovog zakljuka, Sud ne nalazi za potrebno da ispituje j i primjenu take e (l. 5-1-e) u ovom predmetu.
Jo uvijek ostaje da pritvor nije zakonit po lanu 5 ako uistinu nije bio u jednom od ciljeva iz ove odredbe. Provoenje mjere pritvora mora ukazivati na opravdanost u smislu ciljeva o kojima govori lan 5 stav 1, na ta se poziva odgovorna drava. Sud je uvjeren da gledano iz tog ugla nije bilo zloupotrebe postupka. Ovaj pristup je sasvim jasan u presudi Quinn protiv Francuske u kojoj se radi o lienju slobode propisanom takom f. Sud iznosi sljedee miljenje (presuda od 22. marta 1995, Serija A br. 311, str. 19, stav 47):
[] Sud ne vidi u ovom predmetu nikakve dokaze koji bi navodili na zakljuak da je pritvor do ekstradicije bio u drugom cilju od onog u kojem nareen, i da je to bio prikriveni pritvor do suenja. Okolnosti hapenja g. Quinna naroito i injenica da su postupci voeni istovremeno ne mogu sami po sebi garantirati zakljuak da se radilo o zloupotrebi postupka ekstradicije, te da je prema tome nareeni pritvor kao odgovor na zahtjev istranog suca iz eneve bio nezakonit.
Time Sud ne samo da zahtijeva potovanje postupaka propisanih zakonom u gore navedenom smislu, nego takoer trai da svako lienje slobode bude u skladu sa ciljem kojem se tei u lanu 5: zatita od proizvoljnosti. Sud utvruje da li su vlasti koristile mogunost pritvora, koja je predviena lanom 5, u looj namjeri. U presudi Kemmache protiv Francuske (br. 3), Serija A br. 296-C, str. 89, stav 45), Sud, nakon to je ispitao odluke o privremenom pritvoru, primjeuje da:
[Takve odluke] ne otkrivaju ni zloupotrebu nadlenosti, niti zlu namjeru ili proizvoljnost.
U nekim predmetima Sud je naao da pritvor nije bio zakonit, u svrhe lana 5 da budemo precizni, zbog proizvoljnog postupanja drave. Presuda u predmetu Bozano protiv Francuske 88
Evropska Konvencija o ljudskim pravima (18. decembar 1986, Serija A br. 111, str. 23, stav 54, istr. 26, stav 60) je jedan od primjera. Ovaj predmet je u vezi osobe koja je bila osuena u Italiji, a koja ivi u Francuskoj; pokuaj ektradicije nije uspio jer su francuski sudovi odbijali da izdaju nalog za ekstradiciju, francuske vlasti su ga potom uhapsile u namjeri da ga protjeraju u vicarsku, na kraju je zavrio u Italiji, gdje slui kaznu. Postupak se odnosio na kratkotrajni pritvor u Francuskoj. U ovom predmetu Sud je prvo podsjetio na zahtjev o zakonitosti postavljen u lanu 5 i zakljuio da je on u pogledu pritvora u sutini zadovoljen potivanjem, na razini drave, proceduralnih i materijalnih pravila u oblasti raznih formi lienja slobode predvienim lanom 5 Konvencije. Meutim, Sud je u ovoj presudi takoer zakljuio da se zakonitost ne moe odvojiti od dobre namjere u pogledu cilja na koji se oslanja i koji je odobren lanom 5. Ako postoji proizvoljnost, postoji i nezakonitost. U ovom predmetu Sud je primjetio (ibid.):
Glavno pitanje prema koje se treba odrediti je da li je osporavani pritvor bio zakonit, ukljuivi i da li je bio u skladu sa zakonom propisanim postupkom. Konvencija se ovdje poziva poglavito na domai zakon i postavlja potrebu primjene pravila iz tog zakona, ali isto tako zahtijeva da svaka mjera kojom se neka osoba liava slobode mora biti kompatibilna sa svrhom lana 5 (l. 5), tojest zatitom pojedinca od proizvoljnog postupanja (vidi, kao najnoviji izvor, presudu u predmetu Ashingdane od 28. maja 1985, Serija A br. 93, str. 21, stav 44). Ovdje se ne radi samo o pravu na slobodu nego takoer i o pravu na sigurnost osoba. Gledajui na okolnosti predmeta u cjelini i s obzirom na koliinu materijala koji ukazuje na isti pravac, Sud zakljuuje da lienje slobode podnositelja u noi od 26. na 27. oktobar 1975. nije bilo ni zakonito u znaenju po lanu 5, stav 1.f (l. 5-1-f), niti kompatibilno sa pravom na sigurnost. Lienje g. Bozano slobode je na ovaj nain zapravo poprimilo formu prikrivene ekstradicije u cilju zaobilaenja negativne odluke od 15. maja 1979. koju je donio Optuni odjel Apelacionog suda u Limogesu i nije predstavljalo pritvor neophodan pri uobiajenoj radnji [] poduzetoj u cilju ekstradicije.
Detaljna prezentacija razliitih sluajeva lienja slobode lan 5, stav 1.a Pritvor nakon sudske presude
Kauzalna veza izmeu pritvora i presude uz koju se izrie
Gore spomenuta presuda u predmetu Bozano protiv Francuske (18. decembar 1986, Serija A br. 111, str. 22-23, stav 53) nudi tumaenje izraza zadran u pritvoru nakon i kauzalnu vezu koju taj izraz podrazumjeva. Nakon to je osudio lienje g. Bozano slobode u kontekstu navodnog protjerivanja (lan 5, stav 1.f, vidi gore), Sud ide dalje i kae da se Francuska nije mogla oslanjati na lan 5, stav 1.a, kako bi opravdala pritvor koji je odreen u namjeri da se g. Bozano udalji u vicarsku:
Osporavano prisilno udaljavanje je stupilo na snagu nakon gore spomenute presude samo u hronolokom smislu. U kontekstu lana 5, stav 1.a (l. 5-1-a), meutim, prepozicija nakon oznaava kauzalnu vezu pored one u znaenju redosljeda dogaaja; ona slui da oznai pritvor kao posljedicu odluke krivinog suda a ne samo nakon odluke krivinog suda (vidi, kao najnoviji
89

izvor, Van Droogenbroeck presudu od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 19, stav 35). Ovo nije bio sluaj kod ovog predmeta, jer francuske vlasti kao takve nemaju moralnu obavezu da izvravaju presudu Porotnog apelacionog suda u enovi od 22. maja 1975.
U predmetu Eriksen protiv Norveke, Sud je imao jo jednu priliku da odluuje o kauzalnoj vezi izmeu pritvora i prethodne presude. Krager regionalni sud je 20. septembra 1984. naao da je podnositelj kriv po navodima optunice i osudio ga na dvadeset dana zatvora. Ovaj sud je takoer odobrio optubu da moe koristiti bilo koju od mjera sigurnosti iz lana 39, stav 1, Krivinog zakona, maksimalno do pet godina. Smatrao je da ne moe sprijeiti nadlene organe da pribjegnu zatvaranju, ako je potrebno, iz razloga sigurnosti, u zatvor ili na odjel za sigurnost, u skladu sa lanom 39, stav 1.e i f, s obzirom na ziku snagu g. Eriksena i njegovo zapravo potpuno odsustvo samokontrole u odreenim situacijama. Vlasti su to morale uraditi. Podnositelj se nakon toga alio na zatvor iz sigurnosnih razloga pred Vrhovnim sudom. Odlukom od 12. januara 1985 potvrena je ranija odluka. Institucija u kojoj je bio zatvoren podnositelj je 26. oktobra 1989. razmatrala produenje mjere sigurnosti, jer je sudsko odobrenje isticalo 25. februara 1990. i odluila da tuiteljstvu predloi produenje tog odobrenja. 7. februara 1990, ef policije je zatraio od regionalnog suda da smjesti podnositelja u privremeni pritvor u skladu sa odredbama lana 171 Zakona o krivinom postupku iz 1981, kako bi dobio medicinsko miljenje za roite po zahtjevu za produetak mjere sigurnosti. Bilo je jasno da predhodno odobrenje istie 25. februara 1990. Dana 12. februara 1990, regionalni sud je razmatrao pitanje privremenog pritvora. Podnositelj je tvrdio da bi takav pritvor nakon 25. februara 1990. znaio dvostruko kanjavanje za ista djela. On je, dalje, tvrdio da su vlasti traile privremeni pritvor samo zato to nisu poduzele potrebne proceduralne mjere, iako su pet godina bile svjesne kada istie odobrenje o kojem je rije. Dana 12. februara 1990. regionalni sud u Krager-u je odredio podnositelju pritvor od 4 sedmice poslije 25. februara 1990. Dana 14. maja 1990, javni tuitelj (Riksadvokaten) je povukao svoj zahtjev za produenje odobrenja mjere sigurnosti. G. Eriksen je puten na slobodu. On je nakon toga izvrio nova krivina djela. Sud u Starsbourgu u presudi iznosi (Eriksen protiv Norveke, presuda od 27. maja 1997, Reports (Izvjetaji 1997-III, stav 68):
Po miljenju Komisije ovaj pritvor je neopravdan po taki a (l. 5-1-a). Delegat je predoio da po ovoj odredbi (l. 5-1-a) ne moe biti odluujue to to je postojala formalna i kauzalna veza izmeru pritvora i inicijalne presude kojom se trai odobrenje po lanu 39. Inae bi to imalo za nesretnu posljedicu da vlasti te drave mogu zadrati u pritvoru neku osobu na dui vremenski period, u ovom sluaju skoro tri mjeseca, nakon isticanja maksimalnog perioda ak i da nije ustanovljeno da su uvjeti iz bilo koje take lana 5, stav 1 (l. 5-1), bili ispunjeni. Kriterij kauzalne veze je Sud ranije primjenjivao na predmete sasvim drugaije prirode, zapravo u vezi naloga za ponovni pritvor tokom perioda sudskog odobrenja izdatog na na osnovu incijalne osuujue presude (vidi Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 21-22, stav 40, i Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987, Serija A br. 114, str. 26, stav 49). Meutim, ovaj predmet se odnosi na pritvor nakon isteka takvog odobrenja.
Podnositelj je tvrdio da u odsustvu novog djela, odluka da se produi odobrenje koritenja mjere sigurnosti nije ukljuivalo procjenu krivine odgovornosti ili presudu u znaenju po taki a (l. 5-1-a). Lienje slobode kao posljedica takve odluke ne moe stoga biti pritvor poslije presude u svrhe te odredbe (l. 5-1-a). Sud u istoj presudi nastavlja (stavovi 78-85):
90

Nema sumnje da ako sud odlui da produi pritvor u svrhe prevencije tako to e izrei mjeru sigurnosti prije isteka odobrenog perioda, takvo produenje u principu spada u domen lana 5, stav 1.a (l. 5-1-a), kao pritvor osobe nakon presude nadlenog suda. Normalno je da e s vremenom veza izmeu inicijalne presude i produenja postajati sve slabija i moe, na kraju, sasvim i nestati, kada produenje vie nema nikakve veze sa ciljevima inicijalne odluke, ili je bilo zasnovano na procjeni koja je nerazumna u smilsu tih ciljeva (vidi, mutatis mutandis, gore spomenuta Van Droogenbroeck presuda, str. 21-22, stav 40). Nije uvijek mogue dobiti sudsku odluku po zahtjevu za produenje prije isteka prvobitnog perioda, ili zbog toga to je takav period relativno kratak- to je obino sluaj ili zato to je potrebno pribaviti svjee medicinske nalaze, to ne mora biti ostvarivo do datuma isteka. Upravo iz tih razloga drugi stav lana 17 Zakona o krivinom postupku predvia da se osobu koja je u pitanju moe zadrati u pritvoru kada je predloen produetak pritvora na maksimalno vrijeme kao mjera sigurnosti []. Komisija nije nala razlog za sumnju da su ispotovani proceduralni zahtjevi norvekog zakona []. Komisija je, nadalje, izrazila miljenje da predmetne injenice otkrivaju da strahovanje vlasti da bi podnositelj, ukoliko bude osloboen, mogao poiniti krivina djela, nije bilo bez osnova. S druge strane, ona je takoer nala da se pritvor odreen podnositelju nakon 25. februara 1990 u skladu sa lanom 171. Zakona o krivinom postupku nije zasnivao, ili odnosio, na bilo koje krivino djelo koje je on izvrio i da nalozi o pritvoru nisu imali nikakve veze po zakonu sa bilo kojom istragom koja je u tom smislu voena. Sud, meutim, primjeuje da je, u odluci od 26. januara 1996, u slinom predmetu, Vrhovni sud Norveke naglasio znaaj veze izmeu inicijalnog krivinog djela koje je ishodilo odobrenjem za upotrebu mjere sigurnosti i svako dalje produavanje te mjere. Vrhovni sud je naglasio da se ne moe pripisati u drugi stav lana 171 Zakona o krivinom postupku sumnja u izvrenje novog krivinog djela. Poto inicijalno krivino djelo moe opravdati produenje odobrenja za primjenu mjere sigurnosti, to djelo moe takoer biti i osnov za pritvor po toj odredbi, pod uvjetom da su zadovolejni i drugi uvjeti, kao to je rizik od ponovnog izvrenja krivinog djela. Kada je doneena odluka o pritvoru, kao korak u postupku u vezi produenja mejre sigurnosti, Vrhovni sud je smatrao da pritvor ima nunu vezu sa krivinim djelima koja su poinjena (i sa njihovim krivinim gonjenjem). Ovo tumaenje lana 171 ne bi, po miljenju Vrhovnog suda, bilo u suprotnosti sa Konvencijom; u tom pogledu on se pozvao na lan 5, stav 1.a and c (l. 5-1-a, l. 5-1-c) (vidi stav 57 gore). Sud za ljudska prava je razmatrao da li se ovaj pristup Vrhovnog suda Norveke tumaenju primjene lana 5, stava 1.a and c (l. 5-1-a, l. 5-1-c), u vezi pritvora po odredbama o kojima je rije, moe takoer slijediti u odnosu na pritvor u posebnim okolnostima ovog predmeta. Nalog za pritvor podnositelja od 25. februara do 15. maja 1990. dat je dok je postupak za odobrenje produenja mjere sigurnosti bio u toku. Da se produenje odobrilo, ono bi bilo zasnovano, kao to se vidi iz relevantnih sudskih odluka (vidi stavove 37-39 i 41 gore), na djelima za koja je bila izreena inicijalna presuda podnositelju. []. Nadalje, ovaj pritvor je bio konzitentan sa tim odobrenjem (vidi stav 20 gore). [] Upravo zbog navedenih okolnosti i vjerovatnoe da e odobrenje po lanu 39 biti produeno, Okruni sud je izdao nalog za pritvor po lanu 171 Zakona o krivinom postupku, to su i potvrdili apelacioni sudovi (vidi stavove 37-39, 41 i 46 gore). U svjetlu gore navedenog, Sud je siguran da je pritvor o kojem je ovdje rije bio u direktnoj vezi sa incijalnom presudom podnositelja iz 1984. i na nain koji se moe smatrati zakonitim [] po
91

presudi nadlenog suda u svrhe lana 5, stav 1.a, Konvencije (l. 5-1-a).
Priroda kazne koja opravdava lienje slobode po lanu 5, stav 1.a

U presudi V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je razmatrao sluaj maloljetnika proglaenog krivim za ubojstvo i kojeg je sudija osudio, u skladu sa zakonom, kaznu zatvora na odreeno vrijeme. Podnositelj se alio da je takva odluka proizvoljna i da se radi o krenju lana 5, stav 1. U njegovom podnesku on tvrdi da je proizvoljno nametati istu kaznu- kazna zatvora na neodreeno vrijeme svim mladim osobama koje su proglaene krivim za ubojstvo, a da se ne uzima u obzir njihova osobna historija i potrebe. U tom pogledu on se pozivao na lan 37, stav b, UN Konvencije o pravima djeteta i na Pravila 16 i 17, stav 1.a i b, Pekinkih pravila, koji inter alia, zahtjevaju da kazna lienja slobode djece mora biti to je mogue kraa i da se kod takve kazne mora voditi rauna o onome to je dobrobit djeteta. Sud je odbacio ovaj argument i pozvao se na lan 3 Konvencije (V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. decembra 1999, Predstavka br. 24888/94, stavovi 103-104):
Vlada, s kojom se Komisija sloila, poricala je da je kazna zatvora na neodreeno vrijeme nezakonita i proizvoljna i istakla da je njena svrha bila omoguiti uvaavanje posebnih okolnosti u sluaju ovog podnositelja, tako da e on biti lien slobode samo onoliko vremena koliko je potrebno u odnosu na potrebu za kanjavanjem, rehabilitacijom i zatitom zajednice. Sud primjeuje da je podnositelj lien slobode nakon presude nadlenog suda; drugim rjeima, njegovo lienje slobode potpada pod djelokrug lana 5, stav 1.a, Konvencije. Ne postavlja se uope pitanje da li je kazna lienjem slobode bila zakonita po engleskom zakonu i izreena u skladu sa postupkom propisanim zakonom. tavie, ne moe se rei da lienje slobode podnositelja nije bilo u skladu sa svrhama lienja slobode dozvoljenim po lanu 5, stav 1.a, i na taj nain bilo proizvoljno (vidi Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987, Serija A br. 114, str. 23, stav 42; i Hussain presudu citiranu gore, str. 269, stav 53, u kojoj se Sud poziva na pitanje doivotnog lienja slobode maloljetnika kao mogueg spornog pitanja po lanu 3, a ne lanu 5, stav 1). Iz ovoga slijedi da u ovom predmetu nije bilo krenja lana 5, stava 1, Konvencije..
Primjena kazni i lan 5, stav 1.a

Sud je imao priliku da razmatra kompatibilnost mjera za provoenje kazni sa lanom 5, stav 1, u vezi sa lanom 14. U predmetu Gerger protiv Turske, podnositelj je tvrdio da zbog toga to mu je izreena kazna zatvora po odredbama Zakona br. 3713, Zakona protiv terorizma, on nije mogao dobiti uvjetno putanje na slobodu nakon to odslui tri etvrtine kazne, dok oni koji su osueni po opem zakonu mogu koristiti ovu odredbu kada odslue polovinu kazne. On je ovo smatrao diskriminacijom. Sud je istakao sljedee (Gerger protiv Turske, presuda od 8. jula 1999, Predstavka br. 24919/94, stavovi 67-69):
Sud smatra da se ovo pitanje odnosi na zakonito lienje slobode nakon presude nadlenog suda i da ga stoga treba razmatrati po lanu 14 uzetog zajedno sa lanom 5, stav 1.a, Konvencije. [] Vlada je tvrdila da lan 5, stav 1.a, ne garantira osuenim zatvorenicima automatsko pravo na uvjetni otpust. Oni su dodali da su u svakom sluaju restrikcije na pravo uvjetnog otpusta za osobe osuene za krivino djelo po Zakonu o sprjeavanju terorizma rezultat izuzetne teine tih krivinih djela.
92

Sud smatra da, kao prvo, iako lan 5, stav 1.a, Konvencije ne garantira automatski pravo na uvjetni otpust, ipak se moe postaviti pitanje po toj odredbi uzetoj zajedno sa lanom 14. Konvencije, ukoliko ustaljena politika kanjavanja ima negativne diskriminirajue posljedice. Sud primjeuje da je u principu cilj Zakona br. 3713 kanjavanje osoba koje su izvrile krivino djelo terorizma i da svako ko je osuen po tom zakonu ima manje povoljan tretman kod uvjetnog otpusta od osoba koje su osuene po obinom zakonu. Moe se zakljuiti da se razlika pravi ne meu razliitim grupama ljudi, nego metu razliitim vrstama krivinih djela, na osnovu zakonske kvalikacije teine djela. Sud ne vidi nikakav osnov za zakljuak kako ovakva praksa predstavlja jednu formu diskriminacije koja je u suprotnosti sa Konvencijom. Prema tome, nije bilo krenja lana 14 razmatranog zajedno sa lanom 5, stav 1.a, Konvencije.
lan 5, stav 1.b Lienje slobode u cilju osiguranja izvrenja bilo koje obaveze propisane zakonom
Presuda u predmetu Lawless (1. juli 1961, Serija A br. 3, str. 47, stav 9) postavlja uvjete za primjenu take b. Sud je smatrao da su u ovoj presudi obaveze propisane zakonom, po kojima je mogue lienje slobode, posebne obaveze, a ne obaveze ope prirode (kao to su obaveze potovanje postojeeg pravnog poretka). U ovom predmetu, g. Lawless je bio uhapen zato to je bio pripadnik IRA-e. Sud je primjetio da:
[] u vezi lana lan 5, stav 1.b (l. 5-1-b), ukratko, lienje slobode g. Lawlessa po nalogu ministra zbog sumnje da je bio ukljuen u aktivnosti tetne po ouvanje javnog mira i reda i dravnu sigurnost ne moe se smatrati za mjeru poduzetu u cilju osiguranja izvrenja bilo koje obaveze propisane zakonom, jer ova klauzula ne govori o hapenju ili lienju slobode u cilju sprjeavanja krivinih djela protiv javnog mira i reda ili sigurnosti, nego o osiguravanju izvrenja posbenih zakonom propisanih obaveza.
Sud je takoer specicirao da, u sluaju potrebe, ova obaveza mora postojati prije zatvaranja kojim bi se trebalo sankcionirati krenje te obaveze. U predmetu Ciulla protiv Italije, podnositelj je bio zatvoren do pravosnanosti odluke kojom se od njega zahtijeva da stanuje na odreenom mjestu, kako bi se osiguralo da on to ne izbjegne. Sud je iznio sljedee miljenje (presuda od 22. februara 1989, Serija A br. 148, stav 36):
Vlada nije tvrdila da postoji nepovinovanje [] izvrenju naloga suda, nego je izjavila da su hapenje i lienje slobode g. Ciulla imali za cilj osiguranje izvrenja obaveze propisane zakonom. Ove posljednje rijei oznaavaju obavezu, koja je specina i konkretna po svojoj prirodi (vidi presudu u predmetu Guzzardi od 6. novembra 1980, Serija A br. 39, stav 101), koja je ve obavezujua za osobu koja je u pitanju. Ova obaveza, koja je kao takva specina i konkretna, otii i ivjeti na lokalitetu koji je u te svrhe odreen, nastala je tek 24. maja 1984. (vidi stav 17 gore), a ne jo 8. maja 1984. kada je doneena osporavan odluka.
U sluaju zatvaranja zbog neplaanja poreza vidi presudu u predmetu Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva (10. juni 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1996-III, str. 765, stavovi 35-47), ili presudu Peerks i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (12. oktobar 1999, Predstavke br. 25277/94 i 25279/94) (nema krenja lana 5, stav 1). 93
lan 5, stav 1.c Lienje slobode radi privoenja nadlenoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvrila krivino djelo
Lienje mora biti dio krivinog konteksta
U predmetu Ciulla protiv Italije (presuda od 22. februara 1989, Serija A br. 148, stav 38), Sud je smatrao da:
[] taka c (l. 5-1-c), doputa lienje slobode samo u vezi sa krivinim postupkom. Ovo je oigledno na osnovu njene formulacije koja se mora tumaiti zajedno sa takom a i stavom 3 (l. 51-c + 5-1-a, l. 5-1-c + 5-3), koji zajedno ine jednu cjelinu (u vezi ovog posljednjeg vidi, inter alia, ranije citiranu presudu de Jong, Baljet and Van den Brink, Serija A br.77, str. 22, stav 44).
U predmetu Wloch protiv Poljske (presuda od 19. oktobra 2000, Predstavka br. 27785/95, stav 109) Sud je smatrao da:
[] lan 5, stav 1.c, zahtijeva da se injenice na koje se poziva moraju s osnovom razmotriti kao one koje potpadaju pod jedan od dijelova koji opisuju krivino postupanje u Krivinom zakonu. Na taj nain e se izbjei opravdana sumnja da konkretna djela ili injenice koje se stavljaju na teret osobe liene slobode nisu bile krivino djelo u vrijeme kada su nastale.
U ovom predmetu podnositelju je odreeno privremeno lienje slobode zbog sumnje da je ukljuen u trgovinu djecom, koja je u suprotnosti sa lanom IX privremenih odredbi Zakona iz 1969, i da je naveo odreene osobe na lano svjedoenje tokom sudskom postupka. Do vremena relevantnog za ovaj predmet, poljski sudovi nisu nikada primijenjivali ovu odredbu, tako da je ona dovela do znaajnih problema u tumaenju jer sadri neke elemente krivinog djela. Sud je smatrao da, ukupno gledajui, nema dokaza da je tumaenje zakonskih odredbi na koje su se pozivale domae vlasti bilo proizvoljno ili neopravdano da bi moglo uiniti pritvor odreen podnositelju nezakonitim.
Hapenje ili lienje slobode mora biti opravdano osnovanom sumnjom da je ta osoba izvrila krvino djelo ili kada postoje valjani razlozi da je potrebno sprijeiti da ta osoba izvri krivino djelo
U presudi u predmetu Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (30. august 1990, Serija A br. 182, str. 16, stavovi 32 i 34), koja se odnosi na hapenja koje je sprovela policija Sjeverne Irske na osnovu zakonskih odredbi, Sud je denirao osnovanu sumnju koja opravdava hapenje na sljedei nain:
Opravdanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapenje ini glavni dio garancije protiv proizvoljnog hapenja i lienja slobode propisanih lanom 5, stav 1.c (l. 5-1-c). Sud se slae sa Komisijom i vladom da osnovana sumnja pretpostavlja postojanje injenica ili informacija koje mogu uvjeriti objektivnog promatraa kako je ta konkretna osoba mogla izvriti krivino djelo. Ono to e se smatrati za osnovano ovisit e o svim okolnostima.
94

U ovom pogledu zloin terorizma spada u posebnu kategoriju. Policija je zbog prateeg rizika od gubitka ljudskih ivota i patnje prisiljena da djeluje s maksimalnom hitnosu u praenju svih informacija, ukljuivi i informacije koje dolaze iz tajnih izvora. Nadalje, policija moe esto doi u situaciju da uhapsi osobu osumnjienu za terorizam na osnovu informacija koje su pouzdane ali koje ne mogu biti otkrivene osumnjienom ili prezentirane na sudu u potkrepljivanju optube, a da se pri tome ne ugrozi izvor takvih informacija. Kao to je vlada istakla, u pogledu potekoa koje su ukljuene u istragu i krivino gonjenje djela terorizma u Sjevernoj Irskoj, osnovanost sumnje koja opravdava takva hapenja ne moe se uvijek prosuivati po istim kriterijima koji vae za konvencionalna krivina djela. No ipak, urgentnost, kada je u pitanju terorizam, ne opravdava proirenje pojma osnovanosti do take kada bi bila ugroena sutina ove garancije po lanu 5, stav 1.c (l. 5-1-c) (vidi, mutatis mutandis, Brogan i ostali, presuda predhodno citirana, Serija A br. 145-B, str. 32-33, stav 59). Veina Komisije, s kojom se podnositelj sloio, bila je miljenja da vlada nije pruila nikakve informacije koje bi navele Komisiju na zakljuak da je sumnja u podnositelje u vrijeme njihovog hapenja bila opravdana u znaenju po lanu 5, stav 1.c (l. 5-1-c), Konvencije, ili da se njihovo hapenje zasnivalo na bilo emu jaem od iskrene sumnje koja se zahtijeva po zakonu Sjeverne Irske (vidi stav 61 izvjetaja Komisije). Vlada je tvrdila da nije mogla otkriti izuzetno osjetljiv materijal na kojem se zasnivala sumnja protiv tri podnositelja zbog rizika da bi otkrivanje izvora moglo dovesti u opasnost ivot i sigurnost drugih osoba. U prilog svojoj tvrdnji da se ipak radi o opravdanoj sumnji oni su ukazali na injenice da su prva dva podnositelja ve bili osuivani za teka djela terorizma u vezi sa Privremenom IRA-om (vidi stav 12 gore) i da su sva trojica ispitivani dok su bili u pritvoru o konkretnim terosristikim djelima za koja su bili osumnjieni (vidi stavove 10 i 14 gore). Po navodima vlade ove injenice su bile dovoljne da potvrde da je slubeno lice koje je izvrilo hapenje nastupilo u dobroj namjeri i na osnovu prave sumnje i tvrdili su da ne postoji razlika izmeu postupanja bona de ili prave sumnje i opravdane sumnje. Vlada je, tavie, primijetila da sami podnositelji nisu osporavali da su bili uhapeni i lieni slobode u vezi sa terorizmom (vidi stav 55 Izvjetaja Komisije). Vlada je takoer tvrdila da, iako nisu mogli otkriti informacije ili identitet izvora informacija koje su dovele do hapenja podnositelja, u sluaju prvog i drugog podnositelja postojali su jaki osnovi koji su navodili na zakljuak da su u vrijeme njihovog hapenja oni bili angairani na prikupljanju obavjetajnih saznanja i obavljali kurirski posao za Privremenu IRA-u, a da je u sluaju treeg podnositelja policija imala na raspolaganju materijal koji ga je povezivao sa pokuajem otmice, o emu je bio i ispitivan. Izvjesno je da lan 5, stav 1.c (l. 5-1-c), Konvencije ne treba primjenjivati na nain koji bi postavio neproprcionalne potekoe pred policiju drave ugovornice u poduzimanju ekasnih mjera u brobi protiv terorizma (vidi, mutatis mutandis, presuda u predmetu Klass i ostali od 6. septembra 1978, Serija A br. 28, str. 27 i 30-31, stavovi 58 i 68). Slijedi da se od drava ugovornica ne moe zahtijevati da postignu osnovanost sumnje koja je temelj za hapenje osumnjienog teroriste tako to e otkriti povjerljive izvore informacija, ili ak i injenice koje bi mogle ukazati na te izvore ili otkriti njihov identitet. No i pored toga, Sud mora biti uvjeren da je osigurana garancija po lanu 5, stav 1.c (l. 5-1-c). Prema tome, odgovorna vlada mora barem ponuditi neke injenice ili informacije koje e uvjeriti Sud da je uhapena osoba osnovano osumnjiena da je izvrila navodno krivino djelo. To je tim prije potrebno kada se, kao to je sluaj u ovom predmetu, po domaem zahtjevu ne trai osnovana sumnja, nego se postavlja nii prag time to se trai samo iskrena sumnja.
95

Sud prihvata je hapenje i lienje slobode svakog od podnositelja bilo utemeljeno na bona de sumnji da je on ili ona terorista i da je svako od njih, ukljuujui i g. Hartleya, bio ispitivan tokom pritvora o konkretnim teroristikim djelima za koje je on ili ona osumnjien/a. injenica da su i g. Fox i ga. Campbell ve bili osuivani za terorizam povezan sa IRA-om (vidi stav 12 gore), iako moe poveati sumnju koja ih povezuje sa krivinim djelima tipa terorizma, ipak ne moe biti jedini osnov sumnje koja opravdava njihovo hapenje 1986, odnosno nakon sedam godina. injenica da su svi podnositelji, tokom pritvora, bili ispitivani o konkretnim teroristikim djelima, samo potvruje da je lice koje je izvrilo hapenje gajilo stvarnu sumnju da su oni bili ukljueni u ta djela, ali ne moe uvjeriti objektivnog promatraa da su podnositelji moda i izvrili ta djela. Gore spomenuti elementi su sami po sebi nedovoljni da potkrijepe zakljuak da se radilo o osnovanoj sumnji.
Sud je primjenio ove principe u jo jednom novijem predmetu u kojem se radi o terorizmu (OHara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001, Predstavka br. 37555/97, stavovi 37-44):
U ovom predmetu Sud podsjea da je podnositelja uhapsio policijski inspektor S. zbog sumnje da je izvrio djelo terorizma, tojest da je ubio g. Koniga. Nakon est dana i trinaest sati provedenih u pritvoru, tokom kojih ga je policija ispitivala ali on nije davao nikakve odgovore, podnositelj je puten na slobodu. Podnositelj se alio u domaem postupku na nezakonito hapenje, a sud je odbacio njegovu tubu. Sud za ljudska prava primjeuje, kao prvo, da je kriterij za sumnju po domaem zakonu iskrena sumnja zasnovana na valjanim razlozima (Dio 12, stav 1.b, Zakona iz 1984, vidi stavove 23-24 gore). Ova predstavka se prema tome mora razlikovati od predhodnih sluajeva Fox, Campbell i Hartley i Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (citirano gore) gdje je Sud ispitivao albu na hapenje koje je sprovedeno po odredbama koje zahtijevaju samo iskrenu sumnju. U sluaju ovog podnositelja, njegove albeni navodi da hapenje nije bilo opravdano sumnjom, koja je postojala na opravdanom osnovu, da je on poinio krivino djelo, bili su predmet ispitivanja na tri stupnja domaih sudova. U tim postupcima, lice koje je izvrilo hapenje, inspektor S. dao je svoj iskaz o okolnostima hapenja, a podnositelj je imao priliku da provede unakrsno ispitivanje. Ovo se mora smatrati da samo po sebi daje dovoljnu garanciju protv proizvoljnosti hapenja. to se tie osnova za hapenje podnositelja, policajac koji je izvrio hapenje, inspektor S. je posvjedoio da je dobio informacije od svog nadreenog, na informativnom sastanku prije hapenja, da je podnositelj osumnjien za uestvovanje u ubojstvu Kurta Koniga. [] U mjeri u kojoj se podnositelj ali da nikakva informacija nije data u vezi ovog sastanka u postupku pred domai sudom, ovaj Sud smatra da je to bila posljedica naina na koji je podnositelj nastupao u svojim navodima. Vlada je, u postupku pred Sudom, objasnila da su informacije koje su navele policiju da poduzme hapenje podnositelja bile dobivene neovisno od etiri odvojena informanta, koji su se ve ranije pokazali kao pouzdani i ije su informacije u vezi ubojstva bile suglasne. Upravo ta informacija je bila osnov odluke za hapenje podnositelja i u odnosu na koju su na informativnom sastanku date upute inspektoru S. koji je kasnije izvrio hapenje. Podnositelj je osporavao da je takva informacija bila primljena i da se moe smatrati za pouzdanu, jer on nije uestvovao u tom incidentu. On je tvrdio da je njegovo hapenje bilo dio proizvoljne politike policije koja je njega oznaila kao istaknutog lana Sinn Feina. Sud meutim podsjea, da u postupku pred domaim sudom podnositelj nije osporavao dobru namjeru nijednog od policajaca koji su bili ukljueni u njegovo hapenje ili lienje
96

slobode. [] Podnositelj nije osporavao da je bilo informativnog sastanka policajaca na kojem je preneena informacija u vezi identiteta osoba koje su bile ukljuene u ubojstvo Kurta Koniga i da su poduzeti koraci za planiranje hapenja vie lica. Sud podsjea da su u sluaju Fox, Campbell i Hartley (presuda citirana gore gore, str. 8-9, stavovi 8-14), dvojica od podnositelja bili uhapeni kada im je zaustavljen i pretresen automobil. Navodno je postojala informacija s kojom je policija bila upoznata prije ovog incidenta da se oni sumnjie da su pripadnici IRA-e i da su uestvovali u pripkupljanju obavjetajnih informacija. Trei podnositelj je uhapen na osnovu sumnje da je uestvovao u kidnapovanju, bez ikakvih indicija o osnovu za takvu sumnju, sem pozivanja na osjetljiv materijal koji je bio na raspolaganju policije i koji ga je povezivao sa ovim incidentom. Sud je naao da ovo u pogledu sva tri podnositelja ne zadovoljava minimum standarda postavljenih lanom 5, stav 1, da bi hapenje neke osobe bilo opravdano. S druge strane, u predmetu Murray (presuda citirana gore, str. 28, stavovi 61-62) ovaj standard je zadovoljen kada je hapenje podnositelja, zbog sumnje da je umjean u prikupljanje sredstava za kupovinu oruja, bilo zasnovano na informaciji koju je dobilo slubeno lice koje je izvrilo hapenje da su braa podnositelja bila osuena za slina djela u SAD, to je podrazumjevalo suradnju sa osobama od povjerenja u Sjevernoj Irskoj. Znalo se takoer da je posjetio SAD i odravao kontakte s braom, mada su sve ovo bili elementi koji nisu morali inkriminirati podnositelja. Prema tome moe se raditi o jednoj noj crti koja razdvaja sluajeve u kojima sumnja na kojoj se temelji hapenje nije dovoljno zasnovana na objektivnim injenicama od onih gdje je to sluaj. Da li je potrebni standard zadovoljen i da li su garancije protiv proizvoljnog hapenja propisane lanom 5, stav 1.c, na taj nain zadovoljene, ovisit e o posebnim okolnostima svakog predmeta. Sumnja se u ovom predmetu zasnivala na informaciji dobivenoj od informanata koji su identicirali podnositelja kao jednog od veeg broja osoba osumnjienih da su umjeani u posebno teroristiko djelo tj. ubojstvo g. Koniga. Ova informacije je preneena na informativnom sastanku policije. U meterijalu koji je podneen Sudu nema nikakvog osnova za odbacivanje navoda vlade po ovom pitanju. Hapenje je, prema tome, bila unaprijed planirana operacija, slinija onoj u Murray predmetu, i zasnivala se na malo specinijem detalju nego to je to bio sluaj u predmetu Fox, Campbell i Hartley. U ovakvim okolnostima i s obzirom na dodatne drugaije elemente spomenute gore (vidi stavove 38-40), Sud smatra da je pristup domaih sudova kako sudija ima pravo na osnovu oskudnog materijala koji mu je bio predoen zakljuiti da postoje opravdani razlozi za sumnju bio nekompatibilan sa standardom postavljenim u lanu 5, stav 1.c, Konvencije. Podnositelj je tvrdio da se policajci ne bi trebali skrivati iza pozivanja na anonimne informante u pravdanju zloupotrebe ovlasti koje su imali. Sud ponovo naglaava da podnositelj nije u domaem postupku ni pokuao da postavi pitanje u vezi zle namjere ili represije. [] Sud, prema tome, ne nalazi da je pristup domaih sudova standardu sumnje u ovom predmetu oslobodio policiju odgovornosti za proizvoljno hapenje ili joj dodijelio status nekanjivosti u odnosu na hapenje koje je sprovedeno na temelju povjerljivih informacija. U ovim okolnostima, sumnja usmjerena protiv podnositelja imala je dovoljan stupanj jaine jer se zasnivala na specinim informacijama da je bio umjean u ubojstvo Kurta Koniga, a cilj lienja slobode bio je da potvrdi ili raspri tu sumnju. Shodno ovome, moe se rei da je podnositelj bio uhapen i lien slobode na temelju osnovane sumnje da je poinio krivino djelo, u znaenju po taki c lana 5, stav 1.
Predmet Berktay protiv Turske prua jo jedan primjer primjene ovih principa (presuda od 1. marta 2001, Predstavka br. nezvanian prevod): 22493/93, stavovi 197-201, dostupna samo na francuskom
Sud e se sad posvetiti posebnim okolnostima u ovom predmetu: drugi podnositelj kojem je bilo
97

sedamnaest godina u vrijeme relevanto za ovaj predmet, bio je pod nadzorom pet policajaca i lien slobode tokom pretresa njegove kue (stavovi 128-129 gore). Meuti, razlozi za njegovo hapenje se ne vide iz dokumentacije u spisu. Zapisnik sa hapenja 3. februara 1993. spominje da je drugi podnositelj bio uhapen zbog separatistike propagande; podnositelji i Esma Berktay su izjavili da je Devrim bio uhapen i odveden u policijski pritvor jer nije imao linu kartu kod sebe. lan 13, stav g, zakona o dunostima i ovlastima policije, na koji se vlada poziva, ovlauje svakog policajca da moe uhapsiti, bez naloga, bilo koju osobu ako postoje ozbiljne indicije ili dokazi da je ta osoba izvrila ili pokuala izvriti krivino djelo (stav 117 gore). Sud, u tom pogledu, naglaava da uvjerljivost sumnje na kojoj se hapenje mora zasnivati predstavlja osnovni element zatite koja se prua po lanu 5, stav 1.c, od proizvoljnog lienja slobode. injenica da postoje uvjerljive sumnje predpostavlja postojanje injenica ili informacija koje mogu uvjeriti objektivnog promatraa da je ta konkretna osoba mogla izvriti krivino djelo. Sud ponovo naglaava da je na odgovornoj vladi da prui barem neke injenice ili informacije dovoljno uvjerljive kako ima opravdanog osnova za sumnju da je osoba koja je uhapena izvrila navodno krivino djelo (vidi, meu ostalim izvorima, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990, Serija A br. 182, str. 16, stav 32). U pogledu procjene dokaza u vezi hapenja i lienja slobode drugog podnositelja (stavovi 125129 gore), Sud primjeuje da dokazi iz spisa ne idu u prilog zakljuka kako se radilo o uvjerljivoj sumnji. Nadalje, izuzev zapisnika sa hapenja, vlada nije pruila bilo kakve druge indikacije koje bi podrale sumnju u drugog podnositelja i vladinina objanjenja ne zadovoljavaju minimum standarda po lanu 5, stav 1.c. U ovakvim okolnostima Sud ne smatra da je prisilno lienje slobode Devrima Berktaya tokom pretresa njegove kue bilo zakonito lienje koje je sprovedeno zato to su postojali uvjerljivi razlozi za sumnju da je [ova osoba] izvrio krivino djelo.
Presuda u predmetu Eriksen protiv Norveke, citirana gore (u pogledu injenica pogledati lan 5, stav 1.a) ilustrira situaciju u kojoj je potrebno sprijeiti nekoga da izvri krivino djelo (Eriksen protiv Norveke, presuda od 27. maja 1997, Reports(Izvjetaji) 1997-III, stavovi 70-71 i 86-87):
Vlada je tvrdila da se lienje slobode podnositelja od 25. februara do 15. maja moe opravdati i na osnovu take c (l. 5-1-c), utoliko to je sprovedeno u vezi sa krivinim postupkom koji se vodio protiv podnositelja i to se moglo shvatiti za opravdano kako bi ga se sprijeilo da izvri krivino djelo. Komisija je imala suprotno miljenje. Lienje slobode nije se ni zasnivalo, niti je bilo u vezi bilo kojeg krivinog djela koje je izvrio podnositelj, niti u vezi bilo kakve istrage u tom pogledu. Isto tako nije bila nareeno u kontekstu krivinog postupka koji se vodio protiv podnositelja. Cilj ovog lienja je prije bio zadrati u pritvoru podnositelja dok vlasti ne pribave dovoljno dokaza za predstojee sasluanje po pitanju produetka odobrenja mjere sigurnosti po lanu 39 Krivinog zakona. Zahtjev efa policije od 7. februara 1990. se samo oslanjao na potrebu pribavljanja ljenikog miljenja do sasluanja po pitanju iz lana 39 (vidi stav 35 gore). Delegat je, u svakom sluaju, istakao, da u mjeri u kojoj je lienje slobode podnositelja bilo u vezi sa presudom podnositelju iz 1984, to je Komisija osporavala, radi se taki a (l. 5-1-a), a ne c (l. 5-1-c), koja je relevantna. On se, s tim u vezi, pozvao na presudu u predmetu Wemho protiv Njemake (27. juni 1968, Serija A br. 7, str. 23, stav 9). Nadalje, Komisija primjeuje da relevantne sudske odluke ne spominju nikakvo konkretno ili
98

posebno krivino djelo ije je izvrenje trebalo sprijeiti. One se prije pozivaju na opi rizik od prijeteeg i nasilnog ponaanja podnositelja zbog njegovog mentalnog poremeaja. Da li je njegovo psihiko stanje bilo takvo da zahtijeva mjere sigurnosti ostaje da se vidi u jednoj kasnijoj fazi (vidi stavove 37-39, 41 i 44 gore). U ovakvim okolnostima pritvor podnositelja nije imao osnova u lanu 5, stav 1.c (l. 5-1-c), koji se mora vrlo usko tumaiti (vidi presudu Guzzardi protiv Italije od 6. novembra 1980, Serija A br. 39, str. 38-39, stav 102). [] Sud je doao do zakljuka da se, u izuzetnim okolnostima u ovom predmetu, pritvor odreen posnositelju moe opravdati i na osnovu stava 1.c lana 5. (l. 5-1-c), kao lienje slobode osobe kada postoje valjani razlozi da se osoba sprijei da izvri krivino djelo. U pogledu prirode i veliine ranijih osuda podnositelja za opasno ponaanje i ziki napad i njegovo mentalno stanje u relevantno vrijeme (vidi stavove 6-19, 22, 26, 28, 30, 32 i 37 gore), postajao je znaajan osnov za vjerovanje da e on izvriti slina krivina djela i ubudue. On je zapravo to i uradio nakon putanja na slobodu 15. maja 1990. (vidi stavovi 50-51 gore). Ova djela su bila dovoljno konkretna i specina da zadovolje standarde Suda u gore spomenutoj Guzzardi presudi (str. 38-39, stav 102). U pravilu, lan 5, stav 1.c (l. 5-1-c), ne daje opravdanje za ponovni pritvor ili kontinuirano lienje slobode neke osobe koja je osuena za krivino djelo, ako postoji sumnja da bi ta osoba mogla izvriti slino djelo. Meutim, po miljenju Suda, situacija je sasvim drugaija kada je neka osoba pritvorena dok se ne odlui da li e joj, po isteku maksimalnog perioda koji odredi sud, biti odreen dalji period lienja slobode iz razloga sigurnosti nakon osude za krivino djelo. U situaciji u ovom predmetu, vlasti su imale pravo s obzirom na psihiko stanje podnositelja i njegov historijat, kao i na dokazanu i predvidiljivu sklonost ka nasilju, podnositelja liiti slobode do odluke suda o zahtjevu tuitelja za produenje odobrenja po lanu 39. Ovo lienje slobode, koje je svojevrsno premoavanje, bilo je kratkotrajno i odreeno kako bi se podnositelj izveo pred sudske vlasti, a bilo je potrebno i u svrhe pribavljanja najnovojih medicinskih izvjetaja o mentalnom zdravlju podnositelja, kao i radi cijelog niza ozbiljnih potekoa koje bi vlasti imale u oraganiziranju nadzora van zatvora zbog agresivnog ponaanja i njegovog protivljenja takvom nadzoru (vidi stavove 17, 19, 24, 26, 28, 33 i 49 gore). U ovom kontekstu period proveden u pritvoru o kojem je rije moe se smatrati usko povezanim sa originalnim krivinim postupkom iz 1984. i rezultirajuom presudom i mjerama sigurnosti (vidi, mutatis mutandis, presuda Ciulla protiv Italije od 22. februara 1989, Serija A br.148, str. 16, stav 38). Sud, prema tome, zakljuuje, da je lienje slobode podnositelja od 25. februara do 15. maja 1990. bilo opravdano i po taki a i c lana 5, stav 1, Konvencije (l. 5-1-a, l. 5-1-c).
U jednoj ranijoj presudi takoer je bila rije o kompatibilnosti izmeu lienja slobode i zahtjeva po lanu 5, stav 1.c, u vezi potrebe sprjeavanja krivinog djela (vidi presudu Ciulla protiv Italije od 22. februara 1989, Serija A br. 148, stav 40).
99
Svrha hapenja mora biti da se osoba koja je u pitanju izvede pred nadleu sudsku vlast
Presuda K.-F. protiv Njemake (od 27. novembra 1997, Predstavka br. 25629/94, Reports (Iizvjetaji)1997-VII, stavovi 59-60), kae:
[] lan 5, stav 1.c, [] [zahtijeva] [] da hapenje ili lienje slobode [bude] radi privoenja nadlenoj sudskoj vlasti.
U starijoj presudi Lawless se kae da se ovaj zahtjev odnosi na sve osobe koje su uhapene ili liene slobode u vezi sa ovom takom (presuda od 1. jula 1961, Serija A br. 3, str. 47, stav 14):
[] formulacija lana 5, stav 1.c (l. 5-1-c), je dovoljno jasna [] oito je da izraz radi privoenja nadlenoj sudskoj vlasti kvalicira svaku kategoriju hapenja ili lienja slobode na koje se poziva u toj taki (l. 5-1-c); meutim slijedi da navedena klauzula doputa lienje slobode samo kada je takvo lienje u svrhe privoenja osobe pred nadlene sudske vlasti, bez obzira da li je ta osoba i osoba za koju postoji osnovana sumnja da je izvrila krivino djelo, ili osoba za koju se osnovano smatra da ju treba sprijeiti da ne izvri krivino djelo, ili osoba za koju se osnovano smatra da ju treba sprijeiti da ne pobjegne nakon to je izvrila krivino djelo; Nadalje, stav 1.c lana 5 (l. 5-1-c) moe se tumaiti samo ako se uzme zajedno sa stavom 3 istog lana (l. 5-3), sa kojim ini jednu cjelinu; stav 3 (l. 5-3) propisuje kategoriki da svako ko je uhapen ili lien slobode prema odredbama 1.c ovog lana (l. 5-1-c) mora odmah biti izveden pred sudiju [] i mora imati pravo na suenje u razumnom roku; on jasno za sobom povlai obavezu da svako ko je uhapen ili lien slobode pod bilo kojim od okolnosti iz odredbi stava 1.c (l. 5-1-c) mora biti izveden pred sudiju radi ispitivanja pitanja lienja slobode ili u svrhu odluivanja po meritumu; iako je tako jasno i prirodno znaenje formulacije i stava 1.c, i stava 3 lana 5 (l. 5-1-c, l. 5-3).
Potrebno je istai da hapenje nakon kojeg je uslijedio pritvor, a potom putanje na slobodu bez optunice ili bez privoenja pred nadlene sudske vlasti, u odsustvu dovoljnih osnova, nema samo po sebi za posljedicu krenje lana 5. U presudi Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 29. novembra 1998, Predstavke br. 11209/84, 11234/84, 11266/84 i 11386/85, Serija A br. 145-B, stav 53), Sud primjeuje:
injenica da podnositelji nisu bili ni optueni ni izvedeni pred sud ne mora obavezno znaiti da svrha njihovog lienja slobode nije bila u skladu sa lanom 5, stav 1.c (l. 5-1-c). Kao to su vlada i Komisija izjavili, postojanje takve svrhe mora se posmatrati neovisno od njenog ostvarenja, a taka c lana 5, stav 1 (l. 5-1-c) ne pretpostavlja da je policija trebala pribaviti dovoljno dokaza da podigne optunicu u vrijeme hapenja ili dok su podnositelji bili u pritvoru. Moda nije bilo mogue pribaviti takve dokaze ili je, s obzirom na prirodu djela za koja se sumnjie, bilo nemogue izvesti ih pred sud, a da se ne ugroze ivoti drugih. Nema razloga da se vjeruje da policijska istraga u ovom predmetu nije bila u dobroj namjeri ili da lienje slobode podnositelja nije bilo u cilju pomaganja u istrazi, tako to bi potvrdilo ili rasprilo konkretne sumnje koje su, kao to je Sud naao, bile osnov za njihovo hapenje (vidi stav 51 gore). Moe se peretpostaviti da bi policija, da je bilo mogue, optuila podnositelje i oni bi bili izvedeni pred nadlenu sudsku vlast. Njihovo se hapenje i lienje slobode mora stoga shvatiti kao neto to je uraeno u svrhu koja je definirana u 1.c (l. 5-1-c).
100
Domai zakon o hapenju i lienju slobode mora zadovoljavati odreene kriterije

to se tie zahtjeva na koji se domai zakon pozivao kao na osnov za hapenje i lienje slobode i koji mora biti dovoljno jasan, Sud je u predmetu Jecius protiv Litvanije (presuda od 31. jula 2000, Predstavka br. 34578/97, stav 59) naao sljedee:
Sud primjeuje da pismo tuitelja od 13. juna 1996. (stav 16 gore), odluka Ombudsmana od 21. novembra 1996. (stav 23 gore), pismo predsjednika Krivinog odjela Vrhovnog suda od 30. decembra 1996. (stav 27 gore) i podnesci odgovorne vlade ovom Sudu (stav 54 gore) predstavljaju tri razliita odgovora na pitanje koji dio lienja slobode podnositelja je bio pokriven bivim lanom 226, stav 6, Zakona o krivinom postupku iji je rezultat da se lienje slobode podnositelja moe znaenjski opravdati tom odredbom do 4, 14, ili 21. juna 1996. Sud smatra da nije potrebno rijeavati ovu razliku to se tie praktinih posljedica nekadanjeg lana 226, stav 6 Zakona o krivinom postupku, jer se ve pokazao dovoljno nejasnim da je izazvalo odreenu konfuziju ak i meu nadlenim vlastima drave. Prema toma, ono je bilo nekompatibilno sa zahtjevima zakonitosti po lanu 5, stav 1 Konvencije. tavie, gore spomenuta odredba dopustila je lienje slobode pozivanjem na stvari koje su bile potpuno nebitne u odnosu na lan 5, stav 1.
Iz ovoga slijedi da lienje slobode podnositelja pozivanjem na nekadanji lan 226, stav 6, Zakona o krivinom postupku nije bilo propisano zakonom u znaenju po lanu 5, stav 1, Konvencije. Sud je takoer razmatrao sluaj osobe koja je bila optuena, liena slobode prije izvoenja pred sud, a nalog za pritvor je istekao i gdje takva situacija nije bila predviena zakonom (predmet Baranowski protiv Poljske, presuda od 28. marta 2000, Predstavka br. 28358/95, stavovi 5358):
Kada govori o okolnostima u ovom predmetu, Sud primjeuje da se strane slau da u periodu od 30. decembra 1993.- zapravo 31. januara 1994. kada je istekao nalog za pritvor, i odluke regionalnog suda u Ldzu 24. maja 1994, kojom se podnositelj puta na slobodu, nije bilo nikakve sudske oduke kojom se odobrava lienje slobode podnositelja. Obje strane se takoer slau da je u ovom periodu podnositelj bio u pritvoru samo na osnovu injenice da je u meuvremenu uloen optuni prijedlog kod suda nadlenog za taj predmet. Sud primjeuje da domaa praksa po kojoj se neka soba dri u pritvoru na osnovu optunog prijedloga nije bila zasnovana na nikakvoj specinoj zakonskoj odredbi ili sudskoj praksi, to je Komisija ustanovila i s im su se strane sloile. Ova je praksa, kao to Sud primjeuje, proistekla iz injenice da u vrijeme relevantno za ovaj predmet poljski krivini zakoni nisu imali jasno propisana pravila koja su se odnosila na pritvorenika u sudskom postupku kome je istekao pritvor po posljednjem nalogu izdatom u fazi istrage. U ovakvom kontekstu Sud smatra, kao prvo, da relevantni zakonski propisi u Poljskoj, zabog nepostojanja precizne odredbe kojom se propisuje - i ako se propisuje, pod kojim uvjetima se pritvor koji je odreen na ogranieni vremenski period u fazi istrage moe ispravno produiti i u fazi sudskog postupka, ne zadovoljavaju test predvienog zakonom u svrhe lana 5. stav 1, Konvencije. Dugo, Sud smatra da je praksa nastala kao odgovor na prazninu u zakonima, po kojoj se neka osoba moe drati u pritvoru na neogranieno i nepredvidiljivo vrijeme, a da taje pritvor ne bude
101

zasnovan na nekoj konkretnoj odredbi iz zakona ili sudskoj odluci sama po sebi u suprotnosti sa principom pravne sihurnosti, principom koji se implicira u Konvenciji i koji ini jedan od osnovnih elemenata vladavine prava. Sud, u ovom kontekstu, takoer naglaava da, u svrhe lana 5, stav 1, Konvencije, pritvor koji traje vie mjeseci i koji nije naredio sud, ili sudija ili bilo koje drugo lice ovlateno da vri sudsku vlast, ne moe se smatrati zakonitim u smislu ove odredbe. Iako ovaj zahtjev nije eksplicitno propisan u lanu 5, stav 1, on se moe izvesti iz lana 5 kada ga se ita u cjelosti, a naroito na temelju formulacije u stavu 1.c (radi privoenja nadlenoj sudskoj vlasti) i stavu 3 ( mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo slubeno lice zakonom ovlateno da vri sudsku vlast). Pored toga, garancija habeas corpus u lanu 5, stav 4 jo vie podrava gledite da pritvor koji je produen u odnosu na inicijalni period predvien stavom 3 zahtjeva sudsku intervenciju kao zatitu od bilo kakve proizvoljnosti. Po miljenju Suda, zatita koju prua lan 5, stav 1 protiv proizvoljnog lienja slobode bi bila ozbiljno ugroena ako bi se osoba liila slobode samo na osnovu izvrnog rjeenja koje je uslijedilo nakon samog pojavljivanja pred sudskim vlastima koje se spominju u stavu 3 lana 5. Sud, u svom zakljuku i govorei o injenicama u ovom predmetu, smatra da pritvor podnositelja nije bio zakonit u smislu lana 5, stav 1, Konvencije. Prema tome, radilo se okrenju ove odredbe.
(Vidi presudu u predmetu Grauslys protiv Litvanije od 10. oktobra 2000, Predstavka br. 36743/ 97, stavovi 37-41.)
Poseban sluaj putanja na slobodu po naredbi

U predmetu Labita protiv Italije, nareeno je putanje na slobodu podnositelja. Presuda je doneena uveer, u priblino 22 sata. Podnositelj, koji je bio prisutan u sudnici kad je izreena presuda, vraen je u zatvor, sa lisicama na rukama, gdje je stigao u 00.25 te noi. Kako je slubeno lice u zatvorskoj prijavnici bilo odsutno u to vrijeme, ije se prisustvo zahtijevalo u sluaju osobe protiv koje je primjenjena posebna mjera pritvora, podnositelj nije mogao biti puten na slobodu sve do 8.30 ujutro. Sud je zauzeo sljedei stav (Labita protiv Italije, presuda od 6. aprila 2000, Predstavka br. 26772/95, stavovi 171-173):
Sud ponovo naglaava da je spisak izuzetaka prava na slobodu predvienih u lanu 5, stav 1 konaan i samo usko tumaenje ovih izuzetaka je u skladu sa ciljem ove odredbe, tojest da se osigura da niko ne bude proizvoljno lien slobode (vidi, meu ostalim izvorima, Giulia Manzoni protiv Italije, presuda od 1. jula 1997, Reports (Izvjetaji) 1997-IV, str. 1191, stav 25, i Quinn protiv Francuske, presuda od 22. marta 1995, Serija A br. 311, str. 17-18, stav 42). Iako je tano da u svrhe lana 5, stav 1.c pritvor prestaje biti opravdan na dan kada je odreena optunica (vidi stav 147 gore) i da shodno tome pritvor nakon oslobaajue presude nije vie pokriven ovom odredbom, izvjesno kanjenje u sprovoenju odluke o putanju na slobodu je esto neizbjeno, iako mora biti svedeno na minimum (vidi Giulia Manzoni presudu citiranu gore, str. 1191, stav 25, do kraja). Sud, meutim, primjeuje, da se kanjenje u ovom sluaju moe samo djelimice pripisati potrebi da se zadovolje relevantne administrativne formalnosti. Dodatno kanjenje u putanju na slobodu podnositelja u periodu od 00.25 u noi do sljedeeg jutra 13. novembra 1993. bilo je uzrokovano odsustvom slubenog lica. Tek po njegovom povratku moglo se provjeriti da li postoje bilo koji drugi razlozi da podnositelj ostane u pritvoru, kao i da se obave ostale administrativne formalnosti
102

potrebne kod putanja na slobodu. (vidi stav 24 gore). U ovakvim okolnostima produetak pritvora podnositelja po njegovom povratku u Termini Imerese zatvor nije predstavljao prvi korak u izvrenju naredbe o putanju i prema tome ne potpada pod taku 1.c, ili bilo koju od taaka lana 5.
lan 5, stav 1.d Pritvor maljoljene osobe u kontekstu vaspitanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privoenja nadlenoj sudskoj vlasti
U vezi vaspitanja pod nadzorom vidi presudu Bouamar (29. februar 1988, Serija A br. 129, stav 11, str. 21, stavovi 50-51, istr. 22, stav 53) koja ilustrira taku d. U ovom predmetu podnositelj, koji je maloljetnik i koji je poinio vie tekih krivinih djela, proveo je u pritvoru devet puta, a svaki od njih nije due trajao od dvije sedmice. Belgijski zakon dozvoljava pritvor kada nije mogue pronai osobu ili instituciju koja bi odmah primila maloljetno lice. Sud je naao sljedee:
Tree slanje u zatvor Lantin bilo je po nalogu suda za maloljetnike od 4. marta 1980. nakon to je podnositelj izvrio svjea krivina djela u periodu izmeu 1. januara i 27. februara. U nalogu se navodi da podnositelj tvrdoglavo ne reagira na bilo koje starateljske, zatitne ili odgojne mjere. Opravdavajui ziku nemogunost nalaenja institucije koja bi odgovarala [njegovom] ponaanju, u nalogu se navodi injenica da su dravni popravni domovi institucije otvorenog tipa. [] [] zatvaranje maloljetne osobe u pritvor za maloljetnike ne mora nuno biti u suprotnosti sa takom d (l. 5-1-d), ak iako kao takvo nije u svrhe odgoja pod nadzorom te osobe. Kao to je oito iz izraza radi (na francuskom pour), lienje slobode u ovom tekstu je sredstvo osiguravanja da osoba koja je pitanju bude stavaljena pod nadzor u svrhu odgoja, ali takvo stavljanje ne mora nuno biti i trenutano. Isto kao to i lan 5, stav 1, priznaje u takama c i a (l. 5-1-c, l. 51-a) razliku izmeu lienja slobode prije suenja i lienja slobode nakon osuujue presude, tako i taka d (l. 5-1-d) ne iskljuuje privremenu mjeru pritvora koja se koristi prije reima odgoja pod nadzorom. Meutim, u takvim okolnostima, vrlo brzo nakon zatvaranja mora uslijediti stvarna primjena tog reima u ambijentu (otvorenog ili zatvorenog tipa) koji je specijalno namijenjen i koji ima dovoljno resursa za tu svrhu. U ovom predmetu, meutim, podnositelja su stalno premjetali iz pritvorske jedinice u zatvoru da bi ga smjestili kod njegove obitelji, i obratno. Samo u 1980. sudovi za maloljetnike naredili su pritvor devet puta, da bi ga zatim putali na slobodu po isteku zakonom predvienog vremena od petnaest dana, ili ak i ranije; sve u svemu u periodu od 291 dana od 18. januara do 4. novembra 1980. on je proveo 119 dana lien slobode (vidi stav 8 gore). Prema navodima vlade u podnesku, ova zatvaranja na koja se ali bila su dio odgojnog programa koji su odredili sudovi, a ponaanje g. Bouamara u relevantnom periodu omoguilo im je da dobiju potpuniju sliku o njegovoj linosti. Sud se ne slae sa ovim stavom. Belgijska drava se opredjelila za sistem odgoja pod nadzorom
103

kako bi sprovela svoju politiku u vezi maloljetnike delinkvencije. Ona je prema tome bila i obavezna da uspostavi odgovarajue institucije koje zadovoljavaju zahtjeve sigurnosti i odgojne ciljeve predviene Aktom iz 1965. kako bi zadovoljila zahtjeve po lanu 5, stav 1.d (l. 5-1-d), Konvencije (vidi, meu ostalim izvorima i, mutatis mutandis, presudu Guincho od 10. jula 1984, Serija A br. 81, str. 16, stav 38 i presudu De Cubber od 26. oktobra 1984, Serija A br. 86, str. 20, stav 35). Nita od dokaza, meutim, ne govori ovome u prilog. U relevantno vrijeme po ove dogaaje Belgija nije imala barem ne na francuskom govornom podruju gdje je ivio podnositelj bilo kakvu instituciju zatvorenog tipa za smjetaj maloljetnika sa izrazitim poremeajima u ponaanju (vidi stav 28 gore). Zatvaranje mlade osobe u pritvorsku jedinicu u zatvoru u uvjetima prave izolacije i bez pomoi osoblja sa kvalikacijama odgajatelja ne moe se smatrati mjerom postizanja vaspitnog cilja. Primjeeni napredak u ponaanju g. Bouamara sigurno nije rezultat uzastopnih perioda boravka u zatvoru, na ta se u ovoj predstavci ali, nego prije brige koja mu je pruena u sasvim drugaijem ambijentu nakon putanja iz zatvora Lantin (vidi stav 18 gore). Sud prema tome zakljuuje da devet naloga za pritvaranje, uzetih zajedno, nisu bili kompatibilni sa takom d (l. 5-1-d). Njihovo beskorisno ponavljanje inilo ih je sve manje i manje zakonitim po taki d (l. 5-1-d), pogotovo jer nikada nije proveden krivini postupak protiv podnositelja u vezi krivinih djela za koje se teretio. Prema tome, radilo se o krenju lana 5, stav 1 (l. 5-1) Konvencije.
lan 5, stav 1.e Pritvaranje mentalno oboljelih osoba, alkoholiara, osoba oboljelih od zaraznih bolesti ili skitnica
Pritvaranje mentalno oboljelih osoba
Presuda u predmetu Winterwerp protiv Nizozemske od 24. oktobra 1979, Serija A br. 33, str. 16, stav 37, ilustrira djelokrug take e u vezi koncepta mentalno oboljele osobe:
Konvencija ne navodi ta se podrazumjeva pod pojmom mentalno oboljele osobe. Ovaj izraz nije od onih koji ima denitivno tumaenje: kao to je ukazala Komisija, vlada i podnositelj, ovo je termin ije znaenje stalno evoluira sa napretkom u psihijatriji i s obzirom na sve veu eksibilnost u ljeenju i promjene u stavu drutva prema mentalnim oboljenjima, a naroito usljed sve vee potrebe za to rasprostranjenijim razumjevanja problema mentalnih pacijenta. U svakom sluaju, taka e lana 5, stav 1 (l. 5-1-e), se oigledno ne moe uzeti kao doputanje pritvaranje neke osobe samo zbog toga to njeni stavovi ili ponaanje odstupaju od normi koje prevladavaju u nekom konkretnom drutvu.
Sud je u ovoj presudi takoer dao i deniciju tri mininimalna uvjeta koji se moraju zadovoljiti kako bi zatvaranje mentalno oboljelih osoba bilo zakonito (stav 39):
Po miljenju Suda, izuzev u izvanrednim situacijama, osoba ne bi trebala biti liena slobode ukoliko doista nije pouzdano dokazano da se radi o mentalno oboljeloj osobi. Sama priroda onoga to se mora utvrditi pred nadlenom vlasti drave tj. istinski mentalni poremeaj, zahtijeva objektivnu medicinsku ekspertizu. Nadalje, takav mentalni poremeaj mora biti od one vrste i u onoj mjeri koja trai obaveznu mjeru sigurnosti. tavie, legalnost takvog zatvaranja ovisi od trajanja samog
104

poremeaja (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Stgmller od 10. novembra 1969, Serija A br. 9, str. 39-40, stav 4, i gore spomenutu presudu De Wilde, Ooms i Versypstr. 43, stav 82).
U presudi X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 5. novembra 1981, Serija A br. 46, str. 19, stav 41 Sud se posebno osvrnuo na medicinsku ekspertizu:
[] niti se moe zakljuiti iz presude u predmetu Winterwerp da je izvodivo obaviti objektivno medicinsko vjetaenje u svim moguim sluajevima prije, a ne poslije, zatvaranja neke osobe zbog mentalnog oboljenja. Jasno je da u sluajevima kada domai zakon, izmeu ostalog, omoguava zatvaranje osoba koje mogu predstavljati opasnost po druge, ne bi bilo izvodivo zahtijevatidetaljan medicinski pregled prije hapenja ili lienja slobode. Domai organi moraju imati iroki stepen diskrecije po prirodi stvari, kod odreivanja pritvaranja u ovako hitnim sluajevima.
U sluaju pritvaranja bez prethodne ljekarske ekspertize, koje nije smatrano za opravdanim po osnovu hitnosti, vidi presudu u predmetu Varbanov protiv Bugarske od 5. oktobra 2000, Predstavka br. 31365/96, stav 48. U predmetu Johnson protiv Ujedinjenog Kraljevstva, podnositelju je odreeno obavezno smjetanje na psihijatrijsku kliniku s maksimalnom sigurnou. Nakon izvjesnog vremena komisija je naredila putanje pod uvjetom da ponositelj bude pod psihijatrijskim nadzorom dr... i socijalnog radnika za psihijatrijske sluajeve, kao i da bude smjeten pod nadzor koji odobre ove dvije osobe. Podnositelja nije trebalo pustiti sve dok se ne mae odgovarajui smjetaj. Sud je smatrao sljedee (presuda od 24 oktobra 1997, Reports (Izvjetaji) 1997-VII, stavovi 62-67):
Trebamo se podsjetiti da je Sud u presudi Luberti [] (citirana gore, str. 13-15, stav 29) prihvatio da je prestanak ograniavanja slobode osobe za koju je sud prethodno utvrdio da je mentalno oboljela i da predstavlja opasnost po drutvo pitanje je koje se odnosi konkretno na tu osobu ali i na zajednicu u kojoj e ta osoba ivjeti ako bude putena na slobodu. Uzimajui u obzir hitnu prirodu interesa koji su u pitanju, a posebno teinu djela koje je g. Luberti kao mentalni bolesnik poinio, prihvaeno je da je u ovom sluaju nedleni organ imao pravo da postupi s krajnjim oprezom i da mu je bilo potrebno izvjesno vrijeme za donoenje odluke o prestanku mjere, ak iako su medicinski dokazi ukazivali na njegov oporavak. Po miljenju Suda mora se takoer prihvatiti da nadlene vlasti imaju pravo na slinu diskreciju u odluivanju da li bi u svjetlu svih relevantnih okolnosti i interesa koji su u pitanju zapravo bilo dobro donijeti odluku o apsolutnom i trenutnom otputanju osobe koja vie ne pati od mentalnog poremeaja koji je doveo do njegovog lienja slobode. Takav organ bi trebao zadrati odreenu vrstu nadzora nad daljnim napredovanjem osobe koja je u pitanju nakon to je otputena i ivi u zejadnici i u tom cilju na izvjestan nain uvjetovati taj otpust. Ne moe se iskljuiti ni injenica da odreeni uvjeti nee u odreenim okolnostima opravdati odlaganje s obzirom na prirodu takvih uvjeta i razloga za njihovo postavljanje. Meutim, vrlo je bitno da se omogue odgovarajue garancije kako bi takvo odlaganje bilo u saglasnosti sa lanom 5, stav 1 i sa ciljem restrikcije po taki e (vidi stav 60 gore), a naroito, da takvo otputanje ne bude bezrazlono odgaano. Uzimajui u obzir gore navedene razloge Sud smatra da je Tribunal iz 1989. mogao u donoenju svoje presude s pravom zakljuiti da je naredba da se g. Johnson odmah i apsolutno otpusti iz
105

Rampton bolnice bila preuranjena. Iako je tano da je Tribunal bio siguran, na osnovu vlastite procjene i medicinskih dokaza koje je imao (vidi stavove 17 i 18 gore), da posnositelj vie ne boluje od mentalne bolesti, on je ipak smatrao da je u datim okolnostima primjerenije bilo otputanje u fazama. [] Iz tih razloga nije se moglo oekivati da e Tribunal smatrati, s obzirom na iznesena miljenja dr. Wilsona i dr. Camerona, da podnositelja treba staviti pod nadzor psihijatra i socijalnog radnika i zahtijevati da proe kroz odreeni period rehabilitacije u domu zbog toga to se ne moe iskljuiti recidiv u njegovom stanju i ponovna hospitalizacija (vidi stav 18 gore). Tribunal je u principu opravdano postupio odgaajui otpust podnositelja, kako bi omoguio vlastima da pronau dom koji najbolje odgovara njegovim potrebama i time mu prui najpovoljnije uvjete za uspjenu rehabilitaciju. to se tie uvjeta za otpust g. Johnsona potrebno je primijetiti da zahtjev da on ostane pod psihijatrijskim nadzorom dr. Camerona i socijalnog radnika, g. Pattersona, (vidi stav 19 gore) ne bi sprijeio njegovo promptno otputanje iz Rampton bolnice i ukljuenje u zajednicu i ne moe se kazati da bi se time postavilo pitanje po lanu 5, stav 1, Konvencije. Meutim, kod odreivanja smjetaja podnositelja u dom, kao uvjeta i odlaganjem njegovog otputanja dok se ne nae smjetaj koji bi zadovoljavao, Tribunal nije bio ovlaten da prui garanciju da e podnositelj biti premjeten u odgovarajui dom poslije otputanja za jedan razuman vremenski period. Zadatak vlasti je bio da obezbijede dom koji je spreman primiti podnositelja. Mora se primijetiti da se od njih oekivalo da postupe u okviru realne ekspeditivnosti u naliziranju aranmana za njegov smjetaj (vidi stav 44 gore). Iako su vlasti uloile dosta truda u tom cilju, ova nastojanja su onemoguena zbog nespremnosti nekih domova da prime podnositelja, kao i njegovog negativnog stava u pogledu izbora koji mu je bio na raspolaganju (vidi stavove 20 i 21 gore). Jo jedna prepreka bila je i ogranien broj raspoloivih mjeta gdje je mogao biti smjeten. Mora se priznati da se mogao pronai odgovarajui dom u razumnom vremenskom periodu da je podnositelj imao pozitivniji pristup svojoj rehabilitaciji. Meutim, ovim se ne pobija zakljuak da ni Tribunal ni vlasti nisu imali dovoljno ovlasti da osiguraju sprovoenje nametnutog uvjeta u razumnom vremenu. Nadalje, najraniji datum kada je mogla biti izvrena revizija produetka pritvaranja je bio dvanaest mjeseci nakon junske revizije Tribunala (vidi stav 44 gore). [] U ovakvim okolnostima mora se zakljuiti da je uvjetovanje obaveznim smjetajem u domu koje je odredio Tribunal iz 1989. dovelo do odgode otputanja iz Rampton bolnice na neodreeno vrijeme, pogotovo to je podnositelj poslije 1990. odbijao da dalje sarauje s vlastima u njihovom nastojanju da pronau dom, i time iskljuio svaku mogunost zadovoljavanja ovog uvjeta.[] S obzirom na situaciju koja je rezultirala i odluke koju je donio ovaj drugi Tribunal i nedostatka odgovarajuih garancija, ukljuujui i sudsku reviziju koja bi osigurala da ne doe do nepotrebnog odugovlaenja u putanju podnositelja, mora se zakljuiti da se nastavak njegovog pritvaranja poslije 15. juna 1989. ne moe opravdati na osnovu lana 5, stav 1.e, Konvencije (vidi stav 63 gore).
Pritvaranje alkoholiara
U predmetu Witold Litwa protiv Poljske, podnositelj je prisilno proveo nekoliko sati u centru za otrenjavanje, nakon to je slubenik pote u kojoj se zatekao pozvao policiju i rekao im kako je ovaj pijan i drsko se ponaa. Zapravo, pota je bila puna ljudi a podnositelj, koji je poluslijep, je prosvjedovao (presuda od 4. aprila 2000, Predstavka br. 26629/95, stavovi 60-80). Sud se prvo bavio pojmom alkoholiar.
Sud primjeuje da rije alkoholiari, u svom uobiajenom znaenju, oznaava osobe koje su
106

ovisne o alkoholu. S druge strane, lan 5, stav 1, Konvencije ovaj izraz postavlja u kontekst kojim se poziva i na nekoliko drugih kategorija osoba, tj. osoba koje ire zarazne bolesti, mentalno oboljele osobe, narkomane i skitnice. Postoji jedna veza meu svim tim osobama po tome to one mogu biti liene slobode kako bi im se pruilo adekvatno ljeenje ili iz razloga koje diktira socijalna politika, ili pak na osnovu medicinskih i socijalanih razloga. Prema tome, sasvim je legitimno zakljuiti iz ovoga konteksta da dominantan razlog zbog kojeg Konvencija dozvoljava da osobe spomenute u stavu 1.e lana 5 budu liene slobode nije jedino zato to su opasne po javnu sigurnost, nego i zato to je to u njihovom vlastitom interesu (vidi Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980, Serija A br. 39, str. 37, stav 98, do kraja). Ovaj ratio legis ukazuje na nain na koji treba shvatiti izraz alkoholiari u svjetlu cilja i svrhe lana 5, stav 1.e, Konvencije. On ukazuje da se cilj i svrha ove odredbe ne mogu tumaiti samo kao doputenje za lienje slobode alkoholiara u ogranienom znaenju osoba u klinikom stanju alkoholizma. Sud smatra da, po lanu 5, stav 1.e, Konvencije, osobe koje nemaju medicinsku dijagnozu kao alkoholiari, ali ije je ponaanje pod utjecajem alkohola, predstavljaju opasnost po javni red ili same sebi, mogu biti privedene u pritvor u cilju zatite javnosti ili njihovih vlastitih interesa, poput zdravlja ili osobne sigurnosti. Ovo ne znai da se lan 5, stav 1.e, Konvencije moe tumaiti kao dozvola za pritvaranje neke osobe samo zbog toga to je konzumirala alkohol. Meutim, Sud smatra da u tekstu lana 5 nema niega to bi sugeriralo da ova odredba sprjeava dravu da primijeni takvu mjeru na osobu koja zloupotrebljava alkohol kako bi time smanjila mogunost nanoeenja tete sebi ili javnosti, ili da bi sprijeila opasno ponaanje izazvano konzumiranjem alkohola. S tim u vezi Sud primjeuje da nema sumnje kako tetna upotreba alkohola predstavlja opasnost po drutvo i da osoba koja je u stanju intoksikacije moe predstavljati opasnost za sebe i za druge, bez obzira da li je takva osoba ovisnik o alkoholu ili ne. Sud dalje nalazi da je ovo znaenje izraza alkoholiari potvreno i u pripremnim radovima na Konvenciji (vidi stavove 33 do 39 gore). U tom smislu Sud primjeuje da u prpremnom nacrtu Konvencije stoji da tekst ovog lana pokriva pravo drave potpisnice da poduzima mjere u borbi protiv skitnje i pijanstva (alkoholizma na francuskom). Nadalje se primjeuje da Ekspertna komisija nije imala nikakvih rezervi o slaganju s istim jer takve restrikcije su opravdane zbog uvjeta koje postavljaju javni red i moral. U tom pogledu Sud ima izvjesnih sumnji da li se moe kazati da se podnositelj ponaao, pod utjecajem alkohola, na nain koji je predstavljao opasnost za javnost ili njega samog, njegovo zdravlje, ili da su njegova dobrobit ili osobna sigurnost bile ugroene. Ovakve sumnje Suda su jo jae na zbog prilino trivijalnog injenjinog osnova pritvaranja i injenice da je podnositelj skoro slijep. Sud ponovo naglaava da je nuan element zakonitosti pritvaranja u znaenju po lanu 5, stav 1.e, odsustvo svake proizvoljnosti. Lienje slobode osobe je vrlo ozbiljna mjera koja je opravdana jedino kada su druge manje stroge mjere razmotrene i kada su se pokazale nedovoljnim da zatite osobni ili javni interes, to je moglo zahtijevati pritvaranje osobe koja je u pitanju.To znai da nije dovoljno da lienje slobode bude u skladu sa domaim zakonima, nego da ono mora biti i neophodno u tim okolnostima. Meutim, u ovom predmetu izgleda da se zanemarila injenica da po Dijelu 40 Zakona od 26. oktobra 1982. postoji nekoliko razliitih mjera koje se mogu primijeniti na osobu u intoksiranom stanju, od kojih je pritvaranje u centru za otrienjavanje najekstremnija. I doista, u istom dijelu stoji da intoksirana osoba ne mora nuno biti i liena slobode, jer ju policija moe isto tako odvesti u ustanovu za javnu brigu ili vlastitoj kui (vidi stav 26).
107

Odsustvo ovakvog razmiljanja u ovom predmetu, iako je je izriito predvieno domaim zakonom, je konano uvjerilo Sud da se zatvaranje podnositelja ne moe smatrati za zakonito po lanu 5, stav 1.e. Prema tome, ovdje se radi o krenju te odredbe.
Zatvaranje skitnica
Presuda u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp od 18. juna 1971. (Predstavke br. 2832/66, 2835/ 66 i 2899/66, Serija A br. 12, stavovi 68-69) odnosi se na skitnju i daje deniciju tog izraza:
Konvencija ne sadri deniciju izraza skitnica. Denicija po lanu 347 belgijskog Krivinog zakona glasi: skitnice su osobe bez stalnog mjesta boravka, bez sredstava za ivot i bez redovnog posla ili zanimanja. Ako su ovi uvjeti zadovoljeni, nadlene vlasti mogu narediti da se takve osobe stave na raspolaganje vladi kao skitnice. ini se da citirana denicija nije u suprotnosti sa uobiajenim znaenjem rijei skitnica i Sud smatra da osoba koja je skitnica u znaenju lana 347 u principu potpada pod izuzetak predvien lanom 5, stav 1.e (l. 5-1-e), Konvencije. U gore spomenutim sluajevima nepostojanje stalnog mjesta boravka i sredstava za ivot nisu rezultirali samo na osnovu toga to su se osobe u pitanju dobrovoljno prijavile policiji, nego i na osnovu njihovih izjava koje su dale u to vrijeme: svo troje je tvrdilo da su bez zaposlenja (vidi stavove 16, 23 i 28 gore). to se tie ove uobiajene karakteristike nezaposlenosti, sudije osnovnog suda u Charlerou, Namuru i Briselu su ju mogle izvesti iz informacija koje su im bile na raspolaganju u vezi sa ovim podnositeljima. Na ovo jo vie ukazuje i injenica da, iako su oni tvrdili da su radnici, nijedan od njih trojice nije mogao dokazati minimalni broj radnih dana tokom odreenog perioda koji je potreban u skladu sa Kraljevskim dekretom od 20. decembra 1963 (lanovi 118 et seq.), da bi se mogli prijaviti za benecije u sluaju nezaposlenosti. Poto su se time tretirali kao skitnice, podnositelji su mogli, po lanu 5, stav 1.e (l. 5-1-e), Konvencije, biti pritvoreni pod uvjetom da postoji naredba nadlenih vlasti i da je takvo pritvaranje u skladu sa postupkom koji propisuje belgijski zakon.
lan 5, stav1.f Hapenje i lienje slobode osobe u cilju sprjeavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak protjerivanja ili ekstradicije
Ekstradicija
U presudi Quinn protiv Francuske, Sud je u vezi ekstradicije izjavio sljedee (22. mart 1995, Serija A br. 311, str. 19, stav 48):
Jasno je na osnovu formulacije lana 5, stava 1.f (l. 5-1-f), i na engelskom i na francuskom jeziku, da je lienje slobode po ovoj taki opravdano samo ako se sprovede postupak ekstradicije. To znai da, ukoliko se takav postupak ne sprovede dovoljno hitro, lienje slobode prestaje biti opravdano po lanu 5, stav 1.f.
Meutim, potrebno je uoiti da ponaanje osobe kojoj predstoji izruenje moe prouzroiti kanjenje za koje drava koja je u pitanju nije odgovorna (Kolompar protiv Belgije, presuda od 24. septembra 1992, Serija A br. 235-C, stavovi 40-43): 108

Sud primjeuje da je period proveden u pritvoru koji je predhodio izruenju bio neuobiajeno dug (vidi stav 36, do kraja, gore). Meutim, postupak ekstradicije zavren je do 2. maja 1984, (vidi stav 14 gore), manje od mjesec dana nakon odluke da se poniti nalog o pritvoru podnositelja u vezi navodnih krivinih djela poinjenih u Belgiji, u vrijeme kada mu jo nije bilo sueno pred Krivinim sudom u Antverpenu (vidi stav 13 gore). Pritvor se nastavio kao rezultat sukcesivnih zahtjeva za obustavom izvrenja ili oslobaanjem koje je g. Kolompar uloio 29. oktobra 1984, 2. januara 1985, 15. juna 1985, 21. juna 1985. i 17. septembra 1985. (vidi stavove 15-25 gore), kao i vremena koje je bilo potrebno belgijskim vlastima da provjere alibi podnositelja u Danskoj (vidi stavove 17 i 20 gore). Vlasti i sudovi pred koje je ovaj predmet doao prije poetka zahtjeva o hitnom postupku 17. septembra 1985. donosili su svoje odluke u normalnom roku (vidi stavove 15-23 gore). to se toga tie, ini se da je van svake sumnje da su ispotovani zahtjevi po lanu 5, stav 1.f (l. 5-1-f). U pogledu perioda koji je uslijedio (vidi stavove 24-26 gore), Sud prihvaa argumente vlade zasnovane na lanovima 751 i 748, posljednja taka, belgijskog Zakona o sudovima (vidi stav 38 gore). On pored toga primjeuje da je na prvostepenom sudu g. Kolompar ekao skoro tri mjeseca prije nego to je odgovorio na podneske belgijske drave (24. decembar 1985.-19. mart 1986.); zatim je, u albenom postupku, traio da roite bude odloeno i nije obavijestio vlasti da ne moe platiti usluge advokata. Njegov nizozemski advokat, kada ga je Sud pitao za ove dvije injenice na roitu 23. marta 1992. samo je odgovorio da je zahjtev za odgodu uloen na inicijativu belgijskog kolege koji je zastupao podnositelja u to vrijeme i da po Zakonu o sudovima nije bilo mogue imenovati u ovom predmetu advokata koji bi ga besplatno zastupao, iako je ovu posljednju tvrdnju vlada odbacila (vidi stav 38 gore). tagod da je sluaj, belgijska drava se ne moe smatrati odgovornom za kanjenja do kojih je dolo kao posljedica ponaanja podnositelja. On se ne moe punopravno aliti na situaciju koju je uglavnom on sam stvorio. Sud, prema tome, zakljuuje, da nije bilo krenja lana 5, stav 1 (l. 5-1).
Protjerivanje
Presuda Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva odnosi se na sluaj protjerivanja (presuda od 15. novembra 1996, Predstavka br. 22414/93, Reports (Izvjetaji) 1996-V, stavovi 112 i 117123):
Sud podsjea da nije sporno da je g. Chahal pritvoren u cilju deportacije u znaenju po lanu 5, stav 1.f (l. 5-1-f) (vidi stav 109 gore). lan 5, stav 1.f (l. 5-1-f), ne zahtjeva da pritvor osobe protiv koje su poduzete radnje u cilju deportacije mora biti neophodan, naprimjer da bi se sprijeilo ponovno izvrenje krivinog djela ili bjekstvo; u ovom pogledu lan 5, stav 1.f (l. 5-1-f), prua drugi nivo zatite od one po lanu 5, stav 1.c (l. 5-1-c). I doista, sve to se zahtijeva po ovoj odredbi (l. 5-1-f) je da je u toku postupak deportacije. Prema tome potpuno je nevano, u svrhe lana 5, stav 1.f (l. 5-1-f), da li je odluka o protjerivanju opravdana po domaem zakonu ili Konvenciji. Sud, meutim, podsjea da je svako lienje slobode po lanu 5, stav 1.f (l. 5-1-f), opravdanao samo u sluaju postupka deportacije koji je u toku. Ako se takav postupak ne sprovodi sa dunom
109

revnou, pritvor prestaje biti u okviru onog to ke doputeno po lanu 5, stav 1.f (l. 5-1-f) (vidi presudu Quinn protiv Francuske od 22. marta 1995, Serija A br. 311, str. 19, stav 48 i takoer presudu Kolompar protiv Belgije od 24. septembra 1992, Serija A br. 235-C, str. 55, stav 36). Prema tome, ono to je potrebno je odrediti da li je duina postupka deportacije bila pretjerana. [] U ovom kontekstu i imajui na umu koliko je to bilo od znaaja za podnositelja i koliko je bilo njegovom interesu da o njegovim zahtjevima odlui sud, nijedan od perioda na koje se on ali ne moe se smatrati pretjeranim, bilo da se uzmu pojedinano ili zajedno. Prema tome, nije bilo krenja lana 5, stav 1.f, Konvencije (l. 5-1-f) po pitanju ekspeditivnosti, ili njenog odsustva, kada je rije o provoenju domaih postupaka. Zadatak Suda je takoer da preispita da li je pritvor g. Chahala bio zakonit u svrhe lana 5, stav 1.f (l. 5-1-f), posebno u odnosu na zatitu koju prua sistem ove drave. Kada je rije o zakonitosti, ukljuujui i pitanje da li je zakonom predvien postupak ispotovan, Konvencija se u sutini poziva na obavezu potovanja materijalnih i proceduralnih pravila u domaem zakonu, ali i zahtjeva dodatno da svako lienje slobode bude u skladu sa svrhom lana 5 (l. 5), toj. zatitom osoba od proizvoljnosti. Nema sumnje da je po domaim zakonima pritvor g. Chachala bio u skladu sa zakonom propisanim postupkom (vidi stavove 43 i 64 gore). Meutim, u pogledu izuzetno dugog perioda koliko je trajao pritvor g. Chachala, potrebno je takoer razmotriti da li su postojale dovoljne garancije protiv proizvoljnosti. Sud u ovom kontekstu primjeuje da je podnositelj bio u pritvoru od 16. augusta 1990, zapravo na temelju tvrdnje nekoliko uzastopnih Dravnih sekretara da se ne moe pustiti na slobodu s obzirom na opasnost koju predstavlja po dravnu sigurnost (vidi stav 43 gore). [] Meutim, u kontekstu lana 5, stav 1, Konvencije (l. 5-1), postupak Savjetodavnog vijea (vidi stavove 29-32 i 60 gore) pruio je vanu garanciju protiv proizvoljnosti. Ovo vijee, koje je ukljuivalo istaknute sudije sa iskustvom (vidi stav 29 gore), bilo je u poziciji da preispita dokaze u vezi opasnosti po dravnu sigurnost koju je predstavljao podnositelj. Na kraju, Sud podsjea da nema nikakve sumnje kako je duina pritvora u kojem je bio g. Chachal sigurno razlog za ozbiljnu zabrinutost. Meutim, s obzirom na izuzetne okolnosti u ovom predmetu i injenice da su domae vlasti postupale sa dunom revnou u toku postupka deportacije i da je bilo dovoljno garancija protiv prozvoljnosti u sluaju njegovog lienja slobode, pritvor na koji se ali bio je u skladu sa zahtjevima iz lana 5, stav 1.f (l. 5-1-f).
110
lan 5, stav 2 Pravo na informaciju o optubama

lan 5, stav 2, glasi kao t slijedi: 2.Svako ko je uhapen bit e odmah obavijeten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapenja i o svim optubama protiv njega.
1. Djelokrug stava 2
U predmetu Van der Leer protiv Nizozemske, gradonaelnik je izdao naredbu o zatvaranju podnositeljice u psihijatrijsku kliniku. Podnositeljica je pred Sudom tvrdila da nije bila odmah obavijetena o ovoj naredbi. Vlada je odgovorila da se stav 2 [] ne primjenjuje na ovaj predmet jer rijei 'hapenje' i 'optuba' pokazuju da se to odnosi samo na krivine predmete. Sud je imao drugaije miljenje (presuda Van der Leer protiv Nizozemske od 21. februara 1990, Serija A br. 170-A, str. 13, stavovi 27 i 28):
Sud je svjestan konotacije po krivinom pravu rijei upotrebljenih u lanu 5, stav 2 (l. 5-2). On se, meutim slae sa Komisijom da te rijei treba tumaiti autonomno, posebno u skladu sa ciljem i svrhom lana 5 (l. 5) kojima se titi pravo svake osobe da ne bude proizvoljno liena slobode. Na taj nai hapenje u stavu 2 lana 5. (l. 5-2) ima znaenje koje ide dalje od okvira mjera predvienih krivinim zakonima. Slino je i sa upotrebom izraza sve optube (toute accusation) u ovoj odredbi: Namjera autora nije bila postavljanje uvjeta za primjenu, nego ukazati na mogunost do koje moe dovesti ono o emu ova odredba govori. Bliska veza izmeu stavova 2 i 4 lana 5 (l. 5-2, l. 5-4) podrava ovakvo tumaenje. Svaka osoba koja ima pravo povesti postupak kako bi se o utvrivanju zakonitosti njenog lienja slobode odluilo na ekspeditivan nain ne moe djelotvorno iskoristiti to pravo ukoliko nije promptno i ispravno obavijetena o razlozima za to lienje slobode (vidi, mutatis mutandis, X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981, Serija A br. 46, str. 28, stav 66).
2. Primjena stava 2 Sadraj i forma informacije

U presudi Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. oktobar 1994, Predstavka br. 14310/88, Serija A br. 300-A, stav 76), Sud je istakao da samo pozivanje na zakonski osnov hapenja, bez ikakvih drugih informacija, nije ispravno:
Jasno je da je [] slubeno lice koje je izvrilo hapenje, policajac D, takoer gi. Murray proitao odjeljak Zakona iz 1978. po kojem je izvreno hapenje (vidi stavove 12 i 36 gore). Ova puka naznaka zakonske osnove hapenja, uzeta sama za sebe, nije dovoljna u svrhe lana 5, stav 2 (l. 5-2) (vidi gore spomenutu presudu Fox, Campbell i Hartley, str. 19, stav 41).
U predmetu Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 30. augusta 1990, Serija A br. 182, str. 19, stav 40), Sud je bio miljenja da se informacije koje se daju osobama kod hapenja moraju podjednako odnositi i na zakon i na injenice: 111

Stav 2 lana 5 (l. 5-2) sadri elementarnu zatitu svake osobe koja je uhapena da zna razloge svog lienja slobode. Ova odredba ini sastavni dio sheme zatite po lanu 5 (l. 5): po stavu 2 (l. 5-2), svakoj osobi koja je uhapena moraju se rei, jednostavnim jezikom koji nije suvie tehniki da bi ga mogla razumjeti, osnovne injenice i zakonski razlozi hapenja, tako da se moe, ako smatra za potrebno, obratiti sudu za utvrivanje zakonitosti takvog hapenja po stavu 4 (l. 5-4) (vidi presudu Van der Leer od 21. februara 1990, Serija A br. 170, str. 13, stav 28).
S druge strane, informacije koje se daju osobi koja je uhapena ne moraju biti ni u kakvoj posebnoj formi. Specina pitanja koja se postavljaju u cilju istrage mogu posluiti za informiranje te osobe o osnovama za njeno lienje slobode; injenica da je osoba praktino zateena u izvrenju djela je faktor, koji zajedno sa ostalim, ukazuje da je ta osoba dovoljno informirana o djelu za koje se okrivljuje. Presuda u predmetu Dikme (11. juli 2000, Predstavka br. 20869/92, stavovi 54-57) ilustrira ovu hipotezu:
U ovom predmetu Sud primjeuje da je razlog hapenja podnositelja bio davanje lanih dokumente tokom jedne provjere identiteta koju je provela policija. Sud smatra, da s obzirom na kriminalnu prirodu i namjeru djela, prvi podnositelj ne moe tvrditi da nije shvatio zbog ega je uhapen i priveden u lokalnu policijsku stanicu u 7.30 sati 10. februara (vidi stav 12 gore). Isto vai i za razloge zbog kojih je prvi podnositelj morao ekati u policijskoj stanici i zato je bio odveden u policijski pritvor, gdje su ga navodno ispitivali policajci u namjeri da otkrije svoj pravi identitet (vidi stav 12 gore). to se ostalog dijela tie, prvi podnositelj je izjavio da su ga ispitivali tokom svih esnaest dana pritvora. On je tvrdio da su policajci koji su poeli sa ispitivanjem bili pripadnici anti-Dev-Sol jedinice (vidi stav 12 gore) i da mu je nakon prvog kruga ispitivanja, oko 19 sati, jedan od pripadnika tajne slube prijetio govorei: Ti pripada Devrimci Solu i ako nam ne bude dao informacioje koje traimo odavde e izai s nogama naprijed! (vidi stav 13 gore). Po miljenju Suda ova izjava je dosta precizno ukazivala na sumnje prvog podnositelja. Na osnovu ovoga i s obzirom na ilegalnu prirodu organizacije o kojoj je rije i razloge koje je mogao imati da sakrije svoj identitet i da se plai policije (njegova sestra je ubijena u jednom sukobu sa policijom vidi stav 23 gore), Sud smatra da je g. Dikme trebao ili mogao ve u ovoj fazi shvatiti da je osumnjien za uestvovanje u zabranjenim aktivnostima poput Dev-Sola.
Kada se mora dati informacija

U predmetu Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva podnositelji su se alili da u vrijeme hapenja nisu dobili tane i razumljive informacije o razlozima za njihovo hapenje. Sud je u svojoj presudi (30. august 1990, Serija A br. 182, str. 19, stav 40), dao sljedee tumaenje lana 5, stav 2:
Stav 2 lana 5 (l. 5-2) sadri elementarnu garanciju da svaka osoba treba znati zato []. Iako se ovakva informacija mora dati odmah (na francuskom: dans le plus court dlai (to je mogue prije), nju ne mora slubeno lice koje vri hapenje dati u cjelosti u samom ternutku hapenja. Da li su sadrina i propmptnost informacije bili dovoljni ovisi od posebnih karakteristika svakog pojedinanog sluaja.
112
Evropska Konvencija o ljudskim pravima U ovom predmetu Sud je bio miljenja da su podnositelji, to se tie injenica, bili obavijeteni zbog ega su uhapeni. Sud prema tome smatra da su zahtjevi po lanu 5, stav 2, bili ispunjeni (ibid, str. 19-20, stavovi 41-43):
Kad su odvoeni u pritvor, g. Fox, gi. Campbell i g. Hartleyu je policajac koji ih je uhapsio rekao da se hapse po Odjeljku 11, stav 1, Zakona iz 1978. zbog sumnje da su teroristi (vidi stavovi 9 i 13 gore). Ova gola naznaka zakonskog osnova za hapenje, uzeta sama za sebe, nije dovoljna u svrhe 5, stav 2 (l. 5-2), s im se vlada sloila. Meutim, nakon hapenja policija je svo troje podnositelja ispitivala u vezi sumnji u njihovu umjeanost u konkretna krivina djela i pripadnost zabranjenim organizacijama (vidi stavove 9, 10 i 14 gore). Nema razloga da se ne pretpostavi da su ova ispitivanja omoguila podnositeljima da shvate zbog ega su uhapeni. Razlozi zbog kojih su osumnjieni da su teroristi su im prema tome dati na znaje tokom ispitivanja. G. Fox i ga. Campbell su uhapeni u 15.40, 5. februara 1986. na stanici u Woodbournu a zatim, istog dana, odvojeno ispitivani u periodu izmeu 20.15 i 22.00 sata u policijskoj stanici u Castlereaghue (vidi stav 9 gore). G. Hartley je uhapeni u svojoj kui 18. augusta 1986. u 7.55 i priveden u policijsku stanicu Antrim, gdje su ga ispitivali od 11.05 do 12.15 sati (vidi stav 13 gore). U kontekstu ovog predmeta, ovi intervali od nekoliko sati ne mogu se smatrati za krenje ogranienja u pogledu vremena koje ima koncept promptnosti po lanu 5, stav 2 (l. 5-2). Sud na kraju zakljuuje da nije bilo krenja lanae 5, stav 2 (l. 5-2) u odnosu na bilo kojeg od podnositelja.
Treba takoer primijetiti da je Sud u jednoj ranijoj presudi, X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. jula 1980, naveo da smatra da osoba koja je bolesna bude odmah po dolasku u bolnicu obavijetena o relevantnim razlozima. Za noviju primjenu vidi presudu u predmetu H.B. protiv vajcarske od 5. aprila 2001, Predstavka br. 26899/95, stavovi 44-49.
lan 5, stav 3 Pravo osoba koje su uhapene da budu izvedene pred sudiju i suene u razumnom roku ili putene na slobodu
lan 5, stav 3, glasi kao to slijedi: 3.Svako ko je uhapen ili lien slobode prema odredbma stava 1 (c) ovog lana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo slubeno lice zakonom ovlateno da vri sudsku vlast i mora imati pravo na suenje u razumnom roku ili na putanje na slobodu do suenja. Putanje na slobodu moe se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suenju.
1. Znaaj, svrha i sadraj prava garantiranog lanom 5. stav 3

Sud je u vie prilika naglasio temeljni znaaj prava osobe koja je uhapena da bude odmah izvedena pred sudiju i da joj bude sueno u razumnom roku ili na putanje na slobodu do suenja. U predmetu Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, koji se odnosi na 113
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava pritvaranje osoba osumnjienih za terorizam, sud je iznio sljedei stav (presuda od 29. novembra 1988, Serija A br. 145-B, str. 32, stav 58, do kraja):
[lan 5 (l. 5)] sadri temeljno ljudsko pravo, tojest zatitu osoba protiv proizvoljnog mjeanja drave u pravo te osobe na slobodu (vidi presudu Bozano od 18 decembra 1986, Serija A br. 111, str. 23, stav 54). Sudska kontrola mjeanja od strane izvrne vlasti u pravo na slobodu je osnovna karakteristika garancije ugraene u lan 5, stav 3 (l. 5-3), u cilju maksimalnong smanjenja rizika od proizvoljnosti. Sudska kontrola se podrazumjeva pod vladavinom prava, jednim od temeljnih principa u demokratskom drutvu [], na koje se izriito poziva u Preambuli Konvencije (vidi, mutatis mutandis,, the gore spomenutu presudu Klass i ostali, Serija A br. 28, str. 25-26, stav 55) i iz koje cijela Konvencija crpi svoju inspiraciju (vidi, mutatis mutandis, presudu Engel i ostali od 8. juna 1976, Serija A br. 22, str. 28, stav 69).
Sud je iznio ovo gledite u presudi u predmetu Aquilina protiv Malte (29. april 1999, Predstavka br. 25642/94, Reports (Izvjetaji) 1999-III, stav 47):
[] Upravo je sutina lana 5, stav 3, koji ini cjelinu sa stavom 1.c, da se zahtijeva privremeno putanje na slobodu kada pritvor vie nije opravdan. injenica da je uhapena osoba imala pristup sudskoj vlasti nije dovoljna da bi se ispotovao uvodni dio lana 5, stava 3. Ova odredba obavezuje slubeno sudsko lice pred koje je izvedena uhapena osoba da preispita okolnosti koje govore u prilog ili protiv lienja slobode kako bi odluio, pozivajui se na zakonom propisane kriterije, da li postoje razlozi koji opravdavaju lienje slobode, i da naredi putanje na slobodu ukoliko takvi razlozi ne postoje (vidi presudu de Jong, Baljet i Van den Brink protiv Nizozemske od 22. maja 1984, Serija A br. 77, str. 21-24, stavovi 44, 47 i 51). Drugim rijeima, lan 5, stav 3, zahtijeva od suda da razmotri meritum lienja slobode.
Ovo prvenstvo dato pravu da osoba bude izvedena odmah pred sudiju i da joj bude sueno u razumnom roku ili da bude putena na slobodu do suenja pokazuje, naprimjer, da se domaim zakonima ne moe apsolutno iskljuiti princip oslobaanja uz jemstvo za odreena krivina djela. Ovo je bio stav Suda u dva predmeta, S.B.C. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 19. juna 2001, Predstavka br. 39360/98) i Caballero protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 8. februara 2000, Predstavka br. 32819/96, stav 18). Podnositelji su se alili na krenje lana 5, stav 3, u svjetlu zakona koji propisuje da nijedna osoba koja se u bilo kojem postupku tereti ili koja je osuena za krivino djelo na koje se odnosi ovaj dio [ubojstvo, pokuaj ubojstva ] nee biti putena na slobodu uz jemstvo u toku tih postupaka. Podnositelji su tvrdili da automatsko poricanje jemstva do suenja prema Dijelu 25 Zakona o krivinom pravosuu i javnom redu iz 1994. (Zakon iz 1994.) predstavlja krenje lana 5, stav 3, Konvencije. Sud je podrao njihovu tvrdnju. Treba jo specicirati da se garancije po lanu 5, stav 3 primjenjuju samo kada je lienje slobode zakonito u svrhe lana 5, stav 1.c. Ako postoji krenje lana 5, stav 1.c, podnositelj se ne moe u isto vrijeme pozivati i na krenje lana 5, stav 3 (vidi presudu Jecius protiv Litvanije od 31. jula 2000, Predstavka br. 34578/97, stav 75):
Sud kao prvo primjeuje da je od trenutka kada je bio uhapen 8. februara do 14. marta 1996. podnositelj bio u preventivnom pritvoru na koji se lan 5, stav 1.c, Konvencije ne primjenjuje (vidi stavove 51-52 gore). Prema tome, garancija da podnositelj bude odmah izveden pred nadleno sudsko lice po lanu 5, stav 3 nije primjenjiva na period preventivnog lienja slobode.
114
Evropska Konvencija o ljudskim pravima Pored ove osnovne prirode lana 5, stav 3, ove dvije odredbe koje su tu sadrane moraju se odvojeno razmotriti: pravo osobe da bude odmah izvedena pred sudiju; i pravo na suenje u razumnom roku ili na putanje na slobodu do suenja.
2. Pravo osobe koja je uhapena da bude odmah izvedena pred sudiju

Prvo pravo koje se spominje u lanu 5, stav 3 je pravo svake osobe koja je uhapena da bude odmah izvedena pred sudiju.
Djelokrug prava da se bude izveden pred sudiju bez odlaganja

Sud je u predmetu Brogan (citiran gore, str. 31, na poetku stava 58) denirao djelokrug ratione temporis prava postavljenog lanom 5, stav 3. Osoba koja je liena slobode moe se pozvati na to pravo pod uvjetom da se njen pritvor nastavlja i da nije odmah putena na slobodu:
injenica da osoba nije optuena ili izvedena pred sud ne predstavlja sama po sebi krenje prvog dijela lana 5, stav 3 (l. 5-3). Nikakvo krenje lana 5, stav 3 (l. 5-3), ne nastaje ako je uhapena osoba odmah putena na slobodu prije bilo kakve sudske kontrole njenog lienja slobode (vidi presudu de Jong, Baljet i Van den Brink od 22. maja 1984, Serija A br. 77, str. 25, stav 52). Ukoliko se uhapena osoba ne pusti na slobodu odmah, ona tada ima pravo da bude odmah izvedena pred sudiju ili ili drugo slubeno lice zakonom ovlateno da vri sudsku vlast.
Karakteristike izvoenja pred sudiju Promptnost

Ako se uhapena osoba ne pusti odmah na slobodu, ona mora biti promptno izvedena pred sudiju. Ostaje da se razmotri znaenje izraza promptno/odmah (aussitt(odmah) na francuskom). U presudi Brogan, citiranoj gore, Sud nalazi da je period pritvora u trajanju od etiri dana i est sati u policiji, bez izvoenja pred sudiju prekoraio granice dopustive po lanu 5, stav 3, ak iako se radilo o delikatnom pitanju terorizma. Sud smatra sljedee (str. 33, stavovi 59 i 62):
Obaveza izrena rjeju promptno na engleskom jeziku i odmah na francuskom, se jasno razlikuje od manje strogog zahtjeva u drugom dijelu stava 3 (l. 5-3) (razumnom roku/dlai raisonnable), pa ak i od onog u stavu 4 lana 5. (l. 5-4) (speedily/ bref dlai (u kratkom roku)). Izraz odmah se takoer javlja i u engleskom tekstu stava 2 (l. 5-2), gdje francuski tekst koristi rijei dans le plus court dlai(u to je mogue kraem roku). Kao to je ukazano u presudi Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, (18. januar 1978, Serija A br. 25, str. 76, stav 199), promptno u stavu 3 (l. 5-3) moe biti shvaeno da ima ire znaenje od aussit/odmah, koje bukvalno znai odmah. Suoen na ovaj nain sa dvije verzije teksta meuarodnog sporazuma koje su obje autentine ali ne i u potpunosti iste, Sud ih mora tumaiti tako da e ih pomiriti to je vie mogue i to najvie odgovara ostvarivanju cilja ovog sporazuma (vidi, inter alia, presudu Sunday od 26. aprila 1979, Serija A br. 30, str. 30, stav 48, i lan 33, stav 4 Beke konvencije od 23. maja 1969. o
115

pravu u meunarodnim sporazumima). Upotreba rijei aussitt/odmah, u francuskom tekstu, u ogranienoj konotaciji znaenja odmah ili neposredno, potvruje de je stupanj eksibilnosti pojma promptnosti ogranien, ak ako se pratee okolnosti ne mogu nikada zanemariti u svrhe procjene po stavu 3 (l. 5-3). Kako se promptnost procjenjuje u svakom predmetu ovisno od njegovih specijalnih karakteristika, (vidi gore spomenutu presudu de Jong, Baljet i Van den Brink, Serija A br. 77, str. 25, stav 52), znaaj koji treba pripisati ovim karakteristikama ne smije nikada biti na tetu same sutine prava garantiranog lanom 5, stav 3 (l. 5-3), to znai da ne smije biti u mjeri koja e negirati obavezu drave da osigura promptno putanje na slobodu ili promptno izvoenje pred sudsku vlast. [] opseg eksibilnosti u tumaenju i primjeni pojma promptnosti je vrlo ogranien. Po miljenju Suda, ak i najkrai od etiri perioda lienja slobode, to znai etiri dana i est sati koje je g. McFadden proveo u policijskom pritvoru (vidi stav 18 gore), prelazi stroga vremenska ogranienja dozvoljena u prvom dijelu lana 5, stav 3 (l. 5-3). Pripisati takvu vanost specijalnim karakteristikama u ovom predmetu kako bi se opravdala duina pritvora bez izvoenja pred sudiju ili drugo ovlateno lice bila bi neodgovarajui iroko tumaenje obinog znaenja rijei promptno/odmah. Takvo tumaenje bi unjelo u lan 5, stav 3 (l. 5-3), znaajno slabljenje proceduralne garancije na tetu te osobe i imalo tetne posljedice po samu sutinu prava zatienog ovom odredbom. Sud je prema tome morao zakljuiti da nijedan od podnositelja nije bio odmah izveden pred sudsku vlast, nit je odmah bio puten na slobodu nakon hapenja. injenica u koju niko ne sumnja da su hapenje i lienje podnostelja slobode bili inspirirani legitimnim ciljem da se zatiti zajednica u cjelosti protiv terorizma nije, samo po sebi, dovoljna da osigura uasaglaenost sa posebnim zahtjevima iz 5, stav 3 (l. 5-3).
Slino ni injenica da je pritvor zakonit po domaim zakonima ne prua osnov za odstupanje od lana 5, stav 3. U predmetu Demir i ostali protiv Turske, vlada je tvrdila da su podnositelji (koji su bili lieni slobode najmanje dvadest tri dana, odnosno esnaest dana) bili lieni slobode u kontekstu istrage koja je ukljuivala tridest i pet osumnjienih osoba i koja je sprovedena u skladu sa domaim zakonskim propisima. Oni su izvedeni pred sudiju odmah po zavretku istrage. Vlada je tvrdila da je to bilo neophodno kako bi se sprovela detaljna policijska istraga u cilju dobivanja dokaza i njihove procjene u smislu odreivanja injenica i identicitranja osoba koje su uestvivale; bilo je prirodno da e uslijediti dui periodi policijskog pritvora, kako bi se omoguilo turskim vlastima da okonaju istragu povodom krivinih djela i na taj nai budu sigurni da su izveli pred nadlene sudove one koji su odgovorni za djela terorizma. tavie, na osnovu podneska vlade ne samo da je istrage bila teka, nego je utvreno na kraju da su podnositelji i bili krivi. Sud je izjavio sljedee (presuda od 23. septembra 1998, Predstavke br. 21380/93, 21381/93 i 21383/93, stavovi 52-53):
Po miljenju Suda , puka injenica da je lienje slobode bilo u skladu sa domaim zakonom injenica koja nije osporavana (vidi stav 22 gore) ne moe opravdati po lanu 15. mjere koje derogiraju 5, stav 3. to se tie tvrdnji vlade o detaljnoj istrazi policije koju je trebalo sprovesti, one ne daju odgovor na centralno pitanje ovdje, tojest po emu bi tano sudska kontrola sprijeila napredovanje u policijskoj istrazi u odnosu na stvarne injenice u ovom predmetu. U pogledu ovih dugih perioda provedenih u policijskom pritvoru nije dovoljno pozivati se openito na pribleme koje izaziva terorizam i broj ljudi koji su ukljueni u istragu.. Vlada je dalje tvrdila da su u ovom sluaju sumnje koje su ishodile hapenjem podnositelje bile
116

potvrene, jer se ustanovilo da su krivi i bili su optueni i osueni za terorizam (vidi stavove 16, 20 i 47 gore). S tim u vezi Sud ponovo naglaava da eventualna osuujua presuda osumnjienog moe u najboljem sluaju posluiti kao potvrda da su sumnje koje su dovele do njegovog hapenja (lan 5, stav 1.c) bile zasnovane, ali nije nuna (vidi, naprimjer, ranije citiranu presudu Murray, str. 30, stav 67). S druge strane ona nema nikakvog utjecaja na pitanje da li je situacija bila takva da je zahtijevala smjetaj podnositelja u samicu na tako duge vremenske periode, jer njihova preszda kao takva, ne daje nikakve indicije ni o okolnostima njihovog lienja slobode, ni istrage, nita vie nego to moe nakon samog dogaaja ukloniti rizik od proizvoljnog postupanja. to se eli sprijeiti lanom 5, stav 3.
(Idem Dikme protiv Turske, presuda od 11. jula 2000, Predstavka br. 20869/92.) U novijoj presudi Altay protiv Turske (22 May 2001, Predstavka br. 22279/93, stavovi 64-65, dostupna samo na francuskom nezvanian prevod), Sud se poziva na jedan od ciljeva koji je implicitan u pravu da osoba bude izvedena odmah pred sudiju, to, inter alia, omoguava sprjeavanje zlostavljanja:
Vie puta u prolosti Sud je prihvatao da istraga u sluaju terorizma predstavlja nesumnjivo specijalne probleme za organe (vidi, meu ostalim izvorima, presudu Brogan i ostali citiranu gore, str. 33, stav 61, Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 28 oktobra1994, Serija A br. 300-A, str. 27, stav 55, i presudu Dikme protiv Turske, Predstavka br. 208962/92, stav 64, ECHR 2000). Ovo, meutim, ne znai da Vlasti imaju carte blanche po lanu 5 da hapse osumnjiene i dre ih u polcijskom pritvoru, bez ikakve djelotvorne kontrole domaih sudova, i, na kraju, bez kontrole od strane nadzornih institucija Konvencije, kadgod smatraju da se radi o dejlu terorizma (vidi, mutatis mutandis, presudu Murray citiranu gore, str. 27, stav 58). Sud takoer podsjea na znaaj koji lan 5 ima unutar sistema Konvencije: on propisuje temeljno ljudsko pravo, tojest zatitu pojedinca od proizvoljnog mjeanja drave u njegovo pravo na slobodu. Sudska kontrola mjeanja od strane izvrne vlasti je osnovna karakteristika garancije ugraene u lan 5, stav 3, iji je cilj maksimalno smanjiti rizik ili proizvoljnost i osigurati vladavinu prava kao jednog od temeljnih principa demokratskog drutva [], na koji se izriito poziva u Preambuli Konvencije (vidi, naprimjer, presudu u predmetu Sakik i ostali od 26. novembra 1997, Reports (Izvjetaji) 1997-VII, str. 2623-2624, stav 44). Nadalje, samo propmptna sudska intervencija moe dovesti do otkrivanja i sprjeavanja ozbiljnih formi zlostavljanja poput onih na koje ali g. Altay (vidi stav 48 gore) kojima osobe liene slobode mogu biti izloene, naroito kao jednog od naina prisilnog dobivanja priznanja (vidi presudu Dikme citiranu gore, stav 66).
U ovom predmetu Sud je naao krenje lana 5, stav 3, jer je pritvor trajao petnaest dana, a da podnositelj nije bio izveden pred sudiju. (idem stav 66). Sud je do istog zakljuka doao i u novijem predmetu OHara protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda 16. oktobra 2001, Predstavka br. 37555/97, stavovi 13-15 45-46), u kojem je podnositelj osumnjien za djelo terorizma bio u policijskom pritvoru est dana i trinaest sati, a zatim puten na slobodu bez podizanja optunice. S druge strane, hapenje nakon kojeg je uslijedilo izvoenje pred sudiju narednog dana smatra se u saglasnosti sa kriterijima koje postavlja lan 5, stav 3. (Egmez protiv Kipra, presuda od 21. decembra 2000, Predstavka br. 30873/96, stavovi 17-20 i 90); izvoenje pred sudiju nakon etrdeset osam sati pritvora takoer se smatra dovoljnim (Aquilina protiv Malte, presuda od 29. aprila 1999, Predstavka br. 5642/94, stav 51): 117

Sud dijeli miljenje strana u postupku da se izvoenje podnositelja pred osnovni sud dva dana nakon hapenja (vidi stav 9 gore) moe smatrati promptnim u svrhe lana 5, stav 3.
(Idem Grauzinis protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000, Predstavka br. 37975/97, stav 25.)
Osoba koja je uhapena mora biti automatski izvedena pred sudiju

Nije dovoljno da osoba bude odmah izvedena pred sudiju; ovaj postupak mora biti automatski. Sud je taj stav zauzeo u presudi u predmetu Aquilina protiv Malte (29. april 1999, Predstavka br. 25642/94, Reports(Izvjetaji) 1999-III, stav 49):
Pored toga to mora biti promptna, sudska kontrola pritvora mora biti i automatska (vidi presudu de Jong, Baljet i Van den Brink citiranu gore, str. 24, stav 51). Ona ne smije ovisiti od predhodnog zahtjeva koji uloi osoba liena slobode. Takav uvjet bi ne samo izmijenio prirodu garancije koju prua lan 5, stav 3, garanciju koja je drugaija od one po lanu 5, stav 4, kojim se garantira pravo da se povede postupak kako bi sud preispitao zakonitost pritvora (vidi presudu de Jong, Baljet i Van den Brink citiranu gore, str. 25-26, stav 57). On bi ak mogao i unititi svrhu garancije po lanu 5, stav 3, a to je zatita pojedinca od proizvoljnog lienja slobode tako to lienje slobode podlijee nezavisnoj sudskoj kontroli (vidi, mutatis mutandis, presudu Kurt protiv Turske od 25. maja 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-III, str. 1185, stav 123). Promptno sudsko preispitivanje pritvora je takoer vrlo vana garancija protiv zlostavljanja osobe koja je privedenea u pritvor (vidi presudu Aksoy protiv Turske od 18. decembra 1996, Reports (Izvjetaji) 1996-VI, str. 2282, stav 76). tovie, uhapene osobo koje su izloene takvom postupanju ne moraju biti u stanju uloiti zahtjev kojim sa trai sudska revizija njihovog pritvora. Isto vrijedi i za druge ugroene kategorije uhapenih osoba, poput mentalno poremeenih ili onih koji govore samo strani jezik.
(Idem presuda Niedbala protiv Poljske od 4. jula 2000, Predstavka br. 27915/95, stav 50.)
Osoba koja je uhapena treba biti izvedena pred sudiju samo jednom
Na kraju, treba uoiti da lan 5, stav 3, ne zahtijeva da osoba koja je uhapena bude izvedena pred sudiju vie od jednog puta. Tako je Sud u presudi Jecius protiv Litvanije naao sljedee (presuda od 31. jula 2000, Predstavka 34578/97, stav 84):
Sud smatra da rijei izveden odmah u lanu 5, stav 3 impliciraju da se pravo na izvoenje pred odgovarajue slubeno lice odnosi na vrijeme kada je neka osoba po prvi put liena slobode po lanu 5, stav 1.c. Obaveza drava ugovornica po lanu 5, stav 3, je prema tome ograniena na izvoenje pritvorenika odmah pred odgovarajue slubeno lice u inicijalnoj fazi, mada lan 5, stav 4 Konvencije moe u izvjesnim sluajevima zahtijevati da ta osoba nakon toga bude izvedena pred sudiju u svrhu ekasnog osporavanja zakonitosti njenog pritvora, ukoliko isti traje due vremena (vidi, mutatis mutandis, Evropska komisija za ljudska prava, Trzaska protiv Poljske, br. 25792/94, Izvjetaj od 19. maja 1998, stavovi 71-81).
118
Osobine slubenog lica ili sudije pred kojeg osoba liena slobode mora biti izvedena
Principi
Koncept slubenog lica je od kljunog znaaja za primjenu lana 5. Ovaj je princip uspostavljen presudom u predmetu Schiesser protiv vajcarske (4. decembar 1979, Serija A br. 34, str. 11-12, stavovi 25-26; str. 13-14, stav 31; str. 16, stav 38). Nema potrebe za opisivanjem injenica, izuzev to treba spomenuti da je g. Schiesser bio izveden pred slubeno lice javnog tuiteljstva. Moe li se tuitelj u ovom sluaju smatrati za slubeno lice zakonom ovlateno da vri sudsku vlast? Sud je preispitao koncept slubenog lica i sudije i postavio sljedee kriterije prije nego to je objavio svoju odluku:
[] Sud mora utvrditi samo da li je navedeni tuitelj imao osobine slubenog lica ovlatenog zakonom da vri sudsku vlast. Posljednja fraza sadri tri komponente. Druga komponenta (ovlaten zakonom da vri) ne predstavlja nikakvu potekou: tuitelj za okrug Winterthur je u ovom predmetu vrio ovlasti koje je imao po kantonalnom zakonu (vidi stavove 7, 12 i 15-17 gore); Ovo nije osporavala ni Komisija, ni vlada, niti podnositelj. Prva i trea komponenta (slubeno lice, sudska vlast) moraju se zajedno razmatrati. [] [] slubeno lice nije isto to i sudija, ali ipak mora imate neke od karakteristika ovog drugog, to znai da mora zadovoljavati odreene uvjete od kojih svaki predstavlja garanciju za osobu koja je uhapena. Prvi od tih uvjeta je neovisnost od izvrne vlasti i od strana u postupku (vidi, mutatis mutandis, gore spomenutu presudu Neumeister, str. 44). Ovo ne znai da slubeno lice ne moe biti u izvjesnoj mjeri podreeno drugim sudijama ili slubenim licima, pod uvjetom da oni sami imaju slinu neovisnost. Pored toga, po lanu 5, stav 3 (l. 5-3), postoji i proceduralni i materijalni zahtjev. Proceduralni zahtjev postavlja obavezu za slubeno lice da sam saslua osobu koja je izvedena pred njega (vidi, mutatis mutandis, gore spomenutu presudu Winterwerp, str. 24, stav 60) materijalni zahtjev namee obaveze preispitivanja okolnosti koje idu u prilog i koje su protiv pritvora, odluivanja, pozivanjem na zakonske kriterije, da li postoje razlozi koji opravdavaju pritvor i nareivanja putanja na slobodu ako takvi razlozi ne postoje (gore spomenuta presuda u predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, str. 76, stav 199). U provjeravanju da li su zadovoljeni ovi razni uvjeti, Sud se ne mora baviti pitanjima koja se ne postavljaju u ovom predmetu, naprimjer da li slubeno lice odgovara, po svojim kvalikacijama i iskustvu, da vri sudsku vlast. [] Sud prema tome smatra da je u ovom predmetu tuitelj za okrug Winterthur pruio garancije o
119

neovisnosti, kao i proceduralne i materijalne garancije koje idu uz pojam slubeno lice zakonom ovlateno da vri sudsku vlast. Prema tome, nije bilo krenja lana 5, stav 3 (l. 5-3).
Potrebno je takoer naglasiti da Sud pridaje najveu vanost objektivnom nastupanju u vrijeme kada se donosi odluka o lienju slobode. Sud je ovo izriito naveo u presudi Nikolova protiv Bugarske (25, mart 1999, Predstavka br. 31195/96, Reports (Izvjetaji) 1999-II, stavovi 49, 51 i 53):
[] objektivno nastupanje u vrijeme kada se donosi odluka o lienju slobode je materijalne prirode: ukoliko se ini u to vrijeme da bi slubeno lice moglo kasnije intervenirati ispred tuiteljstva u krivinom postupku koji e uslijediti, nejgova neovisnost i nepristrasnost mogu biti dovedene u sumnju (vidi Huber protiv vajcarske, presuda od 23. oktobra 1990, Serija A br. 188, str. 18, stav 43 i Brincat protiv Italije. presuda od 26. novembra 1992, Serija A br. 249-A, str. 12, stav 21) [].
Primjena
Sud je ovakav pristup imao, izmeu ostalih, i u predmetu Assenov i ostali protiv Bugarske (presuda od 28. oktobra 1998, Predstavka br. 24760/94, Reports(Izvjetaji) 1998-VIII, stavovi 148-150):
Sud podsjea da je 28. jula 1995 g. Assenov izveden pred istraitelja koji ga je ispitivao, formalno optuio i donio odluku o pritvoru (vidi stav 33 gore). Sud primjeuje da, po bugarskom zakonu, istraitelji nemaju ovlasti da donose zakonski obavezujue odluke o pritvaranju ili putanju na slobodu osumnjienih osoba. Umjesto toga, svaku odluku koju donese istraitelj moe tuitelj opovrgnuti, a moe i oduzeti nekom konkretnom istraitelju predmet, ako nije zadovoljan njegovim pristupom (vidi stavove 66-69 gore). Slijedi da istraitelj nije bio dovoljno neovisan da bi zadovoljio deniciju po lanu 5, stav 3 slubenog lica zakonom ovlatenog da vri sudsku vlast. Tuitelj A, koji je odobrio odluku istraitelja (vidi stav 33 gore), nije nikada osobno sasluao g. Assenova, niti su ga sasluali drugi tuitelji koji su kasnije odluili da treba ostati u pritvoru. U svakom sluaju, poto je svaki od ovih tuitelja mogao kasnije nastupiti u krivinom postupku protiv podnositelja (vidi stav 66 gore), oni nisu bili dovoljno neovisni ili nepristrasni da bi zadovoljili svrhu lana 5, stav 3. Sud, prema tome, smatra, da je dolo do krenja lana 5, stav 3 zbog toga to podnositelj nije bio izveden pred slubeno lice zakonom ovlateno da vri sudsku vlast.
Sud je imao priliku i da razmatra posebne postupke koji se primjenjuju na pripadnike oruanih snaga. Presuda u predmetu de Jong, Baljet i Van den Brink protiv Nizozemske je jedan od takvih primjera (22. maj 1984, Serija A br. 77, str. 24, stavovi 48-49). U ovom predemetu Sud se bavio pitanjem da li se auditeur militaire moe smatrati ovlatenim da donosi odluke o pritvoru. Sud je smatrao da ne moe i tom smislu izdvojio dvije stvari:
Pored toga, auditeur militaire nije imao onu vrstu neovisnosti koja se zahtijeva po lanu 5, stav 3 (l. 5-3). Iako nezavisan od vojnih vlasti, od istog auditeur militaire se moglo zatraiti da vri funkciju krivinog gonjenja nakon to se predmet uputi na vojni sud (lan 126, prvi stav Vojnog zakona vidi stav 19, prva taka, gore). On, prema tome, ne bi bio nezavisan u krivinom postupku koji bi uslijedio protiv ovog vojnika iji je pritvor odredio prije nego to je predmet upuen na
120

suenje. Ukratko, auditeur militaire ne bi bio neovisan od strana u postupku (vidi izvod iz presude Schiesser citirane gore u stavu 47) u ovoj prethodnoj fazi upravo zbog toga to bi bio obavezan da bude jedna od strana u narednoj fazi postupka (vidi presudu u predmetu Duinhof i Duijf, Serija A br. 79, stav 38).
(Idem Hood protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. februara 1999, Predstavka br. 27267/ 95, Reports (Izvjetaji) 1999-I, stavovi 56-57, gdje je zapovjednik naredio hapenje podnositelja prije izvoenja pred vojni sud, a zamjenik komandanta je bio u funkcije pomonika tuitelja u postupku; vidi takoer Stephen Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 14. marta 2000, Predstavka br. 30280/96, stav 27.) U jednom novijem predmetu, H.B. protiv vajcarske (presuda od 5. aprila 2001, Predstavka br. 26899/95, stavovi 55-64), Sud je razmatrao poseban sluaj jedne osobe koja je bila privedena pred istranog sudiju. Po zavretku sudske istrage, predmet se moe uputiti na suenje na okruni sud ili predsjedniku okrunog suda ili albenom sudu ili vratiti krivinom sudu kantona Solothurn. Ako se predmet uputi okrunom sudu ili predsjedniku okrunog suda, istrani sudac koji je odredio da uputi ovaj predmet mora u svojoj odluci navesti saetak injenica, zakonsku klasikaciju djela i zakonske odredbe koje se primjenjuju. Tada niko ispred tuiteljstva ne prisustvuje suenju. Sud u Strasbourgu je primjetio sljedee:
[] Prije nego to se za slubeno lice moe rei da vri sudsku vlast u znaenju po ovom lanu [lan 5, stav 3], on ili ona mora zadovoljiti odreene uvjete koji pruaju garanciju osobi koja je u pritvoru protiv prozvoljnog ili neopravdanog lienja slobode. Po tome slubeno lice mora biti neovisno i od izvrne vlasti od strana u postupku. U tom smislu objektivno pojavljivanje pred sudom u vrijeme donoenja odluke o pritvoru je od materijalnog znaaja: ako postoji mogunost da to slubeno lice intervenira u ime tuiteljstva u krivinom postupku koji e kasnije uslijediti, njegova nepristrasnost je dovedena u pitanje. Slubeno lice mora osobno sasluati osobu koja mu je privedena i presispitati, pozivajui se na kriterije po zakonu, da li je taj pritvor opravdan ili nije. Ako nije opravdan, slubeno lice mora biti ovlateno da izda obavezujui nalog za putanje te osobe na slobodu (vidi Assenov i ostali protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998, Izvjetaji o presudama i odlukama, 1998-VIII, str. 3298, stav 146, i Huber protiv vajcarske, presuda od 23. oktobra 1990, Serija A br. 188, str. 18, stav 43). Sud primjeuje u ovom predmetu da je podnositelja po hapenju osobno sasluao istrani sudac. tavie, podnositelj nije osporavao da je mogao biti puten na slobodu u bilo koje vrijeme, kao to je i predvieno Odjeljkom 50 Zakona o krivinom postupku kantona Solothurn. Meutim, problem nastaje u pogledu neovisnosti i nepristrasnosti istranog suca, pogotovo u pogledu pitanja da li je ispunjavao uvjete za slubeno lice ovlateno zakonom da vri sudsku vlast kao to zahtijeva lan 5, stav 3. U razmatranju ovog pitanja Sud mora vidijeti da li e istrani sudac, u jednoj kasnijoj fazi, imati pravo da intervenira ispred tuiteljstva. Strane se slau da je nakon hapenja i lienja slobode podnositelja ostalo otvoreno pitanje pod iju krivinu jurisdikciji u okviru kantona Solothurn e eventualno potpasiti ovaj predmet, ako bude upuen na suenje, da li e to biti okruni sud, predsjednik okrunog suda, albeni sud ili kantonalni sud u Solothurnu. Sud je prvo preispitao da li je suenje koje je uslijedilo bilo pred okrunim sudom. Strane se nisu sloile u pogledu poloaja istranog suca u tom postupku.
121

Sud primjeuje da u takvim sluajevima istrani sudac, kada zakljuuje preliminarnu istragu, priprema konanu naredbu koja sadri saeti opis injenica, zakonsku kvalikaciju djela i odredbe krivinog zakona u primjeni. Tano je da su se i Federalni sud u svojoj presudi od 13. aprila 1999. i vlada pred ovim Sudom pozivali samo na deklaratornu prirodu ove naredbe u svrhe orijentacije. No ipak, na suenju koje slijedi pred okrunim sudom nema zvanine optunice, niti je zvanino lice ispred tuiteljstva prisutno. Istrani sudac je taj koji u konanoj naredbi daje injenini okvir i pravnu kvalikaciju u okviru kojih okruni sud vodi suenje. Nareba mora sadravati najvanije elemente i ima vrlo bitnu funkciju u optunici. U ovakvim okolnostima Sud smatra da je predmet bio upuen na okruni sud, kada je istrani sudac donio odluku o hapenju i pritvaranju podnositelja, a ini se da njegov predmet bio upuen na okruni sud, da bi sudac koji nerije pritvor imao pravo da intervenira u sluaju krivinog postupka koji bi uslijedio kao predstavnik tuilatva (vidi presudu Huber citiranu gore, str. 18, stav 43). U svjetlu svega izneenog, nije potrebno preispitivati, pored toga, i situaciju da je predmet bio upuen na suenje u okviru drugih jurisdikcija, posebno na krivini sud ili apelacioni sud kantona Solothurn, ili da li je istrani sudac zapravo bio neovisan od javnog tuiteljstva. Sud, prema tome, smatra da se radilo o krenju lana 5, stav 3 Konvencije zbog toga to podnositelj nije bio izveden pred slubeno lice ovlateno zakonom da vri sudsku vlast.
3. Privremeno lienje slobode i pravo na suenje u razumnom roku ili na putanje na slobodu do suenja
lan 5, stav 3, uspostavlja sljedee pravo: pravo na suenje u razumnom roku ili na putanje na slobodu.
Znaenje prava na suenje u razumnom roku ili na putanje na slobodu

U predmetu Neumeister protiv Austrije (presuda od 27. juna 1968, Serija A br. 8, str. 37, stavovi 4-5; str. 38, stav 8; str. 40, stav 12; i str. 41, stav 15), Sud je objasnio djelokrug ove odredbe. On je iskljuio svaku mogunost alternative izmeu prava na suenje u razumnom roku osobe liene slobode i prava na putanje na slobodu koja bi se mogla sugerirarti upotrebom rijei ili:
Po miljenju Suda ova ovdredba se ne moe shvatiti kao da prua sudskim vlastima mogunost biranja da li e okrivljenu osobu izvesti na suenje u razumnom roku ili mu odrediti privremeno putanje na slobodu ak ako ono i podlijee garancijama. Ovaj razumni period vremena koji okrivljena osoba provede u pritvoru do poetka suenja mora biti ocijenjen nasuprot same injenice lienja slobode. Do presude, mora se pretpostavljati da je osoba nevina, a svrha ove odredbe je je zapravo da se njome zahtijeva privremeno putanje na slobodu, kada produeni pritvor prestaje biti osnovan.[]
(Idem presuda u predmetu Jablonski protiv Poljske od 21. decembra 2000, Predstavka br. 33492/96, stavovi 83-84.)
122
Odreivanje perioda koji se rauna kao privremeno lienje slobode u znaenju po Konvenciji
U presudi Muller protiv Francuske, Sud je smatrao da period koji je relevantan poinje sa trenutkom lienja slobode konkretne osobe. Relevantan datum je datum na koji je ta osoba odvedena u pritvor, ne kasnije od datuma kada je sudija izdao nalog o pritvoru (presuda od 17. marta 1997, Predstavka br. 21802/92, Reports (Izvjetaji) 1997-II, stav 34):
Vrijeme koje treba uzeti u razmatranje je poelo 13. decembra 1988, kada je podnositelj priveden u policijski pritvor [].
U presudi Labita protiv Italije, Sud smatra da se pritvor zavrava onda kada je odluka o krivnji doneena, ak iako je ona prvostepena (Labita protiv Italije, presuda od 6. aprila 2000, Predstavka br. 26772/95, stavovi 171-173):
Sud ponovo naglaava da je kraj perioda na koji se poziva u lanu 5, stav 3, dan kda je podignuta optunica, ak iako je to bilo na prvostepenom sudu (vidi Wemho protiv Njemake. presuda od 27. juna 1968, Serija A br. 7, str. 23, stav 9).
(Idem presuda Olstowski protiv Poljske od 15. novembra 2001, Predstavka br. 34052/96, stav 67.) Meutim, ta se deava sa lienjem slobode u sluaju albe? Vremenski period izmeu dana osude i dana kada se presuda ukida po albi, a predmet vraa na ponovno suenje, mora biti iskljuen iz vremenskog perioda koji se uzima u obzir. Ovakva sitiuacija je razmatrana u predmetu Kudla, u kojem je podnositelj bio uhapen i zatvoren 4. oktobra 1993, bio izveden pred sud i osuen 1. juna 1995, alio se na presudu, koja je bila ponitena 22. februara 1996, da bi na kraju bio osloboen uz jamstvo 29. oktobra 1996, prije ponovnog suenja (Kudla protiv Poljske, presuda od 26. oktobra 2000, Predstavka br. 30210/96, stav 104):
[] Sud ponovo naglaava, da se s obzirom na bitnu vezu izmeu lana 5, stava 3, Konvencije i stava 1.c istog lana, osoba osuena na temelju odluke prvostepenog suda ne moe smatrati lienom slobode u svrhe izvoenja pred nadlenu vlast zbog osnovane sumnje da je poinila krivino djelo, kao to je specicirano odredbom koja slijedi, nego da se nalazi u poloaju predienim lanom 5, stav 1.a, koji odobrava lienje slobode nakon osude nadlenog suda (vidi naprimjer, B. protiv Austrije. presudu od 28 marta 1990, Serija A br.175, str. 14-16, stavovi 36-39). Prema tome, period lienja slobode podnositelja od 1. juna 1995, dan na koji je doneena prvostepena odluka do 22. februara 1996, dana kada je ta odluka ponitena i predmet vraen, ne moe se uzeti u obzir u svrhe lana 5, stav 3.
U takvim okolnostima vrijeme lienja slobode moe se sastojati od vie odvojenih perioda. U istoj presudi Sud je naznaio (stav 105):
Sud, prema tome, nalazi da se vrijeme koje treba uzeti u razmatranje sastojalo od dva odvojena perioda od kojih je prvi trajao od 4. oktobra 1993. do 1. juna 1995, a drugi od 22. februara do 29. oktobra 1996. to ukupno znai dvije godine, etiri mjeseca i tri dana.
123
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava Za identino rjeenje vidi tpresudu Vaccaro protiv Italije od 16. novembra 2000, Predstavka br. 41852/98, stavovi 31-33. Slino se i vie perioda lienja slobode koji su prekidani putanjem na slobodu uzimaju zbirno (Bouchet protiv Francuske, presuda od 20. marta 2001, Predstavka br. 33591/96, stav 33, dostupna samo na francuskom nezvanian prevod):
Periodi koje treba uzeti u obzir poeli su 8. januara 1996, dana na koji je izdat nalog o pritvoru, do 18. marta 1996, kada je sudskom odlukom puten na slobodu, te od 26. marta 1996, kada je ponovo odveden u pritvor, do 3. jula 1997, kada je presudom porotnog suda osuen na kaznu zatvora od godinu dana. Ukupan period zatvaranja je prema tome bio sedamnaest mjeseci i sedamnaest dana.
Opi pristup Suda u ocjenjivanju osnovanosti trajanja pritvora

U predmetu W. protiv vajcarske (presuda od 26. januara 1993, Serija A br. 254, str. 15, stav 30), podnositelj protiv kojeg je pokrenut postupak zbog vie djela u oblasti privrednog kriminala, alio se na duinu pritvora, koji je trajao etiri godine i tri dana. Sud je iskljuio ideju o maksimalnom trajanju lienja slobode koja je predviena lanom 5, stav 3.
Miljene Komisije se zasnivalo na ideji da lan 5, stav 3 (l. 5-3), implicira maksimalnu duinu pritvora do suenja. Sud se ne slae sa ovim stavom, koji ak tovie nema uporita u njegovoj sudskoj praksi. Po toj praksi zapravo razumno vrijeme se ne moe in abstracto ocjenjivati (vidi, mutatis mutandis, Stgmller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969, Serija A br. 9, str. 40, stav 4). Kao to je Sud ve ustanovio u presudi Wemho protiv Njemake od 27. juna 1968, osnovanost nastavljanja pritvora neke osobe mora se procjenivati u svakom sluaju pojedinano na temelju posebnih karakteristika tog predmeta (Serija A br. 7, str. 24, stav 10).
Presuda u predmetu Erdem protiv Njemake (5. juli 2001, Predstavka br. 38321/97, stav 39, dostupna samo na francuskom nezvanian prevod) poinje pozivanjem na taj princip i rezimira pristup Suda u preispitivanju osnovanosti duine trajanja pritvora:
Sud podsjea da se osnovanost vremena provedenog u pritvoru ne moe apstraktno procjenjivati. Zakonitost produenja pritvora okrivljene osobe mora se ocjenjivati u svakom sluaju na temelju posebnih karakteristika tog predmeta. Produeni pritvor je opravdan u nekom odreenom sluaju ako ima indicija koje govore u prilog da je takav pritvor u javnom interesu, bez obzira na pretpostavku o nevinosti, i koji pretee nad pravilom kojim se zahtijeva potovanje slobode dato u lanu 5 Konvencije (vidi, meu ostalim izvorima, presudu Labita protiv Italije [GC] br. 26772/95, stavovi 152 et seq, ECHR 2000-IV, i Kudla protiv Poljske [GC] br. 30210/96, stav 110, ECHR 2000XI). Domae sudske vlasti su te koje moraju primarno osigurati da u odreenom sluaju trajanje pritvora nekoj okrivljenoj osobi ne pree granice onoga to je osnovano ili razumno. One moraju, u tom cilju, preispitati sve okolnosti koje ukazuju na ili iskljuuju javni interes, uzimajui u obzir i pretpostavku o nevinosti, te na taj nain opravdati izuzetak od pravila kojem se zahtijeva potovanje slobode linosti i pozvati na isto u svojim odlukama po zahtjevima za putanje na slobodu. Sud zapravo na temelju razloga koji su navedeni u tim odlukama, kao i na temelju istinitih injenica koje okrivljena osoba navodi u svojoj molbi, odreuje da li je bilo ili nije krenja lana 5, stava 3, Konvencije.
124

Postojanje uvjerljivih razloga za sumnju da je uhapena osoba izvrila krivino djelo je uvjet sine qua non u pogledu zakonitosti produenog pritvora, ali nakon izvjesnog vremena koje je proteklo, ni to nije dovoljno: Sud mora tada utvrditi da li je lienje slobode i dalje zakonito po ostalim osnovama koje su vlasti prihvatile. Ako se one pokau relevantnim i dovoljnim, Sud prelazi na utvrivanje da li su nadleni organi vlasti bili posebno revnosni u provoenju postupka (vidi, posebno, Tomasi protiv Francuske, presuda 27. augusta 1992, Serija A br. 241-A, str. 35, stav 84, I.A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998, Reports of Judgments and Decision (Izvjetaji o presudama i odlukama)1998-VII, str. 2978-2979, stav 102 i Amiram Bar protiv Francuske, presuda br. 37863/97, 7. septembar 1999.).
Sud je specicirao koji pristup moraju domai sudovi usvojiti kod ispitvanja ta opravdava ili ne opravdava produetak pritvora. Oni moraju ocijeniti faktore (garancije, policijski nadzor) koji doputaju putanje na slobodu. U presudi Jablonski protiv Poljske (21. decembar 2000, Predstavka br. 33492/96, stavovi 83-84) se iznosi sljedee:
[] Sud primjeuje da su vlasti obavezne, po lanu 5, stav 3, kod odluivanja da li neku osobu treba osloboditi ili zadrati u pritvoru, razmotriti i alternativne mjere kojima se moe osigurati pojavljivanje te osobe na suenju. Ovaj lan doista propisuje ne samo pravo na suenje u razumnom roku li putanje na slobodu do suenja, nego takoer i da putanje na slobodu moe biti uvjetovano garancijama o pojavljivanju na suenju (vidi, mutatis mutandis, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968, Serija A br. 8, str. 3, stav 3). Ova odredba ne prua sudskim vlastima mogunost izbora izmeu privoenja okrivljenog u razumnom vremenu ili privremenog putanja na slobodu ak i pod garancijama. Sve do presude on se mora smatrati nevinim, a svrha 5, stav 3, zapravo zahtijeva privremeno putanje na slobodu kada produenje pritvora prestaje biti osnovano (vidi presudu Neumeister citiranu gore, stav 4). Vraajui se na okolnosti u ovom konkretnom predmetu, Sud primjeuje da izgleda kako tokom tih nekoliko godina koje je podnositelj proveo u pritvoru do suenja nije uope razmatrana mogunost izricanje bilo kakve druge preventivne mjere - poput putanja uz jemevinu ili stavljanja pod policijski nadzor- koja je izriito predviena poljskim zakonom kako bi se osiguralo pravilno provoenje krivinog postupka (vidi stav 60 gore).
Primjeri o primjeni ovog pravila

Sud uvijek ima globalan pristup kod odreivanja osnovanosti trajanja pritvora. Izvodi iz pojedinih predmeta ne mogu uvijek objasniti razmatranje Suda u cjelosti. Pod ovom rezervom, oni ipak daju odreene indicije.
Primjeri o trajanju pritvora

Sud je vie puta bio u prilici da iznese kako pritvor u trajanju vie od etiri godine mora odgovarati posebnim okolnostima: vidi, naprimjer, Richet protiv Francuske, presuda od 13. februara 2001, Predstavka br. 34947/97, stav 60, dostupna samo na francuskom nezvanian prevod:
[] trajanje privremenog pritvora vie od etiri godine i osam mjeseci mora biti popraeno izuzet-
125

no jakim razlozima koji ga opravdavaju.
U pogledu pritvora maloljetnog lica u trajanju od priblino dvije godine, presuda u predmetu Assenov i ostali protiv Bugarske sadri i sljedei odlomak (presuda od 28. oktobra 1998, Predstavka br. 24760/94, stavovi 156-158):
Sud primjeuje kako je 28. jula 1995. g. Assenov okrivljen za esnaest ili vie provala i pljaki, od kojih su ove posljednje ukljuivale i upotrebu sile (vidi stav 33 gore). Iako su ga u poetku ispitivali u vezi sa istragom povodom serije kraa u januaru 1995. (vidi stav 32 gore), vie krivinih djela za koje je okrivljen poinjena su kasnije; posljednja pljaka izvrena je 24. jula, tri dana prije hapenja. Sud smatra da nije bilo nesonovano to su domae vlasti, u ovakvim okolnostima, smatrale da postoji opasnost da podnositelj ponovo poini krivina djela ukoliko bude puten na slobodu. Meutim, Sud podsjea da je podnositelj bio maloljetna osoba i da je prema tome, prema bugarskim zakonima, mogao biti pritvoren samo u izuzetnim okolnostima (vidi stav 69 gore). Prema tome, bilo je vano da vlasti postupe, vie nego to je uobiajenono, sa posebnom priljenou kako bi osigurale da bude izveden na suenje u razumnom roku. Vlada je u svom podnesku iznijela kako je period od dvije godine bio posljedica izuzetne kompleksnosti predmeta koja je zahtijevala dugotrajnu istragu. Meutim, na temelju inoformacija kojima je Saud raspolagao, izgleda da praktino tokom jedne od tih godina, u periodu od septembra 1995. do septembra 1996. zapravo nije nita bilo poduzeto u vezi sa tom istragom: nikakvi novi dokazi nisu prikupljeni, a g. Assenova su ispitivali samo jedanput, 21. marta 1996. (vidi stavove 34 i 42 gore). tavie, s obzirom na znaaj koji ima pravo na slobodu, i mogunost, naprimjer, kopiranja relevantne dokumentacije umjesto da se alje originalni spis nadlenom organu svaki put, mnogobrojni zahtjevi podnositelja za putanje na slobodu nisu trebali imati za posljedicu obustavljanje istrage i time odgodu suenja (vidi gore spomenutu presudu Toth, str. 21, stav 77). U ovakvom kontekstu Sud smatra da je g. Assenovu bilo uskraeno suenje u razumnom roku, te da je time dolo do krenja lana 5, stav 3.
Osnove za produenje pritvora

U daljnjem tekstu zadrat emo se na dva tipa osnova. Prvo emo razmotriti postojanje uvjerljivih razloga sumnje u osobu lienu slobode, uvjet koji mora postojati da bi dolo do produetka pritvora. U presudi Labita protiv Italije (6. april 2000, Predstavka br. 26772/95, stavovi 156-161), koja se odnosi na informacije o umjeanosti koje su dole od pokajnika, Sud je zauzeo sljedei stav:
Meutim, da bi sumnja bila osnovana, moraju postijati injenice ili informacije koje mogu uvjeriti objektivnog promatraa da je neka konkretna osoba moda poinila krivino djelo (vidi presudu Erdagz citiranu gore, str. 2314, stav 51, in ne, i Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990, Serija A br.182, str. 16-17, stav 32). U ovom predmetu navodi protiv podnositelja su dolazili iz jednog jedinog izvora, od pokajnika koji je 1992. izjavio kako je indirektno saznao da je podnositelj blagajnik u jednoj majakoj organizaciji (vidi stav 10 gore). Vlasti su u maju 1992. smatrale ove uzjave dovoljnim dokazom da se opravda pritvor podnositelja [].
126

Sud je svjestan da saradnja sa pokajnicima (pentiti) predstavlja vrlo bitno oruje u borbi talijanskih vlasti protiv maje. Meutim, koritenje svjedoenja ili izjave koja dolaze od pokajnika predstavlja prilino veliki problem, jer je po prirodi stvari u sluaju takvih svjedoenja mogue manipuliranje i ona mogu nekada biti data samo kako bi se stekle odreene privilegije koje talijanski zakon daje pokajnicima, ili je pak do njih dolo iz line osvete. Dvosmislenost takvih izjava i rizik da se neko okrivi i uhapsi na osnovu neprovjerenih optubi koje ne moraju uvijek biti bez interesa, ipak ne treba potcijenjivati (vidi Contrada protiv Italije Predstavka br. 27143/95, Odluka Komisije od 14. januara 1997, Odluke i izvjetaji 88-B, str. 112). Upravo iz ovih razloga, kao to domai sudovi prihvataju, svjedoenje pokajnika mora biti potkrijepljeno i drugim dokazima. Nadalje, svjedoenje iz druge ruke mora biti popraeno objektivnim dokazima. Po miljenju Suda ovo je naroito vano kod odluivanja o produenju pritvora do suenja. Iako osumnjiena osoba moe sasvim ispravno biti pritvorena na poetku postupka na temelju iskaza pokajnika, takvi iskazi nuno postaju sve manje relevantni kako vrijeme prolazi, posebno ako se ne otkriju nikakvi novi dokazi tokom istrage. Sud primjeuje u ovom predmetu, s obzirom da su Okruni sud u Trapaniju i albeni sud u Palermu donijeli oslobaajue presude, da nije bilo dokaza koji bi potkrijepili rekla-kazala dokaze B.F-a. ak tavie, osoba koja je bila glavni izvor informacija B.F-a, iako indirektan, je umrla 1989. a informacije je dobila indirektno od druge osobe koja je takoer ubijena prije nego to su ju mogli ispitati. Nadalje, iskaze B-F-a je opovrgnuo drugi pokajnik koji je izjavio da nisu prepoznali podnositelja (vidi stav 18 gore). U takvim okolnostima trebali su postojati vrlo jaki razlozi koji bi opravdali dugotrajni pritvor (dvije godine i sedam mjeseci) po lanu 5, stav 3.
Sada emo se pozabaviti pitanjem rizika od bjekstva. U presudi Bebboub alias Hussein Ali protiv Francuske (9. novembar 1999, Predstavka br. 37786/97, stavovi 41-42, dostupna samo na francuskom nezvanian prevod), Sud je naao krenje lana 5, stava 3. Sud primjeuje:
U svojim odlukama o privremenom pritvoru koji su odredili podnositelju, nadleni sudovi su smatrali da postoji opasnost da podnostelj pobjegne, ukoliko bi se pustio na slobodu. Oni su se uglavnom oslanjali na injenicu da podnositelj nema stalno mjesto boravka u Francuskoj, da nema stalne izvore prihoda i da je ilegalno u zemlji sa lanim dokumentima. Ovo se navodi u presudama Optunog odjela albenog suda u Parizu od 23. jula 1996, 15. novembra 1996. i 25. jula 1997. Nema sumnje da ovo jesu okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Meutim, Sud smatra da su sudske vlasti, kada se takva opasnost smanji s vremenom (Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968, Serija A br.8, str. 39, stav 10), propustile da navedu razlog zbog kojeg su smatrale da je u ovom konkretnom sluaju opasnost od bjekstva i dalje postojala i nakon tri godine pritvora. Sud dalje smatra da se presuda od 25. jula 1997. odnosi na neadekvatnost sudske supervizije i prema tome priznaje da je razmatrao pitanje da li je podnositelj bio u stanju pruiti odgovarajue garancije da e se pojaviti na suenju ako ga se pusti na slobodu. I ovdje Sud samo primjeuje da nema obrazloenja u ovakavoj odluci francuskog suda. Ova mogunost se nije spominjala u kasnijim odlukama.
(O sluaju pritvora koji je trajao tri godine i tri mjeseca, za koji je Sud prihvatio da su navedeni dovoljni razlozi o postojanju opasnosti od bjekstva, iako je smatrao da su razliite faze u 127
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava postupku trajale isuvie dugo, vidi Cesky protiv eke Republike, presuda od 6. juna 2000, stav 79.) Na kraju jo treba rei da lan 5, stav 3 ne zahtijeva putanje na slobodu iz zdravstvenih razloga (Jablonski protiv Poljske, presuda od 21. decembra 2000, Predstavka br. 33492/96, stav 82):
Podnositelj je naveo kako smatra da su ga sudovi trebali pustiti na slobodu zbog loeg zdravstvenog stanja koje se stalno pogoravalo zbog pritvora. Sud je meutim istakao kako lan 5, stav 3 ne treba shvatiti kao obavezu po domae vlasti da pritvorenika oslobode iz zdravstvenih razloga. Pitanje da li je zdravstveno stanje osobe u privoru kompatibilno sa produenim pritvorom je primarno stvar odluke domaih sudova i, kao to je Sud naveo u kontekstu lana 3 Konvencije, ovi sudovi nemaju generalnu obavezu da takvu osobu puste na slobodu iz zdravstvenih razloga, ili ju upute u civilnu bolnicu kako bi dobila odreenu vrstu ljeenja (vidi presudu Kudla protiv Poljske citiranu gore, stav 93).
U kontekstu citiranja izvoda interesantno je pogledati na koji nain Sud procjenjuje razloge koje su naveli domai sudovi kao opravdanje pritvora.
Ocjena Suda u vezi naina na koji su napisane odluke domaih sudova

U pogledu nepreciznosti razloga koje navode domai sudovi moe se pogledati presuda u predmetu Labita protiv Italije (presuda od 6. aprila 2000, Predstavka br. 26772/95, stavovi 162-164):
Domai sudovi pozivali su se na rizik od pritiska na svjedoke i i mogunost interveniranja kod dokaza, injenicu da je okrivljeni opasan, kompleksnost predmeta i razloga istrage. [] Sud primjeuje su ovi razlozi navedeni u relevantnim odlukama bili osnovani, barem inicijalno, mada i vrlo openito dati. Sudske vlasti su govorile o zatvorenicima openito i samo apstraktno spominjale prirodu samog djela. One nisu izdvalaje nijedan faktor koji bi mogao pokazati da je rizik stvarno i postojao i nisu ustvrdile da je podnositelj, koji nije bio osuivan i ija je uloga u majakoj organizaciji bila samo minorna (tuitelj je u ovom predmetu traio kaznu od tri godine zatvora), stvarno predstavljao opasnost. injenica da su optube protiv podnositelja bile zasnovane na dokazima koji su s vremenom postajali sve slabije a ne jai, nije uope uzeta u obzir. Sud prema tome smatra da su razlozi navedeni u osporavanim odlukama bili nedovoljni da opravdaju pritvor u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci.
U presudi I.A. protiv Francuske (23. septembar 1998, Predstavka br. 28213/95, stav 108), Sud je ukazao na nedosljednost u pruanju razloga za nastavak pritvora tokom istrage:
Sud prihvaa da u nekim sluajevima sigurnost osobe pod istragom moe zahtijevati nastavak pritvora, barem na neko vrijeme. Meutim, ovo je mogue samo u izuzetnim sluajevima kada se to zahtijeva prirodom poinjenog djela, uvjetima i kontekstom u kojem je poinjeno. U ovom predmetu taj osnov se pojavljuje u nalogu od 9. decembra 1991, ali ne i u nalogu od 16.
128

juna 1992; on se ponavlja u nalozima od 14. septembra, 17. novembra i 4. decembra 1992, dok ne postoji u nalogu od 13. januara 1993; ponovo se pojavljuje u nalozima od 5. marta i 2. aprila 1993, da ga vie ne bi bilo u odlukama od 21. aprila, 10. maja i 4, 18. i 25. juna; ponovo se citira 9. jula 1993, ali ne i u odluci od 23. jula 1993, da bi se ponovo pojavio u sedam naloga u periodu izmeu 13. augusta i 5. novembra 1993; ne spominje se u odlukama od 22. i 23. novembra i 10. decembra 1993, ali se spominje u odluci od 17. decembra 1993, nema ga u odluci od 7. januara 1994, ali se ponovo nalazi u odlukama od 21. januara i 4, 14 i 22. februara 1994; odluke od 4. i 11. marta se vie ne pozivaju na ovaj osnov, da bi se isti ponovo pojavio u odluci od 18. marta 1994. Ovaj osnov sudske vlasti navode s vremena na vrijeme, kao da je opasnost po podnositelja redovno prestajala i ponovo se pojavljivala. tavie, ono nekoliko odluka koje se pozivaju na faktore koji bi mogli objasniti zato je postojala potreba da se zatiti podnositelj, spominju rizik od osvete porodice rtve ili odmazdu (nalozi od 9. decembra 1991. i 4. decembra 1992.), ili bojazan koju je izrazio podnositelj zbog esto barbarskih i nepravednih [libanskih] obiaja (nalozi od 14. septembra i 17. novembra 1992.). Posebno nedostaje specikacija zbog ega je postojala takva potreba, kada je skoro cijela obitelj rtve ivjela u Libanu. U presudi Erdem protiv Njemake, Sud je naglasio upadljivo ponavljanje razloga za produenje pritvora (presuda od 5. jula 2001, Predstavka br. 38321/97, stavovi 43-45, dostupna samo na francuskom nezvanian prevod): Sud primjeuje u pogledu teine djela koja se pripisuju podnositelju i sumnji s njim u vezi, da je jedino sumnja da je pripadao teroristikoj organizaciji koja je zahtjevala maksimalnu kaznu od deset godina zatvora, a ne sumnja u vezi sa ubojstvom, ona koja se navodi u nalozima o produetku pritvora; nadalje, podnositelj je na kraju i bio osuen zbog pripadnosti teroristikoj organizaciji i osuen na est godina zatvora. Njegov pritvor je prema tome trajao isto koliko i izreena kazna zatvora. U pogledu rizika od bjekstva, Sud smatra da su nadleni sudovi mogli sasvim legitimno vjerovati da takav rizik postoji, to se temelji na injenici da je podnositelj bio stranac i da nije imao nikakvih osobnih veza ni stalnog mjesta boravka u Njemakoj, kao i na njegovim estim putovanjima na Srednji istok i u Francusku (vidi stav 17 gore). Meutim, Sud smatra, da iako su ovi razlozi bili relevantni, barem u poetku pritvora, oni sami po sebi nisu bili dovoljni da bi opravdali tako dug period lienja slobode. Nadalje, sudovi su samo reproducirali ranije razloge, i to skoro bukvalno, a da nisu specicirali nikakve nove faktore koji bi opravdali produenje pritvora za podnositelja.
Na kraju, u vezi potrebe da se navedu razlozi zbog kojih bi druge mjere osim pritvaranja bile nedovoljne, vrijedi spomenuti i presudu u predmetu Kreps protiv Poljske (26 July 2001, Predstavka br. 34097/96, stav 43):
Sud primjeuje da su relevantne sudske vlasti u ovom predmetu iznijele dva glavna razloga za produenje pritvora, tojest ozbiljnu prirodu samih djela za koje se teretio podnositelj i potrebu da se osigura neometan sudski postupak (vidi stavove 17-18 i 22 gore). Sud prihvaa da su sumnje da je podnositelj mogao biti izvritelj tekih krivinih djela za koje se teretio mogle u poetku opravdati njegov pritvor. Meutim, on ne moe prihvatiti da su iste mogle predstavljati relevantan i dovoljan osnov da ga se dri u pritvoru skoro etiri godine. U pogledu provoenja sudskog postupka, Sud primjeuje da vlasti nisu, iako su ponavljale isti ar-
129

gument, navele nijednu okolnost koja bi sugerirala, da bi podnositelj, ukoliko se pusti na slobodu, pobjegao ili izbjegao pravdi, niti su navele nijednu sankciju protiv njega, niti na koji drugi nain bi on mogao utjecati na tok suenja (vidi stavove 17-18, 22 i 25 gore). Sud, u istom kontekstu, dalje primjeuje da ni regionalni sud ni albeni sud nisu uzeli u obzir nikakvu drugu moguu garanciju da e se podnositelj pojaviti na suenju, kao to je jemevina ili putanje na slobodu uz policijski nadzor, koje su izriito predviene poljskim zakonom kako bi se osiguralo neometano voenje sudskog postupka (vidi stav 33 gore). Ovi sudovi isto tako nisu ni spomenuli zbog ega takve mjere, ako uope, ne bi osigurale prisutvo podnositelja na suenju ili zbog ega bi, ako ga se pusti na slobodu, to utjecalo na sam tok sudskog postupka. Ovaj Sud zbog toga nije uvjeren da su razlozi koji su ponueni kao opravdanje za pritvor podnositelja bili dovoljni i relevantni, kao to se zahtijeva lanom 5, stav 3.
Ocjena ekasnosti domaih vlasti od strane Suda

U pogledu revnosti koja mora postojati u voenju postupka, Sud je vie puta ukazao na sljedee (Erdem protiv Njemake, presuda od 5. jula 2001, Predstavka br. 38321/97, stav 46, dostupna samo na francuskom nezvanian prevod):
Kada je rije o voenju postupka, Sud je svjestan da odreena brzina sudskog preispitivanja predmeta, na koju okrivljeni koji je u pritvoru ima pravo, ne smije tetno utjecati na sud u provoenju svog zadatka sa dunom panjom (presuda Tomasi citirana gore, stav 102).
Tako je Sud smatrao da su istrage voene u predmetu u vezi sa majom, koje su dovele do pritvora podnositelja u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci, bile sprovedene s dovoljnom brzinom (presuda u predmetu Contrada protiv Italije od 24. augusta 1998, Predstavka br. 27143/95, Reports (Izvjetaji) 1998-V, stavovi 66-68):
Sud primjeuje da je g. Contrada proveo u pritvoru dvije godine, sedam mjeseci i sedam dana do suenja, otprilike etrnaest mjeseci tokom istrage, a preostalo vrijeme tokom suenja (vidi stav 53 gore). On takoer primjeuje da je javni tuitelj morao poduzeti cijeli niz izuzetno kompleksnih koraka tokom istrage, ukljuivi i detaljnu provjeru izjava pokajnika, pribavljanje velikog broja dokaznog materijala, a naroito sasluanja svjedoka, policajaca i sudija koji su bili ukljueni u borbu protiv maje, kao i pribavljanje meunarodne sudske pomoi. Tokom te iste faze sudskog postupka, drugi pokajnici svjedoili su u prilog ukljuenosti podnositelja, to je zahtijevalo dodatne istrane mjere. Na kraju sud je sasluao 250 svjedoka ili osoba kojima se sudilo za djela u vezi sa onim za koje je bio okrivljen podnositelj. Sedam pokajnika su ispitivani, zbog sigurnosti, u zatvorima u Rimu i Padovi, gdje su se to vrijeme nalazili.Tri suoavanja su organizirana. U periodu izmeu 4. novembra i 29. svih trinaest roita bila su u vezi sasluanja dokaza koje je predoio podnositelj (vidi stav 32 gore). Pravo okrivljene osobe koja se nalazi u pritvoru na posebnu ekasnost u postupku ne smije sprijeavati sudove u njihovim nastojanjima da sa dunom panjom obave svoj zadatak (vidi presudu W. protiv vajcarske citiranu gore, str. 19, stav 42). Sud u ovom predmetu, sa izuzetkom analiziranja podataka dobivenih na osnovu mobilnih telefona g. Contrade, to je moglo i trebalo biti obavljeno ranije, i izuzetnog obima posla (vidi stavovi 23 and 26 gore), ne vidi nikakav poseban razlog zbog kojeg bi uputio kritike na raun domaih vlasti u voenju ovog predmeta, naroito ne to je sud, kada je produen maksimalni pritvor do suenja, predloio da ubrza roita, to je odbrana odbila (vidi stav 32 gore).
130

Nadalje, iako su istrane mjere poput sasluanja svjedoka i suoavanje sasvim uobiajene u krivinim predmetima, ne smije se zaboraviti da suenje osobama za koje se pretpostavlja da su pripadnici maje, ili da su, kao to je bio sluaj u ovom predmetu, osobe osumnjienje za pomaganje ove organizacije dolazile iz samih dravnih institucija, jeste izuzetno osjetljivo i komplicirano. Maja, sa svojom strogom hijerarhijskom strukturom i pravilima i praktinom moi zastraivanja koja se bazira na zakonu utnje i time potekoa u identiciranju njenih sljedbenika, predstavlja jednu vrstu opozicione snage koja je u stanju utjecati na javni ivot, direktno ili indirektno, i inltrirati se u same institucije drave. Upravo zbog ovih razloga potrebne su vrlo detaljne istrage kako bi se omoguilo podrivanje organizacije kroz informacije bivih lanova. [] U svjetlu gore izneenog Sud smatra da su vlasti koje su bile zaduene za ovaj predmet mogle imati osnovane razloge za pritvor i da su provele postupak bez nepotrebnog odugovlaenja. Prema tome, nije bilo krenja lana 5, stav 3.
Sud je tkoer u vie navrata osuivao nedostatak dovoljne brzine u voenju sudskog postupka. On je naao da je period od deset mjeseci izmeu odlaganja presude i ponovnog ispitivanja bio dui od vremena koje se zahtijeva lanom 5, stav 3 (presuda Punzelt protiv eke Republike od 25. aprila 2000, Predstavka br. 31315/96, stavovi 81-83) :
to se tie voenja postupka pred domaim vlastima, Sud posebno primjeuje da je proteklo vie od osam mjeseci izmeu podnoenja optunice i rasprave pred Gradskim sudom 28. juna 1994. Ovaj period izgleda nije bio, kao takav, pretjeran jer je Gradski sud za to vrijeme morao rijeiti nekoliko zahtjeva podnositelja o dodatnim dokazima, bez obzira to je on na kraju istrage izriito izjavio kako nema nikakvih zahtjeva u tom pravcu. Meutim, Gradski sud je morao odloiti tri sljedee rasprave kako bi omoguio da se ti dokazi prikupe. Posljedica je bila ta to je sud donio svoju prvu presudu sa kanjenjem od jo est mjeseci. Nakon toga je kasacioni sud ponitio presudu od 10. januara 1995, obrazlaui svoju odluku time to Gradski sud nije utvrdio ili uope razmatrao sve relevantne injenice u predmetu, da je pogreno primjenio zakon i da njegova presuda nije bila jasna. Usprkos intervenciji Vrhovnog suda da se ubrza postupak, Gradski sud nije donio svoju drugu presudu sve do 16. januara 1996, to e rei deset mjeci nakon to je ponitena njegova prva presuda. Sud smatra dau ovim okolnostima nije bilo posebne revnosti u voenju sudskog postupka. Prema tome, dolo je do krenja lana 5, stava 3, Konvencije kao posljedica trajanja pritvora podnositelja.
4. Razlozi koji se uzimaju u obzir kod garancija za putanje na slobodu, posebno kod odreivanja jemevine
Presuda u poredmetu Iwanczuk protiv Poljske (15. novembar 2001, Predstavka br. 25196/94, stavovi 66-70) odnosi se na principe odreivanja i postupke pribavljanja potrebnih garancija:
Sud podsjea da se, prema njegovj sudskoj praksi, iznos jemevine u principu procjenjuje u odnosu na osobu na koju se ta jemevina odnosi, u odnosu na njena sredstva [], drugim rjeima u odnosu na stupanj vjerovatnoe mogueg nepojavljivanja na suenju i uklanjanja svakog rizika
131

od potencijalnog bijega (vidi presudu Neumeister protiv Austrije od 27. juna 1968, Serija A, str. 40, stav 14). Okrivljeni kojeg su sudske vlasti spremene pustiti na slobodu uz poloenu jemevinu mora vjerodostojno pruiti dovoljno informacija da ga se moe provjeriti, ako je potrebno, u vezi iznosa jemevine koja e se odrediti. S obzirom da se radi o temeljnom pravu na slobodu koju garantira lan 5 Konvencije, vlasti moraju s dunom panjom odluivati da li je jemevina neophodna u sluaju produavanja pritvora (Evropska komisija za ljudska prava, br. 8339/78, izvjetaj od 11. decembra 1980, Decisions and Reports (Odluke i izvjetaji) 23, str. 137). U ovom predmetu Sud primjeuje da je Regionalni sud u Wroclawu odluio da pusti podnositelja uz jemevinu 21. decembra 1993. Jemevina je utvrena u iznosu od 2.000.000.000 (starih) zlota. albeni sud je nakon toga potvrdio iznos jemevine i naao da nema nikakvih prepreka da jemevina bude poloena u vidu obveznica ili hipoteke na nekretnine u posjedu podnositelja. Regionalni sud je 18. januara 1994. smanjio jemevinu na iznos od 1.500.000.000 (starih) zlota. Podnositelj je nakon toga uputio zahtjev da se jemevina poloi u formi hipoteke i priloio nalaz vjetaka o vrijednosti nekretnine. Nakon toga uslijedilo je vie odluka, pri emu je izmijenjen iznos i forma jemevine. Konano je u aprilu odlueno da jemevina treba biti 100.000.000 (starih) zlota u gotovini, a prihvaeno je 750 miliona koliko je iznosila hipoteka. Podnositelj je puten na slobodu 5. maja 1994. nakon to je poloena jemevina, tojest etiri mjeseca i etrnaest dana nakon to je doneena odluka o putanju na slobodu. Sud primjeuje da su vlasti ve u decembru 1993, to se vidi iz odluke Regionalnog suda Wroclawu, ustanovile da putanje podnositelja na slobodu nee ugroziti dalji tok postupka. Meutim, podnositelj je puten na slobodu tek u maju 1994, a u toku tog perioda odluke o formi i iznosu jemevine su mijenjane vie puta. Sud primjeuje da je podnositelj odmah ispotovao svoje obaveze kako bi pruio relevantne informacije o svojim sredstvima. Samo je bilo pitanje procjene konkretne sume jemevine koju treba poloiti, koju su sudovi stalno mijenjali. Glavna potekoa je, meutim bila u odreivanju forme jemevine, tojest da li se ona moe poloiti u gotovini, dravnim obveznicama ili u vidu hipoteke na nekretnine podnositelja. Mora se uzeti u obzir i injnica da su vlasti u izvjesnom trenutku odbile jemevinu u formi hipoteke, bez postavljanja pitanja o pravu podnositelja na konkretnu imovinu. Ovo je, po miljenju Suda, znailo da vlasti nisu spremne prihvatiti jemevinu, koja bi, u sliaju nepojavljivanja podnositelja na suenju, iziskivala odreene formalnosti u smislu pljenidbe njegove imovine. Ovo je, samo po sebi, po miljenju Suda, bilo nedovoljno da se smatra za osnov pritvora koji se ve ionako smatrao neosnovanim na temelju odluke nedlene sudske vlasti S obzirom da je postupak u vezi iznosa i naina plaanja trajao etiri mjeseca i etrnaest dana, tokom kojeg vremena je podnositelj bio cijelo vrijeme u pritvoru, nakon to je doneena odluka da je produenje njegovog pritvora nepotrebno i da vlasti nisu pruile nikakve razloge koji bi opravdavali jednu promjenu za drugom u vezi odluke o formi u kojoj treba poloiti jemevinu, Sud nalazi da se radilo o krenju lana 5, stava 3, Konvencije.
132
lan 5, stav 4 Pravo na ulaganje albe u vezi lienja slobode

lan 5, stav 4, glasi kao to slijedi: 4.Svako kome je uskraena sloboda hapenjem ili liavanjem slobode ima pravo uloiti albu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost liavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naloio oslobaanje.
1. Mjesto lana 5, stav 4, i uzajamno djelovanje sa stavovima 1 i 3

Stav 4 lana 5 ima autonomno mjesto i ulogu unutar lana 5. On se primjenjuje na veliki broj situacija, a posebno kumulativno sa stavovima 1 i 3.
lan 5, stav 4 i interakcija sa stavom 1 lana 5.

U presudi Kolompar protiv Belgije (24. septembar 1992, Predstavka br. 11613/85, Serija A br. 235-C, stav 45), Sud je, u predmetu koji se odnosi na izruenje, zauzeo sljedei stav:
Sama injenica da Sud nije naao nikakvo nepotovanje zahtjeva iz stava 1 lana 5. (l. 5-1) ne znai da da ne moe preispitivati potivanje stava 4 (l. 5-4) ; ova dva stava su dvije odvojene odredbe i potivanje prve ne mora nuno znaiti i potivanje druge (vidi, naprimjer, presudu De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije od 18. juna 1971, Serija A br. 12, str. 39-40, stav 73). tavie, Sud dosljedno naglaava znaaj lana 5, stav 4 (l. 5-4), posebno kada je rije o ekstradiciji (vidi presudu Sanchez-Reisse protiv vajcarske od 21. oktobra 1986, Serija A br. 107, str. 16-22, stavovi 42-61).
U ovim okolnostima postavljaju se sljedea pitanja: da li lan 5, stav 4, da svaka osoba koja je liena slobode iz bilo kojih razloga ima pravo na razmatranja zakonitosti njenog lienja slobode pred sudom? Ili je dovoljno da inicijalnu odluku o lienju slobode donese organ koji ima sve osobine sadrane u konceptu suda u znaenju po lanu 5, stav 4 (l. 5-4)? Da li je alba u kontekstu lana 5, stav 4, po tome ograniena u odnosu na odluke o lienju slobode koje ne donesu organi koji nemaju ta obiljeja? Odgovor na to pitanje nalazimo u presudi De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije od 18. juna 1971, Predstavke br. 2832/66, 2835/66 i 2899/66, Serija A br. 12, stav 76):
Na prvi pogled formulacija lana 5, stav 4 (l. 5-4), moe navesti na razmiljanje kako on garantira da osoba liena slobode ima uvijek pravo na albu sudu u vezi zakonitosti ranije odluke kojom je ta osoba liena slobode. Dva zvanina teksta ne koriste iste termine: u engleskoj verziji se govori o postupku a ne albi, prigovoru ili pravnom lijeku (usporedi lanove 13 i 26 (l. 13, l. 26)). Sem toga sasvim je jsano da je svrha lana 5, stav 4 (l. 5-4), da osigura osobama koje su uhapene ili liene slobode sudsku kontrolu zakonitosti mjere koja im je izreene; rije sud (tribunal) je ovdje upotrebljena u jednini, a ne mnoini. Ako je odluku kojom se jedna osoba liava slobode donio upravni organ, nema sumnje da lan 5, stav 4 (art. 5-4), obavezuje drave lanice omogue prigovor sudu osobi koja je liena slobode, ali nema niega to bi impliciralo da isto vai ako je takvu odluku donio sud na kraju sudskog postupka. U ovom drugom sluaju supervizija ili kontrola koju zahtijeva 5, stav 4 (l 5-4), je inkorporirana u samu odluku; ovo je, naprimjer, sluaj kada je kazna ztavorom izreena nakon presude nadlenog suda (lan 5, stav 1.a, Konvencije)
133

(l. 5-1-a). Prema tome, moe se zakljuiti da je lan 5, stav 4 (art. 5-4), ispotovan ako je hapenje ili lienje slobode neke skitnice, predvieno stavom 1.e (art. 5-1-e), naredio sud u znaenju koje ima po stavu 4 (art. 5-4). Meutim, iz svrhe i cilja lana 5. (l. 5), kao i na osnovu samih izraza upotrebljenih u stavu 4 (l. 5-4) (alba, prigovor u engleskom i francuskom tekstu) proizilazi da bi neki organ predstavljao sud on mora pruati temeljne garancije procedure koja se primjenjuje u sluajevima lienja slobode. Ako procedura nadlene vlasti ne prua ove garancije, drava nije osloboena obaveze da uini dostupnim osobi koja je u pitanju drugi organ vlasti koji e pruiti sve garancije sudskog postupka.
Sud iznosi teoriju da je kontrola koja se zahtijeva po lanu 5, stav 4, ugraena u kontrolu po lanu 5, stav 1, naroito kada je rije o krivinim presudama. Meutim, injenica da inicijalna odluka o lienju slobode potie od suda u znaenju po lanu 5, stav 4, ne mora nuno i uskratiti osobi lienoj slobode pravo na naknadni postupak pred sudom na osnovu ove odredbe. Tako je Sud naao u presudi u predmetu Van Droogenbroeck protiv Belgije (24. juni 1982, Predstavka br. 7906/77, Serija A br. 50, stav 45), sljedee:
[] bilo bi u suprotnosti sa ciljem i svrhom lana 5 (art. 5) [] tumaiti stav 4 [] kao da ovu kategoriju lienja slobode oslobaa naknadne revizije u pogledu zakonitosti, samo po tome to je incijalno sud bio taj koji je donio odluku.
Moe se posebno desiti da osnovi po kojima je pritvor opravdan u svrhe lana 5, stav 1 prestanu postojati, kada je potrebno izvriti naknadnu reviziju po lanu 5, stav 4. Ovo je sluaj kod lienja slobode koje je opravdano po stavu 1.e, a odnosi se na zatvaranje metalno oboljelih osoba. Iako su odlukom suda zatvorene, ove osobe moraju imati pravo albe jer se njihovo mentalno stanje moe promijeniti, kao to je bio sluaj u predmetu Winterwerp protiv Nizozemske (presuda od 24. oktobra 1979, Serija A br. 33, str. 22-23, stav 55):
Sama priroda lienja slobode koja je predmet naeg razmatranja u ovom sluaju zahtijeva reviziju zakonske osnovanosti u razumnim vremenskim intervalima.
(Idem X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda citirana gore, Serija A br. 33, str. 23, stav 55, i br. 46, str. 22-23, stav 52.) Nadalje, ovo moe biti primjenjeno kada je inicijalna odluka osuujua presuda u znaenju koje ima po lanu 5, stav 1.a. Zapravo, nakon presude osoba se moe i pustiti na slobodu, pod rezervom mogueg kasnijeg zatvaranja, ili moe biti liena slobode na neodreeni vremenski period. Presuda u predmetu Van Droogenbroeck protiv Belgije (24. juni 1982, Serija A br. 50, str. 26, stav 48) se upravo odnosila na takvu situaciju. U ovom predmetu, krivini sud je osudio podnositelja prvenstveno na zatvorsku kaznu i takoer naredio da mora biti stavljen na raspolaganje vladi. Ovo stavljanje na raspolaganje vlade ukljuuje mogunost da ga ministar pravde moe liiti slobode ukoliko bude predstavljao opasnost za drutvo nakon to odslui glavnu kaznu. Nema nikakve sumnje da se inicijalno radilo o sudskoj odluci; meutim Sud je smatrao da je postojao rizik od proizvoljnosti kada je ministar donio odluku procjenjui opasnost koja opravdava ponovno zatvaranje. Ovo je zahtjevalo primjenu lana 5, stav 4. Sud 134
Evropska Konvencija o ljudskim pravima daje generalnu opservaciju:

Sasvim odvojeno od usaglaenosti sa domaim zakonom nijedno lienje slobode koje je proizvoljno ne noe se nikada smatrati 'zakonitim' u svrhe stava 1 (l. 5-1) (vidi, izmeu ostalog, gore spomenutu presudu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 46, str. 19, stav 43). Ovo je granica koju ministar pravde ne smije prei u uivanju irokog stupnja diskrecionog prava koje ima u provoenju ili implementaciji, inicijalne sudske odluke. Ovaj zahtjev je tim obavezniji zbog ozbiljnosti onoga to je u pitanju, tojest mogunosti da ova osoba moe biti liena slobode do deset godina (Dio 23 Zakona), ili ak i due (Dio 22). Ova vrsta lienja slobode ne bi vie bila u saglasnosti sa Konvencijom ako se ne bi zasnivala na razlozima koji nisu uvjerljivi i nisu konzistentni sa ciljevima Zakona o socijalnoj zatiti; ona bi postala nezakonita u svrhe lana 5 (l. 5). Iz ovoga slijedi da osoba koja je u pitanju mora imati pravo da se obrati sudu koji ima jurisdikciju odreivanja da li je bilo ili nije ove vrste krenja; ova mogunost mora biti otvorena cijelo vrijeme trajanja lienja slobode nakon to proteknei Izvjesno vrijeme od poetka lienja slobode i nakon toga u razumnim intervalima (vidi, mutatis mutandis, gore spomenutu presudu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 46, str. 22-23, stav 52) i, takoer, svaki put po ponovnom lienju nakon to je puten na slobodu.
(Idem presuda Silva Rocha protiv Portugala od 15, novembra 1996, Reports (Izvjetaji) 1996-V, stavovi 27-30; Iribarne Prez protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1995, Serija A br. 325-C, stavovi 29-30; ili Winne protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. jula 1994, Predstavka br. 15484/89, Serija A br. 294-A, stav 33, u vezi diskrecione doivotne kazne zatvora koja se za razliku od obavezne doivotne kazne zatva primjenjuje ne zbog teine djela nego zbog prisustva faktora koji se mogu izmijeniti s vremenom, tj. mentalne nestabilnosti i opasnosti; i Hussain protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1996, Reports (Izvjetaji) 1996-I.) Postoje ak sluajevi kada procedura koju je slijedio sud koji je osudio neku konkretnu osobu nije pruala garancije koje se zahtijevaju kod te vrste lienja slobode, kao to je predvieno stavom 4 lana 5, (gore spomenuta presuda Winterwerp, stav 57). Tada se ne primjenjuje teorija o ukljuenosti i znaenje kontrole predviene stavom 4 lana 5 postaje u potpunosti oita. Sud je bio suoen sa takvim situacijama. U jednom novijem predmetu, V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (16. decembar 1999, Predstavka br. 24888/94, stavovi 119-120), podnositelj je proglaen krivim za ubojstvo a sud, postupajui u skladu sa zakonom, izrekao obaveznu mjeru sigurnosti. Sud u Strasbourgu je zauzeo sljedei stav:
Sud podsjea da kada domai sud, nakon to osudi neku osobu zbog poinjenog krivinog djela, izrekne ksnu kaznu zatvorom u svrhu kazne, supervizija koju zahtijeva lan 5, stav 4 je ukljuena u tu sudsku odluku (vidi De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presudu citiranu gore od 18. juna 1971, Serija A br. 12, str. 40-41, stav 76 i presudu Wynne citiranu gore, str.15, stav 36). Ovo nije meutim sluaj u pogledu svakog novog perioda lienja slobode kada se mogu postaviti nova pitanja u vezi zakonitosti ovog lienja (vidi presudu Weeks citiranu gore, str. 28, stav 56, i Thynne, Wilson i Gunnell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. oktobra 1990, Serija A br. 190A, str. 26-27, stav 68). Tako je Sud u presudi Hussain (op. cit., str. 269-270, stav 54) odluio u vezi sa mladim poiniteljem da obavezna mjera sigurnosti, nakon isteka obaveznog perioda kazne tj. tarife, lan 5 stav 4, zahtijeva pravo na preispitivanje da li je produene lienja slobode u skladu sa zakonom, jer je jedino opravdanje opasnost, karakteristika koja se moe izmijeniti. U predmetu Hussain od Suda se nije trailo da razmatra poloaj po lanu 5 stav 4 prije isteka obaveznog dijela kazne, tj. tarife (op. cit., str. 266, stav 44).
135

Sud je ve odluio da propust da o duini tarife (obaveznog dijela kazne) odluuje nezavistan sud u smislu lana 6, stav 1, dovodi do krenja te odredbe (vidi stav 114 gore). Prema tome, s obzirom da je izreena kazna zatvora na neodreeno vrijeme, a obavezni dio kazne, tarifu je odredio ministar unutarnjih poslova, a ne sudija koji je izricao kaznu, ne moe se rei da je supervizija koju zahtijeva lan 5, stav 4 bila inkorporirana u presudu suda koji je sudio u postupku (vidi presudu De Wilde, Ooms iVersyp i presudu Wynne citiranu u stavu 119 u tekstu gore).
Prema tome, sve zavisi od okolnosti. Sud je bio miljenja da kontrola koja se zahtijeva stavom 4 nije nuno ista u svim sluajevima lienja slobode koji su odobreni po lanu 5 stav 1. U predmetu Van Droogenbroeck protiv Belgije (presuda od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 24, stav 47), Sud posebno izdvaja sljedee:
Sud podsjea da opseg obaveze koju je preuzela drava ugovornica po stavu 4 lana 5. (art. 5-4) ne mora uvijek biti isti u svim okolnostima i u vezi svake kategorije lienja slobode (vidi gore spomenutu presudu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 46, str. 22, stav 52). On nije prenebregao injenicu da je u vom predmetu lienje slobode pokriveno samo takom a stava 1 (l. 5-1-a), a ne takom e (l. 5-1-e), kao u sluajevima Winterwerp i De Wilde, Ooms i Versyp, ili sa obje ove take uzete zajedno, kao u predmetu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (ibid., str. 17-18, stav 39).
lan 5, stav 4 i interakcija sa stavom 3 lana 5.

to se tie posljedica potovanja lana 5, stav 3 i lana 5, stav 4 treba pogledati predmet de Jong, Baljet i Van den Brink protiv Nizozemske (presuda od 22. maja 1984, Serija A br. 77, str. 25-26, stav 57). U ovoj presudi Sud se pozvao na kumulativnu primjenu stavova 3 i 4. U ovom predmetu osobe koje su bile uhapene nisu samo imale pravo da odmah budu izvedene pred sudiju, nego takoer i pravo uloiti albu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost [njihovog] lienja slobode:
[] garancija data u stavu 4 (l. 5-4) je druge vrste i dodatna uz onu koja je predviena stavom 3 (l. 5-3). Sam Sud je u nekoliko predhodnih sluajeva ispitivao da li ista grupa injenica dovodi do krenja i stava 3 i 4 lana 5 (l. 5-3, l. 5-4), a da nije nikada sugerirao da se ove garancije ne mogu primijeniti istovremeno (vidi presudu Neumeister od 27. juna 1968, Serija A br. 8, str. 36-41 i 43-44, stavovi 3-15 i 22-25; presudu Matznetter od 10. novembra 1969, Serija A br. 9, str. 31-35, stavovi 213; gore spomenutu presudu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 25, str. 75-77, stavovi 199-200). Sud ne vidi razlog zbog kojeg se u ovom predmetu ne bi mogla primijeniti ova dva stava istodobno.
Sud je takoer primijetio (ibid.):

Postupak koji slijedi za izvoenje neke osobe pred nadlenu sudsku vlast u skladu sa stavom 3 uzetog zajedno sa stavom 1.c (l. 5-3 + 5-1-c) moe se stvarno odraziti na potovanje stava 4. Naprimjer, kada se procedura zavri odlukom suda kojom se nareuje ili potvruje lienje slobode, sudska kontrola zakonitosti koja se zahtijeva stavom 4 je inkorporirana u ovu inicijalnu odluku (vidi De Wilde, Ooms i Versyp, presuda od 18. juna 1971, Serija A br. 12, str. 40, stav 76 i gore spomenutu presudu Van Droogenbroeck, Serija A br. 50, str. 23, stavovi 44-45). []
136
2. Sadraj prava osobe liene slobode da uloi albu na produenje pritvora Pravo na djelotvoran pravni lijek
Presuda Soumare protiv Francuske bavi se pitanjem nedostatka pouzdanosti pravnih lijekova. U ovom predmetu g. Soumare je presudom albenog suda u Parizu od 10. juna 1991. osuen na kaznu od deset godina zatvora i na novanu kaznu koju treba platiti carinskim organima, pod prijetnjom kazne zatvora u sluaju neplaanja (mjera lienja slobode kao garancija plaanja novane kazne). Nakon to je odsluio glavni dio kazne, zadran je u zatvoru jo skoro est mjeseci zbog neplaanja novane kazne carinskom vlastima. G. Soumare je tvrdio da se razliite albe koje je podnio (sudiji za hitni postupak, a potom albenom sudu u Parizu) ne mogu smatrati djelotvornim pravnim lijekom u svrhe lana 5, stav 4, pogotovo ne u svjetlu obrazloenja albenog suda u Parizu koji je naveo da nema jurisdikciju po pitanjima novane kazne koja je zamijenjena zatvorskom, i zato uputio predmet na odluivanje graanskom odjelu Kasacionog suda, koji je sam bio neupuen u sudsku praksu privrednog odjela Kasacionog suda. Ovakvo zakljuivanje je, u podnesku g. Soumare uinilo svaku albu iluzornom po pitanjima primjene materijalnog prava. Sud je iznio sljedee miljenje (presuda od 24. augusta 1998, Predstavka br. 23824/94, Reports (Izvjetaji) 1998-V, stavovi 38-44):
[] Sud istie da smatra da u svrhe lana 7 Konvencije kazna zatvora, kao alternativna kazna zbog neplaanja novane kazne predstavlja kaznu (vidi presudu Jamil gore) i da se, prema tome, takvo zatvaranje u cilju izvrenja glavne kazne moe smatrati lienjem slobode u svrhe lana 5, stav 4 Konvencije. U ovom predmetu podnositelj se obratio 11. augusta 1994. predsjedniku Nancy Tribunal de Grande Instance albenog suda u Nancy-u sa zahtjevom po lanu 752 Zakona o krivinom postupku (vidi stav 20 gore) da se povue nalog za njegovo zatvaranje na temelju toga to je bio nesolventan. On se pozivao na uvjerenje da nema nikakvih poreskih dabina na prihode. Predsjednik je smatrao da ovo uvjerenje nije dovoljan dokaz o njegovoj nesolventnosti i predmet je uputio albenom sudu u Parizu, koji ga je prvobitno osudio i koji je odbio ovaj zahtjev sa obrazloenjem da ne spada u njegovu nadlenost. Vlada je tvrdila da je albeni sud u Parizu pogrijeio u svom tumaenju odredbi Zakona o krivinom postupku jer nije slijedio jednu raniju odluku u kojoj je zakljueno, inter alia, da Kasacioni sud ima nadlenost da odluuje u predmetima u vezi kazne zatvora kao alternativne kazne. Meutim, Sud ne smatra da se on mora odreivati po tom pitanju francuskog zakona (vidi, meu ostalim izvorima i, mutatis mutandis, presudu Vasilescu protiv Rumunije od 22. maja 1998, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1998-III, str. 1075, stav 39), ili da mora zauzimati stav o prikladnosti odabira politike domaih sudova kada je rije o sudskoj praksi. Njegov zadatak je ogranien na odreivanje da li su posljedice takvog odabira u saglasanosti sa Konvencijom (vidi, mutatis mutandis, presudu Brualla Gmez de la Torre protiv panjolske od 19. decembra 1997, Reports (Izvjetaji) 1997-VIII, str. 2955, stav 32). [] Promjena u sudskoj praksi Kasacionog suda poela je 1994. i nakon toga je potvrena. U ovakvim okolnostima, ovo pitanje iz domaeg prava moe se smatrati za neizvjesno u relevantno vrijeme, a sudska praksa na tu temu novom i u fazi nastajanja. []
137

Pored toga, injenica da se albeni sud u Parizu izriito oslanjao na odluku Kasacionog suda kod odbacivanja zahtjeva za ponitenje naloga kao neosnovanog po materijalnom pravu bila je odluujui faktor u stvaranju uvjerenja kod podnositelja da je bespredmetno traiti zadovoljtinu putem albe Kasacionom sudu. S obzirom da, kako je navedeno u podnesku Vlade, specijalizirane sudije albenog suda u Parizu nisu ispravno primijenile ovaj zakon i nisu slijedile odluke privrednog odjela Kasacionog suda, bilo bi neprimjereno zahtijevati da podnositelj i njegov advokat koji mu je dodjeljen po slubenoj dunosti smatraju albu Kasacionom sudu djelotvorim pravnim lijekom. U tom pogledu Sud ponovo naglaava da postojanje pravnog lijeka mora biti dovoljno pouzdano, a ako toga nema onda nema ni dostupnosti ni djelotvornosti koja se zahtijeva u svrhe lana 5, stav 4 (vidi, meu ostalim iszvorima, i, mutatis mutandis, presudu Van Droogenbroeck citiranu gore, str. 30, stav 54 i presudu Sakik i ostali protiv Turske od 26. novembra 1997, Reports (Izvjetaji) 1997VII, str. 2625, stav 53). Sud nadalje primjeuje da se podnositelj alio Kasacionom sudu, a njegovu albu, poto se radi o albi u krivinom predmetu, razmatralo bi krivino odjelenje koje, u relevantno vrijeme jo uvijek nije usaglasilo svoju sudsku praksu sa onom koju je imalo privredno odjelenje. to se tie djelotvornosti postupka pred sudijom za hitne postupke koji je odluivao o solventnosti g. Soumare, Sud primjeuje da je sudija u ovom predemetu razmatrao samo prima-facie pitanje validnosti njegovog lienja slobode. Tano je da je odluka suca da vrati predmet sudu koji je donio inicijalnu presudu (vidi stav 16 gore) bila u saglasnosti sa lanom 710, prvi stav, Zakona o krivinom postupku (vidi stav 20 gore). Meutim, ova odluka se mora analizirati u svjetlu tadanje sudske prakse ija je karakteristika bila velika nesigurnost u pogledu ovlasti sudije za hitne postupke da odluuje o likvidnosti dunika (vidi stav 25 gore). U takvim okolnostima odluka ovog sudije je mogla biti ekasna u svrhe lana 5, stav 4 samo u sluaju da je albeni sud u Parizu prihvatio da ima jurisdikciju. [] Prema tome, Sud smatra [] da je dolo do krenja lana 5, stava 4.
(Idem Sakik i ostali protiv Turske, presuda od 26, novembra 1997, Predstavke br. 23878/94, 23879/94, 23880/94, 23881/94, 23882/94 i 23883/94, Reports (Izvjetaji) 1997-VII, stavovi 4953). Za predmet u kojem nije bila mogua nikava alba vidi presudu For Varbanov protiv Bugarske (5. oktobar 2000, Predstavka br. 31365/96, stav 61). Presuda u predmetu R.M.D. protiv vajcarske (26, septembar 1997, Predstavka br. 19800/92, Reports (Izvjetaji) 1997-VI, stavovi 48-49, 51-52 i 54-55) odnosi se na potekoe koje je imao podnositelj da se njegov zahtjev razmotri. On je prebacivan iz jednog kantona u drugi prije nego to su njegovi zahtjevi razmatrani. Sud je primijetio sljedee:
Prema ustaljenoj sudskoj praksi vajcarskih sudova [] zahtjev za putanje na slobodu mora biti odbaen kada osoba koja je liena slobode nije vie u jurisdikciji tog kantona. Ovo su uradili i sudac albenog suda u Lucernu (vidi stav 25 gore) i istrani sudac cirikog kantona (vidi stav 8 gore). Podnositelj se mogao obratiti sa zahtjevom na putanje na slobodu u kantonima Glarus, St Gall
138

i Aargau, gdje je proveo u pritvoru jedanaest, odnosno osamnaest i deset dana (vidi stavove 13, 14 i 20-21 gore). On je, meutim, u to vrijeme jo uvijek ekao na presudu albenog suda u Lucernu i zapravo Federalnog suda i, kako je Sud ve ranije primijetio, oekivao je da bude svakog asa prebaen u drugi kanton. S obzirom na vrijeme koje je potrebno za takve zahtjeve, praktine potekoe koje osobe u pritvoru imaju da bi bile kvalicirano zastupljene, te osjeaj bespomonosti koji nastaje kao posljedica svega toga, ne moe se kriviti podnositelj to nije iskoristio ove pravne lijekove. [] Sud, s tim u vezi, ponovo naglaava, da cilj Konvencije nije da garantira prava koja su teoretska i iluzorna, nego prava koja su provodiva i djelotvorna (vidi Artico protiv Italije, presudu od 13. maja 1980, Serija A br. 37, str. 16, stav 33). U ovom predmetu nije bilo sporno da li se g. R.M.D. mogao obratiti sa zahtjevom za putanje na slobodu u svakom kantonu. Da je bio u pritvoru u samo jednom kantonu, ovaj postupak bi bez sumnje ispunio zahtjeve po lanu 5, stav 4 Konvencije. Problem nije bio u tome to pravni lijekovi nisu bili dostupni u svakom od kantona, nego to oni nisu bili ekasni u ovom konkretnom sluaju. Nakon to je prebacivan iz jednog kantona u drugi, on nije mogao, s obzirom na ogranienu jurisdikciju kantonalnih sudova, dobiti sudsku odluku o pritvoru, na ta je imao pravo po lanu 5, stav 4. [] [] meutim, Sud smatra da ove okolnosti ne opravdavaju injenicu da je podnositelj bio lien svojih prava po lanu 5, stav 4. Kada se osoba liena slobode, kao to je ovdje sluaj, stalno prebacuje iz jednog kantona u drugi, drava je ta koja mora organizirati svoj sudski sistem na nain koji e omoguiti sudovima da postupaju u skladu sa zahtjevima po tom lanu. Sud, prema tome, odbacuje preliminarni prigovor vlade i odluuje u meritumu da se radilo o krenju lana 5, stav 4. Sada je potrebno razmotriti tri koncepta koja se spominju u stavu 4 lana 5: u kratkom roku, zakonitost i sud.
Lienje slobode mora biti razmatrano u kratkom roku

U kratkom roku odnosi se na vrijeme u kojem osoba liena slobode mora uloiti zahtjev za razmatranje zakonitosti lienja slobode. Ovaj izraz se takoer odnosi na vrijeme u kojem se takav zahtjev ili alba moraju razmotriti. Za svaki od ovih aspekata dat je po jedan primjer. Postoji i trei aspekt: Sud zahtjeva da bude mogu vei broj zahtjeva ili albi.
Vrijeme u kojem se mora uloiti alba

Gore spomenuta presuda de Jong, Baljet i Van den Brink (22. maj 1984, Serija A br. 77, str. 26, stav 58) bavi se ovim prvim aspektom. U ovom sluaju mogunost ulaganja albe u vezi pritvora bila je uvjetovana suenjem. Sud je primijetio:
Pored toga, lan 34 Vojnog zakona omoguuje u praksi odluku u kratkom roku, ovisno od toga koliko se brzo u odreenim okolnostima predmet uputi na sud. G. Jong je proveo sedam dana u pritvoru, g. Mr Baljet jedanaest, a g. Van den Brink est dana, prije nego to su bili upueni na
139

suenje (vidi stavove 23 i 27 gore), te prema tome bez pravnog lijeka. Po miljenju Suda, ak imajui na umu i prijeke potrebe vojske i vojnu pravadu, duina perioda za koji podnositelj nije imao pristup sudu bila je u svakom od ovih sluajeva takva da je liila podnositelja njegovog prava na albu kako bi postigao preispitvanje zakonitosti lienja slobode u kratkom roku.
Vremenski rok u kojem je potrebno odgovoriti na albu ili zahtjev

Presuda u predmetu Sabeur Ben Ali protiv Malte (29. juni 2000, Predstavka br. 35892/97, stav 38) odnosi se na drugi aspekt: kratki vremenski rok u kojem se mora razmotriti alba ili zahtjev. U ovoj presudi Sud je naveo da je, ini se, period od osam tjedana isuvie dug:
Sud je, naprimjer, naao da je period od priblino osam tjedana koji su protekli od ulaganja albe do presude prima facie teko poistovjetiti sa pojmom u kratkom roku (presuda E. protiv Noprveke od 29. augusta 1990, Serija A Br. 181-A, str. 27, stav 64).
Nadalje, u presudi G.B. protiv vajcarske koja se odnosi na osobu koja je bila uhapena pod sumnjom da je uestvovala u teroristikim napadima (30. novembar 2000, Predstavka br. 27426/95, stavovi 28-39), Sud je naao da period od jednog mjeseca ne zadovoljava zahtjev u vezi kratkoe vremena po lanu 5, stav 4; a u presudi Rehbock protiv Slovenije (28. novembar 2000, Predstavka br. 29462/95, stavovi 84-88), Sud je smatrao da je period od dvadeset i tri dana isuvie dug. U presudi u predmetu Letellier protiv Francuske (26. juni 1991, Serija A br. 207, str. 22, stav 56), Sud je smatrao da preispitivanje zahtjeva uloenog po stavu 4 ponekad relativno dugo traje jer je mogue uloiti albu na rjeenje. Ovo ne mora znaiti krenje uvjeta da takav zahtjev/alba budu razmatrani u kratkom roku, pod uvjetom da je bilo mogue podnijeti nove zahtjeve u bilo koje vrijeme i da su oni razmatrani u kratkom roku. U ovom predmetu radilo se o vie zahtjeva koji su podneeni. Presuda sadri pasus koji se vremenski periodi razmatranja mogu smatrati razumnim:
Sud je imao odreenih nedoumica u pogledu sveukupnog trajanja preispitivanja drugog zahtjeva za putanje na slobodu, pred odjelima za optube koji su trebali presuditi nakon to je predhodna odluka ponitena pred Kasacionim sudom; potrebno je, meutim imati na umu da je podnositeljica i dalje imala pravo da se obrati sa novim zahtjevom u bilo koje vrijeme. Ona je to i uinila 14. februara 1986. do 5. augusta 1987. kada je uloila est novih zahtjeva, koji su svi razmotreni unutar osam do dvadeset dana (vidi stav 23 gore).
U albi koja se odnosila na upuivanje u psihijatrijsku instituciju Sud je naao krenje zbog perioda od dvadeset mjeseci koliko je trebalo da se pregleda podnositelj i saine izvjetaji vjetaka. Ovo je bio predmet Musial protiv Poljske (presuda od 25. marta 1999, Predstavka br. 24557/94, Reports (Izvjetaji)1999-II, stav 43):
Ovako dug period vremena, zapravo jedna godina osam mjeseci i osam dana, su inkompatibilni sa konceptom kratkog vremenskog roka u znaenju po lanu 5, stav 4 Konvencije, ukoliko nema izutenih razloga koji bi ga opravdali. Sud e, prema tome, razmotriti da li su takvi razlozi postojali u ovom predmetu u svjetlu argumenata koje je predoila vlada.
140

[] Isto tako ni injenica da je Pokrajinski sud u Katowicama postavio vjetaje na poseban zahtjev podnositelja ne oslobaa sama po sebi taj sud obaveze da donese odluku u kratkom vremenu po njegovom zahtjevu za putanje na slobodu. Ovaj Sud ne vidi nikakav razlog u okolnostima ovog predmeta zbog kojeg bi odstupio od svog uobiajenog principa da primarna odgovornost za kanjenje koje je uslijedilo kao posljedica izrade vjetakvoh nalaze u konanici lei na dravi (vidi, mutatis mutandis, presuda Capuano protiv Italije od 25. juna1987, Serija A br. 119, str. 14, stav 32). [] Sud prihvaa da je u postupku koji se odnosi na reviziju obavezne mjere psihijatrijskog ljeenja, kompleksnost medicinskih pitanja faktor koji se moe uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja da li su zahtjevi po lanu 5, stav 4 Konvencije ispotovani. No ipak, kompleksnost medicinske historije bolesti, ma kako da je izuzetna, ne oslobaa domae vlasti njihove sutinske odgovornosti po ovoj odredbi. tavie, u ovom predmetu nije niukom sluaju dokazano da je postojala kauzalna veza izmeu kompleksnosti medicinskih pitanja koja su mogla biti ukljuenau ocjenu stanja podnositelja i kanjenja u izradi miljenja vjetaka. Prema tome, vlada nije dokazala da su u ovom predmetu postojali razlozi koji bi mogli opravdati ovaj period..
(Idem presuda Baranowski protiv Poljske od 28. marta 2000, Predstavka br. 28358/95, stavovi 70-77.)
Mora postojati mogunost redovnog ulaganja zahtjeva ili albe

Preostaje, posebno, naglasiti, da Sud zahtijeva da se albe ili zahtjevi za preispitivanje zakonitosti lienja slobode moraju moi redovno podnositi. Tako je, naprimjer, u presudi Assenov i ostali protiv Bugarske (28. oktobar 1998, Predstavka br. 24760/94, Reports (Izvjetaji) 1998-VIII, stavovi 162 i 164-165), Sud naao da je odredba kojom se ograniava pravo osobe liene slobode da podnese samo jednu albu, nekompatibilna sa lanom 5 stav 4:
[] lanom 5, stav 4, zahtijeva se da osoba koja je u pritvoru mora imati pravo na albu/postupak, u razumnim intervalima, kako bi se preispitila zakonitost njenog lienja slobode (vidi Bezicheri protiv Italije, presudu od 25. oktobra 1989, Serija A br. 164, str. 10-11, stavovi 20-21). Pod pretpostavkom po Konvenciji da takav pritvor mora biti strogo ogranien (vidi stav 154 gore), zahtijeva se periodina revizija u kratkim intervalima (vidi gore spomenuti Bezicheri predmet, loc. cit.). [] Sud primjeuje da po bugarskom zakonu osoba koja se nalazi u pritvoru ima pravo samo jedanput zahtijevati da sud preispita zakonitost takvog pritvora (vidi stav 75 gore). Tako da je Okruni sud u Shoumenu odbacio po tom osnovu drugi zahtjev podnositelja 19. septembra 1995. (vidi stav 41 gore). U zakljuku, posebno u pogledu nemogunosti da podnositelj, tokom dvije godine pritvora koji je prethodio suenju, moe traiti od suda da preispita produenje takvog pritvora vie od jednog puta, kao i propusta suda da odri usmeno sasluanje, Sud smatra da je prekren lan 5 stav 4 Konvencije.
(Idem presuda Oldham protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. septembra 2000, Predstavka br. 36273/97, stav 30, u vezi opoziva, na osnovu diskrecionog prava vlade, osoba osuenih na doivotnu kaznu koje su putene na slobodu uz dozvolu nakon to su odsluili obavezni dio kazne (tarifu).
141
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava U vezi upuivanja u psihijatrijsku instituciju vidi presudu u predmetu Megyeri protiv Njemake koja sadri sljedei pasus (presuda od 12. maja 1992, Predstavka br. 13770/88, Serija A br. 237A, stav 22):
[] Mentalno oboljela osoba koja je prisilno smjetena na obavezno ljeenje u psihijatrijskoj instituciji na neodreeno vrijeme ima, u principu, pravo, ako ne postoji automatska periodina revizija sudskog karaktera, da zahtijeva sudsko preispitivanje zakonitosti u razumnim vremenskim intervalima - u znaenju koje ima po Konvenciji takvog lienja slobode (vidi, inter alia, X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981, Serija A br. 46, str. 23,stav 52).
(Idem Musial protiv Poljske, presuda od 25, marta 1999, Predstavka br. 24557/94, Reports (Izvjetaji) 1999-II, stav 43; i Egmez protiv Kipra, presuda od 21. decembra 2000, stav 94.)
Preispitivanje zahtjeva/albe mora biti u vezi sa zakonitou lienja slobode

Drugi vaan koncept je zakonitost. U presudi Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (29. novembar 1988, Serija A br. 145-B, str. 34-35, stav 65), data je odreena indikacija znaenja ovog koncepta:
Prema uspostavljenoj sudskoj praksi ovog Suda, pojam zakonitost po stavu 4 (l. 5-4) ima isto znaenje kao i u stavu 1 (l. 5-1) (vidi presudu Ashingdane od 28. maja 1985, Serija A br. 93, str. 23, stav 52); da li se hapenje ili lienje slobode moe smatrati za zakonito mora se odrediti ne samo u kontekstu domaeg zakona, nego takoer i u odnosu na Konvenciju, ope principe koji su njome postovljeni i cilj restrikcija koje su dozvoljene lanom 5, stav 1 (l. 5-1) (vidi gore spomenutu presudu Weeks, Serija A br. 114, str. 28, stav 57). Prema stavu 4 lana 5 (l. 5-4), uhapene ili pritvorene osobe imaju pravo na reviziju proceduralnih i materijalnih uvjeta koji su sutinski po zakonitost, u znaenju koje ima po Konvenciji, njihovog lienja slobode. To znai da su, u ovom predmetu, podnositelji trebali imati na raspolaganju pravni lijek koji bi omogoio nadlenom sudu da preispita ne samo da li su ispotovani proceduralni uvjeti iz Dijela 12 Zakona iz 1984, nego takoer i osnovanost sumnje na kojoj se temeljilo hapenje, kao i legitimitet svrhe koja se eljela postii hapenjem i pritvorom koji je uslijedio.
Ova sudska praksa se kasnije esto citira u drugim presudama, kao to je sluaj sa presudom Assenov i osatli protiv Bugarske (28. oktobar 1998, Predstavka br. 24760/94, Reports (Izvjetaji) 1998-VIII, stav 162):
Sud podsjea da prema lanu 5, stav 4, uhapena ili pritvorena osoba ima pravo na albu/zahtjev nadlenom sudu da preispita proceduralne i materijalne uvjete bitne po zakonitost, u smislu lana 5, stav (vidi stav 139 gore), njegovog ili njenog lienja slobode (vidi gore spomenutu presudu Brogan i ostali, str. 34, stav 65).
Nimalo ne iznenauje to su presudi Nikolova protiv Bugarske (25, mart 1999, Predstavka br. 31195/96, Reports(Izvjetaji) 1999-II, stav 61) nailazimo na sljedee:
Pokrajinski sud u Plovdivu je u razmatranju albe podnositeljice na pritvor oigledno slijedio sudsku praksu Vrhovnog suda u to vrijeme i time se ograniio na verikaciju da li su istraitelj i tuitelj
142

teretili podnositeljicu za teak zloin s predumiljajem u znaenju po Krivinom zakonu i da li njeno zdravstveno stanje zahtijeva putanje na slobodu (vidi stavove 19 i 30-31 gore). U svojoj albi od 14. novembra 1995, meutim, podnositeljica je iznijela bitne argumente koji su doveli u pitanje osnovanost optubi protiv nje i njenog pritvora. Ona se pozvala na konkretne injenice, poput onih da ona nije pokuavala pobjei niti ometati istragu tokom mjeseci kada je bila upoznata sa krivinim postupkom koji se vodio protiv nje, kao i da vodi stabilan obiteljski ivot. Podnositeljica je takoer tvrdila da su dokazi protiv nje slabi i da se tereti samo na temelju revizorskog izvjetaja. U njenom podnesku nije bilo niega to bi podralo optubu da je ona, a ne bilo ko drugi od od ostalih est osoba koje su imale kljueve od blagajne, zapravo prisvojio sredstva koja su nestala. U svojoj odluci od 11. decembra 1995. Pokrajinski sud nije uope uzeo u razmatranje nijedan od ovih argumenata, smatrajui ih oigledno nebitnim u pogledu zakonitosti pritvora koji je odreen podnositeljici (vidi stavove 16 i 19 gore). Iako lan 5, stav 4, Konvencije ne namee oabvezu sudiji koji vodi postupak po albi u vezi pritvora da razmatra svaki argument koji je sadran u podnesku osobe koja se ali, njegove garancije ne bi imale svrhe kada bi sudija, oslanjajui se na domae pravo i praksu, smatrao nebitnim ili zanemario konkretne injenice na koje se poziva osoba liena slobode, a koje mogu dovesti u sumnju uvjete od sutinskog znaaja po zakonitost u znaenju po Konvenciji, takvog lienja slobode. alba podnositeljice od 14. novembra 1995. sadravala je upravo takve injenice i nije djelovala neuvjerljivo, niti beznaajno. Time to nije uzeo u obzir ove zahtjeve Pokrajinski sud nije omoguio sudsku reviziju u onom djelokrugu kako se zahtijeva lanom 5, stavom 4 Konvencije.
Zahtjev/albu mora razmotriti sud

U presudi De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije od 18. juna 1971, Predstavke br. 2832/66, 2835/66 i 2899/66, Serija A br. 12, stav 78, Sud je naznaio da se sud u znaenju po lanu 5, stav 4, mora tumaiti kao:
[] tijelo(a) koje mora posjedovati ne samo osnovne karakteristike, od kojih je najvanija neovisnost od izvrne vlasti i strana u postupku (vidi presudu Neumeister od 27. juna 1968, Serija A, str. 44, stav 24), nego takoer pruati i garancije sudske procedure.
U istoj presudi Sud je takoer naglasio (stav 76) da:

[] da bi neki organ vlasti bio [] sud [u znaenju po lanu 5, stav 4], on mora pruati osnovne garancije postupka koji se primjenjuje na pitanja lienja slobode.
U presudi D.N. protiv vajcarske, Sud se bavio pitanjem nepristrasnosti suda u znaenju po lanu 5, stav (presuda od 29. marta 2001, Predstavka br. 27154/95, stavovi 41-46 i 48-57):
Prema sudskoj praksi ovog Suda, iako nije uvijek neophodno za postupak po lanu 5, stav 4 da bude popraen istim garancijama kao to se zahtijevaju lanom 6, stav 1, kod krivinih ili graanskih predmeta, postupak mora biti sudski i pruati garancije koje su prikladne lienju slobode koje je u pitanju (vidi Niedbala protiv Poljske, Predstavka br. 27915/95, stav 66, 4. juli 2000, nije uvrtena u Izvjetaje). Tano je da lan 5, stav 4 Konvencije koji propisuje pravo da se uloi alba sudu ne propisuje uvjet da taj sud bude neovisan i nepristrasan i time se razlikuje od lana 6, stava 1, koji se poziva, inter
143

alia, na neovisan i nepristrasan sud. Sud, meutim, smatra da je neovisnost jedan od najbitnijih konstitutivnih elemenata pojma sud, koji se spominje u nekoliko lanova Konvencije (vidi De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. juna 1970, Serija A br. 12, str. 41-42, stav 78). Po miljenju Suda, bilo bi nepojmljivo da lan 5, stav 4 Konvencije, koji se, izmeu ostalog, odnosi na tako osjetljivo pitanje kao to je lienje slobode mentalno oboljelih osoba u znaenju koje taj izraz ima po lanu 5, stav1.e, ne predvia isto tako, kao osnovni uvjet, nepristrasnost tog suda. U ovom predmetu podnositeljica je tvrdila da je R.W. imao unaprijed oformljeno miljenje, kada je, u svojstvu jednog od pet lanova Upravne komisije za albe, odluivao o njenom zahtjevu za otpust sa psihijatrijske klinike gdje se nalazila na obaveznoj mjeri ljeenja. Podnositeljica je posebno istakla da je R. W. vodio s njom razgovor i dao svoje miljenje prije rasprave o njenom stanju. Sud, ispitujui nepristrasnost R.W u funkciji sudije izvjestitelja, podsjea da se nepristrasnost odreuje subjektivnim testom, tojest na osnovu linih uvjerenja nekog sudije u odreenom predmetu, ali takoer i objektivnim testom, utvrivanjem da li je taj sudija pruio garancije koje su dovoljne da iskljue svaku opravdanu sumnju u tom pogledu (vidi, meu ostalim izvorima, Castillo Algar protiv panjolske, presuda od 28. oktobra 1998, Izvjetaji o presudama i odlukama 1998-VIII, str. 3116, stavovi 43 et seq.). Mora se pretpostavljati da postoji lina nepristrasnost nekog sudije, sve dok nema dokaza o suprotnom, a u ovom predmetu takvi dokazi nisu predoeni (vidi Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989, Serija A br. 154, str. 21, stav 47). U okviru objektivnog testa mora se odrediti da li, bez obzira na osobno ponaanje suca, postoje injenice koje se mogu ustvrditi a koje dovode u sumnju njegovu nespristrasnost. Posebnu panju potrebno je posvetiti unutarnjoj organizaciji, iako sama injenica da se dravni slubenici postavljaju na temelju svog profesionalnog iskustva ne dovodi u sumnju nezavisnost i nepristrasnost suda (vidi presudu u predmetu Piersack protiv Belgije od 1. oktobra 1982, Serija A Br. 53, str. 15, stav 30.d, i Stallinger i Kuso protiv Austrije, presuda od 23. aprila 1997, Reports (Izvjetaji) 1997-II, str. 677, stav 37). U ovom pogledu ak je i dojam koji se ostavlja bitan u izvjesnoj mjeri. Ono to je ovdje vano jeste povjerenje koje sudovi moraju imati u oima javnosti u demokratskom drutvu, ukljuujui i strane u postupku. Prema tome, svaki sudija za kojeg postoji legitiman razlog sumnje u pogledu njegove nepristrasnosti, duan je povui se. Kod odluivanja da li je u nekom sluaju bilo osnove za tvrdnje da je odreeni sudac pristrasan bitno je miljenje strane u postupku, ali nije i odluujue. Ono to je odluujue je da se takav strah moe smatrati objektivno opravdanim (vidi, mutatis mutandis, citiranu presudu Hauschildt, str. 21, stav 48). Sud je uzeo u obzir obim i prirodu aktivnosti koje je obavljao R. W. Kao to je vlada naglasila, R.W. je vrio istu tokom cijelog postupka. On je bio sudac izvjestitelj od koga se zahtijevalo da u potpunosti ispita, ocijeni i da komentar o zdravstvenom stanju podnositeljice i na temelju toga odlui da li ju se moe pustiti sa obaveznog pshihijatrijskog ljeenja. I miljenje vlade i opreno miljenje, koji su sadrani u izvjetaju Komisije, ukazuju, pored toga, da su aktivnosti koje je provodio R.W. bile tipine za suca izvjestitelja od kojeg su, s obzirom na njegovo ekspertno znanje, sasvim logino traili i da razmotri dokaza. tovie, njegove aktivnosti bi se mogle usporediti sa onim to je bio zadatak delegata u nekadanjoj Komisiji, koji bi nakon svjedoenja i dokaza dali prijedlog u vezi primjene biveg lana 28, stava a, Konvencije. Sud je odvojio sljedee aktivnosti R.W-a u svojstvu suca izvjestitelja. Prvo, on je 15. decembra 1994. obavio informativni razgovor sa podnositeljicom, a kao rezultat je bio njegov zakljuak da
144

predloi sudu da odbije zahtjev. Nakon toga, 23. decembra 1994. on je podnio svoje ekspertno miljenje o zdravstvenom stanju podnositeljice u kojem je naveo da ako se zdravstveno stanje ne pobolja do datuma rasprave, predlae odbijanje zahtjeva. Nakon pet dana, 28. decembra 1994, albena komisija je u upravnom postupku odrala raspravu na kojoj su sasluani podnositeljeica i druge osobe; svi suci su bili prisutni, ukljuivi i R.W. Na koncu, jo uvijek 28. decembra, albena komisja je donijela odluku u kojoj su uestvovale sve sudije, ukljuujui i R.W. S obzirom na ove razliite aktivnosti, ovaj predmet se, po miljenju Suda, razlikuje od postupka u kojem je sudija izvjestitelj u poziciji da, nakon rasprave i tokom vjeanja, ispituje i komentira dokaze, naprimjer miljenje vjetaka, koje sudu podnese vanjski ekspert. Ova situacija je takoer drugaija od one u kojoj su bili delegati bive Komisije koji, kod uzimanja iskaza nisu mogli informirati strane u postupku u vezi bilo kojih prijedloga koje bi strane kasnije mogle iznijeti Komisiji, jer je postupak pred Komisijom bio zatvorenog tipa (vidi bivi lan 33. Konvencije). Doista, iako se moe oekivati da e vjetak, kojeg sud postavi, prenijeti svoje struno miljenje, i zakljuke, kako sudu tako i stranama u postupku, nije uobiajeno da sudija ekspert, kao to je sluaj u ovom predmetu, oformi svoje miljenje i iznese ga stranama prije same rasprave. Tano je da je, prema sudskoj praksi Federalnog suda, poloaj eksperta kada se radi o psihijatrijskom pritvoru znaajno drugaiji od onoga kada se eskpert konsultira u postupku u kojem se izvode dokazi (vidi stav 26 gore). Meutim, po miljenju Suda, u oba sluaja od eksperata se trai da pomognu sudu sa savjetom koji dolazi na temelju njihovog specijalistikog znanja, bez da imaju ikakvu sudsku funkciju. Sud i sudije su tu da ocijene takav savjet zajedno sa svim ostalim relevantnim informacijama i dokazima. Problem nastaje, u vezi nepristrasnosti suda, ako se primijeni objektivni test, ukoliko sud treba ocijeniti dokaze koje je predhodno dao jedan od sudija u formi ekspertnog miljenja ili savjeta. Prema tome, Sud mora ispitati bojazan koja se pojavila kod podnositeljice tokom postupka. Kada je podnositeljica prisustvovala raspravi pred Komisijom za albe u upravnom postupku 28. decembra 1994, R.W. je ve dva puta formulirao svoj zakljuak usmeno tokom razgovora 15. decembra, i pismeno, u svom izvjetaju od 23. decembra da on, kao rezultat psihijatrijskog pregleda, predlae Komisiji za albe da odbaci njen zahtjev za otpust. Po miljenju Suda, ova situacija je dovela do opravdane bojazni kod podnositeljice da kao rezultat funkcije koju je R.W. imao u ovom postupku on ve ima predhodno stvoreno miljenje u vezi njenog zahtjeva za otpust, te da prema tome nije bio nepristrasan u njenom sluaju (vidi, mutatis mutandis, de Haan protiv Nizozemske, presuda od 26. augusta 1997, Reports (Izvjetaji)1997-IV, str. 1392-1393, stav 51). Strah podnositeljice je tim bio vei to je R.W bio i lan Komisje za albe u upravnom postupku, u kojoj je bio jedini pshijatrijski ekspert meu sudcima, kao i jedina osoba koja je s njom obavila razgovor. Podnositeljica je imala sasvim legitiman razlog da se plai da miljenje R.W. ima posbenu teinu kod donoenja ove odluke. Ove okolnosti, po miljenju Suda, uzete zajedno, mogu objektivno opravdati miljenje podnositeljice da R.W. u funkciji suca u Komisiji za albe u upravnom postupku nije imao potreban stupanj nepristrasnosti. Shodno tome, u ovom predmetu je dolo do krenja lana 5, stava 4, Konvencije.
145
3. Proceduralne garancije
U presudi Megyeri protiv Njemake, Sud je zauzeo sljedei stav (presuda od 12. maja 1992, Predstavka br. 13770/88, Serija A br. 237-A, stav 22):
Principi koji proistiu iz sudske prakse Suda u vezi lana 5, stav 4 (art. 5-4), ukljuuju sljedee: [] (b) lan 5, stav 4 (l 5-4), zahtijeva da postupak ima sudski karakter i da daje osobi koja je u pitanju garancije koje odgovaraju vrsti lienja slobode koja je u pitanju; kod odreivanja da li je neki postupak dao potrebne garancije mora se voditi rauna o posebnoj prirodi okolnosti u kojima se takav postupak odvija (vidi, kao najnoviji izvor, presuduWassink protiv Nizozemske od 27. septembra 1990, Serija A br. 185-A, str. 13, stav 30). (c) Sudski postupak o kojem se govori u lanu 5, stav 4 (l. 5-4), ne mora uvijek bit popraen istim garancijama kao to su one koje se zahtjevaju po lanu 6, stav 1 (l 6-1), kada se radi o graanskim ili krivinim predmetima. No ipak, da osoba koja je u pitanju ima pristup sudu i mogunost da ju se salua ili osobno, ili kada je to potrebno, preko neke forme zastupnika. Moe se ukazati potreba za specijalnim proceduralnim garancijama kako bi se zatitili interesi osoba koje, zbog svoje mentalne nesposobnosti, nisu u potpunosti sposobne da nastupaju u vlastito ime (vidi Winterwerp protiv Nizozemske, presuda od 24. oktobra 1979, Serija A br. 33, str. 24, stav 60).
Kada je rije o osobama koje su upuene u psihijatrijske institucije, presuda u predmetu Winterwerp protiv Nizozemske (presuda od 24. oktobra 1979, Serija A br. 33, str. 24, stav 60) je ve ukljuivala miljenje iznijeto u sljedeem pasusu:
[] Mentalno oboljenje moe zahtijevati restrikcije ili modikacije naina na koji se ovo pravo uiva (vidi, u pogledu lana 6, stav 1 (l. 6-1), gore spomentu presudu Golder, str. 19, stav 39), to ne smije tetiti sutini samog prava. []
Sud ide dalje i kae (stavovi 66, 61 i 67):

[] lan 5, stav 4 (l. 5-4), ne zahtijeva da osobe koje su upuene na skrb zbog mentalne nesposobnosti moraju same preuzeti inicijativu kako bi bile pravno zastupane prije nego to se obrate sudu. [] to se tie posebnih injenica, podnositelj nije nikada imao nikakve veze, osobno ili preko zatupnika, sa postupkom koji je doveo do naloga o pritvoru; on nije nikada bio obavijeten o postupku ili o njegovom ishodu; isto tako nije nikada sasluan pred bilo kakvim sudom, niti mu je pruena moginost da zastupa svoj sluaj. [] G. Winterwerp je, prema tome, bio rtva krenja lana 5, stav 4 (l. 5-4).
Sud je, u vezi postupka koji pokrene osoba koja je liene slobode u skladu sa lanom 5, stav 1.c, u presudi Assenov i ostali protiv Bugarske istakao da se po lanu 5 stav 4 mora odrati rasprava 146
Evropska Konvencija o ljudskim pravima (28. oktobar 1998, Predstavka br. 24760/94, Reports (Izvjetaji) 1998-VIII, stavovi 162 i 165):
U sluaju osobe ije lienje slobode potpada pod lan 5, stav 1.c, potrebno je odrati raspravu/ sasluanje (vidi gore spoemnutu presudu Schiesser, str. 13, stavovi 30-31, presudu Sanchez-Reisse protiv vajcarske od 21. oktobra 1986, Serija A br. 107, str. 19, stav 51, i presudu Kampanis protiv Grke od 13. jula 1995, Serija A br. 318-B, str. 45, stav 47). [] [s obzirom da] [] sud nije sproveo usmeno sasluanje, ovaj Sud smatra da je bilo krenja lana 5, stava 4 Konvencije.
U presudi Lamy protiv Belgije, u vezi privremenog lienja slobode, (presuda od 30. marta 1989, Serija A br. 151, str. 17, stav 29), Sud je razmatrao da pristup dokumentima iz sudskog spisa i potovanje principa kontradiktornosti. Sud u tom pogledu primjeuje:
Procjena potrebe pritvora i ocjena krivnje koja slijedi su isuvie povezane sa pristupom dokumentima da bi se on mogao odbiti u sluaju ovog prvog, kada se to po zakonu zahtijeva u drugom sluaju. Iako je dravni odvjetnik bio upoznat sa cijelim spisom, procedura nije doputala podnositelju da na odgovarajui nain ospori razloge kojima se opravdavao pritvor. S obzirom da na taj nain procedura nije omoguavala jednakost strana u postupku ona po svojoj sutini, nije ispotovala pricip kontradiktornosti (vidi, mutatis mutandis, Sanchez-Reisse presudu predhodno citiranu, Serija A br. 107, str. 19, stav 51). Prema tome, prekren je lan 5, stav 4 (art. 5-4).
(Idem Nikolova protiv Bugarske, presuda od 24. marta 1999, Predstavka br. 31195/96, Reports (Izvjetaji) 1999-II, stav 61; Sanchez-Reisse protiv vajcarske, presuda od 21. oktobra 1986, Serija A br. 107, str. 19, stav 51, Toth protiv Austrije, presuda od 12. decembra 1991, Serija A br. 224, str. 23, stav 84 i Kampanis protiv Grke, od 13. jula 1995, Serija A br. 318-B, str. 45, stav 47; i Wloch protiv Poljske, presuda od 19. oktobra 2000, stav 127.) U presudi Lietzow protiv Njemake, Sud je smatrao da lan 5, stav 4, sprjeava da osumnjiena osoba liene slobode bude liena prava na pristup odreenim dokumentima zbog toga to bi to moglo biti suprotno interesima istrage (presuda od 13. februara 2001, Predstavka br. 24479/94, stavovi 47-48):
Sud je svjestan da je javni tuitelj odbio zahtjev pristupa dokumentima iz sudskog spisa na temelju lana 147, stava 2 Zakona o krivinom postupku, tvrdei da bi postupiti suprotno ukljuivalo posljedice po uspjenost istrage koja je bila u toku i koja je bila vrlo kompleksna i ukljuivala veliki broj drugih osumnjienih osoba. Ovu tvrdnju je podrao i albeni sud u Frankfurtu u svojoj odluci od 24. aprila 1992. (vidi stav 19 gore). Sud prihvaa potrebu provoenja uinkovite krivine istrage, to moe implicirati da dio informacija koje se prikupe tokom takvih istraga moraju ostati povjerljive kako bi se sprjeilo mjeanje osumnjienih u dokaze i ometanje toka istrage. Meutim, ovaj legitimni cilj ne moe se ostvarivati na tetu sutinskog ogranienja prava na odbranu. Prema tome, informacije koje su bitne za procjenu zakonitosti pritvora trebaju biti dostupne na odgovarajui nain i advokatu osumnjienog.
147

U ovakvim okolnostima i s obzirom na vanost obrazloenja Okrunog suda povodom svedoenja g. W i g. N, koje podnositelj nije mogao adekvatno osporavati, jer mu nisu bili dostavljena, postupak pred Okrunim sudom u Frankfurtu, koji je vodio postupak revizije zakonske osnovanosti odluke o pritvoru, nije bio u skladu sa garancijama iz lana 5, stav 4. Prema tome, ova odredba je prekrena.
Na kraju treba primijetiti da se lanom 5, stav 4 ne zahtijeva alba, pod uvjetom da je pritvor odreenen sudskim putem u znaenju po tom lanu. S tim u vezi treba pogledati presudu Grauzinis protiv Litvanije od 10. oktobra 2000 (Predstavka br. 37975/97, stav 32):
lan 5, stav 4, ne garantira pravo na albu, kao takvo, protiv odluka kojima se nalae ili produava pritvor, jer ta odredba govori o postupku, a ne albi. Intervencija jednog organa zadovoljava lan 5, stav 4, pod uvjetom da je taj postupak imao sudski karakter i prua odgovarajue garancije osobi koja je u pitanju u vezi sa ovom vrstom lienja slobode (vidi presudu Jecius citiranu u tekstu gore, stav 100). Meutim, ako domai sistem predvia albeni sistem, apelaciono tijelo mora takoer zadovoljavati zahtjeve po lanu 5, stav 4 ( vidi Toth protiv Austrije, presuda od 12. decembra 1991, Serija A br. 224, stav 84).
lan 5, stav 5 Pravo na obeteenje

lan 5, stav 5 glasi kao to slijedi: 5.Svako ko je bio rtva hapenja ili liavanja slobode protivno odredbama ovog lana ima pravo na obeteenje.
1. Djelokrug stava 5
U presudi u predmetu Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (29. novembar 1988, Serija A br. 145-B, str. 35, stavovi 66- 67), Sud je primijetio:
Vlada je, izmeu ostalog, tvrdila da je cilj stava 5 (l. 5-5) osigurati da rtva nezakonitog hapenja ili lienja slobode treba imati izvrno pravo na odtetu. Oni su u vezi ovoga takoer tvrdili da zakonit u svrhe raznih stavova lana 5 (l. 5.) treba tumaiti kao neto to se poziva na domae pravo i kao neto to pored toga iskljuuje svaki element proizvoljnosti. U zakljuku oni su iznijeli da ak i da se ustanovi krenje bilo kojeg od prva etiri stava, ipak nije bilo krenja stava 5, jer je lienje slobode podnositelja bilo u skladu sa zakonima Sjeverne Irske i nije bilo proizvoljno. Sud, kao i Komisija, smatra da takvo restriktivno tumaenje nije kompatibilno sa stavom 5 (l. 5-5) i poziva se na hapenje ili lienje slobode protivno odredbama ovog lana. U ovom predmetu radi se o podnositeljima koji su bili uhapeni i lieni slobode u skladu sa domaim zakonom, ali u suprotnosti sa stavom 3 lana 5. (l. 5-3). Ovo krenje nije moglo rezultirati, ni prije ni poslije nalaza od strane Evropskog suda u ovoj presudi, u pravosnanom zahtjevu za obeteenje rtava pred domaim sudovima. Ovo Vlada nije osporavala. Prema tome, ovdje se radilo i o krenju stava 5 (l. 5-5) u odnosu na sva etiri podnositelja.
148
2. Koncept obeteenja
U predmetu Wassink protiv Nizozemske, podnositelju je odreeno ljeenje na psihijatrijskoj klinici pod okolnostima koje nisu zadovoljavale uvjete postupka propisanog zakonom po lanu 5, stav 1. On je tvrdio da je mogo dobiti obeteenje za to krenje lana 5, stav 1 samo na temelju odredbi lana o graanskoj odgovornosti Zakona o graanskoj odgovornosti Nizozemske. Ta odredba se primjenjuje samo u sluaju da se stvarna teta moe i pokazati. Podnositelj je tvrdio da je u ovom sluaju postojanje tete bilo skoro nemogue dokazati jer se nije moglo potvrditi sa apsolutnom sigirnou da bi postupak voen u skladu sa lanom 5 Konvencije doveo do eljenog rezultata. Sud je istako sljedee (presuda Wassink protiv Nizozemske od 27. septembra 1990, Serija A br. 185-A, str. 14, stav 38):
Po miljenju Suda, stav 5 lana 5 (l. 5-5) je ispotovan kada je mogue zahtijevati obeteenje u vezi lienja slobode koje je izvreno u uvjetima koji su u suprotnosti sa stavovima 1, 2, 3 ili 4 (l. 5-1, l. 5-2, l. 5-3 ili l. 5-4). Ovim se ne zabranjuje dravama ugovornicama da dodijele obeteenje ovisno od sposobnosti osobe koja je u pitanju da dokae tetu koja je nastala kao posljedica tog krenja. U kontekstu lana 5, stava 5 (l. 5-5), a u vezi sa lanom 25 (l. 25) (vidi, inter alia, presudu Huvig 24. aprila 1990, Serija A br.176-B, str. 56-57, stav 35), status rtve moe postojati i kada nema nikakve tete, ali u tom sluaju se ne postavlja pitanje obeteenja, ako nema materijalne ili nematerijalne tete koju treba naknaditi.
149
lan 6 EKLJP Pravo na pravino suenje lan 6, stav 1

lan 6, stav 1, postavlja ope odredbe o sprovoenju pravde. On glasi kao to slijedi: 1.Prilikom utvrivanja graanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivine optube protiv njega, svako ima pravo na pravino suenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izrie javno, ali se novinari i javnost mogu iskljuiti s itavog ili jednog dijela suenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom drutvu, kada to nalau interesi maloljetnika, ili zatite privatnog ivota strana u sporu, ili kada to sud smatra izriito neophodnim zato to bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti tetu interesima pravde.
1. Sfera primjene prava na sud

Na pravo na sud, kao to je denirano u lanu 6, moemo se oslanjati kod odreivanja graanskih prava i obaveza [neke osobe] (na francuskom: contestations sur ses droits et obligations de caractre civil) ili u sluaju bilo kakve krivine optube protiv osobe koja se poziva na to pravo (na francuskom: accusation en matire pnale). Pojmovi sporovi (fr. contestations) u vezi graanskih prava i obaveza i krivina optuba bit e objanjeni pojedinano.
Pravo na sud radi utvrivanja graanskih prava i obaveza

Izraz spor (fr. contestation) u vezi graanskih prava i obaveza zahtijeva detaljnu analizu svakog od ovih elemenata.
Koncept spora (fr. contestation)

U predmetu Benthem protiv Nizozemske (presuda od 23. oktobra 1985, Serija A br. 97, str. 15, stav 32), Sud je je dao saetak svoje sudske prakse u vezi pojma spor:
Principi koji su nastali na temelju sudske prakse Suda za ljudska prava ukljuiju sljedee: (a) Potivanje duha Konvencije zahtijeva da se rije contestation (spor) ne tumai isuvie tehniki i da joj se da vie sutinsko nego formalno znaenje (vidi presudu Le Compte, Van Leuven and De Meyere od 23. juna 1981, Serija A br. 43, str. 20, stav 45). (b) Contestation (spor) moe da se odnosi ne samo na stvarno postojanje [] prava nego takoer i na njegov opseg ili na nain na koji se ono uiva (vidi istu presudu, loc. cit, str. 22, stav 49). Ovaj izraz moe ukljuivati podjednako i pitanja u vezi injenica kao i ona u vezi primjene pozitivnih zakona (vidi istu presudu, loc. cit, str. 23, stav 51, in ne, i presudu Albert i Le Compte od 10. februara 1983, Serija A br. 58, str. 16, stav 29, in ne, i str. 19, stav 36).
150

(c) The contestation (spor) mora biti istinski i ozbiljne prirode (vidi presudu Sporrong and Lnnroth od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 30, stav 81). (d) Na osnovu presude u predmetu Ringeisen od 16. jula1971, [] izraz contestations sur (des) droits et obligations de caractre civil [sporovi u vezi graanskih prava i obaveza] pokriva sve postupke iji je rezultat odluujui za [takva] prava i obaveze (Serija A br. 13, str. 39, stav 94). Meutim, slaba veza ili eventualne posljedice nisu dovoljne u svrhe lana 6, stav 1 (l. 6-1) []: graanska prava i obaveze moraju biti predmet ili jedan od predmeta contestation (spora); rezultat postupka mora biti direktno vezan za to pravo (vidi gore spomenutu presudu Le Compte, Van Leuven i De Meyere, Serija A br. 43, str. 21, stav 47).
U ovom predmetu spor izmeu pojedinca i drave u vezi izdavanje dozvole za ekploataciju goriva predstavljao je spor (contestation) u znaenju koje ovaj izraz ima po Konvenciji. Drava je tvrdila da takvo pravo jo nije postojalo, te da se prema tome ne moe govoriti ni o osporavanju. Sud smatra da je podnositelj imao opinsku dozvolu da otpone sa koritenjem pogona. Potrebno je istai da spor mora biti odreujui kada je rije o pravu na koje se poziva. U svrhe odreujue prirode (za razliku od slabe veze ili eventualnih posljedica) postupka kao neophodnog preduvjeta da bi se radilo o sporu u svrhe lana 6, stav 1, vidi presudu u predmetu Balmer-Schafroth i ostali protiv vicarske (26. august 1997, Report (Izvjetaji) 1997IV, stav 40), u kojoj Sud naznaava:
Potrebno je podsjetiti da su podnositelji od Federalnog vijea traili da odbije produetak licence za rad na temelju da je, prema njihovom podnesku, pogonska stanica u Mhleberg-u imala znaajne neotklonjive izvedbene nedostatke i da nije zadovoljavala siguronosne kriterije, te da je njeno stanje predstavljalo rizik vei od uobiajenog (vidi stav 9 gore). Oni su nastojali da dokau na sve mogue naine postojanje navodnih tehnikih nedostaka, kao i potrebu smanjivanja postojee opasnosti po stanovnitvo i okoli openito. Meutim, oni nisu pokazali postojanje direktne veze izmeu radnih uvjeta pogona koje su oni osporavali i njihivog prava na zatitu svog zikog integriteta, jer nisu uspjeli pokazati da ih rad pogona u Mhlebergu izlae opasnosti koja ne da je ozbiljna nego i specina i koja je, iznad svega, neizbjena. U odsustvu takvih nalaza, mjere koje je moglo narediti Federalno vijee i kako su se one mogle odraziti na stanovnitvo u ovom predmetu ostaju u granicama hipotetinog. Pream tome, niti je opasnost, ni lijekovi bili takvi da su imali stupanj vjerovatnoe koji bi uinio ishod postupka direktno odluujuim u smislu sudske prakse Suda za ljudska prava u odnosu na prava na koja su se pozivali podnositelji. Po miljenju Suda, veza izmeu odluke Federalnog vijea i prava na koje se pozivaju podnositelji bila je isuvie slaba i hipotetina. lan 6. stav 1, prema tome, nije primjenjiv u ovom predmetu.
(Vidi presudu Athanassoglou i ostali protiv vicarske od 6. aprila 2000, Predstavka br. 27644/ 95.) Kao rezime, pozvat emo se na presudu u predmetu Acquaviva protiv Francuske (21. novembar 1995, Predstavka br. 19248/91, Serija A br. 333-A, stav 46), u kojoj Sud izjavljuje sljedee:
Prema principu koji je uspostavljen na osnovu sudske prakse (vidi presude Zander protiv vedske, 25. novembar 1993, Serija A br. 279-B, str. 38, stav 22, i Kerojrvi protiv Finske, 19. juli 1995, Serija A br.322, str. 12, stav 32), Sud mora ustvrditi da li se radilo o sporu (contestation) u vezi prava za koje se moe rei da je relativno priznato po domaem pravu. Spor mora biti pravi i ozbiljan; on se ne treba odnositi samo na postojanje prava nego takoer i na obim i nain na koji se ono uiva; i, konano, ishod postupka mora biti direktno odluujui po pravo koje je u pitanju.
151
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava (Vidi takoer presudu u predmetu Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije od 23. juna 1981, Serija A br. 43, str. 21, stav 47; Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. septembra 1994, Serija A br. 294-B, str. 46, stav 56; i Masson i Van Zon protiv the Nizozemske od 28. septembra 1995, Serija A br. 327-A, str. 17, stav 44.)
Pojam graanska prava i obaveze Bitno je da spor mora biti u vezi graanskih prava i obaveza. U svrhu deniranja graanskih prava i obaveza prvo emo denirati sam koncept prava/obaveza, a potom objasniti koncept graanskog.
Pojam prava i obaveze
Sud je ukazao na brojne situacije koje (vidi, naprimjer, presudu Al-Adsani protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. novembra 2001, Predstavka br. 35763/97, stav 46) u kojoj se kae da:
lan 6, stav 1, sam po se bi ne prua garancije za graanska prava ili obaveze po materijalnom pravu drava ugovornica. On se odnosi samo na sporove u vezi graanskih prava i obaveza za koje se moe rei da su barem priznata po domaem pravu, mada i to moe biti sporno (vidi Z. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 29392/95, stav 87, ECHR 2001, kao i izvore koji su tu navedeni).
Ova formula je vrlo slina onoj koja je primjenjena u presudi James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (21. februar 1986, Serija A br. 98, str. 46, stav 81), po kojoj graanska prava i obaveze, da bi bili svrstani u domen lana 6, pored svog specinog sadraja, moraju biti, ako nita drugo, priznati po domaem pravu.
lan 6, stav 1 (lan 6-1), obuhvata samo contestations (sporove) u vezi (graanskih) prava i obaveza za koja se moe tvrditi, barem na osnovu argumenata, da su priznati u domaem pravu; on sam po sebi ne daje nikakve posebne garancije o tome ta ta prava i obaveze treba da sadre po materijalnom pravu drava ugovornica.
Prema tome, potrebno je pozvati se na pravni poredak odgovorne drave kako bi se odredilo da li se radi o pravima i obavezama. Meutim, ovaj princip ukljuuje i nekoliko vrlo suptilnih distinkcija. Uzmimo, kao prvo, presudu Al-Adsani protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gdje se Sud poziva na argument vlade po kojem princip imuniteta, koji se u ovom predmetu zasnivao na meunarodnom pravu, iskljuuje primjenu lana 6 stav 1 (stavovi 47-49):
Da li osoba ima utuivo pravo po domaem pravu ovisi ne samo o materijalnoj sadrine, zapravo, o relevantnom graanskom pravu kako je denirano u domaem pravu, nego takoer i o postojanju proceduralnih barijera koje sprjeavaju ili ograniavaju mogunost podnoenja tube sudu. U ovom drugom sluaju, mogue je primijeniti lan 6 stav 1. Izvjesno je da tijela zaduena za sprovoenje Konvencije ne mogu, kroz tumaenje lana 6. stava 1, kreirati neko materijalno graansko pravo
152

koje nema pravnog osnova u sistemu drave koja je u pitanju. Meutim, ne bi bilo u skladu sa vladavinom prava u jednom demokratskom drutvu, ili sa osnovnim principom koji se nalazi u osnovi lana 6, stav 1 to jest da mora biti mogue podnijeti graansku tubu sudiji na odluivanje- ako bi, naprimjer, drava mogla, bez ograniavanja ili kontrole od strane tijela za sprovoenje Konvencije, izbaciti iz jurisdikcije sudova cijeli niz graanskih tubi ili dati imunitet od graanske odgovornosti velikom broju grupa ili kategorija osoba (vidi presudu Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. septembra 1994, Serija A br. 294-B, stav 65). Postupak koji je podnositelj namjeravao pokrenuti odnosio se na naknadu tete nastale zbog zike povrede, dobro poznat razlog za tubu po engleskom pravu. Sud za ljudska prava ne prihvaa tvrdnju vlade da tuba podnositelja nije bila zasnovana na domaem pravu, jer je svako materijalno pravo koje je moglo postojati bilo potisnuto doktrinom o imunitetu drave. Sud primjeuje da tuba protiv drave nije in limine zabranjena: ako se optuena drava odrekne imuniteta, tuba se nastavlja sve do suenja i same presude. Na davanje imuniteta treba gledati ne kao neto to kvalicira materijalno pravo, nego kao na neto to predstavlja proceduralnu prepreku za domae sudove kod odreivanja tog prava. Sud je prema tome uvjeren da se radilo o ozbiljnom i istinskom sporu u vezi graanskih prava. Iz ovoga slijedi da je lan 6, stav 1 bio primjenjiv na predmetni postupak.
(Vidi McElhinney protiv Irske, presuda od 21. novembra 2001, Predstavka br. 31253/96, stavovi 23-26.) Ovo bi bio saetak u vezi utjecaja proceduralnih pravila na pitanje graanskih prava i obaveza. Bilo bi dobro da ovdje takoer navedemo i sudsku praksu koja je proistekla na temelju presude u predmetu Pudas protiv vedske (presuda od 21.oktobra 1987, Predstavka br. 10426/83, Serija A br. 125-A, stav 34). U ovom predmetu je podnositelj dobio dozvolu za taksiranje na odreenim pravcima. Dozvola je vaila do daljnjeg. Nakon toga jedna kompanija je dobila dozvolu za iste pravce, te je dozvola prethodno izdata podnositelju oduzeta. Odgovorna vlada je tvrdila da domai zakon ne daje nikakvo pravo na takvu vrstu dozvole koja bi se izdala bilo kome ko ispuni odreene uvjete. Isto tako ni dozvola ne postavlja pitanje prava u korist podnositelja, jer nije bila izdata na odreeni period nego samo do daljnjeg i konano, njeno oduzimanje je u sutini bilo posljedica ocjene pitanja politike koja se ne mogu ili ne podlijeu sudskoj kontroli. Sud je utvrdio sljedee:
Sud se slae sa Komisijom da je podnositelj, time to je dobio dozvolu, stekao odreena indirektna prava. Kao prvo to treba rei, dozvola je, pod rezervom da postoji mogunost da se oduzme, davala pravo podnositelju u formi odobrenja vrenja transportnih usluga u skladu sa zakonom propisanim uvjetima koji su u njoj navedeni (vidi stavove 9, 16 i 17 gore). Tano je da u dozvoli nisu navedeni uvjeti pod kojima se ista moe oduzeti, i da je zakonom dozvoljen odreeni stupanj diskrecionog prava u pogledu oduzimanja dozvole, ali ono to slijedi iz ope priznatih pravnih i upravnih principa je da vlasti nisu imale neogranienu diskreciju u tom pogledu. Podnositelj je mogao uvjerljivo i argumentirano tvrditi da je prema vedskim zakonima imao pravo nastaviti sa svojim poslovanjem na temelju dozvole.
153
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava U odsustvo izriito priznatog prava, dovoljno je, prema tome, iznijeti uvjerljive i argumentirane razloge o postojanju takvog prava prema domaim zakonima (vidi takoer presudu u predmetu Editions Priscope protiv Francuske od 26. marta 1992, Serija A br. 234-B, str. 64, stav 35). Presuda u predmetu Anne-Marie Andersson protiv vedske (27. august 1997, Predstavka br.20022/92, Reports (Izvjetaji) 1997-IV, stavovi 35-37) ilustrira situaciju kada je Sud prihvatio da podnositeljica nije imala graansko pravo ili obavezu. U ovom predmetu radi se o psihijatru koji je socijalnoj slubi dao informacije o pacijentici ije je zdravstveno stanje imalo tetne posljedice po njeno dijete. On je, prema vedskom zakonu, to bio obavezan uiniti. Podnositeljica se alila da se nije mogla aliti na izvjetaj psihijatra pred sudom prije nego to je ovaj bio upuen Vijeu za socijalno staranje. Sud je iznio sljedee miljenje:
U ovom predmetu ako je glavni psihijatar imao na raspolaganju informaciju o pacijentici, koja je podnositeljica, koja je ila u prilog neophodne intervencije Vijea za socijalno staranje kako bi se zatitio njen maloljetni sin, onda je taj psihijatar bio obavezan da o tome odmah izvijesti Vijee. Ta obaveza je ukljuivala i sve podatke koje je on imao i koji su mogli biti eventualno relevantni za istragu Vijea za socijalno staranje o potrebi poduzimanja zatitnih mjera u vezi njenog sina (vidi stavove 17-19 gore) i ovisila je iskljuivo o relevantnosti takvih podataka (Dio 71.2 i 4, Zakona o socijalnoj slubi). Sud, pored opsega ove obaveze, kao to je navedena u tekstu gore, primjeuje da je psihijatar uivao irok stepen diskrecionog prava u ocjeni koji su podaci bitni za istragu Vijea za socijalno staranje (ibid). U tom pogledu on nije bio u obavezi da saslua miljenje podnositeljice prije nego to je prenio informacije (vidi stav 21 gore). Prema tome, na temelju zakona koji je u pitanju ne moe se zakljuiti da je pravo na sprjeavanje prenoenja takvih podataka bilo priznato po domaem pravu (vidi presudu Masson i Van Zon protiv Nizozemske od 28. septembra September 1995, Serija A br. 327-A, str. 19-20, stavovi 49-52). Nikakvi dokazi koji bi svjedoili suprotno nisu bili izvedeni pred Sudom. S obzirom na gore reeno, Sud je doao do zakljuka da se lan 6, stav 1 ne moe primijeniti na postupak koji se razmatra i da, prema tome, nije bilo krenja u ovom preedmetu.
U predmetu Kervolen protiv Francuske (presuda od 27. marta 2001, Predstavka br. 35585/97, stavovi 23-30), Sud je smatrao da se u sluaju kada je istekla dozvola za dranje kaa ne moe tvrditi da se radilo o odluci o pravu na koje se moe primijeniti lan 6. stav 1 (presuda Tre Traktrer AB vedske od 7. jula 1989, Serija A br. 159, stav 43).
Graansko pravo ili obaveza

Prava i obaveze moraju po svojoj prirodi biti graanska. Ovo je koncept koji je prilino teko denirati i koji se mijenja s vremenom. Kao prvo, potrebno je uoiti da je Sud istakao autonomiju ovog pojma u odnosu na domae pravo i denirao da je pravo drava lanica odigralo izvjesnu ulogu u deniranju ovog koncepta. U predmetu Knig protiv Njemake (28. juni 1978, Serija A br. 27, str. 29-30, stavovi 88-89), Sud je posebno istakao:
[] koncept graanskih prava i obaveza ne moe se tumaiti samo pozivanjem na domae pravo odgovorne drave [] Iako na ovaj nain Sud zakljuuje da je koncept graanskih prava i obaveza
154

autonoman, on ipak ne smatra da su, u ovom kontekstu, zakoni drave koja je u pitanju bez vanosti. Da li e se neko pravo smatrati graanskim u znaenju ovog izraza po Konvenciji mora se odreivati u odnosu na materijalni sadraj i posljedice tog prava ne u odnosu na njegovu pravnu klasikaciju - po zakonima drave koja je u pitanju.
Sud je, meutim, izriito odbio da prui opu deniciju graanske prirode prava i obaveza po lanu 6. U gore spomenutoj presudi Benthem (ibid, str. 16, stav 35), Sud kae:
Sud ne smatra da ovom prilikom mora davati apstraktnu deniciju koncepta graanskih prava i obaveza.
Sud je samo smatrao potrebnim da navede kako se izraz graanska prava i obaveze ne smije uzeti tako da odraava razliku izmeu pitanja koja potpadaju pod privatno pravo i onih koje spadaju u domen javnog prava, kao to moe biti sluaj u domaem pravu, ili kao neto to ograniava primjenu lana 6, stava 1 samo na sporove izmeu pojedinaca. Bez obzira na oznaku koja je data po domaem zakonu i osobinu strana u postupku, ono to je najbitnije je priroda samog prava o kojem je rije. U gore spomenutoj presudi Knig (str. 30, stav 90), Sud je smatrao da:
lan 6, stav 1 (l. 6-1), obuhvata sporove iz privatnog prava u klasinom smislu, to jest sporove izmeu pojedinaca ili izmeu pojedinca i drave u mjeri u kojoj ova nastupa kao privatna osoba koja podlijee privatnom pravu; [a ne] sporove izmeu pojedinca i drave koja nastupa u svom suverenom svojstvu. [] Samo je karakter tog prava (koje je u pitanju) relevantan.
Sud se poziva na svoju sudsku praksu nastalu u predmetu Ringeisen protiv Austrije (presuda od 16. jula 1971, Serija A br. 13, str. 39, stav 94), u kojoj je ve ranije primijetio:
Karakter zakona kojima se ureuje odreivanje ove materije (parnini, privredni, upravni []), kao i organa vlasti koji ima jurisdikciju u toj sferi (obini sud, upravni organ, []) imaju [] malo znaaja.
Prema tome, ono to je bitno za Sud je priroena osobina prava ili obaveze koja je u pitanju, koja mora biti privatna. Formulacija presude u predmetu Pudas protiv vedske (presuda od 21. oktobra 1987, Predstavka br.10426/83, Serija A br. 125-A, stav 35) se u cjelosti pridrava ovakvih odluka (stav 35). Sud je u ovoj presudi istakao:
lan 6, stav 1 (l. 6-1), primjenjuje se bez obzira na status strana u postupku, kao i na karakter zakona kojima se ureuje pitanje rjeavanja spora i karakter organa vlasti koji ima jurisdikciju po tom pitanju; dovoljno je da je ishod postupka odluujui po privatna prava i obaveze (vidi naroito presudu u predmetu Deumeland od 29, maja 1986, Serija A br.100, str. 22, stav 60, presudu Baraona od 8. jula 1987, Serija A br.122, str. 17-18, stav 42).
U stvarnosti zapravo, Sud e ustanovit da je konkretno pravo graansko ili privatno, pod 155
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava uvjetom da su interesi koji su u pitanju ekonomske prirode. Ovo se, prirodno, primjenjuje na procedure kojima se ureuje provoenje prava na imovinu (vidi presudu u predmetu Mahieu protiv Francuske od 19. juna 2001, Predstavka br. 43288/98, o prethodnom odobrenju za voenje farme). Meutim, ovo se primjenjuje i na zakone iz socijalnog domena. Tako je, u predmetu Francesco Lombardo protiv Italije (presuda od 26. novembra 1992, Serija A br. 249-B), jedan policajac (karabinjer) koji je zbog invaliditeta povuen iz slube tvrdio da je njegov invaliditet bio posljedica profesionalnog oboljenja i na osnovu toga zahtijevao uveanu penziju. Sud je smatrao da navodi albe podnositelja nisu u vezi sa angairanjem odnosno zapoljavanjem i da se samo indirektno tiu prekida radnog odnosa jednog slubenika, jer su se odnosili na potraivanje u vezi isto materijalnog prava koje je nastalo nakon to je napustio slubu. U takvim okolnostima i poto kod ispunjavanja svoje obaveze isplate penzija o kojima je rije Italija kao drava nije koristila diskrecione ovlasti i moe se usporediti sa poslodavcem koji predstavlja jednu od strana u postupku, Sud je zakljuio da je tuba podnositelja imala graanski karakter u svrhe lana 6 stav 1 (vidi gore spomenutu presudu Neigel, str. 410-411, stav 43). Sud slino i u presudi u predmetu Schuler-Zgraggen protiv vicarske (24. juni 1993, Serija A br. 263, str. 17, stav 46) istie u vezi invalidske penzije i socijalne zatite:
Najvanije [razmatranje] zasniva se na injenici da usprkos karakteristika javnog prava koje je istakla vlada, podnosteljica nije bila samo pogoena u svojim odnosima sa upravnim organima vlasti, nego je bila izloena posljedicama mijeanja u sredstva svog izdravanja; ona je zahtijevala individualno, ekonomsko pravo koje proistie iz posebnih propisa regulisanim federalnim zakonom (vidi stav 35 gore).
(Vidi takoer i presudu u predmetu Feldbrugge protiv Nizozemske od 29. maja 1986, Serija A br. 99, str. 12-16, stavovi 26-40; i presudu Salesi protiv Italije od 26. februara 1993, Serija A br. 257-E, str. 59-60, stav 19.) Da rezimiramo:
lan 6, stav 1 (l. 6-1) se primjenjuje kada je tuba materijalne prirode i zasniva se na navodnom krenju prava koja su isto tako materijalna prava, bez obzira na porijeklo spora i injenicu da upravni sudovi imaju jurisdikciju (vidi, meu ostalim izvorima, ranije citiranu presudu Editions Priscope, str. 66, stav 40, i presudu Beaumartin protiv Francuske od 24. novembra 1994, Serija A br. 296-B, str. 60-61, stav 28).
(Vidi: presuda Procola protiv Luksemburga od 28. septembra 1995, Serija A br. 326, stav 38; Editions Priscope protiv Francuske, od 26. marta 1992, Serija A br. 249-B; De Sanra protiv Italije od 2. septembra 1997, Reports(Izvjetaji) 1997-V, stavovi 16-18; presuda u predmetu Beaumartin, str. 60-61, stav 28; Ortenberg protiv Austrije od 25. novembra 1994, Serija A br. 295-B, str. 48-49, stav 28 i, takoer, implicite, Van de Hurk protiv Nizozemske od 19. aprila 1994, Serija A br. 288, str. 16, stav 43; i Znatta protiv Francuske, presuda od 28. marta 2000, Predstavka br. 38042/97, u vezi postupka za ponitenje dekreta naelnika kojim se nareuje eksproprijacija u javnom interesu.)
156
Evropska Konvencija o ljudskim pravima Ovo, meutim, ne znai da Sud zanemaruje osnovne razlike koje pravi domai zakon kojim se dodiruje sutina funkcioniranja drava i njihova diskreciona ovlast. Tako, u predmetu Atgento protiv Italije, (2. septembar 1997, Reports (Izvjetaji) 1997-V, stav 18), Sud iznosi:
Sud primjeuje da zakoni velikog broja drava lanica Vijea Evrope prave osnovnu razliku izmeu dravnih slubenika i uposlenika koji podlijeu privatnom pravu. Ovo je dovelo Sud do zakljuka da sporovi u vezi upoljavanja, napredovanja i prekida radnog odnosa dravnih slubenika u pravilu ne spadaju u djelokrug lana 6, stav 1 (vidi presudu Massa protiv Italije od 24. augusta 1993, Serija A br. 265-B, str. 20, stav 26 i presudu Neigel protiv Francuske od 17. marta March 1997, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1997-II, str. 410-411, stav 43).
Sud, zapravo, primjenjuje i test koji je drugaiji od onog koji potie iz materijalnog aspekta. On pokuava ustvrditi u predmetu o kojem odluuje da li je drava kao nosilac javne vlasti odgovorna za zatitu javnih interesa (vidi presudu Fogarty protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. novembra 2001, Predstavka br. 37112/97, stav 28):
Sud podsjea da je u gore spomenutoj presudi Pellegrin usvojio jedan funkcionalni test u svrhe odreivanja primjenjivosti lana 6, stava 1 na sporove u vezi upoljavanja u koje su ukljueni dravni slubenici a koji se odnose na prirodu obaveza i odgovornosti uposlenika. Radni spor bit e iskljuen iz djelokruga lana 6, stav 1 ako se odnosi na javnog/dravnog slubenika ukoliko on nastupa kao depozitar javne vlasti odgovorne za zatitu opih interesa drave.
Oigledan primjer predstavljaju oruane snage i policija. U predmetu R. protiv Belgije (presuda od 27. februara 2001, Predstavka br. 33919/96, stavovi 44-45, dostupna samo na francuskom - nezvanian prevod), Sud primjeuje sljedee:
U svjetlu takve sudske prakse, Sud smatra da se zahtjev podnositelja za isplatu mirovine putem odtete za povrede koje je pretrpio u izvravanju svojih vojnih obaveza kao rezervni ocir ne tie graanskog prava u znaenju koje mu daje lan 6, stav 1, Konvencije. Sud nalazi da u sluaju kada se od pripadnika rezervnog sastava trai da odslui period aktivne slube, onda ta osoba u tom periodu ima vojni status. Ako se uzmu u obzir principi koji su postavljeni u gore spomenutoj presudi Pellegrin, ne moe se praviti razlika izmeu njegove situacije i slube u redovnom sastavu oruanih snaga, te prema tome po svojim karakteristikama spada u specine aktivnosti javne slube, u mjeri u kojoj ona nastupa kao depozitar javne vlasti koja je odgovorna za zatitu opih interesa drave. Ovakav zakljuak je tim vie neizbjean u ovom sluaju, s obzirom na opis poslova koji je dao podnositelj i koje je obavljao kao rezervni ocir. Sud, prema tome, smatra da se ovaj spor ne tie nekog graanskog prava ili obaveze. Shodno tome lan 6, stav 1, se ne moe primijeniti na ovaj predmet.
(Vidi takoer presudu Devlin protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 30. oktobra 2001, Predstavka br. 29545/95, stavovi 23-26; u svrhu primjene lana 6. na domara u jednoj opinskoj koli, vidi presudu Procaccini protiv Italije od 30. marta 2000, Predstavka br. 31631/96.) U svjetlu svih ovih faktora i kako bismo se vratili na test o materijalnom interesu, bilo bi dobro citirati malo dui odlomak iz nedavne i vrlo interesantne presude u predmetu Ferrazzini protiv Italije (12. juli 2001, Predstavka br. 44759/98, stavovi 24-31) koja se odnosi na poreski 157
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava spor, u kojoj je Sud, zasjedajui u Velikom vijeu, objavio sljedee:
Prema sudskoj praksi ovog Suda, koncept graanskih prava i obaveza ne moe se tumaiti iskljuivo pozivanjem na domae pravo odgovorne drave. Sud je u vie navrata potvrdio princip po kojem je ovaj koncept autonoman u znaenju koje ima po lanu 6, stav 1, Konvencije (vidi, meu ostalim izvorima, presudu Knig protiv Savezne Republike Njemake od 28. juna 1978, Serija A br. 27, str. 29-30, stavovi 88-89, i presudu Baraona protiv Portugala od 8. jula 1987, Serija A br. 122, str. 17-18, stav 42). U ovom predmetu Sud potvruje svoju sudsku praksu. On smatra da bi svako drugo rjeenje dovelo do rezultata koji su inkompatibilni sa ciljem i svrhom Konvencije (vidi, mutatis mutandis, presudu Knig citiranu gore, stav 88, i Maaouia protiv Francuske [GC], br. 39652/98, stav 34, ECHR 2000-X). Kada se radi o postupcima u vezi poreza jasno je da su u pitanju materijalni interesi, ali pokazati samo da je spor materijalne prirode nije dovoljno da bi se primijenio lan 6, stav 1, u svom graanskom dijelu (vidi presudu Pierre-Bloch protiv Francuske od 21. oktobra 1997, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1997VI, str. 2223, stav 51, i Pellegrin protiv Francuske [GC], br. 28541/95, stav 60, ECHR 1999-VIII, vidi presudu Editions Priscope protiv Francuske od 26. marta 1992, Serija A br. 234-B, str. 66, stav 40). Kada je rije o tradicionalnoj sudskoj praksi institucija po Konveciji, treba posebno istai sljedee: Mogu postojati materijalne obaveze prema dravi ili njoj podreenim organima za koje, u svrhu lana 6 stava 1, treba smatrati da pripadaju iskljuivo u sferu javnog prava, te da prema tome nisu obuhvaene pojmom graanska prava i obaveze. Izuzev novanih kazni koje se nameu kao krivine sankcije, ovo je osobito sluaj kada neka obaveza, koja je po svojoj prirodi materijalna, proistie iz poreskih zakona i propisa, ili na drugi nain predstavlja dio uobiajenih graanskih dunosti u demokratskom drutvu (vidi, meu ostalim izvorima, presudu Schouten i Meldrum protiv Nizozemske od 9. decembra 1994, Serija A br. 304, str. 21, stav 50; Predstavka br.11189/84, Odluka Komisije od 11. decembra 1986, Decisions and Reports (Odluke i izvjetaji) 50, str. 121 i 140; i Predstavka br. 20471/92, Odluka Komisije od 15. aprila 1996, Decisions and Reports (Odluke i izvjetaji) 85, str. 29 i 46). Konvencija je, meutim, ivi instrument koji treba tumaiti u svjetlu sadanjih uvjeta (vidi, meu ostalim izvorima, presudu Johnston i ostali protiv Irske, Serija A br.112, str. 25, stav 53), a zadatak Suda je da preispita da li je potrebno, u svjetlu izmijenjenih stavova u drutvu u vezi pravne zatite koju pojedinac treba imati u odnosima sa dravom, proiriti djelokrug lana 6, stava 1, kako bi se njime obuhvatili i sporovi izmeu graana i javne vlasti u pogledu zakonitosti, po domaem pravu, odluka koje donose poreske vlasti. Jasno je da su se odnosi izmeu pojedinca i drave razvili u mnogim sferama tokom pedeset godina od usvajanja Konvencije, a regulativa drave se sve vie mijea u privatno - pravne odnose. Ovo je Sud dovelo do stava da postupke, koji su po domaem pravu klasicirani kao dio javnog prava, tretira u okviru graanskog dijela lana 6, ukoliko je konani ishod odluujui po privatna prava i obaveze u pitanjima kao to je, naprimjer, prodaja zemljita, voenje privatne klinike, imovinski interesi, davanje upravnih dozvola u vezi uvjeta privatne prakse ili dozvola za sluenje alkoholnih pia (vidi, meu ostalim izvorima, presudu Ringeisen protiv Austrje od 16. jula 1971, Serija A br. 13, str. 39, stav 94; gore citiranu presudu Knig, str. 32, stavovi 94-95; presudu Sporrong i Lnnroth protiv vedske od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str.19, stav 79; presudu Allan Jacobsson protiv vedske od 25. oktobra 1989, Serija A br.163, str. 20-21, stav 73; presudu Benthem protiv Nizozemske od 23. oktobra 1985, Serija A br. 97, str. 16, stav 36; i presudu Tre Traktrer Aktiebolag protiv vedske od 7. jula 1989, Serija A br.159, str. 19, stav 43). Nadalje, sve vee mijeanje drave u svakodnevni ivot pojedinca, u smislu socijalne zatite naprimjer, zahtijeva od Suda da ocijeni koje
158

su osobine javnog, a koje privatnog prava, prije nego to zakljui da se neko pravo moe klasicirati kao graansko (vidi, meu ostalim izvorima, presudu Feldbrugge protiv Nizozemske od 29. maja 1986, Serija A br. 99, str. 16, stav 40; presudu Deumeland protiv Njemake od 29. maja 986, Serija A br. 100, str. 25, stav 74; presudu Salesi protiv Italije od 26. februara 1993, Serija A br. 257-E, str. 59-60, stav 19; i presudu Schouten i Meldrum citiranu gore, str. 24, stav 60). Meutim, prava i obaveze koje postoje u odnosu na pojedinca ne moraju nuno biti i graanska po svojoj prirodi. Tako politika prava i obaveze, poput prava na kandidiranje na izborima za narodnu skuptinu (vidi gore citiranu presudu Pierre-Bloch, str. 2223, stav 50), iako je u ovom postupku bio u pitanju materijalni interes podnositelja, (ibid, stav 51), nisu graanska po svojoj prirodi, to ima za posljedicu da se lan 6, stav 1, ne primjenjuje. Isto tako se ova odredba ne primjenjuje ni na sporove izmeu upravnih organa i njihovih uposlenika koji su na poloajima na kojima imaju ovlasti na temelju javnog prava (vidi Pellegrin protiv Francuske [GC], br. 28541/95, stavovi 66-67, ECHR 1999-VIII). Slino i protjerivanje stranaca ne dovodi do spora (contestations) u vezi graanskih prava u svrhe lana 6, stava 1, Konvencije, koji lan se prema tome i ne moe primijeniti (vidi gore citiranu presudu Maaouia judgment, stavovi 37-38). U oblasti poreza, razvoj do kojeg je dolo u demokratskom drutvu ne utjee, meutim, na temeljnu obavezu pojedinaca ili rme da plaaju porez. U poreenju sa situacijom kada je Konvencija usvojena, ovakav razvoj dogaaja nije imao za posljedicu ire mijeanje drave u graansku sferu ivota pojedinca. Sud smatra da poreska pitanja jo uvijek ine dio same jezgre prerogativa javne vlasti u kojoj dominira javna priroda odnosa izmeu poreskog obveznika i poreskih organa vlasti. Imajui na umu da se Konvencija i njeni Protokoli moraju tumaiti u cjelini, Sud takoer istie da lan 1 Protokola br. 1, koji se odnosi na zatitu imovine, stavlja pod rezervu pravo drave da moe donijeti one zakone koje smatra potrebnim u svrhu osiguravanja plaanja poreza (vidi, mutatis mutandis, presudu Gasus Dosier i Frdertechnik GmbH protiv Nizozemske od 23. februara 1995, Serija A br. 306-B, str. 48-49, stav 60). Iako Sud ne pridaje odluujuu vanost ovom faktoru, ipak ga uzima u obzir. Sud smatra da su poreski sporovi izvan djelokruga graanskih prava i obaveza, usprkos materijalnim posljedica koje nuno postoje po poreskog obveznika. Princip po kojem se autonomni koncepti iz Konvencije moraju tumaiti u svjetlu sadanjih uvjeta koji vladaju u demokratskim drutvima ne daje pravo Sudu da tumai lan 6, stav 1 kao da atribut graanski (uz restrikciju koju taj atribut obavezno postavlja na kategoriju graanskih prava i obaveza na koju se taj lan primjenjuje) ne postoji u tekstu. Prema tome, lan 6, stav 1, se ne moe primijeniti na ovaj predmet.
Ova presuda (idem Ferrazzini protiv Italije od 12. jula 2001, Predstavka br. 44759/98) zahtijeva detaljnije itanje. (Za primjenu lana Article 6, stav 1, na tubu za naknadu tete pred krivinim sudom, zbog moguih posljedica po tubu u parninom postupku, vidi presudu Callvelli i Ciglio protiv Italije od 17. januara 2002, Predstavka br. 32967/96, stav 62.) Prema tome, lan 6. se primjenjue na sporove u vezi graanskih prava i obaveza kao to smo ih denirali u tekstu gore. On se takoer primjenjuje na krivine optube (samo da podsjetimo, odluke u vezi ulaska, boravka i deportaciji stranaca ne predstavljaju sporove u vezi graanskih prava i obaveza i ne tiu se krivine optube: presuda Maaouia protiv Francuske od 5. oktobra 2000).
159
Pravo na sud u vezi sa krivinom optubom Koncept krivine optube

Potrebno je kao prvo razmotriti kakvo znaenje ima koncept optuba. U predmetu Deweer protiv Belgije (presuda od 27. februara 1980, Serija A br. 35, str. 22-24, stavovi 42 i 44), Sud je naznaio da ovaj izraz ima autonomno znaenje po Konvenciji i da treba preferirati supstancijalni koncept ovog izraza:
Kocept koji je ugraen u francuski termin accusation en matire pnale (krivina optuba) je, meutim, autonoman; treba ga shvatati u znaenju koje mu daje Konvencija (vidi posebno presudu Knig od 28. juna 1978, Serija A br. 27, str. 29, stav 88).[] [] prominentno mjesto koje u demokratskom drutvu zauzima pravo na pravino suenje (vidi naroito gore spomenutu presudu Airey, str. 12-13, stav 24) navodi Sud da radije prihvati sutinsko, a ne formalno, poimanje optube koje razmatra lan 6, stav 1 (l. 6-1). Sud je prisiljen da ide dalje od onog to se pojavljuje kao forma i istrauje realitete postupka o kojem je rije.
U skladu s tim Sud je istakao (ibid, stav 46) :

Izraz optuba u svrhe lana 6, stav 1 (l. 6-1), moe biti deniran kao zvanina obavijest koju daje pojedincu nadleni organ vlasti o navodima da je poinio krivino djelo. U vie odluka i miljenja Komisija je primijenila test koji je, ini se, prilino usko povezan, to jest da li je situacija [u kojoj se naao osumnjieni] znaajno ugroena (predmet Neumeister, Serija B br. 6, str. 81; predmet Huber protiv Austrije, Yearbook of the European Convention on Human Rights (Godinjak EKLJP) 18, str. 356, stav 67); [].
U ovom predmetu radi se o nalogu o privremenom zatvaranju mesnice u vlanitvu podnositelja, nakon to je on navodno prekrio zakonske propise u vezi cijena. Zatvaranje radnje se trebalo obustaviti nakon plaanja garancije u formi nagodbe ili, ako do toga ne doe, na dan kada o tome bude odluio sud. Sud za ljudska prava je smatrao da je podnositelj bio suoen sa krivinom optubom, u znaenju koje ima po Konvenciji, od vremena kada je izdat taj nalog. Treba primijetiti da je ve u ovoj presudi Sud doao na ideju o situaciji u kojoj se nalazi osoba koja je znaajno ugroena (naprimjer zbog pretresa i sl.). Bilo je potrebno uspostaviti ovu ideju kao deniciju optube, to je uinjeno u predmetu Foti i drugi protiv Italije (presuda od 10. decembra 1982, Serija A br. 56, str. 18, stav 52); i u presudi Serves protiv Francuske, koja se odnosi na situacije u kojoj se nala jedna osoba u krivinom postupku, kada je dokument o pokretanju postupka bio poniten (presuda od 20. oktobra 1997, Reports (Izvjetaji) 1997-VI, stav 42), gdje je Sud iznio sljedee:
On [koncept optube] moe na taj nain biti deniran kao zvanina obavijest koju daje pojedincu nadleni organ vlasti o navodima da je poinio krivino djelo, to je denicija koja takoer odgovara testu da li je situacija [u kojoj se nalazi osumnjieni] znaajno ugroena (vidi, naprimjer, presudu Deweer protiv Belgije od 27. februara 1980, Serija A br. 35, str. 22, stav 42, i str. 24, stav 46; presudu Eckle protiv Njemake od 15. jula 1982, Serija A br. 51, str. 33, stav 73).
U predmetu Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 5. maja 1995, Serija A br. 160
Evropska Konvencija o ljudskim pravima 316-A, stavovi 52-55), carinski organi su zaplijenili avion koji je pripadao kompaniji u kojem su nali kontejner bez avio tovarnog lista u kojem je bio kanabis. Avion je vraen nakon to je plaena novana kazna. Sud je u tom predmetu iznio sljedee:
[] faktori koji su spomenuti u tekstu gore nepostojanje krivine optube ili odredbe koja bi po prirodi bila krivina - zajedno razmatrano sa injenicom da nije bilo prijetnje pokretanja krivinog postupka u sluaju neplaanja, dovoljno je da ovaj predmet bude drugaije tretiran od predmeta Deweer protiv Belgije (presuda od 27. februara 1980, Serija A br. 35), u kojem je podnositelj bio obavezan platiti odreeni iznos pod prinudom privremenog zatvaranja radnje kako se protiv njega ne bi pokrenuo krivini postupak. Sud, dalje, podsjea da je slian argument koristio podnositelj u predmetu AGOSI (loc. cit.). Ovdje je Sud smatrao da pljenidba robe od strane domaeg suda predstavlja mjeru koja je uslijedila kao posljedica djela krijumarenja koje je izvrilo drugo lice, te da s tim u vezi nije podneena krivina optuba protiv AGOSI-a. injenica da je ovo imalo negativne posljedice na imovinska prava AGOSI-a ne moe sama po sebi navoditi na zakljuak da se moe smatrati da je krivina optuba u svrhe lana 6 podneena protiv podnositelja (kompanije) (loc. cit, str. 22, stavovi 65-66). Imajui na umu da se, za razliku od predmeta AGOSI, od ove kompanije koja je bila podnositelj zahtjeva trailo da plati odreeni iznos novca i da njena imovina nije bila konskovana, Sud predlae da se zauzme isti stav. Prema tome, problem na koji se podnositelj ali nije ukljuivao utvrivanje krivine optube.
Vano je da se denira pojam optuba, jer upravo onog momenta kada je podignuta optuba tada i poinje tei vrijeme u svrhu suenja u razumnom roku.
Pojam krivina
Optuba po lanu 6. mora se odnositi na krivina djela. U predmetu Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 28. juna 1984, Serija A br. 80, str. 35, stav 68), Sud podsjea na principe koje je postavio u predmetu Engel:
Sud je bio suoen sa slinim pitanjem u predmetu Engel i ostali. U presudi od 8. juna 1976. u ovom predmetu (Serija A br. 22, str. 33-35, stavovi 80-82), Sud, nakon to je ukazao na autonomnost pojma krivina optuba po lanu 6 (l. 6), postavlja sljedee principe koje je ponovo potvrdio u svojoj presudi u predmetu ztrk od 21. februara 1984. (Serija A br. 73, str. 17-18, stavovi 48-50). (a) Konvencija ne sprjeava drave ugovornice da prave razliku izmeu krivinog zakonodavstva i disciplinskog tako to e napraviti striktno razgranienje, ali iz toga ne slijedi da je kategorizacija napravljena na taj nain i odluujua u svrhe Konvencije. (b) Da su drave ugovornice u stanju, po vlastitoj diskreciji, da iskljue primjenu temeljnih odredbi lana 6 i 7 (l. 6, l. 7), tako to e neko djelo okvalicirati kao disciplinsko a ne krivino, primjena ovih odredbi bi bila podreena njihovoj suverenoj volji. irina koja bi ila tako daleko mogla bi dovesti do rezultata koji nisu kompatibilni sa ciljem i svrhom Konvencije.
U nastojanju da utvrdi prirodu djela, Sud e zatim ispitati na koji nain je to djelo opisano u domaim zakonima, njegovu prirodu, teinu kazne i njen cilj (presuda Engel i ostali protiv Nizozemske od 8. juna 1976, Serija A br. 22, str. 34-35, stav 82). Slinu formulaciju moemo 161
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava nai i u presudi J.B. protiv vicarske (3. maj 2001, Predstavka br. 31827/96, stav 44):
U svojoj ranijoj praksi Sud je postavio tri kriterija koja treba uzeti u obzir kod odluivanja da li je neka osoba optuena za krivino djelo u svrhe lana 6. Ti kriteriji su klasikacija djela po domaem zakonu, priroda samog djela i priroda i stupanj teine kazne kojoj se izlae ta konkretna osoba (vidi, meu ostalim izvorima, presudu ztrk protiv Njemake od 21. februara 1984, Serija A br. 73, str. 18, stav 50). U presudi A.STR, M.STR. i T.STR. protiv vicarske, Sud je naao da novanu kaznu za krivino djelo izbjegavanja plaanja poreza u principu treba preispitati u odnosu na lan 6, stav 1, Konvencije (vidi gore citiranu presudu).
U predmetu Weber protiv vicarske (presuda od 22. maja 1990, Serija A br. 177, str. 17-18, stavovi 31-34), Sud ponovo naglaava da klasikacija djela po pravnim metodama odgovorne drave ima relativnu teinu i slui samo kao polazna taka. Drugi i trei test priroda djela i priroda i teina kazne igraju daleko veu ulogu. Openito govorei, ako kazna za sobom povlai lienje slobode, Sud smatra da je takvo djelo krivino. U predmetu Engel, upuivanje u disciplinsku jedinicu u vojsci je, u svrhe Konvencije, spadalo u krivinu materiju (vidi takoer predmet Joao Jos Brandao Ferreira protiv Portugala, Predstavka br. 41921/98, odluka od 28. septembra 2000, koja se odnosi na obino hapenje u vojsci). Sud je u predmetu Weber smatrao da je kazna za krenje povjerljivosti sudske istrage u iznosu do 500 vicarskih franaka, koja se mogla pretvoriti u kratku kaznu zatvora u odreenim uvjetima, dovoljna da bi imala atribuciju krivinog u svrhe Konvencije. U predmetu Ravnsborg protiv vedske (presuda od 23. marta 1994, Serija A br. 283-B, str. 31, stav 35), s druge strane, djelo koje je u pitanju i za koje je bila predviena novana kazna, Sud nije okvalicirao kao krivino. Na temelju treeg testa priroda i teina kazne svaka novana kazna, koji je mogla iznositi najvie 1.000 kruna i koja se, prema vedskom zakonu, mogla pretvoriti u kaznu zatvora, nije imala takvu teinu da se moe svrstati pod krivinom sankcijom (vidi takoer presudu Inocncio protiv Portugala od 11. januara 2001, Predstavka br. 43862/98). Bilo je potrebno denirati koncepte utvrivanje [] graanskih prava i obaveza i krivina optuba, jer upravo ta denicija odreuje opseg lana 6, stava 1, to jest one situacije u kojima postoji pravo na sud.
2. Opseg prava na sud

Nakon to smo ispitali podruje primjene prava na sud, potrebno je analizirati njegov opseg.
Pravo koje garantira lan 6, stav 1, je pravo pristupa sudu

Sud je izdvojio prvu bitnu znaajku u vezi opsega prava sudskog ispitivanja predmeta. U jednom predmetu koji se odnosi na spor u vezi graanskih prava (presuda Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstava od 21. februara 1975, Serija A br. 18, str. 12, stav 25, i str. 17-18, stavovi 35-36), Sud je odluivao po pitanju da li je lan 6, stav 1, zapravo u sutini ogranien 162
Evropska Konvencija o ljudskim pravima na garanciju prva na pravino suenje u sudskom postupku koji je ve u toku, ili pored toga garantira i pravo pristupa sudu svakoj osobi koja eli uloiti tubu, kako bi se sud odredio po pitanju njenih graanskih prava i obaveza:
Kada bi se lan 6, stav 1 (l. 6-1), shvatio tako da se odnosi iskljuivo na postupak koji je ve pred sudom, drava ugovornica bi mogla, bez da prekri bilo ta iz ovog teksta, postupati i bez sudova, ili im oduzeti jurisdikciju u odreenoj vrsti graanskih postupaka i dati ih umjesto toga u nadlenost organa koji su ovisni od vlade. Takve pretpostavke, koje je nemogue odvojiti od opasnosti koju donosi mogunost proizvoljnog odluivanja, imale bi ozbiljne posljedice koje su nespojive sa ranije spomenutim principima i koje Sud ne moe zanemariti (presuda Lawless od 1. jula 1961, Serija A br. 3, str. 52 i presuda Delcourt od 17. januara 1970, Serija A br.11, str. 14-15). [] [] iz ovog slijedi da pravo pristupa predstavlja element koji je inherentan u pravu koje garantira lan 6, stav 1 (l. 6-1). Ovo nije nikakvo ekstenzivno tumaenje koje namee nove obaveze dravi ugovornici: ono se temelji upravo na prvoj reenici lana 6, stava 1 (l. 6-1), koju treba gledati u njenom kontekstu imajui na umu cilj i svrhu Konvencije, meunarodni ugovor sa snagom zakona, (vidi presudu Wemho od 27. juna 1968, Serija A br. 7, str. 23, stav 8) i ope pravne principe. Sud time zakljuuje [] da lan 6, stav 1 (l. 6-1), osigurava svim licima pravo na pokretanje bilo kakvog postupka pred sudom ili tribunalom u vezi bilo kojeg graanskog prava i obaveze. Na taj nain ovaj lan ukljuuje pravo na sud, unutar kojeg je i pravo pristupa, tojest pravo pokretanja sudskog postupka u graanskim predmetima, koje prestavlja samo jedan aspekt.
(Vidi takoer, naprimjer presudu Tsironis protiv Grke od 6. decembra 2001, Predstavka br. 44584/98, stav 28.) U tom svjetlu lan 6 se primjenjuje i na domae pravne ljekove (albe, albe zbog pogrene primjene materijalnog prava, itd.) kao to je predvieno domaim zakonima (vidi presudu Rodriguez Valin protiv panije od 1. oktobra 2001, Predstavka br. 47792/99, stavovi 23-28; presudu Tricard protiv Francuske od 10. jula 2001, Predstavka br. 40472/98, stavovi 25-34), kao i pravila o potivanju rokova (presuda Stubbings i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. oktobra 1996, Reports(Izvjetaji) 1996-IV, stavovi 50-57; i presudu Yagtzilar i ostali protiv Grke od 6. decembra 2001, Predstavka br. 41727/98, stavovi 20-28) i sudske takse (presuda Kreuz protiv Poljske od 19. juna 2001, Predstavka br. 28249/95).
Pravo na sud mora biti djelotvorno

Nije dovoljno da pravo na sud samo postoji kao takvo: ono mora biti i djelotvorno. Nije dovoljno da je pravo pristupa sudu samo mogue. U odluci Airey protiv Irske (9. oktobar 1979, Serija A br. 32, str. 12-14, stav 24), Sud je iskoristio priliku i naglasio da drave lanice moraju garantirati djelotvoran pristup sudovima. U ovom predmetu, podnositeljica, koja nije imala pravnu pomo i nije mogla nansijiski snositi trokove angairanja advokata, nije bila u stanju nai advokata koji bi ju zastupao. Mogla je zastupati samu sebe, ali postupak o kojem je rije bio je izuzetno sloen. Sud je naao da se ovdje radilo o krenju lana 6, stava 1: 163

Sud ne smatra ovu mogunost (pojavljivanja pred Visokim sudom pravde bez pomoi advokata) samu po sebi za bitnu. Cilj Konvencije nije da garantira prava koja su teoretska i iluzorna, nego prava koja postoje u stvarnoj praksi i koja su djelotvorna (vidi, mutatis mutandis, presudu od 23. jula 1968. u Belgijskom jezikom predmetu, Serija A br. 6, str. 31, stavovi 3, na kraju, i 4; gore spomenutu Golder presudu, str. 18, stav 35, na kraju; presudu Luedicke, Belkacem i Ko od 28. novembra 1978, Serija A br. 29, str. 17-18; stav 42; i presudu Marckx od 13. juna 1979, Serija A br. 31, str. 15, stav 31). Ovo se posebno odnosi na pravo pristupa sudovima u svjetlu prominentnog mjesta koje u demokratsom drutvu zauzima pravo na pravino suenje (vidi, mutatis mutandis, presudu Delcourt od 17. januara 1970, Serija A br. 11, str. 15, stav 25). Potrebno je, prema tome, utvrditi da li je pojavljivanje ge. Airey pred Visokim sudom pravde bez advokata djelotvorno, u smislu da li je ona bila u stanju da sama sebe zastupa na odgovarajui i zadovoljavajui nain. [] Sud smatra malo vjerovatnim da bi osoba koja bi se nala u poloaju ge. Airey (vidi stav 8 gore) bila u stanju zastupati vlastiti predmet. [] Iz gore navedenog Sud zakljuuje da mogunost da sama sebe zastupa pred Visokim sudom pravde nije dalo podnositeljici djelotvorno pravo pristupa. []
Sud je objasnio posljedice koje ovakav zakljuak ima po obavezu drave uspostavo program pravne pomoi (ibid, str. 15-16, stav 26. do kraja):
Ovaj zakljuak, koji se pojavljuje na kraju stava 24 gore, prema tome ne implicira da drava mora osigurati besplatnu pravnu pomo u svakom sporu koji se odnosi na neko graansko pravo. Smatrati da ovako dalekosena obaveza postoji bilo bi, Sud se slae, u neskladu sa injenicom da Konvencija ne sadri nikakvu odredbu o pravnoj pomoi za ovakvu vrstu postupka. lan 6, stav 3.c (l. 6-3-c) govori samo o krivinim postupcima. Meutim, iako ovakva slina odredba ne postoji u parnici, lan 6, stav 1 (l. 6-1), moe ponekad zahtijevati od drave da osigura pomo advokata, kada je takva pomo neophodna u svrhu djelotvornog pristupa sudu zbog toga to je pravno zastupanje obavezno u raznim vrstama parnica, kao to je sluaj na osnovu domaih zakona u nekim od drava ugovornica, ili zbog sloenosti samog predmeta.
(Vidi takoer presudu R.D. protiv Poljske od 18. decembra 2001, Predstavka br. 29692/96, stavovi 43-52.) Presuda u predmetu Bellet protiv Francuske (4. decembar 1995, Serija A br. 333-B, stavovi 3738) odnosi se na odtetu u sluaju hemoliara koji su se zarazili preko transfuzije krvi. Strane se nisu sloile da li su se rtve prihvatanjem odtete Fonda za kompenzacije odrekle svakog prava na bilo kakvu daljnju tubu. Pariki apelacioni sud je tubu proglasio neprihvatljivom u nedostatku interesa za pokretanje postupka. Sud za ljudska prava je iznio sljedee:
Sve u svemu, ovaj sistem nije dovoljno jasan ili dovoljno popraen garancijama da bi se sprijeio nesporazum u vezi procedura za koritenje pravnih lijekova na raspolaganju i restrikcija koje proizilaze iz paralenog koritenja istih. Uzimajui u obzir sve okolnosti ovog predmeta, Sud smatra da podnositelj nije imao djelotvorno pravo pristupa sudu u postupku pred Parikim albenim sudom. Prema tome, ovdje se radilo o krenju lana 6, stava 1 (l. 6-1).
164
Evropska Konvencija o ljudskim pravima (Vidi takoer presudu Dulaurans protiv Francuske od 21. marta 2000, Predstavka br. 34553/97, u vezi odbijanje albe zbog primjene materijalnog prava nastalog usljed oigledne greke u procjeni (krenje).)
Pravo pristupa ne znai i obavezu osiguravanja suda vie instance

U presudi Gurin protiv Francuske (29. juli 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-V, stav 44), Sud je primijetio da lan 6 ne namee obavezu osiguravanja pravnog lijeka. Meutim, on je takoer rekao da, ukoliko takvi lijekovi postoje, oni moraju biti u skladu sa garancijama predvienim u lanu 6:
lan 6, stav 1, Konvencije, istina je, ne prisiljava drave ugovornice da osnuju albene sudove ili kasacione. No ipak, od drave koja nema takve sudove zahtijeva se da osigura da osobe koje podlijeu zakonu uivaju pred takvim sudovima osnovne garancije po lanu 6. (vidi presudu Delcourt protiv Belgije od 17. januara 1970, Serija A br. 11, str. 14, stav 25).
Nadalje, u presudi De Cubber protiv Belgije (26. oktobar 1984, Predstavka br. 9186/80, Serija A br. 86, stav 32), Sud je savim jasno naznaio da postojanje albenih ili kasacionih sudova koji su u saglasnosti sa garancijama koje dolaze iz lana 6 ne oslobaa prvostepene sudove da te iste garancije potuju:
lan 6, stav 1 (l. 6-1), tie se prvenstveno prvostepenih sudova; njime se ne zahtijeva postojanje sudova vie instance. Tano je da njegove temeljne garancije, ukljuivi i nepristrasnost, mora pruati svaki albeni ili kasacioni sud koji drava ugovornica odlui osnovati (vidi gore spomenutu Delcourt presudu, Serija A br. 11, str. 14, do kraja, i, kao najnoviji izvor, presudu Sutter od 22. februara 1984, Serija A br. 74, str. 13, stav 28). Meutim, ak i kada je ovo sluaj to ne znai da niestepeni sudovi ne moraju pruati traene garancije. Takav rezultat bi bio u sukobu sa namjerom koja stoji iza uspostavljanja vie instanci, uglavnom da bi se ojaala zatita strana u postupku.
U ovom sluaju radilo se o krivinom predmetu. Potrebno je istai jednu stvar. U stvarnosti Sud ima eksibilan pristup u primjeni ovih principa (dok postavlja branike sigurnosti). On ima takav pristup u tehnikim pitanjima kao to je davanje (presuda British-American Tobacco Company Ltd protiv Nizozemske od 20. novembra 1996, Serija A br. 331, stav 77) urbanistiko planiranje (presuda Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. januara 2001, Predstavka br. 27238/95, stav 124) i u disciplinskim postupcima pred profesionalnim disciplinskim tijelima (Sud je smatrao da je postupak pred National Council of the Ordre des Mdecins (Udruenjem medicinskih radnika) bio spor u vezi graanskih prava i baveza); vidi presudu Diennet protiv Francuske od 26. septembra 1995, Serija A br. 325-A, stav 27). U presudi Albert i Le Compte (10. februar 1983, Serija A br. 58, str. 16, stav 29), Sud je zauzeo sljedei stav:
U velikom broju drava lanica Vijea Evrope, zadatak presuivanja u disciplinskim predmetima dat je pravosudnim organima profesionalnih udruenja. ak i u sluajevima u kojima se primjenjuje lan 6, stav 1 (l. 6-1), davanje ovih ovlasti samo po sebi ne predstavlja krenje Konvencije []. No ipak, u takvim okolnostima Konvencija zahtijeva najmanje jedan od dva sistema koja slijede: ili e sami pravosudni organi kao takvi postupati po zahtjevima iz lana 6, stav 1 (l. 6-1), ili ne, ali
165

zato podlijeu naknadnoj kontroli sudskog tijela koje ima punu jurisdikciju i obezbjeuje garancije po lanu 6, stav 1 (l. 6-1).
Prema tome, kada sudsko tijelo odgovorno za sporove u vezi graanskih prava i obaveza ne zadovoljava sve zahtjeve lana 6, stav 1, nema krenja Konvencije, ako je postupak pred takvim tijelom podlijegao naknadnoj kontroli od strane sudskog tijela koje ima punu juriosdikciju i prua garancije po lanu 6. Ve u presudi Le Compte, Van Leuven i De Meyere (23. Juni 1981, Serija A br. 43, str. 22-23, stavovi 50-51), Sud je naveo:
Iako lan 6, stav 1 (l. 6-1), propisuje pravo na sud [], on ipak ne obavezuje drave da contestations (sporovi) u vezi graanskih prava i obaveza moraju podlijegati proceduri koja e se u svakoj i svim fazama voditi pred tribunalom koji zadovoljava razne zahtjeve po ovom lanu. Fleksibilnost i ekasnost su zahtjevi koji su u potpunosti u saglasnosti sa zatitom ljudskih prava i mogu opravdati prethodno interveniranje od strane upravnih ili strukovnih tijela i, a fortiori, sudskih tijela koja ne zadovoljavaju navedene zahtjeve u svakom pogledu; ovdje se moe pozvati na pravnu tradiciju velikog broja drava lanica Vijea Evrope kao podrku takvom jednom sistemu. Nadalje, ak i u klasinim sporovima poput krivinih predmeta, Sud uvodi istu eksibilnost kada primjenjuje lan 6, stav 1, na razliite razine suda u sudskom poretku (vidi presudu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 13. jula 1995, Serija A br. 316-B, stav 59). Tako je Sud u presudi Botten protiv Norveke (19. februar 1996, Reports (Izvjetaji) 1996-I, stav 39), naveo sljedee u vezi albenog postupka: Sud ponovo naglaava da nain primjene lana 6. (l. 6) na postupke pred albenim sudovima ovisi od posebnih karakteristika postupka koji je u pitanju. U obzir se mora uzeti sveukupnost sudskog postupka u domaem pravnom poretku i uloga albenog suda unutar njega. Kada je javna rasprava odrana na prvostepenom sudu, izostajanje takve rasprave u albenoj fazi moe biti opravdano posebnim karakteristikama konkretnog postupka, vodei rauna o prirodi domaeg albenog sistema, opsegu ovlasti albenog suda i nainu na koji su interesi podnositelja stvarno predstavljeni i zatieni pred albenim sudom, posebno u svjetlu prirode problema o kojem taj sud odluuje (vidi, inter alia, presudu Fejde protiv vedske od 29. oktobra 1991, Serija A br. 212-C, str. 67-69, stavovi 27 i 31; i presudu Kremzow protiv Austrije od 21. September 1993, Serija A br. 268-B, str. 43, stavovi 58-59). Prema sudskoj praksi ovog Suda, postupci za podnoenje albe i postupci koji ukljuuju samo pitanja primjene materijalnog prava, za razliku pitanja o injeninom stanju, mogu biti u saglasnosti sa zahtjevima lana 6 (l. 6), iako podnositelj albe nije imao priliku da bude osobno sasluan pred albenim ili kasacionim sudom (vidi presudu Axen protiv Njemake od 8. decembra 1983, Serija A br. 72, str. 12-13, stavovi 27-28; presudu Kremzow citiranu u tekstu gore, str. 43-44, stavovi 60-61). Nadalje, ak i ako albeni sud moe imati punu jurisdikciju da ispituje i pitanja primjene materijalnog prava i pitanja u vezi injeninog stanja, lan 6 (l. 6) ne zahtijeva uvijek i pravo na javnu raspravu ili, ako doe do rasprave, pravo osobe na prisustvovanje pred sudom (vidi, naprimjer, presudu Fejde citiranu gore, str. 69, stav 33).
(Idem presuda Haan protiv Nizozemske od 26. augusta 1997, Predstavka br. 22839/93, Reports (Izvjetaji) 1997-IV, stavovi 51-55; i presuda Kerojrvi protiv Finske od 19. jula 1995, Reports (Izvjetaji) A322, stav 40.) Po pitanju osnove proceduralnih zahtjeva predvienih lanom 6, stav 1, vidi tekst koji slijedi.
166
Ovo pravo ukljuuje implicitna ogranienja

Potrebno je jasno istai da Sud ne smatra pravo pristupa sudu apsolutnim pravom. U tom smislu Sud navodi sljedee (gore spomenuta presuda Golder, str. 18-19, stav 38):
Sud smatra, prihvatajui stavove Komisije i alternativni podnesak vlade, da pravo pristupa sudovima nije apsolutno. Kako je ovo pravo koje Konvencija propisuje (vidi lanove 13, 14, 17 i 25) (l. 13, l. 14, l. 17, l. 25) bez da ga, u uem smislu, denira, ostaje prostor, mimo onih granica koje po sadraju ograniavaju svako pravo, i za ogranienja koja su implicite dozvoljena.
U vezi sa implicitnim ogranienjima, Sud je u presudi Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. maj 1985, Serija A br. 93, str. 24-25, stav 57) ustvrdio sljedee:
[] pravo pristupa sudovima [] moe podlijegati ogranienjima; ona su implicitno dozvoljena jer pravo pristupa zahtijeva da bude regulirano od strane drave, to moe varirati u pogledu vremena i mjesta ovisno od potreba i resursa zajednice i pojedinaca (vidi the gore spomenutu presudu Golder, str. 19, stav 38, u kojoj se citira presuda Belgijski jeziki sluaj od 23. jula 1968, Serija A br. 6, str. 32, stav 5). Drave ugovornice kod donoenja takvih propisa uivaju odreeni stupanj slobodne procjene. Iako konana odluka po pitanju potivanja Konvencije poiva na Sudu, nije uloga Suda da zamijeni domae organe vlasti u procjenjivanju onoga to je najbolja politika u ovoj oblasti (vidi, mutatis mutandis, presudu Klass i ostali od 6. septembra 1978, Serija A br. 28, str. 23, stav 49). No ipak, ogranienja koja se primjenjuju ne smiju ograniavati ili smanjivati pristup koji je dat pojedincu na nain ili u mjeri koji bi doveli u pitanje samu sutinu ovog prava (vidi gore spomenute presude Golder i Belgijski jeziki sluaj ibid, i takoer gore spomenutu presudu Winterwerp, Serija A br. 33, str. 24 and 29, stavovi 60 and 75). Nadalje, neko ogranienje nee biti kompatibilno sa lanom 6, stavom 1 (l. 6-1), ako nije u legitimnom cilju i ako ne postoji razlona proporcionalnost izmeu sredstava i cilja koji se eli postii.
Iz toga proistie (Prince Hans-Adam II od Lihtentajna protiv Njemake, presuda od 12. jula 2001, Predstavka br. 42527/98, stav 44):
Ako je restrikcija u saglasnosti sa ovim principima, onda nema krenja lana 6.
Meutim, sasvim je izvjesno da Sud postavlja visoke standarde u prihvatanju ovakvih restrikcija ili ogranienja. U predmetu Ashingdane, odobrenje ministra koje se po engleskom sistemu zahtjeva prije nego to se zatvoreniku dozvoli da kontaktira svog advokata nije moglo bit uskraeno g. Golderu, koji je nastojao da dokae da je nevin za optube u vezi dogaaja koji su se desili u vrijeme kada je on bio u zatvoru i koji su se negativno odrazili na njegov zatvorski reim (idem, str. 19-20, stav 40). Ovakvo odbijanje davanja odobrenja predstavljalo je krenje lana 6, stava 1. U presudi Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva (21. septembar 1994, Serija A br. 294-B, str. 56, stav 83), s druge strane, Sud je smatrao (uzevi u obzir stupanj slobodne procjene koji uivaju drave) da:
Predmet koji se odnosi na odreene aspekte Zakona o upotrebi jezika u obrazovanju u Belgiji.
167

[] ogranienje mogunosti podnositelja, prije i poslije objavljivanja izvjetaja inspektora, da pokrenu postupak pred sudom kako bi osporili nalaze tog inspektora koji su bili tetni po njihovu reputaciju nije ukljuivalo neopravdano uskraivanje prava na sud po lanu 6, stav 1 (l. 6-1).
U presudi Al-Adsani protiv Ujedinjenog Kraljevstva (21. novembar 2001, Predstavka br. 35763/ 97, stavovi 56 i 66-67), Sud je prihvatio da imunitet koji imaju drave po meunarodnom pravu, ukljuujui i ovaj sluaj imuniteta u odnosu na pitanja koja mogu spadati u opseg lana 3, predstavlja dozvoljeno ogranienje prava koje proistie iz lana 6:
Iz ovoga slijedi da se ne moe u principu smatrati da mjere koje je poduzela visoka strana ugovornica i koje odraavaju ope prihvaena pravila meunarodnog javnog prava o imunitetu drave nameu neproporcionalnu restrikciju na pravo pristupa sudu kao to je predvieno lanom 6, stav 1. Isto kao to se i pravo pristupa sudu mora smatrati za nerazdvojiv dio garancije na pravino suenje, tako i neke restrikcije na pristup moraju na slian nain biti smatrane za nerazdvojive, a kao primjer mogu posluiti ona ogranienja koje obino prihvaaju zajednice naroda kao dio doktrine o imunitetu drave.
[]
Sud, iako prihvatajui sve vei znaaj i vanost zabrane torture, jo uvijek ne smatra da je u meunarodnom pravu prihvaen prijedlog da drave nemaju pravo na imunitet u pogledu graanskih tubi za naknadu tete u sluaju navodne torture koja je poinjena van date drave. Akt iz 1978, kojim se daje imunitet dravama u pogledu potraivanja naknade za linu tetu, izuzev ako je ta teta poinjena u Ujedinjenom Kraljevstvu, nije u nesuglasnosti sa ovim ogranienjima ope prihvaenim kao doktrina o imunitetu drave od strane zajednica naroda. U ovakvim okolnostima, primjena odredbi Akta iz 1978. od strane engleskih sudova kako bi se podrao zahtjev Kuvajta za imunitet ne moe se smatrati za neopravdanu restrikciju na pravo podnositelja na pristup sudu. Iz ovoga slijedi da se u ovom predmetu nije radilo o krenju lana 6, stava 1.
(Idem presuda Fogarty protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. novembra 2001, Predstavka br. 37112/97, stavovi 32-39, u vezi otkaza uposleniku u jednoj ambasadi i presuda McElhinney protiv Irske od 21. november 2001, Predstavka br. 31253/96, stavovi 33-40; Presuda Princ HansAdam II od Lihtentajna protiv Njemake od 12. jula 2001, Predstavka br. 42527/98, stavovi 51-70; i presuda Waite i Kennedy protiv Njemake od 18. februara 1999, Predstavka br. 26083/ 94). Pored toga implicitna ogranienja mogu se odnositi i na zastaru, naredbe o plaanju garancije za trokove ili pravila koja se odnose na maloljetne ili hendikepirane osobe (presuda Stubbings i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. oktobra 1996, Reports (Izvjetaji) 1996-IV, str. 1502-1503, stavovi 51-52; presuda Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 13. jula 1995, Serija A br. 316-B, str. 80-81, stavovi 62-67; i gore spomenuta Golder presuda, str. 19, stav 39), i ostale pravne lijekove.
168
Pravo na sud je takoer i pravo na izvrenje sudske odluke

Pravo pristupa je jedan aspekt prava na sud. U presudi Hornsby protiv Grke (19. mart 1997, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1997-II, str. 510-511, stav 40), Sud istie da se lan 6 ne odnosi samo na pravo na podnoenje predmeta na sudsko rjeavanje u pitanjima iz oblasti graanskog prava. Pravo na provoenje, odnosno izvrenje presude ili odluke predstavlja integralni dio lana 6. U ovoj presudi Sud je ustvrdio:
Sud istie da, prema sudskoj praksi koju je ustanovio, lan 6, stav 1 (l. 6-1), osigurava svakome pravo da povede postupak pred sudom u vezi svojih graanskih prava i obaveza: na taj nain ovaj lan ukljuuje pravo na sud", od ega pravo pristupa, to jest pravo na pokretanje postupka u graanskim predmetima, predstavlja jedan aspekt (vidi presudu Philis protiv Grke od 27. augusta 1991, Serija A br. 209, str. 20, stav 59). Ovo bi pravo, meutim, bilo iluzorno kada bi pravni sistem drave ugovornice doputao da konane, obavezujue sudske odluke ostanu neizvrene na tetu jedne strane. Bilo bi neshvatljivo da lan 6, stav 1 (l. 6-1), u detalje opisuje proceduralne garancije koje imaju parniari postupke koji su pravini, javni, ekspeditivni a da ne titi provoenje sudskih odluka; tumaiti lan 6. (l. 6.) kao da se odnosi iskljuivo na pristup sudu i voenje postupka bi vjerovatno dovelo do situacija koje su nekompatibilne sa principom vladavine prava na koji su se obavezale drave ugovornice kada su raticirale Konvenciju (vidi, mutatis mutandis, presudu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21 February 1975, Serija A br. 18, str. 16-18, stavovi 3436). Izvrenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora se, prema tome, smatrati za integralni dio suenja u svrhe lana 6. (l. 6); nadalje, sud je ve prihvatio ovaj princip u predmetima koji se odnose na duinu postupka (vidi, kao najnoviji izvor, presude Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije od 26. septembra 1996, Reports of Judgments and Decisions(Izvjetaji o presudama i odlukama) 1996-IV, str. 1383-1384, stavovi 20-24, odnosno str. 1410-1411, stavovi 16-20.
U iste svrhe, vidi i: presudu Logothetis protiv Grke (12. april 2001, Predstavka br. 46352/99, stavovi 11-16) ili presudu Georgiadis protiv Grke od 28. marta 2000. (Predstavka br. 41209/ 98), u vezi neizvrenja konane presude. Vidi takoer i presudu Scollo protiv Italije od 28. septembra 1995, Serija A br. 315-C, stavovi 41-45, u vezi postupka prisilnog iseljenja i presudu Lunari protiv Italije od 11. januara 2000. u vezi odbijanja da se dozvoli koritenje pomoi izvrnih organa kod prinudnog iseljenja na temelju sudske odluke; presuda Comingersoll S.A. protiv Portugala od 6. aprila 2000, Predstavka br. 35382/97, u vezi razumnog roka u postupku izvrenja odluke o povratu sredstava plativih po osnovu mjenica. Vidi takoer i presudu Antonakopoulos protiv Grke od 14. decembra 1999, Predstavka br. 37098/97, u vezi odbijanja organa vlasti da postupi prema odluci suda. U pogledu izvrenja potrebno je takoer istai da sud koji nareuje izvrenje mora osigurati da su prethodni postupci bili u skladu sa lanom 6. kada odluka o izvrenju dolazi od drave koja nije lanica Konvencije. Tako je Sud, naprimjer, u presudi Pellegrini protiv Italije (20. juli 2001, Predstavka br. 30882/96, stav 40), iznio sljedei stav:
Sud eli istai na samom poetku da je brak podnositelja bio poniten odlukom vatikanskih sudova, koja je proglaena izvrnom od strane talijanskih sudova. Vatikan nije raticirao Konvenciju, a pored toga predstavka je podneena protiv Italije. Zadatak ovog Suda se prema tome ne sastoji u preispitivanju da li je postupak pred crkvenim sudovima bio u saglasnosti sa lanom 6. Konvencije, nego da ustanovi da li su talijanski sudovi, prije nego to su odobrili izvrenje odluke kojom se ponitava brak, poduzeli sve da se uvjere kako predmetni postupak ispunjava garancije
169

po lanu 6. Ova vrsta kontrole potrebna je kada odluka ije izvrenje zahtijeva dolazi od sudova koji ne primjenjuju Konvenciju. Takva kontrola je naroito potrebna kada su implikacije proglaenja izvrvivosti od kapitalnog znaaja za strane u postupku.
Pravo koje garantira lan 6, stav 1, primjenjuje se prije nego to je pokrenut pred sudom
U presudi Magee protiv Ujedinjenog Kraljevstva (6. juni 2000, Predstavka br. 28135/95, stav 41), Sud primjeuje:
[] iako je primarna svrha lana 6, kada se radi o krivinim sluajevima, osigurati pravino suenje na sudu koji je nadlean da odluuje o krivinim optubama, to ne znai da se ovaj lan ne primjenjuje na postupak prije suenja. Tako lan 6 naroito stav 3- moe biti relevanatn prije nego to je predmet upuen na suenje, u mjeri u kojoj postoji ozbiljan stupanj vjerovatnoe da e pravinost suenja biti ugroena incijalnim propustom potovanje ovih odredbi (vidi presudu Imbrioscia protiv vicarske od 24. novembra 1993, Serija A br. 275, str. 13, stav 36).
Meutim, Sud je takoer u jednoj drugoj presudi (Maillard Bous protiv Portugala od 28. juna 2001, Predstavka br. 41288/98, stav 19, dostupna samo na francuskom nezvanini prevod) naveo sljedee:
Sud, meutim, podsjea da se lan 6, stav 1 ne primjenjuje na postupak odluivanja o zatitnim mjerama. Ovi postupci imaju za cilj privremeno rjeavanje situacije do donoenja odluke u glavnom postupku, te im prema tome nije cilj odluka o graanskim pravima i obavezama (vidi Moura Carreira i Loureno Carreira protiv Portugala (dec.), br. 41237/98, ECHR 2000-VIII).
3. Svrha prava na sud

Svrha prava na sud je da se osigura odluka kojom se rjeava pitanje prava strana u postupku a koju donosi tijelo koje se sastoji od nezavisnog i nepristrasnog suda. U daljnjem tekstu razmatrat emo pojmove nezavisan i nepristrasan sud i pojam odluka.
Koncept nezavisnog i nepristrasnog suda

Analiza pojma nezavisan i nepristrasan sud zahtijeva analizu izraza sud, nezavisan i nepristrasan.
Koncept suda
Od raznih odluka koje govore o konceptu sud izdvojit emo dvije koje zasluuju posebnu panju. Kao prvo, presudom Belilos protiv vicarske (29. april 1988, Serija A br. 132, str. 29, stav 64) postavljaju se kriteriji koje Sud koristi u odreivanju da li se radi o instituciji koja je sud u znaenju po lanu 6. Sud je istakao:
Prema praksi ovog Suda, sudska funkcija je osnovno svojstvo suda, u sutinskom smislu te rijei;
170

to znai da odluuje o pitanjima u okviru svoje nadlenosti na temelju pravnih pravila i nakon postupka koji se sprovodi na nain kao to je propisano (vidi, kao najnoviji izvor, presudu od 30. novembra 1987. u predmetu H. protiv Belgije, Serija A br. 127, str. 34, stav 50). On mora takoer zadovoljavati i cijeli niz druguh kriterija nezavisnost, naroito od izvrne vlasti; nepristrasnost; duinu mandata lanova suda; garancije koje prua procedura pred tim sudom nekoliko njih se pojavljuje u tekstu lana 6, stava 1 (l. 6-1), (vidi, inter alia, presudu Le Compte, Van Leuven i De Meyere od 23. juna 1981, Serija A br. 43, str. 24, stav 55).
U presudi Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. juni 1984, Serija A br. 80, str. 39, stav 76) Sud iznosi:
Rije sud u lanu 6, stav 1 (l. 6-1), ne treba nuno shvatiti kao da oznaava sud pravde u klasinom smislu, koji je integriran u standardni sudski aparat jedne odreene zemlje (vidi, mutatis mutandis, presudu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 5. novembra 1981, Serija A br. 46, str. 23, stav 53).
(Vidi takoer i presudu Coeme i ostali protiv Belgije od 22. juna 2000, Predstavka br. 32492/96, u vezi koncepta suda uspostavljenog zakonom.)
Koncept nepristrasni sud

U pogledu nepristrasnosti koja mora biti obavezna karakteristika suda, Sud je svoj pristup opisao u predmetu Saraiva de Carvalho protiv Portugala (presuda od 22. aprila 1994, Serija A br. 286-B, str. 38, stav 33):
Sud istie da postojanje nepristrasnosti u svrhe lana 6, stava 1 (l. 6-1), mora biti odreeno na temelju subjektivnog testa, to jest na temelju osobnog uvjerenja nekog odreenog suca u datom predmetu, a takoer i prema objektivnom testu, kojim se utvruje da li je sudac pruio garancije koje su dovoljne da iskljue svaku legitimnu sumnju u tom pogledu (vidi, meu ostalim izvorima, presudu Fey protiv Austrije od 24. februara 1993, Serija A br. 255-A, str. 12, stav 28).
U ovom kontekstu, vaan je dojam koji se ostavlja. U presudi Coeme i ostali protiv Belgije (22. juni 2000, Predstavka br. 32492/96, stav 121), Sud podsjea:
U ovom pogledu [] ak i pojava, odnosno dojam koji sud ostavlja moe biti od znaaja. Ono to je bitno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom drutvu bude kod javnosti i, iznad svega, kada su u pitanju krivini postupci, kod optuenog (vidi, meu ostalim izvorima, presudu Hauschildt protiv Danske od 24. maja 1989, Serija A br. 154, str. 21, stav 48 i presudu Pullar protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 10. juna 1996, Reports (Izvjetaji) 1996-III, str. 794, stav 38). U odluivanju da li postoji opravdan razlog za strah da sud nije nezavisan i nepristrasan, nain na koji to vidi optueni je vrlo vaan ali ne i odluujui. Ono to je odluujue je da li takav strah moe objektivno opravdati (vidi, mutatis mutandis, gore citiranu presudu Hauschildt , str. 21, stav 48 i presudu Gautrin i ostali citiranu gore, str. 1030-1031, stav 58).
U sluaju drugih razliitih situacija mogue je pozvati se na sljedee presude: u sluaju kada je predsjedavajui sudac bio suoen sa suprotnim miljenjem u vezi odluke za koju je on osobno bio odgovoran: presuda De Haan protiv Nizozemske od 26. august 1997, 171
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava Predstavka br. 22839/93, Reports (Izvjetaji) 1997-IV, stavovi 51-55: krenje lana 6, stav 1; u sluaju kada je sudac koji je uestvovao u donoenju prvostepene presude takoer uestvovao i u preispitivanju iste presude po albi: presuda Oberschlick protiv Austrije (Br. 1) od 23. maja 1991, Serija A br. 204; u sluaju kada je sudac ve odluio po istom pitanju u predmetu u kojem je druga osoba bila optuena zajedno sa podnositeljima i kada se u donoenju prve presude pozvao na njihovo zajedniko uestvovanje: presuda Ferrantelli i Santangelo protiv Italje od 7. augusta 1996, Reports (Izvjetaji) 1996-III, stavovi 54-60; vidi takoer i presudu Gregory protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. februara 1997, Predstavka br. 22299/93, Reports (Izvjetaji) 1997-I, stavovi 48-50; presuda Kress protiv Francuske od 7. juna 2001, Predstavka br. 39594/98, stavovi 77-87, u vezi krenja lana 6. zbog prisustva pravnika ispred vlade na vijeanju Dravnog savjeta; presuda Procola protiv Luksemburga od 28. septembra 1995, Serija A br. 326, stavovi 40-45; presuda Wettstein protiv vicarske od 21. decembra 2000, Predstavka br. 33958/96 u sluaju kada je advokat koji je zastupao drugu stranu bio sudija u povezanom postupku u kojem je podnositelj bio jedna od strana u postupku: krenje lana 6, stav 1; presuda Morel protiv Francuske od 6. juna 2000, Predstavka br. 34130/97, u vezi uloge sudije za predmete nelikvidnosti u komercijalnim sluajevima; presuda Buscemi protiv Italije od 16. septembra 1999, Predstavka br. 29569/95, u vezi sudije koji je odluivao o pitanju starateljstva nad djetetom i koji je vodio spor u prisutvu oca, koji je bio meu novinarima.
Koncept nezavisni sud

Na kraju, u pogledu nezavisnosti suda u okviru znaenja po lanu 6, Sud je odluivao vie puta. U gore spomenutoj presudi Campbell i Fell (str. 40, stav 78) Sud je postavio i odreene kriterije:
Kod odreivanja da li se neko tijelo moe smatrati nezavisnim - uglavnom od izvrne vlasti i stranaka u predmetu (vidi, inter alia, presudu Le Compte, Van Leuven i De Meyere od 23. juna 1981, Serija A br. 43, str. 24, stav 55) Sud je vodio rauna o nainu imenovanja lanova u tom tijelu i duini njihovog mandata (ibid, str. 24-25, stav 57), garancijama protiv vanjskog pritiska (vidi presudu Piersack od 1. oktobra 1982, Serija A br. 53, str. 13, stav 27) i pitanju da li to tijelo daje dojam nezavisnosti (vidi presudu Delcourt od 17. januara 1970, Serija A br. 11, str. 17, stav 31).
Sud je, iz ovog aspekta, zauzeo stav o prisutvu dravnih slubenika unutar suda. U predmetu Sramek (22. oktobar 1984, Serija A br. 84, stavovi 41-42), Sud se bavio pitanjem hijerahijske podreenosti. Nakon razmatranja pitanja profesionalnih sudija, on je primijetio:
Ostaju tri dravna slubenika iz kabineta Zemaljske vlade koji su, u skladu sa Zakonom iz 1970/ 1973. (vidi stav 24. gore), bili i trebali biti ukljueni u lanove Pokrajinske vlasti. Razmatrajui njihov poloaj, mora se napomenuti da je u gore spomenutoj presudi Ringeisen zauzet stav da je prisustvo dravnih slubenika u Pokrajinskoj komisiji za gornju Austriju u skladu sa Konvencijom (Serija A br. 13, str. 39-40, stavovi 95-97). Nadalje, u postupku ove vrste, vlada Tirola ne moe po zakonu davati upute svojim dravnim slubenicima kako e obavljati svoje sudske funkcije.
172

Meutim, ovaj predmet se razlikuje od Ringeisen predmeta po tome to je Zemaljska vlada, koju je predstavljalo slubeno lice zadueno za transakcije, imala status strane u postupku kada su se alili regionalnim vlastima na prvostepenu odluku u korist ge. Sramek i po tome to je jednom od tri dravna slubenika ovo lice zadueno za transakcije bilo nadreeno (vidi stav 12 gore). Ovaj slubenik je bio na kljunom poloaju u vlastima. [] Kada je, kao to je sluaj u ovom predmetu, lan suda lice koje je na podreenoj funkciji jednoj od strana u postupku, u smislu poslova i organizacije slube, stranke mogu s pravom sumnjati u nezavisnost takve osobe. Ovakva situacija znaajno utjee na povjerenje koje sudovi moraju uivati u demokratskom drutvu (vidi, mutatis mutandis, gore spomenutu presudu Piersack, Serija A br. 53, str. 14-15, stav 30).
Sud je stoga naao da se radilo o krenju lana 6, stava 1. Presuda Altay protiv Turske (21. maj 2001, Predstavka br. 22279/93, stavovi 72-75, dostupna samo na francuskom nazvanian prevod) bila je u vezi injenice da su Sudovi za nacionalnu sigurnost imali meu svojim lanovima pripadnike oruanih snaga, a podnositelj je bio civilna osoba. Sud je u tom pogledu iznio sljedee miljenje:
Sud podsjea da je, u gore spomenutoj presudi Incal i presudi iraklar protiv Turske od 28. oktobra 1998. (Reports (Izvjetaji) 1998-VII), razmatrao argumente sline onim koje je vlada iznijela u ovom predmetu (vidi, kao najnoviji izvor, presudu Gerger protiv Turske [GC], br. 24919/94, 8. juli 1999, stav 61). Sud je u ovim presudama istakao da status vojnih sudija koji su lanovi Sudova za nacionalnu sigurnost daje izvjesne garancije nezavisnosti i nepristrasnosti, (vidi gore spomenutu presudu Incal, str. 1571, stav 65). Meutim, Sud je takoer primijetio da odreeni aspekti statusa ovih sudija, poput jo uvijek aktivne slube u vojsci, koja nareenja dobiva od izvrne vlasti, dovode u pitanje njihovu nezavisnost i nepristrasnost (ibid, stav 68), kao i injenice da oni i dalje podlijeu vojnoj disciplini, a njihovo imenovanje i postavljanje uveliko ovisi od dravne uprave i vojske. Zadatak Suda nije da odreuje in abstracto da li je bilo neophodno uspostaviti takve sudove u svjetlu opravdanja kojeg je iznijela vlada, nego da utvrdi da li je nain na koji je funkcionirao Sud nacionalne sigurnosti u Istanbulu prekrio pravo g Altay-a na pravino suenje i, naroito da li je g.Altay objektivno imao legitimnih razloga za strah da onaj dio suda koji mu je sudio nije bio nezavisan i nepristrasan ( gore spomenuta presuda Incal, str. 1572, stav 70). U tom pogledu Sud ne vidi nikakvog razloga da zakljui isto to je zakljuio i u pogledu g. Incala i g. iraklara koji su obojica, kao i podnositelj, bili civilne osobe. Razumljivo je da je g. Altay, suoen pred Sudom za nacionalnu sigurnost sa optubama za krenje ustavnog poretka i nacionalnog jedinstva (stavovi 25 and 27 gore), imao odreeni strah to mora izai pred sudije meu kojima je bio i profesionalni pripadnik vojske. Zbog toga je imao razloga da se plai da bi Nacionalni sud Istanbula mogao biti bezrazlono pod utjecajem razloga koji nisu bili u vezi sa prirodom njegovog predmeta. Drugim rjeima, podnositeljev strah uzrokovan moguim odsustvom nepristrasnosti i nezavisnosti tog suda moe se smatrati objektivno opravdanim. Prema tome, Sud zakljuuje da se radilo o krenju lana 6, stava 1, Konvencije.
(Vidi takoer presudu Bryan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. novembra 1995, Serija A br. 335-A, stav 38; presudu Hood protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. februara 1999, Predstavka
173
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava br. 27267/95; preudu Kipar protiv Turske od 10. maja 2001, Predstavka br. 25781/94, stavovi 358-359; presudu Sadak i ostali protiv Turske od 10. jula 2001, Predstavke br. 29900/96 i 29903/ 96, stavovi 39-40; i presudu McGonnell protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 8. februara 2000, Predstavka br. 28488/95.)
Koncept odluka
Prema tome, da bi se osigurala svrha lana 6. potrebno je postojanje nepristrasnog i nezavisnog suda. Isto tako je neophodno da taj sud donosi odluke u znaenju koje imaju po tom istom lanu. U predmetu Benthem protiv Nizozemske (presuda od 23. oktobra 1985, Serija A br. 97, str. 17, stav 40), Sud je naglasio vanost ovlasti donoenja odluka kao atribuciju takvog jednog suda:
[] ovlast odluivanja inherentna je pojmu suda u znaenju po Konvenciji (vidi presudu Sramek od 22. oktobra 1984, Serija A br. 84, str. 17, stav 36).
U presudi Albert i Le Compte protiv Belgije (10. februar 1983, Serija A br. 58, str. 16, stav 29), Sud je specicirao domet, te ovlasti odluivanja i istakao da se preko nje mora osigurati podnositeljima da imaju:
[] korist od prava na sud (vidi gore spomenutu presudu Golder, Serija A br. 18, str. 18, stav 36) i od odluivanja suda o predmetu spora (vidi gore spomenutu presudu Knig, Serija A br. 27, str. 34, stav 98, do kraja), kako u pogledu injenica tako i u pogledu primjene materijalnog prava.
Iz ovoga slijedi da sud mora biti barem kompetentan da ispituje i rjeava pitanja injenica i primjene prava. Na kraju, potrebno je sasvim jasno naznaiti da koncept odluka pretpostavlja konano rjeenje spora pred sudom. Tako je Sud u predmetu Eckle protiv Njemake (15. juli 1982, Serija A br. 51, str. 35, stav 77) iznio sljedei stav:
U sluaju osuujue presude, nema nikakvog odluivanja [] po pitanjima bilo kakvih optubi, u znaenju po lanu 6, stav 1 (l. 6-1), sve dok kazna nije denitivno odreena. Tako je u presudi Ringeisen od 16. jula 1971. Sud uzeo za zavretak postupka datum na koji je sudsko vijee odluilo, nakon albenog postupka, kao i da cijeli period koji je podnositelj proveo u pritvoru mora biti uraunat u kaznu (Serija A br. 13, str. 20 and 45, stavovi 48 i 110).
Govorei jo uvijek o odlukama, Sud je podsjetio na sljedee u presudi Hiro Balani protiv panjolske (9. decembar 1994, Serija A br. 303-B, str. 29-30, stav 27) :
Sud naglaava da lan 6, stav 1 (l. 6-1), obavezuje sudove da daju obrazloenja svojih presuda, ali to ne treba shvatiti kao detaljni odgovor na svaki argument (vidi presudu Van de Hurk protiv Nizozemske od 19. aprila 1994, Serija A br. 288, str. 20, stav 61). Mjera u kojoj se ova obaveza iznoenja razloga primjenjuje moe varirati ovisno od prirode odluke.
Na kraju treba jo rei da ovo ne iskljuuje princip tajnosti vjeanja u krivinim predmetima. 174
Evropska Konvencija o ljudskim pravima Tako je Sud u presudi Gregory protiv Ujedinjenog Kralevstva (25. februar 1997, Predstavka br. 22299/93, Reports (Izvjetaji) 1997-I, stav 44), istakao:
Sud prihvata da je pravilo o tajnosti vijeanja porote glavna i legitimna karakteristika engleskog sudskog sistema iji je cilj ojaati ulogu porote kao konanog arbitra u vezi injenica i pruiti garanciju otvorenih i slobodnih rasprava meu porotnicima o dokazima koje su uli.
4. Priroda sudskog postupka

Bez obzira na obim, djelokrug ili svrhu prava na sud sve, u konanici, ovisi od prirode samog postupka. Postupak mora bit pravian, mora bit odran u razumnom roku i mora zadovoljavati odreene kriterije u pogledu rasprave i proglaenja presude. Ovo se primjenjuje na graanske postupke i takoer kod krivine optube, u pogledu ega je Sud naznaio (presuda Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 17. decembra 1996, Reports (Izvjetaji) 1996-VI, stav 74):
[] [Sud] smatra da se opi uvjeti pravinosti koji su sadrani u lanu 6 (l. 6), ukljuujui i pravo zatite od samoinkriminacije, primjenjuju bez razlike na krivine postupke u vezi svih vrsta djela, od onih najjednostavnijih do najsloenijih.
Uvjet o pravinom postupku

Potrebno je istai da se uvjeti po lanu 6, stav 3 (vidi tekst gore), mogu raslaniti na pojedinane elemente prava na pravino suenje kao to proistie iz lana 6, stav 1.
Opi aspekti
Sud naglaava da postupak predvien stavom 1 mora biti pravian. U predmetu Unterpertinger protiv Austrije (24. novembar 1986, Serija A br. 10, str. 14, stav 29), on podsjea da:
Oni koji su izali pred sud dali su svoje podneske prvo u vezi sa stavom 3.d lana 6. (l. 6-3-d), a zatim u vezi stava 1 (l. 6-1). Sud podsjea da garancije sadrane u stavu 3 (l. 6-3) predstavljaju posebne aspekte opeg koncepta pravinog suenja predvienog lanom 1 (l. 6-1) (vidi, kao najnoviji izvor, presudu Bnisch od 6. maja 1985, Serija A br. 92, str. 14-15, stav 29).
Sud je u ovom predmetu zakljuio da je injenica to je podnositelj bio osuen a da nije imao priliku da sam ispituje svjedoke (svoju suprugu i pastorku) znaila da se radilo o krenju lana 6. (ibid, str. 15, stav 33). Primjenjui ovaj princip, Sud je donio nekoliko interesantnih odluka. On je denirao granice koritenja anonimnih svjedoka sa aspekta Konvencije. Iz predmeta Kostovski (20. oktobar 1989, Serija A br.166, str. 20-21, stavovi 41 i 44), izdvojit emo sljedee:
U principu svi dokazi moraju biti podastrijeti u prisustvu optuenog na javnoj raspravi uz potivanje principa kontradiktornosti (vidi gore spomenutu presudu Barber, Messegu i Jabardo Serija A br. 146, str. 34, stav 78). Ovo, meutim, ne znai da se izjave svjedoka trebaju uvijek uzimati na javnoj raspravi na sudu kako bi se mogle koristiti u svrhu dokaza: koritenje takvih izjava koje su date u
175

posupku prije suenja nije samo po sebi u suprotnosti sa stavovima 3.d i 1 lana 6 (l. 6-3-d, l. 6-1), pod uvjetom da se potuju prava odbrane. U pravilu, ova prava zahtijevaju da optueni ima odgovarajuu mogunost da osporava navode i ispituje svjedoka optube, ili u vrijeme kada svjedok daje izjavu ili u nekoj kasnijoj fazi postupka (vidi, mutatis mutandis, presudu Unterpertinger od 24. novembra 1986, Serija A br. 110, str. 14-15, stav 31). Iako irenje organiziranog kriminala bez sumnje trai uvoenje odgovarajuih mjera, Sudu se ne ini da podnesak vlade daje dovoljnu teinu onome to je advokat podnositelja nazvao interesom svakoga u civiliziranom drutvu u postupku pred sudom koji se moe kontrolirati i koji je pravian. Pravo na pravino suenje zauzima tako istaknuto mjesto u demokratskom drutvu (vidi presudu Delcourt od 17. januara 1970, Serija A br. 11, str. 15, stav 25) da se ne moe rtvovati radi ekspeditivnosti. Konvencija ne iskljuuje oslanjanje, u istranoj fazi krivinog postupka, na izvore poput anonimnih dounika. Meutim, koritenje takvih anonimnih izjava kao dokaza na kojima se zasniva presuda, kao to je sluaj u ovom predmetu, predstavlja neto sasvim drugo. To je predstavljalo ograniavanje prava odbrane, to je u suprotnosti sa garancijama sadranim u lanu 6. (l. 6). Zapravo, vlada je prihvatila da se osuda podnositelja zasniva u odluujuoj mjeri na anonimnim izjavama.
U presudi Van Mechelen i ostali protiv Nizozemske (23. april 1997, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1997-III, str. 711-712, stavovi 52-55), slijedei pristup koji je imao kod odluivanja u predmetu Doorson protiv Nizozemske (presuda od 26. April 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1996-II, str. 446), Sud se ponovo bavio pitanjem anonimnih svjedoka:
Kao to je Sud ve imao priliku da iznese u svojoj presudi u predmetu Doorson (ibid, str. 470, stav 69), koritenje izjava koje su dali anonimni svjedoci, kako bi se na njima zasnivala osuda, nije, u svim okolnostima, u suprotnosti sa Konvencijom.
Sud nastavlja u istoj presudi i kae:

Tano je da lan 6 (l. 6) ne zahtijeva eksplicitno da se interesi svjedoka openito govorei, kao i interesi rtava koje su pozvane da svjedoe, trebaju uzeti u obzir. Meutim, njihov ivot, njihova sloboda ili osobna sigurnost mogu biti ugroeni, kao i interesi koji generalno potpadaju pod lan 8 Konvencije (l. 8). Takvi interesi svjedoka i rtava su u principu zatieni drugim bitnim odredbama Konvencije, to podrazumijeva da drave ugovornice trebaju organizirati svoje krivine postupke na nain koji nee bezrazlono dovodite te interese u opasnost. U tom svjetlu i principi pravinog suenja takoer zahtijevaju da u u odgovarajuim sluajevima interesi odbrane budu uravnoteeni sa interesima svjedoka ili rtava koji su pozvani da (vidi gore spomenutu presudu Doorson, str. 470, stav 70). Meutim, ako se sauva anonimnost svjedoka optube, odbrana e biti suoena sa potekoama koje krivini postupak obino ne ukljuuje. Sud je, prema tome, prihvatio da u takvim sluajevima lan 6, stav 1, uzet zajedno sa lanom 6, stav 3.d, Konvencije (l. 6-1 + 6-3-d) zahtijeva da potekoe kojima je izloena odbrana budu dovoljno nadomjetene procedurom koju provode sudske vlasti (ibid, str. 471, stav 72). Potrebno je, na kraju, podsjetiti da se osuujua presuda ne smije zasnivati samo, ili u odluujuoj mjeri, na anonimnim izjavama (ibid, str. 472, stav 76).
176
(Vidi presudu Luca protiv Italije od 27. februara 2001, Predstavka br. 33354/96, stav 41.) Princip pravinog suenja ima i druge posljedice. One ukljuuju zabranjivanje zakonodavcu da utjee na predmet donoenjem zakona iji e jedan lan biti dodatna odredba koja je u stvarnosti usmjerena protiv [podnositelja] iako se on ne spominje po imenu (presuda Stran grke ranerije i Stratis Andreadis protiv Grke od 9. decembra 1994, Serija A br. 301-B, str. 81, stav 47). Za druge primjere posljedica koje princip pravinosti za sobom povlai, vidi: presudu Barber, Messegu i Jabardo protiv panjolske (6. december 1988, Serija A br. 146), ili presudu Coeme i ostali protiv Belgije (22. juni 2000, Predstavka br. 32492/96, stavovi 94-104); o dobrovoljnom odlasku u pritvor po francuskom zakonu: presudu Khalfaoui protiv Francuske od 14. decembra 1999, Predstavka 34791/97, stavovi 41-54; o nepostojanju audio ili video zapisa o postupku tokom pritvora: presuda Brennan Ujedinjenog Kraljevstva od 16. oktobra 2001, Predstavka br. 39846/98, stavovi 51-53; i presuda Eliazer protiv Nizozemske od 16. oktobra 2001, Predstavka br. 38055/97, u vezi albe na primjenu materijalnog prava. U pogledu dokaza koji su pribavljeni nezakonito prema domaim zakonima, Sud je opisao svoj pristup odreivanju pravinosti suenja u presudi Schenk protiv vicarske, (12 juli 1988, Serija A br. 140, str. 29, stav 46) u kojoj naglaava da njegova ocjena predstavlja dio cjelokupnog pristupa:
Iako se lanom 6. (l. 6) Konvencije daje garancija pravinog suenja, on ne propisuje nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza kao takvih, iz ega slijedi da je to materija koju prvenstveno reguliraju drave svojim zakonima. Sud prema tome ne moe iskljuiti u principu i apstraktno govorei da nezakonito pribavljeni dokazi ove vrste mogu biti prihvatljivi. On moe jedino ocijeniti da li je suenje g. Schenku bilo, gledano u cjelosti, pravino.
U ovom predmetu snimani su telefonski razgovori podnositelja, a da za to nije bilo odgovarajueg naloga nadlenog suca (vidi takoer presudu Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 12. maja 2000. u vezi dokaza pribavljenih krenjem Konvencije koji su koriteni u krivinom postupku (lan 8. ): nema krenja lana 6.). Zapravo, zadatak ovog Suda nije da ocjenjuje dokaze. U gore spomenutoj presudi Van Mechelen i ostali, Sud ponovo naglaava (stav 50.) sljedee:
Sud ponovo naglaava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno materija koju reguliraju zakoni pojedinih drava i da kao ope pravilo vai da su domai sudovi ti koji procjenju dokaze koji su im podastrijeti. Zadatak ovog Suda, po Konvenciji, nije da odluuje da li su izjave svjedoka bile prihvatljive u smislu dokaza, nego da utvrdi da li je postupak u cjelosti gledano, ukljuujui i nain na koji su pribavljeni dokazi, bio pravian (vidi, meu ostalim izvorima, gore spomenutu presudu Doorson, str. 470, stav 67).
177
Princip kontradiktornosti i jednakosti stranaka

Sud je, u vie novijih presuda, zauzeo stav da pravo na pravino suenje za sobom povlai, inter alia, i princip kontradiktornosti kao karakteristiku postupka zajedno sa principom o jednakosti stranaka u postupku (jadnakost oruja). Ovo je aspekt koji zasluuje nau panju. U presudi F.R. protiv vicarske, u vezi dokumenata koji nisu dostavljeni podnositelju (28. juni 2001, Predstavka br. 37292/97, stav 36), Sud je podsjetio:
[] koncept pravinog suenja podrazumijeva takoer u principu i pravo strana u postupku da budu upoznate i daju svoj komentar na sve izvedene dokaze ili komentare ukljuene u spis (vidi presude Lobo Machado protiv Portugala i Vermeulen protiv Belgije od 20. februara 1996, Reports (Izvjetaji)1996-I, str. 206, stav 31, odnosno str. 234, stav 33). [] Ono to je ovdje od posebnog znaaja jeste povjerenje stranaka u sporu u funkcioniranje pravde, koje se zasniva, inter alia, na spoznaji da su imali priliku iskazati svoje miljenje o svakom dokumentu iz spisa (vidi presudu Niderst-Huber gore citiranu, str. 108, stav 29 [Niderst-Huber protiv vicarske, 18. decembar 1997, Reports (Izvjetaji)1997-I, str. 108, stav 27]).
U predmetu Mantovanelli protiv Francuske (presuda od 18. marta 1997, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1997-II, str. 436, stav 33), podnositelji su se alili da nisu imali priliku da sudjeluju u izradi izvjetaja sudskog medicinskog vjetaka, niti da daju svoj komentar na taj dokument i dokaze u vezi smrti njihove kerke koja je uslijedila nakon nekoliko operacija.
Sud istie da je jedan od elemenata pravinog suenja u znaenju koje ima po lanu 6, stav (l. 6-1) pravo na primjenu principa kontradiktornosti u postupku: svaka strana u postupku mora, u principu, imati priliku ne samo da bude upoznata sa svim dokazima koji su neophodni kako bi njena alba bila uspjena, nego i da zna i moe komentarisati sve dokaze koji su izvedeni ili davati primjedbe koje su uloene u spis u smislu uticanja na odluku suda (vidi, mutatis mutandis, presude Lobo Machado protiv Portugala i Vermeulen protiv Belgije od 20. februara 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1996-I, str. 206-207, stav 31, odnosno str. 234, stav 33, i presudu Niderst-Huber protiv vicarske od 18. februara 1997, Reports (Izvjetaji) 1997-I, str. 108, stav 24). S ovim u vezi, Sud na samom poetku jasno naznauje da se kao i potivanje drugih proceduralnih garancija predvienih u lanu 6, stav 1 (l. 6-1), potivanje principa kontradiktornosti odnosi na postupak na sudu; nikakv apstraktni princip ne moe se, prema tome, izvui iz ove odredbe (l. 61) tako da, ako nekog vjetaka postavi sud, strankama se svaki put mora dati prilika da prisustvuju sasluanju ili razgovorima koje on vodi ili da imaju uvid u dokumente koje on uzima u obzir. Ono to je kljuno je da stranke trebaju u pravom smislu uestvovati u postupku pred sudom (vidi, mutatis mutandis, presudu Kerojrvi protiv Finske od 19. jula 1995, Serija A br. 322, str. 16, stav 42, do kraja).
Sud, u istom predmetu, nastavlja (stav 36):

Meutim, ako su g. i ga. Mantovanelli mogli uloiti svoje podneske upravnom sudu u vezi
178

sadraja i nalaza izvjetaja nakon to su ga primili, Sud nije uvjeren da im je ovo doista pruilo priliku i da daju ekasan komentar. Pitanje na koje je vjetak trebao odgovoriti bilo je identino onom o emu je sud odluivao, to jest da li su okolnosti pod kojim je halothane (vrsta narkoze) dat kerci podnositelja ukazivao na nehat od strane CHRN. Ovo je spadalo u podruje struke koja nije bila u domenu znanja sudija. Tako, iako upravni sud nije bio vezan nalazima eksperta, njegov izvjetaj je vjerovatno imao velikog znaaja u ocjenjivanju injenica od strane tog suda. U ovakvim okolnostima i u svjetlu odbijanja od strane upravnih sudova u prvostepenom postupku i po albi (vidi stavove 19-22 gore) g. i ga. Mantovanelli su mogli ekasno iznijeti svoje stavove jedino prije podnoenja izvjetaja od strane vjetaka. Nije bilo nikakve praktine prepreke da oni budu ukljueni u proces izrade izvjetaja, jer se on sastojao od razgovora sa svjedocima i od uvida u dokumente. Njima je ipak bilo onemogueno da uestvuju u tim razgovorima, iako je pet osoba sa kojima je ekspert obavio razgovore bilo zaposleno u CHRN, ukljuivi i kirurga koji je posljednji operirao gicu. Mantovanelli, kao i anestetiara. Prema tome, podnositelji nisu mogli unakrsno ispitivati ovih pet osoba, od kojih se realano moglo oekivati da e svjedoiti slino kao CHRN, koji je bio suprotna strana u ovom postupku. to se tie dokumenata koje je ekspert razmatrao, podnositelji su za njih saznali tek nakon to je izvjetaj zavren i podnesen. G. i ga. Mantovanelli na taj nain nisu mogli ekasno kometirati glavni dokazni materijal. Prema tome, postupak nije bio pravian, kao to se zahtijeva lanom 6, stavom 1, Konvencije (l. 6-1) i radilo se o krenju te odredbe (l. 6-1).
U presudi Voisine protiv Francuske, ponositelj, koji nije imao advokata, alio se da u kontekstu albe uloene Krivinom vijeu Kasacionog suda na primjenu materijalnog prava nije bio u prilici da konsultira miljenje generalnog pravobranitelja i odgovori na njega. Sud je zauzeo sljedei stav (presuda od 8. februara 2000, Predstavka br. 27362/95, stavovi 30-34, dostupna samo na francuskom nezvanian prevod):
Pravo na primjenu principa kontradiktornosti u znaenju koje ima po lanu 6, stav 1 i kao to je tumaeno u ovoj sudskoj praksi znai u principu pravo strana u krivinom ili parninom postupku da budu upoznate i da mogu dati svoj komentar na sve dokaze koji su izvedeni ili na opservacije koje su uloene, ak i od strane nezavisnog pripadnika dravne pravne slube, kako bi mogli utjecati na odluku suda (vidi, u vezi krivinih pitanja, presudu J.J. protiv Nizozemske od 27. marta 1998, Reports (Izvjetaji) 1998-II, str. 613, stav 43, do kraja). Podnositelj u ovom predmetu nije imao pristup miljenju generalnog pravobranitelja. Prema tome, s obzirom na znaaj koji je to imalo za podnositelja u ovom postupku i na prirodu savjetodavnog miljenja generalnog pravobranitelja, injenica da podnositelj nije mogao dati svoj odgovor na to miljenje pred Vrhovnim sudom (koji je odbio njegovu albu) predstavlja krenje njegovog prava na primjenu principa kontradiktornosti (ibid.). Iako je tano da podnositelj nije traio pravnu pomo kako bi ga zastupao advokat specijaliziran za ovu vrstu predmeta, on se nije odrekao garancije na primjenu principa kontradiktornosti, za razliku od onoga to vlada tvrdi. Ovo slijedi na temelju dosljednosti u odlukama po kojima odricanje od prava koje je garantirano Konvencijom mora biti nedvosmisleno postavljeno (presuda Colozza protiv Italije od 12. februara 1985, Serija A br. 89, str. 14-15, stav 28). Jasno je da posebna priroda postupka pred Kasacionim sudom moe opravdati rezerviranje prava zastupanja samo na advokate-specijaliste. Meutim, ova posebna priroda ne opravdava da podnosilac albe na temelju primjene prava, koji po domaem zakonu ima pravo da sam sebe zastupa, nema proceduralnu mogunost koja e mu garantirati pravino suenje pred tim sudom. Sud
179

podsjea da se na temelju njegove sudske prakse, od drave koja ima kasacioni sud, zahtijeva da osobe koje podlijeu zakonu imaju pred tim istim sudom fundamentalne garancije sadrane u lanu 6. (presuda Ekbatani protiv vedske od 26. maja 1988, Serija A br. 134, str. 12, stav 24). S obzirom da podnositelj nije mogao ispitivati po principu kontradiktornosti svoj predmet pred Kasacionim sudom, zakljuuje se da se radilo o krenju lana 6, stava 1.
(Idem presuda Adoud i Bosoni protiv Francuske od 27. februara 2001; vidi takoer presudu Coeme i ostali protiv Belgije od 22. juna 2000, Predstavka br. 32492/96, stavovi 128-130.) Presuda G.B. protiv Francuske (2. oktobar 2001, Predstavka br. 44069/98) odnosi se na podnoenje novih dokumenata od strane tuiteljstva na poetku suenja pred porotnim sudom u vezi pitanja morala. U ovom predmetu podnositelj je tvrdio da nije imao pravino suenje. Njegova alba se sastojala iz tri dijela: prvo, podnositelj je tvrdio da se radilo o krenju principa jedankosti strana u postupku i prava na odbranu zbog okolnosti u kojima je tuiteljstvo, na poetku rasprave pred porotnim sudom uloilo nove dokumente i zbog izuzetno kratkog vremena koje je njegov advokat imao na raspolaganju da pripremi odbranu nakon to su ovi dokumenti priloeni; drugo, on se alio da je ekspert imao samo pola sata na raspolaganju da proui nove dokumente to je rezultiralo u kompletnoj promjeni miljenja; i na kraju, podnositelj je smatrao da je odbijanje njegovog zahtjeva da pobije svjedoenje eksperta bilo nepravino, ak iako je promjena miljenja eksperta snano utjecala na stav porote protiv podnositelja. Sud je prvo razmatrao vrijeme koje je ostavljeno advokatu da se pripremi za odbranu u svjetlu predoenih dokumenata. Sud je tom prilikom izjavio (stavovi 60-63):
Sud je istakao da je bilo sasvim zakonito da tuiteljstvo, na poetku suenja, uloi nove dokumente koji se odnose na linost podnositelja; ovi dokumenti du dati odbrani i nakon toga je ona bila u prilici da ih pobija po principu kontradiktornosti. Sud takoer istie, da sam podnositelj nije negativno komentirao predoavanje istih dokumenta. Sud, prema tome nalazi da se nije radilo o bilo kakvom krenju principa jednakosti stranaka. Sud je takoer paljivo analizirao redoslijed dogaja opisanih u zapisniku sa postupka pred porotnim sudom, itiui da je na poetku suenja, u 10.00 sati 13. marta 1997. zamjenik javnog tuitelja iznio nove dokaze, za koje je advokat neuspjeno traio od suda da ih ne ukljui u spis. Ispitivanje okrivljenih uslijedilo je 13, 14. i 15. marta, kao i sasluanje svedoka i sudskog vjetaka, dokazi strana u civilnom postupku, podnesci zamjenika javnog tuitelja, dokazi advokata su-optuenih i na kraju dokazi od strane advokata glavno optuenog, zapravo optuenog, koji su podneseni u vremenu od 07.05. do 08.45h 15. marta 1997, ime je sasluanje zavreno (sud i porita su se nakon toga povukli na vijeanje o presudi, koju su donijeli nakon neka tri sata, tj. u 11.45). Sud, s tim u vezi, eli istai da nije tano da je advokat podnositelja imao samo pola sata na raspolaganju da proita nove dokaze (dok je pratio nastavak postupka), kao to je u svom podnesku naveo podnositelj. Pola dana o kojem je rije bilo je vrijeme izmeu podastriranja dokaza i poetka dokaza od strane eksperta, a znaaj ovoga se mora izdvojeno preispitati (vidi stavovi 68 et seq, u tekstu dolje). U svjetlu gore iznesenog, Sud smatra da je podnositelj imao dovoljno vremena i mogunosti da pripremi svoju odbranu kada je bio suoen sa novim dokazima i smatra, da u predmetnom sluaju, nije bilo krenja lana 6, stava 1, Konvencije razmatranog zajedno sa lanom 6, stavom 3.b.
U pogledu vremena koje je stavljeno na raspolaganje vjetaku da proui nove dokumente i 180
Evropska Konvencija o ljudskim pravima odbacivanja optube, Sud je izjavio sljedee (stavovi 65-70):
Sud nadalje eli istai da je usred izvoenja dokaza pred porotnim sudom Dr. G-u dato petnaest minuta odgode kako bi mogao preispitati nove dokumente koje je predoilo tuiteljstvo u vezi ponaanja podnositelja u dobi od esnaest odnosno sedamnaest godina. Ekspert je na taj nain mogao prouiti izjavu iz 1979. kojom podnositelj spontano priznaje da je desetak puta bio umijean u seksualne radnje sa djecom oba pola. Podnositelj izjavljuje da, kada je nastavljeno sasluanje, je ekspert naveo optuujue miljenje o njemu koje je bilo u potpunosti u suprotnosti sa njegovim pismenim izvjetajem od prije tri i po godine. Ekspert je, navodno, izjavio sljedee: G.B. je pedol, kojem je potrebna psiho-terapija, ali koja nee biti ekasna jer G.B. nema osjeaj krivice. Duina zatvorske kazne nema nikakvog efekta na osobe ovog tipa i postoji veliki rizik od ponavlajnje ovakvih djela. Sud se slae da je nemogue znati tano ta je vjetak rekao, jer ne postoji zapisnik sa saluanja pred porotnim sudom. Meutim, Sud istie da vlada nije nikada osporavala kratko vrijeme koje je vjetak imao na raspolaganju da proui nove dokumente usred svjedoenja; oni su jednostavno ukazali na injenicu da je pismeni izvjetaj ve usmjerio panju na psihopatske osobine optuenog i na znakove seksualne preverzije. Sud eli istai da sama injenica da vjetak daje miljenje koje je drugaije od onog datog u njegovoj pismenoj izjavi u obraanju porotnom sudu ne predstavlja kao takvo krenje principa pravinog suenja (vidi, mutatis mutandis, gore citiranu presudu Bernard protiv Francuske, stav 40). Slino i pravo na pravino suenje ne zahtijeva da sudovi u odreenoj dravi moraju, na zahtjev odbrane, imenovati novog sudskog vjetaka u sluaju kada miljenje koje da vjetak, kojeg je imenovala odbrana, ide u prilog tuiteljstva (vidi presudu Brandstetter protiv Austrije od 28. augusta 1991, Serija A br. 211, stav 46). Prema tome, odbijanje izdavanja naloga o davanju drugog miljenja ne moe samo po sebi smatrati se nepravinim. Meutim, Sud istie da u ovom predmetu vjetak nije samo iznio drugaije miljenje u svom obraanju sudu od onog koje je dao u svom pismenom izvjetaju, nego je potpuno promijenio miljenje tokom jednog te istog sasluanja (usporedi nasuprot ovoga presudu Bernard protiv Francuse citiranu u tekstu gore). Sud takoer istie da je zahtjev za drugim miljenjem koji je uloio podnositelj uslijedio nakon ove promjenje miljenja vjetaka, kada je ovaj brzo sagledao nove dokaze, poprimivi izuzetno nepovoljan stav prema podnositelju. Iako je teko utvrditi utjecaj koji je miljenje sudskog vjetaka moglo imati na porotu, Sud smatra da je vrlo vjerovatno da takav nagli obrat neizbjeno daje poseban znaaj miljenju sudskog vjetaka. S obzirom na ove posebne okolnosti, poglavito promjenu miljenja od strane sudskog vjetaka, u kombinaciji sa odbijanjem zahtjeva za novim vjetaenjem, Sud smatra da su prekreni uvjeti parvinog suenja, kao i da prava odbrane nisu bila ispotovana. Prema tome, radilo se o krenju lana 6, 1 i 3.b, Konvencije zajedno razmatranih.
Pravo na zatitu od samooptuivanja

Iako se ne spominju izriito u lanu 6, pravo na odbranu utnjom, kao i pravo na zatitu od 181
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava samooptuivanja takoer su garantirani lanom uvjetom o pravinom suenju. Ovo znai, kao prvo, da neka osoba ne moe biti osuena zato to je odbila da odgovara na postavljena pitanja. U predmetu Heaney i McGuinness protiv Irske (presuda od 21. decembra 2000.), domaim zakonom (Dio 52. Zakona o djelima protiv drave iz 1939.) o djelima usmjerenim protiv dravne sigurnosti zahtijeva se od osumnjienih da prijave svoje kretanje. Svaki osumnjieni koji to ne uradi suoava se sa prijetnjom kazne zatvora. Sud je tim povodom izjavio (Predstavka br. 34720/97, stavovi 55-59):
[Sud] smatra da je stupanj prinude, koji je bio nametnut podnositeljima primjenom Dijela 52. ovog zakona kako bi ih se prinudilo da otkriju informacije u vezi optubi protiv njih na osnovu ovog zakona zapravo unitio samu sutinu privilegije da se ne mogu su-optuiti i njihovog prava da se brane utnjom. Vlada je tvrdila da Dio 52. Zakona iz 1939. i predstavlja samo srazmjeran odgovor na opasnost od terorizma i prijetnje sigurnosti zemlje s obzirom na potrebu osiguravanja pravilnog funkcioniranja pravde i ouvanja javnog reda i mira. Sud je primio k znanju detalje koje je vlada izloila u vezi onoga to je u interesu sigurnosti i javnog reda. Meutim, on podsjea da [] Sud [] smatra da se opi uvjeti pravinosti sadrani u lanu 6, ukljuujui i pravo na zatitu od samooptuivanja, primjenjuju na krivini postupak u pogledu svih vrsta krivinih djela bez razlike, od onih najjednostavnijih do najsloenijih. Sud zakljuuje da se ne moe pozivati na javni interes kako bi se opravdalo koritenje odgovora dobivenih pod prisilom u vansudskoj istrazi kako bi se optueni inkriminirao u toku sudskog postupka. Sud nadalje podsjea na predmet Brogan (presuda Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 29. novembra 1988, Serija A br. 145-B) koji se odnosi na sluaj hapenja i pritvora, na osnovu ovlasti datih posebnim zakonom, osoba koje su bile osumnjiene za terorizam u Sjevernoj Irskoj. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva se pozivala na poseban kontekst sigurnosti u Sjevernoj Irskoj kako bi opravdala duinu osporavanog vremena provedenog u pritvoru (lan 5, stav 3). Sud je smatrao da bi ak i najkrai periodi pritvora o kojima je rije u ovom predmetu imali posljedice tetne po samu sutinu relevantnog prava zatienog lanom 5, stav 3. On zakljuuje da injenica to su hapenje i pritvor podnositelja nastali u legitimnom cilju zatite zajednice kao cjeline od terorizma nije, sama po sebi bila dovoljna da osigura potivanje specinih uvjeta iz lana 5, stava 3 Konvencije. Sud, prema tome, smatra da interesi sigurnosti i javnog reda koje je istakla vlada ne mogu opravdati odredbu kojom se ponitava sama bit prava podnositelja ne utnju i zatitu od samooptuivanja kao to je garantirano u lanu 6, stav 1 Konvencije. Sud prema tome zakljuuje da je bilo krenja prava podnositelja na utnju kao i njihovog prava na zatitu od samooptuenja kao to je garantirano lanom 6, stav 1 Konvencije.
Pravo na zatitu od samoptuivanja takoer zabranjuje koritenje dokaza koji su dobiveni pod prinudom, U presudi Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva (17. decembar 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1996-VI, str. 2064-2065, stavovi 68-69), podnositelj je po sili zakona natjeran da svjedoi tokom zakonom propisane istrage prevare u preduzeu. Istragu su vodili nezavisni inspektori u skladu sa Zakonom o preduzeima. Svjedoenje podnositelja je nakon toga upotrebljeno protiv njega u krivinom postupku. Sud je zauzeo sljedei stav: 182
Sud podsjea, iako nisu posebeno spomenuti u lanu 6. Konvencije (l. 6), pravo na utnju i pravo zatite od saamoptuenja predstavljaju ope priznate meunarodne standarde koji su sama sr pojma pravinog suenja po lanu 6. (l. 6). Njihova logika lei, inter alia, u zatiti optuenog od prinude od strane organa vlasti kako bi se na taj nain doprinijelo izbjegavanju nepravde i pomoglo ispunjenju ciljeva lana 6. (l. 6) (vidi gore spomenutu presudu John Murray, str. 49, stav 45, i gore spomenutu presudu Funke, str. 22, stav 44). Pravo na zatitu od saoptuenja posebno pretpostavlja da tuiteljstvo u krivinim predmetima nastoji dokazati svoje tvrdnje protiv optuenog bez oslanjanja na dokaze koji bi bili pribavljeni koritenjem metoda prisile ili pritiska i suprotno volji optuenog. U tom smislu ovo pravo je usko povezano sa pretpostavkom nevinosti sadranoj u lanu 6, stavu 2, Konvencije (l. 6-2). Pravo na zatitu od samooptuivanja se, meutim, prvenstveno odnosi na potovanje volje optuene osobe da se brani utnjom. Kao to je ope prihvaeno u pravnim sistemima drava ugovornica u Konvenciji i drugdje, ono u krivinim postupcima ne obuhvata koritenje koji se moe dobiti od optuenog kroz primjenu metoda prisile na temelju zakonom dozvoljenih ovlasti, a koje su protiv volje osumnjienog poput, izmeu ostalog, dokumenata do kojih se dolo na temelju sudskog naloga, alko-testa, uzimanja uzoraka krvi ili urina ili tkiva u svrhe DNK analize.
Potrebno je takoer istaknuti da je Sud u ovoj presudi smatrao da pravo na zatitu od samooptuivanja uzeto kao pravo na odbranu utnjom ne pokriva samo priznanje nekog djela. U ovoj presudi Sud iznosi sljedee (stavovi 71 i 74):
U svakom sluaju, imajui na umu koncept pravinosti iz lana 6 (l. 6), pravo na zatitu od samooptuivanja moe se realno svesti na priznanje nekog krivinog djela ili na primjedbe koje imaju direktne inkriminirajue posljedice. Svjedoenje pod prinudom, koje naizgled ne djeluje kao optuujue poput ekskulpatornih (oslobaajuih) opaski ili samo informacija o injenicama moe kasnije biti iskoriteno u krivinom postupku kao podrka tvrdnjama tuiteljstva, naprimjer, da bi se suprotstavilo ili bacila sumnja na druge izjave ili dokaze koje je dao optueni tokom suenja, ili da bi se na drugi nain naruio njegov kredibilitet. [] Ne moe se pozivati na javni interes kako bi se opravdala upotreba odgovora koji su iznueni u vansudskoj istrazi i time inkriminirao optueni u sudskom postupku. U ovom pogledu vrijedi istaknuti da po relevantnim zakonima izjave koje su dobivene pod prinudom na osnovu ovlasti Odjela za velike privredne prevare, ne mogu biti izvedeni kao dokazi na suenju koje e uslijediti. tavie, injenica da je takve izjave dao podnositelj prije nego to je optuen, ne sprijeava da njihovo kasnije koritenje u krivinom postupku ne predstavlja krenje tog prava.
(S istim zakljukom vidi i presudu I.J.L, G.M.R. i A.K.P. Ujedinjenog Kraljevstva od 19. septembra 2000, Predstavka br. 29522/95.) Za druge sluajeve vidi presude: presuda Ferrantelli i Santangelo protiv Italije od 7. augusta 1996, Reports (Izvjetaji) 1996-III, stavovi 45-50, u vezi navoda o iznuenim priznanjima; presuda Serves protiv Francuske od 20. oktobra 1997, Reports (Izvjetaji)1997-VI, stavovi 43-47, nema krenja lana 6, jer je izreena novana kazna zbog odbijanja polaganja zakletve u svojstvu svjedoka; presuda J.B. protiv vicarske od 3. maja 2001, Predstavka br. 31827/96, novane kazne izreene
183
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava podnositelju to je odbio da prui odreene informacije; Sud je smatrao da podnositelj nije mogao iskljuiti da dodatni prihod otkriven na temelju dokumenata koje je on dao, a koji je poticao iz neoporezovanih izvora, predstavlja utaju poreza. Sud je zakljuio da ovi dokumenti nisu mogli biti dobiveni pod prinudom i mimo volje osobe u pitanju: zbog ega je ustanovljeno krenje lana 6 stav 1; i presuda Funke protiv Francuske od 25. februara 1993, Serija A br. 256-A, stavovi 43-44, u kojoj je Sud naao da je krivina presuda zbog odbijanja pruanja informacija carinskim organima predstavljala krenje lana 6, stava 1; presuda Magee protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 6. juna 2000, Predstavka br. 28135/95, stav 41, u kojoj se podnositelj ali da je kontekst pritiska imao za posljedicu samooptubu i da nije imao pomo advokata. Potrebno je istaknuti da Sud istovremeno ne iskljuuje mogunost donoenje zakljuaka do kojih se moe doi na temelju utnje optuenog. U presudi John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (8. februar 1996, Reports (Izvjetaji) 1996-I, stavovi 51 and 54), Sud navodi:
Domai sud je zakljuio kako je optueni kriv samo zbog toga to je odluio da se brani utnjom. Samo u sluajevima kada dokazi protiv optuenog zahtijevaju objanjenje koje bi trebalo da moe dati optueni, nepruanje bilo kakvog objanjenja moe, sasvim logino, dovesti do zakljuka kako takvo objanjenje ne postoji i da je optueni kriv. Nasuprot toga je situacija u kojoj tvrdnje optube imaju tako malu teinu u smislu dokaza, da i ne zahtijevaju nikakav odgovor i nedavanje odgovora ne opravdava zakljuak o krivnji (ibid.). [] Kao to je istakao delegat Komisije, sudovi u veem broju zemalja koji slobodno procjenjuju dokaze mogu uzimati u obzir sve relevantne okolnosti, ukljuujui i ponaanje i nain na koji optueni vodi svoju odbranu.
U istom tonu su i presude Averill protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 6. juna 2000, Predstavka br. 36408/97, i Condron protiv protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2. maja 2000, Predstavka br. 35718/97.
Pravo na advokata
Jo jedan aspekt pravinog suenja je i pravo na advokata koje okrivljeni ima od samog poetka krivinog postupka. U presudi John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (8. februar 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1996-I, str. 54-55, stavovi 62-63), podnositelju je uskraena zatraena pomo advokata tokom prvih etrdeset osam sati policijskog pritvora.
Sud primjeuje da vlada nije osporavala da se lan 6. (l. 6) primjenjuje ak i na fazu prethodne istrage od strane policije. U ovom pogledu Sud podsjea na svoj zakljuak u presudi Imbrioscia protiv vicarske od 24. novembra 1993. da lan 6. (l. 6) naroito stav 3 (l. 6-3) moe biti relevantan prije nego to je predmet u fazi suenja ukoliko postoji vjerovatnoa da e pravinost suenja biti ozbiljno ugroena zbog inicijalnog propusta potivanja ovih odredbi (l. 6-3) (Serija A br. 275, str. 13, stav 36). Kao to je istaknuto u ovoj presudi, nain na koji treba primjenjivati lan 6, stav 3.c (l. 6-3-c), tokom prethodne istrage ovisi od posebnih karakteristika postupka i od okolnosti u predmetu (loc. cit, str. 14, stav 38). Zakoni pojedinih drava mogu predviati posljedice ponaanja okrivljenog u poetnoj fazi polici-
184

jske istrage koje su od odluujueg znaaja za odbranu u krivinom postupku koji slijedi. U takvim okolnostima lan 6 (l. 6) normalno zahtijeva da se optuenom dopusti pomo advokata ve u poetnoj fazi policijskog ispitivanja. Meutim, ovo pravo, koje nije eksplicitno predvieno u Konvenciji, moe, s razlogom, podlijegati restrikcijama. Pitanje koje se postavlja u svakom predmetu jeste da li je takva restrikcija, u svjetlu cjelokupnog predmeta, liila optuenog prava na pravino suenje.
Slian pristup je i u predmetu Goedhart protiv Belgije (vidi presudu od 20. marta 2001, Predstavka br. 34989/97, stavovi 31-33, dostupna samo na francuskom, nezvanian prevod), u kojoj Sud kae:
Sud je u presudama Omar i Gurin smatrao da kada je alba zbog primjene materijalnog prava proglaena neprihvatljivom samo zato to se podnositelj, kao to je sluaj u ovom predmetu, nije predao i otiao u pritvor nakon to je uloio albu na sudsku odluku o pritvoru, ovakva odluka ipak obavezuje podnositelja albe da unaprijed prihvati lienje slobode koje rezultira iz odluke koju osporava, iako se ona ne moe smatrati konanom sve dok se ne donese odluka po albi, ili dok ne istekne vrijeme za ulaganje albe. Sud smatra da ovo teti samoj sutini prava na albu, tako to postavlja neproporcionalan teret za podnositelja albe i time naruava pravinu ravnoteu koja mora biti uspostavljena izmeu legitimnog interesa da se sudske odluke sprovode, s jedne strane, i prava pristupa kasacionom sudu i prava na odbranu, s druge strane (gore spomenute presude Omar i Gurin, str. 1841, stavovi 40-41, odnosno str. 1868, stav 43; takoer i presuda Khalfoui protiv Francuske [Dio III] presuda, Predstavka br. 34791/97, ECHR 1999-IX, 14. decembar 1999, stav 40). U ovom predmetu Sud primjeuje da je Kasacioni sud, svojom odlukom od 10, decembra 1996, proglasio albu neprihvatljivom samo zbog toga to podnositelj nije dobrovoljno otiao u pritvor na temelju sudske odluke koju je osporavao u svojoj albi (stav 18 gore). U takvim okolnostima Sud ne vidi nikakv razlog zbog kojeg bi donio drugaiji zakljuak od onog u presudama Omar i Gurin. U svjetlu oklnosti pradmeta i u skladu sa svojom sudskom praksom, Sud smatra da je podnositelj bio izloen neproporcionalnom mjeanju u njegovo pravo pristupa sudu i, prema tome, u njegovo pravo na pravino suenje. Kao zakljuak, ovo je predstavljalo krenje lana 6, stava 1, Konvencije.
Uvjet trajanja sudskog postupka u razumnom roku

Kod utvrivanja pravinosti jednako je relevantno ako postupak nije bio u razumnom roku. Veliki broj presuda je donesen upravo u vezi stim.
Razumna duina trajanja postupka

Sud je u presudi Zimmermann i Steiner protiv vicarske (13. juli 1983, Serija A br. 66, str. 11, stav 24) postavio kriterije koji slue za odreivanje razumne duine trajanja postupka:
Razumna duina trajanja postupka spada u opseg lana 6, stava 1 (l. 6-1) i mora se procjenjivati u svakom predmetu pojedinano na temelju okolnosti tog predmeta (vidi presudu Buchholz od 6. maja 1981, Serija A br. 42, str. 15, stav 49). Sud mora, inter alia, voditi rauna o kompleksnosti injenica i pravnih pitanja koja se postavljuju u tom predmetu, ponaanju podnositelja i nadlenih
185

organa vlasti, kao od kakvog je to znaaja po podnositelja; pored toga, samo kanjenje koje se moe pripisati dravi moe opravdati nalaz o propustu potivanja uvjeta razumnog roka (vidi, mutatis mutandis, presudu Knig od 28. juna 1978, Serija A br. 27, str. 34-40, stavovi 99, 102-105 i 107-111 i gore spomenutu presudu Buchholz judgment, Serija A br. 42, str. 16, stav 49).
Sud naizmjenino preispituje kompleksnost ili odsustvo kompleksnosti predmeta, ponaanje podnositelja (prisustvovanje ili odsustvo sa roita, zahtjeve za odgodu...), kao i sudskih ili upravnih tijela. Sud je podsjetio na ove kriterije u predmetu Valle protiv Francuske (26. april 1994, Serija A br. 289-A, str. 17, stav 34). On je doao do loginog zakljuka, na koji se pozvao u presudi A.A.U. protiv Francuske (19. juni 2001, Predstavka br. 44451/98, stav 29, dostupna samo na francuskom nezvanian prevod):
Sud podsjea da je zadatak drava ugovornica da organiziraju svoj pravosudni sistem tako da njihovi sudovi budu u stanju garantirati svakoj osobi pravo na konanu odluku u sporovima u vezi njihovih prava i obaveza, koja e biti donesena u razumnom roku (gore spomenuta presuda Frydlender, stav 47).
Raunanje vremena
Generalno, razuman rok ukljuuje ispitivanje postupka, ukljuujui i postupak pred ustavnim sudom. Tako je Sud u presudi Diaz Aparicio protiv panjolske (11. oktobar 2001, Predstavka br. 49468/99, stav 21, dostupna samo na francuskom nezvanian prevod) primijetio:
[] Sud je uzeo u obzir duinu svih postupaka o kojima je rije, ukljuujui i postupak pred Ustavnim sudom (vidi, naprimjer, presudu Ruiz-Mateos protiv panjolske od 23. juna 1993, Serija A br. 262, str. 19, stav 35, i presudu Sssmann protiv Njemake od 16. septembra 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvjetaji o presudama i odlukama) 1996-IV, stav 39).
Raunanje vremena u krivinim predmetima

U predmetu Eckle protiv Njemake (15. juli 1982, Serija A br. 51, str. 33, paragraph 73), Sud primjeuje:
U krivinim predmetima, razuman rok na koji se poziva u lanu 6, stav 1 (l. 6-1), poinje tei odmah nakon to je osoba okrivljena ovo moe biti i prije nego to je predmet u postupku (vidi, naprimjer, presudu Deweer od 27. februara 1980, Serija A br. 35, str. 22, stav 42), na dan hapenja, naprimjer, na dan kada je osoba zvanino obavijetena o krivinom gonjenju, ili na dan kada je otvorena preliminarna istraga [].
(Idem presuda Metzger protiv Njemake od 31. maja 2001, Predstavka br. 37591/97, stav 31.) Sud nastavlja i kae (str. 34, stav 76):
U pogledu kraja roka , u krivinim predmetima po lanu Article 6, stav 1 (l. 6-1), on pokriva cijeli postupak o kojem je rije, ukljuujui i postupak po albi (vidi presudu Knig od 28. juna 1978, Serija A br. 27, str. 33, stav 98).
186
Evropska Konvencija o ljudskim pravima Naprimjer, u sluaju kada nije bilo krenja, u vezi istrage koja je voena na Korzici, vidi presudu Acquaviva protiv Francuske od 21. novembra 1995, Predstavka br. 19248/91, Serija A br. 333-A, stav 46, u kojoj je Sud uzeo u obzir posebne okolnosti predmeta i situaciju koja je vladala na Korzici u to vrijeme; u vezi lijenike odgovornosti koju su istraivali krivini sudovi nakon tube i zahtjeva za odtetu, vidi presudu Callvelli i Ciglio protiv Italije od 17. januara 2002, Predstavka br. 32967/96, stavovi 63-67.
Raunanje vremena u parninom postupku

to se tie parnice, Sud u presudi Erkner i Hofauer protiv Austrije primjeuje (23. april 1987, Serija A br. 117, str. 61-62, stavovi 64-65):
u parninom postupku, razumni rok na koji se poziva u lanu 6, stav 1 (l. 6-1), obino poinje tei od trenutka kada je podnesena tuba sudu [] meutim, mogue je, da u odreenim okolnostima taj rok pone tei i ranije.
Predmet Knig protiv Njemake (28. juni 1978, Serija A br. 27, str. 33, stav 98) predstavlja jedan primjer u kojem je razuman rok poeo tei ak i prije naloga o poetku sudskog postupka. to se tie kraja ovog perioda, Sud u presudi Erkner i Hofauer istie (loc. cit.):
[] da period iju osnovanost treba preispitati obuhvata sveukupno postupke o kojima je rije, ukljuujui i albene []. Ovaj period se prema tome protee sve do odluke o sporu (contestation).
Nadalje, Sud je imao priliku da naglasi sljedee: duina izvrnog postupka nakon donesene presude mora biti uzeta u obzir prilikom raunanja razumnog roka kada se spor konano rijei tek u ovoj drugoj fazi. U presudi Silva Pontes protiv Portugala (23. mart 1994, Serija A br. 286A, str. 14, stavovi 33-36) Sud primjeuje sljedee u vezi dugovanja:
Sud je prema tome zauzeo stav [] da postupak izvrenja nije imao namjeru samo izvrenje obaveze plaanja odreenog iznosa: on je takoer sluio u odreivanju vanih elemenata samog duga []. Iz ovoga slijedi da je spor (contestation) u vezi prava podnositelja na odtetu mogao biti rijeen jedino u izvrnom postupku. [] Nema nikakve sumnje da se lan 6 (l. 6) primjenjuje [] na drugu fazu.
Javno suenje i izricanje presude

Konani proceduralni uvjet odnosi se na javnu prirodu sudjenja i donoenja presude.
187
Znaaj javne prirode sudjenja

U presudi Pretto i ostali protiv Italije (8. decembar 1983, Serija A br. 71, str. 11-12, stavovi 2122), Sud je iznio sljedee u vezi javnosti postupka pred sudom:
Javni karakter postupka pred sudskim tijelima na koje se poziva lan 6, stav 1 (l. 6-1), titi strane u postupku od donoenja sudskih odluka u tajnosti bez ikakve kontrole javnosti; on je takoer jedno od sredstava pomou kojih se odrava povjerenje u sudove, vie i nie. Time to je vrenje sudske funkcije vidljivo, karakteristika javnog doprinosi postizanju cilja po lanu 6, stav 1 (l. 61), to jest pravinog suenja, garancije koja predstavlja jedan od fundamentalnih principa svakog demokratskog drutva u okviru znaenja koje ima po Konvenciji (vidi presudu Golder od 21. februara 1975, Serija A br. 18, str. 18, stav 36 i presudu Lawless od 14. novembra 1960, Serija A br. 1, str. 13). Iako su se sve drave lanice Vijea Evrope podvrgnule ovom principu javnosti, njihovi zakonodavni sistemi i sudska praksa ukazuju na odreeni stupanj raznolikosti u opsegu i nainu primjene, kako u pogledu odravanja sudskih rasprava, tako i proglaenja presuda. Ovaj formalni aspekt je, meutim, od sekundarnog znaaja u poreenju sa svrhom koja se skriva iza principa o javnosti koji uvjetuje lan 6, stav 1 (l. 6-1). Istaknuto mjesto koje u demokratskom drutvu zauzima pravo na pravino suenje, tjera ovaj Sud da u svrhe revidiranja na koje je obavezan u ovoj oblasti, preispita stvarnu situaciju ovog postupka (vidi poglavito, mutatis mutandis, presudu Adolf od 26. marta 1982, Serija A br. 49, str. 15, stav 30).
U presudi Diennet protiv Francuske (26. septembar 1995, Serija A br. 325-A, stav 33), Sud dalje iznosi:
Kao to je poznato, Konvencija ovom principu ne daje apsolutno znaenje, jer ve na osnovu samog teksta lana 6, stav 1 (l. 6-1), [] novinari i javnost se mogu iskljuiti s itavog ili jednog dijela suenja u interesu morala [], kada to nalau [] interesi zatite privatnog ivota strana u sporu, ili kada to sud smatra izriito neophodnim zato to bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti tetu interesima pravde.
Sud je u ovom predmetu naao da injenica to postupak pred disciplinskim sudom Nacionalnog medicinskog udruenja nije bio javan predstavlja krenje lana 6, stava 1. Vidi takoer: -presudu Fischer protiv Austrije (26. april 1995, Predstavka br. 16922/90, Serija A br. 312, stavovi 43-44); presudu Malhous protiv eke Republike (12. juli 2001, Predstavka br. 33071/96, stavovi 55-63); i presudu Asan Rushiti protiv Austrije od 21. marta 2000, Predstavka br. 28389/95, kada nije bilo roita i javnog donoenja presude u postupku odtete u sluaju pritvora koji je uslijedio nakon oslobaajue presude; i -presudu L. protiv Finske od 27. aprila 2000, Predstavka br. 25651/94, zbog neodrane rasprave u vezi prava pristupa djeci povjerenoj socijalnoj slubi na staranje (krenje); presudu Guisset protiv Francuske od 26. septembra 2000, Predstavka br. 33933/96, u vezi zatvorene rasprave pred sudom za disciplinske prekraje (odjela za budet i nansije) koji je odluivao o krenju propisa javnog knjigovodstva za koje zakon predvia novanu kaznu; i presudu Riepan protiv Austrije od 15. juna 2000, Predstavka br. 35115/97, zbog suenja odranog u zatvoru (krenje lana 6). 188
Javno izricanje presude

Sud je u istoj presudi protumaio zahtjev iz lana 6, stava 1 po kojem se presuda izrie javno. Sud je zauzeo sljedei stav (str. 12, stav 26):
Sud se stoga ne osjea obaveznim da prihvati doslovno tumaenje. On smatra da svaki oblik publiciteta koji treba imati presuda po domaem zakonu odgovorne drave, mora biti ocjenjena u svjetlu posebnih karakteristika postupka o kojem je rije i u odnosu na svrhu i cilj lana 6, stava 1 (l. 6-1).
U ovom sluaju presude albenog suda i Kasacionog suda su bile javne na taj nain to su pohranjivane u sudskom registru gdje je svako mogao ostvariti uvid u presudu Kasacionog suda ili dobiti njenu kopiju. To to Kasacioni sud nije javno izricao presude nije bilo u suprotnosti sa lanom 6, stavom 1. U predmetu Sutter protiv vicarske (22. februar 1984, Serija A br. 74, str. 14-15, stavovi 3134) presuda Vojnog kasacionog suda uruivana je stranama u postupku, a svako ko je bio zainteresiran mogao je dobiti kopije presuda ovog suda. Prema tome, to to presude nisu bile izricane javno u ovom predmetu nije predstavljalo krenje lana 6, stava 1. (Vidi takoer presudu Lamanna protiv Austrije od 10. jula 2001, Predstavka br. 28923/95, stavovi 27-34; presudu B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. aprila 2001, Predstavka br. 36337/97; presudu B. i P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. aprila 2001, Predstavka br. 36337/97 u vezi starateljstva nad djetetom; i presudu Tierce i ostali protiv San Marina od 25. jula 2000, Predstavka br. 24954/94.)
Odricanje od prava na javnu raspravu U predmetu Hkansson i Sturesson protiv vedske (21. februar 1990, Serija A Br. 171-A, str. 20, stav 66) Sud je zauzeo sljedei stav:
Javni karakter sudskih rasprava predstavlja temeljni princip koji propisuje stav 1 lana 6. (l. 6-1). Ope je poznato da ni tekst niti smisao ove odredbe ne sprjeavaju neku osobu da se po slobodnoj volji odrekne, bilo eksplicitno ili preutno, prava na javnu raspravu u svom predmetu (vidi presudu, inter alia, presudu Le Compte, Van Leuven i De Meyere od 23. juna 1981, Serija A br. 43, str. 25, stav 59, i presudu H. protiv Belgije od 30. novembra 1987, Serija A br. 127, str. 36, stav 54). Meutim, odricanje mora biti neopozivo i ne smije biti u suprotnosti sa bilo kojim javnim interesom.
lan 6, stav 2 Pretpostavka nevinosti

lan 6, stav 2, glasi: 2. Svako ko je optuen za krivino djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokae.
189
1. Podruje primjene i opseg drugog stava lana 6 Definicija izraza "optuen za krivino djelo" lan 6, stav 2 primjenjuje se na svakoga "optuenog za krivino djelo".
Sud je u presudi u predmetu Lutz protiv Njemake (25. august 1997, Serija A, br. 123, stav 52), dao deniciju, izmeu ostalog, pojma "optuen za krivino djelo". Koristi termine krivina optuba" i "optuen za krivino djelo", koji se koriste u lanu 6 i koje je ve ranije tumaio:
Sud postupa na osnovu toga da se termini "krivina optuba" (accusation en matire pnale)i "optuen za krivino djelo" (accus dune infraction) u tri stava lana 6 (l. 6-1, l. 6-2, l 6-3) odnose na identine situacije. Ranije je ve usvojio slian pristup lanu 6, stav 2 (l. 6-2), mada u kontekstu koji je nesumnjivio bio krivini po domaem zakonu (vidjeti presudu u predmetu Adolf od 26. marta 1982, Serija A, Br. 49, str. 15, stav 30, i presudu u predmetu Minelli od 25. marta 1983, Serija A, Br. 62, str. 15, stav 27).
Prema tome, da bi odredio krivinu prirodu djela, Sud koristi svoje uobiajene principe. U presudi u predmetu Minelli protiv vicarske (25. mart 1983, Serija A, br. 62, str. 15, stav 28), Sud je, naprimjer, smatrao da je postupak po privatnoj tubi za klevetu u novinskom tekstu u ovom sluaju krivine prirode.
I ugroavanje "graanskih" prava pojedinca ponekad predstavlja krivino djelo. Da bi se odredilo da li postoji "krivina optuba" (accusation en matire pnale), mora se, izmeu ostalog, ispitati situacija optuenog onako kako se tretira u vaeim domaim zakonima u svjetlu ciljeva lana 6, odnosno zatite prava na odbranu (vidi gore pomenutu presudu u predmetu Adolf, ibid.). U vicarskoj je klevata ukljuena u djela koja se saveznim krivinim zakonom deniraju kao kanjiva (vidi pasus 17 u gornjem tekstu). Krivino gonjenje za klevetu moe se desiti samo ako rtva podnese pritubu (Strafantrag), ali voenje tube je u skladu sa kantonalnim zakonima o krivinom postupku, u ovom sluaju kantona Zrich; postupak moe dovesti do kazne, u obliku novane kazne ili ak kazne zatvora, i takva se kazna unosi u sudski krivini dosje (vidi pasus 18 u gornjem tekstu).
Opseg
lan 6, stav 2 se, u sluaju krivine optube, primjenjuje na cijeli postupak. Sud je, opet, u predmetu Minelli, smatrao (str. 24, stav 30):
lan 6, stav 2 vai za cijeli krivini postupak, neovisno o ishodu krivinog gonjenja, a ne samo za razmatranje merituma optube (vidi, mutatis mutandis, ranije pomenutu presudu u predmetu Adolf, Serija A, br. 49, str. 16, stav 33, in ne).
lan 6, stav 2, vai za razliite organe javne vlasti, kako je Sud pogakao u presudi u predmetu Allenet de Ribemont protiv Francuske (presuda od 10. februara 1995, Serija A, Br. 308, str. 1617, stavovi 36-37 i 41):
190

Sud smatra da pretpostavku nevinosti mogu ugroziti ne samo sud i sudac, ve i drugi organi javne vlasti. U vrijeme konferencije za tampu 20. decembra 1976, gospodina Allenet de Ribemonta je policija tek bila uhapsila (vidi pasus 9 u gornjem tekstu). Mada jo nije bio optuen za pomaganje u ubistvu iz umiljaja (vidi pasus 12 u gornjem tesktu), njegovo hapenje i policijski pritvor bili su dio sudske istrage koju je nekoliko dana ranije pokrenuo istrani sudija u Parizu, i njega pretvorio u "osobu optuenu za krivino djelo" u smislu lana 6, stav 2 (l. 6-2). [] Sud smatra da su (u toku konferencije za tampu) neki od najviih zvaninika francuske policije pominjali gospodina Allenet de Ribemonta, bez bilo kakve kvalikacije i rezerve, kao jednog od podstrekaa u ubistvu, a time i sauesnika. To je sasvim jasna izjava o krivici podnositelja, ime se, kao prvo, javnost potakla da ga smatra krivim, a drugo, prejudicirala ocjena injenica pred nadlenom sudskom vlau. Time je dolo do krenja lana 6, stav 2 (l. 6-2).
S druge strane, kad se optueni proglasi krivim, lan 6, stav 2, vie nije primjenjiv u odnosu na sve navode iznesene u postupku izricanja kazne (presuda u predmetu Philips protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 5. jula 2001, Predstavka br. 41087/98, stav 35):
S druge stane, mada jeste jasno da se lan 6, stav 2, primjenjuje na krivini postupak u cjelini, a ne samo na razmatranje merituma optube (vidi, naprimjer, presudu u predmetu Minelli protiv vicarske, od 25. marta 1983, Serija A Br. 62, stav 30, presudu Sekanina protiv Austrije, od 25. augusta 1993, Serija A Br. 266-A, i presudu Allenet de Ribemont protiv Francuske, od 10. februara 1995, Serija A br. 308), pravo na pretpostavku nevinosti u skladu sa lanom 6, stav 2, pojavljuje se samo u vezi sa konkretim djelom za koje postoji "optuba". Kada se optuenom za dato djelo dokae krivica, lan 6, stav 2, ne moe se primjenjivati na navode o karakteru ili ponaanju optuenog u sklopu postupka izricanja kazne, osim ako te optube nisu takve prirode i intenziteta da predstavljaju novu "optubu" u smislu autonomnog znaenja Konvencije pomenutog u pasusu 28 u gornjem tekstu (vidjeti presudu Engel i ostali protiv Holandije, od 8. juna 1976, Serija A Br. 22, stav 90).
(Vidi i ranije pomenutu presudu Heaney i McGuinness protiv Irske, od 21. decembra 2000.)
2. Snaga lana 6, st. 2 lan 6, stav 2, osuda i nedostatak dokaza, sumnja u korist optuenog
U presudi u predmetu Telfner protiv Austrije, od 20. marta 2001 (Predstavka br. 33501/96, stavovi 15-20), Sud je smatrao da su sudovi teret dokazivanja prenijeli na odbranu time to su od vlasnika vozila koje je uestvovalo u udesu traili da da objanjenje; vlasnik je odbio da da izjavu i osuen je na osnovu policijskog izvjetaja u kojem je navedeno da je on bio glavni korisnik vozila i da te veeri nije spavao kod kue. Sud je kazao:
Sud se poziva na to da je, u pravilu, na domaim sudovima da ocijene dokaze koji su pred njima, a da je na ovom Sudu da ocijeni da li je postupak, gledan u cjelini, bio pravian, to u sluaju krivinog postupka ukljuuje i potivanje pretpostavke nevinosti. lan 6, stav 2, izmeu ostalog, trai da pri izvravanju dunosti, lanovi suda ne trebaju polaziti od unaprijed formirane ideje
191

o tome da je optueni izvrio djelo za koje se tereti; teret dokazivanja je na tuilatvu, a svaka sumnja trebala bi ii u korist optuenog (vidi presudu Barber, Messegu i Jabardo protiv panije, od 6. decembra1988, Serija A br. 146, str. 31 i 33, stavovi 67-68 i 77). Prema tome, ako se teret dokazivanja prenese sa tuilatva na odbranu, kri se pretpostavka nevinosti (vidi presudu John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 8. Februara 1996, Reports of Judgments and Decisions -Izvjetaji o presudama i odlukama - 1996-I, str. 52, stav 54). Jeste tano, kako je vlada naglasila, da pravne pretpostavke u principu nisu kompatibilne sa lanom 6 (vidi, naprimjer, presudu u predmetu Salabiaku protiv Francuske, od 7. oktobra 1988, Serija A, br. 141-A, str. 15-16, stav 28); a nije ni izvlaenje zakljuaka na osnovu utnje optuenog (vidi ranije pomenutu presudu John Murray, str. 49-52, stavovi 45-54). Meutim, ovaj predmet se ne tie primjene pravne pretpostavke o injenici ili propisu, niti Sud prihvata argument vlade da domai sudovi mogu legitimno izvoditi zakljuke iz utnje optuenog. Sud smatra da se ranije pomenuta presuda John Murray tie predmeta u kojem je zakon omoguio da se iz utnje optuenog izvlae zdravorazumski zakljuci, jer je tuilatvo protiv njega postavilo optubu koja je traila objanjenje. Obzirom na to da su dokazi izvedeni u toku suenja predstavljali jaku optubu protiv optuenog, Sud je smatrao da izvoenje takvih zakljuaka, nad kojima su postojale jake procesne garancije, nije predstavljalo krenje lana 6 u okolnostima datog predmeta (ibid.). Sud smatra da izvoenje zakljuaka iz utnje optuenog moe biti dozvoljeno u sistemu kakav je austrijski, gdje sudovi slobodno ocjenjuju dokaze koji su pred njima, pod uslovom da su dokazi takvi da je jedini zdravorazumski zakljuak koji se moe izvesti iz utnje optuenog je da on na ono za to ga se tereti nema odgovora. U ovom predmetu, i okruni i regionalni sud su se, u sutini, oslanjali na izvjetaj lokalne policijske stanice, da je podnositelj bio glavni korisnik vozila i da nije bio kod kue u noi kad se nesrea desila. Meutim, sud smatra da ovi dokazni elementi, koji, uz to, nisu bili potkrijepljeni dokazima koji bi, kao suprotstavljeni, bili izvedeni u toku suenja, predstavljaju optubu protiv podnosioca koja bi traila objanjenje s njegove strane. U tom smislu, Sud naglaava da rtva udesa nije bila u mogunosti da identicira vozaa, ak ni da kae da li je voza bio muko ili ensko, a regionalni sud je u nastavku postupka otkrio da je dato vozilo koristila i podnositeljeva sestra. Traei od podnositelja da da obrazloenje, mada ga nisu mogli teretiti prima facie, sudovi su teret dokazivanja prenijeli sa tuilatva na odbranu. Uz to, Sud smatra da su i okruni i regionalni sud operirali pretpostavkama u pogledu mogunosti da je podnosilac bio pod utjecajem alkohola, to, kako su sami priznali, nije bilo potkrijepljeno dokazima. Mada takve pretpostavke nisu bile relevantne za uspostavu elelmenata djela koje se podnosiocu stavljalo na teret, one dalje doprinose dojmu da su sudovi podnosioevu krivicu prejudicirali. Sud je zakljuio da je dolo do krenja lana 6, stav 2 Konvencije.
lan 6, stav 2, pretpostavka krivice i objektivne krivine odgovornosti

U predmetu Salabiaku protiv Francuske (7. oktobar 1988, Serija A br. 141-A, str. 15-16, stavovi 27-28), od Suda se trailo da da svoju odluku u vezi sa odreenim pretpostavkama koje postoje u francuskom carinskom zakonu, u vezi sa pretpostavkom nevinosti.
Kako su naglasile i vlada i Komisija, drave ugovornice u principu imaju pravo primijeniti krivini zakon na djelo koje nije izvreno u normalnom uivanju prava pojedinca zatienih Konvencijom
192

(presuda u predmetu Engel i ostali, od 8. juna 1976, Serija A br. 22, str. 81) i, shodno tome, denirati osnovne elemente djela koje je iz toga proizalo. Naroito, a opet u principu, drave ugovornice mogu, pod odreenim uvjetima, penalizirati jednostavnu ili objektivnu injenicu kao takvu, neovisno o tome da li je rezultat krivinog umiljaja ili nehata. Primjeri takvih djela mogu se nai u zakonima drava ugovornica.
U ovom sluaju, podnosilac je bio osuen po osnovu posjedovanja "krijumarene robe" (narkotika) na aerodromu Roissy. Ovo djelo pojavljuje se pod naslovom "Krivina odgovornost". Prema toj odredbi, na osnovu proste injenice, koja sama po sebi i ne mora predstavljati prekraj ili krivino djelo, izvodi se zakljuak da "krivina odgovornost" za nezakonit uvoz robe, bilo da je zabranjena ili ne, ili za neprijavljivanje robe, poiva na osobi u ijem se posjedu takva roba nae. Sud dalje kae:
Prelaz sa ideje odgovornosti u krivinom pravu na pojam krivice pokazuje vrlo relativnu prirodu takve distinkcije. Time se otvara pitanje vezano za lan 6, stav 2 (l. 6-2) Konvencije. Pretpostavka na osnovu injenice ili na osnovu zakona postoji u svakom pravnom sistemu. Konvencija, sasvim jasno, takvu pretpostavku principijelno ne zabranjuje. Meutim, od drava ugovornica trai da u pogledu krivinog prava ostanu unutar odreenih granica. Ako, kako bi se moglo rei da Komisija smatra (stav 64 izvjetaja), drugi stav lana 6 (l. 6-2) samo postavlja granice koje sudovi moraju potovati u voenju postupka, takav zahtjev bi se u praksi preklapao sa obavezom nepristrasnosti koju namee prvi stav (l. 6-1). Prije svega, domae zakonodavstvo imalo bi slobodu da sudu koji sudi u predmetu oduzme pravu slobodu ocjenjivanja i ukloni samu sutinu pretpostavke nevinosti, kad bi se rijei "u skladu sa zakonom" odnosile iskljuivo na domai zakon. Takva situacija ne bi bila u skladu sa ciljem i svrhom lana 6 (l. 6) koji, time to titi pravo na pravino suenje, a posebno pravo na pretpostavku nevinosti, ija je osnovna namjena da predstavlja otjelotvorenje temeljnog principa vladavine zakona (vidi, izmeu ostalog, presudu u predmetu Sunday Times, od 26. aprila 1979, Serija A br. 30, str. 34, stav 55). lan 6, stav 2 (l. 6-2), shodno tome, pretpostavke vezane za injenicu ili propis predviene krivinim zakonom ne posmatra indiferentno. Od drava trai da se ogranie na razumnu mjeru, koja uzima u obzir znaaj onoga to je u pitanju i odrava prava odbrane.
U ovom sluaju, Sud je zakljuio da francuski sudovi nisu primijenili carinski zakon na nain koji bi bio u sukobu sa pretpostavkom nevinosti.
lan 6, stav 2, sadraj presuda

U ranije pomenutoj presudi Minelli, Sud je rekao sljedee (str. 18, stav 37):
Po miljenju Suda, pretpostavka nevinosti bit e prekrena ako sudska odluka koja se odnosi na datog optuenog odraava stav da je on kriv, a da prije toga njegova krivica nije dokazana u skladu sa zakonom, a naroito ako nije imao priliku da iskoristi svoje pravo na odbranu. Ovo moe bit sluaj i bez bilo kakvog formalnog nalaza; dovoljno je da postoji razmiljanje koje ukazuje na to da je sud optuenog smatrao krivim.
U predmetu Minelli, podnosiocu je vicarski sud naloio da djelimino plati sudske trokove postupka, kao i naknadu rtvama u vezi sa njihovim trokovima, istovremeno obustavljajui 193
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava krivino gonjenje zbog ogranienja mogunosti da predmet doe pred sud. vicarski sud je u svojoj odluci zakljuio da, da nije bilo datog ogranienja, novinski lanak koji je bio predmet tube "vrlo vjerovatno bi doveo do osude". Sud je zakljuio da je ovo predstavljalo krenje lana 6, stav 2.
3. Posebne situacije Pretpostavka nevinosti i naknada za zakonit istrani pritvor

U presudi u predmetu Englert protiv Njemake (25. august 1987, Serija A br. 123, str. 34-35, stavovi 36-37), Sud je dao neke ope napomene vezane za potraivanje naknade trokova i naknade za zakonit istrani pritvor nakon oslobaanja ili obustave krivinog postupka:
Sud naglaava [] kao i Komisija i vlada, da ni lan 6, stav 2 (l. 6-2), niti bilo koja druga odredba Konvencije, ne daju osobi "optuenoj za krivino djelo" pravo na naknadu trokova ili pravo na naknadu za zakonit istrani pritvor, u situacijama kad postupak protiv takve osobe bude obustavljen.
U istom predmetu je Sud panju usmjerio na motivaciju za donoenje odluke da se takva potraivanja odbiju.
Ipak, odluka kojom se naknada za istrani pritvor i naknada trokova optuenog odbija nakon obustave postupka moe pokrenuti pitanje po lanu 6, stav 2 (l. 6-2), ako dodatno obrazloenje koje se ne moe odvojiti od primijenjenih odrebi (vidi istu presudu, str. 18, stav 38) u sutini predstavlja odreenje krivice optuenog, a da prije toga njegova krivica nije dokazana u skladu sa zakonom, naroito ako nije imao priliku da iskoristi svoje pravo na odbranu (ibid., stav 37).
U ovom sluaju, Sud je zakljuio da nije dolo do krenja lana 6, stav 2. Zauzeo je stav da odluka njemakih sudova odraava "stanje sumnje" i ne predstavlja proglaenje krivice. S druge strane, upredmetu Sekanina protiv Austrije (25. august 1993, Serija A br. 266-A, str. 15-16, stavovi 29-30), podnosilac je osloboen presudom koja je postala konana. U odluci kojom se odbija zahtjev podnosioca za naknadom, austrijski sud uao je u ocjenjivanje krivice podnosioca, uprkos injenici da je donesena konana presuda o oslobaanju. U ovom sluaju se radilo o krenju lana 6, stav 2. (Vidi i presudu u predmetu Lamanna protiv Austrije, od 10. jula 2001, Predstavka br. 28923/95, stavovi 35-40, i presudu u predmetu Asan Rushiti protiv Austrije, od 21. marta 2000, Predstavka br. 28389/95, u vezi sa odbijanjem da se dodijeli naknada za privremeni pritvor.)
Pretpostavka nevinosti i vrste pritvora

U situaciji kad nepostojanje zasebnog aranmana za zatvorenike u privremenom pritvoru ne predstavlja krenje lana 6, stav 2, vidi: presuda u predmetu Peers protiv Grke, od 19. aprila 2001, Predstavka br. 28524/95.
194
lan 6, stav 3 Precizna prava optuenog

lan 6, stav 3, glasi: 3. Svako ko je optuen za krivino djelo ima sljedea minimalna prava: a da odmah na jeziku koji razumije bude podrobno obavijeten o prirodi i razlogu optube protiv njega; b da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti za pripremanje odbrane; c da se brani sami ili uz pomo branitelja kojeg sam izabere, ili ukoliko ne raspolae sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kako to nalau interesi pravde; d da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optube i da se prisustvo i sasluanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji vae za svjedoka optube; e da koristi besplatnu pomo tumaa ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu. Zahtjevi stava 3.a, b, c, d i e lana 6 Konvencije analizirat e se kao zasebni aspekti prava na pravino suenje koje garantira prvi stav (l. 6-1) (vidi presudu Vacher protiv Francuske, od 17. decembra 1996, Reports - Izvjetaji 1996-VI, stav 22).
1. lan 6, stav 3.a Pravo da bude obavijeten o optubi

U predmetu Kamasinski protiv Austrije (19. decembar 1989, Serija A br. 168, str. 36-37, stav 79) Sud je iznio svoje stavove u vezi sa prevodom optube strancu. Tu je Sud primijetio da:
Stav 3.a lana 6 (l. 6-3-a) pojanjava opseg tumaenja potrebnog u ovom kontekstu, time to za svakog optuenog osigurava pravo "da odmah na jeziku koji razumije bude bude podrobno obavijeten o prirodi i razlogu optube protiv njega". Mada ova odredba ne navodi konkretno da se relevantne informacije trebaju dati u pismenom obliku, ili trebaju biti prevedene u pismenom obliku, ako se radi o strancu koji je optuen, ona ukazuje na potrebu da se posebna panja posveti obavjetavanju optuenog o "optubi". U krivinom procesu optunica igra kljunu ulogu, u smislu da od trenukta kad ona bude uruena, optueni formalno ima pismeno obavjetenje o pravnom osnovu optube protiv sebe. Optueni koji ne poznaje jezik koji sud koristi moe, zapravo, biti u nepovoljnom poloaju ako mu se ne dostavi i pismeni prevod optunice na jeziku koji razumije.
Pojavljuje se i pitanje redeniranja optube. Presuda u predmetu Sadak i ostali protiv Turske je upravo primjer toga. Podnosioci su se konkretno alili da je kvalikacija optube protiv njih promijenjena na posljednjoj raspravi suenja. Inicijalno su bili optueni za separatizam i podrivanje integriteta drave. Meutim, na dan izricanja presude Sud dravne sigurnosti je od njih na licu mjesta traio da pripreme odbranu po novoj optubi, tj. da pripadaju ilegalnoj oruanoj organizaciji. Sud dravne sigurnosti je odbacio njihov zahtjev da im se da dodatni rok da pripreme odbranu za novu optubu. Podnosioci su insistirali da nisu bili u stanju da se adekavatno pripreme i prikupe dokaze protiv ove nove optube. Sud je rekao (presuda od 10. jula 2001, Predstavke br. 29900/96 i 29903/96, stavovi 48-52 i 56-59):
195

[] lan 6, stav 3.a, optuenom daje i pravo da bude obavijeten ne samo o razlogu optube, odnosno koja su to djela koja je on navodno poinio i na kojma se optuba temelji, ve isto tako i da podrobno bude obavijeten o pravnoj kvalikaciji tih djela (vidi Plissier i Sassi protiv Francuske [GC], br. 25444/94, stav 51, ECHR 1999-II). Opseg lana 6, stav 3.a, posebno se mora razmatrati u svjetlu ireg prava na pravino suenje koje garantira prvi stav lana 6 Konvencije (vidi, mutatis mutandis, sljedee presude: Deweer protiv Belgije, 27. februar 1980, Serija A br. 35, str. 30-31, stav 56 ; Artico protiv Italjije, 13. maj 1980, Serija A br. 37, str. 15, stav 32 ; Goddi protiv Italije, 9. april 1984, Serija A br. 76, str. 11, stav 28 ; i Colozza protiv Italije, 12. februar 1985, Serija A br. 89, str. 14, stav 26). Sud smatra da je u krivinim predmetima pruanje optuenom potpune i detaljne informacije o optubi a time i pravne kvalikacije koju bi sud u datom predmetu mogao usvojiti predstavlja sutinski preduslov za osiguravanje pravinosti postupka (vidi Plissier i Sassi, gore citirano, stav 52). Na kraju, u pogledu pritube po lanu 6, stav 3.b Konvencije, Sud smatra da su podstavovi a i b treeg stava lana 6 povezani i da se pravo da se bude obavijeten o prirodi i razlogu optube mora posmatrati u svjetlu prava optuenog da pripremi svoju odbranu (vidi Plissier i Sassi, gore citirano, stav 54). U ovom predmetu, Sud primjeuje da su, kao prvo, u optunici koju je tuilatvo podnijelo 21. juna 1994. godine, podnosioci bili optueni samo za krivino djelo izdaje protiv integriteta drave, kako je predvieno lanom 125 Krivinog zakona. Mada tuilatvo jeste pomenulo veze podnosilaca sa PKK, Sud primjeuje da su u toku cijele istrage te veze bile razmatrane samo u smislu ustanovljavanja osnovnih elemenata djela za koje je tuilatvo optuene inicijalno optuilo. Do posljednjeg dana nije nikako dovoeno u pitanje to da je suenje pred Sudom dravne sigurnosti vezano samo za krivino djelo izdaje protiv integriteta drave. Obzirom na to, Sud mora utvrditi da li su optueni mogli u zadovoljavajuoj mjeri predvidjeti da bi kvalikacija djela mogla biti promijenjena sa izdaje protiv integriteta drave, za to su bili inicijalno optueni, na pripadanje oruanoj organizaciji uspostavljenoj u cilju unitenja integriteta drave. [] U svjetlu ranije navedenog, Sud smatra da pripadanje ilegalnoj oruanoj organizaciji ne predstavlja element koji je prirodini dio djela za koje su se optueni teretili od poetka postupka. Sud, shodno tome, smatra da, u koritenju prava koje nesumnjivo ima, da bi promijenio kvalikaciju injenica koje su sasvim jasno u njegovoj nadlenosti, Sud dravne sigurnosti u Ankari je trebao podnosiocima dati mogunost da na praktian i djelotvoran nain iskoriste svoja prava na odbranu u vezi s tim pitanjem, naroito dajui im dovoljno vremena da to uine. Sam spis pookazuje da Sud dravne sigurnosti, koji je, recimo, mogao odluiti da odgodi raspravu nakon promjene kvalikacije injenica, nije podnosiocima dao mogunost da pripreme odbranu u odnosu na novu optubu, o kojoj nisu bili obavijeteni sve do posljednjeg dana suenja, pred samo izricanje presude, to je oigledno prekasno. Uz to, advokati optuenih nisu bili prisutni zadnji dan rasprave. Ma kakav bio razlog njihovog odsustva, stoji injenica da podnosioci nisu mogli konsultirati svoje advokate u vezi sa novom kvalikacijom injenica koju su dali tuilatvo i Sud dravne sigurnosti. Uzimajui u obzir gore navedena pitanja, Sud zakljuuje da su prava podnosilaca da budu podrobno obavijeteni o prirodi i razlogu optube protiv njih i njihovog prava da imaju dovoljno vremena i uslove da pripreme odbranu bila prekrena (vidi, mutatis mutandis, Plissier i Sassi, gore citirano, stavovi 60-63, i Mattoccia protiv Italije, Predstavka br. 23969/94, stavovi 62-72, ECHR 2000-IX). Na osnovu ovoga, dolo je do krenja stava 3.a i b lana 6 Konvencije, u vezi sa stavom 1 istog lana,
196

koji zahtijeva pravino suenje.
(Vidi i presudu Dallos protiv Maarske, od 1. marta 2001, Predstavka br. 29082/95, stavovi 4753 ; i presudu Plissier i Sassi protiv Francuske, od 25. marta 1999, Predstavka br. 25444/94.)
2. lan 6, stav 3.b Pravo na vrijeme i uslove za pripremu odbrane

Sud kae i da lan 6, stav 3.b, ne daje optuenom pravo da ima pristup spisu ako ga je zastupao advokat (gore pomenuta presuda Kaminski protiv Austrije, str. 39, stavovi 87-88):
Prirodom lana 45, stav 2, austrijskog Zakona o krivinom postupku, pravo na uvid i izradu kopija sudskog spisa ogranieno je na advokata optuenog, a sam optueni ima na to pravo ako nema pravnog zastupnika (vidi stav 48 u gornjem tekstu). [] Sistem koji predvia lan 45, stav 2, austrijskog Zakona o krivinom postupku nije sam po sebi nekompatibilan sa garancijom prava na odbranu iz lana 6, stav (l. 6-3-b). to se tie pojma "odgovarajueg vremena", Sud je u presudi Campbell i Fell (28. juni 1984, Serija A, Br. 80, str. 45, stav 98) kazao sljedee: Gospodin Campbell je o optubama protiv njega obavijeten 1. oktobra 1976, pet dana prije nego to je Odbor zasijedao (vidi pasus 13 u gornjem tekstu). Primio je i obavjetejne o izvjetaju" relevantno za odluku Odbora koja mu je uruena dan prije zasijedanja; u obavjetenju je napomenuto da bi na optube mogao odgovoriti pismeno (ibid.). Sud smatra da u je u svim okolnostima podnositelju ostavljeno "odgovarajue vrijeme" da pripremi odbranu; kae da on oigledno nije traio odgodu rasprave (ibid.).
(Vidi i ranije pomenutu presudu Sadak i ostali protiv Turske, 10. juli 2001, Predstavke Br. 29900/96 i 29903/96, stavovi 48-52 i 56-59.)
3. lan 6, stav 3.c Pravo da se brani lino ili pravo na pomo advokata Pravo na pomo advokata iz ugla optuenog Trenutak u kojem optueni mora imati pristup advokatu
U presudi John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (8. februar 1996, Izvjetaji 1996-I, stavovi 62-64 i 66), Sud je kazao da ovo pravo moe da se pojavi na poetku policijske istrage. Naglasio je:
Sud primjeuje da Vlada osporava da se lan 6 (l. 6) pojavljuje u fazi preliminarne policijske istrage djela. U tom smislu, podsjea na svoj zakljuak u presudi Imbrioscia protiv vicarske od 24. novembra 1993, da lan 6 (l. 6) posebno stav 3 (l. 6-3) moe biti relevantan prije nego to predmet bude poslan na suenje, i u mjeri u kojoj postoji mogunost da pravinost suenja bude
197

ozbiljno ugroena inicijalnim nepotivanje odredbi tog stava (l. 6-3) (Serija A Br. 275, str. 13, stav 36). Kao to je ukazano u toj presudi, nain na koji se primjenjuje lan 6, stav 3.c (l. 6-3-c) u preliminarnoj istrazi zavisi od posebnih karakteristika datog postupka, kao i o kolnosti samog predmeta (loc. cit., str. 14, stav 38). Domai propisi mogu podrazumijevati posljedice po stav optuenog u inicijalnoj fazi policijskog ispitivanja, koje mogu biti odluujue u pogledu mogunosti odbrane u kasnijem krivinom postupku. U takvim okolnostima, lan 6 (l. 6) e traiti da se dozvoli da optueni koristi pomo advokata ve u inicijalnim fazama policijske istrage. Meutim, ovo pravo, koje nije eksplicitno odreeno Konvencijom, moe iz validnih razloga biti predmet ogranienja. Pitanje je, u svakom predmetu, da li ogranienje, u svjetlu cijelog postupka, liava optuenog pravine rasprave. U ovom predmetu, pravo podnosioca na pristup advokatu u toku prvih etrdeset osam sati policijskog pritvora bilo je ogranieno na osnovu odjeljka 15 Zakona Sjeverne Irske iz 1987. (Odredbe o hitnosti) na osnovu toga to je policija imala razumnog osnova da smatra da bi uivanje tog prava optuenog, izmeu ostalog, omelo u prikupljanju informacija o izvrenju krivinih djela terorizma, ili otealo sprjeavanje takvog djela. [] Sud je miljenja da je ema sardrana u nalogu takva da je od velikog znaaja za pravo na odbranu da optueni ima pristup advokatu u inicijalnim fazama policijskog ispitivanja. U tom kontekstu primjeuje da se, po nalogu, na samom poetku policijskog ispitivanja optueni suoava sa temeljnom dilemom u pogledu svoje odbrane. Ako se odlui za utnju, protiv njega se mogu izvui negativni zakljuci, u skladu sa odredbama Naloga. S druge strane, ako u toku ispitivanja optueni odlui da prekine utnju, izlae se riziku nanoenja tete sopstvenoj odbrani, a da nije uklonio mogunost izvlaenja negativnih zakljuaka protiv sebe. Pod takvim uslovima, koncept pravinosti otjelotvoren u lanu 6 (l. 6) trai da optueni moe koristiti pomo advokata ve u poetnim fazama policijskog ispitivanja. Suprotno tome, u svjetlu okolnosti datog predmeta, u presudi Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (16. oktobar 2001, Predstavka br. 39846/98, stavovi 45-48), dozvoljen je period od dvadeset etiri sata prije nego to je otpuenom dozvoljen pristup advokatu, ali isto je reeno u presudi Averill protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 6. juna 2000, Predstavka br. 36408/97, gdje je Sud smatrao da je podnosiocu trebala biti pruena pravna pomo prije ispitivanja (Magee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 6. juna 2000, Predstavka br. 28135/95, stav 41).
Povjerljivost komunikacije s advokatom

U predmetu S. protiv vicarske (presuda od 28. novembra 1991, Serija A br. 220, str. 16, stav 48), podnosilac nije bio u mogunosti da u policijskom pritvoru sa svojim advokatom komunicira slobodno i bez nadzora.
Sud je smatrao da je pravo optuenog da komunicira sa svojim advokatom bez prisustva treeg lica dio osnovnih zahtjeva pravinog suenja u demokrtnskom drutvu, kako proizilazi iz lana 6, stav 3.c (l. 6-3-c) Konvencije. Ako advokat nije bio u mogunosti direktno komunicirati sa svojim klijentom i od njega primiti detaljna uputstva bez takvog nadzora, njegova pomo gubi dosta od mogue koristi, a Kovnencija za cilj ima da garantira prava koja su praktina i djelotvorna (vidi, izmeu ostalog, presudu Artico od 13. maja 1980, Serija A br. 37, str. 16, stav 33).
198
Evropska Konvencija o ljudskim pravima (Isto u presudi Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 16. oktobra 2001, Predstavka br. 39846/98, stavovi 58-63 ; i presuda Lanz protiv Austrije od 31. januara 2002, Predstavka br. 24430/94 , stavovi 46-53.)
Pomo i zastupanje na pretresu

U jednom predmetu, Lala protiv Holandije (22. septembar 1994, Serija A br. 298-A, str. 13, stav 33), Sud je imao priliku da iznese jo jedan znaajan stav u vezi s mogunou da osobu koja se krivino goni u toku suenja u krivinom postupku zastupa advokat. U predmetu Lala, podnosilac se dobrovoljno nije pojavio na roite koje se vodilo po albi, i albeni sud je "odluio o predmetu a da nije dao priliku da ga brani njegov advokat, kojem je povjerio odbranu, i koji je prisustvovao suenju sa jasnom namjerom da to ini". Vlada je, mutatis mutandis, tvrdila da se time potiu optueni za krivina djela da se ne pojavljuju lino. Sud je primijetio:
Kako je ovaj Sud naznaio u presudi Poitrimol (loc. cit., str. 15, stav 35), u interesu pravinog i pravednog krivinog postupka, od ogromnog je znaaja da se optueni pojavi na svom suenju. Kao generalno pravilo, ovo je podjednako vano i za ponovnu raspravu u albenom postupku. Meutim, od kljunog je znaaja za pravinost sistema krivinog pravosua da optueni ima odgovarajuu odbranu, i u prvostepenom i u albenom postupku, []. Po miljenju Suda, veu teinu ima ovaj drugi interes. Shodno tome, injenica da se branjenik, mada je uredno pozvan, ne pojavljuje pred sudom, ne moe ak ni u odsustvu obrazloenja opravdati situaciju da se on lii svojih prava iz lana 6, stav 3 (l. 6-3) Konvencije, da ga brani advokat.
Vidjet e se da Sud termin "pomo" koristi u irokom smislu: svrha nije samo da se osigura da optueni koji je prisutan na raspravi ima pomo, ve i da se osigura da optueni bude zastupan i ako je odsutan (vidi presudu Krombach protiv Francuske od 13. februara 2001, Predstavka br. 29731/96, stavove 82-91, u vezi s krivinim postupkom in absentia pred sudom Assizeu):
Sud ne moe prihvatiti Vladino usko tumaenje rijei "pomo" u smislu lana 6, stav 3.c, Konvencije. Ne vidi nikakvog razloga za odstupanje od miljenja koje je iznio po ovom pitanju u predmetu Poitrmol (vidi gore citiranu presudu, stav 34), u kojem je Vlada ve ukazala da bi trebalo napraviti distinkciju izmeu "pomoi" i "zastupanja" u smislu postupka pred krivinim sudom.
(Isto u presudi Goedhart protiv Belgije od 20. marta 2001, Predstavka br. 34989/97, stavovi 24-28, gdje je suprotni stav proglaen nevaeim na osnovu domaeg krivinog postupka, koji trai lino pojavljivanje; sud je odbio da prihvati zastupanje advokata; presuda Magee protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 6. juna 2000, Predstavka br. 28135/95, stav 41; i presuda Stroek protiv Belgije od 20. marta 2001, Predstavke br. 36449/97 i 36467/97, stavovi 21-25.) to se tie voenja rasprave i prekida advokata, vidi presudu G. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (19. decembar 2001, Predstavka br. 43373/98, stavovi 35-43).
Pravo na pravnu pomo iz ugla drave

I predmet Kamasinski protiv Austrije Sudu je pruio mogunost da denira opseg obaveza koje
199
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava lan 6, stav 3.b, namee dravi. Sud je kazao (str. 33, stav 65) da:
U svakom sluaju, imenovanje advokata odbrane samo po sebi ne rjeava pitanje potivanja zahtjeva lana 6, stav3.c (l. 6-3-c). Kako je Sud kazao u presudi Artico od 13. maja 1980: "Konvencija za cilj ima da garantira ne prava koja su teoretska i iluzorna, ve prava koja su praktina i djelotvorna []. [S]amo imenovanje ne osigurava djelotvornu pomo, jer advokat imenovan u smislu besplatne pravne pomoi moe umrijeti, teko se razboljeti, ili dui vremenski period biti sprijeen da vri svoje dunosti. Ako budu obavijetene o takvoj situaciji, vlasti ga moraju ili zamijeniti, ili traiti da ispunjava obaveze." (Serija A br. 37, str. 16, stav 33). Ipak, "drava se ne moe smatrati odgovornom za svaki nedostatak u radu advokata imenovanog u smislu besplatne pravne pomoi" (ibid., str. 18, stav 36). Iz nezavisnosti pravne struke od drave proizilazi da je voenje odbrane, u sutini, pitanje izmeu branjenika i njegovog advokata, bilo da je advokat imenovan po emi besplatne pravne pomoi, ili je plaen privatnim sredstvima. [] a nadleene domae vlast su po lanu 6, stav 3.c (l. 6-3-c), obavezne intervenirati samo ako bude oigledno ili im na drugi nain bude skrenuta panja na to da pravni zastupnik ne prua efektivno zastupanje.
Moe se rei da lan 6, stav 3.c, postavlja pravo na besplatnu pravnu pomo "kad to trai interes pravde". Ostaje da se odredi u kojim sluajevima "to trai interes pravde". U predmetu Quaranta protiv vicarske (24. maj 1991, Serija A br. 205, str. 17, stavovi 32-324), Sud je kazao:
Da bi se odredilo da li "interes pravde" trai da podnositelj uiva besplatnu pravnu pomo, Sud e uzeti u obzir razliite kriterije. [] Kao prvo, razmotrit e se ozbiljnost djela za koje je gospodin Quaranta bio optuen, i teina zaprijeene kazne. [] Sloenost predmeta je dodatni faktor.
Moe se, recimo, pozvati na presudu Biba protiv Grke od 26. septembra 2000, kada stranom dravljaninu bez sopstvenih sredstava nije pruena besplatna pravna pomo da podnese albu vezanu za primjenu zakonskih propisa (Predstavka br. 33170/96) gdje je Sud naao da je dolo do krenja lana 6, stav 3.c.
Pravo da se brani sam

Za pravo da se brani sam, vidi presudu Medenica protiv vicarske od 14. juna 2001, Predstavka Br. 20491/92, stavovi 53-60; presuda Poborniko protiv Austrije od 3. oktobra 2000, Predstavka br. 28501/95; presuda Cooke protiv Austrije od 3. februara 2000, Predstavka br. 25878/94; i presuda Prinz protiv Austrije od 3. feburara 2000, Predstavka br. 23867/94.
4. lan 6, stav 3.d Pravo da ispita svjedoke

Sud je imao priliku da odluuje o konceptu "svjedok". U predsud Luca protiv Italiji (27. februar 2001, Predstavka Br. 33354/96, stav 41), kazao je:
200

[] injenica da je izjave dao, ustvari, suoptueni, a ne svjedok, nije relevantna. U vezi s tim, Sud ponovo naglaava da termin "svjedok" ima "autonomno" znaenje u sistemu Konvencije (vidi presudu Vidal protiv Belgije od 22. aprila 1992, Serija A br. 235-B, stav 33). Prema tome, ako izjava moe u materijalnom smislu predstavljati osnov za krivinu osudu, onda, neovisno o tome da li je takvu izjavu dao svjedok u uem smisli rijei, ili suoptueni, ona predstavlja dokaz optube na koji se primjenjuju garancije predviene lanom 6, stavovima 1 i 3.d, Konvencije (vidi, mutatis mutandis, presudu Ferrantelli i Santangelo protiv Italije od 7. augusta 1996, Izvjetaji 1996-III, stavovi 51 i 52).
to se tie svjedoka, primjereno je pozvati se na pravinost suenja koju trai lan 6, stav 1. U smislu primjera treba, meutim, pogledati presudu Ferrantelli i Santangelo protiv Italije (7. august 1996, Izvjetaji 1996-III, stavovi 51-52), u vezi sa nemogunou suoenja sa svjedokom optube, koji je umro. Jo jedan primjer je presuda Sadak i ostali protiv Turske (presuda od 10. jula 2001, Predstavke brs. 29900/96 i 29903/96, stav 67), gdje je Sud primijetio:
[] U svakom sluaju, stav 1 lana 6, razmatran zajedno sa stavom 3, trai od drava ugovornica da poduzmu pozitivne korake, posebno da bi se optuenom omoguilo da ispita ili da se u njegovo ime ispitaju svjedoci protiv njega (vidi presudu Barber, Messegu i Jabardo protiv panije od 6. decembra 1988, Serija A br. 146, str. 33-34, stav 78). Takve mjere predstavljaju sastavni dio revnosnog djelovanja koje je obaveza drava ugovornica, da bi osigurale da se na djelotvoran nain uivaju prava garantirana lanom 6 (vidi presudu Colozza protiv Italije od 12. februara 1985, Serija A br. 89, str. 15, stav 28).
Na kraju, ovaj saetak mora se dopuniti sljedeim, detaljnijim odlomkom iz presude Perna protiv Italije (25. juli 2001, Predstavka br. 48898/99, stav 26):
Sud ponovo naglaava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domai zakon i u pravilu je na domaim sudovima da ocjenjuju dokaze koji su pred njima. Zadatak ovog Suda, prema Konvenciji, nije da odlui o tome da li su izjave svjedoka ispravno dozvoljene kao dokazna graa, ve da utvrdi da li je postupak u cjelini, ukljuujui i nain na koji su dokazi prikupljeni, bio pravian (izmeu mnogobrojnih izvora, vidi presudu Van Mechelen i ostali protiv Holandije od 23. aprila 1997, Izvjetaji o presudama i odlukama 1997-III, stav 50). Naroito, "kao generalno pravilo, na domaim je sudovima da ocjenjuju dokaze koji su pred njima, kao i relevantnost dokaza koje branjenici ele izvesti []. Konkretnije, lan 6, stav 3.d, njima preputa, opet kao generalno pravilo, da ocijene da li je primjereno pozivati svjedoke" (vidi presudu Vidal protiv Belgije od 22. aprila 1992, Serija A br. 235-B, stav 33). Shodno tome, nije dovoljno da se optueni ali da mu nije bilo dozvoljeno da ispita odreene svjedoke; zahtjev da ispita svjedoke mora podrati i objanjenjem vanosti toga, i mora biti neophodno i da sud uzme dokaze od datog svjedoka, da bi se ustanovile injenice (vidi Engel i ostali protiv Holandije, 8. juni 1976, Serija A br. 22, stav 91, i Bricmont protiv Belgije, 7 juli 1989, Serija A br. 158, stav 89, i Evropska komisija za ljudska prava,bBr. 29420/95, odluka od 13. januara 1997, Odluke i izvjetaji 88-B, str. 148 i 158-159). Taj princip primjenjuje se i na tubu u sluaju klevete, gdje je, kao i u ovom sluaju, traio da bude pozvan kao svjedok injenica iznesenih u navodno klevetnikoj izjavi.
Vidi i presudu P.S. protiv Njemake od 20. decembra 2001, Predstavka br. 33900/96, i presudu Solakov protiv "bive jugoslovenske republike Makedonije" od 31. oktobra 2001, Predstavka br. 47023/99, u vezi s koritenjem iskaza osoba u pritvoru u inostranstvu, kao i presudu Pisano 201
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava protiv Italije od 27. jula 2000, Predstavka br. 36732/97, u vezi s odbijanjem da se sasluaju svjedoci odbrane ija imena nisu data do nakon poetka suenja (nije bilo krenja). Na kraju, A.M. protiv Italije, presuda od 14. decembra 2000.
5. lan 6, stav 3.e Pravo na prevodioca

I u predmetu Kamasinski protiv Austrije, Sud je podsjetio na ono to je ranije rekao u vezi sa sadrajem prava na besplatnu pomo prevodioca (ibid., str. 35, stav 74):
Kako je reeno u stavu 3.e lana 6 (l. 6-3-e), pravo na besplatnu pomo prevodioca primjenjuje se ne samo na usmene izjave date na suenju, ve i na dokumente i na predpretresni postupak. Stav 3.e (l. 6-3-e) znai da osoba "optuena za krivino djelo" koja ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi u sudu ima pravo na besplatnu pomo prevodioca za usmeno ili pismeno prevoenje svih dokumenata ili izjava u postupku protiv njega, koji su mu neophodni da bi ih razumio ili dao na jeziku suda, da bi mogao uivati pravino suenje (vidi presudu Luedicke, Belkacem i Ko od 28. novembra 1978, Serija A br. 29, str. 20, stav 48). Meutim, stav 3.e (l. 6-3-e) ne ide tako daleko da trai pismeni prevod svih elemenata pismenih dokaza ili zvanine dokumentacije postupka. Pomo u prevodu treba biti takva da omogui branjeniku da bude upoznat sa predmetom protiv sebe i da se brani, prvenstveno tako to e biti u stanju sudu iznijeti svoju verziju dogaaja. U svjetlu potrebe da prava garantirana stavom 3.e (l. 6-3-e) budu praktina i djelotvorna, obaveza nadlenih vlasti nije ograniena na imenovanje prevodioca, ve, ako budu obavijetene o odreenim okolnostima, moe da se proiri i na kasniju kontrolu adekvatnosti pruenog prevoda (vidi, mutatis mutandis, ranije citiranu presudu Artico Serija A br. 37, str. 16 i 18, stavovi 33 i 36 citiranu u pasusu 65 u gornjem tekstu).
202
lan 7 Evropske konvencije Nema kazne bez zakona lan 7, stav 1 Zabrana retroaktivne primjene krivinog zakona
lan 7, stav 1, formuliran je ovako: 1.Niko se nee smatratrati krivim za krivino djelo nastalo injenjem ili neinjenjem koje nije predstavljano krivino djelo u vrijeme izvrenja, prema domaem ili meunarodnom pravu. Izreena kazna nee biti tea od one koja se primjenjivala u vrijeme izvrenja krivinog djela.
1. Polje primjene lana 7, stavi 1 lan 7 ne primjenjuje se na "preventivne" zakonske propise

U predmetu Lawless protiv Irske (presuda od 1. jula 1961, Serija A br. 3, str. 54, stav 19), Sud je imao priliku da objasni oblast primjene lana 7. Sud je kazao da se ne primjenjuje na zakone koji uspostavljaju preventivne mjere:
Postupak pokazuje da je irska vlada G. L. Lawlessa drala u pritvoru po Zakonu o djelima protiv drave (amandman) iz 1940, iskljuivo u svrhe sprjeavanja njegovog uea u djelima tetnim po odravanje javnog reda i sigurnosti drave; njegov pritvor, preventivan po svojoj prirodi, ne moe se smatrati utemeljenim na njegovoj krivici za krivino djelo u smislu lana 7 (l. 7) Konvencije; iz toga proizilazi da se lan 7 (l. 7) ne moe primijeniti na predmet G.R. Lawlessa; stoga irska vlada, kada je na osnovu Zakona iz 1940. drala u pritvoru G.R. Lawlessa, nije prekrila svoje obaveze po lanu 7 (l. 7) Konvencije.
(U istom smisli, vidi presudu De Wilde, Ooms i Versyp od 18. juna 1971, Serija A br. 12, stav 87, u vezi sa beskunitvom.)
lan 7 primjenjuje se na "kaznene" zakonske propise Pojam kazne u smislu lana 7

Sud dravama ne dozvoljava da izbjegnu primjenu lana tako to e mjere opisivati kako im odgovara. U vezi s pojmom "kazne", Sud je u predmetu Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva (9. februar 1995, Serija A br. 307-A, stavovi 27-28) kazao da:
Koncept "kazne" u ovoj odredbi je, kao i pojmovi "graanskih prava i obaveza" i "krivine optube" u lanu 6, stav 1 (l. 6-1), autonoman koncept Konvencije (vidi, izmeu ostalog, u vezi sa "graanskim pravima", presudu X protiv Francuske od 31. marta 1992, Serija A br. 234-C, str. 98, stav 28, a u vezi s "krivinom optubom", vidi presudu Demicoli protiv Malte od 27. augusta 1991, Serija A no. 210, str. 15-16, stav 31). Da bi zatita koju daje lan 7 (l. 7) bila djelotvorna, Sud mora imati mogunost
203

analize dalje od onoga to je oigledno na privi pogled, i sam ocijeniti da li odreena mjera u sutini predstavlja "kaznu" u smislu ove odredbe (vidi, mutatis mutandis, presudu Van Droogenbroeck pritiv Belgije od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 20, stav 38, i presudu Duinhof i Duijf pritiv Holandije od 22. maja 1984, Serija A br. 79, str. 15, stav 34). Formulacija lana 7, stav 1 (l. 7-1), odnosno druga reenica, ukazuje na to da je polazna taka bilo kakve ocjene postojanja kazne, zapravo, da li je data mjera izreena nakon osude za "krivino djelo". Ostali faktori koji se mogu smatrati relevantnima u vezi s ovim su priroda i cilj date mjere, kako je karakterizira domai zakon, procedure koritene za uspostavu i provedbu mjere, i njena teina.
U predmetu Coeme i ostali protiv Belgije (22. juni 2000, Predstavke br. 32492/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96 i 33210/96, stav 145), Sud je ukazao:
Obzirom na cilj Konvencije, koji je da titi prava koja su praktina i djelotvorna, [Sud] moe uzeti u razmatranje i potrebu da se odri ravnotea izmeu opih interesa i temeljnih prava pojedinaca, i shvatanja koja trenutno preovladavaju u demokratskim dravama (vidi, meu drugim izvorima, i presudu Airey protiv Irske od 9. oktobra 1979, Serija A br. 32, str. 14-15, stav 26, i presudu Guzzardi protiv Italije od 6. novembra 1980, Serija A br. 39, str. 34-35, stav 95).
Primjeri
Vraajui se na predmet Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, koji se ticao naloga za pljenidbu u vezi sa imovinom steenom protivzakonitom trgovinom drogom, izdatog na osnovu odredbe usvojene nakon dogaajaja, Sud je izjavio da se pljenidba mora smatrati kaznom i da je, shodno tome, dolo do krenja lana 7 na osnovu retroaktivne primjene (ibid., stav 35):
Uzimajui u obzir kombinaciju kaznenih elemenata navedenih u gornjem tekstu [injenica da je nalog za pljenidbu bio u vezi sa zaradom na osnovu rasparavanja droge, a da nije ogranien na stvarno bogaenje ili prot; diskrenciona prava sudije u postupku da pri odreivanju sume na koju se nalog odnosi, uzme u obzir stepen dokazive krivice optuenog; i mogunost zatvorske kazne kao oblik plaanja izvrioca djela sve su to elementi koji, razmatrani zajedno, daju jaku naznaku, izmeu ostalog, reima kanjavanja []], pljenidba je, u ovom sluaju, predstavljala kaznu. Shodno tome, dolo je do krenja lana 7, stav 1 (l. 7-1).
U predmetu Jamil protiv Francuske (8. juni 1995, Serija A br 317-B, stav 32), podnositej se alio protiv obaveznog produenja zatvorske kazne, koje je naloio pariski albeni sud na osnovu zakona usvojenog nakon to je djelo izvreno. U pogledu osnovnog pitanja da li je takva zatvorska kazna, ustvari, kazna u smislu druge reenice lana 7, stav 1, Sud je smatrao sljedee.
Sud primjeuje da je kazna protiv gospodina Jamila izreena u krivinopravnom kontekstu sprjeavanje trgovine drogom. Meutim, Sud primjeuje da zatvorska kazna kao zamjena za plaanje u Francuskoj nije ograniena samo na jedno podruje prava. Obzirom da se radi o sredstvu plaanja dugova dravnom trezoru, osim onih koji se odnose na graanske tete, moe se vezati i za kazne za, izmeu ostalog, carinske ili poreske prekraje. Da bi se odredilo kako zatvorska kazna kao oblik plaanja treba da se klasicira u smislu lana 7 (l. 7), neophodno je utvrditi njenu svrhu i pravila kojima podlijee. Data mjera za cilj ima da
204

osigura naplatu kazni tako to, izmeu ostalog, izvrenje ide protiv dunika koji ne mogu dokazati da nisu solventni, a svrha joj je da izvri naplatu prisilno, odnosno uz prijetnju zatvorskom kaznom. Ovakav reim je stroiji nego kod zatvorskih kazni u redovnom krivinopravnom sistemu, uglavnom zato to ne podlijee mjerama kao to su pomilovanje ili oprost kazne. Zatvorska kazna kao zamjena za naplatu je preivjeli oblik starog sistema dunikog zatvora, koji danas postoji samo u pogledu dugova prema dravi i dunike ne oslobaa obaveze plaanja onoga zbog ega je zatvoren. Mada se vie, nakon toga, ne moe prisiliti da plati sredstvima koja se njega lino tiu, njegova dobra su jo uvije pod ogranienjem. Ovo nije mjera koja se moe povezati sa pljenidbom pokretne ili nepokretne imovine koju Vlada spominje. Kaznu protiv gospodina Jamila izrekao je krivini sud i cilj joj je bio odvraanje, a mogla je dovesti do lienja slobode u smislu kazne (vidi, mutatis mutandis, presude Engel i ostali protiv Holandije od 8 juna 1976, Serija A br 22, str. 35, stav 82, i presudu ztrk protiv Njemake od 21. februara 1984, Serija A br. 7, str. 20, stav 53). Stoga radilo se o kazni u smislu lana 7 stav 1 (l. 7-1) Konvencije.
2. Opseg i sadraj lana 7, stav 1 Opi principi

U predmetu Coeme i ostali protiv Belgije (22. juni 2000, Predstavke br. 32492/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96 i 33210/96, stavovi 146 i 149-151), Sud je kazao:
Sud mora [] potvrditi da je, u vrijeme kad je optueni poinio djelo koje je dovelo do njegovog krivinog gonjenja i osude, bila na snazi odredba koja je denirala to djelo kao kanjivo, i da izreena kazna nije prevazilazila granice odreene tom odredbom (vidi Murphy protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Predstavka br. 4681/70, odluka Komisije od 3. i 4. oktobra 1972, Zbirka odluka 43, str. 1).
Na taj nain Sud primjenjuje odreeni broj temeljnih principa, rezimiranih u presudama S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva i R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. novembra 1995. (Serija A br. 335-B i 335-C, str. 41-42, stavovi 34-36, odnosno str. 68-69, stavovi 32-34):
Garancija koju daje lan 7 (l. 7), koja je sastavni dio vladavine zakona, zauzima znaajno mjesto u sistemu zatite koji daje Konvencija, kako je to i pocrtano injenicom da nije mogue derogirati je po lanu 15 (l. 15) u ratnom stanju ili drugoj hitnoj situaciji. Kako proizilazi iz njenog cilja i svrhe, potrebno je tumaiti i primjenjivati tako da prua djelotvornu zatitu od proizvoljnog krivinog gonjenja, osude ili kazne. Shodno tome, Sud je u presudi Kokkinakis protiv Grke, od 25. maja 1993. (Serija A No. 260-A, str. 22, stav 52), kazao da lan 7 (l. 7) nije ogranien na zabranu retroaktivne primjene krivinog zakona na tetu optuenog; time se postavlja i, vie generalno, princip da samo zakon moe denirati zloin i odrediti kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege) i princip da se krivini zakon ne smije tumaiti na tetu optuenog, recimo, putem analogije. Iz tih principa slijedi da kivino djelo mora biti jasno predvieno zakonom. U ranije pomenutoj presudi, Sud je dodao da se ovaj zahtjev smatra zadovoljenim kada pojedinac iz formulacije odgovarajue odredbe i, ako je potrebno, uz tumaenje suda, zna za kakva djela injenja ili neinjenja moe snositi krivinu odgovornost. Sud na ovaj nain kae da kad govori o "zakonu", lan 7 (l. 7) aludira na sam koncept o kojem Konvencija govori kad na drugim mjestima krositi taj termin, koncept koji podrazumijeva i pisani i
205

nepisani zakon i podraumijeva odreene kvalitativne zahtjeve, kao to su pristupanost i predvidivost (za noviji izvor, vidi presudu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 13. jula 1995, Serija A, br. 316-B, str. 71-72, stav 37). Ma kako jasno bila formulirana zakonska odredba u bilo kojem sistemu, ukljuujui krivinopravni, postoji neizbjeni element sudskog tumaenja. Uvijek e postojati potreba za pojanjenjem upitnih mjesta i za prilagoavanje izmjenjenim okolnostima. Ustvari [] u [] dravama potpisnicama Konvencije, progresivni razvoj krivinog prava kroz odluke pravosudnih organa vrsto je utemeljen i bitan dio pravne tradicije. lan 7 (l. 7) Konvencije ne moe se tumaiti tako da van zakona stavlja postepeno razjanjavanje pravila krivine odgovornosti kroz tumaenje od predmeta do predmeta, pod uslovom da je razvoj koji iz toga proizilazi u skladu sa sutinom djela i da se moe razumno predvidjeti.
Generalno gledano, u predmetima koje razmatra, Sud esto ispituje, redoslijedom: postojanje krivinopravne mjere kojom se postupanje podnositelja zabranjuje, manji ili vii stepen jasnoe ili direktnosti, i pitanje ogranienja.
Primjena Postojanje zakonskog teksta Zabrana zakljuivanja po analogiji

Zahtjev za pravnim osnovom za krivinu osudu ponekad se ispituje na osnovu suprotnog aspekta, odnosno zabrane zakljuivanja po analogiji u krivinim stvarima. lan 7, stav 1, takvo zakljuivanje zabranjue. U presudi Baskaya i Okuoglu protiv Turske, podnositelj je krivino gonjen po odjeljku 8 turskog Zakona o sprjeavanju djela terorizma iz 1991. godine. Taj odjeljak kae: "(1) Pismena i usmena propaganda, sastanci, skupovi i demonstracije, koji za cilj imaju potkopavanje teritorijalnog integriteta Republike Turske ili nedjeljivosti nacije su zabranjeni, neovisno o koritenim metodama i namjeri. Svako lice koje se upusti u takve aktivnosti osudit e se na najmanje dvije, a najvie pet godina zatvorske kazne, i na novanu kaznu od 50 miliona do 100 miliona turskih lira. (2) Ako se krivino djelo propagande iz gornjeg stava izvri putem periodine tampe u smislu odjeljka 3 Zakona o tampi (Zakon br. 5680), izdava takoer podlijee kazni jednakoj devedeset pet posto prihoda od prosjene prodaje za prethodni mjesec, ako periodina publikacija izlazi ee nego jednom mjeseno, ili prosjenoj prodaji za prethodni mjesec dnevnih novina sa najveim tiraem, ako je krivino djelo veznao za tampu koja ne izlazi periodino, ili ako je periodina publikacija tek pokrenuta. Meutim, kazna ne moe biti manja od 100 miliona turskih lira. Uredniku periodine publikacije e biti naloeno da plati iznos jednak polovini kazne izreene izdavau, i bit e osuen na kaznu zatvora najmanje od est mjeseci, a najvie do dvije godine." Urednik takve periodine publikacije bio je osuen na plaanje kazne izreene izdavau, i na kaznu zatvora od est mjeseci. Podnositelj se alio da je dolo do krenja lana 7 na osnovu toga to mu je data kazna propisana za urednike, a on je bio izdava. Sud je kazao (8. juli 1999, Predstavke br. 23536/94 and 24408/94, Izvjetaji 1999IV, stavovi 36 i 41-42):
Sud podsjea na to da, prema njegovoj sudskoj praksi, lan 7 predstavlja otjelotvorenje, izmeu ostalog, principa da samo zakon moe denirati krivino djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege) i princip da krivinopravni sistem ne moe da se tumai tako iroko da ide na tetu optuenog, recimo analogijom. []
206

to se tie izricanja kazne [] dati [] podnosilac alio se da mu je izreena zatvorska kazna po odjeljku 8, stav 2, koji se jasno odnosi na izricanje kazne urednicima, dok izdavaima moe biti izreena samo novana kazna. S tim u vezi, Vlada je naglasila da primjena odjeljka 8, stav 2, na izdavae podrazumijeva povoljniju kaznu od one pod odjeljkom 8, stav 1. Mada to moe biti tako, moe se rei da je odjeljak 8, stav 2 zapravo lex specialis u pogledu izricanja kazne urednicima i izdavaima, te da je kazna izreena podnositelju, odnosno izdavau, u ovom sluaju zasnovana na irokom tumaenju, slijedom analogije, pravila iz istog odjeljka, vezanog za izricanje kazne urednicima. U ovim okolnostima, Sud smatra da je izricanje zatvorske kazne drugom podnosiocu bilo nekompatibilno sa principom nulla poena sine lege otjelotvorenom u lanu 7.
Zahtjev predvidivosti
Samo postojanje krivinopravne mjere Sudu nije dovoljno. Trai i da takva mjera bude dovoljno jasna. To je zahtjev predvidivosti. Sud je taj zahtjev tumaio u presudi Cantoni protiv Francuske, u vezi sa zabranom prodaje ljekovitih proizvoda u supermarketima (15. novembar 1996, Predstavka br. 17862/91, Izvjetaji 1996-V, stavovi 29, 31 i 34-36). Nakon to je ponovio ono to je ve rekao u presudi S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je kazao:
Djelo mora biti jasno propisano zakonom. Ovakav zahtjev je zadovoljen kada pojedinac iz formulacije date odredbe (l. 7) i, ako je potrebno, uz pomo tumaenja suda, moe znati koja djela injenja ili neinjenja rezultiraju njegovom krivinom odgovornou. [] Kako je Sud ve imao priliku rei, logina je posljedica principa da zakon mora biti opeprimjenijv, da formulacije zakonskih tekstova nisu uvijek precizne. Jedna od standardnih tehnika propisivanja kroz pravila je da se koriste generalne kategorizacije, a ne detaljne liste. Potreba da se izbjegne pretjerana krutost i da se prate promjenjive okolnosti znai da se mnogi zakoni nezbjeno iskazuju terminima koji su, u manjoj ili veoj mjeri, neprecizni. Tumaenje i primjena takvih propisa zavisi od prakse (vidi, izmeu ostalih izvora, presudu Kokkinakis protiv Grke, od 25. maja 1993, Serija A br. 260-A, str. 19, stav 40). Kao i mnoge denicije sadrane u zakonima, i denicija pojma "ljekoviti proizvodi" sadrana u lanu L 551 Zakona o javnom zdravlju dosta je uoptena (vidi stav 18 u gornjem tekstu). Kada se koristi zakonodavna tehnika kategorizacije, esto e biti svih podruja na samom rubu denicija. Upitnost koja se pojavljuje kod graninih sluajeva sama po sebi ne ini odredbu nekompatibilnom sa lanom 7 (l. 7), pod uslovom da se pokae da je dovoljno jasna u velikoj veini predmeta. Uloga presuivanja dodijeljena sudu upravo je u tome da otkloni takve sumnje kroz tumaenje, uzimajui u obzir promjene u svakodnevnoj praksi. Sud mora, shodno tome, utvrdiiti da li u ovom sluaju zakonsko pravilo, itano u svjetlu sudske prakse koja ga tumai, zadovoljava ovaj test u datom vremenu. [] Prema tome, prije vremena relevantnog za ovaj sluaj, kasacioni sud je usvojio jasan stav u pogledu ove stvari, koji je vremenom postao vre utemeljen. Sud podsjea da opseg pojma predvidivosti zavisi u velikoj mjeri i od sadraja datog teksta, polja koje treba da pokrije, i broja i statusa onih na koje se odnosi (vidi presudu Groppera Radio AG i os-
207

tali protiv vicarske, od 28. marta 1990, Serija A br. 173, str. 26, stav 68). Zakon moe zadovoljavati zahtjev predvidivosti ak i ako data osoba mora pribaviti odgovarajui pravni savjet da bi ocijenila, onoliko koliko je u datim okolnostima razumno, posljedice koje data radnja moe podrazumijevati (izmeu ostalih izvora, vidi i presudu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 13. jula 1995, Serija A br. 316-B, str. 71, stav 37). Ovo naroito vai u vezi s osobama koje obavljaju profesionalne dunosti, koje su navikle da u svom strunom radu djeluju sa visokim stepenom opreza. Od njih se, u tom smislu, moe oekivati da budu posebno paljivi pri ocjeni rizika koji takva aktivnost podrazumijeva. Uz koritenje odgovarajueg pravnog savjeta, gospodin Cantoni koji je uz to bio i ef supermarketa, trebao je u dato vrijeme uvidjeti da je, u svjetlu sudske prakse kasacionog suda i nekih niih sudova, mogao oekivati krivino gonjenje za nezakonitu prodaju ljekovitih proizvoda. Shodno tome, nije bilo krenja lana 7 (l. 7).
U predudi S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (22. novembar 1995, Serija A br. 335-B, stavovi 43-45), podnositelj je optuen za silovanje supruge. alio se da je bio osuen u vezi s postupanjem koje u vrijeme izvrenja nije bilo krivino djelo. Tvrdio je da je ope pravilo precedentnog prava da mu ne moe biti proglaen krivim za silovanje supruge jo uvijek bilo na snazi u vrijeme kad je on izvrio djelo koje je dovelo do toga da bude gonjen za silovanje. Posebno se pozvao na odjeljak 1, stav 1, Zakona o sekusalnim deliktima (amandman) iz 1976, koji kae: "U smislu odjeljka 1 Zakona o seksualnim deliktima (koji se odnosi na silovanje), mukarac je poinio silovanje ako (a) ima nezakonit sekusalni odnos sa enom koja u vrijem tog odnosa ne da svoj pristanak []". Sudovi Ujedinjenog Kraljevstva smatrali su da je rije "nezakonit" jednostavno nepotrebna i nije sprijeila "da se ukloni stav precedentnog prava koji je postao anahron i uvredljiv". Odgovor podnositelja je da dok albeni sud i Dom lordova nisu ustanovili novo djelo ili izmijenili sadraj djela silovanja, jesu prilagodili postojee djelo na takav nain da u njega ukljue i ponaanje koje je precedentno pravo ranije iskljuivalo. On je, shodno tome, smatrao da kriterij predvidivosti nije zadovoljen. Sud je smatrao da nije dolo do krenja lana 7 Konvencije. U donoenju takvog zakljuka, Sud je u obzir uzeo sljedee:
Odluke albenog suda, a nakon toga i Doma lordova, samo su nastavile predvidiv slijed razvoja precedentnog prava, tako to su ukinuli imunitet supruga u sluaju krivinog gonjenja za silovanje supruge (za opis vidi stavove 11 i 23-27 u gornjem tekstu). Nije bilo nikakve sumnje da prema zakonu koji je vaio na dan 18. septembra 1990. da suprug koji je prisilio suprugu na seksualni odnos moe, u razliitim okolnostima, biti proglaen krivim za silovanje. Uz to, dolo je do oiglednog razvoja krivinog prava, u skladu sa sutinom krivinog djela, kroz sudsko tumaenje, u smislu tretiranja takvog ponaanja generalno u sklopu krivinog djela silovanja. Takav razvoj dostigao je fazu kad je pravosudno poimanje nepostojanja imuniteta postalo razumno predvidivo u smislu zakona (vidi stav 36 u gornjem tekstu). Sutinski agresivna priroda silovanja tako je evidentna, da je rezultat albenog suda, a kasnije i Doma lordova da bi podnositelja trebalo osuditi za pokuaj silovanja, neovisno o njegovom odnosu sa rtvom ne moe se smatrati odstupanjem od sutine i cilja lana 7 (l. 7) Konvencije, odnosno da se osigura da niko nee biti izloen proizvoljnom krivinom gonjenju, osudi ili kazni (vidi stav 34 u gornjem tekstu). tavie, odustajanje od neprihvatlive ideje da je mu imun od gonjenja za silovanje supruge bilo je ne samo u skladu sa civiliziranim konceptom braka, ve i, prije svega, sa temeljnim ciljevima Konvencije, ija je sama sutina potivanje ljudskog dostojanstva i ljudske slobode.
208

Shodno tome, slijedom odluke albenog suda u predmetu R. protiv R. u podnositeljevom sluaju, sudija Rose nije donio odluku o krivici koja bi bila nekompatibilna sa lanom 7 (l. 7) Konvencije.
Nadalje, postoji i de facto potivanje uslova predvidivosti, kad sud smatra da je zahtjevi ispunjen u odnosu na neki drugi lan Konvencije (vidi, naprimjer, presudu Erdogdu i Ince protiv Turske od 8. jula 1999, Predstavke br. 25067/94 i 25068/94, Izvjetaji 1999-IV, stav 59):
Sud podsjea da kada govori o "zakonu", lan 7 aludira na isti koncept koji Konvencija spominje na drugim mjestima kada koristi taj temrin (vidi presudu S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. novembra 1995, Serija A br. 335-B, str. 42, stav 35). to se tie zakljuka u stavu 39 u gornjem tekstu u pogledu zahtjeva da bude "propisano zakonom" po lanu 10, stav 2, Sud smatra da nije dolo do krenja lana 7 Konvencije.
Zastara
U predmetu Coeme i ostali protiv Belgije (22. juni 2000, Predstavke br. 32492/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96 i 33210/96, stavovi 146 i 149-151), Sud je kazao da zakonski produetak roka zastare vai iz ugla lana 7, pod uslovom da nije steen imunitet od krivinog gonjenja:
Zastara se moe denirati kao zakonsko pravo da se izvrilac krivino ne goni ili mu se ne sudi nakon isteka odreenog perioda od izvrenja krivinog djela. Periodi zastare, koji su uobiajena karakteristika domaih pravnih sistema drava ugovornica, imaju nekoliko svha, meu kojima je osiguravanje pravne sigurnosti i sprjeavanje krenja prava branjenika, koja mogu biti ugroena ako bi se od sudova trailo da odluuju na osnovu dokaza koji su mogli postati nepotpuni na osnovu protoka vremena (vidi presudu Stubbings i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. oktobra 1996, Izvjetaji 1996-IV, str. 1502-1503, stav 51). [] Produenje roka zastare uvedeno Zakonom od 24. decembra 1993. i primjena tog zakona pred kasacionim sudom jeste, oigledno, produila period u kojem je moglo biti pokrenuto krivino gonjene u vezi s datim djelom i, shodno tome, tetno djelovati na situaciju u kojoj su se nalazili podnositelji, posebno tako to im je to bilo protivno oekivanjima. Meutim, ovo ne prodrazumijeva krenje prava garantiranih lanom 7, poto se takve odredbe ne mogu tumaiti kao zabrana produetka roka zastare kroz neposrednu primjenu procesnih zakona, gdje data djela nikad nisu postala predmet zastae. Pitanje da li je dolo do krenja lana 7 ako zakonska odredba uspostavlja mogunosti da se izvrioci kazne za djela koja vie nisu kanjiva jer je proao rok zastare, nije relevantno za ovaj predmet i Sud ga, shodno tome, ne razmatra []. Sud primjeuje da su podnosioci, koji nisu mogli ne znati da ih ponaanje za koje su optueni izlae mogunosti da budu krivino gonjeni, osueni za krivina djela u vezi s kojima krivino gonjenje nije nikad ni podlijegalo zastari. Data djela predstavljala su krivina djela u vrijeme kad su izvrena i izreene kazne nisu bile tee od onih koje su vaile u datom periodu. Niti su podnosioci, na osnovu primjene Zakona od 24. decembra 1993, bili izloeni stroijem tretmanu od onog kojem bi bili izloeni u vrijeme kad je djelo izvreno (vidi, mutatis mutandis, ranije citiranu presudu Welch, str. 14, stav 34). Shodno tome, nije dolo do krenja prava podnositelja po lanu 7 Konvencije.
209
Nepostojanje retroaktivnosti i koncepta kontinuirane kazne

lan 7 ne zabranjuje direktnu primjenu procesnih zakona (vidi gorepomenutu presudu Coeme i ostali). Ne sprjeava ni retroaktivnu primjenu materijalnih propisa koji su povoljniji po optuenog. Shodno tome, u presud G. protiv Francuske (27. septembar 1995, Predstavka br. 15312/89, Serija A br. 325-B, stavovi 24 i 26-27), Sud je kazao:
Prema sudskoj praksi ovog Suda, lan 7, stav 1 (l. 7-1), Konvencije generalno predstavlja utjelotvorenje opeg prinicipa da samo zakon moe deonirati krivino djelo i propisati kaznu, a posebno zapbranjuje retroaktivnu primjenu krivinog zakona tamo gdje je to na tetu optuenog (vidi presudu Kokkinakis protiv Grke od 25. maja, Serija A No. 260-A, str. 22, stav 52). [] Sud primjeuje i da djela za koja je podnosilac optuen ulaze u opseg novih propisa. Na osnovu principa da se primjenjuje blai zakon, i u smislu denicije djela i u smislu propisane kazne, domai sudovi su za izricanje kazne primijenili novi lan 333 Krivinog zakona, poto ta odredba djelo za koje je gospodin G. bio optuen, ublaava od krivinog djela na prekraj (dlit) (vidi stavove 13 i 14 u gornjem tekstu). Ovakva je primjena, shodno tome, bila u korist podnosioca. Zakljuak je da nije dolo do krenja lana 7, stav 1 (l. 7-1) Konvencije.
Pitanje retroaktivnosti moe se pojaviti u vezi sa kontinuiranim krivinim djelom. U predmetu Ecer i Zeyrek protiv Turske, Sud je dao mjere opreza koje domae vlasti moraju primijeniti kad se u optubama i presudama radi o kontinuiranom krivinim djelima. Podnosioci su tvrdili da im je izreena zatvorska kazna na osnovu primjene zakona iz 1991. godine, za djela poinjena 1988. i 1989: tvrdili su da se radi o krienju lana 7 Konvencije. Vlada je, nasuprot tome, tvrdila da su data djela trajala do 1991. Sud je smatrao (27. februar 2001, Predstavke br. 29295/95 i 29363/95, stavovi 32-37):
[] Jedino pitanje o kojem treba odluiti je da li je zakon iz 1991. primijenjen na djela poinjena prije nego to je stupio na snagu, tako da je predstavljao krivinopravnu sankciju ex post facto, to bi bilo krenje lana 7, stav 1, Konvencije. Sud primjeuje da Vlada tvrdi da se djelo za koje su podnosioci optueni smatra kontinuiranim djelom u skladu sa lanom 169 Krivinog zakona Turske (vidi stav 19). Na osnovu toga, Sud primjeuje da je, po svojoj deniciji, "kontinuirano krivino djelo" vrsta djela izvrenog u odreenom vremenskom periodu. Po miljenju Suda, kad se optueni tereti za kontinuirano krivino djelo, princip pravne izvjesnosti trai da radnje koje ine to djelo, i na koje se odnosi krivina odgovornost, moraju biti jasno navedena u tekstu optunice (vidi, mutatis mutandis, Plissier i Sassi protiv Francuske [GC], stav 51, br. 25444/94, ECHR 1999-II). Nadalje, odluka koju donese domai sud mora jasno naznaiti da osuujua presuda i kazna izreena optuenom proizilaze iz nalaza o kontinuranom krivinom djelu koje je predstavilo tuilatvo. U vezi s tim, Sud primjeuje da je Glavni javni tuilac, u svojoj optunici podnesenoj Sudu dravne sigurnosti, optuenog teretio za djela "izvrena izmeu 1988. i 1989.". Nadalje, u presudi od 12. maja 1994. godine, Sud dravne sigurnosti ukazao je na to da su optueni osueni na osnovu djela izvrenih "1988. i 1989.". Nigdje se u obrazloenju presude ne kae da je Sud dravne sigurnosti podnosioce proglasio krivima na osnovu djela izvrenih nakon 1989. to se tie Evropskog suda,
210

moe se rei da iz ovoga proizilazi da je podnosiocima sueno na osnovu djela koja su navodno poinili izmeu 1988. i 1989. Shodno tome, i suprotno onome to Vlada tvrdi, Sud smatra da se godine 1988. i 1989. ne mogu smatrati poetnim datumima datih djela. Sud nadalje primjeuje da se, u namjeri da potkrijepi tvrdnje da su podnosioci bili u PKK do augusta 1993, Vlada oslanjala na njihova priznanja data u policijskom pritvoru u Komandi andarmerije u Sirnaku. Uz to, to se tie iskaza koje je dao jedan bivi vojni aktivista PKK, Vlada je naglasila da su podnosioci nastavili sa svojim aktivnostima ak i nakon 1989. [] po miljenju Suda, uvoenje takvih dokaza za kontinuirano djelo je nekonzistentno sa samom optunicom, koja se odnosi samo na 1988. i 1989. godinu. [] Nadalje, iz presude Suda dravne sigurnosti se ne moe vidjeti da su neka djela eventualno poinjena nakon 1989. predstavljala osnov njihove osuujue presude. Ustvari, fokus odluke suda koji je sudio u ovom predmetu je, moe se rei, na njihovim aktivnostima izmeu 1988. i 1989. Sud mora uzeti u obzir i to da, to se tie drugog optuenog, koji se teretio za kontinuirano krivino djelo po zakonu iz 1991, tekst optunice paljivo je formuliran da bi naznaio datume djela za koje se tereti []. U ovakvim okolnostima, Sud zakljuuje da su podnosioci bili, po osnovu zakona iz 1991, izloeni kazni teoj od one kojoj bi bili izloeni u vrijeme izvrenja djela za koja su osueni. Shodno tome, dolo je do krenja lana 7, stav 1, Konvencije.
Kad jednu dravu naslijedi druga

U predmetu K.-H.W. protiv Njemake (22. mart 2001, Predstavka br. 37201/97, stavovi 8486), Sud je razmatrao posljedice koje se mogu izvui iz lana 7 u pogledu problema kad jedna drava nasljeuje drugu. U ovom sluaju, postupak je pokrenula Savezna Republika Njemaka, na osnovu zakona bive Njemake Demokratske Republike, za ubistvo njemakog dravljanina koji je pokuao prei granicu u vrijeme dok je zid jo postojao. Sud je kazao:
Sud smatra da je u skladu sa zakonom da drava u kojoj postoji vladavina zakona pokrene krivini postupak protiv osoba koje su izvrile krivino djelo pod bivim reimom; isto tako, sudovi takve drave, nakon to su doli na mjesto sudova koji su ranije postojali, ne mogu biti predmet kritike zato to primjenjuju i tumae odredbe zakona koji su bili na snazi u vrijeme izvrenja, u svjetlu principa koji se primjenjuju u dravama u kojima postoji vladavina zakona. Sud, ustvari, naglaava da, u smislu lana 7, stav 1, ma kako jasno bile formulirane odredbe krivinog zakona u bilo kom pravnom sistemu, postoji i neizbjeni element sudskog tumaenja. Uvijek e postojati potreba pojanjenja upitnih mjesta i prilagoavanja okolnostima koje se mijenjaju (vidi presude S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva i R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. novembra 1995, Serija A br. 335-B i 335-C, str. 41-42, stavovi 34-36, odnosni str. 68-69, stavovi 32-34 stav 45 u gornjem tekstu). Jasno je da se takav koncept u principu primjenjuje na postepeni razvoj sudske prakse u datoj dravi u kojoj postoje vladavina zakona i demokratski reim, to su faktori koji predstavljaju temelje Konvencije, kako i kae njena preambula (vidi stav 86 u daljem tekstu), ali i dalje vai kad, kao u ovom sluaju, jedna drava naslijedi drugu. Suprotno razmiljanje bilo bi protivno samim principima na kojima je izgraen sistem zatite koji uspostavlja Konvencija. Autori Konvencije upravo na te principe su se pozvali u preambuli, kad su potvrdili "svoje vrsto vjerovanje u one temeljne slobode koje su osnov pravde i mira u svijetu, i koje se najbolje uvaju, s jedne strane, djelotvornom politikom demokratijom i, s druge, opim
211

razumjevanjem i potivanjem ljudskih prava o kojima ovise" i kazali da su "istomiljenici" i da imaju "zajedniko naslijee politikih tradicija, ideala, slobode i vladavine zakona".
3. Kazna u sluaju krenja lana 7, stav 1

Prva posljedica je krenje tog lana. Shodno tome, u ranije pomenutom predmetu Jamil, Sud je zakljuio da jeste dolo do krenja lana 6, stav 1, poto je gospodinu Jamilu izreena kazna koja nije postojala u vrijeme izvrenja djela, i da je zakon o borbi protiv trgovine drogom primijenjen retroaktivno. I u ranije pomenutoj presudi u predmetu Welch, Sud je zakljuio da je dolo do krenja lana 7. Dao je i sljedeu, znaajnu izjavu:
[] ovakav zakljuak odnosi se samo na retroaktivnu primjenu zakona i ne dovodi u pitanje na bilo koji nain ovlatenja za zapljenu koja imaju sudovi (za primjenu koja nije retroaktivna).
lan 7, stav 2 Odredba o derogaciji

lan 7, stav 2, formuliran je ovako: 2. Ovaj lan ne utjee na suenje ili kanjavanje bilo koje osobe koja je kriva za injenje ili neinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvrenja predstavljalo krivino djelo prema opim naelima priznatim kod civiliziranih naroda. Derogacije ove odredbe odnosi se na takozvane nirnberke principe, u sluaju ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti.
212
lan 8 Evropske konvencije Pravo na potivanje privatnog i porodinog ivota lan 8, stav 1
lan 8, stav 1, kae: 1. Svako ima pravo na potivanje svog privatnog i porodinog ivota, doma i prepiske.
1. Opseg lana 8, stav 1

Ispitivanje opsega lana 8 usmjerava nas na razmatranje dva aspekta. Prvi aspekt je da li obaveza da se neto ne ini (zabrana mijeanja u privatni ivot itd.) ponekad mora ii sa obavezom da se neto ini (da bi se osiguralo potivanje privatnog ivota itd.). Drugi aspekt tie se mogueg odricanja prava pirznatih lanom 8.
Mijeanje i nedjelovanje
Prva posjedica lana 8, stav 1, je da se drava mora uzdrati od bilo kakvog mijeanja. To proizilaz iz stava 2, koji kae da nee biti "mijeanja organa javne vlasti". Meutim, ne radi se o tome da samo "mijeanje" moe predstavljati krenje lana 8. Jednostavno odsustvo djelovanja drave moe imati isti efekat. Drave lanice moraju osigurati djelotvorno potivanje prava iz Konvencije. U tom smislu, Sud je u presudi Airey protiv Irske (presuda od 9. oktobra 1979, Serija A br. 32, str. 17, stavovi 32-33) rezimirao principe postavljene u ranijem predmetu Marckx. Samo da podsjetimo, gospoa Airey nije bila u mogunosti da pokrene brakorazvodnu parnicu jer u Irskoj nije bilo besplatne pravne pomoi. Sud je kazao da:
Sud ne smatra da bi se moglo rei da se Irska "mijeala" u privatni ili porodini ivot gospoe Airey: sutina njene pritube nije da je drava djelovala, ve da drava nije djelovala. Meutim, mada cilj lana 8 (l. 8) u sutini jeste zatita pojedinca od proizvoljnog mijeanja organa javne vlasti, ne radi se samo o tome da se drava mora uzdrati od takvog mijeanja: uz ovakvu, prvenstveno negativnu obavezu, moe postojati i pozitivna obaveza, inherentna u djelotvornom potivanju privatnog i porodinog ivota (vidi ranije pomenutu presudu Marckx, str. 15, stav 31). U Irskoj su mnogi aspekti privatnog i porodinog ivota regulirani zakonom. to se tie braka, suprug i supruga u principu imaju obavezu zajednikog ivota, ali u odreenim sluajevima imaju pravo da trae sudsku odluku o rastavi; ovo predstavlja priznanje injenice da zatita njihovog privatnog ili porodinog ivota ponekad moe zahtijevati da budu osloboeni dunosti da ive zajedno. Djelotvorno potivanje privatnog ili porodinog ivota Irsku obavezuje da sredstva zatite uini
213

dostupnima, kad je to primjereno, bilo kome ko za njima eli posegnuti. Meutim, to ovoj podnositeljici nije bilo dostupno: nije bila u situaciji da se mogla obratiti Viem sudu (vidi stavove 20-28 u gornjem tekstu), nije bila u mogunosti da trai zakonsku potvrdu svoje de facto rastave od mua. Shodno tome, bila je rtva krenja lana 8 (l. 8).
U predmetu Rees protiv the Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 17. oktobra 1986, Serija A br. 106, str. 15, stav 37) Sud je objasnio kako odrediti da li pozitivna obaveza postoji, ili ne.
Pri odreivanju da li pozitivna obaveza postoji ili ne postoji, mora se uzeti u obzir to da se mora uspostaviti pravina ravnotea izmeu opeg interesa zajednice i interesa pojedinca, a tenja ka takvoj ravnotei inherentna je u cijeloj Konvenciji (vidi, mutatis mutandis, izmeu ostalog, presudu James i ostali, od 21. februara 1986, Serija A br. 98, str. 34, stav 50, i presudu Sporrong i Lnnroth, od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 26, stav 69). Pri uspostavljanju ovakve ravnotee, odreeni znaaj mora imati cilj pomenut u drugom stavu lana 8 (l. 8-2), mada se ova odredba tekstualno odnosi samo na "mijeanje" u odnosu na prava zatiena prvim stavom drugim rijeima, bavi se negativnim obavezama koje iz toga proizilaze (vidi, mutatis mutandis, presudu Marckx od 13. juna 1979, Serija A br. 31, str. 15, stav 31).
Sud na ovaj nain daje korisnu naznaku razlike izmeu pozitivnih i negativnih obaveza. Meutim, u skorijim presudama naglaava nedostatak preciznosti u ovakvoj distinkciji i u odreivanju pozitivnih obaveza drave koje iz nje proizilaze (presuda Keegan protiv Irske, od 26. maja 1994, Serija A br. 290, str. 19, stav 49):
Sud podsjea da je sutinski cilj lana 8 (l. 8) zatita pojedinca od proizvoljnog djelovanja organa javne vlasti. Uz to mogu postojati i pozitivne obaveze inherentne u djelotvornom "potivanju" porodinog ivota. Meutim, granica izmeu pozitivne i negativne obaveze drave po ovoj odredbi, nije podlona preciznoj deniciji. Mada vaei principi jesu, ipak, slini. U oba konteksta se mora uzeti u obzir da se mora uspostaviti pravina ravnotea izmeu suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini; i u oba konteksta drava uiva odreeni stepen slobodne procjene (vidi, npr. presudu Powell i Rayner protiv the Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1990, Serija A br. 172, str. 18, stav 41, i ranije pomenutu presudu Johnston i ostali, str. 25, stav 55 ).
Odricanje prava koja proizilaze iz lana 8

U presudi M.S. protiv vedske (27. august 1997, Predstavka br. 20837/92, Izvjetaji 1997-IV, stavs 31-32), Sud je prihvatio da razmotri argumentaciju odgovorne vlade da se podnositeljica odrekla svog prava po lanu 8. Kazao je:
U osporavanju primjenjivosti lana 8, stav 1, Vlada tvrdi da se podnositeljica, time to je pokrenula postupak za kompenzaciju, odrekla svog prava na povjerljivost u pogledu medicinskih podataka koje je klinika dala Uredu (vidi stav 11 u gornjem tekstu). Ta mjera je predstavljala predvidivu primjenu vaeeg vedskog zakona, iz kojeg jasno proizilazi da je Ured bio pod obavezom da drai date podatke, a klinika je imala odgovarajuu dunost da ih da (vidi stavove 18-19 u gornjem tekstu). U vezi s tim, naglasili su da podaci nisu postali javni, ve su, kao povjerljivi, ostali u Uredu (vidi stav 16 u gornjem tekstu). Sud primjeuje da su, na osnovu vaeih vedskih zakona, medicinski podaci podnositeljice bili pod odredbama povjerljivosti (vidi stav 16 u gornjem tekstu). Klinika je mogla takve podatke
214

dostaviti Uredu na osnovu Zakonoa o osiguranju samo ako je Ured podnio zahtjev u tom smislu, i samo ako je informacija bila od materijalnog znaaja za primjenu Zakona o osiguranju (vidi stav 18 u gornjem tekstu). Ocjena toga bila je preputena iskljuivo nadlenim organima, a podnositeljica nije imala nikakvo pravo da bude o tome unaprijed obavijetena ili o tome konsultirana (vidi stav 21 u gornjem tekstu). Na osnovu toga se moe rei da davanje takvih informacija nije zavisilo samo o tome to je podnositeljica podnijela Uredu zahtjev za naknadu, ve i o odreenom broju faktora koji nisu bili pod njenom kontrolom. Ne moe se, shodno tome, iz njenog zahtjeva izvui zakljuak da se ona neopozivo odrekla svog prava iz lana 8, stav 1, Konvencije, tj. prava na potivanje privatnog ivota u vezi sa medicinskom dokumentacijom na klinici. Shodno tome, Sud smatra da ova odredba vai za pitanje koje se razmatra.
2. lan 8, stav 1, i zatita privatnog ivota

Primjereno je poeti od denicije koncepta "privatnog ivota". Slijede neke ilustracije zatite koju prua lan 8.
Koncept privatnog ivota

Koncept privatnog ivota nije jednostavno denirati. Sam Sud je to kazao. Granica izmeu privatne i javne sfere varira od sluaja do sluaja. Razliite presude koje se ovdje pominju omoguavaju da se stvori ideja o tome kakav je pristup Suda. U predmetu Niemietz protiv Njemake (presuda od 16. decembra 1992, Serija A br. 251-B, str. 33-34, stav 29), ured javnog tuioca i policija pretresli su advokatski ured podnosioca, traei dokumente koji bi mogli identicirati osobu koja je drugu osobu uvrijedila. U svojoj presudi, Sud je dao detaljno obrazloenje pojma "privatni ivot".
Sud ne smatra da je mogue ili neophodno pokuavati dati konanu deniciju pojma "privatni ivot". Meutim, isuvie bi restriktivno bilo ograniiti taj pojam na "ui krug" unutar kojeg pojedinac ivi svoj lini ivot po sopstvenom izboru, i iskljuiti u potpunosti vanjski svijet koji u taj krug ne ulazi. Potivanje privatnog ivota mora u odreenoj mjeri ukljuivati i pravo da se uspostave i razvijaju odnosi sa drugim ljudskim biima. Nadalje, moe se rei da u principu nema nikakvog razloga da se smatra da ovakvo razumijevanje pojma "privtni ivot" treba da iskljuuje aktivnosti profesionalne ili poslovne prirode, poto veina ljudi, u toku svog radnig vijeka, ipak ima znaajnu, ako ne i najveu, mogunost razvijanja odnosa sa vanjskim svijetom. Ovakvo vienje podrava i injenica da, kako je Komisija ispravno rekla, nije uvijek mogue napraviti jasnu razliku izmeu aktivnosti pojedinca koje ine profesionalni ili poslovni ivot, i onih koje to nisu. Shodno tome, posebno u sluaju osobe koja se bavi jednom liberalnom strukom, rad te osobe u ovom kontekstu moe predstavljati sastavni dio njenog ivota u takvoj mjeri da je nemogue razluiti u kojoj funkciji djeljuje u datom trenutku. Negirati zatitu po lanu 8 (l. 8) na osnovu tvrdnje da se mjera, koja je predmet pritube, odnosila samo na profesionalne aktivnosti kako Vlada kae da bi trebalo biti u ovom sluaju mogla bi, tavie, dovesti do nejednakosti u postupanju, u smislu da bi takva zatita bila dostupna samo osobama ije su profesionalne i privatne aktivnosti toliko izmijeane, da je nemogue napraviti distinkciju izmeu njih. Ustvari, Sud nije izvukao takve distinkcije: zakljuio je da jeste dolo do mijeanja
215

u privatni ivot, ak i ako je telefon koji se prislukivako koriten i privatno i profesionalno (vidi presudu Huvig protiv Francuske od 24. aprila 1990, Serija A br. 176-B, str. 41, stav 8, i str. 52, stav 25); a tamo gdje je pretres bio usmjeren iskljuivo protiv poslovnih aktivnosti, nije se oslanjao na tu injenicu kao osnov za iskljuenje primjenjivosti lana (l. 8) pod kategorijom "privatnog ivota" (vidi presudu Chappell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 30. marta 1989, Serija A br. 152-A, str. 12-13, stav 26, i str. 21-22, stav 51.)
U predmetu N.F. protiv Italije, pokrenut je disciplinski postupak protiv sudija koji su bili lanovi Masonske loe, a lista tih sudija je, jednim dijelom, objavljena u tampi. Sud je kazao da sfera privatnog ivota pokriva ziki i mentalni integritet osobe. Meutim, naglasio je da je informacija koja je objavljena bila lako dostupna (presuda od 2. augusta 2001, Predstavka br. 37119/97) i zakljuio da nije bilo mijeanja:
Sud primjeuje da je, prema njegovoj sudskoj praksi, miljenje Suda da privatni ivot ukljuuje ziki i mentalni integritet; garancija koju daje lan 8 Konvencije prvenstveno ima za cilj da osigura, bez mijeanja izvana, razvoj linosti svakog pojedinca u vezi sa drugim ljudskim biima (vidi Botta protiv Italije, presuda od 24. februara 1998, Izvjetaji o presudama i odlukama 1998-I, str. 422, stav 32). U ovom predmetu, podnosilac nije dokazao da mu je javno objavljivanje lanstva u Masonskoj loi izazvalo bilo kakve tete u tom smislu. Meutim, potvrdio je da je "svako mogao saznati ko je lan, jednostavnom provjerom u registru lanstva". Shodno tome, nije bilo mijeanja.
U jednom novijem predmetu, Rotaru protiv Rumunije, koji se tie sistema prikupljanja i uvanja podataka o osobama (presuda od 4. maja 2000, Predstavka br. 28341/95, stavovi 4244), Sud je dao odreene nijanse:
Vlada je negirala primjenjivost lana 8, tvrdei da informacije sadrane u pismu Registra podataka od 19. decembra 1990. nisu bile relevantne za podnosiocev privatni ivot, ve javni. Odluujui da se angaira u politikim aktivnostima i da objavljuje pamete, podnosilac se implicitno odrekao prava na "anonimnost" inherentnog u privatnom ivotu. to se tie ispitivanja u policiji i krivinog dosjea, to su javne informacije. Sud naglaava da pohranjivanje informacija o privatnom ivotu pojedinaca u tajni registar i objavljivanje takvh informacija ulaze u opseg lana 8, stav 1 (vidi presudu Leander protiv vedske, od 26. marta 1987, Serija A No. 116, str. 22, stav 48). Potivanje privatnog ivota mora, isto tako, podrazumijevati, u odreenoj mjeri, pravo na uspostavljanje i razvijajne odnosa sa drugim ljudskim biima: nadalje, nema nikakvog principijelnog razloga da se opravda iskljuenje aktivnosti profesionalne ili poslovne prirode iz pojma "privtatni ivot" (vidi presudu Niemietz protiv Njemake od 16. decembra 1992, Serija A No. 251-B, str. 3334, stav 29, i presudu Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. juna 1997, Izvjetaji 1997-III, str. 1015-1016, stavovi 42-46). Sud je ve naglasio poklapanje izmeu ovog irokog tumaenja i onog koje je dato u Konvenciji Vijea Evrope od 28. januara 1981, o zatiti pojedinaca u vezi s automatskom obradom linih podataka, koja je stupila na snagu 1. oktobra 1985. i ija svha je da "osigura [] za svakog pojedinca [] potivanje njegovih prava i temeljnih sloboda, a posebno prava na privatnost u pogledu automatske obrade linih podataka vezanih za njega" (lan 1), a takvi podaci su denirani u lanu 2 kao "bilo koje informacije vezane za osobu koja je identicirana ili moe biti identicirana (vidi
216

Amann protiv vicarske [GC], No. 27798/95, stav 65, ECHR 2000-II). Uz to, javne informacije mogu ulaziti u opseg privatnog ivota kad se one sistematino prikupljaju i pohranjuju u dosjee koje vode vlasti. To jo vie vai za informacije koje se odnose na dalju prolost osobe. U ovom predmetu. Sud primjeuje da je pismo Registra podataka od 19. decembra 1990. sadravalo razliite informacije o podnosioevom ivotu, posebno studiju, politikim aktivnostima i krivinom dosjeu, od kojih su neke prikupljene vie od pedeset godina ranije. Po miljenju Suda, takve informacije, kada se skupljaju sistematski i pohranjuju u dosjee koje vode dravni organi, ulaze u opseg "privatnog ivota" u smislu lana 8, stav 1, Konvencije. To jo vie vai za ovaj sluaj, jer su neke informacije proglaene labnima i postoji vjerovatnoa da e nanijeti tetu podnosioevom ugledu. Shodno tome, lan 8 je primjenjiv.
U presudi P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. septembar 2001, Predstavka br. 44787/ 98, stavs 56-60), Sud je dao pregled svoje sudske prakse. Predmet se odnosio na snimanje glasova osoba koje su bile uhapene, i u pritvorskim elijama i dok im je policija itala za ta se terete. Ti snimci, za koje date osobe nisu znale, trebali su biti koriteni za usporedbu sa snimcima glasova nastalim u njihovim stanovima. Policija se nadala da e na taj nain moi da im pripiu rijei snimljene u stanu. Sud je smatrao:
Privatni ivot je irok termin i ne podlijee konanoj deniciji. Sud je ve elemente kao to su identikacija po polu, imenu ili seksualnoj orijentaciji i seksualnom ivotu smatrao bitnim elementima line sfere koja uiva zatitu lana 8 (vidi, naprimjer, presudu B. protiv Francuske od 25. marta 1992, Serija A br. 232-C, stav 63 ; presuda Burghartz protiv vicarske od 22. februara 1994, Serija A br. 280-B, stav 24; presuda Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. oktobra 1981, Serija A br. 45, stav 41; i presuda Laskey, Jaggard i Brown protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 19. februara 1997, Izvjetaji 1997-I, stav 36). lan 8 titi i pravo na identitet i lini razvoj, i pravo na uspostavljanje i razvijanje odnosa sa drugim ljudskim biima i sa vanjskim svijetom (vidi, naprimjer, Burghartz protiv vicarske, Izvjetaj Komisije od 21. oktobra 1992, op. cit., stav 47; i Friedl protiv Austrije, br. 15225/89, Izvjetaj Komisije od 19. maja 1994, Serija A bo. 305-B, stav 45). Moe ukljuivati i aktivnosti profesionalne i poslovne prirode (vidi presudu Niemietz protiv Njemake od 16. decembra 1992, Serija A br. 251-B, stav 29; i presudu Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. juna 1997, Izvjetaji 1997-III, stav 44). Stoga u opseg "privatnog ivota" moe ulaziti cijela zona interakcije jedne osobe sa drugima, ak i u javnom kontekstu. Postoji odreeni broj elementata relevantnih za razmatranje da li se privatnog ivota osobe tiu mjere koje se provode izvan doma ili privtnih prostorija te osobe. Poto postoje prilike kad se ljudi svjesno i namjerno ukljuuju u aktivnosti koje su, ili bi mogle biti snimljene ili javno objavljene, razumna oekivanja takvih ljudi u vez s privatnou mogu biti znaajan, mada ne i kljuni faktor. Osoba koja hoda ulicom e, u svakom slulaju, biti vidljiva svakom drugom licu koje se nalazi na istom mjestu. Praenje iste slike tehnikim sredstvima (recimo, straar prati preko kamera interne televizije) sline je prirode. Pitanje privatnog ivota moe se pojaviti, s druge strane, kad takav materijal iz javnog domena postane predmet sistematinog ili stalnog snimanja. Upravo iz tog razloga, dosjei koje slube sigurnosti prikupljaju o odreenoj osobi ulaze u opseg lana 8, ak i kad informacije nisu prikupljene tajnim ili vidljivim metodama (vidi Rotaru protiv Rumunije [GC], No. 28341/95, ECHR 2000-V, stavovi 43-44). Sud se u ovom kontekstu poziva na Konvenciju Vijea Evrope od 28. januara 1981, o zatiti pojedinaca u vezi s automatskom obradom linih podataka, koja je stupila na snagu 1. oktobra 1985, ija svha je da "osigura na teritoriji svake zemlje pot-
217

pisnice za svakog pojedinca [] potivanje njegovih prava i temeljnih sloboda, a posebno prava na privatnost u pogledu automatske obrade linih podataka vezanih za njega" (lan 1), a takvi podaci su denirani u lanu 2 kao "bilo koje informacije vezane za osobu koja je identicirana ili moe biti identicirana" (vidi Amann protiv vicarske[GC], No. 27798/95, stav 65, ECHR 2000-II, gdje je zakljueno da je pohranjivanje informacija o podnosiocu na kartone u dosjeu predstavljalo mijeanje u privatni ivot, mada nije bilo nikakvih osljetiljivih informacija i one vjerovatno nisu nikad koritene). U sluaju fotograja, Komisija je ve, u smislu razgranienja opsega zatite koju daje lan 8 protiv proizvoljnog mijeanja vlasti, razmatrala da li fotograranje predstavlja ometanje privatnosti pojedinca, bilo da se fotograje odnose na privatni ivot ili na javne dogaaje, i da li je na taj nain dobijeni materijal bio za ogranienu upotrebu, ili je bilo vjerovatno da e postati dostupan iroj javnosti (vidi Friedl protiv Austrije, br. 15225/89, Izvjetaj Komisije od 19. maja 1994, Serija A br. 305-B, str. 21, stavovi 49-52). Kad se radilo o fotograjama podnosioca nastalim na javnim demonstracijama na javnom mjestu, koje je policija zadrala u dosjeu, Komisija nije smatrala da se radi o mijeanju u privatni ivot, obzirom na teinu injenice da su fotograje nastale i uvane kao dokument u vezi sa demonstracijama i da nisu poduzete nikakve aktivnosti da se identiciraju osobe na fotograjama u smislu obrade podataka (vidi Friedl protiv Austrije, u gornjem tekstu, stavovi 51-52). Praksa Suda je u dosta navrata ukazala na to da tajno praenje telefonskih razgovora ulazi u opseg lana 8 u oba aspekta garantiranih prava, odnosno, potivanja privatnog ivota i prepiske. Mada se uglavnom radi o snimcima nastalim u svrhu neke vrste koritenja tog razgovora, Sud nije bio uvjeren da se snimci nastali kao uzorak glasova mogu smatrati situacijama izvan opsega zatite lana 8. Jeste nastao trajni zapis glasa te osobe i predmet je analize direktno relevantne za identikaciju te osobe u kontekstu drugih linih podataka. Mada jeste tano da kad im je zvanino saopteno za ta ih se tereti, podnosioci jesu odgovarali na zvanina pitanja na mjestu gdje ih je policija sluala, snimak i analiza glasova u toj prilici mora se, ipak, smatrati pitanjem obrade linih podataka o podnosiocima. Sud je, shodno tome, zakljuio da je snimak glasova podnosilaca nastao kad im je policija u pritvorskoj eliji saoptavala za ta ih se tereti predstavlja mijeanje u njihovo prvo na potivanje privatnog ivota u smislu lana 8, stav 1, Konvencije.
Trebalo bi rei i da je, u presudi Stubbings i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. oktobra 1996, Izvjetaji 1996-IV, stav 61), Sud podsjetio:
Sud primjeuje da je, prvo, lan 8 (l. 8) jasno primjenjiv na ovoe pritube, koje se tiu pitanja "privatnog ivota", to je koncept koji pokriva i ziki i moralni integritet osobe (vidi presudu X. i Y. protiv Holandije, od 26. marta 1985, Serija A br. 91, str. 11, stav 22).
Ovi primjeri prvenstveno se tiu sluajeva mijeanja. to se tie sluajeva neaktivnosti drave, relevantna je presuda Botta protiv Italije, koja se odnosi na pritubu hendikepiranog ovjeka da nije imao odgovarajui pristup plai. Sud je dao saetak i podsjeanje na principe koji dravi daju pozitivnu obavezu osiguranja potivanja privatnog ivota (presuda od 24. februara 1998, Predstavka br. 21439/93, Izvjetaji 1998-I, stavovi 32-35) i kazao:
218

Privatni ivot, po miljenju Suda, ukljuuje ziki i mentalni integritet osobe. Garancija koju daje lan 8 Konvencije prvenstveno za cilj ima da osigura, bez mijeanja izvana, razvoj linosti svakog pojedinca u njegovim odnosima sa drugim ljudskim biima (vidi, mutatis mutandis, presudu Niemietz protiv Njemake od 16. decembra 1992, Serija A br. 251-B, str. 33, stav 29). U ovom sluaju, podnosilac se, u sutini, alio ne na djelovanje, ve na nedjelovanje drave. Mada je sutinski cilj lana 8 da titi pojedinca od proizvoljnog mijeanja organa javne vlasti, ne trai od drave samo da se uzdri od takvog mijeanja: uz ovu negativnu obavezu moe postojati i pozitivna, inherentna u djelotvornom potivanju privatnog ili porodinog ivota. Ovakve obaveze mogu se odnositi na usvajanje mjera koje e za cilj imati osiguravanje potivanja privatnog ivota ak i u sferi odnosa pojedinaca jednih izmeu drugih (vidi presudu X. i Y. protiv Holandije, od 26. marta 1985, Serija A br. 91, str. 11, stav 23, i presudu Stjerna protiv Finske od 25. novembra 1994, Serija A br. 299-B, str. 61, stav 38). Meutim, koncept potivanja nije precizno deniran. Da bi se odredilo da li takva obaveza postoji, mora se uzeti u obzir i pravina ravnotea koja se mora uspostaviti izmeu opih interesa i intersa pojedinca, dok drava, u svakom sluaju, uiva stepen slobodne procjene. Sud je smatrao da drava ima ovu vrstu obaveze tamo gdje postoji direktna i neposredna veza izmeu mjera koje trai podnosilac i negovog privatnog i/ili porodinog ivota. Shodno tome, u predmetu Airey protiv Irske (presuda od 9. oktorba 1979, Serija A br. 32), Sud je smatrao da je podnositeljica bila rtva krenja lana 8, na osnovu toga to po domaim zakonima nije bilo sistema besplatne pravne pomoi u brakorazvodnoj parnici, to je, onemoguavajui joj pristup sudu, direktno utjecalo na njen privatni i porodini ivot. U ranije promenutom predmetu X. i Y. protiv Holandije, koji se odnosio na silovanje mentalno hendikepirane osobe, a time se odnosi o na njen ziki i mentalni integritet, Sud je zakljuio da, obzirom na nedostatke u sebi, holandski Krivini zakon nije datoj osobi pruio praktinu i djelotvornu zatitu (str. 14, stav 30). U skorije vrijeme, u presudi Lpez Ostra protiv panije (mutatis mutandis, 9. decembar 1994, Serija A br. 303-C), u vezi sa tetnim djelovanjem zagaenja izazvanog aktivnosti postrojenja za preradu otpadnih voda lociranog nedaleko od podnositeljicinog doma, Sud je smatrao da odgovorna drava nije uspjela uspostaviti pravinu ranvoteu izmeu interesa ekonomske dobrobiti grada Lorca da ima postrojenje za preradu otpadnih voda i mogunosti podnositeljice da djelotvorno uiva svoje pravo na potivanje doma, privatnog i porodinog ivota (str. 56, stav 58). Na kraju, u presudi Guerra i ostali protiv Italije od 19. februara 1998 (mutatis mutandis, Izvjetaji presudama i odlukama 1998-I), Sud je smatrao da je direktno djelovanje toksinih emisija iz tvornice Enichem na pravo podnosilaca na potivanje privatnog i porodinog ivota, znaiko da je lan 8 primjenjiv (str. 227, stav 57). Odluio je da je Italija prekrila tu odredbu utoliko to podnosiocima nije dala neophodne informacije koje bi im omoguile da ocijene rizik kojim bi se oni i njihove porodice izloili ako nastave ivjeti u Manfredoniji, gradu koji je posebno izloen opasnosti u sluaju kvara u krugu fabrike (str. 228, stav 60). U ovom predmetu, meutim, pravo na koje se pozvao gospodin Botta, konkretno pravo na pristup plai i moru na mjestu udaljenog od njegovog normalnog mjesta stanovanja u vrijeme odmora, odnosi se na interpersonalne osnose tako irokog i neodreenog spektra da se ne moe zamisliti nikakva direktna veza izmeu mjera koje se od drave trailo da poduzme da ispravi propuste privatnog kupalita i, s druge strane, privatnog ivota podnosioca. Shodno tome, lan 8 nije primjenjiv.
219
Primjeri primjene lana 8 u vezi s privatnim ivotom

Potencijalne primjene lana 8 vrlo su vane. Nisu, naravno, konane, ali predstavljaju pokuaj da se ilustrira raznovirsnost situacija u kojima se ova odredba koristi.
lan 8 i pravo na ime

Sud lan 8 primjenjuje na ime po ocu. U predmetu Burghartz protiv vicarske, podnosioci su se "alili da vlasti gospodinu Burgartzu nisu dale pravo da svoje prezime stavi ispred prezimena porodice, mada vicarski zakon isto pravo daje enama koje su uzele muevo prezime kao svoje". U presudi od 22. februara 1994, Serija A br. 280-B, str. 28, stav 24, Sud je kazao:
Za razliku od nekih drugih meunarodnih instrumenata, kao to su Meunarodni pakt o graanskim i politikim pravima (lan 24, stav 2), Konvencija o pravima djeteta od 20. novembra 1989. (lanovi 7 i 8) ili Amerika konvencija o ljudskim pravima (lan 18), lan 8 (l. 8) Konvencije ne sadri eksplicitnu odredbu o imenima. Kao sredstvo line identikacije i veze s porodicom, lino ime osobe ipak se tie njenog ili njegovog privatnog ivota. injenica da drutvo ili drava imaju interesa da propiu koritenje imena ovo ne iskljuuje, obzirom na to da su ovi javnopravni aspekti kompatibilini sa privatnim ivotom koji se shvata tako da ukljuujue, u odreenoj mjeri, pravo uspostavljanja i razvijanja odnosa sa drugim ljudskim biima, bilo u profesionalnom ili poslovnom kontekstu, ili nekom drugom (vidi, mutatis mutandis, presudu Niemietz protiv Njemake od 16. decembra 1992, Serija A br. 251-B, str. 33, stav 29). U ovom sluaju, mogunost podnosioca da zadri prezime po kojem je, kako sam tvrdi, postao poznat u akademskim krugovima, moglo bi u velikoj mjeri utjecati na njegovu karijeru. Shodno tome, lan 8 (l. 8) je primjenjiv.
A onda, u pogledu lana 14 u vezi sa lanom 8, Sud kae (str. 28-29, stavovi 25, 27 and 29):
Gospodin i gospoa Burghartz alili su se da vlasti nisu gospodinu Burghartzu dali pravo da svoje prezime stavi ispred njihovog porodinog prezimena, mada vicarski zakon daje tu mogunost enama koje su za svoje prezime odabrale muevo. Rekli su da to predstavlja diskriminaciju na osnovu pola, suprotno lanovima 14 i 8 (l. 14 + 8) zajedno. [] Sud ponovo naglaava da je promocija jednakosti polova danas jedan od najznaajnijih ciljeva u dravama lanicama Vijea Evrope; to znai da bi trebalo dati vrlo znaajne razloge da bi se razlika u postupanju samo na osnovu pola mogla smatrati kompatibilnom sa Konvencijom. (vidi, kao najsvjeiji izvor, presudu Schuler-Zgraggen protiv vicarske, od 24. juna 1993, Serija A No. 263, str. 21-22, stav 67). [] Razlika u postupanju, koja je predmet pritube, nema razumnog opravdanja i, shodno tome, predstavlja krenje lana 14 u vezi sa lanom 8.
Ali primjena lana 8 na prezime ipak jeste ograniena. U predmetu Stjerna protiv Finske 220
Evropska Konvencija o ljudskim pravima (presuda od 25. novembra 1994, Serija A br. 299-B, str. 60-61, stavovi 38-39), Sud je razmatrao da li zahtjevi javnog interesa u vezi sa stabilnou prezimena mogu biti znaajniji od elje podnosioca da promijeni ime:
Odbijanje nskih vlasti da podnosiocu dozvole da uzme novo prezime ne moraju se, po miljenju Suda, smatrati mijeanjem u njegovo uivanje pravna na potivanje privatnog ivota, to bi, recimo, bio sluaj da se radi o obavezi da mijenja prezime. [] Uprkos sve iroj upotrebi jedinstvenih matinih brojeva, i u Finskoj i u drugim dravama potpisnicama Konvencije, imena igraju kljunu ulogu u identikaciji ovjeka. Prema tome, mada prihvata da mogu postojati iskreni razlozi zato neka osoba eli promijeniti svoje ime, Sud prihvata da ogranienja takve mogunosti mogu biti opravdana javnim interesom, recimo, da se osigura taan registar stanovnitva, ili da se sauva nain identikacije pojedinca i mogunost povezivanja nosioca odreenog imena sa porodicom.
U datom predmetu, Sud je razmatrao da problemi na koje se podnosilac alio problem sa nainom pisanja i itanja negovog vedskog prezimena u nskoj i mogunosti da mu prezime bude preinaeno u pogrdan nadimak - nisu bili dovoljni da se doe do zakljuka da to to mu nske vlasti nisu dozvolile promjenu predstavlja nepotivanje negovog privatnog ivota. Shodno tome, nije dolo do krtenja lana 8. U presudi Guillot protiv Francuske (24. oktobar 1996, Izvjetaji o presudama i odlukama 1996V, str. 1602-1603, stavovi 21-22), Sud je smatrao da se lan odnosi i na lina imena.
Sud primjeuje da lan 8 (l. 8) ne sadri bilo kakvu eksplicitnu odredbu o linim imenima. Meutim, poto ime jeste sredstvo identikacije pojedinca sa porodicom i zajednicom, lina imena, kao i prezimena (vidi, mutatis mutandis, presudu Burghartz protiv vicarske, 22. februar 1994, Serija A br. 280-B, str. 28, stav 24, i presudu Stjerna protiv Funske, 25 novembar 1994, Serija A br. 299-B, str. 60, stav 37), tiu se privatnog i porodinog ivota. Nadalje, kad roditelji biraju ime za svoje dijete, to je sasvim lina i emotivna stvar i, shodno tome, u njihovoj je privatnoj sferi. Predmet ove pritube, prema tome, ulazi u opseg lana 8 (l. 8), i to nije dovedeno u pitanje.
Podnosioci su htjeli svojoj keri da daju ime "Fleur de Marie". Matiar nije htio u matinu knjigu roenih, vjenanih i umrlih da upie to ime, jer ga nije bilo ni na jednom kalendaru imendana po svecima. Sud je zakljuio da nije dolo do krenja lana 8. Dijete je moglo bez problema koristiti dato ime, a podnosiocima je francuski sud dozvolio da ime upiu kao FleurMarie.
lan 8 i seksualni ivot

Ope napomene
U sluaju X. i Y. protiv Holandije, presuda od 26. marta 1985, Serija A br. 91, str. 11, stav 22, Sud je razmatrao da li pojam "privatni ivot" predstavlja "koncept koji pokriva ziki i moralni integritet osobe, ukljuujui njen, odnosno njegov, seksualni ivot." 221
Homosksualnost
Sud smatra da je vaenje zakona koji homoseksualne odnose odraslih mukaraca znai starijih od 21 godine u privatnom kontekstu, tretira kao krivino djelo, predstavlja kontinuirano a u ovom sluaju i neopravdano mijeanje u pravo podnosilaca na potivanje privatnog ivota. (Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1981, Serija A br. 45, str. 24, stavovi 60-61). Presuda A.D.T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (31. juli 2000, Predstavka No. 35765/97, stavovi 32-34 i 38-39) tie se kriminalizacije homoseksualnih odnosa izmeu vie od dvije odrasle osobe. Sud je smatrao:
Sud podsjea na predmet Dudgeon, u kojem je razmatrao postojanje zakona, Sud (str. 24, stav 60) nije pronaao "nikakvu hitnu drutvenu potrebu" za kriminalizacijom homoseksualnih odnosa izmeu dvije odrasle muke osobe starije od 21 godine, i da je nad opravdanjem za postojanje takvog zakona prevagnulo "tetno djelovanje koje samo postojanje datog zakona moe imati po ivot osobe homoseksualne odrijentacije, kao to je sluaj sa podnosioce. Mada oni dijelovi javnosti koji homoseksualnost smatraju nemoralnom mogu biti okirani, uvirijeeni ili uznemireni homoseksualnim odnosima drugih lica u privatnom kontekstu, to ne moe, samo po sebi, opravdati primjenu kaznenih sankcija kad se radilo o situaciji u kojoj su uestvovale samo odrasle osobe." Ovi principi usvojeni su i ponovljeni u predmetima Norris protiv Irske (presuda od 26. oktobra 1988, Serija A br. 142, str. 20, stav 46), Modinos protiv Kipra (presuda od 22 April 1994, Serija A No. 259, str. 12, stav 25) and Marangos protiv Kipra (br. 31106/96, Izvjetaj Komisije od 3. decebmbra 1997). Postoji razlika izmeu predmeta o kojima je ve odlueno i ove predstavke. Osnovna razlika je da se u ovom sluaju radi o seksualnim aktivnostima vie od dva mukarca, i da je podnosilac osuen za teki nemoralni in, jer su prisutna bila vie od dvojice mukaraca. [] Obzirom na mali stepen slobodne procjene koji se dao domaim vlastima u ovom slulaju, te na odsustvo bilo kakvog pitanja javnog zdravstva, i potpuno privatne prirode ponaanja na koje se predmet odnosi, Sud smatra da razlozi dati za daljnje vaenje zakona koji kriminalizira homoseksualne odnose izmeu mukaraca u privatnom kontekstu, i za a fortiori krivino gonjenje i osudu u ovom sluaju, nisu dovoljni da opravdaju niti zakon, niti krivino gonjene. Stoga se radi o krenju lana 8 Konvencije.
Predmet Smith i Grady protiv Ujedinjenog Kraljevstva (27. septembar 1999, Predstavke br. 33986/96 i 33986/96, stavovi 71, 87-89 i 111-112) odnosio se na istrage koje su vojni organi proveli u vezi sa homoseksualnou pripadnika oruanih snaka, koje su dovele do njihovog iskljuenja iz oruanih snaga. Sud je kazao:
Sud primjeuje da Vlada ne tvrdi da su se podnosioci odrekli svojih prava iz lana 8 Konvencije kada su prvobitno stupili u oruane snage. Primjeuje i da podnosioci nisu otputeni iz slube zato to pri regrutaciji nisu prijavili svoju homoseksualnost. Nadalje, iz dokaza vidi da je gospoa Smith
222

tek nakon regrutacije spoznala da je homoseksualac. U takvim okolnostima, Sud je miljenja da istraga u vezi sa homoseksualnou podnosilaca, koju je provela vojna policija, i u kojoj su obavljeni detaljni intervjui s njima i sa treim licima, u vezi pitanja vezanih za njihovu seksualnu orijentaciju i praksu, zajedno sa pripremom zavrnog izvjetaja o istrazi, a za vojne vlasti, jeste predstavljala direktno mijeanje u pravo podnosilaca na potivanje privatnog ivota. Kasniji adminsitrativni otpust iz vojne slube, uz seksualnu orijentaciju kao jedini osnov, predstavljao je mijeanje u to pravo (Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1981, Serija A br. 45, str. 18-19, stav 41, i mutatis mutandis, Vogt protiv Germany, presuda od 26. septembra 1995, Serija A br. 323, str. 23, stav 44). [] Mijeanje e se smatrati "neophodnim u demokratskom drutvu" za legitiman cilj, ako odgovara hitnoj drutvenoj potrebi, a posebno ako je proporcionalan legitimnom cilju kojem slui (vidi gore citiranu presudu Norris, str. 18, stav 41). Obzirom na ono to se razmatra u datom predmetu, Sud naglaava vezu izmeu pojma "neophodno" i pojma "demokratsko drutvo", a oznake ovog drugoga su pluralizam, tolerancija i irokoumlje (vidi gore citiranu presudu Vereinigung demokratischer Soldaten sterreichs i Gubi, str. 17, stav 36, i gore citiranu presudu Dudgeon, str. 21, stav 53). Sud prihvata da je na domaim vlastima da daju inicijalnu ocjenu neophodnosti, mada je na ovom Sudu da da konanu ocjenu da li su razlozi navedeni za dato mijeanje relevantni i dovoljni. Dravama ugovornicama se u ovakvom razmatranju ostavlja stepen slobodne procjene, koji varira prema prirodi aktivnosti koje su predmet ogranienja i ciljeva koji se tim ogranienjem ele postii (vidi gore citiranu presudu Dudgeon, str. 21 and 23, stavovi 52 i 59). Shodno tome, kad se relevantna organienja odnose na "najintimniji dio privatnog ivota pojedinca", moraju postojati "posebno ozbiljni razlozi" da takvo mijeanje zadovolji zahthjeve lana 8, stav 2 Konvencije (vidi gore citiranu presudu Dudgeon, str. 21, stav 52). Kad je sutina cilja nacionalne sigurnosti operativna djelotvornost oruanih snaga, prihvata se da je svaka drava nadlena da organizira sopstveni sistem vojne discipline i u tom smislu uiva odreeni stepen slobodne procjene (vidi gore citiranu presudu Engel i ostali, str. 25, stav 59). Sud smatra i da je dravi preputeno da nametne ogranienja na pravo pojedinca na potivanje njegovog privatnog ivota tamo gdje postoji istinska prijetnja operativnoj djelotvornosti oruanih snaga, a ispravno funkcioniranje vojske jednostavno je nezamislivo bez zakonskih pravila koja za cilj imaju da sprijee mogunost da je njeno osoblje potkopava. Meutim, domae vlasti ne mogu koristiti takva pravila da onemoguavaju pojedinane pripadnike oruanih snaga da uivaju pravo na potivanje privatnog ivota, a to se pravo odnosi na pripadnike vojske isto kao i na sve druge pod jurisdikcijom date drave. Uz to, tvrdnja da postoji rizik po operativnu djelotvornost mora se "potkrijepiti konkretnim primjerima" (vidi, mutatis mutandis, gore citiranu presudu Vereinigung demokratischer Soldaten sterreichs i Gubi, str. 17, stavovi 36 i 38, i gore citiranu presudu Grigoriades, str. 2589-2590, stav 45). [] [] Sud smatra da ni istraga provedena u vezi sa seksualnom orijentacijom podnoslilaca, ni njihov otpust iz slube na osnovu homoseksualnosti, a po politici Ministarstva odbrane, nisu opravdani po lanu 8, stav 2 Konvencije.
223

Shodno tome, jeste dolo do krenja lana 8 Konvencije.
(Idem Lustig-Prean i Beckett protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. septembra 1999.)
Transseksualnost
Sud je razmatrao i pitanje transseksualnosti. U predmetu B. protiv Francuske (25. mart 1992, Serija A br. 232-C, str. 52, stav 58) zauzeo je stav da je dolo do krenja lana 8 u vezi sa transseksualcem koji nije uspio unijeti svoj muki pol u zvanine dokumente. U ovom sluaju, Sud je, kao prvo, kazao:
Presuda koju je Vlada dostavila Sudu ukazuje na to da nepriznavanje promjene pola datu osobu ne sprjeava da promijeni lino ime, tako da ono adekvatnije odraava njen ili njegov ziki izgled (vidi stav 23 u gornjem tekstu). Meutim, ovakva sudska praksa nije bila jasno utvrena u vrijeme kada su sudovi u Lubourneu i Bordeauxu donoslil presude. Nije, zapravo, jasno utvrena ni danas, jer kasacionsi sud oigledno nije imao priliku da je potvrdi.
Sud, shodno tome, prihvata argumentaciju podnosioca, da je naznaka njenog izvornog pola u zvaninim dokumentima, u administrativnim dokumentima (INSEE broj), itd., jeste bila svakodnevni izvor problema u njenom privatnom ivotu. U zakljuku je Sud kazao (str. 53-54, stavovi 62-63) da :
[] potekoe na koje se podnositeljica alila u ovom polju dostigle su odgovarajui nivo ozbiljnosti da se uzmu u razmatranje u smislu lana 8 (l. 8). [] Sud [] donosi zakljuak, na osnovu gore pomenutih faktora koji ovaj predmet odvajaju od predmeta Rees i Cosey, a bez potrebe da se razmatraju drugi argumenti podnositeljice, da se ona svakodnevno nalazi u situacijama koje, gledane zajedno, nisu kompatibilne sa potivanjem koje treba da uiva njen privatni ivot. Prema tome, ak i uzimajui u obzir stepen slobodne procjene drave, pravina ravnotea koja se mora uspostaviti izmeu opih interesa i interesa pojedinca (vidi stav 44 u gornjem tekstu) nije uspostavljena, pa je, shodno tome, dolo do krenja lana 8 (l. 8). Odgovorna drava ima nekoliko naina iz kojih moe odabrati onaj kojim e preinaiti ovakvu situaciju. Nije funkcija ovog Suda da naznaava koji bi bio najprimjereniji [].
Prema tome, Sud ne namee dravi obavezu da prihvati promjenu pola u zvaninim dokumentima. Drava ipak mora poduzeti mjere po sopstvenom izboru kojima e ispraviti krenje lana 8 koje je bilo rezultat situacije u kojoj se podnositeljica nala. U sluaju X. Y. i Z. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (22 . april 1997, Izvjetaji o presudama i odlukama 1997-II, str. 632 i 635, stavovi 42 i 52), podnosilac X., transseksualac ensko-muko,
Prim. prev: broj koji svakoj osobi daje Dravni institut za statistiku i ekonomsku analizu (Institut national de la statistique et des tudes conomiques), u kojem prva brojka oznaava pol, a ovaj se broj dosta koristi, izmeu ostalog, i kao osnov za broj socijalnog osiguranja.
224
Evropska Konvencija o ljudskim pravima nije mogao da se registrira kao otac djeteta koje je rodila njegova partnerica Y., putem vjetake oplodnje spermom anonimnog donatora. Nakon utvriivanja da se radi o "porodinom ivotu" u smislu lana 8 Konvencije, Sud je smatrao:
Ovaj predmet razlikuje se od ranijih predmeta koji su se ticali transseksualaca, a koji su ve bili pred ovim Sudom (vidi ranije pomenutu presudu Rees, ranije pomenutu presudu Cossey i presudu B. protiv Francuske od 25. marta 1992, Serija A br. 232-C), jer ovdje prituba podnosioca nije da domai zakon ne omoguava promjenu identiteta transseksualne osobe, ve da nije mogue da se takva osoba registrira kao otac djeteta; upravo iz tog razloga Sud ovaj predmet razmatra po osnovu porodinog, a ne privatnog ivota (vidi stav 37 u gornjem tekstu). Jeste tano da je u prolosti, tamo gdje je ustanovljeno postojanje porodine veze sa djetetom, Sud smatrao da drava mora djelovati na nain na koji e se omoguiti da se ta veza razvija i da se moraju osigurati pravne garancije koje omoguavaju, od trenutka roenja pa do kad je to realno mogue, integraciju takvog djeteta u porodicu (vidi, naprimjer, ranije pomenutu presudu Marckx, str. 15, stav 31; presudu Johnston i ostali od 18. decembra 1986, Serija A br. 112, str. 29, stav 72; ranije pomenutu presudu Keegan, str. 19, stav 50; i ranije pomenutu presudu Kroon i ostali, str. 56, stav 32). Meutim, u tom kontekstu je razmatrao samo porodine veze izmeu biolokih roditelja i njihove djece. Ovaj predmet otvara drugaije pitanje, obzirom na to da je dijete Z. zaeto vjetakom oplodnjom i nije u biolokom smislu rodbinski vezano za osobu X, koja je transseksualac.
U ovom predmetu Sud je smatrao da u dravama lanicama ne postoji zajedniki standard u pogledu dodjele roditeljskih prava transseksualcima, i da se tu mora ostaviti irok stepen slobodne procjene (stav 44). Sud je zakljuio:
U zakljuku, obzirom da transseksualnost otvara sloena nauna, pravna, moralna i drutvena pitanja, u pogledu kojihj ne postoji zajedniki pristup drava ugovornica, Sud je miljenja da se u ovom kontekstu ne moe smatrati da lan 8 (l. 8) implicira obavezu odgovorne drave da formalno kao oca djeteta prizna osobu koja nije bioloki otac. Poto je to tako, injenica da zakoni Ujedinjenog Kraljevstva ne omoguavaju posebno zakonsko priznanje ovog odnosa izmeu X. i Y, ne predstavlja nepotivanje porodinog ivota u smislu relevantne odredbe (l. 8).
Vidi i presudu Sheeld i Horsham protiv Ujedinjenog Kraljevstva (30. juli 1998, Predstavke br. 22885/93 i 23390/94, Izvjetaji 1998-V, stav 60), gdje je Sud kazao:
[] ipak se mora rei da postoji sve vee prihvatanje transseksualizma u drutvu i sve vee priznavanje problema s kojima se susreu transseksualci nakon operativnog zahvata. ak i ako u ovom sluaju ne nalazi krenje lana 8, Sud naglaava da ovo pitanje drave lanice moraju stalno razmatrati.
Sadomazohistiki inovi
Mada Sud jeste kazao da je seksualni ivot pojedinca zatien lanom 8 Konvencije, u presudi Laskey, Jaggard i Brown protiv Ujedinjenog Kraljevstva (19. februar 1997, Izvjetaji o presudama i odlukama 1997-I, str. 131-133, stavovi 36, 43, 44, 45, 46 i 49) je primijetio da:
[] ne mora svaka seksualna aktivnost iza zatvorenih vrata ulaziti u opseg lana 8 (l. 8). U ovom predmetu, podnosioci su dobrovoljno uestvovali u sadomazohistikim aktivnostima u svrhu seksualnog zadovoljenja. Nema nikakve sumnje da seksualna orijentacija i za to vezane aktivnosti spadaju u intimni aspekt privatnog ivota (vidi, mutatis mutandis, presudu Dudgeon protiv
225

Ujedinjenog Kraljevstva, 22. oktobar 1981, Serija A br. 45, str. 21, stav 52). Meutim, odreeni broj ljudi bio je ukljuen u date aktivnosti koje su, izmeu ostalog, ukljuivale regrutiranje novih "lanova", pripremu posebno opremljenih "prostorija" i snimanje mnogobrojnih video-zapisa, koji su distribuirani meu "lanovima" (vidi stavove 8 i 9 u gornjem tekstu). Stoga se moe ispitivati da li transseksualne aktivnosti podnosilaca u potpunosti ulaze u pojam "privatnog ivota" u svjetlu okolnosti konkretnog predmeta. Meutim, poto ovo pitanje nisu osporavali oni koji su se pred njim pojavili, Sud ne vidi razloga ni da ga u konkretnom sluaju sam razmatra. Pretpostavljajui, shodno tome, da su krivino gonjenje i osuda podnosilaca predstavljali mijeanje u njihov privatni ivot, pojavljuje se pitanje da li je takvo mijeanje bilo "neophodno u demokratskom drutvu" u smislu znaenja drugog stava lana 8 (l. 8-2). [] Podnosioci su insistirali da se mijeanje u ovom sluaju ne moe smatrati "neophodnim u demokratskom drutvu". Njihu tvrdu osporila je vlada i veina u Komisiji. U podrku svojoj tvrdnji, podnosioci su naveli da su osobe koje su uestvovale u sadomazohistikim aktivnostima bile odrasle osobe koje su to radile po svojoj volji; da je uee u aktivnostima koje su predmet pritube bilo paljivo ogranieno i kontrolirano, i da je uee bilo ogranieno na osobe koje imaju iste sadomazohistike sklonosti; da ira javnost nije bila svjedok tih aktivnost i da za to nije postojala ni mogunost, ni vjerovatnoa; da nije nanesena nikakva tea ili trajna povreda, da nijedna od povreda nije incirana, i da nije bilo potrebe za bilo kakvim ljekarskim tretmanom. Nadalje, nije bilo nikakve pritube policiji koja je za aktivnosti podnosilaca saznala sasvim sluajno (vidi stav 8 u gornjem tekstu). Podnosioci su mogunost tee povrede ili moralne iskrivljenosti smatrali pekuliranjem []. Prema ustanovljenoj sudskoj praksi Suda, pojam neophodnosti implicira da mijeanje odgovara na hitnu drutvenu potrebu, a naroito da je proporcionalno legitimnom cilju koji se eli ostvariti; u odreivanju da li je mijeanje "neophodno u demokratskom drutvu", Sud e uzeti u obzir stepen slobodne procjene ostavljen domaim vlastima (vidi, izmeu ostalog, presudu Olsson protiv vedske (br. 1) od 24. marta 1988, Serija A br. 130, str. 31-32, stav 67), ija odluka je predmet analize ovog Suda u smislu njene usklaenosti sa Konvencijom. Opseg ovog stepena slobodne procjene nije identian u svakom sluaju, ve varira prema datom kontekstu. Relevantni faktori ukljluuju prirodu prava iz Konvencije na koje se poziva, njegov znaaj za pojedinca i prirodu datih aktivnosti (vidi presudu Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. septembra1996, Izvjetaji presudama i odlukama 1996-IV, str. 1291-1292, stav 74). Sud smatra da je jedna od uloga koju drava svakako ima pravo da preuzme je da kroz djelovanje krivinopravnih propisa regulira aktivnosti koje podrazumijevaju nanoenje zikih povreda. To vai i za aktivnosti koje se mogu desiti u toku seksualnig odnosa i slino. Odreivanje nivoa povrede koji bi zakon trebao toerirati u situacijama gdje je rtva na to pristala je prvenstveno neto to se tie date drave, jer ono to je u pitanju vezano je, s jedne strane, za pitanja javnog zdravstva i opeg efekta odvraanja kojei ima krivinopravni sistem i, s druge strane, line autonomije pojedinca. Podnosioci su tvrdili i da, u okolnostima datog predmeta, dato ponaanje jeste bilo dio privatnog morala koji drava nije pozvana da regulira. Tvrdili su da su se pitanja na osnovu kojih su gonjeni i osueni ticala samo njihovog privatnog seksualnog ivota.
226
Sud ovim nije bio uvjeren. Iz injenica koje su utvrdili domai sudovi evidentno je da su sadomazohistike aktivnosti podnosilaca podrazumijevale odreeni stepen povreda ili ranjavanja, koje se nisu mogle nazvati bezazlenim ili prolaznim. To je, samo po sebi, dovoljno da se ovaj predmet razlikuje od predstavki koje je Sud ranije razmatrao u vezi sa homoseksualnim odnosima odraslih osoba u privatnoj sferi, gdje takvih karakteristika nije bilo (vidi gore citiranu presudu Dudgeon, presudu Norris protiv Irske, od 26. oktobra 1988, Serija A br. 142, i presudu Modinos protiv Kipra, od 22. aprila 1993, Serija A, br. 259). Sud ne prihvata ni tvrdnju podnosilaca da da nisu trebali biti krivino gonjeni jer njihove povrede nisu bile teke i nisu traile nikakav ljekarski tretman. Pri odluivanju da li da krivino gone ili ne, dravne vlasti imale su pravo da razmotre ne samo stvarnu ozbiljnost nanesenih povreda - koje su, kako je ranije reeno, smatrane znaajnima ve i, kako je kazao Lord Jauncey of Tullichettle (vidi stav 21 u gornjem tekstu), mogunost nanoenja povreda inherentnu u datim aktivnostima. U tom smislu, ovdje se podsjea na to da je Lord Templeman date aktivnosti smatrao "nepredvidivo opasnima" (vidi stav 20 u gornjem tekstu).
Sud je u ovom predmetu smatrao da nije dolo do krenja lana 8 Konvencije. Kazao je da:
[] optube za ziki napad bile su brojne i odnosile su se na ilegalne aktivnosti koje su se vodile u periodu od vie od deset godina, Meutim, samo je nekoliko optubi ukljueno u konanu optunicu. Nadalje Sud kae da je, kao potvrda injenice da podnosioci nisu smatrali da njihove aktivnosti treba smatrati krivinim, izreena zatvorska kazna smanjena u albenom postupku. (vidi stavove 15-17 u gornjem tekstu). U takvim okolnostima, imajui na umu stepen organizacije koji su ova djela podrazumijevala, mjere poduzete protiv podnosilaca ne mogu se smatrati neproporcionalnim.
Praenje osoba
Fiziko praenje
U presudi Kipar protiv Turske, Sud je primijetion (presuda od 10. maja 2001, Predstavka No. 25781/94, stavovi 300-301):
U vezi s ovim, Sud moe samo podrati zakljuak Komisije iz stava 489 njenog izvjetaja, da ogranienja koja optereuju svakodnevni ivot kiparskih Grka kod njih stvaraju osjeaj "da su prisiljeni da ive u neprijateljskom okruenju, u kojem jedva da je mogue voditi normalan privatni i porodini ivot." Komisija je, u podrku ovakvom zakljuku, kazala da negativne okolnosti kojima je dato stanovnitvo izloeno ukljuuju: odusustvo normalnih sredstava za komunikaciju (vidi stav 45 u gornjem tekstu); praktinu nedostupnost kiparskih grkih novina (vidi stav 45 u gornjem tekstu); nedovoljan broj sveenika (vidi stav 47 u gornjem tekstu); tekoa izbora s kojim se suoavaju i roditelji i djeca kolskog uzrasta u vezi sa srednjokolskim obrazovanjem (vidi stavove 43-44 u gornjem tekstu); ogranienja i formalnosti koje se primjenjuju na slobodu kretanja, ukljuujui, Sud bi dodao, u svrhe pristupa medicinskom tretmanu i uea u zajednikim manifestacijama dvaju ili vie zajednica; i nemogunost zadravanja imovinskih prava nakon odlaska ili smrti (vidi stav 40 u gornjem tekstu). Sud, kao i Komisija, smatra da su ovakva ogranienja faktori koji pogoravaju krenja koja je naao
227

u pogledu prava kiparskih Grka koji ive u enklavi, a u pogledu potivanja privatnog i porodinog ivota (vidi stav 296) [].
Praenje sluanjem
U presudi P.G. J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. septembar 2001, Predstavka br. 44787/98, stavovi 9-14 i 35-38), Sud je smatrao da postavljanje tajnog ureaja za sluanje u sofu u podnosioevom stanu, u kontekstu istrage, da bi se snimili razgovori razliitih stanara, predstavljala je mijeanje u pravo na potivanje privatnog ivota. U ovom sluaju, Sud je smatrao da mijeanje nije zadovoljavalo uslove lana 8, stav 2. Problem sa sluanjem najee se pojavljuje u sluajevima prislukivanja telefona. Trebalo bi, kao prvo, rei da samo postojanje zakona koji omoguava prislukivanje telefona moe predstavljati krenje lana 8, pod uslovom da zakon nita ne predvia u smislu kontrole korisnika. U presudi Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. juni 1997, Predstavka br. 20605/92, Izvjetaji 1997-III, stav 56), Sud se pozvao na rjeenje koje je dao u presudi Klass:
Sud podsjea na to da je u ranije pomenutom predmetu Klass i ostali bio pozvan da, izmeu ostalog, odluuje o tome da li su zakoni koji su vlastima omoguavali da tajno prate prepisku i telefonske razgovore podnosilaca, koji nisu bili u mogunosti da utvrde da li se takve mjere protiv njih primjenjuju, predstavljali mijeanje u prava iz lana 8 (l. 8). Sud je u tom predmetu smatrao da "u samom postojanu zakona postoji, za sve one na koje se zakon moe primijeniti, prijetnja praenja; ovakva prijetnja uvijek ide protiv slobode komunikacije izmeu korisnika potanskih i telefonskih usluga, a time predstavlja "mijeanje organa javnih vlasti" u uivanje prava podnosilaca na potivanje privatnog i porodinog ivota i prepiske" (str. 21, stav 41).
Prema ustanovljenoj sudskoj praksi, prislukivanje poslovnih telefonskih linija ulazi u opseg lana 8. Prema tome, u predmetu Kopp protiv vicarske (25. mart 1998, Predstavka br. 23224/ 94, Izvjetaji 1998-II, stavovi 50 i 53), Sud je primijetio:
Po miljenju Suda, iz njegove sudske prakse je vidljivo da telefonski pozivi iz poslovnog objekta, kao to je advokatska kancelarija, mogu biti pokriveni pojovima "privatni ivot" i "prepiska" u smislu lana 8, stav 1 (vidi, izmeu ostalih izvora, presudu Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. juna 1997, Izvjetaji 1997-III, str. 1016, stav 44, i, mutatis mutandis, presudu Niemietz protiv Njemake od 16. decembra 1992, Serija A br. 251-B, str. 33-35, stavovi 28-33). Ova stavka, zapravo, nije osporavana. [] Kasnije koritenje snimaka nije relevantan za ovakav zakljuak.
Isto rjeenje je donseseno u presudu Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. juni 1997, Predstavka br. 20605/92, Izvjetaji1997-III, stav 42). U toj presudi je Sud zakljuio o da je razumna vjerovatnoa da je poslovna linija podnosioca prislukivana bila dovoljna da se ustanovi krenje. Kazao je (stav 48):
228

Sud se slae. Dokazi opravdavaju zakljuak da je postojala razumna vjerovatnoa da je pozive koje je gospoa Halford napravila iz svoje kancelarije prislukivlaa policija iz Merseysidea, sa osnovnim ciljem da prikupi dokaze koji e pomoi u odbrani u postupku za polnu diskriminaciju koji je prov njih pokrenut (vidi stav 17 u gornjem tekstu). Ovakvo prislukivanje predstavljalo je "mijeanje organa javne vlasti" u smislu lana 8, stav 2 (l. 8-2), u pogledu prava gospoe Halford da uiva potivanje privatnog ivota i prepiske.
Sluaj Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2 August 1984, Serija A br. 82, str. 30-33, stavovi 64-68) dao je Sudu novu priliku da donese odluku o uslovima koje zakonodavne odredbe o prislukivanju telefona moraju zadovoljiti u smislu lana 8, stav 2, kojima se omoguava mijeanje u privatni ivot. Sud je, kao prvo, kazao da je dolo do mijeanja u prava podnosioca u smislu lana 8. Nakon toga je opisao karakteristike zakona koji je koristila odgovorna drava:
Prihvaeno je da je jedan telefonski poziv u kojem je uestvovao podnosilac policija prislukivala na osnovu naloga koji je izdao Ministar unutranjih poslova (vidi stav 14 u gornjem tekstu). Kako su telefonski razgovori obuhvaeni pojmovima "privatni ivot" i "prepiska" u smislu lana 8 (l. 8) (vidi presudu Klass i ostali od 6. septembra 1978, Serija A br. 28, str. 21, stav 41), priznata mjera prislukivanja predstavljala je "mijeanje organa javne vlasti" u uivanje prava koje podnosiocu garantira prvi stav lana 8 (l. 8-1). [] Kljuno sporno pitanje je da li su ovakva mijeanja opravdana u smislu drugog stava lana 8 (l. 8-2), odnosno da li su bila "u skladu sa zakonom" i "neophodna u demokratskom drutvu" za jednu od svrha navedenih u tom stavu. Prvi takav princip je da rije "zakon" (eng. law/loi) treba tumaiti tako da pokriva ne samo pisani z akon, ve i nepisani (vidi ranije pomenutu presudu Sunday Times, str. 30, stav 47). Drugi princip, koji Komisija, Vlada i podnosilac priznaju da je primjenjiv na ovaj predmet, je da "dato mijeanje mora imati neki osnov u domaem zakonu" (vidi gore pomenutu presudu Silver i ostali, str. 33, stav 86). Meutim, smatra se da dati izrazi ukljuuju i zahtjeve koji seu dalje od saglasnosti sa domaim zakonom. [] Sud bi ponovio svoje miljenje da se fraza "u skladu sa zakonom" ne odnosi samo na domai zakon, ve i na kvalitet zakona, odnosno da je on u skladu sa principima vladavine zakona, koja se eksplicitno pominje u preambuli Konvencije (vidi, mutatis mutandis, gore pomenutu presudu Silver i ostali, str. 34, stav 90, i presudu Golder od 21. februara 1975, Serija A br. 18, str. 17, stav 34). Ovaj izraz tako implicira a to proizilazi iz cilja i svrhe lana 8 (l. 8) da u domaim zakonima mora postojati mjera zatite od proizvoljnog mijeanja javnih vlasti u prava koja garantira prvi stav (l. 8-1) (vidi izvjetaj Komisije, stav 121). Posebno tamo gdje se ovlatenja organa izvrne vlasti izvravaju u tajnosti, oigledan je rizik od proizvoljnosti (vidi gore pomenutu presudu Klass i ostali, Serija A br. 28, str. 21 i 23, stavovi 42 i 49). [] Ipak, zakon mora biti dovoljno jasan u formulacijama, tako da graanima da odgovarajuu naznaku koje su to okolnosti i koji uslovi pod kojima javne vlasti imaju ovlatenje da posegnu za ovim tajnim i potencijalno opasnim mijeanjem u pravo na potivanje privatnog ivota i prepiske.
U ovom predmetu je Sud smatrao da dati zakon nije bio dovoljno precizan, u smislu da nije dovoljno precizno razgraniio opseg diskrecionog prava vlasti i pravila koja odreuju kako se to diskreciono pravo koristi. Sud nije smatrao da je neophodno razmatrati druge uslove iz stava 2 da bi doao do zakljuka da se radi o krenju lana 8, stav 1 (isto rjeenje je doneseno 229
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava u presudi Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 12. maja 2000, Predstavka br. 35394/97, stavovi 22-28; vidi i presudu P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. septembra 2001, Predstavka br. 44787/98, stavovi 35-38). U presudi Lambert protiv Francuske, Sud je razmatrao i zakon koji omoguava prislukivanje telefona u Francuskoj. Mada se jeste sloio da zakon daje dovoljne garancije osobi o ijoj se telefonskoj liniji radi, smatrao je da ne postoji dovoljna zatita treih lica koja mogu voditi razgovore tom linijom. U ovom sluaju se radilo o prislukivanju telefona jedne osobe. Nakon to mu je prislukivan telefon, odnosno odreeni broj telefonskih razgovora, podnosilac, koji nije bio vlasnik telefonske linije, ve je pozivao datu osobu, bio je optuen za koritenje i sakrivanje ukradene robe. Tvrdio je da je prislukivanje telefona bilo nezakonito. alba mu je odbaena na osnovu toga to nije imao pravo da se pojavi kao stranka koja e kritizirati uslove pod kojima je bilo naloeno prislukivanje telefona treeg lica. Ovu odluku je potvrdio kasacioni sud. Sud je smatrao (presuda od 24. augusta 1998, Predstavka br. 23618/94, stavovi 21, 28 i 38-41):
Sud ukazuje na to da su telefnoski razgovori obuhvaeni pojmovima "privatni ivot" i "prepiska" u smislu lana 8, a potvrena mjera prislukivanja predstavlja "mijeanje organa javne vlasti" u uivanje prava koje podnosiocu osigurava prvi stav tog lana (vidi, izmeu ostalih izvora, i sljedee presude: Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2. august 1984, Serija A br. 82, str. 30, stav 64; Kruslin protiv Francuske i Huvig protiv Francuske, 24. april 1990, Serija A br. 176-A i B, str. 20,stav 26, i str. 52, stav25 ; Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25 . juni 1997, Izvjetaji o presudama i odlukama 1997-III, str. 10161017, stav 48 ; i Kopp protiv vicarske, 25. mart 1998, Izvjetaji 1998II, str. 540, stav 53). U vezi s tim, od malog je znaaja injenica da je dato prislukivanje telefona izvreno na telefonskoj liniji treeg lica. [] Sud smatra, kao i Komisija, da lanovi 100 et seq. Zakona o krivinom postupku, uneseni na osnovu Zakona od 10. jula 1991, o povjerljivosti telekomunikacijskih poruka, uspostavljaju jasna, detaljna pravila i dovoljno jasno navode opseg i nain izvravanja relevantnih diskrecionih prava dodijeljenih javnim vlastima (vidi gore pomenute presude Kruslin i Huvig, str. 24-25, stavovi 35-36, odnosno str. 56, stavovi 34-35, kao najsvjeiji izvor i, mutatis mutandis, gore pomenutu presudu Kopp, str. 541-543, stavovi 62-75). [] Meutim, mora se priznati da bi zakljuci kasacionog suda mogli dovesti do odluka po kojima bi veliki broj ljudi bio lien zakonske zatite, konkretno svi oni koji su vodili razgovore telefonskim linijama koje nisu njihove. To bi u praksi mehanizam zatite liio bilo kakve sutine. Takav je sluaj bio sa podnosiocem, koji nije uivao djelotvornu zatitu domaeg zakona, koji ne daje bilo kakvu razliku u pogledu pitanja ija je linija koja se prislukuje (lanovi 100 et seq. Zakon o krivinom postupku vidi stav 15 u gornjem tekstu). Sud, shodno tome, kao i Komisija, smatra da podnosiocu nije bila dostupna "djelotvorna kontrola" na koju po vladavini zakona graani imaju pravo i koja bi mogla ograniiti dato mijeanje na ono to je "neophodno u demokratskom drutvu". Shodno ovome, radi se o krenju lana 8 Konvencije.
to se tie istraga ove vrste i njihovog opravdanja po lanu 8, stav 2, relevantan je sljedei odlomak iz presude P.G i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. septembar 2001, Predstavka
230
Evropska Konvencija o ljudskim pravima br. 44787/98, stav 62):

Ovdje se podsje ana to da se Vlada, kao pravni osnov za datu mjeru, pozvala na ope ovlasti policije da pohranjuje i prikuplja dokaze. Mada jeste dopustivo oslanjati se na implicitne ovlasti policajaca da evidentiraju dokaze i da prikupljaju i pohranjuju dokazne predmete za korake poduzete u toku istrage, ispravno je tumaenje da je odreena zakonska ili druga pravna ovlast potrebna za invazivnije mjere, bilo da se radi o privatnoj imovini ili da se uzimaju tjelesni uzorci. Sud smatra da odsustvo bilo kakvog jasnog zakonskog osnova za prislukivanje razgovora u javnim i privatnim telefonskim sistemima i za koritenje opreme za tajno praenje na privatnim objektima nije u skladu sa zahtjevima zakonitosti (vidi presudu Malone, Halford i Khan citiranu u gornjem tekstu). Smatra da nema nikakve sutinske razlike ako se radi o tome da je ureaj za snimanje, bez znanja ili saglasnosti date osobe, djelovao u policijskom objektu. Osnovni princip da domai zakon treba da prua zatitu od proizvoljnosti i zloupotrebe u koritenju tehnika tajnog praenja, podjednako je primjenjiv na ovu situaciju.
Praenje brojaem
U ranije pomenutom predmetu Malone (presuda od 2. augusta 1984), Sud je razmatrao da li koritenje brojaa takoer predstavlja ometanje prava iz lana 8 (ibid., str. 37-38, stavovi 8384):
Proces koji se naziva "brojanje" podrazumijeva upotrebu ureaja (tampa sa registracijom broja) koji registrira brojeve koji se biraju sa odreenog telefonskog aparata, vrijeme i trajanje svakog pozova (vidi stav 56 u gornjem tekstu). [] Broja sa tampaem registrira informacije koje operater telefonske mree moe, u principu, nabaviti legalno, da, recimo, osigura da se pretplatniku ispravno obraunavaju pozivi, ili da bi se mogle ispitati albe ili eventualne zloupotrebe linije. Po svojoj prirodi, koritenje brojaa mora se razlikovati od praenja komunikacija, to je nepoeljno i nezakonito u demokratskom drutvu, osim ako za to ne postoji opravdanje. Sud, meutim, ne prihvata da koritenje podataka pribavljenih na osnovu takvog brojaa, u ma kakvim okolnostima i u ma koje svrhe, ne moe pokrenuti pitanje po lanu 8 (l. 8). Zapisi takvog brojaa sadre informacije, posebno o biranim brojevima, koje su integralni dio telefonskih komunikacija. Shodno tome, davanje takvih informacija policiji bez saglasnosti pretplatnika, po miljenju Suda, predstavlja mijeanje u prava garantirana lanom (l. 8).
Sud je smatrao da se radi o praksi koja nije "u skladu sa zakonom" u smislu drugog stava lana 8. U presudi P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. septembar 2001, Predstavka br. 44787/98, stavovi 42-51), Sud je razmatrao slian sluaj, ali je zakljuio da je mijeanje bilo u skladu sa zakonom, a time ispunjavalo zahtjeve lana 8, stav 2.
Aktivnosti na prikupljanju informacija

Sud odluuje i o aktivnostima na prikupljanju informacija. U presudi Leander protiv vedske (26. mart 1987, Serija A br. 116, str. 22 i 25-27, stavovi 48, 60, 65 i 67) Sud je smatrao da prikupljanje ranije brisanih informacija predstavlja krenje lana 8, , stav 1.U ovom predmetu, gospodin Leander nije bio primljen na radno mjesto u jednoj pomorskoj bazi na osnovu informacija koje su o njemu prikupljale dravne slube. Data aktivnost na prikupljanju informacija smatrala se 231
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava neophodnom u demokratskom drutvu, u cilju odravanja nacionalne sigurnosti. Sud je kazao da:
Nema spora o tome da je tajni policijski registar sadravao informacije vezane za privatni ivot gospodina Leandera. I pohranjivanje i davanje takvih informacija, uz koje je ilo i odbijanje mogunosti da gospodin Leander te informacije opovrgne, predstavljalo je mijeanje u njegovo pravo na privatni ivot grarantirano lanom 8, stav 1 (l. 8-1).
Ali, u razradi argumentacije, Sud je odluio da je ovo mijeanje bilo opravdano po stavu 2 Vlada vedske je tvrdila da je svrha datog registra bila da pomogne pri imenovanju kandidata u pomorskoj bazi i tvrdila da se radi o pitanjima sigurnosti. Sud je prihvatio ovakav stav, ocjenjujui da je dranje informacija u vezi s gospodinom Leanderom bilo neophodno u cilju ouvanja nacionalne sigurnosti u demokratskom drutvu. Ipak, sud je insistirao da postojanje i koritenje takvog registra treba da podlijee garancijama zatite:
Ipak, u svjetlu rizika da neki sistem tajnog praenja u cilju zatite nacionalne sigurnosti predstavlja prijetnju potkopavanja, ili ak unitavanja demokratije, a uz tvrdnju da mu je osnov zatita, Sud mora biti siguran da postoje odgovarajue i djelotvorne garancije zatite od zloupotrebe (vidi predudu Klass i ostali od 6. septembra 1978, Serija A br. 28, str. 23-24, stavovi 49-50). [] Sud poseban znaaj pridaje prisustvu parlamentaraca u Dravnom odboru za policiju i nadzoru koji su uveli Ministar pravde i Parlamentarni ombudsman, kao i Parlamentarna komisija za pravosue (vidi stav 62 u gornjem tekstu, br. v, x, xi i xii). Sud, prema tome, isto kao i Komisija, dolazi do zakljuka da garancije zatite sadrane u vedskom sistemu kontrole zaposlenih zadovoljavaju zahtjeve stava 2 lana (l. 8-2). Obzirom na irok stepen slobodne procjene koji joj je tu dostupan, odgovorna drava imala je pravo da u ovom sluaju smatra da interesi nacionalne sigurnosti nadjaavaju pojedinane interese podnosioca (vidi stav 59 u gornjem tekstu). Mijeanje kojem je bio izloen gospodin Leander ne moe se, shodno tome, smatrati neproporcionalnim u odnosu na legitimni cilj koji se elio postii.
Lini podaci
Tajnost medicinskih podataka
lan 8 Konvencije posebno je relevantan za zatitu linih podataka. U presudi Z. protv Finske (25. februar 1997, Izvjetaji o presudama i odlukama 1997-I, str. 347-348, stavovi 95-99), Sud je dao neke ope smjernice u vezi sa nainom na koji ocjenjuje sluajeve u kojima je u pitanju objelodanjivanje linih podataka. U sluaju Z. protiv Finske, povjerljivi medicinski podaci podnositeljice objedalneni su bez njene prethodne saglasnosti, u svrhu krivinog postupka protiv njenog supruga.
U vezi s ovim, Sud hoe uzeti u obzir to da je zatita linih podataka, meu kojima su medicinski vrlo bitni, od temeljnog znaaja za mogunost pojedinca da uiva svoje pravo na potivanje privatnog i porodinog ivota kako to garantira lan 8 Konvencije (l. 8). Potivanje povjerljivosti
232

zdravstvenih podataka vitalni je princip u pravnim sistemima svih drava potpisnica Konvencije. Od kljunog je znaaja ne samo potivanje osjeaja privatnosti pacijenta, ve i povjerenja pacijenta u ljekarsku struku i u zdravstvene slube uope. Odsustvo takve zatite moe one kojima treba medicinska pomo odvratiti od otkrivanja onih informacija line i intimne prirode koje bi mogle biti neophodne da bi se osigurao odgovarajui medicinski tretman, ili ak od traenja takve pomoi uope, time ugroavaju svoje zdravlje i, u sluaju prenosivih bolesti, zdravlje zajednice (vidi Preporuku br. R (89) 14 o etikim pitanjima HIV infekcija u zdravstvenoj zatiti i socijalnom kontekstu, koju je Komitet ministara Vijea Evrope usvojio 24. oktobra 1989, posebno ope napomene vezane za povjerljivost medicinskih podataka u stavu 165 popratnog obrazloenja). Domai zakon, prema tome, mora dati odgovarajue garancije zatite, kojima e se sprijeiti objelodanjivanje ili davanje linih zdravstvenih podataka, to bi bilo nekonzistentno sa garancijama lana 8 Konvencije (l. 8) (vidi, mutatis mutandis, lanove 3, stav 2.c, 5, 6 i 9 Konvencije o zatiti pojedinaca u vezi sa automatskom obradom linih podataka, European Treaty Series br. 108, Strasbourg, 1981). Gore pomenuta pitanja posebno su bitna u vezi sa zatitom povjerljivosti informacija i zaraenosti HIV-om. Objelodanjivanje takvih podataka moe imati dramatian efekat na privatni i porodini ivot osobe, kao i na socijalni status ili zaposlenje, tako to e ta osboa biti izloena osudi, ak i odbacivanju. Iz tog razgloga, time bi se pojedinci mogli i odvratiti od traenja dijagnoze ili tretmana, i time potkopati preventivne napore zajednice da zaustavi pandemino irenje ove bolesti (vidi gore pomenuto popratno obrazloenje uz Preporuku br. R (89) 14, stavovi 166-68). Interes zatite povjerljivosti takvih informacija e, shodno tome, imati veliku teinu u uspostavi ravnotee pri odreivanju da li je mijeanje bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se elio ostvariti. Takvo mijeanje ne moe biti kompatibilno sa lanom 8 Konvencije (l. 8) osim ako nije opravdano jaim zahtjevom javnog interesa. U svjetlu krajnje intimne i osjetljive prirode informacija vezanih za neiji HIV status, sve mjere drave koje trae davanje ili objelodanjivanje takvih informacija bez prethodne saglasnosti pacijenta, trae najpaljiviju analizu ovog Suda, kao i garancije koje za cilj imaju da osiguraju djelotvornu zatitu (vidi, mutatis mutandis, presudu Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. oktobra 1981, Serija A br. 45, str. 21, stav 52; i presudu Johansen protiv Norveke od 7. augusta 1996, Izvjetaji o presudama i odlukama 1996-III, str. 1003-1004, stav 64). U isto vrijeme, Sud prihvata da nad insteresima pacijenta i zajednice u cjelini u pogledu zatite medicinskih podataka moe prevagnuti interes istrage i krivinog gonjenja zloina i javnosti sudskog postupka (vidi, mutatis mutandis, lan 9 ranije pomenute konvencije o zatiti podataka iz 1981.), gdje se vidi da su takvi interesi od jo veeg znaaja. Mora se imati na umu, u kontekstu istranih mjera koje se razmatraju, da nije na Sudu da svojim stavovima zamijeni stavove domaih vlasti u pogledu relevantnosti dokaza koritenih u sudskom postupku (vidi, naprimjer, gore pomenutu presudu Johansen, str. 1006-1007, stav 73). to se tie pitanja vezanog za pristup javnosti linim podacima, Sud prihvata da nadlene dravne vlasti trebaju imati odreeni stepen slobodne procjene pri uspostavi pravine ravnotee izmeu interesa javnosti sudskog postupka, s jedne strane, i interesa stranke ili treeg lica u zadravanju tajnosti takvih podataka, sa druge. irina stepena slobodne procjene zavisi od faktora kao to su priroda i ozbiljnost interesa o kojima se radi i teina mijeanja (vidi, naprimjer, presudu Leander protiv vedske od 26. marta1987, Serija A br. 116, str. 25, stav 58; i, mutatis mutandis, presudu Manoussakis i ostali protiv Grke od 26. septembra 1996, Izvjetaji 1996-IV, str. 1364, stav 44).
233
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava U ovom predmetu, medicinskom savjetniku su dostavljeni sudski nalozi kojima je bio prisljen dati iskaz. Sud je dalje rekao:
to se tie naloga ljekarima i psihijatru podnositeljice da daju iskaz pred sudom, ovaj Sud primjeuje da su te mjere poduzete u kontekstu toga to je Z. iskoristila pravo koje ima po nskom zakonu, da ne daje iskaz protiv supruga (vidi stavove 14, 17 i 21 u gornjem tekstu). Cilj je bio iskljuivo da se od njenih medicinskih savjetnika sazna da li je X. znao ili imao razloga da sumnja na HIV infekciju. Njihov iskaz mogao je odluiti da li je u datom perioidu X. bio kriv za seksualne delikte ili, dodatno, za puno ozbiljnija djela pokuaja ubistva iz nehata u vezi sa dva djela izvrena prije 19. marta1992, kad su dobijeni pouzdani rezultati testa na HIV. Ne moe biti nikakve sumnje da su nadlene dravne vlasti imale pravo da misle da je teina javnog interesa ila u korist istrage i krivinog gonjenja X za pokuaj ubistva iz nehata u vezi sa svih pet djela, a ne samo tri. Sud dalje primjeuje da je, prema vaeem nskom zakonu, medicinskim savjetnicima podnositeljice moglo biti naloeno da daju iskaz u vezi s njom, bez njenog znanja i saglasnosti, samo u vrlo ogranienim okolnostima, odnosno u vezi sa istragom i podnoenjem krivine prijave za teka krivina djela za koja je zaprijeena zatvorska kazna od najmanje est godina (vidi stav 46 u gornjem tekstu). Poto su odbili da daju iskaz policiji, policija je morala imati odobrenje pravosudnog organa optinskog suda da ih saslua kao svjedoke (vidi stav 28 u gornjem tekstu). Ispitivanje je bilo in camera pred opinskim sudom, koji je unaprijed dao nalog da sav dosje, ukljuujui transkripte izjava svjedoka, ima status povjerljivog (vidi stavove 19 i 23 u gornjem tekstu). Svi koji su uestvovali u postupku imali su dunost da informacije tretiraju kao povjerljive. Krenje takve dunosti u ovom kontekstu moe, po nskom zakonu, dovesti do graanske i/ili krivine odgovornosti (vidi stavove 53-56 u gornjem tekstu).
Sud je zakljuio da je dato mijeanje bilo opravdano po lanu 8, stav 2. Za drugi predmet koji se odnosio na tajnost medicinskih podataka, vidi presudu M.S. protiv vedske (27. august 1997, Predstavka br. 20837/92, Izvjetaji 1997-IV, stavovi 31-44), u vezi s davanjem medicinskog dosjea slubi socijalne sigurnosti (nije bilo krenja lana 8).
Fiziki integritet
U presudi Bensaid protiv Ujedinjenog Kraljevstva (6. februar 2001, Predstavka br. 44599/98, stavovi 47-49), Sud je odgovorio na argument podnosioca da je njegovo protjerivanje u Alir bilo krenje njegovog prava na privatni ivot, s obzirom na to da je to moglo proizvesti posljedice na njegovo psihiko zdravlje, kao razultat razliitog medicinskog tretmana koji bi imao u toj zemlji. Sud je smatrao da nije dokazano da je odgovarajui medicinski tretman nedostupan u mjeri koja bi pogorala njegovu situaciju. U presudi Matter protiv Slovake (5. juli 1999, Predstavka br. 31534/96, stavovi 62-71), Sud je smatrao da to to je osoba prisilno odvedena u psihijatrijsku bolnicu na pregled nije bilo neproporcionalno i jeste bilo u skladu sa lanom 8, stav 2. Podnosilac je bolovao od paranoidne psihoze. U predmetu Raninen protiv Finske, Sud je uspostavio kriterije o noenju lisica:
Prema sudskoj praksi ovog Suda, pojam "privatnog ivota" je irok i ne podlijee konanoj deniciji; moe, u zavisnosti od okolnosti, obuhvatiti moralni i ziki integritet osobe (vidi presudu X.
234

i Y. protiv Holandije, od 26. marta 1985, Serija A br. 91, str. 11, stav 22; presudu Niemietz protiv Njemake od 16. decembra 1992, Serija A br. 215-B, str. 11, stav 29; i presudu Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. marta 1993, Serija A br. 247-C, str. 60-61, stavovi 34 i 36). Sud nadalje potvruje da ovakvi aspekti ovog koncepta obuhvataju i situacije lienja slobode. Uz to, ne iskljuuje se mogunost da mogu postojati okolnosti u kojima bi se smatralo da lan 8 daje zatitu u vezi sa uslovima u toku pritvora koji ne dostie nivo strogosti koji trai lan 3. U predmetu koji se ovdje razmatra, podnosilac je svoju pritubu po lanu 8 zasnovao na istim injenicama kao i po lanu 3, koju je Sud razmatrao i zakljuio da nije zasnovana u sutinskim aspektima. Naroito nije pokazano da je stavljanje lisica na podnosioca utjecalo bilo ziki ili mentalno, ili da je za cilj imalo da ga ponizi (vidi stav 58 u gornjem tekstu). U takvim okolnostima, Sud ne smatra da postoji dovoljno elemenata da bi smatrao da je postupanje koje je predmet pritube ukljuivalo tako negativne efekte po njegov ziki ili moralni integritet, da predstavlja mijeanje u podnosioevo pravo na potivanje privatnog ivota garantirano lanom 8 Konvencije. Shodno tome, Sud ni u ovoj odredbi ne pronalazi krienje.
(vidi i presudu Stubbings i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. oktobra 1996, Izvjetaji 1996-IV, stavovi 59-67.)
Razliite hipoteze
U presudi Hatton, Sud je smatrao da dodatna buka koju stvara sve vei noni avio-saobraaj, podlijee razmatranju na osnovu lana osam, jer moe ugroziti pravo na dom i pravo na privatni ivot (presuda Hatton i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2. oktobra 2001, Predstavka br. 36022/97, stavovi 94-99). Sud je smatrao:
Sud smatra da nije mogue razumno uporediti situaciju u kojoj se nalaze ovi podnosioci sa onom koju Vlada navodi jer, kao prvo, ovi podnosioce se konkretno ale na buku nou, a raniji su se alili na buku aviona generalno, i drugo, ovi se podnosioci uglavnom ale na buku nou, za koju kau da se pojavila nakon to je Vlada 1993. godine uvela ogranienja na buku nou, dok su se ranije predstavke odnosile na nivo buke prije 1993. Sud, stoga, zakljuuje da ishod ranijih predstavki nije relevantan za ovaj predmet. Sud primjeuje da aerodrom Heathrow i avioni koji ga koriste nisu ni u vlasnitvu, ni pod kontrolom ili u funkciji Vlade ili bilo koje Vladine agencije. Sud, shodno tome, smatra da se ne moe rei da se Ujedinjeno Kraljevstvo "mijealo" u pravo podnosilaca na privatni ili porodini ivot. Zapravo, predstavka ovih podnosilaca treba se posmatrati u smislu pozitivne obaveze drave da poduzme razumne i primjerene mjere da osigura prava podnosilaca po lanu 8, stav 1, Konvencije (vidi presudu Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. februara 1990, Serija A br. 172, stav 41, i presudu Guerra protiv Italije od 19. februara 1998, Izvjetaji 1998-I, stav 58). U ovom predmetu, sud je smatrao da je lan 8 prekren u nedostatku detaljne studije o prednostima i manama pojaanog avio-saobraaja u odnosu na dva suprotstavljenja aspekta: oekivana ekonomska dobit i interes ljudi koji ive u blizini. Na kraju, treba obratiti panju na presudu McGinley i Egan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (9. juni 1998, Predstavke br. 21825/93 i 23414/94, Izvjetaji 1998-II, stavovi 96-104), u vezi s problemom davanja informacija o nivou radijacije kojoj su podnosioci bili izloeni (primjenjiv lan 8, nije bilo krenja vezano za proceduru koja je omoguavala pribavljanje informacija).
235
3. lan 8, stav 1, i zatita porodinog ivota Koncept porodinog ivota

U smislu uvoda, koncept "porodinog ivota" je stvar injenice. U presudi K. i T. protiv Finske (12. juli 2001, Predstavka br. 25702/94, stav 150), Sud je primijetio:
Sud bi, u skladu sa svojom ranijom sudskom praksom, (vidi, izmeu ostalog, presudu Marckx protiv Belgije od 13. juna 1979, Serija A br. 31, stav 31), naglasio da je postojanje ili nepostojanje "porodinog ivota", u sutini, pitanje injenica, u zavisnosti od stvarnog, praktinog postojanja bliskih linih veza.
lan 8 primjenjuje se na porodice bez obzira na njihov status

U presudi Marckx protiv Belgije (13. juni 1979, Serija A br. 31, str. 14, stav 31), Sud je kazao da se ne moe izvlaiti nikakva distinkcija na osnovu "zakonite" ili "nezakonite" prirode porodice u smislu primjene lana 8:
Sud se u potpunosti slae sa jasno ustanovljenom praksom Komisije u ovom bitnom pitanju, tj. da lan 8 (l. 8) ne pravi nikakvu distinkciju izmeu "zakonite" i "nezakonite" porodice. Takva distinkcija ne bi bila u skladu sa rijeju "svi", a ovo potvruje i lan 14 (l. 14), u pogledu uivanja prava i sloboda datih Konvencijom, zabranom diskriminacije na osnovu "roenja". Uz to, Sud primjeuje da Komitet ministara Vijea Evrope neudatu enu i njeno dijete posmatra kao porodicu, nita manje nego druge porodice (Rezolucija (70) 15 od 15. maja 1970, o socijalnoj zatiti neudatih majki i njihove djece, stav I-10, stav II-5, etc.). Ova odluka zasluuje odobravanje. Kako Sud naglaava, mora ve postojati porodino ivot.
lan 8 primjenjuje se na porodice koje ve postoje

lan 8 titi porodini ivot samo u postojeem stanju. Ne obuhvata slobodu da se zasnuje porodica to spada pod lan 12. U gore citiranom predmetu Marckx protiv Belgije (13. juni 1979, Serija A br. 31, str. 14, stav 31) Sud jasno kae:
Garancijom prava na potivanje porodinog ivota, lan 8 (l. 8) pretpostavlja postojanje porodice.
U presudi Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. maj 1985, Serija A br. 94, str. 32, stav 62), Sud je objasnio znaenje "postojanja porodice" kao preduslov za primjenu lana 8. U tom predmetu, suprunicima podnositeljica nije bilo dozvoljeno da ostanu sa, ili se pridrue suprugama, koje su bile zakonito i stalno nastanjene u Ujedinjenom Kraljevstvu. Sud je prihvatio da je pretpostavka porodinog ivota osoba koje su ve u braku dovoljna da podrazumijeva primjenu lana 8:
[To] ne znai da svaki planirani porodini ivot izlazi izvan opsega. Ma ta drugo mogla znaiti rije "porodica", mora, u svakom sluaju, ukljuivati odnos koji proizilazi iz zakonitog i vjerodostojnog braka, poput onog u koji su stupili gospodin i gospoa Abdulaziz i gospodin i gospoa Balkandali,
236

ak i kad porodini ivot vrste o kakvoj govori Vlada jo nije u potpunosti ustanovljen. Ti brakovi moraju se smatrati dovoljnima da uivaju potivanje koje im daje lan 8 (l. 8). Nadalje, izraz "porodini ivot", u skluaju parova koji su u braku, u normalnim okolnostima podrazumijeva zajedniki ivot. Ovo pocrtava i postojanje lana 12 (l. 12), jer se ne moe zamisliti da pravo na zasnivanje porodice ne bi podrazumijevalo i pravo na zajedniki ivot.
U presudi Berrehab protiv Holandije, od 21. juna 1988, Serija A br. 138, str. 14, stav 21, Sud je proirio svoju sudsku praksu i kazao da zajedniki ivot nije uvijek neophodan za "porodini ivot" u smislu lana 8. Predmet se ticao porodice sa djetetom, gdje roditelji vie nisu ivjeli zajedno. Sud je rekao:
Sud ne vidi zajedniki ivot kao sine qua non porodinog ivota roditelja i malodobnog djeteta. Sud smatra da odnos stvoren izmeu suprunika na osnovu zakonitog i vjerodostojnog braka kao onaj u koji su stupili gospodin i gospoa Berrehab mora da se smatra "porodinim ivotom" (vidi presudu Abdulaziz, Cabales i Balkandali od 28. maja 1985, Serija A br. 94, str. 32, stav 62). Iz koncepta porodice na kojem se temelji lan 8 (l. 8) proizilazi da je dijete roeno u takvoj zajednici ipso jure dio takvog odnosa; shodno tome, od trenutka roenja djeteta i samom tom injenicom, izmeu djeteta i roditelja postoji veza koja predstavlja "porodini ivot", ak i ako roditelji ne ive zajedno u tom trenutku. Kasniji dogaaji mogu, naravno, unititi tu vezu, ali u ovom predmetu to nije bio sluaj.
U tom smislu, treba rei da, po miljenju Suda, porodina veza izmeu djeteta roenog u branoj zajednici i njegovih roditelja moe biti prekinuta samo pod izuzetnim uslovima. Shodno tome, u presudi Sen protiv Holandije, gdje ni jedan ni drugi roditelj nisu ivjeli s djetetom, koje je ivjelo u drugoj zemlji (21. decembar 2001, Predstavka br. 31465/96, stav 28, dostupno samo na francuskom nezvanini prevod), Sud je kazao:
[] Sud podsjea da je dijete roeno u branoj zajdnici ipso jure dio takvog odnosa; shodno tome, od trenutka roenja djeteta i samom tom injenicom, izmeu djeteta i roditelja postoji veza koja predstavlja "porodini ivot" (presuda Gl protiv vicarske od 19. februara 1996, Izvjetaji o presudama i odlukama 1996-I, str. 173-174, stav 32, i presuda Boughanemi protiv Francuske od 24. aprila 1996, Izvjetaji 1996-I, str. 608, stav 35) koju kasniji dogaaji mogu prekinuti samo u izuzetnim okolnostima (presuda Berrehab protiv Holandije od 21. juna 1988, Serija A br. 138, str. 14, stav 21, i presuda Ahmut protiv Holandije od 28. novembra 1996, Izvjetaji 1996-VI, str. 2030, stav 60).
Presuda McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva (24. februar 1995, Serija A br. 307-B) tie se biolokog djeteta. Dva podnosioca pokrenuli su postupak pred Sudom: bioloki otac i majka djeteta koja je smjetena u ustanovu. U ovom sluaju su roditeljska prava majke oduzeta na osnovu njenog psihikog stanja i injenice da je (ranije) bila prisilno smjetena u psihijatrijsku bolnicu. Bioloki otac traio je pristup i roditeljska prava putem albenih mogunosti britanskog sistema nadlenog za dodjelu staranja nad djecom. Kako je dijete roeno u vanbranoj zajednici, kotski pravni sistem nije automatksi dao roditeljska prava biolokom ocu; niti je otac podnio sudu zahtjev za dodojelu roditeljskih prava, kao to je mogao. Suoen sa tom situacijom, Sud nije imao izbora osim da kae da se u ovom sluaju u odnosu na oca ne moe primijeniti lan 6: 237

Postupak za roditeljska prava nije ukljuivao odreenje bilo kojeg od tih prava, poto on nije poduzeo potrebne prethodne korake da bi dobio zakonsko priznanje svog statusa oca.
Meutim, Sud je ipak smatrao da je lan 8 primjenjiv (ibid., stav 91). Sud je smatrao da nema nikakve kontradikcije izmeu postojanja "porodinog ivota" zatienog lanom 8 i odsustva prava koje titi lan 6:
[] Sud eli ukazati na razliku u prirodi interesa koje titi lan 6, stav 1, odnosno 8 (l. 6-1, l. 8). lan 6, stav 1 (l. 6-1), daje procesne garancije, tj. "pravo na sud" pri odreenju "graanskih prava i obaveza" pojedinca (vidi presudu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. februara 1975, Serija A br. 18, str. 18, stav 36); dok procesni zahtjevi inherentni u lanu 8 (l. 8) ne samo da obuhvataju i upravne i sudske postupke, ve i dodatno djeluju u smislu ireg cilja osiguravanja potovanja, izmeu ostalog, porodinog ivota (vidi npr, B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1987, Serija A br. 121-B, str. 72-75, stavovi 63-65 i 68). Razlika izmeu cilja koji se eli ostvariti garancijama koje pruaju lan 6, stav 1, i 8 (l. 6-1, l. 8) mogu, u svjetlu datih okolnosti, opravdati razmatranje istog seta injenica po oba lana (l. 6, l. 8) (uporedi npr, ranije pomenutu presudu Golder, str. 20-22, stavovi 41-45, i presudu O. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 8. jula 1987, Serija A br. 120-A, str. 28-29, stavovi 65-67).
Sud je, prema tome, uzeo u razmatranje stvarnost, a ne legalnost situacije. Ipak, treba ukazati na to da je otac s majkom stupio u brak dok je predmet bio u razmatranju, to je faktor koji je Sud morao uzeti u obzir pri odreivanju postojanja porodinog ivota:
[] jeste tano da je na poetku, krajem 1987. i poetkom 1988. godine, drugi podnosilac negirao prvom podnosiocu oinstvo nad A., i da se inicijalno, a relevantno, nepodastiranje dokumenata na roitu o djetetu desilo dvije sedmice prije nego to je podnosioevo ime uneseno u rodni list A (4. odnosno 18. februar 1988.) (vidi stavove 7, 11, 14, 15 i 18 u gornjem tekstu). Meutim, prvi podnosilac se pozvao na oinstvo 27. januara 1988; a ak i u vrijeme ovog prvog roita o djetetu, ivio je sa drugim podnosiocem i bio, posebno u smislu njenog zastupnika, blisko povezan, u postupku da dobije pristup A.(vidi stavove 7, 13, 14 i 15 u gornjem tekstu). Nakon toga, ova dva podnosioca su djelovala uglavnom u saglasnosti u pokuajima da vrate staranje i imaju pristup A, ne samo u okviru zakonskog postupka na roitu, odnosno pred niim sudom, ve i pri kontaktima sa lokalnim centrom za socijalni rad (vidi stavove 18 i 20-25 u gornjem tekstu). U relevantnom periodu, gledan o cjelini, ivjeli su zajedno i vodili zajedniki "porodini ivot" u mjeri u kojoj je to bilo mogue, obzirom na povremenu hospitalizaciju drugog podnosioca (vidi stavove 16 i 30 u gornjem tekstu).
Sud je, u skorije vrijeme, (Elsholz protiv Njemake, presuda od 13. jula 2000, Predstavka br. 25735/94, stav 43) podsjetio da:
[] pojam porodice po ovoj odredbi nije ogranien na brane zajednice, i moe se odnositi i na de facto "porodine" veze, gdje partneri ive zajedno u vanbranoj zajednici. Dijete roeno u takvoj vezi je ipso jure dio te "porodice" od trenutka, odnosno injenicom roenja. Upravo zato, izmeu roditelja i djeteta postoji veza koja predstavlja porodini ivot (vidi presudu Keegan citiranu u gornjem tekstu, str. 17-18, stav 44).
Ponovo sastavljene porodice

Sud je imao priliku da odluuje o stavu vezanom za ponovo sastavljene porodice, i to u presudu 238
Evropska Konvencija o ljudskim pravima K. i T. protiv Finske (12. juli 2001, Predstavka br. 25702/94, stavovi 149-150). U ovom sluaju, podnosilac T nije bio otac djeteta M, ali jeste ivio sa K. koja je bila majka od M. Dijete J roeno je u vezi K. i T. Sud je kazao:
[] U ovom sluaju, oba podnosica su ivjeli zajedno sa M, sve dok nije dobrovoljno smjeten u djeiji dom, a kasnije dodijeljen na staranje (vidi stav 12 u gornjem tekstu). Prije roenja J, podnosioci i M su formirali porodini ivot, sa jasnom namjerom da nastave zajedno ivjeti. Ista namjera postojala je i u vezi sa novoroenom bebom J, o kojoj je T. brinuo izvjeso vrijeme nakon roenja i prije nego to je postao njen zakonski staratelj (vidi stavove 35 i 38 u gornjem tekstu). U ovakvim okolnostima, Sud jedino moe zakljuiti da je, u vrijeme kad su vlasti intervenirale, izmeu podnosilaca postojao porodini ivot u smislu lana 8, stav 1, Konvencije, koji je ukljuivao oba djeteta, M. i J. Sud nee, shodno tome, praviti nikakvu razliku izmeu podnosilaca K. i T. u vezi sa opsegom "porodinog ivota" koji su uivali zajedno, sa oba djeteta.
Porodine, ire porodine veze, i veze sa bakama i djedovima

Treba pomenuti i da veze sa braom i sestrama, odnosno sa bakama i djedovima, predstavljaju dio "porodinog ivota" i, shodno tome, uivaju zatitu lana 8. U presudi Marcx, (ibid., stav 45) Sud je primijetio da:
[] "porodini ivot" u smislu lana 8 (l. 8), ukljuuje, u najmanjoj mjeri, veze izmeu bliskih srodnika, recimo veze izmeu baka, djedova i unuka, jer takvi srodnici mogu igrati znaajnu ulogu u porodinom ivotu.
Primjeri predstavki po lanu 8 u stvarima vezanim za porodicu Pomo u obrazovanju

Sudska praksa u vezi sa pomoi u obrazovnju je relativno bogata. U presudi Johansen protiv Norveke (Izvjetaji o presudama i odlukama 1996-III, str. 10081009, stav 52), Sud je kazao:
Sud podsjea na to da mogunost roditelja i djeteta da budu jedni s drugima predstavlja temeljni element porodinog ivota, i da domae mjere koje to ometaju predstavljaju mijeanje u uivanje prava zatienih lanom 8 (l. 8) (vidi, izmeu ostalih i presudu McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. februara 1995, Serija A br. 307-B, str. 55, stav 86).
Mjere vezane za brigu o maloljetnoj djeci u svakom sluaju predstavljaju mijeanje u potivanje prava na porodini viot. U presudi Scozzari i Giunta protiv Italije (13. juli 2000, Predstavke br. 39221/98 i 41963/98, stav 148), Sud je kazao:
Sud ponovo naglaava da "[] razdvanjanje porodice predstavlja vrlo ozbiljan oblik mijeanjja. Takav korak moe se potkrijepiti dovoljno jakim i tekim obzirom u interesu djeteta []" (vidi presudu Olsson protiv vedske (br. 1) od 24. marata 1988, Serija A br. 130, str. 33-34, stav 72). Shodno tome, "[] mora se uzeti u obzir pravina ravnotea koja se mora uspostaviti izmeu suprotstav-
239

ljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini, a u oba konteksta drava [] uiva odreeni stepen slobodne procjene []" (vidi Hokkanen protiv Finske, presuda od 23. septembra 1994, Serija A 299-A, str. 20, stav 55). U ovoj sferi, "[] razmatranje Suda [] nije ogranieno na utvrivanje da li je odgovorna drava to svoje pravo upotrebljavala razumno, paljivo i dobronamjerno []. Kao drugo, u koritenju svoje nadlenosti u smislu nadzora, Sud se ne moe ograniiti na razmatranje osporenih odluka izolirano od svega ostalog, ve ih mora sagledati u svjetlu predmeta u cjelni; mora sagledati da li su razlozi ponueni kao opravdanje mijeanja "relevantni i dovoljni []" (vidi gore citiranu presudu Olsson (br. 1), str. 32, stav 68, i, mutatis mutandis, Vogt protiv Njemake, presuda od 26. septembra 1995, Serija A No. 323, str. 25-26, stav 52).
U gore pomenutoj presudi K. i T. protiv Finske (12. juli 2001, Predstavka br. 25702/94, stav 165), Sud je, zasijedajui u Velikom vijeu, ukazao koji je njegov pristup u razmatranju situacija koje se odnose na dodjelu maloljetnika na staranje. Za svako dijete se zasebno moraju razmatrati hitne odluke o dodjeli na staranje, a onda redovne odluke o staranju:
Veliko vijee [] smatra primjerenim da se zasebno, za svako dijete, razmatraju nalozi o dodjeli na staranje, odnosno redovne odluke o staranju, jer se radi o razliitimi odlukama sa razliitim posljedicama hitni nalog o staranju je kratkog i ogranienog trajanja, a redovni nalog je trajniji donesenim i kroz zasebne procese odluivanja, mada su mjere uslijedile jedna nakon druge. Miljenje je Velikog vijea da postoje materijalne i procesne razlike koje treba uzeti u obzir, a koje trae zasebno razmatranje ova dva seta odluka.
Kasnije je nastavio (stav 178):

Veliko vijee se u punom sazivu prvo poziva na osnovne principe, po kojima se nalog za staranje mora posmatrati kao privremena mjera, koja e se prekinuti im to okolnosti dozvole, i da svaka mjera kojom se uspostavlja privremeno staranje mora biti u skladu sa konanim ciljem spajanja djeteta sa svojim prirodnim roditeljima (vidi, posebno, gore citiranu presudu Olsson (br. 1) stav 81). Pozitivna dunost da se poduzmu mjere kojima e se omoguiti spajanje porodice im to bude razumno mogue, postaje odgovornost nadlenih vlasti, i to sa sve veom teinom od poetka vremena dodjele na staranje, a uvijek podlijee ravnotei sa dunou da se vodi briga o najboljim interesima djeteta.
Sud, shodno tome, razmatra hitne mjere o smijetanju na staranje, redovne mjere o staranju, napore koje drava ulae da spoji porodicu, i ogranienja roditeljskih posjeta dok je na snazi nalog o staranju (vidi presudu L. protiv Finske od 27. aprila 2000, Predstavka br. 25651/94). Jo uvijek na temu naloga za staranje, u gore pomenutoj presudu K. i T. protiv Finske, Sud je rekao (stav 173):
injenica da bi se dijete moglo smjestiti u okruenje koje je korisnije za njegov odgoj ne opravdava, sama po sebi, obaveznu mjeru izuzimanja iz staranja biolokih roditelja; moraju postojati druge okolnosti koje ukazuju na "neophodnost" takvog mijeanja u prava roditelja po lanu 8 Konvencije, da uivaju porodini ivot sa svojim djetetom.
U razliitim predmetima, Sud je uspostavio princip koji je primjenjiv na odreivanje da li je mijeanje, koje se sastojalo od smijetanja djeteta na staranje, bilo neophodno u demokratskom drutvu. U presudi K.M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (10. maj 2001, Predstavka br. 28945/ 240
Evropska Konvencija o ljudskim pravima 95, stavovi 70-73), Sud je kazao:

U odreivanju da li su osporene mjere bile "neophodne u demokratskom drutvu", Sud e razmatrati da li su, u svjetlu cijelog sluajau, razlozi dati kao opravdanje bili relevantni i dovoljni u smislu stava 2 lana 8 Konvencije. Nesumnjivo je da je pitanje ta je u najboljem interesu djeteta uvijek od kljunog znaaja u svakom ovakvom predmetu. Uz to, mora se imati na umu da domae vlasti imaju mogunost i korist od direktnog kontakta sa svim ukljuenim osobama. Iz ovoga proizilazi da je zadatak Suda ne da zamijeni domae vlasti u ostvarivanju odgovornosti vezanih za staranje i pristup, ve da razmatra, u svjetlu Konvencije, odluke koje su te vlasti donijele u ostvarivanju svojih ovlasti te vrste (vidi presudu Hokkanen protiv Finske od 23. septembra 1994, Serija A br. 299-A, str. 20, stav 55, i, mutatis mutandis, presudu Bronda protiv Italije od 9. juna 1998, Izvjetaji o presudama i odlukama 1998-IV, str. 1491, stav 59). Stepen slobodne procjene koji se ostavlja domaim vlastima varirat e u skladu sa prirodim pitanja i znaajem interesa na koje se odnosi. Shodno tome, Sud potvruje da vlasti uivaju irok stepen slobodne procjene, posebno kad ocjenjuju da li je neophodno dijete smjestiti na staranje. Meutim, potrebna je stroija analiza u pogledu bilo kakvih daljih ogranienja, kao to su ogranienja koja vlasti stavljaju na pravo roditelja na pristup djetetu, kao i bilo kakvih drugih garancija uspostavljenih da se osigura djelotvorna zatita prava i roditelja i djece na potivanje porodinog ivota. Takva dalja ogranienja podrazumijevaju opasnost da bi se porodini odnosi roditelja i malog djeteta mogli trajno ugroziti (vidi, izmeu ostalog, i presudu Johansen protiv Norveke od 7. augusta 1996, Izvjetaji 1996-III, str. 1003, stav 64). Sud nadalje podsjea da, mada lan 8 ne sadri nikakve eksplicitne procesne zahtjeve, proces odluivanja sadran u mjeri mijeanja mora biti pravian, i mora biti takav da omoguava duno potovanje interesa koje titi lan 8: "[O]no to treba odrediti je da li su, obzirom na specine okolnosti predmeta, posebno na oznbiljnost odluka koje se donose, roditelji bili ukljueni u proces donoenja odluke, gledano u cjelini, u mjeri koja bi bila dovoljna da im da potrebnu zatitu interesa. Ako nisu, onda se nije potovao njihov porodini ivot, a mijeanje koje je proisteklo iz odluke nee se moi smatrati "neophodnim" u smislu lana 8" (vidi presudu W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 8. jula 1987, Serija A br. 121-A, str. 28-29, stavovi 62 i 64). Ranije je zakljueno da nepodastiranje relevantne dokumentacije roditeljima u toku procedure koju su vlasti pokrenule za smijetanje i zadravanje djeteta na staranju, znai da proces odluivanja o staranju i pristup nisu osigurali potrebnu zatitu interesa roditelja u smislu zatite po lanu 8 (vidi presudu McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. februara 1995, Serija A br. 307-B, str. 57, stav 92).
(Vidi i presudu K. i T. protiv Finske od 12. jula 2001, Predstavka br. 25702/94, stavovi 154155.) Materijalni uslovi idu uz procesne obaveze. Takva obaveza ni u kom sluaju nije nova. Tako je, u presudi W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (8. juli 1987, Serija A br. 121, str. 29, stav 64), Sud primijetio:
Ono to se [] mora odrediti je da li [] su roditelji bili ukljueni u proces odluivanja, glednao u cjelni, u mjeri dovoljnoj da im da potrebnu zatitu interesa. Ako nisu, onda se nee ispotovati
241

njihov porodini ivot, a mijeanje koje e proizai iz takve odluke nee se moi smatrati "neophodnim" u smislu lana (l. 8).
Treba rei da je, u pogledu ovoga, Sud prihvatio hitne mjere donesene bez obavjetavanja roditelja kad to okolnosti opravdavaju; ali je ispravno pokazao da je vrlo zahtjevan kad se radi o situacijama kad su bebe oduzete od majki odmah po roenju. (U vezi sa preferencijom da se dijete da na staranje baki, vidi gore pomenutu presudu Scozzari i Giunta protiv Italije, stavovi 221-227; o preferenciji koja se daje hraniteljskoj porodici sa kojom je dijete eljelo ostati, vidi presudu Bronda protiv Italije od 9. juna 1998, Izvjetaji 1998-V, stavovi 61-62; o ueu roditelja u odluci o staranju, vidi presudu Buscemi protiv Italije od 16. septembra 1999, Predstavka br. 29569/95, stavovi 57-63, ili presudu Buchberger protiv Austrije od 20. decembra 2001, Predstavka br. 32899/96, stavovi 41-43, presudu Sommerfeld protiv Njemake od 11. oktobra 2001, Predstavka br. 31871/96, stavovi 41-45, i presudu Elsholz protiv Njemake od 13. jula 2000, Predstavka br. 25735/94, stavovi 51-53; vidi presudu Sahin protiv Njemake od 11. oktobra 2001, Predstavka br. 30943/96, str.-stavovi 46-49, u vezi sa razmatranjem stavova djeteta; u vezi s ogranienjem prava posjete djeda osumnjienog za seksualno zlostavljanje, vidi presudu L. protiv Finske od 27. aprila 2000, Predstavka br. 25651/ 94, str.-stavovi 127-128.)
Porodina prava
U presudi Bourimi protiv Holandije od 3. oktobra 2000. (Predstavka br. 28369/95, stavovi 26-28), Sud je razmatrao da li odsustvo retroaktivnosti u sluaju ozakonjenja djeteta nije predstavljalo krenje lana 8, u smislu kako se na to pozivao podnosilac, tj., da nije bilo mogue stvoriti veze sa oevom porodicimo. Sud nije razmatrao da li se veze izmeu djeteta i oeve porodice nisu razvile zbog mijeanja ili nedjelovanja drave, ve se jednostavno pozvao na injenice. Meutim, Sud je zakljuio da jeste dolo do krenja lana 14. U toj presudi je Sud ponovo naglasio (stav 35):
Uprkos injenici da lan 8 ne daje, kao takav, pravo na nasljeivanje, Sud je ranije prihvatio da pitanja nunog nasljeivanja bliih srodnika ipak ulazi u opseg ove odredbe, jer predstavlja karakteristiku porodinog ivota (vidi gore pomenutu presudu Marckx, loc. cit., str. 23-24, stavovi 52-53). injenica da se smrt gospodina Abbiea Bourimija desila prije nego to je Soan roen nije razlog da u ovom sluaju Sud zauzme drugaiji stav.
U pogledu usvojenja, ukazat emo na presudu Sderbck protiv vedske (28. oktobar 1998, Predstavka No. 24484/97, Izvjetaji 1998-VII, stavovi 30-35) za sluaj kad je dijete usvojio ovjek s kojim je majka ivjela, a bioloki otac bio podnosilac. Pitanje ostvarivanja prava na pristup roditelja, ili prava boravka, koje prizna zakon ili naloi sud tamo gdje se drugi roditelj tome protivi, proizvelo je razliite odluke. U presudi IgnaccoloZenide protiv Rumunije (25. januar 2000, Predstavka br. 31679/96, stavovi 94 i 96), Sud je kazao:
242

[] obaveza domaih vlasti da poduzme mjere kojima se omoguava spajanje nije apsolutna, jer spajanje roditelja sa djecom koja su izvjesno vrijeme ivjela sa drugim roditeljima moda se ne moe ostvariti odmah i moe traiti odreenu pripremnu mjeru. Prioda i obim takve pripremne mjere ovisit e o okolnositma svakog sluaja, ali razumijevanje i saradnja svih koji su u tu situaciju ukljueni uvijek je vrlo bitan sastojak. Dok domae vlasti moraju uiniti sve to mogu da omogue takvu saradnju, svaka obaveza da se u ovoj oblasti primijeni prisila mora se ograniiti, jer se moraju uzeti u obzir i interesi, a i prava i slobode svih ukljuenih, a posebno najbolji interesi djeteta i njegova ili njena prava po lanu 8 Konvencije. Tamo gdje izgleda da kontakti sa roditeljima mogu biti prijetnja tim interesima ili biti mijeanje u njih, na domaim je vlastima da uspostave izmeu njih pravinu ravnoteu (vidi gore citiranu presudu Hokkanen, str. 22, stav 58). [] Ono to je u ovom sluaju odluujue je, prema tome, da li su domae vlasti poduzele sve korake da omogue izvrenje naloga od 14. decembra 1994, koje se realno moglo zahtijevati ( presuda Hokkanen, ibid.).
(vidi i presudu Glaser od 19. septembra 2000. i presudu Nuutinen od 27. juna 2000.) lan 8 pokriva i odreeni broj vie specinih aspekata, kao to su pravo na preuzimanje tijela preminulog srodnika. U presudi Pannullo i Forte protiv Francuske od 30. oktobra 2001. (Predstavka br. 37794/97, stavovi 38-40, dostupna samo na francuskom nezvanini prevod), podnosioci su se alili da im tijelo djeteta nije vraeno nakon obdukcije izvrene u vezi s istragom o uzroku smrti. Obdukciju je naloio istrani sudija i obavljena je 9. jula 1996, a odobrenje za sahranu nije dato do 14. februara 1997. Sud je kazao:
Sud smatra da je obaveza da se obavi istraga znaila da francuske vlasti trebaju zadrati Erikino tijelo onoliko koliko je neophodno za obdukciju, odnosno do 9. jula 1996. to se tie kasnijeg perioda, s druge strane, pismo profesora L. dravnom tuiocu jasno pokazuje da je tijelo djeteta trebalo biti vraeno roditeljima odmah nakon obdukcije, jer su uzeti svi potrebni uzorci, a izrada izvjetaja nije traila da se tijelo zadri u forenzikoj ustanovi. Iz pisma je jasno i da je istrani sudija bio odmah obavijeten o tom stavu, i da se forenzika ustanova u nekoliko navrata u vezi s tim obraala sudiji. U takvim okolnostima, bilo da je kanjenje uzrokovala, kako vlada tvrdi, inertnost strunjaka, ili sudijino "nerazumijevanje medicinskih pitanja", Sud smatra da, obzirom na okolnosti i za roditelje traginu prirodu ovog sluaja, odnosno gubitak djeteta, francuske vlasti nisu uspostavile pravinu ravnoteu izmeu prava podnosica na potivanje privatnog i porodinog ivota i legitimnih ciljeva koji su se eljeli ostvariti. Shodno ovome, Sud smatra da je dolo do krenja lana 8 Konvencije.
Protjerivanje, udaljavanje, zabrana ulaska na teritoriju, neobnavljanje dozvole boravka

U zavisnosti od sluaja, mijeanje (protjerivanje, udaljavanje, zabrana ulaska na teritoriju) ili nedjelovanje (neizdavanje dozvole boravka, itd.) mogu otvoriti pitanje postojanja pozitivne obaveze. Kad se radi o sluaju gdje je podnosilac morao da napusti zemlju protiv koje je pokrenuo 243
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava postupak pred Sudom, Sud uzima u obzir njegovu ivotnu dob, poznavanje jezika, dravljanstvo, postojanje srodnika u zemlji odredita, postojanje prepreka njegovom povratku ili odravanju kontakata, itd., i odvaguje situaciju u koju e biti doveden ostvarenjem cilja koji drava eli. to se tie odgovorne drave, generalno se koristi ekonomskim osnovom ili osnovom povezanim sa sprjeavanjem nereda.
Osnov ekonomskih ili javnih interesa

U jednom predmetu (Berrehab protiv Holandije, 21, juni 1988, Serija A br. 138, str. 16, stav 29), Sud je smatrao da protjerivanje stranca iz Holandije, nakon to se razveo od holandske dravljanke sa kojom je imao dijete, nije zadovoljilo kriterije proporcionalnosti koje trai lan 8, stav 2. Holandija je protjerivanje branila kao neophodno u cilju zatite trita rada i ekonomske dobrobiti zemlje []. Po miljenju Suda, cilj kojem se teilo takvim mijeanjem u porodini ivot nije dovoljno opravdavao protjerivanje, jer je dati stranac imao bliske veze sa kerkom. Sud je primijetio:
to se tie cilja koji se eli postii, mora se naglasiti da se ovaj predmet nije ticao stranca koji eli po prvi put da ue u Holandiju. ve o osobi koja je ve nekoliko godina tu zakonito ivjela, imala dom i posao, i protiv koga vlada ne tvrdi da ima bilo kakvu pritubu. Uz to, gospodin Berrehab tu ve ima porodine veze oenio se Holanankom i u tom braku je roeno jedno dijete. to se tie stepena mijeanja, treba naznaiti da ve nekoliko godina postoje bliske veze izmeu gospodina Berrehaba i njegove kerke (vidi stavove 9 i 21 u gornjem tekstu) i odbijanje nezavisne dozvole boravka, a nakon toga i protjerivanje, prijetnja su za prekid tih veza. Takav efekat mijeanja u ovom predmetu postao je jo ozbiljniji jer je Rebecca imala potrebu da ostane u kontaktu s ocem, posebno zato to je vrlo mlada. Uzimajui u obzir ove posebne okolnosti, Sud smatra da nije ostvarena odgovarajua ravnotea izmeu interesa koji se ovdje pojavljuju, te da se, prema tome, radi o nesrazmjeru izmeu cilja koji se elio ostvariti, i sredstava upotrijebljenih u njegovom ostvarivanju. Obzirom na to, Sud ne moe smatrati da su osporene mjere bile neophodne u demokratskom drutvu. Shodno tome, zakljuuje da je dolo do krenja lana 8 (l. 8).
to se tie imigracije i prava imigranata da porodice budu s njima, moe se pomenuti presuda Ahmut protiv Holandije (28. movembar 1996, Predstavka br. 21702/93, Izvjetaji 1996-VI, stav 67), gdje je Sud primijetio:
Sud je, u svojoj presudi u predmetu Gl, ve iznio vaee principe (loc. cit., stav 38): (a) Mjera u kojoj drava ima obavezu da na svoj teritorij primi srodnike imigranata e varirati ovisno o datim okolnistima osoba na koje se to odnosi, i opih interesa. (b) U smislu jasno ustanovljenih meunarodnopravnih obaveza i na osnovu njenih obaveza po meunarodnim ugovorima, drava ima pravo da kontrolira ulazak osoba koje nisu dravljani na svoj teritorij. (c) to se tie imigracije, lan 8 (l. 8) se ne moe smatrati nametanjem obaveze drave da potuje izbor imigranata koja zemlja e im biti uobiajeno boravite, te da dozvoli spajanje porodice na svojoj teritoriji.
244
Evropska Konvencija o ljudskim pravima U ovom predmetu, Sud je smatrao da je podnosilac sam izabrao da se nastani u Holandiji, a ne u Maroku, u koji se mogao nesmetano vratiti. injenica da je imao boravite odvojeno od sina, koji je ostao u Maroku, rezultat je svjesne odluke. Njegov sin bio je smjeten u internat, i imao je rodbinu u Maroku. Sud je smatrao da odbijenica za sinovo boravite ne bi mogla da se smatra neuspostavljanjem pravine ravnotee izmeu interesa podnosioca, s jedne strane, i interesa da se kontrolira imigracija, sa druge. Za jo jedan predmet iste vrste vidi i ranije pomenuti predmet Gl protiv vicarske (presuda od 19. februara 1996, Izvjetaji 1996-I, stavovi 39-43), gdje je Sud smatrao da je odvojenost roditelja od djeteta bila rezultat izbora roditelja, i gdje je svoj pristup postavio dosta strogo, kazavi (stavovi 39 i 42-43):
U ovom predmetu je, prema tome, zadatak Suda da odredi u kojoj mjeri je tano da bi Ersinova selidba u vicarsku bila jedini nain da gospodin Gl razvije porodine veze sa sinom. [] Obzirom na duinu perioda u kojem gospodin i gospoa Gl ive u vicarskoj, oigledno im ne bi bilo lako da se vrate u Tursku, ali nema, strogo govorei, nikakvih prepreka da sa sinom grade porodini ivot u Turskoj. [] Uzimajui sve ovo u obzir, i potvrujui da je situacija u kojoj je porodica Gl teka u ljudskom smislu, Sud smatra da vicarska nije prekila svoje obaveze.
Za primjer udaljavanja, korisno je pogledati i predmet Nsona protiv Holandije, 28. novembar 1996. (Predstavka br. 23366/94, Izvjetaji 1996-V, stavovi 112-114), u vezi sa dolaskom maloljetnika zairskog porijekla i sa lanim dokumentima, gdje je Sud smatrao da se iz tog razloga drava nije mogla kritizirati to nije ispotovala pravo na porodini ivot.
Osnovi vezani za javni red

U presudu Boujlifa protiv Francuske (21. oktobar 1997, Predstavka br. 25404/94, Izvjetaji 1997-VI, stavovi 36 i 44-45), Sud je kazao:
Pitanje da li je podnosilac imao privatni i porodini ivot u smislu lana 8, Sud mora odrediti u svjetlu stava vremena kad je osporena mjera usvojena (vidi, mutatis mutandis, Bouchelkia protiv Francuske, presuda od 29. januara 1997, Izvjetaji 1997-I, str. 63, stav 41). To znai 8. aprila 1991, ali je podnosilac 21. novembra 1990. obavijeten o tome da je protiv njega pokrenut postupak deportacije (vidi stav 10 u gornjem tekstu). G. Boujlifa nije, shodno tome, imao pravo da tvrdi da je u to vrijeme bio u vezi sa gicom V. Meutim, Sud primjeuje da je on u Francusku stigao 1967. godine, kad mu je bilo 5, i da je tu ivio od tog vremena, osim kad je bio u zatvoru u vicarskoj. Tu se kolovao (dijelom u zatovoru) i njegovi roditelji i osmero brae i sestara s kojima je oigledno ostao u kontaktu tu ive (vidi stav 8 u gornjem tekstu). Shodno tome, Sud nema nikakve sumjen da osporena mjera predstavlja mijeanje u pravo podnosicoa na potivanje privatnog i porodinog ivota. []
245

Sud ponovo naglaava da je na dravi ugovornici da odrava javni red, naroito koristei to pravo na osnovu jasno ustanovljenog meunarodnog prava i na osnovu njihovih obaveza po meunarodnim ugovorima, da kontroliraju ulazak i boravak stranaca. U tom smislu, imaju pravo da deportiraju strance osuene za krivina djela. Meutim, njihove odluke u ovom podruju moraju, u mjeri u kojoj mogu biti mijeanje u neko pravo zatieno prvim stavom lana 8, biti neophodne u demokratskom drutvu, to hoe rei da moraju biti opravdane hitnom drutvenom potrebom, a posebno da moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se eli postii (vidi, kao najnoviji izvor, gore citiranu presudu Bouchelkia, str. 65, stav 48). Zadatak Suda je, prema tome, da ustanovi da li je data mjera sadravala pravinu ravnoteu izmeu relevantnih interesa, tj. prava podnosioca na potivanje privatnog i porodinog ivota, sa jedne strane, i sprjeavanja nereda i kriminala, sa druge. S jedne strane, ne izgleda da je on imao elju da stekne francusko dravljanstvo u vrijeme kad je na to imao pravo. Sud primjeuje da izvrena djela (oruana pljaka i pljaka) u pogledu ozbiljnosti i teine zaprijeene kazne, predstavljaju posebno teko krenje sigurnosti lica i imovine i javnog reda. Smatra da je u ovom sluaju potreba javnog reda nadjaala lini aspekt koji je doveo do ove predstavke. Uzimajui gore navedeno u obzir, Sud smatra da se nalog za deportaciju podnosicoa ne moe smatrati neproporcionalnim legitimnom cilju koji se elio postii. Shodno tome, nema krenja lana 8.
(Idem u sluaju Bouchelkia protiv Francuske, presuda od 29. januara 1997, Predstavka br. 23078/93, Izvjetaji 1997-I, stavovi 52-53, u vezi s protjerivanjem mladia koji je izvrio silovanje dok je bio maloljetan, u mjesto porijekla, gdje je imao dravljanstvo i gdje je imao bliske srodnike; idem V. protiv Belgije, presuda od 7. augusta 1996, Predstavka No. 21794/93, Izvjetaji 1996-III, stav 36.) Predmet Nasri protiv Francuske odnosio se na protjerivanje gluhonijeme osobe koja je osuena za grupno silovanje. Sud je primijetio (presuda od 13. jula 1995, Predstavka br. 19465/92, Serija A No. 320-B, stav 48):
U svjetlu akumulacije posebnih okolnosti, tj. njegovog statusa gluhonijeme osobe, sposobne za postizanje minimalnog psiholokog i socijalnog ekvilibrija samo unutar porodice, ija su veina francuski dravljani koji nemaju bliske veze sa Alirom, odluka da se podnosilac deportira, ako bude izvrena, ne bi bila proporcionalna legitimnom cilju kojem se teilo. To bi predstavljalo krenje prava na potivanje privatnog i porodinog ivota, a time bi predstavljalo krpenje lana 8 (l. 8).
U predmetu Boultif protiv vicarske (2. august 2001, Predstavka br. 54273/2000, stavovi 53-56), Sud je trebao razmatrati odbijanje obnavljanja boravine dozvole ovjeku koji je bio u braku sa vicarskom dravljankom, koji je izvrio krivino djelo. Okolnosti su bile manje izuzetne u odnosu na okolnosti iz predmeta Nasri protiv Francuske. Sud je, meutim, rekao:
Sud je, kao prvo, razmatrao da li su podnosilac i njegova supruga mogli zajedno ivjeti u Aliru. Podnosioeva supruga je vicarska dravljanka. Tano je da ona govori francuski i da je u telefon-
246

skom kontaktu sa svekrvom u Aliru. Meutim, ona nije nikad ivjela u Aliru, s tom zemljom nema nikakve veze i ne govori arapski. U takvim okolnosima se od nje, po miljenju Suda, ne moe oekivati da slijedi svoga mua, podnosioca, u Alir. Ostaje pitanje uspostave porodinog ivota negdje drugo, konkretno u Italiji. U tom smislu Sud primjeuje da je podnosilac imao zakonito boravite u Italiji od 1989. do 1992, kad je preselio u vicarsku, i moe se rei da opet boravi kod prijatelja u vicarskoj, mada bez urednog statusa. Po miljenju suda, nije ustanovljeno da bi i podnosilac i njegova supruga mogli dobiti dozvolu da zakonito borave, a time i da vode porodini ivot u Italiji. U tom kontekstu, Sud primjeuje da je vlada tvdila da trenutno mjesto boravka podnosioca nije bitno u svjetlu djela koje je izvrio. Sud smatra da je podnosilac bio izloen ozbiljnoj smetnji da uspostavi porodini ivot, poto mu je praktino nemogue da ivi s porodicom izvan vicarske. S druge strane, kad su vicarske vlasti odluile da mu odbiju produetak boravka u vicarskoj, podnosilac je predstavljao komparativnu opasnost po javni red. Sud je miljenja da mijeanje nije bilo proporcionalno cilju koji se elio postii. Shodno tome, dolo je do krenja lana 8 Konvencije.
U predmetu Baghli protiv Francuske, Sud je razmatrao zabranu ulaska na teritorij nametnutu osobama osuenim za odreena djela. Zabrana se moe izrei denitivno, ili za odreeni period. U ovom sluaju, zabrana je izreena na deset godina. Sud je potvrdio da je ova mjera predstavljala mijeanje u privatni i porodini ivot podnosioca, ali je smatrao da je kompatibilna sa stavom 2 lana 8. Kazao je (presuda od 30. novembra 1999, Predstavka br. 34374/97, stavovi 36-37 i 48-49):
U vezi sa stavom u vrijeme kad je nalog o udaljavanju postao konaan, Sud mora razmotriti pitanje da li je podnosilac imao porodini ivot u smislu lana 8 Konvencije (vidi presudu Bouchelkia protiv Francuske od 29. januara 1997, Izvjetaji o presudama i odlukama 1997-I, str. 63, stav 41, i presudu El Boujadi protiv Francuske od 26. septembra 1997, Izvjetaji 1997-VI, str. 1990-1991, stav 33). U ovom sluaju, odluka o udaljavanju postala je konana u septembru 1993, kad je Kasacioni sud odbacio presudu albenog suda od 23. januara 1992. Podnosilac se, shodno tome, moe pozvati na svoju vezu sa gospoicom I, koja je poela ranije. Sud primjeuje da je podnosilac uao u Francusku 1967. godine, kad mu je bilo 2, i da je, osim perioda koji je proveo sluei vojsku u Aliru, u Francuskoj ivio sve do odluke o udaljavanju provedene u maju 1994. Svo kolovanje je zavrio u Francuskoj i tamo nekoliko godina radio. Uz to, njegovi roditelji i sestre ive u Francuskoj. Shodno tome, Sud nema nikakve sumnje da odluka o privremenom udaljavanju predstavlja mijeanje u pravo podnosica na potivanje i privatnog i porodinog ivota. [] Meutim, podnosilac, koji nije oenjen i nema djece, nije pokazao da ima bliske veze sa roditeljima i braom i sestrama koji ive u Francuskoj. Uz to, treba rei da kada je podnosilac zapoeo vezu sa gospoicom I, u decembru 1992, nalog za udaljavanje ve je bio izreen. Prema tome, morao je biti svjestan teine situacije u kojoj se naao. Uz to, zadrao je svoje alirsko dravljanstvo i nikad nije pominjao da eventualno ne zna arapski. Vojni rok je sluio u zemlji porijekla i tamo je nekoliko puta iao na godinji odmor. Izgleda i da nikada nije pokazao elju da postane francuski dravljanin kad je na to imao pravo. Shodno tome, mada su mu porodine i drutvene veze uglavnom u Francuskoj, postoje dokazi, kako vlada ukazuje,
247

da je podnosilac sa svojom matinom zemljom odrao veze koje su jae od samog dravljanstva. to se tie teine djela, Sud primjeuje da je albeni sud u Lyonu podnosiocu izrekao zatvorsku kaznu od deset godina, od kojih su dvije uslovno, za rasparavanje heroina, od kojeg je jedan dio bio za njegovu i za upotrebu njegovog kompanjona, a ostatak za prodaju za nanciranje daljnje kupovine, nakon to je modiciran na nain kojim je postao posebno opasan za kupce. Ovo djelo nesumnjivo predstavlja teko krenje javnog reda i potkopava zatitu zdravlja drugih. U pogledu razarajuih efekata droge na ivote drugih ljudi, Sud razumije zato vlasti pokazuju takvu krutost prema onima koji aktivno doprinose irenju ove poasti (vidi presudu Dalia protiv Francuske od 19. februara 1998, Izvjetaji 1998-I, str. 92, stav 54). U svjetlu navedenog, Sud smatra da nalog za udaljavanje na period od deset godina nije neproporcionalan cilju koji se elio ostvariti. Prema tome, nije dolo do krenja lana 8.
(Idem presuda Dalia protiv Francuske od 19. februara 1998, Predstavka br. 26102/95, Izvjetaji 1998-I, stavovi 39, 45 i 52-54 ; i presuda El Boujadi protiv Francuske od 26. septembra 1997, Izvjetaji 1997-VI, Predstavka br. 25613/94.)
Razliite hipoteze
Posjete u zatvoru
Presuda Messina protiv Italije (br. 2) (28. septembar 2000, Predstavka br. 25498/94, stavovi 61-63, 66-70 i 72-74) bavi se ogranienjima porodinih posjeta osobi u pritvoru u vezi s kojom je podnesen nalog za hitno izoenje pred istranog sudiju u vezi sa ubistvom sudije; koji je osuen na zatvorsku kaznu od sedamnaest godina; i u vezi s kojim je u toku bio postupak na osnovu optube za veze s majom. Sud je kazao:
Sud primjeuje da bilo kakav pritvor koji je zakonit u smislu lana 5 Konvencije po svojoj prirodi podrazumijeva ogranienje privatnog i porodinog ivota. Meutim, sastavni dio zatvorenikovog prava na potivanje porodinog ivota je da mu zatvorske vlasti pomognu u odravanju kontakata sa uom porodicom (vidi Ouinas protiv Francuske, Predstavka br. 13756/88, Odluka Komisije od 12. marta 1990, Odluke i izvjetaji 65, str. 265). U ovom sluaju, podnosilac je bi pod specijalnim zatvorskim reimom, koji je podrazumijevao ogranienje broja porodinih posjeta (ne vie od dvije mjeseno) i nametao mjeru nadzora za takve posjete (zatvorenici su bili od posjetilaca odvojeni staklenom pregradom). Sud smatra da ovakva ogranienja predstavljaju mijeanje u podnosioevo uivanje prava na potivanje porodinog ivota, garantirano lanom 8, stav 1, Konvencije (vidi X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Predstavka br. 8065/77, Odluka Komisije od 3. maja 1978, Odluke i izvjetaji 14, str. 246). Takvo mijeanje nije krenje Konvencije ako je "u skladu sa zakonom", ako tei jednom ili vie legitimnih ciljva predvienih stavom 2 lana 8, i ako se moe smatrati mjerom koja je "neophodna u demokratskom drutvu ". []
248

[] Sud uzima u obzir specinost pojave organiziranog kriminala, posebno maje kao njegove vrste, u kojem porodine veze esto igraju kljunu ulogu. Uz to, mnoge drave potpisnice Konvencije imaju reime visoke sigurnosti za opasne zatvorenike. Takvi reimi se zasnivaju i na razdvajanju od zatvorske zajednice, uz jai nadzor. Uz sve to, Sud smatra da talijansko zakonodavstvo moe razumno smatrati, u kljunim okolnostima istrage maje koju vode talijanske vlasti, da su mjere koje su predmet pritube neophodne da bi se ostvario legitiman cilj. Sud jo mora razmotriti da li proirena primjena specijalnog reima na podnosioca predstavlja ugroavanje njegovih prava po lanu 8 Konvencije. Primjeuje, kao prvo, da je podnosilac bio pod posebnim reimom otpilike etiri i po godine, od 26. novembra 1993. (vidi stav 13 u gornjem tekstu) do 21. maja 1998. (vidi stav 38 u gornjem tekstu), na osnovu tekih djela za koja je osuen i za koja je, u nekim sluajevima, jo uvijek bio pod optubom, posebno za djela vezana za maju. Vlada tvrdi da su neophodnost proirenja primjene specijalnog reima u svakoj prilici nadleni organi paljivo razmotrili. [] Uz to, Sud primjeuje da podnosilac nije bio izloen ogranienjima uspostavljenim Odjeljkom 41 bis za cijeli period u kojem je na njega bio primijenjen specijalni reim. Na osnovu dvije odluke predsjednika suda u Trapani Assizeu, od 9. i 20. decembra 1993. (vidi stavove 15 i 19 u gornjem tekstu) po prvi put je imao pravo na dodatne posjete supruge i keri []. Sud smatra da ove odluke potvruju da su vlasti brinule o tome da pomognu podnosiocu da odri kontakte sa svojom bliom porodicom, koliko je to bilo mogue, i tako su uspostavile pravinu ravnoteu izmeu prava podnosioca i ciljeva koji su se eljeli postii primjenom ovog specijalnog reima. U svjetlu gore navedenog, Sud smatra da ogranienja prava podnosioca na potivanje porodinog ivota nisu ila dalje od onoga to je neophodno u demokratskom drutvu u cilju zatite javne sigurnosti i sprjeavanja nereda i kriminala, unutar znaenja lana 8, stav 2, Konvencije. Shodno tome, u ovom smislu nije dolo do krenja lana 8 Konvencije.
Putujui narod
U presudi Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (18. januar 2001), Sud je razmatrao da li je ivot u prikolici integralni dio romskog identiteta podnosioca, jer je to dio duge tradicije nomadskog naina ivota te manjine. Mjere vezane za smjetanje prikolica podnosioca ne samo da su imale posljedice po njeno pravo na potivanje doma, vei su utjecale i na njenu mogunost odravanja romskog identiteta i voenja privatnog i porodinog ivota u skladu sa tom tradicijom. To prirodno vodi u razmatranje zatite doma
249
4.lan 8, stav 1, i zatita doma Koncept "doma" lan 8 i budui dom

U predmetu Loizidou protiv Turske, Sud je razmatrao da li je neobraena zemlja na kojoj je podnosilac planirao graditi dom bila obuhvaena zatitom koju prua lan 8. U ovom sluaju, podnositeljica je tvrdila da je vlasnik zemljita u sjevernom Kipru. Izgradnja stanova na tom zemljitu, od kojih je jedan trebao biti podnositeljicin dom, zapoela je prije turske invazije na tu regiju. Prema tvrdnjama podnositeljice, turske snage su je u tome sprijeile i nastavile je sprjeavati da se tamo vrati i ue u posjed svoje imovine. Sud je kazao (presuda od 18. decembra 1996, Predstavka No. 15318/89, Izvjetaji 1996-VI, stav 66):
Sud primjeuje da podnositeljica nije imala dom na datom komadu zemlje. Po miljenju Suda, znaenje pojma "dom" u lanu 8 (l. 8) bilo bi znaajno izmijenjeno proirivanjem tako da se odnosi i na imovinu na kojoj se planiralo graditi u stambene svrhe. Niti se taj termin moe tumaiti tako da obuhvata dio drave gdje je neko odrastao i gdje su mu porodini korjeni, ali gdje vie ne ivi. Shodno tome, nije dolo do mijeanja u podnositeljicina prava iz lana 8 (l. 8).
Dom i poslovni objekti

U ranije pomenutoj presudi Niemietz protiv Njemake, Sud je rasvijetlio koncept "doma" i kako se on primjenjuje na poslovne objekte (str. 34, stavovi 30-31).
to se tie rijei "dom", onako kako se pojavljuje u tekstu lana 8 (l. 8) na engleskom jeziku, Sud primjeuje da neke drave ugovornice, recimo Njemaka (vidi stav 18 u gornjem tekstu), prihvataju da ona obuhvata i poslovne objekte. Takvo je tumaenje i u skladu sa francuskim tekstom, poto francuska rije "domicile" ima ire konotacije od rijei "dom" i moe se proiriti na npr. neiji ured. U ovom kontekstu se mora rei i da nije uvijek mogue napraviti preciznu distinkciju, poto aktivnosti koje su vezane za struku ili poslovne aktivnosti mogu da se vode i iz privatnog doma, a aktivnosti koje nisu vezane samo za posao mogu se obavljati i u uredu ili komercijalnom objektu. Usko tumaenje rijei "home" i "domicile" mogu, shodno tome, otvoriti isti rizik nejednakosti u tretmanu, kao i usko tumaenje pojma "privatni ivot " (vidi stav 29 u gornjem tekstu). Generalno gledano, tumaiti rijei "privatni ivot" i "dom" tako da ukljuuju odreene profesionalne ili poslovne aktivnosti ili objekte bilo bi u skladu sa sutinskim ciljem i svrhom lana 8 (l. 8), tj. zatitom pojedinca od proizvoljnog mijeanja javnih vlasti (vidi, npr., presudu Marckx protiv Belgije od 13. juna 1979, Serija A br. 31, str. 15, stav 31). Takvo tumaenje ne bi nepotrebno opteretilo drave ugovornice, jer bi one zadrale pravo da se "mijeaju" onoliko koliko to dozvoljava drugi stav lana 8 (l. 8-2); takvo bi pravo moglo biti dalekosenije kad se radi o profesionalnim i poslovnim aktivnostima i objektima, nego to bi u suprotnom bio sluaj.
250
Zakonska veza izmeu stanovnika i njegovog doma

U presudi Mentes i ostali protiv Turske, Sud je jasno kazao da nema potrebe da podnosilac pritube bude i vlasnik kue ili da je u njoj stalno prisutan da bi se ona smatrala njegovim domom, pod uslovom da je redovno koristi (presuda od 28. novembra 1997, Predstavka br. 23186/94, Izvjetaji 1997-VIII, stav 73).
Sud ne vidi nikakav razlog da se pravi razlika izmeu prve podnositeljice, gospoe Azize Mentes, i drugog i treeg podnosioca. Mada je vlasnik kue vjerovatno njen svekar, a ne ona, prva podnositeljica jeste tamo ivjela svake godine, i to u duim periodima, kada je boravila u tom selu (vidi stav 34 u gornjem tekstu). Obzirom na njene jake porodine veze i na prirodu njenog stanovanja, njeno koritenje kue na dan 25. juna 1993. godine ulazi u opseg zatite garantirane lanom 8 Konvencije.
Predmet Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva dao je Sudu priliku da razmatra primjenu lana 8 na nezakonito uspostavljene domove. U ovom sluaju, podnositeljici, Romkiniji, je odbijen zahtjev za urbanistiku saglasnost, kojim bi joj bilo dozvoljeno da ivi u prikolici na zemlji koju je posjedovala zajedno sa svojom porodicom. Slijedom presude Gillow, Sud je primijetio, u vezi sa primjenjivou lana 8 Konvencije (25. septembar 1996, Izvjetaji o presudama i odlukama 1996-IV, No. 16, str. 1287-1288, stavovi 52-54):
Vlada osporava da se radi o bilo kakvim pravima podnositeljice na osnovu lana 8 (l. 8). U vezi s tim, samo "dom" ustanovljen na osnovu zakona moe uivati zatitu te odredbe (l. 8). U podnesku podnositeljice i Komisije nije bilo nita u formulaciji lana 8 (l. 8) ili u sudskoj praksi ovog Suda ili Komisije to bi ukazivalo na to da je koncept "doma" ogranien na mjesto stanovanja koje je ustanovljen na osnovu zakona. Sud je u svojoj presudi u predmetu Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. novembra 1986. (Serija A br. 109), primijetio da su podnosioci u predmetnoj imovini zasnovali svoj dom, zadrali vlasnitvo nad njom u namjeri da se tu vrate, ivjeli u njoj s namjerom da se tu stalno nastane, odrekli se drugog doma i nisu nikakav novi ustanovili bilo gdje u Ujedinjenom Kraljevstvu. Stoga se ta imovina ima smatrati njihovim "domom" u smislu lana 8 (l. 8) (loc. cit., str. 19, stav 46). Mada je u predmetu Gillow podnosioev dom bio inicijalno ustanovljen zakonski, na ovaj predmet se primjenjuju slina razmatranja. Sud je uvjeren da je podnositeljica kupila zemlju s namjerom da se tu nastani. Tu je ivjela skoro kontinuirano od 1988. osim odsustva od dvije sedmice 1993. godine, iz porodinih razloga (vidi stavove 11 i 13 u gornjem tekstu) i niim nije ukazano na to da je uspostavila, ili da namjerava uspostaviti dom bilo gdje drugo. Stoga se ovaj predmet odnosi na pravo podnositeljie na potivanje njenog "doma".
Primjeri primjene lana 8 u vezi sa domom

U presudi Seluk i Asker protiv Turske, podnosioci su tvrdili da unitavanje njihovih kua i mlina gospoe Seluk, koje je izvrio organ zaduen za izvrenje zakona, i to to su protjerani iz svog sela, treba da se analizira kao krenje lana 8. Sud je kazao (presuda od 20. aprila 1998, Predstavke br. 23184/94 i 23185/94, Izvjetaji 1998-II, stavovi 86-87):
251

Sud podsjea na to da smatra jasno ustanovljenim da su snage sigurnosti namjerno unitile domove i imovinu podnosilaca, kao i mlin u djelominom vlasnitvu gospoe Seluk, ime su oni bili prisiljeni da napuste Islamky (vidi stav 77 u gornjem tekstu). Ne moe biti nikakve sumnje da su ovi inovi, uz to to pokreu pitanje tekih krenja lana 3, predstavljali posebno ozbiljno i neopravdano mijeanje u pravo podnosilaca na potivanje privatnog i porodinog ivota i doma, te mirno uivanje svojine. Iz ovoga proizilazi da Sud zakljuuje da se radi o krenju lana 8 Konvencije i lana 1 Protokola br. 1.
(Vidi, u istom smislu, presudu Dulas protiv Turske od 30. januara 2001, Predstavka br. 25801/ 94, stavovi 57-61; presudu Bilgin protiv Turske od 16. novembra 2001, Predstavka br. 23819/ 94, stavovi 105-109; ili presudu Akdivar i ostali protiv Turske od 16. septembra1996, Izvjetaji 1996-IV, Predstavka br. 21893/93, stav 88, u vezi sa spaljivanjem kua.) U presudi McLeod protiv Ujedinjenog Kraljevstva (23. septembar 1998, Predstavka br. 24755/ 94, Izvjetaji 1998-VII, stavovi 36 i 57), Sud je, prirodno, ukazao na to da ulazak policajaca u dom predstavlja mijeanje u pravo na potivanje doma. Takav ulazak moe biti zakonom opravdan, ako je proporcionalan cilju koji se eli ostvariti i ako se izvri u uslovima deniranim u stavu 2 lana 8. U ovom sluaju, policija je pratila biveg mua podnositeljice, koji je elio uzeti neke svoje stvari. Sud je kazao:
Sud nadalje smatra da, nakon to su objavijeteni da podnositeljica nije kod kue, policajci nisu ni trebali ui u kuu, jer im je trebalo biti jasno da postoji mali ili nikakav rizik da doe do nemira ili zloina. Primjeuje da su policajci izvjesno vrijeme ostali van posjeda, ukazujujui na to da su smatrali da je malo vjerovatno da bi se u odsustvu podnositeljice moglo desiti neko ugroavanje reda i mira (vidi stav 14 u gornjem tekstu). injenica da do sukoba jeste dolo nakon to se ona vratila (vidi stav 15 u gornjem tekstu) je, po miljenju suda, nebitna u utvrivanju da li je bilo opravdano da policija inicijalno ue u kuu. Iz gore navedenih razloga, Sud nalazi da su sredstva koja je policija upotrijebila bila neproporcionalna legitimnom cilju koji se elio ostvariti. Shodno tome, dolo je do krenja lana 8 Konvencije.
to se tie pretresanja, presuda Camenzind protiv vicarske jasno pokazuje da oni predstavljaju mijeanje u potivanje prava na dom. I pretresanje moe biti zakonom opravdano po stavu 2 lana 8. Sud kae (presuda od 16. decembra 1997, Predstavka br. 21353/93, Izvjetaji 1997-VIII, stavovi 45-47):
Drave ugovornice mogu smatrati da je neophodno pribjei mjerama kao to su pretresanje stambenih prostorija i pljenidba u cilju pribavljanja zikih dokaza za odreena djela. Sud e ocijeniti da li su razlozi ponueni kao opravdanje za takve mjere bili dovoljni i relevantni, te da li je ranije pomenuti princip proporcionalnosti ispotovan (vidi presude Funke protiv Francuske, Crmieux protiv Francuske i Miailhe protiv Francuske od 25. feburara 1993, Serija A No. 256-A, str. 24-25, stavovi 55-57, Serija A br. 256-B, str. 62-63, stavovi 38-40, odnosno Serija A br. 256-C, str. 89-90, stavovi 36-38; i, mutatis mutandis, presudu Z. protiv Finske od 25. februara1997, Izvjetaji o presudama i odlukama 1997-I, str. 347, stav 94). to se tie ovog drugog pitanja, Sud mora prvo utvrditi da relevantni zakoni i praksa pojedincima daju "adekvatne i djelotvorne garancije zatite od zloupotrebe" (ibid.); bez obzira na stepen slobodne procjene koji Sud potvruje da drave ugovornice imaju u ovoj sferi, mora se biti posebno revnosan kad, kao u ovom sluaju, vlasti po domaem
252

zakonu imaju pravo da naloe i provedu pretresanje bez sudskog naloga. Ako e pojedinac biti zatien od proizvoljng mijeanja vlasti u prava garantirana lanom 8, potrebni su pravni okvir i vrlo stroga ogranienja takvih ovlasti. Drugo, Sud mora razmotriti okolnosti svakog pojedinanog sluaja, da bi odredio da li je u konkretnom sluaju dato mijeanje bilo proporcionalno cilju koji se elio ostvariti. U ovom predmetu, svrha pretresanja je da se zaplijeni neovlateni beini telefon za koji se sumnjalo da ga posjeduje gospodin Camenzind, suprotno Odjeljku 42 Saveznog zakona iz 1922. "koji regulira telegrafske i telefonske komunikacije" (vidi stavove 7-9 u gornjem tekstu). Vlasti su oigledno ve imale neke dokaze o djelu, jer je odjel za praenje radio-komunikacija Glavne centrale PTT-a zabiljeio razgovore koje je podnosilac vodio, a gospodin Camenzind je priznao da je koristio dati telefon (vidi stavove 7 i 10 u gornjem tekstu). Sud ipak prihvata da je bilo opravdano da domae vlasti smaraju da su pljenidba corpus delicti a time i pretresanje bili neophodni da bi se osigurali dokazi za dato djelo. to se tie garancija koje predvia vicarski zakon, Sud primjeuje da je Krivini zakon Savezne uprave od 22. marta 1974, sa izmjenama (vidi stavove 17-25 u gornjem tekstu) propisao da se, uz izuzetke, pretresanje moe izvriti samo uz pismeni nalog koji izdaje ogranien broj ovlatenih viih javnih slubenika (Odjeljak 48) i izvravaju ga slubena lica posebno obuena u te svrhe (Odjeljak 20); imaju obavezu da obustave operaciju ako postoje okolnosti koje bi djelovale na njihovu nepristrasnost (Odjeljak 29). Pretresanje se moe izvriti samo u "stambenim i drugim objektima [] ako postoji vjerovatnoa da se tu krije osumjieni ili da se tu mogu nai predmeti ili druge vrijednosti koje podlijeu pljenidbi, ili dokazi o izvrenju krivinog djela" (Section 48); ne mogu se izvravati nedjeljom, u dane dravnih praznika, ili nou, "osim u bitnim sluajevima ili kad postoji neposredna opasnost" (Odjeljak 49). Na poetku pretresa, istrni organi moraju dati dokaz o identitetu i korisnika objekta obavijestiti o svrsi pretresanja. Ta osoba ili, u njenom odsustvu, srodnik ili lan domainstva, moraju se upitati da budu prisutni. U principu, bit e prisutan i javni slubenik, da se osigura da "[pretresanje] ne odstupa od svoje svrhe". Zapisnik o pretresu se izrauje odmah, u prisustvu prisutnih osoba; ako to trae, mora im se dati kopija naloga za pretres i zapisnika o pretresu (Odjeljak 49). Nadalje, pretresanje u svrhu pronalaska dokumentacije podlijee posebnim ogranienjima (Odjeljak 50). Uz to, osumnjieni imaju pravo na advokata, neovisno o okolnostima (Odjeljak 32); svako na koga se odnose "istrane mjere" ko ima "interes koji trai zatitu u smislu ukidanja ili izmjene ove mjere" moe se aliti Odjelu za optunice Saveznog suda (Odjeljci 26 i 28). Na kraju, "osumnjieni" za koga se ustanovi da mu se nita ne moe staviti na teret, moe traiti naknadu za gubitak koji je pretprio (Odjeljci 99-100). to se tie naina na koji je pretresanje izvreno, Sud primjeuje da je gospodin Camenzind traio da ga izvri jedan slubenik (vidi stav 11 u gornjem tekstu). Pretresanje je izvreno u prisustvu podnosioca, nakon to mu je dato da provjeri svoj dosje i telefonom stupi u kontakt sa advokatom (vidi stav 10 u gornjem tekstu). Pretresanje je oigledno trajalo skoro dva sata i obuhvatilo je cijelu kuu, ali istrani slubenik je samo provjeravao telefone i televizore; nije pretresao namjetaj, pregledao dokumente, ili bilo ta zaplijenio (vidi stav 11 u gornjem tekstu). Obzirom na garancije zatite koje predvia vicarski zakon, a posebno u pogledu ogranienog opsega pretresanja, Sud prihvata da mijeanje u pravo podnosioca na potivanje doma moe da se smatra proporcionalnim cilju koji se elio postii, i da je bilo "neophodno u demokratskom drutvu " unutar znaenja lana 8. Shodno tome, nije bilo krenja ove odredbe.
253
5.lan 8, stav 1 i zatita prepiske

Sud je u razliitim prilikama smatrao da kontrola prepiske predstavlja mijeanje u prava zatiena lanom 8. To je kazao u predmetima koji su se odnosili na prepisku zatvorenika sa advokatima ili sa institucijama Konvencije. U predmetu Campbell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, podnosilac se alio da su njegovu prepisku sa advokatom i sa Evropskom komisijom za ljudska prava zatvorske vlasti otvarale i itale, suprotno lanu 8. U svojoj presudi od 25. marta 1992, Serija A br. 233, str. 16, stav 33, Sud je primijetio:
[] od samog poetka, od predstavke Komisiji od 14. januara 1986, podnosilac se alio da se "njegova prepiska sa advokatom i sa Evropskom komisijom za ljudska prava redovno ometa u smislu da je zatvorske vlasti otvaraju, pregledaju, analiziraju i cenzuriraju". Dodao je da je bio ogranien u kontaktima sa svojim advokatom i sa Komisijom, jer je zano da e "zatvorske vlasti njegovu prepisku itati [] i biljeiti". Sud dalje primjeuje da vlada nije osporila da se, na osnovu zatvorskih pravila, odlazea i dolazea prepiska podnosioca sa advokatom, osim one koja se tie obraanja Komisiji, moe pregledati. Ustvari, vlasti su podnosioca i njegovog advokata obavijestile da prepiska podlijee vaeim pravilima, koja predviaju otvaranje i itanje takvih pisama (vidi stavove 13-14 u gornjem tekstu). U takvim okolnostima, podnosilac moe tvrditi da je bio rtva mijeanja u pogedu prava na potivanje prepiske po lanu 8 (l. 8).
Sud je u ovom predmetu smatrao da otvaranje i itanje prepiske podnosioca sa advokatom, i otvaranje pisama od Komisije, nisu bili odgovor na bilo kakvu hitnu drutvenu potrebu i, shodno tome, nisu bili "neophodni u demokratskom drutvu" u smislu lana 8, stav 2. Takvo mijeanje, s druge strane, moe biti opravdano, ako zadovoljava tri uslova data u stavu 2 lana 8. U presudu Rinzivillo protiv Italije (21. decembar 2000, Predstavka br. 31543/96, stav 28, dostupna samo na francuskom, nezvanini prevod) Sud je kazao:
Takvo mijeanje predstavlja krenje [lana 8] osim ako nije "u skladu sa zakonom" i tei jednom ili vie ciljeva koji se smatraju legitimnim po stavu 2, a da je postizanje takvih ciljeva "neophodno u demokratskom drutvu" (presuda Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. marta 1983, Serija A br. 61, str. 32, stav 84, presuda Campbell protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. marta 1992, Serija A br. 233, str. 16, stav 34, gore pomenuta presuda Calogero Diana, str. 1775, stav 28, gore pomenuta presuda Domenichini, str. 1799, stav 28, i presuda Petra protiv Rumunije od 23. septembra 1998, Izvjetaji 1998-VII, str. 2853, stav 36).
Prvi uslov je da kontrola prepiske mora biti predviena zakonskom mjerom. Sud smatra da zakonska mjera mora biti dovoljno precizna. U presudi Calogero Diana protiv Italije, u vezi sa kontrolom pote zatvorenika, koju je naloio sudija zaduen za izvrenje zatvorskih kazni, Sud je kazao (15. novembar 1996, Predstavka br. 15211/89, Izvjetaji 1996-V, stav 32) :
Sud ponovo naglaava da, dok zakon koji daje odreeno diskreciono pravo mora ukazati i na opseg tog diskrecionog prava, nemogue je postii apsolutnu sigurnost u uokvirivanju zakona, i mogui ishod bilo kakvog traganja za sigurnou bio bi krajnja krutost (vidi, meu mnogobrojnim izvorima, ranije citiranu presudu Silver i ostali, str. 33, stav 88). Meutim, u ovom slulaju, Zakon br. 354 vlastima ostavlja previe irine. Naroito u tome to ne ide dalje od identiciranja kategorije
254

osoba ija prepiska moe da se cenzurira, i nadlenog suda, a nita ne kae o duini takve mjere i razlozima za njenu primjenu. Ovakve praznine u Odjeljku 18 ovog zakona su prevagnule u korist odbijanja argumenta vlade. Ukratko, talijanski zakon ne ukazuje sa razumnom jasnoom koji su opseg i nain izvrenja odreenog diskrecionog prava dodijeljenog javnim vlastima, tako da gospodin Diana nije uivao ni minimalni stepen zatite na koji graani imaju pravo na osnovu vladavine zakona u demokratskom drutvu (vidi ranije citiranu presudu Kruslin, str. 24-25, stav 36). Stoga se radi o krenju lana 8 (l. 8).
U istom smislu vidi presudu Petra protiv Rumunije (23. septembar 1998, Predstavka br. 27273/ 95, Izvjetaji 1998-VII, stav 37), gdje je Sud smatrao da zakon domaim vlastima ostavlja previe irine, posebno ogranieno na vrlo generalni iskaz o tome da osobe osuene na izdravanje kazne imaju pravo da primaju i alju prepisku, i da su zatvorske vlasti ovlatene da zadre bilo koje pismo, novine, knjigu ili asopis koji nisu primjereni za rehabilitiaciju osuenika, tako da je kontrola prepiske djelovala automatksi, neovisno o bilo kakvoj odluci pravosudnih organa, niti podlona bilo kakvom lijeku (idem presuda Di Giovine protiv Italije od 26. jula 2001, Predstavka br. 39920/98, stavovi 25-27; i presuda Nidbala protiv Poljske od 4. jula 2000, Predstavka br. 27915/95, stavovi 78-81). Generalno, drugi uslov ne stvara ikakav problem. Sud je sasvim spreman potvrditi da cilj koji se eli postii kontrolom prepiske, kao to je elja da se zatiti "nacionalna sigurnost" i/ili da se "sprijee neredi" ili "sprijei izvrenje krivinog djela", jesu legitimni ciljevi u smislu lana 8, stav 2. Trei uslov: da li je kontrola prepiske ipak neophodna? U presudi Campbell protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. marta 1992. (Serija A br. 233, str. 18-19, stavovi 44-48), Sud je razmatrao pitanje potrebe da se prati prepiska s advokatom:
[] pojam neophodnosti implicira da mijeanje odgovara na neku hitnu drutvenu potrebu, a posebno da je proprocionalno cilju koji se eli ostvariti. U odreivanju da li je mijeanje "neophodno u demokratskom drutvu" mora se uzeti u obzir i stepen slobodne procjene koji drava uiva (vidi, meu ostalim izvorima, presudu Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 2) od 26. novembra 1991, Serija A br. 217, str. 28-29, stav 50). Potvreno je i da odreena mjera kontrole nad prepiskom zatvorenika jeste potrebna i sama po sebi nije nekompatibilna sa Konvencijom, uzimajui u obzir obine i razumne zahtjeve zatvora (vidi presudu Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. marta 1983, Serija A br. 61, str. 38, stav 98). Pri ocjenjivanju dopustivog opsega takve kontrole generalno, injenica da je mogunost da se pie i da se primaju pisma zatvorenicima nekad jedina veza sa vanjskim svijetom, ne smije se previdjeti. Jasno je da je u opem interesu da svaka osoba koja se eli konsultirati sa advokatom ima mogunost da to radi pod uslovima koji omoguavaju potpunu i nesmetanu diskusiju. Upravo iz tog razloga je odnos advokat-klijent, u principu, privilegiran. Ustvari, u svojoj presudi S. protiv vicarske od 28. novembra 1991, Sud je naglasio znaaj prava zatvorenika da komunicira sa svojim advokatom, a da ga pri tome ne uju zatvorske vlasti. U kontekstu lana 6 (l. 6) se smatralo da ako advokat nije u mogunosti da razgovara sa svojim klijentom bez takvog nadzora i da od njega dobije povjerljiva uputstva, njegova pomo gubi veliki dio koristi, dok je cilj Konvencije da garantuje prava koja su
255

praktina i djelotvorna (Serija A br. 220, str. 15-16, stav 48; u ovom kontekstu vidi i presudu Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 28. juna 1984, Serija A br. 80, str. 49, stavovi 111-113). Po miljenju Suda, slina razmatranja primjenjuju se i na zatvorenikovu prepisku sa advokatom u vezi sa planiranim postupkom ili postupkom koji je u toku, gdje je podjednako bitna potreba za povjerljivou, posebno kad se takva prepiska, kao u ovom sluaju, odnosi na navode i pritube protiv zatvorskih vlasti. Da takva prepiska bude podlona rutinskom pregledu, posebno da ga vre pojedinci ili vlasti koji mogu imati direktne interese u predmetu koji je sadran u prepisci, nije u skladu sa principima povjerljivosti i profesionalne privilegiranosti koja postoji u odnosu izmeu advokata i njegovog klijenta. Vlada je sama ukazala na to da je teko uspostaviti grancu izmeu pote vezane za planirani postupak i pote ope prirode, a prepiska sa advokatom moe se odnositi na pitanja koja imaju malo ili nimalo veze sa postupkom. Ipak, Sud ne vidi nikakvog razloga da se pravi razlika izmeu kategorija prepiske sa advokatom koja se, ma koja joj svrha bila, tie pitanja koja su po svojoj prirodi privatna i povjerljiva. U principu, takva pisma uivaju privlegije po lanu 8 (l. 8). To znai da zatvorske vlasti mogu otvoriti pismo advokata zatvoreniku, kad imaju razumnog osnova da misle da sadri tajne dodatke koje normalna sredstva otkrivanja nisu pokazala. Ipak, pismo se moe otvoriti, ali ne i itiati. Treba uspostaviti odgovarajue garancije kojima se sprjeava itanje pisama, recimo, da se pisma otvaraju u prisustvu zatvorenika. itanje pisama izmeu zatvorenika i advokata, s druge strane, trebalo bi se deavati samo u izuzetnim okolnostima, kad vlasti imaju razumnog osnova da misle da se privilegija zloupotrebljava u smislu da sadraj pisma ugroava sigurnost zatvora, ili sigurnost drugih, ili je na drugi nain kriminalnog sadraja. Ono to se moe smatrati "razumnim osnovom" ovisit e od okolnosti, ali pretpostavlja postojanje injenice ili informacije koja e objektivnog posmatraa uvjeriti da se ovaj privilegirani komunikacijski kanal zloupotrebljava (vidi, mutatis mutandis, presudu Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 30. augusta 1990, Serija A br. 182, str. 16, stav 32).
Ovo se pitanje posebno pojavilo u vezi sa pritvorenicima osumnjienim za terorizam. U presudi Erdem protiv Njemake, u vezi sa suenjem pripadnicima PKK (od 5. jula 2001, Predstavka br. 38321/97, stavovi 64-66, dostupna samo na francuskom nezvanini prevod), Sud je kazao:
U presudi Klass i ostali protiv Njemake od 18. novembra 1978. (Serija A br. 78, str. 23, stav 48), u vezi sa zakonom koji je omoguavao ogranienja na tajnost prepiske, pote i telekomunikacija, Sud je uspostavio sljedea pravila u vezi sa borbom protiv terorizma: "[] Danas su demokratska drutva izloena prijetnji izuzetno sosticiranih oblika pijunae i terorizma, a rezultat toga je da drava mora, da bi se djelotvorno suprotstavila takvoj prijetnji, biti u stanju poduzeti mjere tajnog praenja subverzivnih elemenata koji djeluju u njenoj jurisdikciji. Sud, shodno tome, mora prihvatiti da je postojanje nekih zakona koji omoguavaju tajno praenje pote i telekomunikacija, u izuzetnim okolnostima neophodno u demokratskom drutvu, u interesu nacionalne sigurnosti i/ili za sprjeavanje zloina." Ipak i dalje stoji da povjerljivost prepiske izmeu pritvorenika i njegovog zakonskog zasupnika predstavlja temeljno pravo pojedinca i direktno se tie prava na odbranu. Upravo iz tog razloga, kako je Sud gore rekao, derogacija ovog principa moe biti dozvoljena samo u izuzetnim sluajevima, a uz nju moraju ii i odgovarajue i dovoljne garancije zatite od zloupotrebe (vidi i, mutatis mutandis, gore pomenutu presudu Klass, ibid.). Postupak protiv viih lanova PKK dolazi sa izuzetnim kontekstom borbe protiv terorizma u svim njegovim oblicima. Nadalje, moe se rei da je zakonito da njemake vlasti osiguraju da se taj postu-
256

pak vodi u najboljim sigurnosnim uslovima, obzirom na veliku tursku zajednicu u Njemakoj, iji su mnogi pripandici kurdskog porijekla. Dalje, Sud primjeuje da je data odredba izraena vrlo precizno, obzirom na to da tano navodi kategoriju osoba ija se prepiska mora pratiti, tj. pritvorenici za koje se sumnja da su pripadnici teroristike organizacije u smislu lana 129.a Krivinog zakona. Nadalje, mjera, koja jeste po svojoj prirodi vanredna, jer predstavlja derogaciju opeg pravila da je prepiska izmeu pritvorenika i njegovog zakonskog zastupnika povjerljiva, ide uz brojne garancije: za razliku od drugih predmeta pred Sudom, gdje su potu otvarale zatvorske vlasti (vidi, naroito, ranije pomenute presude Campbell i Fell, i Campbell), u ovom sluaju ovlatenje kontrole izvrava nezavistan sudija, koji ne smije imati nikakve veze sa istragom i koji sve informacije koje na taj nain sazna mora tretirati tajnim. Na kraju, ovakva kontrola je ograniena, poto pritvorenik ima pravo da usmeno komunicira sa svojim zakonskim zastupnikom; oigledno mu tu ne moe dati pismene dokumente ili druge predmete, ali moe pritvorenika detaljno informirati o sadraju dokumentacije. Uz to, Sud podsjea da je u sistemu Konvencije inherentan i odreeni kompromis izmeu zahtjeva za odbranom demokratskog drutva i zahtjeva za zatitom prava pojedinaca (vidi, mutatis mutandis, ranije pomenutu presudu Klass, str. 28, stav 59). Obzirom na prijetnju koju predstavlja terorizam u svim svojim oblicima (vidi odluku Komisije u predmetu Bader, Meins, Meinhof i Grundmann protiv Njemake, 30. maj 1975, Predstavka br. 6166/75), u pogledu garancija koje okruuju kontrolu prepiske u ovom sluaju, i u pogledu stepena slobodne procjene koji drava ima, Sud zakljuuje da osporeno mijeanje nije bilo neproporcionalno legitimnom cilju koji se elio postii. Shodno tome, nije dolo do krenja lana 8 Konvencije.
Treba pomenuti i presudu Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. mart 1983, Serija A br. 61, str. 40, stav 103), gdje je Sud prihvatio izuzetak od lana 8, stav 2. Smatrao je da zatvorske vlasti mogu zadrati pisma jednog od zatvorenika, da bi se sprijeili neredi. Izmeu ostalog je kazao:
Pisma gospodina Coopera br. 28-31 su zaustavljena, ne samo zato to je koriten krajnje neprimjeren jezik, ve i zato to su sadravala prijetnje nasiljem (vidi stavove 45.a.iv, i 65 u gornjem tekstu). Njegov advokad osporavao je stav Komisije da je mijeanje bilo "neophodno" po drugom osnovu. Sud se slae s Komisijom. Pisma br. 28-30 sadravala su jasne prijetnje, a pismo br. 31 moe se smatrati njihovim nastavkom. Po miljenju Suda, vlasti su imale dovoljan razlog da zakljue da je zaustavljanje tih pisama bilo neophodno "u cilju sprjeavanja nereda ili zloina ", u smislu lana 8, stav 2 (l. 8-2).
S druge strane, u presudi Valasinas protiv Litvanije (24. juli 2001, Predstavka br. 44558/98, stavovi 129-130), Sud je rekao da kontrola drave nije zadovoljila zahtjev neophodnosti u smislu lana 8, stav 2 (idem predmet Peers protiv Grke, 19. april 2001, Predstavka br. 28524/95, stavovi 82-83; presuda Rehbock protiv Slovenije od 28. novembra 2000, Predstavka br. 29462/ 95, stavovi 97-101; ili Messina protiv Italije (br. 2) presuda od 28. septembra 2000; Foxley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 20. juna 2000, Predstavka br. 33274/96,stavovi 38-47).
257
lan 8, stav 2 odredba o derogaciji

lan 8, stav 2, glasi: 2.Javna vlast se ne mijea u uivanje ovog prava, osima ako je takvo mijeanje predvieno zakonom, i ako je to nuna mjera u demokratskom drutvu, u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti i ekonomske dobrobiti zemlje, za sprjeavanje nereda ili zloina, zatite zdravlja i morala, ili zatite prava i sloboda drugih. Ovdje emo se baviti restriktivnim odredbama sadranim u lanu 8, kao i u drugim lanovima, kao to su 9, 10 i 11. Formulacije su im esto sline. U daljem tekstu se nee razmatrati tako detaljno, kao u ovom dijelu. Razmatranje sudske prakse vezane za prislukivanje telefona i praenje prepiske daje inicijalni pristup ovoj odredbi.
1.Mijeanje "u skladu sa zakonom"

Da bi bilo opravdano, mijeanje mora, kao prvo, biti "u skladu sa zakonom". U presudi Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1), Sud je objasnio znaenje tog izraza (26. april 1979, Serija A br. 30, str. 30-31, stavovi 47 i 49):
[u izrazu] "propisano zakonom", rije "zakon" obuhvata ne samo pisani, ve i nepisani zakon. Shodno tome, Sud ovdje ne pridaje veliki znaaj injenici da je nepotivanje suda tvorevina precedentnog prava, a ne zakonskog propisa. Jasno je da bi bilo suprotno namjeri autora Konvencije smatrati da ogranienje nametnuto precedentnim pravom nije "propisano zakonom" samo na osnovu toga da nije iskazano u zakonskom tekstu: to bi dravu potpisnicu Konvencije u kojoj se primjenjuje precedentno pravo liilo zatite po lanu 10, stav 2 (l. 10-2), i potkopalo sami korijen pravnog sistema drave. [] Po miljenju Suda, ovo su samo dva od zahtjeva koji proizilaze iz izraza "propisano zakonom". Prvo, zakon mora biti adekvatno pristupaan: graanin mora biti u stanju da ima naznaku koja je primjerena u okolnosti pravnih propisa primjenjivih na dati sluaj. Drugo, norma se ne moe smatrati "zakonom" osim ako nije formulirana sa dovoljnom preciznou, da je graaninu mogue da uskladi svoje ponaanje: mora biti u stanju ako je potrebno, uz odgovarajui savjet da predvidi, onoliko koliko je razumno mogue u datim okolnostima, posljedice koje data aktivnost moe podrazumijevati. Te posljedice ne moraju biti predvidive sa apsolutnom sigurnou: iskustvo pokazuje da je to nemogue. Opet, mada sigurnost jeste itekako poeljna, moe za sobom povui i pretjeranu krutost, a zakon mora biti u stanju pratiti promjene u okolnostima koje se stalno mijenjaju. Shodno tome, mnogi zakoni su neumitno iskazani formulacijama koje su u manjoj ili veoj mjeri neprecizne i ije su tumaenje i primjena stvar prakse.
U presudi Silver i ostali od 25. marta 1983, Serija A br. 61, str. 33, stav 88, Sud je potvrdio da
258
Evropska Konvencija o ljudskim pravima mogu postojati ogranienja u pogledu zahtjeva za preciznou. Kazao je:
Zakon koji daje odreeno diskreciono pravo mora naznaiti i opseg tog diskrecionong prava. Meutim, Sud je svjestan toga da je nemogue postii apsolutnu sigurnost u uokvirivanju zakona, kao i rizika da tenja ka sigurnosti moe podrazumijevati pretjeranu krutost.
to se tie koncepta "zakona", vidi ranije pomenutu presudu Malone, u dijelu teksta o "praenju prislukivanjem telefona".
2. Mijeanje na osnovu "legitimnog cilja"

Sljedei uslov je da mijeanje mora biti u cilju ostvarenja jednog od legitimnih ciljeva navedenih u stavu 2 (sprjeavanje nereda, zatita morala, itd.). Kao generalno pravilo, ovaj uslov ne uzrokuje neke naroite probleme, osim kad drava sasvim evidentno ne djeluje u dobroj namjeri.
3. Mijeanje "neophodno u demokratskom drutvu"

Mijeanje mora zadovoljiti jo jedan, konani uslov. Radi se o uslovu "neophodnosti", koji je tee zadovoljiti posebno zato to se neophodnost mora ocijeniti u kontekstu "demokratskog drutva". U tom smislu, ranije pomenuta presuda Silver i ostali (ibid., str. 37-38, stav 97) prua koristan pregled sudske prakse Suda:
U nekoliko navrata, Sud je iznio svoje shvatanje fraze "neophodno u demokratskom drutvu", prirode njenog funkcioniranja u razmatranju pitanja koja se veu za tu frazu, i naina na koji ona djeluje. Dovoljno je sada rezimirati odreene principe: (a) Pridjev "neophodan" nije sinonom za "onaj bez kojeg se ne moe", niti ima eksibilnost izraza kao to su "prihvatljiv", "obian", "koristan", "razuman" ili "poeljan" (vidi presudu Handyside od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 22, stav 48). (b) Drave ugovornice uivaju odreeni, ali ne beskonaan stepen slobodne procjene u pogledu nametanja ogranienja, ali je na Sudu da da konanu odluku o tome da li su ona kompatibilna sa Konvencijom (ibid., str. 23, stav 49). (c) Fraza "neophodno u demokratskom drutvu" znai da mijeanje, da bi bilo kompatibilno sa Konvencijom, mora , izmeu ostalog, odgovarati na "hitnu drutvenu potrebu" i biti "proporcionalno legitimnom cilju koji se eli ostvariti" (ibid., str. 22-23, stavs 48-49). (d) Ove odredbe Konvencije koje omoguavaju izuzetak od garantiranih prava moraju se usko tumaiti (vidi gore pomenutu presudu Klass i ostali judgment, Serija A br. 28, str. 21, stav 42).
Primjereno je ovdje preciznije se pozvati na presudu Klass protiv Njemake. Ta presuda daje odreeni broj vrlo znaajnih elemenata koji se tiu principa izvedenih iz koncepta "demokratskog drutva" u svjetlu kojih je Sud elio razmatrati neophodnost mijeanja (6. septembar 1978, Serija A br. 28, str. 25-26, stav 55):
Jedan od temeljnih principa demokratskog drutva je vladavina zakona, na koju se Preambula Konvencije jasno poziva (vidi presudu Golder od 21. februar 1975, Serija A br. 18, str. 16-17, stav 34). Vladavina zakona izmeu ostalog implicira i da mijeanje izvrnih vlsti u prava pojedinaca mora biti pod djelotvornom kontrolom koju, u normalnim okolnostima, osigurava pravosue, barem
259

kao posljednje rjeenje, jer pravosudna kontrola osigurava najbolju garanciju nezavisnosti, nepristrasnosti i ispravne procedure. U presudi Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 23, stav 49, Sud kae da "demokratsko drutvo" karakteriziraju "pluralizam, tolerancija i irokoumlje ".
U stvarnosti to ovisi od datih okolnosti. Sud e uvijek utvrivati da li je mijeanje bilo proporcionalno legitimnom cilju kojem je drava teila. Pri tome e Sud posebnu panju posvetiti principima primjerenim "demokratskom drutvu" (presuda Silver, stavovi 97 et seq.).
260
lan 9 Evropske konvencije Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti lan 9, stav 1

lan 9, stav 1, kae:
1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti: ovo pravo ukljuuje slobodu da promijeni vjeroispovijest ili uvjerenje i slobodu da, sam ili zajedno sa drugima, javno ili privatno, manifestira svoju vjeroispovijest ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vrenjem vjerskih dunosti.
O ovoj temi je dugo vremena bilo vie odluka Komisije, nego Suda. Prvi dio prvog stava lana 9 generalno titi slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti. Drugi dio istog stava preciznije titi slobodu da se promijeni vjeroispovijest ili uvjerenje. Drugi dio garantira i slobodu iskazivanja "vjeroispovijesti" ili "vjerovanja", od kojih svaki pojam ima razliit opseg; i daju se posebne informacije o razliitim nainima manifestiranja "vjeroispovijesti" u smislu "obreda " []. Nadalje, podnosioci se logino pozivaju na lan 9 u vezi sa lanom 2 Protokola 1, koji kae da "niko nee biti lien prava na obrazovanje. U vrenju svih funkcija u oblasti obrazovanja i nastave, drava potuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i lozofskim uvjerenjima" (naprimjer, presuda Efstratiou protiv Grke od 18. decembra 1996, Izvjetaji 1996VI).
1. Znaaj i sadraj slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti

Ovdje je, u principu, primjereno citirati presudu Kokkinakis protiv Grke (25. maj 1993, Serija A br. 260-A, str.17, stav 31), prema kojoj:
Kako stoji u lanu 9 (l. 9), sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti jedan je od temelja "demokratskog drutva" unutar znaenja Konvencije. U svojoj vjerskoj dimenziji, to je jedan od vitalnih elemenata koji ine identitet vjernika i njihovog koncepta ivota, ali je bitan i za ateiste, agnostike, skeptike i nezainteresirane. Od toga zavisi pluralizam, neodvojivi dio demokratskog drutva, koji se vijekovima briljivo uva. Mada je vjerska sloboda prvenstveno stvar savjesti pojedinca, implicira, izmeu ostalog, pravo da se "manifestira vjeroispovijest". Postojanje vjerskih ubjeenja direktno se povezuje sa izjavama potkrijepljenim rijeju i djelom. Prema lanu 9 (l. 9), sloboda iskazivanja vjeroispovijesti mogua je ne samo u zajednici sa drugima, "u javnosti" i u krugu onih koji dijele ista vjerovanja, ve se moe vriti i "nasamo" i "privatno".
261

Nadalje, ukljuuje i princip prava da se, recimo, komija pokua ubijediti, kroz, npr. "propovijedanje", bez ega bi, ustvari, "sloboda da se promijene vjeroispovijest ili vjerovanje", otjelotvorena u lanu 9 (l. 9), vjerovatno ostala mrtvo slovo na papiru.
2. Sloboda misli i savjesti

U sluaju X. protiv Savezne Republike Njemake (Predstavka br. 7705/76, Odluke i izvjetaji 9, str. 199 et seq., stav 1), Komisija je tumaila lan 9 u svjetlu lana 4 i odluila da sankcije koje je drava uvela protiv prigovaraa savjesti koji su odbili civilno sluenje umjesto vojnog roka, ne predstavlja krenje njihove slobode savjesti:
lan 9 Konvencije, na koji se podnosioci pozivaju, svima garantira slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti. Pri tumaenju ove odredbe u slinim sluajevima, Komisija je uzela u razmatranje lan 4, stav 3.b, Konvencije, koji kae da termin "prisilni ili obavezni rad" u smislu tog lana ne obuhvata "bilo kakvu slubu vojne prirode, u sluaju prigovora savjesti u zemljama gdje se on priznaje, odnosno slube uvedene umjesto obaveznog vojnog roka". Poto ovaj tekst jasno potvruje da prigovarai savjesti mogu biti obavezni da slue civilni rok umjesto vojnog, prema Konvenciji se mora doi do zakljuka da prigovor savjesti ne implicira pravo da se bude izuzet iz alternativnog civilnog sluenja (vidi miljenje Komisije u Predstavci br. 2299/66, Grandrath protiv Savezne Republike Njemake izvjetaj datiran 12. decembar 1968, stav 32). To dravu ne sprjeava da nametne sankcije onima koji takvu slubu odbiju (vidi, mutatis mutandis, odluku o Predstavci br. 5591/72 protiv Austrije, Zbirka 43, str. 161).
U predmetu Thlimmenos protiv Grke (6. april 2000, Predstavka br. 34639/97, stavovi 39, 41-42 i 44-49), Sud je odluivao u vezi sa odbijanjem da se omogui pristup struci registriranog raunovoe za osobu koja je ranije bila krivino kanjavana za odbijanje sluenja u oruanim snagama na osnovu vjerskih ubjeenja. Sud je razmatrao ovo pitanje iz aspekta lana 9 u vezi sa lanom 14 i ukazao:
Sud smatra da se podnosioeva prituba ne moe razmatrati po lanu 14 u vezi sa lanom 9, i to iz sljedeih razloga. [] Sud primjeuje da podnosilac nije imao imenovanje kao registrirani raunovoa na osnovu ranije krivine kazne za neposlunost, odnosno za odbijanje da nosi vojnu uniformu. Zbog toga je tretiran drugaije od osoba koje su se prijavile na to mjesto, na osnovu svog statusa krivino kanjavane osobe. Sud smatra da takva razlika u tretmanu generalno ne ulazi u opseg lana 14, u smislu da se odnosi na pristup odreenoj struci, obzirom da pravo na struku nije garantirano Konvencijom. S druge strane, podnosilac se ne ali na razliku koju pravila o pristupu odreenoj struci uvode izmeu krivino kanjavanih lica i drugih. Njegova se prituba, ustvari, odnosi na injenicu da u primjeni relevantnog zakona nema nikakve razlike izmeu osoba koje su osuene za djela izvrena iskljuivo na osnovu vjerskih ubjeenja, i osoba osuenih za druga djela. U tom kontekstu, Sud primjeuje da je podnosilac pripadnik Jehovinih svjedoka, vjerske grupe predane pacizmu, i da
262

ne postoji nita u spisu to bi opovrglo njegovu tvrdnju da je odbio obui uniformu samo zato to je smatrao da ga u tome sprjeava njegova vjera. U sutini, podnosioeva argumentacija svodi se na to da on tvrdi da je izloen diskriminaciji u uivanju slobode vjeroispovijesti, koju garantira lan 9 Konvencije, u smislu da je tretiran kao bilo koja druga osoba krivno kanjena za teki zloin, mada njegova ubjeenja proizilaze uravo iz uivanja te slobode. Gledajui iz te perspektive, Sud prihvata da "set injenica" na koje se podnosilac ali da je tretiran kao osoba osuena za krivino djelo u vezi sa imenovanjem za registriranog raunovou, uprkos injenici da je djelo za koje je osuen nastalo na osnovu njegovih vjerskih ubjeenja "ulazi u opseg odredbe Konvencije"; odnosno lana 9. [] Sud za sada smatra da je pravo iz lana 14, da se ne bude izloen diskriminaciji u uivanju prava garantiranih Konvencijom, prekreno kad drava razliito tretira nekoga u analognoj situaciji, a da za to ne da objektivno i razumno opravdanje (vidi gore citiranu presudu Inze, str. 18, stav 41). Meutim, Sud smatra da ovo nije jedina karakteristika zabrane diskriminacije po lanu 14. Pravo da se ne bude izloen diskriminaciji u uivanju prava garantiranih Konvencijom prekreno je i kad drava, bez razumnog i objektivnog opravdanja, ne tretira razliito osobe koje su u bitno razliitim situacijama. Iz toga slijedi da je lan 14 Konvencije bitan za podnosioevu pritubu i da se primjenjuje na okolnosti ovog predmetna, zajedno sa lanom 9 Konvencije. Sljedee pitanje koje e se razmatrati je da li je ispotovan lan 14 Konvencije. Prema sudskoj praksi, Sud e morati razmatrati da li je to to podnosilac nije tretiran razliito od osoba osuenih za teka krivina djela bilo u svrhu legitimnog cilja. Ako jeste, Sud e morati razmatrati da li je postojao razuman odnos proporcionalnosti izmeu upotrijebljenih sredstava i cilja koji se elio ostvariti (vidi gore citiranu presudu Inze, ibid.). Sud [] primjeuje da podnosilac jeste sluio zatvorsku kaznu zbog svog odbijanja da obue vojnu uniformu. U takvim okolnostima, Sud smatra da je nametanje dodatne sankcije neproporcionalno. Iz toga proizilazi da odbijanje da se podnosilac registrira kao raunovoa nije bilo u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja. Rezultat je da Sud zakljuuje da nije postojalo objektivno i razumno opravdanje da se podnosilac ne tretira drugaije od drugih lica osuenih za krivina djela. [] Sud nikad ne iskljuuje da se moe desiti da je neki zakon u direktnom sukobu sa Konvencijom (vidi, inter alia, Chassagnou i ostali protiv Francuske [GC], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, ECHR 1999-III). U ovom predmetu, Sud smatra da je drava ta koja je usvojila predmetni zakon koji kri podnosioevo pravo da ne bude izloen diskriminaciji u uivanju prava iz lana 9 Konvencije. Drava je to uinila tako to nije uvela odgovarajue izuzetke od pravila kojim se osobama osuenim za krivina djela onemoguava pristup struci registriranog raunovoe. Stoga Sud zakljuuje da je dolo do krenja lana 14 u vezi sa lanom 9.
U predmetu Arrowsmith protiv Ujedinjenog Kraljevstva, podnosilac je krivino gonjen zbog distribuiranja "pacistikih" pameta pripadnicima oruanih snaga, iji je sadraj bio u vezi sa aktivnostima britanske vojske u Sjevernoj Irskoj. Komisija je predmet proglasila neprihvatljivim na osnovu toga to date aktivnosti nisu predstavljale "manifestiranje" uvjerenja u pravom smislu. Komisija je primijetila (Predstavka br. 7805/77, Odluke i izvjetaji 19, str. 19 et seq., stavovi 71-72):
263

[] termin "praksa" kako ga koristi lan 9, stav 1, ne pokriva svaku aktivnost koja je motivirana ili pod utjecajem vjeroispovijesti ili vjerovanja. Tano je da javne izjave koje zagovaraju pacizam i trae obavezivanje na nenasilno djelovanje mogu da se smatraju noramlnim i priznatim izraavanjem pacistikih ubjeenja. Meutim, kada aktivnosti pojedinca ne izraavaju dato vjerovanje, ne mogu se smatrati zatienim lanom 9, stav 1, ak i kad su njime motivirana ili pod takvim utjecajem. Predmenti letak poinje citatom izjava dva biva vojnika, od kojih jedan kae: "Nisam ja protiv toga da budem vojnik. Bio bih spreman da se borim i branim ovu zemlju od vanjskog napadaa - bio bih spreman da se borim za ono u ta vjerujem. Ali ovo to se deava u Irskoj je pogreno. "Mada ovo jeste miljenje pojedinca koje ne mora biti povezano sa organizacijom koja je priredila letak, ovaj citat ukazuje da autori to smatraju preporuivim. Stoga se ne moe zakljuiti da letak iznosi ideju da niko ne bi trebao, ni u kakvim okolnostima, ak ni kao odgovor na koritenje sile, braniti politike ili druge ciljeve upotrebom nasilja. Iz sadraja letka proizilazi da su autori bili protiv britanske politike u Sjevernoj Irskoj.
Komisija je zakljuila da nije bilo "manifestiranja vjerovanja" i da, shodno tome, lan 9 nije prekren. Mogao se uzeti u obzir samo lan 10, u vezi sa slobodom izraavanja.
3. Sloboda vjeroispovijesti Ope napomene

Opet je uputno pozvati se na presudu Kokkinakis protiv Grke (25. maj 1993, Serija A br. 260-A, str. 17, stav 31), gdje je Sud proirio sadraj vjerske slobode:
Mada vjerska sloboda jeste prvenstveno pitanje savjesti pojedinca, implicira, izmeu ostalog, i slobnodu "izraavanja vjeroispovijesti". Postojanje vjerskih ubjeenja direktno se povezuje sa izjavama potkrijepljenim rijeju i djelom. Prema lanu 9 (l. 9), sloboda iskazivanja vjeroispovijesti mogua je ne samo u zajednici sa drugima, "u javnosti" i u krugu onih koji dijele ista vjerovanja, ve se moe vriti i "nasamo" i "privatno". Nadalje, ukljuuje i princip prava da se, recimo, komija pokua ubijediti, kroz, npr. "propovijedanje", bez ega bi, ustvari, "sloboda da se promijene vjeroispovijest ili vjerovanje", otjelotvorena u lanu 9 (l. 9), vjerovatno ostala mrtvo slovo na papiru.
Sasvim je jasno da sloboda data lanom 9 pokriva i pravo da se ne pripada, odnosno ne prakticira religija. U sluaju Buscarini i ostali protiv San Marina, dva lana parlamenta bili su obavezni da daju zakletvu nad Evaneljem, bez ega bi izgubili mandat (presuda od 18. februara 1999, Predstavka br. 24645/94, Izvjetaji 1999-I, stav 34). Prije nego to je zakljuio da je dolo do krenja lana 9, Sud se pozvao na presudu Kokkinakis, i kazao:
Sud naglaava da je, kako stoji u lanu 9 (l. 9), sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti jedan od temelja "demokratskog drutva" unutar znaenja Konvencije. U svojoj vjerskoj dimenziji, to je jedan od vitalnih elemenata koji ine identitet vjernika i njihovog koncepta ivota, ali je bitan i za ateiste,
264

agnostike, skeptike i nezainteresirane. Od toga ovisi pluralizam, neodvojivi dio demokratskog druitva, koji se vijekovima briljivo uva. (vidi presudu Kokkinakis protiv Grke od 25. maja1993, Serija A br. 260-A, str. 17, stav 31). Ta sloboda podrazumijeva, izmeu ostalog, i slobodu da se imaju ili nemaju vjerska ubjeenja, odnosno da se vjeroispovijest upranjava ili ne. U ovom sluaju, gdje se od gospodina Buscarinija i gospodina Della Balde trailo da podnesu zakletvu nad Evaneljem jeste bilo ogranienje u smislu drugog stava lana 9, jer se od njih trailo da se zakunu na odanost odreenoj vjeroispovijesti, uz prijetnju da e u suprotonom izgubiti mjesto u parlamentu. Takvo mijeanje bilo bi suprotno lanu 9, osim ako je "propisano zakonom", tei ka jednom ili vie legitimnih ciljeva datih u stavu 2 i ako je "neophodno u demokratskom drutvu".
Meutim, ne moe vjeroispovijesti.
se
svako
ponaanje
klasicirati
kao
"manifestacija"
U presudi Kala protiv Turske (1. juli 1997, Izvjetaji 1997-IV, stavovi 27-31), turski vojni sudija je penzionisan. Odluka o penziji je, konkretno, bila zasnovana na injenici da su njegovi postupci i ponaanje "pokazivali da je prihvatio protivzakonite integracionistike stavove". Odgovorna turska vlada tvrdila je da je podnosilac pruao pravnu pomo i uestvovao na obukama integraconistikih organizacija, i u nekoliko navrata bio ukljuen u imenovanje pripadnika vojske u ovu sektu. Na osnovu takve dokumentacije, komisija od pet pripadnika vojnih snaga viih inova, zakljuila je da je primanjem i primjenom upustava od rukovodstva te organizacije, pukovnik Kala djelovao suprotno vojnoj disciplini i morao, shodno tome, biti penzionisan. Sud je kazao:
Sud naglaava da, mada sloboda vjeroispovijesti jeste prvenstveno pitanje savjesti pojedinca, implicira, izmeu ostalog, i slobodu da se ona manifestira ne samo u zajednici s drugima, u javnosti i u krugu onih sa kojima tu vjeru dijeli, ve i nasamo i privatno (vidi presudu Kokkinakis protiv Grke od 25. maja 1993, Serija A br. 260-A, str. 17, stav 31). lan 9 (l. 9) navodi odreeni broj oblika koje moe imati manifestiranje vjeroispovijesti, odnosno obred, propovijedanje, vrenje vjerskih dunosti i ritual. Ipak lan 9 (l. 9) ne titi svaki in motiviran ili inspiriran vjerom ili uvjerenjem. Uz to, u uivanju slobode izraavanja vjeroispovijesti, pojedinac mora uzeti u obzir svoju linu situaciju. U odabiru vojne karijere, gospodin Kala je svojom voljom prihvatio sistem vojne discipline koji, po svojoj prirodi, namee nekim slobodama i pravima pripadnika vojnih snaga odreena ogrnaienja koja se ne mogu nametnuti civilima (vidi presudu Engel i ostali protiv Holandije od 8. juna 1976, Serija A br. 22, str. 24, stav 57). Drave mogu za svoje vojske usvojiti disciplinske propise kojima se zabranjuje ova ili ona vrsta ponaanja, a posebno stavova koji su suprotni ustanovljenom sistemu koji odraava potrebe vojne slube. Ne osporava se da je podnosilac, unutar ogranienja koje namee vojni ivot, bio u stanju ispunjavati obaveze koje predstavljaju normalne oblike kroz koje muslimani prakticiraju svoju vjeru. Naprimjer, bilo mu je dozvoljeno da obavlja molitve pet puta dnevno i da obavlja druge vjerske dunosti, kao to su ramazanski post i odlazak na molitvu u damiji petkom. Nalog Vrhovnog vojnog suda, uz to, nije bio zasnovan na vjerskim miljenjima i ubjeenjima pukovnika Kalaa, niti na nainu na koji je on obavljao svoje vjerske dunosti, ve na njegovom
265

ponaanju i stavovima (vidi stavove 8 i 25 u gornjem tekstu). Po turskim vlastima, ovakvo ponaanje je krilo vojnu disciplinu i ugroavalo princip sekularizma. Sud, shodno tome, zakljuuje da prisilno penzionisanje podnosioca nije predstavljalo mijeanje u prava garantirana lanom 9 (l. 9), jer nije bilo motivirano nainom na koji je podnosilac manifestirao svoju vjeroispovijest. Prema tome, nema krenja lana 9 (l. 9).
(Idem presuda Hassan i Tchaouch protiv Bugarske od 26. oktobra 2000, Predstavka br. 30985/ 96, stav 60.)
Komisija je ranije odluivala o reklami kojom Scijentoloka crkva, uz koritenje argumentacije vjerske prirode, propagira dobrobit sprave za mjerenje stanja due. Komisija je smatrala da odluka suda da iz te reklame iskljui odreene isto vjerske termine nije bila u suprotnosti sa lanom 9 (Predstavka br. 7805/77, Odluke i izvjetaji 16, str. 72, stav 4). Komisija nije smatrala da ta reklama predstavlja "manifestiranje" vjerskih ubjeenja, te je kazala:
Komisija je miljenja da koncept sadran u prvom stavu lana 9, u vezi sa manifestiranjem ubjeenja, ne daje zatitu za izjave o navodnim vjerskim ubjeenjima, za koje se moe rei da prodaju "argumente" neke vjerske grupe u reklamama isto komercijalne prirode. U vezi s tim, Komisija eli napraviti razliku izmeu reklama koje su samo "informativne" ili "deskriptivne", i komercijalnih reklama koje nude predmete na prodaju. Kad reklama ue u ovu drugu sferu, mada se moe odnsoiti na vjerske predemte bitne za odreenu potrebu, izjava vjerskog sadraja, po miljenju Komisije, vie predstavlja elju da se roba proda za prot, nego izraz uvjerenja u pravom smislu te rijei. Shodno tome, Komisija smatra da ono to je koriteno u predmetnoj reklami izlazi iz pravog opsega lana 9 i da, shodno tome, nema mijeanja u pravo podnosilaca da izraavaju svoja vjerska ubjeenja ili vjerovanja, po ovom lanu.
(Vidi i predmet Efstratiou protiv Grke, 18. decembar 1996, Izvjetaji 1996-VI, gdje je Sud smatrao da obaveza djece u koli da uestvuju u prazninoj povorci u kojoj su uestvovale i oruane snage, nije bila uvredljiva za vjerska ubjeenja podnosilaca, pripadnika Jehovinih svjedoka.)
Praktini primjeri
Presuda Metropolitan Church of Bessarabia i ostali protiv Moldavije (13. decembar 2001, Predstavka br. 45701/99) bavila se odbijanjem priznavanja crkve. Sud je primijetio da (stav 105):
[] ako nije priznata, crkva podnosilac ne moe djelovati. Njeni sveenici ne mogu drati svetu slubu, njeni pripadnici ne mogu se sastajati da bi prakticirali svoju vjeru, a poto nema pravni subjektivitet, nema pravo na sudsku zatitu svoje imovine. Sud smatra da je odbijanje moldavske vlade da prizna crkvu podnosioca, to je podrano odlukom
266

Vrhovnog suda od 9. decembar 1997, predstavljalo mijeanje u pravo crkve podnosioca i drugih podnosilaca na slobodu vjeroispovijesti, kako to garnatira lan 9, stav 1, Konvencije.
U ovom predmetu, Sud je kazao (stavovi 129-130):

[] Sud primjeuje da bez priznavanja, crkva podnosilac se ne moe ni organizirati, ni djelovati. Poto nema pravni subjektivitet, ne moe pokrenuti sudski postupak za zatitu svoje imovine, koja joj je neophodna za vjerske obrede, niti njeni pripadnici mogu da se sastaju i obavljaju svoje vjerske dunosti, a da pri tome ne krie zakon o vjerama.
to se tie tolerantnosti koju je vlada navodno pokazala prema crkvi podnosiocu i njenim pripadnicima, Sud takvu toleranciju ne moe smatrati zamjenom za priznanje, poto samo priznanje moe da im dodijeli prava. Sud dalje primjeuje da u nekim prilikama podnosioci nisu bili u stnaju da se odbrane od djela zastraivanja, jer su se vlasti povukle uz izgovor da samo zakonite aktivnosti imaju pravo na zakonsku zatitu (vidi stavove 56-57 i 84 u gornjem tekstu). Na kraju se primjeuje da kad su vlasti priznale druga liturgijska udruenja, nisu primijenile iste kriterije kao one kojima su odbili priznavanje crkve podnosioca, i da moldavska vlada za ovakvu razliku u postupanju nije dala nikave argumente. Zakljuak je da Sud smatra da odbijanje da se prizna ckrva podnosilac ima posljedice po slobodu podnosilaca na vjeroispovijest, koje se ne mogu smatrati proporcionalnima legitimnom cilju koji se elio ostvariti, ili koji je bio neophodan u demokratskom drutvu, odnosno da se radi o krenju lana 9.
Presuda Hassan i Tchaouch protiv Bugarske (26. oktobar 2000, Predstavka br. 30985/96, stavovi 61-65) bavila se organizacijom crkava i ukljuivanjem drave u njnu organizaciju. Sud je primijetio:
U ovom sluaju, strane imaju razliite stavove po pitanju da li su ili ne predmetni dogaaji, koji su svi vezani za organizaciju i vostvo muslimanske zajednice u Bugarskoj, vezani za pravo pojedinanih podnosilaca da manifestiraju svoju vjeroispovijest i, shodno tome, da li je primjenjiv lan 9 Konvencije. Podnosioci tvrde da su u pitanju bile njihove vjerske slobode, a vlada je pritubu analizirala prvenstveno iz ugla lana 11 Konvencije. Sud podsjea da vjerske zajednice tradicionalno i univerzalno postoje u obliku organiziranih struktura. Potuju pravila koja sljedbenici esto smatraju boanskim. Vjerske ceremonije imaju svoje znaenje i svetu vrijednost za vjernike, ako ih vode svetena lica koja su za to ovlatena u skladu sa ovim pravilima. Linost vjerskih slubenika je nesumnjivo od velikog znaaja za pripadnike odreene zajednice. Uee u ivotu zajednice je, na taj nain, manifestacija vjeroispovijesti, zatiena lanom 9 Konvencije. Kad se radi o organizaciji vjerske zajednice, lan 9 Konvencije mora se tumaiti u svjetlu lana 11, koji udruivanje titi od neopravdanog mijeanja drave. Gledano iz tog ugla, pravo vijernika na slobodu vjeroispovijesti ukljuuje i oekivanje da e se zajednici dozvoliti da mirno djeluje, bez proizvoljne intervencije drave. Autonomno postojanje vjerskih zajednica neophodno je za pluralizam demokratskog drutva i pitanje je koje je u samoj sri zatite koju prua lan 9. Direktno se
267

tie organizacije zajednice kao takve, ali i djelotvornog uivanja pravo na slobodu vjeroispovijesti za sve aktivne lanove. Ako organizacija ivota zajednice nije pod zatitom lana 9, svi drugi aspekti slobode vjeroispovijesti pojedinca postaju ugroeni. U ovom sluaju nema sumnje da su podnosioci bili aktivni pripadnici vjerske zajednice. Prvi podnosilac izabran je za glavnog muftiju bugarskih muslimana. Sud ne mora ustanovljavati da li je drugi podnosilac, koji je radio kao islamski vjerski uitelj, bio zaposlen i kao sekretar ureda glavnog muftije, jer nije osporeno da je gospodin Chaush musliman vjernik koji je aktivno uestvovao u vjerskom ivotu u periodu koji se razmatra. Iz toga slijedi da se dogaaji koji su predmet pritube tiu prava na vjeroispovijest oba podnosioca, kako ga odreuje lan 9 Konvencije. Stoga je ta odredba primjenjiva. Nadalje, Sud ne smatra da bi ovaj predmet bolje bilo razmatrati na osnovu lana 11 Konvencije, kako to predlae vlada. Takav pristup izvukao bi pritube podnosilaca iz konteksta, te zanemario njihovu sutinu. Sud, shodno tome, smatra da pritube podnosilaca trebaju biti razmatrane po lanu 9 Konvencije. U mjeri u kojoj se tiu organizacije vjerske zajednice, Sud naglaava da se lan 9 mora tumaiti u svjetlu zatite koju daje lan 11 Konvencije.
U ovom predmetu, Sud je kazao da dato mijeanje nije bilo propisano zakonom (stav 86):
Sud, shodno tome, smatra da mijeanje u unutranju organizaciju muslimanske zajednice i slobodu podnosilaca na vjeroispovijest nije bilo "propisano zakonom", te da je bilo proizvoljno i zasnovana na zakonskim odredbama koje su omoguavale nesmetano diskreciono pravo izvrnih vlasti, i koje ne zadovoljavaju potrebne standarde jasnoe i predvidivosti.
I dalje u vezi s organizacijom, u presudi Serif protiv Grke od 14. decembra 1999, Predstavka br. 38178/97, Izvjetaji 1999-IX, stav 52, Sud je kazao:
[] Sud ne smatra da u demokratskim drutvima drava treba da poduzima mjere kojima se osigurava da su vjerske zajednice budu ili se uvedu u jedinstveno vostvo.
U predmetu Manoussakis i ostali protiv Grke (26. septembar 1996, Izvjetaji o presudama i odlukama 1996, str. 1362 i 1365, stavovi 40 i 47), podnosioci su bili osueni jer su uspostavili i vodili vjersku ustanovu za obrede i skupove sljedbenika Jehovinih svjedoka, a da prije toga nisu pribavili saglasnost Ministarstva za obrazovanje i vjerska pitanja ili biskupa. to se tie obaveze pribavljanja saglasnosti, Sud je primijetio:
Kao i podnosioci, i Sud prihvata da drave imaju pravo da potvrde neki pokret ili udruenje, posebno one koji imaju vjerske ciljeve, a ije aktivnosti mogu biti tetne za stanovnitvo. Ipak podsjea da Jehovini svjedocil ulaze u kategoriju "poznatih religija" kako to predvia grki zakon (vidi presudu Kokkinakis protiv Grke od 25. maja 1993, Serija A br. 260-A, str. 15, stav 23). S ovim se i vlada saglasila.
Meutim, ovlatenja drave nisu beskonana. Sud je dalje kazao:
268

Pravo na slobodu vjeroispovijesti garantirano Konvencijom iskljuuje bilo kakvo diskreciono pravo drave da odredi da li su vjerska ubjeenja ili sredstva kojima se ona izraavaju legitimna. Sud u ovoj presudi smatra da osuda podnosilaca nije bila "neophodna u demokratskom drutvu". Smatra da se krivino gonjenje i odluka po albi Krivinog suda u Heraklionu, u presudi od 15. februara 1990, oslanjaju iskljuivo na nepostojanje saglasnosti biskupa, kao i na nepostojanje saglasnosti Ministarstva za obrazovanje i vjerska pitanja.
(vidi i presudu Chaare Shalom Ve Tsedek protiv Francuske od 27. juna 2000, Predstavka br. 27417/95, stavovi 64, 73-74 i 80-85, u vezi sa ovlatenjem za ustanovu u kojoj e se vriti obredno klanje koje trai judaizam.)

lan 9, stav 2, formuliran je ovako:
2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili uvjerenja e podlijegati samo onim ogranienjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom drutvu, u interesu javne sigurnaosti, zatite javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zatite prava i sloboda drugih.
1. Ogranienja u primjeni odredbe o derogaciji

U ranije pomenutom predmetu Kokkinakis protiv Grke, Sud je primijetio (stav 33):
Temeljna priroda prava garantiranih lanom 9, stav 1 (l. 9-1), odraavaju se i u formulaciji stava koji na njih postavlja ogranienja. Za razliku od drugog stava lanova 8, 10 i 11 (l. 8-2, l. 10-2, l. 11-2), koji obuhvataju sva prava pomenuta u prvom stavu tih lanova (l. 8-1, l. 10-1, l. 11-1), prvi stav lana 9 (l. 9-1) govori samo o "slobodi manifestiranja vjeroispovijesti ili uvjerenja". Pritom prihvata da u demokratskim drutvima u kojima funkcionira nekoliko vjeroispovijesti u jednom te istom stanovnitvu, moe se pokazati neophodnim da se odreena ogranienja postave na ovu slobodu, da bi se izmirili interesi razliitih grupa i da se osigura da se potuju vjerovanja svih.
U tom sluaju, Sud je odluio da je osuda gospodina Kokkinakisa za "prozelitizam" (lan 4 grkog zakona) predstavlja krenje lana 9 u smislu toga da drava nije dala stvarne razloge na kojima se temelji njegova osuujua presuda (stav 49):
Sud primjeuje da [] grki sudovi u svojoj argumentaciji ustanovljavaju odgovornost podnosioca samo na osnovu ponavljanja formulacije Odjeljka 4 i ne navode dovoljno precizno na koji je nain podnosilac pokuao uvjeriti svoje susjede neprimjerenim sredstvima. Nijedna od injenica ne ukazuje na ovakav zakljuak. Uz to, nije se pokazalo da je u okolnostima ovog sluaja osuda podnosioca bila opravdana hitnom drutvenom potrebom. Ne moe se rei, shodno tome, da je osporena mjera bila proporcionalna legitimnom cilju, a shodno tome, ni "neophodna u demokratskom drutvu [] za zatitu prava i sloboda drugih ".
269
Predmet Larissis i ostali protiv Grke (24. februar 1998, Predstavke br. 23372/94, 26377/ 94 i 26378/94, Izvjetaji 1998-I, stavvi 55 i 61) tie se ocira osuenih za prozelitizam u vezi i sa pripadnicima vojske, i sa civilima. Sud je smatrao da je osuda za prozelitizam u vezi sa vojskom opravdana po lanu 9, stav 2, ali je insistirao na stavu izneenom u presudi Kokkinakis u vezi sa civilima.
2. Razmatranja u vezi sa obavezom da ogranienje bude "propisano zakonom"

to se tie principa zakonitosti ogrnienja sloboda datih lanom 9, Sud se poziva na svoju sudsku praksu u vezi sa lanovima 8 i 11 (vidi presudu Hassan i Tchaouch protiv Bugarske od 26. oktobra 2000, Predstavka br. 30985/96, stav 84).
Sud pocrtava svoju ustanovljenu sudsku praksu, po kojoj izrazi "propisano zakonom" i "u skladu sa zakonom" u lanovima 8 do 11 Konvencije ne samo da trae da osporena mjera ima neki osnov u domaem zakonu, ve govori i o kvalitetu takvog zakona. Zakon treba biti podjednako i pristupaan i predvidiv, odnosno formuliran dovoljno precizno da pojedincu ako treba, uz odgovarajui savjet omogui da uskladi svoje ponaanje (vidi presudu Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1) od 26. aprila 1979, Serija A br. 30, str. 31, stav 49; presudu Larissis i ostali protiv Grke od 24. februara 1998, Izvjetaji 1998-I, str. 378, stav 40; Hashman i Harrup protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 25594/94, stav 31, ECHR 1999-VIII; i Rotaru protiv Rumunije [GC], br. 28341/95, stav 52, ECHR 2000-V). Da bi domai zakon ispunio ove zahtjeve, mora pruati odreenu mjeru zakonske zatite od proizvoljnog mijeanja javnih vlasti u prava koja titi Konvencija. U pitanjima koja se tiu temeljnih prava, bilo bi suprotno vladavini zakona, jednom od osnovnih principa demokratskog drutva otjelotvorenih u Konvenicj, da diskreciono pravo zakonom dato izvrnoj vlasti bude formulrano tako da je ovlatenje neogranieno. Shodno tome, zakon mora dovoljno jasno dati opseg bilo kakvog diskrecionong prava koje se daje nadlenim vlastima, kako i nain kako se ono izvrava (vidi gore citirani predmet Rotaru, stav 55). Nivo preciznosti koji se trai u domaim zakonima a koji ne moe, ni u kom sluaju, predvidjeti ba svaku mogunost u odreenoj mjeri ovisi o sadraju datog instrumenta, podruju koje treba da porkiva, i broju i statusu onih na koje se odnosi (vidi gore citirani predmet Hashman i Harrup, stav 31, i presudu Groppera Radio AG i ostali protiv vicarske od 28. marta 1990, Serija A br. 173, str. 26, stav 68).
3. Razmatranja vezana za zahtjev da takva ogranienja budu "neophodna"

U sluaju Metropolitan Church of Bessarabia i ostali protiv Moldavije (3. decembar 2001, Predstavka br. 45701/99, stavovi 115-119), Sud je uspostavio principe u vezi sa zahtjevom "neophodnosti" koji mora utjecati na aktivnosti drava lanica kad postavljaju ogranienja na djelovanje razliitih religija:
270
Evropska Konvencija o ljudskim pravima Sud kae [] da u demokratskom drutvu, u kojem postoj nekoliko religija u jednom te istom stanovnitvu, moe biti neophodno postaviti ogranienja da bi se izmirili interesi razliitih grupa, i da bi se osiguralo da se potuju uvjerenja svih (vidi ranije citiranu presudu Kokkinakis, str. 18, stav 33).
Meutim, u zivrenju svojih ovlasti u ovoj sferi i u odnosima sa razliitim religijama, denominacijama i uvjerenjima, drava je duna da bude neutralna i nepristrasna (vidi ranije citiranu presudu Hasan i Chaush, stav 78). Ono to je ovdje u pitanju je ouvanje pluralizma, kao i ispravno funkcioniranje demokratije, jednog od principa ija je karakteristika da otvara mogunost da se problemi zemlje rjeavaju dijalogom, bez pribjegavanja nasilju, ak i kad su posebno zahtjevni (vidi presudu Ujedinjena komunistika partija Turske i ostali protiv Turske od 30. januara 1998, Izvjetaji 1998-I, str. 27, stav 57). Shodno tome, uloga vlasti u takvim okolnostima nije da uklanja uzrok napetosti tako to e ukloniti pluralizam, ve da osigura da suprotstavljene grupe jedna prema drugoj budu tolerantne (vidi Serif protiv Grke, No. 38178/97, stav 53, ECHR 1999). Sud nadalje primjeuje da princip prava na slobodu vjeroispovijesti u smislu Konvencije, u principu, iskljuuje mogunost da drava ispituje legitimnost vjerskih ubjeenja ili naina na koje se ta ubjeenja ispoljavaju. Dravne mjere koje prednost daju odreenim liderima ili odreenim organima podijeljene vjerske zajednice idu ka tome da od zajednice trae da se, protiv svoje volje, svrsta pod jedno liderstvo, to bi takoer predstavljalo ugroavanje vjerske slobode. U demokratskim drutvima, drava nema potrebe da poduzima mjere kojima bi osigurala da vjerske zajednice budu ili dou pod jedinstveno vostvo (vidi gore citirani predmet Serif protiv Grke, stav 52). Slino tome, tamo gdje uivanje prava na slobodu vjeroispovijesti, ili neki njegov aspekt, po domaem zakonu podlijeu sistemu prethodne saglasnosti, uee u proceduri za davanje saglasnosti priznate vjerske vlasti ne moe se izmiriti sa zahtjevima stava 2 lana 9 (vidi, mutatis mutandis, Pentidis i ostali protiv Grke, br. 23238/94, izvjetaj Komisije od 27. februara 1996, stav 46). Nadalje, poto vjerske zajednice tradicionalno djeluju u formi organizirane strukture, lan 9 mora se tumaiti u svjetlu lana 11 Konvencije, koji udrueni oblik djelovanja titi od neopravdanog mijeanja drave. Gledano iz te perspektive, pravo vjernika na slobodu vjeroispovijesti, koje ukljuuje i pravo da se vjera izraava u zajednici sa drugima, podrazumijeva i oekivanje da e vjernicima biti dozvoljeno da se slobodno udruuju, bez proizvoljne intervencije drave. Ustvari, autonomno postojanje vjerskih zajednica neizbjeno je za pluralizam u demokratskom drutvu, a time je to i pitanje koje je u samoj sri zatite koju daje lan 9 (vidi Hasan i Caush u gornjem tekstu, stav 62). Uz to, jedno od sredstava uivanja prava na iskazivanje vjeroispovijesti, posebno kad se radi o vjerskoj zajednici u svojoj kolektivnoj dimenziji, upravo je mogunost osiguranja sudske zatite te zajednice, njenih pripadnika i imovine, tako da se lan 9 mora posmatrati ne samo u svjetlu lana 11, ve i u svjetlu lana 6 (vidi, mutatis mutandis, presudu Sidiropoulos i ostali protiv Grke od 10. jula 1998, Izvjetaji 1998-IV, str. 1614, stav 40, i presudu Canea Catholic Church protiv Grke od 16. decembra 1997, Izvjetaji 1997-VIII, str. 2857, stavovi 33 i 40-41 i izvjetaj Komisije, str. 2867, stavovi 48-49). Prema jasno ustanovljenoj sudskoj praksi, Sud dravi potpisnici Konvencije ostavlja odreeni stepen slobodne procjene u odluivanju da li i u kojoj mjeri je mijeanje neophodno, ali to ide ruku pod ruku sa evropskim nadzorom i relevantnih zakona i odluka kojima se oni primjenjuju. Zadatak suda je da utvrdi da li su mjere poduzete na nivou drave u principu opravdane i proporcionalne. Da bi odredio opseg slobodne procjene u ovom sluaju, Sud mora uzeti u obzir ono to je u pitanju, odnosno potrebu da se odri istinski vjerski pluralizam, koji je inherentan u samom konceptu demokratskog drutva (vidi ranije citiranu presudu Kokkinakis protiv Grke, str. 17, stav 31). Slino tome, odgovarajua teina mora se dati toj potrebi i kad se odreuje, kako to trai stav 2 lana 9, da li mijeanje odgovara na "hitnu drutvenu potrebu" i da li je "proporcionalno legitimnom cilju
271

koji se eli ostvariti" (vidi, mutatis mutandis, meu drugim izvorima, i presudu Wingrove protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. novembra 1996, Izvjetaji 1996-V, str. 1956, stav 53). U vrenju nadzora, mijeanje koje je predmet pritube Sud mora razmatrati na osnovu predmeta u cjelini (vidi ranije citiranu presudu Kokkinakis protiv Grke, str. 21, stav 47)
272
lan 10 Evropske konvencije Sloboda izraavanja

lan 10 kae: 1. Svako ima pravo na slobodu izraavanja. Ovo pravo ukljuuje slobodu miljenja i slobodu primanja i prenoenja informacija i ideja, bez mijeanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj lan ne sprjeava drave da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i lmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budui da ukljuuje obaveze i odgovornostsi, moe podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ogranienjima ili sankcijama predvienim zakonom i koje su neophodne u demokratskom drutvu, u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprjeavanja nereda ili zloina, zatite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprjeavanja irenja povjerljivih informacija, ili u interesu ouvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
1. Temeljna priroda slobode izraavanja

U predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je naglasio temeljnu prirodu slobode otjelotvorene u lanu 10 (7. decembar 1976, Serija A br. 24, str. 23, stav 49). Sud je kazao:
Sloboda izraavanja predstavlja jedan od osnovnih temelja [demokratskog drutva], jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog ovjeka. Uz uslove iz stava 2 lana 10, primjenjiv je ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili izazvanim neznanjem, ve i na one koje vrijeaju, okiraju ili uznemiravaju dravu ili neki segment stanovnitva. To su zahtjevi pluralizma, tolerantnosti i irokoumlja, bez kojih nema ni "demokratskog drutva".
Upravo iz tog razloga je Sud u predmetu Autronic AG protiv vicarske (22. maj 1990, Serija A br. 178, str. 23, stav 47) naglasio da:
lan 10 [] primjenjuje se na "sve", bilo da se radi o zikim ili pravnim licima. Uz to, Sud je ve u tri navrata smatrao da se primjenjuje i na komercijalna preduzea (vidi presudu Sunday Times od 26. aprila 1979, Serija A br. 30, presudu Markt Intern Verlag GmbH i Klaus Beermann od 20. novembra 1989, Serija A br. 165, i presudu Groppera Radio AG i ostali od 28. marta 1990, Serija A br. 173). [] Ustvari, taj lan u zadnjoj reenici prvog stava jasno pominje da se [lan 10] odnosi na odreena preduzea.
2. Sadraj slobode izraavanja

Druga reenica lana 10, stav 1, daje odreene naznake sadraja slobode izraavanja. Pokriva i ono to se naziva "slobodom izraavanja", a i "primanjem i davanjem informacija i ideja". Odluke Suda i Komisije omoguavaju da se identiciraju razliiti elementi te denicije.
273
Sloboda miljenja kao sastavni dio slobode izraavanja

U predmetu Lingens protiv Austrije, podnosilac je bio osuen zbog koritenja odreenih izraza ("najprizemniji oportunizam", "nemoralno" i "neasno") u vezi sa saveznim kancelarom u dva novinska lanka. Sud je kazao (presuda od 8. jula 1986, Serija A br. 103, stavovi 46-47):
Po miljenju Suda, mora se napraviti jasna distinkcija izmeu injenica i vrijednosnog suda. Postojanje injenica moe se pokazati, a istinitost vrijednosnog suda nije predmet dokazivanja. Sud u vezi s tim primjeuje da je injenica na kojoj je gospodin Lingens zasnovao svoj vrijednosni sud neosporna, kao i to da je djelovao dobronamjerno (vidi stav 21 u gornjem tekstu). Po stavu 3 lana 111 Krivinog zakona, tumaenog u vezi sa stavom 2, u ovakvom sluaju novinari ne mogu izbjei osudu za pitanja navedena u stavu 1, osim ako ne mogu dokazati istinitost svojih izjava (vidi stav 20 u gornjem tekstu). to se tie vrijednosnih sudova, ovakav je zahtjev nemogue ispuniti, i time se ugroava sama sloboda miljenja, koja je temeljni dio prava koje titi lan 10 (l. 10) Konvencije. Iz razliitih aspekata ovog razmatranja se moe zakljuiti da mijeanje u ostvarivanje prava na slobodu izraavanja gospodina Lingensa nije bilo "neophodno u demokratskom drutvu [] za zatitu ugleda [] drugih"; bilo je neproporcionalno legitimnom cilju koji se elio ostvariti. Shodno tome, radi se o krenju lana 10 (l. 10) Konvencije.
Sloboda izraavanja kao sloboda da se primaju informacije

U predmetu Leander protiv vedske (presuda od 26. marta 1987, Serija A br. 116, str. 29, stavovi 74-75) Sud je ukazao na to ta je sve obuhvaeno slobodom primanja informacija, prihvatajui to kao pravo da se prime informacije koje onaj ko ih ima eli prenijeti. To nije pravo pristupa informacijama koje onaj koji ih ima eli zadrati za sebe. Prema rijeima same presude:
Sud primjeuje da pravo primanja informacija u sutini zabranjuje vladi da ograniava osbe u primanju informacija koje im druge ele ili mogu prenijeti. lan 10 pojedincu, u okolnostima kakve su postojale u ovom predmetu, ne daje pravo pristupa registru koji sadri informacije o njegovom linom poloaju, niti predstavlja obavez vlade da pojedincu daje takve informacije. Stoga nije dolo dso mijeanja u pravo gospodina Leandera da primi informacije, onako kako ga titi lan 10.
Meutim, ovo ne znai da je svaki podnosilac pritube bez resursa. U predmetu Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (7. juli 1989, Serija A br. 160, str. 20, stav 49) Sud je smatrao da, iako odbijanje davanja pristupa linim informacijama nije predstavljalo krenje lana 10, ipak moe predstavljati krenje lana 8. U ovom sluaju je podnosilac traio pristup dosjeu u Gradskom vijeu, u vezi sa njegovim ranijim statusom maloljetnika na staranju slube socijalne zatite, s namjerom da pokrene postupak protiv lokalnih organa. Bez iznoenja bilo kakvog miljenja o tome da li generalno pravo pristupa linim podacima i informacijama moe da se izvede iz lana 8, Sud je eksplicitno kazao da je u ovom sluaju podnosioevo pravo na pristup dosjeu ilo zajedno sa primjenom lana 8, stav 1, Konvencije (ibid., str. 15, stav 37).
274
Evropska Konvencija o ljudskim pravima Za primjer cenzure nad kolskim udebnicima, vidi presudu Kipar protiv Turske od 10. maja 2001, Predstavka br. 25781/94, stavovi 248-254.
Sloboda izraavanja kao sloboda davanja informacija i ideja

Sloboda izraavanja implicira i slobodu davanja informacija. Presuda Mller i ostali protiv vicarske (24. maj 1988, Serija A br. 133, str. 19, stav 27) sadri primjer koji se tie umjetnikog izraza (24. maj 1988, Serija A br. 133, str. 19, stav 27). Sud je primijetio da lan 10:
[] ukljuuje slobodu umjetnikog izraavanja konkretno unutar slobode primanja i davanja informacija i ideja koja prua mogunost da se uestvuje u javnoj razmjeni kulturnih, politikih i drutvenih informacija i ideja svih vrsta. U vezi sa slobodom davanja informacija moe se pojaviti i pitanje reklame. U vezi s tim je Sud inicijalno izbjegavao da usvoji stav. Tako je bilo u presudi Barthold protiv Savezne Republike Njemake (25. mart 1985, Serija A br. 90, str. 20, stav 42), gdje je podnosilac optuen za davanje novinarima izjava koje su predstavljale promiviranje njegove profesionalne aktivnosti. Sud je izjavio da su se u predmetnim izjavama "miljenja" i "informacije" o temama od opeg interesa (predmetne aktivnosti) preklapale u tolikoj mjeri da ne postoji nita to opravdava razdvajanje tih elemenata iz izjava. Smatra, shodno tome, da je lan 10 generalno primjenjiv, bez pravljenja razlike da li su te izjave predstavljale reklamu ili ne.
Meutim, Komisija je jasno iznijela svoje stavove u vez s reklamom Scijentoloke crkve u vedskoj. Sud je zabranio neke dijelove teksta vjerskog sardraja. U vezi s tim, Komisija je primijetila (predstavka citirana u gornjem tekstu, po lanu 9, Odluke i izvjetaji br. 16, str. 72, stav 5):
Ogranienja nametnuta u vezi sa reklamama podnosilaca trebaju se razmatrati u vezi sa lanom 10. lan 10, stav 1, osigurava svakome pravo na slobodu izraavanja. Ovo pravo ukljuuje slobodu da se ima miljenje, te da se ideje i informacije primaju i daju, bez mijeanja javnih vlasti.
U skorije vrijeme (presuda Casado Coca protiv panije od 24. februara 1994, Serija A br. 285, str. 16, stav 35), Sud je usvojio jasnijij pristup primjeni lana 10 na komercijalno oglaavanje. U ovom dijelu teksta daje i neke ope primjere slobode davanja ideja:
U svojoj presudi Barthold protiv Njemake [] Sud je pitanje da li komercijalno oglaavanje ulazi u opseg lana 10 ostavio otvoreno, ali je kasnija sudska praksa dala smjernice u vezi s ovim pitanjem. lan 10 ne primjenjuje se samo na odreene vrste informacija, ideja ili vrsta izraavanja (vidi presudu Markt Intern Verlag GmbH i Klaus Beermann protiv Njemake od 20. novembra 1989, Serija A br. 165, str. 17, stav 26), posebno na one koje su politike prirode; on podrazumijeva i umjetniki izraz (vidi presudu Mller i ostali protiv vicarske od 24. maja 1988, Serija A br. 133, str. 19, stav 27), informacije komercijalne prirode (vidi ranije citiranu presudu Markt Intern Verlag GmbH [], ibid.) kako je Komisija ispravno ukazala ak i muziku i reklame koje se prenose kablovskim sistemom (vidi presudu Groppera Radio AG i ostali protiv vicarske od 28. marta 1990, Serija A br. 173, str. 22, stavovi 54-55).
275
Sloboda izraavanja u obliku slobode sredstva komunikacije

Nije dovoljno imati slobodu da se primaju i daju informacije. Bitan je i pristup tehnikim sredstvima. U ranije pomenutom predmetu Autronic AG (ibid., str. 23, stav 47) Sud je jasno kazao da se lan 10:
[] primjenjuje ne samo na sadraj informacija, ve i na sredstvo kojim se one prenose ili primaju, poto bilo kakvo ogranienje nametnuto na sredstva neophodna za to, predstavlja mijeanje u pravo da se primaju i daju informacije.
Generalno reeno, saoptavanje putem tampe, radija, televizije i sl. ulazi u opseg lana 10. Isto vai i za distribuciju letaka (vidi u vezi sa lanom 9 u gornjem tekstu, u ve citiranom izvjetaju Arrowsmith). To nas direktno uvodi u razmatranje nekih predmeta u kojima je primijenjen lan 10.
3. Primjeri primjene lana 10

Brojni su primjeri primjene lana 10. Jasno je da se sistematino odnose na lan 10, stav 2, koji kae uivanje sloboda predvienih prvim stavom lana 10, poto sa sobom nosi odreene dunosti i obaveze, moe podlijegati odreenim formalnostima, uslovima, ogranienjima ili kaznama, propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom drutvu, u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, u svrhu sprjeavanja nereda ili kriminala, za zatitu zdravlja ili morala, za zatitu ugleda ili prava drugih, sprjeavanje objelodanjivanja informacija primljenih u povjerenju, ili u cilju odravanja autoriteta ili nepristrasnosti pravosua. Stoga ogranienja mojraju biti "propisana zakonom", moraju biti "neophodna" i moraju biti u svrhu ostvarenja jednog od pomenutih "legitimnih ciljeva": sprjeavanja kriminala i sl. to se tie potrebe da postoji zakonski osnov, mogue se osvrnuti na presudu Vgt VereinGegen Tierfabriken protiv vicarske (28 . juni 2001, Predstavka br. 24699/94, stav 52), gdje je Sud kazao:
Sud se poziva na svoju sudsku praksu, prema kojoj izraz "u skladu sa zakonom" trai ne samo da osporene mjere imaju neki osnov u domaem zakonu, ve se poziva i na kvalitet datog zakona, i trai da on bude dostupan osobi na koju se odnosi i da bude predvidiv u smislu posljedica koje moe izazvati (vidi Amann protiv vicarske [GC], br. 27798/95, ECHR 1999-II). Meutim, prvenstveno je na domaim vlastima, odnosno na sudovima, da tumae i primjenjuju domae zakone (vidi presudu Kopp protiv vicarske od 25. marta 1998, Izvjetaji 1998-II, str. 541, stav 59; i presudu Kruslin protiv Francuske od 24. aprila 1990, Serija A br. 176-A, str. 21 et seq., stav 29).
U vezi sa "predvidivou" zakona, vidi presudu Hashman i Harrup protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. novembar 1999, Izvjetaji 1999-VIII, stavovi 31 i 34), gdje je Sud primijetio:
Sud podsjea da je predvidivost jedan od zahtjeva koji proizilaze iz fraze "propisano zakonom". Zakonska norma se ne moe smatrati "zakonom", osim ako nije formulirana sa preciznou dovoljnom da graaninu omogui da s njom uskladi svoje ponaanje. U isto vrijeme, mada je u
276

zakonu izvjesnost itekako poeljna, sa sobom moe donijeti i pretjeranu krutost, a zakon mora biti u stanju da prati promjenjivim okolnostima. Nivo preciznosti koji se trai u domaim zakonima a koji svakako ne moe predvidjeti svaku situaciju u velikoj mjeri zavisi od sadraja datog instrumenta, podruja koje treba da pokrije, te broja i statusa onih kojima je namijenjen (generalno u vezi s ovim vidi Rekvnyi protiv Maarske [GC], No. 25390/94, stav 34, ECHR 1999-III). [] Sud je primijetio i da obaveza po lanu 10, stav 2, da mijeanje u uivanje slobode izraavanja mora biti "propisano zakonom" slina je onoj iz lana 5, stav 1, da svako lienje slobode mora biti "zakonito" (ibid., str. 2742, stav 94).
(vidi i presudu ztrk protiv Turske od 28. septembra 1999, Izvjetaji 1999-VI, stavovi 5157.) Pri razmatranju "neophodnosti" ogranienja ili mijeanja u vezi sa kojima treba da odluuje, Sud usvaja sljedei pristup (vidi, npr., presudu Janowski protiv Poljske od 21. januara 1999, Izvjetaji 1999-I, stav 30):
Kako je dato u lanu 10, ova sloboda podlijee izuzecima, koji, s druge strane, moraju biti strogo postavljeni, a potreba za bilo kakvim ogranienjima mora biti uvjerljivo ustanovljena (vidi sljedee presude: Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 7. decembar 1976, Serija A br. 24, str. 23, stav 49; Lingens protiv Austrije, 8. juli 1986, Serija A br. 103, str. 26, stav 41; i Jersild protiv Danske, 23. septembar 1994, Serija A br. 298, str. 23, stav 31) (ii) Pridjev "neophodan", u smislu lana 10, stav 2, implicira postojanje "hitne drutvene potrebe". Drave ugovornice imaju odreeni stepen slobodne procjene pri odluivanju da li takva potreba postoji, ali to ide zajedno sa evropskim nadzorom, koji ukljuuje i zakon i odluku kojom se on primjenjuje, ak i kad takvu odluku donosi nezavistan sud. Stoga ovaj Sud jeste nadlean da donosi konanu odluku o tome da li se odreeno "ogranienje" moe uskladiti sa slobodom izraavanja koju titi lan 10 (vidi u gornjem tekstu pomenutu presudu Lingens, str. 25, stav 39). (iii) U vrenju svoje nadlenosti za nadzor, Sud osporeno mijeanje mora razmatrati u svjetlu predmeta u cjelini, ukljuujui i sadraj izjava za koje se podnosilac tereti i kontekst u kojem su te izjave date. Naroito mora odrediti da li je dato mijeanje bilo "proporcionalno legitimnom cilju koji se elio ostvariti" i da li su razlozi koje su domae vlasti ponudile kao obrazloenje "relevantne i dovoljne" (vidi u gornjem tekstu pomenutu presudu Lingens, str. 25-26, stav 40, i presudu Barfod protiv Danske od 22. februara 1989, Serija A br. 149, str. 12, stav 28). Pri tome, Sud mora biti uvjeren da su domae vlasti primijenile standarde koji su u skladu sa principima otjelotvorenim u lanu 10, te da su to utemeljile na prihvatljivoj ocjeni relevantnih injenica (vidi u gornjem tekstu pomenutu presudu Jersild, str. 24, stav 31).
U smislu navedenog, mogue je razmatrati razliite predmete.
Sloboda politikog izraavanja, kritika politikih pitanja ili kritika zvaninika

U presudi Ibrahim Aksoy protiv Turske (10. oktobar 2000, Predstavka br. 28635/95, stavovi 51-
277
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava 80), Sud je smatrao da je osuda podnosioca na osnovu separatistike propagande predstavljala krenje lana 10. to se generalno tie distribucije opih ili politikih informacija putem reklamnih spotova, vidi presudu Vgt VereinGegen Tierfabriken protiv vicarske od 28. juna 2001, Predstavka br. 24699/94, stavovi 70-71 (vidi i presudu Andreas Wabl protiv Austrije od 21. marta 2000, i presudu Jerusalem protiv Austrije od 27. februara 2001, Predstavka br. 26958/ 95). Kritika u politikim pitanjima bila je osnovna tema presude Castells protiv panije (23. april 1992, Serija A br. 236, str. 23-24, stavovi 46-50). U tom predmetu, jedan lan parlamenta kritizirao je vladu to nije poduzela pozitivne aktivnosti u cilju istrage napada koje su, po njegovom miljenju, izvrile osobe koje su i dalje bile na odgovornim funkcijama. On je osuen, a sud je odbio da mu da mogunost da dokae istinitost svojih rijei. Ovaj Sud je generalno izjavio a to je i najznaajniji aspekt ove presude da su ogranienja kritike ira kad je njihov predmet vlada, nego kad je njihov predmet pojedinac. Sud je potom zakljuio da jeste dolo do krtenja lana 10, zato to podnosiocu nije bilo dozvoljeno da podastre svoje dokaze:
Granice dozvoljene kritike ire su kad se kritika odnosi na vladu, nego kad se odnosi na pojedinanog graanina, ili ak na politiara. U demokratskom sistemu, djelovanje ili nedjelovanje vlade mora biti podlono detaljnoj analizi, ne samo zakonodavne ili pravosudne vlasti, ve i tampe i javnog mnjenja. Nadalje, upravo zbog dominantnog poloaja koji vlada ima neophodno je da ona bude suzdrava u pribjegavanju krivinom postupku, posebno kad su na raspolaganju druga sredstva odgovorna na neopravdane napade i kritike njenih protivnika ili medija. Meutim, i dalje je na nadlenim dravnim vlastima da, u svojoj funkciji garanta javnog reda, usvajaju mjere, ak i krivinopravne prirode, koje za cilj imaju da budu primjerena i nepretjerana reakcija na klevetnike optube koje nemaju osnova ili su date zlonamjerno. lanak koji se pojavio u listu Punto y Hora de Euskalherria (vidi stav 7 u gornjem tekstu) mora se razmatrati u cjelini. Podnosilac je poeo tako to je dao dug spisak ubistava i napada izvrenih u Baskiji, zatim naglasio da su ostala nekanjena; dalje je ponudio navode o ueu razliitih ekstremistikih orzanizacija, koje je imenovao, i na kraju vladi pripisao odgovornost za takvu situaciju. Zapravo, mnoge od tih tvrdnji bile su jedna vrsta pokuaja da se ustanovi istina, to je gospodin Castells i pokuao jasno pokazati. Nije mogue rei kakav bi bio ishod postupka da je Vrhovni sud prihvatio dokaze koje je podnosilac htio izvesti; ovaj Sud, meutim, kljuni znaaj daje injenici da su ti dokazi proglaeni neprihvatljivim u vezi sa datim djelom (vidi stav 12 u gornjem tekstu). Smatra da takvo mijeanje u pravo podnosioca na slobodu izraavanja nije bilo neophodno u demokratskom drutvu.
Za druge primjere na istu temu, treba se osvrnuti na gore pomenutu presudu Lingens protiv Austrije od 8. decembra 1986, Serija A br. 103. Moe se osvrnuti i na presudu Lopes Gomes da Silva protiv Portugala od 28. septembra 2000, Predstavka br. 37698/97, stavovi 34-36. U tom predmetu, podnosilac je osuen zato to je u novinama koristio rijei kao to su "groteskno", "prostaki" i "primitivno", za koje se smatralo da predstavljaju obine uvrede koje prevazilaze granice slobode izraavanja. Sud je izjavio:
[] moglo bi se polemizirati o tekstu koji je podnosilac napisao, a posebno o izrazima koje je koristio. Meutim, oni ne predstavljaju neosnovan napad, jer ih autor potkrepljuje objektivnim
278

objanjenje. U vezi s tim, Sud ukazuje na to da, u ovom podruju, politiki diskurs esto prelazi u sferu linog; to je opasnost politike i slobodne debate o idejama, koje su garancija demokratskog drutva. Shodno tome, podnosilac je iznio miljenje uoblieno politikim stavovima gospodina Silva Resende, koji i sam redovno u tampi iznosi kometare. Tamo gdje nema injeninog osnova, takvo bi miljenje svakako djelovalo pretjerano, ali u svjetlu ustanovljenih injenica, ovdje to nije sluaj. Na kraju treba naglasiti da novinarska sloboda pokriva i mogunost pribjegavanja odreenoj dozi pretjerivanja, ili ak provokacija (vidi presudu Prager i Oberschlick protiv Austrije od 26. aprial 1995, Serija A br. 313, str. 19, stav 38). [] Nadalje, uz dodavanje predmetnom urednikom tekstu i brojnih odlomaka novijih tekstova gospodina Silva Resende, podnosilac, koji je u to vrijeme bio direktor dnevnih novina Pblico, djelovao je u skladu sa pravilima novinarske struke. Prema tome, uz svoju reakciju na date tekstove, itaocima je omoguio da formiraju sopstveno miljenje, time to e predmetni uredniki tekst uporediti sa izjavama osobe koja se u njemu pominje. Sud ovoj injenici pridaje veliki znaaj. Suprotno tvrdnjama Vlade, ono to je bitno nije injenica da je podnosiocu izreena minimalna kazna, ve da je uope osuen (vidi u gornjem tekstu pomenutu presudu Jersild, str. 25, stav 35). Prema tome, osuda ovog novinara nije bila proporcionalna ostvarenju legitimnog cilja, uzimajui u obzir interes demokratskog drutva da se osigura i odri sloboda tampe.
(vidi i presudu Tammer protiv Estonije od 6. februara 2001, presudu Feldek protiv Slovake od 12. jula 2001, Predstavka br. 29032/95, stavovi 77-90, i vidi u daljem tekstu: postupci protiv novinara.) Presuda Janowski protiv Poljske (21. januar 1999, Izvjetaji 1999-I, stavovi 33-35) bavila se uvredama upuenim opinskoj gardi, u vezi s kojima je podnosilac prvo osuen na zatvorsku i novanu kaznu, a kasnije po albi na novanu. Sud je primijetio i zakljuio:
Sud [] potvruje zakljuak Komisije da su dravni slubenici pri vrenju dunosti, isto kao i politiari, podloni iroj granici prihvatljive kritike (vidi stav 28 u gornjem tekstu). Takve granice, svakako, u nekim okolnostima mogu biti ire u pogledu dravnih slubenika koji vrie odreena ovlatenja, nego u vezi sa sa privatnim licima. Meutim, ne moe se rei da dravni slubenici sebe svjesno izlau otvorenoj analizi svake rijei i djela u istoj mjeri u kojoj to ine politiari, i stoga bi ih trebalo tako tretirati kad se radi o kritici njihovoh aktivnosti (vidi presudu Oberschlick protiv Austrije (br. 2) od 1 . jula 1997, Izvjetaji 1997-IV, str. 1275, stav 29). Nadalje, dravi slubenici, da bi svoje zadatke uspjeno obavljali, moraju uivati povjerenje javnosti u uslovima u kojima nema nepotrebnih uznemiravanja, te se moe pokazati neophodnim tititi ih od agresivnih i uvredljivih verbalnih napada kad su na dunosti. U ovom predmetu, zahtjev za takvom zatitom nije se morao vagivati u odnosu na interese slobode tampe ili otvorene debate o pitanjima od javnog interesa, poto podnosilac svoje izjave nije dao u takvom kontekstu (vidi stav 32 u gornjem tekstu; i ranije pomenutu presudu Lingens, str. 26, stav 42, in ne). Po miljenju Suda, razlozi dati za osudu podnosioca bili su relevantni u smislu legitimnog cilja koji se elio ostvariti. Tano je da je podnosilac koristio uvredljive rijei iz razloga istinske zabrinutosti za dobrobit sugraana u toku estoke diskusije. Takve rijei bile su usmjerene protiv pripadnika snaga zakona, koji su bili obueni kako na njih da odgovore. Meutim, on je vrijeao gardu na javnom mjestu, dok su bili na dunosti, pred grupom posmatraa. Aktivnosti garde, mada nisu
279

utemeljene na eksplicitnim propisima opinskog vijea, ve na potrebama higijenskih uslova i saobraaja, nisu izazivale pribjegavanje agresivnom ili uvredljivom verbalnom napadu (vidi stav 8 u gornjem tekstu). Shodno tome, ak i da jese bilo nekih okolnosti koje bi ukazale na suprotno, jeste postojao zadovoljavajui osnov za odluku do koje su na kraju doli domai sudovi. Obzirom na gore navedeno, Sud je uvjeren da su razlozi koje su ponudile domae vlasti "relevantni i dovoljni" u smislu stava 2 lana 10. Sud nadalje zakljuuje da, u konkretnim okolnostima ovog predmeta, mijeanje jeste bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se elio ostvariti. U vezi s tim, treba primijetiti i da je kazna izreena podnosiocu u albenom postupku smanjena, odnosno da je Regionalni sud Sierady njegovu zatvorsku kaznu ukinuo (vidi stav 12 u gornjem tekstu). Ukratko, ne moe se rei da su domae vlasti izale iz granica slobodne procjene koju uivaju u ocjenjivanju neophodnosti osporene mjere. Shodno tome, nema krenja lana 10 Konvencije.
(Vidi i presudu Thoma protiv Luxembourga od 29. marta 2001.)
Sloboda izraavanja i objavljivanje tajnih informacija

U jednoj presudi iz 1995. godine, Sud je primijenio principe koje je ranije ustanovio. Radi se o predmetu Vereniging Weekblad Bluf ! protiv Holandije (9. februar 1995, Serija A br. 306-A, str. 15-16, stavovi 43-46). Redakcija lista Bluf ! dola je u posjed tad ve starog izvjetaja slube unutranje sigurnosti (BVD). Izvjetaj su objavili, ali su vlasti zaplijenile cijeli tira. Meutim, poto je policija zaboravila da zaplijeni i tamparske ploe, novi primjerci su odtampani i prodani. Vlasti nisu djelovale na sprjeavanju prodaje novih primjeraka: bio je kraljicin roendan i vlasti nisu eljele stvarati nikakav nered. Nakon toga je Javni tuilac primjerke povukao iz distribucije. Sud je smatrao da je povlaenje primjeraka iz distribucije predstavljalo mijeanje u slobodu izraavanja, i kazao da, mada mijeanje jeste bilo u skladu sa zakonom i usmjereno ka legitimnom cilju zatite nacionalne sigurnosti, nije bilo neophodno u demokratskom drutvu u svrhu ostvarenja tog cilja. Pri razmatranju ovog predmeta, Sud se prvenstveno oslanjao na kriterij "javnosti" informacija. Primijetio je:
Povlaenje iz distribucije [] mora se posmatrati u svjetlu dogaaja u cjelini. Nakon to je list zaplijenjen, izdava je ponovo tampao veliki broj primjeraka i prodavao ih na pretrpanim ulicama Amsterdama (vidi stavove 11 i 38 u gornjem tekstu). Shodno tome, date informacije ve su bile u irokoj distribuciji kad je list povuen iz prodaje. Brojku od 2500 primjeraka koju je podnosilac ponudio, Vlada je osporila. Sud, pak ne vidi razloga da sumnja da je u svakom sluaju prodan velik broj primjeraka i da je BDV-ov izvjetaj postao poznat javnosti. U vezi s tim, Sud ukazuje da je ve smatrao da nije neophodno sprjeavati objelodanjivanje informacija koje su ve postale dostupne javnosti (vidi ranije navedenu presudu Weber, str. 22-23, stav 49) ili vie nisu bile povjerljive (vidi presudu Observer and Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. novembra 1991, Serija A br. 216, str. 33-35, stavovi 66-70, i ranije citiranu presudu Sunday Times (br. 2), str. 30-31, stavovi 52-56). U ovom predmetu je obim javnosti oigledno drugaiji. Meutim, date informacije bile su dostupne velikom broju ljudi, koji su ih mogli prenositi drugima. Nadalje, mediji su komentirali dogaaje.
280

Prema tome, zatita informacija kao dravne tajne vie nije bila opravdana i povlaenje broja 267 lista Bluf ! vie nije djelovalo neophodno za ostvarenje legitimnog cilja. Bilo je, s druge strane, mogue krivino goniti poinionce. Ukratko, poto data mjera nije bila neophodna u demokratskom drutvu, nema krenja lana (l. 10).
Sloboda izraavanja u kontekstu javne slube

lan 10, stav 2, kae da sloboda izraavanja sa sobom nosi dunosti i obaveze. To znai da postoje ogranienja slobode izraavanja kod odreenih zanimanja, kao to su, npr. sudije, dravni slubenici, itd. Sud se bavi ovim pitanjem, a u skorije vrijeme je kazao da su disciplinske mjere izreene advokatu za krenje zabrane profesionalnog reklamiranja bile u skladu sa lanom 10, stav 2. Nemogue je baviti se svime u ovom tekstu, pa e se, iz tog razloga, razmatrati samo jedan konkretan aspekt, tj. situacija u kojoj osoba koja je iskoristila svoju slobodu izraavanja biva ili otputena iz javne slube, ili ne bude ni primljena. U tom smislu, primjereno je navesti presudu Glasenapp protiv Njemake (28. august 1986, Serija A br. 104, str. 26, stavovi 4950). U Njemakoj je za prijem u dravnu slubu neophodno dati sveanu zakletvu na Ustav, a vlasti pripadnike ekstremne desnice ili ekstremne ljevice uope ne uzimaju u razmatranje kao kandidate. Sud je prvo kazao:
Mada [] drave lanice nisu eljele da kroz Konvenciju ili njene protokole preuzmu obavezu priznavanja prava na zaposlenje u javnoj slubi, iz toga ne proizilazi da dravni slubenici u drugim aspektima nisu unutar opsega Konvencije (vidi, mutatis mutandis, presudu Abdulaziz, Cabales i Balkandali od 28. maja 1985, Serija A br. 94, str. 31-32, stav 60).
Sud je svoje razmiljanje donekle kvalicirao:

Status kandidata za dravnu slubu koji je gospoa Glasenapp stekla kroz zaposlenje kao nastavnik u srednjoj koli nije je liilo zatite koju daje lan 10. Ova odredba je svakako od materijalnog znaaja u ovom predmetu, ali da bi se odredilo da li je ona prekrena, mora se prvo utvrditi da li je osporena mjera predstavljala mijeanje u uivanje prava na slobodu izraavanja u formi npr. "formalnosti, uslova, ogranienja ili kazne" i da li je ta mjera bila unutar sfere prava na pristup dravnoj slubi, to je pravo koje Konvencija ne osigurava.
Nakon razmatranja okolnosti predmeta, Sud je (stav 53) primijetio da:

Sutina predmeta podnesenog ovom Sudu je pristup dravnoj slubi. Odbijajui takav pristup gospoi Glasenapp, pokrajinske vlasti su u obzir uzele njena miljenja i stavove samo da bi utvrdile da li ona posjeduje jednu od linih kvalikacija neophodnih za takvo mjesto. Na osnovu toga, nema mijeanja u uivanje prava zatienog stavom 1 lana 10.
U drugom predmetu Sud je zauzeo suprotan stavi (Vogt protiv Njemake, presuda od 26. septembra 1995, Serija A br. 323, stav 44). U tom sluaju, podnosilac nije bio kandidat, ve dravni slubenik u stalnoj slubi. Prije odluivanja da li je dolo do krenja lana 10 koje nije 281
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava neophodno u demokratskom drutvu, Sud je prvo kazao da lan 10, stav 1, jeste primjenjiv:
Sud, kao i Komisija, smatra da ovaj predmet treba razlikovati od predmeta Glasenapp i Kosiek. U tim predmetima, Sud je analizirao to to su vlasti podnosiocima odbile dati status dravnog slubenika na osnovu toga to nisu posjedovale odgovarajue kvalikacije. Pristup dravnoj slubi je bio sutina predmeta podnjesenih Sudu, koji je, shodno tome, zakljuio da nije bilo mijeanja u prava zatiena stavom 1 lana 10 (vidi ranije citiranu presudu Glasenapp, str. 27, stav 53). S druge strane, gospoa Vogt je od februara 1979. bila stalno zaposlena kao dravni slubenik. Suspendirana je u augustu 1986. i otputena 1987. (vidi stavove 16 i 20 u gornjem tekstu), to je bila disciplinska mjera za navodno nepotivanje obaveze koju ima svaki dravni slubenik, da potuje slobodni demokratski sistem u smislu njemakog Ustava. Po miljenju vlasti, ona je, svojim aktivnostima u ime DKP-a i svojim odbijanjem da se distancira od te partije, iznijela stavove koji su protiv gore pomenutog sistema. Iz toga proizilazi da jeste dolo do mijeanja u uivanje prava zatienog lanom 10 Konvencije. [] Mada jeste legitimno da drava svojim dravnim slubenicima, na osnovu njihovog statusa, nametne obavezu diskrecije, dravni slubenici su i pojedinci, i kao takvi uivaju zatitu lana 10 (l. 10) Konvencije. Stoga je na ovom Sudu da, uzimajui u obzir okolnosti svakog predmeta, odlui da li je postojala pravina ravnotea izmeu temeljnog prava pojedinca da uiva slobodu izraavanja i legitiminog interesa demokratske drave da osigura da njena dravna sluba na pravi nain unaprjeuje svrhe navedene u lanu 10, stav 2 (l. 10-2). Pri takvoj analizi, Sud e imati na umu to da kad se radi o pravu na slobodu izraavanja dravnih slubenika, "dunosti i obaveze" pomenute u lanu 10, stav 2 (l. 10-2) poprimaju poseban znaaj, koji opravdava da se domaim vlastima ostavi odreeni stepen slobodne procjene pri odreivanju da li je osporeno mijeanje proporcionalno gore pomenutom cilju (vidi i presudu Ahmed i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2. septembar 1998, Izvjetaji o presudama i odlukama 1998-VI, str. 2378, stav 56).
(vidi i presudu Wille protiv Liechtensteina od 28. oktobra 1999, Izvjetaji 1999-VII, stavovi 36-51.)
Sloboda izraavanja u radio i televizijskom emitiranju, kinu i videu Radio i televizijsko emitiranje
U predmetu Groppera protiv vicarske, Sud je postavio uslove za primjenu tree reenice stava 1 lana 10, u vezi sa sistemom licenciranja koji drava moe uvesti u ovoj oblasti. Sud je primijetio da se odredbe stava 2 koje pokrivaju slobodu izraavanja odnose i na takve propise (presuda Groppera Radio AG i ostali, 28. mart 1990, Serija A br. 173, str. 24, stav 61):
[] svrha tree reenice stava 1 lana 10 Konvencije je da jasno kae da drave imaju pravo da sistemom licenci kontroliraju nain na koji se emitiranje organizira na njihovom teritoriju, posebno u smislu tehnikih aspekata. To, s druge strane, ne znai da mjere licenciranja nee uope podlijegati zahtjevima stava 2, jer bi to vodilo rezultatu suprotnom cilju i svrsi lana 10 gledanog u cjelini.
U drugom predmetu, Informationsverein Lentia i ostali protiv Austrije, Sud je ove principe primijenio. U tom predmetu, podnosiocima je uskraeno pravo da uspostave internu mreu kablovske televizije. Vaei austrijski zakon je saveznim vlastima dao pravo da reguliraju 282
Evropska Konvencija o ljudskim pravima emiterske aktivnosti i podnosiocima nije data nikakva posebna licenca, jer za takvu licencu nije bilo zakonskog osnova. Austrija je kazala da joj je namjera bila da osigura objektivnost i nepristrasnost vijesti, pluralizam itd., tako to e odravati postojei javni monopol. Sud je smatrao (Informationsverein Lentia i ostali protiv Austrije, 24. novembar 1993, Serija A br. 276, str. 16-17, stavovi 38-39 i 42) da je odbijanje izdavanja licence nesumnjivo predstavljalo mijeanje "u skladu sa zakonom", ali da nije bilo neophodno u demokratskom drutvu. Sud je prvo primijetio:
Ovaj Sud esto naglaava temeljnu ulogu slobode izraavanja u demokratskom drutvu, posebno kad ona kroz medije slui za davanje informacija i ideja od opeg interesa, koje javnost ima pravo da prima (vidi, npr., mutatis mutandis, Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. novembra 1991, Serija A br. 216, str. 29-30, stav 59). Takva se obaveza ne moe uspjeno ispunjavati, osim ako nije utemeljena u principu pluralizma, iji je najjai garant drava. Ovakva opservacija posebno je validna u vezi sa audiovizuelnim medijima, iji se programi esto emitiraju na velikom prostoru. Od svih sredstava kojima se osigurava da se ove vrijednosti potuju, javni monopol je taj koji namee najvea ogranienja na slobodu izraavanja, odnosno potpunu nemogunost emitiranja na bilo kakav nain osim kroz dravne stanice i, u nekim sluajevima, preko lokalne kablovske stanice. Dalekoseni karakter takvih ogranienja znai da se oni mogu opravdati samo tamo gdje oni odgovaraju na hitnu potrebu.
Nakon razmatranja argumentacije vlade, pomenute u gornjem tekstu, Sud je kazao:

Sud nije uvjeren vladinim argumentima. Njihove tvrdnje pobijaju iskustva nekoliko evropskih drava po veliini slinih Austriji, u kojima istovremeno postojanje javnih i privatnih stanica, u skladu sa pravilima koja se razlikuju od zemlje do zemlje, i uz koje idu mjere sprjeavanja razvijanja privatnih monopola, pokazuje da su izraeni strahovi neosnovani. Drugi primjeri odluka vezanih za televizuelne komunikacije mogu se nai u gore pomenutoj presudi Autronic, citiranoj na samom poetku razmatranja lana 10, ili u presudi Tele 1 Privatfernseh GmbH protiv Austrije od 21. septembra 2000, Predstavka br. 32240/96.
Kino
to se tie kina, treba pomenuti predmet Otto-Preminger-Institut protiv Austrije (22. septembar 1994, Serija A br. 295-A, str. 19, stav 49). U tom predmetu su dravne vlasti zaplijenile jedan lm, jer je predstavljao provokaciju za katolike. Sud nije pronaao krenje lana 10. Ono to je zanimljivo je da se tu postavljaju principi koji se mogu primijeniti kad neko umjetniko djelo predstavlja uvredu vjerskih ubjeenja:
Kako proizilazi iz same formulacije stava 2 lana 10, svako ko koristi prava i slobode date prvim stavom tog lana, time preuzima i "dunosti i obaveze". Meu njih se u kontekstu vjerskih stavova i ubjeenja moe legitimno ukljuiti i obaveza da se, to je mogue vie, izbjegavaju izrazi koji e drugima biti nepotrebno uvredljivi, a time predstavljati i ugroavanje njihovih prava, to ni na koji nain ne doprinosi bilo kakvom obliku javne debate koja moe unaprijediti ljudske odnose. Po tome, moe se principijelno smatrati neophodnim da se u nekim demokratskim drutvima
283

sankcionira, ili ak sprijei, neprimjereno napadanje predmeta vjerskog potovanja, pod uslovom da su svaka "formalnost", "uslov", "ogranienje" ili "kazna" proporcionalni legitimnom cilju koji se eli ostvariti (vidi presudu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 23, stav 49).
Sud je zakljuio:
Sud ne moe zanemariti da je katolianstvo vjeroispovijest ogromne veine stanovnika Tirola. Pri pljenidbi predmetnog lma, austrijske vlasti djelovale su u cilju osiguranja vjerskog mira u toj regiji i sprjeavanja da neki ljudi osjete da su njihova vjerska ubjeenja izloena nepotrebnom i uvredljivom napadu. Prvenstveno je na dravnim vlastima, koje su u boljoj poziciji od meunarodnog sudje, da ocijene potrebu za takvom mjerom u odnosu na situaciju koja postoji na lokalnom nivou u datom trenutku. Obzirom na sve okolnosti ovog predmeta, Sud ne smatra da se moe rei da su austrijske vlasti prekoraile stepen svoje slobodne procjene u ovom smislu (ibid., str. 21, stav 56).
Video
U predmetu Wingrove protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. novembar 1996, Izvjetaji o presudama i odlukama 1996-V, str. 1957-1960, stavovi 58 i 63) podnosilac je reirao i napravio video zapis pod nazivom Slike ekstaze. Britanska komisija za klasikaciju lmova odbila je ovom radu dati pravo na distribuciju, jer je smatran bogohulnim. U presudi je Sud naglasio principe koji vae za stepen slobodne procjene drava potpisnica u vezi sa predmetima politikog govora i tzv. sluajevima "umjetnikog izraza" u vezi sa "moralom":
[] stoji injenica da jo uvijek nema dovoljno zajednikog osnova u pravnim i drutvenim porecima drava lanica Vijea Evrope da se zakljui da sistem kojim drava moe uvesti ogranienja na distribuciju nekog materijala na osnovu toga to je bogohulan, sam po sebi nije neophodan u demokratskom drutvu, a time i nekompatibilan sa Konvencijom (vidi, mutatis mutandis, presudu Otto-Preminger-Institut citiranu u gornjem tekstu u stavu 46, str. 19, stav 49). Mada je po lanu 10, stav 2, malo prostora za ogranienja na politiki govor ili debatu o pitanjima od javnog interesa (vidi, mutatis mutandis, izmeu ostalih izvora, i presudu Lingens protiv Austrije od 8. jula 1986, Serija A br. 103, str. 26, stav 42; presudu Castells protiv panije od 23. aprila 1992, Serija A br. 236, str. 23, stav 43; i presudu Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda od 25. juna 1992, Serija A br. 239, str. 27, stav 63), generalno je dravama lanicama ostavljen irok stepen slobodne procjene pri reguliranju slobode izraavanja u vezi sa stvarima koje bi mogle vrijeati intimna i lina ubjeenja unutar sfere morala, a naroito religije. Uz to, kao i u polju morala, ak i u veoj mjeri, ne postoji jedinstveno evropsko poimanje obaveze "zatite prava drugih" u vezi sa napadima na njihova vjerska ubjeenja. Ono to moe jasno uvrijediti osobu odreene vjere varirat e u velikoj mjeri od trenutka do trenutka i od mjesta do mjesta, posebno u eri koju karatkerizira sve vei spektar vjera i denominacija. Upravo na osnovu njihovog direktnog i kontinuiranog kontakta sa vitalnim snagama svojih zemalja, dravne vlasti su, u principu, u boljoj poziciji od meunarodnih sudija da daju miljenje o tanom sadraju ovakve obaveze u vezi sa pravima drugih, kao i o "neophodnosti" nekog "ogranienja" koje za cilj ima da od takvih materijala zatiti one iji bi najdublji osjeaji bili istinski povrijeeni (vidi, mutatis mutandis, presudu Mller i ostali protiv vicarske od 24. maja 1988, Serija A br. 133, str. 22, stav 35). Ovo, naravno, ne iskljuuje konani evropski nadzor. Takav nadzor je jo i potrebniji, obzirom na irinu i neogranienost pojma bogohuljenja i rizika od proizvoljnog ili pretjeranog mijeanja
284

u slobodu izraavanja pod krinkom aktivnosti poduzetih protiv navodno bogohulnog materijala. U tom smislu su posebno znaajni opseg djela bogohuljenja i garancija koje su ugraene u zakon. Uz to, injenica da ovaj predmet podrazumijeva ogranienje koje se javlja unaprijed, trai posebnu analizu Suda (vidi, mutatis mutandis, presudu Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. novembra 1991, Serija A br. 216, str. 30, stav 60). U ovom predmetu zadatak Suda je da odredi da li su razlozi na koje su se pozvale domae vlasti u obrazloenju mjera kojima se mijeaju u podnosioevu slobodu izraavanja relevantni i dovoljni u smislu lana 10, stav 2, Konvencije (l. 10-2). [] I podnosilac i predstavnik Komisije su tvrdili da bi kratki eksperimentalni video rad vidjela publika manja nego publika cjeloveernjeg igranog lma, to je bio sluaj u predmetu Otto-PremingerInstitut. [] Nadalje, rizik bi bio dodatno smanjen ogranienjem distribucije na licencirane "seks-opove".
U ovom predmetu, Britanska komisija za klasikaciju lmova odbila je da uope izda klasikaciju. Rezultat ovog odbijanja je da podnosilac nije imao pravo distribucije svog video djela. U vezi s ovim, Sud je odgovorio ovako (stav 63):
Sud, s druge strane, primjeuje da je priroda video radova je da se oni, kad dou na trite, u praksi mogu kopirati, posuivati, iznajmljivati, prodavati i gledati u domovima, i na taj nain izbjei bilo kakvu kontrolu vlasti. U takvim okolnostima, nije nerazumno da domae vlasti, imajui u vidu razvoj video industrije u Ujedinjenom Kraljevstvu (vidi stav 22 u gornjem tekstu), smatraju da bi lm doao do publike kojoj bi mogao biti uvredljiv. Koritenje tvrdog omota sa upozorenjem o sadraju lma (vidi stav 62 u gornjem tekstu) bilo bi samo djelimino djelotvorno, obzirom na raznovrsne oblike prenoenja video djela, kako je pomenuto u gornjem tekstu. U svakom sluaju, domae vlasti su i ovdje u boljoj poziciji od Evropskog suda da ocjenjuju kakav je mogui efekat takvog videa, imajui u vidu tekoe u zatiti javnosti.
Zakljuak: nema krenja lana 10.
Sloboda izraavanja i sloboda tampe i objavljivanja Zabrana publikacija

Opscene publikacije
Po objavljivanju jedne knjige (koja e se ovdje nazivati "kolska knjiga" ili "knjiica), vlasti Ujedinjenog Kraljevstva pokrenule su postupak po osnovu opscenosti. Sud je datu osobu osudio i naredio da se djelo zaplijeni i uniti (presuda Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 7. decembar 1976, Serija A br. 24). Po pitanju neophodnosti mijeanja u autorovu slobodu izraavanja, Sud je razmatrao izjanjenja obje strane.
285
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava Sud je poeo od odbijanja izjanjenja podnosioca da su u Ujedinjenom Kraljevstvu dozvoljena opscena izdanja, i primijetio (stav 56):
Tretman koji su "knjiica" i njen izdava imali 1971. godine bio je, po miljenju podnosioca i manjine u Komisiji, jo manje "neophodan", u smislu da cijeli spektar publikacija iji je sadraj hard core pornograja i koje nemaju nikakve intelektualne ili umjetnike sadraje, navodno, koristi vrlo irok stepen tolerancije koji postoji u Ujedinjenom Kraljevstvu. Izloene su pogledima prolaznika, posebno mladih, i generalno se kae da prolaze nekanjeno, a rijetki krivini postupci protiv njih ispostavljaju se, kako se tvrdi, esto neuspjenim, obzirom na veliki stepen liberalizma porota. Tvrdi se da isto vai za "seks opove" i veliki dio javno dostupne zabave. U principu, nije funkcija ovog Suda da uporeuje, ak i ako su donesene u slinim okolnostima, razliite odluke organa gonjenja i sudova, te mora, kao i odgovorna vlada, potovati nezavisnost sudova. Nadalje i prije svega, Sud ovdje nije suoen sa analognom situacijom: kako je vlada ukazala, dokumenti u spisu ne pokazuju da su ranije pomenute publikacije i zabava bili, u istoj mjeri koliko i "knjiica" (stav 52 u gornjem tekstu), usmjereni ka djeci i adolescentima koji im imaju pristu.
to se tie injenice da je isto djelo objavljeno u drugim dravama lanicama Vijea Evorpe, Sud je primijetio (stav 57):
Podnosilac i manjina u Komisiji stavljaju naglasak na dodatni argument da su, uz originalno dansko izdanje, prevodi "knjiice" objavljeni i slobodno distribuirani u veini drava lanica Vijea Evrope. Ovdje jo jednom stepen slobodne procjene drave i fakultativna priroda "ogranienja" i "kazni" koje pominje lan 10, stav 2 (l. 10-2), sprjeavaju Sud da prihvati takav argument. injenica da je veina (drava lanica) odluila da dozvoli da se ovo djelo distribuira ne znai da je suprotna odluka vlasti centralnog dijela grada Londona predstavljala krenje lana 10 (l. 10).
Na kraju, u pogledu teine mijeanja u slobodu izraavanja, Sud je dao sljedeu argumentaciju (stavovi 58-59):
[] na raspravi odranoj 5. juna 1976, predstavnik koji je zastupao miljenje manjine u Komisiji insistirao je na tome da odgovorna drava u svakom sluaju nije trebala poduzeti tako drakonske mjere, kao to je pokretanje krivinog postupka koji je doveo do osude gospodina Handysidea i do pljenidbe, a potom i unitenja "knjiice". Reeno je da je Ujedinjeno Kraljevstvo prekrilo princip proporcionalnosti, koji je sadran u pridjevu "neophodan", time to se nije ograniilo ili na zahtjev podnosiocu da iz "knjiice" ukloni problematini sadraj, ili da postavi ogranienja na prodaju i reklamiranje.
to se tie zahtjeva da se iz knjige ukloni problematini sadraj [], Sud je jednostavno kazao da lan 10 "ni u kom sluaju dravama lanicama ne namee obavezu da uvedu takvu vrstu prethodne cenzure ". to se tie zahtjeva za ogranienjem prodaje, Sud je smatrao da da bi na taj nain "knjiica" izgubila sutinu koju je podnosilac smatrao njenim raison dtre.
Na osnovu snage podataka koji su pred njim, Sud dolazi do zakljuka da u smislu okolnosti ovog
286

predmeta nije ustanovljeno nikakvo krenje zahtjeva lana 10 (l. 10).
Mora se kazati da se dravama lanicama ostavlja irok stepen slobodne procjene u ogranienju slobode izraavanja na osnovu zatite morala.
Politike publikacije
Jo jedan primjer zabrane moe se ilustrirati presudom Association Ekin protiv Francuske od 10. jula 2001, Predstavka br. 39288/98, stav 63, u vezi sa uredbom kojim se zabranjuje, cirkulacija, distribucija i ponuda na prodaju u cijeloj Francuskoj, publikacije koja je navodno predstavljala prijetnju javnom redu, a koji je na kraju Dravni savjet ponitio. Sud se sloio sa Dravnim savjetom da, posebno uzimajui u obzir sigurnost i javni red, sadraj publikacije nije bio takav da moe opravdati teinu mijeanja u pravo podnosioca na slobodu izraavanja, predstavljenu kroz zabranu koju je naloilo Ministarstvo unutranjih poslova. Ukratko, Sud je smatrao da uredba Ministarstva unutranjih poslova nije bila odgovor na hitnu drutvenu potrebu i nije bila proporcionalna legitimnom cilju koji se elio postii (vidi i presudu ztrk protiv Turske od 28. septembra 1999, Izvjetaji 1999-VI, stavovi 64-74).
Pljenidba i konskacija novina

U predmetu Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva (26. novembar 1991, Serija A br. 216, str. 29-30, stavovi 59-60), Sud je dao saetak osnovnih principa koji se odnose na tampu i slobodu izraavanja:
(a) Sloboda izraavanja predstavlja jedan od sutinskih temelja demokratskog drutva; na osnovu stava 2 lana 10 (l. 10-2), primjenjuje se ne samo na "informacije" i "ideje" koje se primaju povoljni ili se smatraju neuvredljivima ili nebitnima, ve i na one koje vrijeaju, okiraju, ili uznemiravaju. Sloboda izraavanja, onako kako je utjelotvorena u lanu 10 (l. 10), podlijee razliitim izuzecima, koji se, s druge strane, moraju tumaiti usko, a neophodnost bilo kakvog ogranienja mora se ustanoviti uvjerljivo. (b) Ovi principi su posebno znaajni kad je tampa u pitanju. Mada ne smije prekoraiti granice uspostavljene, izmeu ostalog, u "interesu nacionalne sigurnosti" ili za "odravanje autoriteta pravosua", ipak je njena dunost da prua informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa. Ne samo da tampa ima zadatak da prua takve informacije i ideje: i javnost ima pravo da ih prima. Da nije tako, tampa ne bi bila u stanju da igra svoju vitalnu ulogu "straara javnosti". (c) Pridjev "neophodan", u smislu lana 10, stav 2 (l. 10-2), implicira postojanje "hitne drutvene potrebe". Drave potpisnice uivaju odreeni stepen slobodne procjene pri odreivanju da li postoji takva drutvena potreba, ali to ide ruku pod ruku sa evropskim nadzorom, koji ukljuuje i zakone i odluke kojima se ti zakoni primjenjuju, ak i kad ih donose nezavisni sudovi. Stoga je ovaj Sud nadlean da donosi konanu odluku o tome da li se neko "ogranienje" uklapa sa slobodom izraavanja koju titi lan 10 (l. 10). (d) Pri vrenju svoje nadzorne nadlenosti, zadatak Suda nije da zauzima mjesto nadlenih domaih vlasti, ve da u svjetlu lana 10 (l. 10) razmatra odluke koje one donose u skladu sa svojim ovlatenjima da slobodno procjenjuju. To ne znai da je ovaj nadzor ogranien na utvrivanje da li je odgovorna drava svoja diskreciona prava koristila razumno, paljivo i dobronamjerno; zadatak Suda je da razmotri mijeanje koje je predmet pritube u odnosu na predmet u cjelini i da odredi da li je ono bilo "proporcionalno cilju koji se elio ostvariti" i da li su razlozi koje su domae vlasti ponudile kao obrazloenje bili "relevantni i dovoljni".
287

[] lan 10 (l. 10) Konvencije ne sadri eksplicitnu zabranu nametanja prethodnih ogranienja na publikacije. Ovo se potvruje ne samo rijeima "uslovi", "ogranienja" i "sprjeavanje"; koje se pojavljuju u samoj odredbi, ve i presudom Sunday Times koju je Sud donio 26. aprila 1979, kao i presudom Markt Intern Verlag GmbH i Klaus Beermann od 20. novembra 1989. (Serija A br. 165). S druge strane, opasnosti koje podrazumijeva prethodno ogranienje su takve da od Suda trae najpaljiviju analizu. Ovo posebno vai kad se radi o tampi, jer vijesti su roba sa ogranienim vijekom trajanja i kanjenje sa objavljivanjem, makar i kratko, moe ih liti i vrijednosti i zanimljivosti.
(Idem presuda Association Ekin protiv Francuske od 10. jula 2001, Predstavka br. 39288/98, stavovi 56-57, ili presuda Fressoz i Roire protiv Francuske od 21. januara 1999, Izvjetaji 1999-I, stav 45.) Presuda Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1) od 26. aprila 1979, Serija A br. 30, jedan je od vodeih predmeta na kojima je Sud temeljio svoje zakljuke u predmetu Observer i Guardian. U tom predmetu su podnosioci eljeli objaviti tekst o nainu na koji je jedna rma testirala medikament (Thalidomide) prije nego to ga je plasirala na trite. Medikament je proizveo tetne efekte i rtve su pokrenule sudski postupak. Data farmaceutska kompanija uspjela je dobiti zabranu objavljivanja datog teksta, na osnovu tvrdnje da bi tekst predstavljao nepotivanje suda. U vezi sa zabranom, Sud je kazao (stav 65):
Opeprihvaena stvar je da sudovi ne mogu djelovati u vakuumu. Mada oni jesu forum za rjeavanje sporova, to ne znai da se o tim sporovima ne moe i prije toga negdje drugo diskutirati, bilo u specijaliziranim asopsisima, u opoj tamp, ili generalno u javnosti. Nadalje, mada mas-mediji ne smiju prekoraiti granice koje namee interes ispravnog provoenja pravde, njihov je posao da daju informacije i ideje vezane za pitanja koja dolaze pred sud, isto kao i u drugim podrujima od interesa za javnost. Ne samo da mediji imaju zadatak da pruaju takve informacije i ideje: i javnost ima pravo da ih prima.
Sud je ukazao na to da su porodice rtava imale pravo na informacije, odnoso da su (stav 66):
[] imale vitalni interes da saznaju sve osnovne injenice i razliita mogua rjeenja. Mogle su biti lieni tih infromacija, koje su za njih bile od kljunog unaaja, samo ako bi bilo skoro apsolutno sigurno da bi davanje takvih informacija predstavljalo prijetnju "autoritetu pravosua ".
U vezi sa potpunom zabranom objavljivanja fotograje osumnjienog u toku krivinog postupka, vidi presudu News Verlag GmbH & CoKG protiv Austrije od 11. januara 2000. to se tie kombinacije dravnih mjera kojima se novine prisiljavaju da prestanu izlaziti, vidi presudu zgr Gndem protiv Turske od 16. marta 2000, Predstavka br. 23144/93. U tom predmetu, Sud je zakljuio da odgovorna drava nije poduzela odgovarajue zatitne i istrane mjere da zatiti pravo zgra Gndema na slobodu izraavanja, i da je novinama nametnula odreene mjere, konkretno pretres i hapenje, kao i brojne tube i osude u vezi sa odreenim izdanjima novina, koje su bile neproporcionalne i neopravdane kao sredstvo ostvarivanja bilo kakvog legitimnog cilja. Kako je kombinirani efekat ovih faktora bio da se novine natjeraju da prestanu izlaziti, to predstavlja krenje lana 10 Konvencije.
288
Postupci protiv novinara: kleveta, primanje dokumenata, itd.

Sud je generalno vrlo revnosan u svom nadzoru u smislu lana 10 u vezi sa tampom i postupcima protiv novinara. Vrlo esto se, mada ne uvijek, takvi postupci pokreu za klevetu. Sud je imao priliki da izjavi (presuda Bergens Tidende i ostali protiv Norveke od 2. maja 2000, stavovi 49-50):
Sud nadalje podsjea na sutinsku funkciju koju tampa vri u demokratskom drutvu. Mada tampa ne smije prekoraivati odreene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih i potrebom da se ne objavljuju povjerljive informacije, njena je dunost, ipak, da prua na nain koji je u skladu sa njenim obavezama i odgovornou informacije i ideje i pitanjima od javnog interesa (vidi presudu Jersild protiv Danske od 23. septembra 1994, Serija A br. 298, str. 23-24, stav 31, presudu De Haes i Gijsels protiv Belgije od 24. februara 1997, Izvjetaji o presudama i odlukama 1997I, str. 233-34, stav 37, i presudu Bladet Troms i Stensaas citiranu u gornjem tekstu, stav 59). Uz to, Sud vodi rauna o injenici da novinarska sloboda obuhvata i mogue pribjegavanje odreenom stepenu pretjerivanja, ak i provokacije (vidi presudu Prager i Oberschlick protiv Austrije od 26. aprila 1995, Serija A br. 313, str. 19, stav 38, i presudu Bladet Troms i Stensaas citiranu u gornjem tekstu, stav 59). U sluajevima kao to je ovaj, stepen slobodne procjene koji drava uiva uokviren je interesom demokratskog drutva da tampi omogui da igra svoju vitalnu ulogu "straara javnosti" time to prua informacije od najveeg znaaja za javnost (ibid., stav 59). Zadatak ovog Suda u vrenju svoje nadzorne funkcije nije da zauzme mjesto domaih vlasti, ve da razmotri u smislu lana 10, u svjetlu datog predmeta u cjelini, odluke koje su te vlasti donijele na osnovu svojih ovlatenja da vre takve procjene (ibid., stav 60). [] [] Sud nadalje primjeuje da lan 10 Konvencije ne daje neogranienu slobodu izraavanja, ak i u vezi sa izvjetavanjem tampe o pitanjima od najveeg interesa za javnost. U smislu stava 2 ovog lana, uivanje ove slobode sa sobom nosi i "dunosti i obaveze" koje se odnose i na tampu. Kako je Sud naglasio u presudu Bladet Troms i Stensaas citiranoj u gornjem tekstu, stav 65, te "dunosti i obaveze" dobivaju na znaaju kad postoji, kao u ovom sluaju" pitanje napada na ugled privatnih lica i potkopavanja "prava drugih". Na osnovu "dunosti i obaveza" koje se podrazumijevaju u uivanju slobode izraavanja, zatita koju lan 10 daje novinarima u vezi sa izvjetavanjem o pitanjima od opeg interesa podlijeu uslovu da oni djeluju dobronamjerno, da bi pruili tane i pouzdane informacije, u skladu sa novinarskom etikom (vidi presudu Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 27. marta 1996, Izvjetaji 1996-II, str. 500, stav 39, i Fressoz i Roire protiv Francuske [GC], br. 29183/95, stav 54, ECHR 1999-I).
U ovom predmetu, Sud je smatrao da je osuda podnosioca za objavljivanje traginih iskustava jednog pacijenta plastinog hirurga koji je, nakon objavljivanja tog izvjetaja, imao nancijskih problema i morao zatvoriti praksu, predstavljala krenje lana 10 (stavovi 56-57 i 60):
Sud veliki znaaj pridaje injenici da su, u ovom sluaju, iskazi o iskustvima ena koje je tretirao Dr. R. bile ne samo sutinski tane, ve i da su ih novine tano prenijele. Tano je da su, kako su domai sudovi naglasili, same ene koristile vrlo jake i izraajne opise, i da su takve rijei naglaene u novinskim lancima. Meutim, upotrijebljeni izrazi odraavaju razumljivo poimanje samih ena o tome kako im grudi izgledaju nakon neuspjele kozmetiko-hirurke intervencije, kako se i vidjelo
289

na priloenim fotograjama. Uz to, niti jedan lanak ne kae da se nezadovoljavajui rezultati pripisuju nemaru hirurga, tj. doktora R. Ovakov znaenje je izvukao Vrhovni sud, ne iz eksplicitnih rijei, ve iz opeg tona teksta, iji je fokus, zapravo, bio u istinitim navodima da Dr. R. nije pruio zadovoljavanjuu uslugu time to nije pruio ispravnu ili odgovarajuu postoperativnju njegu kojim bi se ispravili rezultati neuspjenih operacija. to se tie tekstova u cjelini, Sud ne nalazi da su izjave bile pretjerane ili zavaravajue. Sud ne moe prihvatiti da je izvjetavanje o iskazima tih ena bilo lieno odgovarajue ravnotee. Podnosioeve novine oigledno nisu u samim tekstovima dovoljno jasno naglasile da iskaze ena ne treba shvatiti kao izjavu da Dr. R. ne posjeduje odgovarajua hirurka znanja. Meutim, Sud podsjea da novinsko izvjetavanje zasnovano na invervjuima predstavlja jedno od najznaajnijih sredstava kojima tampa moe igrati svoju vitalnu ulogu "straara javnosti". [] U svjetlu svega gore navedenog, Sud ne moe doi do zakljuka da je neupitni interes Dr. R. da zatiti svoju profesionalnu reputaciju bio dovoljan da prevagne nad znaajnim javnim interesom da tampa ima slobodu da prua informacije o pitanjima od legitimnog interesa javnosti. Ukratko, razlozi koje je odgovorna drava ponudila, mada jesu relevantni, nisu dovoljni da se pokae da je mijeanje koje je predmet pritube bilo "neophodno u demokratskom drutvu". Sud smatra da nije bilo nikakvog razumnog odnosa proporcionalnosti izmeu ogranienja koja su nametnule mjere Vrhovnog suda na podnosioevo pravo slobode izraavanja i legitimnog cilja koji se elio ostvariti. Shodno tome, postoji krenje lana 10 Konvencije.
Mora se pomenuti i presuda Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda od 25. juna 1992, Serija A br. 239, gdje je reeno da su osuda za klevetu i kazna izreena jednom piscu predstavljale krenje lana 10. U ovom predmetu, pisac je krivino gonjen jer je u novinama objavio dva teksta o brutalnosti policije. U predmetue Prager i Oberschlick protiv Austrije, s druge strane (26 . april 1995, Serija A br. 313), osuda novinara i izdavaa za klevetu sudije nije se smatrala krenjem lana 10. Sud je primijetio:
da su navodi protiv sudije "bili izuzetno ozbiljni" (stav 36); da je "pretjeran obim optubi [], u odsustvu zadovoljavajueg injeninog osnova, djelovao kao nepotrebno tetan" (stav 37); i da podnosilac "nije mogao da se pozove na svoju dobronamjernost ili potivanje novinarske etike. Ne moe se rei da je istraivanje koje je bvoavio bilo dovoljno da potkrijepi tako teke navode" (stav 37).
Obzirom na sve ove faktore i na "posebnu ulogu pravosua u drutvu", Sud je zakljuio da izricanje novane kazne i pljenidba preostalih primjeraka napadnjtog lista nisu predstavljaki krenje lana 10 (stav 38). Jo jedan primjer koji se odnosi na klevetu sudija porotnika moe se nai u presudi Barfod protiv Danske od 22. februara 1989, Serija A br. 149. Vidi i presudu Perna protiv Italije od 25. jula 2001, Predstavka br. 48898/99, stavovi 38-48), gdje je 290
Evropska Konvencija o ljudskim pravima Sud posebno kazao (stav 38):

[] po deniciji, miljenje ne podlijee dokazivanju. Moe, s druge strane, biti pretjerano, posebno ako nema nikakvog injeninog osnova (vidi presudu De Haes i Gijsels protiv Belgije od 24. februara 1997, Izvjetaji o presudama i odlukama 1997-I, stav 47). (v) Pitanja od javog interesa o kojima tampa ima pravo da daje informacije i ideje, u odreenom smislu u skladu sa svojim dunostima i odgovornou, ukljuuju i pitanja vezana za funkcioniranje pravosua. Meutim, rad sudova, koji su garant pravde i koji igraju osnovnu ulogu u dravi u kojoj postoji vladavina zakona, mora uivati povjerenje javnosti. Stoga sud treba da bude zatien od neosnovanih napada, posebno u svjetlu injenice da sudije podlijeu obavezi diskrecije koja ih sprjeava da odgovore (vidi presudu Prager i Oberschlick protiv Austrije od 26. aprila 1995, Serija A br. 313, stav 34).
Vidi i presudu Du Roy i Malaurie protiv Francuske (3. oktobar 2000, Predstavka br. 34000/96, stavovi 28-37) u vezi sa zakonom propisanom zabranom objavljivanja informacija o krivinom tubama uz koje idu i potraivanja odtete u parninom postupku (krenje lana10) (krenje zabrane je bilo krivino djelo). Sud je smatrao i da je osuda televizijskih novinara za uee u irenju rasistikih izjava takozvanih "Zelenokouljaa" bila suprotna lanu 10. Sud je primijetio (predmet Jersild protiv Danske, 23. septembar 1994, Serija A br. 298, str. 23 i 25-26,stavovi 31 i 35):
Znaajna karakteristika ovog predmeta je da podnosilac nije sam dao predmetne izjave, ve je pomogao njihovoj distribuciji time to je bio televizijski novinar zaduen za program vijesti na danskom radiju (vidi stavove 9 do 11 u gornjem tekstu). Pri ocjeni da li su njegova osuda i izreena kazna bile "neophodne", Sud e uzeti u obzir principe ustanovljene njegovom sudskom praksom u vezi sa ulogom tampe (rezimirane, recimo, u presudi Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. novembra 1991, Serija A br. 216, str. 29-30, stav 59). [] Izvjetavanje o vijestima na osnovu intervjua, bilo urednikih obraenih ili ne, predstavlja jedno od najznaajnijih sredstava kojima je tampa u stanju da igra svoju vitalnu ulogu "straara javnosti" (vidi, npr., u gornjem tekstu pomenutu presudu Observer i Guardian, str. 29-30, stav 59). Kanjavanje novinara to je pomogao u irenju izjava koje je druga osoba dala u intervjuu ozbiljno bi ugrozilo doprinos tampe u debati o pitanjima od javnog interesa i ne bi trebalo da postoji, osim ako nema posebno jakih razloga za to. U tom smislu, Sud ne prihvata argumentaciju vlade da je ograniena priroda kazne relevantna; ono to je bitno je da je novinaru izreena osuujua presuda. Ne moe biti nikakve sumnje da su izjave u vezi s kojima su Zelenokouljai osueni (vidi stav 14 u gornjem tekstu) bile vie nego uvredljive za grupe protiv kojih su bile usmjerene i nisu uivale zatitu lana 10 (vidi, npr., odluke komisije o prihvatljivosti predstavki br. 8948/78 i 8406/78, Glimmerveen i Hagenbeek protiv Holandije, Odluke i izvjetaji 18, str. 187, i br. 9235/81, Knen protiv Savezne Republike Njemake, Odluke i izvjetaji 29, str. 194). Meutim, ak i uzimajui u obzir nain na koji je podnosilac pripremio izvjetaj o Zelenokouljaima (vidi stav 32 u gornjem tekstu), nije pokazano da je taj prilog, gledan u cjelini, bio takav da opravdava i njegovu osudu i kaznu za krivino djelo po Krivinom zakonu.
291
Zatita novinarskih izvora

lan 10 Konvencije u principu titi novinare od prisile ili naredbe da otkrivaju svoje izvore. U presudi Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (27. mart 1996, Izvjetaji o presudama i odlukama 1996-II, str. 500 i 502, stavovi 39 i 45) podnosiocu se telefonom obratila osoba koja mu je dala informacije o nancijskim problemima kompanije Tetra Ltd. Informacije su potjecale iz povjerljivog poslovnog plana koji je, kako je izgledalo, bio ukraden. Podnosilac je insistirao na tome da nije znao da su informacije bile iz ukradenog ili povjerljivog dokumenta. Tetra je traila nalog o zabrani objavljivanja informacija iz tog plana. Vii sud je to odobrio. Nakon izdavanja naloga, Vii sud je podnosiocu naloio da otkrije identitet izvora. U pogledu naloga da otkrije izvor, Sud je smatrao:
Zatita novinarskih izvora jedan je od osnovnih uslova za slobodu tampe, to se odraava i u zakonima i u profesionalnim kodeksima ponaanja u jednom broju drava lanica, i kako je potvreno u nekoliko meunarodnih instrumenata o novinarskoj slobodi (vidi, izmeu ostalog, Rezoluciju o novinarskoj slobodi i ljudskim pravima, usvojenu na 4. ministarskoj konferenciji o politici masmedija (Prag, 7-8. decembar 1994) i Rezoluciju o povjerljivosti novinarskih izvora, koju je usvojio Evropski parlament, 18. januar 1994, Zvanina publikacija Evropskih zajednica br. C 44/34). Bez takve zatite moglo bi doi do odvraanja izvora od pruanja pomoi novinarima u informiranju javnosti o pitanjima od javnog interesa. Rezultat bi bio potkopavanje uloge straara javnosti i a mogunost tampe da daje tane i pouzdane informacije mogla bi trpiti negativne posljedice. Obzirom na znaaj zatite novinarskih izbora za slobodu tampe u demokratskom drutvu, kao i na potencijalno onesposobljavajui efekat koji nalog za obznanjivanje izvora ima po uivanje te slobode, takva mjera ne moe biti kompatibilna sa lanom 10 Konvencije, osim ako nije opravdana preovladavajuim zahthjevima javnog interesa.
U ovom sluaju je Sud zakljuio da:

Na osnovu injenica u ovom predmetu, Sud ne moe doi do zakljuka da da su interesi kompanije Tetra da se, kroz postupak protiv izvora, eliminara postojea prijetnja od tete koja bi mogla nastati irenjem povjerljivih informacija na bilo koji nain osim preko tampe, da dobije kompenzaciju i da otkrije nelojalnog uposlenika ili kolaboratora, bili, ak i kumulativno gledano, dovoljni da prevagnu nad vitalnim javnim interesom da se zatiti podnosioev novinarski izvor. Sud, shodno tome, ne smatra da dalja svrha naloga o objelodanjivanju, kad se mjeri naspram standarda koje namee Konvencija, predstavlja preovladavajui zahtjev interesa javnosti. [] Shodno tome, Sud zakljuuje da i nalog kojim se od podnosioca trai da otkrije svoj izvor, i novana kazna koja mu je izreena jer je odbio da to uradi, predstavljaju krenje njegovog prava na slobodu izraavanja po lanu 10.
to se tie osude novinara za primanje fotokopija poreskih prijava, pribavljenih, suprotono profesionalnoj tajnosti, od neidenticiranog poreskog slubenika, i njihovo objavljivanje u novinama, moe se osvrnuti na presudu Fressoz i Roire protiv Francuske [GC] (21. januar 1999, No. 29183/95, stav 54, ECHR 1999-I, stavovi 54-56), gdje je Sud kazao:
Ako je, kako se vlada sloila, informacija o godinjem prihodu gospodina Calveta bila zakonita, a
292

njeno objelodanjivanje dozvoljeno, onda osuda podnosilaca samo zato to su objavili dokument u kojem je sadrana ta informacija, konkretno poreseku prijavu, ne moe biti opravdana po lanu 10. U sutini, taj lan preputa novinarima da odlue da li je nepohodno ili nije reproducirati takve dokumetne da bi se osigurao kredibilitet. Time se titi pravo novinara da objavljuju informacije o pitanjima od opeg interesa, pod uslovom da djeluju dobronamjerno i uz taan injenini osnovi, te da pruaju "pouzdane i precizne" informacije u skladu sa novinarskom etikom (vidi, naroito, presudu Goodwin citiranu u gornjem tekstu, str. 500, stav 39; presudu Schwabe protiv Austrije od 28. augusta 1992, Serija A br. 242-B, str. 34, stav 34; i, kao primjer suprotnog zakljuka na osnovu injenica, presudu Prager i Oberschlick citiranu u gornjem tekstu, str. 18, stav 37). U ovom predmetu, Sud primjeuje da ni izvjetaj gospode Fressoza i Roirea o datim dogaajima, niti njihova dobronamjernost, nisu dovedeni u pitanje. Gospodin Roire, koji je potvrdio autentinost poreske prijave, djelovao je u skladu sa standardima njegove profesije novinara. Svrha objavljivanja dijelova svakog dokumenta bila je da se potkrijepi ono to je reeno u samom lanku. Objavljivanje poreske prijave je, shodno tome, bilo relevantno ne samo za temu, ve i za kredibilited datih informacija. Ukratko, po miljenju Suda, nije bilo razumnog odnosa proporcionalnosti izmeu legitimnog cilja koji se elio ostvariti osudom novinara i sredstva kojim se taj cilj ostvarivao, obzirom na interes demokratskog drutva da osigura i uva slobodu tampe. Stoga se radi o krenju lana 10 Konvencije.
293
lan 11 Evropske konvencije Sloboda okupljanja i udruivanja lan 11, stav 1

lan 11, stav 1, kae: 1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruivanja s drugima, ukljuujui i pravo osnivanja i pridruivanja sindikatima zbog zatite svojih interesa. Kako je reeno, ovaj se lan bavi i slobodom okupljanja i slobodom udruivanja.
1. Sloboda okupljanja
to se tie slobode okupljanja, mora se pomenuti odreeni broj odluka vezanih za njen temeljni karakter, njen sadraj i odreena ogranienja koja se mogu primijeniti.
Temeljna priroda slobode okupljanja

U predmetu Rassemblement jurassien protiv vicarske (Predstavka br. 8191/78, odluka od 10. oktobra 1979, Odluke i izvjetaji 17, str. 119, stav 3) Komisija je kazala:
Komisija eli na samom poetku rei da je pravo na mirno okupljanje odreeno ovim lanom temeljno pravo u demokratskom drutvu i predstavlja, isto kao i pravo na slobodu izraavanja, jedan od temelja takvog drutva (predmet Handyside, presuda od 7. decembra 1976, Serija A, stav 49). Kao takvo, ovo pravo pokriva i privatne sastanke i sastanke na javnim mjestima.
Sadraj slobode okupljanja

U svojoj odluci od 16. jula 1980, u predmetu Krani protiv rasizma i faizma protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Predstavka br. 8840/78, Odluke i izvjetaji 21, str. 148, stav 4) Komisija je kazala da:
[] sloboda mirnog okupljanja pokriva ne samo statine skupove, ve i javne povorke. To je, tavie, sloboda koju mogu uivati ne samo pojedinani uesnici takvih demonstracija, ve i oni koji ih organiziraju, ukljuujui i pravna lica kao to je udruenje podnosilac.
S druge strane, elja zatvorenika da dijele istu eliju nije dio slobode okupljanja (predemt McFeeley protivUjedinjenog Kraljevstva, Predstavka br. 8317/78, odluka od 15. maja 1980, Odluke i izvjetaji 20, str. 98, stavovi 114-115). Komisija je kazala:
Kako ukazuje sama formulacija lana 11, koncept slobode udruivanja, iji je posebni aspekt pravo osnivanja i pridruivanja sindikatima, tie se prava da se oformi, ili da se bude povezan sa grupom ili organizacijom koja zastupa odreene ciljeve. Ne tie se prava zatvorenika da budu sa drugim
294

zatvorenicima ili da se u tom smislu "udruuju" sa drugim zatvorenicima. Shodno tome, Komisija smatra da se ova prituba mora odbaciti po lanu 27, stav 2, kao ratione materiae nekompatibilna sa odredbama Konvencije.
Restrikcije i ogranienja koja drava namee na slobodu okupljanja

U ranije pomenutom predmetu Rassemblement jurassien protiv vicarske (ibid., str. 119, stav 3, in ne) Komisija je odluivala o zakonitosti sistema po kojem demonstracije podlijeu prethodnom odobrenju:
Kad se radi o [skupovima na javnim mjestima], podreivanje istih proceduri odobravanja u normalnim okolnostima ne ugroava sutinu ovog prava. Takva procedura je u skladu sa zahtjevima lana 11, stav 1, samo zato to su vlasti u poziciji da osiguraju da skup protee mirno, te, shodno tome, ne predstavlja mijeanje u uivanje samog prava.
Predemt Krani protiv rasizma i faizma protiv Ujedinjenog Kraljevstva (pomenut u gornjem tekstu, str. 150, stav 5) pokazuje okolnosti pod kojima je opa zabrana demonstracija na odreeni vremenski period zakonita po lanu 11. Komisija je kazala:
Opa zabrana demonstracija moe biti opravdana samo ako postoji realna opasnost od mogunosti da te demonstracije rezultiraju neredima koji se ne mogu sprijeiti drugim, manje krutim mjerama. U vezi s tim, vlasti moraju uzeti u obzir i efekat zabrane povorki koje same po sebi ne predstavljaju opasnost po javni red. Samo ako nad negativnim aspektima takvih procesija na koje se zabrana odnosi moe prevagnuti pitanje sigurnosti, koje opravdava izdavanje zabrane, i ako ne postoji nikakva mogunost da se takvi neeljeni efekti zabrane izbjegnu preciznim postavljanjem zabrane u smislu teritorijalne primjene i trajanja, takva se zabrana moe smatrati neophodnom u smislu lana 11, stav 2, Konvencije.
Kao protutea mogunosti ukidanja ili ograniavanja slobode okupljanja, drava ima pozitivnu obavezu da dozvoli njeno djelotvorno uivanje. To posebno vai kad demonstratori dou u sukob sa svojim protivnicima. U predmetu Plattform "rzte fr das Leben" protivAustrije (21. juni 1988, Serija A br. 139, str. 12, stavovi 32 and 34), Sud je primijetio da:
Demonstracije mogu iritirati ili vrijeati osobe koje su protiv ideja ili tvrdnji koje ele promovirati. Uesnici, s druge strane, moraju biti u stanju da odre demonstracije bez straha da e biti izloeni zikom nasilju svojih protivnika; takav strah mogao bi udruenja ili druge grupe sa zajednikim idejama ili interesima odvratiti od toga da otvoreno iznose svoja miljenja o izuzetno kontroverznim pitanjima koja se tiu cijele zajednice. U demokratiji, pravo na kontra-demonstracije ne moe se proiriti tako da onemogui uivanje prava na demonstracije. Istinska, djelotvorna sloboda mirnog okupljanja ne moe, shodno tome, biti svedena na puku obavezu drave da se ne mijea: isto negativna koncepcija ne bi bila kompatibilna sa ciljem i svrhom lana 11. Kao i lan 8, lan 11 ponekad trai poduzimanje pozitivnih mjera, ak, ako je potrebno, i u sferi odnosa izmeu pojedinaca (vidi, mutatis mutandis, the X. and Y. protiv Holandije, presuda od 26. marta 1985, Serija A br. 91, str. 11, stav 23).
Sud je dalje ukazao: 295

Kada je dunost drava ugovornica da poduzimaju razumne i primjerene mjere za omoguavanje mirnog odravanja zakonitih demonstracija, one to ne mogu apsolutno garantirati i uivaju irok stepen diskrecije u izboru sredstava koje e upotrijebiti (vidi, mutatis mutandis, presudu Abdulaziz, Cabales i Balkandali od. maja 1985, Serija A br. 94, str. 33-34, stav 67, i presudu Rees od 17. oktobra 1986, Serija A br. 106, str. 14-15, stavovi 35-37). U ovom polju, obaveza pod kojom se nalaze po lanu 11 Konvencije je obaveza u smislu mjera koje se poduzimaju, a ne rezultata koji se postiu.
U ovom sluaju, Sud je zakljuio da je austrijska drava poduzela "razumne i primjerene mjere" (vidi i presudu Stankov i Ujedinjena makedonska organizacija Inlinden protiv Bugarske od 2. oktobra 2001, Predstavka br. 29221/95, stavovi 76-112).
2. Sloboda udruivanja Ope napomene

Uz slobodu okupljanja, lan 11 bavi se i slobodom udruivanja. U predmetu Dravni sindikat belgijske policije (27. oktobar 1975, Serija A br. 19, str. 17, stav 38), Sud je primijetio da je sloboda sindikalnog udruivanja poseban aspekt slobode udruivanja:
lan 11, stav 1 (l. 11-1), predstavlja slobodu sindikalnog udruivanja kao jedan oblik ili poseban aspekt slobode udruivanja.
Upravo je iz tog razloga u predmetu Sigurd-ur A. Sigurjnsson protiv Islanda (30. juni 1993, Serija A br. 264, str. 14, stav 32) Sud jednostavno zakljuio da je data organizacija, o ijoj je prirodi trebao odluivati, bila udruenje, te da nije bilo potrebe da se, u smislu lana 11, utvruje da li je bila i sindikat.
Nije neophodno odluivati da li se Frami moe smatrati i sindikatom u smislu lana 11, obzirom na to da je u toj odredbi pravo osnivanja i pristupanja sindikatima jedan od aspekata ireg prava na slobodu udruivanja, a ne zasebno pravo (vidi, meu ostalim izvorima, i presudu Schmidt i Dahlstrm protiv vedske, presuda od 6. februara 1976, Serija A br. 21, str. 15, stav 34).
Sud je kazao i da se sloboda udruivanja odnosi i na politike stranke. U presudi Ujedinjena komunistika partija Turske i ostali protiv Turske (30. januar 1998, Izvjetaji 1998-I, stavovi 24-25 and 27) je kazao:
Sud smatra da formulacija lana 11 daje inicijalnu naznaku da li se na tu odredbu mogu oslanjati i politike stranke. Primjeuje da, mada lan 11 govori o "slobodi udruivanja sa drugima, ukljuujui i pravo osnivanja [] sindikata []", reeniki veznik "ukljuujui" jasno pokazuje da su sindikati samo jedan od mnogobrojnih primjera oblika kroz koji se moe uivati pravo na slobodu udruivanja. Upravo zato nije mogue zakljuiti, kako vlada jeste uinila, da su pominjanjem sindikata iz razloga prvenstveno vezanih za pitanja koja su u to vrijeme bila relevantna - autori Konvencije za cilj imali da politike stranke iskljue iz opsega lana 11. Meutim, ak je, po miljenju Suda, uvjerljivije od formulacije lana 11 upravo to da su politike stranke oblik udruivanja neophodan za ispravno funkcioniranje demokratije. Obzirom na znaaj
296

demokratije u sistemu Konvencije (vidi stav 45 u daljem tekstu), ne moe biti nikakve sumnje da politike partije ulaze u opseg lana 11. [] Sud primjeuje [] da neko udruenje, ukljuujui i politiku partiju, nije iskljueno iz zatite koju daje Konvencija samo zato to domae vlasti smatraju da njegove aktivnosti potkopavaju ustavne strukture drave i trae nametanje restrikcija. Kako je sud i ranije Kazao, mada u principu jeste domaim vlastima preputeno da poduzimaju aktivnosti kakve smatraju neophodnima za potivanje vladavine zakona ili za ostvarivanje ustavnih prava, to moraju initi na nain koji e biti kompatibilan sa njihovim obavezama po Konvenciji, koje podlijeu reviziji pred institucijama Konvencije (vidi Open Door i Dublin Well Woman protiv Irske, presuda od 29. oktobra 1992, Serija A br. 246-A, str. 29, stav 69).
Ovaj odjeljak sadri, shodno tome, presude o slobodi udruivanja u strogom smislu, te o sindikatima, jer daju ope informacije o slobodi udruivanja. Za pitanja vezana iskljuivo za slobodu sindikalnog udruivanja, vidi naredni odjeljak.
Pojam udruivanja
U predmetu Chassagnou i ostali protiv Francuske (presuda od 29. aprila 1999, Izvjetaji 1999III), Sud je kazao da pojam udruivanja ima autonoman opseg i da ne zavisi od podjele na "javno" ili "para-administrativno" na osnovu domaeg zakona. Ovaj predmet odnosio se na status lovakih udruenja (ACCA) u francuskom zakonu. Sud je rekao (stav 100):
Meutim, pitanje nije toliko da li su u francuskom zakonu ACCA privatna udruenja, javna ili para-javna, ili mjeovita udruenja, ve da li su to udruenja u smislu lana 11 Konvencije. Ako bi drave ugovornice, na osnovu svog diskrecionog prava, mogle klasikacijom udruenja kao "privatna" ili "para-administrativna", da ih uklone iz opsega lana 11, to bi im dalo takvu irinu, da bi moglo voditi do rezultata nekompatibilnih sa ciljem i svrhom Konvencije, tj. da titi prava koja nisu teoretska i iluzorna, ve praktina i djelotvorna (vidi presudu Artico protiv Italije od 13. maja 1980, Serija A br. 37, str. 15-16, stav 33, i noviju presudu Ujedinjena komunistika partija Turske i ostali protiv Turske od 30. januara 1998, Izvjetaji o presudama i odlukama 1998-I, str. 18-19, stav 33). Sloboda misli i miljenja i sloboda izraavanja, kako ih ganantiraju lanovi 9 i 10 Konvencije, bile bi vrlo ogranienog opsega da uz njih ne ide i garancija mogunosti razmjene uvjerenja i ideja u zajednici sa drugima, posebno kroz udruenja pojedinaca sa istim ubjeenjima, idejama ili interesovanjima. Termin "udruivanje", shodno tome, ima autonomno znaenje; klasikacija u domaem zakonu ima samo relativnu vrijednost i predstavlja tek polaznu taku.
Kriteriji koji omoguavaju grupi da bude "udruenje" razmatrani su u presudi Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije (23. juni 1981, Serija A br. 43, str. 26-27, stavovi 64-65). Pozvan da u tom predmetu odredi da li je predmetna organizacija bila po svojoj prirodi udruenje ili ne, Sud je koristio tri kriterija: porijeklo, cilj i nain na koji je dato tijelo organizirano. U ovom sluaju, to je bio Ordre des Mdecins:
Sud, kao prvo, primjeuje da je belgijski Ordre des Mdecins javnopravna institucija. Osnovali su
297

ga ne pojedinci, ve zakonodavac; intergiran je u strukture drave, i u veinu njegovih organa sudije se imenuju kraljevskim ukazom. Radi na ostvarivanju ciljeva od opeg interesa, tj. na zatiti zdravlja, i to tako to, na osnovu vaeeg zakona, vri jednu vrstu kontrole nad medicinskim uslugama. U kontekstu ove funkcije, Ordre mora voditi i evidenciju profesionalnih medicinskih radnika. U svrhu izvrenja zadatka koji mu je povjerila belgijska drava, zakon mu daje administrativne, disciplinske, kao i nadlenosti u donoenju pravila, izvan obima obinog zakona (prrogatives exorbitantes du droit commun) i on u sklopu te funkcije koristi proces vrenja javnih ovlatenja (vidi stavove 20-34 u gornjem tekstu). Obzirom na ove razliite faktore, gledane zajedno, Ordre se ne moe smatrati udruenjem u smislu lana 11.
Sve je, s druge strane, pitanje stepena. U jednom novijem predmetu (ranije pomenuti predmet Sigurd-ur A. Sigurjnsson protiv Islanda, 30. juni 1993, str. 13-14, stavovi 30-31), islandska vlada je tvrdila da Frami udruenje taksista nije "sindikat", niti ak udruenje u smislu lana 11, ve profesionalna organizacija javnopravnog karaktera. Ovaj argument je vlada podrala tvrdnjom da Frami nije organizacija zaposlenih koja svoje lanove zastupa u sporovima sa poslodavcima ili u estvuje u kolektivnom pregovaraju. Nadalje, Frami je obavljao odreene funkcije koje su ili predviene zakonom, ili su proizale iz prakse, i bile u javnom intersu nita manje nego u interesu samih lanova. Sud je smatrao da ranije pomenuti elementi nisu dovoljni da se Frami smatra javnopravnim udruenjem izvan opsega lana 11. Jeste tano da je Frami obavljao odreene fukncije koje su, u odreenoj mjeri, bile predviene vaeim zakonodavstvom i koje su bile od koristi ne samo za lanove, ve i za javnost u cjelin (vidi stavove 22-23 u gornjem tekstu). Meutim, uloga nadzora nad provedbom relevantnih pravila primarno je povjerena drugoj instituciji, tj. komitetu, koji je imao i dodatna ovlatenja da izdaje licence i odluuje o suspenziji i opozivu (vidi stavove 20 i 25 u gornjem tekstu). Frami je privatnopravno ustanovljen i uiva punu autonomiju u odreivanju sopstvenih ciljeva, organizacije i procedure. Prema njegovom statutu, evidentno starom i trenutno pod revizijom, cilj Framija je da titi profesionalne interese svojih lanova i promovira solidarnost meu profesionalnim vozaima taksija; da odreuje, pregovara i predstavlja zahtjeve vezane za radno vrijeme, plate i tarife svojih lanova; da trai i odrava ogranienja na broj taksi vozila i da svoje lanove predstavlja pred javnim ogranima (vidi stav 21 u gornjem tekstu). Frami je, shodno tome, prvenstveno privatnopravna organizacija i mora se smatrati "udruenjem" u smislu lana 11. (vidi i u gornjem tekstu pomenutu presudu Chassagnou i ostali protiv Francuske od 29. aprila 1999, Izvjetaji 1999-III, stav 101: lan 11 primjenjiv).
Sadraj slobode udruivanja

Sloboda udruivanja ima dva aspekta: prvi, negativni, je pravo da se ne udruuje: tie se pitanja obaveznog lanstva u nekom udruenju. Drugi, pozitivni aspekt, je pravo da se udruuje ili da se pripada udruenju. Postoji i pitanje formiranja i rasformiranja udruenja.
Formiranje i rasformiranje udruenja

U presudi Ujedinjena komunistika partija Turske i ostali protiv Turske (30. januar 1998, Izvjetaji 1998-I, stavovi 32-34, 46 and 61), u vezi sa rasformiranjem politike stranke, Sud je kazao: 298

Ne proizilazi, s druge strane, da vlasti drave u kojoj neko udruenje svojim aktivnostima ugroava njene institucije, nema prava da te institucije zatiti. U vezi s tim, Sud naglaava da je ve zakljuio da je u sistemu Konvencije sadran i odreeni kompromis izmeu obaveze zatite demokratskog drutva i pojedinanih prava (vidi, mutatis mutandis, Klass i ostali protiv Njemake, presuda od 6. septembra 1978, Serija A br. 28, str. 28, stav 59). Da bi takav kompromis postojao, bilo kakva intervencija vlasti mora biti u skladu sa stavom 2 lana 11, koji Sud razmatra u daljem tekstu (vidi stavove 37 et seq.). Sud e, tek kad takva analiza bude gotova, biti u poziciji da, u svjetlu svih okolnosti predmeta, odluuje da li treba da se primjenjuje lan 17 Konvencije. Pred Komisijom je, pak, vlada izjavila da, mada lan 11 garantira slobodu formiranja udruenja, time se ne sprjeava njegovo rasformiranje. Komisija je zauzela stav da se sloboda udruivanja ne tie samo prava da se formira politika stranka, ve i da garantira pravo da kad se formira, takva stranka moe slobodno da obavlja svoje aktivnosti. Sud naglaava da Konvencija za cilj ima da garantira prava koja nisu teoretska i iluzorna, ve praktina i djelotvorna (vidi, izmeu ostalih izvora, i presudu Artico protiv Italije, od 13. maja 1980, Serija A br. 37, str. 16, stav 33, i presudu Loizidou citiranu u gornjem tekstu, str. 27, stav 72). Pravo garantirano lanom 11 bilo bi u velikoj mjeri teoretsko i iluzorno, kad bi bilo ogranieno samo na osnivanje udruenja, obzirom na to da bi domae vlasti mogle takvo udruenje odmah rasformirati, bez obaveze da ispotuju Konvenciju. Iz toga proizilazi da zatita koju daje lan 11 traje cijeli ivotni vijek jednog udruenja, te da, shodno tome, ako dravne vlasti rasformiraju takvo udruenje, i to mora zadovoljiti stav 2 ove odredbe (vidi stavove 35-47 u daljem tekstu). Zakljuak je da je lan 11 primjenjiv na injenice ovog predmeta. [] [] izuzeci postavljeni u lanu 11 se, kad se radi o politikim strankama, trebaju strogo interpretirati; samo uvjerljivi i jaki razlozi mogu opravdati ogranienje slobode udruivanja menetnuto takvim strankama. Pri odreivanju da li postoji neophodnosti u smislu lana 11, stav 2, drave ugovornice imaju samo ogranien stepen slobodne procjene, koji ide ruku pod ruku sa strogim evropskim nadzorom, koji pokriva i zakon i odluke kojima se on primjenjuje, ukljuujui i odluke koje donose nezavisni sudovi. Sud je ve kazao da je takva analiza neophodna u sluaju koji se ticao lana parlamenta osuenog za iznoenje uvreda (vidi presudu Castells citiranu u gornjem tekstu, str. 22-23, stav 42); takva analiza je jo neophodnija kad se rasformira cijela politika stranka i kad se njenim liderima zabrane bilo kakve sline aktivnosti u budunosti. [] [] tako drastina mjera kao to je trenutno i trajno rasformiranje TBKP, naloeno prije nego to su njene aktivnosti i zapoele, i dato zajedno sa zabranom njenim liderima da nose bilo kakvu drugu politiku odgovornost, neproporcionalna je cilju koji se eli ostvariti i, shodno tome, nije neophodna u demokratskom drutvu. Iz ovoga slijedi da je ta mjera predstavljala krenje lana 11 Konvencije.
(Vidi i Stranka slobode i demokratije (zdep) protiv Turske, presuda od 8. decembra 1999, Izvjetaji 1999-VIII, stavovi 37-48; Socijalistika partija i ostali protiv Turske, presuda od 25. maja 1998, Izvjetaji 1998-III, stavovi 41-54; za predmet u kojem se rasformiranje politike stranke nije smatralo suprotnim lanu 11, vidi Refah Partisi (Stranka prosperiteta) i ostali protiv Turske, presuda od 31. jula 2001, Predstavka br. 41340/98, stavovi 43-53 i 64-84, gdje 299
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava su vii stranaki zvaninici iznijeli namjeru da formiraju viestrani pravni sistem zasnovan na diskriminaciji po osnovu vjerovanja i uvoenja islamskog prava.)
Sloboda neudruivanja
Kljuna kontroverza je na slobodi neudruivanja. U tom smislu se uspostavlja distinkcija na osnovu toga da li tijelo u kojem je lanstvo obavezno jeste ili nije udruenje u smislu Konvencije. Tamo gdje nije udruenje u smislu Konvencije, zakon moe predvidjeti obavezno lanstvo, ali pod uslovom da to ne sprjeava slobodu formiranja udruenja koje bi koegzistiralo sa takvom organizacijom. Shodno tome, u gore pomenutoj presudu Le Compte, Van Leuven i de Meyere protiv Belgije (str. 27, stav 65), Sud je, nakon zakljuka da belgijski Ordre des Mdecins nije udruenje i da obavezno lanstvo ne kri lan 11, stav 2, koji se odnosi iskljuivo na udruenja, primijetio:
[] da ne bude krenja, belgijska drava mora uspostaviti Ordre tako da ne sprjeava pripadnike date struke da formiraju ili ulaze u druga profesionalna udruenja. Totalitarni reimi su pribjegavali i jo uvijek pribjegavaju obaveznom strukovnom organiziranju u smislu zatvorenih i ekskluzivnih organizacija umjesto profesionalnig udruenja i tradicionalnih strukovnih sindikata. Autori Konvencije eljeli su sprijeiti takve zloupotrebe (vidi objedinjeno izdanje "Travaux Prparatoires" Evropske konvencije o ljudskim pravima, sv. II, str. 116-118). Sud primjeuje da u Belgiji postoji nekoliko udruenja za zatitu profesionalnih interesa zdravstvenih radnika, u koje oni imaju slobodu da se ukljue ili ne ukljue (vidi stav 22 u gornjem tekstu). U takvim okolnostima, postojanje institucije kao to je Ordre i posljedice koje iz toga proizilaze tj. obaveza pripadnika struke da budu u evidenciji koju ima Ordre i da podlijeu autoritetu njegovih organa jasno nema niti cilj, niti efekat ograniavanja, a svakako ne ugroavanja, prava koja garantira lan 11, stav 1.
Kad je predmetna organizacija udurenje, pitanje obaveznog lanstva je delikatnije. Sud je inicijalno usvojio mudar stav. U presudi Young, James i Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva (13. august 1981, Serija A br. 44, str. 21-23, stavovi 52-55), kazao je da sistem koji nekoga prisiljava da bude lan sindikata ne mora uvijek biti suprotan lanu 11; i, mada je u ovom sluaju zakljuio da je obaveza lanstva u odreenom sindikatu bila suprotna toj odredbi, naglasio je da je odbijanje lanstva imalo vrlo ozbiljne posljedice: podnosioci su otputeni. Sud je primijetio:
Pretpostavljajui, u svrhu ove rasprave, da je [] ope pravilo poput onoga iz lana 20, stav 2, Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, namjerno izostavljeno iz Konvencije i ne moe se smatrati sadranim u njoj, iz toga ne proizilazi da je negativni aspekt slobode pojedinca da se udruuje u potpunosti izvan opsega lana 11, te da svaka obaveza da se prikljui nekom sindikatu jeste kompatibilna sa namjerom te odrebde. Shvatati lan 11 tako da dozvoljava svaku vrstu prisile u polju sindikalnog lanstva ilo bi protiv same sutine slobode koju treba da garantira (vidi, mutatis mutandis, presudu od 23. jula 1968. godine, o meritumu takozvanog "Belgijskog jezikog" predmeta, Serija A br. 6, str. 32, stav 5, presudu Golder od 21. februara 1975, Serija A br. 18, str. 19, stav 38, i presudu Winterwerp od 23. oktobra 1979, Serija A br. 33, str. 24, stav 60).
300

Sud jo jednom naglaava da u postupcima koji proizilaze iz predstavke pojedinca, ne gubei iz vida opi kontekst, svoju panju mora to je mogue vie ograniiti na pitanja koja otvara konkretan sluaj pred njim (vidi, inter alia, presudu Guzzardi od 6. novembra 1980, Serija A br. 39, str. 31-32, stav 88). Shodno tome, u ovom predmetu se od Suda ne trai da razmatra sluaj potpuno ksnog sistema u odnosu na Konvenciju, ili da iznosi miljenje u vezi sa svakom posljedicom koju neki oblik prislie moe izazvati; svoje e razmatranje ograniiti na efekte tog sistema na podnosioce. [] Pod pretpostavkom da lan 11 ne garantira negativne aspekte te slobode na isti nain kao i pozitivne, obaveza prikljuivanja odreenom sindikatu ne mora uvijek biti suprotna Konvenciji. Meutim, prijetnja otputanjem, koja podrazumijeva i gubitak prihoda, najozbiljniji je oblik prisile i u ovom je predmetu bila usmejrena protiv osoba zaposlenih u Britanskim eljeznicama prije uvoenja bilo kakve obaveze ulanjenja u neki konkretan sindikat. Po miljenju Suda, ovakav oblik prisile, u okolnostima datog predmeta, zadire u samu sutinu slobode koju garantira lan 11.
Sud je sasvim vri stav zauzeo u presudi Sigurd-ur A. Sigurjnsson protiv Islanda (citirana u gornjem tekstu, str. 16, stav 35). Prije nego to kae da je dolo do krenja lana 11, Sud primjeuje:
[] treba se podsjetiti na to da je Konvencija ivi instrument koji treba tumaiti u svjetlu dananjih uslova ivljenja (vidi, izmeu ostalih izvora, i presudu Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. jula 1989, Serija A br. 161, str. 40, stav 102). Shodno tome, lan 11 mora se posmatrati tako da ukljuuje i negativno pravo udruivanja. U ovom sluaju nije neophodno da Sud odreuje da li to pravo treba smatrati jednakim pozitivnom pravu.
U skorije vrijeme je, u predemtu Chassagnou i ostali protiv Francuske (29. april 1999, Izvjetaji 1999-III, stav 101), zakon predviao da vlasnici zemlje manje od odreene povrine, koja je varirala od jednog organa do drugog, imaju obavezu da postanu lanovi Udruenja lovaca i da svoju zemlju stave na raspolaganje lokalnoj zajednici u svrhu stvaranja lovakih terena. Sud je zakljuio da se radilo o krenju lana 11.
Pravo na pristupanje
Uz pitanje obaveznog lanstva, pravo da se pripada nekom udruenju bilo je predmet dosta razmatranja. U predmetu Cheall protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Predstavka br. 10550/83, odluka od 13. maja 1985, Odluke i izvjetaji 42, str. 185), Komisija je odluivala o internim propisima i odlukama udruenja o primanju i iskljuivanju lanova:
Po miljenju Komisije, pravo formiranja sindikata podrazumijeva, recimo, pravo sindikata da usvajaju svoja pravila, da vode svoje poslove i da osnivaju i pridruuju se savezima sindikata. Ova sindikalna prava eksplicitno priznaju lanovi 3 i 5 ILO Konvencije br. 87, koja se u ovom kontekstu mora uzeti u obzir []. Shodno tome, odluke sindikata u tim domenima ne smiju biti predmet ogranienja ili kontrole drave, osim na osnovu lana 11, stav 2. U isto vrijeme, takve se odluke moraju smatrati privatnom
301

aktivnou za koju, u principu, drava ne moe biti odgovorna po Konvenciji. Pravo da se pristupi sindikatu "za zatitu svojih interesa" ne moe se tumaiti tako da daje ope pravo pristupanja sindikatu po sopstvenom izboru, neovisno o pravilima samog sindikata. U uivanju prava po lanu 11, stav 2, sindikati moraju imati slobodu da odluuju, na osnovu sopstvenih sindikalnih pravila, o pitanjima vezanim za primanje i iskljuivanje iz sindikata. Zatita koju daje ova odredba prvenstveno je zatita od mijeanja drave.
Pravo na pristupanje se tie i prava da se ne izjavi da li je neko ve lan neke organizacije. U presudi Grande Oriente dItalia di Palazzo Giustiniani protiv Italije (2. august 2001, Predstavka br. 35972/97), udruenje podnosilac alilo se na zakon koji je regija Marches usvojila, po kojem se od kandidata za javne funkcije trai da izjave da ne pripadaju drutvu Slobodnih masona. Prije nego to je izjavio da takva mjera nije neophodna u demokratskom drutvu, Sud je kazao (stavovi 15-16):
Sud naglaava da se lan 11 primjenjuje na udruenja, kao to su politike stranke (vidi presudu Ujedinjena komunistika partija Turske i ostali protiv Turske od 30. januara 1998, Izvjetaji o presudama i odlukama 1998-I, and Socijalistika paritja i ostali protiv Turske, presuda od 25. maja 1998, Izvjetaji 1998-III). Generalno je ve ukazao na to da "udruenje, ukljuujui i politike stranke, nije iskljueno iz zatite koju daje Konvencija samo zato to vlasti smatraju da njegove aktivnosti potkopavaju ustavne strukture drave i trai nametanje restrikcija" (vidi u gornjem tekstu citiriranu presudu Ujedinjena komunistika partija Turske i ostali, str. 17, stav 27). Sud je miljenja da se ovakvo razmiljanje i vie odnosi na udruenje za koje se, kao u sluaju udruenja podnosioca, ne sumnja da potkopava ustavne strukture. Uz to, i prije svega, Sud prihvata da date mjere mogu nanijeti tetu udruenju podnosiocu kako ono i tvrdi u smislu gubitka lanstva i prestia. Sud, shodno tome, zakljuuje da je dolo do mijeanja. Iz toga slijedi da udruenje podnosilac moe tvrditi da je rtva navedenog krenja i da, shodno tome, prigovori vlade moraju biti odbaeni.
Sud je dalje kazao (stavovi 25-26):

Princip proporcionalnosti trai da se uspostavi ravnotea izmeu zahtjeva ciljeva navedenih u lanu 11, stav 2 Konvencije, i zahthjeva slobodnog uivanja slobode udruivanja. Uspostava pravine ravnotee ne smije rezultirati time to e pojedinac biti, na osnovu odbijanja za datu funkciju, biti obeshrabren u uivanju prava na udruivanje u takvim prilikama. [] Sud smatra da je [] sloboda udruivanja od takvog znaaja da ne moe ni na koji nain biti ograniena, ak ni u pogledu kandidata za javnu funkciju, sve dok data osoba, na osnvu lanstva u nekom udruenju, ne izvri neko neprihvatljivo djelo. Jasno je i da e udruenje snositi posljedice odluka svojih lanova. Ukratko, zabrana koja je predmet pritube, ma kako minimalna bila za udruenje podnosioca, ne djeluje "neophodno u demokratskom drutvu."
3. Pitanja posebno primjenjiva na sindikate

Sud je razmatrao dosta aspekata vezanih prvenstveno za sindikalne slobode.
302
ta ne pokriva sindikalna sloboda

U predmetu Dravni sindikat belgijske policije, Sud je primijetio (str. 17, stav 38) da:
[] mada lan 11, stav 1, predstavlja sindikalnu slobodu kao poseban aspekt slobode udruivanja, ovaj lan ne garantuje bilo kakav poseban dravni tretman ni sindikata, ni njihovih lanova.
Onda je (ista presuda, str. 18, stav 38) Sud dalje kazao da lan 11 ne uspostavlja:
[] pravo da ga [drava] konsultira. Ne samo da ovo pravilo nije pomenuto u lanu 11, stav 1, ve se i ne moe rei da drave ugovornice to generalno ugrauju u svoje zakone ili praksu, ili da je neizostavno za djelotvorno uivanje sindikalne slobode. Shodno ovome i ne predstavlja element koji mora biti inherentan u pravu koje garantira Konvencija.
Iz istog ugla je (predmet Schmidt and Dahlstrm protiv vedske, 6. februar 1975, Serija A br. 21, str. 15-16, stavovi 34 i 36) Sud ustanovio jo dvije stvari:
lan 11 ne osigurava [...] lanovima sindikata [] pravo na retroaktivne benecije, recimo, poveanje plate, koje proizilaze iz novih kolektivnih ugovora. Ovakvo pravo, koje nije navedeno u lanu 11, stav 1, niti je pomenuto u Socijalnoj povelji od 18. oktobra 1961, nije neophodno za djelotvorno uivanje sindikalne slobode i ni na koji nain ne predstavlja element koji mora biti inherentan u pravu garantiranom Konvencijom. [] [Pravo na trajk] koje nije eksplicitno navedeno u lanu 11, moe biti predmet reguliranja domaim zakonom, koji ga moe u odreenim situacijama ograniiti.
ta znai sindikalna sloboda

Sud sindikalnu slobodu ne liava sadraja; u predmetu Dravni sindikat belgijske policije (presuda citirana u gornjem tekstu, str. 18, stav 39) Sud je, u vezi sa pravom da bude konsultiran, primijetio:
[] Konvencija titi zatitu slobode da se prua zatita strukovnih interesa lanova sindikata putem sindikalnih aktivnosti ije voenje i razvoj drave ugovornice moraju i dozvoljavati i omoguavati. Po miljenju Suda, iz ovoga slijedi da lanovi sindikata, da bi titili svoje interese, imaju pravo da se uje glas sindikata. lan 11, stav 1, u svakom sluaju svakoj dravi ostavlja slobodu izbora sredstava koja e se u tom smislu koristiti. Jedno od tih sredstava su konsultacije, ali ima i drugih. Ono to trai Konvencija je da, na osnovu domaih zakona, u uslovima koji ne odstupaju od lana 11, sindikati mogu da djeluju na zatiti interesa svojih lanova.
Ovim se pravi distinkcija izmeu prava da se bude sasluan i mogue provedbe tog prava kroz konsultacije. Moe se rei da drava moe odabrati ono sredstvo koje smatra najprikladnijim. Shodno tome, sindikalna sloboda posmatrana je u svjetlu sindikalnog organiziranja. to se tie sindikalne slobode iz ugla pojedinca, potrebno je osvrunuti se na gore pomenuti predmet 303
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava Cheall protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gdje je Komisija primijetila (Odluke i izvjetaji 42, str. 186):
[] da bi pravo pristupanja sindikatu bilo djelotvorno, drava mora zatititi pojedinca od bilo kakve zloupotrebe dominantnog poloaja sindikata (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Young, James i Webster od 13. avgusta 1981, Serija A br. 44, str. 25, stav 63). Do takve zloupotrebe moe doi, recimo, kad iskljuenje ili izbacivanje nije bilo u skladu sa sindikalnim pravilima, ili gdje su ta pravila bila potpuno nerazumna ili proizvoljna, ili gdje su posljedice iskljuivanja ili izbacivanja rezultirala izuzetnim problemima, kao to je gubitak radnog mjesta na osnovu strogih sindikalnih pravila.

lan 11, stav 2, glasi: 2. Ova prava nee biti ograniena izuzev na nain propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom drutvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprjeavanja nereda ili zloina, zatite zdravlja ili morala, ili zatite prava i sloboda drugih. Ovim lanom se ne zabranjuje uvoenje zakonitih ogranienja na ona prava koja uivaju pripadnici oruanih snaga, policije ili dravne administracije. lan 11, stav 2, daje dvije vrste ogranienja: ogranienja koja se odnose na sve, odnosno obina ogranienja, i ona koja se posebno odnose na upravu.
1. lan 11, stav 2, prva reenica: obina ogranienja

to se tie prve kategorije restriktivnih odredbi, mora se rei da ogranienje slobode udruivanja mora biti "propisano zakonom", mora biti "u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja" i mora biti "neophodno". to se tie zahtjeva zakonitosti (i predvidivosti, na osnovu uobiajene sudske prakse Suda), moe se pomenuti presuda N.F. protiv Italije od 2. augusta 2001, Predstavka br. 37119/97, stavovi 2434, u vezi sa disciplinskim mjerama protiv sudija koji su bili lanovi Drutva slobodnih masona (krenje lana 11, odsustvo predvidivosti). to se tie kriterija neophodnosti, treba pomenuti presudu Ezelin protiv Francuske od 26. aprila 1991. (Serija A br. 202, stav 53). U tom predmetu, jedan advokat je ukoren to je uestvovao u demonstracijama protiv usvajanja zakona o "sigurnosti i slobodi". Sud je primijetio:
Oigledno je da je kazna izreena gospodinu Ezelinu bila na dnu skale disciplinskih teina koje predvia lan 107 Ukaza od 9. juna 1972. (vidi stav 25 u gornjem tekstu); snaga joj je uglavnom moralna, jer nije podrazumijevala nikakvu, pa ak ni privremenu zabranu bavljenja sturkom ili lanstva u Vijeu Komore. Sud, meutim, smatra, da je sloboda uea u mirnom skupu u ovom sluaju demonstracijama koje nisu bile zabranjene toliko znaajna, da se ne moe ograniiti na bilo koji nain, ak ni jednom advokatu, sve dok sama ta osoba tom prilikom nije izvrila neko kanjivo djelo.
304

Ukratko, ne moe se rei da je sankcija koja je predmet pritube, ma kako minimalna, bila "neophodna u demokratskom drutvu". Shodno tome, predstavlja krenje lana 11.
2. lan 11, stav 2, druga reenica: legitimne restrikcije koje se tiu administracije
U vezi s ovim, treba pomenuti odluku Komisije u predmetu Vijee Sindikata dravnih slubenika protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Predstavka br. 11603/85, odluka od 20. januara 1987, Odluke i izvjetaji 50, str. 239, stav 1, and str. 241, stav 1, in ne). U ovom predmetu, podnosioci su se alili da je vlada ukinula pravo uposlenika GCHQ (Sjedite Vladine slube za komunikacije, zadueno za praenje vojnih i zvaninih komunikacija) da pripadaju sindikatu. Komisija je navela nekoliko taaka u vezi sa primjenjivou i opsegom druge reenice lana 11, stav 2:
Komisija razmatra da li osoblje u slubi GCHQ spada pod termin "pripadnici [] dravne administracije". U odreenoj mjeri su znaenje i opseg tog termina nejasni, a Komisija nee pokuati dati njegovu detaljnu defniniciju. Komisija, ipak, primjeuje da se ti termini spominju u istoj reenici lana 11, stav 2, zajedno sa "pripadnicima oruanih snaga [i] policije". U ovom predmetu se Komisija suoava sa jednom posebnom institucijom, GCHQ, ija svrha u velikoj mjeri podsjea na oruane snage i policiju, u smislu da osoblje GCHQa, bilo direktno ili indirektno, kroz osiguravanje vojnih i zvaninih komunikacija odgovorne vlade, vri vitalne funkcije zatite dravne sigurnosti. Stoga je Komisija uvjerena da se osoblje na slubi u GCHQ-u moe smatrati "pripadnicima [] dravne administracije" u smislu druge reenice lana 11, stav 2, Konvencije. Stoga je potrebno razmotriti da li su zadovoljeni ostali uslovi druge reenice lana 11, stav 2, posebno po pitanju da li su data ogranienja "zakonita" u smisli te odredbe. [] Komisija je prvo razmotrila tvrdnju podnosilaca da termin "ogranienja" u drugoj reenici lana 11, stav 2, ne moe implicirati ukidanje uivanja prava iz lana 11. Meutim, Komisija podsjea da je isti termin upotrijebljen i u prvoj reenici lana 11, stav 2. Komsija ovu odredbu tumai tako da pokriva potpunu zabranu uivanja prava iz lana 11 (vidi, naprimjer, Predstavku br. 8191/78, Rassemblement jurassien i Unit jurassienne protiv vicarske, odluka od 10. oktobra 1979, Odluke i izvjetaji 17, str. 93). Shodno tome, termin "ogranienja" u drugoj reenici lana 11, stav 2, dovoljno je irok da pokrije i predmetnu mjeru. [] Komisija ovdje pominje i tvrdnju podnosilaca da termin "zakonit" u drugoj reenici lana 11, stav 2, ukljuuje princip proporcionalnosti. U tom smislu, Komisija smatra da ak termin "zakonit" ("lgitime") trai neto vie od samog utemeljenja u domaem zakonu, naroito zabranu proizvoljnosti, ne moe biti nikakve sumnje da je ovaj uslov, svakako, ispotovan i u ovom predmetu. Komisija podsjea na svoju sudsku praksu, u kojoj se dravama mora dati irok stepen slobodne procjene pri osiguranju zatite svoje dravne sigurnosti (vidi Leander protiv vedske, izvjetaj Komisije od 1. maja 1985, stav 68, Serija A br. 116, str. 43).
Predmet Grande Oriente dItalia di Palazzo Giustiniani protiv Italije (2. august 2001, Predstavka br. 35972/97, stavovi 30-33), citiran u gornjem tekstu, daje ilustraciju primjene druge reenice lana 11, stav 2:
Sud naglaava da termin "zakonit" u ovoj reenici aludira na isti koncept zakonitosti na koji se Kon-
305

vencija poziva kada na drugim mjestima koristi isti ili slian izraz, prvenstveno izraz "propisano zakonom", koji se nalazi u drugom stavu lanova 9 do 11. Koncept zakonitosti koji se koristi u Konvenciji, uz zahtjev za saglasnou sa domaim pravom, implicira i kvalitativni zahtjev u odonsu na domai zakon, kao to je, recimo, predvidivost, odnosno, uopeno reeno, odsustvo proizvoljnosti (vidi Rekvnyi protiv Maarske [GC], No. 25390/94, stav 59, ECHR 1999-III). [] t se tie pitanja da li slube obuhvaene Odjeljkom 5 zakona iz 1996. godine spadaju unutar "dravne adminsitracije", Sud primjeuje da slube navedene u listama A i B zakona iz 1995. nisu dio organizirane strukture regije, ve spadaju u druge dvije kategorije: regionalne ogranizacije i nominacije i naimenovanja za koja je zadueno Regionalno vijee. Prema sudskoj praksi ovog Suda, "koncept dravne uprave treba tumaiti usko, u svjetlu mjesta na kojem se dati zvaninik nalazi " (vidi Vogt protiv Njemake, presuda od 26. septembra 1995, Izvjetaji o presudama i odlukama 1995-II, str. 31, stav 67). Sud ponovo naglaava da u predmetu Vogt nije smatrao da je neophodno odluivati da li je nastavnik stalno zaposlen dravni slubenik bio dio dravne adminstracije (ibid., stav 68). U ovom predmetu, na osnovu dokaza pred njim, Sud primjeuje da je veza izmeu funkcija spomenutih u listama A i B zakona iz 1995. i regije Marches nesumnjivo slabija od veze koja je postojala izmeu gospoe Vogt, stalno zaposlene nastavnice, i njenog poslodavca. Shodno tome, dato mijeanje ne moe se opravdati ni drugom reenicom lana 11, stav 2. U zakljuku, radi se o krenju lana 11 Konvencije.
306
lan 12 Evropske konvencije Pravo na sklapanje braka

lan 12 Konvencije kae:
Od trenutka kad postanu sposobni za brak, mukarac i ena imaju pravo da stupe u brak i zasnuju porodicu prema nacionalnim zakonima kojima se regulira ostvarivanje ovog prava.
1. Osobe kojih se tie prav na sklapanje braka

U predmetu Rees protiv Ujedinjenog Kraljevstva (17 . oktobar 1986, Serija A br. 106, str. 19, stavovi 49-51) Sud je smatrao da se lan 12 moe primjenjivati samo na osobe suprotnog pola. U ovom predmetu se, kod odbacivanja mogunosti braka sa transseksualcem, nije radilo o krenju lana 12. Vidjet e se da je Sud svoju odluku utemeljio na konceptu biolokog pola, a ne vidljivog pola:
Po miljenju Suda, pravo na sklapanje braka koje garantira lan 12 odnosi se na tradicionalni brak izmeu osoba suprotnog biolokog pola. Ovo je vidljivo iz formulacije samog lana, koja jasno kae da se lan 12 bavi prvenstveno zatitom braka kao osnova porodice. Nadalje, lan 12 odreuje da uivanje ovog prava podlijee nacionalnim zakonima drava ugovornica. Ogranienja koja se njima uvode ne smiju ograniiti ili smanjiti pravo na takav nain da se ugrozi sama sutina ovog prava. Meutim, reeno je da zakonska nemogunost sklapanja braka u Velikoj Britaniji izmeu osoba koje nisu suprotnog biolokog pola, ima isti efekat. Shodno tome, u ovom predmetu nema krenja lana 12 Konvencije.
Vidi, kao jo jedan primjer, Cossey protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. septembra 1990, Serija A br. 184, str. 17-18, stavovi 43-46, ili Sheeld i Horsham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. jula 1998, Izvjetaji 1998-V, stavovi 62-70.
2. Snaga prava na sklapanje braka

U predmetu F. protiv vicarske (18. decembar 1987, Serija A br. 128, str. 16, stavovi 32-33) Sud je smatrao da je privremena zabrana ponovnog stupanja u brak, nametnuta osobi nakon treeg razvoda, predstavljala krenje lana 12. Sud se pozvano na svoju odluku u predmetu Rees i primijetio:
lan 12 osigurava temeljno pravo mukarca i ene da stupe u brak i zasnuju porodicu. Uivanje ovog prava stvara line, socijalne i pravne posljedice. Podlijee "nacionalnim zakonima drava ugovornica" ali "ogranienja koja se njima uvode ne smiju smanjiti ili ograniiti ovo pravo na takav nain da se ugrozi njegova sutina" (vidi presudu Rees od 17. oktobra 1986, Serija A br. 106, str. 19, stav 50). U svim dravama lanicama Vijea Evrope, takva se "ogranienja" pojavljuju kao uslovi i otjelotvornea su u procesnim i materijalnim propisima. Procesni se uglavnom odnose na javnost i
307

svetost braka, a materijalna na sposobnost, saglasnost i odreene smetnje. Zabrana koja je nametnuta osobi F. primijenjena je na osnovu propisa koji reguliraju uivanje prava na sklapanje braka, jer lan 12 ne pravi razliku izmeu prvog i ponovnog stupanja u brak.
Nakon razmatranja vladine argumentacije u vezi sa zatitom stabilnosti braka, interesa djece, itd., Sud je doao do zakljuka (str. 19, stav 40) da:
Osporena mjera, koja je pogodila samu sutinu prava na sklapanje braka, bila je neproporcionalna legitimnom cilju koji se elio ostvariti. Shodno tome, radi se o krenju lana 12.
3. Pravo na sklapanje braka i pravo na razvod

U predmetu Johnston i drugi protiv Irske (18. decembar 1986, Serija A br. 112, str. 24, stavovi 52 i 54) Sud je zauzeo stav da lan 12 ne sadri pravo na razvod. Sud je kazao da:
[] obino znaenje rijei "pravo na sklapanje braka" sasvim je jasno, u smislu da pokriva formiranje branog odnosa, ali ne i njegovo rasformiranje. Nadalje, ove se rijei nalaze u kontekstu koji ukljuuje i jasno pozivanje na "nacionalne zakone"; ak i kad se, kako to tvrde podnosioci, zabrana razvoda smatra ogranienjem sposobnosti za sklapanje braka, Sud ne smatra da se, u drutvu koje potuje princip monogamije, takva ogranienja mogu smatrati povredom sutine prava koje garantira lan 12. [] [] podnosioci iz lana 12 ne mogu izvesti pravo na razvod.
308
lan 13 Evropske konvencije Pravo na djelotvoran lijek

lan 13 kae:
Svako ija su prava i slobode priznata ovom Konvencijom naruena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, ak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda uinila lica u vrenju svoje slubene dunosti.
1. Opi principi koji proizilaze iz lana 13

Sud je vremenom indenticirao odreeni broj opih principa koji proizilaze iz lana 13. Generalno kae da lan 13 daje procesnu garanciju. Tako je bilo u presudi Iatridis protiv Grke (25. mart 1999, Izvjetaji 1999-II, stav 65), gdje je povuena paralela sa lanom 1 Protokola br. 1:
Sud primjeuje da prituba po lanu 13 proizilazi iz istih injenica kao i one koje je razmatrao kad se bavio prigovorom o neiscrpljenju pravnih lijekova i pritubama po lanu 1 Protokola br. 1. Meutim, postoji razlika u prirodi interesa koje titi lan 13 Konvencije, odnosno lan 1 Protokola br. 1: prvi daje procesnu garanciju, tj. "pravo na djelotvoran lijek", dok je procesna obaveza inherentna u drugom, zapravo, dodatna u odnosu na iru svrhu osiguranja potivanja prava na mirno uivanje posjeda.
(Idem Aksoy protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996, Izvjetaji 1996-VI, str. 2286, stav 95; Aydin protiv Turske, presuda od 25. septembra 1997, Izvjetaji 1997-VI, str. 1895-1896, stav 103 ; i Kaya protiv Turske, presuda od 19. februara 1998, Izvjetaji 1998-I, str. 329-330, stav 106.) U presudi Bykdag protiv Turske, od 21. decembra 2000, Predstavka br. 28340/95, stav 64, dostupna samo na francuskom nezvanini prevod, u vezi sa prazninom u istrazi o zlostavljanju, Sud je opisao opseg lana 13:
Opseg obaveze koja proizilazi iz lana 13 varira u odnosu na prirodu pritube koju podnosilac temelji na Konvenciji. Meutim, aktivnost koju trai lan 13 mora biti "djelotvorna" i u praksi i u zakonu, posebno kad uivanje datog prava ne smiju ometati ni djela, ni propuste vlasti odgovorne drave (u gornjem tekstu pomenuta presuda Aksoy, str. 2286, stav 95, presuda Aydin protiv Turske, od 25. septembra 1997, str. 1895-1896, stav 103, i presuda Kaya protiv Turske, od 19. februara 1998, Izvjetaji 1998-I, str. 329-330, stav 106).
U predmetu Leander protiv vedske, Sud je (26. mart 1987, Serija A br. 116, str. 29-30, stav 77) primijetio da:
Za tumaenje lana 13 relevantni su sljedei opi principi: (a) Ako pojedinac daje arugumentiranu tvrdnju da je rtva krenja prava odreenih Konvencijom, onda bi trebo imati na raspolaganju lijekove pred domaim vlastima, i da se donese odluka po njegovoj tvrdnji, i da se, ako je to primjereno, dobije preinaka (vidi, inter alia, u gornjem tekstu
309

pomenutu presudu Silver i drugi, Serija A br. 61, str. 42, stav 113). (b) Vlasti pomenute u lanu 13 ne moraju biti pravosudne, i ako to nisu, onda su ovlatenja i garancije koje daju relevantne pri odreivanju da li je lijek koji pruaju djelotvoran (ibid.). (c) Mada niti jedan lijek ne mora sam u potpunosti zadovoljiti zahtjeve lana 13, to moe postii spoj lijekova dostupnih po domaim zakonima (ibid.). (d) lan 13 ne garantira lijek koji omoguava da se zakoni odgovorne drave, kao takvi, mogu osporavati pred domaim vlastima na osnovu toga to su suprotni Konvenciji ili ekvivalentnim domaim normama (vidi presudu James i drugi, od 21. februara 1986, Serija A br. 98, str. 47, stav 85).
Ova posljednja taka moe se objasniti injenicom da ne postoji "obaveza da se Konvencija inkrorporira u domae pravo" (ibid., vidi i presudu James i drugi). Ovdje se vidi da Sud uzima u obzir specinosti drava u pogledu provedbe meunarodnog prava (to je posebno vidljivo u sluaju Ujedinjenog Kraljevstva). Moe se primijetiti i elja da se ne povrijedi senzibilitet drava koje ele zadrati suverenitet u zakonodavnim pitanjima. Dovoljno je da postoji apelacioni sistem koji e odluivati o podnosioevoj pritubi, a ne trai se da postoji lijek koji omoguava da se zakoni drave ugovornice mogu osporavati pred domaim vlastima na osnovu toga to su suprotni Konvenciji. Jo jedan fundamentalni princip pojavljuje se u presudi Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva (27. april 1988, Serija A br. 131, str. 23-24, stavovi 52 i 55). lan 13, ija je svrha da osigurava da su lijekovi pred domaim sudovima dostupni svima ija su prava iz Konvencije prekrena, primjenjiv je ak i ako nema krenja jednog od tih prava. Dovoljno je da se moe podnijeti argumentirana tvrdnja o krenju:
Bez obzira na ono to lan 13 bukvalno kae, postojanje stvarnog krenja druge odredbe Konvencije ("materijalna" odredba) nije preduslov za primjenu ovog lana (vidi presudu Klass i drugi, od 6. septembra 1978, Serija A br. 28, str. 29, stav 64). lan 13 garantira dostupnost lijeka na domaem niovou, da bi se primijenila a time i da se moe aliti na nepotivanje sutina prava i sloboda iz Konvencije, u ma kom obliku u kojem ih osigurava domai pravni poredak (vidi presudu Lithgow i drugi, od 8. jula 1986, Serija A br. 102, str. 74, stav 205, i tamo citirane pravne izvore). Meutim, lan 13 se ne moe razumno tumaiti tako da trai postojanje lijeka u domaem pravu u vezi sa bilo kojom navodnom pritubom vezanom za Konvenciju kakvu pojedinac moe imati, neovisno o tome koliko neosnovana takva prituba moe biti: prituba mora biti argumentirana u smislu Konvencije (vidi, kao najnoviji izvor, presudu Leander od 26. mart 1987, Serija A br. 116, str. 29, stav 77, pod-stav a). [] Sud ne misli da treba da daje apstraktnu deniciju pojma argumentiranosti. Zapravo se odreuje, u svjetlu konkretnih injenica i prirode datog pravnog pitanja, da li postoji argumentacija za svaki pojedinani navod o krenju koji je osnov za pritubu po lanu 13, i ako postoji, da li su u vezi s njim ispunjeni zahtjevi lana 13.
U presudi Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 12. februara 1990, Serija A br. 310
Evropska Konvencija o ljudskim pravima 172, str. 14-15, stav 33, Sud je dao pojanjenje u pogledu veze izmeu pojmova "argumentiran" (lan 13, lijek u domaem pravu) i "oigledno neutemeljen" (lan 27, stav 2, procesno pravo Konvencije). Ukazuje na to da se ta dva pojma moraju posmatrati uporedo:
Kako je Sud kazao u presudi Boyle and Rice, "na osnovu obinog znaenja tih rijei, teko je vidjeti kako prituba koja je "oigledno neutemeljena" moe biti "arugumentirana" i obratno (loc. cit., str. 24, stav 54). Nadalje, lanovi 13 i 27 bave se, unutar svojih sferea, dostupnou lijekova za primjenu istih prava i sloboda iz Konvencije. Koherentnost ovakvog dvojnog sistema primjene moe biti potkopana tumaenjem lana 13 tako da on trai da u domaem pravu postoji "djelotvoran lijek" za pritubu klasiciranu pod lanom 27, stav 2, kao isuvie slabu da postoji osnov da se ona razmatra na meunarodnom nivou. Ma kakav prag Komisija uspostavila svojom sudskom praksom u pogledu proglaavanja pritubi "oigledno neutemeljenima" po lanu 27, stav 2, u principu, treba uspostaviti isti prag u pogledu paralelnog pojma "argumentiranosti" po lanu 13.
2. Ogranienja primjene lana 13

Treba rei da Sud ne smatra primjerenim da razmatra pritubu zasnovanu na lanu 13 ako je pitanje lijeka ve razmatrao po nekom drugom lanu. U predmetu Foti i drugi protiv Italije (10. decembar 1982, Serija A br. 56, str. 24, stav 78) Sud je primijetio:
Kao i Komisija (vidi stav 151 izvjetaja), Sud smatra da je u ovom predmetu nepotrebno da odluuje o primjeni lana 13, obzirom na injenicu da stranke to pitanje nisu postavile same, i obzirom na nalaz samog Suda da je dolo do krenja lana 6, stav 1.
Kao jo jedna primjer, vidi presudu Hentrich protiv Francuske, od 22. septembra 1994 Serija A br. 296-A, str. 24, stav 65:
Obzirom na odluku u pogledu lana 6, stav 1, Sud smatra da nije neophodno ovaj predmet razmatrati na osnovu lana 13 Konvencije; zato to su zahtjevi odredbi tog lana manje strogi, a time ovdje i pokriveni zahtjevima lana 6, stav 1 (vidi, izmeu ostalih izvora, i presudu Pudas protiv vedske, od 27. oktobra 1987, Serija A br. 125-A, str. 17, stav 43).
Slino tome, u presudi X. i Y. protiv Holandije (26 . mart 1985, Serija A br. 91, str. 15, stav 36) Sud je kazao:
Sud je ve, u kontekstu lana 8, razmatrao da li su gospoici Y. na raspolaganju bila odgovarajua sredstva da doe do lijeka. Zakljuak da takvih sredstava nije bilo jedan je od faktora koji je Sud doveo dozakljuka da je prekren lan 8. Obzirom na tu injenicu, Sud ne mora isto pitanje razmatrati i po lanu 13.
Meutim, iz presude Kudla protiv Poljske (26. oktobar 2000, Predstavka br. 30210/96, stavovi 146-149, 152 156) moe se vidjeti da se pristup Suda donekle promijenio:
U mnogim ranijim predmetima u kojima je Sud pronaao krenje lana 6, stav 1, nije smatramo da je neophodno odluivati i o dodatnoj pritubi podnesenoj po lanu 13. ee je to bilo zato to to se smatralo da u datim okolnostima lan 6, stav 1, predstavlja lex specialis u odnosu na lan 13.
311
Prema tome, tamo gdje je pravo pojedinca na osnovu Konvencije priznato kao "graansko pravo" u domaem zakonu kao to je imovinsko pravo - bit e dostupna i zatita koju daje lan 6, stav 1 (vidi, npr., presudu Sporrong i Lnnroth protiv vedske, od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 31-32, stav 88). U takvim okolnostima, garancije koje daje lan 6, stav 1, a koje impliciraju cijeli spektar pravosudnog postupka, stroije su od lana 13, a time ga i u potpunosti ve sadre (vidi, npr., u gornjem tekstu citiranu presudu Brualla Gmez de la Torre, str. 2957, stav 41). Sud slinu logiku primjenjuje u predmetima gdje je podnosioeva prituba usmjerena na adekvatnost postojee apelacione ili kasacione strukture unutar podruja lana 6, stav 1, pod njegovim "krivinim" odjeljkom, te lana 13 (vidi Kamasinski protiv Austrije, presuda od 19. decembra 1989, Serija A br. 168, str. 45-46, stav 110 u vezi sa postupkom o ponitenju pred Vrhovnim sudom). U takvim sluajevima, nema pravnog interesa za ponovnim razmatranjem istog predmeta pritube po manje strogim zahtjevima lana 13. Meutim, nema preklapanja, a time ni apsorbiranja, kad, kao u ovom predmetu, navodno krenje Konvencije koje podnosilac eli podnijeti "domaim vlastima" prestavlja, ustvari, krenje prava na suenje u razumnom vremenskom roku, suprotno lanu 6, stav 1. Pitanje da li je podnosilac u datom predmetu ostvario pravo na suenje u razumnom roku u odreivanju graanskih prava i obaveza ili u krivinoj optubi, zasebno je pravno pitanje od pitanja da li je, po domaem pravu, podnosiocu bio dostupan djelotvoran lijek da iznese pritubu po tom osnovu. U ovom predmetu, pitanje o kojem su trebali odluiti "tribunali" iz lana 6, stav 1, bilo je krivina optuba protiv podnosioca, dok je prituba koju je on elio da "domae vlasti" razmatraju u smislu lana 13 bila, zapravo, prituba o nerazumnoj duini postupka. U slinim predmetima u prolosti, Sud je ipak odbijao da odluuje o dodatnoj pritubi o nepostojanju djelotvornog lijeka koji garantira lan 13, smatrajui to nepotrebnim u svjetlu ranijeg zakljuka o krenju zahtjeva "razumnog vremenskog roka" datog lanom 6, stav 1 (vidi, izmeu ostalih primjera, i gore citirane presude: Pizzetti, str. 37, stav 21; Bouilly, stav 27; i Giuseppe Tripodi, stav 15). Po miljenju Suda, dolo je vrijeme da revidira svoju sudsku praksu u svjetlu stalne akumulacije predstavki u kojima je jedini, ili kljuni navod, upravo taj da se nije osigurala rasprava u razumnom vremenskom roku, suprotno lanu 6, stav 1. Sve ea pojava ove vrste krenja u skorije vrijeme navela je Sud da posebnu panju skrene na "znaajnu opasnost" po vladavinu prava u domaim pravnim porecima kad se pojavljuju "pretjerana kanjenja u provoenju pravde", a "u vezi s njima stranke nemaju nikakav domai lijek" (vidi, npr., Bottazzi protiv Italije [GC], br. 34884/97, stav 22, ECHR 1999V; Di Mauro protiv Italije [GC], br. 34256/96, stav 23, ECHR 1999-V; A.P. protiv Italije [GC], br. 35265/97, stav 18, 28. juli 1999, nije u izvjetajima; i Ferrari protiv Italije [GC], br. 33440/96, stav 21, 28. juli 1999, nije u izvjetajima). Na osnovu toga, Sud sad prepoznaje potrebu da pritubu podnosioca po osnovu lana 13 razmatra zasebno, bez obzira na raniji nalaz o krenju lana 6, stav 1, zato to mu nije sueno u razumnom vremenskom roku. [] Svrha lana 13, onako kako je data u "travaux prparatoires" (vidi Collected Edition of the "Travaux Prparatoires" of the European Convention on Human Rights, sv. II, str. 485 and 490, and sv. III, str. 651), je da prui sredstva kojima pojedinac moe na domaem nivou dobiti rjeenje za krienje
312

prava iz Konvencije, prije nego to bude morao pokrenuti meunarodni mehanizam pritubi pred ovim Sudom. Iz tog ugla gledano, pravo pojedinca na suenje u razumnom roku e biti manje djelotvorno ako ne postoji nikakva mogunost da se takva prituba na osnovu Konvencije prvo podnese nekom domaem organu; i zahtjeve lana 13 treba posmatrati kao pojaanje zahtjeva lana 6, stav 1, a ne kao neto to apsorbira opa obaveza koju taj lan namee, da pojedinci ne budu izloeni nepotrebnim kanjenjima u zakonskom postupku. [] U svjetlu gore predoenih razmatranja, Sud smatra da je ispravno tumaenje lana 13 da ta odreba garantira djelotvoran lijek pred domaim vlastima za navodno krenje zahtjeva iz lana 6, stav 1, da se u predmetu obavi rasprava u razumnom vremenskom roku.
313
lan 14 Evropske konvencije Zabrana diskriminacije

lan 14 glasi: Uivanje prava i sloboda predvienih ovom Konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao to su pol, rasa, boja koe, jezik, vjeroispovijest, politiko ili drugo miljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, roenje ili drugi status. Kako je formuliran, lan 14 nema autonoman karakter. Sud kae da nema apsolutan opseg. S druge strane, brojni su primjeri njegove primjene.
1. Karakteristike lana 14 Neautonomna priroda lana 14

Kao prvo, primjereno je ukazati na neautonomnu prirodu lana 14: ne moe se primijeniti, osim ako se ne uzme zajedno sa nekim drugim lanom Konvencije. U predmetu Rasmussen protiv Danske (28. novembar 1984, Serija A br. 87, str. 12, stav 29) jasno je reeno da:
lan 14 predstavlja dodatak drugim materijalnim odredbama Konvencije i njenih Protokola. Ne postoji nezavisno, jer je njegovo djelovanje iskljuivo u vezi sa "uivanjem prava i sloboda" garantiranih tim odredbama. [] nema prostora za njegovu primjenu, osim ako predmetne injenice ne ulaze u opseg jednog ili vie drugih lanova (vidi, izmeu ostalog, presudu Van der Mussele, od 23. novembra 1983, Serija A br. 70, str. 22, stav 43).
Meutim, lan 14 postaje bitan kad se na njega poziva zajedno sa drugim lanom Konvencije. Sud se na to poziva u presudi Petrovic protiv Austrije (27. mart 1998, Predstavka br. 20458/92, Izvjetaji 1998-I, stav 28):
Sud je esto kazao da lan 14 stupa na scenu kadgod "predmetno pitanje [] predstavlja jedan od modaliteta uivanja nekog garantiranog prava" (vidi presudu Dravni sindikat belgijske policije protiv Belgije, od 27. oktobra 1975, Serija A br. 19, str. 20, stav 45), ili kad su mjere koje su predmet pritube "povezane sa uivanjem garantiranog prava" (vidi presudu Schmidt i Dahlstrm protiv vedske, od 6. februara 1976, Serija A br. 21, str. 17, stav 39).
Meutim, mora se kazati i sljedee: u svrhu oslanjanja na lan 14, ne postoji obaveza da osporena mjera podnesena Sudu sama od sebe kri neko pravo garantirano Konvencijom. ak i ako je takva mjera konzistentna sa jednim ili drugim lanom Konvencije, lan 14 moe se upotrijebiti zajedno sa tim lanom, pod uslovom da se moe otkriti diskriminacija. Dovoljno je da je mogue krenje lana 14 u vezi sa jednom od tih odredbi. Sud je ve u takozvanom "belgijskom jezikom" predmetu ukazao upravo na to. U presudi Dravni sindikat belgijske policije, ponovio je to malo eksplicitnije (presuda od 27. oktobra 1975, Serija A br. 19, str. 19, stav 44):
314
Mada Sud ne nalazi krenje lana 11, stav 1, mora se utvrditi da li razlike u postupanju, koje su predmet sindikata podnosioca, kre lanove 11 i 14 posmatrane zajedno. Mada lan 14 ne djeluje nezavisno, on je komplementaran sa drugim normativnim odredbama Konvencije i Protokola: on pojedince, ili grupe pojedinaca, koji se nalaze u uporedivim situacijama, titi od svih oblika diskriminacije u uivanju prava i sloboda odreenih tim odredbama. Mjera koja je sama po sebi u skladu sa zahtjevima lana koji predvia data prava i slobode, moe, zapravo, kriti taj lan kad se tumai u vezi sa lanom 14, iz razloga to je diskriminatorne prirode. To je kao da lan 14 predstavlja sastavni dio svakog lana koji uspostavlja prava i slobode, ma kakva bila njihova priroda (predmet vezan za odreene aspekte zakona o koritenju jezika u obrazovanju u Belgiji, presuda od 23. jula 1968, Serija A br. 6, str. 33-34, stav 9). Ovakva razmatranja posebno vae za situacije kad neko pravo predvieno Konvencijom i odgovarajua obaveza drave nisu precizno denirani, te drava ima, shodno tome, irok izbor sredstava kojima e uivanje tih prava uiniti moguim i djelotvornim.
Neapsolutna priroda lana 14

U ranije pomenutom "belgijskom jezikom" predmetu, Sud je ukazao na to da lan 14 ne iskljuuje sve razlike u postupanju (23. juli 1968, Serija A br. 6, str. 33-34, stav 10 odjeljka pod naslovom "Tumaenje koje je Sud usvojio"):
Uprkos vrlo generalnoj formulaciji francuske verzije ("sans distinction aucune" fr. bez bilo kakve razlike prim. prev.), lan 14 ne zabranjuje svaku razliku u postupanju u uivanju priznatih prava i sloboda. Ta verzija se mora itati u svjetlu restriktivnijeg teksta engleske verzije ("without discrimination" eng. lit. bez diskriminacije prim. prev.). Uz to, a i naroito, do apsurdnih bi se rezultata dolo kad bi se lanu 14 dalo tumaenje kakvo se, moe se rei, implicira francuska verzija. Zapravo bi se dovelo do toga da se kao suprotna Konvenciji tumai svaka od mnogobrojnih pravnih ili administrativnih odredbi koje ne osiguravaju za sve potpunu jednakost u postupanju u uivanju priznatih prava i sloboda. Nadleene domae vlasti esto se suoavaju sa situacijama i problemima koji, na osnovu razlika koje su im priroene, trae razliita zakonska rjeenja; uz to, odreene pravne nejednakosti obino samo ispravljaju injenine nejednakosti. Shodno tome, ne moe se prihvatiti iroko tumaenje pomenuto u gornjem tekstu.
U presudi Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (8. juli 1986, Serija A br. 102, str. 6667, stav 177) Sud je podsjetio na kriterije koje koristi i korake koje poduzima kada razmatra da li je neka mjera diskriminatorna ili ne:
[lan 14] titi osobe (ukljuujui pravna lica) koje se "nalaze u analognim situacijama" od diskriminatornih razlika u postupanju; a, u smislu lana 14, razlika u postupanju je diskriminatorna ako "nema objektivnog i razumnog opravdanja", odnosno, kada nije u svrhu ostvarenja "legitimnog cilja" ili ako nema "razumnog odnosa proporcionalnosti izmeu upotrijenljenih sredstava i cilja koji se elio ostvariti" (vidi, izmeu brojnih drugih izvora, presudu Rasmussen od 28. novembra 1984, Serija A br. 87, str. 13, stav 35, i str. 14, stav 38). Nadalje, drave ugovornice uivaju odreeni stepen slobodne procjene pri ocjenjivanju da li i u kojoj mjeri razlike u inae slinim situacijama opravdavaju razliit tretman u zakonu; opseg te slobodne procjene e varirati, ovisno o okolnostima, predmetnom pitanju i okolnostima koje ga okruuju (ibid., str. 15, stav 40).
315
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava (Vidi i Chaare Shalom ve Tsedek protiv Francuske, presuda od 27. juna 2000, Predstavka br. 27417/95, stavovi 85-88; i Larkos protiv Kipra, presuda od 18. februara 1999, Izvjetaji 1999-I, stavovi 22-32.) Treba pomenuti i predmet Magee protiv Ujedinjenog Kraljevstva (6. juni 2000, Predstavka br. 28135/95, stav 50), gdje je podnosilac tvrdio da osumnjieni koji u Engleskoj i Walesu budu uhapeni i pritvoreni na osnovu zakona o borbi protiv terorizma, mogu odmah da se posavjetuju sa advokatom, i da advokat moe biti prisutan kad ih intervjuiraju. Nadalje, u vrijeme bitno za predmet, nikakvi se negativni zakljuci nisu mogli izvlaiti iz injenice da je uhapena osoba odbijala da govori u takvom intervjuu, za razliku od Sjeverne Irske, na osnovu Dekreta iz 1988. Sud je kazao:
Sud podsjea na to da lan 14 Konvencije titi od diskriminatorne razlike u postupanju sa osobama u analognim situacijama, u uivanju prava i sloboda priznatih Konvencijom i njenim Protokolima. U vezi s tim primjeuje da u konstitutivnim dijelovima Ujedinjenog Kraljevstva, u nekim oblastima, u zakonodavstvu ne postoji uvijek jednoobrazan pristup. Da li pojedinac moe da se pozove na neka prava na osnovu zakona ili ne, shodno tome, moe zavisiti od geografskog dometa datog zakona i mjesta gdje se ta osoba nalazi u datom trenutku. to se tie Suda, ako postoji razlika u postupanju sa uhapenim osumnjienima, na osnovu Dekreta iz 1988, odnosno zakona Engleske i Walesa, u pitanjima koja navodi podnosilac, ta se razlika ne moe objasniti u smislu linih karakteristika, kao to su nacionalno porijeklo, ili veza sa nekom nacionalnom manjinom, ve u smislu geografske lokacije gdje je ta osoba uhapena i pritvorena. To zakonu omoguava da uzme u obzir regionalne razlike objektivne i razumne prirode. U ovom predmetu, takve razlike ne predstavljaju diskriminatoran tretman u smislu lana 14 Konvencije.
lan 14 i "pozitivna diskriminacija"

U predmetu Thlimmenos protiv Grke (6. april 2000, Predstavka br. 34639/97, stavovi 39, 4142 and 44-49), Sud je odluivao o odbijanju pristupa zanimanju raunovoe osobi koja je ranije bila osuivana zbog odbijanja da slui vojni rok na osnovu linih vjerskih ubjeenja. Sud je ovo pitanje razmatrao po lanu 9, zajedno sa lanom 14, te kazao:
Sud primjeuje da podnosilac nije dobio imenovanje kao raunovoa na osnovu toga to je ranije bio kanjavan za neposluh, koji se sastojao u tome da je odbijao da nosi vojnu uniformu. S njim se postupalo drugaije od drugih osoba koje su se prijavile za isto mjesti, na osnovu statusa krivino kanjavane osobe. Sud smatra da takva razlika u postupanju generalno ne ulazi u opseg lana 14, obzirom da se tie pristupa odreenoj struci, a pravo na slobodu izbora struke nije pravo koje garantira Konvencija. Meutim, podnosilac se ne ali na razliku koju pravila pristupa struci postavljaju izmeu krivino kanjavanih osoba i drugih. Njegova se prituba, ustvari, bavi injenicom da u primjeni datog zakona nema nikakve distinkcije izmeu osoba osuenih za djela poinjena iskljuivo iz vjerskih ubjeenja, i osoba osuenih za druga djela. U ovom kontekstu, Sud primjeuje da je podnosilac pripadnik Jehovinih svjedoka, vjerske grupe posveene pacizmu, te da u spisu ne postoji nita to bi opovrglo podnosioevu tvrdnju da je odbijao da nosi uniformu samo zato to je smatrao da ga u tome sprjeava njegova vjera. U sutini, podnosioev argument, zapravo, kae da je on izloen diskriminaciji u pogledu slobode vjeroispovijesti, koju garantira lan 9 Konvencije, na osnovu toga to je tretiran kao i bilo koja druga osoba osuena za teko krivino djelo, mada je njegova kazna proizala upravo iz uivanja date slobode. Gledano iz ove perspektive, Sud prihvata da "set
316

injenica" na koje se ali podnosilac to to se s njim postupa kao sa osobom osuenom za teko krivino djelo u svrhe imenovanja na mjesto raunovoe, uprkos injenici da su djela za koja je osuen bila vezana za njegova vjerska ubjeenja "ulazi u opseg odredbe Konvencije", tj. lana 9. Do sada je Sud smatrao da pravo iz lana 14, da se ne bude izloen diskriminaciji u uivanju prava garantiranih Konvencijom, biva povrijeeno kad drava osobu u analognoj situaciji tretira razliito, a da pri tome ne daje objektivno i razumno opravdanje (vidi gore citiranu presudu Inze, str. 18, stav 41). Meutim, Sud smatra da to nije jedini aspekt zabrane diskriminacije u lanu 14. Pravo da se ne bude izloen diskriminaciji u uivanju prava garantiranih Konvencijom prekreno je i kad drave, bez objektivnog i razumnog opravdanja, ne tretiraju razliito osobe ije se okolnosti znaajno razlikuju. Iz toga proizilazi da je lan 14 Konvencije znaajan u pritubi ovog podnosioca, te da se primjenjuje na okolnosti ovog sluaja, zajedno sa lanom 9 Konvencije. Sljedee pitanje koje se mora razmotriti je da li je ispotovan lan 14 Konvencije. Prema sudskoj praksi, Sud e morati razmatrati da li je to to se s podnosiocem nije postupalo drugaije od drugih osoba osuenih za teka krivina djela, bilo u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja. Ako jeste. Sud e morati razmatrati da li je postojao razuman odnos proporcionalnosti izmeu upotrijebljenih sredstava i cilja koji se elio ostvariti (vidi gore citiranu presudu Inze, ibid.). Sud [] primjeuje da je, zbog svog odbijanja da nosi vojnu uniformu, podnosilac odsluio zatvorsku kaznu. U tim okolnostima, Sud smatrada je nametanje daljnjih sankcija podnosiocu bilo neproporcionalno. Iz toga proizilazi da to to je podnosilac iskljuen iz raunovodstvene struke nije bilo u svruhu ostvarenja legitimnog cilja. Rezultat je da Sud smatra da nije postojalo nikakvo objektivno i razumno opravdanje da se sa podnosiocem ne postupa drugaije od drugih osoba osuenih za teka krivina djela. [] Sud nikad nije iskljuivao mogunost da zakljui da neki zakon direktno kri Konvenciju (vidi, inter alia, Chassagnou i drugi protiv Francuske [GC], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, ECHR 1999-III). U ovom predmetu, Sud smatra da je drava, time to je usvojila dati zakon, ta koja je prekrila pravo podnosioca da ne bude izloen diskriminaciji u uivanju prava po lanu 9 Konvencije. Sud, shodno tome, zakljuuje da se radi o krenju lana 14 Konvencije u vezi sa lanom 9.
2. Primjeri primjene lana 14

Postoje sluajevi gdje Sud, nakon to zakljui da je dolo do krenja neke odredbe Konvencije, ne smatra primjerenim da razmatra isti problem iz ugla lana 14. Uz takve predmete, mogu se prepoznati dvije zasebne kategorije odluka: one gdje se razlika u postupanju smatra diskriminatornom, i one gdje je diskriminacija prihvatljiva.
Diskriminatorne razlike u postupanju U porodinim stvarima

U presudi Homann protiv Austrije (23. juni 1993, Serija A br. 255-C, str. 59-60, stavovi 33 i 36) Sud je zakljuio da je dolo do krenja lana 14 u obliku odluke Vrhovnog suda Austrije 317
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava da odbije da roditeljska prava dodijeli majci, u sutini, na osnovu injenice da je bila Jehovin svjedok. Sud je primijetio:
[] postoji razlika u postupanju i [] ta razlika bila je na osnovu vjere; ovakav zakljuak podravaju ton i formulacija razmatranja Vrhovnog suda u vezi sa praktinim posljedicama vjeroispovijesti podnosioca. [] U ovom kontekstu se moe pozvati na lan 5 Protokola br. 7, koji je u Austriji stupio na snagu 1. novembra 1988; mada nije upotrijebljen u datom postupku, on predvia temeljnu jednakost suprunika, izmeu ostalog, u roditeljskim pravima, i jasno kae da je u sluajevima te vrste od prvenstvenog znaaja interes djece. Tamo gdje Vrhgovni sud Austrije nije koristio savezni Zakon o vjerskom obrazovanju djece, injenice je odvagivao na drugaiji nain nego sudovi ispod njega, ije je razmiljanje, uz to, bilo i podrano miljenjem vjetaka psihologa. Bez obzira na mogue suprtone argumente, razlika sutinski zasnovana samo na razlici u vjeroispovijesti nije prihvatljiva. Shodno tome, Sud ne moe zakljuiti da je postojao razuman odnos proporcionalnosti izmeu upotrijebljenih sredstava i cilja koji se elio ostvariti; prema tome, radi se o krenju lana 8 u vezi sa lanom 14.
U predmetu Salgueiro Da Silva Mouta protiv Portugala (21. decembar 1999, Predstavka br. 33290/96, stavovi 34-36), podnosilac je tvrdio da je, kad je sud odluivao o roditeljskim pravima, bio izloen diskriminaciji na osnovu svoje seksualne orijentacije. Sud je kazao:
[] albeni sud [] uzeo je u obzir injenicu da je podnosilac homoseksualac i da ivi sa drugim mukarcem, kad je kazao da "dijete treba da ivi u [] tradicionalnoj portugalskoj porodici" i da "nije na zadatak da odreujemo da li je homoseksualnost bolest ili ne, ili da li je to seksulana orijentacija ka osobama istog pola. U oba sluaja se radi o abnormalnosti, i dijete ne bi trebalo odrastati u sjeni abnormalne situacije" (ibid.). Miljenje je ovog Suda da gore citirani odlomci date presude, koji su daleko od samo nespretnih i loe formuliranih, kako je vlada tvrdila, ili samo obiter dicta, zapravo, ukazuju na sasvim suprotno, da je homoseksualnost podnosioca bila kljuni faktor u u konanoj odluci. U prilog takvom zakljuku ide i injenica da je albeni sud, kad je odluivao o pravu podnosioca na kontakte, upozorio podnosioca da ne usvaja ponaanje koje bi djevojicu moglo dovesti do toga da zakljui da njen otac ivi sa drugim mukarcem "u uslovimas koji lie odnosu mukarca i ene" (ibid.). Sud je, shodno tome, prisiljen da, u svjetlu gore navedenog, zakljui da je albeni sud napravio razliku na osnovu razmatranja seksualne orijentacije podnosioca, a takva razlika po Konvenciji nije prihvatljiva (vidi, mutatis mutandis, presudu Homann citiranu u gornjem tekstu, str. 60, stav 36).
Sud, shodno tome, ne moe zakljuiti da je postojao razuman odnos proporcionalnosti izmeu upotrijebljenih sredstava i cilja koji se elio ostvariti; prema tome, dolo je do krenja lana 8 u vezi sa lanom 14. U vezi s razlikom u postupanju izmeu biolokih oeva i razvedenih oeva u vezi sa pravom 318
Evropska Konvencija o ljudskim pravima pristupa, vidi presudi Sommerfeld protiv Njemake, od 11. oktobra 2001, Predstavka br. 31871/96. U predmetu Burghartz protiv vicarske (22. februar 1994, Serija A br. 280-B, str. 29-30, stavovi 27-29, ije su injenice opisane u gornjem tekstu o lanu 8), Sud je osudio razliku koja se pravi izmeu mueva i ena u vezi sa mogunou kombiniranja svoga prezimena sa odabranim prezimenom porodice:
[] danas je u dravama lanicama Vijea Evrope jedan od najznaajnijih ciljeva unaprjeenje jednakosti meu polovima; to znai da se moraju dati vrlo vrsti razloz i da se razlika u postupanju zasnovana samo na osnovu pola smatra kompatibilnom sa Konvencijom (vidi, kao najsvjeiji izvor, presudu Schuler-Zgraggen protiv vicarske, od 24. juna 1993, Serija A br. 263, str. 21-22, stav 67). Za podrku sistemu koji je predmet pritube, vlada se prvenstveno oslanjala na miljenje vicarskog zakonodavca da jedinstvo porodice treba da bude odraeno u jedinstvenom prezimenu. Sud nije uvjeren ovakvim argumentom, jer jednistvo porodice nije nita manje odraeno ako suprug svoje prezime doda prezimenu supruge i usvoji ga kao zajedniko porodino prezime, to je, suprotnim argumentom, dozvoljeno Graanskim zakonikom. Kao drugo, ne moe se rei da je ovdje u pitanju istinska tradicija. Udate ene pravo koje podnosilac eli iskoristiti uivaju teko od 1984. godine. U svakom sluaju, Konvencija se mora tumaiti u svjetlu sadanjih uslova, naroito u smislu znaaja principa nediskriminacije. Nema ni bilo kakve distinkcije koja se moe izvui iz izbora suprunika da kao porodino koriste jedno od svojih prezimena, a ne drugo. Suprotno onome to vlada tvrdi, ne moe se rei da to predstavlja jau namjeru mua, u odnosu na suprugu. Shodno tome, nije opravdano u od sluaja do sluaja davati razliite posljedice. to se tie vrste prezimena, kao to su dvokomponentna prezimena, ili nekog drugog neformalnog naina upotrebe, sam Savezni sud pravi razliku izmeu takvih prezimena i zaknoskog prezimena, koje je jedino koje se pojavljuje na zvaninim ispravama date osobe. Prema tome, ne mogu se smatrati jednakima. U zakljuku, u razlici koja je predmet pritube nema objektivnog i razumnog opravdanja, te ona kri lan 14 u vezi sa lanom 8.
to se tie pitanja nasljeivanja, treba pomenuti sljedee presude: Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979, Serija A br. 31, str. 24, stav 54; Vermeire protiv Belgije, presuda od 29. novembra 1991, Serija A br. 214-C, str. 83, stav 28; Camp i Bourimi protiv Holandije, presuda od 3. oktobra 2000, Predstavka br. 28369/95, stavovi 30-39. U vezi s predmetima koji se tiu razliitog tretmana dvoje djece, jednog roenog u vanbranoj vezi, i jednog roenog u preljubnikoj vezi, vidi presudu Mazurek protiv Francuske (1. februar 2000, Predstavka br. 34406/97, stavovi 54-55):
Jedino pitanje podneseno Sudu tie se prava nasljeivanja od majke, za dva djeteta, jednog roenog u vanbranoj, a jednog u preljubnikoj vezi. Sud u ovom sluaju ne vidi nikakav osnov da se opravda diskriminacija na osnovu roenja u vanbranoj zajednici. U svakom sluaju, dijete roeno u preljubnikoj vezi ne moe se kriviti za okolnosti za koje ono nije odgovorno. Neprihvatljivo je da podnosilac, zato to je roen u preljubnikoj vezi, bude kanjen pri podjeli naslijeene imovine.
319

Obzirom na gore navedeno, Sud zakljuuje da nema razumnog odnosa proporcionalnosti izmeu upotrijebljenih sredstava i cilja koji se elio ostvariti. Shodno tome, dolo je do krenja lana 1 Protokola br. 1, u vezi sa lanom 14 Konvencije.
U vezi s institutom roditeljske saglasnosti, vidi presudu Petrovic protiv Austrije (27. mart 1998, Predstavka br. 20458/92, Izvjetaji 1998-I, stavovi 30-43).
Druga pitanja
U predmetu Karlheinz-Schmidt protiv Njemake (18. juli 1994, Serija A br. 291-B, str. 33, stav 28) u vezi sa obavezom koja se namee samo mukarcima, da slue u vatrogasnoj brigadi ili, umjesto toga, da daju novani doprinos, Sud smatra:
Neovisno o tome da li danas postoji, ili ne postoji, bilo kakvo opravdanje da se mukarci i ene tretiraju razliito u pogledu obavezne slube u vatrogasnoj brigadi, ono to je u ovom predmetu odluujue je da je obaveza takve slube iskljuivo zakonska i teoretska. Obzirom na kontinuirano postojanje dovoljnog broja volonteran, u praksi nijedan mukarac nema obavezu da slui u vatrogasnoj brigadi. Novani doprinos je ne zakonski, ve injenino izgubio svoj kompenzacijski karakter i postao jedina djelotvorna dunost. U nametanju ovakve nancijske obaveze, teko da se moe opravdati razlika u postupanju na osnovu pola.
U predmetu Gaygusuz protiv Austrije (16. septembar 1996, Izvjetaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1142-1143, stavovi 42 i 46-50), podnosiocu nije pruena hitna socijalna pomo na osnovu Zakona o osiguranju nezaposlenih, na osnovu dravljanstva. Sud je prvo podsjetio na to da bi "vrlo ozbiljni razlozi morali biti predoeni ovom Sudu da razliku u postupanju zasnovanu samo na dravljanstvu smatra kompatibilnom sa Konvencijom":
Sud, kao prvo, primjeuje da je gospodin Gaygusuz bio zakonito stalno nastanjen u Austriji, tamo u odreenim periodima radio (vidi stav 10 u gornjem tekstu), i plaao doprinose za fond za osiguranje nezaposlenih na isti nain i po istom osnovu kao i austrijski dravljani. Sud primjeuje da su vlasti odbile da mu dodijele hitnu socijalnu pomo samo na osnovu injenice da nije imao austrijsko dravljanstvo, kako to trai lan 33, stav 2.a, Zakona o osiguranju nezaposlenih iz 1977. (vidi stav 20 u gornjem tekstu). Uz to, nije ponuen argument da podnosilac nije zadovoljio druge zakonom propisane uslove za dodjelu predmetne socijalne pomoi. Shodno tome, u vezi s onim na ta ima pravo, bio je u istoj situaciji kao i austrijski dravljani. lanovi 33 i 34 Zakona o osiguranju nezaposlenih iz 1977. (vidi stav 20 u gornjem tekstu) sasvim oigledno predviaju odreene izuzetke u vezi sa uslovom dravljanstva, ali podnosilac nije spadao niti u jednu od relevantnih kategorija. Shodno tome, Sud smatra da argumenti koje je austrijska vlada ponudila nisu uvjerljivi. Kao i Komisija, i Sud smatra da razlika u postupanju prema Austrijancima i onima koji to nisu u vezi sa pravom na hitnu socijalnu pomo, a rtva koje je bio gospodin Gaygusuz, nije zasnovana na bilo kakvom "objektivnom i razumnom opravdanju".
320
Evropska Konvencija o ljudskim pravima Austrijska vlada je tvrdila da je "razlika u postupanju bila zasnovana na ideji da drava ima posebnu odgovornost prema svojim dravaljanima, te da se mora brinuti za njih i osigurati njihove osnovne potrebe". Nadalje, vlada je tvdila da "Zakon o osiguranju nezaposlenih postavlja odreene izuzetke u vezi sa uslovom dravljanstva, te da Austrija nije imala bilo kakve ugovorne obaveze da hitnu socijalnu pomo prua turskim dravljanima". Na kraju, u predmetu Darby protiv vedske, Sud je osudio injenicu da je podnosiocu bilo nemogue da dobije smanjenje posebne takse za vedsku crkvu, koja se naplauje osobama koje toj crkvi ne pripadaju, samo na osnovu toga to nije zvanino bio registriran kao stalno nastanjen (predmet Darby, 23. oktobar 1990, Serija A br. 187, str. 13, stavovi 32-34):
ini se da gospodin Darby moe tvrditi da je, u vezi sa pravom na izuzee po Zakonu o taksi za nepripadanje crkvi, u situaciji slinoj onoj u kojoj su druge osobe koje nisu pripadnici crkve, a koje su formalno registrirane kao stalno nastanjene u vedskoj. to se tie ove razlike u postupanju sa stalno nastanjenima i onima koji to nisu, treba primijetiti sljedee. Prema Vladinom ukazu (1951, lan175) koji je omoguio usvajanje Zakona o taksi za nepripadanje crkvi, ralog to je izuzee rezervirano samo za osobe koje su registrirane kao stalno nastanjene bio je taj da smanjenje nije moglo da se argumentira istom snagom u vezi sa osobama koje nisu registrirane kao takve u odnosu na one koje jesu, i da bi procedura bila dosta kompliciranija ako bi se smanjenje primjenjivalo na osobe koje nisu stalno nastanjene (vidi stav 22 u gornjem tekstu). Vladin ukaz (1978/79, lan 58) koji sadri amandmane na datu taksu, i koji je osnov ove pritube, ne pominje nikakve posebne situacije koje bi amandmani stvorili u vezi sa osobama koje nisu stalno nastanjene u odnosu na Zakon o taksi za nepripadanje crkvi (vidi stav 20 u gornjem tekstu). Zapravo, vlada je kazala da na raspravi pred Sudom nije tvrdila da je razlika u postupanju imala legitiman cilj. U svjetlu svega navedenog u gornjem tekstu, ne moe se smatrati da mjera koja je predmet pritube ima bilo kakav legitiman cilj u smislu Konvencije. Shodno tome, dolo je do krenja lana 14 Konvencije.
Razlike u postupanju koje nisu diskriminacija

U predmetu Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. maj 1985, Serija A br. 94, str. 39-40, stavovi 84-85) Sud je odluivao o politici useljavanja u Ujedinjenom Kraljevstvu. Sljedei odlomak odnosi se na zakljuke Komisije:
Veina u Komisiji zakljuila je da nije dolo do krenja lan 14 u ovom segmentu. Veina politika useljavanja koje, prirodno, ograniavanju slobodu ulaska u zemlju prave razliku na osnovu dravljanstva ljudi, a indirektno i njihove rase, etnikog porijekla, a nekad i boje koe. Mada drave lanice ne mogu primjenjivati "politike isto rasistike prirode", davanje preferencijalnog tretmana svojim dravljanima ili osobama iz zemalja sa kojima imaju najblie veze ne predstavlja "rasnu diskriminaciju". Praktini efekat pravila Ujedinjenog Kraljevstva ne znai nikakvo osude vrjedno ponaanje na osnovu rasne diskriminacije, jer nema nikakvih dokaza za stvarnu razliku u postupanju na osnovu rase. Manjina u Komisiji je, s druge strane, primijetila da je kljuni efekat pravila da sprijei useljavanje iz Novog Commonwealtha i Pakistana. To nije sluajnost: zakondavna historija pokazuje da je namjera bila da se "smanji broj useljenika druge boje koe". Svojom svrhom i djelovanjem, ova su
321

pravila bila indirektno rasisitika, te se, shodno tome, radi o krenju lana 14 u ovom segmentu u sluaju gospoe Abdulaziz i gospoe Cabales.
Sud se u tom smislu slae sa veinom u Komisiji.

U predmetu Rasmussen, podnosilac se alio da mu je danski zakon nametnuo vremenski rok na pravo da se odrekne djeteta roenog u braku, mada je dozvolio njegovoj bivoj supruzi da u bilo koje vrijeme ospori oinstvo. Sud je kazao (Rasmussen protiv Danske, 28. novembar 1984, Serija A br. 87, str. 15-16, stavovi 41-42) da:
Sud je paljivo razmotrio okolnosti i ope aspekte, i imao je na umu stepen slobodne procjene koji se vlastima mora dozvoliti u ovakvim pitanjima. Po njegovom miljenju, imale su pravo da misle da je uvoenje vremenskog roka na pokretanje postupka oinstva opravdano eljom da se osigural pravna sigurnosti i da se zatite interesi djeteta. U tom smislu, zakon koji je predmet pritube nije se sutinski razlikovao od takvih zakona u veini drugih drava lanica, ili od onoga koji je trenutno na snazi u Danskoj. Razlika u postupanju ustanovljena, u vezi s ovim, izmeu supruga i supruge, na osnovu shvatanja da je takvo vremensko ogranienje manje potrebno za suprugu, nego za supruga, jer se interesi majke obino poklapaju sa interesima djeteta, poto se u veini sluajeva razvoda ili rastave, djeca njoj dodjeljuju na staranje. [] Sud zakljuuje da osporena razlika u postupanju nije predstavljala diskriminaciju u smislu lana 14.
U presudi u predmetu Dravni sindikat belgijske policije (27. oktobar 1975, Serija A br. 19, str. 21-22, stav 49), Sud je primijetio da to to odreeni sindikati nisu konsultirani po uredbi usvojenoj u svrhu ogranienja broja organizacija koje se konsultiraju, nije predstavljalo krenje lana 14 (u gornjem tekstu pomenuti predmet, stav 49):
Sud je miljenja da jednoobrazna priroda [kriterija upotrijebljenog u Uredbi] ne opravdava zakljuak da je vlada izala izvan granica svoje slobode da propisuje mjere koje smatra primjerenima u svojim odnosima sa sindikatima. Sud smatra da nije jasno ustanovljeno da je teta koju je podnosilac pretrpio pretjerana u odnosu na legitimni cilj koji je vlada eljela ostvariti. Princip proporcionalnosti, prema tome, nije povrijeen.
U "belgijskom jezikom" predmetu, pojavilo se pitanje da li se vlada, u jednojezikim regijama, moe suprotstaviti uspostavljanju i dravnim subvencijama za kole koje nisu potovale ope jezike uslove. Sud je kazao ("belgijski jeziki" predmet, 23. juli 1968, Serija A br. 6, str. 44, stav 7, prvo pitanje, in ne):
U vezi s ovim, Sud primjeuje da se osporene odredbe tiu samo zvaninog, odnosno subvencioniranog obrazovanja. One ni na koji nain ne sprjeavaju da se u holandskoj jednojezikoj regiji organizira samostalno obrazovanje na francuskom jeziku, koje tamo ionako, u odreenoj mjeri, ve postoji. Sud, prema tome, ne smatra da su mjere koje je u vezi s ovim belgijski zakonodavac usvojio toliko disproporcionalne [u poreenju sa] zahtjevom javnog interesa koji se eli ostvariti, da predstavljaju diskriminaciju suprotnu lanu 14, u vezi sa (drugim lanovima Konvencije).
322
lan 15 Evropske konvencije Opa odredba o derogaciji

lan 15 kae: 1. U doba rata ili druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije, svaka visoka strana ugovornica moe preduzeti mjere koje odstupaju od njenih obaveza po ovoj Konvenciji, i to u najnunijoj mjeri koju zahtijeva hitnost situacije, s tim da takve mjere ne budu u neskladu sa njenim drugim obavezama prema meunarodnom pravu. 2. Prethodna odredba ne doputa odstupanje od lana 2, osim u pogledu smrti prouzrokovane zakonitim ratnim postupcima, ili lana 3 i 4 (stav 1) i lana 7. 3. Svaka visoka strana ugovornica koja koristi svoje pravo da odstupi od odredbi Konvencije, obavjetava u potpunosti Generalnog sekretara Vijea Evrope o mjerama koje preduzima i razlozima za njih. Ona, takoer, obavjetava Generalnog sekretara Vijea Evrope kada takve mjere prestaju djelovati i kada se odredbe Konvencije ponovo poinju u potpunosti primjenjivati.
1. Uslovi za primjenu lana 15 Osnovni uslovi

Tri su osnovna uslova.
"Rat" ili "javna opasnost koja prijeti opstanku nacije"

Sud je kvalicirao ulogu drave u odreenju "javne opasnosti" (Aksoy protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996, Izvjetaji 1996-VI, stav 68-70):
Sud podsjea da je je na svakoj dravi ugovornici, unutar njene odgovornosti za "opstanak [njene] nacije", da odredi da li je opstanak ugroen "javnom opasnou" i, ako jeste, koliko daleko je neophodno otii u nastojanju da se ta opasnost prevazie. Na osnovu njenog direktnog i kontinuiranog kontakta sa hitnim potrebama datog trenutka, domae vlasti su, u principu, u boljoj poziciji od meunarodnih sudija da odluuju i o prisustvu takve opasnosti, i o prirodi i opsegu odstupanja neophodnih da se ona ukloni. Shodno tome, u ovom se pitanju domaim vlastima mora ostaviti iri stepen slobodne procjene. Drave ugovornice ipak ne uivaju neograniena diskreciona prava. Na ovom je Sudu da odlui da li su, izmeu ostalog, drave otile izvan "najue mjere koju trai hitnost" date krize. Domai stepen slobodne procjene, prema tome, ide uz evropski nadzor. U vrenju tog nadzora, Sud mora odgovarajuu teinu dati relevantnim faktorima, kao to su priroda prava kojeg se odstupanje tie i okolnosti koje su do njega dovele, kao i trajanje same hitne situacije (vidi Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. maja 1993, Serija A br. 258-B, str. 49-50, stav 43).
Sud je, dakle, pokuao denirati koncept "javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije". U presudi Lawless protiv Irske (1. juli 1961, Serija A br. 3, str. 56, stav 28), koja se bavila specijalnim zakonima o terorizmu u vezi sa Sjevernom Irskom, Sud je primijetio da: 323

U opem konceptu lana 15 Konvencije, prirodno i uobiajeno znaenje rijei "druga javna opasnost koja prijeti opstanku nacije" dovoljno je jasno; ove rijei odnose se na izuzetne situacije krize ili opasnosti koja utjee na cijelo stanovnitvo, i koja predstavlja prijetnju po organizirani ivot zajednice koja ini dravu. Nakon to je na ovaj nain ustanovio prirodno i uobiajeno znaenje ovog koncepta, Sud mora odrediti da li injenice i okolnosti koje su dovele irsku vladu do toga da usvoji svoj Proglas od 5. jula 1957. [u vezi sa specijalnim zakonom o administrativnom pritvoru] ulaze u ovaj koncept. Nakon razmatranja, Sud zakljuuje da jeste tako; irska vlada razumno je ustanovila, u datom trenutku, postojanje "javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije" na osnovu kombinacije nekoliko faktora, tj. prvenstveno postojanja tajne vojske, na teritoriji Republike Irske, koja se bavi neustavnim aktivnostima i koja u te svrhe koristi nasilje; drugo, injenice da je ta vojska djelovala i izvan teritorija drave, na taj nain opasno ugroavanjui odnose Republike Irske sa svojim susjedom; tree, stalni i alarmantan porast teroristikih aktivnosti od jeseni 1956. godine, pa sve do prve polovine 1957.
Konkretnije, da bi postojala "javna opasnost" unutar znaenja lana 15, moraju biti prisutni sljedei kriteriji (takozvani "grki predmet", Yearbook of the European Convention on Human Rights, 1969, str. 72):
1. [opasnost] mora biti stvarna ili neposredna; 2. njeni efekti moraju se odnositi na cijelu naciju; 3. kontinuitet organiziranog ivota zajednice mora biti pod prijetnjom; 4. kriza ili opasnost mora biti izuzetna, u smislu da su normalne mjere ili ogranienja koja Konvencija dozvoljava u svrhu odravanja javne sigurnosti, zdravlja ili reda, oigledno nedovoljne.
Zahtjev da mjere budu primjerene situaciji

Ako se situacija okarakterizira kao "javna opasnost", sve mjere koje odstupaju od Konvencije moraju se poduzeti samo "u najnunijoj mjeri koju trai hitnost situacije". U presudi Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je (18. januar 1978, Serija A br. 25, str. 78-79, stav 207) ukazao na prirodu svoje ovlasti da u tom smislu vri reviziju:
Prvenstveno je na svakoj dravi ugovornici, unutar njene odgovornosti za "opstanak [njene] nacije", da odredi da li je opstanak ugroen "javnom opasnou" i, kao jeste, koliko daleko je neophodno otii u nastojanju da se ta opasnost prevazie. Na osnovu njenog direktnog i kontinuiranog kontakta sa hitnim potrebama datog trenutka, domae vlasti su, u principu, u boljoj poziciji od meunarodnih sudija da odluuju i o prisustvu takve opasnosti, i o prirodi i opsegu odstupanja neophodnih da se ona ukloni. Shodno tome, u ovom se pitanju domaim vlastima mora ostaviti iri stepen slobodne procjene. U tom smislu, lan 15, stav 1, vlastima ostavlja irok stepen slobodne procjene. Ipak, drave ne uivaju neograniena ovlatenja u tom smislu. Sud, koji je, zajedno sa Komisijom, zaduen da osigura da drave potuju svoje obaveze (lan 19), jeste ovlaten da odluluje o tome da li je drava izala izvan granica onoga to je "u najnunijoj mjeri koju trai hitnost" date krize (predmet Lawless, presuda od 1. jula 1961, Serija A br. 3, str. 55, stav 22, i str. 57-59, stavovi 36-38). Domai stepen slobodne procjene ide uz evropski nadzor.
U ranije pomenutom predmetu Lawless, Sud je izvrio takav nadzor. U vezi sa posebnim zakonom o administrativnom pritvoru koji predstavlja odstupanje od lana 15 Konvencije, Sud je primijetio (str. 57-58, stav 36): 324

Meutim, po miljenju Suda se 1957. godine pokazalo da je primjena redovnog zakona nedovoljna da se suprotstavi sve veoj opasnosti koja je prijetila Republici Irskoj. Redovni krivini sudovi, pa ak i specijalizirani krivini sudovi ili vojni sudovi, nisu bilo dovoljni da se uspostavi red i mir; naroito se prikupljanje dokaza neophodnih da se osude osobe ukljuene u aktivnosti IRA-e i njenih frakcija, suoavalo sa sve veim tekoama izazvanim vojnim, tajnim i teroristikim karakterom tih grupa, i strahom koji su stvarali meu stanovnitvom. injenica da su te grupe djelovale prvenstveno u Sjevernoj Irskoj, a njihove aktivnosti u Republici Irskoj bile bukvalno ograniene na pripremu oruanih upada preko granice, predstavljala je dodatnu smetnju prikupljanju zadovoljavajuih dokaza. Zatvaranje granice bilo bi izuzetno teka smetnja za cijelo stanovnitvo, kakva bi prevazila najnuniju mjeru koju trai hitnost situacije. Iz ovoga slijedi da nita od gore navedenih sredstava ne bi omoguilo rjeavanje situacije koja je postojala u Irskoj 1957. godine. Shodno tome, administrativni pritvor uveden (amandmanskim) zakonom iz 1940. za pojednince za koje se sumnja da su namjeravali uestvovati u teroristikim aktivnostima, uprkos svojoj teini, djeluje kao mjera koju su traile okolnosti.
U predmetu Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva (26. maj 1993, Serija A br. 258-B, str. 51-52 i 56, stavovi 49, 51-54 i 66) podnosioci su tvrdili da osporeno odstupanje, koje je vladi davalo ira ovlatenja u vezi sa opasnou od terorizma, nije predstavljalo neophodni odgovor na bilo kakvo novo ili promijenjeno stanje, ve se radilo o reakciji vlade na odluku u predmetu Brogan i drugi (presuda od 29. novembra 1988, Serija A br. 145) koja je donsesna jednostavno da se izbjegnu posljedice ove presude.
Prvo to Sud primjeuje je da od 1974. godine, vlada smatra da je, kao odgovor na prijetnju terorizma, neophodno ovlatenje za hapenje i dui pritvor. Nakon presude u predmetu Brogan i drugi, vlada se suoila sa opcijom ili da uvede sudsku kontrolu nad odlukama o pritvoru po lanu 12 Zakona iz 1984, ili da u vezi s tim odstupi od svojih obaveza po Konvenciji. Stav vlade da pravosudna kontrola kompatibilna sa lanom 5, stav 3, nije izvodiva, obzirom na posebne tekoe vezane za istragu i gonjenje djela terorizma, odstupanje je uinio neizbjenim. Shodno tome, obzirom na jasnu vezu izmeu ovlatenja za dui pritvor bez takve pravosudne kontrole i derogacije od 23. decembra 1988. godine sa postojanjem javne opasnosti, nema nikakve naznake da je derogacija bila neto drugo, osim istinski odgovor.
Podnosioci su citirali izjavu vlade da e se u budunosti stroije pridravati Konvencije, i tvrdili da je derogacija bila privremena mjera koja nije bila predviena lanom 15, koja je, shodno tome, bila preuranjena.
Sud ne prihvata argumentaciju podnosioca da je derogacija bila preuranjenja. Mada jeste tano da lan 15 ne predvia privremenu suspenziju garancija koje daje Konvencija, dok se ne razmotri sve to je vezano za derogaciju, iz obavjetenja o derogaciji sasvim je jasno da "u svjetlu teroristike kampanje, i jasno izraene potrebe da se teroristi dovedu pred lice pravde, vlada ne smatra da maksimalno trajanje pritvora treba da se smanji". Meutim, i dalje je elja vlade da se "nae pravosudni postupak kroz koji bi produeni pritvor mogao biti preispitan i, gdje je to primjereno, odobren os strane sudije ili nekog drugog sudskog organa" (vidi stav 31 u gornjem tekstu). Vaenje derogacije ne moe se dovesti u pitanje samo zato to je vlada odluila razmotriti da li bi se u budunosti mogao pronai nain da se osigura vea saglasnost sa obavezama iz Konvencije. Zapravo, ovakav proces kontinuiranog razmatranja ne samo da je u skladu sa lanom 15, stav 3, koji trai stalno revidiranje potrebe za hitnim mjerama, ve je implicitan i u samom pojmu proporcionalnosti.
325
Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava Sud je zakljuio:

Obzirom na prirodu teroristike prijetnje u Sjevernoj Irskoj, ogranien opseg derogacije, te razloge koji su dati njoj u prilog, kao i postojanje osnovnih garancija zatite od zloupotrebe, Sud je miljenja da vlada nije prekoraila svoj stepen slobodne procjene kad je smatrala da je derogacija najmanja mjera koju je traila hitnost situacije.
U presudi Aksoy protiv Turske, od 18. decembra 1996, Izvjetaji 1996-VI, stavovi 77-84, Sud je doao do drugaijeg zakljuka:
U presudi Brannigan i McBride (citiranoj u stavu 68 u gornjem tekstu), Sud je smatrao da vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije izala izvan svoje slobodne procjene kad je odstupila od svojih obaveza po lanu 5 Konvencije (l. 5) u smislu da je dozvoljeno da se, bez sudske kontrole, osobe osumnjiene za krivina djela terorizma mogu drati u pritvoru do sedam dana. Sud uzima u obzir nesumnjivo ozbiljan problem terorizma u jugoistonoj Turskoj, i tekoe sa kojima se drava suoava pri poduzimanju djelotvornih mjera protiv njega. Meutim, Sud nije uvjeren u to da je hitnost situacije zahtijevala da se podnosilac, pod sumnjom uea u krivnom djelu terorizma, dri u pritvoru etrnaest dana, bez mogunosti komunikacije sa bilo kim, i bez pristupa sudiji ili drugom sudskom organu.
Nedostatak konzistentnosti sa drugim obavezama po meunarodnom pravu

Posljednji osnovni uslov je da mjera kojom se odstupa od Konvencije ne smije biti "nekonzistentna sa drugom obavezama [drave] po meunarodnom pravu. Ne moe se rei da je ovo ikad stvaralo probleme. Sud obino primijeti sljedee (u gornjem tekstu pomenuta presuda Lawless, str. 60, stav 41):
Sudu nisu predoene bilo kakve injenice koje bi ga navele da smatra da su mjere koje je poduzela irska vlada, a koje odstupaju od Konvencije, mogle biti u sukobu sa drugim obavezama koje vlada ima po meunarodnom pravu.
U vezi sa "drugim obavezama po meunarodnom pravu", neki podnosioci se pozivaju na Meunarodni pakt Ujedinjenih nacija o graanskim i politikim pravima iz 1966. U ranije pomenutoj presudi Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva, podnosioci su tvrdili da javna opasnost nije bila "zvanino proglaena", kako to trai lan 4 tog Pakta (str. 56-57, stavovi 68 i 72-73). Sud je kazao:
Sud primjeuje da nije na njemu da pokua dati konanu deniciju znaenja termina "zvanino proglaeno" u lanu 4 Pakta. Ipak, mora ispitati da li postoji bilo kakav vrst odnos za podnosioev argument u tom smislu. U svojoj izjavi Donjem domu Parlamenta od 22. decembra 1988, Dravni sekretar za unutranje poslove detaljno je objasnio razloge na osnovu kojih se vlada odluila na derogaciu, te da se poduzimaju koraci da se podnese obavjetenje o derogaciji i na osnovu lana 15 Evropske konvencije, i na osnovu lana 4 Pakta. Dodao je da postoji "javna opasnost u Ujedinjenom Kraljevstvu, u smislu tih
326

odredbi u u vezi sa terorizmom u pogledu situacije u Sjevernoj Irskoj []" (vidi stav 30 u gornjem tekstu). Po miljenju Suda, gore citirana izjava, koja je po karakteru bila formalna i javno obznanila namjere vlade u vezi sa derogacijim, bila svakako u skladu sa pojmom zvaninog proglaenja. Stoga smatra da nema osnova za argumentaciju podnosica u tom smislu.
Ovo vodi ka razmatranju formalnih uslova koje trai lan 15.
Formalni uslovi za odstupanje od lana 15

lan 15, stav 3, tie se formalnih uslova potrebnih za provedbu mjera kojima se odstupa od Konvencije. U predmetu Lawless, Sud je razmatrao da li su ti uslovi ispunjeni. Dao je i neke informacije o njihovom sadraju (1. juli 1961, Serija A br. 3, str. 61-62, stav 47):
Sud je pozvan da, kao prvo, ispita da li je, u skladu sa stavom 3 lana 15 Konvencije, Generalni sekretar Vijea Evrope obavijeten i o poduzetim mjerama, i o razlozima za njih. Sud primjeuje da su primjerak (amandmanskog) Zakona o djelima protiv drave iz 1940. godine, te primjerak Proglasa od 5. jula, objavljenog 8. jula 1957, kojim na snagu stupa II dio ranije pomenutog zakona, bili priloeni pismu od 20. jula; da je u pismu od 20. jula objanjeno da su mjere poduzete da bi se "sprijeilo izvrenje djela protiv javnog reda i mira, i da bi se sprijeilo postojanje drugih vojnih ili oruanih snaga, osim onih koje su propisane Ustavom"; da je irska vlada time Generalnom sekretaru dala dovoljno informacija o poduzetim mjerama i razlozima za njih; da je, kao drugo, irska vlada Generalnom sekretaru tu informaciju proslijedila samo dvanaest dana nakon to su na snagu stupile mjere kojima ona odstupa od svojih obaveza po Konvenciji; te da je takvo obavjetenje dostavljeno bez odlaganja. U zakljuku se moe rei da Konvencija ne sadri nikakvu posebnu odredbu u smislu da dotina drava ugovornica mora na svojoj teritoriji obznaniti obavjetenje o derogaciji upueno Generalnom sekretaru Vijea Evrope. Shodno tome, Sud zakljuuje da je u ovom sluaju irska vlada ispunila svoje obaveze potpisnice Konvencije po lanu 15, stav 3.
Formalnosti koje trai lan 15 su stroge. U presudi Sakik i drugi protiv Turske, od 26. novembra 1997, Izvjetaji 1997-VII, Sud je primijetio:
Sud primjeuje da su Uredbe sa zakonskom snagom br. 424, 425 i 430, koje se pominju u derogaciji od 6. augusta 1990. i u pismu od 3. januara 1991, primjenjuju, shodno kratkom opisnom pregledu sadraja, samo na regiju gdje je proglaeno vanredno stanje, koja, prema derogaciji, ne ukljuuje grad Ankaru (vidi stavove 25 i 28 u gornjem tekstu). Meutim, podnosioci su uhapeni i pritvoreni u Ankari, po nalogu Javnog tuioca i Suda za nacionalnu sigurnost u Ankari, a kasnije na osnovu naloga sudija tog suda (vidi stavove 7-14 u gornjem tekstu). Vlada tvrdi da ovo ne predstavlja ogranienje vaenja derogacije. injenice u predmetu pokazuju samo prolongiranje teroristike kampanje koja se vodila iz podruja u kojem je proglaeno vanredno stanje, tj. sa jugoistoka Turske. [] Meutim, treba naglasiti da lan 15 omoguava derogaciju obaveza po Konvenciji samo "u najuoj
327

mjeri koju trai hitnost situacije". U ovom predmetu bi Sud djelovao suprotno cilju i svrsi te odredbe kad bi, pri ocjeni teritorijalnog opsega date derogacije, proirio njeno djelovanje na onaj dio turske teritorije koji nije eksplicitno pomenut u obavjetenju o derogaciji. Iz toga proizilazi da je data derogacija ratione loci neprimjenjiva na injenice ovog predmeta.
Shodno tome, nije bilo neophodno odluivati da li ispunjava uslove iz lana 15.
2. Opseg lana 15
Kako je reeno u stavu 1 lana 15, take kojima se odstupa od Konvencije mogu se ticati "obaveza [drave] po ovoj Konvenciji". Meutim, ova opa izjava ograniena je stavom 2. Shodno tome, ne moe biti nikakvog odstupanja od lanova 3, 4, stav 1, ili 7. Isto vai i za lan 2, osim u sluaju smrti kao posljedice "zakonitog" ratnog postupka. Vidi se, s druge strane, da sve zavisi od denicije "zakonitog ".
328
lan 16 Evropske konvencije Ogranienja politike aktivnosti stranaca

lan 16 kae: Nijedna od odredbi iz lanova 10, 11 i 14 nee se tumaiti tako da sprjeava visoke strane ugovornice da ograniavaju politiku djelatnost stranaca. Sud nije esto u prilici da odluuje o primjeni ove odredbe. Ipak, u presudi Piermont protiv Francuske, od 27. aprila 1995, Serija A br. 314, stavovi 6264, nalog o protjerivanju iz Francuske Polinezije i nalog o udaljavanju iz Nove Kaledonije izdan je za jednu njemaku dravljanku koja je bila lan Evropskog parlamenta i koja je na polinezijskoj teritoriji uestvovala u demonstracijama protiv nuklearnih proba i francuskog prisustva u pacikom podruju. Podnositeljica je tvrdila da se radilo o krenju lana 10, dok je vlada dala opravdanje po lanu 16. U sljedeem odlomku, Sud razmatra kontraarugument podnositeljice:
Podnositeljica je odgovorila da ogranienja iz lana u njenom sluaju ne vae, obzirom na njen dvojni status evropske dravljanke i lana Evropskog parlamenta. Po njoj je bilo besmisleno tvrditi da je ona stranac, kad je priroda njene funkcije podrazumijevala da se ona zanima za cijelu teritoriju Zajednice. [] Komisija je prihvatila sutinu tvrdnje podnositeljice. Sud ne moe prihvatiti argument zasnovan na evropskom dravljanstvu, poto ugovori Zajednice u to vrijeme nisu priznavali takvo dravljanstvo. Ipak, smatra da to to je gospoa Piermont dravljanka zemlje lanice Evropske unije, a uz to i lanica Evropskog parlamenta, nije dozvoljavalo da se lan 16 Konvencije upotrijebi protiv nje, posebno to stanovnitvo oblasti Ots uestvuje u izborima za Evropski parlament.
U zakljuku, ova odredba nije dravu ovlastila da ogranii podnositeljicu u uivanju prava garantiranih lanom 10.
329
lan 17 Evropske konvencije Zabrana zloupotrebe prava

lan 17 kae: Nita u ovoj Konvenciji ne moe se tumaiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje drave, grupe ili lica da se upuste u neku djelatnost ili izvre neki in koji je usmjeren na ponitavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograniavanje u veoj mjeri od one koja je predviena Konvencijom. lan 17 zabranjuje upotrebu bilo koje odredbe Konvencije u svrhu potkopavanja prava koja ona uspostavlja. Na isti nain se njene odredbe ne mogu koristiti da se ta prava ogranie u mjeri veoj od one koju dozvoljava sama Konvencija.
1. Opseg lana 17 u vezi sa aktivnostima usmjerenim ka ukidanju prava priznatih Konvencijom

lan 17 zabranjuje da se iz Konvencije izvede pravo da se ona upotrijebi protiv sebe same. Naprimjer, u sluaju Glimmerveen i Hagenbeek protiv Holandije, podnosioci su osueni za posjedovanje sa ciljem distribucije letaka za koje se smatralo da potiu na rasnu diskriminaciju. Bilo im je i onemogueno da uestvuju u opinskim izborima. Njihova kandidatura na tim izborima mogla se razumno smatrati prikrivenim ueem zabranjene rasistike politike stranke. Podnosioci su se pozvali na lan 10 Konvencije. U svojoj odluci (11. oktobar 1979, Odluke i izvjetaji 18, str. 196) Komisija je smatrala:
[] Vlada je Komisiji posebno skrenula panju, u smislu lana 60 Konvencije, na meunarodne obaveze Holandije prema Meunarodnoj konvenciji o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965. godine, kojoj je Holandija pristupila 1971. Vlasti Holandije bi, da su podnosiocima omoguili da slobodno i nekanjeno proglaavaju svoje ideje, svakako potakla diskriminaciju koju zabranjuju i ranije pomenuta Evropska konvencija o ljudskim pravima, i ranije pomenuta Konvencija iz New Yorka iz 1965. Komisija smatra da izraavanje politikih ideja podnosilaca jasno predstavlja aktivnost u smislu lana 17 Konvencije. Podnosioci u sutini ele upotrijebiti lan 10 kao osnov u Konvenciji za pravo da se ukljue u aktivnosti koje su, kako je pokazano u gornjem tekstu, suprotne slovu i duhu Konvencije, a to pravo bi, kad bi se dalo, doprinijelo ukidanju prava i sloboda pomenutih u gornjem tekstu. Shodno tome, Komisija smatra da podnosioci, na osnovu odredbi lana 17 Konvencije, ne mogu da se pozovu na lan 10 Konvencije.
Komisija nije smatrala da je neophodno da odluuje o pitanjima vezanim za krenje lana 3 Protokola br. 1:
[] jer smatra da su podnosioci imali namjeru da uestvuju u izborima i koriste gore pomenuto pravo u svrhe za koje je Komisija upravo zakljuila da su neprihvatljive po lanu 17 u vezi sa
330

pritubom po lanu 10 Konvencije.
lan 17, isto tako, zabranjuje lienje prava garantiranih lanovima 5 i 6. U predmetu Lawless protiv Irske (1. juli 1961, Serija A br. 3, str. 44-45, stavovi 5-7), irska vlada je podravala vrlo iroko tumaenje lana 17, to Sud nije prihvatio. Kazao je da lan 17 zabranjuje samo da se iz Konvencije izvede pravo da se vre djela usmjerena ka unitavanju prava i sloboda koje Konvencija titi. I kazao je da se ta odredba ne moe tumaiti a contrario kao lienje zikog lica njegovih temeljnih prava pojedinca, koja garantiraju lanovi 5 i 6 Konvencije. Sud je kazao:
Irska vlada je Komisiji iznijela, a pred Sudom potvrdila (i) da je G.R. Lawless, u vrijeme kad je uhapen, u julu 1957, bio ukljuen u aktivnosti IRA-e; (ii) da je Komisija, u stavu 138 svog izvjetaja, ve kazala da je njegovo postupanje bilo "takvo da je izazvalo teku sumnju u to da li je podnosilac, bilo da je jo uvijek bio lan ili ne, bio vezan za aktivnosti IRA-e u vrijeme hapenja u julu 1957. godine"; (iii) da je IRA bila zabranjena na osnovu aktivnosti usmjerenih ka unitenju prava i sloboda odreenih ovom Konvencijom; da je, u julu 1957, G.R. Lawless bio ukljuen u aktivnosti koje spadaju pod odredbe lana 17 Konvencije; te da on, shodno tome, vie nije imao pravo da se poziva na lanove 5, 6 ili 7, ili bilo koji drugi lan Konvencije; da nijedna drava, grupa ili osoba ukljuena u aktivnosti koje spadaju pod lan 17 Konvencije ne moe da se poziva na odredbe Konvencije; te da ovakvo zakljuivanje podrava i odluka Komisije o prihvatljivosti predstavke koju joj je 1957. godine podnijela Komunistika partija Njemake; [] Po miljenju Suda, svrha lana 17 je da, u mjeri u kojoj se odnosi na grupe ili pojedince, onemogui da oni iz Konvencije izvode pravo da se ukljue ili da vre bilo kakva djelas usmjerena ka unitenju, bilo kakvom aktivnou, prava i sloboda odreenih Konvencijom. Upravo zato, niko ne moe biti u mogunosti da koristi odredbe Konvencije da vri djela koja unitavaju gore pomenuta prava i slobode. Ova odredba, koja je u svom opsegu negativna, ne moe se tumaiti a contrario tako da ziko lice liava temeljnih pojedinanih prava koja garantiraju lanovi 5 i 6 Konvencije. U ovom sluaju, G.R. Lawless nije se pozvao na Konvenciju da bi opravdao ili izvrio djela suprotna pravima i slobodama priznatim u njoj, ali se alio na to da je lien garancija koje daju lanovi 5 i 6 Konvencije. Shodo tome, po tom osnovu, Sud prihvata tvrdnje irske vlade.
Predmet Lehideux i Isorni protiv Francuske (presuda od 23. septembra 1998, Izvjetaji 1998VII), bavio se jednom publikacijom o Ptainu. Odgovorna vlada tvrdila je da je nekrolog za koji su podnosioci bili odgovorni u svojoj publikaciji, bio rezultat koritenja dvije razliite tehnike: autori su pokuavali opravdati odluke Philippea Ptaina tako to su im pokuavali dati drugaije znaenje, a u drugim prilikama su jednostavno izostavljali pominjanje historijskih injenica koje su opepoznata stvar, i koje su neizbjene i neophodne za bilo kakvu objektivnu analizu te politike. Prva tehnika upotrijebljena je kad se predstavljala politika Philippea Ptaina u Montoireu. Opisujui u tekstu tu politiku kao "vrhunsku vjetinu", podnosioci daju kredibilitet teoriji "dvostruke igre", mada su znali da su do 1984. godine svi historiari, i francuski i drugi, tu teoriju opovrgavali. Sud je kazao (stav 47):
Sud smatra da nije na njemu da rjeava ovo pitanje, koje je dio stalne debate meu historiarima, o predmetnim dogaajima i njihovom tumaenju. Kao takvo, ono ne spada u kategoriju jasno ustanovljenih historijskih injenica kao to je Holokaust ije bi bi negiranje ili revizija bili iz-
331

van zatite lana 10 po lanu 17. U ovom predmetu se ne moe rei da su podnosioci pokuali negirati ili revidirati ono to su i sami u svojoj publikaciji nazvali "nacistika zvjerstva i progoni" ili "njemaka svemo i barbarizam". Opisujui politiku Philippea Ptaina kao "vrhunsku vjetinu", autori teksta su, zapravo, podrali jednu od suprotstavljenih teorija u debati o ulozi efa Vlade iz Vichyja, odnosno tzv. teoriju "dvostruke igre".
2. Zabrana ogranienja prava i sloboda u mjeri veoj nego to je predvieno Konvencijom

Malo je primjera o tome kako Sud tretira ovu odredbu. U predmetu Engel i drugi protiv Holandije (8. juni 1976, Serija A br. 22, str. 42-43, stav 104), Sud je kazao da, ako su ta ogranienja opravdana u svjetlu derogirajuih odredbi specinih za neke lanove, onda nema potrebe razmatrati da li je bilo krenja lana 17. Sud je kazao:
Gospodin Dona i gospodin Schul nadalje tvrde da je, suprotno lanovima 17 i 18, njihovo uivanje slobode izraavanja bilo izloeno "ogranienju veem od onog to predvia" lan 10 i u "svrhu" koja u njemu nije pomenuta. Prituba ne trai razmatranje, poto je Sud ve zakljuio da je predmetno ogranienje bilo opravdano po stavu 2 lana 10 (vidi stavove 96-101 u gornjem tekstu). U predmetu Sporrong i Lnnroth protiv vedske (23. septembar 1982, Serija A br. 52, str. 28, stav 76), Sud je takoer smatrao da nema potrebe da razmatra da li je dolo do krenja lana 17, jer je ve zakljuio da je dolo do krenja drugog lana: Podnosioci se pozivaju i na lanove 17 i 18 Konvencije. Tvrde da je uivanje prava na mirno uivanje imovine bilo izloeno "ogranienjima koja su bila itekako dalekosenija od onih koja predvia" lan 1 Protokola br. 1, i da su imali "svrhu" koja u tom lanu nije pomenuta. Komisija je jednoglasno zakljuila da nije bilo krenja. Poto je zakljuio da se radilo o krenju lana 1 Protokola br. 1, Sud ne smatra da je neophodno razmatrati ovaj predmet i u smislu lanova 17 i 18 Konvencije
332
lan 18 Evropske konvencije Granice koritenja ogranienja prava

lan 18 kae: Ogranienja za navedena prava i slobode, dozvoljena prema ovoj Konvenciji, nee se primjenjivati u bilo koje druge svrhe osim onih za koje su predviena. to se tie ovog lana, bitna su dva posljednja odlomka citirana u vezi sa lanom 17.
333
Dodatni protokoli
2. dio Dodatni protokoli

Dodatni protokoli sadre brojne odredbe, ali se stranke pozivaju samo na neke od njih. Mi emo se zato baviti samo onima koje su od opeg interesa.
Protokol br. 1
lan 1 Protokola br. 1 kae: Svako ziko ili pravno lice ima pravo na neometano uivanje svoje imovine. Niko ne moe biti lien svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predvienim zakonom i opim naelima meunarodnog prava. Prethodne odredbe, meutim, ni na koji nain ne utiu na pravo drave da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala koritenje imovine u skladu sa opim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. Presuda Sporrong i Lnnroth (23. septembar 1982, Serija A br. 52) daje analizu ovog lana. U predmetu James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (21. februar 1986, Serija A br. 98, str. 29-30, stav 37), Sud je dao saetak osnovnih crta svoje ranije analize:
U sutini, lan 1 garantira pravo na imovinu (vidi presudu Marckx od 13. juna 1979, Serija A br. 31, str. 27-28, stav 63). U svojoj presudi od 23. septembra 1982. godine, u predmetu Sporrong i Lnnroth, Sud je analizirao lan 1 u smislu toga da sadri "tri zasebna pravila": prvo pravilo, dato u prvoj reenici prvog stava, je ope prirode, i predstavlja princip mirnog uivanja imovine; drugo pravilo, sadrano u drugoj reenici prvog stava, pokriva lienje imovine i podlijee odreenim uslovima; tree pravilo, dato u drugom stavu, potvruje da drave ugovornice imaju, izmeu ostalog, pravo da kontroliraju koritenje imovine u skladu sa opim interesom (Serija A br. 52, str. 24, stav 61). Sud dalje primjeuje da, prije razmatranja da li je prvo pravilo ispotovano, mora odrediti da li su druga dva primjenjiva (ibid.). Meutim, ova tri pravila nisu "zasebna" u smislu nepovezanosti. Drugo i tree pravilo tiu se konkretnih situacija mijeanja u mirno uivanje imovine, te ih treba tumaiti u svjetlu opih principa datih u prvom pravilu.
Kako se moe vidjeti, lan 1 daje tri jasne garancije, predoene u tri reenice. Prvo emo razmotriti druge dvije, a nakon toga i prvu, koja ima supsidijarnu ulogu. Meutim, prije toga moramo razmotriti opseg primjene lana 1 i znaenje termina "imovina", kao i omjer garantirane pravne zatite.
1. Opseg lana 1 Protokola br. 1

Kako kae prva reenica, lan 1 titi "imovinu". Koncept "imovine" je deniran, tako da je mogue razmatrati primjenu ovog lana. 334
Dodatni protokoli U predmetu Gasus Dosier - i Fdertechnik GmbH protiv Holandije, podnosilac je prodao mijealicu za beton, sa ugovornom odredbom o zadravanju vlasnitva. Sud je smatrao da je pravo zadravanja vlasnitva predstavljalo imovinu u smislu ovog lana (23. februar 1995, Serija A br. 306-B, str. 46, stav 53). Tu daje i odreene ope principe u vezi sa prirodom imovine na koju se odnosi lan 1:
Sud podsjea da pojam "imovina" ( na francuskom "biens" lit. dobra, prim. prev.) u lanu 1 Protokola br. 1 ima autonomno znaenje, koje svakako nije ogranieno na vlasnitvo nad zikim dobrima: odreena druga prava i interesi koji predstavljaju svojinu takoer se mogu smatrati "imovinskom pravima", a time i "imovinom" u smislu ove odredbe. U ovom kontekstu je, shodno tome, nebitno da li se Gasusovo pravo vezano za mijealicu za beton ima smatrati pravom vlasnitva ili pravom na vrijednost in rem. U svakom sluaju, pljenidba i prodaja mijealice za beton predstavljala je "mijeanje" u pravo rme podnosioca na "mirno uivanje" "imovine" u smislu lana 1 Protokola br. 1.
U predmetu Van Marle i drugi protiv Holandije, Sud je klijente tretirao kao "imovinu " (26. juni 1986, Serija A br. 101, str. 13, stavovi 41-42):
Sud se slae s Komisijom da se pravo na koje se pozivaju podnosioci moe smatrati slinim pravom na imovinu datom u lanu 1: prirodom posla, podnosioci su izgradili klijentelu; to je, u odreenom smislu, po svojoj prirodi, privatno pravo, i predstavlja svojinu, a time i imovinu u smislu prve reenice lana 1. Ova je odredba, shodno tome, primjenjiva na ovaj sluaj.
U presudi Van der Mussele protiv Belgije, s druge strane, Sud je smatrao da obaveza nametnuta advokatu koji je zvanino imenovan da prui usluge bez naknade, nije tog advokata liila "imovine" u smislu lana 1. Sud je smatrao i da su trokovi koje je imao u izvrenju te obaveze izvan opsega lana 1 (23. novembar 1983, Serija A br. 70, str. 23-24, stavovi 47-49):
Gospodin Van der Mussele se na kraju poziva na lan 1 Protokola br. 1. [] Njegova argumentacija ne trai razmatranje u pogledu odsustva naknade. Tekst dat u gornjem dijelu ogranien je na otjelotvorenje prava svakoga na mirno uivanje "svoje imovine"; shodno tome, odnsoi se samo na postojeu imovinu (vidi, mutatis mutandis, u gornjem tekstu pomenutu presudu Marckx, Serija A br. 31, str. 23, stav 50). Meutim, u ovom sluaju, Ured za pravne savjete i zastupanje Advokatske komore Antwerpena odluio je 18. decembra 1979. godine da nee biti naknada za takvo zastupanje, jer gospodin Ebrima za to nema sredstava (vidi stav 12 u gornjem tekstu). Iz toga proizilazi, kako je Komisija jednoglasno izvela zakljuak, da u tom smislu nema nikakvog duga u korist podnosioca. Shodno tome, po ovom tekstu, nema mjesta za primjenu lana 1 Protokola br. 1, bilo da se posmatra sam ili zajedno sa lanom 14 Konvencije; uz to, gospodin Van der Mussele na lan 14 poziva se samo u vezi sa lanom 4. Ovo se pitanje ne moe posmatrati na isti nain u vezi s tim to nije bilo naknade trokova, jer je gospodin Van der Mussele morao odreene sume u vezi s tim plaati iz svog depa (vidi stav 12 u gornjem tekstu).
335
Dodatni protokoli
To, s druge strane, nije dovoljno da se doe do zakljuka da je lan 1 Protokola br. 1 primjenjiv. U mnogim sluajevima, ovakva zakonom propisana obaveza podrazumijeva odreene izdatke za osobu koja je obavezna izvriti. Smatrati nametanje takve dunosti, samo po sebi, mijeanjem u imovinu u smislu lana 1 Protokola br. 1 znailo bi da se tom lanu daje jedno dalekoseno tumaenje, koje ide daleko izvan njegovog cilja i svrhe. Sud ne vidi nikakav valjan razlog da drugaije misli u ovom sluaju. Gospodin Van der Mussele je date trokove imao u radu za svoje pro deo klijente. Mada nisu potpuno beznaajni (kako ih je vlada nazvala), ti trokovi su bili relativno mali, i rezultat su obaveze da se obave dunosti kompatibilne sa lanom 4 Konvencije. lan 1 Protokola br. 1, bilo da se posmatra sam ili u vezi sa lanom 14 Konvencije, shodno svemu ovome, nije primjenjiv na ovu situaciju.
Ovaj se predmet moe povezati sa prirodom pomenute imovine. Pitanje vezano za gore pomenut presudu Van der Mussele: dabi postojala "imovina" u smislu lana 1, takva svojina mora biti prisutna, odnosno mora postojati u datom trenutku. Isto je reeno u presudi Marckx protiv Belgije (13. juni 1979, Serija A br. 31, str. 23, stav 50). U tom predmetu se podnositeljica alila da joj belgijski zakon nije dozvoljavao da stie dobra kroz nasljeivanje, i tvrdila je da se radi o krenju lana 1 Protokola br. 1. Sud je kazao:
to se tie drugog podnosioca, Sud je svoj stav zauzeo iskljuivo na osnovu lana 8 Konvencije, i samog i u vezi sa lanom 14. Sud, zapravo, iskljuuje lan 1 Protokola br. 1: kao i Komisija i vlada, Sud primjeuje da ovaj lan samo daje otjelotvorenje pravu svakoga na mirno uivanje "svoje" imovine, bilo kao direktni nasljednik, ili kroz dobrovoljno raspolaganje. Uz to, ne ini se da su se podnosioci pozvali na ovu odredbu u vezi sa Alexandrinim potraivanjima. Poto se pokazalo da se lan 1 Protokola br. 1 ne moe primjeniti, lan 14 Konvencije ne moe se s njim kombinirati u vezi s ovim predmetom razmatranja.
U presudi Grke ranerije Stran i Stratis Andreadis protiv Grke (9. decembar 1994, Serija A br. 301-B, str. 84-85, stavovi 58-62), Sud je smatrao da je postojanje potraivanja dovoljno jasno ustanovljeno kroz razliite sudske i arbitrane postupke koji su ga tretirali. Stoga je odbio tvrdnju grke vlade da "ni presuda [] ni odluka arbitrae nisu bile dovoljne da se uspostavi postojanje "potraivanja", a time i postojanje imovine. Sud, shodno tome, potvruje klasikaciju potraivanja kao "imovine" u smislu lana 1, i kae:
Osnovni element argumentacije vlade je da nikakva "imovina" podnosilaca u smislu lana 1 Protokola br. 1 nije bila predmet mijeanja na osnovu primjene Zakona br. 1701/1987. Po njihovom miljenju, ni presuda br. 13910/79, ni odluka arbitrae nisu bile dovoljne da se uspostavi postojanje potraivanja protiv drave. Sudska odluka koja jo nije postala konana, ili odluka arbitrae, ne mogu se izjednaiti sa pravom koje bi moglo biti priznato takvom odlukom ili presudom. Da bi odluio da li su podnosioci imali "imovinu" u smislu lana 1 Protokola 1, Sud mora utvrditi da li su presuda br. 13910/79 atenskog prvostepenog suda i arbitrana odluka denirale dug u njihovu korist, koji je bio dovoljno jasno ustanovljen da bude izvriv. Po prirodi stvari, preliminarna odluka nalogom istrane prirode prejudicira meritum spora. Mada bi se moglo rei da je atenski prvostepeni sud prihvatio princip da drava ima dug prema podno-
336
Dodatni protokoli
siocima kako je i Komisija kazala ipak je naloio da se sasluaju svjedoci (vidi stav 11 u gornjem tekstu) prije nego to odlui o postojanu i omjeru navodne tete. Efekat takve odluke bio je samo da se podnosiocima da nada da e se potvriditi njihovo potraivanje. Da li e dug po tom osnovu biti izvriv, ovisit e o odluci dva suda vie instance. Ovo nije pitanje vezano za arbitranu odluku, koja je jasno potvrdila obavezu drave do maksimalnog navedenog iznosa u tri razliite valute (vidi stav 13 u gornjem tekstu). Sud se slae s vladom da nije na njemu da odobrava ili ne odobrava sutinu takve odluke. Jeste, meutim, duan da uzme u obzir pravni status koji je u vezi sa strankama ustanovila takva odluka. Prema toj formulaciji, odluka je konana i obavezujua; nije traila nikakve dodatne mjere izvrenja, niti je protiv nje postojala alba po redovnom ili vanrednom lijeku (vidi stav 10 u gornjem tekstu). Po grkim zakonima, arbitrane odluke imaju snagu konanih odluka i smatraju se izvrnim. Osnov za albu protiv njih detaljno je naveden u lanu 897 Zakona o parninom postupku (vidi stav 25 u gornjem tekstu); nita nije predvieno za albu po meritumu. U trenutku kad je usvojen Zakon br. 1701/1987, arbitrana odluka od 27. februara 1984. je, shodno tome, podnosiocima davala pravo na dodijeljene sume. Jasno je da je to pravo moglo biti opozvano, jer je odluka jo uvijek mogla biti ponitena, ali redovni sudovi su ve dva puta bili potvrdili - u prvostepenom i u albenom postupku da za takvo ponitenje nije bilo osnova. Shodno tome, po miljenju Suda, ovo pravo jeste predstavljalo "imovinu" u smislu lana 1 Protokola br. 1.
U predmetu Matos e Silva, Lda i drugi protiv Portugala (16. septembar 1996, Zbirka presuda i odluka 1996-IV, str. 1111, stav 75) Sud je morao razmatrati da li su podnosioci imali "imovinu" u smislu lana 1 Protokola br. 1. Matos e Silva je privatna rma koja se bavi obraivanjem zemlje, uzgojem ribe i vaenjem soli. Od zemlje na kojoj radi, neto je u vlasnitvu kompanije, a ostatak je pod koncesijom. Sud je kazao:
Kao i Komisija, Sud primjeuje da vlasnitvo nad dijelom zemlje nije sporno. to se tie drugog dijela [] Sud se slae s vladom da nije na njemu da odluuje da li pravo vlasnitva postoji ili ne po domaem zakonu. Meutim, podsjea da pojam "imovina" (na francuskom "biens") u lanu 1 Protokola br. 1 ima autonomno znaenje (vidi presudu Gasus Dosier- und Frdertechnik GmbH protiv Holandije od 23. februara 1995, Serija A br. 306-B, str. 46, stav 53). U ovom predmetu, neosporeno pravo podnosilaca nad predmetnom zemljom ve vie od jednog vijeka, i prihodi koje iz nje crpe, mogu se smatrati "imovinom" u smislu lana 1.
2. Opseg pravne garancije koja pokriva imovinu ustanovljenu lanom 1

U presudi Marckx protiv Belgije (13. juni 1979, Serija A br. 31, str. 27, stav 63) Sud je jasno kazao da lan 1 Protokola br. 1 titi pravo na imovinu. Sljedei odlomak je iz te presude:
Sud ima isti stav kao i Komisija. Potvrujui da svako ima pravo na mirno uivanje svoje imovine, lan 1, u sutini, garantira pravo na imovinu. To je jasan dojam koji stvaraju termini "imovina" i "koritenje imovine" (na francuskom "biens", "proprit", "usage des biens" dobra, imovina, koritenje dobara prim. prev); sa svoje strane, "travaux prparatoires" ovo nedvosmisleno potvruje: autori teksta konvencije stalno govore o "imovinskom pravu" ili "pravu na imovinu" da
337
Dodatni protokoli
opiu dati institut u nekoliko nacrta koji e, u konanom obliku, biti trenutna formulacija lana 1.
Presuda Marckx kae (ibid., str. 27, stav 63) i da je pravo pojedinca da raspolae imovinom zatieno lanom 1, u svjetlu injenice da:
Pravo pojedinca da raspolae svojom imovinom zaista predstavlja tradicionalni i temeljni aspekt imovinskog prava (vidi presudu Handyside od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 29, stav 62).
Iz ove presude, stoga, proizilazi da lan 1 daje zatitu ne samo od mijeanja u imovinsko pravo u cjelini (recimo, eksproprijacija), ve i od mijeanja u razliite sastavne elemente tog prava, posmatrane pojedinano. U drugom predmetu (Sporrong i Lnnroth protiv vedske, presuda od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 23-24, stav 60) je Sud potvrdio ovaj princip. U tom sluaju je gradu Stockholmu izdata dozvola da izvri eksproprijaciju odreenih posjeda na nekoliko godina. Uz ovu dozvolu izdata je zabrana gradnje za vlasnike. Sud je kazao:
Mada je eksproprijacija ostavila zakonski netaknuto pravo vlasnika da koriste i raspolau svojom svojinom, ipak je raspolaganje imovinom u praksi znaajno smanjeno. Dotie se i same sutine vlasnitva, u smislu da prije samog dogaaja, potvruje da e eksproprijacija biti zakonita i ovlauje grad Stockholm da izvri eksproprijaciju kad god to nae za shodno. Time je pravo podnosilaca na imovinu postalo ugroeno i postalo osnov za odbranu njihove imovine. Zabrana gradnje, sa svoje strane, nesumnjivo ograniava pravo podnosilaca na koritenje svojine. Shodno tome, dolo je do mijeanja u imovinsko pravo podnosilaca i, kako je Komisija ispravno primijetila, posljedice tog mijeanja nesumnjivo su postale ozbiljnije kombiniranom upotrebom dozvole za eksproprijaciju i zabrane izgradnje kroz dui vremenski period.
U toj presudi, Sud je primijenio treu reenicu lana 1. To nas direktno vodi razmatranju uslova datih u lanu 1 za bilo kakvo mijeanje u imovinu i svojinu.
3. lan 1 Protokola br. 1, druga reenica: lienje imovine

Druga reenica lana 1 glasi: Niko ne moe biti lien svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predvienim zakonom i opim naelima meunarodnog prava. Prije razmatranja uslova koje daje druga reenica lana 1 u vezi sa "lienjem imovine", primjereno je denirati ta ti termini znae. Druga reenica lana 1 govori o "lienju imovine" u odnosu na iskljuenje drugih mijeanja u svojinu, koje pokriva trea reenica.
338
Dodatni protokoli
Koncept "lienja imovine"

Eksproprijacija je po svojoj prirodi "lienje imovine", ali je to samo jedan od naina da se pojedinac lii imovine.
Eksproprijacija
Nema eksproprijacije, ako su sauvani prerogativi koji proizilaze iz imovinskog prava. Tako je u predmetu Sporrong i Lnnroth (ije su injenice predoene u gornjem tekstu) Sud primijetio (str. 24, stav 62):
Prvo treba podsjetiti na to da vedske vlasti nisu izvrile eksproprijaciju imovine podnosilaca. Podnosioci, shodno tome, nisu bili ni u jednom trenutku formalno "lieni" imovine: imali su pravo da je koriste, prodaju, mijenjaju, doniraju ili stave pod hipoteku.
Meutim, jo uvijek je bitno da ti prerogativi zaista budu sauvani. U istom predmetu je Sud dalje kazao (str. 24-25, stav 63):
U odsustvu formalne eksproprijacije, odnosno prenosa vlasnitva, Sud smatra da mora gledati dalje od povrine, i istraiti pravu stvarnost predmetne situacije (vidi, mutatis mutandis, presudu Van Droogenbroeck, 24. juni 1982, Serija A br. 50, str. 20, stav 38). Poto je svrha Konvencije da garantira prava koja su "praktina i djelotvorna" (presuda Airey od 9. oktobra 1979, Serija A br. 32, str. 12, stav 24), mora se utvrditi da li je situacija predstavljala de facto eksproprijaciju, kako to tvrde podnosioci. Po miljenju Suda, sve posljedice na koje se podnosioci ale (vidi stav 58 u gornjem tekstu) proizilaze iz smanjenja mogunosti raspolaganja tom imovinom. Te su posljedice izazvane ogranienjima nametnutim u pogledu imovinskog prava, koje je time postalo ugroeno, te iz posljedica koje su ta ogranienja imala na vrijednost imovine. Meutim, mada su data prava izgubila dio svoje sutine, nisu nestala. Efekti datih mjera nisu takvi da se mogu podvesti pod lienje imovine. Sud u vezi s tim primjeuje da su podnosioci mogli nastaviti koristiti svoju imovinu, te da je, mada jest postalo tee prodati imovinu u Stockholmu koja je pod dozvolom eksproprijacije i zabranom izgradnje, mogunost prodaje ipak postojala; prema informacijama koje je vlada predoila, obavljeno je nekoliko desetina prodaja (vidi stav 30 u gornjem tekstu).
Stoga je druga reenica prvog stava bila primjenjiva na ovaj predmet. Meutim, Sud je potvrdio postojanje de facto eksproprijacije u presudi Papamichalopoulos i drugi protiv Grke (24. juni 1993, Serija A br. 260-B, str. 69-70, stavovi 41-46). U tom predmetu je, na osnovu Zakona br. 109/1967, vojska zauzela odreenu zemlju. Sud je primijetio:
To to je Mornariki fond zauzeo predmetnu zemlju, predstavljalo je jasno mijeanje u pravo podnosioca na mirno uivanje imovine. Mijeanje nije bilo u svrhu kontrole koritenja imovine u smislu drugog stava lana 1 Protokola br. 1. Uz to, nad podnosiocima nikad nije izvrena formalna eksproprijacija: Zakon br. 109/67 nije prenio vlasnitvo nad predmetnom zemljom na Mornariki fond.
339
Dodatni protokoli
Poto je svrha Konvencije da titi prava koja su "praktina i djelotvorna", mora se utvrditi da li je predmetna situacija ipak predstavljala de facto eksproprijaciju, kako to tvde podnosioci (vidi, meu drugim izvorima, i presudu Sporrong i Lnnroth protiv vedske od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, stav 63). Mora se imati na umu da 1967. godine, po zakonu koji je usvojila vojna vlada tada na vlasti, Mornarniki fond jeste zauzeo velike povrine zemlje, u kojoj je bila i zemlja podnosilaca; tu je ustanovljena mornarika baza, kao i odmaralite za ocire i njihove porodice. Od tog vremena, podnosioci nisu u mogunosti svoju imovinu niti koristiti, niti prodati, zavjetati, zaloiti ili pokloniti; gospodin Petros Papamichalopoulos, jedini od njih koji je dobio konanu sudsku odluku kojom se mornarici nalae da mu vrati imovinu, ak mu je bio uskraen pristup imovini (vidi stavove 11-12 u gornjem tekstu). [] Sud smatra da je gubitak bilo kakve mogunosti raspolaganja datom zemljom, posmatrano zajedno sa neuspjehom dosadanjih pokuaja da se predmetna situacija preinai, izazvao dovoljno ozbiljne posljedice da se smatra da je protiv podnosilaca izvrena de facto eksproprijacija na nain koji je nekompatibilan sa njihovim pravom na mirno uivanje imovine. Stoga je postojalo i jo uvijek postoji krenje lana 1 Protokola br. 1.
Uz predmete eksproprijacije poput ovih koji su ilustrirani gornjim odlomcima, postoje i druge vrste lienja imovine u smislu druge reenice lana 1.
Drugi sluajevi lienja imovine

Tamo gdje nad imovinom postoji prav pree kupnje, postoji lienje imovine. Primjer je predmet Hentrich protiv Francuske (22. septembar 1994, Serija A br. 296-A, str. 18, stav 35), gdje su poreske vlasti iskoristile zakonsko pravo pree kupnje tamo gdje je cijena plaena za prodaju nekretnina izmeu dva privatna lica nedovoljna. Sud je primijetio:
Poto je primjenjeno pravo pree kupnje, gospoa Hentrich je bila liena svoje imovine u smislu druge reenice prvog podstava lana; vlada ovo nije osporila.
Lienje moe postojati i kad je imovina konskovana, kao u predmetu Handyside (presuda Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 30, stav 63).
Oduzimanje i unitenje Knjiice, s druge strane, podnosioca je trajno liilo vlasnitva nad odreenom svojinom. Meutim, ove su mjere dozvoljene drugim stavom lana 1 Protokola br. 1, tumaenim u svjetlu principa zakona, koji postoji u svim dravama ugovornicama, po kojem se predmeti ija je upotreba zakonitom presudom proglaena nedozvoljenom i opasnom po javni interes, oduzima sa ciljem da se uniti.
Presuda Agosi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 24. oktobra 1986, Serija A br. 108, u vezi sa pljenidbom i konskacijom krijumarenih zlatnika krugerrand, daje novi primjer. 340
Dodatni protokoli Meutim, u predmetu Raimondo protiv Italije, Sud je primijetio (22. februar 1994, Serija A br. 281-A, str. 16, stav 29) da konskacija ne mora ulaziti u opseg druge reenice. Sud je kazao:
Mada podrazumijeva lienje svojine, konskacija imovine ne mora biti unutar opsega druge reenice prvog stava lana 1 Protokola br. 1 (vidi presudu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 30, stav 63, i Agosi protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. oktobra 1986, Serija A br. 108, str. 17, stav 51).
To nas direktno vodi ka denitivnom karakteru lienja imovine.
Zahtjevi da lienje bude definitivno

Da bi druga reenica lana 1 ula u razmatranje, nije dovoljno samo da postoji lienje: neophodno je i da to lienje bude denitivno. Ako nije, u razmatranje ulazi trea reenica, kao u sluaju Raimondo protiv Italije, u vezi s konskacijom (ibid., str. 16-17, stav 29):
Prema italijanskoj sudskoj praksi, konskacija ovakve vrste ne bi morala imati efekat prenosa vlasnitva na dravu sve dok se ne donese neopoziva odluka (vidi stav 20 u gornjem tekstu). U ovom sluaju nije bilo takve odluke, jer je gospodin Raimondo osporio nalog Okrunog suda Catanzaro od 16. oktobr 1985 (vidi stav 13 u gornjem tekstu). I ovdje je, iz tog razloga, primjenjiv drugi stav lana 1.
Sud je ovaj princip primijenio i u vezi s eksproprijacijom. Tako se, u predmetu Poiss protiv Austrije (23. april 1987, Serija A br. 117) moe proitati sljedee (str. 108, stav 64):
Sud, kao prvo, primjeuje da austrijske vlasti nisu provele ni formalnu, ni de facto eksproprijaciju (vidi presudu Sporrong i Lnnroth od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 24, stavovi 62-63). Prenos izvren u aprilu 1963. bio je privremen; tek e ga stupanje na snagu plana konsolidacije uiniti neopozivim (vidi stav 32 u gornjem tekstu). Stoga podnosioci mogu vratiti svoju zemlju, ako konani plan ne potvrdi raspodjelu donesenu u ranijoj fazi postupka. Shodno tome, ne moe se rei da su podnosioci bili "denitivno lieni svoje imovine" u smislu druge reenice prvog stava lana 1.
Uslovi za primjenu lana 1, druga reenica

Tri su uslova koje lienje imovine mora zadovoljiti: lienje mora biti "u javnom interesu", uslovi propisani zakonom moraju biti ispotovani, i moraju se slijediti "opi principi meunarodnog prava".
Zahtjev da lienje bude "u javnom interesu"

U predmetu James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (22. februar 1986, Serija A br. 98, str. 32, stav 46), Sud je opisao svoj pristup kad razmatra uslov "javnog interesa":
Obzirom na njihovo direktno poznavanje drutva i njegovih potreba, domae vlasti su u boljoj poziciji od meunarodnih sudija da cijene ta je "u javnom interesu". Po sistemu zatite koji je
341
Dodatni protokoli
Konvencija ustanovila, na domaim je vlastima da izvre inicijalnu ocjenu i postojanja problema od javnog znaaja koji trai mjere lienja imovine, i korektivne aktivnosti koje treba poduzeti (vidi, mutatis mutandis, presudu Handyside od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 22, stav 48). I ovdje, kao i u drugim podrujima na koja se odnose garancije koje daje Konvencija, domae vlasti uivaju odreeni stepen slobodne procjene. Nadalje, pojam "javnog interesa" mora biti irok. Naroito e, kako je Komisija primijetila, odluke o usvajanju zakona kojim se vri eksproprijacija imovine, obino podrazumijevati razmatranje politikih, ekonomskih i socijalnih pitanja, o kojima se u demokratskom drutvu miljenja mogu u velikoj mjeri razlikovati. Smatrajui prirodinim da stepen slobodne procjene koji se zakonodavcu ostavlja u provedbi socijalnih i ekonomskih politika treba da bude irok, Sud e potovati sud zakonodavca o tome ta je "u javnom interesu", osim ako takav sud oigledno ne bude bez razumnog osnova. Drugim rijeima, mada Sud ne moe svoju ocjenu zamijeniti ocjenom domaih vlasti, obavezan je osporenu mjeru razmotriti u odnosu na lan 1 Protokola br. 1 i, pri tome, ispitati injenice u vezi sa kojima su domae vlasti djelovale.
Sud je, shodno tome, jednostavno utvrdio da li su navedeni ciljevi "javnog interesa" zakoniti, odnosno, da nisu "oigledno nerazumni". U ovom sluaju je kazao (ibid., str. 34, stav 49):
Sud se, shodno tome, slae sa zakljukom Komisije: miljenje Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva da postoji [razlog od javnog interesa] nije bio takav da se moe okarakterizirati kao oigledno nerazuman.
Meutim, uslov "javnog interesa" trai vie od zakonitog cilja, odnosno cilja koji nije nerazuman. Javni interes implicira pravinu ravnoteu izmeu cilja za koji se navodi da je u javnom interesu, i upotrijebljenog sredstva (lienje imovine), kako je Sud dalje i kazao (ibid., str. 34, stav 50):
Meutim, ovim se ovo pitanje ne rjeava. Ne samo da mjera kojom se neko liava imovine mora, injenino i principijelno, slijediti legitiman cilj "u javnom interesu", ve mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti izmeu upotrijebljenih sredstava i cilja koji se eli ostvariti (vidi, izmeu ostalog i, mutatis mutandis, u gornjem tekstu pomenutu presudu Ashingdane, Serija A br. 93, str. 24-25, stav 57). Ovaj drugi zahtjev izraen je na drugi nain u presudi Sporrong i Lnnroth, kroz pojam "pravine ravnotee", koja se mora uspostaviti izmeu zahtjeva od opeg interesa zajednice, i zahtjeva zatite temeljnih prava pojedinca (Serija A br. 52, str. 26, stav 69). Potrebna ravnotea nee postojati ako data osoba mora da snosi "pojedinaan i pretjeran teret" (ibid., str. 28, stav 73). Mada je u toj presudi Sud govorio u kontekstu opeg pravila mirnog uivanja imovine iz prve reenice prvog stava, ukazao je na to da je "traganje za ovakvnom ravnoteom [] odraeno u strukturi lana 1" u cjelni (ibid., str. 26, stav 69).
U istom tonu, Sud je ustanovio implicitno pravo na kompenzaciju (Sveti manastiri protiv Grke, 9. decembar 1994, Serija A br. 301-A, str. 35, stav 71):
Uslovi kompenzacije po vaeim zakonima od materijalnog su znaaja za pitanje da li osporena mjera potuje potrebnu pravinu ravnoteu, a naroito da li ne namee neproporcionalan teret na podnosioca. U vezi s tim, oduzimanje imovine bez plaanja sume koja je u relativnom odnosu sa njenom vrijednou e uglavnom predstavljati neproporcionalno mijeanje, a potpuno odsustvo naknade moe se smatrati opravdanim po lanu 1 samo u izuzetnim okolnostima. Meutim, lan 1 ne garantira pravo na punu kompenzaciju u svim okolnostima, jer legitimni ciljevi "javnog interesa" mogu traiti naknadu niu od pune trine vrijednosti (vidi Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog
342
Dodatni protokoli
Kraljevstva, presuda od 8. jula 1986, Serija A br. 102, str. 50-51, stav 121).
Na kraju, Sud je, u presudi James i ostali, imao priliku da odredi sljedee: injenica da je mijeanje u vlasnitvo nad imovinom od koristi samo nekim osobama ne mora obavezno znaiti da lienje nije "u javnom interesu (u gornjem tekstu pomenuta presuda James i drugi, str. 31-32, stavovi 41 and 45).
Ne moe se u engleskom izrazu "u javnom intersu" pronai znaenje da prenesena imovina treba da se da na koritenje iroj javnosti ili zajednici u cjelini, niti da njen veliki dio treba od takvog oduzimanja ima direktne koristi. Oduzimanje imovine u izvrenju politike iji je cilj socijalna pravda u zajednici moe se ispravno opisati kao neto to je "u javnom interesu". Posebno je pravinost sistema zakona koji ureuju ugovorna i imovinska prava privatnih lica pitanje od javnog znaaja, pa zakonske mjere koje za cilj imaju da ostvare takvu pravinost mogu biti "u javnom interesu", ak i ako podrazumijevaju obavezni prenos imovine sa jednog pojedinca na drugog. Iz tih razloga, Sud je doao do istog zakljuka kao i Komisija: oduzimanje imovine u ostvarenju legitimne socijalne, ekonomske ili neke druge politike moe biti "u javnom interesu", ak i ako zajednica u cjelini ne uiva direktno u oduzetoj imovini. Zakoni o reformi dugoronih zakupa, shodno tome, nije ipso facto krenje lana 1 (P1-1) po tom osnovu. Shodno tome, neophodno je ispitati da li u drugim aspektima zakon zadovoljava test "javnog interesa" i ostale zahtjeve date u drugoj reenici lana 1 (P1-1).
Zahtjev da mijeanje bude zakonito

Postojanje razloga javnog interesa nije dovoljno. lan 1 trai i da lienje ima zakonski osnov. U tom smislu, Sud trai dvije stvari: zakon ne smije biti primijenjen nepravino, i mora biti dovoljno jasan da pojedinci mogu biti svjesni mogunosti mijeanja u imovinu. U presudi Hentrich protiv Francuske (22. septembar 1994, Serija A br. 296-A, str. 19, stav 42), Sud je, u vezi sa mjerom prvenstva, primijetio:
U ovom sluaju je pravo pree kupnje djelovalo proizvoljno i selektivno i jedva da je bilo predvidivo, i nije sadravalo osnovne procesne garancije. Posebno lan 668 Zakona o porezu, kako ga je u to vrijeme tumaio i na podnosica primijenio Kasacioni sud, nije dovoljno zadovoljio zahtjeve preciznosti i predvidivosti koje implicira koncept zakona u smislu Konvencije.
Potreba da se ispotuju opi prinicipi meunarodnog prava

U pogledu ovog, treeg i posljednjeg uslova, Sud je imao priliku da kae (u gornjem tekstu pomenuta presuda James i drugi, str. 40, stav 66):
Iz svih ovih razloga, Sud zakljuuje da opi principi meunarodnog prava nisu primjenjivi kad drava oduzima imovinu svojih dravljana.
343
Dodatni protokoli
4. lan 1 Protokola br. 1, trea reenica (drugi stav)

Trea reenica lana 1 predstavlja drugi stav. Glasi ovako: Prethodne odredbe, meutim, ni na koji nain ne utiu na pravo drave da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala koritenje imovine u skladu s opim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
Uslovi za primjenu lana 1, trea reenica (drugi stav)

U presudi Handyside (7. decembar 1976, Serija A br. 24, str. 29, stav 62, in ne), Sud je kazao:
Za razliku od lana 10, stav 2 Konvencije, [drugi] stav postavlja drave ugovornice kao jedine koje sude o "neophodnosti" mijeanja. Shodno tome, Sud se mora ograniiti na nadzor zakonitosti i svrhe datog ogranienja.
ak i tako, iz toga ne proizilazi da je svako mijeanje zakonito. Generalno, Sud je, u predmetu Gasus Dosier- und Frdertechnik GmbH protiv Holandije (22. februar 1995, Serija A br. 306B, str. 49, stav 62), kazao da:
Prema jasno ustanovljenoj sudskoj praksi Suda, drugi stav lana 1 Protokola br. 1 mora se tumaiti u svjetlu principa datog u prvoj reenici tog lana (vidi, meu ostalimi izvorima, i presudi Agosi, ibid.). Shodno tome, mijeanje mora ostvariti "pravinu ravnoteu" izmeu zahtjeva opeg intersa zajednice i zahtjeva zatite temeljnih prava pojedinca. Pitanje postizanja ove ravnotee odraava se u strukturi lana 1 u cjelini, ukljuujui drugi stav: mora, shodno tome, postojati razuman odnos proporcionalnosti izmeu upotrijebljenih sredstava i cilja koji se eli ostvariti.
Zavrni dio prethodnog odlomka znai i da e Sud potvrditi cilj i proporcionalnost mijeanja.
Primjeri primjene lana 1, trea reenica (drugi stav) Mjere poduzete u drutvenom interesu
Trea reenica primjenjuje se, recimo, na sluajeve kontrole visine najamnina. U tom smislu, Sud je u presudi Mellacher i drugi (19. decembar 1989, Serija A br. 169, str. 25, stav 44) kazao:
Sud smatra da poduzete mjere ne predstavljaju ni formalnu, ni de facto eksproprijaciju. Nije bilo prenosa imovine podnosilaca, niti su oni bili lieni prava da je koriste, daju u najam ili prodaju. Osporene mjere, koje ih jesu liile dijela prihoda od imovine, u ovim okolnostima predstavljaju samo kontrolu koritenja imovine. Shodno tome, na ovaj lan je primjenijv drugi stav lana 1.
Sud je zakljuio (ibid., str. 30, stav 57):
Sud donosi zakljuak da je, kad je donosio Zakon o kontroli najamnina iz 1981. godine, austsrijski zakonodavac, uzimajui u obzir potrebu da uspostavi pravinu ravnoteu izmeu opeg inte-
344
Dodatni protokoli
resa zajednice i prava na imovinu vlasnika stambenog prostora generalno, a posebno podnosilaca, mogao razumno smatrati da su odabrane mjere primjerene postizanju legitimnog cijla. Sud smatra da je zadovoljen zahtjev iz drugog stava lana 1 Protokola br. 1, u vezi sa smanjenjem najamnina, koje je podnosiocima nametnuto na osnovu Zakona o kontroli najamnina iz 1981. U vezi s mjerama kontrole koritenja zemljita, vidi Coster protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 2001, Predstavka br. 24876/94, stavovi 130-133.
Kaznene i preventivne mjere

Trea reenica (drugi stav) odnosi se i na sekvestraciju. U vezi s tim, Sud je primijetio (predmet Vendittelli protiv Italije, 18. juli 1994, Serija A br. 293-A, str. 12, stav 38):
Kao i Komisija, i Sud smatra da su osporene mjere bile predviene zakonom i za cilj imale ne da podnosioca lie imovine, ve da ga sprijee da je koristi. Shodno tome, u ovom sluaju drugi lan stava 1 Protokola br. 1 jeste primjenjiv.
Sud treu reenicu (drugi stav) primjenjuje i na pljenidbu. U predmetu Raimondo protiv Italije (22. februar 1994, Serija A br. 281-A, str. 16, stav 27), Sud je primijetio:
Kao i Komisija, i Sud smatra da je pljenidba bila predviena lanom 2 ter Zakona iz 1965. (vidi stav 18 u gornjem tekstu) i nije za cilj imala da podnosioca lii imovine, ve samo da sprijei da je koristi. Shodno tome, ovdje je relevantan drugi stav lana 1 Protokola br.1.
to se tie konskacije, treba se osvrnuti na lan 1, druga reenica.
Drugi sluajevi
Trea reenica primjenjiva je i na zabrane izgradnje (Sporrong i Lnnroth protiv vedske, 23. septembar 1982, Serija A br. 52, str. 25, stav 64). Zapravo, trea reenica primjenjuje se na sve vrste regulative koju zakon predvia.
5. lan 1 Protokola br. 1, prva reenica

Prva reenica lana 1 glasi: Svako ziko ili pravno lice ima pravo na neometano uivanje svoje imovine.
Supsidijarna priroda prve reenice

Prva reenica igra supsidijarnu ulogu i odreuje da li je dolo do mijeanja drave tamo gdje, strogo govorei, nije bilo lienja imovine (druga reenica) ili kontroke koritenja imovine (trea reenica). Tako je, u presudi Sporrong i Lnnroth protiv vedske (23. septembar 1982, Serija A br. 152, str. 25, stav 65), Sud u vezi sa dozvolom za eksproprijaciju primijetio: 345
Dodatni protokoli
[] dozvole za eksproprijaciju nemaju za cilj da ogranie ili kontroliraju [koritenje imovine]. Poto su one inicijalni korak u proceduri koja vodi do lienja imovine, ne ulaze u opseg primjene drugog stava. Moraju se razmatrati po prvoj reenici prvog stava.
Tako je, u predmetu Poiss protiv Austrije (23. april 1987, Serija A br. 117, str. 107-108, stavovi 62 i 64), u vezi sa privremenim prenosom zemljita, Sud kazao:
Neosporno jeste dolo do mijeanja u pravo podnosilaca na imovinu, garantirano lanom 1 Protokola br. 1 (vidi presudu Marckx od 13. juna 1979, Serija A br. 31, str. 27, stav 63): 22. aprila 1963. njihova zemlja je dodijeljena drugim vlasnicima, koji su uestvovali u emi konsolidacije, ili je koritena za komunalne mjere ili objekte, a oni do sada nisu kroz konanu odluku dobili kompenzaciju kakva je propisana zakonima pokrajine. [] Sud, kao prvo, primjeuje da austrijske vlasti nisu provele ni formalnu, ni de facto eksproprijaciju (vidi presudu Sporrong i Lnnroth, presuda od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 24, stav 62-63). Prenos izvren u aprilu 1963. bio je privremen: samo e ga stupanje na snagu plana konsolidacije uiniti nepovratnim (vidi stav 32 u gornjem tekstu). Prema tome, podnosioci svoju zemlju mogu vratiti, ako konani plan ne potvrdi distibuciju donsenu u ranijoj fazi postupka. Shodno tome, ne moe se rei da su podnosioci bili denitivno "lieni svoje imovine" u smislu druge reenice prvog stava lana 1. Privremeni transfer, u sutini, i nije za cilj imao da ogranii ili kontrolira "koritenje" zemljita (drugi stav lana 1), ve da ostvari rano restruktiruranje podruja konsolidacije sa ciljem da "privremeni vlasnici" zemlju obrauju bolje i racionalnije (vidi stav 32 u gornjem tekstu). Stoga se ovaj transfer mora razmatrati na osnovu prve reenice prvog stava lana 1 (predmet Poiss, Serija A br. 117, stav 64).
Sud je ovaj princip ponovo iznio u presudi Grke ranerije Stran i Stratis Andreadis protiv Grke (9. decembar 1994, Serija A br. 301-B, str. 86, stavovi 67-68):
[] nemogue je bilo da podnosioci osiguraju izvrenje konane arbitrane odluke, po kojoj im je drava morala platiti odreene sume u smislu trokova koje su imali u nastojanju da ispune svoje ugovorne obaveze, ili ak da pokrenu daljnje aktivnosti da putem suda dobiju date sume. U zakljuku, dolo je do krenja imovinskih prava podnosilaca. Dato mijeanje nije bilo ni eksproprijacija, ni mjera kontrole upotrebe imovine; ima se razmatrati u odnosu na prvu reenicu prvog stava lana 1.
Provedba lana 1 Odnos izmeu potivanja druge i tree reenice i potivanja prve reenice
Presuda James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (21. februar 1986, Serija A br. 98, str. 43, 346
Dodatni protokoli stav 71) bavi se ovim pitanjem.

Alternativno i dodatno, podnosioci su se pozvali na krenje njihovog prava na mirno uivanje imovnine, kako ga garantira prva reenica lana 1. Pravilo (u drugoj reenici) koje lienje imovine stavlja pod odreene uslove u vezi sa odreenom kategorijom, zapravo sa najradikalnijom vrstom, mijeanja u pravo na mirno uivanje imovine (vidi stav 37, in ne, u gornjem tekstu); druga reenica je dodatak i kvalikacija opeg principa izraenog u prvoj reenici. Dakle, nezamislivo je da primjena tog opeg principa na ovaj predmet treba da dovede do bilo kakvog drugog zakljuka, osim onog do kojeg je Sud ve doao u primjeni druge reenice.
Primjena prve reenice

U predmetu Sporrong i Lnnroth protiv vedske (23. septembar 1982, Serija A br. 52, str. 26, stav 69) Sud je primijetio:
injenica da dozvole ne ulaze u opseg ni prve reenice prvog stava, ni u drugi stav, ne znai da mijeanje u dato pravo kri pravilo sadrano u prvoj reenici prvog stava. U smislu ove druge odredbe, Sud mora odrediti da li je uspostavljena pravina ravnotea izmeu zahtjeva opeg interesa zajednice i zahtjeva zatite temeljnih prava pojedinca (vidi, mutatis mutandis, presudu od 23. jula 1968, u takozvanom "belgijskom jezikom" predmetu, Serija A br. 6, str. 32, stav 5). Traganje za takvom ravnoteom inherentno je u cijeloj Konvenciji, i odraeno u strukturi lana 1.
lan 2 Protokola br. 1 Pravo na obrazovanje

lan 2 Protokola br. 1 glasi: Niko ne moe biti lien prava na obrazovanje. U vrenju svojih funkcija u oblasti obrazovanja i nastave, drava potuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i lozofskim uvjerenjima. Presuda Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske (2. decembar 1976, Serija A br. 23, str. 25-26, stavovi 51-52) sadri analizu ovog lana:
Kako se vidi iz same strukture, lan 2 predstavlja cjelinu kojom dominira prva reenica. Obavezujui se da nikog nee "liiti prava na obrazovanje", drave ugovornice svima pod svojom jurisdikcijom garantiraju "pravo pristupa obrazovnim ustanovama koje u datom trenutku postoje" i "mogunost da", "putem zvaninog priznanja obrazovanja koje je zavrio", "svako ima koristi od kolovanja koje je zavrio" ( presuda od 23. jula 1968, o meritumu u tzv. "belgijskom jezikom" predmetu, Serija A br. 6, str. 30-32, stavovi 3-5). Pravo odreeno drugom reenicom lana 2 predstavlja dodatak na temeljno pravo na obrazovanje (stav 50 u gornjem tekstu). Radi se o izvrenju prirodne obaveze prema djeci jer su prvenstveno
347
Dodatni protokoli
roditelji odgovorni za "obrazovanje i nastavu" svoje djece da roditelji mogu od drave traiti da potuje njihova vjerska i lozofska ubjeenja. Njihovo pravo time korespondira sa odgovornou usko povezanom sa uivanjem i kortenjem prava na obrazovanje. S druge strane, "odredbe Konvencije i protokola moraju se itati u cjelini " (u gornjem tekstu pomenuta presuda od 23. jula 1968, ibid., str. 30, stav 1). Shodno tome, obje reenice lana 2 moraju se itati ne samo u svjetlu odnosa jedne sa drugom, ve i naroito u vezi sa lanovima 8, 9 i 10 Konvencije [].
Nakon ovakvog uvoda u temu, primjereno je razmotriti obje reenice koje ine lan 2.
1. lan 2 Protokola br. 1, prva reenica Pravo na obrazovanje

Prva reenica lana 2 glasi: Niko ne moe biti lien prava na obrazovanje. "Belgijski jeziki" predmet bio je prva naznaka znaenja ove reenice (presuda od 23. jula 1968, Serija A br. 6, str. 31-32, stavovi 3-5):
Prva reenica lana 1 Protokola [] garantira, na prvom mjestu, pravo pristupa obrazovnim ustanovama koje postoje u datom trenutku, ali takav pristup predstavlja samo dio prava na obrazovanje. Da bi "pravo na obrazovanje" bilo djelotvorno, dalje je potrebno da, izmeu ostalog, pojedinac koji ga koristi treba da ima mogunost da ima korist od obrazovanja koje je zavrio, tj. pravo da dobije, u skladu sa propisima svake zemlje i u odgovarajuem obliku, zvanino priznanje kolovanja koje je zavrio.
U istom predmetu, Sud je kazao (str. 42-43, stav 7) :

[Ovaj problem] se principijelno tie odbijanja drave da u jeziku koji je jednojeziki, holandski, subvencionira podrunice osnovnog obrazovanja (koje je u Belgiji obavezno) na francuskom jeziku, koji se koristi kao jezik nastave. Takvo odbijanje nije kompatibilno sa zahtjevima prve reenice lana 2 Protokola. Tumaei ovu odredbu, Sud je ve smatrao da se time ne odreuje pravo uspostave ili subvencioniranja kola u kojima se nastava dri na odreenom jeziku. Prva reenica lana 2 sama po sebi ne sadri bilo kakav jeziki zahtjev. Garantira pravo pristupa obrazovnim ustanovama koje postoje u datom trenutku, i pravo da se, u skladu sa propisima svake zemlje i u odgovarajuem obliku, dobije zvanino priznanje zavrenog kolovanja, s tim to ovo posljednje pravo nije relevantno za problem kojim se ovdje bavimo. U jednojezikim regijama, i djeca koja govore francuski i djeca koja govore holandski imaju pristup javnom ili subvencioiniranom kolovanju, tj. kolovanju koje se izvodi na jeziku date regije.
U predmetu Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je smatrao da je suspenzija djece iz kole predstavljala krenje "prava na obrazovanje" (presuda od 25. februara 1982, Serija A br. 48, str. 19, stav 41). Dijete je bilo suspendirano iz kole jer su i ono, djeak, i roditelji bili protiv fizikog kanjavanja. Sud je zauzeo stav da je takvo kanjavanje bilo suprotno drugoj reenici lana 2 Protokola. Odluio je da takav osnov ne moe opravdati suspenziju, te da, shodno tome, "pravo na obrazovanje" nije bilo ispotovano: 348
Dodatni protokoli
Pravo na obrazovanje koje garantira prva reenica lana 2, po svojoj prirodi, trai da drava usvoji propise, ali takvi propisi nikad ne smiju biti na tetu ili u sukobu sa drugim pravima odreenim Konvencijom ili protokolima (vidi presudu od 23. jula 1968, o meritumu u "belgijskom jezikom" predmetu, Serija A br. 6, str. 32, stav 5). Suspenzija Jereyja Cosansa koja je bila na snazi skoro cijelu kolsku godinu bila je motivirana time to su on i njegovi roditelji bili protiv njegovog zikog kanjavanja, i prihvatanja zikog kanjavanja kao disciplinske mjere (vidi stavove 10-11 u gornjem tekstu). Njegov povratak u kolu mogao se osigurati samo ako roditelji djeluju suprotno svojim ubjeenjima, odnosno objeenjima koje je Ujedinjeno Kraljevstvo obavezno potovati u skladu sa drugom reenicom lana 2 (vidi stavove 35-36 u gornjem tekstu). Uslov pristupa obrazovnoj ustanovi koji se na ovaj nain sukobljava sa nekim drugim pravom odreenim Protokolom br. 1 ne moe se opisati kao razuman i u svakom je sluaju izvan regulatornih ovlatenja drave po lanu 2. Shodno tome je, u odnosu na Jereyja Cosansa, dolo do krenja prve reenice tog lana.
Treba naglasiti da je osnov za suspenziju smatran najznaajnijim aspektom ovog predmeta.
2. lan 2 Protokola br. 1, druga reenica Potivanje vjerskih i filozofskih uvjerenja roditelja
Druga reenica lana 2 glasi: U vrenju svojih funkcija u oblasti obrazovanja i nastave, drava potuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i lozofskim uvjerenjima.
Znaenje "vjerskih i filozofskih uvjerenja"

U predmetu Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. februar 1982, Serija A br. 48, str. 16, stav 36), Sud je dao obrazloenje rijei "lozofska ubjeenja" unutar znaenja druge reenice lana 2:
U svom uobianjenom znaenju, rije "ubjeenja", posmatrana sama, nije sinonim za rijei "miljenja" i "ideje", onako kako ih upotrebljava lan 10 Konvencije, koji garantira slobodu izraavanja. Vie je vezna za termin "vjerovanje" (u francuskom tekstu "convictions" ubjeenja, prim. prev.) koji se pojavljuje u lanu 9 koji garantira slobodu mislu, savjesti i vjeroispovijesti i oznaava stavove koji podrazumijevaju odreeni nivo svijesti, ozbiljnosti, kohezije i znaaja. to se tie pridjeva "lozofski", ne moe mu se dati konana denicija, i malo ta se moe, u smislu znaaja, izvesti iz travaux prparatoires. Komisija je ukazala na to da rije "lozoja" ima brojna znaenja: koristi se da se aludira na cjelovit sistem misli, a i na, slobodnije reeno, na stavove o manje ili vie trivijalnim stvarima. Sud se slae s Komisijom da se niti jedna od ovih krajnosti ne moe usvojiti u smislu tumaenja lana 2: prvo tumaenje bilo bi isuvie strogo i ograniilo bi prava koja se garantiraju svim roditeljima, a drugo bi moglo rezultirati iskljuenjem pitanja koja nisu dovoljne teine ili sadraja. Obzirom na Konvenciju u cjelini, ukljuujui lan 17, izraz "lozofska uvjerenja" u ovom kontekstu,
349
Dodatni protokoli
po miljenju suda, oznaava uvjerenja vrijedna potivanja u "demokratskom drutvu" (vidi, kao noviji primjer, presudu Young, James i Webster, od 13. augusta 1981, Serija A br. 44, str. 25, stav 63) i nisu nekompatibilna sa ljudskim dostojanstvo. Uz to, ne smiju biti u sukobu sa temeljnim pravom djeteta na obrazovanje, jer je cijeli lan 2 pod dominacijom prve reenice (vidi Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen, presuda od 7. decembra 1976, Serija A br. 23, str. 25-26, stav 52).
U presudi u "belgijskom jezikom" predmetu, Sud je kazao (str. 32, stav 6) da se jezike preferencije roditelja ne mogu smatrati uvjerenjima lozofske ili vjerske prirode, ali ulaze u opseg sadraja obrazovanja, koji druga reenica ne garantira:
Druga reenica lana 2 Protokola ne garantira pravo na obrazovanje; to je jasno iz formulacije: [] Ova odredba ne trai od drave da, u sferi obrazovanja ili nastave, potuje jezike preferencije roditelja, ve samo vjerska i lozofska ubjeenja. Tumaiti termine "vjerski" i "lozofski" tako da pokrivaju jezike preferencije znaiko bi da se iskrivi njihovo obino i uobiajeno znaenje, i da se u Konvenciju uita neto to nije tu.
Opseg i posljedice druge reenice lana 2 Opseg druge reenice iz ugla drave
Presuda Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske (2. decembar 1976, Serija A br. 23, str. 25-26, stavovi 51-52) ukazuje pristup koji drava mora usvojiti u tumaenju lana 2, da bi ispotovala "uvjerenja" roditelja:
[] "odredbe Konvencije i protokola moraju se itati kao cjelina" (gornjem tekstu pomenuta presuda od 23. jula 1968, ibid., str. 30, stav 1). Shodno tome, obje reenice lana 2 moraju se itati ne samo jedna u svjetlu druge, ve naroito u svjetlu lanova 8, 9 i 10 Konvencije, koji odreuju pravo svakog lica, ukljuujuu i roditelje i djecu, "da se potuje njihov privatni i porodini ivot", "slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti", i "slobodu [] da primaju i daju informacije i ideje ".
Preciznije reeno, ovo ukazuje da se lan 2 odnosi na sva obrazovna podruja (ibid.):
lan 2, koji se odnosi na svaku funkciju drave u vezi sa obrazovanjem i nastavom, ne dozvoljava uvoenje bilo kakve distinkcije izmeu vjeronauka i drugih predmeta. Drava potuje uvjerenja roditelja, bilo da su vjerska ili lozofska, kroz cijeli dravni obrazovni program.
Ulazei u detalje, predmet Kjeldsen omoguava i da se rasvijetli uloga drave u deniranju kolskih programa (ibid., str. 26-27, stav 53). Sud je primijetio da:
[] uspostava i planiranje kolskih programa u principu spada u nadlenost drava ugovornica. To uglavnom podrazumijeva pitanje ekasnosti, gdje nije na Sudu da odluuje, i gdje se situacija legitimno moe razlikovati od zemlje do zemlje, i od vremena do vremena. Posebno druga reenica lana 2 Protokola ne sprjeava drave da kroz nastavni ili obrazovni sistem daje informacije ili znanje koji su indirektno vjerskog ili lozofskog karaktera. Time se ak ni roditeljima ne dozvoljava da prigovore integraciji takve nastave i obrazovanja u kolski program, jer bi se, u suprotnom, pojavio rizik da bi sva institucionalizirana nastava postala neizvodiva. Zapravo, vrlo je teko da mnogi predmeti u koli nemaju, manje ili vie, neto od lozofskih implikacija ili koncepcija. Isto
350
Dodatni protokoli
vai i za vjerske anitete, ako se prisjetimo toga vjersko obrazovanje predstavlja iroko dogmatsko i moralno tijelo, koje jeste, ili moe, dati odgovore na pitanja lozofskog, kozmolokog ili moralnog karaktera. Druga reenica lana 2 implicira, s druge strane, da u ispunjenju funkcija koje je preuzela u pogledu obrazovanja i nastave, drava mora da se pobrine za to da informacije i znanje sadrani u planu i programu budu prenoeni na objektivan, kritiki i pluralistiki nain. Dravi je zabranjeno da se bavi indoktrinacijom koja bi se mogla tumaiti kao nepotivanje vjerskih i lozofskih uvjerenja roditelja. To je granica koja se ne smije prekoraiti. Takvo tumaenje je konzistentno, u isto vrijeme, i sa prvom reenicom lana 2 Protokola, a i sa lanovima 8 do 10 Konvencije, kao i sa opim duhom Konvencije, koja je instrument zamiljen da odrava i promovira ideje i vrijednosti demokratskog drutva.
U ovom sluaju, podnosioci su tvrdili da je seksualno obrazovanje suprotno njihovim uvjerenjima. Sud je kazao (str. 28, stav 54):
[] sam osporeni propis ni na koji nain ne vrijea vjersta i lozofska uvjerenja roditelja u omjeru koji zabranjuje druga reenica lana 2 Protokola, tumaena u svjetlu prve reenice, a i cijele Konvencije.
Na kraju, u predmetu Kjeldsen (ibid., str. 24, stav 50) se denira uloga drave u organizaciji obrazovanja. Sud je kazao:
Druga reenica lana 2 obavezujua je po drave ugovornice u izvrenju svake funkcije govori o "svim funkcijama" koju poduzmu u polju obrazovanja i nastave, ukljuujui i one koje se sastoje od odrganizacije i nanciranja javnog obrazovanja.
Upravo u primjeni ovog principa, Sud je smatrao da disciplinska pitanja ulaze u opseg lana 2, druga reenica, i uinio je dravu odgovornom za njih (gore pomenuti predmet Campbell Cosans, str. 15-16, stav 35):
Funckije koje na sebe preuzme odgovorna drava [u] podrujua [obrazovanja] ukljuuju i nadzornu ulogu [] u obrazovnom sistemu uope, koja mora ukljuivati pitanja discipline (vidi stav 34 u gornjem tekstu).
U predmetu Cambell i Cosans, Sud je, prema tome, zakljuio da je vlada prekrila lan 2 time to nije ispotovala uvjerenja roditelja u pogledu koritenja zike kazne (str. 18, stav 38):
Shodno tome, gospoe Campbell i Cosans su rtve krenja druge reenice lana 2 Protokola br. 1.
Opseg druge reenice lana 2 iz ugla roditelja

U svjetlu obaveza koje snosi drava, Sud naglaava da prava roditelja u pogledu njihovih uvjerenja, podrazumijevaju i odreene dunosti (ibid., str. 25-26, stavovi 51-52):
U izvrenju svojih prirodnih obaveza prema djeci poto su roditelji primarno odgovorni za "obra-
351
Dodatni protokoli
zovanje i nastavu" svoje djece roditelji mogu od drave traiti da potuje njihova vjerska i lozofska ubjeenja. Njihovo pravo tako korespondira sa odgovornou blisko povezanom sa uivanjem i koritenjem prava na obrazovanje.
U predmetu Olsson protiv vedske, smatralo se da roditelji ne gube svoja prava po lanu 2 kad su im djeca pod staranjem javnog organa. Sljedei pasus to objanjava (predmet Olsson, 24. mart 1988, Serija A br. 130, str. 40, stavovi 95-96) :
Sud se slae s Komisijom da injenica da su djeca na staranju javnog organa ne dovodi podnosioce do toga da gube sva svoja prava po lanu 2 Protokola br. 1.
U ovom sluaju je, pak, Sud smatrao da nije dolo do krenja lana 2 :
Sud, ipak, primjeuje, kao i Komisija, da gospodin i gospoa Olsson, mada se jesu opisali kao ateisti, nisu napustili vedsku crkvu (vidi stav 8 u gornjem tekstu) i nema nikakve ozbiljne naznake da njih posebno zanima, osim u dosta kasnoj fazi, da djeca ne budu vjeski odgojena. Gospodin i gospoa Olsson nisu pokazali da u praksi, generalno, obrazovanje djece pod staranjem javnog organa odstupa od onoga to su oni eljeli. U takvim okolnostima, nije ustanovljeno krenje lana 2 Protokola br. 1.
Na kraju, Sud naglaava da druga reenica lana 2 garantira pravo samo roditeljima, a ne maloljetnoj djeci. U predmetu Eriksson protiv vedske (22. juni 1989, Serija A br. 156, str. 31, stav 93), kerka gospoe Eriksson, Lisa, stavljena je pod staranje javnog organa. Po miljenju Suda:
Prituba po lanu 2 Protokola br. 1 zasnovana je samo na drugoj reenici, koja garantira prava roditelja, a ne na prvoj, koja kae da "niko nee biti lien prava na obrazovanje". Lisa, shodno tome, ne moe tvrditi da je bila rtva navodnog krenja lana 2, razmatranog samog ili zajedno sa lanom 13 Konvencije.
lan 3 Protokola br. 1 Pravo na izbore

lan 3 Protokola br. 1 glasi: Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima odravaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uvjetima koji osiguravaju slobodno izraavanje miljenja naroda pri izboru zakonodavnog tijela. U predmetu Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije (2. mart 1987, Serija A br. 113, str. 22-24, stavovi 48-54), Sud je dao tumaenje ove odredbe:
Dok skoro sve materijalne odredbe Konvencije i Protokola br. 1, 4, 6 i 7 koriste rijei "svako ima pravo" i "niko nee", lan 3 koristi frazu "visoke strane ugovornice se obavezuju". Nekad se iz ovog lana izvlai zakljuak da ovaj lan ne podrazumijeva pojedinana prava i slobode "direktno
352
Dodatni protokoli
osigurana svakome" unutar jurisdikcije strana ugovornica (vidi presudu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 91, stav 239), ve samo pravo izmeu drava. [] Takvo restriktivno tumaenje ne zadovoljava detaljnu analizu. [] Shodno tome a stranke pred ovim Sudom se slau meudravni ton formulacije lana 3 ne odraava bilo kakvu sutinsku razliku u odnosu na druge materijalne odredbe Konvencije i protokola. Razlozi za to, moe se rei, lee u elji da se vei znaaj da preuzetim obavezama, kao i u injenici da primarna obaveza u datom polju nije pitanje uzdravanja i nemijeanja, to je sluaj sa veinom graanskih i politikih prava, ve da drava mora usvojiti pozitivne mjere da "odrava" slobodne izbore.
Mora se rei da je ovaj lan jedna od rijetkih odredbi koja dravi namee pozitivne obaveze. Mada titi jedno temeljno pravo, ne podlijee nekom posebnom sudu. Sud jednostavno kae da se dravi ostavlja irok stepen slobodne procjene pri odabiru izbornog sistema koji e usvojiti (ista presuda):
Data prava nisu apsolutna. Poto ih lan 3 priznaje bez da ih eksplicitno odreuje, a kamoli denira, postoji prostor za implicitna ogranienja (vidi, mutatis mutandis, presudu Golder od 21. februar 1975, Serija A br. 18, str. 18-19, stav 38). [] lan 3 odnosi se samo na izbor "zakonodavnog tijela" ili barem jednog doma, ako ima dva i vie (Collected Edition of the "Travaux Prparatoires" of the European Convention on Human Rights, [Zbirka "Travaux Prparatoires" Evropske konvencije o ljudskim pravima], sv. VIII, str. 46, 50 i 52). Rijei "zakonodavno tijelo" ne moraju znaiti dravni parlament; ovo treba tumaiti u svjetlu ustavne strukture date drave. [] to se tie metoda imenovanja "zakonodavnog tijela", lan 3 predvia samo "slobodne" izbore u "primjerenim intervalima", "tajnim glasanjem" i "pod uslovima koji e osigurati slobodno izraavanje volje naroda". U tom smislu se ne stvara nikakva "obaveza da se uvede neki poseban sistem " (Collected Edition of the "Travaux Prparatoires" of the European Convention on Human Rights, [Zbirka "Travaux Prparatoires" Evropske konvencije o ljudskim pravima], sv. VII, str. 130, 202 i 210, i sv. VIII, str. 14) kao to su proporcionalna zastupljenost ili veinsko glasanje sa jednim ili dva kruga. I ovdje Sud potvruje da drave ugovrnice imaju irok stepen slobodne procjene, obzirom da njihovi zakoni o ovom pitanju variraju od mjesta do mjesta, i od vremena do vremena. Izborni sistemi tee tome da ispune ciljeve koji nekad jedva da su kompatibilini jedni s drugima: s jedne strane, dosta vjerno odraavaju miljenja naroda, a s druge strane, usmjeravaju trendove u smislu pojave dovoljno jasne i koherentne politike volje. U takvim okolnostima, fraza "uslovi koji e osigurati slobodno izraavanje volje naroda u izboru zakonodavnog tijela" u sutini implicira uz slobodu izraavanja (koju ve titi lan 10 Konvencije) princip jednakosti u postupanju
353
Dodatni protokoli
prema svim graanima u uivanju prava da glasaju i prava da se kandidiraju na izborima Iz toga, dodue, ne proizilazi da svi glasovi moraju imati istu teinu u pogledu ishoda izbora, ili da svi kandidati moraju imati istu mogunost da pobijede. Prema tome, nijedan izborni sistem ne moe eliminirati "izgubljene glasove". U smislu lana 3 Protokola br. 2, svaki se izborni sistem mora ocjenjivati u svjetlu politikog razvoja date zemlje; karakteristike koje bi bile neprihvatljive u kontekstu jednog sistema mogu, shodno tome, biti opravdane u drugom, barem sve dok odabrani sistem prua uslove koji e osigurati "slobodno izraavanje miljenja naroda u izboru zakonodavnog tijela".
Predmet Gitonas i drugi protiv Grke (1. juli 1997, Izvjetaji o presudama i odlukama 1997-IV, str. 1233-1238, stavovi 39-40 and 44) tie se diskvalikacije odreenih osoba iz kandidature za parlament. U ovom sluaju, izbor pet lanova parlamenta bio je poniten. Podnosioci su diskvalicirani sa kandidature jer su, prema lanu 56 Ustava Grke, bili na javnim funkcijama vie od tri mjeseca u periodu od tri godine prije izbora:
Sud ponovo naglaava da lan 3 Protokola br. 1 implicira subjektivno pravo glasanja i kandidature. Mada su ova prava bitna, ona nisu apsolutna. Poto ih lan 3 priznaje bez eksplicitnog izraavanja, a svakako ih ne denira, ima prostora za "implicitna ogranienja" (vidi Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, presuda od 2. marta 1987, Serija A br. 113, str. 23, stav 52). U svojim pravnim sistemima, drave ugovornice mogu pravo da se glasa i kandidira podrediti uslovima koji, u principu, nisu zabranjeni lanom 3. Drave imaju irok stepen slobodne procjene u ovoj sferi, ali je na Sudu da, kao krajnja instanca, odredi da li su zahtjevi Protokola br. 1 ispotovani; mora biti uvjeren da takvi uslovi ne ugroavaju prava u tolikoj mjeri da ugroavaju samu sutinu i oduzimaju im djelotvornost; da su nametnuti u svrhu ostvarenja legitimnog cilja; i da upotrijebljena sredstva nisu neproporcionalna (ibid., str. 23, stav 52). Preciznije reeno, drave uivaju veliku irinu u uspostavi svojih ustavnih pravila koja reguliraju status parlamentaraca, ukljuujui i kriterije za diskvalikaciju. Mada proizilaze iz zajednikog cilja da se osigura nezavisnost lanova parlamenta, ali i sloboda izbora glasakog tijela kriteriji mogu varirati ovisno o historijskim i politikim faktorima karakteristinim za svaku datu dravu. Odreene situacije predviene ustavom i izbornim zakonima u dravama lanicama Vijea Evrope pokazuju raznovrsnost moguih izbora u ovom polju. Nijedan od tih kriterija se, s druge strane, ne moe smatrati validnijim od drugog, pod uslovom da garantira izraz volje naroda kroz slobodne, pravine i redovne izbore. Sud primjeuje da stav 3 lana 56 Ustava, koji je primijenjen na podnosioce, ustanovljava osnov za diskvalifkiaciju koji je i relativan i konaan, u smislu da odreene kategorije nosilaca javnih funkcija ukljuujui i dravne slubenike koji primaju platu, i lanove osoblja javnih preduzea i pravnih lica u javnom vlasnitvu ne mogu biti kandidati na izborima i biti izabrani u bilo kojoj izbornoj jedinici gdje su te dunosti vrili vie od tri mjeseca u periodu od tri godine prije izbora; uz to, diskvalikacija e stajati bez obzira na eventualni prethodni otkaz takvog kandidata, za razliku od odreenih kategorija dravnih slubenika po stavu 1 tog lana (vidi stav 29 u gornjem tekstu). Ovakva diskvalikacija, za koju ekvivalentne odredbe postoje u nekoliko drava lanica Vijea Evrope, slui dvojnoj namjeni koja je neophodna za ispravno funkcioniranje i potivanje demokratskih reima: naime, time se osigurava da kandidati razliitih politikih usmjerenja imaju isti utjecaj (poto nekad nocioci javnih funkcija mogu imati nepravednu prednost u odnosu na druge kandidate) i titi izborno tijelo od takvih zvaninika koji su, obzirom na funkciju, u prilici da donose mnoge a nekad i bitne odluke, i uivaju znaajan presti u oima obinog graanina, iji
354
Dodatni protokoli
izbor kandidata moe biti pod utjecajem toga. [] Sud ukazuje na to da je prvenstveno na domaim vlastima, a posebno na prvostepenim i albenim sudovima, koji su posebno kvalicirani za taj zadatak, da tumae i primjenjuju domae zakone. Primjeuje da poloaj podnosilaca nije bio onakav kakav se pominje u lanu 56, stav 3. Meutim, to im ne garantira pravo da budu biranu. Po lanu 58 Ustava, Vrhovni sud ima (vidi stav 29 u gornjem tekstu) iskljuivu nadlenost da odluuje o diskvalikaciji i, kao i u bilo kojem pravosudnom poretku, ako takav sistem postoji, svako ko bude izabran suprotno primjeni vaeih pravila, mora se povui sa mjesta lana parlamenta. U ovom sluaju, Vrhovni sud je, nakon analize prirode mjesta na kojem su bili podnosioci, kao i vaeeg zakona, smatrao da su ta mjesta slina onima koja su opisana u stavu 3 lana 56; nadalje je zakljuio da su uslovi vezani za mjesta, trajanje i obim dunosti, zadovoljeni u sluaju svakog od podnosilaca. Na razumnom osnovu je smatrao da je njihov izbor neophodno ponititi (vidi stavove 10, 14, 18, 22 i 27 u gornjem tekstu). Sud ne moe donijeti bilo kakav drugaiji zakljuak: nema nita u presudu Vrhovnog suda to ukazuje da je ponitenje izbora bilo suprotno grkim zakonima, proizvoljno ili neproporcionalno, ili da je ugrozilo "slobodno izraavanje miljenja naroda u izboru zakonodavnog tijela" (vidi, mutatis mutandis, ranije pomenutu presudu Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, str. 25, stav 57). Shodno tome, nije bilo krenja lana 3 Protokola br. 1.
to se tie uklanjanja osobe iz izbornog spiska, vidi presudu Labita protiv Italije (6. april 2000, Predstavka br. 26772/95, stavovi 201-203), gdje je Sud smatrao:
Sud ukazuje na to da su u lanu 3 Protokola br. 1, koji predvia "slobodne" izbore u "razumnim intervalima", "tajnim glasanjem" i "pod uslovima koji osiguravaju slobodno izraavanje miljenja naroda", implicitna i subjektivna prava da se glasa i kandidira na izborima. Mada su ova prava bitna, ona nisu apsloutna. Poto ih lan 3 priznaje, a ne izraava eksplicitno, niti denira, ima prostora za implicitna ogranienja (vidi Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, presuda od 2. marta 1987, Serija A br. 113, str. 23, stav 52). U svojim domaim pravnim porecima, drave ugovornice mogu pravo da se glasa i kandidira na izborima podrediti uslovima koje lan 3 u principu ne zabranjuje. One imaju irok stepen slobodne procjene u ovoj sferi, ali je na Sudu da u krajnjoj instanci odlui da li su ispotovani zahthjevi Protokola br. 1; mora biti siguran da takvi uvjeti ne ugroavaju data prava u takvoj mjeri da bi mogla ugroziti samu sutinu i liiti ih djelotvornosti; da se nameu u svrhu ostvarenja legitimnog cilja; te da upotrijebljena sredstva nisu neproporcionalna (vidi presudu Gitonas i drugi protvi Grke, od 1. jula 1997, Izvjetaji 1997-IV, str. 1233-1234, stav 39, Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], No. 24833/94, stav 63, ECHR 1999-I). Sud primjeuje da su osobe koje su izloene posebnom policijskom nadzoru automatski skinute sa glasakog spiska, jer se odruu svojih graanskih prava zato to predstavljaju "opasnost po drutvo" ili, kao u ovom sluaju, zato to se sumnja da su pripadnici maje (vidi stavove 107 i 110 u gornjem tekstu). Vlada je ukazala na rizk da osobe "za koje se sumnja da su pripadnici maje" mogu iskoristiti svoje pravo da glasaju u korist drugih pripadnika maje. Sud nema nikave sumjnje da privremena suspenzija glasakog prava osoba protiv kojih postoje dokazi da su pripadnici maje, slui ostvarenju legitimnog cilja. Primjeuje, pak, da mada mjere
355
Dodatni protokoli
specijalnog policijskog nadzora protiv podnosilaca u ovom sluaju jesu nametnute u toku suenja, nisu bile izvrene dok suenje nije zavreno, kad je podnosilac bio osloboen na temelju toga to "nije izvrio krivino djelo". Sud ne prihvata stav koji je vlada izrazila, da ozbiljni dokazi o krivici podnosioca nisu pobijeni u toku suenja. Takva tvrdnja suprotna je tonu presude Okrunog suda Trapani (vidi stav 23 u gornjem tekstu) i albenog suda u Palermu (vidi stav 26 u gornjem tekstu). Shodno tome, kad mu je ime uklonjeno sa glasakog spiska, nije bilo nikakvih dokaza na kojima bi se mogla temeljiti "sumnja" da je podnosilac bio pripadnik maje (vidi, mutatis mutandis, stav 196 u gornjem tekstu). U takvim okolnostima, Sud ne moe datu mjeru smatrati proporcionalnom. Shodno tome, radi se o krenju lana 3 Protokola br. 1.
356
Dodatni protokoli
Protokol br. 4
lan 1 Protokola br. 4 glasi: Niko se ne moe liiti slobode samo zato to nije u stanju da ispuni ugovornu obavezu. Ovaj lan komplementaran je lanom 5 Konvencije. Odnosi se na pojam "lienja slobode" koji je razmatran u dijelu teksta o lanu 5. Sadri i termin "ugovorna obaveza" koji, kao i veina koncepata u Konvenciji, ima autonomno znaenje. lanovi 2, 3 i 4 Protokola br. 4 tiu se slobode kretanja.

lan 2 Protokola br. 4 glasi: 1. Svako ko se zakonito nalazi na teritriji jedne drave ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravita. 2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, ukljuujui i vlastitu. 3. Nikakva ogranienja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava, osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nuna u demokratskom drutvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi ouvanja javnog poretka, za sprjeavanje kriminala, za zatitu morala ili radi zatite prava i sloboda drugih. 4. Prava iz stava 1 mogu se, takoer, u posebnim oblastima organiiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom drutvu.
1. lan 2, stav 1, Protokola br. 4

lan 2, stav 1 Protokola 4 odnosi se, prije svega, na sve strance koji se zakonito nalaze na teritoriji neke drave, mada je formulacija data uopeno. U sluaju A. protiv San Marina (9 . juli 1993, Odluke i izvjetaji 75, str. 249, stav 1), Komisija primjeuje da ova odredba:
[] ne moe da se tumai tako da priznaje pravo stranca da boravi ili nastavi da boravi u zemlji u kojoj nije dravljanin. Jedina mu je svrha da onima koji zakonito borave na teritoriji drave, bilo da su dravljani ili ne, garantira slobodu da dolaze i odlaze sa te teritorije i da slobodno biraju svoje mjesto broavka, bez mijeanja.
357
Dodatni protokoli Komisija je, naravno, imala priliku da odluuje o pojmu "zakonito" prisustvo na teritoriji drave, u predmetu Paramanathan protiv Savezne Republike Njemake (Predstavka br. 12068/ 86, odluka od 1. decembra 1986, Odluke i izvjetaji 51, str. 240, stav 1).
Komisija primjeuje da lan 2, stav 1 Protokola br. 4 osigurava slobodu kretanja osobama koje su "zakonito na teritoriji drave". Ovaj uslov odnosi se na domae zakone date drave. Na domaim je zakonima i organima da odrede uslove koje osoba mora ispuniti da bi se njeno pristustvo na teritoriji smatralo "zakonitim". Komisija se, u tom smislu, poziva na konstantnu sudsku praksu, prema kojoj nema prava stanca da ue, boravi ili se nastani u odreenoj zemlji, koje, kao takvo, garantira Konvencija (vidi Predstavke br. 9214/80, 9473/81 i 9474/81, odluku od 11. maja 1982, Odluke i izvjetaji 29, str. 176). Komisija je miljenja da stranci koji su privremeno primljeni na teritoriju neke drave, do donoenja odluke o tome da li imaju pravo na boravinu dozvolu u skladu sa domaim zakonom, mogu da se smatraju "zakonito" prisutnim na teritoriji drave samo dok potuju uslove pod kojima su prmljeni i pod kojima borave.
Zanimljiva presuda Raimondo protiv Italije (22. februar 1994, Serija A br. 281-A, str. 19, stavovi 39-40) daje primjer primjene lana 2, stav 1, na jednog italijanskog dravljanina ije je kretanje u sopstvenoj zemlji bilo ogranieno mjerom nadzora (bio je osumnjien za pripadnost majakom kriminalnom udruenju). U ovom sluaju je Sud smatrao da postoji krenje lana 2.
Sud smatra da, kao prvo, bez obzira na podnosioevu suprotnu tvrdnju, data mjera ne predstavlja lienje slobode u smislu lana 5, stav 1, Konvencije. Samo ogranienje slobode kretanja koje je rezultat specijalnog nadzora, mora se razmatrati po lanu 2 Protokola br. 2 (vidi presudu Guzzardi citiranu u gornjem tekstu, str. 33, stav 92). U pogledu prijetnje koju maja predstavlja "demokratskom drutvu", mjera je, uz to, bila i neophodna za "odravanje javnog reda" i "sprjeavanje zloina". Posebno je bila proporcionalna cilju koji se elio ostvariti, dok albeni sud u Catanzaro nije 4. jula 1986. godine odluio da je opozove (vidi stav 14 u gornjem tekstu). Ostaje da se razmatra period izmeu 4. jula i 20. decembra 1986, kad je podnosilac obavijeten o toj odluci (vidi isti stav). ak i ako se prihvati da ova odluka, donesena na zatvorenoj sjednici, nije mogla dobiti pravnu snagu dok ne bude podnesena registraru, Sudu je teko da shvati zato je postojalo kanjenje od pet mjeseci u izradi osnova za odluku koja je bila odmah izvriva i koja se ticala jednog temeljnog prava, tj. prava podnosioca da se kree kako eli; podnosilac ak osamnaest dana nije bio obavijeten o njenom povlaenju. Sud zakljuuje da najmanje od 2. do 20. decembra 1986. godine, mijeanje nije bilo ni predvieno zakonom, ni neophodno. Shodno tome, radi se o krenju lana 2 Protokola br. 4.
Idem u predmetu Labita protiv Italije (presuda od 6. aprila 2000, Predstavka br. 26772/95, stavovi 189-197), gdje je podnosilac stavljen pod specijalni policijski nadzor uprkos tome to je bio osloboen optubi. U sluaju Denizci i drugi protiv Kipra (23. maj 2001, Predstavka br. 25316/94, stavovi 404-406), kiparske vlasti detaljno su nadgledale kretanje podnosilaca izmeu sjevernog i junog dijela, i unutar junog dijela. Podnosioci se nisu mogli slobodno kretati na junom dijelu, i morali su obavjetavati policiju kadgod su eljeli ii na sjever u posjetu rodbini i prijateljima, i isto initi pri povratku na jug. Sud je kazao:
Sud podsjea da sama ogranienja kretanja vezana za posebni nazdor ulaze u razmatranje po 2
358
Dodatni protokoli
Protokola br. 4 (vidi Raimondo protiv Italije, presuda od 22. februara 1994, Serija A br. 281, str. 19, stav 39, i presuda Labita protiv Italije [GC] br. 26772/95, ECHR 2000). U ovom sluaju, Sud smatra da ogranienje kretanja podnosilaca opisano u gornjem tekstu ulazi i u odredbe lana 2 Protokola br. 4 i predstavlja mijeanje u njihovu slobodu kretanja, zatienu tom odredbom. Takvo mijeanje predstavlja krenje lana 2 Protokola br. 4 osim ako nije "u skladu sa zakonom", ako nije u svrhu jednog od legitimnih ciljeva datih u lanu 2, stavovi 3 i 4, Protokola br .4 i ako je, uz to, neophodno u demokratskom drutvu, u svrhu ostvarenja datog cilja ili ciljeva. Sud primjeuje da odgovorna vlada nije ponudila nikakav zakonski osnov za ogranienje kretanja podnosilaca. Uz to, odgovorna vlada nije tvrdila da je data mjera bila neophodna u demokratskom drutvu, u svrhu ostvarenja nekog od legitimnih ciljeva datih u stavovima 3 i 4 lana 2 Protokola br. 4. Sud zakljuuje da ogranienje slobode kretanja podnosilaca nije bilo ni predvieno zakonom, ni neophodno. Shodno tome, radi se o krenju lana 2 Protokola br. 4.
U sluaju Piermont protiv Francuske (27. april 1995, Serija A br. 314) podnosilac, njemaka dravljanka koja je u predmetnom periodu bila lan Evropskog parlamenta, tvrdila je da je, nakon to je na teritoriju Francuske Polinezije ula zakonito, imala pravo na slobodu kretanja. Podnosilac je bila dio jednog javnog skupa, prikljuila se demonstracijama i u toku demonstracija osudila nastavak nuklearnih proba i francuskog prisustva u Polineziji, na ta je Visoki komesar Republike Francuske u Francuskoj Polineziji traio da pokae diskreciju u komentarima koje je davala u vezi sa unutranjim pitanjima Francuske, i da e, ako to ne uini, biti protjerana. Dan nakon demonstracija, tj. 2. marta 1986. godine, Visoki komesar dao je nalog da se podnosilac protjera i da joj se zabrani ponovni ulazak na tu teritoriju. U svojoj presudi (stav 44), Sud kae:
Sud primjeuje da je nalog za protjerivanje od 2. marta 1986. uruen gospoi Piermont narodnog dana, kad je ve bila u avionu (vidi stav 13 u gornjem tekstu). Podnosilac, koja nije putovala poslovno u ime Evroskog parlamenta, bila je u mogunosti da se slobodno kree po Polineziji od 24. februara do 3. marta 1986. godine, i u tom periodu nije bilo nikavog mijeanja u njeno pravo na slobodu kretanja u smislu lana 2 Protokola br. 4. [] lan 5, stav 4, Protokola (vidi stav 28 u gornjem tekstu) trai da se Polinezija tretira kao zaseban teritorij u svrhu pozivanja lana 2 na teritoriju drave. U svakom sluaju , Nalog o strancima (o uslovima ulaska i boravka) iz 1945. godine tamo nije bio proglaen (vidi stav 29 u gornjem tekstu). Rezultat toga je da kad joj je uruen nalog, podnosilac vie nije zakonito bila na teritoriji Polinezije i u takvim okolnostima nije ni tada bila izloena mijeanju u pravo na slobodu kretanja, kao to daje ova odredba.
lan 5, stav 4 Protokola br. 4 glasi: "Teritorija svake drave na koju se primjenjuje ovaj protokol na osnovu ratikacije ili prihvatanja, i svaka teritorija na kojoj se ovaj protokol primjenjuje na snovu izjave te drave date na osnvu ovog lana, smatraju se odvojenim teritorijama u svuge lana 2 i 3." lan 5, stav 1 Protokola br. 4 glasi: "Svaka visoka strana ugovornica moe prilikom potpisivanja ili ratikacije ovog protokola, ili u svako doba poslije toga, dostaviti Generalnom sekretaru Vijea Evrope izjavu o tome u kom obimu prihvata da se odredbe ovog protokola primjenjuju na teritorijama za ije je meunarodne odnose odgovorna, a koje je navela u izjavi."
359
Dodatni protokoli Nakon posjete Francuskoj Polineziji, podnosilac je otila u Novu Kaledoniju. Tvrdila je da poto je u Novu Kaledoniju ula zakonito, trebala se moi slobodno kretati. Po njoj, mjera protjerivanja donesena protiv nje pogreno je opisana kao udaljavanje. Dravni savjet je nalog opisao kao odluku "kojom se gospoa Piermont udaljava sa teritorije Nove Kaledonije" (stav 49).
U ovom sluaju, Sud smatra da je argument podnosioca, da sama injenica prolaska kroz imigracionu kontrolu regulira poloaj osobe na nekoj teritoriji, isuvie formalistiki. Na aerodromu kakav je i onaj u Noumi, putnik podlijee pregledu sve dok boravi unutar kruga objekta. U ovom sluaju, gospoa Piermont zaustavljena je nakon to joj je stavljen peat u paso, i osporeni nalog joj je uruen prije nego to je napustila aerodrom, jer je jo uvijek bila u uredu, pod policijskom straom. Nalog koji je dao Visoki komesar Francuske nosi naslov "Nalog kojim se strancu zabranjuje ulazak na teritoriju" i njegov lan 1 je, zapravo, zabrana. U svojoj odluci od 12. maja 1989. godine, Dravno vijee nije dovelo u pitanje prirodu naloga. Prema tome, podnosilac nije ni u jednom trenutku zakonito boravila na teritoriji, to je zahtjev da bi lan 2 Protokola br. 4 bio primjenjiv. Prema tome, nema krenja te odredbe.
2. lan 2, stav 2 Protokola br. 4

U sluaju Peltonen protiv Finske (20. februar 1995, Odluke i izvjetaji 80-A, str. 43, stav 1) Komisija je dala tumaenje odredbe lana 2, stav 2, Protokola br. 4. U ovom slulaju, podnosilac je bio stalno nastanjen u vedskoj od decembra 1986. Odgovor na njegov zahtjev za dobivanje pasoa sa rokom vaenja od dvadeset godina predan Ambasadi Finske u Stockholmu, ambasada ga je obavijestila da ne moe dobiti paso, jer nije odgovorio na poziv za sluenje vojnog roka.
Komisija primjeuje da odbijanje da se podnosiocu izda nski paso nije podnosioca sprijeilo da ode iz zemlje, niti ga to sprjeava da ide iz jedne skandinavske zemlje u drugu. lan 2, stav 2, Protokola br. 4, meutim, predvia da svako ima slobodu da ode iz "bilo koje zemlje", to implicira da se ode u zemlju po izboru date osobe, u koju moe biti primljen. Stoga Komisija smatra da je odbijanje izdavanja pasoa predstavljalo mijeanje u njegovu slobodu. Sad treba razmotriti da li je to mijeanje bilo opravdano po stavu 3 lana 2.
Komisija je odluila da je odbijanje da se izda paso na period od deset godina neto to se moe smatrati neophodnim u demokratskom drutvu, u svrhu ostvarenja legitimnog cilja odravanja javnog reda o osiguranja nacionalne sigurnosti.
3. lan 2, stavovi 3 i 4, Protokola br. 4

lan 2, stav 3, omoguava derogaciju prava predvienih stavovima 1 i 2 tog lana. Treba imati na umu da se prava odreena stavom 1 ovog lana mogu ograniiti i po lanu 2, stav 4.
360
Dodatni protokoli
lanovi 3 i 4 Protokola br. 4

lanovi 3 i 4 Protokola br. 4 glase: lan 3 1. Niko ne moe biti protjeran, bilo pojedinanom ili kolektivnom mjerom, s teritorije drave iji je dravljanin. 2. Niko ne moe biti lien prava da ue na teritoriju drave iji je dravljanin. lan 4 Zabranjeno je kolektivno protjerivanje stranaca. lan 3 Protokola br. 4 osigurava da osobi bude dozvoljeno da boravi u zemlji iji je dravljanin. lan 4 zabranjuje kolektivno protjerivanje stranaca. U vezi s pojmom kolektivnog protjerivanja stranaca, mora se pomenuti predmet A. i drugi protiv Holandije (Predstavka br. 14209/88, odluka od 16. decembra 1988, Odluke i izvjetaji 59, str. 277), gdje je Komisija kazala:
Komisija se poziva na svoju odluku u Predstavci br. 7011/75 ( odluka od 3. decembra 1975, Godinjak Evropske konvencije o ljudskim pravima 19, str. 416 i 454) u kojoj je kolektivno protjerivanje denirano ovako: "[] svaka mjera nadlenih vlasti kojima se stranci kao grupa prisiljavaju da napuste zemlju, osim kad se takva mjera puduzme nakon i na osnovu razumnog i objektivnog razmatranja zasebnih sluajeva svakog pojedinog stranca u takvoj grupi."
Vidi Protokol br. 7.
361
Dodatni protokoli
Protokol br. 6 Ukidanje smrtne kazne

lanovi 1 do 4 Protokola br.6
lanovi 1 do 4 glase: lan 1 Smrtna kazna se ukida. Niko se ne moe osuditi na smrtnu kaznu ili pogubiti. lan 2 Drava moe u svom zakonodavstvu predvidjeti smrtnu kaznu za djela izvrena u doba rata ili neposredne ratne opasnosti; takva kazna primijenit e se samo u sluajevima predvienim zakonom ili u skladu sa njegovim odredbama. Drava obavjetava Generalnog sekretara Vijea Evrope o relevantnim odredbama tog zakona. lan 3 Nijedna odredba ovog protokola ne moe se ukinuti na osnovu lana 15. Konvencije. lan 4 Na odredbe ovog protokola ne mogu se stavljati rezerve na osnovu lana 64 Konvencije. U nedostatku relevantne sudske prakse, mora biti dovoljno samo uputiti na analizu lana 2 Konvencije (Prvi dio).
362
Dodatni protokoli
Protokol br. 7
lan 1 Protokola br. 7 glasi: 1. Stranac koji zakonito boravi na teritoriji jedne drave ne moe se iz nje protjerati, osim na osnovu odluke donijete u skladu sa zakonom, i ima pravo: a. da podnese razloge protiv svog protjerivanja; b. da se njegov predmet preispita; i c. da u te svrhe bude zastupan pred nadlenim organom ili licem ili licima koja taj organ odredi. 2. Stranac se moe protjerati i prije nego to iskoristi svoje pravo na osnovu stava 1 a, b i c ovog lana, ako je protjerivanje nuno u interesu javnog poretka ili se zasniva na razlozima nacionalne sigurnosti. U predmetu Voulfovitch i Oulianova protiv vedske (13. januar 1993, Odluke i izvjetaji 74, str. 209, stav 3) Komisija je tumaila termin "zakonit boravak".
U kontekstu instrumenta koji, kao i Konvencija, ne garantira pravo na azil ili drugu dozvolu boravka, termin "zakonit boravak" koriten u lanu 1 Protokola br. 7 mora se tumaiti tako da se, u sutini, odnosi na zakonitost pristustva prema domaem zakonu. Prema tome, strnac ija je viza, ili boravina dozvola, istekla, ne moe se, u normalnim okolnostima, smatrati osobom koja u toj zemlji "zakonito boravi". Ma kakav bio opseg termina "zakonit boravak", sasvim je jasno da se ne odnosi na strance u situaciji u kojoj je podnosilac. Podnosilac je imao samo tranzitnu vizu za jednodnevnu posjetu vedskoj, a nakon isteka te vize je ostao u zemlji, prvo da bi saekao odluku o zahtjevu za politiki azil ili boravinu dozvolu, a kasnije da bi saekao izvrenje naloga o protjerivanju.
lanovi 2, 3 i 4 Protokola br. 7

lanovi 2, 3 i 4 Protokola br. 7 sadre procesne odredbe koje se tiu kriminalnih stvari, koje su komplementarne sa odredbama lana 6 Konvencije. One su odraz principa albe, principa kompenzacije u sluaju greke suda, i principa ne bis in idem.
363
Dodatni protokoli

lan 2 glasi: 1. Svako ko je odlukom suda osuen za krivino djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita vii sud. Ostvarivanje ovog prava, ukljuujui i osnove za njegovo koritenje, ureuje se zakonom. 2. Ovo pravo moe podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg znaaja, koja su odreena zakonom, ili u sluajevima kad je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najvii sud, ili je bilo osueno na osnovu albe na oslobaajuu presudu.
1.lan 2, stav 1, Protokola br. 7

Prvo treba odluiti da li je podnosilac "osuen za krivino djelo". U sluaju Borrelli protiv vicarske (2. septembar 1993, Odluke i izvjetaji 75, str. 165, stav 3), Komisija je kazala:
Komisija je upravo zakljuila da postupak pokrenut protiv podnosioca nije predstavljao "odluku o [ ] krivinoj optubi protiv njega" u smislu lana 6, stav 1, Konvencije. Komisija smatra da iz istog razloga ne moe rei da je podnosilac bio "osuen za krivino djelo" u smislu lana 2 Protokola br. 7. Ova odredba nije primjenjiva na postupak pokrenut protiv podnosioca.
Kad je podnosilac zaista "osuen za krivino djelo", drava zadrava odreeni stepen slobodne procjene u vezi sa detaljnom provedbom lana 2 Protokola br. 7. U predmetu Krombach protiv Francuske (13. februar 2001, Predstavka br. 29731/96, stav 96), Sud je izjavio, u vezi sa injenicom da podnosiocu nije bilo dozvoljeno da po pravnom osnovu ali na presudu koja je protiv njega donesena u odsustvu:
Sud naglaava da, u principu, drave ugovornice imaju irok stepen slobodne procjene pri odreivanju kako e se uivat prava koja osigurava lan 2 Protokola br. 7 uz Konvenciju. Revizija osuujue presude ili izreene kazne pred viim sudom moe se odnositi i na pravni i na injenini osnovi, ili samo na pravni. Nadalje, u nekim zemljama, optueni koji eli uloiti albu moe ponekad morati traiti dozvolu da to uradi. Meutim, svako ogranienje predvieno domaim zakonom u vezi sa pravom na ovakvu reviziju mora, po analogiji sa pravom pristupa na sud predvienim lanom 6, stav 1, Konvencije, biti u svrhu ostvarenja legitimnog cilja i ne ugroavati samu sutinu tog prava (vidi Haser protiv vicarske [II dio] odluka br. 33050/96, 27. april 2000). Samo po sebi, ovo pravilo je konzistentno sa izuzetkom koji predvia stav 2 lana 2, i podrano francuskom izjavom u vezi sa tumaenjem tog lana, koja kae: "[] u skladu sa znaenjem lana 2, stav 1, revizija pred viim sudom moe se ograniiti na kontrolu primjene zakona, to je sluaj sa albama pred Vrhovnim sudom".
U vezi s ovim, Sud je dalje kazao (stav 100):

U ovom predmetu, podnosilac je elio i da se brani od optubi u meritumu, i da podnese prigovor na prethodni postupak. Sud pridaje znaaj injenici da podnosilac nije bio u mogunosti doi do revizije, barem ne pred Kasacionim sudom, u vezi sa zakonitou odbijanja suda u Assizeu da omogui advokatu odbrane da da izjanjenje (vidi, mutatis mutandis, presudu Poitrimol citiranu
364
Dodatni protokoli
u gornjem tekstu, stav 38, in ne ; presudu Van Geyseghem citiranu u gornjem tekstu, stav 35; i, a contrario, odluku Haser citiranu u gornjem tekstu). Prirodom lanova 630 i 639 Zakona o krivinom postupku, posmatranih zajedno (vidi stav 59 u gornjem tekstu) podnosioca, s jedne strane, pred sudom u Assizeu nije mogao zastupati, i nije zastupao advokat (vidi stav 46 u gornjem tekstu), a sa druge strane, nije se mogao aliti pred Kasacionim sudom, jer je bio optuenik in absentia. Stoga on i nije imao nikakvu stvarnu mogunost da u prvostepenom postupku bude branjen, ili da mu osuujuu presudu preispita vii sud. Shodno tome, dolo je do krenja lana 2 Protokola br. 7 uz Konvenciju.
Meutim, u predmetu Nss protiv vedske (6. april 1994, Odluke i izvjetaji 77-A, str. 40, stav 2), gdje se podnosilac alio da je bio lien prava da osuujuu presudu albenog suda revidira vii tribunal, jer mu je molba da podnese albu Vrhovnom sudu odbijena, Komisija je kazala:
Komisija primjeuje da u razliitim zemljama lanicama Vijea Evrope postoje razliita pravila vezana za reviziju pred viim sudom. U nekim dravama lanicama, kao, recimo, u vedskoj, osoba koja se eli aliti pred viim sudom prvo mora podnijeti molbu da podnese albu. Komisija smatra da se ovakva procedura u vezi sa pravom na alnu pred Vrhovnim sudom, u ovom sluaju, sama po sebi smatra revizijom u smislu lana 2 Protokola br. 7.
Na kraju, u predemtu Ekbatani protiv vedkse (26. maj 1988, Serija A br. 134, str. 13, stav 26), Sud je smatrao:
Uzimajui u obzir oba lana tj. lan 7 Protokola br. 7 i lan 60 Konvencije Sud ne nalazi nita to vodi stavu da je dodavanje ovog Protokola za cilj imalo da, na nivou albe, ogranii opseg garancija sadranih u lanu 6 Konvencije.
2. lan 2, stav 2, Protokola br. 7

U predmetu Putz protiv Austrije (3. decembar 1993, Odluke i izvjetaji 76-A, str. 61, stav 2) kazna od 5.000 austrijskih ilinga izreena je podnosiocu na osnovu "naruavanje reda u sudu", u vezi sa uvredljivim primjedbama koje je u svojim podnescima uputio sudu.
Pod pretpostavkom da je gore pomenuta sudska odluka u vezi sa novanom kaznom izreenom podnosiocu za "djelo protiv reda u sudu" u vezi sa krivinom djelom u smislu lana 2 Protokola br.7, Komisija uzima u obzir stav 2 ove odredbe, koja pravo na reviziju pred viim sudom podreuje "izuzecima u vezi sa djelima manjeg znaaja, koje predvia zakon". [] Komisija smatra da "djelo protiv reda u sudu" u smislu Zakona o organizaciji sudova u Austrijji, u vezi sa Zakonom o parninom postupku, odnosno sa Zakonom o krivinom postupku, predstavlja djelo manjeg znaaja i u smislu prirode, i u smislu zaprijeene kazne. Komisija, shodno tome, smatra da je "djelo protiv reda u sudu" djelo manjeg znaaja. Izuzetak od prava na reviziju pred viim sudom, u skladu sa lanom 2, stav 2, Protokola br. 7 se, shodno tome, primjenjuje.
to se tie pojma "krivino djelo", teba pomenuti presudu Ravnsborg protiv vedske (23. mart 365
Dodatni protokoli 1994, Serija A br. 283-B, pomenutu u gornjem tekstu o lanu 6, stav 1, u vezi s pojmom "krivina optuba").
lan 3 Protokola br.7

lan 3 glasi: Ako je neko lice bilo pravosnanom presudom osueno zbog krivinog djela i ako je kasnije njegova presuda bila ukinuta, ili je bio pomilovan zbog toga to neka nova ili novootkrivena injeniica neosporno ukazuje da se radilo o sudskoj greci, lice koje je pretrpjelo kaznu kao posljedicu takve osude dobit e naknadu u skladu sa zakonom ili praksom dotine drave, osim ako se ne dokae da je ono u potpunosti ili djelimino odgovorno za to to nepoznata injenica nije blagovremeno otkrivena. Jo nije objavljena nikakva sudska praksa u vezi sa lanom 3 Protokola br. 7.

lan 4 glasi: 1. Nikome se ne moe suditi niti se moe ponovo kazniti u krivinom postupku u nadlenosti iste drave za djelo zbog koga je ve bio pravosnano osloboen ili osuen u skladu sa zakonom i krivinim postupkom te drave. 2. Odredbe prethodnog stava ne sprjeavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivinim postupkom date drave, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim injenicama, ili ako je u ranijem postupku dolo do bitne povrede koja je mogla da utie na njegov ishod. 3. Ovaj se lan ne moe staviti van snage na osnovu lana 15 Konvencije
1. Opseg lana 4
U sluaju Baragiola protiv vicarske (21. oktobar 1993, Odluke i izvjetaji 75, str. 127, stav 3), Komisija je kazala:
[] eksplicitno je iz formulacije ove odredbe jasno da princip ne bis in idem potuje samo u odnosu na predmete gdje je osobi sueno ili izreena kazna dva puta, za isto djelo, i pred sudovima jedne te iste drave. Meutim, ovog podnosioca prvi put je osudio sud u Italiji, dok je drugu osuujuu presudu, u vezi sa istim djelom, donio sud u vicarskoj.
366
Dodatni protokoli
2. Primjena lana 4 ratione temporis

U predmetu Gradinger protiv Austrije (23. oktobar 1995, Serija A br. 328-C, stav 53), Sud je donio odluku o primjeni ove odredbe ratione temporis. Ukazao je na to da lan 4 jeste primjenjiv ako je novi postupak zakljuen nakon stupanja tog lana na snagu. Datum kad je postupak otpoeo nije relevantan.
Kao i Komisija, i Sud smatra da je cilj lana 4 Protokola br. 7 da zabrani ponavljanje krivinog postupka koji se ve zavrio konanom odlukom. Upravo zato se ta odredba ne primjenjuje prije nego to se otvori novi postupak. U ovom sluaju. u mjeri u kojoj je novi postupak zakljuen odlukom koja nosi datum koji je nakon datuma stupanja Protokola br. 7 na snagu, tj. presuda Upravnog suda od 29. marta 1989. godine, uslovi za primjenjivost ratione temporis su zadovoljeni.
3. Saglasnost sa lanom 4
U tom sluaju, podnosilac je, dok je upravljao automobilom, izazvao saobraajnu nezgodu koja je izazvala smrt bicikliste. Podnosioca je sudija u krivinom postupku osudio na dan 15. maja 1987, zato to je izazvao smrt iz nehata, i izrekao mu 200 jednodnevnih kazni od 160 austrijskih ilinga, sa 100 dana zatvora umjesto plaanja, u skladu sa Krivinim zakonom. Osloboen je optubne za upravljanje vozilom pod dejstvom alkohola iznad dozvoljene ghranice. Okruene vlasti su za isto ponaanje 16. jula 1987. izrekle kaznu od 12.000 ilinga za vonju pod utjecajem alkohola, sa dvije sedmice zatvora umjesto novane kazne, na osnovu Zakona o cestovnom saobraaju. Za razliku od krivinog sudije, okrune vlasti su smatrale da je koliina alkohola u krivi bila iznad dozvoljene granice. Tako se upravni - postupak zavrio presudom pred Upravnom sudom na dan 29. marta 1989.
Sud primjeuje da, prema miljenju Okrunog suda St Plten, oteavajua okolnost pomenuta u lanu 81 stav 2, Krivinog zakona, tj. nivo alkohola u krvi od 0,8 grama po litru ili vie, nije bila izvedena u odnosu na podnosioca. S druge strane, upravni organ je zakljuio da je, da bi podnosioev predmet bio unutar opsega lana 5 Zakona o cestovnom saobraaju, nivo alkohola postignut. Sud je u potpunosti svjestan toga da se date odredbe razlikuju ne samo u deniciji djela, ve i u, to je mnogo vanije, u prirodi i svrsi. Nadalje primjeuje da djelo predvieno lanom 5 Zakona o cestovnom saobraaju predstavlja samo jedan aspekt djela kanjivog po lanu 81, stav 2, Krivinog zakona. Ipak su obje osporene odluke zasnovane na istom ponaanju. Shodno tome, radi se o krenju lana 4 Protokola br.7 (ibid., stav 55).
Vidi i Franz Fischer protivAustrije, presuda od 29. maja 2001, Predstavka br. 37950/97, stavovi 20-32.
367
Dodatni protokoli
lan 5 Protokola br.7

lan 5 Protokola br. 7 glasi: Suprunici imaju jednaka prava i odgovornosti u pogledu privatnopravnog karaktera meusobno i u svom odnosu prema djeci, pri sklapanju braka, za vrijeme braka i u sluaju raskida. Ovim lanom drave se ne sprjeavaju u poduzimanju takvih mjera koje su neophodne u interesu djece. to se tie ove odredbe, mora se osvrnuiti na lanove 8 i 14 Konvencije, koji su razmatrani u Prvom dijelu. U presudi Burghartz protiv vicarske, od 22. februara 1994, Serija A br. 280-B, str. 28, stav 23, Sud naglaava:
[] prema lanu 7 Protokola br. 7, lan 5 mora se smatrati dodatkom Konvenciji, ukljuujui lanove 8 i 60. Shodno tome, on ne moe zamijeniti lan 8, ili mu smanjiti opseg (vidi, mutatis mutandis, presudu Ekbatani protiv vedske, od 26. maja 1988, Serija A br. 134, str. 12-13, stav 26).
368
Indeks kljunih predmeta i drava
A. i ostali protiv Holandije, 360 A. protiv San Marina, 356 Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 22, 67, 235, 280, 295, 320-321 Adolf protivAustrije, 187, 188-189 AGOSI protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 160, 339, 340 Ahmed protiv Austrije, 68-70 Airey protiv Irske, 159, 162-167, 203, 212, 218, 338 Aksoy protiv Turske, 55, 117, 308, 322, 325 Albert i Le Compte protiv Belgije, 58, 53, 164, 173 Allenet de Ribemont protiv Francuske, 189190 Amuur protiv Francuske, 81, 86 Arrowsmith protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 262, 275 Artico protivItaly, 138, 195, 197, 199, 201, 196, 198 Ashingdane protivUjedinjenog Kraljevstva, 88, 141, 166, 341 Austrija, 36, 48, 65-66, 68, 70, 121-124, 126, 131, 143, 146-147, 154-155, 159, 165, 170171, 174, 180, 186-188, 190, 193-194, 196, 198-199, 201, 216-217, 241, 261, 273, 276278, 281-283, 288-290, 292, 294, 311, 313, 316-320, 340, 345 Autronic AG protiv vicarske, 272, 275
209, 213, 221, 225, 227-228, 230-231, 236-237, 268-269, 280, 284, 329, 332, 339, 342, 357-358, 363, 382-383, 385, 397, 402, 404-405 Belilos protiv vicarske, 192 Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 9394, 104 Benthem protiv Holandije, 169-170, 174-175, 179, 196 Berrehab protiv Holandije, 269-270, 277 Bnisch protiv Austrije, 198 Borrelli protiv vicarske, 415 Bouamar protiv Belgije, 93, 96, 115-116 Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 353-354 Bozano protiv Francuske, 94, 97-99, 127 Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 368, 370-372 Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 105, 112, 127-129, 131, 159-160, 167, 205, 370 Brggemann i Scheuten protiv Savezne Republike Njemake, 39 Buchholz protiv Njemake, 209-210 Buckley protivUjedinjenog Kraljevstva, 257,285 Burghartz protiv vicarske, 246, 249-251, 362-363, 419
B. protiv Francuske, 53, 179, 216, 223-224 Baragiola protiv vicarske, 365 Barber, Messegu i Jabardo protiv panije, 174, 176, 191, 200 Barfod protiv Danske, 276, 289 Barthold protiv Njemake, 313-314 Beaumartin protiv Francuske, 176 Belgijski jeziki predmet, 185, 188-189, 342, 358, 366-367, 396-399 Belgija, 25, 58, 70, 72-73, 82, 84-88, 92-93, 100, 115-116, 121-123, 149-152, 160-162, 165, 171, 177, 180-181, 186, 192-193, 196, 199-201, 203,
Campbell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 56, 288-290, 292 Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva 66, 398-399, 401 Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 82, 193-194, 223, 290, 292 Casado Coca protiv panije, 314 Castells protiv panije, 316-317, 324, 341 Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 75, 122-123 Chappell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 243244 Cheall protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 343344, 346 Christians against Racism and Fascism protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 335-336
369
Ciulla protiv Italije, 96, 103-104, 111 Cossey protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 254255, 350 Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 66, 267 Council of Civil Service Unions protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 348 Cruz Varas i ostali protiv vedske, 23, 74-75, 79 Kipar, 23-24, 36, 42, 47-49, 82-83, 132, 159, 196, 252, 257-258, 284, 313, 359, 409
D. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 39-40, 75, 77 Darby protiv vedske, 365 de Jong, Baljet i Van den Brink protiv Holandije, 104, 127-129, 132, 135, 153, 156157 De Wilde, Ooms and Versyp protiv Belgije, 87-88, 92, 117, 120-121, 149, 152-153, 160161, 229 Delcourt protiv Belgije, 184-186, 194, 198 Danska, 92, 122, 162, 193, 316, 329, 331-332, 257, 366, 396-397, 399-401 Deweer protiv Belgije, 180-181, 210, 221 Di Pede protiv Italije, 191 Doorson protiv Holandije, 199-200 Drozd i Janousek protiv Francuske i panije, 24 Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 66, 246, 251-253, 256-257, 265 Duinhof i Duijf protiv Holandije, 135, 230
F. protiv vicarske, 350-351 Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 171172, 189 Fey protiv Austrije, 193 Finska, 58, 64, 66, 171, 188, 201, 212, 248, 250-251, 264, 266-268, 271-275, 287, 410-411 Foti i ostali protiv Italije, 181, 354 Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 104-109, 125-126, 142, 291 Francuska, 24, 34, 52-53, 56-61, 63-65, 75, 9099, 114, 121, 123, 137-145, 151, 153-155, 157, 171, 173-181, 184-187, 194, 199, 201-205, 207, 209-213, 215-218, 220-222, 225, 229-231, 234, 237-238, 243-244, 246, 251, 254-255, 261-262, 270, 276-277, 279-282, 287, 300, 306, 315, 327-328, 330, 332, 334, 338-340, 343, 347, 354-355, 359, 361, 363-364, 374, 377, 388, 392, 409-410, 415-416 Funke protiv Francuske, 206-207, 287
Eckle protiv Njemake, 181, 197, 210-211 Editions Priscope protiv Francuske, 173, 176, 178 Ekbatani protiv vedske, 203, 416, 419 Engel i ostali protiv Holandije, 90, 92, 127, 182, 216-217, 228, 231, 253, 302, 377 Englert protiv Njemake, 219 Eriksson protiv vedske, 402 Erkner i Hofauer protiv Austrije, 211 Ezelin protiv Francuske, 347
Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 273 Gasus Dosier und Frdertechnik GmbH protiv Holandije, 158, 334, 336, 343 Gaygusuz protiv Austrije, 319 Njemaka, 25-26, 36, 59, 79, 85, 98-99, 122123, 128-129, 140, 144, 146, 153, 157-159, 161, 165-167, 173, 210-211, 214, 219, 228, 231, 238-239, 244-246, 248, 250, 253, 259, 267, 271-272, 275, 284-285, 291-292, 296, 298, 313-314, 320-322, 332, 357-358 Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 285 Gitonas i ostali protiv Grke, 25, 403-405 Glasenapp protiv Njemake, 320-321 Glimmerveen and Hagenbeek protiv Holandije, 332, 375-376 Golder protivUjedinjenog Kraljevstva, 164, 183-185, 188-191, 196, 212, 260, 270-271, 296, 342, 403 Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 330, 333-334 Gradinger protiv Austrije, 418-419 Grandrath protiv Savezne Republike Njemake, 298 Grka, 24, 34, 53, 64-65, 74, 86, 146, 162, 168,
370
176, 193, 199, 204, 206, 209, 226, 232, 256, 260-261, 263-265, 267-271, 308, 315, 323, 335-336, 338, 341, 345, 353-354 Groppera Radio AG i ostali protiv vicarske, 206, 269, 272, 274, 281 Guillot protiv Francuske, 220 Guzzardi protiv Italije, 76, 80-81, 92, 98, 106, 203, 300, 357
Jamil protiv Francuske, 136, 203-204, 211 Jersild protiv Danske, 276, 278, 288, 290 Johansen protiv Norveke, 232, 238, 240 Johnston i ostali protiv Irske, 157, 213, 224, 307
H. protiv Belgije, 188, 170 H. protiv Norveke, 37 Hkansson i Sturesson protiv vedske, 188 Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 343, 341-339, 337, 293, 285-283, 276, 272, 259-285 Hentrich protiv Francuske, 310, 339, 342 Herczegfalvy protiv Austrije, 65, 67 Hiro Balani protiv panije, 173 Homann protivAustrije, 316-317 Hornsby protiv Grke, 168 Huber protiv Austrije, 159 Huvig protiv Francuske, 148, 215, 229
Island, 283, 289, 295, 297, 300 Imbrioscia protiv vicarske, 169, 183, 196 Informationsverein Lentia i ostali protiv Austrije, 281-282 Irska, 24, 32, 36, 42, 48, 50, 53-55, 58, 69, 9394, 96, 114, 118, 135, 147, 152, 157, 162, 167, 181, 190, 197, 202-203, 212-213, 218, 221, 226, 244, 247, 262-263, 296, 307, 315, 322-326 Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24, 32, 48, 54, 53-55, 58, 69, 114, 118, 135, 323, 352 Italija, 37, 39, 49, 80-81, 86, 88, 92-93, 98, 101 106, 119, 122-123, 125-127, 129, 138, 140, 155-156, 158-159, 168, 171, 176, 178, 182, 186-187, 195, 199-201, 203, 215, 217-218, 234, 238, 240-241, 246-247, 253-254, 256, 289, 296, 298, 301, 303, 304, 310-311, 340, 344, 354, 357-358
Kamasinski protiv Austrije, 194, 198, 201, 311 Karlheinz-Schmidt protiv Njemake, 79, 319 Keegan protiv Irske, 213, 224, 237 Kemmache protiv Francuske, 87 Kerojrvi protiv Finske, 150, 165, 177 Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske, 346, 349 Klaas protiv Njemake, 50, 59 Klass i ostali protiv Njemake, 114, 167, 255, 298 Kokkinakis protiv Grke, 204, 206, 209, 260, 263-264, 267-271 Knig protiv Njemake, 153-154, 157, 159, 173, 185-186 Kosiek protiv Njemake, 281 Kostovski protiv Holandije, 174 Krzycki protiv Njemake, 85 Knen protiv Savezne Republike Njemake, 290
James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva 151, 213, 342
Lala protiv Holandije, 198 Lamy protiv Belgije, 146 Laskey, Jaggard i Brown protiv Ujedinjenog Kraljevstva 216, 224 Lawless protiv Irske, 92, 99, 162, 187, 202, 322-323, 325-326, 330 Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije, 149, 150-151, 165, 170-171, 188, 196, 299 Leander protiv vedske, 215, 230-232, 273, 304, 308-309 Letellier protiv Francuske, 139 Lingens protiv Austrije, 312, 316-318, 324 Lithgow i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21, 309, 314, 341 Lobo Machado protiv Portugala, 177 Loizidou protiv Turske, 17, 23, 28, 56, 249,
371
298 Luedicke, Belkacem i Ko protiv Njemake, 163, 201 Lutz protiv Njemake, 189 Luksemburg, 155, 171
227, 234, 249 Norris protiv Irske, 163, 206, 221-222, 226 Norveka, 36-37, 86, 89-90, 97, 165, 232, 238, 240, 288
Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 228230, 258 Manoussakis i ostali protiv Grke, 232, 267 Mantovanelli protiv Francuske, 177 Marckx protiv Belgije, 163, 212-213, 224, 235, 214, 249, 318, 333-337, 345 Markt Intern Verlag GmbH i Klaus Beermann protiv Njemake, 272, 274, 287 Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, 24, 351, 353-354 Matos e Silva, Lda., i ostali protiv Portugala, 336 Matznetter protiv Austrije, 135 McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28, 30, 34-35, 39, 42, 49 McFeeley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 293 McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 236, 238, 240 Mellacher i ostali protiv Austrije, 343 Miloslavsky (Tolstoy) protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 165, 167, 205, 207 Minelli protiv vicarske, 189-190 Modinos protiv Kipra, 221, 226 Mller i ostali protiv vicarske, 274, 283 Murray (John) protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 95-96, 110, 116, 182-183, 191, 196
O. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 237 Oberschlick protiv Austrije, 171, 278, 288290, 292 Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 282, 284, 286-287, 290 Olsson protiv vedske, 225, 239, 351 Open Door i Dublin Well Woman protiv Irske, 36, 296 ztrk protiv Njemake, 160-161, 204, 276, 286
Nss protiv vedske, 364 Nizozemska/Holandija, 51, 72, 82-84, 86, 103, 108, 110, 113, 119, 133, 135, 144-145, 147149, 151, 153, 157-158, 160, 164-165, 170, 173, 175-176, 178, 190, 198, 200, 203-204, 217-218, 220, 234, 236, 241, 243-244, 264, 279, 290, 294, 310, 318, 321, 329, 331, 334, 336, 343, 347, 360 Neumeister protiv Austrije, 118, 121, 124, 126, 130, 135, 142, 159 Nielsen protiv Danske, 82 Niemietz protiv Njemake, 214-216, 218-219,
Papamichalopoulos i ostali protiv Grke, 338339 Paramanathan protiv Savezne Republike Njemake, 357 Philis protiv Grke, 168 Piermont protiv Francuske, 328, 358-359 Piersack protiv Belgije, 143, 171-172 Plattform rzte fr das Leben protiv Austrije, 295 Poiss protiv Austrije, 340, 345 Poitrimol protiv Francuske, 198, 363 Portugal, 134, 157, 161, 168-170, 177, 186, 277, 317, 336 Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 213, 234, 309 Prager i Oberschlick protiv Austrije, 278, 288290, 292 Procola protiv Luksemburga, 155, 171 Pudas protiv vedske, 152, 154, 310 Putz protiv Austrije, 364
Q R
Quaranta protiv vicarske, 199 Quinn protiv Francuske, 83, 85, 87, 101, 107, 109 Raimondo protiv Italije, 34, 344, 357-358 Rasmussen protiv Danske, 313-314, 321 Rassemblement jurassien i Unit jurassienne
372
protiv vicarske, 293-294, 304 Ravnsborg protiv vedske, 161, 364 Rees protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 213, 223-224, 295, 306 Ribitsch protiv Austrije, 48-49, 55, 60, 66 Ringeisen protiv Austrije, 150, 154, 157, 171173
239, 241, 273-274, 295, 302, 304, 308, 310311, 313, 320, 331, 337-339, 344, 346, 351, 359, 362, 364, 367 vicarska, 65, 88, 150, 155, 161, 169, 171, 176177, 182-184, 188-190, 192-193, 196-197, 199, 207, 216-217, 219-220, 227, 229, 236, 244-246, 251-252, 254, 269, 272, 274-275, 277, 281, 283, 293-294, 304, 306, 318, 363, 365, 367
S. protiv vicarske, 197, 254 S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva,86, 204, 206-208, 210 Salabiaku protiv Francuske, 191 Sanchez-Reisse protiv vicarske, 132, 145-146 San Marino, 188, 263, 356 Saraiva de Carvalho protiv Portugaal, 170 Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 174, 181 Schenk protiv vicarske, 176 Schiesser protiv vicarske, 118-119, 145 Schmidt i Dahlstrm protiv vedske, 295, 302, 313 Schuler-Zgraggen protiv vicarske, 155, 219, 318 Sekanina protiv Austrije, 190, 193 Sigurd-ur A. Sigurjnsson protiv Islanda, 295, 297, 300 Silva Pontes protiv Portugal, 186 Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 228, 253-254, 256-259, 309 Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 17, 21, 23, 28, 52-53, 56, 61, 64, 67, 69, 300 panija, 23, 136, 143, 162, 173, 176, 185, 191, 200, 218, 274, 277, 283 Sporrong i Lnnroth protiv vedske, 150, 157, 213, 311, 331, 333, 337-341, 344-346 Sramek protiv Austrije, 171-173 Stewart protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 43 Stjerna protiv Finske, 218-220 Stgmller protivAustrije, 104, 123 Stran grka ranerija i Stratis Andreadis protiv Grke, 176, 335, 345 Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 86, 192, 228, 254, 257, 269, 272, 279, 287 Sutter protiv vicarske, 164, 188 vedska, 23, 68-69, 72, 150, 152-154, 157, 161, 165, 179, 188, 213, 215, 220, 225, 230-233,
Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, 283, 289 Tomasi protiv Francuske, 48, 55, 58-59, 69, 124, 129 Turska, 17, 23-25, 28, 31-36, 39-42, 45-46, 4951, 54-58, 65-66, 73-75, 91, 96, 115-117, 137, 172-173, 194, 196, 200, 205, 208-209, 226, 244, 249, 250-251, 255-256, 264-265, 270, 274, 276, 286-287, 295-298, 301, 308, 320, 322, 325-327 Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 17, 53, 56, 60, 64
Ujedinjeno Kraljevstvo, 17, 21-29, 31-32, 3539, 41-43, 48-56, 58, 60-72, 75, 83-84, 86-87, 89, 91-193, 95, 97, 99, 104, 108, 110-114, 116, 118, 120, 125, 133-135, 140-141, 146-147, 151-152, 156, 159-162, 164-174, 176, 181183, 188, 190-191, 196-198, 202-208, 210, 213, 215-217, 221-225, 227-230, 232-238, 240, 247-248, 250-251, 253-257, 259, 262, 269-273, 275-276, 279, 281-288, 290-291, 293-297, 299301, 303-304, 306, 309, 314-315, 320, 322-325, 333, 339-341, 344-345, 347-348, 350, 354 Unterpertinger protiv Austrije, 174-175
Valle protiv Francuske, 185 Van de Hurk protiv Holandije,155, 173 Van der Mussele protiv Belgije, 75-77, 313, 334-335 Van Droogenbroeck protiv Belgije, 74, 78, 8990, 133, 135, 137, 203 Van Marle i ostali protiv Holandije, 334
373
Van Mechelen i ostali protiv Holandije, 175176, 200 Vendittelli protiv Italije, 344 Vereniging Weekblad Bluf ! protiv Holandije, 279 Vermeulen protiv Belgije, 177 Vilvarajah i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23, 68-69 Vogt protiv Njemake, 222, 239, 280-281, 305 Voulfovitch and Oulianova protiv vedske, 362
W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 86, 240 W. protiv vicarske, 123, 129 Wassink protiv Holandije, 83-84, 145, 147148 Weber protiv Austrije, 320 Weber protiv vicarske, 183 Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 202203 Wemho protiv Njemake, 98, 122-1123, 162 Wingrove protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 271, 283 Winterwerp protiv Holandije, 86, 103-104, 118, 133, 135, 145, 166, 299
X. protiv Austrije, 36 X. protiv Norveke, 36 X. protiv Savezne Republike Njemake, 261 X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 36, 104,110, 112, 133-135, 141, 170, 247 X. i Y. protiv Holandije, 217-218, 220, 234, 310 X., Y. i Z. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 61, 224
Young, James i Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 299, 303, 349
Z. protiv Finske, 231,0251 Zappia protiv Italije, 168 Zimmermann i Steiner protiv vicarske, 184 374
Zastupnici za prodaju publikacija Vijea Evorpe

Australija Hunter Publications, 58A, Gipps Street AUS-3066 COLLINGWOOD, Victoria Tel.: (61) 3 9417 5361 Fax: (61) 3 9419 7154 E-mail: Sales@hunter-pubs.com.au http://www. hunter-pubs.com.au Belgija La Librairie europenne SA 50, avenue A. Jonnart B-1200 BRUXELLES 20 Tel.: (32) 2 734 0281 Fax: (32) 2 735 0860 E-mail: info@libeurop.be http://www. libeurop.be Jean de Lannoy 202, avenue du Roi B-1190 BRUXELLES Tel.: (32) 2 538 4308 Fax: (32) 2 538 0841 E-mail: ean.de.lannoy@euronet.be http://www.jean-de-lannoy.be Kanada Renouf Publishing Company Limited 5369 Chemin Canotek Road CDNOTTAWA, Ontario, K1J 9J3 Tel.: (1) 613 745 2665 Fax: (1) 613 745 7660 E-mail: order.dept@renoufbooks.com http://www.renoufbooks.com eka Suweco Cz Dovoz Tisku Praha Ceskomoravska 21 CZ-18021 PRAHA 9 Tel.: (420) 2 660 35 364 Fax: (420) 2 683 30 42 E-mail: import@suweco.cz Danska GAD Direct Fiolstaede 31-33 DK-1171 COPENHAGEN K Tel.: (45) 33 13 72 33 Fax: (45) 33 12 54 94 E-mail: info@gaddirect.dk Finska Akateeminen Kirjakauppa Keskuskatu 1, PO Box 218 FIN-00381 HELSINKI Tel.: (358) 9 121 41 Fax: (358) 9 121 4450 E-mail: akatilaus@stockmann. http:// www.akatilaus.akateeminen.com Francuska La Documentation franaise (Diffusion/ Vente Francuske entire) 124, rue H. Barbusse F-93308 AUBERVILLIERS Cedex Tel.: (33) 01 40 15 70 00 Fax: (33) 01 40 15 68 00 E-mail: commandes. vel@ladocfrancaise.gouv.fr http://www. ladocfrancaise.gouv.fr Librairie Klber (Vente Strasbourg) Palais de lEurope F-67075 STRASBOURG Cedex Fax: (33) 03 88 52 91 21 E-mail: librairie.kleber@coe.int Njemaka/Austrija UNO Verlag Am Hofgarten 10 D-53113 BONN Tel.: (49) 2 28 94 90 20 Fax: (49) 2 28 94 90 222 E-mail: bestellung@uno-verlag.de http://www.uno-verlag.de Grka Librairie Kauffmann 28, rue Stadiou GR-ATHINAI 10564 Tel.: (30) 1 32 22 160 Fax: (30) 1 32 30 320 E-mail: ord@otenet.gr Maarska Euro Info Service Hungexpo Europa Kozpont ter 1 H-1101 BUDAPEST Tel.: (361) 264 8270 Fax: (361) 264 8271 E-mail: euroinfo@euroinfo.hu http:// www.euroinfo.hu Italija Libreria Commissionaria Sansoni Via Duca di Calabria 1/1, CP 552 I-50125 FIRENZE Tel.: (39) 556 4831 Fax: (39) 556 41257 E-mail: licosa@licosa.com http://www. licosa.com Holandija De Lindeboom Internationale Publikaties PO Box 202, MA de Ruyterstraat 20 A NL-7480 AE HAAKSBERGEN Tel.: (31) 53 574 0004 Fax: (31) 53 572 9296 E-mail: books@delindeboom.com http://home-1-worldonline.nl/~lindeboo/ Norveka Akademika, A/S Universitetsbokhandel PO Box 84, Blindern N-0314 OSLO Tel.: (47) 22 85 30 30 Fax: (47) 23 12 24 20 Poljska G/lowna Ksiegarnia Naukowa im. B. Prusa Krakowskie Przedmiescie 7 PL-00-068 WARSZAWA Tel.: (48) 29 22 66 Fax: (48) 22 26 64 49 E-mail: inter@internews.com.pl http:// www.internews.com.pl Portugal Livraria Portugal Rua do Carmo, 70 P-1200 LISBOA Tel.: (351) 13 47 49 82 Fax: (351) 13 47 02 64 E-mail: liv.portugal@mail.telepac.pt panija Mundi-Prensa Libros SA Castell 37 E-28001 MADRID Tel.: (34) 914 36 37 00 Fax: (34) 915 75 39 98 E-mail: libreria@mundiprensa.es http:// www.mundiprensa.com vicarska BERSY Route de Monteiller CH-1965 SAVIESE Tel.: (41) 27 395 53 33 Fax: (41) 27 395 53 34 E-mail: bersy@bluewin.ch Adeco Van Diermen Chemin du Lacuez 41 CH-1807 BLONAY Tel.: (41) 21 943 26 73 Fax: (41) 21 943 36 05 E-mail: info@adeco.org Ujedinjeno Kraljevstvo TSO (formerly HMSO) 51 Nine Elms Lane GB-LONDON SW8 5DR Tel.: (44) 207 873 8372 Fax: (44) 207 873 8200 E-mail: customer.services@theso.co.uk http://www.the-stationery-ofce.co.uk http://www.itsofcial.net Sjedinjene Amerike Drave i Kanada Manhattan Publishing Company 468 Albany Post Road, PO Box 850 CROTON-ON-HUDSON, NY 10520, USA Tel.: (1) 914 271 5194 Fax: (1) 914 271 5856 E-mail: Info@manhattanpublishing.com http://www.manhattanpublishing.com
Council of Europe Publishing/Editions du Conseil de lEurope F-67075 Strasbourg Cedex Tel.: (33) 03 88 41 25 81 Fax: (33) 03 88 41 39 10 E-mail: publishing@coe.int Website: http://book.coe.int

Sudska Praksa Evropskog Suda Za LJ - Prava

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Sudska Praksa Evropskog Suda Za LJ - Prava

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Izvodi iz sudske prakse

Evropski sud za ljudska prava

Publikacije Vijea Evrope

Copyright 2002 Savjet/Vijee Evrope IMTEC d.o.o. Sarajevo

Evropski sud za ljudska prava

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Objavljena sudska praksa po Evropskoj konvencija o ljudskim pravima Predgovor .

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

132 132 132 136

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

lan 6 EKLJP Pravo na pravino suenje

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

3. Mijeanje "neophodno u demokratskom drutvu" .

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

lan 1 Protokola br. 7

Indeks kljunih predmeta i drava . . . . . . . . Zastupnici za prodaju publikacija Vijea Evorpe

Evropska Konvencija o ljudskim pravima

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

2. Evropska konvencija o ljudskim pravima

3. Evropski sud za ljudska prava

5. Stepen strunosti u oblasti ljudskih prava u Bosni i Hercegovini

6. Zajedniki program saradnje izmeu Evropske komisije i Vijea Evrope

Evropska Konvencija o ljudskim pravima

Dio 1. Evropska konvencija o ljudskim pravima

1. Konvencija se primjenjuje na sva lica

2. Konvencija se primjenjuje na sva lica unutar jurisdikcije Visokih strana ugovornica

Jurisdikcija rationae loci

Evropska Konvencija o ljudskim pravima

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

Evropska Konvencija o ljudskim pravima

Specian sluaj prijenosa ovlasti i meunarodni sporazumi

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

Evropska Konvencija o ljudskim pravima

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

lan 2 EKLjP Pravo na ivot lan 2, stav 1

1. Smisao i opseg lana 2 Smisao lana 2

Evropska Konvencija o ljudskim pravima

2. Specine posljedice koje proistiu iz lana 2, stav 1

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

Evropska Konvencija o ljudskim pravima

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

Osobe koje su umrle u pritvoru

Evropska Konvencija o ljudskim pravima

Osobe koje su nestale

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

Evropska Konvencija o ljudskim pravima

Fizika tortura koja nije ishodila smru rtve

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

Evropska Konvencija o ljudskim pravima

Protjerivanje oboljelih osoba sa kratkoronom ivotnom prognozom

Propust informiranja javnosti o riziku od opasanosti

Evropska Konvencija o ljudskim pravima

Slijedi da nije bilo krenja lana 2.

Proceduralne obaveze koje proistiu iz lana 2, stav 1

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava

c u akciji poduzetoj, u skladu sa zakonom, radi guenja nemira ili pobune.