106 Praksa/Istina

Sloboda

lanak "Sloboda" objavljen je u knjizi Gajo Petrovi: "Praksa / istina", Zagreb, 1986. (str. 106-122). Kao i drugi lanci u toj knjizi, bio je napisan kao natuknica za "Enciklopedijski rjenik marksizma", koji je bio pripremam u Beogradu, ali nikad nije tiskan.

1. Etimologija i svakodnevna upotreba rijei. 2. Kratko odreenje pojma. 3. ovjek kao bie slobode i smisao pitanja o slobodi. 4. Teorije slobode i Marxovo shvaanje slobode. 5. Specifikacije i dopune. 1. Etimologija i svakodnevna upotreba rijei. 1. Nazivi za slobodu u grkom (eleutheria), latinskom (libertas) i u romanskim jezicima (frane. liberte, tal. liberta itd.) izvedeni su iz indoevropskog korijena leudh-, rasti, uzdizati se (iz istog su korijena srp.-hrv. ljudi i njem. Leute). Germanski nazivi za slobodu (engl. freedom, njem. Freiheit itd.) izvedeni su iz indoevropskog korijena prei-, voljeti, biti naklonjen, uvati (od istog su korijena srp.-hrv. prijatelj, engl. friend, njem. Freund, Friede i freien).' Slavenski nazivi za slobodu (rus. i e. svoboda, slovaki sloboda itd.) vode porijeklo od indoevropskih korijena swe-, svoj, vlastiti i bheu-, rasti, biti (od prvog ili oba korijena potjeu, meu ostalim, srp.-hrv. svoj, svojta, svojina, svojstvo, osoba, sposoban, sopstvo, sopstven, sopstvenost itd.).2 Poljski izraz za slobodu (wolno)3 vodi porijeklo od indoevropskog wel-, htjeti (od istog su korijena gr. naziv za nadu elpis, i nazivi za volju u lat. i svim rom., germ. i slav. jezicima). U srp. ili hrv. jeziku rijei sloboda i slobodan upotrebljavaju se u velikom broju znaenja i podznaenja. Prema Rjeniku JAZU temeljno je znaenje slobode nezavisnost, a slobodan se objanjava kao nezavisan, hrabar, siguran i zatim se specificira (izostavljamo neka podznaenja i primjere): A. nezavisan:
1 Up. R. Grandsaignes d'Hauterive, Dictionnaire des racines des langues europeenn^s, Librairie Larousse, Pari 1949. 2 Up- Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Na svijet izdaje JAZU, Dio XV, Zagreb 1956, str. 554557. Petar Skok, Etimologijski rjenik hrvatskog ili srpskog jezika, Knjiga trea, JAZU, Zagreb 1973, str. 226 i 373374. 3 U poljskom jeziku postoji i rije swoboda. S druge strane i u ruskom jeziku izrazi volja i voljnostj upotrebljavaju se i u smislu sloboda, ah se u suvremenoj filozofskoj terminologiji ustalila svoboda.

107

Gajo Petrovi

a) u politikom smislu, aa) o ljudima, bb) o dravama, cc) o apstraktnim pojmovima; b) u linom ili moralnom smislu, c) o posjedu: aa) koji nije podloan vladaru, bb) koji nije optereen kakvim obavezama; d) osloboen od kakve obaveze ili izbavljen od kakva zla, e) rijeen od krivnje ili kazne, f) onaj koji je lien ega, koji je bez ega, g) dobrovoljan, neprisiljen, h) nesmetan, nesprijeen, i) pristupaan, bez zapreka, j) neoenjen ili neudat; B. doputen; C. hrabar, neustraiv i si.: a) u navedenom znaenju, b) jak, moan, c) odluan, d) onaj koji se usuuje, e) drzak, f) obijestan, g) razuzdan; D. koji zatiuje; zatien, siguran; E. rjea znaenja: a) odijeljen, osamljen, b) nezasunjen, c) miran, d) bezbrian, e) lak, f) bistar, g) pun pouzdanja, h) sklon, spreman, i) nepromiljen, j) vaan, k) javan (put ili cesta).4 Slina mnogoznanost karakterizira nazive za slobodu i u drugim evropskim jezicima, bez obzira na to iz kojeg su od navedena etiri indoveropska korijena izvedeni.5 2. Kratko odreenje pojma, Prije nego to e (u svom rjeniku filozofskih pojmova) razlikovati etiri vrste slobode (politiku, fiziku, psiholoku i metafiziku), da bi zatim dvije od tih vrsta (pisoholoku i metafiziku) spojio u jednu (slobodu volje), R. Eisler daje sasvim kratku opu definiciju slobode: Sloboda je ono suprotno prisili, ona znai nezavisnost razliite
> Up. cit. Rjenik JAZU, str. 557562. Znaenja rijei sloboda u tom su rjeniku analizirana na slijedei nain: A. Sloboda u uem smislu, nezavisnost, samostalnost: a) politika sloboda, b) sloboda trgovanja, c) moralna sloboda, d) lina sloboda; B. pravo, povlastica, doputenje, milost; C. sigurnost; D. izuzimanje, osloboenje od ega; E. doputenje; F. mogunost, G. smjelost, hrabrost, sranost; H. drskost; I. obijest, lakoumnost; J. pouzdanje, povjerljivost; K. vrijednost; L. mo, sala, vlast; M. slobodno zemljite, slobodan posjed, slobodno podruje (str. 554557). 5 Up. npr. V/ebster's New World Dictionary of the American Language. Second Edition. New York, Cleveland 1976, gdje se navode 24 glavna znaenja i mnotvo podznaenja rijei free. Na osnovu sline mnpgoznaonosti izraza raznih jezika izvedenih iz raznih korijena, moglo bi se pomisliti da meu navedenim znaenjima rijei sloboda postoji neka nepovijesna bitna veza. No prije e biti da izvor spomenute slinosti treba prvenstveno traiti u slinosti dosadanje povijesne sudbine spomenutih narodno-jezinih skupina.

108 Praksa/Istina

vrste.6 Na slian nain A. Lalande, prije nego to e ui u kritiko razmatranje sedam temeljnih filozofskih znaenja pojma slobode, najprije kratko objanjava njen prvobitni smisao: slobodan ovjek je ovjek koji nije rob ni zarobljenik. Sloboda je stanje onoga koji ini ono to hoe, a ne ono to hoe netko drugi; ona je odsutnost strane prinude.7 Prema malom Larousseovom filozofskom rjeniku sloboda je pojam koji se odreuje, negativno, kao odsutnost prinude; pozitivno, kao stanje onoga koji ini ta hoe.8 Prema talijanskoj filozofskoj enciklopediji Garzanti sloboda je openito stanje u kojem jedan subjekt moe djelovati bez prinuda ili zapreka sa sposobnou da se odluuje autonomno birajui ciljeve i sredstva podobna za njihovo postizanje.9 U sovjetskoj filozofskoj enciklopediji sloboda se (s pretenzijom da se prui marksistika definicija) odreuje kao spoznata [osvijetena] nunost i ovjekovi postupci u skladu s njegovim znanjima, mogunost i spo10 sobnost izbora u svojim postupcima. Slinu definiciju (samo jo vie dogmatsku) nalazimo u istononjemakom filozofskom rjeniku: sloboda se sastoji u spoznaji objektivne nunosti i u sposobnosti koja se temelji na toj spoznaji da se s poznavanjem stvari svjesno primjenjuju i iskoritavaju zakonitosti."
4 Rudolf Eisler, Wdrterbuch der Philosophischen Begriffe, Zweite Auflage, Erster Band, Berlin 1904, S. 339. Sto se tie slobode volje (VVillensfreiheit) ona po Eisleru znai: 1. metafiziki, slobodu, nezavisnost volje od svakog prinudnog, upMviueg kauzaliteta uope (apsolutni indeterminizam), odnosno od vanjskih i unutranjih uzroka u tom smislu to volja kao konstantnu sposobnost htijenja sadri jedno jezgro koje nije proizvod, uinak nikakvih (konanih) faktora (relativni indeterminizam);

,.jiin ..^.jo^njima, ^m-ajiiiia i puuuuania; s) psmoiosKi, sposobnost samostalnog, linog, promiljenog razboritog htijenja i djelovanja i time uvjetovana nezavisnost od vanjskih i unutranjih 'sluajnih' trenutnih poticaja (sloboda izbora). (Op. cit., Zweiter Band, S. 763). 7 Andre Lalande, Vocabulaire technigue et critique de la Philosophie, Dixieme edition, Presses Universitaires de France, Pari 1968, p. 558559. 3 Didier Julia, Dictionnaire de la Philosophie, Librairie Larousse, Pari 1964, p. 160. ' Enciclopedia Garzanti di Filosofia, Seconda Edizione, Garzanti 1982, p. 513514. 10 Filosofskaja enciklopedija, 4, Glavnvj redaktor F. V. Konstantinov, Izdateljstvo Sovjetskaja enciklopedija, Moskva 1967, str. 559. 11 Philosophisches Worterbuch, Herausgegeben von Georg Klaus und Manfred Buhr, VEB Bibliographisches Institut, Leipzig 1965, S. 196.

109 Gajo Petrovi

Nasuprot ovakvim definicijama, u duhu Marxa moglo bi se rei da je sloboda samoodreujue stvaralako i samostvaralako djelovanje, zasnovano na svijesti o ljudskim kreativnim mogunostima. Daljnji tekst zamiljen je kao specifikacija, objanjenje i obrazloenje ovog kratkog odreenja.12 3. ovjek kao bie slobode i smisao pitanja o slobodi. U duhu Marxa ovjek je bie prakse, a sloboda jedan od konstitutivnih momenata prakse. Kao bie prakse ovjek je bie slobode. Sloboda je toliko ovjekova bit da je realiziraju ak i njeni protivnici pobijajui njenu realnost; oni ele da prisvoje kao najskupocjeniji nakit ono to su odbacili kao nakit ljudske prirode.13 Nema slobode bez ovjeka ni ljudskosti bez slobode. To ne znai da su ljudi uvijek i svagdje slobodni. Naprotiv, u suvremenom drutvu bijeg od slobode jedna je od najproirenijih pojava.14 Svoju slobodu i s njom povezanu odgovornost ljudi osjeaju kao teret kojega ele da se rijee, da ga prebace na nekog drugog (na vou, rukovodstvo, starije, pametnije, iskusnije, na razliite organizacije, institucije, forume itd.) zadovoljavajui se ulogom nekritinih izvrilaca tuih ideja, zamisli, direktiva, naredbi. No ako je bijeg od slobode proirena pojava, to ne znai da ovjek nije bie slobode. Ukoliko bjei od slobode ovjek ne djeluje kao ovjek. Bijeg od slobode je oblik ovjekova samootuenja. Mladi Marx pie: i13 Budui da je sloboda jedan od centralnih problema filozofske misli od prvih poetaka do danas, ak i najsaetiji prikaz razvoja koncepcija o slobodi zahtijevao bi mnogo vie prostora nego to ga ovdje imamo na raspolaganju. Zato se u ovom tekstu ograniavamo na Marxova i marksistika shvaanja, a za opu informaciju o problematici slobode upuujemo na termin Willensfreiheit u Bislerovom Rjeniku cit. u nap. 6 (II Aufl, Bd. II, S 763785), na termin Freiheit u Ritterovom rjeniku (v. Biblioscher grafiju) i na tekst H. Kringsa Freiheit u Handwdrterbuch Philosopisc Grundb'egriffe, Herausgegetaen von H. Krings, H. M. Baumgartner und Ch. Wild, Studienausgebe, Bd. 2, Kbsel Verlag Munchen 1973, S. 493510. Za problematiku slobode kod Marxa, Engelsa, Lenjina i u sovjetskoj interpelaciji marksizma up. termine Svoboda i Svoboda volji u sovjetskoj fil. enc., cit. u nap. 10 (str. 559563 i 564568), termin Freiheit u ist.-njem. fil. rje. cit. u nap. 11 (S. 196199), te knjigu James J. O'Rourke, The Problem of Freedom in Marzist Thought, D. Reidel, Dordrecht, Boston 1974. 13 MEW, Bd. l, S, 51. Up. K. Mara, F. Engels, Od filozofije do proletarijata, kolska knjiga, Zagreb 1975. (dalje se citira kao OFP), str. 140. 14 Up. E. Fromm, Escape from freedom, New York 1941 (Bekstvo od slobode, Nolit, Beograd 1964).

110 Praksa/Istina

votna opasnost za svako bie sastoji se u tome da izgubi samo sebe. Nesloboda je stoga prava smrtna opasnost za ovjeka.15 Tu bi misao trebalo izraziti jo radikalnije: nesloboda nije samo smrtna opasnost, nego direktno smrt ovjeka. Postajui neslobodan, ovjek prestaje da bude ovjek. ovjekova sloboda i nesloboda javljaju se u razliitim oblicima. Govorimo o slobodi metafizikoj, etikoj, psiholokoj, ekonomskoj, politikoj, nacionalnoj, vjerskoj; o slobodi duha, volje, misli, savjesti, kretanja, djelovanja; o slobodi tampe, radija i televizije, zbora, dogovora i udruivanja: o slobodi od eksploatacije, ugnjetavanja, gladi, rata i straha; o slobodi od tradicija, konvencija, poroka, strasti, slabosti, predrasuda; o slobodi umjetnosti, nauka, odgoja, nastave; o slobodnom ponaanju, slobodnoj ljubavi, slobodnom vremenu, itd. Ali nabrajanje raznih vrsta ili oblika slobode nije odgovor na pitanje ta je sloboda. tavie, prije nego to odgovorimo na to pitanje, ne moemo znati ni koje su od navedenih vrsta slobode doista slobode, a koje pseudoslobode. Pitanje o slobodi prije svega je pitanje o biti slobode, o onome to ini slobodu slobodom. Pitanje o biti slobode nije isto teorijsko, niti odgovor na to pitanje moe biti empirijski odnosno faktiki. Pitati o biti slobode ne znai pitati ta je sve sloboda dosad bila ili ta ona faktino jest, a pogotovu ne koja znaenja ima ili moe imati rije sloboda. Pitati o biti slobode takoer ne znai pitati ta bi sloboda po neijem subjektivnom prohtjevu ili elji trebalo da bude. Pitati o biti slobode znai pitati 0 onome po emu je sloboda konstitutivni moment ovjeka, o onom to sloboda kao ljudska sloboda moe 1 treba da bude, to ona uistinu jest.l Pitanje o biti slobode, kao ni pitanje o biti ovjeka nije samo piMEW, Bd. l, S. 60. Up. OFP, str. 149. To znai da pitanje o slobodi ne pripada samo u neku filozofsku disciplinu ni u skup disciplina (npr. u etiku, filozofiju politike, filozofiju prava). Rije je o jednom od temeljnih pitanja cjelokupne filozofije, u Marxovom miljenju o jednom od temeljnih pitanja filozofije prakse, odnosno miljenja revolucije. S druge strane, ako bi se filozofija uvjetno i podijelila na discipline, pitanje o slobodi moralo bi se u nekom aspektu pojaviti u svakoj od tih disciplina.
14

15

1 1 1 Gajo Petrovi

tanje; to je ujedno sudjelovonje u proizvoenju slobode, djelovanje kojim se sloboda slobodi.17 4. Teorije slobode i Marxovo shvaanje slobode. Teorija slobode ima praktino bezbroj. Ovdje emo razmotriti tri grupe teorija na nain koji e nam omoguiti da nasuprot tim teorijama skiciramo jedno shvaanje slobode, koje se u tom obliku ne nalazi kod Marxa, ali, kako se ini, proizlazi iz njegovih osnovnih koncepcija i nekih direktnih iskaza. Razmotrit emo (1) teorije po kojima je sloboda odsutnost vanjskih zapreka za kretanje ili djelovanje, odnosno skup izvanjskih okolnosti pod kojima neto bivstvuje, (2) teorije koje tvrde da je sloboda spoznaja nunosti ili na spoznaji nunosti zasnovano prilagoavanje svijetu, odnosno mijenjane svijeta i (3) teorije koje u slobodi vide samoodreivanje ili autodeterminaciju. Prvu teoriju ili grupu teorija, po kojima je sloboda odsutnost vanjskih zapreka za kretanje, nalazimo u nekim od naprijed citiranih rjenikih definicija, ali i kod nekih znaajnih filozofa (npr. kod Thomasa Hobbesa). Po ovim teorijama neko bie ili tijelo je slobodno uvijek kad ne postoje spoljanje zapreke za njegovo kretanje ili djelovanje. Ovakvo shvaanje slobode moe izgledati prihvatljivo. U svakodnevnom govoru moda najee govorimo o slobodi upravo u tom smislu. Ali tako shvaena sloboda oito nije neto specifino ljudsko, nego neto zajedniko ovjeku, ivotinji i neivoj stvari, svemu to u svom autonomnom ili izvanjski determiniranom kretanju moe nailaziti ili ne 18 nailaziti na zapreke. Meutim, nas, u duhu Marxa, zanima sloboda kao neto to je svojstveno samo ovjeku. S druge strane, ako je sloboda samo nepostojanje vanjskih zapreka za djelovanje, onda je slobodno
17 To znai da ne postoji neka ve gotova bit slobode, koju bi trebalo13 jo samo shvatiti pomou pojma. Tu konsekvenciju Th. Hobbes i povlai. Budui da sloboda (libertv or freedom) za njega znai odsutnost otpora, odnosno odsutnost vanjskih zapreka za kretanje, ona se u istoj mjeri moe primijeniti na iracionalna i neiva bia kao i na racionalna. Jer za sve to je tako sputano ili okrueno da se ne moe kretati nego samo unutar nekog prostora koji je ogranien otporom nekog vanjskog tijela kaemo da nema slobodu da ide dalje. Kao primjer Hobbes navodi i vodu koja je neslobodna kad je u posudi ili (kao rijeka) unutar obala. (Th. Hobbes, Leviathan, London, New York 1949, p. 110.

112 Praksa/Istina

npr. i djelovanje tiranina ili zloinca ukoliko ono ne nailazi na zapreke. Meutim upravo ova konsekvencija po kojoj bi se meu oblike slobode morali ubrajati i postupci koje redovno smatramo najeklatantnijim primjerima negacije slobode, sugerira da u ovoj teoriji (ili teorijama) neto nije u redu.19 Nasuprot tezi o slobodi kao odsutnosti vanjskih zapreka ili kao skupu vanjskih uslova pod kojima neto bivstvuje moemo tvrditi da je sloboda jedan odreeni nain bivstvovanja. Sloboda nije neto izvan onoga koji slobodno bivstvuje, nego njemu svojstveni nain ili struktura bivstvovanja. Drugu grupu ine teorije po kojima je sloboda u onome koji je slobodan, a sastoji se u spoznaji nunosti ili u djelovanju koje je zasnovano na spoznaji nunosti. Ideju o slobodi kao spoznatoj nunosti nalazimo ve kod starih Grka, gdje je sloboda bila shvaana kao uvianje i prihvaanje sudbine, a susreemo je i kod mnogih novovjekovnih filozofa, te napose i kod F. En20 gelsa i u tzv. tradicionalnom (dogmatskom) marksizmu. Izlaui svoju koncepciju Engels se s izvjesnim pravom poziva na Hegela, ali 21je Hegelova koncepcija u cjelini ipak mnogo sloenija.
" Ta konsekvencija ne smeta npr. amerikom marksistu J. Somervilleu, koji je (u svom referatu na meunarodnom filozofskom kongresu) dobro vidi i povlai: Budui da je sloboda odsutnost vanjskog ogranienja, ona je sama po sebi amoralna. Odsutnost nekog ogranienja moe biti dobra, loa ili indiferentna (Atti del XII Congresso Internazionale di Pilosofia. Volume Terzo. Libertd e valore. Firenze 1960, p. 403). 20 Hegel je prvi pravilno prikazao odnos slobode i nunosti. Sloboda je za njega razumijevanje nunosti. 'Nunost je slijepa samo ukoliko nije pojmljena'. Sloboda se ne sastoji u sanjarijama o nezavisnosti od prirodnih zakona, nego u spoznaji tih zakona i u time datoj mogunosti da njihovo djelovanje planski primjenjujemo u odreene svrhe. Ovo vai kako za zakone vajske prirode, tako i za zakone koji upravljaju tjelesnom i duhovnom egzistencijom samog ovjeka dvije vrste zakona koje moemo razdvojiti jedne od drugih u najboljem sluaju u mislima, a ne i u zbilji. Stoga sloboda volje ne znai nita drugo do sposobnost da moemo donositi odluke s poznavanjem stvari. Dakle, to je slobodniji sud nekog ovjeka o odreenom pitanju, s to e veom nunou biti odreen sadraj tog suda; a na neznanju zasnovana nesigurnost, koja prividno proizvoljno bira izmeu razliitih i protivurjenih moguih odluka, upravo time dokazuje da nije slobodna, da njome gospodari onaj predmet kojim bi trebalo da ona gospodari. Dakle, sloboda se sastoji u vlasti nad nama samima i nad i. 21Up. ., , ..r..j, si., ,, . ii,,. = O problemu slobode kod Hegela i openito u njemakom klasinom idealizmu up. Milan Kangrga, Etika i sloboda, Naprijed, Zagreb 1966 i Etika ili revolucija, Nolit, Beograd 1983.

113 Gajo Petrovi

Ideja da je spoznaja nunosti bit ili bitna pretpostavka slobode javlja se u tri glavne varijante. Po jednoj sloboda je sama spoznaja nunosti, po drugoj, sloboda je prilagoavanje spoznatoj nunosti, po treoj, sloboda je vlast nad prirodom i nad samim sobom zasnovana na spoznaji unutranje i spoljanje nunosti. U sve tri varijante ova koncepcija ima bar dva bitna defekta: ona je kontradiktorna i konzervativna. Teorija je prije svega kontradiktorna, jer ako je sve nuno, onda ni spoznaja nunosti, ni prilagoavanje nunosti, ni vlast nad prirodom i samim sobom ne moe biti neto izvan te nunosti. Ideja da je sloboda spoznaja nunosti polazi istovremeno od pretpostavki (a) da je sve zbivanje nuno i (b) da ovjek moe, ali ne mora da tu nunost spozna. Ali ako je sve nuno, onda mora biti nuno i da li ovjek hoe ili nee spoznati nunost. Jo je u veoj mjeri uoljiva ova kontradikcija kod koncepcije o slobodi kao prilagoavanju onome to jest na osnovu spoznaje nunosti. Ako je sve nuno, onda smo mi nuno takvi kakvi jesmo i nuno smo prilagoeni onako kako smo prilagoeni. Da bismo se mogli prilagoavati slobodno, morali bismo bar u izvjesnoj mjeri biti izuzeti od nunosti. U najveoj mjeri kontradikcija dolazi do izraaja u ideji o slobodi kao vlasti nad prirodom i nad samim sobom, koja je zasnovana na spoznaji nunosti. Jer, ako je sve nuno, nije jasno kako mi moemo postii vlast nad prirodom i nad ovjekom, kojima ta nunost ve vlada. Drugi je osnovni defekt nunosnih teorija slobode to su u biti konzervativne. Ako je sve nuno, prirodno je da ono to jest prihvatimo ne pokuavajui da bilo ta mijenjamo. Moglo bi se prigovoriti da su se esto ne samo konzervativci, nego i revolucionari rukovodili idejom o slobodi kao spoznaji nunosti. Doista, revolucionar moe rei da promatra svoje djelovanje kao sastavni dio nunog zbivanja, te da ne eli razmiljati o tome ne bi li mogao raditi i drukije. Na taj nain nunosna teorija slobode moe biti osnova revolucionarnog fanatizma koji ne zasniva kritiki svoje ciljeve i metode kojima se slui i koji je u biti konzervativan (premda

114 Praksa/Istina

u nekoj situaciji moe imati i djelomino progresivan uinak). Ali nunosna teorija slobode ne moe zasnovati stvaralako revolucionarno djelo. Trea varijanta nunosne teorije slobode, varijanta po kojoj je sloboda vlast nad prirodom i nad samim sobom, zasnovana na spoznaji unutranje i vanjske nunosti, ima jo jedan vaan defekt. Insistirajui na slobodi kao vrsti vlasti, dominacije, ona pretpostavlja da su priroda i ovjek skup gotovih moi, pa ne treba nita nego da se tim moima ovlada, da se one obuzdaju, podvrgnu i iskoriste. Ovo shvaanje slobode kao svojevrsne dominacije i eksploatacije, karakteristino za 19. i 20. vijek, pokazuje kako se pojam slobode izvre u svoju suprotnost. Nasuprot teorijama o slobodi kao spoznaji nunosti, moemo rei: Ako se sloboda shvati kao spoznaja i prihvatanje fatuma, sudbine, univerzalne nunosti, onda je sloboda samo drugi naziv za dobrovoljno ropstvo. Sloboda nije pokoravanje ni prilagoavanje vanjskoj ili unutranjoj nunosti. Slobodno moe biti samo djelovanje kojim ovjek mijenja svoj svijet i sama sebe. Spoznaja nunosti samo je spoznaja granica slobode. Pozitivan uslov slobode je spoznaja granica nunosti, osvjetavanje ljudskih kreativnih mogunosti. Sloboda nije ni u bezobzirnoj eksploataciji prirode. Sloboda je u sposobnosti ovjeka da uvajui prirodu na ljudski nain participira u njenim blagodatima. ovjek i priroda nisu skup gotovih moi koje treba samo savladati, potiniti i iskoristiti. Bit slobode nije u ovladavanju danim, nego u stvaranju novog, u razvijanju ovjekovih kreativnih moi, u proirivanju i obogaivanju ljudskosti. Najzad, ostala nam je trea osnovna teorija slobode, koja smatra da je sloboda samoodredivanje (autodeterminacija). I ova ideja se esto javlja u historiji filozofije, a poprima razliite oblike (uporedi npr. Spinozu, Kanta

115 Gajo Petrovi

i J.-P. Sartrea).22 Ideja je u velikoj mjeri opravdana u odnosu na one kojima se suprotstavlja. Ne moe se nazvati slobodnim djelovanje koje je determinirano izvana (npr. djelovanje po naredbi, pod hipnozom, iz straha ili pod ucjenom). Da bi netko bio slobodan, potrebno je prije svega da on sam odreuje svoje djelo. Ali to jo nije dovoljno. Neki misle da nije slobodno svako samoodredivanje, nego samo neposredno samoodredivanje (spontanost), pa ideju o slobodi kao samoodreivanju pretvaraju u ideju o slobodi kao spontanosti (neposrednoj autodeterminaciji). Slobodan bi po ovom shvaanju bio jedino in koji sami odreujemo i kroz koji se ujedno neposredno izraava neka naa sklonost, sposobnost, elja ili potreba. Slobodni smo, kau, samo kad ne raunamo, ne spekuliramo, ne razmiljamo ta emo uiniti. No da li je ovjek doista slobodan kad u nastupu gnjeva poini neki nepromiljeni in, ili je on u tom trenutku rob strasti? To naravno ne znai da spontani ljudski in ne moe biti slobodan. Ni spontanost, ni promiljenost sama po sebi nije garancija slobode. ovjek je slobodan samo kad ga ono to je ljudsko u njemu potie na stvaralako djelo kojim se proiruju granice ljudskosti. U prilog i nasuprot teoriji o slobodi kao autodeterminaciji moemo tvrditi: ni najintenzivnija i najuspjenija djelatnost ako je determinirana spolja nije slobodna. Disciplinirani vojnici, posluni inovnici, dobro plaeni policajci mogu biti neobino aktivni i uspjeni, ali njihova je aktivnost sve prije nego slobodna. Slobodna je samo djelatnost u kojoj ovjek sam odre32 Slobodnom se naziva ona stvar, koja postoji samom nunou svojo prirode, i sama sobom biva odreena za delanje, {Baruh d'Espinoza, Etika, prev. Ksenija Atanasijevi, Geca Kon, Beograd 1934, str. 8182) Pa ta drugo moe biti sloboda volje, ako ne autonomija, tj. svojstvo volje da bude sama sebi zakon? (I. Kant, Grunlegung der Metaphysik der Sitlen, Zvveite Auflage, Riga 1786, S. 98. Up. I. Kant, Vferke in zwolf Bande, Bd. VII, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Mein 1968, S. 81) Struni i filozofski pojam slobode, jedini koji smo ovdje razmatrali, znai samo jedno: autonomiju izbora. (J.-P. atre, L'&tre et le Neant, Libraire Gallimard, Pari 1957, p. 563). Ne treba posebno isticati da navedeni kratki citati tek djelomino i neadekvatno nagovjetavaju mnogo kompliciranije teorije slobode navedene trojice mislilaca.

116 Praksa/Istina

uje svoje djelo. Nije ni svaka djelatnost koja se odreuje iznutra samim tim slobodna. Slobodno je samo ono samoodreujue djelovanje u kojem ovjek djeluje kao cjelovita linost, u kojem on nije rob neke misli, osjeaja ili tenje. Najdalje su od slobodnog djela oni ije je djelovanje slobodno razaranje ljudskosti. Vlastoljubivi diktatori, okrutni osvajai, nezajaljivi izrabIjivai samo su sluge vlastitih nehumanih fiks-ideja i ambicija. Slobodan je ovjek samo kad ono kreativno u njemu odreuje njegovo djelo, kad on svojim djelom pridonosi proirenju granice ljudskosti. 5. Specifikacije i dopune. a) Relativna i apsolutna sloboda. U dosadanjem izlaganju nije bilo rijei o veoj ili manjoj slobodi. Govorilo se jednostavno o slobodi i neslobodi. Moglo bi se stoga pomisliti da sloboda ne poznaje stupnjeve, da je ovjek uvijek ili apsolutno slobodan ili apsolutno neslobodan. Ovakvom shvaanju moglo bi se prigovoriti da je nedijalektiko i nehistorino. Nedijalektitko zato to previa da su mogui razni stupnjevi slobode i neslobode i da je odreeni stupanj slobode ujedno odreeni stupanj neslobode. Nehistorino zato to ne uvia da ovjek nikad nije bio apsolutno slobodan, da je cijela ljudska povijest protivurjeno napredovanje ka viim stupnjevima slobode, napredovanje u kojem se svaki dostignuti stupanj moe promatrati kao vea sloboda u odnosu na nie, a manja sloboda u odnosu na budue, vie stupnjeve. S navedenim i slinim prigovorima moemo se sloiti. ovjek je bie slobode, ali on je uvijek samo u 23 veoj ili manjoj mjeri slobodan. Sloboda je relativna. Ako elimo da budemo precizni i eksplicitni, moemo sve ranije postavljene teze o slobodi prevesti u relativni oblik. Umjesto da kaemo: ovjek je bie slobode, moemo rei ovjek je ovjek u onoj mjeri u kojoj je slobodan, a umjesto Slobodan je
23 To, drugim rijeima, znai da se slaemo s Hegelom, koji cijelu ljudsku povijest promatra kao napredovanje u slobodi, a ne npr. sa Sartreom, po kojem je ovjek itav i uvijek slobodan ili ga uope nema (Op. cit., p. 516). No cijeli je ovaj odjeljak usmjeren prvenstveno protiv staljinizma u kojem se relativira sam smisao slobode, tako da se gubi i granica izmeu slobode i ropstva.

117 Gajo Petrovi

ovjek samo kad ono kreativno u njemu odreuje njegovo djelo, moemo rei: Slobodan je ovjek samo u onoj mjeri u kojoj ono kreativno u njemu odreuje njegovo djelo. Neki zastupnici teorije o relativnosti slobode insistiraju na tome da je relativnost konstitutivni moment slobode te da definiciju slobode, bez obzira na to kako emo je nastaviti, moramo zapoeti rijeima: Sloboda je relativno ..., Sloboda je odreeni stupanj ... ili Sloboda je odreenom historijskom stupnju primjereno .... Ako se sloboda ovako relativira, time se historijski relativni, ogranieni stupnjevi slobode apsolutiziraju. Teorija da je sloboda u biti relativna ne razlikuje se bitno od teorije da je bit slobode ropstvo. Sloboda je doista relativna. Ali to ne znai da je relativnost ono to je ini slobodom. Relativnost je ono to je ini relativnom. b) Slobodna linost i slobodno drutvo. U prethodnom tekstu govori se openito o slobodi ovjeka. Nije specificirano da li se pod ovjekom misli ovjek kao zajednica (drutvo), ovjek kao grupa (klasa, stale, nacija, pleme, porodica itd.) ili ovjek kao pojedinac (linost). Ali kad je rije o biti slobode openito, takva specifikacija i nije neophodna. Bez obzira na to da li je rije o ovjeku-drutvu, o ovjeku-drutvenoj grupi ili o ovjeku-linosti, bit slobode je ista. Kao to drutvo nije slobodno ako samo ne odreuje svoju sudbinu, ni linost nije slobodna ako netko drugi determinira njenu sudbinu. Kao to drutvo nije slobodno ako koi razvoj ljudskih kreativnih moi, ni linost nije slobodna ako ne pridonosi razvijanju ovjekove kreativnosti. To ne znai da se slobodno drutvo sastoji samo od slobodnih pojedinaca, a neslobodno samo od neslobodnih. Drutvo je zajednica slobodnih linosti, ali ne takva koja bi bila samo zbroj pojedinaca. Drutvo moe razvijati kreativne ljudske moi samo tako da omoguuje i stimulira razvoj slobodne ljudske linosti. Nema slobodnog drutva bez slobodnih linosti, ali i u slobodnom drutvu pojedinac moe biti neslobodan. Tanije

118 Praksa/Istina

reeno: pojedinac moe biti manje slobodan nego drutvo u kojem ivi. Drutvo se moe organizirati tako da omoguuje i podstie razvoj slobodne linosti, ali sloboda se ne moe nikome pokloniti. Darovana ili nametnuta sloboda je contradictio in adjecto. Sloboda je po definiciji djelovanje onoga koji je slobodan. Samo svojim slobodnim djelom moe pojedinac osvojiti svoju linu slobodu. Kao to u slobodnom drutvu nisu svi slobodni, tako ni u neslobodnom drutvu nisu svi neslobodni. I u neslobodnom drutvu pojedinac moe biti u odreenoj mjeri slobodan. Drugim rijeima: mogue je da se pojedinac izdigne iznad onog stupnja slobode koji je realiziran u drutvu. Spoljanje zapreke koje postavlja neslobodno drutvo mogu oteati i ograniiti, ali ne i potpuno sprijeiti slobodan ljudski in. Ako bismo poricali mogunost slobodne linosti u neslobodnom drutvu, poricali bismo i mogunost da se neslobodno drutvo preobrazi svjesnom revolucionarnom akcijom. Sve to ne znai da je sloboda drutva irelevantna za slobodu linosti. Neslobodno drutvo nastoji da uniti slobodnu linost a slobodno drutvo omoguuje i podstie njen rast. Zato je borba za slobodno drutvo sastavni dio borbe za osloboenje linosti. Kad ovaj dio pokuava da postane sve, on prestaje biti ono to bi trebalo da bude. Borba za slobodno drutvo nije borba za slobodno drutvo ako se njom ne ostvaruje sve vei stupanj line slobode.24 Lina i drutvena sloboda nerazdvojivo su povezane, ali je odnos meu njima asimetrian: Nema slobodnog drutva bez slobodne linosti (to ne znai da su svi pojedinci u slobodnom drutvu slobodni), ali mogua je sloboda linosti izvan slobodnog drutva (to ne znai da je sloboda drutva irelevantna za slobodu linosti ili da je mogua slobodna linost izvan drutvene zajednice!)
2t U tom smislu zalau se Marx i Engels u Manifestu Komunistike partije za zamjenu buroaskog drutva s njegovim klasama i klasnim suprotnostima asocijacijom u kojoj je slobodni razvitak svakog pojedinca uslov slobodnog razvitka za sve (MEW, Bd. 4, S. 482 Up. K. Mara, F. Engels, Izabrana djela u dva toma, Tom I, Kultura, Zagreb 1949, str. 33).

119 Gajo Petrovi

c) Klasni karakter slobode. ovjek pojedinac nije samo lan ire drutvene zajednice; on je takoer uvrten u posebne drutvene grupe (u dosadanjoj historiji napose i u neku od antagonistikih drutvenih grupa koje nazivamo klasama). Klasna borba u naj razliitij im oblicima fundamentalan je oblik kretanja klasnog drutva. I borba za ostvarenje vieg stupnja slobode ima u klasnom drutvu klasni karakter. Konkretnom historijskom analizom moe se utvrditi koja je klasa ili klasni sloj u odreenoj situaciji nosilac vieg stupnja slobode, a koja klasa ili sloj branilac neslobode. Ali svako je klasno drutvo otueno, neljudsko, u biti neslobodno. Samo besklasne drutvo moe se razviti u carstvo slobode. Progresivna klasa koja se bori za novi, slobodniji oblik klasnog drutva zalae se za novi, slobodniji oblik neslobode. Radikalan pobornik slobode moe biti samo klasa koja se bori za ukidanje svakog klasnog drutva i same sebe kao klase. Jedna slobodna linost (ili .njih nekoliko) ne moe preobraziti neslobodno drutvo u slobodno. Slobodna linost uspijeva u svom preobraavalakom nastojanju samo onoliko koliko uspijeva da uvjeri, oduevi, pokrene na djelo potencijalno revolucionarne drutvene grupe. Ova bitna spoznaja ponekad se deformira i zloupotrebljava. Trai se da se linost potpuno stopi sa svojom klasom, da sve svoje line misli, elje, nade, strahovanja, strasti potini zahtjevima klasne borbe. Oni koji na ovaj nain zahtijevaju potinjavanje linosti klasi ne shvaaju da nema revolucionarne klasne borbe bez slobodnih linosti, sposobnih da se uzdignu iznad faktinog nivoa svoje klase i sagledaju njene revolucionarne (opeljudske) mogunosti. Potreba klase za linou esto se interpretira samo kao potreba za velikom linou koja vidi i vodi. Velike linosti doista su potrebne klasi, naciji, ovjeanstvu. Ali ne manje su potrebne naizgled male linosti koje, bez obzira na svoje ograniene sposobnosti, mogu realizirati visoke kvalitete ljudskosti. U tom smislu socijalizam treba da bude kult linosti (na-

120 Praksa/Istina

ravno ne u onom smislu u kojem se kultom linosti naziva autokratska vladavina koja je zapravo kult bezlinosti). d) Oblici slobode. Raspravljajui o smislu pitanja o slobodi istakli smo da se to pitanje ne svodi na pitanje o vrstama ili oblicima slobode. Time nismo htjeli porei ni postojanje ni potrebu analize razliitih oblika, vrsta i aspekata slobode. Upravo zato ve smo nabrojali vie oblika ili vrsta slobode, a posebno smo razmotrili neke vane aspekte slobode (drutveni, individualni, klasni). Poricanje raznovrsnosti oblika slobode najee je motivirano nastojanjem da se specifine odlike jedne vrste slobode uine normom za sve ostale vrste. Nasuprot takvim nastojanjima moemo tvrditi: uz opu bit slobode svaka vrsta slobode ima i svoju vlastitu specifinu bit po kojoj je ona upravo ta vrsta slobode: Kao to se u Sunevom sistemu svaki pojedini planet okree oko Sunca samo okreui se oko sebe sama, tako u sistemu slobode svaki od njenih svjetova krui oko sredinjeg sunca slobode samo kruei oko sebe sama.25 Mogunost raznih vrsta ili oblika slobode ne treba nas navesti na pretpostavku da su razni oblici slobode potpuno svojevrsni i meusobno nepovezani. Svi se oblici slobode uzajamno uslovljavaju, a svaki je od njih jedan oblik slobode. Gaenje ovog ili onog oblika slobode esto se pravda time to to zahtijeva odranje ili uspostavljanje nekog znaajnijeg oblika slobode. Na ovakve argumente Mara odgovara: Svaki oblik slobode uslovljava ostale kao jedan lan tijela drugi. Uvijek kad je dovedena u pitanje jedna odreena sloboda, dovedena je u pitanje sloboda. Uvijek kad je odbaen jedan oblik slobode, odbaena je sloboda i ona moe voditi jo samo prividan ivot, jer je poslije toga isti sluaj na kojem e se predmetu ispoljavati nesloboda kao vladajua sila.26 e) Sloboda kao trajan i kao povijesni problem. Najzad, dvije rijei i o odnosu izmeu problema slo25 24

MEW, Bd. l, S. 6970. Up. OFP, str. 158. MEW, Bd. l, S. 7677. Up. OFP, str. 165.

121 Gajo Petrovi

bode kao trajnog ljudskog problema i razliitih oblika u kojima se taj problem povijesno pojavljuje. Problem slobode je vjean (u onom smislu u kojem tim atributom karakteriziramo sve trajne ovjekove probleme), ali u svakoj epohi on poprima drukiji oblik. U nae vrijeme pitanje o slobodi pojavljuje se prvenstveno kao pitanje o socijalizmu i kao pitanje 27 tehnike.

v O ovom i o drugim pitanjima saeto tretiranim u ovom tekstu opirnije u mom lanku ovjek i sloboda (u knjizi Filozofija i marksizam kao i u drugim tekstovima u navedenoj knjizi i u knjigama Filozofija i revolucija i Miljenje revolucije) Up. takoer Smisao i perspektive socijalizma. Zbornik, Izvanredno izdanje Praxis, Zagreb 1965. Birokracija, tehnokracija i sloboda (tematski blok s prilozima R. Supeka, S. Stojanovia, R. Muminovia, Z. Vidovia i dr., Praxis, 12/1967). Jednakost i sloboda (tematski blok s prilozima M. Markovia, Z. Golubovi, I. Kuvaia, D. Sokolovia i dr., Praxis, 12/1970). Tehnika, sloboda i slobodno vrijeme (tematski blok s prilozima I. Urbania, H. Burgera, R. Muminovia i dr.). Socialist Humanism. Edited by Erich Fromm, Doubleday, Garden Citv, New York 1965 (napose odjeljak III On Freedom, s prilozima B. Russella, I. Fetschera, G. Petrovia, R. Supeka).

122 Praksa/Istina

IZABRANA BIBLIOGRAFIJA Franc Cengle, Marksovo shvatanje slobode, Sarajevo 1974. Covek danas. Zbornik filozofskih ogleda. Nolit, Beograd 1964. (napose odjeljak Sloboda s prilozima G. Petrovia, P. Vranickog, D. Grlia, Lj. Tadia, S. Stojanovia, R. Supeka, str. 33159). Roger Garaudy, La liberte, Pari 1955 (njem.: Die Freiheit als philosophische und historische Kategorie Dietz Verlag, Berlin 1959). Milan Kangrga, Etika i sloboda, Naprijed, Zagreb 1966. Milan Kangrga, Etika ili revolucija, Nolit, Beograd 1983. Henri Lefebvre, Marx, Collection Les Classiques de la Liberte, Traits, Editions des Trois Collines, Geneve Pari, 1947. Bogdan ei, Nunost i sloboda, Kultura, Beograd 1963. Ljubomir Tadi, Poredak i sloboda, Kultura, Beograd 1967. W. Warnach, O. H. Pesch, R. Spaemann, Freiheit, Historisches VJorterbuch der Philosophie, Herausgegeben von Joachim Ritter, Band 2, Schwabe Basel Stuttgart 1972, S. 10651093. Miladin ivoti, Egzistencija, realnost i sloboda, Izdanje asopisa Ideje, Beograd 1973.