G-100/7 PODZEMNE VODE Hidrogeologija je dio geologije: znanost koja se bavi podrijetlom, dinamikom i kemizmom podzemnih voda.

Hidrologija se bavi odnosom koliina vode po povrini, koja se infiltrira i koja se vraa u atmosferu (bilanca voda) Struktura i bitna svojstva vode Voda je najnetipinija tekuina u prirodi i jedna od najneobinijih tvari u svemiru. Voda je esencijalna tvar za ivot na Zemlji. Bioloki znaaj vode izraava se u procesu fotosinteze, kao transportni medij hranjivih soli i glavni sastojak ljudskog tijela. Voda se javlja u sva tri agregatna stanja: u obliku leda, tekuine i pare. Uobiajeno je da je neka tvar u tekuoj fazi manje gusta nego u krutoj, ali ne i voda, pa led pliva na vodi. Da nije tako, oceani bi bili ispunjeni ledom, pa ivot na Zemlji vjerojatno ne bi bio mogu u dananjim oblicima. Neobina svojstva vode proizlaze iz njene molekularne strukture, s dva vodikova i jednim kisikovim atomom na vrhu, pa je cijela molekula polarna. Njena struktura nije do kraja razjanjena. Ta bipolarnost omoguuje stvaranje vodikovih veza izmeu molekula vode Osnovna struktura vode je tetraedarska prostorna reetka, koja se poput saa kombinira u heksaedarske kanale, pa led zato ima manju gustou od vode, koja ima najveu gustou kod +3.98 0C. Graa molekule vode (iz: Prohi, 1998)

Voda je i univerzalno otapalo, jer otapa jednako ionske i molekularne spojeve, koji su polarni ili sadre polarne grupe. Fizika svojstva koja proizlaze iz takve molekularne strukture su: - negativni volumen taljenja, - maksimum gustoe u normalnom rasponu postojanja tekuine (+3.98 0C) - brojne kristalne polimorfne modifikacije;

visoka dielektrika konstanta; abnormalno visoka temperatura taljenja, vrenja i kritine temperature za tvar tako male molekularne teine; visoka tenzija povrine; visokomobilni transport za ione H+ i OH-.

Globalni kruni tok vode Oko 70 % povrine Zemlje pokriveno je vodom. Voda podrava i sve forme ivota na Zemlji. Ona se javlja kao stajaa voda (u oceanima i jezerima), kao tekua voda ( u rijekama) te u obliku kie i vodene pare u atmosferi. Veliki dio transfera topline na Zemlji izraava se kroz oceanske struje i kao kretanje vodene pare u atmosferi s kondenzacijom i evaporacijom. Vodena para djeluje i kao regulator topline u atmosferi, tako da apsorbira izlazno infracrveno zraenje Zemlje pa je glavni faktor regulacije klime. Sustav kretanja vode na Zemlji izraava se u obliku tzv. globalnog krunog toka vode (globalni hidroloki ciklus). Voda se kree iz atmosfere prema Zemlji kao kia ili snijeg. Odatle prodire kroz tlo u podzemlje, a iz podzemlja odlazi preko izvora i rijeka do oceana. Iz oceana evaporira u atmosferu. Dio te vode vraa se u obliku padalina u oceane, a dio zaostaje na kontinentu. To se kretanje odvija izmeu atmosfere, litosfere i biosfere. Na taj nain vodeni ciklus integrira veinu vanih ekosustava i snano utjee na brzinu i vrstu procesa meu njima. Uvjeti na Zemlji su upravo takvi da podravaju kontinuiranu obnovu i recikliranje vode, to pokree mnoge geokemijske sustave. Kreui se u hidrolokom ciklusu, voda sudjeluje i u kemijskim reakcijama s atmosferskim plinovima, stijenama, biljkama i drugim tvarima. Rezultat tih dogaanja su promjenje kemijskog sastava vode, ali i promjene tvari s kojom reagira. Te promjene, zajedno s neakvatikim promjenama u atmosferi, uspostavljaju ukupne kemijske uvjete na povrini Zemlje. Globalni geokemijski ciklus glavnih kemijskih elemenata (Na, K, Ca, Mg, Si, C, N, S, P, Cl, O i H) je usko povezan s hidrolokim ciklusom. Globalni hidroloki ciklus pokreu tri glavne vrste procesa: evaporacija i evapotranspiracija pokreu vodu od povrine Zemlje prema atmosferi; precipitacija pokree vodu iz atmosfere do povrine Zemlje; kretanje zranih masa rasporeuje vodu unutar atmosfere.

Globalni hidroloki ciklus (iz: Prohi, 1998) Temeljna struktura globalnog kruenja vode je jednostavna. Voda se evaporira u atmosferu iz oceana, jezera, rijeka i vegetacijom pokrivenih dijelova kopna. Zrane struje raspodjeljuju vodenu paru na cijeli prostor Zemlje. Kondenzacijom se stvaraju oblaci i padaline kojima se voda vraa na povrinu gdje prodire u tlo ili izravno rijekama tee do mora i oceana. Najvei dio padalina pada izravno na povrinu oceana, ime se preskae jedna faza u hidrolokom ciklusu. Ukupni volumen vode ukljuen u globalni kruni tok je 1.3 do 1.5 x 106 km3 . Najvei dio vode sadre mora i oceani, dok je slatke vode tek oko 4 %, a koja se veinom nalazi u polarnim ledenim kapama i ledenjacima.

Raspodjela vode na povrini Zemlje (iz: Prohi, 1998)

Raspodjela slatke vode na Zemlji (iz: Prohi, 1998) Voda se zadrava u razliitim spremitima vrlo razliito vrijeme. Oceani, ledene kape i stijene su dugotrajna spremita vode, gdje se voda zadrava tisuama godina. Rijeke i atmosfera su kratkotrajna spremita, gdje se voda zadrava nekoliko dana ili tjedana (Sl. 2.6).

Vrijeme zadravanja u globalnom hidrolokom ciklusu (iz: Prohi, 1998) Podzemna voda Podzemna ili podpovrinska voda pojavljuje se u sva tri agregatna stanja. Pojavljivanje vode u podzemlju uvjetovano je postojanjem upljina i mogunou da te upljine budu ispunjene vodom. Osim slobodne vode, voda prisutna u tlu moe biti: -higroskopska voda koja se nalazi u obilku molekula po zidovima pora, ap djelomice ili potpuno obavija mineralne estice ili dijelove stijene. Molekule vode vezane su za vrste estice velikom silom veliine do 1000 MPa, koja s udaljavanjem naglo opada pa se na udaljenosti od veoj od 0.5 mikrona vie ne osjea. Molekule tako vezane vode smrzavaju se tek na temperaturi od -78 0C. Higroskopka voda ne prenosi hidrostatiki tla i ne podlijee gravitaciji, a moe se odstraniti iz tla/stijene na temperaturi veoj od 105 0C;

-opnena ili pelikularna voda stvara kontinuirani omota oko estica debljine 0.0002 mm. Ta voda je vezana adhezijskom silom za estice koja je jaa i do 70 000 puta od gravitacije. Stoga pelikularna voda ne podlijee djelovanju gravitacije, a tee vrlo sporo od estica gdje je omota deblji, prema estici gdje je njegova debljina manja. Opnena voda se moe odstraniti samo zagrijavanjem na temperaturu preko 105 0C; -kapilarna voda prenosi hidrauliki tak i podlijee gravitaciji. Zbog povrinske napetosti vode kapilarna voda ima sposobnost podizanja uz stjenke kapilare dok se ne izjednae adhezijska i gravitacijska sila. to su pore ue, kapilarno dizanje moe biti vee. Voda se s povrine iri tako da prvo vlai suhe povrine krutih estica ili stjenke upljina stvarajui tanki vodni film. Kad debljina tog sloja vode naraste izvan domaaja privlanih molekularnih i adhezijskih sila, poinje gibanje vode prema dubini pod djelovanjem sile tee. To gibanje oteava prisutnost zraka. Voda tee prema dolje do povrine zasiene zone ili vodne plohe. Podrijetlo i pojave podzemne vode Prema podrijetlu podzemne vode su: -meterska (vadozna) voda: nastalala infiltarcijom oborina (najvei dio podzemnih voda), -juvenilna voda: nastaje kondezacijom vodenih para ili spajanjem O2 i H2, -konatna voda: nalazi se u stijenama je od postanka, u sedimentnih stijena je to obino ostatak morske ili jezerske vode u kojima su sedimenti taloeni. Koliina meteorske podzemne vode ovisi od: -koliine oborina odnosno klimi nekog podruja, -zasienosti podzemlja, -nagiba terena, -propusnosti stijena i vegetaciji (obraslosti i tipu) Vodna ploha je granica izmeu gornjeg nezasienog podruja (zona aeracije ili vadozni pojas) i donjeg zasienog podruja (zona saturacije). U ozraenom podruju pojavljuju su se tri pojasa: -pojas talne vode koji se obino protee do dosega korijenja biljaka, -meupojas pelikularne i gravitacijske vode: pelikularna voda ili vlaga je fiziki vezana higroskopskim silama, a voda se kree od zone vee prema zoni manje zasienosti: dok gravitacijska voda slobodno tee, -kapilarni pojas: je pojas potpuno saturiran vodom iznad vodnog lica, ija visina ovisi irini upljina pa u ljunku dosie nekoliko cm, a u glini i prahu nekoliko m. Zato je gornja granica kapilarnih resa nepravilnog oblika.

Prikaz naina pojavljivanja vadozne vode (iz: Urumovi, 2003)

Primjer toka vode u pojasu aeracije (iz: Pollak, 1995) U zasienom podruju ili zoni saturacije koja se nalazi ispod vodne plohe sve upljine su ispunjene vodom. Osnovna hidrogeoloka svojstva stijena su: -poroznost ili upljikavost

-vodoporopusnost ili permeabilnost Poroznost Poroznost ili upljikavost tla i stijena je postotak upljina u nekom volumenu. Poroznost je volumen upljina prema ukupnom volumenu. Razlikuju se: Ukupni porozitet (n): n = VP / V (%) gdje je Vp = volumen upljina, V = ukupni volumen tla ili stijene Efektivni porozitet (e) e = Vp / Vs (%) gdje je Vp = volumen upljina, Vs = volumen estica tla ili stijene Poroznost po nainu postanka moe biti primarna i sekundarna. Primarna poroznost je ona poroznost koja je nastala u stijeni tijekom njenog postanka. To je meuzrnski ili interglanularni tip poroznosti. Sekundarna poroznost je posljedica deformacija stijena tijekom dijageneze ili uslijed djelovanja tektonskih sila pa su u stijenama formirane pukotine. To je pukotinski tip poroznosti. Krki ili disolucijski tip poroznosti kada su pukotine proirene uslijed otapanja.

Mogui naini upljikavosti tla i stijena (iz. Urumovi, 2003) Primarni tip poroznosti imaju tla (nekoherentna i koherentna) te klastine sedimentne stijene. Sekundarni tip poroznosti imaju eruptivne i metamorfne stijene kao i veina kemijskih i organogenih sedimentih stijena. Krki tip poroznosti razvijen je u lakotopivim karbonatnim i evaporitnim stijenama.

Vano svojsvo stijena je mogunost zadravanja vode (retencija) ili otputanja (izdanost). Specifina retencija (Sre) je koliina vode koja ostaje u tlu ili stijeni, tj. Ne moe izai pod djelovanjem gravitacije. Sre = Vwp /Vx (%) gdje je Vwp volumen zadrane vode, a Vx volumen stijene Specifina izdanost (Sy) je koliina vode koja se moe drenirati pod djelovanjem gravitacije Sy = Vwd /Vx (%) gdje je Vwd (koliina vode) i Vx (volumen stijene) Ukupna poroznost n = Sre + Sy Specifina izdanost je daleko vea u ljuncima u odnosu na prah i gline, a specifina retencija je najvea u glinama, budui da znaajan dio je tu znaajan dio vode fiziki vezan Vodopropusnost Propustljivost ili vodopropusnost stijena je sposobnost za protjecanje fluida u stijenu i iz nje bez oteenja strukture. Propustljivost neke stijene odreena je koeficijentom hidraulike provodljivosti k.

Odnos poroznosti i propustljivosti tla i stijena (iz:Pollak, 1995) Propusnost ili permeabilnost nije proporcionalna poroznosti. Najveu vodopropusnost zu tlima ima ljunak, zatim pijesak, malu prah dok je glina praktino vodneprosna. Vodopropusnost stijena ovisi o stupnju raspucalosti te irini pukotina.

Vodopropusne stijene ili hidrogeoloki kolektori odnosno vodnosnici vodu lako primaju i transmitiraju. To su ljunci, sredni i krupni pijesci, kr, jako raspucale stijene. Polupropusne stijene: vodu primaju, ali teko transmitiraju. To su: sitni pijesci, praine, zaglinjene sedimentne stijene, slabo raspucale magmatske i metamorfne stijene. Vodonepropusne stijene su hidrogeoloki izolatori. Kretanje vode u njima je praktiki zanemarivo. To su gline i neraspucane stijene. Podzemna voda moe imati tri vrste energije. To su: -potencijalna (zavisi od poloaja), -kinetika (zbog kretanja) i -energija tlaka. Tok vode u tlu i stijenama ovisi o temperaturi (vea T = manja viskoznost), hidraulikom gradijentu i hidraulikoj provodljivosti. Tok vode u tlu i stijenama moe biti: -laminaran tok (jednolik i nejednolik) kada su paralelne strujnice (kroz pore i male pukotine) -turbulentan tok: izmijeane strujnice i vrtlozi: kroz vee kanale stacionaran (u istoj toki nema promjene brzine) i nestacionaran (promjena brzine u vremenu) Kretanje podzemnih voda Podzemne vode mogu u vodonosniku imati: -gravitacijski tok ima slobodna (freatska) voda, -arteki i subarteki tok: pod djelovanjem tlaka, od mjesta veeg prema manjem tlaku Tipovi podzemnih voda kao i vodonosnika, prema nainu kretanja mogu biti: slobodne (freatske), krke, pod tlakom (arteke) i u pukotinama i ilama. Slobodne vode (freatske): u ravnotei s atmosferskim tlakom, razina moe biti nekoliko stotina m nie, obnavljanje rezervi na raun oborina, tok laminaran, podruje obnavljanja poklapa se s topografskim slivom. Krke vode: duboke podzemne vode, obnavljanje putem oborina, tok turbulentan, povrinska i podzemna razvodnica nisu podudarne. Vode pod tlakom: vodonosnik je ispod nepropusne krovine (arteka i subarteka voda), prihranjivanje na udaljenim izdancima, vode u dubini su esto mineralizirane;

Primjer slobodnog (freatskog) i zatvorenog (artekog) horizonta vode (iz: Urumovi, 2003) Odnos povrinske i podzemne vode moe biti takav da voda s povrine tee u podzemlje ili obratno. Tok podzemne vode moe biti: -stacionaran ili jednolike brzine u cijelom promatranom toku, -nestacionaran ili nejednolike brzine u cijelom promatranom toku. Odnos slatke i slane vode Odnos slatke i slane vode je vaan na otocima i u obalnom podruju, ukoliko izmeu ne postoji nepropusna barijera. Prema Ghy ben-Herzberg-ovom zakonu, u sredinema meuzrnske poroznosti granina barijera izmeu slatke i slane vode zavisi samo o vodnom licu i razlici u gustoi. Prosjeno na 1 m slatke vode na kopnu iznad razine mora nalazi se 30 m slatke vode ispod razine mora. Budui da gustoa vode ovisi o temperaturi i slanosti (mineralizaciji) i taj odnos moe varirati.

Odnos slatke i slane vode (iz: Herak, 1990)

Izvori Izvori su mjesta pojavljivanja vode na povrini ovisi o prirodnim karakteristikama stijena i lokalnim hidrogeolokim odnosima. Najea pojava izvora je na kontaktu vodopropusnih i nepropusnih stijena: silazni, preljevni i uzlazni.

Preljevni izvori u freatskim horizontima (iz: Herak, 1990)

Silazni izvori u freatskim horizontima (iz: Herak, 1990)

Arteki izvori (iz: Herak, 1990) Poseban tip izvora su krki izvori: vrela, estavele i vrulja. Zalihe podzemnih voda: -eksploatacijske zalihe podzemne vode: one koje se mogu eksploatirati, -ukupne zalihe podzemne vode: koje se mogu dobiti iz vodonosnika, -sigurni eksploatacijski kapacitet> koliina podzemnih voda koja se obnavlja Fizika i kemijska svojstva podzemnih voda Fizika Svojstva Osnovna fizika svojstva podzemnih voda su: temperatura, prozranost, boja, miris i okus. Temperatura: ovisi o klimi, geolokoj grai, toplinskoj provodljivosti stijena, geotermijskom gradijentu. Temperatura podzemne vode je jednaka prosjenoj godinjoj temperaturi podruja. Termalne vode imaju temperaturu veu od 20 C0 Prozranost vode zavisi od koliine suspedniranih tvari. Moe se kretati od bistre do zamueme i neprozirne. Boja vode: zavisi o vrsti i koliini otopljenih i suspendiranih tvari. Boja se mjeri se pomou kolorimetra. Pitka voda mora biti bistra. ukasta voda sadri organske primjesea, crvenkasta voda humusne kiselinea, a utocrvena voda okside eljeza.

Miris vode: ista voda je bez mirisa, a miris ukazuje na zagaenje. Okus vode ovisi o koliini i vrsti otopljenih tvari. Niskomineralizirana voda je bljutava (kinica), prijatnog okusa malo mineralizirana, visokomineralizirana je slankasta, kisela (pH < 7) ili lunata (pH > 7). Najukusnija za pie je blago lunata voda. Kemijska svojstva vode Kemijski sastav podzemne vode ovisi o mjestu ulaska vode iz atmosfere u podzemlje, te o trajanju protjecanja vodonosnikom do mjesta koritenja. Padaline nisu destilirana voda, ve u njima uvijek ima otopljenih supstancija. Padaline redovito sadre praine, sol iz mora, te emenacije razliitih plinova, a na njihov kemijski sastav utjee kozmiko zraenje i djelovanja munja. Padalinama pojedini mineralni sastojci u tlu mogu biti otopljeni, isprani i procjeeni do podzemne vode. Intenzitet procjeivanja te interakcija izmeu tla i vode prvenstveno e ovisiti o podneblju. U vlanoj klimi do podzemne vode e biti transportirano kroz tlo 400-500 mg/l otopljenih tvari. U pustinjskim krajevima znaajan je utjecaj evaporacije s povrine, kao i uinak povlaenja niskomineralizirane podzemne vode putem korijenja, pa podzemne vode postaju sve vie mineralizirane. Na terenima koji se navodnjavaju, zbog tih efekata i male koliine padalina tlo moe biti zaslanjeno. Koncentracija soli u tlu znaajno ovisi o ionskim izmjenama estica tla, vode i sredstava za zatitu bilja. Glinovito tlo ima ulogu polupropusne membrane, koja e zadravati teke metale i posebice velike molekule organskih spojeva. Za sastav podzemne vode primaran je mineralni sastav vodonosnika. Minerali u stijenama variraju od lako topivih do gotovo netopivih, to ovisi o litolokom sastavu i temperaturi vodonosnika. Podzemne vode u eruptivnim i metamorfnim stijenama silikatnog mineralnog sastava su niske mineralizacije (do 100 mg/l), blago su kisele i s prevadavajuim Si i Mg kationima. Podzemne vode u kriljavcima takoer su blago kisele, ali imaju visoki sadraj Fe i SO 4 iona. Podzemne vode u karbonatnim stijenama su blago alkalne, a imaju viu mineralizaciju u odnosu na silikatne stijene, s dominantnim Ca i Mg kationima i HCO3 anionom. Podzemne vode u aluvijalnim naslagama imaju nisku mineralizaciju, dok prevladavajui ioni ovise o podrijetlu voda. Mineralne vode sadre vie od 1000 mg/l otopljenih tvari. Slabo mineralizirana ili slankasta voda je boata ili brakina (voda Jadranskog mora ima 32.000 do 37.000 mg/l otopljenih tvari).

Podjela vode prema stupnju slanosti (iz: Pollak, 1995) Prema prevladavajuim otopljenim anionima mineralne vode mogu biti: hidrokarbonatne, kloridne, sulfatne ili mijeane, i prema otopljenim kationima Na, K, Ca, Mg, Fe vode.

Termomineralne vode imaju temperaturu veu od 20 0C i mineralizaciju veu od 1000 mg/l. Podzemne vode u eruptivnim i metamorfnim stijenama imaju malu mineralizaciju (oko 100 mg/l) i dobar kemijski sastav. Vode u karbonatnim stijenama imaju alkalni sastav s dosta Ca i Mg iona istoga i veu tvrdou. Podzemne vode u aluvijalnim naslagama su niske mineralizacije koji ovisi o petrografskom sastavu. Agresivnost vode ovisi o vrsti i koliini otopljenih mineralnih tvari. To je znaajno kod pripravljanja betona jer agresivna voda moe znatno otetiti graevinu. Tvrdoa vode je sukladna ukupnoj mineralizaciji vode. To je koliina otopljene soli kalcija i magnezija, a razlikuju se prolazna i stalna tvrdoa. Karbonatna i nekarbonatna tvrdoa daju ukupnu tvrdou

Podjela vode prema karbonatnoj tvrdoi (iz: Pollak, 1995) Oneienje podzemne vode Razlozi oneienja i zagaivanja podzemnih voda mogu biti razliiti. To su: - fizikalno; - mikrobioloko; - kemijsko i radioloko. Sama degradacija kakvoe podzemne vode ne znai da je podzemna voda neupotrebljiva za sve namjene. U nekim regijama svijeta danas je zamjetan nedostatak pitke vode, emu su uzrok i prirodne, prvenstveno klimatske okolnosti, ali i prevelika gustoa stanovnitva te nedovoljna zatita izvora pitke vode. Ako se usporeuje kakvoa podzemnih voda, posebice dubokih podzemnih voda, s kvalitetom povrinskih voda, moe se openito zakljuiti da su podzemne vode ie. Pa ipak treba rei da su i same podzemne vode izloene ciklikim promjenama kakvoe, a u svezi s dubinom, filtracijskim karakteristikama i litolokim sastavom vodonosnika, te posebno mogunou zagaivanja. Fiziko zagaenje Fiziko zagaenje oituje se u promjeni boje, mirisa, okusa, mutnoe i temperature podzemne vode. Boja, miris i okus mogu biti rezultat i nekih drugih kemijskih procesa u vodonosniku. U stijenama s pukotinskim, a posebno krkim tipom poroznosti, mute je esto prisutan bez obzira na to da li je kaptiran izvor ili je podzemna voda zahvaena zdencima.

Voda se moe smatrati pitkom temperature do 16 0C. Temperatura podzemne vode je u pravilu stabilna, a njezine su vrijednosti oko srednje godinje temperature lokacije na povrini. Svako znaajnije temperaturno odstupanje znai da su u podzemlju prisutni neki bioloki ili kemijski procesi. To takoer moe znaiti da je vodonosnik pod utjecajem termalnih podzemnih voda iz dubljih geolokih struktura, to je u prirodi puno ei sluaj. Mikrobioloko zagaenje Mikrobioloko zagaenje vode uzrokovano je prisutnou patogenih mikroorganizama koje nisu autohtoni u vodonosniku, a dospjeli su kao otpadne tvari. Filtriranjem kroz stijene intergranularne poroznosti, velik e dio mikroorganizama zbog Van der Waals-ovih sila ostati na povrini estice stijene, a samo manji dio e biti donesen do mjesta koritenja. Naime, to su estice manje to su jae privlane sile izmeu estica vodonosnika i vode. To praktino znai da e neznatne koliine praha i glina u vodonosniku imati povoljan uinak. Kemijsko i radioloko zagaenje Kemijsko i radioloko zagaenje moe biti uzrokovano prirodnim sastojcima stijena, ali i ljudskom aktivnou. Podzemne vode mogu sadravati razne toksine anorganske (aluminij, olovo, krom, ivu, bakar, kadmij i dr.) i organske spojeve (derivati nafte, pesticidi, nitrati i dr.), ija prisutnost u podzemnoj vodi znai da se ona ne moe koristiti za pie. Do anorganskog zagaenja moe doi kao posljedica rudarenja. Prisutnost organskih zagaivala u vodonosniku posljedica je neodgovarajueg ponaanja u zatitnim zonama crpilita, odnosno zbog loih agrotehnikih mjera u prostoru gdje vodonosnik moe bit zagaen. Radioloko zagaenje moe biti posljedica prisutnosti radioaktivnih supstancija u stijenama. ei je razlog neprikladno odlaganje otpada iz nuklearnih centrala, bolnica kao i nuklearne eksplozije.