Jacques Derrida

Derridina filozofska karijera počinje kritičkim bavljenjem Husserlom. Pošto je 1962. popratio svoj prijevod posljednjega Husserlova spisa Porijeklo geometrije opširnim uvodom, 1967. objavljuje Glas i fenomen, studiju posvećenu Husserlovoj teoriji znaka. Problemi proizašli iz tih dvaju ranih i temeljitijih analitičkih razračunavanja vraćaju se zatim u pojedinim poglavljima Pisanja i razlike (1967), Rubova filozofije (1972), u intervjuu s Julijom Kristevom iz Pozicija (1972), u pasažima Diseminacije (1972) i knjige teško prevodljiva naslova Glas (1974). To navodi na zaključak da je, pored Hegela, Husserl očito bio najintrigantniji dijaloški partner »ranoga« Derride. Budući da je taj po metodološkim posljedicama veoma važan dio Derridina opusa u nas slabije poznat, a odlikuje se — za (jednostranog) Derridu kakva poznajemo — neuobičajenom analitičkom strpljivošću, odlučio sam predstaviti čitatelju jedno poglavlje s kraja Glasa i fenomena. Njemu je pripalo uvodno mjesto u sklopu teme indicirane naslovom ovoga ciklusa stoga jer, za trenutak u kojemu nastaje revolucionarno, a za trenutak i mjesto s kojih ga čitamo još uvijek uzorno i dalekosežno, suočava jednu dosljedno izvedenu hermeneutičku teoriju znaka s posljedicama Saussureova jednako dosljednoga »semiotičkog okreta«. Valja imati na umu da je to suočavanje vremenski korespondiralo s pokušajima revitalizacije fenomenološke teorije značenja npr. kod ranoga Eca, Benvenistea, Ricoeura ili kod teoretičara recepcije. U drugome svesku Logičkih istraživanja, koji čini osnovni predložak Derridina kritičkog čitanja u Glasu i fenomenu, Husserl nastoji prodrijeti do pred-izraznog sloja smisla jezične jedinice koji ne trpi utjecaj izraznog sloja značenja, već ga u potpunosti proizvodi iz sebe. Prije no sto se izrazi i tako naznačujućom strukturom jezika pokaže sugovorniku neku empirijsku predmetnost, svijest se mora moći odnositi prema sebi tako da pritom intendira čisto idealnu predmetnost. Takvo bi se apsolutno autoreflektiranje trebalo ostvarivati u unutrašnjem životu »transcendentalnog ega« oslobođenog svake psihičke ili svjetske realnosti. No budući da se taj transcendentalni ego, koliko god apodiktički izvjesno fungirao kao posljednje tlo suđenja, može evidentirati isključivo kakvim tvarnim povanjštenjem, fenomenologija kao metoda nema načina dokazati svoje polazište. Njezin »princip principa« ostaje pukom regulativnom idejom koja opstoji presumptivno, ali ne zbiljski. A može li se nešto što nikad ne posjeduje samo sebe okarakterizirati kao mjesto evidencije i kao subjekt spoznaje? Na toj točki začinje Derridina kritika. VLADIMIR BITI

nema komunikacije jer nema alter ega. Samo ja ostvaruje svoje značenje u usamljenom diskursu. Zapitajmo se zasad u kojem je smislu i s obzirom n a što struktura unutrašnjeg života ovdje »pojednostavljena« i u čemu izbor primjera otkriva Husserlov projekt. lične zamjenice općenito i posebno ja. subjekt se obraća samom sebi kao drugom licu koje nudi. Pogledajmo najprije prvu redukciju. U izabranim rečenicama. dakle. Instanca glasa pokazat će sebi svojstven autoritet upravo u odnosu između ta dva isključenja. postoje »bitno okazionalni« izrazi koji su lišeni »svakog objektivnog smisla« i funkcioniraju u stvarnom diskursu kao naznake. višeg i izvanjskog sloja na sloj smisla. A kad se u unutrašnjem govoru javi drugo lice. a izvan njega funkcionira kao »univerzalno djelatna naznaka«. te pomoću redukcije izraza kao kasnijeg. tako kako se pokazuje u »bitnim razlikovanjima« koja želimo uzeti kao nit vodilju naših razmišljanja. to može biti samo fikcija i ništa drugo. 1. nuka na odluku ali na ispit savjesti. kao ni o mjestu odakle se može pojaviti t a j »ti« u monologu. Otkriva ga barem u dvjema crtama. Valja priznati da je mjerilo razlikovanja između izraza i naznake naposljetku povjereno jednom vrlo sumarnom opisu »unutrašnjeg života«: u tom unutrašnjem životu nema naznake jer nema komunikacije. nagovara.Jacques Derrida Glas koji čuva šutnju Fenomenološka »šutnja« može se. »Loše si to uradio. himba. subjekt ne saznaje . Nemojmo još postaviti ta pitanja: njihova će nužnost biti još jasnija kad Husserl bude morao ustvrditi da s one strane ti. To bez sumnje dokazuje d a ovdje nije riječ o »naznakama«. ne možeš tako više nastaviti!« prema tome je samo fiktivna komunikacija. Ništa nije naznačeno. uspostaviti samo pomoću dvostrukog isljučenja ili dvostruke redukcije: pomoću redukcije odnosa prema drugome u meni u naznačujućoj komunikaciji. Nemojmo formulirati izvana pitanja koja se nameću o mogućnosti i pravilima takvih himbi ili fikcija. Ti primjeri su praktične vrste. izravno ili neizravno.

A kako se to sve odnosi prema glasu i prema vremenu? Ako je pokazivanje jedinstvo kretnje i opažaja u znaku. dakle. a prije svega kao svjetlost. paragrafa Ideja I (III. besmislen (widersinnig) diskurs izmiče nesuvislosti (Unsinnigkeit) samo onda ako njegova gramatičnost ne ometa htijenje-da-se-kaže ili značenjsku intenciju. odnosa prema objektu kao naznačujuće upute koja pokazuje prstom ono što je pred očima ili što se može uvijek intuirati u svojoj vidljivosti. Možda se upravo na toj najdubljoj točki određenje izraza ne da razlučiti od onoga što mu se čini potpuno tuđim: od Zeigen (pokazivanja). koja se može odrediti jedino kao predmnijevanje nekoga predmeta. poglavlje. Zeigen je uvijek predmnijevanje (Meinen) koje predodređuje jedinstvo Anzeigen (naznačivanja) naznake i Hinzeigen (pokazivanja) izraza. gramatike kao čisto logičke gramatike kojom više ili m a n j e neposredno upravlja mogućnost odnosa s objektom. Kasnije ćemo ih podrobnije i zasebno proučiti. Lažni diskurs je samo onda diskurs. Husserl je uvijek ustrajao na svodIjivosti aksiologije na njezinu logičko-teorijsku jezgru. bez obzira kolika je pritom bila prodornost njegovih analiza. bio on naznaka ili izraz. kako je bit unutrašnjeg diskursa uvijek praktična. kao Weisen ili Zeigen u Hinweis ili u Anzeigen. A znak (Zeichen) uvijek ponovo upućuje. Ti primjeri mogli bi nas doista dovesti u kušnju da zaključimo. znači li to reducirati prostornost ili posredovanost naznačivanja? Budimo još malo strpljivi. pod pretpostavkom da se ne mogu naći primjeri druge vrste. diskurzivan ili nediskurzivan. »Oblik i značenje«. na Zeigen. ako je označivanje povjereno prstu i oku.ništa o sebi samome. u k r a j n j o j instanci. na vidljivost. njegov se jezik ne odnosi ni na što »postojeće«. Ćak i kada kažemo sebi »ti si takav«. theorein općenito. Husserl se mora. Derrida. bilo to s obzirom na naznaku ili na izraz. 1 Tu ponovno nailazimo na nužnost koja ga je navela na proučavanje jezika iz logičke i epistemološke perspektive. određuje ne samo izraz i logičko označivanje. Bez obzira n a pažnju koju je kasnije pridavao poštivanju izvornosti praktičnoga sloja smisla i izraza. na prostor. ' Vidi osobito IV. na polje i obzor onoga što se fenomenalnosti drži-nasuprot i drži-ispred kao nasuprotnost i površina. Husserl ima potrebu izabrati svoje primjere iz praktične oblasti da bi istodobno pokazao kako u njima nije ništa »naznačeno« i kako su to lažni govori. da teorijska logičnost. aksiološka ili aksiopoetička. kao očevidnost ili intuicija. Primjećujemo. Isto tako. Subjekt ne obavještava samog sebe. nego odmah i ono što je iz njega isključeno. a naročito od 114. . što je onda s glasom i vremenom? Ako je ono što je nevidljivo privremeno. ako to povjeravanje vrijedi za svaki znak. pozivati na teorijsku jezgru naznake da bi je isključio iz čisto teorijske izražajnosti. ne proizvodi ni Kundgabe ni Kundnahme. odnosno naznaku. na stanovitom stupnju. nevidljivo je samo privremeno. Usp. ne uključuje li ta predikacija čin vrednovanja ili proizvodnje? Ali upravo toj kušnji želio bi Husserl prije svega i pod svaku cijenu izmaći. do 127. Odjeljak). što je onda s glas om i vremenom? I zašto se Husserl tako strastveno dao na odvajanje naznake od izraza? Izgovoriti ili čuti jedan znak. On je uvijek određivao model jezika općenito polazeći od theorein.

Paradoksalno. . imenuje stvar i očituje želju). jedna može biti točna. par. Tako bolje shvaćamo razliku između očitovanog.« Usp. paragraf 26: »Svaki izraz koji sadrži ličnu zamjenicu već ie lišen objektivnog smisla. I / l . u usamljenom diskursu — gdje se. kaže Husserl. kako kaže Husserl. izvorna apofantička operacija iz koje se može izvesti svaka logička rečenica jednostavnim grananjem. 2 Subjekt S mora biti ime i to ime za objekt. »Ta rečenica nipošto ne znači isto što i ova: držim da je 2 x 2 = 4. slušatelja: onaj tko je naspram tebe predmnijeva samog sebe. ovisno o slučaju. nelogičkom.. par. Svaki put kada se ja pojavi. za razliku od njihovog gramatičkog oblika. nespoznajnom.. Te propozicije nisu spoznajne jer nisu izravno u obliku predikacije: niti one izravno koriste glagol biti niti je njihov smisao. ona nema narav naznake jer. izraza za koji j e Husserl rekao. Bedeutung (značenje) ja ispunjuje i izvršava — element univerzalnosti koji je svojstven izražajnosti. druga pogrešna. molim vas«. budući da ona u stvarnom diskursu može imati jedino vrijednost naznake. Očitovano i imenovano mogu se katkada djelomice poklapati (»čašu vode. To je prije naznačujuća funkcija koja po sebi služi kao posrednik i upozorava. i da li usamljeni diskurs prekida ili samo pounutruje situaciju dijaloga u kojoj. 13. budući neteorijskom. Još bolje: rečenica tipa »S je P« u kojoj S nije neko lice koje možemo zamijeniti ličnom zamjenicom. ne sprečava to ispunjenje i ne lišava subjekta pune intuicije Bedeutung (značenja) ja. Bolje: indikativ prezenta glagola »biti« u trećem licu. »Govoriti si«. 3 Ako uspostavimo identitet izraza i logičkog Bedeutung (značenja) (Ideje I. onda moramo priznati da je treće »lice« indikativa prezenta glagola biti nesvodljiva i čista jezgra izraza. nema više ni narav izraza. 124). te dvije rečenice nisu čak ni ekvivalentne. kao u sljedećem primjeru gdje su potpuno razdvojeni: 2x2 = 4. No vremenski modalitet tih propozicija nije nevažan. imenuje različite osobe. riječ je o propoziciji koja ima svojstvo naznačujućeg očitovanja. i izraženog kao imenovanog. kojemu bi Husserl htio ponovno vratiti njegova prava. izuzev ako može uzeti oblik jednog »govoriti si S je P«. Tako se potvrđuje jedinstvo Zeigen (pokazivanja) prije njegova podvajanja na naznaku i izraz. 75. franc. str. osobito Formalna i transcendentalna logika. već štoviše ulazak u igru jednog »očitovati se o nečemu« sich iiber etvas zu aufiern. štoviše. u prezentu — riječ je o utvrđivanju prošlosti u obliku predbaci vanja. kada govori o sebi. »budući da svako lice. Upravo na ovom mjestu valja govoriti. nije »govoriti si o sebi samom«. Smisao glagola »biti« (za koji Heidegger pokazuje da je njegov infinitivni oblik filozofija na zagonetan način stvorila od trećeg lica indikativa prezenta) uspostavlja 8 3 Usp. o nagovaranju na ispit savjesti i na popravljanje. da tako kažemo. prijevod S. koje je uvijek subjektivno. A znamo da je za Husserla S je P temeljni i prvobitni oblik. Logička istraživanja. ali su zapravo u potpunosti razdvojeni. Riječ ja. Jer je indikativ prezenta glagola biti čisti i teleološki oblik logičnosti izraza. I I / l Prvo istraživanje. Upravo zbog toga bila bi ona fenomen potpuno fiktivnog označivanja.2. Primjer koji je Husserl odabrao (»Loše si to uradio. da izvorno nije bio neki »očitovati se«. ta riječ ima svojstvo univerzalno djelatne naznake za tu činjenicu«.« Cijeli problem je u tome da saznamo da li. kaže ja. Bachelard. ne možeš tako više nastaviti!«) treba dakle dokazati dvije stvari istodobno: da ta propozicija nema narav naznake (i da je prema tome fiktivna komunikacija) i d a n e govori subjektu ništa o sebi samoj. sjećamo se toga. paragraf. 7).

Možda se već tu pokazuje. logički izraz za njega mora biti »neproduktivan« medij koji mora »odraziti« (\viderzuspiegeln) sloj pred-izraznoga smisla. nijednu stvar. i da izraz sadrži zavisna i nepotpuna označivanja (sinkategoreme. Njegova se jedina produktivnost sastoji u tome da omogući prijelaz smisla u idealnost pojmovnog i univerzalnog oblika. Idealan objekt jest objekt čije se pokazivanje može beskonačno ponavljati. Ali prije svega to nije nikakva pojmovna općenitost. fenomenološki glas. Gegenstand) istodobno u smislu tik-pokraj (tout-contre) blizine i naspram (encontre) nečeg naspram-postavljenog.posve jedinstven odnos s riječju. No supripadnost između idealizacije i glasa ovdje je neosporiva. »fenomenologiji vlastitoga tijela«. To bez sumnje nije »obična riječ«. da bismo se prije svega željeli upitati da li Heideggerovo promišljanje odnosa između logosa i phonć kao i tobožnje nesvodljivosti određenih jedinica riječi (riječi biti i drugih »dubokih riječi«) ne priziva ponekml istu pitanja kao metafizika prisutnosti. shvatili što ona jest. čista noema koju mogu izraziti a da. nijedno biće ni ontičko određenje. kao i o problemu indikativa prezenta. medij izraza mora štititi. koji se čini kao da provodi t a j zahvat »u vremenu«. To međutim ne znači da bismo sada konačno mogli shvatiti što je kretanje idealizacije koje proizlazi iz određene »funkcije« ili određene sposobnosti. ili kakvoj objektivnoj znanosti (fonetici. Tako je pri sada-ispred prisutnog objekta jedno spram (contre) (Gegenvvart. odnosno s jedinstvom phone i smisla. Prijelaz u beskonačno u idealizaciji objekta tvori jedinstvo s povijesnom pojavom ustoličavanja phone. telos integralnog izraza je ponovno uspostavljanje. ne moram prolaziti svijetom. budući da je ne susrećemo nigdje izvan riječi. Naprotiv. iako se u odlučujućim točkama oslanjamo na hajdegerovske mol ive. totaliteta smisla što ga sadrži intuicija.). u obliku prisutnosti. Vratimo se Husserlu. Bitak je prva ili posljednja riječ koja odolijeva dekonstrukciji jezika riječi. ne raskida s poretkom Zeigen. čija se prisutnost spram Zeigen može beskonačno ponavljati upravo zato što je. . * trfcen t. O jedinstvenosti odnosa između riječi i smisla bitka. barem prividno. poštivati i ponovno uspostavljati prisutnost smisla istodobno kao bivstvovanje-ispred objekta raspoloživog pogledu i kao bliskost samome sebi u unutrašnjosti. pnnigraf 124. 5 Iako ima bitnih razloga da se sav smisao ne dokine potpuno u izrazu.i. Čisti izraz. Budući da se t a j smisao određuje polazeći od odnosa s objektom. oslobođen svake mundane prostornosti. fonologij. ili fiziologiji tvorbe glasa). itd. iako je možemo prevesti na različite jezike. 4 No kako njezin smisao ne označava ništa. Ali zašto se verbalnost miješa s određenjem bitka općenito kao prisutnosti? I zašto se povlašćuje indikativ prezenta? Zašto je opoha phone epoha bitka općenito kao prisutnosti? Odnosno idealnosti? Na ovom mjestu valja (se) razumjeti. Prednost bitka ne može preživjeti dekonstrukciju riječi. to što se * Bilo da to dokazujemo slijedeći aristotelovski način ili slijedeći hajdegerovski način. upućujemo na Sein und Zeit i na Uvod u metafiziku. njezina nesvodljivost jest nesvodljivost verbuma ili legein. jedinstva misli i glasa logosa. nego pripada istom sustavu i dovršava njegovu funkciju. time što bismo zahvaljujući prisnosti iskustva. smisao bitka mora prethoditi općem pojmu bitka. U tom smislu.

»vanjski«. Idealni je objekt najobjektivniji objekt: nezavisan od hic et nunc događaja i činova empirijske subjektivnosti koja ga predmnijeva. da bismo dakle shvatili jedinstvo technć i phone. shvaćamo zašto bi pretpostavka »unutrašnjeg monologa« mogla potvrditi razliku između naznake i izraza jedino stoga što podrazumijeva bitnu vezu između izraza i phoni. on se mora ponovno uspostaviti. određenje bitka kao prisutnosti čine epohu glasa kao tehničke vladavine nad bitkom-kao-objektom. ponoviti i izraziti tako da ne povrijedi prisutnost i samo-prisutnost činova koji ga predmnijevaju: medij koji će istodobno sačuvati prisutnost objekta pred intuicijom i samo-prisutnost. Subjekt ne mora izaći izvan sebe da bi ga njegova djelatnost izražavanja neposredno aficirala. Budući da idealnost objekta nije ništa drugo nego njegov bitak-za jednu neempirijsku svijest. I to se odnosi n a svaka vidljivi ili prostorni znak. Foničke znakove (»akustičke slike« u de Saussureovom smislu. u unutrašnjosti svog »fenomena«. Između foničkog elementa (u fenomenološkom smislu. Stoji dakako i dalje da svaki nefonički označitelj sadrži. a distinkcija između grafema i empirijskog tijela odgovarajućeg grafičkog znaka razdvaja unutrašnjost fenomenološke svijesti od izvanjskosti svijeta. izvan mog daha. apsolutnu bliskost činova njima samima. dakle. Pozivanje na tu supstancu igra stoga veliku filozofijsku ulogu. trebala bi. čuti-se i vidjeti-se dva su korjenito različita poretka odnosa prema sebi. Glas se čuje. ona se može izraziti samo u elementu čija fenomenalnost nema oblik mundanosti. fenomenološki glas. Da bismo dobro shvatili na čemu počiva moć glasa i po čemu metafizika. filozofija. Netko će možda prigovoriti da ta unutrašnjost pripada fenomenološkoj i idealnoj strani svakog označitelja. Na primjer. vraća ovoj posljednjoj svu njenu zagonetnu moć. mundani smisao bitna je sastavnica njegova fenomena. treba promisliti objektivnost objekta.povijest idealizacije. kao da su mi i dalje na raspolaganju. Glas je ime tog elementa. Budući da njegova prisutnost spram intuiciji i pred jednim pogledom ne ovise bitno ni o kakvoj mundanoj ili empirijskoj sintezi. 197 . »bez umetanja«. prostornu referencu. fenomenološki glas) »čuje« subjekt koji ih izgovara u apsolutnoj blizini njihove prisutnosti. na vidljivu udaljenost. a da ne ugrozi cijeli svoj pothvat. kao da mi ne prestaju i dalje pripadati. Čak i prije nego što pokušamo opisati t u razliku. Tako se u svakom slučaju daje fenomen glasa. Moje riječi su »žive« jer se čini kao da me ne napuštaju: kao da ne p a d a j u izvan mene. a ne u mundano-akustičkom smislu) i izražajnosti. odnosno »povijest duha« ili jednostavno sama povijest ne može odvojiti od povijesti phoni. Ali budući da njegova idealnost nije ništa izvan svijeta. u fenomenološkoj (ne-mundanoj) oblasti iskustva gdje se daje. idealan oblik napisanog označitelja nije u svijetu. Husserl ne može staviti u zagradu ono što glosematičari nazivaju »supstancom izraza«. vraćanje njegova smisla u obliku prisutnosti postaje univerzalna i neograničena mogućnost. odnosno logičnosti označitelja oživljenog s obzirom na idealnu prisutnost Bedeutung (značenja) (koje se i samo odnosi na objekt). U fenomenološkoj unutrašnjosti. Ničega takvog naizgled nema u fenomenu glasa. on se može beskonačno ponavljati ostajući uvijek isti. postojati nužna veza.

Ali t a j »privid« je sama bit svijesti i njene povijesti. kao da se ne odvaja od sebe same. on određuje epohu kojoj pripada filozofijska ideja istine. da se subjekt koji govori čuje u prisutnosti. a iz perspektive povijesti metafizike to je važna činjenica kojom ćemo se kasnije pozabaviti. u fenornenološku bit tog postupka spada to što se-čujem u vremenu u kojem govorim. Lebendigkeit. Ta samo-prisutnost oživljujućeg čina u prozirnoj duhovnosti onoga što je njime oživljeno. Ona može pokazati idealni objekt ili idealno Bedeutung koje uspostavlja odnos. A ta neposredna prisutnost opet proizlazi iz toga što se fenomenološko »tijelo« označitelja čini kao da prividno nestaje u istom trenutku u kojemu se proizvodi. Životvorni čin. da ta transcendentalnost postoji samo kao prividna. dakle. dakle. Mislimo. sve to pretpostavlja. Ona se ne izlaže pogibelji da propadne u tijelu označitelja prepuštenoga svijetu i vidljivosti prostora. koja nas je stalno navodila da kažemo kako j e govor živ. »Prividna transcendentalnost« glasa. i pokušat ćemo to pokazati. od svoje samo-prisutnosti. Naprotiv. suprotstavljanja istine i privida. ne izlažući se izvan idealnosti. čin koji daje život. Ako i ima slučajeva koji se čine kao da su u suprotnosti s tom teleološkom nužnošću. nazvati »prividom« niti je možemo fiksirati unutar temeljne metafizičke koncepcije. onakvo kakvo još uvijek funkcionira u fenomenologiji. Fonem se daje kao idealnost kojom upravlja fenomen. ovisi o tome je li označeno (koje uvijek ima idealnu bit) ili »izraženo« Bedeutung neposredno prisutno u činu izražavanja. Fenomen ne prestaje biti objektom za glas. izvan unutrašnjosti samo-prisutnog života. Sama struktura govora sadrži to da se govornik čuje: on istodobno opaža osjetilni oblik fonema i shvaća namjeni svoga vlastitog izraza. dakle. transcendentalnost njegova dostojanstva u usporedbi s bilo kojom drugom označiteljskom supstancom. To nestajanje osjetilnog tijela i njegove izvanjskosti je za svijest sam oblik neposredne prisutnosti označenoga. koji oživljuje tijelo označitelja i koji ga pretvara u značenjski izraz — duša jezika izgleda. dakle.Pokušajmo. ili bolje. budući da se čini da idealnost objekta ovisi o glasu i da tako postaje apsolutno raspoloživa. između glasa i idealnosti? (Hegel je tome poklonio više pažnje nego drugi. Ne možemo je. Čini se kao da je ono odsada sastavni dio idealnosti. To odgovara biti ili normalnom slučaju govora. dakle. Sustav Zeigen. Zašto je fonem »najidealniji« od svih znakova? Odakle dolazi t a j sporazum između zvuka i idealnosti. Apsolutno mi je blizu označitelj koji je oživio mojim dahom i značenjskom namjerom (u husserlovskom jeziku Bedeutungsintention). oni će ili biti prevladani jed- . sustav koji vezuje fenomenalnost za mogućnost Zeigen funkcionira u glasu bolje nego ikad prije. nego su štoviše pounutrene. ispitati fenornenološku vrijednost glasa.) Kada govorim. kretnje prsta i oka (za koje smo se ranije zapitali nisu li neodvojive od fenomenalnosti) nisu t u odsutne. ta prisnost života sa samim sobom. Isto tako ne možemo pokušati dekonstruirati tu transcendentalnost a da ne upadnemo u ono što se ne može imenovati i istodobno ne dotaknemo naslijeđene pojmove. Ono samo se fenomenološki reducira i mundanu neprozirnost svoga tijela pretvara u čistu prozirnost.

jedina je instanca koja izmiče distinkciji između unutar-svjetOTOOsti i transcendentalnosti. Ako ga promatramo iz čisto fenomenološke perspektive. Glas ne nailazi ni na kakvu prepreku svojim izlaskom u svijet upravo zato što se u njemu proizvodi kao čista samo-afekcija. Upravo ta univerzalnost u v j e t u j e da strukturno nijedna svijest nije moguća bez glasa. širenje označiicl ja čini se kao da ne susreće nijednu prepreku jer uspostavlja odnos dvaju . kao d a se u unutrašnjosti može odvojiti od te izvanjskosti. Zbog toga se može doživjeti kao apsolutno čista samo-afekcija. bez n j e se n e bi pojavio ni svijet kao takav. iako tu distinkciju omogućuje. ono što glasu omogućuje da se proizvodi u svijetu kao čista samo-afekcija. Isto je s iskustvom doticanja samog sebe. postupak čuti-se-govoriti čini se kao da se reducira na unutrašnju stranu površine vlastitoga tijela. a ipak ne pripadaju glasu? Ali ti oblici ostaju onda čisto empirijski. i ne traže posredovanje bilo kakve mundane izloženosti. ponovno odrediti t a j pojam čiste samo-afekcije i opisati ono što ga čini univerzalnim. proizvodeći se u svijetu kao čista samo-afekcija. Dok gledam sebe. označena koja se tu pojavljuju moraju biti ideakiosti koje moramo idealiter moći beskonačno ponavljati ili predavati dalje kao iste. u svojoj pojavnosti. u takvoj bliskosti sa sobom koja nije ništa drugo nego apsolutna redukcija samog prostora. čini se. ona pretpostavlja jedinstvo unutarsvjetskog (mundanog) zvuka i phoni (u fenomenološkom smislu). »Mundana« objektivna znanost ne može nas zasigurno ništa naučiti o biti glasa. površina moga tijela. prepustiti se afekciji označitelja koji se sam proizvodi. i ne mogu pripadati mediju univerzalnog označivanja. proces govora odlikuje se time što se izdaje kao čisti fenomen. ili uopće neće doći do govora. Kao čista samo-afekcija. U razgovoru. Glas je svijest. S jedne strane. ona djeluje u mediju univerzalnosti. Postupak »čuti-se-govoriti« je samo-afekcija apsolutno jedinstvene vrste. Valja. glas je apsolutno raspoloživa označiteljska supstanca. Ne tražeći upletanje nijedne određene mundane površine. Ta samo-afekcija je ono što zovemo subjektivnost ili za-sebe. kao sa-svijest (con-science). ili dragosti. već je upletena u izvanjskost. od tog unutrašnjeg prostora u kojem se proteže naše iskustvo i naša slika vlastitoga tijela. bilo zrcalnim odrazom. No zar nema. oblika čiste samo-afekcije koji ostaju u unutrašnjosti vlastitoga tijela. vodeći računa o fenomenološkoj moći glasa. Gluhi može sudjelovati u razgovoru samo tako što će omogućiti svojim činovima da se uglave u oblik riječi čiji telos pretpostavlja da će ih čuti i onaj tko ih izgovara. S druge strane. dakle.nim reprezentativnim zahvatom. subjekt se može čuti ili izraziti. unutar redukcije. Ta je čistoća čini podobnom za univerzalnost. koji je već otklonio privid prirodnosti i pretpostavku o postojan j u izvanjskog svijeta. dragost je već ušla u polje te samo-afekcije koja od tog trenutka ne može više biti čista. pitat ćemo se. U oba slučaja. Svaki drugi oblik samo-afekcije mora ili proći kroz područje dragosti ili se pak odreći zahtjeva za univerzalnošću. a da ne mora obilaziti preko instance izvanjskoga svijeta. U svojoj konstitutivnoj dubini. Glas je bivanje pri sebi u obliku univerzalnosti. kao referencijska točka prema izvanjkosti. Slog« nijemost i gluhoća idu zajedno. bilo stoga što se neko ograničeno područje moga tijela daje mom pogledu. Ali jedinstvo zvuka i glasa.

Upravo će zbog te apsolutne blizine označitelja i označenoga. uvijek znači probuditi izraz u naznaci. kao simbol što uvijek može ostati prazan. Na primjer. usprkos formalističkom motivu koji se potvrđuju kroz čitavo njegovo djelo. da neposredno ponovi govorenje-čuvenje u istom <»I>liku u kojem sam ga j a proizveo. štoviše. Opasnost od »zaborava« i gubljenja smisla neprestano raste s mogućnošću napretka što ga takav niz utjelovljenja omogućuje. kako bi povratio izvornu osebujnost smisla. čuti sebe. onda ono to čini kao fonetsko pismo: 8 ono fiksira. strogosti i apsolutnoj novini svojih analiza.Ictidtiii'noli'ških izvora čiste samo-afekcije. Govor je već igrao istu ulogu s obzirom na identitet smisla kakav se naprije uspostavio u misli. bilježi. »proto-geometrijsko« mora u misli proizvesti čistu idealnost čistog geometrijskog objekta. usprkos preciznosti. u sebi nosilo opasnost krize. ali isto tako i istodobno. Samo pod tim uvjetom će ga isto tako moći. odnosno apsolutno ideaJnih predmeta. odnosno objekata koji se mogu ponavljati i predavati dalje kao isti? Prije svega valja razabrati da kretanje koje se otpočetka nagovješćivalo i završilo u Porijeklu geometrije na očit način potvrđuje sekundarni sloj iskustva kao korijen jezika i u promatranju toga sekundarnog sloja potkrepljuje tradicionalni fonologizam metafizike. napose Irije. Trenutak krize uvijek pripada znaku. Za njega osta• Cuilno je što Husserl. Ta mogućnost reprodukcije. i njegovog nestajanja u neposrednoj prisutnosti Husserl moći shvatiti medij izraza kao »neproduktivan« i »zrcalan«. Ukoliko se vidim pisati ili označivati pokretima umjesto da se čujem govoriti. utjelovljuje već postojeći govor. Husserl sva ta kretanja opisuje u okviru metafizičke pojmovnosti. . osigurati njegovu prevodljivost u govor i tu prevodljivost na koncu povjeriti pismu pomoću kojega ćemo uvijek moći ponoviti izvorni smisao odnosno čin čiste misli koja je stvorila idealnost smisla. upisuje. moguće da označitelj bude u apsolutnoj blizini označenog koje predmnijeva intuicija što upravlja označivanjem. Idealno. To što ga neposredno ponavlja. čija struktura je apsolutno jedinsivena. daje se kao fenomen vlasti ili neograničene moči nad označiteIjein. bez ostatka reducirati i potvrditi da postoji pred-izrazni sloj smisla.naći ćuti-se-govoriti. riječ u tijelu jednog slova koje je. brinuti žalo da nas drugi sluša. ta se blizina prekida. A reaktivirati pismo. Kako shvatiti tu redukoiju jezika kada Husserl. nije prestajao tvrditi da znanstvene istine. u ideološkoj biti govora bilo bi. bilo da je naznačujućeg ili izraznog karaktera. znači da ponovno proizvodi čistu samo-afekciju bez ikakve izvanjske pomoći. problem postavio u sredižte svoga razmišljanja niti je. Samo pod tim uvjetom Husserl će sebi dati pravo da reducira totalitet jezika. paradoksalno. Sve je teže i teže ponovno uspostaviti prisutnost čina zatrpanog pod povijesnim naslagama. bez sumnje /. vodio računa o razlici između fonetskog pisma i i vjernosti Leibnizn pisma nije nikada u Porijeklu geomo nefonetskoga. budući da sam označitelj ima oblik ne-izvanjskosti. Ako pismo dovršava ustanovljenje idealnih objekata. dakle. Označitelj bi tako postao savršeno proziran upravo zbog same apsolutne blizine označenog. Govoriti nekome. već od Logičkih istraživanja pa sve do Porijekla geometrije. ima samo u »iskazima«? Da su ne samo govoreni jezik nego i zapisano nužni za uspostavljanje idealnih objekata.

nužnost tih »utjelovljenja«. Ipak su samo Geistigkeit ili Lebendigkeit neovisne i izvorne. ono po čemu se on razlikuje od svakog drugog medija označivanja. itd. znači da je jedan dubok motiv potresao i osporavao iznutra sigurnost tih tradicionalnih distinkcija. A ta vi c 7 Usp. Iako potiskuje razliku u izvanjskost označitelja. pa makar kao spasonosnu kuš nju. i sam. Uvod u Porijeklo geometrije (str. tijelo. nikakva čisto transcendentalna redukcija nije više moguća. čisto prisutni identitet nastaniti na razini onoga što je Husserl želio izdvojiti kao razinu pred-izni/ nog doživljaja? Dakle. U tome vidimo tradicionalnost husserlovskog diskursa. Riječ je tijelo koje će nešto reći jedino ako ga neka sadašnja namjeri« oživi i omogući mu prijelaz iz stanja nepomičnog zvuka (Korper) u st:i nje oživljenog tijela (Leib). Samo-afekcija kao postupak glasa pretpostavlja da će neka čista razlika podijeliti samo-prisutnost. To kretanje diferencije ne događa se transcendentalnom subjektu. . Ali ako je Husserl morao priznati.je odredbenom apsolutna razlika između duše i tijela. svijet. jer te kvalitete nisu njezine. ni u njezinom izvoru. Samo-afekcija nije modalitet iskustva koji bi karakterizirao biće koje je već shvaćeno kao sopstvo (autos). obilježili. 1 Budući takve. To isto tako znači da mogućnost pisma obitava u unutrašnjosti govora koji. Husserl je ipak morao priznati njezino djelovanje na izvoru smisla i prisutnosti. ukoliko t a j prethodi Bedeulutigit i izrazu? No bilo bi lako pokazati da je takva mogućnost načelno iskl jučena iz transcendentalnog iskustva. U toj čistoj razlici u k o r j e n j u j e se mogućnost svega onoga što vjerujemo da možemo isključiti iz samo-afekcije: prostor. djeluje u intimnosti misli. ni u njezinoj čistoći. nego su kvalitete njezina kretanja diferencije (differance). Tu ponovno nalazimo izvore prvobitne ne-prisutnosti čije tokove smo već. n a razini smisla. To vlastito tijelo riječi izražava nešto jedinu ako se oživi (sinnbelebt) značenjskim činom koji ga transformira u tje lesnost (geistige Leiblichkeit). Prije protiv nego zahvaljujući svojim označiteljima one se bude ili se održavaju u životu.ismo nnhijr> tijelo koje može izražavati samo onda ako se verbalni izraz što ga oJ.iv ljuje aktualno izgovori te se na t a j način ovremeni njegova prostornost. Ono ga proizvodi. 83—100). izvanjskost. Čim prihvatimo da je samo-afekcija mogućnost samo-prisutnosti. čini se da pripada njegovoj čisto vremenitoj stvarnosti. Ali na n j u smo naprotiv upućeni ako hoćemo osjetiti i shvatiti razliku iz najveće blizine: n e u njezinom identitetu. Hoće li se ustvrditi da se samo-afekcija o kojoj smo dosad govorili odnosi samo na djelatnost glasa? Da se razlika odnosi na poredak foničkog »označitelja« ili na »sekundarni sloj« izraza? I da možemo uvijek ostaviti mogućnost čistog identiteta. Ona proizvodi sopstvo kao odnos prema sebi u razlici sa sobom. Zašto nam se zapravo nametnuo p o j a m samo-afekcije? Osebujnost govora. u više navrata. one ne t r e b a j u nikakve označitelje da bi bile same sebi prisutne. I'. sopstvo kao ne-identično.

to su samo »apsolutna svojstva« tog subjekta koji je prema tome dobro označen kategorijama klasične metafizičke sheme koja razlikuje supstancu (prisutno biće) od njezinih atributa. Ona počiva na izvornoj impresiji koja se sama proizvodi: »Izvorna impresija je apsolutni početak tog proizvođenja. proizvedeno. nedostaju nam imena. »Za sve to. pojam kojim se. i mora se. samo je jedan modus vremenitosti. upravo kada je govorio o vremenu. Ali ona sama se ne proizvodi. 8 Proces kojim se živo sada. »Izvorište«. koje se proizvodi spontanom genezom. »prvotna impresija«. Može ga opisati samo pomoću metafore. kakvo se već analizira u Predavanjima o unutrašnjoj vremenskoj svijesti. Predavanja koji pokazuje odsutnost pravog imena u tom »čudnom kretanju« koje. Ono što se po HusserLu jedino ne može imenovati. drugom izvornom impresijom koja je jedno drugo sada. Ta čista spontanost je impresija. odnosno posuđujući pojmove iz poretka iskustvenih predmeta što ih tek to »vremenovanje« omogućuje. prisutno je kao apsolutna subjektivnost. nije kretanje. Ono što se u tom paragrafu proglašava onim što se ne može imenovati. uostalom. Ta samo-afekcija mora biti čista. Druga shema koja zadržava neusporedivu dubinu analize u okviru metafizike prisutnosti jest opreka subjekt-objekt. No čim obratimo pažnju na kretan j e vremenitosti. zaključuje Husserl. valja upotrijebiti pojam čiste samo-afekcije. ousia. mora zadržati u jednom drugom sada. koristio Heidegger u Kantu i problemu metafizike. supstanca modificirana u apsolutni subjekt. ona se ne rađa kao nešto. polazeći od jedne nove prvobitne aktualnosti u kojoj postaje preko prošloga sada ne-sada.« Tu Husserlovu namjeru valjalo bi još više radikalizirati u određenom pravcu. a dokaz tome je to što ne dovodimo u pitanje njegov bitak apsolutne subjektivnosti. a svaki jezik postaje nemoćan kada želi opisati to čisto kretanje. ona ne stvara ništa. Sve je fo prisutno i podliježe imenovanju. To biće. čija samo-prisutnost je čista i ne ovisi ni o kakvoj vanjskoj afekciji. Čim 8 Usp. prvobitni izvor. to nije doslovno ništa za što znamo da je biće prisutno u obliku samo-prisutnosti. prema Husserlu. apsolutno je prisutno biće i apsolutno samo-prisutno jedino . ono polazeći od čega dolazi do kretanja vremenovanja već je čista samo-al'ckcija i prije svega čista proizvodnja. Intuicija samog vremena ne može biti empirijska. Smisao je čak i prije nego što se izrazi skroz naskroz vremenit. kada postaje drugo onog istoga. ono polazeći od čega se neprekidno uspostavlja sve ostalo. čija su »apsolutna svojstva« neopisiva.menitost n e razvija smisao koji bi sam bio nevremenit. Svevremenost idealnih objekata. budući da vremenitost nikada nije stvarni predikat bića. samo-aficirati da bi bilo sada — takvo je sada zasigurno čista samo-afekcija u kojoj je ono isto dakako samo onda isto kada se aficira drugim. kao što znamo. ona je izvorno začinjanje. A kada Husserl opisuje smisao koji se čini kao da bježi vremenitosti. Husserl nas neprestano opominje na oprez pred tim metaforama. stoga jer se u n j o j izvorna impresija aficira jedino samom sobom. upokeimenon: biće identično sebi u samo-prisutnosti koja od supstance čini subjekt. Novo »sada« nije biće. Jer nije slučajno to što on i dalje označava ono što se ne može imenovati kao »apsolutnu subjektivnost«. ni o čemu izvanjskome. nego pomoću genesis spontanea. on se žuri dodati da se tu radi o privremenoj etapi analize i da će on ubrzo izgraditi konstituiranu vremenitost. nije proizveden objekt.« (Predavanja. primjerice zadivljujući paragraf 26. to je primanje koje ništa ne prima. apsolutnom »novinom«. odnosno kao biće mišljeno polazeći od prisutnosti kao supstanca. Dodatak I. 131). Apsolutna novost svakog sada nije dakle ničim prouzročena.

Izvanjskost prostora. onako kako se uvijek shvaćala u povijesti metafizike. on je čisto sebe-povanjštenje vremena. Budući da je t a j smisao. odnosno u poretku »označivanja«.. . To je apsolutna subjektivnost. D. on nikada nije jednostavni prezent. ponovno je razgrađuje svom izvornom nečistoćom za koju smo vjerovali da je možemo isključiti.) Određenje »apsolutne subjektivnosti« valja dakle pre crtati čim sadašnjost promišljamo polazeći od diferencije a ne obrnuto. To vrijedi a fortiori za analogijsku aprezentaciju koja konstituira mtcrsnbjektivnost. »prezentira«. Taj trag se ne da misliti polazeći od jednostavnosti prezenta čiji život bi pripadao samo njemu. itd. to je nešto što izbija 'sada'. čistoće i nečistoće. Za sve to nedostaju nam imena. Ali u ontičku metaforu smo ionako već skliznuli. u aktualnom trenutku. Ako se sada prisjetimo da je čista unutrašnjost foničke samo-afekcije pretpostavljala cisto vremenitu prirodu »izražaju svojoj suprotstavljenosti objektu. To pra-pisanje je na djelu u izvoru smisla. on je uvijek već upleten u »kretanju« traga. je metafora. a ne obrnuto. opisujemo »kretanje« terminima onoga što tek to kretanje. Prostor je »u« vremenu. Kako je trag odnos prisnosti živog prezenta s njegovom izvanjskošću. Živi prezent izbija iz ne-identiteta sa sobom. ne pridružuje se vremenu.mv vanje« je korijen metafore koja mora biti izvorna. To izvan -sebe vremena njegovo je oprostorivanje: jedna pra-pozornica. Trag nije atribut za koji bismo mogli reći da je imanentan onome »se« živoga prezenta. kao biii -za-nešto f j u r etwas sein) čiju redukciju istodobno korjenito sprečavu. vremenovanje smisla je od početka »oprostorivanje«. Ntma dakle konstituirajuće subjektivnosti. više nema apsolutne unutrašnjosti. izvorišna točka. On je uvijek već izašao iz sebe u »izražajni -sloj« doživljaja. Ova je pak neodvojiva od vremenovanja kao otvaranja sadaS njosti jednom izvan-sebe. koja uspostavlja samo-prisutnost živoga prezenta. ono što se zove »vrijeme«. »Se« živog prezenta je izvorno trag. vremenske naravi. »izvanjskost« se uvukla u kretanje kojim se unutrašnjost ne-prostornosti. On je uvijek već trag. dok je apsolut subjekt: »Mi se možemo izraziti jedino govoreći: ta bujica je nešto što tako imenujemo prema onome što je konstituirano. i ima apsolutna svojstva nečega što metaforički valja opisati kao "bujicu'. Svi metafizički pojmovi — posebno oni aktivnosti i pasivnosti. Objekt je relativan. otvaranje prema izvanjskosti općenito. proizvodi strukturu znaka općenito kao »strukturu uputa«. itd.uvedemo određeno biće u opis toga »kretanja«.« (str. I valja dekonstruirati sve tlo po| ma konstitucije. — prikrivaju čudno »kretanje« te razlike. jednoj drugoj apsolutnoj sadašnjosti. Sama riječ »vrijeme«. i napokon oni afekcije ili samo-afekcije. itd. i iz mogućnosti retencijskoga traga. izvanjskost kao prostor. U doživljenoj akutalnosti imamo izvorišnu točku i slijed trenutaka odjeka. kao odnos sadašnjosti prema jednoj drugoj sadašnjosti kao takvoj. »Vremc. kurziv J. 99. on je izvan-sebe kao odnos vremena prema sebi. nego se otvara kao čista »izvanjskost« »u« kretanju »vremenovanja«. Ta pozornica. htijenja i ne-htijenja. odnosno kao neizvedeno pred-stavljanje (Vergegenwartigung ili Repriiscitia tion). kao što je Husserl spoznao. prema ne-vlastitosti. pojavljuje. ali ona nije ništa vremenski 'objektivno'. koju u isto vrijeme naznačuje i skriva »kretanje« te samo-afekcije. Ali ta čista razlika. Čim prihvatimo oprostorivanje istodobno kao »interval« ili razliku i kao otvaranje prema izvanjskosti. Pojam subjektivnosti pripada a priori i općenito poretku konstituiranoga. uspostavlja. Jer izvornost valja misliti polazeći od traga. govorimo već metalo rički.fini mogućim.

nužno mora »pridodati« govoru kako bi se dovršila konstitucija idealnog objekta. koje ćemo kasnije slijedili korak po korak. Bez obzira na to što se naznaka ne dodaje izrazu koji se ne dodaje smislu. Njihovo ispreplitanje (Verflechtung) je izvorno. vidimo da motivu čiste unutrašnjosti govora ili »čuti-se-govoriti« radikalno proturječi samo »vrijeme«. onda je to stoga jer je »prisutnost« smisla i govora već počela oskudijevati u samoj sebi. ustanovljujućeg i ustanovljenog općenito. Prevela s francuskoga: DUBRAVKA CELEBRINI 9 U važnim paragrafima Ideja I. Husserl nas poziva da »ne poklanjamo suviše povjerenja slici slojo vanja« (Schichtungj. Kao što se izraz ne može dodati kao neki »sloj«8 prisutnosti pred-izraznog smisla. »svijet« je izvorno sadržan u kretanju vremenovanja. vremenovanje je istodobno samo moć i neprekoračiva granica fenomenološke redukcije. postojećeg i ne-postojećeg općenito. ako se govor treba »pridodati« mišljenom identitetu objekata. analiza tu nailazi na apsolutnu granicu. već naprotiv. isto tako. čuti-se-govoriti nije unutrašnjost jedine nutrine zatvorene u sebi. otvaranje koje se zbiva u toj nutrini.nog« procesa. izvornu ne-samo-prisutnost. Bez obzira na to koliko je nužna.« . n a primjer pisanje u uobičajenom smislu. I ako se naznaka. od 124. tako izvanjskost inaznake neće slučajno aficirati unutrašnjost izraza. oko i svijet u mediju govora. »Izraz nije neka vrst premazane cakline ili navučeno odjeće. ono nije slučajno povezivanje koje bi se metodičkom pažljivošću i strpljivom redukcijom moglo razvrgnuti. to je duhovna formacija koja na donji intencionalni sloj (Untct schicht) vrši nove intencionalne funkcije. izvorno podrazumijeva kretanjem vremenovanja. Kao odnos unutrašnjeg i vanjskog općenito. Fenomenološka redukcija je pozornica. »Vrijeme« ne može biti »apsolutna subjektivnost« upravo zato što ga ne možemo tumačiti polazeći od prezenta i samo-prisutnosti prezentnog bića. Izlazak »u svijet« se. do 127. Kao sve ono što se pod tim misli i kao sve ono što se isključuje najstrožom transcendentalnom redukcijom. ipak možemo s obzirom na oboje govoriti o izvornom »nadomjesku«: njihovo će vezivanje nadomjestiti nedostatak. govoreći neprestano o donjem sloju pred-izraznog doživljaja.