BORIS DEULOVI uao je 1991. u okupirani Vukovar: Ti uti i ne priaj s nikim. Samo gledaj i povraaj...

BOULAT ALEXANDRA/SIPA

Autor: Boris Deulovi Objavljeno: 18.11.2011

Slobodna Dalmacija objavila je reportau Borisa Deulovia iz okupiranog Vukovara 1991. godine
Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne palae i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je svoje dvorce i tvornice, predgraa i nebodere. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisua stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad. Danas zapadnim Srijemom, pomijean s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog lea grada na Vuki. Lei na kraju naeg svijeta, kao naneseno Dunavom, beivotno tijelo Vukovara. Hladna kiica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu oi i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, kuu po kuu, prozor po prozor, ciglu po ciglu. Oderali mu asfaltnu kou i zapalili ga. I vuku njegov izmrcvareni le po novinama i pokazuju svijetu. A sakatim i ukoenim mrtvim tijelom Vukovara poput muica i crva lunjaju danas vojnici i rezervisti, lijenici i promatrai, gladni psi i svinje, traktori i oklopni transporteri, jedan dip i jedan novinar... I tek pokoji sijedi Vukovaranin koji je doao da potrai svoju kuu i obitelj, da identificira le grada na dnu Panonskoga mora.

Gledaj i povraaj
Dan ranije dva sata sam pukovniku Pavloviu iz Slube za informisanje SSNO objanjavao zato elim vidjeti mrtvi grad. U sobici na etvrtome katu velebnog socijalistikog zamka u Ulici kneza Miloa palio sam cigaretu (Sad e drug pukovnik, drue... kako ono rekoste, Deulovi?) i prisjeao se srednjokolskog ljeta 1982., vercanja u vlaku iz kojeg su nas izbacili u Brkom i jednog dana u Vukovaru. Devet godina i dva sata kasnije pukovnik Pavlovi mi ljubazno saopava da mi ni uz najbolju volju ne moe dati dozvolu za posjet Vukovaru, jer ne moe da mi garantuje tamo linu bezbednost, ako razumete ta hou da kaem.

Znate, ljudi su tamo, kako da kaem, jo... nervozni, razdraljivi, sem toga, jo se puca, jo ima skrivenih ustaa po Vukovaru... a i svugde ima tih ekstrema, razumete, lakih na oruju. Ja ne mogu da na sebe preuzmem odgovornost za va ivot... molim vas da me razumete! Primjeujem da je dosta neobino da mi moja oslobodilaka vojska ne moe garantirati sigurnost od sebe same, ali pukovnik se smije i zna da ja ipak razumem. Zavravamo ovaj za obojicu neugodan razgovor i ja sam pomiren s time da Vukovar neu vidjeti. Ipak... Ti si taj novinar? Ja sam Bogoljub, zovi me Boa. Ja u da ti budem dozvola... Jebe pukovnika, mene tamo svi znaju! Idem svaki dan u Vukovar i... moe sa mnom, ja u da te odvedem. Taj uas svi moraju da vide. Ti samo uti i ne priaj s nikim tamo... jebi ga. Samo gledaj i povraaj... al nemoj u dip, ha ha ha... Sutra u osam i nemoj da kasni! Nakon sat i pol provedenih u nekoj odvratnoj birtiji u idu Boo se vraa s dvojicom rezervista iz press centra i kae mi da su izbile nepredviene komplikacije. Nee moi bez dozvole, koju ovdje moram da dobijem, a ne mogu je dobiti... Jebi ga, ta da ti kaem... zna i sam zato. Ostajem s rezervnim kapetanom Beloeviem iz Paneva, dok Boo jo neto ne pokua. Uz estu ili sedmu kavu kapetan, ljubazan ovjek (nastavnik biologije), uvjerava me da nema frke da me puste, ali ima budala, ovee, jo se puca... ma nee oni ni da te pitaju odakle si, ubie te, bre, za tu jaknu, razume... ti eeljevi tamo, rezervisti... to je pijan i lud svet! Evo, ja te molim da ne ide.... Poinjem i ja razmiljati ima li smisla i ve odustajem, ali dolazi Boo i kae mi da upadam. Idemo, kasnim ve... Kapetan mu jo neto govori s druge strane dipa, Boo se smije i kreemo. S nama, na zadnjem sjeditu, ide i jedan njegov prijatelj, rezervist, Smederevac. Smrdi na ljivovicu, znoj i smrt. utim njegov zadah, a u retrovizoru vidim automatsku puku. Ne odvajam pogled od njega, ne djeluje mi naroito veseo ovjek. Prvi put danas aljem samog sebe u kurac. Da li me je strah? Srce mi tue poput minobacaa... Ajde, ovee, dok si sa Boom, nema frke... Kako sam isposlovo da ide? Idi, bre, jesam ti obeo?...

Ugljenizirana Slavonija
Kasnije u, prolazei onim to je ostalo od Tovarnika, saznati da je Boo uvjerio vojsku da sam sigurni ji s njim nego s gomilom rezervista u idu, gdje bih morao ostati do naveer, dok se on vrati iz Vukovara. Zajebavam ga da sam duboko dirnut panjom vojske za mene. Boo se zajebava da je srpska dua iroka ko Slavonija. Smederevac na zadnjem sjeditu se ne zajebava. Tek iskaljuje iz dna plua i buno ispljune kroz otvoren prozor. A prljavim prozorom promiu slike Slavonije na kraju dvadesetog stoljea. Ugljenizirani kosturi kua u potpuno razorenom i naputenom Tovarniku, vojnici uz vatru, ivi mrtvaci koji traktorima spaavaju krevete, ormare, knjige i svinje, babe koje guraju natovarene bicikle, drvoredi spaljenih stabala, uniteni tenk s velikim bijelim natpisom SITNO 045, pa opet kolone vojnika, stotine naputenih pasa, polja tuno objeenih kukuruza, oblaci, kia, beskonano veliko sranje... Tovarnik, Ilaa, Orolik... mjesta koja vie ne postoje. Cesta za Vukovar sputa se kao serpentina ka devetom krugu pakla. Kada bi Dante danas pisao Pakao, bilo bi ih deset. Jurimo dipom kroz unitena sela bez zaustavljanja. Na otvorenoj cesti, meutim, zaustavlja nas kome god padne na pamet, postavlja besmislena pitanja i kontrolira sve i svata. Test za moj strah, koji buja poput Bosuta, ali i za Boinu sujetu. Do Orolika je sve u redu. Svi ga znaju. Tamo nas, meutim, zaustavljaju dva vojna policajca i dva etnika.

Bradati s kokardom
Najkrupniji meu njima, s najveom kokardom koju sam u ivotu vidio, privrenom o dep uniforme, nareuje da izaemo i trai dokumente. Boo ga bezuspjeno uvjerava da urimo, vojni policajci sa strane promatraju i ute. Pogledom pitam to da radim. On opet navaljuje na bradatog, ali ovaj je ve prilino ljut. Naposljetku vadim novinarsku iskaznicu i pruam mu je. Bradonja je zaprepaten. ta ti radi ovde, jebo te Bog?!? Boo opet neto prtlja, bradati ga i ne slua, ve nareuje da izvadim sve iz torbe. Zagleda u kasetofon i depni sat, ali ih vraa. to emo s tobom, Deuloviu?, gleda me bahato i pravi stanku.

Nema dozvolu, nema nita... morae da ostane ovde. Ti, oravi, produi, novinar mora da ostane ovde. Gledam Bou, gledam bradatog, gledam nebo i drugi put danas aljem samog sebe u kurac. Iznenada, Smederevac sa zadnjeg sjedita, koji cijelim putem rijei nije progovorio, otvara vrata dipa i dere se na etnika. ovee, uri nam se, ne zajebavaj! Smederevac sada meni i Boi nareuje da uemo u dip i da idemo. Bradonja, iznerviran, urla i skida automatsku puku s ramena, a Boo me ugurava u dip i uz kripu guma kreemo. Prestravljen, ekam rafal... ali nita. Sve do Negoslavaca glasno sam prema krovu dipa tresao sve psovke koje sam znao i koje nisam znao. I, jebo te, ta si se usro! Smederevac uti i kad mu se zahvaljujem. Ponovno je progovorio tek kad smo se u Negoslavcima pozdravljali. Daje mi pun arer metaka za kalanjikov, za uspomenu, to svi novinari ovde pitaju? Ne, hvala!

Pljakai na djelu
Iza teke zavjese od magle i rijetkih kapi kie nazire se silueta Vukovara. Dvije kontrole policije i vojske na ulazu u grad kojeg nema. Duga ravna cesta i dugi, dugi niz poruenih obiteljskih kua. Nijedna kua nije cijela. Hrpe cigala i drvenih greda uz rub ceste. U jednom dvoritu tri mrtve svinje, etvrta umire od gladi, vide joj se rebra. U jarku uz cestu nabacane izgorjele olupine automobila. Kaem Boi da uspori, da stane... da zavirim u koju od kua, da zapiem u notes, da uhvatim zraka.Kako se zove? ta ja znam, Ohridska, Osjeka, este proleterske... sve su ulice u Vukovaru iste. Ne postoje.... ini mi se da ulica nema kraja, ni smrt posijana uz nju. ta ti je, bre, jo nita nisi video. Sledeu itavu kuu videe tek u Beogradu, kad se vratimo. Ulazimo u Vukovar otprilike onim putem kojim je protekla tri mjeseca, metar po metar, ulicu po ulicu, u Vukovar ulazila vojska. Kue su unitavane minobacaima, tenkovima, haubicama i avionskim projektilima, i na kraju, u ienju osloboenih teritorija, dokrajene runim bombama. Teko diem. Odnekud smrdi zapaljena guma. Na kraju ulice bager raiava ulaz u drugu, a vojna dizalica na kamion die olupi nu prepolovljenog autobusa. Teko se na dip probija kroz posmrtne ostatke Vukovara. Ulice su zakrene, zasute ciglama, kamenjem, gredama, crepovima, zemljom... i krvavim pokrivaima pod kojima su do juer leale stotine leeva. Ulaz u gotovo svaku pokrajnju ulicu zaprijeen je utom trakom i velikim tablama s natpisom MINIRANO. Golem broj vojnika i rezervista muva se kao bez cilja. Neki ovjek ugurava enu u stojadina, ona nee. Previja se od plaa i gleda mjesto gdje im je bio dom. Na kui preko puta zlokobno se vijori crna etnika zastava s natpisom Sloboda ili smrt. Tri kue nie dva mukarca popravljaju krov. to kada ga poprave? Cijeli kvart oko te kue sravnjen je sa zemljom. Moe li ovjek tu ivjeti? Boo naglo skree u pokrajnju ulicu, pokraj velike table PANJA! MINIRANO. Gledam ga i viem. Koji ti je kurac, ta radi?!!, Boo se smije. Oiena je jo prekjue. Ostavili su valjda da ne bee Hrvati... jo ih ima tamo.. Prolazimo pokraj potpuno prazne samoposluge, bez cijelog prednjeg zida, upadljivo iste u okruenju potpuno poruenih okolnih zgrada. Jedan je kiosk, meutim, jo uvijek dobro opskrbljen. Ne uzimaju ljudi, boje se da je minirano. Pribliavamo se Cvjetnom naselju. Na Ulici 25. maja prokuljala je utroba polusruenih nebodera. Iz otvorenih rana na njihovim fasadama vire cijevi od centralnoga grijanja, komadi betona vise na eljeznoj armaturi... vide se spavae sobe, kuhinje, slike na zidovima. Jedan krevet pravim udom jo visi na rubu razvaljenog kata, a svijetloplava zavjesa pokuava sakriti golemu rupu. Pet katova nie iz zgrade izlazi grupa rezervista s kesama punim kojeega. Neto nam viu. Boo ubrzava.

Slijepci iz podruma
Prolazimo kraj nekog raskopanog parka. Gomile zemlje nisu od granata. To je samo jedno od improvizovanih groblja. Zatoeni Vukovarani nou su ovdje pokapali svoje mrtve. Sada ih vojska iskopava i predstavlja kao masovne grobnice Srba. Strani su mi novinari prije ovog puta priali kako su im tako htjeli

predstaviti i onih famoznih osamdeset temivarskih leeva pred vukovarskom bolnicom. Leevi su, meutim, imali bolnike brojeve. Nisu doekali pokop prije oslobodilaca. Pitam moe li se do bolnice. Radije nemoj. Ali ja mislim da leevi vie nisu tamo. Videe ih, ustalom, u ciglani. Tamo ih sad sakupljaju. Do ciglane nas vodi opori glas iz zvunika, postavljenog na neki oklopni transporter, koji poziva preostale graane da dou i pomognu pri identifikaciji. Pretjeemo traktor koji upravo tamo vozi etiri lea. Boo poznaje vozaa i staje da mu neto kae. Ubrzo me njegov kolega zove. Novinar, doi da vidi! Pod atorskim krilom, u prikolici traktora, lee uasno izobliena tijela starice i triju mukaraca. Sad smo ih izvukli ispod ruevina. Sjedamo u dip i nastavljamo. Kau da su nali jue i petoro djece... od tri do deset godina. Pred ciglanom je mnogo ljudi. Parkiran je i automobi evropske misije. U dvoritu ciglane naslagano je vie od sto leeva. Veina u crnim plastinim vreama. To nisu svi. Ima ih jo, tamo s druge strane. Stalno ih donose. Bolje da idemo sad. Pitam to znai ono ZOV na vreama. Nemam pojma. Uasan smrad ispunio je ulice oko ciglane i prati nas putem. Neto dalje izlazimo iz dipa i ulazimo u neto to bi se moglo nazvati ljudskom nastambom. Boo me upoznaje sa starijim branim parom i trojicom rezervista. Prvi put me predstavlja kao novinara iz Splita. Ovi su O.K., nema frke. Tu e da me saeka. Ljudi me nude rakijom. Samo to nam je ostalo. Imamo pun podrum rakije. Priaju o devedeset dana uasa provedenih u podrumu zajedno sa deset susjeda. Ni sami ne znaju kako su preivjeli. Starica je u tri mjeseca dva puta izala iz sklonita. Kako, kako ste... Htio bih, u stvari, jednostavno pitati kako su vrili nudu. Jebo te, je l to prvo to ih ima pitati?, govorim sam sebi. Nita, nita.... Imaju li svojih, rodbinu... Imamo, tamo u Pionirskom, nita ne znamo o njima... ne znamo jesu li ivi. Sin, snaja i dvoje unuadi. Pitaju me kako je u Splitu. Ljudi koji su nakon devedeset dana skoro slijepi i zali iz podruma ne prepoznavi kvart u kojemu ive trideset godina, pitaju mene kako je u Splitu!

Kad stranci plau

Pred hotelom Dunav onim, zapravo, to je ostalo od njega puno je vojske. Trg pred njim izgleda kao razglednica iz Drugog svjetskog rata. U hotelu je bio Jastrebov tab, sad je to turistika atrakcija, govori Boo. Iznenada zrak presijeca nekoliko dalekih rafala, pojedinana pucnjava, a onda, ve mnogo jasnije, uje se cijela serija dugih rafala. Izgleda dosta blizu. Nitko ne reagira. To je iz Borova Naselja, tamo jo ima skrivenih zengi. Ne zadravamo se dugo. Idemo nazad. Susreemo vojni kamion pun vojske. uje se pjesma Od Topole pa do Ravne gore. Pitam Bou je li ovo vojska ili... Malo mu je neugodno. Pusti, pijane budale. Ne zna vie ko je vojska, ko rezervisti, ko dobrovoljci... jebi ga, svi imaju kod kue te uniforme. Pitam ga je li istina da se po Vukovaru pljaka sve to je ostalo po kuama i neboderima. Sve, ovee, ja ti kaem! Nose autima i traktorima televizore, muzike ureaje, friidere, slike, sve.... Ima li nekog da to sprijei, vidjeli smo miliciju po gradu...? ta ti je, ko e da ih sprei... oni su oslobodili grad, ej!. Vozimo dalje, izmeu kostura kua, kao kraj kulisa za neki film strave i uasa. Zjape izgorjele kue bez krovova i odvaljenih prozora, barem one od ijih zidova nisu ostale samo armirane grede, iskrivljene eline ipke i nagorjele grede. Prolazimo kraj goleme gomile automobilskih olupina po kojoj se mota povee drutvo gladnih maaka. Ono ti je Hercegovaka ulica, tu je izginulo vojske ne zna se koliko... u onom tenku su trojica izgorjela... ono ti je bio taj dvorac, jebem li ga ako znam kako se zove... u ovoj kui je bilo jako uporite zengi, kau da ih je pod ruevinama barem trideset ... pogledaj ovamo!, pokazuje mi Boo s njegovog prozora na cesti ogromnu lokvu krvi. Vodi me kroz sravnjeni Vukovar kao kustos po muzeju ljudskog bezumlja. Pria kako je prije nekoliko dana vozio takoer neke novinare, strance. Plakali su, kae, kao mala djeca... okirani, skoro ga nita nisu ni pitali. Fotoreporter je poeo da snima tek posle pola sata.

Grad mrtvaca i ministara

Zaustavlja nas patrola milicije. Kad su vidjeli Bou, samo odmahuju. Vozi!. Primjeujem da jedan od njih ima dobro mi poznate oznake Milicije SAO Krajine. Ko zna odakle su, doveli su ih sa svih strana... nema Vukovarana uopte. Goran Hadi, predsjednik Vlade fantomske SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, prebacio je u mrtvi Vukovar resore unutranjih poslova, zdravstva i pravosua. Imae grad vie ministara nego stanovnika, smije se Boo. Na odlasku pretjeemo poveu kolonu vojnih kamiona. Vojska die tri prsta i mahnito urla. Vidi ih, jebo te, ko ivotinje da voze u zooloki vrt! Promiu posljednje kue ubijenog Vukovara, ekamo da bager gurne u stranu izgorjeli kombi, u jednom dvoritu vojnici s plinskim maskama bacaju u veliku jamu mrtve svinje, kokoi i telad. Gubi se u retrovizoru silueta izbuenog vodotornja, Boo dodaje gas. Odnekud maglu kidaju daleke detonacije. Oba utimo! Vukovar je na poetku ove godine imao vie od osamdeset tisua stanovnika. Kraj godine u potpuno razruenom gradu na Vuki doekat e tek neto vie od njih tisuu. Nitko ne zna i teko da e se ikad saznati koliko je ljudi, vojnika i civila, poginulo u sumanutom oslobaanju Vukovara. Te subote vie od tri stotine leeva ekalo je obdukciju i identifikaciju. Mjesecima koji nailaze otkrivat e se novi, pod ruevinama ili u improviziranim grobljima Vukovara. Zvat e ga hrvatskim Staljingradom i srpskim Galipoljem. Bio je, meutim, Vukovar. Bio je grad.

Da se mene pita, nikada ne bih objavio reprint svoje reportae...

Tko je bio agresor, a tko rtva u bitci na Neretvi? Danas, a gotovo je sedamdeset godina prolo od te neko slavne bitke, jedva je jedna petina Hrvata uope dovoljno stara da teoretski pamti Drugi svjetski rat, druga petina teoretski pamti tek Bulajiev film, trea pitanje smatra relativnim, etvrtu za taj rat odavno vie nije briga, a peta, posljednja petina, o toj, kako ste rekli, Neretvi, iskreno nema pojma. Ta posljednja petina jo nema dvadeset godina i nikad nije ivjela u Jugoslaviji, u kojoj je svetost epopeje na Neretvi i slavne Narodnooslobodilake borbe bila slubena dogma. Tromjesena neprijateljska ofenz iva bila je etvrta od sedam evanelja NOB-a, koje smo mi ona jugoslavenska petina mlaih od dvadeset uili u kolama kao pjesmice. Nama, roenima dvadesetak godina poslije Onoga rata, cijela je ta pria bila nepojamno dosadna: dok je Drava o obljetnicama sveano polagala vijence, a novine objavljivale velike da-se-ne-zaboravi prie itave od tekih rijei, mi smo o ranjenicima na Neretvi priali viceve, umirali od smijeha gledajui televizijske heroje Borisa Dvornika i Batu ivojinovia, besramno zajebavali stare partizane to su nam na otvorenim satovima povijesti priali kako je to, djeco, bilo, i glupirali se na ekskurzijama po svetim mjestima NOB -a. Glupiranje na ekskurzijama Ta je generacija, kao kad-tad svaka na ovim prostorima, iskusila relativnost dogme: samo dvadesetak godina poslije, mitska Neretva i cijeli do juer slavni NOB ne samo da su zaboravljeni, nego i temeljito redefinirani: nema teorije da bi nekakav vremenski putnik namjernik, to bi se svojim vremeplovom zatekao u dananjoj Hrvatskoj ili Srbiji, mogao pogoditi tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu. Sve ovo priam o devetnaestoj obljetnici tromjesene neprijateljske ofenzive i herojske smrti Vukovara, najslavnije epopeje Domovinskog rata, slubene dravne dogme koju klinci danas ue u kolama kao pjesmicu. Dok Drava bude sveano polagala vijence, a novine objavljivale velike da -se-ne-zaboravi prie itave od tekih rijei, oni e o vukovarskim ranjenicima priati viceve, besramno zajebavati veterane to e im na otvorenim satovima povijesti priati kako je to, djeco, bilo, umirati od smijeha gledajui televizijske spomenare s uparaenim Tumanom, glupirati se na ekskurzijama po svetim mjestima Domovinskog rata i, uope, cijela e im ta pria, kako je to ve red s neodgojenim balavcima, biti nepojamno dosadna.

Cijela se drava ritualno prestravila kad je prolog proljea objavljeno da etrdeset posto maturanata na dravnoj maturi nikad nije ulo za Ovaru, a da se nitko u tom opem domovinskom zgraanju nije zapitao zato bi, zaboga, djeca uope i ikad ula za Ovaru? to je to Ovara? Mjesto historijskog stradanja i amblematskog zloina, mjesto gdje su neki bronani ljudi ginuli da bi se vi, djeco, danas mogli logirati na Facebook? Znam kako je to, dobro mi je poznat taj osjeaj, ali ne zbog toga to imam dobru memoriju, nego zbog toga to je vukovarska dogma i meni, sa svih etrdeset i est, nepojamno dosadna. Dosadna je jer je raena od istog materijala kao onomad dogme socijalistike revolucije, od mramora, bronce, pozlate, st iropora i novinskog papira, osloboena svega ljudskog, i sumnje i istine. Zato, da se mene pita kao to me se ne pita, jer vlasnici tekstova nisu novinari, nego novine koje su ih objavile nikad ne bih objavio reprint svoje davne reportae iz ubijenog Vukovara. A pogotovo je ne bih objavio na slavnu godinjicu. Zato to e klinci oni zbog kojih to jedino ima smisla ove stranice s nepojamnom dosadom preskoiti. I zato to bi ih, da mene pitaju, s nepojamnom dosadom preskoiti morali. Put u zaborav Moda, naime, jednog dana bude imalo smisla objavljivati ovakve reportae nekakvog sasvim obinog, svakodnevnog smisla, poput smisla History Channela ali taj dan nije danas, kad je sjeanje na Vukovar, i moje i svaije, tek nepojamno dosadna dravna dogma od bronce, stiropora i novinskog papira, velika dase-ne-zaboravi pria osloboena svega ljudskog, svega, dakle, o emu je prije dvadeset godina priala i od ega je napisana. Ako, pak, toga smisla uope ima makar, to bi rekli Bosanci, bio ovolicki ako ikakvog, dakle, smisla ima danas itati jednu davnu reportau iz jednog davnog Vukovara, onda ga, pitate li mene, ima samo itati kao podsjetnik na Neretvu. Da, dogme su relativne, i nisu vjene, koliko god neupitne i vjene izgledale. Nee vam se svidjeti kao to vam se ne svia podatak da gotovo pola hrvatske djece nikad nije ulo za Ovaru ali i Vukovar e ovakav, bronan i dosadan, jednog dana biti zaboravljen, tek jedna petina Hrvata pamtit e Domovinski rat, druga e teoretski pamtiti tek smijene filmove o njemu, trea e ga smatrati relativnim, etvrtu odavno vie nee biti briga, a peta o tom, kako ste rekli, Daruvaru, Bjelovaru, Vukovaru, ili kako ve, iskreno nee imati pojma. Razmislite o tome. Pa tek onda itajte i priajte prie o Vukovaru.