Neil Levy - Moralni relativizam

to bi moralni relativist mogao redi o 11. rujna *2001.+? jedno je od uvodnih pitanja koje Neil Levy,
australski profesor filozofije na Sveuilitu Charles Stuart, postavlja pri istraivanju fenomena
moralnog relativizma. Na plastinom primjeru recentnog napada na Sjedinjene Drave, autor se
suoava sa sredinjim pitanjem koje postavlja svaki moralni relativist jesu li plauzibilni koncepti
ispravnog i pogrenog, tj. ne ovise li oni iskljuivo o perspektivi, kutu gledanja, gestaltu? Tko je
krvnik, a tko rtva? Ako slijedimo argumentaciju Frantza Fanona iz njegove zbirke eseja Ponieni na
svijetu, oni koji se smatraju potlaenima imaju pravo pruiti otpor tlaiteljima, ukljuujudi sva moguda
sredstva, pa tako i ubijajudi civile (jer se ne moe prejudicirati njihova nevinost, s obzirom na to da
nitko nije nevin ako je na strani tlaitelja i ako, u najmanju ruku, svojim porezom financira tlaiteljski
poredak). To je radikalan stav, no moralni de relativist uoiti njegovu opravdanost. U tom smislu
moralni relativist prihvada Schmittovu tezu egzistencijalnog sukoba, a da ne tretira pritom drugu
stranu kao moralno runu i iskvarenu. Levy se ne poziva na Schmitta, ali pokuava pokazati kako
moralni relativist eli izbjedi stupicu licemjerja, odnosno dvostrukih standarda pri procjeni odreene
prakse. Naime, pri svakom takvom napadu vodedi zapadni politiki i vjerski voe konstatirali su
napad, ne ponajprije na vlastiti sustav vrijednosti, nego na ovjeanstvo. Naprotiv, moralni de
relativist, poput Schmitta, ustvrditi da bi takav stav bio licemjeran. Djela koja se nama ine
odioznima, drugima mogu biti samorazumljiva.

Zanimljivost Levyjeve knjige jest u tome to nastoji sustavno ralaniti premise na kojima poiva
moralni relativizam. On uoava da problem moralnog relativizma nije pitanje iskljuivo filozofske
prirode, ved da ima dramatine politike i etike implikacije. Metodologija kojom se slui Neil Levy u
pisanju knjige pomalo nalikuje onoj Tome Akvinskoga. Naime, Levy pokuava vjerno pokazati
argumente za moralni relativizam, da bi ih u samoj zavrnici knjige nastojao osporiti. Uz to, njegovi
su argumenti u korist i protiv relativizma intelektualni i moralni. Intelektualni su u smislu utvrivanja
validnosti moralnog relativizma, a moralni u smislu propitivanja njegove implikacije na moralnost. U
ovom posljednjem, Levy se, kao ni Akvinski, nije uspio otrgnuti vlastitom samorazumijevanju
realiteta, te svoj argument protiv moralnog relativizma u konanici ideologizira i potkrjepljuje
empirijski, a ne filozofski, pozivajudi se na civilizacijske zakone, kanone pristojnosti i
globalizacijsku stvarnost (157- 158).

No, autor prua pregledan vodi kroz filozofiju moralnog relativizma pokuavajudi promiljati pitanja
kao to su koherentnost i plauzibilnost pozicije moralnog relativizma, te koje su njegove implikacije
na toleranciju i multikulturalizam. Levyjevo istraivanje stoga jest filozofsko jer nastoji detaljno
analizirati argumente protivnika i pristaa moralnog relativizma, a ono to itatelja osobito potie na
razmiljanje mnotvo je svevremenskih empirijskih primjera razliitih kulturalnih praksi koje slue kao
osnova za navedeno propitivanje. I dok nam praksa masovnog astekog rtvovanja ili perzijanskog
jedenja mrtvih moe biti odiozna i tek filozofski zanimljiv primjer rasprave, Levy pokazuje politiku
relevantnost praksi poput etnikog idenja, kulturocida, obrezivanja ena, pobaaja,
muenja/ubijanja ivotinja u laboratorijima itd. Autor smatra kako izmeu zagovornika i
osporavatelja navedenih praksi ne de biti mogud dogovor jer srednjeg puta nema (27). U tom
smislu Levy smatra kako je relativizam slijepa autocesta: ne nudi sposobnost zauzimanja moralnog
stava u svakodnevnim pitanjima, ved prijeti da nam izmakne moralnu podlogu ispod nogu (28).

Vano je napomenuti kako autor uvodi argument nesumjerljivosti kao sastavni dio svake rasprave o
vrijednosnom sukobu, te se u tom smislu pridruuje suvremenim politikim misliocima poput
Feyerabenda, Graya, MacIntyrea, Raza, Kekesa i Crowdera koji takoer zastupaju ili propituju
vrijednosnu nesumjerljivost. Primjerice, Gray je pristaa tvrde kulturalne nesumjerljivosti (koja je
nalik Feyerabendovoj nesumjerljivosti tradicija), dok Crowder smatra takav stav neplauzibilnim, te
smatra da moe biti rije samo o mekoj nesumjerljivosti. Sam Levy propituje Davidsonov argument
o nesumjerljivosti zakljuujudi kako nesumjerljivost moe biti upotrijebljena samo na lokalnoj razini,
nikako globalno. Dakle, Levy odbacuje Davidsonovo negiranje nesumjerljivosti, ali i Grayjev tvrdi
stav (iako samog Graya ne spominje), smatrajudi da kada bi dvije konceptualne sheme, dva
svjetonazora ili etika sustava bila nesumjerljiva, nikad se ne bi sukobljavala ni oko jednog pitanja,
odnosno lokalna nesumjerljivost zahtijeva zajedniku pozadinu slaganja nasuprot kojoj moe dodi do
neslaganja (144). U tom smislu Levy nastoji pokazati kako se samo zajedniki sustavi vrijednosti
mogu meusobno iritirati.

Iako od dvaju sukobljenih vrijednosti niti jedna ne mora biti nuno bolja, Levy smatra da je ipak
mogude koliko-toliko rangirati vrijednosti. Naime, kako su relativistiki zakljuci razorni za zajedniki
suivot, Levy de se u konanici knjige opredijeliti za pluralistiki stav. To je, zapravo, stav koji je Gray
zastupao u Two Faces of Liberalism. Gray je odbio Barryjeve prigovore kojima je bio etiketiran kao
notorni relativist, tako to je upotrijebio sintagmu univerzalnog minimuma ili zajednike jezgre
ljudskih vrijednosti. Levy je u identinoj poziciji kad pledira za pluralizam (162) kojim se, prema
njemu, samo moe osigurati prihvadanje kulturnih razlika i zbiljska tolerancija (166). Gray je svoju
poziciju preciznije odredio kao pluralni modus vivendi, no argumenti obojice zapravo su vrsta etikog
naturalizma uvjerenja da se etiki dualizmi mogu izraziti ne-etiki kao izraz trajnih ljudskih potreba.
Drugim rijeima, zla iskustva identina su za sva ljudska bida, bez obzira na etika uvjerenja onih koji
prakticiraju odreene prakse. U tom smislu Levy (kao ni Gray) ne moe priznati plauzibilnost
moralnog relativizma s obzirom na to da smatra kako se odreene prakse univerzalno ne mogu
legitimirati. Stoga, zakljuuje Levy, da bismo prihvatili kulturnu razliitost, moramo odbaciti neke
moralne sustave kao neadekvatne (167). Jedini problem jest u tome kako detektirati odreene
prakse neadekvatnima, odnosno nije li rije uvijek a posteriori o revalorizaciji partikularnih
moralnih praksi? Ako je tako, onda ni pluralisti nemaju vrstu moralnu podlogu koju nam Levy
pokuava obraniti od relativistikog nasrtaja, s obzirom na to da odluivanje o ispravnosti
odreenoga moralnog okvira moe biti zasnovano na politikoj modi, a ne na filozofskom argumentu.

S obzirom na to da se autor uhvatio jednoga od najkompleksnijih problema suvremenih pluralistikih
drutava, knjiga Moralni relativizam ni jednog itatelja ne de ostaviti ravnodunim, niti de nagovarati
itatelja da slijepo slijedi autorove zakljuke. Namjera je knjige plauzibilno i sustavno argumentirati,
to autor i ini kroz osam ralanjenih poglavlja, poevi od uvodnog, u kojem se definira moralni
relativizam i istie njegova vanost, preko moralnih implikacija relativizma, pa sve do zavrnih
poglavlja o nesumjerljivosti i pluralizmu, odnosno autorovu nadilaenju kako relativizma tako i
apsolutizma. Ponajprije je rije o vodiu za studente, istraivae i sve one koji, bez obzira na
predznanje, ele promiljati o tome je li sve relativno. Pohvala treba biti upudena i autorovu stilu
jer je knjiga iznimno pitka, ali ne pojednostavnjuje sloenost problema.

Moralni relativizam nepretenciozno je izdanje koje plijeni svojom pristupanodu te slui daljnjem
rasvjetljavanju fenomena relativizma i pluralizma koji su jedni od najaktualnijih pojmova recentnoga
politikog miljenja. Zanimljivost toga kratkog uvoda (a short introduction u originalnom izdanju)
u filozofiju moralnog relativizma jest njegova jasnoda i preglednost. Meutim, iako Levy korespondira
sa suvremenim politikim miljenjem, on polazi od pretpostavke kako je njegova italaka publika
ponajprije studentska, pa tako sam tekst nije optereden eljom da autor pokae koji su od mislioca u
pravu, a koji nisu. To je ostavljeno za komentare u zavrnim biljekama i preporuke na kraju knjige
koje upuduju itatelja na dodatnu literaturu.

Za hrvatskog itatelja bit de zanimljivo napomenuti kako prijevod ne kasni previe za originalnim
izdanjem, ime se i naem itateljstvu omogudujea uvid u najrecentnije politiko-filozofske rasprave.
U uvodu je autor spomenuo kako de knjiga biti najvie od koristi studentima. U tome bi smislu ona
mogla naidi i u Hrvatskoj na plodno tlo ponajprije meu studentima politolokih, filozofskih i
sociolokih curricula jer ostavlja dovoljno nadahnuda za promiljanje i raspravu.