Dervi Sui

VELIKI VEZIR
Istorijska drama u est slika od dva dijela

LICA

MEHMED-PAA SOKOLOVI
MUZAFER PILAVIJA, vezirov tjelohranitelj
ORLOVI, Hamzevija
SADUDIN, carski dovadija
UZEL MEHMED-AGA, upravnik tamnice
SULTAN MURAT III
ESMIHAN, vezirova ena
KASIM DALKILI, janjiar
HASAN, vezirov defterdar
HUSREF-PAA
CARSKI DEFTERDAR
ENA IZ BOSNE
LANOVI DIVANA
STRAARI
AUI
IGRAICE
ROBINJA, pratilja vezirove ene
I ROB
II ROB (nijem)
UBICE

NURBANU, sultanija, majka Muratova i Esmihanina

POSLUITELJ NA DIVANU
ELEBIJA, carski lijenik (heim)
Dogaa se poetkom oktobra 1579. u Carigradu.

PRVI DIO

Sala za sjednice jo je prazna. Protri poneki au i popravi neku

sitnicu u namjetaju.
Lale Izar, glavni defterdar na Divanu ue, osmotri prostoriju, sjede u
podnoje vezirove stolice s lijeva.

AU (navjestitelj): Sijavu-paa, rumelijski beglerbeg! (Pokloni se.)

Sijavu-paa ue, malo se zaudi da je prvi doao, ovla pozdravi,
sjedne, uti zamiljen.
AU: Lala Mustafa paa, vezir kupole. (Pokloni se)
Lala-Mustafa paa ue, pozdravi, sjedne.
AU: Mehmed Paa! (Nakon krae pauze) Zal Mahmut-paa!
(Dvojica dostojanstvenika uu gotovo jedan za drugim, pozdrave
prisutne gestom kojim se pozdravna prijatelj s kojim se esto via,
zauzmu svoja mjesta.)
AU: Abdurahman-efendi, kaziasker Rumelije! Mehmed-efendi kaziasker
Anadolije!
(Dvojica dostojanstvenika uu, uljudnije pozdrave prisutne, sjednu
bez rijei na svoja mjesta. Saaptavaju se...)
AU: (Glasnije) Sinan paa, Allah mu ugled uinio vjenim!
(Prisutni s potovanjem pozdrave Sinan-pau, izdvajajui ga tim
pozdravom meu najpotovanije.)

SCENA PRVA
(Sjednica Divana)

U polukrugu sjede lanovi Divana, na koljenima. Iza njih aui s

golim sabljama u rukama. Malo uzvienje za mjesto velikog vezira je
prazno. U njegovom podnoju sjedi defterdar.
utanje.
Iekivanje.

PEJALA PAA: (oslune, pogleda po ostalim lanovima, zatim Defterdaru)

Da li je Mehmed-paa jutros zdrav ustao?
DEFTERDAR: Javio je da e doi.
PEJALA PAA: (Pogledavi u reetkasta vrata tzv. Babi Seadat iz kojih
ponekad sultan prati sjednice Divana) Da li je sultan Murathan, Allah
mu mo uveao, sjeo u svoju sobu?
DEFTERDAR: Nije.
SINAN PAA: (aludivno) Ve tri godine on to ne ini.
PEJALA PAA: (opomenuvi) Njegova volja.
DEFTERDAR: uo sam da je sultan Murat han, Allah mu carstvo
udvostruio, svuno bio na sijelu kod svoje majke...
Tiina.
Iekivanje.
AU: Husref-paa, Allah mu ugled uinio vjenim!
Husref-paa proe urno, sjedne na prvo mjesto s desna, gdje mu po
ljestvici pripada.
Sjedajui, srdano se pozdravlja sa Sinan-paom.
utanje...
AU: (S vrata, sveano) Mehmed-paa Sokollu...
lanovi Divana ustanu, pognu glave.
Mehmed-paa ulazi za svoje godine brzo, poslovno, srdito, poe na

svoje mjesto, pogleda na prisutne...

MEHMED PAA: Sabahlbriniz hairolsun!
LANOVI DIVANA: Allah razi olsun! (Tek to veliki vezir sjedne i oni
posjedaju)
MEHMED PAA: (Defterdaru) Skrati sve uvode! Poni! uri mi se!
DEFTERDAR: (Poljubi golem defter, raspeati ga, izvue jedan list hartije)
Pismo venecijanskom dudu u vezi udvostruenog karantina za
trgovce iz Azova...
SOKOLOVI: Potpisano! Raspravljeno. Dalje!
DEFTERDAR: Raspis svim kadijama, kadiaskerima i...
SOKOLOVI: Je li to tumaenje naredbe o oslobaanju hrianskih
predhodnica u pohodima od obaveza popravke mostova?! Zar to jo
nije otilo? To smo raspravili prije dvadeset i dva dana. Tri pisara
koji su najodgovorniji za zakanjenje raspisa, kazniti! Poslati ih u
vojsku na granicu prema Karabogazu. Dvije godine! Dalje!
DEFTERDAR: ...veliki most na Tisi provaljen...
SOKOLOVI: Ravno prije godinu i dva mjeseca s ovog mjesta izdato je
nareenje da se popravi. Za prekosutra sastavi spisak odgovornih i
prijedlog koga na galiju, koga u graninu slubu... a ko da radi na
mostu! Dalje!
DEFTERDAR: Ostalo pisma prema zakljucima prekjueranje
popodnevne sjednice. Da ih itam?
SOKOLOVI: Mislim da ne treba. eli li neko od lanova Divana da ih
uje? Niko? Dalje!
DEFTERDAR: Neki podanici mole...
SOKOLOVI: Pustite prvog!
(Defterdar da znak auu, ovaj nekome napolje. Na vratima se pojavi
ena, u siromanoj feredi, bosa ali dostojanstvena. Neodluno stane,
pode prema veziru, klekne, uti...)
DEFTERDAR: Govori, ko si, ta eli?
ENA: Je li ovdje sam sultan?
DEFTERDAR: Ovdje je njegova desna ruka Mehmed-paa, veliki vezir.
ENA: Neu nita. (Poe natrag)
SOKOLOVI: Stani! (Poto je au vrati) Ja sam Mehmed. Zar ne mogu

rijeiti to...?
ENA: Mogao si, ali nisi htio.
(Govore svi u glas)
PEJALA PAA: Zna li ti gdje si?
SINAN PAA: Bezobraznice!
DEFTERDAR: ta brblja!
IV LAN DIVANA: O! enski jezie!
V LAN DIVANA: Kratka pamet!
VI LAN DIVANA: tap, tap!
SOKOLOVI: (Umirivi rukom zapanjene lanove Divana) ta sam to
mogao, a nisam htio?
ENA: Paa... eto, ja sam od Teoaka, iz Bosne. Udali su me za Husrefa
trgovca u Ilok. etiri sina sam imala, sve etiri sam izgubila, trojicu
na granici, a jednog bog uze onako... ovjeka mog napie skeledije
na Tisi i udavie, a pare otee... Molila sam kadiju Ilokog da
napie... da pomognete, da ne prosim... da napie tebi, jer je moj
Husref bio s tobom na Mohau, stalno se hvalio tvojim jaranstvom...
Dva puta je kadija pisao... a ti... biva, tako...
SOKOLOVI: (Opet umirujui lanove Divana koji su zapanjeni eninom
slobodom, Defterdaru) Je li kad stigla takva alba?
DEFTERDAR: Nije, hazretleri!
SOKOLOVI: (auu) Izvedite enu, dajte joj pristojan konak, neka moj
Hasan da novac da joj se skroji nova fereda, obuu i sve ostalo...
novo, i neka eka u enskom hanu na Prvoj kapiji! (eni) Idi, bie sve
u redu...
ENA: Ali, ja nisam rekla ta hou.
SOKOLOVI: Da ujem?
ENA: Ja hou... ja molim... samo da se kadiji Ilokom prebije lijeva noga.
Smijeh.
Radoznalo krivljenje vratova.
SOKOLOVI: Kako ree?
ENA: Da mu se prebije lijeva noga. Ja dola njemu, pitam je li moja alba
otila u Stambol, on na me vatru... ja njemu: pare si moje potroio, a

on mene da oprostite lijevom nogom...

SOKOLOVI: Ispitaemo. Kazniemo. Moe ii!
ENA: (Odlazei) Samo lijevu... Tako sam se zaklela...
(Govore svi u glas)
DEFTERDAR: Svata u bojoj bai...
PEJALAPAA: The, enska pamet!
SINAN PAA: Guja otrovnica!
III LAN DIVANA: Zmaj!
IV LAN DIVANA: Sve su iste!
V LAN DIVANA: Ja ne bih smio!
VILANDIVANA: tap, samo tap!
SOKOLOVI: (Poto ena ode, Defterdaru, umirujui lanove velikog
divana) Neka joj se da to sam rekao! Neka saeka! Ispitati je li
tano! Ako jeste, neka kadiju sprovedu ovamo..! I predaju uzelu. Taj
e mu prebiti obadvije. Dalje!
DEFTERDAR: (opet namigne auu, ovaj da znak drugom)
HAMZEVIJA: (Nakloni se malo, stane prema Sokoloviu na pristojnoj
udaljenosti) Ako sam pred velikim vezirom Mehmed-paom, neka mi
se ne zamjeri! Nevolja me dognala...
SOKOLOVI: ekaj, paa... ja sam tebe viao...
HAMZEVIJA: (Odve odluno i dostojanstveno za svoj izgled). Da, dva put
sam ti prilazio ruci... htio sam da molim, a ti si mi bacio milostinju.
Vraam ti novac. Ja novac ne traim (Spusti preda se novac)
SOKOLOVI: Nego, ta eli?
HAMZEVIJA: Ja sam iz tekije iz Orlovia, u Biru, vilajet bosanski...
Vezir se namrti.
lanovi Divana zaueni, namrteni.
Tajac.
SOKOLOVI: Hamzevija?
HAMZEVIJA: Ta rije je veoma opasna kao ime. Ja kaem samo da sam
roen i odrastao tamo...

SOKOLOVI: Pa ta hoe?
HAMZEVIJA: Molim da pustite na slobodu okovane hamzevije...
SOKOLOVI: taa?
HAMZEVIJA: Ja mislim da su oni nepravedno proglaeni dumanima.
Hamzevijski red ui milosru, dobroti, ljubavi prema ljudima... Njih
su opanjkali...
SOKOLOVI: (Defterdaru) Udarite mu deset vruih po tabanima, a zatim
ga nahranite, odjenite i poaljite natrag. Da nikad vie ne spomene
ime tih bogohulnika! (Hamzeviji) Ahmae! Ko te nagovorio da se
igra glavom? Vodite ga! (Kad aui izvedu Hamzeviju) Aa, ljudi!
PEJALA PAA: On jo misli da su hamzevije ive...
SINAN PAA: I njega bih ja. I on je, sigurno buntovnik kao svi oni...
SOKOLOVI: Budala! (uti. Zamiljen. Naglo.) Vratite ga! (Kad au
istri) Ne, tu neto nije u redu. Smjesta neka se vrati/ (Kad ga au
dovede) Je li, ko je tebe poslao da moli za njih?
HAMZEVIJA: Moja savjest. I moja nada da ovo carstvo moe ponekad patiti
od zabluda, ali da je sposobno ispraviti ih im prije.
SOKOLOVI: Oo!
HAMZEVIJA: Kaite mi, ako nije tako...
SOKOLOVI: Kai mi ko te poslao?
HAMZEVIJA: Zar vaa slavna mudrost mora ponoviti pitanje na koje je ve
dobila istinit odgovor?
PEJALA PAA: Bezobraznie!
SOKOLOVI: (Pejala pai) Neka! (Hamzeviji) Hamzevije su zvanino
proglaene bogohulnicima.
HAMZEVIJA: Slabosti dokaza ne moe pomoi njihovo ozvanienje.
SOKOLOVI: Oho, kai ti meni jesi li ti kad ubijao?
HAMZEVIJA: Ne razumijem, pao hazretleri. Ne znam kakve veze ima...
SOKOLOVI: Jesi li kad ubio?
HAMZEVIJA: To je nespojivo sa... uostalom...
SOKOLOVI: S ime je nespojivo? S ime? Kazuj, brzo! Nespojivo sa
hamzevijskim uenjem, je li? Znai, i ti si? Govori brzo!

HAMZEVIJA: Nemam ta da kaem... (svi ustaju i reaguju)

SOKOLOVI: Znai, jesi. No, dobre sam volje. A ta bi recimo... da
sazna... neko je od ovih prisutnih isjekao tvoje hamzevije... recimo
on! (Sinan paa) Potamanio ih. (auu) Daj ovom momku tu sablju!
(au dadne hamzeviji sablju) Evo, on je pobio tvoje hamzevije!
Osveti se! (U meuvremenu Sokolovi je namignuo jednom auu
koga hamzevija ne vidi. au naperi strijelu na Hamzeviju za sluaj
da izmahne) No, udri!
HAMZEVIJA: (Spusti sablju) Molim da se ne alite s tim... Na licu ovog
umnog ovjeka vidi se da nije...
SOKOLOVI: Ja? Recimo... ja sam...
HAMZEVIJA: Ja znam da vaa svjetlost odavno ne ubija i da taj krvavi
posao rade drugi... po zapovijesti...
SOKOLOVI: Mnogo ti zna.
SINAN PAA: Mehmed-pao, predloio bih da se ovaj zatvori i ispita...
SOKOLOVI: Nema potrebe.
PEJALAPAA: Jedan hamzevija ne predstavlja opasnost.
HAMZEVIJA: Nijedan hamzevija nikome nije opasnost.
SINAN PAA: (Sokoloviu)... i ovaj je kao i oni... govori kao da smo i mi s
njim ovce uvali.
SOKOLOVI: Smirite se! (Hamzeviji) Hamzevije neemo pustiti. Ustvari ne
moemo.
HAMZEVIJA: Kako da opravdam to... da su u okovima najplemenitiji ljudi
carstva?
SOKOLOVI: Izvedite budalu! Oslobodite ga! (Poto Hamzeviju izvedu)
Dalje!
DEFTERDAR: Ima jo jedan. ali se... progoni ga ena...
SOKOLOVI: Progoni i mene moja. Ne primam. (uti namrten, dok se svi
diskretno smiju)
DEFTERDAR: Ejub Gruoglu moli...
AU: (utri, savija se na koljena) Sultan Murat Han! lanovi divana skoe.
Saviju se s rukama na prsima.
Sokolovi zauen, uznemiren. ekanje se otee.

DEFTERDAR: (Tiho Sokoloviu) Nije najavljeno...

SOKOLOVI: Carska volja mora se potovati (Videi Murata koji jo nije
na sceni, sie s uzvienja, stane i nagne glavu. Kad Murat gnjevan
uleti kao oluja u odaju, Sokolovi ga pozdravi, prie mu skutu i
poljubi ga). Neka je hvala Allahu...
MURAT: (Snaan, riobrad, Azijat prefinjenih crta lica, s tragovima
uivanja i prvog sala od nezdrava ivota) Napolje! Osim Mehmeda,
svi napolje!
lanovi Divana, klanjajui se i zazirui, poure napolje.
SOKOLOVI: Mogu li znati razlog ovoj preuzvienoj posjeti i srdbi?
MURAT: Razlog, razlog? Pravi se naivan... Stotinu razloga nakupilo se u
meni. Mi te doveli da slui ti se propeo da gospodari. Kao podanik
ti si drzak kao roak suvie gord.
Mi te uveli u carski rod, a ti zaboravio da si Bonjak. Ti prekida rat,
zakljuuje mir a ja?!... Mehmede, mom strpljenju je kraj. Tvoje
udnje za vlau tresu carskim kapijama...
Sluaj, Mehmede kad e jednom poeti da potuje moju volju...? Ne,
ne govori! Nema opravdanja! Ti... ti si moje prokletstvo od mog
djetinjstva do dana dananjeg od kako sam kao prestolonasljednik
zasjeo, biu Amasiju. Pa ne moe to tako...
Carska rije skida glave i vezirima... Mehmede, nemoj da
zaboravlja...
SOKOLOVI: Molim da mi se kae osnovni razlog...
MURAT: Zato si uskratio novac ejhu udai?
SOKOLOVI: Aa... to! Ja smatram da je ejh udaa varalica.
MURAT: Mehmede!
SOKOLOVI: ejh udaa je obian nepismen baovan koji je
neopreznou tvoje svjetlosti doao pod tvoje okrilje...
MURAT: To znai da sam ja budala... da okupljam varalice...? Hoe li rei
da je i Sadudin efendija varalica?? (Sadudin snishodljivo ulazi na
scenu sa smijekom iekujui dobit od ovog dijaloga.)
SOKOLOVI: Da, ja smatram da je i Sadudin varalica.
MURAT: A ti poten?
SOKOLOVI: Vrim zakone tvojih predaka i tvoju volju.

MURAT: A samo ti ist, je li? ta je, to me gleda tako? Na koljena! Na

koljena? kad ti kaem (Poto Sokolovi klekne povijene glave) Sluaj,
dosta mije i tebe i... tvoje rodbine, po dvoru, po vezirskim mjestima i
vaeg jezika mi je dosta! Zapamti! Kad ja odluim da neko bude moj
prijatelj, onda ga mora potovati kao i mene. ejhu Sudai odobrie
vlastitim potpisom one zakupnine u Izmiru... i dae mu iz riznice est
hiljada zlatnika da moe...
SOKOLOVI: To nije po zakonu.
MURAT: Ja sam zakon. To e izvrit. Poni odmah! Idi!
SOKOLOVI: To nije po zakonu.
MURAT: (Krikne) Izvri, drtino jedna bonjaka, ili u te posjei.
SOKOLOVI: Posijeci!
MURAT: Napolje! (Uhvati ga za prsa i gura) Napolje!
SOKOLOVI: Hvala gospodaru!
MURAT (Poto Sokolovi ode) Stara uobraena budala!
SADUDIN: Neka se vaa preuzviena dua smiri! Jedan Bonjak nije
dostojan tolike carske srdbe.
MURAT: Zavei! To je najbolji veliki vezir kog je tursko carstvo ikad imalo.
Boe, zato si kaznio vladaoce? Ko ima dobrog vezira, malen je kao
vladar, ko ima loeg, slabo mu carstvo, Ne, moj zet veliki vezir, moj
najvei stub carstva, baca suvie hlada na me. Treba ga ukloniti...
SADUDIN: (izazivajui sultana na otvorenu odluku) Ali, sunce sjajno koje
zemlju obasjava, ti ree da je on najvei... najzasluniji...
MURAT: Previe je... Ne mogu. Neu.
SADUDIN: Ali kako takvu ogromnu planinu od ovjeka...? Nije li odve
postao dio tvoje moi?
MURAT: Jeste. Ali taman da je krvna ila to mi spaja srce i ivotni duh,
iskinuu je, ne mogu vie. Allah! Estakfirullah! Tobe estakfirullah!
SADUDIN: Da, da, zlatousti, izvore vjere i mudrosti. (Obradovan, ali jo da
utvrdi to to je uo) Je li to konana odluka?
MURAT: Ukloniti! Dosta vie! Osam godina ga trpim...
SADUDIN: Je li... onako (kretnjom pokae davljenje) ili (kretnjom pokae
sasijecanje)
MURAT: Temeljito.

SADUDIN: Oo, mudri, o plemeniti! Oo, neka je slava Allahu! Svijet estitih
odahnue kad nestane vrhovnog nasilnika...
MURAT: Ma, ta kae? Kad Mehmed ode, vi... ulizice, vi... pljakai vi...
ivoderi... navaliete na carstvo da ga razgrabite. Znam ja to. Ali,
moram... Neu, ne dam da je iko iznad mene. Najmanje jedan
tvrdoglavi bonjak... Ubiti, a onda ga zlatnim slovima upisati u
istoriju carske loze Osmanovia. Ne mogu vie. A teta! Zloin. ta
mogu? Ubiti! ta je, to se udi? Napolje, razbojnie (Poto Sadudin
pobjegne) Boe, oprosti mi! Allah, estakfirullah, tobe estakfirullah! I
moj djed Sulejman han Zakonodavac ubio je velikog vezira jer je bio
suvie sposoban, suvie velik... Ubio i plakao... Narediu to da uine
to bezbolnije. (Poe ka izlazu) Sadudine! Gdje ste, hrsuzi!
ESMIHAN: (Ude brzo zadihana, uznemirena, rukom vrati pratilje) Znala
sam. Znala, im si onako srdit napustio veselje u majinim odajama,
nije na dobro.
MURAT: Sestro, ti si prva ena koja se udala... ovdje... bez dozvole..
ESMIHAN: Ali, ja sam tvoja sestra...
MURAT: Jedno je vlast... a drugo rod. ta e ti tu?
ESMIHAN: Hou da te pitam zato progoni Mehmeda?
MURAT: Ma, ko kae?
ESMIHAN: Zato ga ve godinama poniava? Zato si ga opkolio svojom
mrnjom? Rune se vijesti pronose o tvojim namjerama.
MURAT: Eh, vi ene i vae jeziine... samo ogovarate!
ESMIHAN: Zato oko sebe okuplja njegove protivnike? Kako to da ne
moe da uporedi njih i njega i da shvati ko ti je prijatelj?
MURAT: Sestro, otac je pogrijeio to te dao njemu.
ESMIHAN: Boe!
MURAT: A ja mogu svoju sestru natjerati da promijeni vjeru, kamo li ne
mua.
ESMIHAN: Zaboga! Smije li to rei majci?
MURAT: Budalo, naa majka pokuala je dva puta da otruje svog slavnog
zeta. Ovog istog tvog Mehmeda.
ESMIHAN: Pitau je. Mislim da je to jedna od onih tvojih zabluda koje...
MURAT: Sestro, vrijeme je da ide...

ESMIHAN: Hou da te pitam..

MURAT: Idi! Ne pitaj me, dosta je. Dojadila si mi i ti, a tvoj oholi uobraeni
Bonjak pogotovu. Nosite mi se s oiju! Idi!
ESMIHAN: Bog mi je svjedok...
MURAT: Ma idi, kad ti kaem. Straa! Otrpatite princezu... (Poto Esmihan
izie, a Sadudin se uvue) Kud si se ti djenuo?
SADUDIN: Alem-Kamene u kruni nebesa, ja...
MURAT: Ako si ta smislio, izvri!
SADUDIN: Nije teko nai obinog ubicu. Ali... dounici mi ve nekoliko
dana javljaju, po Stambolu se mota jedan... hamzevija...
MURAT: Zar ta gamad hamzevijska nije istrijebljena?
SADUDIN: Jeste, sunce nae ogrijano, ali, ovaj momak nekako preivio.
Izgleda, doao da ubije velikog vezira... na veziru je krivica za
hamzevije... pa, mislim, kako bi bilo da mi...
MURAT: Hamzevija, pa slobodan hoda po prijestonici?
SADUDIN: Nije slobodan. Maloas mi pade na pamet, a zato mi ne bi... da
on... to ...
MURAT: Aaa! (Trgne se) Ne znam nita. Radi! Uini! Ali, carska ruka mora
ostati ista. (Kako je Murat pruio ruku, Sadudin je usrdno ljubi)
SADUDIN: Najistija ruko, istino i pravdo ovog carstva...! a veliki vezir je
izgleda, spreman da oprosti hamzeviji...
MURAT: Neka hamzevija ne oprosti veziru! Ali, dotle... neto jednostavnije
pokuaj... neto... ma, ta ja tu! Radi! Uini! Carska ruka mora ostati
ista. (Dok mu Sadudin ljubi ruku) Ma, pusti! Hajde ispred mene!
Javi; neka se svirai i robinje okupe u mom vrtu! Javi, pa na posao!
Zatamnjenje

SCENA DRUGA
Tamnica u Carigradu. Dno ovalne kule. Crni, od pljesni i vlage masni
zidovi. Vrata gore u lijevom uglu, od njih se stepenicama bez ograde
silazi na dno prostorije. Neto vie u gornjem desnom uglu, prozore,

kao pukarnica. U zidu drvena greda s lancima i alkama u visini

ljudskog trupa. Sve to odaje utisak da je ovo dno tamnice.
Naprijed desno, kostur ljudski, s jednom uzdignutom rukom,
zaostalom u lancu. U sredini, uza zid, klei ovjek s objema rukama u
alki, visoko dignutim.
Negdje daleko, muki otegnut glas ui salavate znak da je neko
umro.
Zvek kljueva. Teka vrata se, kripei otvore. Prvi straar ue,
oigledno slubeno potjeran, optri prostoriju, nogom porazmjeta
otpatke koji bi mogli zapeti za nogu, provjeri vrstinu dva tri slobodna
okova, odabere jedan, kaftanom ga isti i za sve to vrijeme govori.
I STRAAR: Eto, dobie drutvo. Bie ti lake. Kaem ja uzel Mehmedagi,
Allah mu ugled poveao, molim ti se, velim, daj koga u drutvo onom
nesrenom Bonjaku.
A on meni eno mu, veli drutvo, a ja njemu... umro je Mustafa sin
Halilov prije tri godine. Eto ta je od njega onakvog silnog buntovnog
ostalo... (pokazuje kostur) a Mehmedaga na to meni neka se Bonjak
Kasim to jest ti, neka se navikne na drutvo mrtvih, trebae mu... a ja
njemu opet... jedanaest godina lei u lancima Kasim, to jest ti... a
pitanje je da li je on, tojest ti, velim ja... da li si ti htio da ubije
velikog vezira Mehmed pau Sokolovia, ili da mu se samo glasnije
poali na ljute nevolje vojnike. Ja tako tebe branim, a uzel
Mehmedaga veli meni mar, mrcino, hoe li da tebe veem da
Kasimu pravi drutvo dok si iv? (Prodrma ga. Kasim se ne probudi)
Ako je umro, Allah mu rahmetejle. Ako nije, pas mu majku, ipak bi
trebalo da slua kad ja govorim (Otvori kapak na podu i vie dolje)
Heej, Redepe, iv li si?
GLAS: S kim to govori?
I STRAAR: Izgleda Kasim odapeo..
GLAS: Koja su doba?
I STRAAR: Podne, Redepe.
GLAS: Je li iv Sokolovi?
I STRAAR: iv je veliki vezir.
GLAS: Oo, ljudi, oo, nebesa! Kakve ubice zemljom hodaju!
I STRAAR: Dolazi nam novak, Redepe. Dok se sve smiri, javiu ti se.
(zatvori kapak) Jo iv. Tolike godine! (uje korake. Odskoi prema

stepenicama. Savija se)

Ulaze vezan Hamzevija, drugi straar, uzel Mehmedaga i Muzafer
Pilavija.
UZEL: (je upravnik tamnice, feminizovan, enski nakien, neurotik,
zloinac, sadist na jedan tanan nain gajtanski", pred drugima
revnostan, pred zatvorenicima zvijer) Tu, tu ga zakuj! Neka mu gvoe
za no sraste s mesom! A sutra, ako bog da, na kolac! Ja u da
zakivam. Kuc, kuc, kuc, malo pomalo, pa tebi, duo, na usta izau sve
te bezbone bube iz glave. (Prie Kasimu Dalkiliu, udari ga nogom u
rebra, vrisne) Ustaj marvo, kad ulazim ja i to s takvim junakom i
carskim ovjekom kao to je slavni Muzafer Pilavija. (Prvom straaru)
ta mu je?
ISTRAAR: Moda je mrtav. Moda spava.
UZEL: Ako je mrtav teta! Ovako dugaak krasno bi se njihao na
vjealima. Ako je iv, opet teta, daba carski hljeb jede. (Postoje
drugi straar svezao Hamzeviju i uklonio se, prie Hamzeviji,
provjerava okove) Tako, djetliu, areniu! Tako, razbojnie!
(Zagleda ga podrugljivo, pobjedonosno) He! Hehe! Hehehehe! I ti,
takav, noem na velikog vezira Mehmed-pau? (vrisne) afire!
(Pilaviji mirno) ta da kaem? ta uopte pametan ovjek da kae?
Ko je on? (Hamzeviji) Ko si? Kazuj! Nee? Oo, rei e duo,
govorie ti meni ovdje i vie nego to te budem pitao. (Drugom
straaru) Izvadi mu lijevo oko! Ali... polako, bez kapaka, nijednu
trepavicu da ne oteti! Hajde, vadi no!
II STRAAR: Bezbeli, izvadiu ga!
PILAVIJA: (je visok, snaan, malo od dvorske hrane ugojen tjelohranitelj
velikog vezira Sokolovia, poznat maevalac u carevini, odjeven
vojniki, ali s primjesama dvorskog kienja. Od ulaska u tamnicu on
se mrti zbog smrada i uasa) Ne, nemoj!
UZEL: Ali zato? Ta, ta je to jedno oko od ovakvog razbojnika?
PILAVIJA: Neka Mehmed paa presudi! (Hamzeviji) Zato si poao s noem
na Mehmed pau?
HAMZEVIJA: (pripadnik reda hamzevija bosanskih mistika, filozofa i
pjesnika, veoma skromno odjeven, sa zelenom almom oko glave, u
haljetku irokih rukava, nasmijeen i pored udaraca to ih je dobio od
neuspjelog atentata, superioran svetaki) Moda gazijo, nee
razumjeti...
PILAVIJA: Kakva je to naroita pamet potrebna da bi se shvatili razlozi

jednog ubistva? (uzelu) Jesi li ga uo? Molim te lijepo, mi jaemo,

ja uz vezira, vidim on prilazi, po kretnji ruku osjeam da e isukati
sjeivo iz rukava, maim se za sablju... a on jednako ide... gleda u me
i ide na vezira... (Hamzeviji) Zato?
HAMZEVIJA: Da osvetim nevine. Nije mi uspjelo. ta e! Uspjee drugi.
UZEL: Pa on prijeti? Allah, on jo prijeti. Jezik u ti iupati. Ne, pomalo
u ga rezuckati... Razbojnie! Huljo! (Pilaviji) Ne, ovo je prevrilo
svaku mjeru. Vlast je suvie popustljiva. Razbojnici e raznijeti
carstvo... (Straaru) Bi! Daj mi bi!
PILAVIJA: Nemoj sad! Hajdemo!
UZEL: Ali, zar mi ti, slavni Pilavijo, ne ree da e i estiti vezir Mehmedpaa navratiti gore u dvorite da mu pokaemo ovog ubojicu?
PILAVIJA: Da, ali ne znam kad e. Ja moram njemu. Moda jo neko eli da
potegne no na njega. Doi u ja s njim... a ti, ne diraj ovog dok vezir
ne odlui... (Poe s gaenjem uza stepenice)
UZEL: Stani, stani bar asak! Samo da saznam ko je. Sav Carigrad bruji o
njegovom pokuaju. Mene e pitati i s najvieg mjesta ko je i odakle
je. Moram bar to znati (Hamzeviji) Paa, golubiu, koji no ti bjee?
HAMZEVIJA: Ja sam obian itelj ovog carstva. Ime nije vano.
UZEL: Ime? Zanimanje? Porijeklo?
PILAVIJA: uzele, ja moram ii...
UZEL: Jo malo, jo samo malo (Hamzeviji) Golubiu, ime, porijeklo,
zanimanje?
PILAVIJA: (Hamzeviji) Budalo budalasta! Aa, ljudi! Pa mogao sam te
posjei.
HAMZEVIJA: Uinio bi mi uslugu, gazijo.
PILAVUA: Aa, ljudi!
UZEL: Samoubica!
HAMZEVIJA: Ee, nesrenici! Teko vama sa samim sobom.
PILAVIJA: (uzelu, postoje bio poao) ekaj! (Hamzeviji) Ma, ta ti
pria? Budalo, kad si nasrtao na vezira, jesi li znao ta ini?
HAMZEVIJA: (Nasmijeen) A kad si ti branio vezira, jesi li ti znao ta ini?
UZEL: Bogami, ovaj je lud.
PILAVIJA: (Hamzeviji, sujevjerno) Ne razumijem. (uzelu) uzele, ne

dirajte ga! Nek vezir odlui... Ljudi, ljudi! Hoemo li, uzele?
UZEL: (drugom straaru) Osmane, isprati slavnog Muzafera! Pilavijo, ja
bih ostao malo da pospremim., zna, moe Mehmed pai pasti na
pamet, ne daj boe, da zaviri u ovo oe carevine. Ejvalah!? Allah ti
uino slavnu desnicu jo brom. (Poto Pilavija maknuvi rukom u
znak pozdrava, ode praen straarom, uzel zatvori vrata, i silazei,
naglo se mijenja, uspravlja, postaje iskljuivi gospodar i krvnik
odrjeenih ruku) Pa, je li vrijeme da ja i ti ponemo razgovor kao dva
ovjeka koji se dobro poznaju?
HAMZEVIJA: Ti ne poznaje ni sebe, kamo li mene.
UZEL: Ah, ah,! to volim s pametnim da razgovaram! Ta prilika ne prua
mi se esto. Uene i ugledne smaknu odmah po viem nareenju, a
meni ostavljaju (pokae na Dalkilia i kostur) sve neke glupe vojnike.
Dodue, ja njih i njihove grijehe razumijem. Neznanje je preduslov
bezumnog poduhvata. Ali ti? Tako mlad, pa odgojen, pa uen!
Hajde, kai svom uzelu to die ruku na vezira? Jo neto. Ja
razumijem... recimo... u dvoru, na najviem mjestu, ima ljudi koji ne
vole Mehmed-pau, podmeu mu svata, neka ga Allah sauva, alju
ubice, onaj Pilavija jedva izlazi na kraj s njima... ali zato ti?
HAMZEVIJA: Rekao si da me poznaje. Onda zna i odgovor.
UZEL: Dabome da znam. Samo e morati da mi potvrdi. Prvo, ti si
Bonjak. Pa: ejh. Poto si to dvoje, mora da si hamzevija. A poto
su sve hamzevije, hvala Allahu, ili isjeene, ili nabijene na kolac, ti
kao posljednji, poao da se sveti. A poto ne moe ubiti sve one koji
su sudili hamzevijama ili ih pobili, ti mislio da e se dovoljno
namiriti ako ubije velikog vezira. Eto, na osnovu onoga to vidim na
tebi i to tvoje prljavo djelo otkriva, mogao bih o tebi donijeti niz
vanih zakljuaka, vanih i tanih. (Odozgo odnekle uje se od prije
jauk i vrisak. uzel se okrene prvom straaru) Idi, sinko, reci Fejzagi
da onome bojem robu koji vie, zalije usta vrelim olovom. Vika mi
smeta kad razgovaram s uenim ovjekom. (Poto straar ode) Kao to
vidi, znam o tebi mnogo. Zanima me jo samo ovo. Jesi li Orlovi iz
Nove Kasabe?
HAMZEVIJA: Jesam.
UZEL: Hamza Bonjak, osniva vaeg reda, nije imao djece. Znai, bio ti
je stric.
HAMZEVIJA: Jest.
UZEL: Dovoljno. A sad... ko te nagovorio da odabere ba velikog vezira

za glavnog krivca?
HAMZEVIJA: Ja. Sm.
UZEL: Ma, nemoj! Ah, kakav odgovor! Bez duha i mate. Bez truna
iskrenosti. Ba mi je ao. Poto si ti ipak ueniji nego to se pravi,
kai mi, mrzi li ti vezira kao krivca za smrt tvojih hamzevija, ili kao
krunu carske uprave koja je hamzevije unitila?
HAMZEVIJA: Iz oba razloga.
UZEL: E, to je ve bolje. Toje iskreno, aferim! (Opipava rebra i miiee
Hamzeviji) Hm! ilavo! Isposniko! Dugo e izdrati. Hakimefendijo,
ta ti je vie po volji da te meljemo polako s nogu, ili iv na
kolac?! Moda ti visine bolje odgovaraju,
HAMZEVIJA: Zalij mi usta vrelim olovom da ne bih rekao to ne mislim.
UZEL: Ee, olovo je usputica. A kazna je ira i temeljitija. Zna, oni
dvorski... ubice, oni idu odmah s kamenom o vratu na dno Bosfora A
ti, ti mora malo dublje. Samo da ujem vezirovu rije! Zato se
smjeka? Da moda ne oekuje od njega milost.
HAMZEVIJA: Od jedne ovakve bukve janjiarske, ja ne oekujem nita!
UZEL: Kako, kako? Kako si rekao? (Vrisne) Kako se usuuje, psino?
Hrsuze, govnaru uljivi, kako se usuuje prljati to estito i mudro
ime? Zna li ti koje on? U dvije ake on dri najvee carstvo svijeta.
Tri kontinenta drhte od njegovog imena. Dva sultana je on postavio
na prijesto, a ovo je trei kome slui. On vlada. Vlaadaa, razumije
li...? Hej, gurbete, zna li koga vrijea? Najslavnijeg, najmonijeg
velikog vezira.
II STRAAR: (Utri, s vrha stepenica vikne) Veliki vezir Mehmed-paa,
Allah mu slavu uveao (Straar sie i pokloni se prema vratima)
UZEL: (od krvolonog istraitelja pretvori se u servilnog inovnika. Sav je
savijen, u irokom licemjernom osmijehu, pritom povremeno baca brz
pogled desno i lijevo da provjeri je li sve u redu, pa opet smijeak, ali
kako to malo due potraje, poluglasno kae straaru)
Mrcino, blentovino! Gdje je ilim? ilim niza stepenice! Boe, kako se
ne sjetih. ilim, naravno!
PILAVIJA: (Uskoi na vrata i odozgo) Brzo, odvezuj, hoe Mehmed paa da
ga vidi!
UZEL: (pomaui straaru, usplahireno pita Pilaviju) Gdje je? Gdje se
zaustavio?

PILAVIJA: U tvojoj sobi.

UZEL: Allah, ko ga uvede tamo? (Oamari straara) ta si se spleo, pasiji
sine! Bre! (Pogura Hamzeviju pred sobom. Pilaviji) Hoe li ovamo?
(Straaru) ilim donesi za svaki sluaj!
PILAVIJA: (isue sablju, vrak postavi meu pleke Hamzeviji, a uzelu)
Ti, ne idi! Vezir je zavirio u neke prostorije.
Daj boe da ti vlastitim akama ne odvrne glavu! Ostani tu! Rei u
mu... izmisliu mu neto... (Hamzeviji) Polazi!
UZEL: (Za Pilavijom koji odlazi) A ta sam ja kriv? Zar nije sve kako je
nareeno? (Odalami nogom straara) ta drelji u mene tako, firaune
smrdljivi? Idi za njim! Otee mu se razbojnik. (Poto i straar otri)
Zavirio u neke tamnike prostorije? Allah! A ako sie ovamo?
(Uznemireno gledanje ta bi jo ovdje trebalo uiniti da vezir imadne
to manje zamjerki. Razmilja. iri ruke, klanja se nevidljivom veziru)
Ali, slavni, najslavniji alem kamene u kruni padiahovoj, Mehmedpao sine Sokolov, nije mogue drukije. Zgrada je sagraena prije
etrdeset godina. Nije u mojoj moi ijedan kamen da izmijenim. (Za
sebe, kritiki) Ne valja. Nije to. (Opet nevidljivom veziru) A to je
ovako... paaaa, takav je zakon, alem kamene u kruni padiahovoj, ako
ne stigne zapovijest da se smakne, ili da se mrtav sahrani o
tamnikom troku, on ostaje tu... Zaboravi vlast i da ima ovdje ovjek
u lancima, svejedno to ja moljakam da se rijei, ama zaborave na
me, koliko godina ja sluim u ovoj memli, zindanu, i nikad ni pohvale,
ni poviice, ni unapreenja, zato, zato? Oo, najslavniji meu
gazijama! Ne, ne bunim se ja, ja samo molim... na koljena padam
pred tvoju milost ovdje je sve po zakonima to si ih ti izdiktirao i
potpisao. (Vidi kako Dalkili za kog je mislio da je mrtav, dolazi sebi
i uspravlja se. Osmotri, pobjegne u drugi ugao) Zar nisi mrtav?
(Srdito polazi prema njemu) Zato nisi umro?
KASIM: (je mrav, osijedio, zaputen robija, na granici izmeu svijesti i
nesvijesti, ali grubo prkosan i zajedljiv) Tebi zainat!
UZEL: Dobro, dobro. Ali... sluaj, ako ipak vezir naie, nemoj da bi...
DALKILI: Sokolovi? On ovamo? Pljunuu mu u bradu.
UZEL: Umukni, umukni ivotinjo (Tobo ureuje prostoriju. Sa strahom
pogleda u vrata. Oslukuje prema tavanici)
DALKILI: Zato ne istra pred njega?
UZEL: Zavei!

DALKILI: Moli boga da te ne nae?

UZEL: Ama, utrni kad ti kaem!
DALKILI: (Uvjek saeka trenutak kad uzel gleda u vrata) Strah te,
krvnie? Ne boj se! Tamnica je njegova tvorevina. Ti si samo sitan
tamniki mi koji nama gloe kosti.
UZEL: Pa, hoe li jednom umuknuti, skote razbojniki? Na toak u ja
tebe... Sve u ti kosti izlomiti. Pihtiju u od tebe napraviti.
SOKOLOVI: (ve je stao na vrh stepenica, visok, namrten, poslovan, a
dostojanstven, dravniki malo umoran, ali spreman da se bavi
svakom sitnicom koja je u vezi s vlau, tamnicom, ljudima. Pita
sasvim mirno) Zato vie, uzele?
UZEL: (U naglom trzaju pokloni se, padne na koljena) Allah! kruno... alem
kamene u kruni... ja to onako, razgovaram...
SOKOLOVI: (Silazi niza stepenice, razgleda domainski zidove, eliju,
nita ga ne uzbuuje, ili samo krije misao i utisak) Neko ree da si u
velikom poslu.
Za to vrijeme Pilavija koji je najprije iskoio ispred Sokolovia
uvodei ga u eliju, rukama zaustavi gomilu koja bi da navali za
vezirom unutra, onda propusti drugog straara i Hamzeviju, zatvori
vrata, trkom se spusti niza stepenice i postavi se kao profesionalni
tjelohranitelj uz vezira. Hamzevija je superiorno nasmjeen stao uza
zid pored svojih lanaca.
Dalkili se uspravio zabezeknut, ali ga polako zaokuplja gnjev na
vezira.
Sve su oi uprte u Sokolovia. Vezir osmotri eliju, kostur, zatim
stane pred Dalkilia, utke, bez truna radoznalosti gleda mu u lice.
DALKILI: Gdje si ti, carska ulizico?
Pilavija isue sablju da posijee Dalkilia, ali ga Sokolovi kretnjom
ruke sprijei u tome.
SOKOLOVI: uri ti se da umre?
UZEL: Razbojnik... ubica... ja u njega, presvijetli...
SOKOLOVI: (kretnjom ruke uutka uzela. Dalkiliu) Koji si ti?
DALKILI: Samo si ti, kurvo, mogao da zaboravi.
UZEL: Alem kamene u kruni padiahovoj, ovaj razbojnik se zove Kasim
Dalkili, a rodom je iz sela Osata, kadiluk Srebrenica, u Bosni.

SOKOLOVI: Aa, Kasim! Pamtim.

DALKILI: Nisam ni ja zaboravio. Moha, Dunav, Siget, Krajina, buna u
Carigradu. A kad pamti, da te pitam... gdje su vojnike plae?
Potroio si plaajui gomile svojih ulizica? Joj, to te ne posjekoh!
Zmijo!
Pilavija nadlanicom iz sve snage udari Dalkilia i robija se stropota,
a ruke mu ostanu visoko u alkama.
SOKOLOVI: (Pilaviji malo srdito, ali bez povienog glasa) Zato si to
uinio? To je slavan junak bio. Bolji od tebe. (Posmatra
onesvijetenog Kasima.) Daa, ali i slavni podlijeu zakonu. (Sasvim
ravnoduno) Oslobodite ga okova! (uzel hitro odvezuje Dalkilia) I
njemu, a i ovome (pokae na Hamzeviju) dopustite dva sata izlaska na
dvorite. Namaknite im bolju hranu! Hasure im unesite! Odjeu
promijenite! Nijedna grubost da im se ne uini bez mog odobrenja.
(Hamzeviji) Da ti dokaem da hamzevije nisu isjeene jer sam ih ja
mrzio, nego zato to su smetali jedino ispravnom poretku stvari.
HAMZEVIJA: (nasmijeen) Vara sebe, a pokuava i druge. Ti se samo pod
starost kaje zbog svojih zloina.
SOKOLOVI: Ah, vi filozofi! Kako vi pojednostavljujete ljude!
HAMZEVIJA: Ne, nego kako starost pojednostavljuje kajanje!
SOKOLOVI: De, de, sram te bilo! Glava ti o koncu, a ti jo i neutiv
prema starijima! Vidi ti njega! Kad se filozof pone mjeati u poslove
upravljaa, jednog od njih dvojice treba objesiti. U koliko si filozof.
Sumnjam. Potegao si noem, umjesto knjigom! uzele, je li i onaj
kostur bio Bonjak?
UZEL: Jeste, pao hazretleri! A i pod nama u rupi ima jo jedan... dugo je
dolje... mislim esnaest godina...
SOKOLOVI: Paa, nisi ba neto sjajno izabrao za nas Bonjake. Ti si
Anadolac? Pa, da. Jasno. Krk bonjak, bir Adam. etrdeset Bonjaka,
jedan ovjek, je li tako? Dobro, dobro, hajdemo, Muzafere, vrijeme je.
(Poe uza stepenice) uzele, prekosutra se javi kadiji carigradskom.
Dunost predaj svom pomoniku!
UZEL: Avaaj, ali zato?
SOKOLOVI: Hajdmo, Muzafere!
DALKILI: (Dolazei svijesti) Kurvo! Ulizico osmanlijska! (Otima se, jer ga
uzel pokuava rukama umiriti) Zato me ne posijee? Zato me
mui? Ubijte mee! (Sokolovi je ve izaao) Milost, ubijte me!

(uzel otri za vezirom) Ubijte me, ljuuuudiiii!

HAMZEVIJA: (S rukom na Dalkilievom ramenu) Prijatelju, smiri se! Ne
oajavaj! Tvoja hrabrost obavezuje te da izdri. Koliko se razumijem
u ponaanje upravljaa, tebe e uskoro pustiti.
DALKILI: Oo, efendijo, ne poznaje ti Sokolovia.
HAMZEVIJA: Moda. Moda jo nisam izmjerio sve strahote to se zovu
carska uprava. Ali ono to sam lino uo i vidio, dovoljno je da ne
vjerujem niemu to nosi peat uprave. Ni njenoj milostinji. Ni mostu.
Ni damiji...
DALKILI: Ni damiji.
HAMZEVIJA: Boe, ta to bude sa ovjekom kad stane bilo gdje na ljestvicu
vlasti? Kukaviluk mu se udvostrui, oholost tri puta grublja biva.
Svaki dar mirie mu na otrov.
DALKILI: Na otrov.
HAMZEVIJA: Svaki smijeak mu je zamka za neobavijetenog. to ovjek po
toj ljestvici ide navie, on po ljudskim mjerilima silazi nanie.
DALKILI: Tako je. Nanie.
HAMZEVIJA: Ljudski ivot, to najvee i najsvetije boje djelo, postaje mu
sve sitniji novi u kusuru. Ljudi, ljudi! A ti, prijatelju, zato si ovdje?
DALKILI: (Povremeno, na pauzama Kasimovog monologa koji zove
odozdo: Ljudi, koje je doba?) Ja? Aha! He, moj efendijo! Ja sam s
onim istim Mehmedom Sokoloviem u koli, u Enderunu, bio, na
Mohau, mi u prve redove, a on uz vezira! Na Sigetu, mi golim
sabljama na bedeme, a on veliki vezir i carski zet! U Beogradu, a
zatim u Carigradu, mi vojnici zametnemo bunu, pare iemo, plae
nae redovne, sablje povadimo, bogme poee glave paa da se
kotrljaju, mi... taman da se dokopamo i sultanove, a on lisac, meu
nas... baca nam dukate akama, smiruje... pa poto nas umiri, pozva
nae najbolje starjeine na veeru i... dragi moj efendijo, potrova ih
sve redom. Ostale razagna u graninu slubu da lipsajemo po
stepama i slanim movarama. E, velim ja, nee, gujo, dokle hoe, pa
nasrnem sabljom. Ali ta e, uz njega onaj prokleti Pilavija,
najvjetiji maevalac u carstvu. Savlada me, i... eto... ja mislim,
jedanaest je godina otad. Ja truhnem, a on zlotvor, i zaboravio me.
(Histerino prema tavanici) Lopove! Kuko! Ubij me! (Videi uzela
i straare kako nose hranu) Ubijte me, ne mogu vie... Majkoooo!
UZEL: (nosei hasuru) ta je, Kasime? ta je pobogu?! Kakva je tebi
nevolja? U suhu si, u zaklonu, dabe carski hljeb jede, eto, sad si

dobio i hasuru... dobra hasura, nova... i hranu e bolju dobiti...

zahvali dobroinitelju Mehmed-pai, Allah ga blago...
DALKILI: Milu ti majku, i tebi i njemu!
UZEL: Odbij, bogohulnie! Za te rijei upamo jezik i aljemo na kolac.
GLAS: Ljudi, koja su doba...?
UZEL: (Odkrine kapak) ta je, Redo? Koja su doba? Zar ti nije
svejedno, moj Redepe?!
GLAS: Je li Sokolovi jo iv?
UZEL: iv, hvala Allahu. Ne lete vezirske glave tako lako kao vojnike...
GLAS: O, ljudi, runa vremena!
UZEL: ta e, moj Redo, ni meni nije lako. (Zatvori kapak, zakljua.
Hamzeviji, koji blijed gleda u kapak) Uvijek ima gore od goreg.
(Kasimu) Ti, nemoj da psuje, izvadiu ti lijevo oko. Magarac jedan!
Vidi ti njega! Veliki vezir brine o njemu, a on... tako! (Izie sa
straom)
DALKILI: (za njima) Strvino!
GLAS: Ja li Kosara iva?
DALKILI: Ne vjerujem da uje. U posljednje vrijeme, im izgovori
nekoliko rijei, potpuno obamre, i ne javlja se.
HAMZEVIJA: (Gleda u svoju desnu ruku) Zato zakasni? Zato ne ubi?
Zato, nesrenice?
DALKILI: Ne brini. Uinie to drugi. (Povjerljivo) uo sam od straara
da su na Sokolovia dvorjani slali nekoliko ubica. Sada vele, sultan je
vrsto naumio... Svakog asa oekujem da ujem da su naem
zemljaku grkljan prerezali.
HAMZEVIJA: Ne razumijem. Dvor vezira eli da ubije? Hm! Nije valjda
sultan praviniji od njega...?
DALKILI: Jok. Nego, zemljak nam se izgleda, tamo previsoko popeo, pa
smeta osjetljivim Osmanlijama. Ubie psine slugu svoga. Takav je
zakon medu njima. Pasji!
ISTRAAR: (Donosi na rukama veliku zdjelu i dvije kaike. Drugi straar
ostane u vrhu kod vrata) U ruku da me poljubite, magarci! Ime
vezirovo s blagoslovom da spominjete! Ah, kakva orba! Bujrum,
begefendijo! Deder, Kasime!

HAMZEVIJA: Otrovano?
DALKILI: Kamo sree, prekratili bi mi muke! (Navali halapljivo da jede)
Ah, ljudi... meso! ... pirina!... biber! De, prijatelju!
HAMZEVIJA: Najmanje me hranom mogu omekati;
DALKILI: Jedi i mrzi! Oh, to je orba!
ISTRAAR: Jedi, efendijo, milost carske uprave kolebljiva je kao proljetno
vrijeme. A tvoja krivica je takva da se ne zna, ako sad rua, da li e
stii da veera?
DALKILI: Neka samo saekaju da ruam.
HAMZEVIJA: Kako bi bilo... doturiti malo i onom nesreniku dolje?
ISTRAAR: Nemogue je. On je duboko. Ne moe vratiti zdjelu. Njemu se
hljeb baca... malo mandre... suha hoafa... a vodu pije s kamena...
Kasime, gotovo? Daj zdjelu. Eh, zar nee blagosloviti onog ko je
naredio da se donese ruak?
DALKILI: ...ti pas mater i tebi i njemu!
ISTRAAR: Eh, Bonjak, luda glavo! Boe, kakva nezahvalnost! (Ode)
DALKILI: Mmmm, dobra orba! E sad se moe malo i prilei. Oho, dobra
hasura! (Poto se namjesti) A boga ti, ejhefendijo, ko si ti i odakle si?
I kakva nevolja nagna tebe tako mladog i uenog da nasrne na vlast?
Ja mislio, to inimo samo mi... uvrijeeni vojnici...
HAMZEVIJA: Vojnici uglavnom ubijaju one koji se bune.
DALKILI: Mrzi vojsku? Svi vi uevni mrzite ratnike...
HAMZEVIJA: Mrzim ciljeve kojima slue, mrzim nain na koji lukavi
upotrebljavaju ive ljude nazvane vojnici... mrzim...
DALKILI: Hm, mora da su ti nekog dragog ubili.
HAMZEVIJA: Ubili su mene u meni. Nasilje vlasti zatrovalo me mrnjom.
Poremetilo u meni sklad razbora i ljubavi. Od mene, svetenika
bratstva meu ljudima, uinili ubicu.
Oo, vrhovni krvnice! Ako te ubije estit ovjek, neka ga zemlja slavi!
Ako te ubije plaeni zloinac, neka mu svi grijesi budu oproteni!
Toliko te mrzim. (Odozgo se uje krik, stenjanje, molbe nekog ko je
na uasnim mukama. Hamzevija pogleda gore.) ta je to?
DALKILI: He, vlast vri svoju pravdu nad nekim nesrenikom, De, ti,
ejhefendijo, prilegni malo, a to... to e ti sluati svakog dana...
naviknue se... shvatie to i ja, da vlast nije samo onaj na Bonjak

na vrhu... vlast je stoglava strahoba, glava joj u Stambolu, pipci u

Budimu... noge kvasi u dva velika mora. A hrana joj je... ljudsko meso,
to od protivnika, to od vlastite djece. Umiva se suzama podanika, a
groblja su joj najdraa tefejriita. Prilegni, prijatelju, navikni se!
HAMZEVIJA: (Gleda opet u svoju ruku) Zato zakasni? Zato ne ubi?
Zatamnjenje

SCENA TREA

Radna soba Mehmed-pae Sokolovia. Za visinu praga iznad nje

nalazi se njegova soba za dnevni odmor u kojoj posljednjih dana
boravi njegova supruga Esmihan s robinjama. Kroz rijetku mreu
muebaka i zavjesa vidi se kako Esmihan ita, a zatim je robinje
presvlae za no. Sokolovi je u lakoj kunoj odjei. Hoda po sobi,
diktira svom sekretaru Hasanu. Pilavija, uvijek budan, sjedi kod vrata
na svom malom uzvienju, sa sabljom u krilu. Ponekad oslune prema
vratima, ili osmotri prozore, po profesionalnoj navici tjelohranitelja.

SOKOLOVI: (Diktira) Hasane, pii!... Kralju panije Filipu II.

Razbojnitva se ponavljaju u vodama Magriba. Zaprijetiti! Na moj
povik krenue vie laa, nego to panija ima stanovnika! Otro i bez
uobiajenih pozdrava! Gotovo? Dalje! ekaj! ta misli Hasane, da li
je onaj momak lud?
HASAN: (Inteligentan ukopljenik, posluan, vjeran, diskretan, ali straljiv)
Trebalo bi ispitati, pao hazretleri...
SOKOLOVI: Odgovor dostojan malo manje umne glave nego to je tvoja.
Pii! Maksimilijanu Caru austrijskom!... ukoliko tvoji graniari jo
jednom preu granicu turskog carstva, ja stavljam nogu u uzengiju i
dovodim ti krvave goste, sto hiljada najboljih vojnika svijeta. Ovo
sroiti opirnije. Izraziti nadu da se to nee ponoviti. Napomenuti
utvreno prijateljstvo. I da na vrijeme izmire danak! Gotovo? A to ti,
Muzafere, misli da li je lud onaj momak to potee na me no?
PILAVIJA: Ne bi rekao.

SOKOLOVI: Kako to ne bih rekao?

PILAVIJA: Paa, u jednom golemom raunu trampiti svoju glavu za glavu
velikog vezira, nije loa raunica.
SOKOLOVI: Hm (Hasanu) Dalje! Tatarskom hanu! Da ne upada u zemlju
Moskova bez naeg odobrenja. To nakitite ljubaznije, kao
nedotupavnom roaku. I, spremite usput neki poklon tom prodrljivcu.
Gotovo? Dalje! Bosanskom beglerbegu, neka mu Allah uvea
sposobnosti... i tako dalje! Da iz dravne blagajne godinje daje deset
sindirli-altuna Fetahu sinu Abdulahovom iz Rogatice, za junatvo, da
se daje dok je iv.
HASAN: (bojaljivo) Da nee biti mnogo?
PILAVIJA: Za onakvo junatvo i to je malo.
SOKOLOVI: (Pilaviji) Ti, ne petljaj se! (Hasanu) Ne deset, nego
dvadeset takvih zlatnika.
(Prie prozoru. Zuri, guna stihove)
Uzalud Stambolu ljepota i ljepotice!
Jedna tamnica
i jedna runa jesen ih ko trag u pijesku
briu.
Boe moj, darivaj ohole dvorom u Stambolu
i daj im dugu prljavu jesen stambolsku,
a meni uini uslugu i kazni me
da dok sam iv, kosim aire romanijske,
ljeti na pripeci,
i pijem vodu, Kneinac zvanu,
od koje gle po zubima puca.
Znate li ija je ovo pjesma? Ne znate? Hasane, pii! Sulejmanu sinu
Zahirovom iz Kneine, sandak zvorniki, vilajet Bosna, da se za dvije
zbirke pjesama dade ezdeset zlatnika. (Pilaviji) ta veli?
PILAVIJA: E, to je mnogo.
SOKOLOVI: Kako mnogo?
PILAVIJA: A onaj Omer, za izgubljene oi na Klisu, koliko on dobi?
SOKOLOVI: Prosjenih vojnika je mnogo, a dobrih pjesnika malo.
PILAVIJA: Ne bih dao jedno vojniko oko za svo pjesnitvo svijeta.
SOKOLOVI: Zato i nisi vezir.

PILAVIJA: (Tiho) Hvala Allahu, zato me ne mrzi sav svijet...

SOKOLOVI: Ne gunaj! (Hasanu) Do prekosutra u podne da se uzel
Mehmedaga, upravnik tamnice, razrijei dunosti i poalje za
nadglednika radova u jednoj od najdubljih jama rudnika olova u
Olovu, vilajet Bosna... Razlozi! nesavjesna sluba.
HASAN: Svijetli pao, uzel je najsavjesniji...
SOKOLOVI: Zato ni jednog Osmanlije nema u podrumima tamnice? ta
su to Bonjaci izuzetno krivi...? Uostalom, nisam nikome duan
objanjenja. Dakle, uzel u olovske jame!
Dalje! Da se zarobljenicima Kasimu Dalkiliu i... Muzafere, kako bi
ime onom ludom momku to me zamalo ne probode? ;
PILAVIJA: Znam samo da je pripadnik hamzevija...
SOKOLOVI: ...i mladiu, porijeklom iz Orlovia kod Nove Kasabe, vilajet
Bosna, optuenom za navodni pokuaj ubistva velikog vezira
Mehmed-pae... preuredi tamnovanje da, to se tie odjee, ishrane i
uslova za molitvu, itanje... (primijeti kako se Hasan i Pilavija
zgledaju) ta je, ne svia vam se?
HASAN: Pao hazretleri, takve razbojnike su nekad nabijali na kolac!
SOKOLOVI: ta ti misli, Muzafere? Obojica su Bonjaci, lude glave, kad
malo okuse bolje hrane i ljudskije poive, od ubica postae stvaraoci.
Ja bih obojici...
PILAVIJA: Ima i trei. Ispod njih, izbodenih oiju.
SOKOLOVI: Ko je taj?
PILAVIJA: Onaj Neretljak... koji je u Slavoniji oteo Kosaru, hou rei, onu
Umiulsum, pa mu je tvoja svjetlost oduzela, a on noem...
SOKOLOVI: Aa, to ona s benom na obrazu? Ona to smo je dali u
Maroko? Sjeam se. A zar nesrenik nije osloboen?
PILAVIJA: Ljudi se ude to nije ubijen. To bi bila milost prema njemu,
kakve je, inae muke preivio...
SOKOLOVI: Da... Muke, muke! (Pravdajui se neuvjerljivo) Pa ne mogu
ja i na to misliti. Toliki poslovi, a oni... noem na vezira! U svakoj
upravi koja eli red i sugurnost ubice se ubijaju. Filozofi! Pjesnici!
Vojnik poremetio umom zbog ratnih strahota a on noem na vezira.
Filozof uvidi da mu vlastiti sistem nije jasan, a on... Eh! Kad se ta
raspojasana tevabija pone mijeati u dravne poslove, treba ih u
okove. Umorne noge lijee bolestan um. Je l tako? (nakon pauze

utanje) ta je, ne mislite to i ja? Dobro, svu trojicu u bolje

prostorije! Hasane pobrini se za to! (Zamiljen, vie sebi) Zaboravio,
ta mogu! Hoemo li dalje? (Odgurne zastor na velikoj karti turskog
carstva. Posmatra. Vrati se prozoru. Gleda u no) Boe, kakva runa
jesen! (Pilaviji) A u nas, tamo... ljive su obrane, bestilj krka u
kazanima... ovnovi razapeti visoko na tavanima... sijela djevojaka...
gore nebo planinsko, mrazno, zvjezdano... usamljen vuk vije na
mjeseini... Hasane, kasno je, ne mogu vie. Sve to... neka bude za
sutranji popodnevni Divan sroeno i spremno za potpis! Moe ii!
HASAN: (sprema papire, otee, htio bi neto da kae)
SOKOLOVI: (Zamiljeno posmatra kartu carstva. Umorno pree dlanom
preko nje. U toj kretnji primijeti Hasanovu zabunu) ta je?
HASAN: Pao hazretleri, ne zamjeri na velikoj slobodi koju sebi uzimam. Ja
bih te opet zamolio skloni se, zahvali se padiahu na ljubavi i
povjerenju.
SOKOLOVI: To smo raspravili. Idi!
HASAN: Molim te! Crn se oblak nadvija nad tvoju kuu. Predaj ovu
preteku, dunost drugome! Opet e na te ubicu da poalju Murat...
i...
SOKOLOVI: Kako kae? Murat? A gdje ti naui da tako izgovara ime
sultanovo? Na koljena kad ga spomene!
HASAN: (na koljenima) Ubie te. uo sam. Znam.
SOKOLOVI: (Smirenije) Znam i ja. Idi ti i naspavaj se! I sutra ta pisma da
su u redu za potpis. Idi!
GLASNIK: (Pilavijaje uo glasnikov trk kroz hodnik, izvirio je, otvorio mu
vrata i propustio ga, ali ipak dok se ovaj klanja veziru, Pilavija staje
uz vezira, oprezan, spreman na sve.) (Glasnik govori zadihano) Neka
se tvoje presvijetlo lice udostoji primiti i sasluati Sadudin-efendiju...
SADUDIN: (Sultanov dovadija, visok, mrav, elastian i kretnjom i
mimikom, licemjer, na registru od jezuita do korumpiranog
dvorjanina, ulazi brzo, nasmijeen, srdaan, kao podreeni koji
prijateljuje s vezirom) Akam hairolsun! (Ne primjeuje da su se
Hasan i Pilavija svaki na svoj nain poklonili, ni pozdrav glasnika koji
natrake izae) Pono blizu, a u vas radno podne. Tursko carstvo i
jeste mono, jer mu na elu stoje ovakvi ljudi i bdiju. Kako si
najslavniji...?
SOKOLOVI: ta je?

SADUDIN: Alem-kamen u ogrlici od zvijezda, na dragi sultan Murat han,

iji sam ja skroman tienik i dovadija, uo je da je vaa presvijetla
linost izvoljela odbiti izaslanika drave Venecije, pa pita za razloge
te neshvatljive grubosti i nemara i izraava svoju uzvienu srdbu koju
morate hitro zadovoljiti.
SOKOLOVI: Napolje!
SADUDIN: Ja znam da me vaa svjetlost ne podnosi. Allah mi je svjedok da
nisam kriv. Samo upozoravam: odbijanjem venecijanskog
izaslanitva, grdno je uvrijeena sultana Safija, jer je ona kao to je
poznato, roena Venecijanka... Sultan Murat han se na njenu
pritubu, toliko raestio da je izgovorio strane rijei... Neka Allah
milou svojom zatiti vau glavu! Vi znate ta to znai...
SOKOLOVI: Sluaj ti, zelembau, ja sam tebi ve jednom zabranio da mi
izlazi na oi. Poselami sultanu Safije-hanumu koja te poslala...
SADUDIN: Ja govorim o srdbi sultanovoj...
SOKOLOVI: Reci ti njoj da ja odgovaram za sudbinu turskog carstva. Ja
sam njegovu slavu i mo ovom glavom i ovim rukama podigao meu
zvijezde. Carstvo die mojim dahom. I dok sam iv, neu dati da mi se
haremski ejfovi mijeaju u dravnike poslove. A sad, napolje!
SADUDIN: Upozorio sam te... put carske srdbe posijan je mrtvim glavama.
SOKOLOVI: Napolje, kad kaem!
(Sadudin se pokloni i izae)
Nitkove! Nije loza Osmanovia spala na to da im ene, kao kojekakve
engleske Elizabete sa svojim karaozima, upravljaju dravom.
HASAN: Tano! Ali zato navlai jo veu mrnju na se? Koliko je plaenih
ubica pobio ovaj Pilavija? Jedan e biti bri i od Pilavije i od boije
milosti koja te titi. Zato se ne povue? Zato u miru starost ne
provodi...?
SOKOLOVI: Rekao sam ti idi! Do sutra popodne sve da je to sroeno!
HASAN: Ubie te.
SOKOLOVI: u li ti zapovjest? Idi!
(Poto Hasan izae, stoji neko vrijeme utke nasred sobe) Hm! Ubiti!
Znam. Ubili su tolike prije mene samo zato to su se pameu i trudom
propeli iznad tog ljama neradnika i izjelica.
PILAVIJA: Opasno te ljudi mrze. Na ulici te ekaju... kao onaj... hamzevija.
Ovdje plaenici... Ja te upozoravam za tvoje dobro. Sluim ti vjerno

tolike godine i... imam pravo...

SOKOLOVI: Pravo? Hm! Nastaju runa vremena. Vie se govori o
pravima, nego o dunostima.
PILAVIJA: Uvijek se trai vie ono ega ima manje.
SOKOLOVI: Zavei! Vidi ti njega..! Nego, jesi li provjerio da li su onoj
dvojici nesrenika... odnijeli hranu i hasure?
PILAVIJA: Trojica su... za onu dvojicu jesu.
SOKOLOVI: Napomeni mi sutra, onog treeg da puste. Vrijeme je.
PILAVIJA: Kasno je. Sloboda bi ga ubila. Bez prisustva heima, sumnjam
da bi izdrao ijedan udisaj istog vazduha.
SOKOLOVI: Neka mu dadnu lijenika!
PILAVIJA: Njemu?
SOKOLOVI: Ovo carstvo je jo toliko mono da moe biti plemenito i kad
mu to nije korisno... (Gleda kartu) Mono! Venecija! panija!
Unurija! Franaka zemlja! Hm! Sitan svijet, poprilino. Da je rat
samo sukob dviju vojski, zaratio bih sa svakom, ili sa svima odjednom.
Jo ova pesnica moe da razvaljuje granice carstva. Ali u rat se polazi
samo kad dumanska sjekira udara u vrata, ili kad je pobjeda zrela
kruka koja se moe brzo i sigurno brati. Rat nije igra i hazardna
pustolovina obijesnih kako to neki u nas misle neki moji
protivnici... Rat je i rodilja i grobnica carstva. Sve zavisi od... ali ta
ja tu tebi drobim... Muzafere, zna i sam, bitke su deseti dio rata.
Ostalih devet su pokolji itelja, piska nejai, pusta zemlja. A zgarita i
zaputene oranice nisu nijedno carstvo uinili srenim. Ne. Mrzim rat.
Ali od njega se ovjek moe sauvati samo ako je dovoljno snaan
da ga drugi ne napadnu. Tursko carstvo ine monim dvije prednosti:
jasna misao vodilja i vrsta uprava. Ako nas ne razore rasipnitvo
bogatih i neposlunost siromanih, razapeemo granice na tri okeana.
Sa moskovskih zvonara javljae se mujezini pet puta na dan. A Be je
samo jedan korak u tom pohodu. ta je, to me gleda tako?
PILAVIJA: Ja onako...
SOKOLOVI: Govori!
PILAVIJA: Ja mislio ti brine o sultani Safiji i Veneciji!
SOKOLOVI: A, moja plemenita ahmaino! Na ovim visinama s kojih ja
gledam, enski hir je pijesak pod nogama...
PILAVIJA: Ja bih molio da veeras konai u svom dvoru.

(Esmihan je za to vrijeme dobavila veeru. Uputi I robinju u vezirovu

sobu.)
I ROBINJA: (Presavijena) Pitaju... da li e paa hazretleri najzad veerati i
da li ovdje ili...
SOKOLOVI: Neka donesu ovamo! (Poto robinja izae) Eto, i veera
pree u obavezu!
PILAVIJA: Nisi od jutros jeo...
SOKOLOVI: Starim. Ali, nisi ni ti. (Robinje unose sofru. Za njima
Esmihan. Jedna robinja posipa veziru da opere ruke) Muzafere, peri
ruke!
PILAVIJA: Ja u s Hasanom.
SOKOLOVI: Prilazi! (Vezir brzo, nervozno, a Pilavija s ustruavanjem,
sjeda za sofru. Esmihani). ta je, ta me gleda?
ESMIHAN: Boe, nekad su veliki veziri i carski zetovi veeravali u prisustvu
makar stotinu gostiju...
SOKOLOVI: eno, nekad su Osmanovii jeli jednom dnevno, u sedlu.
Tada se ovo carstvo gradilo i irilo. Danas ga valja uvati. (Prvi
podigne kapak na sahanu. Namrti se) Pa, jesam li ti sto puta rekao da
neu ovih stambolskih krkanluka! Hou pogau! Sir! Matrafu kozjeg
mlijeka!
ESMIHAN: Dobro, dobro! Ne ljuti se! (Na dva udarca dlanom, dotre
robinje. Esmihan apne prvoj, onda obje brzo odnesu sofru. Muu)
Sama sam uestvovala u kuhanju...
SOKOLOVI: Zato, kad ima poslugu?
ESMIHAN: Moj brat te mrzi.
SOKOLOVI: Aa, to! Hehehe! Ne brini ti, eno, imam ja stomainu, tri ive
guje da pojedem... Muzafere, ta si ti ono djeljao danas u hodniku
PILAVIJA: Suduku, pao hazretleri!
SOKOLOVI: Je li ti ta ostalo?
PILAVIJA: Nije, hazretleri...
SOKOLOVI: Mrcino jedna, izjelika! I ti si postao poguzija, kao da te
Osmanlija pravio...
ESMIHAN: Mogao si veerati u mojoj sobi.
SOKOLOVI: Star sam ja za tri veere sedmino u eninoj sobi. Dvije jo

nekako... Hahaha! Nisam ja ludi stambolija, pa da se potroim do

etrdesete na robinje i ljam, pa kad doe da se i svojoj eni devap
dati mora, onda... jok! Ha, golubice, ta ti kae na ovo?
ESMIHAN: Ja bih te molila da poe na poinak poslije veere.
SOKOLOVI: Imam posla.
ESMIHAN: Htjela sam ti neto vano da...
SOKOLOVI: Znam. Opet e o tome da mi spremaju poparu, tvoj brat
naredio, a Sadudin i udaja i tvoja majka...
ESMIHAN: Ne mora ti biti prvi veliki vezir koji je na poslu umro...
SOKOLOVI: Bonjak mora biti najbolji da bi mu priznali prosjenost.
ESMIHAN: Nemoj mi uzeti za zlo, ali dosta si prosjenih Bonjaka postavio
na mjesta gdje treba da sjede najsposobniji.
SOKOLOVI: Vano je da imam sposobnu enu. to je s pogaom i kozijim
mlijekom?
ESMIHAN: Sad e... Malo strpljenja!
SOKOLOVI: (nestrpljivo) Dobro, neka donesu u tvoju sobu! Ti, idi, sad u
ja, samo neto da pribiljeim.. Hajde, hajde, ne brini se za me! Mogu
ja i trei put u sedmici veerati u eninoj sobi. Ne obziri se, ne gledaj!
Sigurne su strae oko nas. A ovaj Pilavija pobio je ve toliko mojih
protivnika, da... hajd, hajd! Sad u ja... (Poto otprati enu do vrata,
koja se nervozno srui u postelju u svojoj sobi) Muzafere nemoj se
eniti.
PILAVIJA: Ne bih ni da naredi.
SOKOLOVI: ena je mudro gurnula mukarca da robuje povijesti, dok
ona gospodari u porodici. ena! Draga vlastita ena. Ooo! Nemoj se
eniti!
PILAVIJA: Ako paa hazretleri zaista eli, ja sam ostavio jedan komad one
sandake suduke...
SOKOLOVI: Ne mogu. Ja sam se ono... pravio pred enom. A drob mi je
oslabio kao vodenica koja e sutra usahnuti. Jedva melje... Kakva
suduka! Ee, moj Muzafere! Ja, ta bi tek sa mnom bilo da sam se
potroio na robinje i igraice? Bi me s noge na nogu bacale! Supruga
je, obino, alosna injenica o domainu.
PILAVIJA: Esmihan hanuma je plemenita ena.
SOKOLOVI: Ee, moj Pilavijo! Ja sam uao u sve tajne golemog carstva. A

ni svoju enu, kamo li neku tuu, kamo li enu uopte, ne znam ni

toliko koliko o njoj zna obian romanijski vo. Znam samo da su odaje
veselije, ako si sino u dueku bio... sliniji drijepcu, nego konju
teretnjaku.
PILAVIJA: Esmihan-hanuma brine za te zbog tvojih protivnika.
SOKOLOVI: Jah! Daj ti znaj... ne, samo se roditelju moe bez pogovora
vjerovati.
PILAVIJA: Esmihan hanuma zasluuje...
SOKOLOVI: De, de, nee mi valjda o mojoj eni priu priati. Toliku sam
djecu s njom izrodio. Znam je. Ali, ivi bili pa vidjeli! Ti e to
sigurno i doekati. im ja strmeknem ni eteresnica nee proi, ona
e sebi odabrati kakvog mladog lijepog beglerbega, od njegove ene
e ga silom rastaviti...
PILAVIJA: Zaboga, pao hazretleri!
SOKOLOVI: De, pogasi irake, a ja... ja odoh da veeram. (Sokolovi
poe, pogled mu pade na kartu. Zastane) Boe, a mene moja
graevina ipak satire i mrvi. Jesam li odve oholo zgrabio od
sudbine? Ili je to sudbina neimara da mu djelo njegovo njegove
digerice pojede? Jah! A ti... spremi se i u... tamnicu. Provjeri da li su
onim nesrenicima dali sve to sam naredio. Onoga odozdo neka
puste... ali neka se nae lijenik pri ruci. A onu dvojicu u za koji dan
preda se...
PILAVIJA: Pao, hazretleri! Ja ne bih... Rei e, puta ubice, hamzevije,
krivovjernike...
SOKOLOVI: Ba to!
PILAVIJA: Ali, presvijetli pao...
SOKOLOVI: Ba zato, budalo! Eto ba zato... ha! Pa zna li ti, ludi
Pilavijo, kako se sudbina sa mnom poigrala, heej, ta sam ja njoj da
me tako mazi i tako kanjava? Idi, provjeri! Neka im i dueke unesu!
Da, da dueke! A za koji dan, zvau ih na Divan. Na Divan, ta je, ta
me gleda tako. Miljenici sudbine su oni koji rizikuju. Pogasi irake,
ja odoh. (Sokolovi ode. Pilavija gasi irake. Gleda u kartu carstva
zamiljen, zbunjen)
Zatamnjenje.

DRUGI DIO

SCENA ETVRTA
Esmihanina soba namjetena bogato enstveno.
Postelja malo podignuta govori o raskoi ali i enskoj vjetini da
veziru priredi odmor, ljubav i toplinu.
Na zidu u ornamentici, objeene dvije ukrtene sablje i tit, jedine
stvari koje podsjeaju na mukarca, vojsku, vlast.
Nurbanu i Esmihan, same...

KURBANU: (Sultanova i Esmihanina majka, ena umrlog sultana Selima,

visoka, snana, srdita, zla ena koja vodi konce mnogih dvorskih
intriga. Veliki protivnik Sokolovia i sultanove ene Safije)
Ti si keri, budala. Ti si prava budala. Pogledaj se! Zna li kakva
izgleda najljepa rua u tvom ruinjaku kad se svaka latica najjaom
bojom zaari? To si ti. A on? Ohol bonjaki starkelja... kome si ti
deveta rupa na svirali. Njemu su vani njegovi Bonjaci i Arnauti, njih
da protura na poloaje, da ih dobro eni i udaje, to je njemu vano. A
ti vene... duo, nikad tvom djedu ne mogu oprostiti to te dao toj
svirepoj bonjakoj leventi.
ESMIHAN: On svirep? On je samo izvrilac. A naredbodavac je...
NURBANU: Budalo! Naredbodavac nikad nije kriv. On samo izlazi u susret
udnji izvrilaca za vlau. Daje im dijelove svoje moi pod zakup.
Plaaju poslunou. Kad se uzjogune, opominje ih na razumnu
granicu. Mehmed je prekoraio sve granice podnoljivog. Veliki sluga
zamislio da je veliki gospodar. A starost mu pomutila razbor. Sasvim.
ESMIHAN: Ali, majko, ja ga volim. Ja sam svu nau djecu s njim u ljubavi
zaela. to smjerate uiniti s njim, uinite i sa mnom!
NURBANU: Eh, takva ljepota, a tako sitna pamet! Uostalom, ja se, kao
tvoja majka moram o tebi da brinem. On je ve star i onemoao. U
sluaju da ostane udovica, koji ti se ovjek dopada? Biraj! Ima
mladih beglerbega... ni ona dva perzijska princa nisu loi. Galantni

su... prebogati... biraj!

ESMIHAN: Majko, pa vi mog ivog mua sahranjujete! Neu, ne govori mi
vie... neu da ujem... Vidim ja kud smjera. Ubij i mene!
NURBANU: Keri!...
SOKOLOVI: (Ue naglo, namrai se videi Nurbanu, shvati ta se dogaa,
smjekom krije mrnju i srdbu) O, zar moja punica majka ne
spava?
NURBANU: Mehmede, jo sam toliko u snazi da mogu da sijelim do ponoi.
A kad uporedimo moje i tvoje godine...
SOKOLOVI: Hehehe!! Znam, znam koliko ste osjetljive kad se govori o
godinama. Nisam na to mislio. Je li kakva nevolja, da pomognem?
Ima li moja punica kakvog miljenika da ga promaknemo? Ili moda
neko smeta, pa da ga... smaknemo, s boijom pomou?! eno, zato ne
ponudi majku neim...?
NURBANU: (Sokoloviu) Samo nemoj ti da mi spremi pie...!
SOKOLOVI: A zato ne bih i ja kad zna koliko te volim?
NURBANU: Voli me toliko da od tvog erbeta ne bih ni tri uzdaha
sastavila, a ve bih... ohoo...
SOKOLOVI: Teka optuba, punice majko. Pogotovo kad se uzme u
obzir tvoja beskrajna ljubav prema meni.
NURBANU: Previe zajeda, Mehmede. Zaboravlja ko si i odakle si.
SOKOLOVI: Paa... ni moja punica nije Osmanovika. Koliko pamtim, ona
je... ini mi se, Jevrejka... naravno, porijeklom.
NURBANU: Mehmede! (Histerini vrisak mone ene koja u ovom trenutku
jo nije u prilici da se osveti, da kazni) Keri, kako moe kraj ovoga?
Mehmede, zaalie... Keri, pamet u glavu! Zapamti, razmisli!
(Gnjevno ode)
SOKOLOVI: (Podsmijehom isprati Nurbanu. Nasmijeen, eni) ta hoe?
ESMIHAN: Mrzi te.
SOKOLOVI: Samo to? Pih! Je li te zatekla budnu?
ESMIHAN: Da. ekala sam te... stalno sam mislila na onog. Ne smijem pred
drugima da te pitam. Ko je bio taj?
SOKOLOVI: Hamzevija? Onaj s noem? Bonjak. Zamisli!
ESMIHAN: Je li odmah posjeen?

SOKOLOVI: Naredio sam da ga dobro nahrane... i... ostalo... Ali, pobogu,

o emu mi razgovaramo? Nemoj da brine moje brige, od tebe je
dovoljno da brine o djeci i unuadima. (Poljubi je u rame) Hm, ovako
mirie samo zrela foanska jabuka. Zagrize, plemenito tle, blaga
reskost svjeeg osoja, miris cvata davnog, minulog... (sjedne
naprema njoj) Je li ti dan bio dug?
ESMIHAN: Dui od teke godine. Taj luak s noem...?
SOKOLOVI: Nije luak. Po obrazovanju, mogao bi biti carigradski kadija.
ESMIHAN: Ali, zato? Kod tolikih tvojih dobroinstava...?
SOKOLOVI: Hamzevija! Hamza Bonjak... sjea li se onih buntovnika,
onih pjesnika i filozofa... Orlovii, Tuzla, Graanica, Sarajevo,
Zvornik, pa ovdje... Konija, Smirna, pa Solun... Ebu Suud efendija ih
je ispitivao i utvrdio krivicu... Isjeeni su. E, ovaj je posljednji...
Hamza Bonjak je osniva. I stric ovom momku. Ah, to momak ima
jeziinu! I kako kroji umne reenice! teta! teta!
ESMIHAN: Ali, zato tebe?
SOKOLOVI: Paa, sve ono to se ne slae sa zakonitim ustrojstvom carstva,
pobuna je. A svaka pobuna je kanjiva. A za svaku kaznu koju izrie
zakon, odgovoran je i zakonodavac i vrhovni izvrilac. A to sam ja.
ta ja tu mogu! Smrtne presude su neophodno trnje na livadama
svakog upravljanja dravom. Naredio sam da se pobiju. A ovaj ih
sveti.
ESMIHAN: Kad bi ti ostavio slubu i posvetio se radostima ivota.
SOKOLOVI: eno, sluba je ivot posveen potrebama i radostima drugih.
ivot krvav, ali za ljudski rod neophodan.
ESMIHAN: Kad bi ostavio svoj poloaj, ne bi bio opkoljen ubicama, nego
prijateljima. Strah me.
SOKOLOVI: A koji je ejtan svima vama? Ubice, ubice! Pa ta! Vojnik
izie na bojite, sto hiljada ubica tri prema njemu, i niko ne kae:
bjei, eto ubica! Ljudi stare, godine im se gomilaju za vratom, niko ne
vie zaustavite godine, one su opasne ubice! im se rodi, sve dok ne
umre, ovjek je opkoljen; grom baca vatrene sjekire, susjed zavidi,
prijatelj iznevjerava, bolest ui u zasjedi tijela, voda se propinje da
poplavi, meava vriti da zatrpa, konj strie uima da se iftekne, neki
vezir sastavlja spisak sto hiljada ratnika za sutranji rat... sultan
aka zube i smilja kako da se otarasi vezira, tamo neki kmet
biranski, kraj ognjita smilja kako da doskoi obojici... svako
nekome smrtnu poparu kuva. Niko od nas nije poteen. I sasvim je

svejedno podlegne li ovjek sablji plaenog ubice, ili mu srce prsne od

neke uvrede dojueranjeg prijatelja. Svi smo opkoljeni. I ti. Ja,
pogotovu. Ali, ovjekovo je da se uvijek i iznova probija kroz te krune
hajke sjeiva, da radi, da prkosi. Uostalom, ivot bez protivnika nije
dostojan ovjeka. Samo protivnik izazove u nama vrline. Ili mane,
svejedno.
ESMIHAN: Ja te molim, da bar ne izlazi bez jake pratnje.
SOKOLOVI: Dovoljan mije Muzafer Pilavija (S mrnjom pogleda na
veeru koju je donijela robinja i udaljila se) Zato ne legne?
ESMIHAN: A ti!
SOKOLOVI: Ja bih morao jo neto da proitam...
ESMIHAN: Nee.
SOKOLOVI: Oho!?
ESMIHAN: Nee. Dosta! Dosta je i tih pisama i knjiga i te svjetine to se
mota, dosta tog bdijenja i utnje oko mene! Ne mogu vie... Neu.
Sjedi! Ako ne moe spavati, priaemo...
SOKOLOVI: (Ironino ali savlaujui bezvoljnost, Sokolovi prie eni,
zagrli je) Slatka mivko, nemoj da plae! Sad u ja... samo da se
raspremim. De, ti lezi! (U trenutku kada je malo silom, malo
starakom alom povali, iznad njega, nagnutog nad nju, strijela se
zabode preko njegovih lea u drvenu izrezbarenu oplatu zida. Za
svoje godine neobino hitro, vezir skoi, strgne sa zida sablju, otvori
vrata, izviri, sabljom razmae zavjese, vrati se, uzme strijelu, razgleda
je) Iz dvorske radionice. Od ove godine.
ESMIHAN: Bjeimo! Moda je ubica opet napeo luk.
SOKOLOVI: Ne brini, duo! (Zagrli je, zakloni tijelom, kriom zvijera
oekujui drugu strijelu. uje um, odskoi, spreman da se brani, ali
se u vratima pojavi Pilavijina glava)
PILAVIJA: (zbunjen eninom obnaenom ljepotom) Oprosti... vidim... vrata
otvorena... a ti sa sabljom...
SOKOLOVI: Ui, Muzafere! (Dok se Esmihan, njima okrenuta leima,
usplahireno oblai, vezir Pilaviji pokazuje strijelu) Zabola se tu.
Odakle je odapeta?
PILAVIJA: (nagne se kroz prozor) Iz druge kronje.
SOKOLOVI: Oho! Izvrstan strijelac!

PILAVIJA: (zagleda strijelu) Grk Nazir. Potraiu ga.

SOKOLOVI: Ne treba. On je ve zadovoljan jer je promaio. (eni) Ti si
se ve spremila?
ESMIHAN: Ja bih ila... A i ti morao... odavde... boe!
SOKOLOVI: Ala si ublijedila! Muzafere, kako joj stoji blijedilo?
PILAVIJA: (Jo motrei uokolo) Moj vezir ima najljepi rubin u carstvu.
ESMIHAN: Moj vezir ima uza se najhrabrijeg junaka u carstvu.
SOKOLOVI: (grubom srdanou domaina seljaka) Ma, ta vi to jedno
drugom, je li? Kod mene ivog? Ti, kumrijo, idi u svoje odaje... Ovdje
nije ba najsigurnije...
ESMIHAN: Tek kad vidim da i ti polazi...
SOKOLOVI: Slatka mivko, jo nismo u prilici da mi i ti postavlja neke
uslove. Mora ii. (Izvede je na hodnik, vrati se, ali srdit i zabrinut,
ime pokae da su smijeh i srdanost bili samo zavjesa i utjeha
prestraenoj eni) ene! Ipak, nisu sve iste. (Uzme strijelu) Dakle,
tako? Poeli su otvoreno. (Strijelom udari gong. Slugi presamienom
u vratima) Je li ena otila s pratiljama? Ah, ja zaboravio da ti je
odrezan jezik! Zdjelu hladnog erbeta! (Dok sluga izbiva, razgleda
strijelu) Tako, znai!
PILAVIJA: Bolje bi bilo da se povue. Sami smo, pao hazretleri! A njih je
mnogo.
SOKOLOVI: Zavei!
(Sluga unese zdjelu. Sokolovi posegne za nju, ali ga Pilavija
pretekne. Prvi proba. Kad Sokolovi ponovo prui ruku, Pilavija opet
izmakne zdjelu.)
PILAVIJA: Treba ekati. Moda je otrovano.
SOKOLOVI: (Vikne) Pa zato onda ti pije, budalo?
PILAVIJA: Ko e drugi?
SOKOLOVI: Ne traim od tebe toliko.
PILAVIJA: Moje je da te uvam. A ti kako hoe.
SOKOLOVI: Za toliko nisi plaen, naalost!
PILAVIJA: Ne uvam ja tebe za plau.
SOKOLOVI: Nego?

PILAVIJA: Paa, kad tvoja svjetlost eli da uje, uvam te jer si mi drugi
otac, jer ti je plemenito i mudro sve to...
SOKOLOVI: (Malo ironino zauen Pilavijinom neobinom patetikom)
Zar ba sve?
PILAVIJA: (Naglo referira iz patetike u nedoumicu) Ma, nije ba sve posve...
SOKOLOVI: Na primjer?
PILAVIJA: Molim, da najprije postavimo dvostruke strae! Ili da bar za
noas napustimo ove odaje.
SOKOLOVI: Ne smije da kae? Hajd, stisni!
GLASNIK: (Uskoi i pokloni se) Sadudin-efendija, Allah mu ugled uveao!..
SADUDIN: (zadihan iri ruke) Neka je slava i hvala milostivom Allahu!
Pred ovolikom radou padaju sve sitne svae i nesporazumi.
Mehmed-pao, neizrecivo mi je drago to je strijela maila. U vrtu je
uhvaen Grk Nazir. On je digao poganu ruku na te. Ne brini, zloinac
je ve kanjen. Zadavljen je i iskomadan. I sam sultan Murat-han
alje ti pozdrave i estitke povodom srenog izbjegnua te...
SOKOLOVI: Drugi put nai boljeg strijelca!
SADUDIN: Kako, kako?
SOKOLOVI: I selam e sultanu... i rei e mu, poto on izbjegava da me
primi po slubenoj dunosti, na to je zakonom svojih otaca obavezan,
rei e mu znao sam za vae pripreme da me ubijete.
SADUDIN: Allah, kakve teke rijei!
SOKOLOVI: Mrzite me svi vi kojima je zanat i ivotni cilj da gradite sebi,
a harite carstvo... Svi vi jedva ekate da vidite ovu glavu kako se niz
kaldrmu kotrlja, pa da zaigrate kolo oko mog trupla...
SADUDIN: Mehmed-pao, kako moe...?
SOKOLOVI: Ne laj! Pitaj sultana, eli li moju smrt zato to sam u slubi
ovom carstvu i lozi Osmanovia atro svojih ezdeset godina ivota?
ta sam sluei zaradio tolike rane, kostobolju i bijele vlasi? to
sam smirio 21 pobunu kad je loza Osmanovia, s Muratom zajedno,
bila perka ptiija pred orkanom? Hoe li on da me ubije zato to sam
ga ovim rukama posadio na prijesto, koji je uz malo mog nehata,
mogao pripasti drugom? to nad granicama carstva bdijem danju i
nou, dok se hiljade ulizica, s tobom na elu, oko njega vesele
rasipajui blago tu krv vojnika i muku seljaku? ta je, to zvjera
oko sebe?

Soba.
Lonica.
Kai mu i to. Evo postelja je jo topla od eninog tijela. Neka uzme u
obzir i to da ja nisam izlapjeli starac kome je vrijeme da ide. Jo ja
mogu buljuk djece da napravim. Jo ja mogu sa svima vama da se
nosim o megdanu i pred enom i pred istorijom. Jesi li zapamtio sve
to sam ti rekao? A sad napolje! Napolje dok ti nisam pesnicom
razvalio tu poganu lubanju! (Poto Sadudin pobjegne, Sokolovi se
jo razgnjevljen vrti po sobi. Onda iznenada, umoran, sjedne na
postelju) Boe! Zar su muka i emer jedina tvoja nagrada? Muzafere,
umoran sam. Koji je sat? Gluho doba. ta emo, nesreni Pilavijo?
PILAVIJA: Pao hazretleri, idi sultanu, trai da te oslobodi dunosti,
bjeimo odavde!
SOKOLOVI: To? To neu. Neu za inat. Jesi li uo onog momka u
tamnici, onog hamzeviju? Ili onog nesrenog dobrovoljca? Po kom
zakonu oni, goloruki, i vezani, mogu prkositi i meni i svoj carskoj sili,
a ja... s tolikom silom u rukama, ne mogu jednoj rulji ankoliza i
trovaa? Ne idem. Neu. Reci Hasanu neka mi aui sutra dovedu
dvojicu buntovnika! A on neka odmah doe s dosta hartije!
PILAVIJA: Pao hazretleri, da idemo odavde! Smrt vreba.
SOKOLOVI: Rekao sam, sutra hou da vidim onu dvojicu nesrenika
ovdje. Izvri zapovijest! (Poto Pilavija ode) Tako! (Gleda kroz
prozor) Boe, pouri jutro. Treba mi dan. He! Hehehe! Pozvau ih
lijepo na Divan. Zamoliu ih da stupe u moju slubu. Javno. Onaj
ueni bio bi dobar tabor-imam. Ooh! Boe, zato li to inim! Kakvu li
nesreu time izazivam?
Zatamnjenje

SCENA PETA

Sokolovieva soba prazna. Esmihan u svojoj sobi. Robinja joj oblai

ogrta. Esmihan prelazi u vezirovu radnu sobu, mislei da je vezir tu.

ESMIHAN: Eto, jo ga nema.

I ROBINJA: Paa-hazretleri nosi prevelik teret za svoje godine.
ESMIHAN: Jo kad mu se doda mlada supruga koja ima svoje hirove...!
I ROBINJA: Oo, Esmihan hanum, tvoji hirovi su blagoslov za mua. Ti
ima duu melekja.
ESMIHAN: Zna da laska.
I ROBINJA: Ja samo uzalud pokuavam da naem prave rijei zahvalnosti
to si me spasila od onog...
ESMIHAN: To je Mehmed-paa uinio. Zato li ga je moj brat toliko
zadrao? uj, da mi malo proetamo dok se on ne vrati...!
I ROBINJA: Trebalo bi da se vratimo u dvor. Ne vjerujem da bi ti etnja
ovdje priinila zadovoljstvo. Pretravaju glasnici, strae su sve sami
Arnauti i Bonjaci... dobacuju... ne razlikuju slukinju od vezirove
ene...
ESMIHAN: U dvor neu. elim da budem to blie ovoj sobi. Brinem se za
njega... (vrate se u Esmihaninu sobu, zatim iz nje izau)
Vrata na vezirovoj sobi se naglo otvore. Upada Sokolovi, za njim
zabrinut Pilavija, pa kasajui Hasan defterdar.
SOKOLOVI: (iznenada otkrije u ruci spise. Bijesno ih baci) Zemljo! Ljudi!
HASAN: Neka se tvoja svjetlost stia. Carska volja je promjenljiva, kao
proljeno nebo nad Sarajevom.
SOKOLOVI: Oo, ljudi! Da on odbije da me primi? Pa ne traim ja od
njega drolju za postelju. Ja dolazim., dravnim poslom. Ne mogu bez
njegovog odobrenja. Da uinim bez pitanja, odsjei e mi glavu. Ako
ne uinim, opet e... Oni me guraju u pogreku.
HASAN: Ee, kad bi paa hazretleri mene posluao!
SOKOLOVI: ta je?
HASAN: Da ostavi... da se ukloni... mirno ivot da provodi u porodici...
meu prijateljima. A prijatelja ima, Husrev-paa, pa neimar Sinan...
pa pjesnik Bakija...
SOKOLOVI: Ne trtljaj daba, ne umijem ja naprazno glodati vrijeme.
Gladan sam. (Poviri u Esmihaninu sobu) Nema je... Hvala bogu. Ako
ja moram konaiti van kue, ne mora ona. (Pilaviji) Neka mi spreme
tanku orbicu! I komad pogae! (Poto Pilavija izie) Hasane, znai
od sultana nemamo vie ta traiti... Boe, da ja doivim pod stare

dane da me marnu s carskih vrata! A nekad sam njegovom silnom

djedu Sulejmanu-hanu ulazio u spavau sobu bez pitanja! Da... Oo,
zemljo! O vremena!
HASAN: Kad te tvoji prijatelji savjetuju da odstupi...
SOKOLOVI: Budalo! Nisam ja u pitanju, nego carstvo. Da samo za
trenutak popustim dizgine, raznijeli bi ga kao zvjerinje leinu...
HASAN: Zlo ti spremaju. Carska zlovolja je uvod u golemu nesreu.
SOKOLOVI: Paa... nosaemo se. (Pilaviji koji se vrati) ta je s tim? U
posljednje vrijeme, kad se nasekiram, naglo ogladnim, sav treperim...
elebija lijenik kae da je to popustio glavni damar koji dri
drobinu. ta je s rukom?
PILAVIJA: Sad e...
(Sokolovi zlovoljno hoda po sobi. Odgurne zavjesu s vojne karte.
Posmatra, prelazi dlanom preko nje, zatim naglo navue zavjesu.
Poto su ga njih dvojica utke posmatrali, uhvati njihove poglede).
SOKOLOVI: ta je? Gledate kako budalesam? Hm! Pa... gledajte! Ako mi
do veeri srce prsne...
HASAN: Allah!
SOKOLOVI: Muzafere, da zna, za onim vratima u dolafu ima kutija za te.
A klju je ispod daske.
PILAVIJA: Ne razumijem...
SOKOLOVI: Eeh! (Odmahne rukom nesposoban da objasni, da otkrije ta
je tom oporukom htio rei. Nastavi hodati) Boe, boe, zar ljudsko
bie moe dotle dotjerati s mrnjom? Da me mrzi, to znam prije nego
to sam ga doveo na prijesto. Ali koga e umjesto mene postaviti?
Sadudina? Ili onog lopova baovana ejh udaju? ta je,
Muzafere?
PILAVIJA: Nije mi jasno za onu kutiju...
SOKOLOVI: Moram li ti, kao djetetu, sve objasniti: ako mi srce prsne, ili
ako me ubiju, uzmi tu kutiju i ponaaj se prema uputstvima koja su ti
tamo jasno napisana! Eto... to.
HASAN: Allah! Nije valjda dotle dolo...
SOKOLOVI: ta ja znam?! Kad car dadne znak da se neko makne, onda
taj neko moe biti i Sokolovi, daba mu je...
HASAN: Pa zato onda ne odstupi, kumim te bogom?

SOKOLOVI , A carstvo? A granica? A Zakon? A red? A moje ime? (I rob

otvara vrata. Tri robinje unose na rukama sue, zdjelu, hljeb, ibrik, i
legen, pekir za ruke. I rob pokazuje gdje e prostrijeti)
SOKOLOVI: (Nestrpljivo opere i obrie ruke pekirom) Muzafere, Hasane,
tri su kaike! Bujrum!
HASAN: (Sumnjiavo zagleda u roba) Koji si ti?
I ROB: Ja? Bajremi je bolestan, pa su mene poslali...
HASAN: Ko te poslao?
I ROB: Tako mi nareeno...
PILAVIJA: (Poeo je i sam sumnjati. Vezir je podigao kaiku k ustima.
Priskoi veziru. Uhvati ga za ruku) Nemoj jo! (I robu) Ko te poslao?
SOKOLOVI: Ja ga poznajem. Ostavite ga! Dvije godine je bio sultanin
sofra -baa! (opet podigne kaiku)
PILAVIJA: (Otme i kaiku i zdjelu) Ja u prvi...
ESMIHAN: (Utri, krikne) Nee, ne dirajte jelo! (Otme od Pilavije prinese
robu) Jedi!
I ROB: Nisam ja kriv...
ESMIHAN: Jedi! (Istrgne iz Pilavijinih korica sablju, prisloni je robu na
prsa) Jedi! ta je, ne smije?
SOKOLOVI: eno, idi u svoju sobu!
ESMIHAN: Neu. Neka kae... Boe! Svojim oima sam vidjela Sadudina...
kada ga ispraa... znala sam... znala sam... oo, ljudi!
SOKOLOVI: (Vrati sablju Pilaviji, uzme enu za ruku, dovede je do sobnih
vrata, uprati i nju i robinje, vrati se. Robu) Paa?
PILAVIJA: Kazuj! (Vadi sablju)
SOKOLOVI: Ne! (Robu) Vrati se onima koji su te poslali i kai im da im
zahvaljujem na ruku. I da mnogo alim to im poklon ne mogu vratiti
istom mjerom... Idi!
HASAN: Ne! Bolje je saekati... Bolje je da sami dou. Doi e... ubrzo!
SOKOLOVI: Ima pravo.
PILAVIJA: Tamo! U oak! Klekni! Ne mrdaj, kurvin sine!
HASAN: (Sa strahom obie zdjelu) Pao hazretleri! Molim ti se kao
pooimu, bjei! Bjei odavde! Idi! Idi, molim te. Ljubim ti i noge i

ruke, idi!
SOKOLOVI: De, ne prepadaj me!
I AU: (Utri) Je li gotovo? (Ugleda Sokolovia, Pilaviju, Hasana, I roba,
zabezeknut, prestravljen) Go... ja... nita... (klanjae) Pogrijeio...
SADUDIN: (Upada slavodobitno) Od toga nema lijeka...
SOKOLOVI: Ima.
SADUDIN: (Zaprepaten) Selam! Neka vas... boji blagoslov... ovaj, htio
sam da upitam za zdravlje najslavnijeg...
SOKOLOVI: Hvala. Neka Allah tebi podari bolju pamet! ta ima? ta
nema? Kako zdravlje? Kako na sultan Murat han? Allah mu vid
razbistrio! (Sokolovi se razjaren primie Sadudinu. Pilavija mjerka
sablju i Sadudinov vrat. Za sve to vrijeme sinkrono, robinje rashlauju
i umiruju Esmihan u njenoj sobi.)
SADUDIN: (Jasno se vidi da se ispod podrugljivih vezirovih pitanja krije
opasan gnjev. Uzmie) Ja... dobro ja... Allahimanet... (Pobjegne)
SOKOLOVI: (Gleda za njim) Ha! Hahaha! (njegov neurotian zakocenut
smijeh prihvate i Hasan i Pilavija. Hasan se gui u ukopljenikom
falsetu.
Valja se. To je nagla provala, neurotino oputanje nakon
straha. Vezir uzme Hasana za jaku. Podigne ga. Govori mu kroz
smijeh) Idi, idi molim te, odvedi ovog roba bojeg u kuhinju, i kai,
hahaha... kai... ah! Ma, ili, kai im svima neto... izmisli... hahahah...
kai... (Rukama gura Hasana i roba. Jo se smije. Kad doe nasred
sobe, brie oi i lice od znoja, smijeh ga naputa polako... rukom
umiruje Pilaviju koji grlato kikoe)
HASAN: (Odlazei posljednji put, stane kod vrata, obrne se, raaloen, ali
smiren) Pao hazretleri, oni sigurno ekaju... oni su svi na okupu...
SOKOLOVI: ta ti je?
HASAN: Ja idem, a osjeam: no je nesreom sudrebna.
SOKOLOVI: (Jo s tragovima smijeha) Idi, slobodno, ne smije tebe niko
taknuti.
HASAN: (Uporno pri svom predosjeaju tragedije) Ako se ne vidimo, da
zna, svi papiri i sve knjige su sreeni, popisani i povezani. Molim ti
se, ne daj neukom i povrnom da nastavlja...
SOKOLOVI: Ma, idi Hasane, ta ti je sad odjednom?
HASAN: ...a ti se priuvaj, tako ti boga, zar ne vidi kako smo opkoljeni?
Ako se ne vratim, pao hazretleri, oprosti... ja sam dunost vrio kako

sam znao i umio... Muzafere, ne zamjeri. I... otvori dobro oba oka!
Savjesna sluba je mjerilo ovjeka! (Ode dostojanstveno)
I GLASNIK: (utri savije se) Doveli su zatvorenike, kako je jue
zapovjeeno...
SOKOLOVI: (Pilaviji) Kakve zatvorenike? Ah, da Bonjake. Neka dou
sutra na Divan! Ne! ekaj! Uvedi svu trojicu!
II GLASNIK: Pao, hazretleri, ljubim ti skut i ruku, dvojica su.
SOKOLOVI: A trei?
I GLASNIK: Trei je umro, im smo ga izveli iz mraka... Strano... nije
mogao...
SOKOLOVI: Oslobodio se muka! ta mogu! Paa... uvedite prvog!
DALKILI: (Bos u ritama, zaputen, odrijeen, trlja zglavke, mirka,
iskosice gleda u vezira, koji i vedar i umoran, sjedi) Merhaba,
krvnie!
SOKOLOVI: (Blago) Kasime, ja sam samo veliki vezir.
DALKILI: Ti si varalica i glavosjea. Gdje su pare za isluene vojnike? Je
li moj otac preao na islam zato da bi mu sin skapavao od rana i
gladi?
SOKOLOVI: De, lake malo! Hoe li sjesti?
DALKILI: Gdje su pare? ta bi od onolikih tvojih obeanja nama
vojnicima? Oo, mi lude glave vojnike! Gdje su moje pare? Zemlja?
Jesi li je ti opljakao? Malo ti svega, pa i sirotinjsko... otima...
(razgleda sobu) Sve je ovo naom krvlju iarano. A tebi smijeno...
SOKOLOVI: (Iza skrivene pomine daske u rafu izvadi sahan i komad
hljeba, stavi pred Kasima. Iza pojasa izvadi i baci mu kesu s novcem)
Jedi, a novac uzmi!
DALKILI: Hvala. (Pojede alapljivo, opipa kesu, tutne je u njedra. Ne zna
kud bi sad, da li da bjei, ili da ostane)
SOKOLOVI: Saekaj u hodniku! Sad e te pustiti. Dae ti jo petnaest
zlatnika. Okupaj se, obrij, iz mojih skladita neka ti daju najljepu
odjeu i oruje... kako zasluuje junak...
DALKILI: ...Oprosti... kajem se... Pao presvijetli, nisam znao...
SOKOLOVI: Idi! Idi! (Poto Dalkili priskoi njegovoj nozi, poljubi je i
ispue napolje) Muzafere, jesi li vidio? alosno! Daa! Vojnik!
Plaenik! Uvedi drugog! (Pilavija uvede odvezanog Orlovia koji

stane smiren i dostojanstven.) Objasni mi jo jednom zato si htio da

me ubije?
HAMZEVIJA: Da ti vratim za pokolj hamzevija. Da naplatim pla njihove
djece. Da zadovoljim srdbu slobodne misli naeg reda koji si
osakatio ubivi estite i mudre. Eto zato. Vrati me u tamnicu! Ili alji
na gubilite! Gadim se mjesta na kome stojim.
SOKOLOVI: A kad bi ti bio veliki vezir?
HAMZEVIJA: Veziri nisu potrebni. Po naem uenju, uprava je suvina.
SOKOLOVI: Ali, kako bi se odralo carstvo?
HAMZEVIJA: emu carstvo?
SOKOLOVI: Ali kako bi se dogovorili o uvanju imetka i... slobode?
HAMZEVIJA: Od koga da ih uvaju?
SOKOLOVI: Od drugih carstava...
HAMZEVIJA: Ja sam i njih imao u vidu. Ne samo tursko.
SOKOLOVI: Djetinjarija! Kakve naivine razmiljaju o sudbini islamske
drave!
HAMZEVIJA: Znao sam da me veliki vezir nee razumjeti.
SOKOLOVI: Niko. Ne samo vezir.
HAMZEVIJA: Uglavnom veziri.
SOKOLOVI: Sluaj, mladiu! Zaloga pravinosti lei u sili zakona. I
sposobnosti izvrioca.
HAMZEVIJA: To je, ini mi se, iz udbenika za treu godinu janjiarske
kole, stranaa... ee.... stoetrdeseta... Na tome se koluju svjesne
ubice.
SOKOLOVI: Ma sluaj, ti, peksine bezobrazni! Sloboda je u sigurnosti.
Sigurnost je u sili... naravno, razumnoj...
HAMZEVIJA: To je filozofija izme i bia. To je mudrost vas koji ne moete
da ne upravljate i da ne budete sluge uprave. Vi polovini, vi
straljivi, vi ne moete bez sile, kao njena teglea marva, i kao njeni
inovnici. Vi nesposobni za slobodu, vi kukavice, vi bajraktari nasilja,
vi... tirani...
SOKOLOVI: Zavei budalo! Muzafere, izvedi ga! Neka ga nahrane,
preobuku i daju desetak zlatnika! (Poto se Pilavija vrati sam) Jesi li
ga uo? Aa? Puna glava estokih buba! A petlja vrsta.

PILAVIJA: Molim ti se...

SOKOLOVI: ta je? Blijed si.
PILAVIJA: Molim ti se kao ocu i gospodaru. Hasana, natrag! Zovi Hasana!
A sutra, trai sebi zamjenika!
SOKOLOVI: Da nisi ti muterija?
PILAVIJA: Jesam, ako e ti biti sultan.
SOKOLOVI: Zavei! Takve bogohulne misli ipak mi ne padaju na pamet. A
zbilja, kako bi ti izgledao kao veliki vezir? A ja, ne kao sultan, boe
me sauvaj, nego kao tvoj uvar? Aa?
PILAVIJA: Teka ala u runo vrijeme.
SOKOLOVI: U velikim trenutcima treba se aliti. ta bi bilo da sam ja ti, a
ti ja?
PILAVIJA: Paa, po volji pao hazretleri! Da probamo?! Da zamijenimo
kape, kad ne moemo glave. (Poto izmijene kape, Pilavija tutne i
svoju sablju veziru u ake. Zatim, imitirajui vezira, ushoda se po
sobi. Onda strogo) to stoji tu i blene? Na svoje mjesto!
SOKOLOVI: Oprosti, pao hazretleri!
PILAVIJA: Hasane, pii! Hm! Svoj mojoj rodbini koju sam na svojoj grbai
izvukao iz mraka na svjetlost i u obilje, a ja za to dobio ipak! Svima
Bosancima koje sam kolovao i na poloaje postavio, a oni mi rade o
glavi...
SOKOLOVI: (Veselo) Da ti ne pretjera, Muzafere?
PILAVIJA: Pilavijo, ne petljaj se, nego bolje osluni! ini mi se neko nezvan
mota se oko vrata.
SOKOLOVI: Hehehe! ba si ejtan!
PILAVIJA: Ve su vlasi pobijeljele,
presta udnja i za zvanjem
Puti k spasu presjeeni,
a brdima mrak se hvata".
To sam napisao i potpisao ja, Mehmed Sokollu. Daa. Moj Pilavijo, ti
misli da ja ne vidim ta se oko mene zbiva. Ako ja drmam carstvom,
to ne znai da i mojom duom, kao i duom svakog sitnog podanika,
ne drma neka sila i nevolja. I ja drhturim, i ja cvilim, moj Pilavijo.
Jer, ko sam ja, moj Muzafere? Jedno obino siroe kojeg su sluaj,
boija volja i djeiji strah od povratka kui u siromatvo i muku,
iznijeli dovde. Dokle ree?

Dovde. Do vrha. Kad tamo, a ono... isto.

Ita?
Nita.
Eto, i mene zglobovi bole kao i svakog romanijskog stara seljaka.
Strae oko mene. Na moj povik sto hiljda vojnika moe krenuti, a
mene strah. Od ega? Od svega. Od konanog. Hasane, gdje ono
stadoh? Ah, umoran sam. Hasane, idi, nastaviemo sutra. Ne mogu
vie. E moj Pilavijo, sad u nas u zaviaju lijee zimski mir na zemlju.
U toploj sobi eljad posjedala. Brkat polusijed djed uzeo gusle...
Djeica otvorenih usta sluaju kazivanje o junacima. U aharima konji
rumaju zob i sneno odihuju. Budan rundov bdije. Sazvijea neujno
plove. Mir i boiji blagoslov. Mir i blagoslov.
A mi? A ja?
Ja se nateem s dvorskim govnarima i ubicama. Za to? Ne znam.
Moda se ja bunim protiv sebe i svoje nesrene raevine. Strah me od
nje. Uasavam se. Ta, ja sam opkoljen ubicama. Sve su kapije u meni i
oko mene zatvorene. Ja nemam kud. Nemam ak ni zablude u koju bih
pobjegao. Samo strah i srdba.
Srdba i strah.
Muzafere, strah me
Hoe da me ubiju.
Odbij ubice od vrata!
(Sokolovi je od prvih Pilavijinih rijei o umoru iznenada ozbiljno
shvatio ovu igru. Rijei o strahu su ga zapanjile. Nehotice je nekoliko
puta prestraen trgnuo pogled ka vratima.)
PILAVIJA: Pa, ta eka Muzafere? Eto ubica kod vrata. Pilavija naglo
otvori vrata. Trojica ubica s isukanim noevima iznenaeni su, ne
mogu da se snau ko je vezir ko Pilavija. Gotovo pomahnitao od igre.
PILAVIJA: (Krikne) Ubij, Muzafere, ta eka?!
(Poto vezir, paralizovan otkriem, ne zna kud bi s rukama, sa
sabljom, Pilavija zbaci vezirov kauk s glave, otme sablju i iskoi pred
ubice. Dok se on na hodniku bije s njima, vezir sakrivi lice u ake,
apue).
SOKOLOVI: Ljudi, ljudi! (Esmihan je na trku i viku najprije iz svoje sobe
istrala na hodnik, zatim se trkom vratila kroz svoju sobu u vezirovu)

ESMIHAN: Zar opet?

SOKOLOVI: ta je?
ESMIHAN: Pa... kolju se po hodniku. Zar ne uje zaboga? ,
SOKOLOVI: To Pilavija vri redovnu slubu (Sokolovi pokua da se ali,
ali je unezvijereno psihiki prisutan dvoboju u hodniku)
ESMIHAN: Pa tebe su opet htjeli ubiti. Zato sjedi? Zato ne uini neto?
SOKOLOVI: Da mi je znati koji ejtan tebe dovodi ovamo kad ne treba?
Zato nisi ostala u dvoru? Ti si od te sobe za posjetu napravila stalno
stanite. Hajd, zovi pratilje i idi!
ESMIHAN: Neu.
SOKOLOVI: Kako?
ESMIHAN: Neu. Zato ti ne ode? Zato jednom ne ostavi ovo krvavo
leglo? Kakva to strana zabluda vitla tobom? Vlast? Zar ti nije dosta,
tako ti boga? I ta vam je da se svi o nju tako zvjerski otimate?
itavog ivota kod mua, bez mua. Uvijek sama. Uvijek u strahu za
te. Je li tvoje bonjako siromatvo bilo tako strano da se toliko boji
ostati bez vlasti?
SOKOLOVI: eno... carska keri, izii! Izii... a sutra kad se ova glava
zakotrlja po kaldrmi, vii na nju. Dok sam iv ne povisuj glas, carska
keri, zemlju ti tvoju... izlazi!
ESMIHAN: Mehmede! Ti si... ti si... poremetio umom... Ti nisi onaj...
SOKOLOVI: Ja sam tek sad onaj.
ESMIHAN: (Ustrahu od muevljeve pesnice) Mehmede, tako ti nae djece
i... nae ljubavi!
SOKOLOVI: Kakve ljubavi u ovom kotlu mrnje? Idi! Budalo... i tebe e.
Tvoj brat je pobio svu svoju brau, svih pet prineva, svoju krunu u
djeijoj krvi okupao, pamti li...? I tebe e. Bjei! (Izgura je u sobu.
Esmihan se srui na postelju. U toj sceni dok je izvodio enu do vrata,
zatee ga Pilavija malo pocijepan i poprsakn krvlju) Eh, ene!
PILAVIJA: Gotovo! S boijom pomoi, ja sam svu trojicu...
SOKOLOVI: (Odsutno) Da, da.
PILAVIJA: A ta ete sad? Strae su nesigurne, kau, ovi ih prevarili...
bajagi, nosili ti uzvienu poruku. Moramo ii... Da se kako probiti do
Sarajeva, ili bar do Pljevalja, pa otud... Kai neto, Mehmed-pao!
Rije jednu...! Ma, kud li Hasan osta za ovoliko? Mehmed-pao, pa ti

mene, izgleda niti uje, niti vidi? Pao hazretleri! Opet se neko uje.
(Izae, izviri na hodnik. Vraa se natrake unezvijeren. Za njim
Sadudin, ali ne vie zbunjen i servilan. Sad je ohol, nadmoan. U ruci
mu odsjeena Hasanova glava koju dri za perin)
SADUDIN: (ue ne poklonivise, smrknut, osvetljubiv, stavi pred noge
velikog vezira krvavu glavu) Poslao ti sultan Murat-han.
SOKOLOVI: (Pogleda glavu, krikne) Hasane! Oo, ljudi! (Sjedne smlaen
otkriem)
SADUDIN: (je u ovom trenutku namrten dvorjanin kog je usluga sultana u
vlastitim oima uinila viim od Sokolovia koji i ne shvaa njegove
rijei, samo tiho jei, krijui lice akama) Poslao ti da vidi i da
shvati ko je ko u carstvu kojim upravlja loza Osmanovia. Previnja
odluka sultana Murata hana o tebi pae kad za nju doe vrijeme. A
ovo je samo uvod u stranu opomenu svima vama doljacima,
skorojeviima, koje je ovo carstvo najprije nauilo hodati, pa onda
sve ostalo, vama fukari govedarskoj koja, umjesto da bude srena
to je poaena slubom, dobila prohtjev da gospodari, vama
Bonjacima i Arnautima i ostaloj periferiji ljudskog duha... (Pilaviji
koji polako isukuje sablju, polazei prema njemu) ta je, medvjede?
Da posijee? Ti misli, ako smo mi Osmanlije uglaen svijet, da sam
kukavica? Budalo, ko je bio janjiar prije nego to smo kroili u
Bosnu? Hajde, izmahni!
PILAVIJA: Da ga raspolovim... pa jednu polovinu da poaljemo sultanu... za
tu glavu?
SADUDIN: (Nasmijeen) Tri strijele ve niane tvoja prsa. (Sokoloviu)
Zapovijeeno ti je nikud da ne izlazi, osim na Divan. Konana
presuda bie ti na vrijeme saoptena.
PILAVIJA: (Dok Sokolovi sjedi zgranut, on se vrti oko vezira) Mehmedpao, uini neto! Pa mi smo opkoljeni. Treba bjeati. Provuci se...
SOKOLOVI: Kud? S kim? Ee, moj Muzafere!
PILAVIJA: Ali, poklae nas... sami smo. Uini neto, za milog boga! Da
zovem janjiare! Pusti me samo pola sata da zovnem Arnaute i
Bonjake!
SOKOLOVI: Protiv koga? Pa, ja sam Murata posadio na prijesto. Ja sam
zaveo ovaj red i zakon. Ne mogu protiv sebe... Jesi li uo: ja moram
na Divan... redovni poslovi uprave...
PILAVIJA: Ubie te.
SOKOLOVI: Mogu ubiti, ali ne mogu nauditi ni mom imenu, ni mom djelu.

A moje djelo je... ipak ogromno. Neunitivo. Od prve kuhinje za

sirotinju, do Viegradske uprije i osloboenja one dvojice
nesrenika... Neu, neu da idem. Ustvari, nemam kud. Osim na
sutranju redovnu sjednicu Divana.
AU: (utri, pokloni se) Husrev-paa, Allah mu sreu uveao!
HUSREV-PAA: (62 godine, zdrav, snaan, uman vojskovoa, jedan od
rijetkih estitih koji su prijatelji Sokoloviu. Ue urno, pozdravi
samo rukom, prie Sokoloviu koji jo sjedi i dri lice u akama)
Mehmede, nemamo mnogo vremena za razgovor. Skloni se, otputuj,
razboli se, uini neto! Sultan je zakrvavio oima.
SOKOLOVI: Ali, zato... zato toliko? ta sam uinio?
HUSREV-PAA: Mehmede, on te mrzi od djetinjstva. Pa zna... otac je svu
strogost prema njemu preko tebe provodio. Mehmede, on te mrzi
uasno... jer si jak, jer si vei... jer na njegovu glavu baca sjenu... jer
je nemoan pored tebe... skloni se, molim te! Vrijeme je kratko. Za
koji sat, ni mi, tvoji prijatelji, neemo moi nita uiniti. Ako do sutra
ne odstupi, ni ja, carski roak, ni Esmihan, carska sestra, neemo
moi...
SOKOLOVI Neu.
HUSREV-PAA: Mehmede!
SOKOLOVI: (Vrisne) Neu. Je li spremio nove ubice? Gdje su? Idi ti, idi,
dragi moj Husrev-pao! Vidjeemo se na jutarnjem Divanu. (Isprati
ga, gotovo izgura. Vrati se, sjedne) Muzafere, savladali su me. (Nakon
due utnje i pribiranja) Daa. Sm. Uvijek sam to i bio, ali tek sad to
jasno uviam. Paa, Pilavijo, kad je tako ispalo, de da kraj uinimo
razboritim.
PILAVIJA: Ne, ne to sad! Najprije sultanu! Ili se razboli i zatvori u svoj
dvor! Uini neto!
SOKOLOVI: Muzafere, smiri se! I, sluaj me! Ako protuslovi jednu rije,
posjei u te. Ovoga asa izii e odavde! (Iz dolafa izvadi poveu
kutiju) Ovdje ti je mojom rukom napisana i potvrena odluka da ti se
dodjeljuje Brankovina u Bosni kao nasljedno imanje. Uzmi dva jahaa
konja i iz ovih stopa odlazi!
PILAVIJA: Ja? Ne. Nikud od tebe.
SOKOLOVI: (Otme mu sablju) Bjei! Zar ne vidi...? Izlazi! Izlazi!
Raspoloviu te...
PILAVIJA: (Klekne) Posijeci! Neu od tebe. I ta u ja biti bez tvoga

prisustva? ta e biti s tobom bez moje sablje?

SOKOLOVI: Mora. Pokai im ovaj moj prsten, pustie te na kapiji. Uzmi
konje i bjei! to bre, to dalje! Molim te, idi! (Pilavija prestraen
vezirovim padom u molioca, izie natrake, s kutijom u rukama,
pobjegne. Vezir ostane sam. Stane nasred sobe. Osvre se. Iekuje
ubice) Eto! Eto, sad sam sm. Bez vojske, bez sile, bez peata koji je
krojio vae sudbine i mijenjao imena i granice drava. S m sam, kao
izboden janjiar koji skapava na rubu panonske movare. Dobro, kriv
sam. Ali, koje od vas istiji od mene? Ako ima takav, neka sijee? Ko?
Ko e prvi!
(Postepeno zatamnjenje. U tanko osvjetljenom pravougaoniku vrata,
stoji Sokolovi drei se rukama o dovratak kao razapet, kao da
govori cijelom carstvu.)
Hajde, plaenici, pourite! Udrite! Nemam ni pisaljke u ruci. Sijecite?
ta je? Bojite se? Ha! Hahahaha! Pa, dobro, ja u prema vama. No?
(Prkosno krene k vratima)
Zatamnjenje

SCENA ESTA
Sala za sjednice carskog Divana, ali potpuno zamraena. Samo se vidi
Sokolovi u svojoj stolici s koje predsjedava sjednicama. Sjedi u
tamnoj odori, zaklonivi lice akom kao da spava. Teko
raspoznatljiva figura Pilavije naie i pokloni se. Ona je privid tekog
sna...

SOKOLOVI: (ne diui ake s lica) Zar jo nisi otiao? Bjei! Potjere jo
nisu krenule. Kad se dokopa Drine, za tobom niko nee poi... Idi,
daleko je Brankovina! Muzafere, bjei! Ne obaziri se!
(Privienje iezne. Iz potpunog mraka isplovi Dalkili, nakien,
naoruan, ponizan, pozdravlja neujno. Vezir nervozno:)
ta hoe jo? Dobio si to si traio. Doi na Divan!
(Dalkili iezne. Zatim se dvije robinje uz pratnju orijentalne muzike
na prstima privuku veziru i ponu plesati, srednjovjekovnu igru iz

Bosne! Vezir, umorno) Ah! Djeco... nemojte! Nemam vremena.

Poslovi carstva trae svaki tren ivota, svaki damar tijela. Hvala vam.
Idite!
(Iz mraka neujno iznikne Hamzevija) Rekao sam i tebi i Dalkiliu da
doete na Divan. ta hoe sa mnom samim?
HAMZEVIJA: Zablude! Zablude!?
SOKOLOVI: Moje? Kakve?
HAMZEVIJA: Zablude! Krvave zablude!
SOKOLOVI: Govori! Sluam...
HAMZEVIJA: ovjeka su prevarile i osramotile izmiljene svetinje
samovlaa. Carska uprava hrani se mesom svojih podanika.
Mehmede, mrtve hamzevije optuuju te... (Iezne)
SOKOLOVI: ekaj! Oo, boe ne uju me. Hasane pii! Upuuje se Omer,
sin Alijin, a uenik slavnog neimara Sinana, da sa ibenskim mimarbaom Antonijem, sinom Franovim, obie, pregleda, utvrdi tete i
izradi predraun opravki uprije na Drini kod Viegrada... da vidi...
da vidi... dri li na Drini uprija vrsto svoje obale...
(Sadudin prie polako s lea veziru i pokuava da ga udavi. To je
vezirova mora u snu. Otima se. Ruku krvavih nestane. Sokolovi se
jo mui s guenjem. Krikne. Probudi se. S njegovim krikom osvijetli
se naglo sala za sjednice Divana. lanovi Divana sjede na svojim
mjestima u dva reda, du zidova. Stolica vezirova s koje predsjedava
malo je podignuta. Do njegovih nogu sjedi defterdar. Iza lanova
Divana stoje naoruani aui).
(Teko dolazi sebi. Razgoni pramenje sna. Postepeno razaznaje gdje
je. Tankim osmijehom izvinjenja uurbano prelazi u svoj uobiajeni
slubeni ton, mada je neprekidno prisutan strah od skrivenih ubica. Ne
ustajui, prinese prste elu) Sabahleriniz hair oslun!
LANOVI DIVANA: (Ustanu, poklone se) Allah rai olsun! (Sjednu)
HUSREV-PAA: (Sokoloviev paenog, prvi s lijeva, zapovijednik
mornarice i drugi vezir po rangu) Mehmed-pao, oprosti, nismo htjeli
dolaskom da te uznemirimo. Znamo da si umoran.
SOKOLOVI: Koliko dugo ste tu?
HUSREV-PAA: Za tebe, ne mnogo.
SOKOLOVI: Mene je svu no morila nekakva nesanica. Zato sam ranije
doao. San me prevari... i eto! (Defterdaru) Da ponemo! ta ima za

danas?
DEFTERDAR: (Ustane pokloni se, poljubi svitak hartije, razvije ga) Glavni
nadzornik u prijestonici predlae da se kasapima carskim produi rok
za izragnju odgovarajuih odvoda do kanala...
SOKOLOVI: Ne! Sve one koji nisu izvrili naredbu, kazniti novano u
visini etvrtog dijela godinjeg poreza. Ispitati da li je nadzornik
primio mito za taj predlog odlaganja! Ako jeste, odsjei mu ruku! Ako
nije, uiniti ga odgovornim za izvrenje kazni. Ima li kakav prigovor
od vas lanova ovog carskog Divana?
SINAN-PAA: (prijatelj vezirov, poznat vojskovoa, u rangu drugog vezira,
otvoren, ali utiv) Da nisu kazne previsoke? Nemaju svi oni toliko
sredstava da odmah...
SOKOLOVI: Graani prestonice moraju odmah biti zatieni od zaraze
koja ima legla pod kasapnicama. Neka se zapovijest izvri!
SINAN-PAA: Bunie se.
SOKOLOVI: Povjeaemo kolovoe pobune. Bolje njih deset, nego da nam
deset hiljada stanovnika pomre od kuge ili srdobolje.
SINAN-PAA: Sad mi je jasno. Nemam vie primjedbi.
SOKOLOVI: Zar smo morali poeti odstraga po znaaju pitanja? Ja sam
izdiktirao Hasanu neka pisma... Da, da, ubijen je moj Hasan, Allah
mu rahmetejle. Ali zakon carstva je iznad pojedinanih smrti i ivota.
On e naravnati raune i ubicama i ubijenima... Pisma su naslovljena
caru austrijskom, kralju panjolskom, tatarskom kanu, bosanskom
beglerbegu... Gdje su ta pisma?
DEFTERDAR: (Uzbuen, znajui ta se prole noi dogodilo) Presvijetli
pao, iz carske odaje dola je zapovijest da sve tvoje naredbe i
pisma... bilo kome... budu obustavljena dok ih ne pregleda i ne odobri
lino sultan Murat-han. Kod njega su...
(Uznemirenje. Svi govore uglas)
SINAN-PAA: Zar je dotle dolo!?
III LAN DIVANA: Allah!
IV LAN DIVANA: Za ime boga!
V LAN DIVANA: Ja rabbi, ja rabbi!
SOKOLOVI: (Ne obzirui se na iznenaenje i zgraanje lanova Divana)
Da, da. Dobro. Carska zapovijest mora se sluati. Ako je s tim mojim
pismima tako, ja za danas ne bih imao vie ta. Ima li koji od lanova

visokog Divana neto da pita, ili saopti?

(Od poetka punog osvjetljenja scene, lijevo, iza tankog zastora,
vidljivo publici, ali ne i lanovima Divana, kretale su se na prstima
neke sjenke izmjenjujui meu sobom kratke reenice. Sad se vide
Sadudin, uzel, Nurbanu... s pratiocima u pozadini. Sadudin najprije
objanjava uzelu neto pokazujui na unutranjost rukava, a zatim s
mnogo vie potovanja Nurbani, na to ona zadovoljna, odobri
pokretom glave. Izvirili bi, napeto iekuju)
DEFTERDAR: Pao, hazretleri, dva Bonjaka koje si izvolio neki dan pustiti
iz tamnice, tvrde da si ih pozvao...
SOKOLOVI: Neka uu!
PEJAL APAA: Mehmed-pao, nije obiaj da mora i bive krivce primiti na
Divanu. Samo se optereuje.
SOKOLOVI: Neka uu!
PEJALA PAA: Sve njihove elje mogao bi i svaki od nas ispuniti.
SOKOLOVI: Oni trae mene. Neka ue prvi!
DALKILI: (Ulazi u sjajnoj ratnikoj odjei i naoruan. Klanja se prilazei.
Na tri koraka od vezira klekne, poe na koljenima, izvue sablju,
prui drak veziru) Posijeci, ili oprosti!
SOKOLOVI: (Bio je paralisan, oekujui da e ga Dalkili ipak posjei)
Dobro, dobro slavni akindijo Kasime. Budi tu... Ako eli... u aue...
stani... tamo! Sljedei!
HAMZEVIJA: (Ue u pohabanom dubetu i bos, koraa dostojanstveno i
savreno pribrano) Rekao si da doem na Divan. Evo me!
SOKOLOVI: (Oekujui od njega udarac noem, skriva to, pokuava da
ostane pribran i sluben) Zato te nisu preobukli kad sam naredio?
Hamzevija prie, poe kao da e se pokloniti i poljubiti skut vezira,
naglo izvue no iz rukava i probode vezira. Zatim, pred
zaprepatenim lanovima Divana i auima, spusti no pored svojih
nogu i kae svima:
HAMZEVIJA: Ubica je ubijen.
(Dok Dalkili tue sabljom Hamzeviju, dok ga lanovi Divana veu,
vezir se poslije prve zabune pridie, drei se za ranu ispod srca,
otima se Pejala pai koji bi da ga povali dok lijenik doe) Pusti!
Neka! Tako... Znai ipak. Mislio sam da jaz nije toliko dubok.

Ljudi...
(Padne na koljena. Sadudin istri iz zaklona, progura se do Sokolovia
tobo da pomogne, pogleda ranu, skoi, isue skriven no ispod pea,
bode Hamzeviju, zatim, tobo usplahiren vie) Ljekara! Gdje je
elebija? elebiju, brzo! (Otri natrag ka Nurbani, ne krijui radost,
pokazuje joj gdje je Sokolovi ranjen i da je s njim svreno, Nurbanu
ga potape po ramen u i rukama ga nagna da se vrati. Za to vrijeme
lanovi Divana su se zaprepateni nali oko Sokolovia, Husrev-paa i
Pejala-paa viui da doe lijenik, pokuavaju da pridignu
Sokolovia i da ga povale. Sadudin opet pritrava da i on pomogne
maui rukama kao da je raspameen. Sokolovi se pridie polako,
otimajui se onima koji ga pridravaju) Kad carstvo... ali... a brdima
mrak se hvata... eeeh! (Padne opet na koljena, a zatim na Pejalapaine ruke)
ELEBIJA: (Ne obazirui se na titule oko sebe, kako je utrao staraki
zadihan s lijenikom kutijom u rukama, razmakne ih sve,
Sokolovia, koji napola lei udno svog sjedita, brzo pregleda, zaviri
u oi, odgurne rever, pogleda ranu, pipa puls na ruci, na vratu)
Paljivo spustite! Ne tako...!
SADUDIN: Pobogu, brate elebija, hoe li nam na dragi... na veliki... na
hazretleri... preivjeti?
ELEBIJA: Odbij!
HUSREV-PAA: elebijo, ima li nade?
ELEBIJA: Uiniu sve. Ali, pozovite i rodbinu... da se oproste... (U lijevom
dijelu scene za sve to vrijeme trajalo je nervozno iekivanje. Dok je
Sokolovi izgovarao posljednje rijei, u toj grupi pojavio se iznenada i
sultan Murat. Sve se pognulo, samo je Nurbanu ostala uspravljena.
Ona neto apue Muratu. Ovaj se smijei i gladi bradu. uzel na
koljenima prilazi sultanovoj ruci i revnosno je cmae, pridigne se,
objanjava gestovima kako je izvreno ubistvo. Sadudin, poslije
elebijinog "Odbij!"povlai se natrake, a onda na prstima kaskajui
ulijevo i tu se gotovo sudari sa sultanom iza koga presamien ide
uzel)
SADUDIN: (Histerino radosno) Padiahu, tvoja volja je izvrena... sunce
nae ogrijano...
MURAT: (uzelu, kao zauen) uzele, ta ova budala bunca? (Na
uzelovo zaprepatenje) Kakva volja... ija?
SADUDIN: (paralisan, iri ruke, osvre se, pokuava da iskorai natrag) Ali,
tvoja zapovijest... moji ljudi su mu doturili no... ta sam ja tu...

pogrijeio?
MURAT: uzele, vodi ga! Da vie nikad ne progovori! Odmah! (uzel hitro
dokopa Sadudina s lea, aui ga zamijene, uzel prevezuje Sadudinu
crn gajtan oko vrata, vie iznose, nego to istjeruju Sadudina)
HUSREV-PAA: (Iz guve koja jo traje oko Sokolovia, a elebija posluje
oko rane, pokuavajui da platnom zaustavi krv, prvi ugleda sultana
kako se, tobo zabrinut, primie. Ne ba obradovan, vikne) Sultan
Murat-han!
(Osim elebije koji hitro posluje oko rane, sve se trgne, neki padnu
niice, drugi se samo duboko naklone. Dalkili s krvavom sabljom u
ruci, sasvim otvorenih usta od zabune, polako pada na koljena
oslonivi se rukom, u kojoj je sablja, o lea mrtvog Hamzevije)
MURAT: (Prie Sokoloviu, savije se, zove lanom patetikom) Mehmede!
Mehmede, najtvri stupu mog carstva! ta uinie zlotvori od tebe!
(Okupljenima) Zapovijedam: sve, to ovo carstvo moe uiniti da
Mehmed preivi ranu, neka se uini! Ispusti li plemenitu duu, neka se
zna... Mehmed-paa Sokollu, najvei vezir svih vremena... najdrai,
carskom srcu najblii, poginuo je kao ehit. Njegovu smrt neka oali
cijelo carstvo na nain dostojan njegovog imena! Mehmede, neka ti
Allah podari najljepe rajske bate! Sinan-pao, preuzmi poslove!
(Ode prebrzo za oprotaj kakav je izgovorio. Dotle ukoeni dvorjani
opet se sjate oko dva krvava tijela. Dok zavjesa pada, a sultan odlazi,
uju se daleki posmrtni bubnjevi, pa posmrtni salavati...)

Dervi Sui
VELIKI VEZIR
Istorijska drama u est slika od dva dijela

LICA

MEHMED-PAA SOKOLOVI
MUZAFER PILAVIJA, vezirov tjelohranitelj
ORLOVI, Hamzevija
SADUDIN, carski dovadija
UZEL MEHMED-AGA, upravnik tamnice
SULTAN MURAT III
ESMIHAN, vezirova ena
KASIM DALKILI, janjiar
HASAN, vezirov defterdar
HUSREF-PAA
CARSKI DEFTERDAR
ENA IZ BOSNE
LANOVI DIVANA
STRAARI
AUI
IGRAICE
ROBINJA, pratilja vezirove ene
I ROB
II ROB (nijem)
UBICE

NURBANU, sultanija, majka Muratova i Esmihanina

POSLUITELJ NA DIVANU
ELEBIJA, carski lijenik (heim)
Dogaa se poetkom oktobra 1579. u Carigradu.

PRVI DIO

Sala za sjednice jo je prazna. Protri poneki au i popravi neku

sitnicu u namjetaju.
Lale Izar, glavni defterdar na Divanu ue, osmotri prostoriju, sjede u
podnoje vezirove stolice s lijeva.

AU (navjestitelj): Sijavu-paa, rumelijski beglerbeg! (Pokloni se.)

Sijavu-paa ue, malo se zaudi da je prvi doao, ovla pozdravi,
sjedne, uti zamiljen.
AU: Lala Mustafa paa, vezir kupole. (Pokloni se)
Lala-Mustafa paa ue, pozdravi, sjedne.
AU: Mehmed Paa! (Nakon krae pauze) Zal Mahmut-paa!
(Dvojica dostojanstvenika uu gotovo jedan za drugim, pozdrave
prisutne gestom kojim se pozdravna prijatelj s kojim se esto via,
zauzmu svoja mjesta.)
AU: Abdurahman-efendi, kaziasker Rumelije! Mehmed-efendi kaziasker
Anadolije!
(Dvojica dostojanstvenika uu, uljudnije pozdrave prisutne, sjednu
bez rijei na svoja mjesta. Saaptavaju se...)
AU: (Glasnije) Sinan paa, Allah mu ugled uinio vjenim!
(Prisutni s potovanjem pozdrave Sinan-pau, izdvajajui ga tim
pozdravom meu najpotovanije.)

SCENA PRVA
(Sjednica Divana)

U polukrugu sjede lanovi Divana, na koljenima. Iza njih aui s

golim sabljama u rukama. Malo uzvienje za mjesto velikog vezira je
prazno. U njegovom podnoju sjedi defterdar.
utanje.
Iekivanje.

PEJALA PAA: (oslune, pogleda po ostalim lanovima, zatim Defterdaru)

Da li je Mehmed-paa jutros zdrav ustao?
DEFTERDAR: Javio je da e doi.
PEJALA PAA: (Pogledavi u reetkasta vrata tzv. Babi Seadat iz kojih
ponekad sultan prati sjednice Divana) Da li je sultan Murathan, Allah
mu mo uveao, sjeo u svoju sobu?
DEFTERDAR: Nije.
SINAN PAA: (aludivno) Ve tri godine on to ne ini.
PEJALA PAA: (opomenuvi) Njegova volja.
DEFTERDAR: uo sam da je sultan Murat han, Allah mu carstvo
udvostruio, svuno bio na sijelu kod svoje majke...
Tiina.
Iekivanje.
AU: Husref-paa, Allah mu ugled uinio vjenim!
Husref-paa proe urno, sjedne na prvo mjesto s desna, gdje mu po
ljestvici pripada.
Sjedajui, srdano se pozdravlja sa Sinan-paom.
utanje...
AU: (S vrata, sveano) Mehmed-paa Sokollu...
lanovi Divana ustanu, pognu glave.
Mehmed-paa ulazi za svoje godine brzo, poslovno, srdito, poe na

svoje mjesto, pogleda na prisutne...

MEHMED PAA: Sabahlbriniz hairolsun!
LANOVI DIVANA: Allah razi olsun! (Tek to veliki vezir sjedne i oni
posjedaju)
MEHMED PAA: (Defterdaru) Skrati sve uvode! Poni! uri mi se!
DEFTERDAR: (Poljubi golem defter, raspeati ga, izvue jedan list hartije)
Pismo venecijanskom dudu u vezi udvostruenog karantina za
trgovce iz Azova...
SOKOLOVI: Potpisano! Raspravljeno. Dalje!
DEFTERDAR: Raspis svim kadijama, kadiaskerima i...
SOKOLOVI: Je li to tumaenje naredbe o oslobaanju hrianskih
predhodnica u pohodima od obaveza popravke mostova?! Zar to jo
nije otilo? To smo raspravili prije dvadeset i dva dana. Tri pisara
koji su najodgovorniji za zakanjenje raspisa, kazniti! Poslati ih u
vojsku na granicu prema Karabogazu. Dvije godine! Dalje!
DEFTERDAR: ...veliki most na Tisi provaljen...
SOKOLOVI: Ravno prije godinu i dva mjeseca s ovog mjesta izdato je
nareenje da se popravi. Za prekosutra sastavi spisak odgovornih i
prijedlog koga na galiju, koga u graninu slubu... a ko da radi na
mostu! Dalje!
DEFTERDAR: Ostalo pisma prema zakljucima prekjueranje
popodnevne sjednice. Da ih itam?
SOKOLOVI: Mislim da ne treba. eli li neko od lanova Divana da ih
uje? Niko? Dalje!
DEFTERDAR: Neki podanici mole...
SOKOLOVI: Pustite prvog!
(Defterdar da znak auu, ovaj nekome napolje. Na vratima se pojavi
ena, u siromanoj feredi, bosa ali dostojanstvena. Neodluno stane,
pode prema veziru, klekne, uti...)
DEFTERDAR: Govori, ko si, ta eli?
ENA: Je li ovdje sam sultan?
DEFTERDAR: Ovdje je njegova desna ruka Mehmed-paa, veliki vezir.
ENA: Neu nita. (Poe natrag)
SOKOLOVI: Stani! (Poto je au vrati) Ja sam Mehmed. Zar ne mogu

rijeiti to...?
ENA: Mogao si, ali nisi htio.
(Govore svi u glas)
PEJALA PAA: Zna li ti gdje si?
SINAN PAA: Bezobraznice!
DEFTERDAR: ta brblja!
IV LAN DIVANA: O! enski jezie!
V LAN DIVANA: Kratka pamet!
VI LAN DIVANA: tap, tap!
SOKOLOVI: (Umirivi rukom zapanjene lanove Divana) ta sam to
mogao, a nisam htio?
ENA: Paa... eto, ja sam od Teoaka, iz Bosne. Udali su me za Husrefa
trgovca u Ilok. etiri sina sam imala, sve etiri sam izgubila, trojicu
na granici, a jednog bog uze onako... ovjeka mog napie skeledije
na Tisi i udavie, a pare otee... Molila sam kadiju Ilokog da
napie... da pomognete, da ne prosim... da napie tebi, jer je moj
Husref bio s tobom na Mohau, stalno se hvalio tvojim jaranstvom...
Dva puta je kadija pisao... a ti... biva, tako...
SOKOLOVI: (Opet umirujui lanove Divana koji su zapanjeni eninom
slobodom, Defterdaru) Je li kad stigla takva alba?
DEFTERDAR: Nije, hazretleri!
SOKOLOVI: (auu) Izvedite enu, dajte joj pristojan konak, neka moj
Hasan da novac da joj se skroji nova fereda, obuu i sve ostalo...
novo, i neka eka u enskom hanu na Prvoj kapiji! (eni) Idi, bie sve
u redu...
ENA: Ali, ja nisam rekla ta hou.
SOKOLOVI: Da ujem?
ENA: Ja hou... ja molim... samo da se kadiji Ilokom prebije lijeva noga.
Smijeh.
Radoznalo krivljenje vratova.
SOKOLOVI: Kako ree?
ENA: Da mu se prebije lijeva noga. Ja dola njemu, pitam je li moja alba
otila u Stambol, on na me vatru... ja njemu: pare si moje potroio, a

on mene da oprostite lijevom nogom...

SOKOLOVI: Ispitaemo. Kazniemo. Moe ii!
ENA: (Odlazei) Samo lijevu... Tako sam se zaklela...
(Govore svi u glas)
DEFTERDAR: Svata u bojoj bai...
PEJALAPAA: The, enska pamet!
SINAN PAA: Guja otrovnica!
III LAN DIVANA: Zmaj!
IV LAN DIVANA: Sve su iste!
V LAN DIVANA: Ja ne bih smio!
VILANDIVANA: tap, samo tap!
SOKOLOVI: (Poto ena ode, Defterdaru, umirujui lanove velikog
divana) Neka joj se da to sam rekao! Neka saeka! Ispitati je li
tano! Ako jeste, neka kadiju sprovedu ovamo..! I predaju uzelu. Taj
e mu prebiti obadvije. Dalje!
DEFTERDAR: (opet namigne auu, ovaj da znak drugom)
HAMZEVIJA: (Nakloni se malo, stane prema Sokoloviu na pristojnoj
udaljenosti) Ako sam pred velikim vezirom Mehmed-paom, neka mi
se ne zamjeri! Nevolja me dognala...
SOKOLOVI: ekaj, paa... ja sam tebe viao...
HAMZEVIJA: (Odve odluno i dostojanstveno za svoj izgled). Da, dva put
sam ti prilazio ruci... htio sam da molim, a ti si mi bacio milostinju.
Vraam ti novac. Ja novac ne traim (Spusti preda se novac)
SOKOLOVI: Nego, ta eli?
HAMZEVIJA: Ja sam iz tekije iz Orlovia, u Biru, vilajet bosanski...
Vezir se namrti.
lanovi Divana zaueni, namrteni.
Tajac.
SOKOLOVI: Hamzevija?
HAMZEVIJA: Ta rije je veoma opasna kao ime. Ja kaem samo da sam
roen i odrastao tamo...

SOKOLOVI: Pa ta hoe?
HAMZEVIJA: Molim da pustite na slobodu okovane hamzevije...
SOKOLOVI: taa?
HAMZEVIJA: Ja mislim da su oni nepravedno proglaeni dumanima.
Hamzevijski red ui milosru, dobroti, ljubavi prema ljudima... Njih
su opanjkali...
SOKOLOVI: (Defterdaru) Udarite mu deset vruih po tabanima, a zatim
ga nahranite, odjenite i poaljite natrag. Da nikad vie ne spomene
ime tih bogohulnika! (Hamzeviji) Ahmae! Ko te nagovorio da se
igra glavom? Vodite ga! (Kad aui izvedu Hamzeviju) Aa, ljudi!
PEJALA PAA: On jo misli da su hamzevije ive...
SINAN PAA: I njega bih ja. I on je, sigurno buntovnik kao svi oni...
SOKOLOVI: Budala! (uti. Zamiljen. Naglo.) Vratite ga! (Kad au
istri) Ne, tu neto nije u redu. Smjesta neka se vrati/ (Kad ga au
dovede) Je li, ko je tebe poslao da moli za njih?
HAMZEVIJA: Moja savjest. I moja nada da ovo carstvo moe ponekad patiti
od zabluda, ali da je sposobno ispraviti ih im prije.
SOKOLOVI: Oo!
HAMZEVIJA: Kaite mi, ako nije tako...
SOKOLOVI: Kai mi ko te poslao?
HAMZEVIJA: Zar vaa slavna mudrost mora ponoviti pitanje na koje je ve
dobila istinit odgovor?
PEJALA PAA: Bezobraznie!
SOKOLOVI: (Pejala pai) Neka! (Hamzeviji) Hamzevije su zvanino
proglaene bogohulnicima.
HAMZEVIJA: Slabosti dokaza ne moe pomoi njihovo ozvanienje.
SOKOLOVI: Oho, kai ti meni jesi li ti kad ubijao?
HAMZEVIJA: Ne razumijem, pao hazretleri. Ne znam kakve veze ima...
SOKOLOVI: Jesi li kad ubio?
HAMZEVIJA: To je nespojivo sa... uostalom...
SOKOLOVI: S ime je nespojivo? S ime? Kazuj, brzo! Nespojivo sa
hamzevijskim uenjem, je li? Znai, i ti si? Govori brzo!

HAMZEVIJA: Nemam ta da kaem... (svi ustaju i reaguju)

SOKOLOVI: Znai, jesi. No, dobre sam volje. A ta bi recimo... da
sazna... neko je od ovih prisutnih isjekao tvoje hamzevije... recimo
on! (Sinan paa) Potamanio ih. (auu) Daj ovom momku tu sablju!
(au dadne hamzeviji sablju) Evo, on je pobio tvoje hamzevije!
Osveti se! (U meuvremenu Sokolovi je namignuo jednom auu
koga hamzevija ne vidi. au naperi strijelu na Hamzeviju za sluaj
da izmahne) No, udri!
HAMZEVIJA: (Spusti sablju) Molim da se ne alite s tim... Na licu ovog
umnog ovjeka vidi se da nije...
SOKOLOVI: Ja? Recimo... ja sam...
HAMZEVIJA: Ja znam da vaa svjetlost odavno ne ubija i da taj krvavi
posao rade drugi... po zapovijesti...
SOKOLOVI: Mnogo ti zna.
SINAN PAA: Mehmed-pao, predloio bih da se ovaj zatvori i ispita...
SOKOLOVI: Nema potrebe.
PEJALAPAA: Jedan hamzevija ne predstavlja opasnost.
HAMZEVIJA: Nijedan hamzevija nikome nije opasnost.
SINAN PAA: (Sokoloviu)... i ovaj je kao i oni... govori kao da smo i mi s
njim ovce uvali.
SOKOLOVI: Smirite se! (Hamzeviji) Hamzevije neemo pustiti. Ustvari ne
moemo.
HAMZEVIJA: Kako da opravdam to... da su u okovima najplemenitiji ljudi
carstva?
SOKOLOVI: Izvedite budalu! Oslobodite ga! (Poto Hamzeviju izvedu)
Dalje!
DEFTERDAR: Ima jo jedan. ali se... progoni ga ena...
SOKOLOVI: Progoni i mene moja. Ne primam. (uti namrten, dok se svi
diskretno smiju)
DEFTERDAR: Ejub Gruoglu moli...
AU: (utri, savija se na koljena) Sultan Murat Han! lanovi divana skoe.
Saviju se s rukama na prsima.
Sokolovi zauen, uznemiren. ekanje se otee.

DEFTERDAR: (Tiho Sokoloviu) Nije najavljeno...

SOKOLOVI: Carska volja mora se potovati (Videi Murata koji jo nije
na sceni, sie s uzvienja, stane i nagne glavu. Kad Murat gnjevan
uleti kao oluja u odaju, Sokolovi ga pozdravi, prie mu skutu i
poljubi ga). Neka je hvala Allahu...
MURAT: (Snaan, riobrad, Azijat prefinjenih crta lica, s tragovima
uivanja i prvog sala od nezdrava ivota) Napolje! Osim Mehmeda,
svi napolje!
lanovi Divana, klanjajui se i zazirui, poure napolje.
SOKOLOVI: Mogu li znati razlog ovoj preuzvienoj posjeti i srdbi?
MURAT: Razlog, razlog? Pravi se naivan... Stotinu razloga nakupilo se u
meni. Mi te doveli da slui ti se propeo da gospodari. Kao podanik
ti si drzak kao roak suvie gord.
Mi te uveli u carski rod, a ti zaboravio da si Bonjak. Ti prekida rat,
zakljuuje mir a ja?!... Mehmede, mom strpljenju je kraj. Tvoje
udnje za vlau tresu carskim kapijama...
Sluaj, Mehmede kad e jednom poeti da potuje moju volju...? Ne,
ne govori! Nema opravdanja! Ti... ti si moje prokletstvo od mog
djetinjstva do dana dananjeg od kako sam kao prestolonasljednik
zasjeo, biu Amasiju. Pa ne moe to tako...
Carska rije skida glave i vezirima... Mehmede, nemoj da
zaboravlja...
SOKOLOVI: Molim da mi se kae osnovni razlog...
MURAT: Zato si uskratio novac ejhu udai?
SOKOLOVI: Aa... to! Ja smatram da je ejh udaa varalica.
MURAT: Mehmede!
SOKOLOVI: ejh udaa je obian nepismen baovan koji je
neopreznou tvoje svjetlosti doao pod tvoje okrilje...
MURAT: To znai da sam ja budala... da okupljam varalice...? Hoe li rei
da je i Sadudin efendija varalica?? (Sadudin snishodljivo ulazi na
scenu sa smijekom iekujui dobit od ovog dijaloga.)
SOKOLOVI: Da, ja smatram da je i Sadudin varalica.
MURAT: A ti poten?
SOKOLOVI: Vrim zakone tvojih predaka i tvoju volju.

MURAT: A samo ti ist, je li? ta je, to me gleda tako? Na koljena! Na

koljena? kad ti kaem (Poto Sokolovi klekne povijene glave) Sluaj,
dosta mije i tebe i... tvoje rodbine, po dvoru, po vezirskim mjestima i
vaeg jezika mi je dosta! Zapamti! Kad ja odluim da neko bude moj
prijatelj, onda ga mora potovati kao i mene. ejhu Sudai odobrie
vlastitim potpisom one zakupnine u Izmiru... i dae mu iz riznice est
hiljada zlatnika da moe...
SOKOLOVI: To nije po zakonu.
MURAT: Ja sam zakon. To e izvrit. Poni odmah! Idi!
SOKOLOVI: To nije po zakonu.
MURAT: (Krikne) Izvri, drtino jedna bonjaka, ili u te posjei.
SOKOLOVI: Posijeci!
MURAT: Napolje! (Uhvati ga za prsa i gura) Napolje!
SOKOLOVI: Hvala gospodaru!
MURAT (Poto Sokolovi ode) Stara uobraena budala!
SADUDIN: Neka se vaa preuzviena dua smiri! Jedan Bonjak nije
dostojan tolike carske srdbe.
MURAT: Zavei! To je najbolji veliki vezir kog je tursko carstvo ikad imalo.
Boe, zato si kaznio vladaoce? Ko ima dobrog vezira, malen je kao
vladar, ko ima loeg, slabo mu carstvo, Ne, moj zet veliki vezir, moj
najvei stub carstva, baca suvie hlada na me. Treba ga ukloniti...
SADUDIN: (izazivajui sultana na otvorenu odluku) Ali, sunce sjajno koje
zemlju obasjava, ti ree da je on najvei... najzasluniji...
MURAT: Previe je... Ne mogu. Neu.
SADUDIN: Ali kako takvu ogromnu planinu od ovjeka...? Nije li odve
postao dio tvoje moi?
MURAT: Jeste. Ali taman da je krvna ila to mi spaja srce i ivotni duh,
iskinuu je, ne mogu vie. Allah! Estakfirullah! Tobe estakfirullah!
SADUDIN: Da, da, zlatousti, izvore vjere i mudrosti. (Obradovan, ali jo da
utvrdi to to je uo) Je li to konana odluka?
MURAT: Ukloniti! Dosta vie! Osam godina ga trpim...
SADUDIN: Je li... onako (kretnjom pokae davljenje) ili (kretnjom pokae
sasijecanje)
MURAT: Temeljito.

SADUDIN: Oo, mudri, o plemeniti! Oo, neka je slava Allahu! Svijet estitih
odahnue kad nestane vrhovnog nasilnika...
MURAT: Ma, ta kae? Kad Mehmed ode, vi... ulizice, vi... pljakai vi...
ivoderi... navaliete na carstvo da ga razgrabite. Znam ja to. Ali,
moram... Neu, ne dam da je iko iznad mene. Najmanje jedan
tvrdoglavi bonjak... Ubiti, a onda ga zlatnim slovima upisati u
istoriju carske loze Osmanovia. Ne mogu vie. A teta! Zloin. ta
mogu? Ubiti! ta je, to se udi? Napolje, razbojnie (Poto Sadudin
pobjegne) Boe, oprosti mi! Allah, estakfirullah, tobe estakfirullah! I
moj djed Sulejman han Zakonodavac ubio je velikog vezira jer je bio
suvie sposoban, suvie velik... Ubio i plakao... Narediu to da uine
to bezbolnije. (Poe ka izlazu) Sadudine! Gdje ste, hrsuzi!
ESMIHAN: (Ude brzo zadihana, uznemirena, rukom vrati pratilje) Znala
sam. Znala, im si onako srdit napustio veselje u majinim odajama,
nije na dobro.
MURAT: Sestro, ti si prva ena koja se udala... ovdje... bez dozvole..
ESMIHAN: Ali, ja sam tvoja sestra...
MURAT: Jedno je vlast... a drugo rod. ta e ti tu?
ESMIHAN: Hou da te pitam zato progoni Mehmeda?
MURAT: Ma, ko kae?
ESMIHAN: Zato ga ve godinama poniava? Zato si ga opkolio svojom
mrnjom? Rune se vijesti pronose o tvojim namjerama.
MURAT: Eh, vi ene i vae jeziine... samo ogovarate!
ESMIHAN: Zato oko sebe okuplja njegove protivnike? Kako to da ne
moe da uporedi njih i njega i da shvati ko ti je prijatelj?
MURAT: Sestro, otac je pogrijeio to te dao njemu.
ESMIHAN: Boe!
MURAT: A ja mogu svoju sestru natjerati da promijeni vjeru, kamo li ne
mua.
ESMIHAN: Zaboga! Smije li to rei majci?
MURAT: Budalo, naa majka pokuala je dva puta da otruje svog slavnog
zeta. Ovog istog tvog Mehmeda.
ESMIHAN: Pitau je. Mislim da je to jedna od onih tvojih zabluda koje...
MURAT: Sestro, vrijeme je da ide...

ESMIHAN: Hou da te pitam..

MURAT: Idi! Ne pitaj me, dosta je. Dojadila si mi i ti, a tvoj oholi uobraeni
Bonjak pogotovu. Nosite mi se s oiju! Idi!
ESMIHAN: Bog mi je svjedok...
MURAT: Ma idi, kad ti kaem. Straa! Otrpatite princezu... (Poto Esmihan
izie, a Sadudin se uvue) Kud si se ti djenuo?
SADUDIN: Alem-Kamene u kruni nebesa, ja...
MURAT: Ako si ta smislio, izvri!
SADUDIN: Nije teko nai obinog ubicu. Ali... dounici mi ve nekoliko
dana javljaju, po Stambolu se mota jedan... hamzevija...
MURAT: Zar ta gamad hamzevijska nije istrijebljena?
SADUDIN: Jeste, sunce nae ogrijano, ali, ovaj momak nekako preivio.
Izgleda, doao da ubije velikog vezira... na veziru je krivica za
hamzevije... pa, mislim, kako bi bilo da mi...
MURAT: Hamzevija, pa slobodan hoda po prijestonici?
SADUDIN: Nije slobodan. Maloas mi pade na pamet, a zato mi ne bi... da
on... to ...
MURAT: Aaa! (Trgne se) Ne znam nita. Radi! Uini! Ali, carska ruka mora
ostati ista. (Kako je Murat pruio ruku, Sadudin je usrdno ljubi)
SADUDIN: Najistija ruko, istino i pravdo ovog carstva...! a veliki vezir je
izgleda, spreman da oprosti hamzeviji...
MURAT: Neka hamzevija ne oprosti veziru! Ali, dotle... neto jednostavnije
pokuaj... neto... ma, ta ja tu! Radi! Uini! Carska ruka mora ostati
ista. (Dok mu Sadudin ljubi ruku) Ma, pusti! Hajde ispred mene!
Javi; neka se svirai i robinje okupe u mom vrtu! Javi, pa na posao!
Zatamnjenje

SCENA DRUGA
Tamnica u Carigradu. Dno ovalne kule. Crni, od pljesni i vlage masni
zidovi. Vrata gore u lijevom uglu, od njih se stepenicama bez ograde
silazi na dno prostorije. Neto vie u gornjem desnom uglu, prozore,

kao pukarnica. U zidu drvena greda s lancima i alkama u visini

ljudskog trupa. Sve to odaje utisak da je ovo dno tamnice.
Naprijed desno, kostur ljudski, s jednom uzdignutom rukom,
zaostalom u lancu. U sredini, uza zid, klei ovjek s objema rukama u
alki, visoko dignutim.
Negdje daleko, muki otegnut glas ui salavate znak da je neko
umro.
Zvek kljueva. Teka vrata se, kripei otvore. Prvi straar ue,
oigledno slubeno potjeran, optri prostoriju, nogom porazmjeta
otpatke koji bi mogli zapeti za nogu, provjeri vrstinu dva tri slobodna
okova, odabere jedan, kaftanom ga isti i za sve to vrijeme govori.
I STRAAR: Eto, dobie drutvo. Bie ti lake. Kaem ja uzel Mehmedagi,
Allah mu ugled poveao, molim ti se, velim, daj koga u drutvo onom
nesrenom Bonjaku.
A on meni eno mu, veli drutvo, a ja njemu... umro je Mustafa sin
Halilov prije tri godine. Eto ta je od njega onakvog silnog buntovnog
ostalo... (pokazuje kostur) a Mehmedaga na to meni neka se Bonjak
Kasim to jest ti, neka se navikne na drutvo mrtvih, trebae mu... a ja
njemu opet... jedanaest godina lei u lancima Kasim, to jest ti... a
pitanje je da li je on, tojest ti, velim ja... da li si ti htio da ubije
velikog vezira Mehmed pau Sokolovia, ili da mu se samo glasnije
poali na ljute nevolje vojnike. Ja tako tebe branim, a uzel
Mehmedaga veli meni mar, mrcino, hoe li da tebe veem da
Kasimu pravi drutvo dok si iv? (Prodrma ga. Kasim se ne probudi)
Ako je umro, Allah mu rahmetejle. Ako nije, pas mu majku, ipak bi
trebalo da slua kad ja govorim (Otvori kapak na podu i vie dolje)
Heej, Redepe, iv li si?
GLAS: S kim to govori?
I STRAAR: Izgleda Kasim odapeo..
GLAS: Koja su doba?
I STRAAR: Podne, Redepe.
GLAS: Je li iv Sokolovi?
I STRAAR: iv je veliki vezir.
GLAS: Oo, ljudi, oo, nebesa! Kakve ubice zemljom hodaju!
I STRAAR: Dolazi nam novak, Redepe. Dok se sve smiri, javiu ti se.
(zatvori kapak) Jo iv. Tolike godine! (uje korake. Odskoi prema

stepenicama. Savija se)

Ulaze vezan Hamzevija, drugi straar, uzel Mehmedaga i Muzafer
Pilavija.
UZEL: (je upravnik tamnice, feminizovan, enski nakien, neurotik,
zloinac, sadist na jedan tanan nain gajtanski", pred drugima
revnostan, pred zatvorenicima zvijer) Tu, tu ga zakuj! Neka mu gvoe
za no sraste s mesom! A sutra, ako bog da, na kolac! Ja u da
zakivam. Kuc, kuc, kuc, malo pomalo, pa tebi, duo, na usta izau sve
te bezbone bube iz glave. (Prie Kasimu Dalkiliu, udari ga nogom u
rebra, vrisne) Ustaj marvo, kad ulazim ja i to s takvim junakom i
carskim ovjekom kao to je slavni Muzafer Pilavija. (Prvom straaru)
ta mu je?
ISTRAAR: Moda je mrtav. Moda spava.
UZEL: Ako je mrtav teta! Ovako dugaak krasno bi se njihao na
vjealima. Ako je iv, opet teta, daba carski hljeb jede. (Postoje
drugi straar svezao Hamzeviju i uklonio se, prie Hamzeviji,
provjerava okove) Tako, djetliu, areniu! Tako, razbojnie!
(Zagleda ga podrugljivo, pobjedonosno) He! Hehe! Hehehehe! I ti,
takav, noem na velikog vezira Mehmed-pau? (vrisne) afire!
(Pilaviji mirno) ta da kaem? ta uopte pametan ovjek da kae?
Ko je on? (Hamzeviji) Ko si? Kazuj! Nee? Oo, rei e duo,
govorie ti meni ovdje i vie nego to te budem pitao. (Drugom
straaru) Izvadi mu lijevo oko! Ali... polako, bez kapaka, nijednu
trepavicu da ne oteti! Hajde, vadi no!
II STRAAR: Bezbeli, izvadiu ga!
PILAVIJA: (je visok, snaan, malo od dvorske hrane ugojen tjelohranitelj
velikog vezira Sokolovia, poznat maevalac u carevini, odjeven
vojniki, ali s primjesama dvorskog kienja. Od ulaska u tamnicu on
se mrti zbog smrada i uasa) Ne, nemoj!
UZEL: Ali zato? Ta, ta je to jedno oko od ovakvog razbojnika?
PILAVIJA: Neka Mehmed paa presudi! (Hamzeviji) Zato si poao s noem
na Mehmed pau?
HAMZEVIJA: (pripadnik reda hamzevija bosanskih mistika, filozofa i
pjesnika, veoma skromno odjeven, sa zelenom almom oko glave, u
haljetku irokih rukava, nasmijeen i pored udaraca to ih je dobio od
neuspjelog atentata, superioran svetaki) Moda gazijo, nee
razumjeti...
PILAVIJA: Kakva je to naroita pamet potrebna da bi se shvatili razlozi

jednog ubistva? (uzelu) Jesi li ga uo? Molim te lijepo, mi jaemo,

ja uz vezira, vidim on prilazi, po kretnji ruku osjeam da e isukati
sjeivo iz rukava, maim se za sablju... a on jednako ide... gleda u me
i ide na vezira... (Hamzeviji) Zato?
HAMZEVIJA: Da osvetim nevine. Nije mi uspjelo. ta e! Uspjee drugi.
UZEL: Pa on prijeti? Allah, on jo prijeti. Jezik u ti iupati. Ne, pomalo
u ga rezuckati... Razbojnie! Huljo! (Pilaviji) Ne, ovo je prevrilo
svaku mjeru. Vlast je suvie popustljiva. Razbojnici e raznijeti
carstvo... (Straaru) Bi! Daj mi bi!
PILAVIJA: Nemoj sad! Hajdemo!
UZEL: Ali, zar mi ti, slavni Pilavijo, ne ree da e i estiti vezir Mehmedpaa navratiti gore u dvorite da mu pokaemo ovog ubojicu?
PILAVIJA: Da, ali ne znam kad e. Ja moram njemu. Moda jo neko eli da
potegne no na njega. Doi u ja s njim... a ti, ne diraj ovog dok vezir
ne odlui... (Poe s gaenjem uza stepenice)
UZEL: Stani, stani bar asak! Samo da saznam ko je. Sav Carigrad bruji o
njegovom pokuaju. Mene e pitati i s najvieg mjesta ko je i odakle
je. Moram bar to znati (Hamzeviji) Paa, golubiu, koji no ti bjee?
HAMZEVIJA: Ja sam obian itelj ovog carstva. Ime nije vano.
UZEL: Ime? Zanimanje? Porijeklo?
PILAVIJA: uzele, ja moram ii...
UZEL: Jo malo, jo samo malo (Hamzeviji) Golubiu, ime, porijeklo,
zanimanje?
PILAVIJA: (Hamzeviji) Budalo budalasta! Aa, ljudi! Pa mogao sam te
posjei.
HAMZEVIJA: Uinio bi mi uslugu, gazijo.
PILAVUA: Aa, ljudi!
UZEL: Samoubica!
HAMZEVIJA: Ee, nesrenici! Teko vama sa samim sobom.
PILAVIJA: (uzelu, postoje bio poao) ekaj! (Hamzeviji) Ma, ta ti
pria? Budalo, kad si nasrtao na vezira, jesi li znao ta ini?
HAMZEVIJA: (Nasmijeen) A kad si ti branio vezira, jesi li ti znao ta ini?
UZEL: Bogami, ovaj je lud.
PILAVIJA: (Hamzeviji, sujevjerno) Ne razumijem. (uzelu) uzele, ne

dirajte ga! Nek vezir odlui... Ljudi, ljudi! Hoemo li, uzele?
UZEL: (drugom straaru) Osmane, isprati slavnog Muzafera! Pilavijo, ja
bih ostao malo da pospremim., zna, moe Mehmed pai pasti na
pamet, ne daj boe, da zaviri u ovo oe carevine. Ejvalah!? Allah ti
uino slavnu desnicu jo brom. (Poto Pilavija maknuvi rukom u
znak pozdrava, ode praen straarom, uzel zatvori vrata, i silazei,
naglo se mijenja, uspravlja, postaje iskljuivi gospodar i krvnik
odrjeenih ruku) Pa, je li vrijeme da ja i ti ponemo razgovor kao dva
ovjeka koji se dobro poznaju?
HAMZEVIJA: Ti ne poznaje ni sebe, kamo li mene.
UZEL: Ah, ah,! to volim s pametnim da razgovaram! Ta prilika ne prua
mi se esto. Uene i ugledne smaknu odmah po viem nareenju, a
meni ostavljaju (pokae na Dalkilia i kostur) sve neke glupe vojnike.
Dodue, ja njih i njihove grijehe razumijem. Neznanje je preduslov
bezumnog poduhvata. Ali ti? Tako mlad, pa odgojen, pa uen!
Hajde, kai svom uzelu to die ruku na vezira? Jo neto. Ja
razumijem... recimo... u dvoru, na najviem mjestu, ima ljudi koji ne
vole Mehmed-pau, podmeu mu svata, neka ga Allah sauva, alju
ubice, onaj Pilavija jedva izlazi na kraj s njima... ali zato ti?
HAMZEVIJA: Rekao si da me poznaje. Onda zna i odgovor.
UZEL: Dabome da znam. Samo e morati da mi potvrdi. Prvo, ti si
Bonjak. Pa: ejh. Poto si to dvoje, mora da si hamzevija. A poto
su sve hamzevije, hvala Allahu, ili isjeene, ili nabijene na kolac, ti
kao posljednji, poao da se sveti. A poto ne moe ubiti sve one koji
su sudili hamzevijama ili ih pobili, ti mislio da e se dovoljno
namiriti ako ubije velikog vezira. Eto, na osnovu onoga to vidim na
tebi i to tvoje prljavo djelo otkriva, mogao bih o tebi donijeti niz
vanih zakljuaka, vanih i tanih. (Odozgo odnekle uje se od prije
jauk i vrisak. uzel se okrene prvom straaru) Idi, sinko, reci Fejzagi
da onome bojem robu koji vie, zalije usta vrelim olovom. Vika mi
smeta kad razgovaram s uenim ovjekom. (Poto straar ode) Kao to
vidi, znam o tebi mnogo. Zanima me jo samo ovo. Jesi li Orlovi iz
Nove Kasabe?
HAMZEVIJA: Jesam.
UZEL: Hamza Bonjak, osniva vaeg reda, nije imao djece. Znai, bio ti
je stric.
HAMZEVIJA: Jest.
UZEL: Dovoljno. A sad... ko te nagovorio da odabere ba velikog vezira

za glavnog krivca?
HAMZEVIJA: Ja. Sm.
UZEL: Ma, nemoj! Ah, kakav odgovor! Bez duha i mate. Bez truna
iskrenosti. Ba mi je ao. Poto si ti ipak ueniji nego to se pravi,
kai mi, mrzi li ti vezira kao krivca za smrt tvojih hamzevija, ili kao
krunu carske uprave koja je hamzevije unitila?
HAMZEVIJA: Iz oba razloga.
UZEL: E, to je ve bolje. Toje iskreno, aferim! (Opipava rebra i miiee
Hamzeviji) Hm! ilavo! Isposniko! Dugo e izdrati. Hakimefendijo,
ta ti je vie po volji da te meljemo polako s nogu, ili iv na
kolac?! Moda ti visine bolje odgovaraju,
HAMZEVIJA: Zalij mi usta vrelim olovom da ne bih rekao to ne mislim.
UZEL: Ee, olovo je usputica. A kazna je ira i temeljitija. Zna, oni
dvorski... ubice, oni idu odmah s kamenom o vratu na dno Bosfora A
ti, ti mora malo dublje. Samo da ujem vezirovu rije! Zato se
smjeka? Da moda ne oekuje od njega milost.
HAMZEVIJA: Od jedne ovakve bukve janjiarske, ja ne oekujem nita!
UZEL: Kako, kako? Kako si rekao? (Vrisne) Kako se usuuje, psino?
Hrsuze, govnaru uljivi, kako se usuuje prljati to estito i mudro
ime? Zna li ti koje on? U dvije ake on dri najvee carstvo svijeta.
Tri kontinenta drhte od njegovog imena. Dva sultana je on postavio
na prijesto, a ovo je trei kome slui. On vlada. Vlaadaa, razumije
li...? Hej, gurbete, zna li koga vrijea? Najslavnijeg, najmonijeg
velikog vezira.
II STRAAR: (Utri, s vrha stepenica vikne) Veliki vezir Mehmed-paa,
Allah mu slavu uveao (Straar sie i pokloni se prema vratima)
UZEL: (od krvolonog istraitelja pretvori se u servilnog inovnika. Sav je
savijen, u irokom licemjernom osmijehu, pritom povremeno baca brz
pogled desno i lijevo da provjeri je li sve u redu, pa opet smijeak, ali
kako to malo due potraje, poluglasno kae straaru)
Mrcino, blentovino! Gdje je ilim? ilim niza stepenice! Boe, kako se
ne sjetih. ilim, naravno!
PILAVIJA: (Uskoi na vrata i odozgo) Brzo, odvezuj, hoe Mehmed paa da
ga vidi!
UZEL: (pomaui straaru, usplahireno pita Pilaviju) Gdje je? Gdje se
zaustavio?

PILAVIJA: U tvojoj sobi.

UZEL: Allah, ko ga uvede tamo? (Oamari straara) ta si se spleo, pasiji
sine! Bre! (Pogura Hamzeviju pred sobom. Pilaviji) Hoe li ovamo?
(Straaru) ilim donesi za svaki sluaj!
PILAVIJA: (isue sablju, vrak postavi meu pleke Hamzeviji, a uzelu)
Ti, ne idi! Vezir je zavirio u neke prostorije.
Daj boe da ti vlastitim akama ne odvrne glavu! Ostani tu! Rei u
mu... izmisliu mu neto... (Hamzeviji) Polazi!
UZEL: (Za Pilavijom koji odlazi) A ta sam ja kriv? Zar nije sve kako je
nareeno? (Odalami nogom straara) ta drelji u mene tako, firaune
smrdljivi? Idi za njim! Otee mu se razbojnik. (Poto i straar otri)
Zavirio u neke tamnike prostorije? Allah! A ako sie ovamo?
(Uznemireno gledanje ta bi jo ovdje trebalo uiniti da vezir imadne
to manje zamjerki. Razmilja. iri ruke, klanja se nevidljivom veziru)
Ali, slavni, najslavniji alem kamene u kruni padiahovoj, Mehmedpao sine Sokolov, nije mogue drukije. Zgrada je sagraena prije
etrdeset godina. Nije u mojoj moi ijedan kamen da izmijenim. (Za
sebe, kritiki) Ne valja. Nije to. (Opet nevidljivom veziru) A to je
ovako... paaaa, takav je zakon, alem kamene u kruni padiahovoj, ako
ne stigne zapovijest da se smakne, ili da se mrtav sahrani o
tamnikom troku, on ostaje tu... Zaboravi vlast i da ima ovdje ovjek
u lancima, svejedno to ja moljakam da se rijei, ama zaborave na
me, koliko godina ja sluim u ovoj memli, zindanu, i nikad ni pohvale,
ni poviice, ni unapreenja, zato, zato? Oo, najslavniji meu
gazijama! Ne, ne bunim se ja, ja samo molim... na koljena padam
pred tvoju milost ovdje je sve po zakonima to si ih ti izdiktirao i
potpisao. (Vidi kako Dalkili za kog je mislio da je mrtav, dolazi sebi
i uspravlja se. Osmotri, pobjegne u drugi ugao) Zar nisi mrtav?
(Srdito polazi prema njemu) Zato nisi umro?
KASIM: (je mrav, osijedio, zaputen robija, na granici izmeu svijesti i
nesvijesti, ali grubo prkosan i zajedljiv) Tebi zainat!
UZEL: Dobro, dobro. Ali... sluaj, ako ipak vezir naie, nemoj da bi...
DALKILI: Sokolovi? On ovamo? Pljunuu mu u bradu.
UZEL: Umukni, umukni ivotinjo (Tobo ureuje prostoriju. Sa strahom
pogleda u vrata. Oslukuje prema tavanici)
DALKILI: Zato ne istra pred njega?
UZEL: Zavei!

DALKILI: Moli boga da te ne nae?

UZEL: Ama, utrni kad ti kaem!
DALKILI: (Uvjek saeka trenutak kad uzel gleda u vrata) Strah te,
krvnie? Ne boj se! Tamnica je njegova tvorevina. Ti si samo sitan
tamniki mi koji nama gloe kosti.
UZEL: Pa, hoe li jednom umuknuti, skote razbojniki? Na toak u ja
tebe... Sve u ti kosti izlomiti. Pihtiju u od tebe napraviti.
SOKOLOVI: (ve je stao na vrh stepenica, visok, namrten, poslovan, a
dostojanstven, dravniki malo umoran, ali spreman da se bavi
svakom sitnicom koja je u vezi s vlau, tamnicom, ljudima. Pita
sasvim mirno) Zato vie, uzele?
UZEL: (U naglom trzaju pokloni se, padne na koljena) Allah! kruno... alem
kamene u kruni... ja to onako, razgovaram...
SOKOLOVI: (Silazi niza stepenice, razgleda domainski zidove, eliju,
nita ga ne uzbuuje, ili samo krije misao i utisak) Neko ree da si u
velikom poslu.
Za to vrijeme Pilavija koji je najprije iskoio ispred Sokolovia
uvodei ga u eliju, rukama zaustavi gomilu koja bi da navali za
vezirom unutra, onda propusti drugog straara i Hamzeviju, zatvori
vrata, trkom se spusti niza stepenice i postavi se kao profesionalni
tjelohranitelj uz vezira. Hamzevija je superiorno nasmjeen stao uza
zid pored svojih lanaca.
Dalkili se uspravio zabezeknut, ali ga polako zaokuplja gnjev na
vezira.
Sve su oi uprte u Sokolovia. Vezir osmotri eliju, kostur, zatim
stane pred Dalkilia, utke, bez truna radoznalosti gleda mu u lice.
DALKILI: Gdje si ti, carska ulizico?
Pilavija isue sablju da posijee Dalkilia, ali ga Sokolovi kretnjom
ruke sprijei u tome.
SOKOLOVI: uri ti se da umre?
UZEL: Razbojnik... ubica... ja u njega, presvijetli...
SOKOLOVI: (kretnjom ruke uutka uzela. Dalkiliu) Koji si ti?
DALKILI: Samo si ti, kurvo, mogao da zaboravi.
UZEL: Alem kamene u kruni padiahovoj, ovaj razbojnik se zove Kasim
Dalkili, a rodom je iz sela Osata, kadiluk Srebrenica, u Bosni.

SOKOLOVI: Aa, Kasim! Pamtim.

DALKILI: Nisam ni ja zaboravio. Moha, Dunav, Siget, Krajina, buna u
Carigradu. A kad pamti, da te pitam... gdje su vojnike plae?
Potroio si plaajui gomile svojih ulizica? Joj, to te ne posjekoh!
Zmijo!
Pilavija nadlanicom iz sve snage udari Dalkilia i robija se stropota,
a ruke mu ostanu visoko u alkama.
SOKOLOVI: (Pilaviji malo srdito, ali bez povienog glasa) Zato si to
uinio? To je slavan junak bio. Bolji od tebe. (Posmatra
onesvijetenog Kasima.) Daa, ali i slavni podlijeu zakonu. (Sasvim
ravnoduno) Oslobodite ga okova! (uzel hitro odvezuje Dalkilia) I
njemu, a i ovome (pokae na Hamzeviju) dopustite dva sata izlaska na
dvorite. Namaknite im bolju hranu! Hasure im unesite! Odjeu
promijenite! Nijedna grubost da im se ne uini bez mog odobrenja.
(Hamzeviji) Da ti dokaem da hamzevije nisu isjeene jer sam ih ja
mrzio, nego zato to su smetali jedino ispravnom poretku stvari.
HAMZEVIJA: (nasmijeen) Vara sebe, a pokuava i druge. Ti se samo pod
starost kaje zbog svojih zloina.
SOKOLOVI: Ah, vi filozofi! Kako vi pojednostavljujete ljude!
HAMZEVIJA: Ne, nego kako starost pojednostavljuje kajanje!
SOKOLOVI: De, de, sram te bilo! Glava ti o koncu, a ti jo i neutiv
prema starijima! Vidi ti njega! Kad se filozof pone mjeati u poslove
upravljaa, jednog od njih dvojice treba objesiti. U koliko si filozof.
Sumnjam. Potegao si noem, umjesto knjigom! uzele, je li i onaj
kostur bio Bonjak?
UZEL: Jeste, pao hazretleri! A i pod nama u rupi ima jo jedan... dugo je
dolje... mislim esnaest godina...
SOKOLOVI: Paa, nisi ba neto sjajno izabrao za nas Bonjake. Ti si
Anadolac? Pa, da. Jasno. Krk bonjak, bir Adam. etrdeset Bonjaka,
jedan ovjek, je li tako? Dobro, dobro, hajdemo, Muzafere, vrijeme je.
(Poe uza stepenice) uzele, prekosutra se javi kadiji carigradskom.
Dunost predaj svom pomoniku!
UZEL: Avaaj, ali zato?
SOKOLOVI: Hajdmo, Muzafere!
DALKILI: (Dolazei svijesti) Kurvo! Ulizico osmanlijska! (Otima se, jer ga
uzel pokuava rukama umiriti) Zato me ne posijee? Zato me
mui? Ubijte mee! (Sokolovi je ve izaao) Milost, ubijte me!

(uzel otri za vezirom) Ubijte me, ljuuuudiiii!

HAMZEVIJA: (S rukom na Dalkilievom ramenu) Prijatelju, smiri se! Ne
oajavaj! Tvoja hrabrost obavezuje te da izdri. Koliko se razumijem
u ponaanje upravljaa, tebe e uskoro pustiti.
DALKILI: Oo, efendijo, ne poznaje ti Sokolovia.
HAMZEVIJA: Moda. Moda jo nisam izmjerio sve strahote to se zovu
carska uprava. Ali ono to sam lino uo i vidio, dovoljno je da ne
vjerujem niemu to nosi peat uprave. Ni njenoj milostinji. Ni mostu.
Ni damiji...
DALKILI: Ni damiji.
HAMZEVIJA: Boe, ta to bude sa ovjekom kad stane bilo gdje na ljestvicu
vlasti? Kukaviluk mu se udvostrui, oholost tri puta grublja biva.
Svaki dar mirie mu na otrov.
DALKILI: Na otrov.
HAMZEVIJA: Svaki smijeak mu je zamka za neobavijetenog. to ovjek po
toj ljestvici ide navie, on po ljudskim mjerilima silazi nanie.
DALKILI: Tako je. Nanie.
HAMZEVIJA: Ljudski ivot, to najvee i najsvetije boje djelo, postaje mu
sve sitniji novi u kusuru. Ljudi, ljudi! A ti, prijatelju, zato si ovdje?
DALKILI: (Povremeno, na pauzama Kasimovog monologa koji zove
odozdo: Ljudi, koje je doba?) Ja? Aha! He, moj efendijo! Ja sam s
onim istim Mehmedom Sokoloviem u koli, u Enderunu, bio, na
Mohau, mi u prve redove, a on uz vezira! Na Sigetu, mi golim
sabljama na bedeme, a on veliki vezir i carski zet! U Beogradu, a
zatim u Carigradu, mi vojnici zametnemo bunu, pare iemo, plae
nae redovne, sablje povadimo, bogme poee glave paa da se
kotrljaju, mi... taman da se dokopamo i sultanove, a on lisac, meu
nas... baca nam dukate akama, smiruje... pa poto nas umiri, pozva
nae najbolje starjeine na veeru i... dragi moj efendijo, potrova ih
sve redom. Ostale razagna u graninu slubu da lipsajemo po
stepama i slanim movarama. E, velim ja, nee, gujo, dokle hoe, pa
nasrnem sabljom. Ali ta e, uz njega onaj prokleti Pilavija,
najvjetiji maevalac u carstvu. Savlada me, i... eto... ja mislim,
jedanaest je godina otad. Ja truhnem, a on zlotvor, i zaboravio me.
(Histerino prema tavanici) Lopove! Kuko! Ubij me! (Videi uzela
i straare kako nose hranu) Ubijte me, ne mogu vie... Majkoooo!
UZEL: (nosei hasuru) ta je, Kasime? ta je pobogu?! Kakva je tebi
nevolja? U suhu si, u zaklonu, dabe carski hljeb jede, eto, sad si

dobio i hasuru... dobra hasura, nova... i hranu e bolju dobiti...

zahvali dobroinitelju Mehmed-pai, Allah ga blago...
DALKILI: Milu ti majku, i tebi i njemu!
UZEL: Odbij, bogohulnie! Za te rijei upamo jezik i aljemo na kolac.
GLAS: Ljudi, koja su doba...?
UZEL: (Odkrine kapak) ta je, Redo? Koja su doba? Zar ti nije
svejedno, moj Redepe?!
GLAS: Je li Sokolovi jo iv?
UZEL: iv, hvala Allahu. Ne lete vezirske glave tako lako kao vojnike...
GLAS: O, ljudi, runa vremena!
UZEL: ta e, moj Redo, ni meni nije lako. (Zatvori kapak, zakljua.
Hamzeviji, koji blijed gleda u kapak) Uvijek ima gore od goreg.
(Kasimu) Ti, nemoj da psuje, izvadiu ti lijevo oko. Magarac jedan!
Vidi ti njega! Veliki vezir brine o njemu, a on... tako! (Izie sa
straom)
DALKILI: (za njima) Strvino!
GLAS: Ja li Kosara iva?
DALKILI: Ne vjerujem da uje. U posljednje vrijeme, im izgovori
nekoliko rijei, potpuno obamre, i ne javlja se.
HAMZEVIJA: (Gleda u svoju desnu ruku) Zato zakasni? Zato ne ubi?
Zato, nesrenice?
DALKILI: Ne brini. Uinie to drugi. (Povjerljivo) uo sam od straara
da su na Sokolovia dvorjani slali nekoliko ubica. Sada vele, sultan je
vrsto naumio... Svakog asa oekujem da ujem da su naem
zemljaku grkljan prerezali.
HAMZEVIJA: Ne razumijem. Dvor vezira eli da ubije? Hm! Nije valjda
sultan praviniji od njega...?
DALKILI: Jok. Nego, zemljak nam se izgleda, tamo previsoko popeo, pa
smeta osjetljivim Osmanlijama. Ubie psine slugu svoga. Takav je
zakon medu njima. Pasji!
ISTRAAR: (Donosi na rukama veliku zdjelu i dvije kaike. Drugi straar
ostane u vrhu kod vrata) U ruku da me poljubite, magarci! Ime
vezirovo s blagoslovom da spominjete! Ah, kakva orba! Bujrum,
begefendijo! Deder, Kasime!

HAMZEVIJA: Otrovano?
DALKILI: Kamo sree, prekratili bi mi muke! (Navali halapljivo da jede)
Ah, ljudi... meso! ... pirina!... biber! De, prijatelju!
HAMZEVIJA: Najmanje me hranom mogu omekati;
DALKILI: Jedi i mrzi! Oh, to je orba!
ISTRAAR: Jedi, efendijo, milost carske uprave kolebljiva je kao proljetno
vrijeme. A tvoja krivica je takva da se ne zna, ako sad rua, da li e
stii da veera?
DALKILI: Neka samo saekaju da ruam.
HAMZEVIJA: Kako bi bilo... doturiti malo i onom nesreniku dolje?
ISTRAAR: Nemogue je. On je duboko. Ne moe vratiti zdjelu. Njemu se
hljeb baca... malo mandre... suha hoafa... a vodu pije s kamena...
Kasime, gotovo? Daj zdjelu. Eh, zar nee blagosloviti onog ko je
naredio da se donese ruak?
DALKILI: ...ti pas mater i tebi i njemu!
ISTRAAR: Eh, Bonjak, luda glavo! Boe, kakva nezahvalnost! (Ode)
DALKILI: Mmmm, dobra orba! E sad se moe malo i prilei. Oho, dobra
hasura! (Poto se namjesti) A boga ti, ejhefendijo, ko si ti i odakle si?
I kakva nevolja nagna tebe tako mladog i uenog da nasrne na vlast?
Ja mislio, to inimo samo mi... uvrijeeni vojnici...
HAMZEVIJA: Vojnici uglavnom ubijaju one koji se bune.
DALKILI: Mrzi vojsku? Svi vi uevni mrzite ratnike...
HAMZEVIJA: Mrzim ciljeve kojima slue, mrzim nain na koji lukavi
upotrebljavaju ive ljude nazvane vojnici... mrzim...
DALKILI: Hm, mora da su ti nekog dragog ubili.
HAMZEVIJA: Ubili su mene u meni. Nasilje vlasti zatrovalo me mrnjom.
Poremetilo u meni sklad razbora i ljubavi. Od mene, svetenika
bratstva meu ljudima, uinili ubicu.
Oo, vrhovni krvnice! Ako te ubije estit ovjek, neka ga zemlja slavi!
Ako te ubije plaeni zloinac, neka mu svi grijesi budu oproteni!
Toliko te mrzim. (Odozgo se uje krik, stenjanje, molbe nekog ko je
na uasnim mukama. Hamzevija pogleda gore.) ta je to?
DALKILI: He, vlast vri svoju pravdu nad nekim nesrenikom, De, ti,
ejhefendijo, prilegni malo, a to... to e ti sluati svakog dana...
naviknue se... shvatie to i ja, da vlast nije samo onaj na Bonjak

na vrhu... vlast je stoglava strahoba, glava joj u Stambolu, pipci u

Budimu... noge kvasi u dva velika mora. A hrana joj je... ljudsko meso,
to od protivnika, to od vlastite djece. Umiva se suzama podanika, a
groblja su joj najdraa tefejriita. Prilegni, prijatelju, navikni se!
HAMZEVIJA: (Gleda opet u svoju ruku) Zato zakasni? Zato ne ubi?
Zatamnjenje

SCENA TREA

Radna soba Mehmed-pae Sokolovia. Za visinu praga iznad nje

nalazi se njegova soba za dnevni odmor u kojoj posljednjih dana
boravi njegova supruga Esmihan s robinjama. Kroz rijetku mreu
muebaka i zavjesa vidi se kako Esmihan ita, a zatim je robinje
presvlae za no. Sokolovi je u lakoj kunoj odjei. Hoda po sobi,
diktira svom sekretaru Hasanu. Pilavija, uvijek budan, sjedi kod vrata
na svom malom uzvienju, sa sabljom u krilu. Ponekad oslune prema
vratima, ili osmotri prozore, po profesionalnoj navici tjelohranitelja.

SOKOLOVI: (Diktira) Hasane, pii!... Kralju panije Filipu II.

Razbojnitva se ponavljaju u vodama Magriba. Zaprijetiti! Na moj
povik krenue vie laa, nego to panija ima stanovnika! Otro i bez
uobiajenih pozdrava! Gotovo? Dalje! ekaj! ta misli Hasane, da li
je onaj momak lud?
HASAN: (Inteligentan ukopljenik, posluan, vjeran, diskretan, ali straljiv)
Trebalo bi ispitati, pao hazretleri...
SOKOLOVI: Odgovor dostojan malo manje umne glave nego to je tvoja.
Pii! Maksimilijanu Caru austrijskom!... ukoliko tvoji graniari jo
jednom preu granicu turskog carstva, ja stavljam nogu u uzengiju i
dovodim ti krvave goste, sto hiljada najboljih vojnika svijeta. Ovo
sroiti opirnije. Izraziti nadu da se to nee ponoviti. Napomenuti
utvreno prijateljstvo. I da na vrijeme izmire danak! Gotovo? A to ti,
Muzafere, misli da li je lud onaj momak to potee na me no?
PILAVIJA: Ne bi rekao.

SOKOLOVI: Kako to ne bih rekao?

PILAVIJA: Paa, u jednom golemom raunu trampiti svoju glavu za glavu
velikog vezira, nije loa raunica.
SOKOLOVI: Hm (Hasanu) Dalje! Tatarskom hanu! Da ne upada u zemlju
Moskova bez naeg odobrenja. To nakitite ljubaznije, kao
nedotupavnom roaku. I, spremite usput neki poklon tom prodrljivcu.
Gotovo? Dalje! Bosanskom beglerbegu, neka mu Allah uvea
sposobnosti... i tako dalje! Da iz dravne blagajne godinje daje deset
sindirli-altuna Fetahu sinu Abdulahovom iz Rogatice, za junatvo, da
se daje dok je iv.
HASAN: (bojaljivo) Da nee biti mnogo?
PILAVIJA: Za onakvo junatvo i to je malo.
SOKOLOVI: (Pilaviji) Ti, ne petljaj se! (Hasanu) Ne deset, nego
dvadeset takvih zlatnika.
(Prie prozoru. Zuri, guna stihove)
Uzalud Stambolu ljepota i ljepotice!
Jedna tamnica
i jedna runa jesen ih ko trag u pijesku
briu.
Boe moj, darivaj ohole dvorom u Stambolu
i daj im dugu prljavu jesen stambolsku,
a meni uini uslugu i kazni me
da dok sam iv, kosim aire romanijske,
ljeti na pripeci,
i pijem vodu, Kneinac zvanu,
od koje gle po zubima puca.
Znate li ija je ovo pjesma? Ne znate? Hasane, pii! Sulejmanu sinu
Zahirovom iz Kneine, sandak zvorniki, vilajet Bosna, da se za dvije
zbirke pjesama dade ezdeset zlatnika. (Pilaviji) ta veli?
PILAVIJA: E, to je mnogo.
SOKOLOVI: Kako mnogo?
PILAVIJA: A onaj Omer, za izgubljene oi na Klisu, koliko on dobi?
SOKOLOVI: Prosjenih vojnika je mnogo, a dobrih pjesnika malo.
PILAVIJA: Ne bih dao jedno vojniko oko za svo pjesnitvo svijeta.
SOKOLOVI: Zato i nisi vezir.

PILAVIJA: (Tiho) Hvala Allahu, zato me ne mrzi sav svijet...

SOKOLOVI: Ne gunaj! (Hasanu) Do prekosutra u podne da se uzel
Mehmedaga, upravnik tamnice, razrijei dunosti i poalje za
nadglednika radova u jednoj od najdubljih jama rudnika olova u
Olovu, vilajet Bosna... Razlozi! nesavjesna sluba.
HASAN: Svijetli pao, uzel je najsavjesniji...
SOKOLOVI: Zato ni jednog Osmanlije nema u podrumima tamnice? ta
su to Bonjaci izuzetno krivi...? Uostalom, nisam nikome duan
objanjenja. Dakle, uzel u olovske jame!
Dalje! Da se zarobljenicima Kasimu Dalkiliu i... Muzafere, kako bi
ime onom ludom momku to me zamalo ne probode? ;
PILAVIJA: Znam samo da je pripadnik hamzevija...
SOKOLOVI: ...i mladiu, porijeklom iz Orlovia kod Nove Kasabe, vilajet
Bosna, optuenom za navodni pokuaj ubistva velikog vezira
Mehmed-pae... preuredi tamnovanje da, to se tie odjee, ishrane i
uslova za molitvu, itanje... (primijeti kako se Hasan i Pilavija
zgledaju) ta je, ne svia vam se?
HASAN: Pao hazretleri, takve razbojnike su nekad nabijali na kolac!
SOKOLOVI: ta ti misli, Muzafere? Obojica su Bonjaci, lude glave, kad
malo okuse bolje hrane i ljudskije poive, od ubica postae stvaraoci.
Ja bih obojici...
PILAVIJA: Ima i trei. Ispod njih, izbodenih oiju.
SOKOLOVI: Ko je taj?
PILAVIJA: Onaj Neretljak... koji je u Slavoniji oteo Kosaru, hou rei, onu
Umiulsum, pa mu je tvoja svjetlost oduzela, a on noem...
SOKOLOVI: Aa, to ona s benom na obrazu? Ona to smo je dali u
Maroko? Sjeam se. A zar nesrenik nije osloboen?
PILAVIJA: Ljudi se ude to nije ubijen. To bi bila milost prema njemu,
kakve je, inae muke preivio...
SOKOLOVI: Da... Muke, muke! (Pravdajui se neuvjerljivo) Pa ne mogu
ja i na to misliti. Toliki poslovi, a oni... noem na vezira! U svakoj
upravi koja eli red i sugurnost ubice se ubijaju. Filozofi! Pjesnici!
Vojnik poremetio umom zbog ratnih strahota a on noem na vezira.
Filozof uvidi da mu vlastiti sistem nije jasan, a on... Eh! Kad se ta
raspojasana tevabija pone mijeati u dravne poslove, treba ih u
okove. Umorne noge lijee bolestan um. Je l tako? (nakon pauze

utanje) ta je, ne mislite to i ja? Dobro, svu trojicu u bolje

prostorije! Hasane pobrini se za to! (Zamiljen, vie sebi) Zaboravio,
ta mogu! Hoemo li dalje? (Odgurne zastor na velikoj karti turskog
carstva. Posmatra. Vrati se prozoru. Gleda u no) Boe, kakva runa
jesen! (Pilaviji) A u nas, tamo... ljive su obrane, bestilj krka u
kazanima... ovnovi razapeti visoko na tavanima... sijela djevojaka...
gore nebo planinsko, mrazno, zvjezdano... usamljen vuk vije na
mjeseini... Hasane, kasno je, ne mogu vie. Sve to... neka bude za
sutranji popodnevni Divan sroeno i spremno za potpis! Moe ii!
HASAN: (sprema papire, otee, htio bi neto da kae)
SOKOLOVI: (Zamiljeno posmatra kartu carstva. Umorno pree dlanom
preko nje. U toj kretnji primijeti Hasanovu zabunu) ta je?
HASAN: Pao hazretleri, ne zamjeri na velikoj slobodi koju sebi uzimam. Ja
bih te opet zamolio skloni se, zahvali se padiahu na ljubavi i
povjerenju.
SOKOLOVI: To smo raspravili. Idi!
HASAN: Molim te! Crn se oblak nadvija nad tvoju kuu. Predaj ovu
preteku, dunost drugome! Opet e na te ubicu da poalju Murat...
i...
SOKOLOVI: Kako kae? Murat? A gdje ti naui da tako izgovara ime
sultanovo? Na koljena kad ga spomene!
HASAN: (na koljenima) Ubie te. uo sam. Znam.
SOKOLOVI: (Smirenije) Znam i ja. Idi ti i naspavaj se! I sutra ta pisma da
su u redu za potpis. Idi!
GLASNIK: (Pilavijaje uo glasnikov trk kroz hodnik, izvirio je, otvorio mu
vrata i propustio ga, ali ipak dok se ovaj klanja veziru, Pilavija staje
uz vezira, oprezan, spreman na sve.) (Glasnik govori zadihano) Neka
se tvoje presvijetlo lice udostoji primiti i sasluati Sadudin-efendiju...
SADUDIN: (Sultanov dovadija, visok, mrav, elastian i kretnjom i
mimikom, licemjer, na registru od jezuita do korumpiranog
dvorjanina, ulazi brzo, nasmijeen, srdaan, kao podreeni koji
prijateljuje s vezirom) Akam hairolsun! (Ne primjeuje da su se
Hasan i Pilavija svaki na svoj nain poklonili, ni pozdrav glasnika koji
natrake izae) Pono blizu, a u vas radno podne. Tursko carstvo i
jeste mono, jer mu na elu stoje ovakvi ljudi i bdiju. Kako si
najslavniji...?
SOKOLOVI: ta je?

SADUDIN: Alem-kamen u ogrlici od zvijezda, na dragi sultan Murat han,

iji sam ja skroman tienik i dovadija, uo je da je vaa presvijetla
linost izvoljela odbiti izaslanika drave Venecije, pa pita za razloge
te neshvatljive grubosti i nemara i izraava svoju uzvienu srdbu koju
morate hitro zadovoljiti.
SOKOLOVI: Napolje!
SADUDIN: Ja znam da me vaa svjetlost ne podnosi. Allah mi je svjedok da
nisam kriv. Samo upozoravam: odbijanjem venecijanskog
izaslanitva, grdno je uvrijeena sultana Safija, jer je ona kao to je
poznato, roena Venecijanka... Sultan Murat han se na njenu
pritubu, toliko raestio da je izgovorio strane rijei... Neka Allah
milou svojom zatiti vau glavu! Vi znate ta to znai...
SOKOLOVI: Sluaj ti, zelembau, ja sam tebi ve jednom zabranio da mi
izlazi na oi. Poselami sultanu Safije-hanumu koja te poslala...
SADUDIN: Ja govorim o srdbi sultanovoj...
SOKOLOVI: Reci ti njoj da ja odgovaram za sudbinu turskog carstva. Ja
sam njegovu slavu i mo ovom glavom i ovim rukama podigao meu
zvijezde. Carstvo die mojim dahom. I dok sam iv, neu dati da mi se
haremski ejfovi mijeaju u dravnike poslove. A sad, napolje!
SADUDIN: Upozorio sam te... put carske srdbe posijan je mrtvim glavama.
SOKOLOVI: Napolje, kad kaem!
(Sadudin se pokloni i izae)
Nitkove! Nije loza Osmanovia spala na to da im ene, kao kojekakve
engleske Elizabete sa svojim karaozima, upravljaju dravom.
HASAN: Tano! Ali zato navlai jo veu mrnju na se? Koliko je plaenih
ubica pobio ovaj Pilavija? Jedan e biti bri i od Pilavije i od boije
milosti koja te titi. Zato se ne povue? Zato u miru starost ne
provodi...?
SOKOLOVI: Rekao sam ti idi! Do sutra popodne sve da je to sroeno!
HASAN: Ubie te.
SOKOLOVI: u li ti zapovjest? Idi!
(Poto Hasan izae, stoji neko vrijeme utke nasred sobe) Hm! Ubiti!
Znam. Ubili su tolike prije mene samo zato to su se pameu i trudom
propeli iznad tog ljama neradnika i izjelica.
PILAVIJA: Opasno te ljudi mrze. Na ulici te ekaju... kao onaj... hamzevija.
Ovdje plaenici... Ja te upozoravam za tvoje dobro. Sluim ti vjerno

tolike godine i... imam pravo...

SOKOLOVI: Pravo? Hm! Nastaju runa vremena. Vie se govori o
pravima, nego o dunostima.
PILAVIJA: Uvijek se trai vie ono ega ima manje.
SOKOLOVI: Zavei! Vidi ti njega..! Nego, jesi li provjerio da li su onoj
dvojici nesrenika... odnijeli hranu i hasure?
PILAVIJA: Trojica su... za onu dvojicu jesu.
SOKOLOVI: Napomeni mi sutra, onog treeg da puste. Vrijeme je.
PILAVIJA: Kasno je. Sloboda bi ga ubila. Bez prisustva heima, sumnjam
da bi izdrao ijedan udisaj istog vazduha.
SOKOLOVI: Neka mu dadnu lijenika!
PILAVIJA: Njemu?
SOKOLOVI: Ovo carstvo je jo toliko mono da moe biti plemenito i kad
mu to nije korisno... (Gleda kartu) Mono! Venecija! panija!
Unurija! Franaka zemlja! Hm! Sitan svijet, poprilino. Da je rat
samo sukob dviju vojski, zaratio bih sa svakom, ili sa svima odjednom.
Jo ova pesnica moe da razvaljuje granice carstva. Ali u rat se polazi
samo kad dumanska sjekira udara u vrata, ili kad je pobjeda zrela
kruka koja se moe brzo i sigurno brati. Rat nije igra i hazardna
pustolovina obijesnih kako to neki u nas misle neki moji
protivnici... Rat je i rodilja i grobnica carstva. Sve zavisi od... ali ta
ja tu tebi drobim... Muzafere, zna i sam, bitke su deseti dio rata.
Ostalih devet su pokolji itelja, piska nejai, pusta zemlja. A zgarita i
zaputene oranice nisu nijedno carstvo uinili srenim. Ne. Mrzim rat.
Ali od njega se ovjek moe sauvati samo ako je dovoljno snaan
da ga drugi ne napadnu. Tursko carstvo ine monim dvije prednosti:
jasna misao vodilja i vrsta uprava. Ako nas ne razore rasipnitvo
bogatih i neposlunost siromanih, razapeemo granice na tri okeana.
Sa moskovskih zvonara javljae se mujezini pet puta na dan. A Be je
samo jedan korak u tom pohodu. ta je, to me gleda tako?
PILAVIJA: Ja onako...
SOKOLOVI: Govori!
PILAVIJA: Ja mislio ti brine o sultani Safiji i Veneciji!
SOKOLOVI: A, moja plemenita ahmaino! Na ovim visinama s kojih ja
gledam, enski hir je pijesak pod nogama...
PILAVIJA: Ja bih molio da veeras konai u svom dvoru.

(Esmihan je za to vrijeme dobavila veeru. Uputi I robinju u vezirovu

sobu.)
I ROBINJA: (Presavijena) Pitaju... da li e paa hazretleri najzad veerati i
da li ovdje ili...
SOKOLOVI: Neka donesu ovamo! (Poto robinja izae) Eto, i veera
pree u obavezu!
PILAVIJA: Nisi od jutros jeo...
SOKOLOVI: Starim. Ali, nisi ni ti. (Robinje unose sofru. Za njima
Esmihan. Jedna robinja posipa veziru da opere ruke) Muzafere, peri
ruke!
PILAVIJA: Ja u s Hasanom.
SOKOLOVI: Prilazi! (Vezir brzo, nervozno, a Pilavija s ustruavanjem,
sjeda za sofru. Esmihani). ta je, ta me gleda?
ESMIHAN: Boe, nekad su veliki veziri i carski zetovi veeravali u prisustvu
makar stotinu gostiju...
SOKOLOVI: eno, nekad su Osmanovii jeli jednom dnevno, u sedlu.
Tada se ovo carstvo gradilo i irilo. Danas ga valja uvati. (Prvi
podigne kapak na sahanu. Namrti se) Pa, jesam li ti sto puta rekao da
neu ovih stambolskih krkanluka! Hou pogau! Sir! Matrafu kozjeg
mlijeka!
ESMIHAN: Dobro, dobro! Ne ljuti se! (Na dva udarca dlanom, dotre
robinje. Esmihan apne prvoj, onda obje brzo odnesu sofru. Muu)
Sama sam uestvovala u kuhanju...
SOKOLOVI: Zato, kad ima poslugu?
ESMIHAN: Moj brat te mrzi.
SOKOLOVI: Aa, to! Hehehe! Ne brini ti, eno, imam ja stomainu, tri ive
guje da pojedem... Muzafere, ta si ti ono djeljao danas u hodniku
PILAVIJA: Suduku, pao hazretleri!
SOKOLOVI: Je li ti ta ostalo?
PILAVIJA: Nije, hazretleri...
SOKOLOVI: Mrcino jedna, izjelika! I ti si postao poguzija, kao da te
Osmanlija pravio...
ESMIHAN: Mogao si veerati u mojoj sobi.
SOKOLOVI: Star sam ja za tri veere sedmino u eninoj sobi. Dvije jo

nekako... Hahaha! Nisam ja ludi stambolija, pa da se potroim do

etrdesete na robinje i ljam, pa kad doe da se i svojoj eni devap
dati mora, onda... jok! Ha, golubice, ta ti kae na ovo?
ESMIHAN: Ja bih te molila da poe na poinak poslije veere.
SOKOLOVI: Imam posla.
ESMIHAN: Htjela sam ti neto vano da...
SOKOLOVI: Znam. Opet e o tome da mi spremaju poparu, tvoj brat
naredio, a Sadudin i udaja i tvoja majka...
ESMIHAN: Ne mora ti biti prvi veliki vezir koji je na poslu umro...
SOKOLOVI: Bonjak mora biti najbolji da bi mu priznali prosjenost.
ESMIHAN: Nemoj mi uzeti za zlo, ali dosta si prosjenih Bonjaka postavio
na mjesta gdje treba da sjede najsposobniji.
SOKOLOVI: Vano je da imam sposobnu enu. to je s pogaom i kozijim
mlijekom?
ESMIHAN: Sad e... Malo strpljenja!
SOKOLOVI: (nestrpljivo) Dobro, neka donesu u tvoju sobu! Ti, idi, sad u
ja, samo neto da pribiljeim.. Hajde, hajde, ne brini se za me! Mogu
ja i trei put u sedmici veerati u eninoj sobi. Ne obziri se, ne gledaj!
Sigurne su strae oko nas. A ovaj Pilavija pobio je ve toliko mojih
protivnika, da... hajd, hajd! Sad u ja... (Poto otprati enu do vrata,
koja se nervozno srui u postelju u svojoj sobi) Muzafere nemoj se
eniti.
PILAVIJA: Ne bih ni da naredi.
SOKOLOVI: ena je mudro gurnula mukarca da robuje povijesti, dok
ona gospodari u porodici. ena! Draga vlastita ena. Ooo! Nemoj se
eniti!
PILAVIJA: Ako paa hazretleri zaista eli, ja sam ostavio jedan komad one
sandake suduke...
SOKOLOVI: Ne mogu. Ja sam se ono... pravio pred enom. A drob mi je
oslabio kao vodenica koja e sutra usahnuti. Jedva melje... Kakva
suduka! Ee, moj Muzafere! Ja, ta bi tek sa mnom bilo da sam se
potroio na robinje i igraice? Bi me s noge na nogu bacale! Supruga
je, obino, alosna injenica o domainu.
PILAVIJA: Esmihan hanuma je plemenita ena.
SOKOLOVI: Ee, moj Pilavijo! Ja sam uao u sve tajne golemog carstva. A

ni svoju enu, kamo li neku tuu, kamo li enu uopte, ne znam ni

toliko koliko o njoj zna obian romanijski vo. Znam samo da su odaje
veselije, ako si sino u dueku bio... sliniji drijepcu, nego konju
teretnjaku.
PILAVIJA: Esmihan-hanuma brine za te zbog tvojih protivnika.
SOKOLOVI: Jah! Daj ti znaj... ne, samo se roditelju moe bez pogovora
vjerovati.
PILAVIJA: Esmihan hanuma zasluuje...
SOKOLOVI: De, de, nee mi valjda o mojoj eni priu priati. Toliku sam
djecu s njom izrodio. Znam je. Ali, ivi bili pa vidjeli! Ti e to
sigurno i doekati. im ja strmeknem ni eteresnica nee proi, ona
e sebi odabrati kakvog mladog lijepog beglerbega, od njegove ene
e ga silom rastaviti...
PILAVIJA: Zaboga, pao hazretleri!
SOKOLOVI: De, pogasi irake, a ja... ja odoh da veeram. (Sokolovi
poe, pogled mu pade na kartu. Zastane) Boe, a mene moja
graevina ipak satire i mrvi. Jesam li odve oholo zgrabio od
sudbine? Ili je to sudbina neimara da mu djelo njegovo njegove
digerice pojede? Jah! A ti... spremi se i u... tamnicu. Provjeri da li su
onim nesrenicima dali sve to sam naredio. Onoga odozdo neka
puste... ali neka se nae lijenik pri ruci. A onu dvojicu u za koji dan
preda se...
PILAVIJA: Pao, hazretleri! Ja ne bih... Rei e, puta ubice, hamzevije,
krivovjernike...
SOKOLOVI: Ba to!
PILAVIJA: Ali, presvijetli pao...
SOKOLOVI: Ba zato, budalo! Eto ba zato... ha! Pa zna li ti, ludi
Pilavijo, kako se sudbina sa mnom poigrala, heej, ta sam ja njoj da
me tako mazi i tako kanjava? Idi, provjeri! Neka im i dueke unesu!
Da, da dueke! A za koji dan, zvau ih na Divan. Na Divan, ta je, ta
me gleda tako. Miljenici sudbine su oni koji rizikuju. Pogasi irake,
ja odoh. (Sokolovi ode. Pilavija gasi irake. Gleda u kartu carstva
zamiljen, zbunjen)
Zatamnjenje.

DRUGI DIO

SCENA ETVRTA
Esmihanina soba namjetena bogato enstveno.
Postelja malo podignuta govori o raskoi ali i enskoj vjetini da
veziru priredi odmor, ljubav i toplinu.
Na zidu u ornamentici, objeene dvije ukrtene sablje i tit, jedine
stvari koje podsjeaju na mukarca, vojsku, vlast.
Nurbanu i Esmihan, same...

KURBANU: (Sultanova i Esmihanina majka, ena umrlog sultana Selima,

visoka, snana, srdita, zla ena koja vodi konce mnogih dvorskih
intriga. Veliki protivnik Sokolovia i sultanove ene Safije)
Ti si keri, budala. Ti si prava budala. Pogledaj se! Zna li kakva
izgleda najljepa rua u tvom ruinjaku kad se svaka latica najjaom
bojom zaari? To si ti. A on? Ohol bonjaki starkelja... kome si ti
deveta rupa na svirali. Njemu su vani njegovi Bonjaci i Arnauti, njih
da protura na poloaje, da ih dobro eni i udaje, to je njemu vano. A
ti vene... duo, nikad tvom djedu ne mogu oprostiti to te dao toj
svirepoj bonjakoj leventi.
ESMIHAN: On svirep? On je samo izvrilac. A naredbodavac je...
NURBANU: Budalo! Naredbodavac nikad nije kriv. On samo izlazi u susret
udnji izvrilaca za vlau. Daje im dijelove svoje moi pod zakup.
Plaaju poslunou. Kad se uzjogune, opominje ih na razumnu
granicu. Mehmed je prekoraio sve granice podnoljivog. Veliki sluga
zamislio da je veliki gospodar. A starost mu pomutila razbor. Sasvim.
ESMIHAN: Ali, majko, ja ga volim. Ja sam svu nau djecu s njim u ljubavi
zaela. to smjerate uiniti s njim, uinite i sa mnom!
NURBANU: Eh, takva ljepota, a tako sitna pamet! Uostalom, ja se, kao
tvoja majka moram o tebi da brinem. On je ve star i onemoao. U
sluaju da ostane udovica, koji ti se ovjek dopada? Biraj! Ima
mladih beglerbega... ni ona dva perzijska princa nisu loi. Galantni

su... prebogati... biraj!

ESMIHAN: Majko, pa vi mog ivog mua sahranjujete! Neu, ne govori mi
vie... neu da ujem... Vidim ja kud smjera. Ubij i mene!
NURBANU: Keri!...
SOKOLOVI: (Ue naglo, namrai se videi Nurbanu, shvati ta se dogaa,
smjekom krije mrnju i srdbu) O, zar moja punica majka ne
spava?
NURBANU: Mehmede, jo sam toliko u snazi da mogu da sijelim do ponoi.
A kad uporedimo moje i tvoje godine...
SOKOLOVI: Hehehe!! Znam, znam koliko ste osjetljive kad se govori o
godinama. Nisam na to mislio. Je li kakva nevolja, da pomognem?
Ima li moja punica kakvog miljenika da ga promaknemo? Ili moda
neko smeta, pa da ga... smaknemo, s boijom pomou?! eno, zato ne
ponudi majku neim...?
NURBANU: (Sokoloviu) Samo nemoj ti da mi spremi pie...!
SOKOLOVI: A zato ne bih i ja kad zna koliko te volim?
NURBANU: Voli me toliko da od tvog erbeta ne bih ni tri uzdaha
sastavila, a ve bih... ohoo...
SOKOLOVI: Teka optuba, punice majko. Pogotovo kad se uzme u
obzir tvoja beskrajna ljubav prema meni.
NURBANU: Previe zajeda, Mehmede. Zaboravlja ko si i odakle si.
SOKOLOVI: Paa... ni moja punica nije Osmanovika. Koliko pamtim, ona
je... ini mi se, Jevrejka... naravno, porijeklom.
NURBANU: Mehmede! (Histerini vrisak mone ene koja u ovom trenutku
jo nije u prilici da se osveti, da kazni) Keri, kako moe kraj ovoga?
Mehmede, zaalie... Keri, pamet u glavu! Zapamti, razmisli!
(Gnjevno ode)
SOKOLOVI: (Podsmijehom isprati Nurbanu. Nasmijeen, eni) ta hoe?
ESMIHAN: Mrzi te.
SOKOLOVI: Samo to? Pih! Je li te zatekla budnu?
ESMIHAN: Da. ekala sam te... stalno sam mislila na onog. Ne smijem pred
drugima da te pitam. Ko je bio taj?
SOKOLOVI: Hamzevija? Onaj s noem? Bonjak. Zamisli!
ESMIHAN: Je li odmah posjeen?

SOKOLOVI: Naredio sam da ga dobro nahrane... i... ostalo... Ali, pobogu,

o emu mi razgovaramo? Nemoj da brine moje brige, od tebe je
dovoljno da brine o djeci i unuadima. (Poljubi je u rame) Hm, ovako
mirie samo zrela foanska jabuka. Zagrize, plemenito tle, blaga
reskost svjeeg osoja, miris cvata davnog, minulog... (sjedne
naprema njoj) Je li ti dan bio dug?
ESMIHAN: Dui od teke godine. Taj luak s noem...?
SOKOLOVI: Nije luak. Po obrazovanju, mogao bi biti carigradski kadija.
ESMIHAN: Ali, zato? Kod tolikih tvojih dobroinstava...?
SOKOLOVI: Hamzevija! Hamza Bonjak... sjea li se onih buntovnika,
onih pjesnika i filozofa... Orlovii, Tuzla, Graanica, Sarajevo,
Zvornik, pa ovdje... Konija, Smirna, pa Solun... Ebu Suud efendija ih
je ispitivao i utvrdio krivicu... Isjeeni su. E, ovaj je posljednji...
Hamza Bonjak je osniva. I stric ovom momku. Ah, to momak ima
jeziinu! I kako kroji umne reenice! teta! teta!
ESMIHAN: Ali, zato tebe?
SOKOLOVI: Paa, sve ono to se ne slae sa zakonitim ustrojstvom carstva,
pobuna je. A svaka pobuna je kanjiva. A za svaku kaznu koju izrie
zakon, odgovoran je i zakonodavac i vrhovni izvrilac. A to sam ja.
ta ja tu mogu! Smrtne presude su neophodno trnje na livadama
svakog upravljanja dravom. Naredio sam da se pobiju. A ovaj ih
sveti.
ESMIHAN: Kad bi ti ostavio slubu i posvetio se radostima ivota.
SOKOLOVI: eno, sluba je ivot posveen potrebama i radostima drugih.
ivot krvav, ali za ljudski rod neophodan.
ESMIHAN: Kad bi ostavio svoj poloaj, ne bi bio opkoljen ubicama, nego
prijateljima. Strah me.
SOKOLOVI: A koji je ejtan svima vama? Ubice, ubice! Pa ta! Vojnik
izie na bojite, sto hiljada ubica tri prema njemu, i niko ne kae:
bjei, eto ubica! Ljudi stare, godine im se gomilaju za vratom, niko ne
vie zaustavite godine, one su opasne ubice! im se rodi, sve dok ne
umre, ovjek je opkoljen; grom baca vatrene sjekire, susjed zavidi,
prijatelj iznevjerava, bolest ui u zasjedi tijela, voda se propinje da
poplavi, meava vriti da zatrpa, konj strie uima da se iftekne, neki
vezir sastavlja spisak sto hiljada ratnika za sutranji rat... sultan
aka zube i smilja kako da se otarasi vezira, tamo neki kmet
biranski, kraj ognjita smilja kako da doskoi obojici... svako
nekome smrtnu poparu kuva. Niko od nas nije poteen. I sasvim je

svejedno podlegne li ovjek sablji plaenog ubice, ili mu srce prsne od

neke uvrede dojueranjeg prijatelja. Svi smo opkoljeni. I ti. Ja,
pogotovu. Ali, ovjekovo je da se uvijek i iznova probija kroz te krune
hajke sjeiva, da radi, da prkosi. Uostalom, ivot bez protivnika nije
dostojan ovjeka. Samo protivnik izazove u nama vrline. Ili mane,
svejedno.
ESMIHAN: Ja te molim, da bar ne izlazi bez jake pratnje.
SOKOLOVI: Dovoljan mije Muzafer Pilavija (S mrnjom pogleda na
veeru koju je donijela robinja i udaljila se) Zato ne legne?
ESMIHAN: A ti!
SOKOLOVI: Ja bih morao jo neto da proitam...
ESMIHAN: Nee.
SOKOLOVI: Oho!?
ESMIHAN: Nee. Dosta! Dosta je i tih pisama i knjiga i te svjetine to se
mota, dosta tog bdijenja i utnje oko mene! Ne mogu vie... Neu.
Sjedi! Ako ne moe spavati, priaemo...
SOKOLOVI: (Ironino ali savlaujui bezvoljnost, Sokolovi prie eni,
zagrli je) Slatka mivko, nemoj da plae! Sad u ja... samo da se
raspremim. De, ti lezi! (U trenutku kada je malo silom, malo
starakom alom povali, iznad njega, nagnutog nad nju, strijela se
zabode preko njegovih lea u drvenu izrezbarenu oplatu zida. Za
svoje godine neobino hitro, vezir skoi, strgne sa zida sablju, otvori
vrata, izviri, sabljom razmae zavjese, vrati se, uzme strijelu, razgleda
je) Iz dvorske radionice. Od ove godine.
ESMIHAN: Bjeimo! Moda je ubica opet napeo luk.
SOKOLOVI: Ne brini, duo! (Zagrli je, zakloni tijelom, kriom zvijera
oekujui drugu strijelu. uje um, odskoi, spreman da se brani, ali
se u vratima pojavi Pilavijina glava)
PILAVIJA: (zbunjen eninom obnaenom ljepotom) Oprosti... vidim... vrata
otvorena... a ti sa sabljom...
SOKOLOVI: Ui, Muzafere! (Dok se Esmihan, njima okrenuta leima,
usplahireno oblai, vezir Pilaviji pokazuje strijelu) Zabola se tu.
Odakle je odapeta?
PILAVIJA: (nagne se kroz prozor) Iz druge kronje.
SOKOLOVI: Oho! Izvrstan strijelac!

PILAVIJA: (zagleda strijelu) Grk Nazir. Potraiu ga.

SOKOLOVI: Ne treba. On je ve zadovoljan jer je promaio. (eni) Ti si
se ve spremila?
ESMIHAN: Ja bih ila... A i ti morao... odavde... boe!
SOKOLOVI: Ala si ublijedila! Muzafere, kako joj stoji blijedilo?
PILAVIJA: (Jo motrei uokolo) Moj vezir ima najljepi rubin u carstvu.
ESMIHAN: Moj vezir ima uza se najhrabrijeg junaka u carstvu.
SOKOLOVI: (grubom srdanou domaina seljaka) Ma, ta vi to jedno
drugom, je li? Kod mene ivog? Ti, kumrijo, idi u svoje odaje... Ovdje
nije ba najsigurnije...
ESMIHAN: Tek kad vidim da i ti polazi...
SOKOLOVI: Slatka mivko, jo nismo u prilici da mi i ti postavlja neke
uslove. Mora ii. (Izvede je na hodnik, vrati se, ali srdit i zabrinut,
ime pokae da su smijeh i srdanost bili samo zavjesa i utjeha
prestraenoj eni) ene! Ipak, nisu sve iste. (Uzme strijelu) Dakle,
tako? Poeli su otvoreno. (Strijelom udari gong. Slugi presamienom
u vratima) Je li ena otila s pratiljama? Ah, ja zaboravio da ti je
odrezan jezik! Zdjelu hladnog erbeta! (Dok sluga izbiva, razgleda
strijelu) Tako, znai!
PILAVIJA: Bolje bi bilo da se povue. Sami smo, pao hazretleri! A njih je
mnogo.
SOKOLOVI: Zavei!
(Sluga unese zdjelu. Sokolovi posegne za nju, ali ga Pilavija
pretekne. Prvi proba. Kad Sokolovi ponovo prui ruku, Pilavija opet
izmakne zdjelu.)
PILAVIJA: Treba ekati. Moda je otrovano.
SOKOLOVI: (Vikne) Pa zato onda ti pije, budalo?
PILAVIJA: Ko e drugi?
SOKOLOVI: Ne traim od tebe toliko.
PILAVIJA: Moje je da te uvam. A ti kako hoe.
SOKOLOVI: Za toliko nisi plaen, naalost!
PILAVIJA: Ne uvam ja tebe za plau.
SOKOLOVI: Nego?

PILAVIJA: Paa, kad tvoja svjetlost eli da uje, uvam te jer si mi drugi
otac, jer ti je plemenito i mudro sve to...
SOKOLOVI: (Malo ironino zauen Pilavijinom neobinom patetikom)
Zar ba sve?
PILAVIJA: (Naglo referira iz patetike u nedoumicu) Ma, nije ba sve posve...
SOKOLOVI: Na primjer?
PILAVIJA: Molim, da najprije postavimo dvostruke strae! Ili da bar za
noas napustimo ove odaje.
SOKOLOVI: Ne smije da kae? Hajd, stisni!
GLASNIK: (Uskoi i pokloni se) Sadudin-efendija, Allah mu ugled uveao!..
SADUDIN: (zadihan iri ruke) Neka je slava i hvala milostivom Allahu!
Pred ovolikom radou padaju sve sitne svae i nesporazumi.
Mehmed-pao, neizrecivo mi je drago to je strijela maila. U vrtu je
uhvaen Grk Nazir. On je digao poganu ruku na te. Ne brini, zloinac
je ve kanjen. Zadavljen je i iskomadan. I sam sultan Murat-han
alje ti pozdrave i estitke povodom srenog izbjegnua te...
SOKOLOVI: Drugi put nai boljeg strijelca!
SADUDIN: Kako, kako?
SOKOLOVI: I selam e sultanu... i rei e mu, poto on izbjegava da me
primi po slubenoj dunosti, na to je zakonom svojih otaca obavezan,
rei e mu znao sam za vae pripreme da me ubijete.
SADUDIN: Allah, kakve teke rijei!
SOKOLOVI: Mrzite me svi vi kojima je zanat i ivotni cilj da gradite sebi,
a harite carstvo... Svi vi jedva ekate da vidite ovu glavu kako se niz
kaldrmu kotrlja, pa da zaigrate kolo oko mog trupla...
SADUDIN: Mehmed-pao, kako moe...?
SOKOLOVI: Ne laj! Pitaj sultana, eli li moju smrt zato to sam u slubi
ovom carstvu i lozi Osmanovia atro svojih ezdeset godina ivota?
ta sam sluei zaradio tolike rane, kostobolju i bijele vlasi? to
sam smirio 21 pobunu kad je loza Osmanovia, s Muratom zajedno,
bila perka ptiija pred orkanom? Hoe li on da me ubije zato to sam
ga ovim rukama posadio na prijesto, koji je uz malo mog nehata,
mogao pripasti drugom? to nad granicama carstva bdijem danju i
nou, dok se hiljade ulizica, s tobom na elu, oko njega vesele
rasipajui blago tu krv vojnika i muku seljaku? ta je, to zvjera
oko sebe?

Soba.
Lonica.
Kai mu i to. Evo postelja je jo topla od eninog tijela. Neka uzme u
obzir i to da ja nisam izlapjeli starac kome je vrijeme da ide. Jo ja
mogu buljuk djece da napravim. Jo ja mogu sa svima vama da se
nosim o megdanu i pred enom i pred istorijom. Jesi li zapamtio sve
to sam ti rekao? A sad napolje! Napolje dok ti nisam pesnicom
razvalio tu poganu lubanju! (Poto Sadudin pobjegne, Sokolovi se
jo razgnjevljen vrti po sobi. Onda iznenada, umoran, sjedne na
postelju) Boe! Zar su muka i emer jedina tvoja nagrada? Muzafere,
umoran sam. Koji je sat? Gluho doba. ta emo, nesreni Pilavijo?
PILAVIJA: Pao hazretleri, idi sultanu, trai da te oslobodi dunosti,
bjeimo odavde!
SOKOLOVI: To? To neu. Neu za inat. Jesi li uo onog momka u
tamnici, onog hamzeviju? Ili onog nesrenog dobrovoljca? Po kom
zakonu oni, goloruki, i vezani, mogu prkositi i meni i svoj carskoj sili,
a ja... s tolikom silom u rukama, ne mogu jednoj rulji ankoliza i
trovaa? Ne idem. Neu. Reci Hasanu neka mi aui sutra dovedu
dvojicu buntovnika! A on neka odmah doe s dosta hartije!
PILAVIJA: Pao hazretleri, da idemo odavde! Smrt vreba.
SOKOLOVI: Rekao sam, sutra hou da vidim onu dvojicu nesrenika
ovdje. Izvri zapovijest! (Poto Pilavija ode) Tako! (Gleda kroz
prozor) Boe, pouri jutro. Treba mi dan. He! Hehehe! Pozvau ih
lijepo na Divan. Zamoliu ih da stupe u moju slubu. Javno. Onaj
ueni bio bi dobar tabor-imam. Ooh! Boe, zato li to inim! Kakvu li
nesreu time izazivam?
Zatamnjenje

SCENA PETA

Sokolovieva soba prazna. Esmihan u svojoj sobi. Robinja joj oblai

ogrta. Esmihan prelazi u vezirovu radnu sobu, mislei da je vezir tu.

ESMIHAN: Eto, jo ga nema.

I ROBINJA: Paa-hazretleri nosi prevelik teret za svoje godine.
ESMIHAN: Jo kad mu se doda mlada supruga koja ima svoje hirove...!
I ROBINJA: Oo, Esmihan hanum, tvoji hirovi su blagoslov za mua. Ti
ima duu melekja.
ESMIHAN: Zna da laska.
I ROBINJA: Ja samo uzalud pokuavam da naem prave rijei zahvalnosti
to si me spasila od onog...
ESMIHAN: To je Mehmed-paa uinio. Zato li ga je moj brat toliko
zadrao? uj, da mi malo proetamo dok se on ne vrati...!
I ROBINJA: Trebalo bi da se vratimo u dvor. Ne vjerujem da bi ti etnja
ovdje priinila zadovoljstvo. Pretravaju glasnici, strae su sve sami
Arnauti i Bonjaci... dobacuju... ne razlikuju slukinju od vezirove
ene...
ESMIHAN: U dvor neu. elim da budem to blie ovoj sobi. Brinem se za
njega... (vrate se u Esmihaninu sobu, zatim iz nje izau)
Vrata na vezirovoj sobi se naglo otvore. Upada Sokolovi, za njim
zabrinut Pilavija, pa kasajui Hasan defterdar.
SOKOLOVI: (iznenada otkrije u ruci spise. Bijesno ih baci) Zemljo! Ljudi!
HASAN: Neka se tvoja svjetlost stia. Carska volja je promjenljiva, kao
proljeno nebo nad Sarajevom.
SOKOLOVI: Oo, ljudi! Da on odbije da me primi? Pa ne traim ja od
njega drolju za postelju. Ja dolazim., dravnim poslom. Ne mogu bez
njegovog odobrenja. Da uinim bez pitanja, odsjei e mi glavu. Ako
ne uinim, opet e... Oni me guraju u pogreku.
HASAN: Ee, kad bi paa hazretleri mene posluao!
SOKOLOVI: ta je?
HASAN: Da ostavi... da se ukloni... mirno ivot da provodi u porodici...
meu prijateljima. A prijatelja ima, Husrev-paa, pa neimar Sinan...
pa pjesnik Bakija...
SOKOLOVI: Ne trtljaj daba, ne umijem ja naprazno glodati vrijeme.
Gladan sam. (Poviri u Esmihaninu sobu) Nema je... Hvala bogu. Ako
ja moram konaiti van kue, ne mora ona. (Pilaviji) Neka mi spreme
tanku orbicu! I komad pogae! (Poto Pilavija izie) Hasane, znai
od sultana nemamo vie ta traiti... Boe, da ja doivim pod stare

dane da me marnu s carskih vrata! A nekad sam njegovom silnom

djedu Sulejmanu-hanu ulazio u spavau sobu bez pitanja! Da... Oo,
zemljo! O vremena!
HASAN: Kad te tvoji prijatelji savjetuju da odstupi...
SOKOLOVI: Budalo! Nisam ja u pitanju, nego carstvo. Da samo za
trenutak popustim dizgine, raznijeli bi ga kao zvjerinje leinu...
HASAN: Zlo ti spremaju. Carska zlovolja je uvod u golemu nesreu.
SOKOLOVI: Paa... nosaemo se. (Pilaviji koji se vrati) ta je s tim? U
posljednje vrijeme, kad se nasekiram, naglo ogladnim, sav treperim...
elebija lijenik kae da je to popustio glavni damar koji dri
drobinu. ta je s rukom?
PILAVIJA: Sad e...
(Sokolovi zlovoljno hoda po sobi. Odgurne zavjesu s vojne karte.
Posmatra, prelazi dlanom preko nje, zatim naglo navue zavjesu.
Poto su ga njih dvojica utke posmatrali, uhvati njihove poglede).
SOKOLOVI: ta je? Gledate kako budalesam? Hm! Pa... gledajte! Ako mi
do veeri srce prsne...
HASAN: Allah!
SOKOLOVI: Muzafere, da zna, za onim vratima u dolafu ima kutija za te.
A klju je ispod daske.
PILAVIJA: Ne razumijem...
SOKOLOVI: Eeh! (Odmahne rukom nesposoban da objasni, da otkrije ta
je tom oporukom htio rei. Nastavi hodati) Boe, boe, zar ljudsko
bie moe dotle dotjerati s mrnjom? Da me mrzi, to znam prije nego
to sam ga doveo na prijesto. Ali koga e umjesto mene postaviti?
Sadudina? Ili onog lopova baovana ejh udaju? ta je,
Muzafere?
PILAVIJA: Nije mi jasno za onu kutiju...
SOKOLOVI: Moram li ti, kao djetetu, sve objasniti: ako mi srce prsne, ili
ako me ubiju, uzmi tu kutiju i ponaaj se prema uputstvima koja su ti
tamo jasno napisana! Eto... to.
HASAN: Allah! Nije valjda dotle dolo...
SOKOLOVI: ta ja znam?! Kad car dadne znak da se neko makne, onda
taj neko moe biti i Sokolovi, daba mu je...
HASAN: Pa zato onda ne odstupi, kumim te bogom?

SOKOLOVI , A carstvo? A granica? A Zakon? A red? A moje ime? (I rob

otvara vrata. Tri robinje unose na rukama sue, zdjelu, hljeb, ibrik, i
legen, pekir za ruke. I rob pokazuje gdje e prostrijeti)
SOKOLOVI: (Nestrpljivo opere i obrie ruke pekirom) Muzafere, Hasane,
tri su kaike! Bujrum!
HASAN: (Sumnjiavo zagleda u roba) Koji si ti?
I ROB: Ja? Bajremi je bolestan, pa su mene poslali...
HASAN: Ko te poslao?
I ROB: Tako mi nareeno...
PILAVIJA: (Poeo je i sam sumnjati. Vezir je podigao kaiku k ustima.
Priskoi veziru. Uhvati ga za ruku) Nemoj jo! (I robu) Ko te poslao?
SOKOLOVI: Ja ga poznajem. Ostavite ga! Dvije godine je bio sultanin
sofra -baa! (opet podigne kaiku)
PILAVIJA: (Otme i kaiku i zdjelu) Ja u prvi...
ESMIHAN: (Utri, krikne) Nee, ne dirajte jelo! (Otme od Pilavije prinese
robu) Jedi!
I ROB: Nisam ja kriv...
ESMIHAN: Jedi! (Istrgne iz Pilavijinih korica sablju, prisloni je robu na
prsa) Jedi! ta je, ne smije?
SOKOLOVI: eno, idi u svoju sobu!
ESMIHAN: Neu. Neka kae... Boe! Svojim oima sam vidjela Sadudina...
kada ga ispraa... znala sam... znala sam... oo, ljudi!
SOKOLOVI: (Vrati sablju Pilaviji, uzme enu za ruku, dovede je do sobnih
vrata, uprati i nju i robinje, vrati se. Robu) Paa?
PILAVIJA: Kazuj! (Vadi sablju)
SOKOLOVI: Ne! (Robu) Vrati se onima koji su te poslali i kai im da im
zahvaljujem na ruku. I da mnogo alim to im poklon ne mogu vratiti
istom mjerom... Idi!
HASAN: Ne! Bolje je saekati... Bolje je da sami dou. Doi e... ubrzo!
SOKOLOVI: Ima pravo.
PILAVIJA: Tamo! U oak! Klekni! Ne mrdaj, kurvin sine!
HASAN: (Sa strahom obie zdjelu) Pao hazretleri! Molim ti se kao
pooimu, bjei! Bjei odavde! Idi! Idi, molim te. Ljubim ti i noge i

ruke, idi!
SOKOLOVI: De, ne prepadaj me!
I AU: (Utri) Je li gotovo? (Ugleda Sokolovia, Pilaviju, Hasana, I roba,
zabezeknut, prestravljen) Go... ja... nita... (klanjae) Pogrijeio...
SADUDIN: (Upada slavodobitno) Od toga nema lijeka...
SOKOLOVI: Ima.
SADUDIN: (Zaprepaten) Selam! Neka vas... boji blagoslov... ovaj, htio
sam da upitam za zdravlje najslavnijeg...
SOKOLOVI: Hvala. Neka Allah tebi podari bolju pamet! ta ima? ta
nema? Kako zdravlje? Kako na sultan Murat han? Allah mu vid
razbistrio! (Sokolovi se razjaren primie Sadudinu. Pilavija mjerka
sablju i Sadudinov vrat. Za sve to vrijeme sinkrono, robinje rashlauju
i umiruju Esmihan u njenoj sobi.)
SADUDIN: (Jasno se vidi da se ispod podrugljivih vezirovih pitanja krije
opasan gnjev. Uzmie) Ja... dobro ja... Allahimanet... (Pobjegne)
SOKOLOVI: (Gleda za njim) Ha! Hahaha! (njegov neurotian zakocenut
smijeh prihvate i Hasan i Pilavija. Hasan se gui u ukopljenikom
falsetu.
Valja se. To je nagla provala, neurotino oputanje nakon
straha. Vezir uzme Hasana za jaku. Podigne ga. Govori mu kroz
smijeh) Idi, idi molim te, odvedi ovog roba bojeg u kuhinju, i kai,
hahaha... kai... ah! Ma, ili, kai im svima neto... izmisli... hahahah...
kai... (Rukama gura Hasana i roba. Jo se smije. Kad doe nasred
sobe, brie oi i lice od znoja, smijeh ga naputa polako... rukom
umiruje Pilaviju koji grlato kikoe)
HASAN: (Odlazei posljednji put, stane kod vrata, obrne se, raaloen, ali
smiren) Pao hazretleri, oni sigurno ekaju... oni su svi na okupu...
SOKOLOVI: ta ti je?
HASAN: Ja idem, a osjeam: no je nesreom sudrebna.
SOKOLOVI: (Jo s tragovima smijeha) Idi, slobodno, ne smije tebe niko
taknuti.
HASAN: (Uporno pri svom predosjeaju tragedije) Ako se ne vidimo, da
zna, svi papiri i sve knjige su sreeni, popisani i povezani. Molim ti
se, ne daj neukom i povrnom da nastavlja...
SOKOLOVI: Ma, idi Hasane, ta ti je sad odjednom?
HASAN: ...a ti se priuvaj, tako ti boga, zar ne vidi kako smo opkoljeni?
Ako se ne vratim, pao hazretleri, oprosti... ja sam dunost vrio kako

sam znao i umio... Muzafere, ne zamjeri. I... otvori dobro oba oka!
Savjesna sluba je mjerilo ovjeka! (Ode dostojanstveno)
I GLASNIK: (utri savije se) Doveli su zatvorenike, kako je jue
zapovjeeno...
SOKOLOVI: (Pilaviji) Kakve zatvorenike? Ah, da Bonjake. Neka dou
sutra na Divan! Ne! ekaj! Uvedi svu trojicu!
II GLASNIK: Pao, hazretleri, ljubim ti skut i ruku, dvojica su.
SOKOLOVI: A trei?
I GLASNIK: Trei je umro, im smo ga izveli iz mraka... Strano... nije
mogao...
SOKOLOVI: Oslobodio se muka! ta mogu! Paa... uvedite prvog!
DALKILI: (Bos u ritama, zaputen, odrijeen, trlja zglavke, mirka,
iskosice gleda u vezira, koji i vedar i umoran, sjedi) Merhaba,
krvnie!
SOKOLOVI: (Blago) Kasime, ja sam samo veliki vezir.
DALKILI: Ti si varalica i glavosjea. Gdje su pare za isluene vojnike? Je
li moj otac preao na islam zato da bi mu sin skapavao od rana i
gladi?
SOKOLOVI: De, lake malo! Hoe li sjesti?
DALKILI: Gdje su pare? ta bi od onolikih tvojih obeanja nama
vojnicima? Oo, mi lude glave vojnike! Gdje su moje pare? Zemlja?
Jesi li je ti opljakao? Malo ti svega, pa i sirotinjsko... otima...
(razgleda sobu) Sve je ovo naom krvlju iarano. A tebi smijeno...
SOKOLOVI: (Iza skrivene pomine daske u rafu izvadi sahan i komad
hljeba, stavi pred Kasima. Iza pojasa izvadi i baci mu kesu s novcem)
Jedi, a novac uzmi!
DALKILI: Hvala. (Pojede alapljivo, opipa kesu, tutne je u njedra. Ne zna
kud bi sad, da li da bjei, ili da ostane)
SOKOLOVI: Saekaj u hodniku! Sad e te pustiti. Dae ti jo petnaest
zlatnika. Okupaj se, obrij, iz mojih skladita neka ti daju najljepu
odjeu i oruje... kako zasluuje junak...
DALKILI: ...Oprosti... kajem se... Pao presvijetli, nisam znao...
SOKOLOVI: Idi! Idi! (Poto Dalkili priskoi njegovoj nozi, poljubi je i
ispue napolje) Muzafere, jesi li vidio? alosno! Daa! Vojnik!
Plaenik! Uvedi drugog! (Pilavija uvede odvezanog Orlovia koji

stane smiren i dostojanstven.) Objasni mi jo jednom zato si htio da

me ubije?
HAMZEVIJA: Da ti vratim za pokolj hamzevija. Da naplatim pla njihove
djece. Da zadovoljim srdbu slobodne misli naeg reda koji si
osakatio ubivi estite i mudre. Eto zato. Vrati me u tamnicu! Ili alji
na gubilite! Gadim se mjesta na kome stojim.
SOKOLOVI: A kad bi ti bio veliki vezir?
HAMZEVIJA: Veziri nisu potrebni. Po naem uenju, uprava je suvina.
SOKOLOVI: Ali, kako bi se odralo carstvo?
HAMZEVIJA: emu carstvo?
SOKOLOVI: Ali kako bi se dogovorili o uvanju imetka i... slobode?
HAMZEVIJA: Od koga da ih uvaju?
SOKOLOVI: Od drugih carstava...
HAMZEVIJA: Ja sam i njih imao u vidu. Ne samo tursko.
SOKOLOVI: Djetinjarija! Kakve naivine razmiljaju o sudbini islamske
drave!
HAMZEVIJA: Znao sam da me veliki vezir nee razumjeti.
SOKOLOVI: Niko. Ne samo vezir.
HAMZEVIJA: Uglavnom veziri.
SOKOLOVI: Sluaj, mladiu! Zaloga pravinosti lei u sili zakona. I
sposobnosti izvrioca.
HAMZEVIJA: To je, ini mi se, iz udbenika za treu godinu janjiarske
kole, stranaa... ee.... stoetrdeseta... Na tome se koluju svjesne
ubice.
SOKOLOVI: Ma sluaj, ti, peksine bezobrazni! Sloboda je u sigurnosti.
Sigurnost je u sili... naravno, razumnoj...
HAMZEVIJA: To je filozofija izme i bia. To je mudrost vas koji ne moete
da ne upravljate i da ne budete sluge uprave. Vi polovini, vi
straljivi, vi ne moete bez sile, kao njena teglea marva, i kao njeni
inovnici. Vi nesposobni za slobodu, vi kukavice, vi bajraktari nasilja,
vi... tirani...
SOKOLOVI: Zavei budalo! Muzafere, izvedi ga! Neka ga nahrane,
preobuku i daju desetak zlatnika! (Poto se Pilavija vrati sam) Jesi li
ga uo? Aa? Puna glava estokih buba! A petlja vrsta.

PILAVIJA: Molim ti se...

SOKOLOVI: ta je? Blijed si.
PILAVIJA: Molim ti se kao ocu i gospodaru. Hasana, natrag! Zovi Hasana!
A sutra, trai sebi zamjenika!
SOKOLOVI: Da nisi ti muterija?
PILAVIJA: Jesam, ako e ti biti sultan.
SOKOLOVI: Zavei! Takve bogohulne misli ipak mi ne padaju na pamet. A
zbilja, kako bi ti izgledao kao veliki vezir? A ja, ne kao sultan, boe
me sauvaj, nego kao tvoj uvar? Aa?
PILAVIJA: Teka ala u runo vrijeme.
SOKOLOVI: U velikim trenutcima treba se aliti. ta bi bilo da sam ja ti, a
ti ja?
PILAVIJA: Paa, po volji pao hazretleri! Da probamo?! Da zamijenimo
kape, kad ne moemo glave. (Poto izmijene kape, Pilavija tutne i
svoju sablju veziru u ake. Zatim, imitirajui vezira, ushoda se po
sobi. Onda strogo) to stoji tu i blene? Na svoje mjesto!
SOKOLOVI: Oprosti, pao hazretleri!
PILAVIJA: Hasane, pii! Hm! Svoj mojoj rodbini koju sam na svojoj grbai
izvukao iz mraka na svjetlost i u obilje, a ja za to dobio ipak! Svima
Bosancima koje sam kolovao i na poloaje postavio, a oni mi rade o
glavi...
SOKOLOVI: (Veselo) Da ti ne pretjera, Muzafere?
PILAVIJA: Pilavijo, ne petljaj se, nego bolje osluni! ini mi se neko nezvan
mota se oko vrata.
SOKOLOVI: Hehehe! ba si ejtan!
PILAVIJA: Ve su vlasi pobijeljele,
presta udnja i za zvanjem
Puti k spasu presjeeni,
a brdima mrak se hvata".
To sam napisao i potpisao ja, Mehmed Sokollu. Daa. Moj Pilavijo, ti
misli da ja ne vidim ta se oko mene zbiva. Ako ja drmam carstvom,
to ne znai da i mojom duom, kao i duom svakog sitnog podanika,
ne drma neka sila i nevolja. I ja drhturim, i ja cvilim, moj Pilavijo.
Jer, ko sam ja, moj Muzafere? Jedno obino siroe kojeg su sluaj,
boija volja i djeiji strah od povratka kui u siromatvo i muku,
iznijeli dovde. Dokle ree?

Dovde. Do vrha. Kad tamo, a ono... isto.

Ita?
Nita.
Eto, i mene zglobovi bole kao i svakog romanijskog stara seljaka.
Strae oko mene. Na moj povik sto hiljda vojnika moe krenuti, a
mene strah. Od ega? Od svega. Od konanog. Hasane, gdje ono
stadoh? Ah, umoran sam. Hasane, idi, nastaviemo sutra. Ne mogu
vie. E moj Pilavijo, sad u nas u zaviaju lijee zimski mir na zemlju.
U toploj sobi eljad posjedala. Brkat polusijed djed uzeo gusle...
Djeica otvorenih usta sluaju kazivanje o junacima. U aharima konji
rumaju zob i sneno odihuju. Budan rundov bdije. Sazvijea neujno
plove. Mir i boiji blagoslov. Mir i blagoslov.
A mi? A ja?
Ja se nateem s dvorskim govnarima i ubicama. Za to? Ne znam.
Moda se ja bunim protiv sebe i svoje nesrene raevine. Strah me od
nje. Uasavam se. Ta, ja sam opkoljen ubicama. Sve su kapije u meni i
oko mene zatvorene. Ja nemam kud. Nemam ak ni zablude u koju bih
pobjegao. Samo strah i srdba.
Srdba i strah.
Muzafere, strah me
Hoe da me ubiju.
Odbij ubice od vrata!
(Sokolovi je od prvih Pilavijinih rijei o umoru iznenada ozbiljno
shvatio ovu igru. Rijei o strahu su ga zapanjile. Nehotice je nekoliko
puta prestraen trgnuo pogled ka vratima.)
PILAVIJA: Pa, ta eka Muzafere? Eto ubica kod vrata. Pilavija naglo
otvori vrata. Trojica ubica s isukanim noevima iznenaeni su, ne
mogu da se snau ko je vezir ko Pilavija. Gotovo pomahnitao od igre.
PILAVIJA: (Krikne) Ubij, Muzafere, ta eka?!
(Poto vezir, paralizovan otkriem, ne zna kud bi s rukama, sa
sabljom, Pilavija zbaci vezirov kauk s glave, otme sablju i iskoi pred
ubice. Dok se on na hodniku bije s njima, vezir sakrivi lice u ake,
apue).
SOKOLOVI: Ljudi, ljudi! (Esmihan je na trku i viku najprije iz svoje sobe
istrala na hodnik, zatim se trkom vratila kroz svoju sobu u vezirovu)

ESMIHAN: Zar opet?

SOKOLOVI: ta je?
ESMIHAN: Pa... kolju se po hodniku. Zar ne uje zaboga? ,
SOKOLOVI: To Pilavija vri redovnu slubu (Sokolovi pokua da se ali,
ali je unezvijereno psihiki prisutan dvoboju u hodniku)
ESMIHAN: Pa tebe su opet htjeli ubiti. Zato sjedi? Zato ne uini neto?
SOKOLOVI: Da mi je znati koji ejtan tebe dovodi ovamo kad ne treba?
Zato nisi ostala u dvoru? Ti si od te sobe za posjetu napravila stalno
stanite. Hajd, zovi pratilje i idi!
ESMIHAN: Neu.
SOKOLOVI: Kako?
ESMIHAN: Neu. Zato ti ne ode? Zato jednom ne ostavi ovo krvavo
leglo? Kakva to strana zabluda vitla tobom? Vlast? Zar ti nije dosta,
tako ti boga? I ta vam je da se svi o nju tako zvjerski otimate?
itavog ivota kod mua, bez mua. Uvijek sama. Uvijek u strahu za
te. Je li tvoje bonjako siromatvo bilo tako strano da se toliko boji
ostati bez vlasti?
SOKOLOVI: eno... carska keri, izii! Izii... a sutra kad se ova glava
zakotrlja po kaldrmi, vii na nju. Dok sam iv ne povisuj glas, carska
keri, zemlju ti tvoju... izlazi!
ESMIHAN: Mehmede! Ti si... ti si... poremetio umom... Ti nisi onaj...
SOKOLOVI: Ja sam tek sad onaj.
ESMIHAN: (Ustrahu od muevljeve pesnice) Mehmede, tako ti nae djece
i... nae ljubavi!
SOKOLOVI: Kakve ljubavi u ovom kotlu mrnje? Idi! Budalo... i tebe e.
Tvoj brat je pobio svu svoju brau, svih pet prineva, svoju krunu u
djeijoj krvi okupao, pamti li...? I tebe e. Bjei! (Izgura je u sobu.
Esmihan se srui na postelju. U toj sceni dok je izvodio enu do vrata,
zatee ga Pilavija malo pocijepan i poprsakn krvlju) Eh, ene!
PILAVIJA: Gotovo! S boijom pomoi, ja sam svu trojicu...
SOKOLOVI: (Odsutno) Da, da.
PILAVIJA: A ta ete sad? Strae su nesigurne, kau, ovi ih prevarili...
bajagi, nosili ti uzvienu poruku. Moramo ii... Da se kako probiti do
Sarajeva, ili bar do Pljevalja, pa otud... Kai neto, Mehmed-pao!
Rije jednu...! Ma, kud li Hasan osta za ovoliko? Mehmed-pao, pa ti

mene, izgleda niti uje, niti vidi? Pao hazretleri! Opet se neko uje.
(Izae, izviri na hodnik. Vraa se natrake unezvijeren. Za njim
Sadudin, ali ne vie zbunjen i servilan. Sad je ohol, nadmoan. U ruci
mu odsjeena Hasanova glava koju dri za perin)
SADUDIN: (ue ne poklonivise, smrknut, osvetljubiv, stavi pred noge
velikog vezira krvavu glavu) Poslao ti sultan Murat-han.
SOKOLOVI: (Pogleda glavu, krikne) Hasane! Oo, ljudi! (Sjedne smlaen
otkriem)
SADUDIN: (je u ovom trenutku namrten dvorjanin kog je usluga sultana u
vlastitim oima uinila viim od Sokolovia koji i ne shvaa njegove
rijei, samo tiho jei, krijui lice akama) Poslao ti da vidi i da
shvati ko je ko u carstvu kojim upravlja loza Osmanovia. Previnja
odluka sultana Murata hana o tebi pae kad za nju doe vrijeme. A
ovo je samo uvod u stranu opomenu svima vama doljacima,
skorojeviima, koje je ovo carstvo najprije nauilo hodati, pa onda
sve ostalo, vama fukari govedarskoj koja, umjesto da bude srena
to je poaena slubom, dobila prohtjev da gospodari, vama
Bonjacima i Arnautima i ostaloj periferiji ljudskog duha... (Pilaviji
koji polako isukuje sablju, polazei prema njemu) ta je, medvjede?
Da posijee? Ti misli, ako smo mi Osmanlije uglaen svijet, da sam
kukavica? Budalo, ko je bio janjiar prije nego to smo kroili u
Bosnu? Hajde, izmahni!
PILAVIJA: Da ga raspolovim... pa jednu polovinu da poaljemo sultanu... za
tu glavu?
SADUDIN: (Nasmijeen) Tri strijele ve niane tvoja prsa. (Sokoloviu)
Zapovijeeno ti je nikud da ne izlazi, osim na Divan. Konana
presuda bie ti na vrijeme saoptena.
PILAVIJA: (Dok Sokolovi sjedi zgranut, on se vrti oko vezira) Mehmedpao, uini neto! Pa mi smo opkoljeni. Treba bjeati. Provuci se...
SOKOLOVI: Kud? S kim? Ee, moj Muzafere!
PILAVIJA: Ali, poklae nas... sami smo. Uini neto, za milog boga! Da
zovem janjiare! Pusti me samo pola sata da zovnem Arnaute i
Bonjake!
SOKOLOVI: Protiv koga? Pa, ja sam Murata posadio na prijesto. Ja sam
zaveo ovaj red i zakon. Ne mogu protiv sebe... Jesi li uo: ja moram
na Divan... redovni poslovi uprave...
PILAVIJA: Ubie te.
SOKOLOVI: Mogu ubiti, ali ne mogu nauditi ni mom imenu, ni mom djelu.

A moje djelo je... ipak ogromno. Neunitivo. Od prve kuhinje za

sirotinju, do Viegradske uprije i osloboenja one dvojice
nesrenika... Neu, neu da idem. Ustvari, nemam kud. Osim na
sutranju redovnu sjednicu Divana.
AU: (utri, pokloni se) Husrev-paa, Allah mu sreu uveao!
HUSREV-PAA: (62 godine, zdrav, snaan, uman vojskovoa, jedan od
rijetkih estitih koji su prijatelji Sokoloviu. Ue urno, pozdravi
samo rukom, prie Sokoloviu koji jo sjedi i dri lice u akama)
Mehmede, nemamo mnogo vremena za razgovor. Skloni se, otputuj,
razboli se, uini neto! Sultan je zakrvavio oima.
SOKOLOVI: Ali, zato... zato toliko? ta sam uinio?
HUSREV-PAA: Mehmede, on te mrzi od djetinjstva. Pa zna... otac je svu
strogost prema njemu preko tebe provodio. Mehmede, on te mrzi
uasno... jer si jak, jer si vei... jer na njegovu glavu baca sjenu... jer
je nemoan pored tebe... skloni se, molim te! Vrijeme je kratko. Za
koji sat, ni mi, tvoji prijatelji, neemo moi nita uiniti. Ako do sutra
ne odstupi, ni ja, carski roak, ni Esmihan, carska sestra, neemo
moi...
SOKOLOVI Neu.
HUSREV-PAA: Mehmede!
SOKOLOVI: (Vrisne) Neu. Je li spremio nove ubice? Gdje su? Idi ti, idi,
dragi moj Husrev-pao! Vidjeemo se na jutarnjem Divanu. (Isprati
ga, gotovo izgura. Vrati se, sjedne) Muzafere, savladali su me. (Nakon
due utnje i pribiranja) Daa. Sm. Uvijek sam to i bio, ali tek sad to
jasno uviam. Paa, Pilavijo, kad je tako ispalo, de da kraj uinimo
razboritim.
PILAVIJA: Ne, ne to sad! Najprije sultanu! Ili se razboli i zatvori u svoj
dvor! Uini neto!
SOKOLOVI: Muzafere, smiri se! I, sluaj me! Ako protuslovi jednu rije,
posjei u te. Ovoga asa izii e odavde! (Iz dolafa izvadi poveu
kutiju) Ovdje ti je mojom rukom napisana i potvrena odluka da ti se
dodjeljuje Brankovina u Bosni kao nasljedno imanje. Uzmi dva jahaa
konja i iz ovih stopa odlazi!
PILAVIJA: Ja? Ne. Nikud od tebe.
SOKOLOVI: (Otme mu sablju) Bjei! Zar ne vidi...? Izlazi! Izlazi!
Raspoloviu te...
PILAVIJA: (Klekne) Posijeci! Neu od tebe. I ta u ja biti bez tvoga

prisustva? ta e biti s tobom bez moje sablje?

SOKOLOVI: Mora. Pokai im ovaj moj prsten, pustie te na kapiji. Uzmi
konje i bjei! to bre, to dalje! Molim te, idi! (Pilavija prestraen
vezirovim padom u molioca, izie natrake, s kutijom u rukama,
pobjegne. Vezir ostane sam. Stane nasred sobe. Osvre se. Iekuje
ubice) Eto! Eto, sad sam sm. Bez vojske, bez sile, bez peata koji je
krojio vae sudbine i mijenjao imena i granice drava. S m sam, kao
izboden janjiar koji skapava na rubu panonske movare. Dobro, kriv
sam. Ali, koje od vas istiji od mene? Ako ima takav, neka sijee? Ko?
Ko e prvi!
(Postepeno zatamnjenje. U tanko osvjetljenom pravougaoniku vrata,
stoji Sokolovi drei se rukama o dovratak kao razapet, kao da
govori cijelom carstvu.)
Hajde, plaenici, pourite! Udrite! Nemam ni pisaljke u ruci. Sijecite?
ta je? Bojite se? Ha! Hahahaha! Pa, dobro, ja u prema vama. No?
(Prkosno krene k vratima)
Zatamnjenje

SCENA ESTA
Sala za sjednice carskog Divana, ali potpuno zamraena. Samo se vidi
Sokolovi u svojoj stolici s koje predsjedava sjednicama. Sjedi u
tamnoj odori, zaklonivi lice akom kao da spava. Teko
raspoznatljiva figura Pilavije naie i pokloni se. Ona je privid tekog
sna...

SOKOLOVI: (ne diui ake s lica) Zar jo nisi otiao? Bjei! Potjere jo
nisu krenule. Kad se dokopa Drine, za tobom niko nee poi... Idi,
daleko je Brankovina! Muzafere, bjei! Ne obaziri se!
(Privienje iezne. Iz potpunog mraka isplovi Dalkili, nakien,
naoruan, ponizan, pozdravlja neujno. Vezir nervozno:)
ta hoe jo? Dobio si to si traio. Doi na Divan!
(Dalkili iezne. Zatim se dvije robinje uz pratnju orijentalne muzike
na prstima privuku veziru i ponu plesati, srednjovjekovnu igru iz

Bosne! Vezir, umorno) Ah! Djeco... nemojte! Nemam vremena.

Poslovi carstva trae svaki tren ivota, svaki damar tijela. Hvala vam.
Idite!
(Iz mraka neujno iznikne Hamzevija) Rekao sam i tebi i Dalkiliu da
doete na Divan. ta hoe sa mnom samim?
HAMZEVIJA: Zablude! Zablude!?
SOKOLOVI: Moje? Kakve?
HAMZEVIJA: Zablude! Krvave zablude!
SOKOLOVI: Govori! Sluam...
HAMZEVIJA: ovjeka su prevarile i osramotile izmiljene svetinje
samovlaa. Carska uprava hrani se mesom svojih podanika.
Mehmede, mrtve hamzevije optuuju te... (Iezne)
SOKOLOVI: ekaj! Oo, boe ne uju me. Hasane pii! Upuuje se Omer,
sin Alijin, a uenik slavnog neimara Sinana, da sa ibenskim mimarbaom Antonijem, sinom Franovim, obie, pregleda, utvrdi tete i
izradi predraun opravki uprije na Drini kod Viegrada... da vidi...
da vidi... dri li na Drini uprija vrsto svoje obale...
(Sadudin prie polako s lea veziru i pokuava da ga udavi. To je
vezirova mora u snu. Otima se. Ruku krvavih nestane. Sokolovi se
jo mui s guenjem. Krikne. Probudi se. S njegovim krikom osvijetli
se naglo sala za sjednice Divana. lanovi Divana sjede na svojim
mjestima u dva reda, du zidova. Stolica vezirova s koje predsjedava
malo je podignuta. Do njegovih nogu sjedi defterdar. Iza lanova
Divana stoje naoruani aui).
(Teko dolazi sebi. Razgoni pramenje sna. Postepeno razaznaje gdje
je. Tankim osmijehom izvinjenja uurbano prelazi u svoj uobiajeni
slubeni ton, mada je neprekidno prisutan strah od skrivenih ubica. Ne
ustajui, prinese prste elu) Sabahleriniz hair oslun!
LANOVI DIVANA: (Ustanu, poklone se) Allah rai olsun! (Sjednu)
HUSREV-PAA: (Sokoloviev paenog, prvi s lijeva, zapovijednik
mornarice i drugi vezir po rangu) Mehmed-pao, oprosti, nismo htjeli
dolaskom da te uznemirimo. Znamo da si umoran.
SOKOLOVI: Koliko dugo ste tu?
HUSREV-PAA: Za tebe, ne mnogo.
SOKOLOVI: Mene je svu no morila nekakva nesanica. Zato sam ranije
doao. San me prevari... i eto! (Defterdaru) Da ponemo! ta ima za

danas?
DEFTERDAR: (Ustane pokloni se, poljubi svitak hartije, razvije ga) Glavni
nadzornik u prijestonici predlae da se kasapima carskim produi rok
za izragnju odgovarajuih odvoda do kanala...
SOKOLOVI: Ne! Sve one koji nisu izvrili naredbu, kazniti novano u
visini etvrtog dijela godinjeg poreza. Ispitati da li je nadzornik
primio mito za taj predlog odlaganja! Ako jeste, odsjei mu ruku! Ako
nije, uiniti ga odgovornim za izvrenje kazni. Ima li kakav prigovor
od vas lanova ovog carskog Divana?
SINAN-PAA: (prijatelj vezirov, poznat vojskovoa, u rangu drugog vezira,
otvoren, ali utiv) Da nisu kazne previsoke? Nemaju svi oni toliko
sredstava da odmah...
SOKOLOVI: Graani prestonice moraju odmah biti zatieni od zaraze
koja ima legla pod kasapnicama. Neka se zapovijest izvri!
SINAN-PAA: Bunie se.
SOKOLOVI: Povjeaemo kolovoe pobune. Bolje njih deset, nego da nam
deset hiljada stanovnika pomre od kuge ili srdobolje.
SINAN-PAA: Sad mi je jasno. Nemam vie primjedbi.
SOKOLOVI: Zar smo morali poeti odstraga po znaaju pitanja? Ja sam
izdiktirao Hasanu neka pisma... Da, da, ubijen je moj Hasan, Allah
mu rahmetejle. Ali zakon carstva je iznad pojedinanih smrti i ivota.
On e naravnati raune i ubicama i ubijenima... Pisma su naslovljena
caru austrijskom, kralju panjolskom, tatarskom kanu, bosanskom
beglerbegu... Gdje su ta pisma?
DEFTERDAR: (Uzbuen, znajui ta se prole noi dogodilo) Presvijetli
pao, iz carske odaje dola je zapovijest da sve tvoje naredbe i
pisma... bilo kome... budu obustavljena dok ih ne pregleda i ne odobri
lino sultan Murat-han. Kod njega su...
(Uznemirenje. Svi govore uglas)
SINAN-PAA: Zar je dotle dolo!?
III LAN DIVANA: Allah!
IV LAN DIVANA: Za ime boga!
V LAN DIVANA: Ja rabbi, ja rabbi!
SOKOLOVI: (Ne obzirui se na iznenaenje i zgraanje lanova Divana)
Da, da. Dobro. Carska zapovijest mora se sluati. Ako je s tim mojim
pismima tako, ja za danas ne bih imao vie ta. Ima li koji od lanova

visokog Divana neto da pita, ili saopti?

(Od poetka punog osvjetljenja scene, lijevo, iza tankog zastora,
vidljivo publici, ali ne i lanovima Divana, kretale su se na prstima
neke sjenke izmjenjujui meu sobom kratke reenice. Sad se vide
Sadudin, uzel, Nurbanu... s pratiocima u pozadini. Sadudin najprije
objanjava uzelu neto pokazujui na unutranjost rukava, a zatim s
mnogo vie potovanja Nurbani, na to ona zadovoljna, odobri
pokretom glave. Izvirili bi, napeto iekuju)
DEFTERDAR: Pao, hazretleri, dva Bonjaka koje si izvolio neki dan pustiti
iz tamnice, tvrde da si ih pozvao...
SOKOLOVI: Neka uu!
PEJAL APAA: Mehmed-pao, nije obiaj da mora i bive krivce primiti na
Divanu. Samo se optereuje.
SOKOLOVI: Neka uu!
PEJALA PAA: Sve njihove elje mogao bi i svaki od nas ispuniti.
SOKOLOVI: Oni trae mene. Neka ue prvi!
DALKILI: (Ulazi u sjajnoj ratnikoj odjei i naoruan. Klanja se prilazei.
Na tri koraka od vezira klekne, poe na koljenima, izvue sablju,
prui drak veziru) Posijeci, ili oprosti!
SOKOLOVI: (Bio je paralisan, oekujui da e ga Dalkili ipak posjei)
Dobro, dobro slavni akindijo Kasime. Budi tu... Ako eli... u aue...
stani... tamo! Sljedei!
HAMZEVIJA: (Ue u pohabanom dubetu i bos, koraa dostojanstveno i
savreno pribrano) Rekao si da doem na Divan. Evo me!
SOKOLOVI: (Oekujui od njega udarac noem, skriva to, pokuava da
ostane pribran i sluben) Zato te nisu preobukli kad sam naredio?
Hamzevija prie, poe kao da e se pokloniti i poljubiti skut vezira,
naglo izvue no iz rukava i probode vezira. Zatim, pred
zaprepatenim lanovima Divana i auima, spusti no pored svojih
nogu i kae svima:
HAMZEVIJA: Ubica je ubijen.
(Dok Dalkili tue sabljom Hamzeviju, dok ga lanovi Divana veu,
vezir se poslije prve zabune pridie, drei se za ranu ispod srca,
otima se Pejala pai koji bi da ga povali dok lijenik doe) Pusti!
Neka! Tako... Znai ipak. Mislio sam da jaz nije toliko dubok.

Ljudi...
(Padne na koljena. Sadudin istri iz zaklona, progura se do Sokolovia
tobo da pomogne, pogleda ranu, skoi, isue skriven no ispod pea,
bode Hamzeviju, zatim, tobo usplahiren vie) Ljekara! Gdje je
elebija? elebiju, brzo! (Otri natrag ka Nurbani, ne krijui radost,
pokazuje joj gdje je Sokolovi ranjen i da je s njim svreno, Nurbanu
ga potape po ramen u i rukama ga nagna da se vrati. Za to vrijeme
lanovi Divana su se zaprepateni nali oko Sokolovia, Husrev-paa i
Pejala-paa viui da doe lijenik, pokuavaju da pridignu
Sokolovia i da ga povale. Sadudin opet pritrava da i on pomogne
maui rukama kao da je raspameen. Sokolovi se pridie polako,
otimajui se onima koji ga pridravaju) Kad carstvo... ali... a brdima
mrak se hvata... eeeh! (Padne opet na koljena, a zatim na Pejalapaine ruke)
ELEBIJA: (Ne obazirui se na titule oko sebe, kako je utrao staraki
zadihan s lijenikom kutijom u rukama, razmakne ih sve,
Sokolovia, koji napola lei udno svog sjedita, brzo pregleda, zaviri
u oi, odgurne rever, pogleda ranu, pipa puls na ruci, na vratu)
Paljivo spustite! Ne tako...!
SADUDIN: Pobogu, brate elebija, hoe li nam na dragi... na veliki... na
hazretleri... preivjeti?
ELEBIJA: Odbij!
HUSREV-PAA: elebijo, ima li nade?
ELEBIJA: Uiniu sve. Ali, pozovite i rodbinu... da se oproste... (U lijevom
dijelu scene za sve to vrijeme trajalo je nervozno iekivanje. Dok je
Sokolovi izgovarao posljednje rijei, u toj grupi pojavio se iznenada i
sultan Murat. Sve se pognulo, samo je Nurbanu ostala uspravljena.
Ona neto apue Muratu. Ovaj se smijei i gladi bradu. uzel na
koljenima prilazi sultanovoj ruci i revnosno je cmae, pridigne se,
objanjava gestovima kako je izvreno ubistvo. Sadudin, poslije
elebijinog "Odbij!"povlai se natrake, a onda na prstima kaskajui
ulijevo i tu se gotovo sudari sa sultanom iza koga presamien ide
uzel)
SADUDIN: (Histerino radosno) Padiahu, tvoja volja je izvrena... sunce
nae ogrijano...
MURAT: (uzelu, kao zauen) uzele, ta ova budala bunca? (Na
uzelovo zaprepatenje) Kakva volja... ija?
SADUDIN: (paralisan, iri ruke, osvre se, pokuava da iskorai natrag) Ali,
tvoja zapovijest... moji ljudi su mu doturili no... ta sam ja tu...

pogrijeio?
MURAT: uzele, vodi ga! Da vie nikad ne progovori! Odmah! (uzel hitro
dokopa Sadudina s lea, aui ga zamijene, uzel prevezuje Sadudinu
crn gajtan oko vrata, vie iznose, nego to istjeruju Sadudina)
HUSREV-PAA: (Iz guve koja jo traje oko Sokolovia, a elebija posluje
oko rane, pokuavajui da platnom zaustavi krv, prvi ugleda sultana
kako se, tobo zabrinut, primie. Ne ba obradovan, vikne) Sultan
Murat-han!
(Osim elebije koji hitro posluje oko rane, sve se trgne, neki padnu
niice, drugi se samo duboko naklone. Dalkili s krvavom sabljom u
ruci, sasvim otvorenih usta od zabune, polako pada na koljena
oslonivi se rukom, u kojoj je sablja, o lea mrtvog Hamzevije)
MURAT: (Prie Sokoloviu, savije se, zove lanom patetikom) Mehmede!
Mehmede, najtvri stupu mog carstva! ta uinie zlotvori od tebe!
(Okupljenima) Zapovijedam: sve, to ovo carstvo moe uiniti da
Mehmed preivi ranu, neka se uini! Ispusti li plemenitu duu, neka se
zna... Mehmed-paa Sokollu, najvei vezir svih vremena... najdrai,
carskom srcu najblii, poginuo je kao ehit. Njegovu smrt neka oali
cijelo carstvo na nain dostojan njegovog imena! Mehmede, neka ti
Allah podari najljepe rajske bate! Sinan-pao, preuzmi poslove!
(Ode prebrzo za oprotaj kakav je izgovorio. Dotle ukoeni dvorjani
opet se sjate oko dva krvava tijela. Dok zavjesa pada, a sultan odlazi,
uju se daleki posmrtni bubnjevi, pa posmrtni salavati...)