MIROSLAV KRLEA

POVRATAK
FILIPA LATINOVICZA

Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor.

Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je jo uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mranog drvoreda, Meduzina glava od
sadre nad tekim, okovanim hrastovim vratima i hladna
kvaka. Dvadeset i tri godine su prole od onog jutra, kada
se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana
i tri noi pio i lumpao sa javnim enama i kelnericama,
a onda se vratio i naao zakljuana vrata i ostao na ulici,
te otada ivi na ulici ve mnogo godina, a nita se nije
promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zakljuanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjeaj hladnog
gvozdenog dodira te teke, masivne kvake u koljci svoga
dlana: znao je, kako e ta vrata biti teka pod njegovom
rukom i znao je, kako se lie mie u kronjama kestenova i uo je jednu lastavicu, kako je prhnula iznad
njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja:
bio je sav aav, umoran, neispavan, osjeajui kako mu
neto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica.
Nikada nee zaboraviti onog mranog svitanja i one
pijane, posljednje, tree noi i onog sivog jutra dok
ivi.
5/255

Na uglu, gdje se je kao mali deko igrao sa svojim bijelim janjcem, stajalo je gradilite obzidano kao ovjek
visokim zidom i na tom visokom zidu bile su naslikane
reklame za enske steznike i koksove patent-pei: steznici
su bili vitki, stegnuti u pasu, a ispod jedne gvozdene
patent-pei lizao je plamen.
Da, tu pod zidom, tu je onog jutra stao i nije mogao
dalje. Osjeao je srce u grlu, u nogama, u zglobovima, u
prstima, meu rebrima, u mesu, i tako sav samo jedno
tamno krvavo srce, prislonio se uza zid da ne padne.
Dugo je stajao pod vitkim enskim steznicima, a prsti su
mu bili puni praine i maltera, jer je zid bio star, pljesniv,
s pjegama od salitre. Proao je pokraj njega jedan
pekarski naunik s mreom topla peciva: zamirisale su
emlje i ulo se dugo iza ugla kako pekar vue svoje
papue po asfaltu.
Zastao je Filip kod tog starog i trulog zida i dotaknuo ga rukom kao da dira jedan dragi i zaboravljeni
grob. Kia je s vjetrom izlizala steznike: ispod morta
provirivale su na sve strane cigle, a tek na jednom mjestu
ostao je jo modrikasti jeziac koksovog plamena pod
stalkom naslikane gvozdene patent-pei; ugledavi taj
davno pokojni znamen, Filip je osjetio kako se u njemu
rastvaraju daleke, pomrle slike, i tako mu je bilo kao da
pred neshvatljivo ogromnim prostorima stoji potpuno
sam.
uli su se ljudski koraci iza ugla. Proao je pekarski
naunik s mreom topla peciva: zamirisale su emlje
i ulo se dugo iza ugla kako pekar vue svoje papue
po asfaltu. Nigdje nije bilo nikoga. Prazna ulica, sa starim sivim tornjem na dnu drvoreda i tihim odsjajima
blagoga jutra po zatvorenim oknima, zavjese, cvjetovi u
loncima, zakljuana vrata, verige, lavlje glave, kameni
pragovi i mjedene ploe stanara; gdje-gdje po koje sta-

6/255

rinsko zvonce. Pod jednokatnicom stajala je svjetiljka.

Ona ista, koja je svijetlila nad krevetom njegovih
najpaklenijih djeakih kriza: taj upaljeni naranasti
odraz promatrao je noi i noi na stropu izmeu zmajskih
obraza i glicinija i modrog jorgovana, a plamiac je
svjetiljin izgarao i micao se neprekidno, kao bolesna
ribica izmeu etiri stakla prljave posude.
Sve je bilo sivo, a kua je izgledala neobino mranom, upravo tamnosmeom. Meduzina glava nad ulaznim
vratima zgrila se sva kao da umire, a usne su joj bile
nateene, zmije riovke u glavi tuste, uznemirene, a vrata
ulazna ogromna, okovana, kao tvravna. Ta sjeverna
strana jednokatnice bila je isprana vjetrom, a Filipu je bila
potpuno strana pomisao, da je pod tim krovom te sive,
zelenkaste jednokatnice (jedamput, davno) raslo njegovo
vlastito, krvavo, tako neizrecivo intenzivno djetinjstvo.
Ovamo su se preselili ve u gospodskoj fazi mamine
karijere: kada je mati prodala trafiku u Fratarskoj ulici i
kada je kanonik Lovro javno dolazio k njima na crnu
kavu i domino.
Sve je znao kako dolazi: i kvaka u ruci, i teak masivan otpor vratnica, i dugi neprozraeni hodnik namazan sivom uljenom bojom, i drvene stube, i veliki, bijelo
uokvireni prozor u meukatu s izgledom u vrt. Stojei
pred stranom i zakljuanom kuom, Filipu je palo na
um kako bi bilo da ue. Pristupio je tiho vratima, primio
za teku, hladnu kvaku, kvaka je popustila i vrata su se
otvorila: kua nije bila zakljuana. Zatvorio je za sobom
neujno ulazna vrata i polagano kao tat, da se nije ulo
savreno nita, na prstima, bez daha, dovukao se do
prozora u meukatu. Prozor je bio otvoren, a vrt je ve
bio pun bijele jutarnje svjetlosti. U starom, ogromnom,
razlistanom orahu bilo je mnogo cvrkuta ptijeg. Stajao

7/255

je tiho taj stari vrt sa svoje etiri simetrine, bijele

staze, sa rascvalim utim ruama i staklenim kuglama i
patuljcima i vodoskokom i zlatnim ribicama kao
netaknut, savreno uredan, poliven, obrezan, kao da se
nije nita dogodilo i kao da se u ivotu uope nita ne
dogaa. Pod zidom, obraslim vinjagom, iza gustog
zimzelena vidio se krov kokoinjca. "Tepihklopfer" je bio
pred kokoinjcem, onaj isti tepihklopfer na kome je Filip
palio vatromet u predveerje Karolinine svadbe. Karolina
stanovala je sa svojim ocem u pivnici i njen otac znao je
da puni i preparira krepane ptice i da im ispunja oi
arenom staklovinom, a Karolina je bila debela, dvanaest
godina starija od Filipa i prala je flae u pivovari.
Filip bio se patio zbog te debele Karoline pune tri
godine, jalovo i bolno. Kao prezrelo, razdrto,
neuravnoteeno dijete, sa dubokim i mranim
kompleksima moralnog ponienja u sebi, pun neiste krvi
i osjeaja mranog progona, rastrgan s ljubavnim
motivima na razne, blesave, male, naivne djevojice
(svoje vrnjakinje), Filip je osjetio jednoga dana u zdjeli
svoga krila debela, tusta stegna dobroudne Karoline.
Dogodilo se to dolje u Karolininoj kuhinji, kod kipuih lonaca i usijane parherdske ploe; on je sjedio na
kuhinjskom stolcu i gledao Karolinu kako pere rublje, a
Karolina, nalivi pun lonac kipue vode u korito i
ekajui da se ta voda ohladi, sjela je u Filipovo krilo.
Filip je u ono vrijeme itao Zolinu Nanu, slikao akvarele,
pio prve ae piva s gaenjem i bljuvao od pete cigarete, i
taj mali deko, koji je igrajui ah i nogomet bio s jedne
strane sklon jo najnaivnijem podjetinjenju, a s druge
rastrgan izmeu najbjesomunijih poroka, osjetio je
iznenada u svom krilu debelu, mokru, znojavu, usijanu
Karolininu stranjicu. Ta sluajna, nesmotrena,

8/255

bezazlena Karolinina kretnja ostala mu je najpadaviavijom, najsladostrasnijom emocijom itavog djetinjstva.

Koliko se samo nagledao blijedih obrisa kostanjevekih
vinograda, kamo je Karolina otputovala sa svojim
vincilirom, i trei za psima, lovei koljke i gledajui
kako se kope kopuni, on je prosanjao noi i noi u
bunilu, snatrei o tom nepovratnom nadnaravnom uitku,
kada mu je Karolina bila u krilu. Palei na tom
tepihklopferu svoj posljednji vatromet u predveerje
Karolinine svadbe, on je bio na rubu samoubijstva od
alosti; itavog tog ljeta skakao je s najvieg ramena
baroknog svetog Florijana u vodu pod mostom, samo da
bi se voda zakrvarila nad njim. Jer je kolala meu acima
legenda, da je jedamput jedan mlinar skoio sa svetoga
Florijana i da ga vie nikada nisu izvukli, nego se je samo
voda zakrvarila nad njim.
Vatromet u predveerje Karolinine svadbe! Krvava
voda pod mostom! Koliko se je ve vode zakrvarilo nad
njim, a on jo uvijek pliva i jo se uvijek mie! I onog
jutra, kada se je bio vraao ovim stubama kao pokajnik,
kao tat, koji je ukrao stotinjarku (a dolazi od bludnih
i prljavih pijanih ena), i onog jutra, kada ga je roena
majka izbacila na ulicu s moralnim zgraanjem, i onda
se je nad njim zakrvarila blatna i sudbonosna mutna voda.
Kako je tu treperio na tom prozoru onoga jutra, vie
mrtav nego iv, i kako je nesnosno dugo trajalo ono
ekanje tu, na tom mjestu: no pred tim, kada je imao
jo etrdeset kruna i kada je bila jo i ta mogunost
otvorena da otputuje nekamo daleko, i ta no bila je
strana! I ona posljednja no, kada je nestajala forinta
za forintom i kada se je matematskom sigurnou
pribliavala katastrofa, bila je sablasna i smrtonosna. Ali
sada je tu pred njim stajalo ono najtee: trebalo je
popeti se jo etrnaest stepenica i pozvoniti na vratima

9/255

lijevo u prvome spratu. On je stajao onog davnog svitanja

nad ovim prozorom valjda vie od jedne ure nepomino i
ne bi se ni onda bio pokrenuo, da nije uo kako se
otvaraju vrata negdje u prizemlju i kako netko dolazi.
Njemu je izgledalo, kao da taj netko dolazi ovamo u prvi
kat. To je bila ustala jedna slukinja i s tavom punom
kukuruznog brana ila je hraniti pilie. Tako se je naao
pred maminim vratima; smea, uljenom bojom namazana
vrata, sa kvakom od ute mjedi i staklenim, utom mjedi
optoenim kolutom, koji je izgledao kao minijatura
prozora na lai. Iza tog metalnog kotaia bio je poklopac
sputen.
"Ploica u drvenom okviru. "
Ime i prezime njegove mame. Udovice. Njemu tako
dobro poznato ime i prezime njegove mame.
Tu stanuje ta gospoa, koja hoda u crnini, udovica,
njegova mama, trafikantica iz Fratarske ulice, a njen sin,
sedmogimnazijalac, vratio se iz bordela, a sve je tek na
poetku.
"Kako je pozvonio i kada? "
"Dugo nije bilo nikoga; sve je bilo tiho kao izumrlo. "
Pozvonio je opet. (Baterije elektrinog zvonca kod njih
nisu nikada bile naroito pune i zvuk zvona bio je sasvim
slab.) To mu je neobino prijalo. Spava. Dugo spava. I
bolje je, da se sve dogodi to kasnije.
Onda poslije duge zvonjave otvorila su se vrata od sobe i
ule su se papue na drvenim daskama. To je bila ona.
Otvorio se poklopac na mjedenom kotaiu i on je osjetio
njen hladan, neumoljiv pogled. Javio se njen strog i surov
glas. Zapitala ga je to eli? I to u pluralu: "to elite?"
"Pa ja sam, otvori mi!"
Isti taj strogi i surov glas opet se je javio iza zakljuanih
vrata, da ga taj glas ne pozna i neka se vrati tamo, odakle
je doao. Tamo i spada. I opet u pluralu:
"Tamo i spadate."

10/255

Njemu je bilo kao da e se onesvijestiti, no za svega

tog mutnog razgovaranja kroz rupicu dogleda usred
drvene daske, na ovaj tajanstveni okovani koluti, on je
osjeao, da se tu radi o nekakvim vanim
neprekoraivostima. O demarkaciji. I kada se spustio
poklopac i kada se opet ulo smucanje pustenih papua
po drvenim daskama, i to, kako su se iznutra, u stanu,
zatvorila vrata od sobe, Filipu je bilo jasno, da su ostala
jedna vrata zakljuana pred njim konano i nepovratno.
Tako se je okrenuo, spustio niz stube i tako je ostao na
ulici dvadeset i tri godine potpuno sam.
A sada se vratio u taj zabitni provincijalni zakutak, i jutro
je proljetno, i on se naao u prvome spratu te strane,
vlane kue, te ne bi bilo zgodno da netko primijeti tog
nepoznatog prolaznika, kako se u sivom svitanju vue po
tuim, praznim kuama. Tako isto na prstima, korak po
korak, oprezno, sustegnutog daha, kao to se je uvukao,
Filip se je prokrijumario opet natrag na ulicu, gdje je pod
gustim kronjama kestenova jo bilo sasvim tamno,
zelenkasto i mrano.

11/255

PTICE, vode i livade, sve je to bilo lagano jutarnje,

proljetno gibanje slika, kao san trepetljivo micanje sjena i
osvjetljenja, a ipak Filip nikako nije mogao progutati
svoje potitenosti, to ga je stegla u grlu kao neshvatljivo
klupko alosti. Brzovlak stigao je na kaptolski kolodvor
neto poslije tri, a sada je ve oko grada stao da raste
proziran sjaj modrog, svjeeg, travanjskog jutra, punog
svjetlosti nad njivama i nad oranicama. Svileni vjetar
jutarnji, teki, bijeli, trudni travanjski oblaci, mirisi na
poljima i boje u daljinama, sve je raslo kao tiha
instrumentacija modrog jutarnjeg buenja. Iz daljine, iz
otvorenog terena, preko oranica razlijegala se bronana
jutarnja zvonjava, a nad zelenkastom bakrenom jabukom
kaptolske fratarske crkve gomilahu se teki, bijeli oblaci,
te se vrapci pod kronjama platana uznemirie glasno, kao
pred ranu jutarnju kiu.
Da, tu je leao pred Filipom u miru jutarnjem Kaptol,
sjedite gornjopanonskog i ilirskog biskupa, slavna protuturska tvrava esnaestoga vijeka, na rubu posavskoga
blata i movara, grad Filipova djetinjstva i prve mladosti, gdje ga nije bilo toliko godina, a gdje mu se jutros
priinilo sve tako poznatim, a opet toliko stranim, kao

12/255

da je negdje davno ve umro i kao da kroz koprene

nejasne neshvatljivosti prozire zaboravljene obrise mrtvih
stvari i dogaaja. Preko etalita, gdje su pod platanama
cvali krugovi crvenih i utih tulipana, vukla su se niz
drvored polagano mesarska kola, pretovarena krvavim
goveim butovima; jedna se plavkasta telea noga
zaplitala meu bice, te je tako izgledalo kao da e tu
plavkastu teleu nogu toak prelomiti u zglobu.
Fasciniran tom plavkastom, oguljenom teleom nogom,
zaputio se je Filip za mesarskim kolima preko mosta, pa
uz mahovinom obrasle sive fratarske plotove naao se u
Fratarskoj ulici. Na dnu dudovog drvoreda, pod strmim
krovom jedne duge prizemnice, odmah kraj prvog
prozora uz smei plot, stajala su visoka, zelenkasta,
drvena vrata, zatvorena, zakljuana lokotom i gvozdenom
motkom, sa limenom tablom i natpisom: kraljevska mala
prodaja duhana.
Tu je davno, prije trideset godina stajala trafika
njegove majke, gospoe Regine, a tu stoji jo i danas
trafika kao u vrijeme njegova djetinjstva, kada su vode
kapale po zaralim ljebovima i uli se dralovi kako
plau u tamnim noima visoko nad gradom. Tu jo uvijek
stoji stuba od trule cigle, a prag su izglodali takori. I
roleta je na oknu isto tako poderana kao i prije trideset
godina, a tamo, iza rolete, ona vlana, pljesniva, mrana
soba s trulim podom, gdje se on toliko nakleao iza
eljezne pei u kutu. Klei Filip u polumraku i potpuno je
sam u sobi, samo se izvana uju koraci prolaznika od
duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog
prozora i preko ljebastog kanala, u kome je gnjila
zelenkastomasna voda puna slame i pahuljica od ivadi.
Zagledao se Filip u taj kanal pod drvenim mostiem, pun
slame, smea i pahuljica od ivadi, a jedna mala laica od
novinskog papira, ta draga djeja pustolovna korablja,
zapela je

13/255

o ciglu, sva mokra i namoena, pred potonuem. Sagnuo

se Filip, da podigne svoju malu brodolomnu djeju laicu
iz smrdljive lokve (nad kojom je toliko sati prosanjao o
dalekim moreplovcima), ali mu se to ve u isti tren
priinilo preglupim: tako je stao pred trafikantiin prozor
i zagledavi se u one mrlje na musavom staklu ostao je
nepomino, dugo.
Tu odmah iza zida stajao je mamin eliptini politirani stol, a na stolu crvenkasti barunasti album s
fotografijama. Crveni barunasti album, ta skupocjena,
tajanstvena knjiga bila je okovana zlatnim plehom, a
imala je na prednjim koricama herolda u vitekom oklopu
s trubom: preko trube bio je prevjeen stijeg s dva
raskriljena ogromna orla. Taj izblijedjeli barunasti album
s vitokim trubaem, to je bila jedna od onih tajanstvenih
svetinja, koju je bilo zabranjeno dirati. To se je svetogre
kanjavalo dugotrajnim kleanjem iza pei, gdje je
zaudaralo po takorima. A tu uz prozor, na drugoj strani te
oguljene sive stijene visjela je neshvatljivo divna,
ebanovinom uokvirena slika enskog akta, koji nije imao
vie od trideset centimetara, a uljena ploha poela je ve
pokazivati prve pjege gnjilea: zelenkastosivo osvjetljenje
gologa tijela stalo je dobivati nadnaravnu boju prozirne
pojave, koja je izgledala kao da nije stvorena ljudskom
rukom. Njegova majka, ta najtajnovitija pojava njegova
djetinjstva, trafikantica Regina, koju su svi zvali Regina,
a ona se je zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja te
nikada nije nauila dobro hrvatski, uvala je ljubomorno
tu tajanstvenu, ebanovinom uokvirenu sliku nepoznate
gole ene, kao relikviju, a Filip nije nikada otkrio, ni to
prikazuje ta slika ni odakle je njegova majka tu sliku

14/255

donijela. Ta ga je slika muila godinama, i to nije bila

jedina tajna, kojom je sebi razbijao svoju glavu, sjedei tu
uz ovaj prljavi prozor, pod ovom razderanom roletom i
sluajui vjetar kako urla na tavanu. Kraj ovog prozora
razbolio se smrtno one jesenje noi, kada su prolazili
gradom engleski konji u dugim povorkama za transvalsko
ratite, a no je bila maglena, listopadska.
ulo se, kako u pari toplog konjskog vonja tutnje kopita o daske drvenoga mosta na uglu Fratarske. Ti konji bijahu na putu za daleka, nepoznata, juna mora, na
putu za ekvator, gdje blistaju tajanstvene zvijezde june
polutke. Crne nakatranisane lae, to kripe po dalekim
lukama, ekale su te konje, da ih progutaju i prebace
nekamo neshvatljivo daleko, gdje plaze udavi i bodu
otrovni komarci. Prolo je bezbrojno mnogo engleskih
konja te noi, protutnjala je uma tih crnih, lomnih konjskih nonih stabljika, to se gibahu uznemireno, vie
kao noge nekakvih udnih, potkovanih ptica nego kopitara.
Te noi mati nije spavala kod kue itavu no. Odbila je
ve davno pono na fratarskom tornju, a povorci
engleskih konja nije bilo kraja: konji su prolazili
neprekidno, jedni za drugima, repovi, glave, kopita, u
beskrajnim tamnim gomilama repova, vratova i kopita.
Masa grivastog mranog mesa i rzanja, od ega su poela
zvoniti stakla na prozorima kao od grmljavine.
Uznemiren tom neobinom grmljavinom, usplahiren od
samoe i od bdjenja, Filip se dovukao do ovog prozora i
podigao tu masnu, poderanu roletu samo toliko da mu je
pogled dopro do konjskih trbuha: provirujui tako ispod
rolete on se izgubio zastravljen onim neshvatljivo
mranim micanjem tamnih konjskih bedara, gnjatova,
zglobova, kopita, u boleivom treperenju od straha i od
neobine, mutne, veli-anstvene emocije. Pritisnuvi tako
nos i elo i glavu o

15/255

hladno staklo, Filip je gledao povorku konja kako putuje

u Junu Afriku, a bila je duboka no i mati se nije vraala.
Usnuo je spram jutra, kada su fratri ve zvonili na ranu
jutarnju misu, a majke nije bilo. Prvi pogled, kada se
probudio: mamina postelja bila je prazna.
Trafikantica Regina dola je kui oko osam, pogladila ga
po kosi i rekla mu neka obue svoje barunasto odijelo,
jer da idu u grad. Majka ga je pomilovala i rekla mu je:
Zygmusik! To je bio znak naroite milosti i
blagonaklonosti, kad bi ona stavila svoju ruku na njegovu
kosu, a pogotovo, ako ga je nazvala njegovim pravim
imenom, a barunasto odijelo bilo je (ve samo po sebi)
simbolom svetkovine i najneobinijih dogaaja. U svom
tamnomodrom barunu, sa ipkastim okovratnikom, s
manetama i jabotom, Filip je sam sebi izgledao neobino
sveano i otmjeno (kao kakav viteki sredovjeni sokolar
sa ipkama i barunastim baretom), a trafikantica Regina,
potpuno hladna spram svoga djeteta, mnogo je polagala
na dekorativnu stranu njegova izgleda. (Time se je
izdvajala iz kruga svojih sustanara oko trafike i u tome
bio je naglaen nekakav naroit prkos iz socijalnog
otpora, kao da ona ipak nije isto s ostalim siromasima u
dvoritu i preko puta: trafikantiino dijete bilo je uvijek
pomno oprano i najbiranije obueno i ba taj fantastian i
lutkast potez ukusa njegove majke bio je poslije uzrokom
tekih sudara u krugovima Filipovih drugova. Za
trafikantiino dijete govorilo se po gradu da mu je otac
biskup, a taj glas otrovao je Filipovo djetinjstvo
neizljeivo i gorko.) Putovali su u grad dugo u hladnom i
nezagrijanom vagonu, a u gradu ostavila je mati Filipa u
jednoj kavani pod staklenim lukom izloga, kod
mramornog stola; naruila je za njega okoladu i rekla
kelneru neka pripazi na maloga, da e se ona skoro vratiti.
Ve u kavani, Filip je bio u vru-

16/255

ici: sve okomite crte nestajale su pod njegovim

pogledom u beskrajnim vertikalama, a vodoravni potezi
kruili su oko njega vijugavo kao neprekidno i
uznemireno talasanje linija. Mati se vratila tek poslije
podne. Oi su joj bile mutne, umorne, nateene od suza,
krvave. Obrve izlizane, lice upalo. Tu je Filip po prvi put
ustanovio da mu je mati naprahana branom kao clown, a
pod tom bijelom branjavom obrazinom da ima jedno
drugo, alosno, sivo, izmueno lice. Mahao je nogama,
jeo ve treu okoladu sa slatkim vrhnjem, a mati ga je u
kavani ponovno pogladila i rekla mu tiho, kroz suze, da
sada idu u posjete jednoj gospoi i da tamo mora biti vrlo
utiv. "Ti si moj dobar, mali Zygmusik, zar ne?" On je
dobar i malen i Zygmusik i to jo njen? O, kako je sve to
bilo neobino i sveano! Tada je primijetio da je stavila
na sebe svoj starinski zlatni nakit, i starinske okovane
naunice, to ih je uvala u svilenoj, pojastuenoj kutiji, a
Filip se nije sjeao, da bi ih bio ikada vidio na svojoj
majci. U tekoj crnoj svili, sa starinskim nakitom, njegova
mati izgledala je vrlo otmjeno. Lice joj je bilo potpuno
beskrvno, bijelo kao da je mrtva.
Bilo je sasvim mlano listopadsko poslijepodne. Idui
s majkom on je u jednom parku na tratini ubrao tri
tratinice i drei tako u ruci ta tri topla, uvela cvijetka,
uao je za majkom u visoku, aavu, mranu kuu sa
staklenim vratima. Stakla bila su na tim ulaznim vratima
crvenozelenkasta, a vrata, na kojima je mati pozvonila,
lakirana, blistava i neobino visoka. Uao je u sjeni svoje
majke, osjeajui njenu konanu rukavicu u svojoj ruci, i
to, kako kroz onaj konac mamine rukavice bije neka
neobina toplina. Prolazei tako za majkom kroz mrane
sobe i predsoblja, otirui se o sagove i ogledavajui se na
razne stalke i neobine predmete, njemu je bilo jasno
samo to, da tu ima mnogo soba i da je to sve neobino
visoko: i vrata, i pei, i pokustvo, i

17/255

zavjese, i prozori! Debeli sagovi, odsjaj politura i

porculanskog posua po staklenim ormarima, slike koje
pokazuju zeeve i srne na srebrnim pladnjevima, teki,
dlakavi, sukneni stolnjaci i naslonjai, sve ga je to
neobino uznemirilo i on je upkao nervozno one tri
tratinice svojim znojnim prstiima. Gospoa, koja ih je
primila, imala je surovo, dlakavo lice i ogromnu, sasvim
kao ugljen crnu frizuru: zlatne zube, zlatne narukvice,
zlatan lorgnon, a prste krcate prstenjem i draguljima.
Kada ga je dotakla svojom koatom rukom za
podbradak, Filip je na svom usijanom obrazu osjetio
neugodan i neobino hladan dodir zlata. Ta crnokosa
gospoa dala mu je u srebro zamotanu ploicu okolade i
poslala ga u drugu sobu, jer da ima neto da govori s
mamom, a on e se dotle u drugoj sobi igrati s Faraonom.
Faraon, to je bila ojka u krletci od ute mjedi, i kada je
Filip stupio preko praga, Faraon mu se javio promuklim i
hrapavim glasom: Bon jour, monsieur!
Protrnuvi od tog ptijeg glasa, bez daha, nepomino,
Filip se pripio uz jedan ogroman pojastueni starinski
naslonja, osjeajui kako mu prsti polagano ulaze u
staniol, kako se okolada topi u njegovoj ruci, kako ne
zna to da pone sa svojim zguvanim cvjetiima (da ih
baci), kako mama plae preko u sobi, tiho, sasvim tiho,
ali plae, a ojka eprka po svojoj krletci, vrti vrtaljku,
lupi ljenjake, brusi svoj kljun o blistave bice i sve je
tako neugodno, zaguljivo, mrano, pretoplo, sve se lijepi
kao rastopljena okolada, sve zaudara po gadnoj kretavoj
sivoj ptici. Bon jour, monsieur!

Te noi zaurlao je vjetar s prvim snijegom. Lomio je

granje, ruio buku u dimnjaku (te su se i takori na
tavanu primirili od straha), drijebe je kod pekara preko

18/255

puta prebilo nogu, a Filip je itavu no bulaznio o

engleskim konjima, o gavranu, koji govori francuski i o
tome da je uo mamu gdje plae. Vidio je svoju mamu
gdje je mrtva, u neobino sjajnom ogledalu kako sjedi
kao u staklenom izlogu, a pred njom na stolnjaku stoji
paketi banknota (crvenozelenkasti svei banknota
svezan ljubiastom vrpcom, to je neobino jasno vidio
pred sobom na dlakavom, suknenom stolnjaku), a gavran
iz druge sobe vie francuski: Bon jour, monsieur!
Vjetar u dimnjaku, tmina i mamin pla u tmini.
Nikada se nije usudio da bilo to zapita tu utljivu
enu, ali te noi, ve vie u zagrljaju smrti, on je zapitao
majku sasvim prirodno, zato plae?
Nije odgovorila nita. Tihi jecaji.
Ustao je i poao do mamine postelje.
Mama! to je tebi? Zato plae!
Kako je stajao uz majinu postelju, bosonog, u svojoj
dugoj spavaoj koulji, mislio je da e ga mati potjerati
natrag, ali dogodilo se obratno: ona je uzela obje njegove
ruke i stala ih cjelivati i tako (ni sam nije znao kako se to
zapravo dogodilo), naao se u njenoj postelji, osjeajui
samo to, kako je mamino tijelo hladno, a suze vrele kao
rastopljeni vosak; tako je plakao s njom, a vani je urlao
vjetar, ruio dimnjake i nosio mrtve ptice i uvelo lie. Te
noi je pao u teku upalu plua i ostao tako izmeu ivota
i smrti dugu jednu zimu, upropastivi svoje bronhije i
lijevo pluno krilo za itav ivot.
A sve je poelo kod ovog sivog, prljavog prozora one
davne listopadske noi s engleskim konjima.
"Drama jedne provincijalne trafikantice! Gavran koji
govori francuski! Banknote na stolnjaku i ona antipatina
stara baba sa crnom perikom! Kakva je to bila drama?
Kakav je ono bio tajanstven posjet u onoj mranoj palai?
Gdje je to sve danas i kamo se to sve rasplinulo kao
magla?"
19/255

Stojei uz taj prljav prizeman prozor, sasvim uz staklo, tako da je uo kako negdje iza stijene u sobi kuca sat,
Filip je osjetio kako se netko iza zavjese u sobi mie, i
kada se iza poderane rolete pojavilo neije uto, pospano,
bradato lice, Filip se trgnuo i sav zbunjen i uznemiren
hitrim je koracima poao niz ulicu, do fratarske crkve.
Crkva je bila prazna. Jedna je prosjakinja glasno uzdisala
pred rtvenikom Blaene Djevice, barokne carske figure,
s krunom na glavi i ezlom u ruci, u crvenkastom
brokatnom platu, izvezenom zlatnim ljiljanima. U
ogromnoj zgradi bilo je vlano, hladno, vonjalo je po
mokrom pepelu i po gnjilim krpama. Iza glavnog oltara
izgledalo je kao to izgleda iza kazalinih kulisa: stare
prnje, krinje, daske, ljestve, pauina, petrolejke, flaa s
terpentinom, klijeta. Sve jedna stara, ve odavno
odigrana predstava, koja jo uvijek traje, a ne zna se
zapravo zato. Zastave na rtvenicima, likovi svetaca,
mramorni andeli, vlaan sumrak i daleki cvrkut ptica oko
tornja. A vani oko crkve travom obrasli grobovi.
Ogromne plohe bijelih baroknih zidova, isprane kiom i
vjetrom, s lastavijim gnijezdima i tragom vrapjih, a uz
poruenu i zimzelenom obraslu ogradu od crvene cigle
stari grobovi kovaa i kovaica, potovanih cehovskih
majstora i gospode opata i kanonika panonskog kaptola,
sa zvunim naslovima i sredovjenim grbovima njihovih
crkvenih asti. Pod ogromnom granitnom ploom u sjeni
apside lei tu jedan grof Uexhuell-Cranensteeg, koji je
dojahao ovamo na tursku granicu u ipkama Luja
Petnaestog a onda umro u ovom panonskom blatu i
ostavio za sobom na Kostanjevcu stodvadeset praznih
soba, koje stoje tako iza njega ve dvjesta godina prazne i
netaknute. Tu lei i opat Blaene Djevice kanonik Lovro,
pod ve visokim empresom, prijatelj njegove majke
Kazimiere, za koga je Filip jedno vri-

20/255

jeme sumnjao da bi mu mogao biti ocem, a tamo negdje

uz glavnu stazu lijevo, sav obrastao travom, sa crnom
ovalnom ploicom na tekom masivnom kriu, tu je grob
njegova legitimna oca Filipa, sobara i linog kamerdinera
Njegove Presvjetlosti Biskupa Silvestra, po kome se on
sam iz vlastite inicijative prekrstio u Filipa, premda je bio
krten na ime poljskog kralja Sigismunda, a i u koli su
ga sve do gimnazije zvali Sigismund. Filipov otac umro
je kada su Filipu bile dvije godine i on nije zapravo znao,
sjea li se on svoga pokojnoga oca doista ili samo po
fotografijama iz barunastog albuma. Otac Filipov bio je
sluga biskupov, sobar, koji je navodno doao u biskupsku
slubu na kaptolskom gradu na preporuku jednog
madarskog grofa, a fotografija u maminom albumu
prikazivala ga je u galoniranoj grofovskoj livreji kao
"valet de chambre-a", u lakiranim polucipelama i bijelim
konanim arapama, to su pod koljenom bile podvezane
bogato ureenom zlatnom podvezicom. Obrijano, blijedo
lice, s jakim strastvenim zarezima oko usana i zdravim
zubalom, jedna je savreno bezlina pojava, s
hladnokrvnim pasivnim pogledom roenoga sluge, taj
Filipov tajanstveni otac stajao je nad njegovim
djetinjstvom kao sjena, pred kojom je on godinama
strepio. Taj mrtvac, koga se Filip sjea samo sa odra, kada
je leao izmeu mauhica i papirnatih ipaka, poeo je da
ivi u Filipovoj fantaziji kao sve tee i sve mranije
pitanje. I eto ni danas, nakon etrdeset godina, Filip nema
na to pitanje odgovora: da li je ta trula livreja pod tim
hrastovim kriem doista njegov otac ili je to bio samo
jedan potez njegove majke trafikantice, za koju se
govorilo po gradu mnogo, ali koja nije nikada ni na jedno
njegovo pitanje dala nikakav odgovor, po kome bi se
moglo bilo to zakljuiti, to se ne bi pokrivalo sa stro-

21/255

gim zakonskim dokumentima. A po tim zakonskim

dokumentima taj madarski grofovski sluga Filip uzeo je
hotelsku sobaricu Kazimieru (koja je pred tim sluila po
zapadnoevropskim velegradovima i govorila nekoliko
evropskih jezika) i tu u biskupskoj slubi na kaptolskom
gradu rodilo im se dijete u desetom mjesecu zakonitog
braka, krteno u krstionici ove fratarske crkve na ime
Sigismunda Kazimira.

22/255

Sunce se ve probilo kroz kronje lipa i dudova, kada se

Filip vratio niz Fratarsku ulicu. Trafika je bila otvorena i
on se naao pred pultom; ono neugodno bradato lice
nalilo mu je njegovu ljivovicu mrko i sumnjiavo,
promatrajui ispod oka tog blijedog stranca, koji se ve za
rana jutra vue pod tuim prozorima. Popio je ljivovicu,
i jo jednu, zapalio cigaretu i sjeo na visoku praznu
bavu, upijajui u sebe itav taj slap starih i tako dobro
poznatih mirisa.
- Oni davni, isti, nepromijenjeni mirisi! itava ta mala
prizemna soba obavijena je tananom horizontalom dima,
to se povija oko predmeta i ormara i slamnatog stalka sa
emljama, kao koprena: iz svega struji otar i osjetljivo
vlaan vonj duhana, koji je tu natopio itav prostor
svojim mirisnim prostrujivanjem. Miris cigara, miris
starih vaserica, kiselkasti miris crnog kruha, ljivovice,
petrolejke i prostog bagoa u ruiastim paketima na
posljednjoj dasci stelae! I lovaka kobasa visi jo uvijek
na onom istom avlu na vanjskoj dasci staklenog ormara,
sa upertlima i lojanicama! Promatrajui te stare i tako
intimno poznate stvari Filip je pomirisao svoje prste, nee
li na njima osjetiti miris mokre djeje spuvice i uti
kripu pisaljke, to se teko i nezgrapno mie po vlanoj
plosi ploice. Tu, odmah uz pult pred staklenim or23/255

marom pokraj slamnatoga stalka za emlje bila je od zida

do zida prevjeena crvenkasta zavjesa, to se pomicala
preko limene tange na bakrenim kolutiima i tako
dijelila sobu na dva dijela: na samu trafiku i na prostor
odvojen zavjesom, gdje je Filip uio da pie svoja prva
slova, a ogromna djeja sjena padala je preko zavjese i
puzala preko stropa kao neman. Sada nije bilo nikakve
zavjese, ali stari naslonja, nekada presvuen crnom
koom, jo je uvijek stajao tamo prislonjen naslonom o
stijenu, prebaen gnjilim smrdljivim gunjem kao stari
konj. Ve mu je onda, prije trideset godina, provirivala
utroba, ispunjena gurtama, perastim kolutima i upercima
suhe, otre, bodljikavo morske trave, a danas je to samo
gnjili kostur jednog naslonjaa, ispunjen krpama i
pokriven gunjem. I onaj stari, olupljeni, politirani stol je
jo tu! S ladicom tog starog oguljenog stola igrao se Filip
punih sedam godina. Otvoriti ladicu tog crvljivog i pod
politurom tako tajnovito ivog stola (punog nevidljivog
micanja) bilo je strogo zabranjeno. Ali ta ladica bila je
tako silna i tako se neobino teko otvarala, kao
tajanstvena vrata, a u polutmini tog mranog prostora
blistao je otar, goli nabrueni kuhinjski no, te
promatrajui onu blistavu solingensku otricu Filip je
imao osjeaj kao da je prestupio prag pauinaste, mrane,
sredovjene oruarnice. Zapeo bi mu dah i ulo se srce
kako mu bije u grlu od strave, da ga ne bi ula mama
prijeko iz trafike, i da mu ne bi tako u jednu jedinu
sekundu propao napor polaganog i neujnog pomicanja
ladice to bi esto znalo da traje i vie od pola sata, s
napetim dahom i uznemirenim, trepereim prstima.
Sve je stajalo u tom vlanom grobu na svome mjestu,
samo jedne stvari nije bilo: staroga paravana! Bio je to
starinski, engleski peterokrilni paravan, s okvirima od
crvenog mahagonija, ali mu je svila potpuno sagnjila,

24/255

pak je netko preko draperije prelijepio stare ocalne otiske

i litografije iz ilustriranih listova: engleske kraljeve s
Marija-Stuart okovratnicima, gole ropkinje, sokolare,
konjanike, grofove, grofice, lovce, jelene i generale.
Crnci i crnake luke: daleke plohe plitkog mora to se
kotrlja preko ala pjenuavim zelenim talasima, a tu je
jarbol, na jarbolu vijori zastava na vjetru, a Filip ima
tropsku bijelu kacigu i hrabro gazi preko zelenog Konga s
povorkom robova; prauma die i uju se majmuni kako
viu po granama. Vani je zima. Dvostruka telefonska ica
ispruila se preko ceste ispod starog, mahovinom
obraslog krova na drugu stranu ulice, i puna je tekog,
mokrog snijega to pada u lisnatim pahuljama jednolino
i neprekidno. Jedna je ptica dodirnula lepetom svog
toplop krila icu i mokar snijeg stresao se sa ice. Snijeg
pada i to se vidi kroz nezavjeeni gornji dio staklenih
vrata i itava trafika plovi okomito kao gondola
zrakoplova, trafika sa svojim mranim mirisima,
cigarama, zavjesama i starim naslonjaem die se
okomito u vis i leti, a paravan pred divanom raste u
nadstvarne dimenzije. Pred Ladysmithom grme topovi.
Suklja oganj iz eljeznih drijela i mirie barut: jedna se
esteroprena baterija napela iz sve snage da ispne teak
top na postav; dlakava stegna konjska, krvare ranjene
butine, uznemirene crne repine, raskrvavljene nozdrve,
fijuk bieva i stravine maske konjanika u odsjaju
zadimljene topovske grmljavine: opsada Ladysmitha,
general De Wett sa svojom pratnjom na ogromnom crnom
pastuhu promatrala opsadu Ladysmitha, a vani pada
mokar snijeg, zvone negdje na dnu ulice saonice. Filip,
omotan starim vunenim pledom, tako da mu rese padaju
preko koljena kao pravome putniku, putuje na svojoj
stolici i gleda one grofovske konjunike, sokolare,
kneginje i kraljeve, gleda sablasti u oklopima kako gasnu
u polutmini sutonjoj. Od vremena na vrijeme zvonce

25/255

na vratima trafike; otresanje snijega sa izama kakvog

foringaa, koji kupuje vasericu i pije svoj frakli
drodenke, ili je netko skoio po jednu virdiniju za
gospodina doktora; miris duhana, rakije, a iznad glave
malog, baroknog crnca s bijelim turbanom potitrava
modrikasti plamiac za cigare, ako ba tko od poglavite
gospode eli da odmah pripali cigaru, kao stalna konta
gospe Regine, trafikantice na uglu Fratarske ulice. Te
slike sa sivog starinskog paravana, to su zapravo bile
jedine prave slike, to ih je ikada doivio u svom ivotu.
Slikajui poslije i sam i piui mnogo o slikarstvu, Filip je
mnogo toga napisao i proitao o problemima slikarske
tehnike, ali ipak, on je uvijek nejasno, duboko negdje u
nepoznatome sebi osjeao, kako bi slike, kada bi doista
bile prave, ive slike, trebale da govore bar tako glasno
kao to su njemu govorile one sive, poderane krpe u ovim
sumracima, tu, u ovoj smrdljivoj sobi. Ni na jednoj slici
nikada vie nije umro nitko tako tragino kao
Przemyslaw, kralj poljski s lavljim grbom na grudima od
oklopa, tu u ovoj trafici, u ukastom i aavom
osvjetljenju petrolejske svjetiljke. Tigarske kretnje u
poskoku, udna ljepota bronanih, crnakih lea ronilaca
bisera, nakostrijeena lavlja griva, burske baterije pred
Ladysmithom, marali, konji, divne mlade ene, itav taj
uzbueni san kljuao je tu na ovom panskom zidu kao
zelenkasti otrov u arobnjakovoj retorti, i s tim gledanjem
spram unutra, s tim neprekidnim snatrenjem u sebi i o
sebi, tu je poela njegova tako kobna izolacija od svake
stvarnosti. Tu se je odbio od ivotne neposrednosti jo
davno, odmah na poetku, i trideset godina goni se za tom
ivotnom neposrednou, a jo je nije stigao.

26/255

Stala su kola pred trafikom. Uao je koija po

frakli rakije, i taj hrapavi glas, teak bat koijaevih
izama, to je trglo Filipa i on se uznemirio, kao da ga je
netko probudio. Vani je blistalo vedro travanjsko jutro,
lajali su psi i uo se kokot preko ulice kako kukurie
veselo i izazovno. Platio je svoju ljivovicu i zaputio se
spram etalita pod bedemom stare tvrave, osjeajui
toplinu sunca i vonj vlanog dima u nosnicama.

27/255

Kavana pod platanama na etalitu bila je ve otvorena. Bila je te noi nekakva dobrotvorna zabava i sve je
vonjalo po prolivenom vinu i ukiseljenom jelu, a jedna je
grbava starica dizala oblak praine skupljajui zlovoljno i
gunajui zguvani staniol, rastrgane serpentine, kosti i
ostatke jela i ikova. Filip je naruio au mlijeka.
Kidajui vrkom prstiju ve treu kiflu, vaui tako to
vlano, razmoeno, bljutavoslatko tijesto bez okusa i bez
volje, potpuno rastresen i odsutan, on je zurio u platane
pred prozorima kavanskim, u nasade s tulipanima i u
prazna mesarska kola, to su se krvava vraala uz
fratarske plotove. Promatrajui tako sivo i namrekano
lice grbave smetlarice, njene okorjele obraze, tvrde kao
od slonove koe, njene groteskne kretnje, njenu tunu
pojavu, Filip se gubio u detaljima, te nikako nije mogao
da tim detaljima oko sebe udahne neki dublji smisao.
Sve sami detalji oko njega: razmoena kifla, cvrkut
vrabaca, stara vjetica to die prainu, rano jutro i umor
u lancima prstiju, u tjemenu, u rukama, u mislima, u
svemu. Sve sami detalji i neki neizrecivo teak,
neshvatljiv umor. Ve dulje vremena primjeivao je Filip,
kako se sve stvari i dojmovi pod njegovim pogledom

28/255

raspadaju u detalje; samo za najrastvorenijih ratnih dana,

kada je sve bilo u raspadanju i kada se nije nita drugo
osjealo nego prenagomilavanje tvari u slijepim
koliinama, i to, kako ovjek sam po sebi i nije nita
drugo nego neka neznatna i sitna koliina, samo za onih
najmranijih i najosamljenijih dana dogaalo se Filipu da
se nije snalazio u zbivanju, gubei pregled nad svojim
vlastitim trajanjem. A u posljednje vrijeme nemiri su u
Filipu sve vie rasli i to uznemirivanje postajalo je sve
nesnosnije.
Boje, na primjer, to ivo vrelo njegovih najtoplijih
emocija, poele su u njegovu oku sivjeti: dok bi se boje
prije javljale Filipu snano kao mlazovi vodopada, ili kao
udari pojedinih glazbala, sada, u posljednje vrijeme, ta je
ivotna snaga pojedinih boja polagano venula i njemu je
izgledalo kao da boje ne oivljavaju predmete ni stvari,
kao da to nisu koprene kojima su omotane ivotne pojave,
nego samo obrisi pojedinih oblika, obojadisani vrlo
blijedo, pravilno, kao obrisi crtea ispunjeni vodenim
bojama po djejim crtankama, bez odnosa, bez pastozne
instrumentacije, bez zanosa. Prazno. Dok su mu se prije
toga boje javljale kao simboli stanja i rasvjeta, sada se sve
to obojadisano doivljavanje pretvaralo u nemirno i
neshvatljivo kretanje obojadisanih ploha po ulicama, po
sivim i aavim gradovima; kobalt ploa tramvajskih kola
u vodoravnom kretanju, tamnouta platnena mrlja bluze
prometnog redara, svijetlozelena koulja jednog
prolaznika i sasvim blijedi akvamarin tihog oceana na
ogromnoj zemljopisnoj karti u izlogu jedne knjiare.
Kobalt, tamnouto, svijetlozeleno, blijedi akvamarin kao
packe, kao mrlje, kao obojadisane injenice, a iza toga
nita. Kobalt, tamnouto, svijetlozeleno, u odnosu spram
blatnosivog obrua pneumatika na toku automo-

29/255

bilskom u hitroj vrtnji, spram svijetloruiaste bois de

rose krpe na tijelu jedne mlade djevojke ili tamnozelene
zavjese kao draperije jednog izloga, prenatrpanog
politiranim pokustvom, samo ti odnosi tih boja u
neshvatljivom micanju, bez djelovanja, mrtvo, glupo,
nevjerojatno prazno, bez doivljaja, bez emotivne
podloge: nitavno, isprazno.
Teku ljudi po ulicama, miu se lica u povorkama, lica
naprahana, blijeda, clownska, sa zarezima gorueg
karmina oko usana, kratkovidne maske ena u crnini, lica
grbavaca, donje eljusti, votani dugi prsti sa crnim
modrikastim noktima, sve prilino runo. Gadna lica,
zvjerske njuke, igosane bludom i porocima, zlobom i
brigama, lica smolava i ugrijana, glave mrkvaste, gubice
crnake, zubala tvrda, otra, mesoderska, a sve je sivo
kao fotografski negativ.
Sjedi tako Filip iza gradskog prljavog kavanskog stakla u izlogu, gleda micanje gomila na ulici i sanja o
svom posljednjem koloristikom doivljaju prije godinu
i pol u junom jednom malenom baroknom gradu, kad
je bila tiha, zlatna jesen, a njegovi ivci nisu jo bili u
tako dekomponiranom stanju kao proljetos. Bila je sasvim mirna, uljena, blaga jesen, i ono smee drvo u kamenom dvoru samostana (sasvim tamnosmee kao izlizana brokatna tkanina), onaj mramorni vitez u oklopu
na sivoj bronanoj ploi i one tri votanice pred jednom
zlatnouokvirenom slikom i crvenom, sepijom olienom
i kiom ispranom crkvom u tmini, to je bio poluzlatan
bogomrak sutona, punog sjaja jedne blagoslovljene inspiracije! Dogorijevala je na mramornoj etvorini crkvenog poda jedna votanica i njeni posljednji proplamsaji
gasnuli su u irokim polumranim krugovima u dubljini
crkvenog prostora kao proplamsaji pogaene buktinje,
i mijeali se s odsjajem zlata na propovjedaonicama i s

30/255

odjecima redovnikih sandala po mramoru praznog hrama u neobinu i intimnu grobnu harmoniju. Filipu je
bilo kao da je uao u svijetlozelenkasti prostor jedne
svjee, od ulja jo mokre slike, i u onoj praznoj crkvi
on je osjetio potrebu da podigne od unutranjeg uzbuenja svoje obje ruke, uznemiren i ponesen bogatstvom
nove palete, to se pred njim otvorila kao kakva dragocjena, okovana kutija. U onom egzaltiranom trenu, s uzdignutim rukama na mramornom crkvenom podu, izgledao je kao kakav tajanstveni delfijski kip, s dvije masivne, okomite, kao prikovane noge na crkvenom mramoru, s rukama u oblacima trepetljive inspiracije, koja
je izgledala sasvim blizu pred njim na dohvat; samo da
se namoe kistovi i otpone slikanje. U oekivanju te
svoje nove slike, tog svog egzaltiranog polaska u nove
prostore i okvire novih izraajnih mogunosti, itava ona
jesen prola mu je sretno i blago kao na toplom enskom
dlanu. Crne helebarde na tvornikim dimnjacima, bazaltni trijemovi s mramornim tramovima i izgledom na
zelena tiha ogledala alpskih voda, vlane ume s jesenjim
mirisima i zamagljenim gorskim masivima ledenjaka, sve
je to izgledalo ve kao "s onu stranu realizacije"! Topli
titraji posljednjih zrelih jesenjih podneva nad starim
krovovima gradskim, mramorni stolovi po tihim gorskim
krmama, zaboravljene davne ranjave alosti jalovih
umora, sve je to izgledalo tako blistavo, tako zrelo, tako
konano svladano, da se je Filip osjeao mnogo blie maglama, ribama, bregovima i crvenim jabukama po vonjacima, nego bilo emu ljudskom u sebi i oko sebe. Od
onda je prolo ve mnogo vremena, a on nije naslikao
nita; poslije ona dva-tri sretna jesenja dana, on nije

31/255

dugo ve doivio nita to bi bilo vrijedno da se uope

doivi: vue se po kavanama, ivi meu ovim dvonocima, koji nose kiobrane i uvijek kada govore, govore o
neem stvarnom (o kruhu ili mesu), miu eljustima i
zubalima od kauuka, a sve je jalovo i nema nikakvog
vieg razloga za opstanak. Sjedi tako Filip u kavani i
gleda ljude kako prolaze ulicom i misli o tom, kako je to
micanje ulicama zapravo udno i zagonetno. - Prolaze
ljudi i nose u svojim mranim crijevima skuhane kokoje
glave, alosne ptije oi, kravlje butove, konjska stegna, a
sino jo te su ivotinje veselo mahale repom i kokoi
kvocale u predveerje svoje smrti po kokoinjcima, a sada
se sve svrilo u ljudskim crijevima, i to se micanje i
deranje u jednu rije zove: ivot po zapadnim evropskim
gradovima u sutonu jedne stare civilizacije.
Ruke. Kako samo izgledaju te mase ljudskih ruku
to se miu po gradskim ulicama? Te ljudske ruke kolju,
putaju krv drugim ivotinjama, stvaraju strojeve, bodu
iglama, dre usijane pegle, svjetiljke, zastave, britve, instrumente, ljudi ih pronose ulicama i ne znaju to bi s
njima? Skidaju suknene eire, mau palicama, nose u
rukama predmete, cigarete, knjige, jedna ruka dri drugu
ruku u magnetizmu tjelesnog dodira, tople su ruke ljudske, znoje se, krastave su, ranjene, okupane, nafarbane,
njiu se u mrtvim njihajima, prate kretnju ljudskog
gibanja kao mesnati uresi u jednolinim amplitudama, i
tako se miu ljudske ruke po ulicama zajedno s ljudima,
po tom dugotrajnom i jalovom ljudskom putu, koji tee i
koji navire izmeu zidova gradskih kao voda. A ljudi
vuku sobom svoje ruke, svoje dugove, svoje gnjile zube i
brige, i ene, i djecu, i umorne noge, i nezdravo, alosno
tijelo, i tako se miu u bokovima i u zglobovima, otvaraju
usta, govore, viu, a gdjegdje javlja se na usnama ljudski
smijeh. Jo uvijek ima mnogo krvolone praume u
obrazima ljudskim i taj protuprirodan smijeh to se tu i
tamo javlja meu ljudima, taj smijeh
32/255

zvoni kao srebrno zvonce nad tminama, ali u glavnom

lica su ljudska umorna i nepomina: vie drvena nego
mesnata. udni su ti obrazi ljudski, ukoeni, tvrdi, kao
dlijetom tesani, a lanci i tkanine i krzna, sve to visi na
ljudima kao suvian ukras i plete se zajedno sa suknjama,
sa grivom i dlakama, stakalcima i oima u udnom
neraspletivom kolopletu i zapletu; kratkovidno, umorno,
zlobno i dosadno uglavnom. Lijeno i sivo zapravo, kao
to je dosadno ovo aavo pastelno sivo nebo nad
krovovima i prljava olovnosiva boja na tintaskim
odrazima stakala po zatvorenim prozorima.
Promatra tako Filip iz kavane ljudsko kretanje na
ulici i misli o tome, kako bi zapravo sve to gibanje trebalo
zaustaviti na jednom platnu i naslikati. I kopita na asfaltu,
i krip teretnih osovina pod teinom tokova, i grmljavinu
metala na granitu i injama, kako bi sve to stvarno i
istinito trebalo nekako zaustaviti u gibanju, fiksirati u
nekoj vioj objektivaciji, a istodobno osjea kako je
nemoan spram svih tih koliina i kako se pasivno gubi
pod njima kao pregaen i nemoan detalj. Jer: kako bi
bilo mogue da se svi ti razliveni mirisi pilovine, benzina,
ulja, praha, dima, bagoa, glicerina i pneumatika naslikaju
u onom amoru i kaljanju, u onim trenutanim
neshvatljivim polutiinama, gdje se ne uje ni zvuk
gumene trube ni zvono tramvajskog gonga i kao da je
itav grad stao i zaustavio se pod potplatom jednog
paralitika, koji vue svoju mrtvu cipelu po asfaltu i ne
uje se u taj tren drugo nita nego samo to, kako taj
paralitik vue svoju poderanu cipelu po ploniku.
Pretjerano jaka akustina razdraenost smetala je Filipa u
posljednje vrijeme; on se ve dugo borio s tim pitanjem,
kako da izlui itave komplekse zvunih dojmova iz
svojih slikarskih zamisli. Ti akustini motivi sve su ga
jae smetali u njegovim koncepcijama i

33/255

njemu je izgledalo, da bi mogao ponovno da slika samo

da je gluh! Preko njegove slike, koju bi od vremena na
vrijeme ugledao, prelio bi se obino koji akustini efekt i
u taj tren u njegovoj glavi nestalo je slikarskog spoja;
njega bi taj novi zvuk zanio u nove asocijacije i on se
gubio u jalovom kruenju nad slikama kao ptica grabilica,
kad joj se sakrio plijen i nestao iz vidokruga. Kao fijuk
vjetra, tako bi znao Filipa zanijeti po koji neoekivani
zvuk, i on se rasplinuo u lebdjenju po prostorima, to su
nestajali u jalovoj mranoj praznini. Sjedjeti tako
nepomino ve godinama po kavanskim izlozima, gristi
svoj nokat na lijevom kaiprstu i razbijati sebi glavu nad
osnovnim pitanjem: treba li uope slikati, a ako
bezuvjetno treba, onda kako?
Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i
slikarstvo im je potpuno suvino. emu bi ovim ljudima
bile potrebne slike? Jo zveckaju ostruge, a i cvjetii od
papira se vide po zapucima enskih kaputa, a sise se
enske miu pod bijelim platnom kao votane kugle,
glasovi su tihi, obrazi prolaze i govore, a on prislukuje
razgovorima ulinim ve godinama i jo nikada ni jednog
prolaznika nije uo gdje bi govorio o slikarstvu. Bijedu
svoju nose sa sobom ta ljudoderska, gruba i ilava lica, a
slikarstvo im nije nikakvo pitanje, nego njihova bijeda.
Miu se ljudi kao votane lutke, grebu se po zatiljku,
vau duhan, a za njima se sve dimi od cigara, od tijela i
od alosti. Svako pojedino lice vue sa sobom ogromne
krugove svoga postojanja i svoju toplu utrobu i strane
tople utrobe, iz kojih je promiljelo kao gusjenica, i sada
se vue i prti sa svojim otrovnim alcem i grize, i bode, i
jede, i prodire, i deru ga, i zapregli su ga i biju ga
bialom o glavu, i sve se mie u krugovima otpora i gladi
i strave, a u svemu tome je slikarstvo u glavnom
nepoznata i suvina stvar!
U svakom ljudskom oku ima tuge, s kakvom dogaaje promatraju ivotinje iz kaveza; kretnje su ljudske
34/255

hijenske i ranjave, jer je sve reetkama okovano i sve je

u kavezu zakljuano, a u kavezima je slikarstvo potpuno
nepotrebno. Kako bi ovjek mogao da zaustavi ove ljudske bujice po ulicama i da im progovori o ivotu na
slikarski nain? enske nose jantarne ogrlice i zmijske
cipele i arene pete, a oi su im plave kao proljetne vode. enske sanjaju o krznu, o svilenim arapama, a ne o
slikama. Vuku se ljudi ulicama okovani lancima, promiu
bice na tokovima, odjekuju kopita i ima neeg guterskog u licima, lutkastog, sivog, pijanog, i sve je umorno i mamurno i neispavano, a u tome kretanju netko je
podignuo svoj tap sa srebrom okovanim drkom kao
pukovnijski tambour i tako se kree kao da stupa pred
limenom glazbom i kao da znade kamo je poao : kako
bi to bilo mogue, da se naslika takav jedan glupi prolaznik, koji hoda ispred gomila, a ima polucilindar, a
naroito je vano kod toga to, da izgleda kao
pukovnijski tambour i da mu je jasno, kamo se to kree i
on i ulica, i zajedno s njime svemirski ureaj, koji kuca
tako pravilno kao sat izmeu niklastih ploica u depu, i
kazala se odmiu pravilno i sve tee i sve promie kao
sat navinut u depu jednog glupog prolaznika. Gubei se
tako u nizovima nastranih i bizarnih zapaanja, Filip je i
sam znao da se gubi u neslikarskom gledanju i da se sve
to njegovo razmatranje polagano rasplinjuje u nitetnoj
analizi detalja, ali taj proces raspadanja, to neprekidno
zastranjivanje izviralo je iz njega sve bujnije i
imperativnije. Netko nosi u ruci dinju, a netko pui lulu;
jedna enska mirka oima kao vidra i sigurno e jo
noas uloviti ribu u mutnim vodama, a jedan ovjek
izgleda kao da je stupio iz tirolske slike: ima kratke
hlaice od jelenje koe i harmoniku. Glodavci, termiti,
sitniavi, uti, kancelistiki, kratkovidni mravi s okovratnicima od prljava kauuka, koji se meusobno unita-

35/255

vaju otrovnom kiselinom po smrdljivim i neprozraenim

sobama, gdje plau plinske svjetiljke, trbuine nalivene
pivom, svjetlucave biciklistike bice i frizura jedne
gospoe kao stare egipatske mumije, sve to pospano i
gladno reanje u pogledima, ta ruboga tijela, ta alost
mesa, ta glupost prometala, sve se to micalo pred Filipom
bezbojno, sivo, neshvatljivo i mrano. Sve tegobniji
postajali su ti nemiri i sve ei!
Javio bi se tako u njemu stari i zaboravljeni miris
prljavog vujeg kaveza, sive i otrcane smrdljive
menaerije, koju je vidio nekada davno u jednom
provincijalnom panonskom predgrau. Padala je kia.
Krotiteljica zvjeradi, u crvenoj galoniranoj husarskoj atili,
gladila je debelu, pospanu zmijurinu pod crvenkastom,
ispruganom, platnenom perinom, i ula se kia kako klizi
po zelenkastom jedru menaerije, a negdje je pjevao
jedan limeni lijeb. U krugovima slika to su znaile ivot
njegovih posljednjih godina, u dimu popljuvanih krama i
rakijom polivenih kavanskih stolova, nad praznim
drvoredima i besmislenim jutarnjim zvonjavama dalekih
zvona, nad tekim, probdjevenim noima javio se Filipu
takav jedan zaboravljeni vuji miris prljave i alosne
provincijalne menaerije kao alostan zvuk i kao kap
otrova, i njegovo bi stanje postajalo jo alosnije i jo
otrovanije. Pod dojmom tog odvratnog, ivotinjskog,
vujeg mirisa, to je bio natopio polumraan prostor ispod
mokrog zelenkastog jedra zaguljivim smradom
nedogorjele acetilenke i mokre pilovine, on bi zastao, i
kao da mu se preko polutke modana prelila otra
glavobolja, on bi se uhvatio za glavu i ne bi mogao dalje.
Iz takvih stanja mogao je da se spase samo alkoholom.
Napiti se i zaboraviti.
Sjedi on tako negdje u predgrau i pije ve drugi dan.
Suton je u krmi i polumrak, a uz plinsku pe na divanu dremucka crni maak i prede. Krma je pod mostom,
a ispod tamnog, kamenog luka mosta vidi se kroz staklo
36/255

prozorno, kako se na blagoj proljetnoj kii vue

siromaan idovski sprovod: drvena urna na krovu
pogrebne koije smijeno se mie nad crnom krinjom, a
rabi ima potpuno crnu kovravu, biblijsku, asirsku bradu.
Iznad te alosne povorke dugih, zguvanih salonroka i
kiobrana potitrava na uznemirenom talasu vjetra
pastelnoplava zastava jedne reklame za sterilizirano
mlijeko: ono ogromno, nadnaravno dojene na tom
pastelnoplavom platnu, sa nateenim i izbuljenim
vodenim oima, ta modra zastava razapeta preko ulice sa
crvenim kuama od cigle, rakijanice, izlozi staretinara,
onaj ubogi idovski sprovod i zaboravljeni miris vuji
(vonj nagnjilog, crnog mesa na limenom tanjuru na podu
kaveza), sve te slike stoje pred Filipom kao neobino ivi
detalji, bez ikakve jedinstvene unutarnje spojne snage,
koja bi sve to mogla da spoji do nekog smisla i suvislosti.
Ta snaga spajanja te rastvorenosti osjeala bi se na
momente u alkoholu, a opasnost te neurastenije bila je
upravo u tome, da su otrenjenja iz tih pijanih stanja
postajala sve praznija i sve sivlja. ivot poeo se u Filipu
topiti na sastavne dijelove: u njemu je neprekidno,
rastvorno analitiki raspadanje svega poelo da raste sve
nemirnije, to je u njemu rastao proces, koji se negdje
otkinuo od svoje svrhe i sada se ve dulje vremena sve
samo od sebe kree u smjeru rastvaranja. To
kontemplativno unitavanje svega to mu dolazi pod ruku
ili pred oko pretvara se polagano u ideju to je stala da ga
progoni iz dana u dan sve intenzivnije: pod njegovom
vlastitom predodbom o vlastitom, subjektivnom ivotu
poeo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao. Njegov
vlastiti ivot negdje se otkinuo od svoje podloge i stao
pretvarati u fantom, koji nema nikakva razloga da postoji,
i to ve prilino dugo traje, a postaje sve tee i sve
zamornije.

37/255

Filip je stanovao u jednoj peterokatnici, gdje je sve

vonjalo po guoj masti, po plinskim svjetiljkama i po
djejim tragovima, a lift je izgledao alosno, kao staklena
koija drugorazrednog pogreba: crno lakirana krinja sa
jastucima od tamnog izlizanog plia. Stajati kod prozora i
zuriti u aave sumrake, to je bio Filipov ivot posljednje
dvije-tri godine: gledati bolesnu djecu sa zamotanim
vratovima, kako kopiraju nekakve uzorke na staklu
prozorskom, itave dane. Kako su mrani ljudski stanovi,
kako su smrdljivi brlozi ti ljudski stanovi, a djeca
zamotana u flanelnim krpama kopiraju glupe crtee i dre
ruke nad svojom glavom, neumorno, visoko, itave kine
dane. Dimnjaci, krovovi, i gusta koprena ae nad tim
mranim zidinama kao zavjesa, a svaka mrlja ae
ostavlja za sobom trag kao stjenica. A dim se vue iznad
krovova ukasto siv i prljav kao gladno seosko pseto,
teak kao vrea cementa i zelen kao blatna voda. Kacige
aavih dimnjaka na vjetru, gudala tramvajskih lira,
mokre, tamnosive, slinave ulice, polumrak. Filip stoji kod
prozora i razmilja o tome kako sve te koksove pei i
hidranti i gazometri, tako glupo nagomilani na jednom
mjestu, zapravo nemaju smisla: sve te industrijalne
naprave prljave su kao zahodi i sve te gomile izmetina,

38/255

robe i sirovina trebalo bi odvojiti od ljudskih stanova!

ume vodovodne cijevi, plau pipe i plinski kokoti,
zvrndaju telefoni i bakrene ice na krovovima, udara se
vratima, zvee glazbala, laju psi, a negdje u zidu pjeva
jednolino jedna te ista kap, u pravilnim razmacima, kao
otkucaj sata. Pjesme kapljica, odjeci koraka ljudskih u
nerasvijetljenim hodnicima, daleki glasovi negdje u
dubljini peterokatnice, plakanje crnake ploe na
gramofonu i treperenje Filipovih ivaca u tom zvunom
paklu to zuji oko njega infernalno, a on je prestao da
shvaa zato se sve to zbiva i gdje lei zapravo razlog, to
on nema snage da se otme svemu oko sebe i da otpone
neto novo sa sobom i sa ivotom oko sebe.
Lei pod njegovim nogama ogroman aav velegrad
u oblaku ae i dima, u polusutonu februarskom, i to je ta
toliko razvikana Evropa, ta zlatna blagoslovljena zemlja,
s modrim toplim junim zatonima gdje cvatu narane, i s
tim sjevernim stranim aavim tvravama gdje boluju
djeca od angine, a po mokrim ulicama se vuku
krofulozne djevojke. Kako su alosne sadrene Hygieje
po pranjavim ljekarnikim izlozima! Kao lim djejih
igraaka, tako su tanke i prozirne i besmislene sve ograde
ljudskih ema, kojima se ljudi ograuju od ivotne istine i
od istinite ivotne stvarnosti. To su zapravo sve ploice
djejih igraaka, religija, boinih bedastoa, idila, koje
unose kult iste lai, a iza svega proviruje roba: kupujte
margarin, okoladu, narane, vaniliju, sukno, gumije!
Ljudi su izmislili tapete, sagove, parkete, cijevi s
ugrijanom vodom, staklena vrata, zlatne ribice, kaktuse i
itave izloge knjiga po svojim stanovima, koje nitko ne
ita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku
majoliku, akvarele, damastne stolnjake, svilene arape,
krzna i dragulje. Ljudi lakiraju svoje nokte kao perverzni
istonjaci, kupaju se u mra-

39/255

mornim kupaonama, voze se u ugrijanim koijama, piju

gorke eluane likere, ali pojma zapravo nemaju to je to
ivotna stvarnost i kako bi trebalo ivjeti?
Sve ee i sve intenzivnije javljala se u posljednje
vrijeme u Filipu misao, kako bi bilo da se otkine od sve te
ae i od tog smrada i da otputuje kui u Panoniju, gdje
nije bio ve davno. Da proivi dolje kod majke na
kostanjevekom vinogradu jednu jesen, bogatu, mirnu,
vinorodnu! Mrana tintasta jugovina, blijeda mjeseina,
mlana no s dalekim titrajem lui u dolini. Crne kronje
hrastova na raskrima, uznemirene, zvjezdane niti iza
maglenih mrlja, a gdje-gdje u dalekim vinogradima po
koji osamljeni pucanj, to se onda dugo razlijeva
jarugama i poljima i nestaje u jarku kod mlina kao daleka
grmljavina. Tiina u polju. Gdje-gdje se uje po koji list
kukuruza kako se maknuo, kao da je prola ena sa
tirkanom podsuknjom preko staze i unula preko brvna.
Teku vode kaljave, blatne, panonske i klokou pod
mostovima, a raspeto tijelo visi pod topolom nijemo,
plehnato, pod drvenim kroviem sa papirnatim cvijeem
pod staklom u krinjici, kao u staklenom lijesu: tu je
itavo poslijepodne plakao jedan slijepac s harmonikom,
a sada je tiho i nema nikoga. Spava Panonija i nema ae,
ni jurnjave, ni ivaca. Tu su noi tihe kao ugasla lula: bez
svijetala, bez dima, bez ae. Samo se psi kreu nou uz
plotove, s podvinutim repom, s uvijenom hrptenicom,
sasvim na prednjim apama, na skok spremni, s blistavim
oima, drugovi plotova i graba, u mrei mirisa i svjeih
tragova: tu miris opanka, tamo trula kost, tamo plot a za
plotom mlada patka u kokoinjcu.
Tako se Filip dugo trzao u svom aavom snatrenju, kad
je neku no osjetio da je dolo vrijeme da se krene. Iznad
aavog oblaka nad zadimljenim kolodvorom stajala je
rasvijetljena ploa jedne kolodvorske ure; ona crna kazala
na tamno naranastoj, staklenoj, osvijetljenoj ploi
probudila su u Filipu osjeaj vremena, on je osjetio kako
vrijeme prolazi, i kako bi bilo dobro da se krene. Tako
40/255

je krenuo i tako sada sjedi tu u kaptolskoj kavani i kao

dim njegove cigarete oko njega kolutaju pramenovi
umornog snatrenja o prolaznosti ovjeka u prostoru i u
vremenu, i o tome , kako je ivotna stvarnost neshvatljivo
ogromna spram ovakve trepetljive pojave, koja se zove
subjekt, i nekih sitnih, posve neznatnih, izvan subjekta
nepostojeih detalja, koji sainjavaju spoznajne krugove
ovakvog subjekta, koji i sam nije drugo nego detalj u nizu
detalja, a sve je zapravo neko ogromno kretanje puno
umora i alosti.
"Gdje nam je dokaz, da nae "ja" traje, da smo "mi"
jo uvijek trajno i neprekidno "mi", gdje nam je zapravo
mjera? Da on kao subjekt nije otputovao definitivno iz
ovih prljavih i zaostalih prilika, kada je prije jedanaest
godina posljednji put sjedio u ovoj smrdljivoj kavani,
ekajui na svoj vlak? Onda je imao kraj sebe na stolici
pagom svezani zamotak u novinskom papiru: jednu
koulju i jednu keficu za zube. A ta se koulja ve davno
razderala i ona kefica za zube davno se ve otrcala, i
njegovo meso (tjelesna graa uope) sve se to ve davno
izmijenilo, i gdje zapravo moe da dokae i po emu da je
on ostao onaj isti on, koji se tu prije jedanaest godina
nervozno trzao oekujui onaj tren, kada e ostaviti sve to
za sobom?"
"Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve vanjske, najpovrnije oznake!
Konvencionalne, plitke graanske mjere! Po emu bi on
mogao uvjeriti "sebe" s nekom izvjesnom izvan svake
sumnje pouzdanom garancijom, da to on doista mjeri
"sebe"? Po licu? Pa to se lice potpuno izmijenilo! Po
kretnjama? Te njegove kretnje danas, to su kretnje jednog
sasvim drugog ovjeka! Po tjelesnom kontinuitetu? U
njemu nema danas vie ni jednog atoma od onog
tjelesnog stanja prije jedanaest godina."
Nasuprot Filipa na zidu stajalo je ogromno, zlatnouokvireno kavansko ogledalo, a s lijeve i desne strane toga
41/255

zrcala na zlatnim konzolama dvije su empire-karijatide

nosile na glavi dvije zlatne helenske posude sa zelenim
paunovim perjem i paominim granama. U perspektivi
zrcaonog musavog amalgama, u dubokom prostoru ispod
srebrnastog daka stajala je u dubljini itava dvorana: s
dva zelena paralelograma biljarskog sukna, s grbavom
smetljaricom, to pomee proreetane tombole, zmije i
korijandole, s gologlavim pekarskim naunikom, koji
broji na mramornoj krunici stola kavansko pecivo na
ruke pospane kelnerice. A tu, u prvome planu, odmah
ispred sivog i mutnog stakla gleda u kavanu jedan ovjek,
blijed, neispavan, umoran, prosjed, s dubokim
podonjacima i goruom cigaretom na usni, uzrujan,
ispijen, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmilja o
indentitetu svog vlastitog "ja". Taj ovjek sumnja u
identitet svog vlastitog "ja". Taj ovjek sumnja u identitet
svoje vlastite egzistencije, a jutros je doputovao, i tu u toj
kavani nije ga bilo ve jedanaest godina.
udno! Sjedi takav jedan neroeni "netko" u jednom
ogledalu, naziva samoga sebe "sobom", nosi to svoje
sasvim mutno i nejasno "ja" u sebi godinama, pui, a gadi
mu se puenje, osjea kako mu je muno, kako ga stee
srce, boli glava, kolutaju mu se oko pogleda udni
zelenkasti krugovi i sve to tako nejasno i mutno krui, i
sve je to tako pogodbeno, tako neodreeno, tako udno
trepetljivo: biti subjekt i osjeati identitet svoga subjekta!
Sasvim refleksivno primijetivi da taj blijedi i nepoznati ovjek pui i da mu je to sigurno ve pedeseta
cigareta noas, Filip je posegnuo za zapaljenom cigaretom, to mu se prilijepila za usnu i bacio je taj smrd-

42/255

ljivi gorui papir u pepeonik, osjetivi tek sada da mu se

nikotin cijedi u grlo kao smola i da mu je jezik zapeen
od tog odvratnog smrdljivog taloga. Gucnuo je ponovno
gutljaj mlijeka, izgubivi se u itavom talasu protumisli,
to su se javljale u njemu protiv tog hipohondrinog
nemira (kao protugibanje jednog dijela njegove linosti),
on je udahnuo slap vjetrovitog talasa, to je kao svjei dah
proljetnog jutra prostrujao kroz gusti oblak dima,
prolivenog vina i parketnog ulja.
Doista! Identitet jednog subjekta ne da se utvrditi ni
po licu ni po grimasama, ni po nekim vanjskim pojavama.
Njegovo lice, potezi te njegove fiziognomije, kretnje
njegova tijela, to nisu vie kretnje ni potezi njegova tijela
od prije jedanaest godina, ali kontinuitet njegova "ja"
svejedno negdje postoji, duboko, sakriveno, nejasno, ali
stvarno i intenzivno!
To su oni vrapci na starom dvorinom orahu, onaj
Karolinin "tepihklopfer", miris one smrdljive trafike u
Fratarskoj ulici, ona trula kamerdinerska livreja na fratarskom groblju, ona gnjila i potopljena novinska ladica u
kanalu pod prizemnim sivim prozorom, gdje je gledao
engleske konje! Taj neshvatljivi identitet se tu mie pod
njegovim engleskim suknom, ispod ove vanjske naprave,
gdje se uje kako kuca njegov sat pod naborom njegova
prsluka, pod ovim mesom, u ovim nemirnim, trepetljivim
prstima (u kojima se osjea svaki kucaj srca, a na
jastucima hladan dodir mramorne krunice kavanskog
stola), pod ovim bujnim pletivom, u toj kopreni tih
prozirnih odnosa, u toj neshvatljivoj tkanini toga stanja,
pod njom negdje zamotan, tajnovito sakriven, kuca i bije
taj njegov identitet i to nije fantom, nego meso, kavana, aa mlijeka, stvarnost jutra i povratka. Tkanina njegova ruha je oko mesa topla, i vodu osjea da je hladna
na caklini zuba, i kaplje voda sa ae po njegovom dla-

43/255

nu, i to je ugodno. Ura kuca u prsluku i odvija se pero ure

u mehanizmu sata, on pije celuloid srui mlako mlijeko,
osjea svoju mekanu, parisku koulju...
Tu se je doista mnogo izmijenilo u ovih posljednjih jedanaest godina iz temelja. Kada je on posljednji put
sjedio u ovoj neugodnoj kavani, onda su prilike oko njega
a i u njemu bile mnogo alosnije nego jutros. Onda se je
ponovno i konano raskrstio s majkom, onda je putovao u
nepoznato, gladan, pokrpan, mladenaki glupo neiskusan,
ovjek, koji zapravo nije sam znao to hoe, a danas on
vie nije onaj isti "ja", to je istina! Iz ogledala gleda u
njega jedno drugo lice; spram onog poderanog, suiavog,
propitog, ingeniozno samouvjerenog mladog pustolova to
je danas jedan gospodin u engleskom suknu, prosjed,
okupan, koji putuje u spavaem vagonu, a u kolodvorskoj
garderobi eka na njega prtljaga u svinjskoj koi s
prevlakom od jelenovine. Ali izmeu ona dva lica: onog
pijanog suiavca s jednom kouljom i jednom keficom
za zube i ovog gospodina koji nosi u svojoj lisnici
rntgenoloku snimku svog lijevog plunog krila
(snimljenu u jednom skupom junovajcarskom
sanatoriju), postoji ipak jedan nevidljivi most: to su ove
slike i ovi predmeti oko njega! Ovo zlatnouokvireno
zrcalo sa dvije karijatide s paunovim perjem, ovaj blatan
panonski zakutak, ovo alosno kaptolsko stanje s
tulipanima i vjevericom u krletci usred rondeaua pod
svjetiljkom; ova kavana, ovo alosno fratarsko zvono, to
tu jalovo plae nad praznim tavanima i dimnjacima ve
tako mnogo godina! On se jutos vratio u jednu svoju staru
i nesavladanu sliku, u stare brige i nemire, i odatle ta
alost u njemu i ta potitenost, kao da se probudio u svom
vlastitom grobu.
Pred kavanom, pod starim bedemom carske prinevske tvrave cvali su ve prvi kestenovi: crvene cigle
tvravnih zidina to se rumene kroz intenzivno zelenu

44/255

tratinu glacisa, to su danas jo jedini svjedoci slave te

stare tvrave, o kojoj su neko po Evropi pjesnici pisali
heksametre, kao o jednom od osnovnih ugaonika zapadne
kulture. Tu je gospodin gradonaelnik i starosta
vatrogasaca zasadilo lijehe i mauhice oko glazbenog
paviljona, a na kui opanara Bolteka napisano je
ogromnim verzalima ispod raspona itavog krova:
Humanic. Dvokatnica advokata doktora Siebenscheina sa
nrnberkim erkerom na uglu jo je uvijek jedina
dvokatnica na ovoj etalinoj strani, a ova blatna cesta
vodi niz Fratarsku ulicu u Kravoder, pa u Bikovo, na
Bikupec, pa preko Lisjaka, Jame i Turina u
Kostanjevec, kamo putuje on lino, u selo Kostanjevec,
da vidi svoju gospou majku, trafikanticu Reginu, koja
ima tamo jednokatnicu i vinograd i klijet u vinogradu i
zove ga svojim monotonim pismima ve nekoliko godina.
Sada je konano krenuo, i sada sjedi tu pod tim stranim
ogledalom i eka na foringaa, a sve je zapravo suvino, i
umorno, i alosno. A najalosnije od svega je tamo usred
rondeaua ispod platana ona mramorna ena, to se
sagnula nad urnom kao kakva figura nadgrobnog
spomenika, a zapravo to nije nikakav nadgrobni
spomenik, nego lik Pobjede, koja polae palmu na
piramidu "Velikoga Vremena 1914-1918". S postolja je
netko nepoznat dlijetom sa betonske ploe sastrugao
natpis "Veliko Vrijeme", te sada ta Pobjeda tuguje
zaogrnuta velom bez patetinog natpisa. Kod otkria toga
spomenika stajao je Filip ukoen u dvoredu poasne
kompanije, stegnut remenjem i nabojnjaama,
obuhvativi vrat kundaka s pet prstiju, kao da su mu se
zalijepili za okovanu hrastovinu, a gospodin jedan u
salonroku, s kiobranom, govorio je neto na motiv
poznatog pounskog marijaterezijanskog citata i bubanj je
zvuao muklo kao poderan.

45/255

Promatrajui tu sagnutu mramornu enu, jednu neobino

slabu, diletantsku, kasnosecesionistiku radnju Filip se
prenio u sasvim daleke komplekse. Poeo je misliti o
tome, kako se suvinost svake prigodniarske umjetnosti,
a naroito kiparstva, vidi osobito dobro po provincijalnim
etalitima, gdje stoje postolja raznih, oborenih
spomenika, podignutih u ast tom tako glasnom vremenu,
a danas je skinuto s njih sve to je bilo oko njih prividno
veliko, i tako su ostali jo samo mali i slabi kipovi (vie
oprani mokrom kiparskom spuvom nego izvajani
rukom), zapravo obina cehovska prevara i loa roba! Svi
ti orlovi i natpisi, sve to gladno i nametljivo zveketanje
broncom spomenika kao maem, i kipom kao ratnim
uvodnikom, sve bi to trebalo gledati iz desetpetnaestgodinje retrospektive: kako malen razmak, a
kako su se perspektive izmijenile. ovjek je stajao tu
stegnut remenjem i olovom, a danas se vie ne sjea nieg
i nikog oko tog spomenika! Samo toga, da je padala kia i
da je bubanj zvuao kao poderan. Sve je pojela teka,
gusta, siva, panonska magla.

46/255

Foringe nikakve nije bilo, kao to to obino biva u

ovakvim zgodama. Jedan fijaker odvezao je gospodina
geometra na komisiju, a kod drugoga naao je Filip u
jednoj malenoj, svijetlozelenkastoj izbi, kod gorue pei,
staru krezubu babicu i ta mu je, vaui emlju
natopljenu kavom iz crvenkastog politrenog lonca, rekla,
da se japica buju popoldan vrnuli, ali gda, da to ona rei
nemre! Jo je bila jedna mogunost: da telegrafira u
Kostanjevec po kola i da prespava u kaptolskom hotelu
do te foringe kostanjeveke. Umoran, neispavan,
uznemiren dugotrajnom dvodnevnom vonjom, u strahu
pred odvratnom, stjeniavom hotelskom sobom, u tekoj
potitenosti, samo da se to prije krene iz ovog svrajeg
zakutka, Filip se vukao sivim grbavim uliicama oko
etalita, gledajui zatvorene tagljeve, gnojnice, plastove
sijena i kukuruzne klipove po kukurunjacima, osjeajui
se izgubljen u ovoj glasnoj jutarnjoj idili i nemoan da
stvori bilo kakvu odluku. Od preko puta odjekivao je glas
nakovnja: u dvoritu kovaevu potkivali su debelu
podravsku kobilu, situ, prederanu, jogunastu, s modrim
pantljikama u grivi. Cvrale su potkove, mirisalo je po
ugljenu i spaljenim papcima.
Tu je stajao nekakav uti fijaker: to bi mogla biti
prilika! To je bio bikupeki foringa, Joa Podravec,
47/255

koji je sino iz bikupekog farofa dovezao gazdaricu

veleasnoga na beki brzovlak, a jutros se vraa s vreom
cementa natrag u Bikupec. Pokazalo se nakon duljeg
pregovaranja, da je Joa Podravec spreman da poveze
gospodina do Bikupca, pak ako, reemo, gospodin hoe,
on moe da se krene s Joinom prilikom do Bikupca, a i
do Kostanjevca "ako mu je, reemo, kak bi rekli z
voljom", kamo poprenim putem preko turinske livade i
nije tako daleko: bumo rekli dve ure od prilike. Tako su
konano sklopili pogodbu, potkovali micu, krenuli se do
Lwingera po vreu cementa i po plehnati kaf, ukrcali su
Filipove kofere na kolodvoru, i tako iznad vree cementa
i svojih ogromnih kofera, na visokom federzicu fijakera
Joe Podravekog konano su krenuli niz Fratarsku, pa
preko Ilirske na Krajiku spram malte, kod pruge, ve
sasvim na kraju grada. Tu je tekao uz iroku cestu drvored
starih jablanova, a na onoj niskoj bidermajerskoj
prizemnici kod malte svih est prozora u fronti bilo je
pomno zatvoreno tekim gvozdenim ploama.
"Frajle!"
Joa Podravec okrenuo se na zicu spram gospodina
i namignuvi mu lukavo, on je sa svojom lulom prezirno
odmahnuo spram te zakljuane i gvozdenim ploama
obijene prizemnice "gde frajle jo sigurno spavaju!"
Kakva sablasna rije: frajle!
A ipak! Koliko je dubokih tajna pokopano u toj tako
vulgarnoj rijei, koju panonski foringai izgovaraju
skupljajui kod toga pljuvaku pod jezikom od gaenja i
moralnoga prezira! Tajne jednog davnog i alosnog
djetinjstva, kada je ta rije kruila nad djejim brigama
kao tajanstveni zrakoplov, koga je netko jedamput vidio,
a nitko nije imao pojma gdje bi se bio mogao

48/255

zapravo spustiti! Tu negdje iza ivice stoji onaj ipkov

grm, gdje je veterinarov Aurel vidio jedno poslije podne
jednu frajlu kako lei gola pod crvenim suncobranom.
Istraili su poslije toga dogaaja drugovi itavo polje sve
do potoka, po ivicama i po grabama, a nitko nije naao
ni traga toj frajlinoj pustolovini. Jednu su svijetlomodru,
sasvim izblijedjelu vrpcu nali, kako je zapela na glogu, i
jednu limenu "harnadlu", ali da li su ti predmeti bili ba
od one pustolovke, to se sunala pod ipkom, to se nije
moglo utvrditi! Kao psi s podvinutim repom, tako su
gimnazijalci obilazili tu sivu i neugodnu kuu, gdje nije
nikada bilo nikog, sve zatvoreno i zakljuano, a ipak se
govorilo, da frajle piju kavu pod orahom u sjenci.
U estom razredu, nakon jednogodinje bjesomune
borbe, Filip je jednog podneva riskirao itavu svoju
moralnu egzistenciju i zaputio se k frajlama. Bilo je
srpanjsko podne. Race po mlakama u dudovoj sjeni, slak
s modrim zvoniima na koncima uz strehe klonuo je od
okomita sunca, po svim su kuama bile putene zavjese.
Zamisao je bila smiona, ali logina. Upravo u podne, to je
najzgodniji momenat, kada nee nikome pasti na pamet
da je on krenuo frajlama! Grad je leao potpuno prazan, a
Filipu je bilo hladno kao da hoda po mranoj pivnici.
Ogromno plavo nebo, plotovi, mak cvate po vrtovima,
jablanovi, lipe pred crkvom, jedan je pas pretrao preko
ulice i preskoivi lijeno plot nestao u perunu i
paradajzu, a Filip se mie, drven, kao u narkozi, obamro
iznutra, hladan, ali noen nekom okrutnom i stranom
smrtonosnom snagom, te bi sada na mjestu umro, ali ne bi
mogao da se zaustavi! Nigdje nema nikog, samo on jedan
jedini ide preko biskupskog trga: on ima neugodan
osjeaj, da je izvrgnut i igosan, da je proziran i da svi
znadu kamo se je zaputio, te iza svake sputene rolete viri
sada po jedno poznato oko i

49/255

gleda trafikantiinog sina, kako se zaputio u kupleraj,

kamo konano i spada "jer ni sam se nije rodio ni u em
boljem"! Preko plonika pred biskupskom crkvom
pretrala mu je preko puta bijela maka, a kroz otvorena
vrata slastiarnice na uglu ulo se, kako netko tue lag u
kotliu.
Noen svojim nemirom, fiksidejom svog stravinog
nemira, kao mjesear, s votanim rukama i
hladnoznojavim lancima, Filip se gibao u bunilu,
poluslijep, drui, klecavim koljenima niz Krajiku, u
smjeru ove sive, grozne kue kod malte, sa est prozora u
fronti, zakljuanih tekim ocalnim ploama, zaralim od
vjetra i kie. Zaokrenuo je preko dvorita poploenog
ciglom, gdje je vonjalo na kokoi i golubove i sve je
izgledalo idilino u sjeni ogromnog oraha, a sve je bilo
potpuno prazno, kao izumrlo. Kuna vrata, bijela,
staklena, prijazno rastvorena, zlatno ogledalo u
predsoblju sa crvenim, suknenim zavjesama, a na
mramornoj ploi ispred ogledala porculanska crnica, koja
nosi na glavi zlatan vr, a u vru papirnate rue od svilena
krepa. Tiina. Jedan je kuni doskakutao iz polutamnog
hodnika, pomirisao trag Filipov i opet nestao u tmini. Od
onog tajanstvenog micanja tog tamnog krznenog klupka,
Filipu je poelo da bije srce u grlu, mislio je da je je, a
onda je i kunia nestalo i sve je opet bilo mirno i mrtvo.
Nepomino. Iza jednih vrata ulo se glasno micanje
lonaca i tave, i kao da je netko zalupio vratacima od
parherda. Filip je pristupio i pokucao (a ve mu je dola
misao da se vrati natrag na ulicu), kad je jedna stara baba
s modrom pregaom i naoarima na elu otvorila
kuhinjska vrata i mijeajui u ruci u crnom gvozdenom
loncu kukuruzno brano zapitala ga ispod oka, vrlo
suzdrljivo i hladno, to eli? Koga trai?

50/255

Odloila je zatim lonac na stol, obrisala ruke i smucajui se u pustenim papuama kroz polutminu hodnika
nestala za jednom zavjesom. Od kuhinje vrata ostala su
otvorena: na ploi tednjaka jedna je rupa bila
nepokrivena i kroz aavu krunicu sukljao je
tamnorumen plamen, sasvim aav i mraan kao lomaa.
Iza zavjese ula se kripa vratima, pregovaranje,
dogovaranje, polusmijeh, a onda se Filip uz strogo
nepovjerljive poglede one stare kratkovidne babe zaputio
drsko, vie slijepo nego svijesno, spram vrata, na koja je
stara uprla prstom.
U vlanom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog
sunanog ljetnjeg sjaja kao oslijepljen, tapajui u
potpunoj tmini, Filip je kod kurog osvjetljenja otvorenih
vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebaenim
enskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i
razglednice po stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga
je neiji glas da pristupi blie k postelji.
Tu, obasjana snopom svjetlosti, to je padala kroz
maleni kolut na prozornoj ploi, leala je ena, a trbuh joj
je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svjei hljeb,
kada lei na pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh
ogroman, naduven, mekan i nagnjio kao kvasac pod
prstom, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj
lopati, to je bila jedina slika, to mu je ostala u pameti
sasvim ivo i neizbrisivo.
Frajle! Gdje je to davno vrijeme udnih frajlinskih tajna i
tog bijelog, prijesnog, trbuastog eninog hljeba s
pupkom?
Klima se Filip na federzicu Joe Podravca i gubi
se u mislima, da nae konkretnu mogunost, kako bi
se dao taj motiv zapravo slikarski rijeiti?
Crno-bijelo?

51/255

Preslabo. Prejednostrano. Kod ovog davnog dogaaja

bila je glavna rasvjeta onog neeg gnjilog, prijesnog,
naduvenog, ogromnog, onog tajanstvenog neeg enskog,
to bi trebalo da se donese toulouselautrecovski, ali opet
osvijetljeno jednim naroito nezdravim, nadnaravnim
osvijetljenjem gnjile puti. Taj trbuh trebalo bi da se prelije
preko platna u sasvim gnjilom, itkom stanju, kao prezreo
camembert, i to ne bi smjelo da se donese kao slika
obinog, banalnog bordelskog prereza: taj trbuh treba da
bude umoran, ogroman trbuh jedne stare, izmuene
rodilje, ozbiljne, alosne, ispijene ene, koja je prestala
biti kaptolskom frajlom, ve je simbol, formula stanja, u
kojem ivi suvremena ena sakrivena kao djeaki
sanktuarij, a popljuvana kao pljuvanica, koja se gadi i
jednom Joi Podravcu. Oko toga kreveta trebalo bi
omotati sve one nevidljive koprene, potajne, gorue
pohote, stravu nevinog straha i oekivanja neeg
neobavljeno nadnaravnog, a kad tamo, to je hladan
sumrak, u kome sve vonja kiselkasto po octu! Trbuh
enski bila bi tema, ali tema potpuno otvorena, opasna:
tema enske golotinje, to bi je jedamput trebalo fiksirati
bestidno istinito, s najulnijim zanosima, s naroitim
neprikrivenim podcrtavanjem tjelesnog. Jedno bijelo golo
tijelo trebalo bi naslikati, morbidno, suludo, perverzno,
kao torzo zamoen u rasvjetu straha, nemira, groznice,
malodobne strave, tmine, smrada, bordelskog vonja
kiselih perina, nelsidera i prljavih alica, na kojima se
razmoila emlja, a jedna zelena neugodna muha zuji po
tmini i bije krilima o ogledalo.
Razmiljajui o tom davnom dogaaju pod onim starim krovom to je ostao za jablanima iza pruge, Filip

52/255

je osjeao kako se u njemu ire krugovi asocijacija: te

asocijacije rastu do oluje, do furioznog fijuka prenapete
vidovitosti, koja obino svojim intenzitetom unitava sve
njegove stvaralake klice u zametku: kada je taj govor na
platnu suvie vezan na jednostranost slikarskog sredstva!
Kada je nemogue slikati zvukove i mirise, a slike su
nezamislive u svojoj savrenoj realizaciji bez zvukova i
bez mirisa! Smrdljivi kiseli prostor one mrane sobe, onaj
bordelski clair-obscur treba da se ispuni treperenjem
jednoga glasa, slavnog, sifilitinog promuklog alta, koji
se koluta kroz dunik kao stari piskut razbite svirale,
glasa, koji bi trebao da bude tako siv kao to su bile sive
one poderane vree pod eninom posteljom. Najvanija
podloga onog kobnog ogaaja bio je taj promukli enski
alt: on je ispunio sliku onog davnog srpanjskog podneva,
kada se tu jedan mali deko prepao golotinje enskog
trbuha i pobjegao iz sobe kao kradljivac, a srce mu je tako
lupalo, kao da je iz postelje posegnula za njim
neshvatljivo dlakava, grabeljiva zvijer.
ena mu je rekla da pristupi. On je pristupio.
Da sjedne na postelju, i on je sjeo.
A kad ga je uzela za ruku i doznala od njega da je Reginin
sin, ona je poela da govori o toj trafikantici nainom i
glasom tako intimnim, kao da se tu radi o nekoj osobi,
koja se ni po emu ne razlikuje od ovih osoba po ovim
mranim sobama.
Zato? Zato, jer ljubaka s kanonicima? S biskupima? Kao da "trafikantiin" gospodin kanonik Lovro ne
dolazi i k njima, i kao da se ne tui djevojkama na tu
svoju Reginu, da mu je preskupa!
Sluajui taj promukli ispueni glas iz kiselkaste
polutmine, kako iz olovno sivog oblaka prljave plahte i
vlanih perina govori o njegovoj mami, gledajui kako

53/255

tu lei pod njegovom rukom jedan ogroman, prijesan

enski trbuh, blijed kao pivnika gljiva, a smrdi na prosti
svileni sapun, sve to, i ta neshvatljiva klopka u toj gadnoj
kui, i ona mrana i tajanstvena drama u trafici i oko nje,
sve se je to na Filipa naleglo kao smrdljiva mokra plahta.
Osjetivi neizrecivo odvratan vonj, on se istrgnuo onoj
blijedoj pojavi i istrao iz sobe. U trku nije zaboravio da
baci za sobom srebrnu forintu i uo je jo zvek srebra na
nekakvom staklu. Na nasipu pod prugom plakao je itavo
to poslije podne kao da mu je netko umro.

54/255

Od jednolinih, slamom pokrivenih panonskih koliba

i konica, od kobila i krava po livadama i panjacima, od
uzoranih polja i svinja, od alosnog droncanja spopala je
Filipa duboka i neshvatljiva melanholija: ono njegovo
tjeskobno raspoloenje, s kojim je uvijek pristupao k
najsretnijim ostvarenjima svojih slikarskih zamisli.
Roje se pele, roku svinje, tele se krave po talama, bolesna telad se slini u povojima, umi vjetar pod
svjeim, mladim grabrovim i hrastovim kronjama, teki
proljetni oblaci plove nad umama, a Filip putuje na
kostanjeveki vinograd poslije jedanaestgodinje skitnje
po evropskim gradovima i sanja o svojoj novoj
kompoziciji jednog prijesnog enskog trbuha u
mranokurom osvjetljenju morbidnog i alosnog
djeakog doivljaja.
Jedina stvaralaka stvarnost jesu iskljuivo ona prvotna
oskvrnua naih sjetila: ovjek vidi samo onda kad je
neto ugledao. Slikanje nije i ne bi trebalo da bude nita
drugo, nego vidovito otvaranje prostora pred nama, jer
ako to nije, nema zapravo smisla. To je inae lijepljenje i
priljepljivanje poznatih ve i naslikanih slika:
kvantitativno umnoavanje ve vienog! To je ono
dosadno zimsko zanimanje djece, kada lijepe klebebildere
po papiru i razmau ih mokrim prstima. To pri55/255

ljepljivanje i razreivanje, to su slikarski smjerovi, pravci,

kole, a to se to sve njega tie, kada on nee da pripada
ni jednom slikarskom smjeru, ni pravcu, ni koli. I zato:
pitanje tog golog trbuha treba osloboditi njegova linog
psiholokog balasta akustine ili mirisne naravi. Taj trbuh
treba intonirati kraftebingovski kriminalno: mora se
osjetiti, kako je pod tim golim trbuhom ostala oskvrnuta i
zaklana jedna djeja dua!
Roku svinje, muu krave, roje se muice nad gomilama toplog gnoja, mnogo se bijele boje odrazuje na
itnim i usjevnim plohama od dodira sa svijetlim, bijelim,
travanjskim oblanim gomilama, a koijau Joi
Podravcu je dosadno na boku. Lula mu se ugasla, kobile
su pametne i poznaju taj put bolje od koijaa, a ovaj
udan svat tu, kraj njega na zicu, tako uporno uti, kao da
spava. A ne spava, vidi se, nego neim razbija svoju
gospodsku glavu! Ima mnogo kofera: to bi mogao biti
cirkusant i varckinstler! Ili je idov i to mu je roba u tim
krinjama! Tu su pantljike i eljevi ili svileni rupci za
ene!
Da bi razbio tu dugoasnu utnju, kada se se sputali kroz
kravoderske jaruge korakom, Joa Podravec poeo je da
govori o sebi, o svojima na domu i stvarima oko sebe,
kako je bilo s njime! O tome, kako je bio u Americi dva
puta, ali ni koristi cela ta Amerika, da ju vrag stvoril i
dal, tam gdje je! Rekli su mu stari i iskusni moreplovci,
koji su ve nekoliko puta pomokrili onu veliku vodu,
neka pazi, jer da e vidjeti divlje jelene gdje plivaju uz
lau. On je stajao na palubi dva dana i dvije noi i nije
htio da legne: ekao je da vidi divlje jelene, kako e
isploviti iz vode, ali nije bilo ni jednog divljeg jelena!
Lau su njegovu pratile do polovine vode bijele ptice
("bumo rekli to je istina, to

56/255

sem videl svojimi omi"), a onda su joj u susret izletele

crne, amerike ("bumo rekli rne kak pozoji") i po tome
su onda oni mornari na lai znali da su sada upravo na
pola puta!
Joa Podravec bio je ulaner. Sluio je kod carske
ulanske regimente u Madarskoj, u Tolni, i u Galiciji. i bio petnaeste kod Dobre Noi zarobljen, a u feldflai mu je jo ostalo pol litre ruma! U Teheranu je bio i u
Tiflisu. U Tiflisu su same gole Turkinje, a u Takentu je
prodavao ribe i borio se na devama pod generalom
Dutovim protiv onih crvenih Moskovia. Tako se vratio
("bumo rekli - kak bi rekel - bogu hvala") u Bikupec, dva
puta ranjen, dva puta "smrtno bolestan"; ali sad je zdrav,
bumo rekli, ni mu ne fali, a baba mu ima singericu "i se
lingeraje more sama na singerici zelingati skup"!
Sluajui tu jednolinu i praznu ivotnu temu svoga
koijaa, Filip je osjeao spram Joe Podravca neku
neizrecivo indiferentnu daljinu. Dvije stotine milijuna
ovakvih iz drva izrezanih koijaa ivi tu po tim livadama
od Tihog Oceana do ovih panonskih movara: lica
jednaka, ruke jednake, sudbine jednake.
On u mislima slika svoj imaginarni trbuh, spajajui
upravo one prijesne i mekane pojase mesa oko kukova i
iznad butova u cjelinu poteza, a ovaj tu "bumo rekli kak
bi rekli" govori o tome da "mokriti, a da ovjek ne pusti
vjetra od sebe, to je tako kao ii na ispovijed a da se
ovjek ne priesti!"
Joa Podravec ima singericu i lingeraje, a on, Filip,
rjeava stvari na jedan simbolian nain: igrajui se s
obojadisanim plohama kao sa formulama, rjeavajui
zapravo probleme jedne apstraktne, potpuno imaginarne
aritmetike. Jako je daleko izmeu njega i ovog panonskog
koijaa:

57/255

zapravo neshvatljivo daleko! Daleko je izmeu njega i

onog kasnosecesionistikog spomenika na kaptolskoj
promenadi. I to su dva svijeta. A ova uta, graniarska,
erarska, barokna crkva tamo na livadi, i ona je jedan
svijet za sebe. Stoji tu kao neka vrsta utvrde u ovom blatu
i govori ve nekoliko stotina godina ovim Panoncima
neke svoje osnovne programe i rezolucije, a bez ikakvog
naroitog rezultata; nain miljenja ovih koijaa nije se
ni u emu izmijenio sigurno ve dvije hiljade godina. Taj
ovjek pokraj njega na boku blie je panonskoj prapojavi
nego matisseu! To je marvogojac doslovno, i kako je
daleko od tih njegovih uljavih dlanova do Filipova
osjeaja tkanine ili svile meu prstima! Sjede tu tako dva
ovjeka na boku, ovakav nastrani neurastenik, slikarski
sekta, relativist, fauvist, kolorist, i govore istim jezikom,
a to su zapravo dva jezika i dva kontinenta! I ona
mramorna ena tamo na etalitu kao veltanaung, i ono
je jedan kontinent za sebe. I ono itavo "Veliko Vrijeme",
i ono je plovilo meu stvarima kao santa za sebe: jedan
itav svijet otkinula je ta santa i potopila. A ona slavna
Bakaeva tvrava kaptolska i biskupov dvor, i njegov
pokojni otac kao sobar biskupov, i njegova majka
Kazimiera Valenti, koja se tu iz nepoznatih razloga
prozvala Reginom, a bila je trafikantica, a sada je sve
postavljeno u prostoru kao itav niz svrenih i odvojenih
injenica, i sve stoji u nerazmjerima, razbacano i
nesuvislo! Prilino je daleko izmeu takve jedne i druge
pojave i sve se mie jedno pokraj drugog: nepremostivo,
glupo, avolski zapleteno i alosno. Ovaj ovjek pokraj
njega na boku bio je ulaner i ratnik tog takozvanog
velikog vremena. Ljubio je gole teheranske Turkinje,

58/255

tukao se na devama po azijatskim pjearama, vidio je

opet jedamput logorske vatre toliko razvikanog Valmya i
vratio se poslije dvadeset hiljada kilometara natrag u svoj
Bikupec. Taj koija nije ni katolik, ni carevac, ni ruski
vojenopljeni! On nije ni rodoljub, ni graanin, ne vjeruje
u boga ni u crkvu, hrvatski je zaboravio, a ruski nije
nauio, on ne poznaje nikakve svetinje u rimskom smislu,
ni crkvene, ni pravne, preoptereen je smrtnim grijesima
u raznim smjerovima i sigurno je ubio, krivo prisegnuo,
sagrijeio bludno, a boji se jedne jedine pojave na svijetu
kao demona: mjenice! A ipak: kao otrovani takori i pod
njegovim tavanom klopou dvije mjenice! Zove se
Podravec, ima etiri kobile i jednog oldenburkog
pastuha, ena mu kuha truklje, "bumo rekli i lingeraje
linga na singerici", i tako sjedi na boku, pui lulu,
pljucka i eka morske jelene. Dvije stotine milijuna
takvih koijaa eka morske jelene i valjaju se po svojim
taljigama od Dona do Blatnje i od Volge do Liaojanga, i
sve se to mie, sve je to zapregnuto, sve to dere sijeno i
izluuje gnoj, i to se onda u knjigama zove: nacionalna
ekonomija.
Dvije stotine milijuna tih koijaa, to su zapravo
pristae nadrealistikog pokreta u najdekadentnijem smislu. ive u prostoru, koji je prapojava, bez razuma, bez
svjetlosti, a sami su jo uvijek prapojava tamna i prapoetna! Bez trajanja u vremenu, bez ikakvih pokretnih
unutarnjih razloga, zapravo i bez svrhe! Trajanje tvari
kao takvo. Zbivanje meu stvarima i dogaajima. Njih
uvjeravaju, da su sagraeni na sliku i priliku boju i te
su empirike gotovo zbunili s tom priom o nadnaravnom
podrijetlu. U jednom dijelu svoje egzistencije, u koijakom, u sajmarskom, u gospodarskom, oni su zbunjeni

59/255

i dre se stvari i predmeta, ali i to samo kako tako i

donekle. S jedne strane pogani, prilijepljeni na panonske
blatne movare, gdje gnjiju ve nekoliko hiljada godina
nepomino, ti Joe Podravci govore o svom
oldenburkom pastuhu patetino, kao o poluboanstvu.
Oni gledaju u pastuhovo oldenburko spolovilo kao
indijski ljudi, kao Kongo i ljudi po tropima: vrlo
jednostavno i posve prirodno. Tako prirodno kao to
evropske malograanske djevojice miriu cvijee: isto
tako jedna bestidnost u rimsko-moralnom smislu zapravo.
Rascvale rue na djevojakim stolovima u aama:
simbol vjeno spolnog. Ovo, kako Joa Podravec govori
o spolu, to je nepokvarena prirodnost biblijska i njemu je
pastuhovo mljezivo sok skupocjen, to ga on prstima
skuplja i uva svaku kaplju, prodavajui je po priskoku,
kao njegova ena vrhnje.
Kakve su to protuprirodne daljine izmeu njega, koji
je jo kao sedamnaestgodinji deko poeo gledati ene
na Toulouse-Lautrecov nain (a da ni pojma nije imao o
Toulouse-Lautrecu) i ove nepokvarene prirodnosti ovoga
koijaa? Kakvo je to razmicanje i udaljivanje, kakvo je
to rastenje? Kamo se otrgla takva jedna odvojena estica
kao on, kada se je otkinula od okoline, od stanja, od
podloge; koja je to tangenta i kamo se putuje tim
smjerom? Je li to razdvajanje, rastavljanje ili ludnica?
Psihoza u opasnom smislu? Sve je zapravo izgubilo svoj
prvotni smisao! Eskimi ili crnci, kad jedu jo toplu i
krvavu slaninu nosoroga ili tuljana, grizu prirodno, kao
zdrave ivotinje. Crnaki zubi sijeku ono krvavo meso
naravno, crnako vakanje prijesne slanine vodenog
konja je prirodno, i njihovo spavanje u mnogoenstvu je
prirodno, a gradski ljudi jedu kao bolesne make: imaju
trulo zubalo, umiru od raka, a o svojim crijevima napisali
su debele knjige. Sve je gradsko bolesno i krastavo. I ovih
dvjesta milijuna koijaa ve je nagrieno od grada! Grad
znai bezuslovno nezdravo udaljivanje od prirodnog i od
osnovne prirodne podloge
60/255

neposrednog ivota! A gdje je zapravo podloga

neposrednog ivota i postoji li neto to bi moglo biti
neposredno?
U tim umornim i pospanim slikama, to su zujale
oko Filipove glave kao otrovni komarci, spopala ga strava
pred idejom to mu se javlja sada jasnije, a zatim opet
mutnije ve posljednje dvije godine neprekidno: ideja o
infernalizaciji stvarnosti.
Ideja o tome (paklena i nezdrava ideja, nema sumnje),
da pojave u ivotu zapravo nemaju nikakve unutarnje
logine ni razumne veze! Da ivotne pojave lee i da se
odvijaju jedna pokraj druge istodobno: kao neka vrsta
paklenog simultanizma na privienjima Hieronymusa
Boscha ili Brueghela: jedno u drugom, jedno pokraj
drugog, jedno nad drugim, u meteu, u bunilu, u nemiru,
koji traju od poetka. Ogromni, aavi zvonici sa
zmajskim glavama, izbijeljenim vodorigama, mramornim
stranjicama i debela Karolina, engleski konji, bon jour,
monsieur - glas ojke u krletci, a sve se topi kao okolada
u srebrnom papiru, sve se polagano vue kao taljige Joe
Bodravca, sve je glupo i movarno kao Panonija! Goli
trbusi, sakrivene drame, bolesna djetinjstva, koja se vuku
kroz jedan itav ivot i traju etrdeset godina, sve se to
gruda kao oblana para u beskrajno mnogo varijacija, a
onda se sve jednoga dana raspline kao magla i ishlapi kao
smrad zahoda: sve jedno neshvatljivo ogromno
prelijevanje neeg to se razlilo u prostoru i ispreplelo
kao siti udav, te samo sebe prodire i bljuje, i vulkanizira
u smoli i u smradu! Razno-

61/255

smjerno gibanje, zbunjeno previranje tvari, bez osnove i

bez ikakvog unutarnjeg smisla: samo od sebe, po sebi se
hoda i zakapa, i opet ponovo raa i izvire, kao voda, kao
blato, kao hrana. Kolje se, dere se, probavlja se, izluuje
se, guta se, giba i putuje, po crijevima, po cestama, po
jarugama, po vodama! Na jednom mjestu poinje da
vene, na drugom buja kao dra na smetitu, i to je sve,
pakleno u stvari, ali mesnato, i jako, neiskorenjivo iz nas.
Nema jednosmjernosti ni izgraivanja, nego je sve
isprepletenost
praumska,
movarna,
panonska,
bezizlazna i mrana. Tu Filipove slike, knjige, studije,
essayi o slikarstvu, o problemima boje, o stvaralakim
poticajima svjetlosti, a tamo konice i slamnate kolibe i
spavai vagoni brzog vlaka! Tu njegove morbidne ideje o
enstvu, a pokraj njega eka njegov koija na morske
jelene. Nekakvi debeli crveni dostojanstvenici kao
astmatini ljubavnici u roketama i ljubiastoj svili, koji
Radaju nezakonitu slugansku djecu s trafikanticama, male
ivotne prilike, s razornim djelovanjem. Sve sami
isprerovani mravinjaci, truli krovovi, gnjili grobovi! Tako
se dronca Filip muzirajui u svojim mislima kao ugljina
kiselina u ai sode u dodiru s kisikom; proces uman i
pjenuav i ivano osvjeavan: misliti u slikama i opajati
se mnogolikom izmjenljivou slika.

62/255

Proli su kroz kravodersku graju jutarnju: sirov i

otar vonj amonijaka iz gnojnica i staja, mukanje krava i
tapkanje goveih papaka po mokroj cesti, gakanje gusaka
po dvoritima, kripa vrata rakijanice, gdje se pomolila
neija bucmasta, salovrata tikva s lulom i ubarom, da
vidi, tko se to provezao kroz Kravoder? Za one svinjske,
zapeene oi, svakako dogaaj neobian: na jednom
fijakeru nekakav stranac s koferima.
"Agent ili novi kotarski pristav u Jalabetu? A moda i
kakva uhoda? Ima sad svakog vraga po svijetu!"
Po oknima crvenile se paprike jo prologodinje, u
mreama na kolcima po plotovima suio se sir, pijevci su
kukurikali i koke stravino pretravale preko ceste, ispred
kotaa i izmeu kopita, bilo je vlano, rosno jutro, a kroz
jutarnje oblake sve se jae probijalo toplo travanjsko
sunce. Jedno crno drijebe, s gustom, valovitom,
uznemirenom grivom i lijepim oblim vratom njitalo je
veselo trei uz Joinu kobilu, pa se kod ledine odbilo od
kola i u otvorenoj suludoj trci udarilo spram zdenca, gdje
su momci napajali konje. U koritima ljeskala se voda,
ulo se drveno udaranje kablia, mete ljudskih glasova,
graja i galop crnog drebeta u oblaku praine, sve je to
bilo radosno i puno pokreta, veselo, pomino.
Na kraju sela susreli su dvije opatice.
63/255

"Hu, vrag ih dal i stvoril" prihvatio se Joa Podravec za svoj gumb na lajbeku, - "ovih nam ba ni trebalo!"
Svaka od asnih sestara nosila je po jednu korpu
punu jaja i sastavi tu nekakvog gospodina u koiji,
obadvije su pozdravile predano i preponizno, jer je to
eventualno nepoznati predstavnik vlasti, a pred vlastima
dobro je pokloniti se iz vlastite inicijative. Crkva ve
dvije hiljade godina nosi ovako pune korpe jaja, a od
onda se je mnogo vlasti izmijenilo i po gradovima i po
provincijalnim koijama. Ta politika malih utivosti
nikada ne moe koditi.
Te dvije mrane ene s odsjajem sunca na svojim
tirkanim kukmama, u svom toledskom kostimu, opet su
uznemirile u Filipu njegove slike o paralelizmu zbivanja:
ove dvije opatice, sa svojim suknjama i islima i bizarnim
bijelim kukmama, kao dvije udne, nadnaravne papige,
iskrsle su tu preda nj kao dva mrana simbola iz ovog
kravoderskog blata. Stoljea mogu da ive jedno uz drugo
stoljeima, kao dvije strane rase u kavezu: majmuni i
papige! Vuku se ove crne ene po blatnim kolibama,
kradu marvogojcima i koijaima pune korpe jaja i vuku
ih preko dalekih cesta u svoje mravinjake. Tu lei
pethiljadugodinja blatna Panonija, svinje roku po njoj,
konji ru, a ove antipatine papige kradu Panoncima jaja
kao kune, a svaka ima svog viteza i sveca u oklopu kao
patrona i nebeskog ljubavnika! Svjetovi, jedan pokraj
drugog na nepremostive daljine. On, bezbona,
zapadnjaka, uznemirena bluna, nervik i dekadent, na
kolima Joe Podravca u Kravoderu, a jutro je i proljee
je, i sve se mie, i cvate i pupa,

64/255

sve se kree kao ovaj toak to kripi pod njim i gazi novi
kolosjek, valjajui se preko tolikih tragova i stopala na
cesti, kojom su ve bezbrojne gomile nestale u maglama.
A sve je zapravo besmislen kaos!
Kao zvuk gole, srebrne sjekire, kao odjek parne pile,
u sjajnoj metalnoj vrtnji otrobride krunice, koja u vioj,
nadstvarnoj vibraciji naega vremena kao britva sijee i
stvari i pojmove, treperei u svijetlom glasu visokog
uzvika, kao "a" u timgabelu, drsko, pobjedonosno
zazvonio je visoko nad Filipovom glavom odzvuk elise i
prosuo se kao odjek trube nebeske! Dva svijeta: LondonBagdad- Bombay u tri dana, i kravoderska rakijanica s
opatikim korpama punima jaja! Panonsko blato i
civilizacija koja dolazi!
Iznad ovih svinjarskih koliba i dudova srebrna aluminijska gitara, s napetim, platnetim krilima, letee
glazbalo iznad Joe Podravevog fijakera s vreama i
Filipovim koferima. Iznad svega statinoga i uz blago
privezanog, nepominog, ogromni modri krugovi
svjetlosti, sunca i vedrine! Iznad krovova i kronja i
gromovoda i tornjeva i taljiga, to se vuku kao pu po
blatu, kripe pretpotopno, a ne miu se s mjesta, sunana, divna munja! I tako gledajui u onaj blistavi
metalni sjaj, to se micao iznad parcela kao potez
srebrnom kredom preko nebeske ploe, Filipu je dolo da
uzme rubac i da mahne leteem stroju na pozdrav! Da mu
se javi, kao brodolomac bijeloj sunanoj lai, to
matematski sigurno plovi u jednu blistavu luku preko
sveg tog movarnog i mranog blata dananje stvarnosti.

65/255

Dva mjeseca minula su od Filipova povratka na kostanjevaki vinograd, a po dolinama cvale su ve lipe i
akacije. ivot je gnjilio po tim blatnim jarugama oko
Kostanjevca, razlistavao se kao movara i trunuo kao
blatna voda, u kojoj se raspadaju potopljene stvari.
U Blatu prerezala je sebi Mica Trebareva pupak srpom
ravim, pak se zapalila sva i umrla u najveim mukama, a
u Blatu se misli, da je tu nevinu smrt skrivila stara
Mikleuka. Vidio je dudak Miko, kada se vraao sa
svinjama neku no iz ume, kako je epavi preskoio plot
kod stare Mikleuke i otkasao niz cestu. Da li je bio
potkovan, to svinjar Miko ne zna, ali da je stara tu no
kuhala
vraju
krampampulu,
to
je
sigurno:
svijetlozelenkast oblak dima puio se kroz Mikleukin
dimnjak cijelu boju no. A tu istu no zaklopila je oi
Trebareva Mica. I dijete je onda izdahnulo dan kasnije,
hvala dragom bogu. A stvar je jasna: stara Mikleuka je
urekla pokojnu Micu, jer nije htjela da poe za
Mikleukinog oravog Frajnu! Pak je netko potpalio
Mikleukin tagalj i tagalj je bogme planuo, a nato je
kod njenog susjeda Bolteka krepala krava. Jasna stvar:
urok. Pregledao je veterinar Boltekovu kravu i veli:
bedrenica. Do suda se dakle ne moe, ali to veterinar
zna, kada je Boltekova baba bacala eravku,
66/255

i vidjela jasno u lavoru Mikleukin obraz! Trebalo bi tu

svar svejedno proistiti: da se vidi, gdje je pravica!
U Jami su tri vuka navalila na kravu Ribara Lojza
i pojeli je, ba na samu svetu nedjelju, o podne. Doli su
preko gmajne, a to se nije dogodilo ve dugo! Ercercog
Franc je onda krenuo na Prajsa ezdeseteste, kada su u
Jami bili vuci posljednji put po bijelom danu. To neto
znai. Ide glas po selima, smuca se uz plotove pod
sumrak, skae preko blatne ceste, ape pod strehama kad
pada kia, i tako raste glasina o zlim i mravim godinama,
koje dolaze. Kao biblijski konjanici iz tamnih oblaka,
tako e se pojaviti gladne godine: na kosturnim crnim
kljusinama s nabruenom kosom i svjetiljkama
mrtvakim, grmljavinom, s potresom i kugom; tako
dolaze gladne godine. A valjda se i rat opet sprema i
mnogo strahota! Na krivoputskom farofu zdrobilo sebi
lisasto drijebe upnikovo nogu, pak su ga ustrijelili, a na
Turinovu i u Hasanu govore ljudi, da su vidjeli to lisasto
drijebe plebanuevo kako je protralo kroz selo! Na
gmajni svetojanskoj vidjeli su ga gdje pase zdravo i ivo!
U Kolcu je jedan bijesan pas ili kurjak (nesnaga ga
potrla!) nagrizao gotovo svu djecu u kolskom vrtu i
nestao netragom. Javlja se pokojni zvonar Jure: vidjeli su
ga neku no, kako je straio kod crkvice batinske. Bila je
mjeseina i ulo se dobro, kako vrata od mrtvanice
kripe u nonom vjetru. Bilo bi dobro zaliti mu grob!
Otvaraju se grobovi, javlja se nemir, rastu glasovi: vratio
se neko jutro Perekov Jura iz Rusije, a svi su mislili ve
deset godina da je mrtav i svi ga dre za Lazara: govori se
po prelima, da je uskrsnuo od mrtvih. Boje ga se ljudi.
Doao neko vee u krmu kod Siebenscheina i razbio
tijefu Brezovekom flaom glavu, da mu dokae da nije
mrtav! A epavi Matija iz Blata kod mosta je bistrikog
sastao neku no jednu crnu koiju. Sve je blistalo na njoj i
zapaljena je imala

67/255

etiri lampaa: sprijeda dva i straga dva. A nije bilo

koijaa, nego odostraga, na zlatnom federzicu sjedio je
jedan general sa zlatnim gajtanima i crvenim hlaama, u
aku. A tko je to bio? - Rudolf!
"Sam kronprinc Rudolf!"
Samo se epavi Matija toliko prepao od grmljavine
(kako se kola preletjela preko bistrikog mosta kao
strijela), te se ne sjea dobro, je li to bio etveropreg, a
sve mu se ini, da prvi lijevi konj nije imao glave. "E,
bogme se pokojni kronprinc Rudolf vozika izmeu Blata i
Krivog Puta, a bio je na putu za Toplice, u biskupski dvor,
kako po svemu izgleda! To se bogme, po svemu sudei,
bumo rekli, zla vremena spremaju!" Penica ljetos bogme
nikako ne pokazuje na dobro, a i zob je sva zarala od
magle. Bolesti krue, crveni vjetar, kozice, gria, vratva
smrtonosna, a planula je kaptolska uma i lijepo gorjela
tri dana i tri noi. Koliko je tu samo klaftrov planulo, a
ako ovjek sebi odree bialo, kaptolski lugari odmah bi
ga kao psa iz laga. A sada je sve izgorjelo do temelja:
bilo je bar veselja za djecu!
Jedan je blijedi ovjek proao sino kroz Kostanjevec. Psi
su za njim nanjuili vepleni trag. Opasni su ovi
nepoznati blijedi prolaznici u sumraku! Ili su tati, ili
grabancijai, varckinstleri! A i vukodlaka ima: hodaju
kao ivi, samo su im noge pod opankom, bumo rekli, da
oprostiju, kozje! Zalili su grob pokojnom imunu
Vugoreku i tri su mu glogova kolca zabili u glavu, ali on
svejedno valja krompire na tavanu svojoj udovici cijelu
boju no! U kostanjevekoj umi naen je objeen
Kranjac, ali je imao rajtoflin u redu i u njemu tri stotine!
to je sada to? Hajka, tjeralice, uvijek se

68/255

netko icom trai: sami lopovi vrve svijetom, kao crvi u

crvljivom mesu: sumnja velika i nepovjerenje na sve
strane, a i dobro da je tako, jer je ovjek roen kao lopov!
Poivjeti s kobilama i s makama, sa seoskim glavinama, osjetiti hrapav jezik teleta na svom dlanu, gledati
biljke kako rastu, iz dana u dan uvijek sve zelenije i sve
sonije, matematski mudro prilagoene maksimumu
svjetlosti i sunca, to su sve bili umirujui motivi za
Filipovu neurasteniju. ivui jedanaest godina
neprekidno sa surogatima graka, voa, vode, mesa,
osjeajui jedanaest godina turobnu odaljenost od pravog
graka i od pravog mesa, osjeajui se od sviju ivotnih
neposrednosti izoliran tankom i hladnom ploicom pleha
od konzerve (biti i sam u jednoj neugodnoj konzervi bez
klorofila i bez kisika), u ovjeku prirodno da se razvijaju
elementi potrebe za neposrednostima: kako mora da je
dobro brati pravi zeleni graak u vrtu, ljutiti mirisne
svilene komuke, zarezati nokat u grakovo mlijeno
zrnje, jesti trenje s grane, i jaje, koje vonja po kokoi a
ne po vapnu, pa spavati beskrajno dugo i uti glas pijevca
na krovu od kokoinjca, a ne otrcani glas kauukove
ploe, gdje negdje plae kroz aav zid.
Pojave oko Filipa toliko su bile neposredne, toliko
istinite i ive, te su ga podreivale sebi svojom golom
istinitou: on je poivio u modrom otvorenom prostoru,
punom prave svjetlosti i nepatvorenih mirisa. apljin let,
klepet rodina kljuna na susjednom dimnjaku, ljudi to su
izlazili preda nj sivi kao iz mulja, sve to pred njim
odigravalo se kao udna, fantastina predstava. Dolaze
ljudi, smrde po gnoju, po mulju, po blatu, puni su slame i
sijena, trave i trnja, a pojma nemaju o unutranjosti tijela i
due, sve je za njih samo izvana: mesnato i opipljivo,
mekano i tvrdo. Okorjeli, ogromni,

69/255

sa svojim konjima i svojim taljigama, sa svojim vinom

to izgleda da je priticalo iz bezdanih i neiscrpljivih
lagvova, ti polupijani obrazi u vjenoj polutami izmeu
pijanstva i straha, na nepremostive daljine od svega to je
gradsko (a opet u nekoj glupoj isprepletenosti s tima
najnovijim gradskim uspjesima i strojevima), sve je to
Fillpu izgledalo kao micanje u jednom zgaenom
mravinjaku. "Postoji mravinjak sa svojim sivim
nevidljivim snagama i micanjima, sa svojim viim redom
i neshvatljivim stremljenjem, ali je neiji ogromni papak
zgazio to kretanje i sada se sve nalazi u stravi i u
bezglavom neredu. to da se radi s tim zgaenim seoskim
mravinjakom i kako da mu ovjek pristupi? Na koji
nain? - S koje strane?"
Razmiljajui o razlozima seoskog zbivanja, Latinovicz se je, sasvim prirodno, gubio u svakodnevnom
utilitarizmu: kako bi bilo da se gnoji umjetnim gnojem,
gipsom ili ilenskom salitrom? Da se ore traktorima, da
se ta rasparana, rasparcelirana zemlja stopi i spoji u
ogromne, racionalne (kanadske) plohe, da se digne to
dvanaesto stoljee za dvanaest stotina godina vie! Da se
rasvijetli sve elektrikom? Zajmovi? Banke? Zadruge?
Gledao je neke bistrije pojedince, kako se grizu i
izgrizaju u jalovoj borbi s tim zadrugama, po vlanim
sivim sobama, gdje obino nema nieg: vrea gipsa, jedna
vaga sa dvije ute mjedene zdjelice, na kojima se vau
zadruna galica ili zadruna sol. Knjiga o knjigovodstvu s
debelim peatima, u koju ima uvid svaki odbornik te
itave nedjelje poslije podne i ne rade drugo nego se
nateu i ogovaraju za dva-tri dinara, da ih nije blagajnik
prisvojio? Odbori, pobijanje nepismenosti?
Ve osamnaest milijuna godina hodamo na stranjim
nogama, a jo smo etveronoci u glavnom svi! I to to
znai, znati itati i pisati, kada piemo ve sigurno dulje
od pedeset hiljada godina, a svakih stotinu godina
70/255

rodi se jedan ovjek, koji umije doista pisati, a njega ne

zna i ne ita nitko!
Da se organizira kongres vatrogasaca? Spremaju se
Kostanjevani na sveani kongres vatrogasaca, a vojvoda
kostanjeveki, postolar i vinogradar Hrustek, ima zlatnu
kacigu sa crvenim konjskim repom. Ili da on (lino)
pomogne Kostanjevcu, sa svojim koloriziranim platnima,
slikanima po programu najmodernijeg fauvizma? Svaka,
pa i najbljea pomisao na slikarstvo izgledala mu je u
ovim prilikama smijenom.
Sjedi masa slikara po velegradovima te razapinju svoja platna u gradskim gungulama, kao pauci mree:
hvataju dolare u meteu novca i robe. Ovdje u
Kostanjevcu imalo bi smisla prodavati konjske gunjeve,
lonce, petrolejke (a i to ide danas slabo), ali da ovjek
slika tu, to je bespredmetno. Komu? Zato? Fauvizam
ovdje isti besmisao!
Slikarsko gledanje uope nije se javljalo ve dugo. Ona
kompozicija o golom enskom trbuhu (kada se provezao
pokraj kaptolskih frajlinskih prozora) bila mu je od
povratka posljednja slikarska emocija. Izostale su slike,
sve je dojmove racionalno izgraivao: pokrene se negdje
jedan neobino zelen list ili se rasvjeta razlije preko
kakve prljave, plavkaste stijene, sasvim prozirno
gobelinski, a on gleda te rasvijetljene odnose ploha
mirno, geometrijski, bez uzbuenja. I novine su dolazile,
ali ih nije itao. Nita mu nije suvinije izgledalo nego
gradske novine: neke mode, eiri, nogometi, predstave,
izlobe? Sve ono glasno i nametljivo to grad ini
gradom: kakvi glupi nerazmjeri! Ono, to se danas
dogaa po gradovima, ono glupo nagomilavanje robe,
nered oko te robe, glupa, glasna nametljivost tih
privremenih vlasnika strojeva, sapuna, svjetiljaka, to
vikanje, ta krv, to svaanje oko tih strojeva, gdje bi se to
sve moglo prozvati ivotom u ovjeka dostojnom smislu?
Blud oko usana umornih, starih ena, aavo granje
isprepleteno goruim
71/255

slovima, prljavi novinski papir, njegov dugogodinji

vlastiti umor usred svega toga sajma. Kao vrapci po
smeu i po konjskim jabukama, tako eprkaju
velogradske enke po smeu sadanjice, zaraeni krvni
sudovi, saksofoni, alkohol, a sve aavo i prazno.
A ovdje je vjena, plava, vedra bonazza. Lahor je pomaknuo jedan krukin list, a iza toga je duga, beskrajno
duga tiina. Stolnjak je bijelo-modro isprugan, a stare
bidermajerske alice su intenzivno crvene: kraplak. I
sunce se odrazuje na samovaru kao zvuk prve violine
(malo preslatko za jednu nijansu), a pela zuji iznad
treanja u tanjiru: sve impresionistiki stilleben. Ugodan
je opor okus aja na usni, kada se mijea sa prvim gorkim
gutljajima dima, ugodno je leati u ligetulu, odmoren,
okupan, u sirovoj svili, na blagom talasu jutarnjeg vjetra:
zelena trava, pahuljice maslaka na lahoru, mahovinom
obrastao krov, loza, vinjage, rue, a sve je to tako ugodno
hladno kao rosnata aa. Sve je puno peluda i vlanog
mirisa zemlje, dobro, tiho, spokojno, jednolinoplavo.
Pokazalo se, da mu mati ima u Kostanjevcu zapravo
dvije kue: dolje na trgu pred opinom jednu
secesionistiku jednokatnicu, gdje je u prizemlju ljekarna,
a u prvom katu stanuje geometar, i tu kuu u vinogradu
gdje ivi sama u itavoj zgradi, nad samim
Kostanjevcem, na jednom breuljku, dokle ima od upne
crkve blagom, ivicom obraslom serpentinom najvie
sedam minuta vrlo lagane etnje.
Ta stara drvena kurija, od pocrnjele hrastovine, obrasla mahovinom, sa starinskim, strmim, aavim krovom
ostala je prazna poslije smrti krievakog notara i ljivara Letovanekog i mati ju je kupila vrlo jeftino, kao

72/255

to je ve od prirode sretne ruke za sve materijalno.

Uredili su za Filipa dvije sobe pod krovom ili po frazi
njegove majke: na prvom katu. Pod ovim aavim,
stoljetnim tramovima, gdje su Letovaneki palili
posmrtne votanice jedni drugima prilino dugo, u tom
dragom malom prostoru sa etiri okna, s izgledom na
vinograd i na daleka plava brda na jugu, tu se Filip dobro
i mirno osjeao. Pred prozorima cvala je lipa, sa
cvrkutom lastavica, a u sobi, gdje je spavao, stajala je
njihova stara, crvena pli-garnitura, s ovalnim stolom i
starim okovanim barunastim albumom. U toj zlatorezom
okovanoj i starinskom kopom zakljuanoj knjizi bilo je
mnogo duguljastih, plavih, nepoznatih i stranih lica: sve
Poljaci s mamine, Valentijeve linije. Sjeao se iz tog
albuma neobino ivo jednog gospodina s visokim
cilindrom i tapom od ebanovine, kako se desnom rukom
dotaknuo pojastuenog, barunastog naslonjaa s tekim
prevjesima. Tu je visjela i jedna Filipu nepoznata uljena
slika etrdesetih godina: mlada ena u bjelini, drei u
ruci svijetloplavu vrpcu svog slamnatog eira. U sobi, za
koju mu je majka rekla da "tu moe raditi", bila je modra
salonska garnitura, sa sedefnim intarzijama iz ostavtine
starog Letanovekog, kupljena zajedno s kurijom, a kao
glavna dekoracija te sobe: sabor etrdesetosme s banom
Jelaiem kao centralnim licem te predstave, sve
uokvireno tekim zlatnim okvirom. Taj ban Jelai, sa
svojim saborom, kao nezgrapna slikarska deplasiranost
smetala je Filipa intenzivno, od prvog momenta, ali nije
imao snage da zamoli majku da tu sliku ukloni: izgledala
mu je ta elja ipak pretjerano samodopadnom, i uvao se
suvinih razgovora od prvog dana vrlo pomno. Inae je
sve izgledalo groteskno, ali ne sasvim neugodno: jedna
vitrina s modrim alicama, zlatnoobrubljeni porculan

73/255

nebeske, svijetloplave boje, to nisu bili neugodni

farbenfleki u ovom prostoru: na tim pastelnim,
izblijedjelim pjegama bilo je vrlo ugodno odmarati svoj
poluotvoreni pogled, jo u polusnu, kada se uje kako
vani zuje pele, a vjetar se poigrava sa zavjesom na
karnii: jutro je, a ne zna se koliko je sati! Jedna je muha
zaokruila preko sobe i nestala u ravnoj tangenti kroz
otvoreni prozor, a negdje tiho kvoca jedna koka. Sve je
lapidarno, sve stoji na neem, sve ima svoju podlogu,
ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. ivui tako, ovjek
bi i sam mogao postati trodimenzionalan: vratiti se natrag
do Euklida, razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari
i sam se pretvoriti ponovno u tvar!
Sanjao je bio neku no o blijedoj, stranoj i nepoznatoj eni, i kretao se s tom blijedom enom jednom strmom
ulicom, koja je mogla biti negdje na jugu. A opet, sve je
bilo sivo, ljepljivo, nejasno, teko rasvijetljeno krvavim
aruljama to su izgarale sasvim tamno naranasto, kao
da se gase u staklenim krukama. I mnogo je crnih
stupova bilo tu, svi namazani svjeom smolom i sve je
gorko vonjalo po katranu. Prolaznici, glasni i znojavi
prtili su uz tu strmu, junjaku uliicu nekakav glomazan,
oklopljen stroj, kao neku vrstu tanka, mamutski
nepokretnog i tekog. Teke, nabrekle ljudske ruke
hvatale su bice na tim okovanim tokovima, nekakvi
polugoli luki barabe vukli su te okovane gvozdene ploe
na kotaima i sve je izgledalo kao demontirani
parobrodski kotao, a iz njega su sukljali plameni jezici
benzina i palili tim ljudima meso, i kosu, i lice, i to je
meso cvralo na ognju i tako su svi poeli da viu, digli
su ruke, a ta se okovana grdosija od kotla skotrljala niz
strminu: Filip je imao osjeaj da ore preko onog grada na
terasama i da razvaljuje sve stvari pod sobom kao
igrake.

74/255

Elementarno se skotrljao taj aavi kotao niz strminu, a

upravo u onaj tren zaprepatene vike Filip je osjeao tu
nepoznatu enu sasvim u sebi i tako mu je izgledalo da
treba samo da posegne rukom i da e je uzeti kao naranu
s grane. Kada se skotrljala ona grdosija, on se od one vike
istrgnuo iz topla klupka, i osjetivi jak intenzivan bol,
probudio se odmah potpuno. Iz tmine kroz etvorine
okanaca prodirale su u sobu rujne pruge svijetla: odsjaj je
plamena potitravao preko lica Jelaia bana na
etrdesetosmakoj saborskoj slici i vidjelo se, kako ban
stoji i neto govori hrvatskim velikaima i dostojanstvenicima, obasjan intenzivnim rumenilom vatre.
Gorjelo je.
"Ogenj", "ogenj", vikali su glasovi u tmini.
"Ogenj!" Ta stara, zaboravljena rije probudila je u
Filipu jaki osjeaj panonske podloge. On ni sam nije znao
zato, ali u taj tren osjetio je neobino jako neku
subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi: osjetio se
doma.
I kao da je to sve prirodno, on je noen zanosom
svoje kostanjeveke pripadnosti i solidarnosti navukao u
brzini na sebe svoje stvari i izjurio u no. Gorjelo je kod
nadcestara Hitreca, odmah pod vinogradom, na cesti.
tagalj, tala, ogromni plastovi sijena, i kua, sve je bilo u
plamenu. Spasili su blago, samo je bik simentalac ostao u
tali. Hitrec je oajno urlikao za tim svojim bikom. Bik da
nije osiguran, njega da izvedu, to je jedino njegovo blago
na svijetu! Tramovi na krovu tale dimili su se ve kao
uareni stupovi i radilo se samo o jednoj minuti, i sve e
se to stropotati u lomau: i rogljevi, i tramovi, i itava
drvena graa planut e kao slama. Bio je perverzan tren.
Stajati spram paklene, gorue pomile greda i dasaka, i
osjeati svoju subjektivnu snagu kako raste do odluke:

75/255

da se tu ispred itavog usplahirenog Kostanjevca baci u

oganj i da izvede Hitreevog neosiguranog bika.
Poslije je Filip razanalizirao ovaj dogaaj do najneznatnijih detalja: i ono neobino drago, tajanstveno,
starokalendarsko djelovanje mile, starinske i zaboravljene
rijei "ogenj", i mraan prekinut i uznemiren san o aavu
kotlu, koji se stropotao kao lavina niz strminu (a nije bilo
zapravo drugo nego podsvijesno doivljavanje nemira,
vike i zvonjave poarne), i njegovo, subjektivno traenje
nejasne pozitivne podloge u kompleksima vlastitih
nemira, sve su to mogle biti komponente samoga
luakoga ina: ali to ga je zapravo bacilo u onaj pakao
po Hitreeva bika, to nije mogao da shvati. Prebacio je
gunj preko glave i uletio u goruu talu: u ovom sjaju, u
vulkanskom, blistavom umu, pod plamenim vatrometom
njemu je pala na pamet misao da bi bik zapravo mogao da
ga razdere, a to e se onda dogoditi s njegova dva
modiglianijeva portraita? Nije mislio na svoje vlastite
slike, nego na svoja dva Modiglianijeva platna i na to, to
e se dogoditi s tim platnima, ako ga razdere Hitreev
bik, koji nije osiguran. Bik je meutim instiktivno osjeao
paniku toga momenta i poao je za Filipom mirno kao
dijete. Od Turinova pa preko Kolca i Batine, od
Mranog do Krivog Puta i Jame pukla je Filipova slava
preko noi. On je u ustima narodnim postao onaj
gospodin, koji je spasao Hitreeva bika.

76/255

Neugodnim vrelom Filipovih novih nemira postala je

vlastita njegova majka. La je, da je ivot staraca idila
uz odsjajivanje starih politura, prelistavanje uspomena i
slatko prianje u predveerje uz blagi sjaj mlijenosjajne svjetiljke. Ova stara ena, koja je prebacila
ezdesetu, neobino je mnogo polagala na svoj izgled,
neprekidno se promatrala u ogledalu i govorila o "svom
dobrom izgledu", kao kakva stara, hirovita djevica.
Njeno tijelo bilo je ve mekano kao spuva, ali u njenim
je ilama jo uvijek tekla neshvatljivo edna krv: ona se
tuila na trganje u zglobovima, zamatala se preko noi u
flanelne krpe, a po danu kretala se u kostimu od sirove
svile i u bijelim haljinama i pod naranastim
suncobranom. Iz njenih kostobolnih zglobova, iz tog
umornog tijela izbijala je zapravo duboka ivotna snaga,
zanos za doivljavanjem, nadarenost ivotna: veseliti se
sporednim sitnicama, niz elemenata Filipovu
temperamentu dalekih i stranih. Ona je uivala u
kupovanju svakovrsne pa i najneznatnije robe: svijea,
rozina, sapuna, okolade. Ideali njenog ivota postali su
paketi, i kolikogod je to bilo glupo, njoj su s opinskog
trga slali iz duana robu u naroito zamotanim
paketima. Ona se veselila izletima koijom i
prireivanju piknika: u drutvu s illustrissimusom
Liepachom plemenitim Kostanjevekim i njegovom
77/255

sestrom udovicom Rekettye de Retyezat Eleonorom,

gospoom banskom savjetnikovicom, ta je ena itavo
ljeto aranirala jedan piknik bedastiji od drugog!
Imendani, roendani, blagdani, i razni crkveni sveci, to su
bili temom njene beskrajno sitniave evidencije, i od
oltarske slave svetoga Roka kostanjevekog do turinske
Madone ona je znala za roendan svakoga sveca i svake
svetice. U tih sedamnaest do dvadeset godina, od kada
Filip nije poivio s tom enom, nikada dulje od pet-est
dana, ona se potpuno izmijenila; iz svog prvog djetinjstva
Filip se sjeao te ene kao utljive, mrane, zatvorene,
mrke, nepristupane, koju neto iznutra grize, koja nosi u
sebi svoju tajnu bolest, a preponosna je da bilo kome to
prizna. Blijeda, u crnini, s mirnim votanim izrazom lica,
s molitvenikom u ruci, ona je ustajala na rane jutarnje
mise zimi i ljeti jednako ustrajno. Ona je kleala u crkvi
okrutno hladno i s tim svojim kleanjem znala je muiti
Filipa do besvijesti. On se dosaivao (osjeao je kako mu
se koljena koe od kleanja, kako je hladan kao crkveni
kamen, kako je gladan), a ta je ena kleala nijemo i
nepomino i gledala preda se ne maknuvi usnom. I u
trafici, prodavajui jedno vrijeme sirove, salamu i sardine
(za gospodu od kotarskog suda i kotara), ona nije nikada
ni jedamput dala Filipu ni jednog zalogaja, ali ga nije
uzela ni sama. A sada, u toj kostanjevekoj kui itav dan
odzvanjao je kotli sa lagom, svi su popluni bili
ispunjeni gujim pahuljama, sve je bilo mekano,
pojastueno, zaudaralo je po vaniliji i po mirodijama, i
neobino se mnogo polagalo na kvalitet jela; sa
sastavljanjem objeda gnjavila je Filipa od jutra do veeri:
hoe li keigu s majonezom ili peeni ementaler?
Od prvog dana stala je Regina da ga uzrujava: svojim neshvatljivim sklonostima za intenzivne mirise, za
toaletne vode, za pomade, za parfume. Sve te kolonjske

78/255

flaice i soli po politiranim plohama stolova i nonih

ormaria, ta staraka ivotna pomagala i kosmetika
sredstva: perike, jastuii, podloci, uloci za kosu,
ukosnice, masti, ulja, boje za uvojke i obrve, sve je to
poelo da ga nervira neshvatljivo i neobino ivo. Stara
se je kupala po dva puta dnevno, a debela Karolina, koja
jo kao udovica prela u njenu slubu, masirala ju je
poslije jutarnje kupelji po itavu uru. I ti grijai za
postelju, klecala, krunice, svete slike, blagoslovljene
vode, ispremijeane sa pomodnim urnalima i arenim
suludim krpama i krojevima, a kao najgluplja stvar u
itavoj toj suludoj kui: njen francuski grija za postelju,
koji je drao postelju u neprekidnoj mirnoj temperaturi od
ertnaest R amure, sve je to Filipu izgledalo ve od prvog
dana vrlo udnim i problematinim. Taj ivot pod ovim
krovom bio je vie slian ivotu votanih lutaka nego
nekakvom ljudskom stanju. Promatrajui ovaj u svakome
pogledu abnormalan nain ivota svoje majke, njemu se
objasnilo da je muenje u davnom paklu oko trafike bilo
ista takva infernalna izvrnutost u patnju, kao to je ovo
danas u nekakvo imaginarno "uivanje". Ve prvog dana,
odmah jo isto vee, iznijela mu je na stol itav svoj
roman sa presvijetlim Liepachom Kostanjevekim; ona,
koja mu nikada u ivotu ni jedne rijei nije rekla o sebi ni
o njegovom ocu, govorila je o presvijetlom Liepachu
Kostanjevekom, bivem velikom upanu i vlastelinu na
dobru
grofa
Uexhuell-Cranensteega
s
takvom
vehemencijom, puna dva sata, da su joj se oko usana u
kutiima zapjenili bijeli mjehurii sline: i koliko srce ima
u promjeru, i kako beki lijenici misle da nee preivjeti
Boia, i kako to stoji s vapnom u njegovim ilama i s
talogom eera, i kako njihov odnoaj traje ve treu
godinu, a sad da je on navalio "da se uzmu jo prije male
Gospe"! Ali ona to ne e da se tako brzo svri. Prije svega
njegovo zdravstveno stanje je upitno u svakom pogledu, a
zatim: on
79/255

ima jo i svoju sestru Eleonoru, a ona dobro pozna tu

damu, i "ula je od jedne osobe", da se oni nadaju da e
ona prepisati svoju dvokatnicu na Eleonorinu kerku, to njoj naravno ni u snu na pamet ne pada! (Tu je Filip
doznao da osim te dvokatnice u gradu u ulici jednog
dubrovakog isusovca ima i u kaptolskom predgrau
jednu prizemnicu s vrtom do pruge, a ta je porasla u
cijeni, jer hoe da je prekupi nekakva petrolejska
kompanija, da sagradi uz prugu svoju vlastitu stanicu).
A zatim je poelo dosaivanje s njenim portraitom.
Da je presvijetli Liepach itao jednu Filipovu knjigu
o slikarstvu (i njoj donio, ali ona nije dospjela dalje od
tree stane), da je ona svima najavila, kada se njezin sin
vrati iz inostranstva, kako e naslikati njen portrait, kako
je to prirodno da sin slika svoju roenu majku ("ako ve
ne iz umjetnikih, a ono bar iz obiteljskih razloga - sebi
na uspomenu"), da on njoj to ne smije da odbije, i tako je
konano razapeo svoje platno i otvorio paletu. Muenje je
poelo.
Da naslika tu papigu s njenim ulocima i mandarinskom
perikom, s njenim umjetnoupletenim bujnim pletenicama,
s njenim svijetlim srebrnim ukosnicama, to prodrljivo,
pohotno lice s izboenom gornjom eljusti, tu
sladostrasnu masku, koja ga je rodila, a da ni danas ne zna
s kim, on bi trebao da naslika jednu parveniziranu
bordelsku madame, koja sjedi pred njim s rairenim
nogama, s prstima punim prstenja, sa zlatnim lorgnonom i
zlatnim zubalom, sa svim njenim harnadlama i mastima i
grijaima, jednu psihoanalitiku karikaturu trebao bi da
baci na platno, a ne portrait slikan za

80/255

Achtziger-Jahre ukus velikog upana, presvijetlog

gospodina Liepach- Kostanjevekog! A zatim: gdje da je
slika?
U prirodi?
S naranastim njenim suncobranom u bijeloj sirovoj svili, s panama eirom i zelenom vrpcom u sjeni
jabuke, u vrtu? Kod aja, s modrobijelim stolnjakom u
sjenici uz samovar? U njenom nesretnom Louis
XV.salonu, u tom nemoguem intrieuru, koji izgleda kao
provincijalni izlog za pokustvo?
Poelo je tako njegovo tipino selenje, ono sitniavo razmiljanje oko same stvari, nemono, dekadentno,
engajsterajsko strahovanje pred neposrednim zahvatom u
slikarsku materiju. On je o njoj imao intenzivnu, linu
predodbu, ali ta je bila sve prije nego konvencionalna:
kada ve ne moe da je karikira, njemu je boja njenog
mesa (kontrast izmeu njene crne nafarbane kose i
tjelesne masti), najbolje odgovarala u bijelom: on bi bio
najvolio da je slika pred toaletnim ogledalom u bijelom
staromodnom lafreklu, ali ona o tome, naravno, nije
htjela ni da uje. Ona lino inzistirala je na sliku u crnoj
svili!
U crnoj svili je tu enu jedamput davno, prije mnogo
godina, neobino intenzivno doivio u onoj udnoj,
zlatnoj kavani, kad je ekao na nju itav dan. Onda je tu
enu prvi puta ugledao umornu i staru, a danas, trideset i
etiri godine poslije onoga dogaaja on je mnogo
umorniji i stariji od nje. I kolikogod to nije odgovaralo
stvarnosti, ona njegova davna spoznaja da je njeno lice
clownsko, bijelo, kao branom namazano, sve je vie
dolazila do izraaja pod njegovim kistom, to je dublje
ulazio u sliku. Njeno makasto kreveljenje, prenavljanje,
njena namjetena ljubaznost, protuprirodan, izvjetaen
smijeh, njena laljiva pretvorljivost i namjetena,
katolika treoredaka skromnost, sve su to bile duhovne
naslage u koje je
81/255

prodirao snimajui masku te ene u crnoj svili pred

sobom, kao da je posmrtna. Pod osnovnim potezom
njegove ruke ostala je ta blijeda maska kao podloga
blijedog clownskog obraza u crnoj svili sa starinskim
broem. Zarezi oko usana neobino strastveni, oi ive,
velike, upale, gorue, a pod tim tamnim oima umorni
podonjaci, kao sjenke poroka. A iza toga jedno umorno
lice, nenaravno, neprirodno, lano, lice zapravo
majmunsko, neobine, zguvane, nervozne fiziognomije.
Prva dva dana, dok je to lice bilo jo pod koprenom
nabaenosti, u flotezzi prvog poteza, pod masom
neizdiferencirane boje, dok su se samo nazirali mutni
obrisi, a sve je jo izgledalo na konvencionalnu distancu,
stara je bila zadovoljna i odobravala je frazama, koje su
graniile sa zanosom. Ali poslije, kada je taj kist pod
rukom njenog sina poeo sve ivlje da zalazi pod kou,
kada se je pod tim otrim dlakama rastvarala epiderma
kao pod britvom, kada su se rastapale boje pod prodirnom
snagom pogleda, ona je pred tim obrazom u crnoj svili na
platnu, to je tamo nastajao pod rukom slikarskom,
postajala sve nemirnijom. to je taj kist namoen u
terpentin sve vie skidao s toga lica sve luckasto,
nainjeno, bazarsko, pozersko, onu gustu naslagu minke
pod tim potkonim tajnama, to se tu sve vie, kao pod
anatomskim noem, razrezivalo i skalpiralo jedno potajno
skriveno lice, njena je zlovolja sve vie rasla. Ona je
postajala nervoznom, nju su poele muiti njene
poslijepodnevne glavobolje, ona je izostajala zbog raznih
smetnja, a konano jednog jutra, prije posla, kada je Filip
puei svoju prvu cigaretu i sav zadubljen u svoje platno
(koje je ve poelo da ga privlai) i zaboravio da ga mati
eka, ona je htjela

82/255

neto da mu kae, ali nije dospjela dalje od prvih rijei. Iz

nje je provalio pla, grevito i iskreno.
Filip je htio da se objasni s njom. Govorio je neto
o subjektivnoj stvaralakoj komponenti, osjeajui kako
mu te fraze lano zvue, ali ona nije mogla da se svlada a
glas joj je bio ranjav i slomljen.
"Da jedan sin moe da gleda svoju majku na takav
nain, kao njen jedini sin nju, to je alosno!"
Tu je on sloio svoje kistove u kasetu, odnio zapoeto
platno u svoju sobu, okrenuo ga iza ormara spram zida, i
tako je kod toga ostalo.

83/255

Krug oko presvijetlog Silvija Liepacha plemenitog Kostanjevekog postajao je sve enervantniji. Ti su ljudi
dolazili ovamo pod taj kostanjeveki krov kao da je to
njihovo vlasnitvo i tu su se vladali kao pod svojim
vlastitim krovom. I stari presvijetli veliki upan, i njegova
sestra, banska savjetnikovica Eleonora, i njena kerka
Medika, i njihov neak doktor Tassillo plemeniti PacakKritofi, neak kaptolskog biskupa Silvestra Kritofija,
kod koga je Filipov otac sluio kao sluga. Filip je gledao
te ljude kako vau porculanskim zubalima, kako govore
o najnovijim homeopatskim metodama lijeenja, o
veronalu, o glazbi, o spiritizmu, o antroposofiji, i na
momente bilo mu je kao da sanja. Da se izmeu pedeset
hiljada krovova on morao da namjeri na ovakav truli
krov, i upravo taj truli krov mora da mu je takozvani
"roditeljski dom"!
Presvijetla Kostanjeveka, banska savjetnikovica gospoa Rekettye, bila je gospoa konzervativna u smislu
84/255

devedesetih godina: njen svijet ostao je svijet staromodnih steznika s ribljim kostima i vazelina kao sredstva za
poljepavanje. Izgladnjela lica, s donjom eljusti panjolskom, nerazmjerno visoka rasta, u staromodnim
bijelim arapama, presvijetla kretala se pod zvijezdama
kao potpuno ishlapnjela sjenka u svijetu neobino
slikovitom: u svijetu ljepote, koja je vjena, boga koji je
neshvatljiv, i kralja Ludviga bavarskog, koji je nou
galopirao kroz ume u pratnji bakljonoa, kao furija. Ona
se micala svijetom i govorila o Casalsu, o besanicama, o
bizarnim spiritistikim seansama, a zapravo je umirala od
fiks-ideje, da nosi u sebi raka. I njen suprug, gospodin
banski savjetnik plemeniti Rekettye, i on je umro od raka
prije tri godine, itavih njenih pet posljednjih godina nije
bilo ispunjeno niim drugim nego prislukivanjem, kako
to rak zapravo dere tkivo gospodina banskog savjetnika i
kako itav taj svijet zubi, vjetrova crijeva i kucanja srca
nije zapravo nita drugo nego jedan gadan i neshvatljiv
rak, koji dere i prodire sam sebe od poetka u sve
vjekove. elava od posljednjeg prologodinjeg vrbanca,
gospoa banska savjetnikovica nosila je bogatu
tamnocrnu periku, a vrat je podvezivala crnom
barunastom pantljikom. Tako koata i neobino duga,
micala se po ovim sobama kao strailo za ptice. Kao stari
gavran tako je vakala svoje lijekove i neprekidno
govorila o tome, kako umire od raka.
Ona da to zna, da je njoj svaka minuta odbrojena,
jer ona vidi ve po svojim modrim noktima da njen rak
neprekidno raste! Sve je plaena prevara oko nje i svi joj
ljudi lau u lice: i lijenici, i posluga! (Make su jo
najsimpatiniji stvorovi na svijetu!) Ona umire, a nitko to
njoj nee da prizna istinu! Svi igraju pred njom, a ona sve
to prozire i vidi.

85/255

Presvijetli gospodin veliki upan Liepach Kostanjeveki

proivio je svoje najsretnije dane u sjaju bekoga carstva i
tako je ostao itavog ivota snatrei o onim davnim
"nezaboravnim danima, koji se ne e vratiti po svojoj
prilici vie nikada".
"Sve one divne radosti progutalo je ovo antipatino,
gadno, demokratsko-materijalistiko vrijeme, da nikome
nije postalo bolje, a ona uzviena francjozefinska kultura
lei - danas - razorena, kao kakav antiki hram na
Bcklinovoj slici.
Promatrajui ove gadne dogaaje oko sebe pomalo elegino, presvijetli je u sebi plakao nad razvalinama
svojih uspomena, od kojih je najvelianstvenija bila
zlatorezom uokvirena pozivnica na previnji dvorski
objed, prigodom previnjeg boravka Njegova Velianstva
Cara i Kralja u naem glavnom gradu i prijestolnici
Kraljevine, godine osamstotinadevedesetpete, mjeseca
oktobra. Izrezak iz "Narodnih Novina" od etrnaestoga
oktobra, gdje su bila tampana lica na previnjem
dvorskom objedu, a gdje je izmeu tih grofova, prineva,
dostojanstvenika i biskupa i presvijetli gospodin veliki
upan Silvije plemeniti Liepach Kostanjeveki bio isto
tako jedno dostojanstveno lice, taj izblijedjeli novinski
izrezak uvao je kao jednu od skupocjenih relikvija s
ostalim takvim rijetkostima u pojastuenoj kutiji od
ljubiastog baruna. Slika tog previnjeg dvorskog objeda
u velikoj dvorani banske palae ostala je Silviju Liepachu
urezana u mozak neizbrisivo i njegovo sjeanje ostalo je
zapeaeno tim fantastinim dogaajem, kao vosak
previnjim peatnjakom s troslovanim monogramom
preuzvienog carskog imena.
Uz Njegovo Velianstvo lijevo sjedio je prejasni nadvojvoda Leopold Salvator u odori topnikog pukovnika

86/255

sa znacima zlatnoga runa, pa komorni predstojnik,

konjaniki kapetan plemeniti Szabadhegyi, pa Njegova
Preuzvienost kraljevski ugarski ministar predsjednik
barun Banffy, pa pravi tajni savjetnik, vrhovni dvorski
metar grof Pejacsevich, a s desne strane Njegova
Preuzvienost ban grof Khuen-Hdervry, pa pravi tajni
savjetnik, ministar Feldzeugmeister barun Fej rvri, i u
slavnoj sviti grofova, guvernera, ministara, komornika,
pravih tajnih savjetnika i vitezova zlatnog runa, u
uzvienom krugu biskupa i predsjednika banskih stolova,
krilnih pobonika, vrhovnih metara i dvorskih
predstavnika, o onom sjajnom vijencu lanova previnje
magnatske kue i drugih niih zakonodavnih tijela, tamo
kod previnjeg stola, uz blistave zlatne zdjele i kristalne
posude, sjedio je i veliki upan Silvije Liepach
Kostanjeveki, etrdeset sedmi po redu, izmeu
predsjednika kraljevskih ugarskih eljeznica von Ludwiga
i generalmajora grofa Wurmbrandta, kao predstavnik
svog lojalnog i vjernog upanijskog koransko-glinskog
tijela, pred previnjim vrhovnim metrom dvorske
kuhinje grofom Wolkensteinom.
Izmeu dva dvorska lova, ustrijelivi stoezdeset i
dva gnjetla, sedamdeset i tri zeca, tri divlje svinje i jednu
koutu u Konopitu, car je otputovao na Markov trg, da bi
se brzim vlakom vratio u Ischl, gdje je zaklao etrdeset i
tri jelena i sedamnaest srna, a meutim je kao polubog i
nadnaravna pojava dao svoju ivu, carsku ruku
presvijetlom gospodinu Silviju plemenitom Liepachu
Kostanjevekom, i dotaknuvi svojom posveenom
pomazanom jeruzalemskom desnicom ovog plavokrvnog
smrtnika, oduhovio ga i posvetio za itav jedan ivot!

87/255

Sjedi gospodin Liepach Kostanjeveki nad svojom barunastom kutijom i prebire po dragim i skupocjenim relikvijama. Broj Narodnih novina s njegovim promaknuem na upanijskog perovou vieg plaevnog stupnja:
Ban Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije obnaao je imenovati doktora Silvija Liepacha Kostanjevekog upanijskim perovoom.
Eto odlomka iz jednog davnog, mrtvog vremena, kada
je mladi upanijski perovoa Silvije Liepach stajao pred
vratima tog ivota, kroz koji je sada proao, kao kroz niz
rasvijetljenih soba, i tako sada lista pismima i poutjelim
novinskim izrescima, a sve je ostalo iza njega, kao
sumrak iza jahaa. Toga dana, dvanaestoga srpnja hiljadu
osamstotina osamdesete, po "Narodnim Novinama"
umrlo je u domaim vijestima jedno novorodene ensko,
nekrteno, prezimenom Ceri, od majke sluavke iz
Mesnike ulice, a kako je dijete po nalazu gradskog fizika
moglo biti zagueno, sluavka Marija je stavljena u
pritvor, i to je u glavnom gradu kraljevine bio jedini
dogaaj. Grof Uexhuell- Gyllenband-Cranensteeg,
general konjanitva, doputovao je u grad odsjeo u
"Svratitu k caru", a meu onim potroarinama, daama i
najamnim noviima jedan upanijski perovoa spremao
se na svoju blistavu karijeru. A kada je bio imenovan
velikim upanom, Narodne novine donijele su itav
lanak pod naslovom: Karijera doktora Silvija
plemenitog Liepacha Kostanjevekog.
Netom imenovani veliki upan upanije koransko-glinske, doktor S. pl. L. roen je treega augusta 1856. u
Zagrebu od oca Silvija plemenitog Liepacha
veleposjednika. Svrivi pravne nauke u Beu, gdje je
stekao doktorat, stupio je mladi doktor 1879. kao
perovodni vjebenik k obstojaloj zagrebakoj podupaniji
u politiku slubu, poto je odsluio svoju jednogodinju
dobrovoljaku slubu kod carske i kraljevske konjanike
ulanske pukovnije broj pet u Virovitici. Iste godine
imenovan
88/255

je podupanijskim perovoom, godinu dana kasnije

kotarskim pristavom, da bi godinu poslije bio imenovan
upanijskim perovoom vieg plaevnog razreda,
dodijeljenog kod kraljevske hrv. slav. zemaljske vlade. Od
toga vremena sluio je kod kraljevske hrvatske zemaljske
vlade, gdje je imenovan perovoom prvog razreda, a
1889. tajnikom zemaljske vlade. U ovom svojstvu sluio
je sve do smrti svoga blagopokojnoga oca,
veleposjednika kostanjevekog, kad su ga obiteljske
prilike sklonile da se odrekne dravne slube i da se
posveti upravi svog gospodarstva, koje je predstavljalo
znatan i ugledan imetak. Previnjim reskriptom od
oktobra iste godine ta je ostavka Silvija plemenitog
Liepacha uzeta na znanje. Kako je meutim smru
poglavitog gospodina Lentulaja, opata i narodnog
zastupnika kotara lonjskopoljskog ispranjeno mjesto
saborskog zastupnika, to se je gospodin doktor Liepach
prihvatio ponuene kandidature, te je na izborima godine
1894. od drugoga decembra jednoglasno izabran
zastupnikom u Saboru Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i
Dalmacije. Kao narodom izabrani narodni zastupnik
(izabran jednoglasno od sedamnaest izbornika, opaska
pisca), pridruio se naravno Narodnoj stranci, gdje je u
klubu poeo da igra jednu od istaknutijih uloga, naroito
se markantno istaknuvi u istogodinjoj proraunskoj
raspravi. Uivajui jo iz vremena svoje upravne slube
zaslueni glas odlinog, korektnog i nadasve savjesnog
upravnika, on je sada imenovan za velikog upana
upanije koransko-glinske, kao osoba naroitog
povjerenja Njegove Preuzvienosti Bana, koji je ovim
izborom opet jedamput posvjedoio, da je neobino
sretne ruke u odabiranju svojih glavnih suradnika.
Presvijetli gospodin Liepach plemeniti Kostanjeveki
stoji jo u naponu snage i svojim taktom, svojom
neobinom marljivou i predanou slubi, on e na
svom novom mjestu osvjetlati lice narodu kome slui i
zemlji koja ga je poastila takvim povjerenjem.
89/255

"Naroito se markantno istaknuvi u istogodinjoj proraunskoj raspravi", ta reenica Narodnih novina bila
je ona sitnica, koja je u velikoupanskoj karijeri gospodina Liepacha znaila vaan preokret. Za te iste proraunske rasprave donio je Pester Lloyd jedan lanak s
potpisom jednog l. p. to jest lonjskopoljskog veleposjednika - "von einem Grossgrundbesitzer aus l. p.". Nije
bilo nikada nigdje reeno, ali se znalo, da je taj slovima
"l. p." signirani lanak napisao kostanjeveki vlastelin,
koji je tim lankom osim svog ukrasnog pridjeva kao
"spreman upravnik" dobio jo i indirektan naslov
"priznatog autoriteta u ustavnoj nauci". U tome toliko
razvikanom i po jednim opozicionalnim novinama prevedenom lanku gospodin veleposjednik Liepach razvio
je svoje "ustavno uenjake" ideje ovako:
Mi ivimo danas u politici o pukih fikcijah. Zovemo
zemlju neku Hrvatskom, koja uistinu nije Hrvatska, koja
ima to ime istom od konca prolog stoljea; zovemo
drugu zemlju Slavonija, koja takoer nije Slavonija, nego
koja je otkako postoji kraljevina Ugarska, isto onako
ugarsko zemljite, kao to je Bihar ili Szabolcs: sastavni
dio kraljevine Ugarske. I s tim pseudonimnim zemljama
vodimo pregovore kao drava s dravom, prihvaamo
tvrdnje, kojih je nitetnost znanost ve davno razloila,
kojima protivslove isprave i zakoni i protiv kojih se buni
nae poteno osvjedoenje, osnovano na dokazima
priznatih autoriteta iz ustavne nauke.
"Naroito se markantno istaknuvi" tako tim nepotpisanim lankom u Pester Lloydu, lonjskopoljski i kostanjeveki veleposjednik Liepach bio je imenovan
velikim upanom i vrata su mu se otvorila pred najviim
mogunostima. Da nije postao podban, skrivila mu je
njegova supruga Eleonora, koja je prigodom previnjeg

90/255

cerclea na graanskom plesu u Hrvatskom Sokolu ostentativno odbila da se oprosti sa svijetlom banicom
Margitom Khuen Hdervryjevom, uvrijeena zbog
arrangementa itavog tog previnjeg cerclea, kod koga je
ona kao Supruga velikog upana i plemia i sama
plemenita Somsich de Galdovo et Turcz bila po svom
subjektivnom uvjerenju zapostavljena u rangu za sedam
mjesta. U kolu preuzvienih, presvijetlih i visokoroenih
gospoa, koje su pred Njegovim Velianstvom trebale da
predstavljaju elitu naeg graanskog drutva, gospoa
Somsicheva stajala je po redu dvadeset i etvrta mjesto
sedamnaesta, i kada je pristupila preuzvienoj grofici
Khuenovoj, da joj - kao banici - objasni taj oigledan
nesporazumak, ova joj nije odgovorila ni rijei, nego je
prela preko njene interpelacije, kao da je uope nije ni
stavila. Stvar je bila jasna. Banica grofica Khuen
Hdervryjeva,
grofica
Khuenova,
iz
godine
trinaestoezdeset i prve, grofica lichtenberka i barunica
novolenbaka iz petnaeststosedamdesettree, gospodarica
Nutra, Hdervra i Vicze, roena grofica Teleky, carska i
kraljevska patronatska gospoa od madarske
plemenitake linije, priznata od kralja Sigismunda prije
pet stotina godina, stoji na balustradi sa barunicom
Inkeyjevom roenom Ludmilom, Theodorom, Marijom,
Gabrijelom groficom Deymovom, kerkom ekog grofa
Franca de Paula Marije Zaharije Antona Wenzela Deyma
i grofice Marije de la Fontaine i D'harmoncourt-Uverzagt,
i s groficom Julijanom Drakovi-Erddijevom,
suprugom gospodara trakoanskog, damom reda velikog
krsta sa zvijezdom i kerkom zaasnog komtura ad
honores kraljevskog bavarskog reda svetog Jurja,
Erddija takorovekog, i tu pristupa k njoj nepozvana, "so eine hergelaufene Schlawoniterin, und spricht sie an,
in einer Art und Weise": - da banica i

91/255

nije mogla drugo nego da joj ne odgovori ni slova. Prije

svega: red ovog primanja nije aranirala preuzviena
gospoa banica, nego veliki metar dvorskog
ceremonijala, a zatim: "was will diese Person, wer ist sie
eigentlich, und was ist eine Obergespansgattin?
Lcherlich!"
Kada se je poslije cerclea banica opratala od prisutnih
dama i kada je pristupila do "dvadeset i etvrte", pruivi
joj ruku, ova, anonimna, "dvadesetetvrta", odbila je da se
rukuje s groficom Margaretom i tako je planuo skandal
mnogo vei od spaljenja madarske zastave. "Ja sam bio
etrdesetsedmi, a tebi nije dosta ni da si dvadeset i
etvrta", uzrujavao se Silvije Liepach raspravljajui o
tome dogaaju sa svojom enom, osjeajui sasvim tono
svoj brodolom.
Preuzvieni gospodin ban, koji je velikoupanskim
imenovanjem presvijetlog gospodina Liepacha "pokazao
svoju neobinu sretnu ruku u odabiranju svojih
doglavnika", svrio je s tim svojim doglavnikom poslije
te scene vrlo brzo: veliki upan Silvije plemeniti Liepach
vratio se na Kostanjevec na boine svetke i sa
Kostanjevca se poslije vie nije micao. Tu je doivio
nenadanu smrt svoje supruge Eleonore Somsicheve oko
Duhova pred rat (od upale slijepog crijeva), tu je preivio
i svoga jedinca Silvija, koji je pao kod znamenitog
konjanikog juria pred Rawa-Ruskom godine petnaeste,
kao porunik carske i kraljevske pete ulanske regimente.
Doekao je i to, da vidi jedne oktobarske noi polugol, u
svojoj spavaoj koulji, bez kaputa, u gaama, kako
"nekakvi barabe" pale njegov kostanjeveki krov, kako su
doli "nekakvi demokratski kortei" i razdijelili
"nekakvim barabama" njegovih etiristotine jutara
najboljih oranica i kako sada prtlja i kuburi na
Kostanjevcu prezaduen, u neizvjesnosti, ne e li ga
jednoga dana

92/255

Jakob Steiner jednostavno deloirati i nee li tako svriti

u grabi kao beskunik. (Ona teza Filipove majke, da "ovi
na Kostanjevcu raunaju s njenom dvokatnicom" u ulici
jednog dubrovakog isusovca, nije dakle, po svemu, bila
sasvim neosnovana.)
Silvije Liepach Kostanjeveki nije se vie snalazio meu dogaajima i stvarima: shvaanje ivotnog tempa
polagano je prelazilo njegovu snagu. Sanjajui gluho nad
svojim relikvijama i vrijednosnim papirima, on je gledao
u blijedo-plave tiskanice austrijske srebrne rente, u
zalonice austrijskog Kreditnog zavoda kao u igrae karte
fantastinih, dalekih i davno izgubljenih igara: sve te
velike i vane stvari danas su bezvrijedne kao izigrane
igrake, i to e mu ti papiri s potpisima guvernera i
ministara i dostojanstvenika jednog carstva, koje danas
visi po ormarima u naftalinu, kao njegova magnatska
surka! Koliko se on nagnjavio oko izgradnje
velikoupanskog aparata osamdesetih godina, a gdje su
sve one mase trabanata, udvorica, slugana, trebera,
aspiranata, kandidata i apsolvenata, koji su u gomilama
prodefilirali kroz bjegova predsoblja? U kakvim su se
tminama ishlapila ona vremena, kada se je nad tim
kraljevskim prometom i prugama i cestama i uredima
pjenio banski ampanjac, kada su se polagali temelji
novom nagodbenom upravnom aparatu i kada su doista
"nezainteresirani idealisti" htjeli da pridignu tu nau
nesretnu - "seljaku marvu".
"Od kolere i od movara i od poplave na jedan simentalski stepen. A zahvalnost tih krava i bagae? Da su mu
provalili u dvor i zapalili krov! Eigentlich unfassbar!"

93/255

Jo kao mladi gentleman i beki doktor osamdesetih

godina, on je mnogo polagao na svoju garderobu. Njegov
Chester Field s obrubljenim reversima padao je s tri linije
u struku vrlo vitko: karirane hlae, vedske iljaste cipele,
cilindar, sve prvorazredni beki posao iz ruku najboljih
krojaa, sve je to ovog mladog vlastelina isticalo (vrlo
diskretno) kao ovjeka, koji ima smisla za naglaen ali
nenapadan potez nonje. Jo i danas je njegov crni paletot
iz onog vremena njegov najsolidniji odjevni predmet, a
njegovi frakovi, njegov Wales-kamgarn-havelok, njegov
petanski salonrok, sve je to visjelo vrlo uredno u
ormarima i iznosilo se svake druge nedjelje na vjetrenje,
premda je meu tim krpama bilo i takvih, koje nije
dodirnuo etrdeset godina.
Dolazei tako gotovo svakodnovno u posjete svojoj
prijateljici gospoi Latinovicz-Valenti (Filipovoj majci), u
svom svijetlosivom saccou, sa svijetlim krem gamaama,
sa tapom od ebanovine, bijelom kravatom i neobino
sjajnim okovratnikom i manetama, on je izgledao kao
siva lutka iz udnog starinskog albuma. Briljivo okupan,
sasvim sijed, pomno obrijan, jo prilino pokretan, on
zapravo nije bio lice antipatino, ali Filip nije nikako
mogao da se pomiri s njegovom egzistencijom. Prije
svega, naslov njegove majke madame Latinovicz-Valenti
izgovarao je stari uvijek neobino razgovijetno, polagano
i ceremonijalno naglaeno, kao da izgovara nekako
naroito otmjeno i drutveno visoko istaknuto ime, oito
naglaujui prezime Valenti, kao prezime njenog brata
bekog Feldmarschallieutenanta koga je on svojedobno
lino poznavao i u generalovoj se kui kao gost vrlo
ugodno osjeao. A osim toga Filipu je izgledalo, da taj
stari poznaje njegovu majku jo iz onog mranog
biskupskog

94/255

vremena, znajui tako o toj eni mnogo vie od njega i

promatrajui je iz jedne, Filipu savreno nepoznate
perspektive. Sve je na tom starcu bilo jo kako- tako
pomadama i mastima prilino zalizano, osim ruku. Ruke
toga ovjeka izgledale su doslovno osuene na smrt.
Neobino senzualne, grabeljivo i sebeljubivo
uznemirene, ruke tog starog bonvivanta prualo su se
pohlepno za stvarima, kao da hvataju za ivotom iz
mranoga ve predgroblja: kako je on prodrljivo grijao
svoje ve beskrvne dlanove na toploj plosi porculanske
ajne posude, kako se je neugodno doticao Regininih
ruku (i u prisutnosti stranih ljudi), kako je strastveno
frkao svoje cigarete i oblizujui se stavljao ih u svoj
cigarpic od slonove kosti, sve je to na Filipa djelovalo
odbojno i enervatno. Njemu je zbivanje u toj
kostanjevekoj kui poelo izgledati sablasnim: tu se je
odvijala jedna igra nad grobovima i oko grobova, mukla i
podmukla, sasvim mutna i nezdrava. Oko nekakvih
dvokatnica, loih bekih viceva, ajeva i veera, igra
prikrivena i konvencionalna, koja je pod povrinom
napukla kao stara posuda, iz koje se polagano cijedi
bolesna i gnojna ljudska strast. Stari dolazio bi u
predveerje, jo za vrijeme toplog aja, ostajui onda
obino i preko veere do u kasnu no. Tu se razgovaralo o
sazivanju duhova, o pokornosti spram dragog nam
gospodina boga, o nekoj izvjesnoj kao vioj, starakoj
rezignaciji, kojoj sve ljudske strasti i napori iz njene
perspektive izgledaju prilino smijeni. Govorilo se o
davnim mladostima i zabludama, o psima, o makama i o
slukinjama, o odijelima, o kuhanju i o koncertima. O
vanosti pasje probave, o psima uope i vrlo mnogo, a i o
tome, kako je sluinad nezahvalna! O bolestima uha i
grla, o neshvatljivim slabostima srca, o sljezovim
oblozima i o dijetama. Sve to utivo prikriveno i lano
brbljanje trajalo je beskonano jednolino, a kada bi to
dvoje ostali sami u sutonu u Regininoj sobi, na njenom
pli-divanu, nad
95/255

sobom bi se natkrilila duga i nepomina tiina. Vrativi se

jednog predveerja iznenada kui, Filip je proao na
vrtnoj strani pokraj majina prozora, i kako je povjetarac
u taj tren uznemirio zavjesu, on je u polumraku vidio
svoju majku gdje sjedi na koljenima toga starca. Pozlilo
mu je i jo je isto vee htio da se spakuje, ali je onda ipak
ostao. Poeo je samoga sebe da svladava u svojim
pretjeranostima, a njegova prenadraena stidljivost spram
tjelesnih dodira (pa i vlastitih) od poetka mu je bila
izgledala nezdravom. On se tako uvijek vlastitim
razumom morao da prisili, da dotakne svojom rukom
tijelo koje ene, s kojom bi stajao u intimnom odnosu, jer
se takvih javnih dodira ruke bojao kao naroitih
besramnosti.
"Glupo. I ivot staraca, kao i drugih organizama, nije
nita drugo nego otvaranje tijela i tjelesnog. To je nagon u ovjeku, koji nas goni za produenjem ivota! Za
trajanjem! Za produenjem trajanja! Osuivati te nagone
kod staraca nelogino je, ako ih ovjek ne osuuje kod
mladosti!"
To je bilo razumno, ali inae po svemu iznutra, on
nikako nije mogao da se pomiri s tim starcem. A starac
osjeajui u tom neugodnom doljaku jednog svog
(eventualnog) protivnika, iskazivao je spram njega
naroitu, armantnu blagonaklonost. Dva mjeseca
pozivao ga je k sebi na kostanjeveki dvor, da e mu
pokazati svoje knjige, svoju zbirku oruja, svoje
obiteljske slike, koje bi trebale da se obnove, a on nije
dovoljno upuen kako da se prihvati toga posla, i dva
mjeseca Filip nije htio da se odazove. Stari je imao jednu
navodno vrlo skupocjenu kopiju Palma Vecchia, a kako se
nala u gradu prilika da ju proda, ponovno je zamolio
Filipa da doe i da mu je procijeni. Prvi put od njegova
povratka dolo je izmeu njega i majke do vrlo estoke (i
gotovo neukusne)

96/255

prepirke zbog te slike, a onda je popustio i zaputio se

slijedeeg poslijepodneva u dvor.
Taj takozvani kostanjeveki dvor bio je simpatina
barokna jednokatnica, sagraena svojedobno na rubu ume kao stan Cranensteegova upravitelja dobara, a Cranensteegov Kostanjevec, ogromna zgradurina od stotinu
soba, stajao je od Liepachove kurije tri kilometra, podignut na jednom brdu kao tvrava, sama za sebe, sa
svojim mostom i tornjem, te neobino irokim horizontom. Liepachovi kupili su tu gospodarsku zgradu sedamdeset i pete u vrlo tronom stanju, ali obnovivi je i
posadivi oko nje jablanove i breze, dali su toj jednokatnici sasvim pristojno lice: s peronom za koije i s
terasom na prvom spratu, ta je kua izgledala kao kakav
ljetnikovac u parku. Stari Liepach doekao je Filipa
eui se pred nasadima ispred dvorca, objeruke, intimno, kao svog dobrog i dragog znanca, koji mu je tim
svojim posjetom iskazao ne samo naroitu ast nego i
neobinu uslugu, i poto je sproveo Filipa kroz prizemlje
(ureeno starim krinjama i brokatnim prevjesima i
crkvenim svijenjacima), ispratio ga je na terasu. Tamo je
Dominik servirao aj sa slatkim vrhnjem, tortu od
okolade sa lagom i dinje, i taj starac u izlizanoj svijetlosmeoj livreji kavine boje, s ogromnim bijelim rukavicama, plosnatim kao stare kornjae, i ovaj drugi
starac u svom svijetlosivom sakou, koji govori Dominiku
Ti, a Dominik njemu Presvijetli, taj aj i taj lag i te
dinje i ta dva starca, sve je to ispalo neizrecivo glupo.
Palma Vecchio bio je naravno oajan, a i obiteljski
portraiti bez neke naroite vrijednosti: ki osamdesetih
godina, slikan s pogledom unatrag, da bi se liepachovska
loza prikazala to starijom! Knjinica je bila potpuno
bezlina i prazna: s tri u kou uvezana godita
"Ephemerides politico- statisticae Posonienses", kao jedinom rijetkou za nae prilike. Za jednu nijansu malko
pretjerano naglaeno, gotovo sveano, uzeo je stari
Liepach jedno u svinjsku kou uvezano godite toga
97/255

pounskog informacionsblata i patetino rastvorivi jednu

stranicu, naznaenu earpom od teke crvene moirirane
svile: ako Filipa zanima jedan kuriozum, on je tako
slobodan i ima ast da ga upozori, ne bi li posvetio panju
na jednu za Liepachovu lozu tako vanu injenicu, kao
to je bila pounska objava, da su Liepachovi dignuti na
ast plemstva godine osamstoosamnaeste.
Doista! Pod datumom od godine osamnaeststotina i
osamnaeste dne petoga decembra tu je bilo tampano ovo:
MAJESTAS SSMA D. ANTONIUM LIEPACH AD EXC.
CAMERAM HUNGARICO AULICAM RATIONUM
CONSULTOREM OB PRAECLARA ULTRA 40 ANNORUM IN REGEM ET PATRIAM MERITA UNA CUM
FILIO ITIDEM ANTONIO BELLICO CONCIPISTA IN
NUMERUM R. HUNGARIAE NOBILIUM REFERRE
DIGNABATUR."
Na naslovnoj stranici toga pounskoga vjesnika, ispod
sivog ocalnog otiska polunage simboline ene u
oblacima s knjigom i krilima na glavi, stajao je
kaligrafiran potpis prvoga plemia od Loze Liepachovih,
napisan gujim perom, otrim, neobino pedantnim
potezom: Antonius Liepach, nobilis in Monarcham et
Patriam meritissimus. Preko toga olovkom, sasvim
izblijedjelo, po svoj prilici enskom rukom, stajalo je:
Flossmann: Tombola potpourri. Seitz: Die Hexe von
Boissy.
"Glupo kao ovaj Tombola potpourri", mislio je u sebi
Filip promatrajui posivjelu tampanu vijest o liepachovskoj plemikoj povelji i nije znao to da kae tom
starom plavokrvnom vitezu, kome je sudbina odredila da
bude jednim od posljednjih kavalira njegove majke.

98/255

Iznad bibliotenog ormara, u zlatnom okviru pod staklom, stajala je tu na zidu kao oleografija u etverobojnom tisku reprodukcija znamenite Benczurove slike: "A
milleniumi Hdolat", poklon stalea i redova kraljevine
Ugarske i Hrvatske i Slavonije i Dalmacije pred
Njegovim Velianstvom, madarskim kraljem, prigodom
proslave Hiljadugodinjice ugarskog kraljevstva, u
baroknoj dvorani budimskoga dvora. Izmeu te rulje u
magnatskim galama stajao je vitez zlatnoga runa grof
Khuen Hdervry kao dvorski zastavnik Kraljevine i u
ljubiastom prelivu prelatskih i biskupskih plateva, u
poslastiarskom rumenilu brokatnih stijena i kardinalskih
rukavica, u lelujavoj stravi stjegova, standarta i cilindara,
isticalo se naroito blijedo lice blagopokojne Carice
Jelisavete, u crnini, pod baldahinom, i upravo nedaleko
do njenih nogu preko poda polegla je i Hrvatska Zastava
u patosu hiljadugodinjeg poklona pred Suverenima.
"Taj senilni gospodin ima u svojoj biblioteci Benczura,
a sa mnom hoe da govori o slikarstvu", to je bila jedina
impresija koju je Filip osjeao negdje u sasvim dalekom i
nejasnom predjelu svoga mozga; tako je prelistavao
Ephemerides posonienses, promatrao nekakve temperamotive na stropu i nije znao to da kae ovom brbljavom
starcu, koji ga je obasipao frazama i priznanjima: da je
itao jednu njegovu knjigu i da je doznao za njegov veliki
londonski uspjeh, i da to nije mala stvar biti
kontraktualnim crtaem jednog velegradskog dnevnika, a
potpuno sam i goloruk progristi se u dalekom
inostranstvu do takve pozicije kakvu je Filip uspio da
osvoji u inostranstvu.
Pustio je staroga da se tako mui od neprilike, neto je i
sam mucao kao da govori s kakvim inostrancem, a onda
je iznenada ustao i oprostio se od Liepacha, i

99/255

sve je ispalo neobino nezgrapno i glupo. Idui kui imao

je u ustima neugodan tek, kao da je pojeo komad starog i
pokvarenog mesa.
"Odakle su samo doputovali ba ovamo u Kostanjevec",
razmiljao je Filip o Liepachovima, sputajui se laganom serpentinom od ume spram vinograda na rubu
ravnice, koja je ve sva plivala u ranom ljetnom
veernjem osvjetljenju. Po emu se ovakav stari siromah
razlikuje mentalno od nadcestara Hitreca, na primjer?
Nadcestar Hitrec ima u svojoj sobi pod tramom isto takvu
zlatnouokvirenu sliku u trobojnom tisku, koja se zove:
"Aus meiner Dienstzeit". Da, taj ulaner, na bijeloj kobili,
u modroj ulanci s nalijepljenom svojom fotografiranom
glavom, taj cugsfirer Hitrec von k. und k. Ulanen
Regiment No. 12 Tolna, taj nadcestar u propnju na bijeloj
kobili s izvuenom konjanikom sabljom pod grbovima
Carstva i zastavama carskim i madarskim, to je jedna
isto tako nainjena lutka, kao i ovaj njegov presvijetli
veliki upan sa Benczurovom zlatnouokvirenom
legendom u baroknoj dvorani budimskoga dvora. To je
sve savrena tmina. I ta bi se tmina mogla rasvijetliti
samo s nijagarskim vodopadima i s falangama nekakvih
novih imaginarnih lica, ali to ne bi smjeli biti Liepachi
niti Liepachima slini plemii iz godine osamsto i
osamnaeste. To je inteligencija koja zapisuje sebi
Tombola potpourri, kao dragu glazbenu uspomenu na
nekakav umjetniki doivljaj, a ima starog livriranog
Dominika i igra svoju ulogu kao da se nije nita dogodilo
u svijetu.
itavo vee uo je jo staroga Liepacha gdje mu govori, kako se je u njegovo vrijeme upotrebljavala
aromatische
Karbol-Essenz
kao
universalno
dezinfekciono sredstvo, kako je zacherlin nestao iz
prometa, kako je madarski sistem upanijske
administracije bio najbolji

100/255

administrativni sistem na svijetu, pak su Englezi i u

kolonijama uveli - molim pokorno - taj madarski sistem,
i tako se muio jo dugo u no i nije mogao da usne. Ve
su se nad umama stale javljati prve pjege svitanja i
prepelica se oglasila u itu, kada je bacio svoju posljednju
cigaretu.

101/255

Bila je topla ljetna no, u punoj mjeseini. Sjedio je

Filip do ponoi u kavani "Kod Krune" na opinskom trgu,
prelistavao "Daily Mail" i inostrane ilustracije, ispio svoj
peti cognac sa sodom, i plativi zaputio se u zelenu
mjeseinu, u prostor. Osjeao je kako je lagan, kako
dobro svladava zemlju pod svojim nogama i kako mu se
ide daleko, u tiinu. Imao je tjelesnu potrebu da se udalji
od sveg ljudskog i da bude sam sa trepereim kronjama i
zelenim tihim daljinama. Jedamput davno, prije dvadeset
i tri godine, jedne ljetne noi, isto je tako hodao sam, po
ogromnoj bijeloj cesti, a rosa je blistala lijevo i desno od
puta, kao staklovina. Bila je topla ljetna no, mirisalo je
sijeno, valcer su plesali djeaci s toplim, bijelim
djevojicama. Mirisalo je sijeno, bili su svi pijani: od
ljetne noi, i gusala, i polutmine, i mekanih djevojakih
stasova; mladost, bistra kao kaplja, sama kao rosa u
rosnatoj noi i lagana kao vjetar u nonim kronjama.
Daljine su bile zelene, prozirne, itke, a zvjezdano staklo
tako usijano, tako fosforno, tako sasvim blizu kao pod
rukom. I smijeh, i djevojaki glasovi, i tamni obrisi
gardedama, sve je to ostalo iza njega: mali grad s
balkonima i bakrenim jabukama tornjeva i otvorenim
prozorima, na kojima su leprale bijele zavjese. U
tangenti mesa, u zanosu topla tijela, u gibanju po bijeloj
102/255

mjeseini, uz ubor potoka, uz um crnih kroanja, gdje se

uo topao lepet krila, on se gibao u prostoru kao usijana
gvalja tjelesnog neeg u njemu, pun glazbe, pun tople
blizine jednog djejeg enskog tijela, i sam jo dijete u
djetinjastom ushitu. Tako se je otkinuo one noi u svoju
fatalnu patnju, u svoj glupi roman s onom naivnom malom
provincijalnom guskom, zbog koje je onda prolumpao
maminu stotinjarku i proigrao itavu svoju mladost!
"Kako je udno to slijepo kretanje u nama, kako su
ljudska tijela tajanstveni galvanski stupovi i kako se svi
miemo po nekim mranim i neshvatljivim zakonima u
naem mesu! Krene se tako neto u ovakvom
sedamnaestgodinjem balavcu, otkine se kao sudbina, i
jedna ovakva mala maka, posuta pjegama, ovakva plitka
ograniena djevojica postaje sudbinom, koju ovjek
vue sobom itav ivot kao mlinski kamen!"
Odbio se tako u mislima od ceste, te hodajui uz potok,
kroz mranu i vlanu guduru punu zapaha vlage i mokrog
slapa, naao se na otvorenom proplanku na rubu hrastove
ume. Tamo u sjeni crnogorice, u sjeni ogromnih, tamnih
omorika stajala je koliba sa slamnatim krovom, sva bijela
kao platno na tratini, obasjana punom mjeseinom, kao
polivena vapnom.
Tu je stao. Sve je bilo u krugu nepomino i tiho.
Nona tmina i osjetljivo lupanje srca u grlu od uznemirenog, uzrujanog hodanja. Kroz sasvim mrtvu, zelenu
tiinu, iz kolibe, ispod slamnatog krova, gdje je vonjalo
kiselkasto po ogromnim kukuruznim hljebovima, po aavim upovima i po dimu ispod strehe, ulo se otkucavanje ure. Tiho, jednolino micanje drvenoga stroja s
tekim zaralim gvozdenim eerom kao utegom na lancu.
Tik, tak, tik, tak.
Tiina i ugodno, mudro, dekadentno proticanje vremena kao klokot klepsidre. Vapnenobijele etvorine

103/255

stijena pod slamnatim krovom, daleki ubor potoka

i lepet krila jedne ptice, to se probudila u kronjama, sve
je to stajalo za Filipa kao ogromna, monumentalna
emocija. U dalekim, zelenim, blistavim tkaninama zrele
ljetne noi micala su se svijetla nebeska, a Filip je disao
mirno i slobodno, osjeajui u svome tijelu sigurnu logiku
toga kako mu kola krv i kako kipti u njemu usijano i
svjee, neiivljeno meso. Osjeao je kako polagano
svladava u sebi svoju nomonu potitenost i kako mu se
vraa emotivna snaga. Danas je, poslije duge stanke, opet
naslikao jedno platno. Vraao se o podne s kupanja na
rijeci, kada je primijetio pred ogromnom okreenom
plohom jedne stijene, na suncu, okrenuto spram sunca
jedno dijete, gdje mu je sjena pala preko stijene, a dijete
dri obje ruke vodoravno i svojim djejim glasom neto
neartikulirano mumlja. Bio je straan prizor, jer je odmah
utvrdio da je dijete gluhonijemo, i to nerazgovijetno
vikanje bilo je ivotinjski- grozno. Drei obje ruke
vodoravno, to gluhonijemo dijete vie grlom nego sluhom
imitiralo je glas sveeniki kada pjeva pred oltarom. Ruke
su se irile kao da blagoslivlje, ruke su se dizale kao sjena
po zidu, kao neke udne i neshvatljive zmije, tako su
puzale te sjene po tom zidu, micale su se kao samostalna
stvorenja to se miu gipka, sjenovita, zaarana, a dijete
je urlalo oajno, kao iza glasa, opsjednuto, suludo,
opreno od sunca, kao u bunilu sunanice, i sve je bilo
vie jedan gr nerava, padaviavo privienje nego
stvarnost. Drhtao je taj ivotinjski, gluhonijemi glas djeji
na punoj svjetlosti, treperio je u boleivim kolutima, irio
se u krugu pred punim sjajem suncom polivene stijene,
razlijevao se po prostoru, pod krovom, nad tornjem, nad
drvoredom i kao dim se puio pod nebom pritisnut
suncom i sparinom. Tako opsjednut tim paklenim
privienjem, Filip je doao kui, uzeo platno i naslikao to
dijete kako urla na podnevnom suncu pred jednim bijelim
zidom. Glas tog gluhonijemog djeteta mumljao je nad
njegovim platnom kao napuklo zvono,
104/255

no upravo to prljavo, zgreno, kretensko tijelo objasano

suncem, taj stravian gr pred neim tamnim i
gluhonijemim u nama samima i oko nas, to treperenje
crvenih glasiljka u grlu gluhonijemog djeteta, to je bacio
na platno s takvom neposrednou izraaja, da se je
poslije i sam prepao demonske snage svog vlastitog
poteza. Ono gluhonijomo drijelo s malim, crvenim,
mesnatim jezikom, ono slinavo micanje gluhonijemih
usana i sluznica, ono besmisleno i slijepo mahanje
rukama na suncu, a sve pred jednom kao sir bijelom
stijenom, to je bio Daumierovski motiv, ali mnogo tei od
Daumiera! Nije ni ruao slikajui sve do bijele kave, i
stojei sada na mjeseini, u prostoru, meu zvijezdama,
nonim pticama i trepereim kronjama, njega podilaze
trnci od uzbuenja: iz njegovih tuba jo teku boje, u
njegovim ivcima jo ima snage i u krvi zanosa! ivi i
osjea, kako je dobro biti iv.

105/255

Vraale su se emocije i dolazile jedna za drugom, kao

ptice kada se vraaju iz Egipta, u umnim jatima. Sjedi
Filip u sutonu (u slamnatom naslonjau pred verandom),
gleda u predveernjem zelenilu lastavice kako krue oko
krova strmim i smionim krivuljama, i misli o tome, kako
je ivot zapravo krvoloan i okrutan kriminal.
"I ta najidilinija i ljudima tako draga ptica, ije gnijezdo donosi ljudima legendarnu sreu, a djeca ve po
pukokolskim pisankama piu o njoj zanosne pjesme,
ta mala crnokrila ptica, to cvrkue oko naih tavana i
naih tornjeva, ne razlikuje se zapravo ni po emu od
morskog psa. Njen, nama tako dragi i intimni cvrkut
tu, u predveernjem zelenilu, znai zapravo stravian
signal u svijetu muica te ima stvorova, koji strepe
pred njenim strjelohitrim zamahom krila, kao mi pred
tigrovim glasom kada se javlja iz praume. I tako: neko
neshvatljivo rikanje i plivanje, jedrenje, letenje i deranje,
u svemu i oko svega. Morski psi jedu tuninu, a tunina se
hrani malom ribom, a mala riba jede muhe, a lastavice
jedu komarce, a komarci prenose zarazu i sve se to
prenosi i grize po sasvim udnim zakonima, glupo kao
Ezopova basna za djecu. I gljive rastu pod starim
hrastovim kronjama, a ljudi jedu te gljive i onda se

106/255

gre po tri dana od otrovanja, kao otarova Anka to se

otrovala u etvrtak i ne zna se, hoe li ostati iva. A krave
su bedreniave, i sve je slinavo i apavo, metiljavo i
blatno, sve gnjije u movari, i sve ima rogove i krzno i
dlakavo je i koom obraslo, samo ovjek stoji u tom
ivotinjstvu gol i mramoran kao helenski kamen, s
nekakvim svojim u prirodi nevidljivim i ne postojeim
slikama o ljepoti svoga vlastitoga tijela i o ljepoti
tjelesnog oko sebe. Oko tog golog ovjeka svejedno
treperi nekakav neshvatljiv svetokrug metafizikog neeg
u nama, i moe se gledati na stvari jednosmjerno,
uzrono, u krugovima slika koje se Radaju jedna iz druge
kao talasi na vodi, kada je netko bacio kamen, ali moe se
gledati i nadstvarno, kao onaj stari toranj, to sada pjeva
na Kostanjevcu svoju staru renesansnu pjesmu o
kardinalima i o rimskim crkvama. A onda postoji jo i
panonsko blato i nad njim zrakoplovna linija: LondonBombay, onda postoji jo u svemu tome i on, akademski
slikar Sigismund Latinovicz, koji se je prozvao Filipom, a
potpisuje se Philippe i doputovao je ovamo svojoj majci
trafikantici, a tamo dudak Miko vodi Sultana, bika
nadcestara Hitreca, koga je on spasao iz gorue tale, i
sve je to prilino nejasno i zapleteno; ako (uope) ima
neeg jasnog u tom zbivanju, to su slikarske emocije.
Formalno svladavanje materije u emotivnim prenosima, i
drugo nita!"
Sjedi tako Filip u sutonu, slua rodu na susjednom
dimnjaku kako klepee kljunom kao kastanjetom, kako
jasno odjekuju pastirki glasovi s potoka gdje se napaja
blago, kako lastavice prodrljivo krue oko dimnjaka
kao grabilice, i osjea u sebi prelijevanje tih ivotnih

107/255

odraza, ivo i zanosno. Krue slike oko njega kao ptice i

oko njegova pogrebnog raspoloenja i unutarnjih
potitenosti, i oko vinograda i oranica, i umskih parcela
to gasnu u tekom, barunastom zelenilu starinskog
damasta i nestaju u smeim tkaninama daljine.
Cestom, s onu stranu ivice i plota, proli su vinogradari sa pricom na leima, a jednome je lula zasjala u
sumraku neobino ognjeno, i zacrvenio mu se obraz kao
da je skalpiran. Tiho i neujno nestali su vinogradari u
pepeljastoj rasvjeti sutonjoj, u tekim okorjelim
opancima, sasvim pozelenjelima od modre galice, kao da
su bakreni. Zeleni bakreni opanci prolaznika, tiho
odmicanje sjena u sivim koprenama sa crvenim odsjajem
lula, to je ispred Filipa opet prola jedna slika: jedan
akvarel, malo prenjean, gotovo suvie enkast u
prelivima, ali neizrecivo bogat u boji, upravo prepun
jedne boleive ali gorue rasvjete. I sve je oko njega
postajalo sve punije slikama: tri zrele breskve na
zelenkastom, modrim cvjetiima obrubljenom tanjiru, na
crvenomodrom
ispruganom
stolnjaku,
obasjano
posljednjim rumenilom veeri: paleta bogata koja se gasi
u predveernjem zlatu smirenja. Ustalasane ploe zrelih
usjeva na talasu vjetra, kao vibracija tkanina u
vodoravnom talasanju na suknu, zagasito tihe, beskrajne
vedrine. Krvave ribe, sa neobino crvenim krgama,
ispred zelenkaste stijene, na zdjeli od starog posivjelog
cinka, pokrivene sivim i mokrim listom prljavih vlanih
novina, te se jo razbiru rastopljeni natpisi prljavih, crnih,
okomitih, neitljivih hijeroglifa. I lie, i granje, i
perspektive s bogatim zavjesama sunanih dana, tihi
ivoti na ispranim stolnjacima, micanje blijedih i bolesnih
lica, rasvjete i tiine sutonje, sve je to bilo previranje
slikovitosti, a kroz sve to kao kroz zlatnosrebrnu koprenu
osjeala su se dva plava, uznemirena, enska oka. enu je
njuio iza svega toga nemira Filip, sa svim svojim ulima
osjeajui, kako to preobilje emocije u njemu budi
108/255

ena, sa svojim nervoznim prstima, lomnim stasom i

udnim, neshvatljivim ivim pogledom.
Od poetka, jo od najranijih dana njegove mladosti
ena je bacila Filipa iz najmranijih potitenosti u
ekstazu, i iz suludih zanosa u oaje, i on bi puzao na rubu
samoubijstva zgaen i sasvim slomljen kao zgaen pu
bez kuice, slinav i blatan i ranjav. Jutarnje mise, priesti
i ispovijedi onih davnih i nestalih kaptolskih dana, sve je
bilo natopljeno snatrenjem o enkama, kao djevojaki
spomenari mirisima pletenica i mauhica. I one davne
priesti i ispovijedi bile su ve prva svetogra i lai, jer se
u njima preuivao najvei smrtni grijeh: zapjenjeno
snatrenje o djevojicama, grijeno suludo snatrenje o
tjelesnim dodirima i o uitcima, koje ta neshvatljivo
tajnovita stvorenja skrivaju u svojim krilima. I slube
boje i veernji blagoslovi, kada su ti mali ministranti
gospodnji mahali srebrom kadionica i nosili zlatnosvilene baldahine i crkvene zastave, sve je to jo onda
bilo ispretkano bludnim snovima o najveim tjelesnim
tajnama i te su tajne kao otrovnice puzale po prvim
knjigama, po svetim slikama i u prvim intimnim
razgovorima po sakrivenim zakutcima iza stijena i
tagljeva. Biskupska crkva i njene sjene, tornjevi
kaptolski i zvona blagdanja, izmeu Korizme i Kvaternog
Posta, a sve u gnojnoj ravnici, govedarskoj, blatnoj, s
njukama blaga gospodnjeg i grajom marvinskih sajmova,
a kroz sve to promiu mali gimnazijalci, sa potajnim
izrescima iz kalendara i tajanstvenih molitvenika: tu
avolska prikaza u bludnom klupku s vjeticama, tamo
zlatovlasa Venera u faustofskoj retorti ili divan akt u

109/255

trobojnom tisku, ukraden ne zna se gdje i iz kakvog

zakljuanog ormara: snivajui gola boginja s labudom, a
ruku dri svinutu i neizrecivo zavodljivo ispod pupka.
U preobilju seljake barbarske ravnice, izmeu gomila kupusnih glavica, tikava, graha, riba, mesa i slanine, u masnim naslagama krvavog svinjskog mesa, debelih masnih ribetina, zelja, janjetine, sala, masla, jaja i
ivadi, ivi jedan mali gimnazijalac, koji itave dane
eprka i trai po pijesku na obali rijeke, ne bi li mu
srea dala, da i on nae u naplavini i blatu kakav mali,
bronani rimski kip Afrodite, to spava s uzdignutom
rukom iznad bujne frizure. (Jedan je Filipov drug naao golu rimsku Afroditu u pijesku kod kupanja, i to je
bio najvei dogaaj u analima biskupske gimnazije za
posljednjih pedeset godina.) itava atmosfera oko trafike bila je nezdrava, naroito u tjelesnom smislu, te
se u nervoznom djetetu, sklonom ve od naravi tjelesnim nastranostima, morao taj dodir s ogromnim i mranim pitanjem tjelesnoga u njemu utanjiti i raznjeiti do
najtrepetljivijih nemira. Ve samo osnovno pitanje, tako
delikatno, a isto tako i neizrecivo zamano, koje ga je muilo itav ivot, a koje nikada nije imao snage da odluno postavi, te je za njega ostalo sve do danas nerijeeno: tko mu je zapravo otac? Neugodan pramen mirisa
duhana iz trafike u Fratarskoj ulici, koji je obavijao sva ta
udna i nejasna zbivanja izmeu njegove majke i raznih prolaznika, na divanu iza zavjese i paravana, to su
mu ostala neshvatljiva i nepoznata, zamatajui te tjelesne tajne iz dana u dan sve to misterioznijom koprenom.
Oi itavoga grada, te uznemirene i sitniave oi itavoga maloga grada nad mranom i sivom trafikom, nad
njegovom majkom, a naroito nad njim, kao djetetom
bluda i grijeha, sve je to u Filipu razvilo udne i boleive
priklone upravo spram tog bludnog i grijenog u nama,
tako da je onaj njegov javan bijeg u javnu kuu na

110/255

kraju Krajike ulice bio provala jednog jakog karaktera,

koji hoe da se pred svima zaprlja blatom iz prkosa. Oko
crkve i biskupskoga grada plaze sjene klerika, fratara,
opatica, crne se pojave javljaju i nestaju sa biskupskog
plonika, a njegova majka Regina sjedi za trafikim
pultom i trguje cigarama i emljama, ulaze kanonici,
oficiri, kancelisti, koijai, i razgovaraju s njegovom
majkom na jedan nain koji Filipa neizrecivo vrijea, te
ne zna jesu li sve te glasine oko njegove majke paklene
izmiljotine ili istina?
A poslije, za onih mravih i gladnih dana oko pete
gimnazije, u biskupskom sirotitu, na stjeniavoj postelji,
sa ednim i suhim grlom, itave su noi prolazile u
besanicama, pune trzaja i bunila. Sivozelenkaste stijene,
teke, okovane reetke na prozorima, crna lakirana
raspela s bijeloruiasto olienim likom Spasiteljevim i
itavi nizovi drvenih svetaca po hodnicima (svetaca
nezgrapnih u svijetloplavim togama i crvenim platevima
sa papirnatim cvijeem u ruci), a Filip lei budan, gleda
dosadno i jednolino potitravanje kandila na stropu i
sanja o Reziki. Jedina svijetla pojava u itavoj toj
smrdljivoj kui, punoj muenja i stjeniavih postelja, bila
je Rezika. S jakim, nabreklim, kao nateenim, crvenim,
mesnatim, bosim nogama, Rezika je sa utanjem svoje
podsuknje i crvenim, iznad lakta zasukanim, ispucanim,
masivnim rukama bila san itavog sirotita; a proulo se
od prologodinjih maturanata, da nije nesklona ljubavi,
te ovjek ne zna gdje ga eka srea? Trebalo bi
eventualno riskirati, prokrasti se u blagovaonicu, a kroz
blagovaonicu spustiti se liftom, tim pustolovnim putem
moglo bi se do Rezikine sobe. Tako je ustao, bosonog,
neujno, oduljao se do blagovaonice u prizemlju, gdje

111/255

je kraj ulaznih vrata na zlatnoj konzoli blagoslivljao pitomce biskupskog sirotita drveni sveti Josip. Hladna i
prazna, sa stolovima od meka drva, s prljavim stolnjacima
polivenima grahom i preganom juhom, s razbitim
soljenkama i beskrajnim redovima tanjira nanizanima tu
ve za sjutranju juhu, blagovaonica stajala je prazna i
tamna. Stolac to ga je sruio odjeknuo je glasno, kao
srueno klecalo u crkvi, s muklom i dugom grmljavinom.
Tiina. Iz vana, iz daljine ulo se kako negdje plae jedan
parostroj na otvorenoj pruzi. Tu su stajali redovi dugih
stolova pokriveni bijelim stolnjacima kao ljesovi, a lift je
bio zakljuan. Kroz pukotine drvene kutije probijala je
svjetlost: opatice su ve u kuhinji ustale i spremale aku
preganu juhu.
Svitalo je. Kakve su ono bile glupe, jalove melankolije jednog zapaljenog djejeg srca, zakljuanog u sivoj smrdljivoj zgradurini. Tamo su jeli raskuhanu govedinu (i takore bi nali u varivu i stare arape), ogromne plohe dvorinih zidova bile su polivene kiom,
pokvareni ljebovi plakali bi itave noi, pjege vlage i
plijesni puzale su po svodovima prizemnih uiona, gdje
su se puile ute, aave petrolejke, a kao to je onda
sanjao o djevojakim glasovima, kretnjama, eirima,
pletenicama na neke nedohvatne daljine, tako je ostao
glup do danas. Svi njegovi tjelesni zanosi ostali su
nestvarni i u glavnom neostvareni! Sanjati o enama
moglo se u samoama, po toplim posteljama, ali kod
svakog stvarnog tjelesnog dodira, Filip je imao neugodan
osjeaj buenja: u hladnu, smrdljivu sobu ustati
neispavan i gol, pospan i umoran skakati preko golog
kamena, a cijelu no svirao je vjetar oko zgrade iza
zidova, na icama i po gromovodima. U pari rezanaca ili
nad kafom mokra rublja, nemirna kao prikaza, nedohvatna a iva, kroz koprenu polusna, tu je jo s njim
bila topla Rozika, a sada dolazi stvarnost: dugi hodnici

112/255

obavijeni mirisom pregane juhe, prokleta pregana juha

sa suhim, crnim kruhom, alosna jutra, kada je polja
prekrio mraz, a Filipa tjeraju na ranu misu, u hladnu
crkvu, gdje se dah dimi u gustim loptama i smrzavaju se
dlaice u nosu, a sveta se voda sledila u kropionicama.
Tu e kleati na hladnom klecalu i poludrijemovan u
kacenjameru jedne bunovne noi prepisivat e
matematske primjere, smrznutim prstima, na svijetlu
oltarske svijee. Tajna mesa, nezdrava tajna mesa u
gnjilim djejim tijelima, vani pada mokar snijeg, a iz
matematike ga eka siguran popravak!

113/255

Stari Liepach dao je juinu u poast svoje drage prijateljice grofice Orcyval i na tu juinu bila je pozvana
i Kazimiera Latinoviczeva sa svojim sinom, a Filip se na
najvee zauenje svoje majke odazvao. On je znao da
je pozvana na taj neobino otmjeni sastanak kostanjeveke elite i gospoa Ksenija (kasirica Kod Krune ili, kao
to ju je sam vlasnik kavane Steiner zvao, virtafterica), Boboka Radajeva, rastavljena supruga ministra Pavlinia, koja je kod kavanara Steinera preuzela
mjesto kasirice prije nekoliko mjeseci. Ta gospoa Ksenija, sa svojom prosjedom kosom, promuklim altom i
svijetlim, djevojakim, vedrim akvamarinskim oima,
bila je glavni razlog da Filip nije krenuo iz Kostanjevca
jo odmah na poetku. On je o toj eni uo od sviju
Kostanjevana toliko zla i skandala (kako je upropastila
nekoliko banaka, kako je unitila i onemoguila svoga
supruga ministra Pavlinia, kako je ona jedina kriva to je
njen posljednji ljubavnik, advokat Baloanski, pao u
zatvor, a Baloanskoga ena se onda bacila iz drugoga
kata), da ga je ta tajanstvena, uvijek u crno obuena
kasirica poela zanimati. Upoznavi je, njemu je prijalo
dolaziti u Krunu, razgovarati s njom o najobinijim
svakodnevnostima i disati u njenoj blizini. Njen blagi
akvamarinski pogled unosio je u njega neki naroiti mir,
tako da mu je sjedenje u Kruni, prvi stol uz kasu, s
Daily Mailom i cigaretom, postalo svakodnevnom potre114/255

bom. Na ovu liepachovsku juinu u poast stare Orcyvalove (Ksenijine daleke tetke po majci) gospoa Boboka
je sama upozorila Filipa i zamolila ga neka doe, da bi se
tamo sastali i da e joj time uiniti veliku uslugu. Bilo je
pozvano mnogo Filipu nepoznatih ljudi, a od sviju
najglasniji bili su Liepachov neak Tassilo plemeniti
Pacak i kerka Liepachove sestre Eleonore, Medika,
udovica artiljerijskog majora. Ta Medika u svakoj drugoj
rijei toliko je nametljivo naglaavala svoju obiteljsku
pripadnost velikoupanskom imenu ujaka Liepacha
plemenitog Kostanjevekog po liniji svoje visokoroene
majke, da je to s jedne strane bilo smijeno, a s druge
neugodno. Za nju je pojam Liepachovske Obitelji bio u
tolikoj mjeri u svakom smislu impozantan, kao da bi
pripadnost toj organizaciji garantirala, u najmanju ruku,
jednu, izvan svake sumnje, oklopljenu sigurnost, kako se
tu pod zatitom liepachovskog imena ivi u sjeni tekih i
okovanih, dvostruko izoliranih gvozdenih blagajna,
krcatih zlatom. Od prirode prilino slabo nadarena, ona je
ivjela jo uvijek u sjeni svoje mame, gospoe Eleonore,
koja je o liepachovskom stanju imala sliku iz osamdesetih
godina: sve su probave u redu (od gospode, od maaka i
od pasa), izgleda za neka naroita pitanja uope nema,
vinograd je urodio dobro, dimnjaci su isti, a pivnice
pune! Crna kava se pravilno kuha u kafemaini. Dominik
je priredio domino i karte na crnom stolu, pridolaze nova
djeca s modrim liepachovskim oima, doskora e biti
svatovi, a za mladog upanijskog perovou Silvija svi su
izgledi da postane barun. Zar moe biti ljepe
perspektive?
Grofica Orcyval (koju su tu pod liepachovskim krovom ne zna se zato zvali kuzinom), roena de
la Fontaine-Orcyval et Doga Ressza od abokrekih de
la Fontainea, centar toga kostanjevekog kruga, stara
dama od skoro sedamdeset godina, drala se jo uvijek
dobro i nitko iv ne bi rekao, da joj ima vie od pedeset!
115/255

Biva gospodarica na majoratima galgcz-tarjnskom, szlls-monyoro-kerekom i srga-smlvrskom,

vlasnica dvorca i imanja abokrekog, pesnikog i grabarskog, nasljednica grada kisasszony-fabaranjskog i donjovaradinskog, ta histerina starica danas je ostala na
ulici i putuje kao beskunica po juinama, konverzirajui s kavanarom Steinerom i trafikantkinjom Reginom
kao sa sebi ravnima, ali ipak, intimno u sebi, savreno
izolirana od svega tog pukog blata, svojom unutarnjom
kisasszony-fabaranjskom izolacijom slavnog stoljetnog
grba de la Fontaine et Orcyval.
Primivi iznenada neka hitna pisma iz New Orleansa
(kamo je jo prije godinu dana poslao svoje nacrte za
prozore jedne katedrale, a sada je stigao glas da su nacrti
primljeni, te je valjalo odmah odgovoriti), Filip je malo
zakasnio na tu juinu i tako stigao upravo na nedostojnu i
prilino neugodnu scenu.
Ve se dulje vremena aputalo meu kmetovima kostanjevekim, da stari grof Uexhuell-Guillenband-Cranensteeg obilazi po kostanjevekom gradu, a u posljednje
vrijeme vidjeli su ga oko liepachovske kurije. Jaga, mlada
djevojka od devetnaest godina, pomona radnica u
Liepachovoj vrtlariji, vidjela ga je prolu no, kako je
proao pokraj staklenika, pak su je na zahtjev grofice
Orcyval pozvali, da im ispria, kako je to bilo. Grofica se
za to naroito zanimala, jer je taj grofovski duh bio njen
onkl, i nju je drailo da uje neto o prekogrob-nim
doivljajima svoga dragog pokojnog onkla. Filip je
stigao upravo na salvu ogromnog smijeha, kada su se svi
od srca glasno nasmijali Jagi, koja je stajala u krugu
gospode sva crvena, zbunjena, na rubu plaa, od sramote i
podsvijesnog osjeaja nemonog stida. Oborivi pogled i
guvajui svoju pregau objema rukama, Jaga je
ponavljala nervozno da ona nita ne zna, ali da je sigurno,
da je ona grofa vidjela i da drugo ne zna da kae nego da
je gospodina grofa vidjela svojim oima.
116/255

 Man msste sie fragen, wo sie ihn gesehen hat!

Sie soll uns genau angeben, wo sie ihn gesehen hat, javila se stara neakinja toga grofovskog duha Guillenband-Cranensteega svojim visokim piskutljivim glasom,
kao krepavajue pile.
A Tassilo plemeniti Pacak, neak velikoupanskog kuedomaina, savreni lawn-tenisa, osvaja ena, plesa i
ljeviar, preuzeo je u tom veselom dogaaju neku vrstu
uloge tumaa izmeu mucavog i zbunjenog medija Jage i
ovog visokopotovanog gospodskog drutva. On je stajao
tik uz Jagu, drei je za lijevu ruku, da Jagi bude lake pri
tome ispitivanju:
Prosim vas, Jago, bute spametni! Mi bi teli znati gdi
ste vi vidli pokojnu ekscelenciju? Otprilike da nam reete
gdi je to bilo? Pri glashauzu, pri kapeli, vu dvoru, na
ganku, gdi otprilike?
Jaga nije znala da navede ni jedan momenat. Ona je ostala
pri svojoj prvoj formulaciji:
Prosim ih, milostivi gospne, ja sem z mojimi omi
vidla Njihovo Gospodstvo, kak sad njih, ter im drugo
povedati nemrem! Kak duha gledati treba, to ja nemrem znati. Kak se to dela, naj se skerbe spametnei ki
razmeju!
Was sagt sie, ich versteh' sie kein einziges Wort, opet
se javio grofiin glas, a njena se grlena jabuica maknula
pod crnom barunastom pantljikom, kao da joj je tamo
pod koom neto ivo, pak se mie.
Sie kann nicht wissen, sagt sie, wie man Gespenster schaut! Sie hat den seligen Grafen gesehen, aber wie
__________

Trebalo bi je pitati, gdje ga je vidjela! Neka nam tono naznai, gdje

ga je vidjela,

to kae, ja je ne razumijem, ni jedne jedine rijei,

Ona kae da ne moe znati, kako bi trebalo gledati sablasti! Ona je

pokojnoga grofa vidjela, ali kako bi zapravo trebalo gledati duhove, o
tome neka vode brigu oni, koji se u te stvari bolje razumiju!

117/255

man Geister eigentlich schauen soll, fr das sollen sich

kmmern, die solche Sachen besser verstehen!
Moda bi bilo dobro da nam opie kostim pokojnoga
grofa, javila se sto i sedam kila teka supruga opinskog
lijenika, sva crvena od treme, to i ona sudjeluje pri
tome duhovitom dogaaju.
Jaga, ujte me, prosim vas, gospoda bi tela znati,
da nam velite, kak su pokojna ekscelencija bili obleeni?, sagnuo se Tassilo plemeniti Pacak spram Jage i ljubezno je utinuo sa dva prsta za podbradak.
Imeli su dugi surtuk z rukavi, a rlen kak pomagranate, branila se Jaga nemonim i sapetim kretnjama,
da se otme Pacakovoj nametljivosti, a nije znala kako
da ga se rijei.
Grofica je opet nije razumjela ni rijei. Ich verstehe sie kein Wort. I kao da je gluha, njen piskutljivi
glas samo je poveavao Jaginu nervozu. Vidjelo se, da se
Jaga poinje osjeati krivom to ne zna njemaki.
Eine Art granatapfelroten Mantel hatte er gehabt mit
Armeln, Grafin, okrenuo se Tassilo spram grofice s
takvom slinavom gestom (dostojnom jednog provincijalnog uitelja plesa), da je Filip, koji je od poetka
promatrao taj dogaaj prilino hladnokrvno, osjetio potrebu da stupi iza jorgovana i da ispljuska tog blesana.
I stari Liepach se ve uzrujao.
No dobro, Jaga, to je dobro, to ste nam ve rekli, sad
bi samo teli znati, gdi je to otprilike bilo, gdi ste vidli
pokojnog gospona?
To ja nemrem znati, milostivi gospone! Ja sem z
mojimi omi vidla Njihovo Gospodstvo, a se je najemput tak kmino postalo, kak da je kani hmajni ajngel
preletel ili pozoj, a se mi se vidi, da je to bilo pri vugoriu! Wenn wir nur wiissten, was eigentlich dies

Ne razumijem je ni rijei!

Kao da je imao neku vrstu crvenog ogrtaa, u boji granatne jabuke,

grofice,

Kad bismo samo mogli da doznamo, to bi zapravo trebalo da znai

to nesretno vugorie,

118/255

unglckliche vugorie bedeuten soll, preokretala je svoje

ljubazne oi Medika Liepach Rekettye de Retyeztova,
kao da nikada nije ula za tu nesretnu rije i kao da nije
odrasla na tom istom vugoriu!
Eine dumme Gans! Von der werden wir nicht gescheiter, uzrujao se sada glavni govornik i tuma ove
spiritistike seanse, Tassilo plemeniti Pacak.
Jaga, znate kaj ste vi, vi ste jena kmina i bedasta
guska, pozoj vas va stvoril hmajni! To smo ve jenkrat uli da je bil rlen i hmajni i da je letel, ali gdi
je letel, to bi milostiva grofica teli uti, je li razmete?
Pri vugoriu, prosim ih, milostivi gospone!
Filip nije mogao vie da se svlada i, osjeajui da
je zapravo deplasirano da se on mijea meu te bornirane papige, ista simpatija za tu, od stida znojnu i
rumenu djevojku njega je potakla i on se umijeao u tu
glupost temperamentno i neposredno. Kako je stupio
iznenada i neoekivano iza jorgovana, sve je ispalo otro i
mnogo odreitije, nego to je on bio odluio.
Ja mislim, gospodo, da nema smisla da dalje gnjavite ovu siromanu djevojku! Konano, ona nije kriva, to
gospoda jo uvijek vjeruju u duhove! Teko je o
prekogrobnim pojavama davati podatke za policajni zapisnik, a ovo, to se s njom stvara, jedno je vrlo neugodno
presluavanje!
Nastalo je iznenaenje, pa kretanje, pak radosno domahivanje, uenje i klanjanje, upoznavanje, rukovanje, i
tako su se svi sa starim Liepachom sloili u tome
dass dieser Menschenqulerei wirklich schon genug
wre, und das es allerbeste wre das Mdel wegzuschicken.
Ba mi je drago, maestro, da ste me rijeili ove
situacije! Ba ste mi uinili veliku uslugu, objeruke ga
________

Glupa guska, od nje ne emo nita doznati,

da je doista ve dosta tog muenja, i da bi najbolje bilo da se djevojka
otpusti.

119/255

je prihvatio stari Liepach, prikazujui ga nepoznatim

damama i vodei ga do gospoe Ksenije, svoga kumeta, svoje mezimice, koju je drao na krstu, svojim
vlastitim rukama, i koju voli kao svoje vlastito dijete,
i tako se Filip naao uz Kseniju, a bilo mu je sve
neizrecivo neugodno.
Jago draga, od vas se nismo ni navili! Bu vas
Dominik otpelal, fala vam lepa, od vas ovek ni doznati
nemre! Hote lepo sad z Dominikom!
Fala njimi, presvetli, ljubim im ruke ponizno, em
znaju kak je! Ja sem rekla se kak sem vidla i znala!
Kistijand im ponizno!
Gledajui za Jagom, kako nestaje u Dominikovoj pratnji iza jorgovana, stari Liepach nije mogao da zaboravi
one strane oktobarske noi, kada je sakriven u grabi, u
gaama i koulji sluao kako mu mui razbijaju stan,
kako zvee razbita stakla, a ispod krova suklja gorui
dim. Nije bilo dana, da se nije nekoliko puta sjetio tog
neugodnog prizora.
Ja, ja, das ist unser liebes, gutmtiges und intelligentes Volk! A kada dou na ovjeka s kosama i
sjekirama, to se onda zove sloboda i demokracija!
Zu bld eigentlich, wo man leben muss!
Njegov neak Tassilo Pacak osjetio se odmah od Filipova nastupa ugroen u svom liberalizmu. On je u ovom krugu vaio za nekog pustolovnog socijalnog
prevratnika i ljeviara, te je imao potrebu da se pred ovim
strancem socijalno odredi.
O tim stvarima je naravno prilino teko govoriti
akademski, dragi onkl, zar ne? A ako se pravo uzme, u
okviru svoga veltanaunga, ta Jaga i nije tako glupa,
kao to se ini. Svakako, jedno treba bezuslovno razumjeti: ona je govorila s nama kao s inostrancima. Eigen_________

Da, da, tako je to s naim dragim, dobroudnim i

inteligentnim pukom!
Preglupo zapravo, gdje ovjek mora da ivi!

120/255

tlich zwei Welten und zwei Sprachen, die nebeneinander

reden!
Tako je, das hast du sehr gut gesagt! Zwei Welten
und zwei Sprachen! I to je, vidite, gospodo, to u moju
glavu zapravo ne ide i to ne e ii dok sam iv: da bih ja,
na primjer, s ovom bojom muaom bio jedno! Kakve
glupe fraze o jednakosti? Was fiir ein demagogischer
Schwindel!
I grofica Orcyval je mislila da je potrebno da progovori poslije stanke.
Ich meine, das alles uber meinen seligen Onkel hat
sie ausgedacht.
Ali, obratno, puk gleda sablasti! Plebs ivi u petnaestom stoljeu! Onda su ljudi jo bili vrlo intimni s
duhovima! Ja apsolutno vjerujem, da je ona vidjela pokojnoga grofa. Ona se samo nije znala pred nama izraziti! Izmeu nas lei najmanje etiristo godina i prilino
je ini se daleko sa jedne na drugu obalu!
Sluajui ovog snoba pokraj sebe, kako govori o puku
i kako s naroitim naglaskom upotrebljava rije plebs,
osjeao je Filip kako mu nadire krv u glavu.
Konano! I on sam mislio je o tom istom plebsu
na isto takav aristokratski nain, i on sam svakodnevno
osjeao je izmeu sebe i toga plebsa distancu i veu od
etiri stotine godina, a sada se najedamput osjetio
postien: do vraga, kako je mogue, da bi on isto mogao
da misli o tim pitanjima kao i ovaj snob? On dodue
ne osjea sebe odvojenim od Jage na socijalnu distancu,
on ne pridaje rijei plebs nikakav socijalni prizvuk,
no pokraj svega moglo bi biti, da su to dva snobizma,
ali naalost dva neobino slina snobizma!" Osje________
Dva svijeta zapravo i dva jezika, koji ne stoje ni u kakvoj vezi!
to si vrlo dobro rekao! Dva svijeta i dva jezika!
Kakve li demagoke prevare!

Ja drim da je ona sve to o mom pokojnom ujaku izmislila.

121/255

ao je kako mu se nalila krv u glavu i kako mu na vrcima

prstiju izbijaju kapljice znoja. Pod njim poeli su se
otvarati ponori!
Doktor, glupi kratkovidni doktor, govorio je svojim
dubokim guavim baritonom, kako je to posve naravno,
da Jaga nije nita vidjela!
Prekjuer je bila godinjica grofove smrti, govorilo se o tome meu slugama, tipina asocijacija i nita
drugo! Konano Jaga konkretno nije znala da kae nita!
Ni gdje je to sve bilo, ni kako je to izgledalo!
Obratno od doktora, Tassilo plemeniti Pacak bio je
uvjeren, da je Jaga grofa doista vidjela!
Da li kao asocijaciju ili materijalno, to je sporedno!
Ona se samo nije usudila da grofu pogleda u lice! On to
moe savreno dobro da pojmi: kad obian smrtnik vidi
kakvoga mrtvoga grofa gdje ee po svom parku, prirodno
je da sklopi oi i da pobjegne! S mrtvim grofovima ne
mogu obini smrtnici voditi konverzacije! Da bi ovjek
mogao da konverzira s mrtvim grofom, treba da je u
najmanju ruku pretplaen na Gotha-almanah!
Sie machen immer dumme Witze, Herr von Patzag, osjetila je grofica potrebu da se umijea, uvi da je
gospodin plemeniti Pacak spomenuo Gotha-almanah.
Das sind keine Witze, Grafin! Mein heiliges Ehrenwort! Ja vjerujem, da je Jaga vidjela pokojnoga grofa!
Grof Uexhuell nije za Jagu obino graansko lice, od
koga se moe kupiti sedamdeset rali oranice; kada ovakva Jaga vidi jednog Uexhuella, ona se od smrtnog straha prekrije rupcem preko glave. Za Jage (naalost) nisu
grofovi Uexhuelli nikakav vic! Uexhuelli su Jagama sjekli ui kroz pet stotina godina! Das muss man verstehen,
meine Herrschaften!
__________

Gospodine Patzag, vi zbijate uvijek glupe ale,

To nisu glupe ale, grofice, potenja mi!

Moja gospodo, to treba razumjeti!

122/255

 I onda si upravo ti pozvan da brani te Jage pred

historijom, zar ne?, uzrujao se presvijetli veliki upan,
kuedomain gospodin Liepach, tako da mu je krv jurnula u glavu, a u sljepoicama mu poelo udarati i u svim
kucavicama kao bat.
Je li? Upravo tebe je historija odredila za Jaginog
advokata, zar ne? Du bist der einzige, der die Arme
versteht? Ti si tu i bio najarogantniji spram nje. Djevojka je posve normalno govorila, dok je ti nisi prvi
zbunio. Ti u razgovorima uvijek briljira tom svojom
piljivom demokracijom, a u praksi ispreskakuje ljude
spram dolje, da i meni postaje esto neugodno. Geh, ich
bitte dich! Dominik mi se, na primjer, ve dulje vremena tui, da ga titulira kao gospodina doktora! Und
das ist auch vielleicht nach deinem demokratischen Rezept, was?
Pardon, oprosti, Dominik i mene titulira kao
gospodina doktora, premda sam ga ve hiljadu puta molio
da me potedi tim svojim glupavim doktoratom. Ja
nisam nikakav doktor, moja graanska oznaka nije
nikakav glupi doktorat! Das hat Adolf Loos sehr gut
bemerkt, dass dieses ins achtzehte Jahrhundert passende
Doktortitulieren gerade so blod ist, wie wenn man einen
Schuster mit: habe die Ehre, Herr Schuster, begrssen
wrde! To sve spada u staru kramu, gospodo!
Der Loos, der ist ja ein verrckter Kerl, pobunila se
grofica de la Fontaine-Orcyval protiv Loosovog
autoriteta, u itavom krugu vjerojatno jedina, koja je ula
za ime toga verrckter Kerla!
________
Ti si jedini, koji shvaa tu sirotu!
Idi, molim te!
I to je, po svoj prilici, po tvom demokratskom receptu, zar ne?
Da je to pozdravljanje doktora doktoratom (to zapravo spada u
osamnaesto stoljee) isto tako glupo, kao kad bi ovjek svoga ustera
poastio pozdravom, moj naklon, gospodine postolaru, to je ve Adolf
Loos vrlo dobro primijetio!

Loos, ta to je jedna luckasta bluna,

123/255

 Dominik ima pravo da se buni protiv tvog postupka,

moj dragi! Posluga nije zato na svijetu, da joj se ljudi
rugaju!
Ja Dominika upravo zato ne volim, jer je tako
savren sluga! Ja ne mogu da sebi pomognem, oprosti mi,
dragi moj onkl, ali ja sluge uope ne volim! To se ne slae
s mojim karakterom!
Dominik ist kein Sluga, er ist mein guter Freund
und ich hab' ihn sehr lieb! Er ist ein netter und ehrlicher und sympatischer Mensch!, ustala je grofica Orcyval odluno u Dominikovu obranu.
U centru toga glasnog dvoboja rijeima pred itavim
krugom kostanjeveke elite, gospodin doktor Tassilo
plemeniti Pacak osjeao se kao hidalgo na opernoj rampi,
osvijetljen sa sviju strana aruljama, s otrim rapirom
svoje superiorne duhovitosti u ruci. Tako je poeo grofici
punim glasom objanjavati, kako izmeu nje i kamerdinera Dominika postoji oklop Gotha-almanaha i kad
se ona, grofica de la Fontaine-Orcyval sputa do
Dominika da mu bude blagonaklona prijateljica, to je za
Dominika, allerdings, samo poast! Kad jedna grofica Orcyval prua svoju ruku na prijateljski cjelov jednom
livriranom sluzi, to je isto tako simbolian dogaaj, kao
kad bi ona heraldika lavica, to sjedi na modrom polju
njenog orcyvalskog grba, pruila svoju lavlju apu na
cjelov jednom obinom, plebejskom prolazniku. Ali mi
ostali smrtnici, koji nismo tako sretni, te bi nam mjesto
krvi u ilama tekao ampanjac kao grofovima, mi imamo
pravo, da nas vrijeaju naroito servilne lakajske prirode,
jer smo mi po svojoj vlastitoj prirodi blii servilnosti od
roenih grofova!
_________

Dominik nije sluga, on je moj dobar prijatelj i ja ga jako volim. On

je valjan i estit i simpatian ovjek!,

124/255

Likvidiravi tako groficu, gospodin Tassilo Pacak posvetio je svoju naroitu panju Filipovoj prisutnosti:
kako ga poznaje iz razgovora s jednim svojim
prijateljem skulptorom, koji je naroito oduevljen
Filipovom neobinom i daleko natprosjenom, moglo bi
se rei, izvanrednom nadarenou. Kako su takve rijetke i
izvanredne, u svakom smislu evropske pojave, kao to je
Filip, neobino vane po na sveopi kulturni razvoj s
naroitim obzirom na nau sveopu alosnu kulturnu, a
naroito likovnokulturnu zaostalost, i kako se on raduje,
to mu je pala u dio ast i srea, da je mogao upoznati
lino naeg znamenitog maestra!
Tom svojom lakom, prividno nenauenom i kao nenamjetenom elokvencijom, Tassilo plemeniti Pacak je
izmeu svojih rijei prosipao jednu masu imena, citata,
podataka, datuma, on je rastvorio tu pred Filipom u dvije
minute itavo skladite dokaza svoje izvanredne
naitanosti i kulture, kao manufakturni pomonik kada
razastire tkanine na pultu pred svojim muterijama.
Spomenuo je Plehanova i Roland Holstovu i to, kako se
nedavno pod dojmom jedne svoje amerikanske dobre
znanice upoznao s najsuvremenijom literaturom o
psihoanalizi, s obzirom na izagrobne, poslijesmrtne probleme. Teozofija, antropozofija, Hodgson, William Croo-

125/255

kes, William James, Sir Oliver Lodge: The Survival of

Man! Medij u kontaktu!
Gledajui pred sobom tog brbljavca u sivim kamaama s monoklom, Filip je neprestano imao jedan te isti
osjeaj: da tu pred njim stoji nekakav levantinski poludivljak i da ga gnjavi kupnjom najjeftinijih igraaka i
ogledala, a on nije doao ovamo da kupi nekakva arena
stakalca od poludi vi jaka, i nije doao da se razgovara na
sajmu s trgovakim pomonicima, i to ga do vraga
smeta, i to mu ne vidi u oima, da mu je sve to dosadno i
neka ga pusti na miru!" Odbijajui tako nervozno jedan
dim za drugim, Filip je gledao u Tassila plemenitog
Pacaka ne maknuvi ni usnom ni trepavicom, a ovaj je
govorio o unutarnjoj logici forme, o crnakoj plastici, o
suvremenoj ekspresivnosti s obzirom na danas tako
modernu aktivistiku stvarnost i kolektivizam u
umjetnosti, i opet je spomenuo Roland Holstovu i Zamjatina, i tako je to dugo trajalo, a postajalo je sve
neugodni je. Sve su oi bile uprte u Filipa i svi su
oekivali da e on neto odgovoriti. Ali Filip nije
odgovorio ni rijei; puio je, odbijao dimove i od
vremena na vrijeme pogledao je gospoi Kseniji u oi.
Svi su ti ljudi pred njim izgledali kao namazane mesnate
lutke, samo su njene oi imale bistar sjaj akvamarina, a
trepavice su joj bile tako bujne, tako crne, tako metliaste,
te je Filipu izgledalo, kao da su umjetne. Te su se aave,
masne trepavice rastvarale, a iza njih je prosjajivalo
plavetnilo, kao da tamo negdje duboko svie, a sve ostale
oi oko te ene bile su mrenave, slijepe, kao kokoje.

126/255

Ljudi su lutke i sjede po raznim civilizacijama kao

po izlozima", mislio jie Filip promatrajui ovu elitu na
liepachovsikoj terasi. Kao manekeni sjede te lutke po
izlozima, a odostraga, u pozadini, nekakvi nevidljivi araneri preoblae te lutke uvijek iznova u druge krojeve i
u druge obiaje, i to se onda zove, a da nitko zapravo
nema pojma zato napredak! Da se sada jedna od
ovih prisutnih baba pojavi sa svojim predratnim
gnijezdom od ipaka, papendekla, lakiranih treanja,
voa, groa, bresaka, s onim pantljikama i ajnlagima i
glokenosima i volanima, svi bi se smijali. A kad bi se za
deset-petnaest godina pojavila opet koja od ovih kostanjevekih girls-imitatorica negdje na aju obuena po
danas najnovijim propisima hollywoodskih eira, opet bi
se svi smijali. Te se ljudske opice smiju same sebi
gledajui se petnaest godina unatrag! Sve je to
neshvatljivo zapravo! Izmeu bezbrojno mnogo hiljada i
hiljada lutaka nae se od vremena na vrijeme po jedna,
koja to udnim sluajem nije! Ova ena u crnini, na
primjer, sa svojom prosjedom kosom i akvamarinskim
oima, nije lutka! Ona je sigurno jedan iv i krvav
ovjek! Ona pui kao ovjek i njene kretnje su ljudske!
Ona je bila mini-strovica i upropastila je nekoliko
banaka! Govore za nju da je nimfomanka i da je jednog
ovjeka strpala u zatvor! Ako netko nije lutka u izlogu,
onda o njoj druge lutke iz izloga nikada nemaju dobre
mnijenje! Zatvori, ubojstva, blud, razorene blagajne,
samoubojstva, brakolomstvo, nevjera, kakve glupo
malograanske predrasude! Ta ena ima smionosti da u
ovom smrdljivom provincijalnom zakutku u jednoj
mranoj kavani sjedi za kasom kao kasirica, a jedan
otputeni kanjenik, paralitik, pacijent, bivi ovjek, vue
se za njom kao sjenka; da nije bila ministrovica, ni jedna
od ovih Kostanjevekih

127/255

inovnikih dama ne bi toj kasafrajli pogledala u oi, a

sada svi imaju o njoj svoje uzvieno mnijenje, ali ipak
sjede s njom, jer je bila ena jednog aktivnog ministra!"
Promatrajui starog Dominika kako umorno vue za
sobom svoje plosnate tabane kao pingvin, kako je
doktorica prodrljivo obliznula veliku licu sa lagom,
kako stara banska savjetnikovica gospoa Eleonora
gnjavi veterinarku svojim nevjerojatno dosadnim rakom,
Filipu je postalo nesnosno. Osjetio je potrebu da krene.
Djeca su geometrova pretrala ispred terase za paunom i
tako u razgovoru i dovikivanju s veterinarovom djecom,
pod izlikom da ide da ulovi djeci pauna, on je nestao iza
gustog jorgovana i zaputio se kroz park spram stare
hrastove ume iznad dvorca.
Na proplanku u umi, u krevini, sjeo je na povalje-no
deblo i tu je dugo ostao u mislima. Do nogu leao mu je
zgaen kravljim papcima umski mravinjak. Ispod trulog
hrastovog panja, sprenog gromom, leao je pred njim
mrtvi mravinjak, kao trula, prhka, sasvim porozna stvar, i
taj grobni mir nad mrtvom crnom graevinom (u kojoj se
nitko nije micao) ispunio je Filipa blagom melankolijom.
Tu je nekada stajao vonjak Cranenstee-gov i jedna stara
ilava jabuka ostala je sama na tom proplanku, crvljiva,
siva, bogata crvenim jabukama u tekoj zelenoj kronji,
kao simbolima rane jeseni. Izmeu zelenila crven jeli su
se pojedini plodovi na granama, crveni kao Reginine
staromodne alice za kavu. Na staroj kupini preo je pauk
mreu i sputao se u pravilnim razmacima na duboku
okomicu kao unj nevidljivog ivaeg stroja, a sve je bilo
tiho. Daleko iza ume dopirao je sopran pastirice i zvuk
klepke. Pod proplankom u dolini vijugala se Blatnja
izmeu vinograda i livada u dubokom koritu, a u daljini,
u pepeljastoj maglici ljetnog sutona, sve jasnije u
obrisima rasle su konture gorskih bokova, plavkaste i
prozirne kao na japanskom crteu. U gibanju
predveernjih boja postavljale su se
128/255

vrbe u dalekoj ravnici jedna za drugom, plastine kao

ugljenom osjenene, a boje su se slijevale u jednolinu
horizontalu nad plastovima sijena i nad dalekim tamnozelenim usjevima. Osjeala se inad proplankom gorka,
sumrana ljepota samoe. Udiui taj vlani umski
sumrak, Filip nije mislio ni o emu, nego kako je dobro i
mudro ne misliti ni o emu i mirno udisati taj vlani
umski sumrak. Sve ostaje na tome: zariti tijelo to dublje
u te sumrake i ta svitanja. Osjeati oko sebe klokot vrela i
miris raslinja i tako ne misliti nita. Disati."
Sagnut nad mrtvim mravinjakom, s glavom meu rukama, osjetio je na svojoj koi topao dah. Kraj njega,
sva u crnini, blijeda, prosjeda, stajala je Ksenija. I kao
da je to posve prirodno, sjela je do njega i tako su dugo
ostali bez rijei.

129/255

Kada je Filip upoznao Kseniju Radajevu, sve je ve

uglavnom bilo iza te ene. I dva sasvim nesretna, suluda
braka, i tragedija s Vladimirom Baloanskim, ovjekom,
za koga Ksenija mije zapravo nikada osjeala nita.
Spram tog Baloanskog odnosila se ona savreno
neodreeno, po liniji neke njoj samoj nejasne samilosti, i
po liniji te neodreene samilosti ona je u ivotu tog
zbunjenog i nesretnog ovjeka odigrala razornu ulogu. Za
svog prvog supruga, doktora Pavlinia, advokata i
ministra, udala se Ksenija Radajeva potpuno
hladnokrvno, iz interesa, s raunom, kao to se tako udaju
mnoge graanske djevojke. Ali po svom divljem
temperamentu, ona, za razliku od tolikih svojih
graanskih vrnjakinja (koje su isto tako po raunu mogle
da se godinama pomiruju s laima u svojim branim
posteljama), nije izdrala u svom lanom kompromisu i
razderala je taj svoj brani ugovor bez nekog konkretnog
razloga, vie hirovito nego od stvarne potrebe. Kako je
njena rastava braka pala upravo paralelno sa steajem
Kreditne zadruge (kojoj je njem suprug predsjedao kao
jedan od najzainteresiranijih kreditora toga zavoda),
govorilo se mnogo o tome, da je slom tog novanog
zavoda prouzroila ona sama i predvidjevi katastrofu
pravodobno se povukla. Konkretno se o toj stvari protiv
nje nije znalo nita i sve je ostalo kod glasina koje krue
oko ajeva i oko veera, a onda nestanu kao mrlje sa
starih krpa.
130/255

Advokat Vladimir Baloanski, sin biveg odjelnog

predstojnika Baloanskog, zaljubio se u tu enu djeaki
naivno i savreno nevino. Od prvoga dana on je njoj bio
vie dosadan nego zanimljiv, no upravo, odbijajui toga
slabia esto na nevjerojatno okrutnu distancu, ona ga je
fatalno dotukla; moglo bi se rei doista, kao to se
govorilo na ulici vulgarno: unitila. Zbog nje je Baloanski pao u teke novane neprilike, u pronevjerenja
veega stila, u krivotvorenja mjeninih potpisa, a kad je
dospio u zatvor, a ena mu se (prilino kukavno i
namjeteno) bacila osim toga jo i kroz prozor, on je
ostao Kseniji Radajevoj kao ostavtina jedne drame: ona
ga je jednoga dana naslijedila kao poiljku iz kaznionice.
Na njenim vratima pozvonio je slomljen, bolestan ovjek,
kratkovidan, bez cvikera, s prosjedom bradom, uzet, u
zguvanom haveloku, s masnim halbcilindrom, i ona nije
znala to da pone s njim? Da ga uzme k sebi na stam i na
hranu, da pobjegne, da mu se zataji, da ga baci na ulicu,
poto su njemu zbog nje jedamput izbacili sve na
ulicu? Tako se Baloanski preselio k njoj, a poslije, kad je
novaca nestalo, povukli su se ovamo u Ko-stanjevec, gdje
je ona jo imala nekakav vinograd s jednom zidanom
prizemnicom; kad se i taj vinograd s prizemnicom naao
meu prizemnicama Steinerovim, ona je uzela od
Steinera u podnajam kavanu na Opinskom trgu i tako je
ostala za kasom kao kasirica, stanujui danas s uzetim
Baloanskim u toj kuici, od iste samilosti i milosti
kostanjevekog kavanara Steinera. One tri godine, dok je
Baloanski leao u Lepoglavi, proivjela je Ksenija
Radajeva furiozno, vjenavi se civilno s jednim
politikantom i ratnim bogataem i bacajui novac tog
veleindustrijalca kao korijandole, te se ne bi moglo rei,
nije li ve onda, u tom u svakom

131/255

pogledu nerazumnom i razornom samounitavanju bilo

neeg od samoubojstvene, visokouznemirene, upravo
sulude sklonosti spram smrtonosnih uitaka, koji su joj
konano jednoga dana tako alosno zavrnuli vratom.
U ono vrijeme, kada je Baloanski osjetio u toj eni
svoju sudbinu, Ksenija, koju su tada svi zvali Bobokom, bila je u dvadeset i sedmoj godini. Imala je
duguljastu, meku glavu ruskog hrta, na tijelu neobino
njenog, filigranog rasta. Plavokosa, s dubokim sjajnim
oima, ta ena micala je svojim tananim, nepohotno
rezanim, otrim usnama mudro i nervozno: iz slabog,
boleivog rumenila njene vlane sluznice romonile bi
teke i otrovne lai, kao najistija lirika. Bobokino tijelo,
posuda puna dubokih i mutnih strasti, bilo je androgino,
isto tijelo jedne djevojice, koja stoji na pragu prvog
proljea. Ona je kao boleiv cvijet cvala, nagnjila, i njeni
mirisi gnjilog i mokrog sijena, njene opijumom pokropljene cigarete, njen gustim dimom omotan napukli alt,
sve se to puilo oko glava nae u prvoj i drugoj generaciji
pogospoene gospode, kao najtajanstveniji tamjan.
Pretvarati rune i bolesne stvari u arm ljubavnog doivljaja, gnusne i mutne pojave obavijati arolijom plave
krvi, obmanjivati tom plavokrvnom magijom nau puku
gospodu bankire i parvenije, a istodobno ispranjivati
njihove masivne i okovane blagajne, to je bila Bobokina tajna.
Boboka bila je plemkinja. U njenom krhkom porculanskom tijelu umio je krvotok prozirnoplav, kao to
su bili prozirni akvamarini njene ogrlice. Ta bujna krv,
ljubiasta kao tinta, kojom je pisala svoja fatalna pisma,
taj njen udesni temperament i nemir mesa, sve to bijae
slika uokvirena okvirima od nepatvorenog zlata, i po
prianju ulice dvije su banke: Kreditna zadruga mi-

132/255

nistra Pavlinia i Jugo-holandsko d. d., zavrile svoje

poslovanje sa steajnom nagodbom ispod trideset
postotaka uloene svote, a sve uglavnom zbog Boboke i
njenih plavokrvnih zahtjeva.
U prvom stadiju rastave s ministrom Pavliniem, Boboka je drala stan od devet soba u prvome katu jedne
palae u donjogradskom centru, gdje je na zavjesama
titrao zeleni odraz drvoreda iz gradskog perivoja, a kroz
otvoreni balkon uo se klokot vodoskoka i amor veernjeg korza. Tih devet soba bilo je meblirano u nenametljivom empireu, za koji je Boboka govorila da je iz
njene radajevske djedovske kurije, a ustvari kupio ga
je ministar Pavlini u Beu prilino jeftino, na drabi
ostavtine nekakvog bekog gospodina. Jo iz Verbczyjevih vremena svaali su se Radajevi po obiteljskoj predaji za Prava Kraljevine, a prava slika tog radajevskog rodoljublja bila je ona, kada je Bobokin pradjed
Radaj Ambroz s Turopoljcima svirao arda i Rkczijev
mar od veselja nad ilirskim porazom kod restauracije
1847. Radajevi su po obiteljskoj predaji stajali uvijek
protiv svog vlastitog naroda i od Raucha, prvog nagodbenjaka, pa preko grofa Khuena do obinih plemia
Czuvaja i Tomassicha i Rakodczaya i Skerlecza, uvijek je
po jedan Raday igrao ulogu prvog madarskog doglavnika. Rezalo se meso i na malo prodavalo tuincima,
a Radajevi su bili uvijek dobri rodoljubi, doglavnici i
dvorjanici tuinske vlastele, a po obiteljskoj predaji
govorilo se da brane Interese i Prava Regni C., S. et
Dalmatiae...
Boboka je imala u svome stanu itav pozlaeni barokni oltar iz radajevske pradjedovske dvorske kapele,
preraen u kredencu, te bi iz tog baroknog oltara svo-

133/255

jim gostima toila whisky i pjenuava vina. Nad njenom

posteljom visio je portret jednog Radaya u sveanom
ornatu stolnobiogradskog biskupa, a u salonu dominirao
je Makartov portret tajanstvene gospoe u utoj svili,
navodno beke plesaice, zbog koje se jedan von Raday
ustrijelio. Sve je to bilo namjeteno u Bobokinu stanu
zapravo kao u kazalitu, gdje su svjetlucale lui
dubrovakih luikijernara na empire-politurama, gdje su
ploe pokustva bile pokrivene indijskim alovima, gdje
se u dekorativnom polusvijetlu puilo, pilo i lagalo itave
dane i noi. Lagalo se o glazbi: od Schumanna do
Honeggera i Milhauda, i sva su se imena vulgarizirala do
savreno prazne i blesave konverzacije kod aja ili kod
ampanjca. Lagalo se o knjigama, lagalo se o lirici, lagalo
se o ukusu i o modi, govorilo se o Ljepoti, kao da je
Ljepota naslovna stranica u trobojnom tisku kakvog
enskog pomodnog lista, i tako se lagalo i brbljalo, tako
se troilo mjeseno oko sedamdeset hiljada i tako su se
razbila tri braka i propale dvije banke, a sve u nevinim
razgovorima o Ljepoti, o Ukusu, o Vjenosti i o Bogu.

134/255

Jo u Budimu, kad nije bila navrila ni trinaestu

godinu i kad se tukla s djeacima kovrave kose i zdravih
zubi, otkrio se Boboki motiv tjelesne tajne. Ogroman,
kao to su ogromne sve tjelesne tajne.
Bile su ferije, a Boboka je ljetovala kod svoje tete.
Bila je nedjelja. Mirisale su omorike i zvonila su zvona
budimska, a Boboka, njena, plava, lagana, s golim
nogama, s tvrdim jabuicama na koljenima i njenim,
mekanim zglobovima, ostala je leei na rukama baruna
Remnyija, ujaka njene tete, barunice Remnyijeve, koja
je, udata za jednog von Radaya, visokog inovnika na
budimskom prezidijalu, ivjela na budimskom gradu,
iznad Krvave poljane. Bilo je divno sunano jutro.
Poslije teke olujne noi, zrak je bio providan, sjene,
golubovi, zvona. Nikoga nije bilo kod kue. Svi su otili na misu osim ujaka i Boboke. Ona se njihala na
njihaljci u vrtu, a barun (stara protuha i karta) itao
je novine. Kako se to dogodilo da je pukla karika njihaljke i da je Boboka pala i razbila au, koju je netko zaboravio pod nihaljkom, i sva se raskrvarila, to
je ostalo nejasno; ona je zaboravila sve detalje: pala je,
razrezala koljeno staklovinom i prilino mnogo je krvi
proteklo. Tako krvavu odnio ju je stari barun gore u
135/255

stan i, poloivi je na divan, brisao je vatom i alkoholom njenu krv, a sve se to izgubilo u bunilu udne omaglice, o kakvoj je Boboka itala, ali da se omaglica pui
kao dim i da se pri tome tijelo die kao zrakoplov, iznad
svega to je stvarno i tjelesno, o tome nije do onog
intenzivnog doivljaja imala pojma. U kasnijem, prilino
nezdravom sljepilu tijela, u zanosu nagona i svim
tajanstvenim pijanstvima djeje pohote, to sunano
nedjeljno jutro ostalo je Boboki najintenzivnijom
uspomenom iz njene rane mladosti: sputene rolete,
polutmina u sobi, daleka zvona u gradu, miris alkohola i
topla djeja krv na koljenu, znojave ruke, plamen u
mozgu i u zglobovima, ona slatka nesvijest, od toga to je
plakala, to se privila uz ujaka i to ju je ujak dignuo i
odnio na divan gladei joj krvavu nogu svojim tankim od
duhana i od alkohola mirisnim prstima.
U sedmom liceju pala je u jak bronhitis i otputovala
s majkom na Taorminu. Bila je topla proljetna no na lai,
a neki berlinski bel esprit, sin carskog bankira, danguba i
velegradski vjetak u ljubavnim stvarima, objanjavao je
Boboki gotiku, porculan, govorio joj o zbirci svojih aa
i o zvijezdama. Meu uetima, visoko na kljunu bijele
lae, u toploj zvjezdanoj noi pred Taor-minom, tu je
Boboka popustila tom nepoznatom deku, da je zapali u
divljem, tropskom, tuberkuloznom, ognji-avom stanju.
Taj berlinski mladi bio je doktor, velegradski dekadentni
tip, koji je bojadisao obrve i koji je itava dva dana hodao
po palubi s knjigama uvezanim u kou i sa zlatorezom.
On je vrlo pametno i iskusno govorio Boboki jo od
Genove o naroitoj tehnici bakroreza, o skupocjenim
aama i o tome kako je ivjeti dosadno, ako ovjek ne
ivi slobodno i inteligentno, kao

136/255

to ive majmuni po tropskim umama. Tako su se nale

dvije srodne due na kljunu lae i, u razgovoru o
Symposionu i o ljubavi u Bangovim novelama, sve ono
mutno, laljivo, duboko sakriveno i intenzivno, to se u
Boboki valjalo tri-etiri godine, provalilo je te noi iz
nje konano i elementarno. Lana sjenka, dekadentna,
puna tajnovitosti i bljutavog stida, to se vukla kroz
Bobokine misli kao velo straha i nemira, nestala je one
noi iz njene glave, i ona se vratila u kabinu, kao ovjek
koji je odbacio od sebe posljednji balast glupog, sredovjenog odgoja i predrasuda. Prolazei preko rasvijetljene etvorine salona, gdje je njena majka igrala bridge, Boboki je pala na pamet suluda zamisao, da ode do
majke i da joj prizna sve to se dogodilo. Ali njene
vlastite noge priinie joj se u taj mah kao da su od
olova, a ta misao tako bizarna, tako nezdrava, da je nastavila svoj put dalje, do kabine u prvom spratu pod
palubom.
To je sve bolesno!"
,,A to je uope zdravo u ivotu? Sve su to fraze! A
onaj mladi berlinski sibarit mogao bi imati pravo!
Najinteligentnije ive majmuni po tropskim umama!" Po
uetima lae svirao je junjak i laa se polagano stala
valjati: jednolino i dosadno kao da joj se ne e. A
Boboki je postalo muno. Poele su muke morske
bolesti sve do Taormine. Njema majka kartala se do
svitanja, a kada se vratila, Boboka se priinila kao da
spava, s ustima punima gorine i krvavim mutnim oima.
Kroz otvorenu, utom mjedi uokvirenu krunicu kabine
osjeao se slan miris talasa i uo se um mora. Bilo je
lipanjsko jutro, a u ovalu od ute mjedi izmicala su
pepeljasta ostrva i gasnuli svjetionici.

137/255

Vladimir Baloanski, ili kao to se njegov otac potpisivao: Ballocsanszky, bio je pristojno, uredno, dobro
odgojeno mamino dijete. Njegova majka, presvijetla
gospoa Patricija Ballocsanszka, supruga odjelnog
predstojnika, bila je dama, koja je itav svoj ivot
posvetila savrenom odgoju svoga jedinca. Njen jedinac
bio je uvijek prvi u razredu, odlika sa najmanje pet
izvrsnih, od prirode nadaren, jasan, otvoren, dobroudan,
pristojan, u jednu rije: deko jednog presvijetlog
sastavljen od samih presvijetlih superlativa. Njegov
interes za slikarstvo bio je visoko iznad prosjenog
diletantizma, njegov savreni engleski izgovor, uvijek
ispeglane hlae i ne-zguvana kravata, njegove pismene
radnje, red na pisaem stolu i po ormarima, njegov studij
u inostranstvu i ispiti, koje je polagao s nadnaravnom
lakoom, sve je to govorilo za visoku karijeru mladoga
gospodina, plemenitog porijekla i otvorenog znaaja.
Vladimiru Ballocsanszkom bile su dvadeset i etiri
godine, kad se kao zamjenik kotarskog predstojnika u
Krianovcu zaruio s gospoicom Vandom Dvorak-Agramerovom, kerkom znamenitog kirurga doktora Dvorak-Agramera, kuevlasnika i bogataa srednjoilikog. Roen
osamdeset prve, Vladimir je kao vladin tajnik kod odsjeka
za unutarnje poslove otputovao prvoga dana
138/255

mobilizacije godine devetstoetrnaeste svojoj virovitikoj konjanikoj pukovniji; otac troje djece, on je
proivio u Galiciji sve do polovine sedamnaeste, kada se
vratio kao odlikovani konjaniki ritmajstor u civilnu
slubu. Protektorat njegove majke, presvijetle gospoe
Patricije, koja je budno bdjela nad svim njegovim
mislima punih trideset godina, savrena srea njegova
braka s Vandom Agramerovom, inovnika karijera i
potpuna izolacija obiteljskog i drutvenog ivota, sve su
to bili elementi koji su ogradili Vladimira
Ballocsanszkoga od neposrednosti ivotne udnim i
nevjerojatnim stijenama od kartona. On je kao zamotan u
frankiranoj kutiji, zapakiran po svim pravilima odgoja,
odreenog inovnikog pogleda ma svijet, u dresuri
svojih ivaca, sklonosti i temperamenta, putovao svijetom
kao primjerak visokog gospodina kraljevskog inovnika,
koji se giba i misli po navinutom stroju obiaja i
takozvanog uvjerenja. Poslije rata otvorio je odvjetniku
pisarnu, bacio kapital svoje supruge u industriju, sjeo za
zelene stolove ravnateljskih vijea i tako poivio dalje
udobno, uredno i jasno. Bal-locsanszky Vladimir i
njegova supruga Vanda bili su savreno sretni ljudi.
Njihova djeca, najstariji Vladimir, pak dvije djevojice
Dagmar i Alis, njihov stan od jedanaest soba s troje
enske sluinadi i slugom, posjeti presvijetle gospoe
Patricije, propisna ljetovanja u Lovranu i na Bohinju,
uobiajeno sezonsko zajedniko putovanje u Be (da se
malo osvjee od provincije), solidna industrijalna
klijentela i ureeno kuanstvo (samo osamnaest hiljada
mjeseno), sve se to gibalo tiho i uredno iz dana u dan,
iz godine u godinu po programu tonom kao vozni red. U
toj lakiranoj, pristojno ureenoj kutiji sve su igrake bile
na svome mjestu.

139/255

Znalo se gdje stoje note s Beethovenovim sonatama, gdje

su saldirani rauni, to je rekla guvernanta, kada se javila
mama Patricija razglednicom iz Salzburga; znalo se, to
bi trebalo kompletirati u kunoj ljekarni, a to u djejoj
garderobi, kako stoji s Alisinim kutnjakom, a kaiko sa
grkom zadaom oeva ljubimca i imenjaka. Znalo se u
tom ivotu i za klasike, koji su tim dragim ljudima
izgledali dosadni i velianstveni kao sadrene figure i
bakrorezi pod staklom, ztnalo se da postoji glazba u formi
abonmana kod koncertne ili kazaline poslovnice.
Kupovali su i slike po Vandinu ukusu, s motivima
uznemirene i ustalasane olujne puine, jedine bure u koju
bi se ta mudra i oprezna gospoa znala zagledati poslije
veernje svirke klavira, kada je prolo jedanaest i kad bi
ona oekivala svoga supruga da uje njegov klju u
ulaznim vratima, kako se vraa s kasne veernje
konferencije ili poslovnog razgovora.
A onda se kroz tu tiinu prosuo fijuk vjetra. U tom
politiranom ivotu otkucavanja ure, topline sagova i zatvorenih soba, javile se u poetku neznatne i jedva
vidljive lai, koje su svojom opasnom, upravo termitskom
upornou stale da ruju pod tom idilinom tiinom,
slijepljenom od kartona i caklenog laka. Vladimir
Ballocsanszky upoznao je Boboku i prvi put u ivotu
predao se jednoj eni po zakomu svoga tijela, bez razuma
i bez logike, prosto po zakonu tijela, kao to se predaju
djeaci ispod sedamnaeste: na milost ili na nemilost!

140/255

Osjeala se ta nesretna Ksenija Radajeva u pozadini

ve prilino dugo kao konvencionalna pojava, kao klijent,
kao odvjetnika stranka, a poslije stala je da se javlja kao
pozvani gost, kao kartaka partija, kao posjet u loi, kao
intimna znanica na veernjoj zabavi u restoranu, kao
motiv, koji je stao da bruji ma svim telefonima
Vladimirova privatnog i poslovnog ivota. Vladimir
Ballocsanszky poeo je s Bobokom kao njen odvjetnik u
pitanju njene vrlo zapletene rastave, jer je gospodin
ministar prijetio nekakvim pismima, kao dokumentima
preljuba, a ta su se pisma kasnije pokazala kao obian
advokatski trik.
Zvala te je danas oko pola pet gospoa Boba!
Da! Hvala! Nazvala me je u pisarni!
Pa zar njena stvar jo nije ureena? Meni je govorila
Tekla, da je to ve svrena stvar!
Da! Radi se o vioj instanciji! Ta su crkvena i
enidbenopravna pitanja vrlo zamrena! A postupnik je
staromodan, stvoren u jedinu svrhu da smeta! Stvari, koje
izgledaju gotove, mogu iz posve neznatnih razloga biti
vraene u predstanje. To je sve komplicirano!
Ja ne znam! Meni ta ena ide ma ivce! Ona nije
dobar ovjek!
utnja. Dim cigarete. Nijemo kretanje od prozora do
klavira. Stanka. Schumann: Fantazija.
Ili:
Kamo ide?
Imam konferenciju u Palaceu! Jugo-holandsko
drutvo! Pretkonferencija!
Mislim da je doktor Klanfar telefonirao, da je
veeras kod njega partija! Ti ne i.de onamo?
To je nesporazumak! Veeras je konferencija za
Amsterdam! Uostalom, to su poslovne stvari! Klanfar je

141/255

mogao da telefonira! Njega se to nita ne tie! Klanfar je

tu samo firma! Zbogom, Bibi! Ja idem! Laku no! Ti
samo lezi, nije potrebno da me eka!
A ti se ne e vratiti poslije konferencije?
Ne znam, dijete! Ako budem morao dalje s
gospodom, eventualno i ne u! Laku no!
I tako jedan nesporazum za drugim!
Ja sam naruila auto i preko tog jedinog djejeg
veselja ti sada prelazi kao da je to sitnica! Djeca te u
posljednje vrijeme uope ne viaju! Ta tvoja zaposlenost
je upravo mamjetena! Ja ne mogu da ti to ne
kaem
Pardon, ja sam dogovorio taj izlet uslovno! to sam
ja kriv, da radim? To su sve pretjerane rijei! To je
suvina elokvencija s tvoje strane, draga moja!
Da, ja se svladavam koliko mogu, ali kada je rije
o djejem...
Zbogom!
I tako nesporazumi i rjekanja o tome, je li kupljena
loa po dogovoru ili nije, nije li svejedno, da on pred
Vandu i djecu doe poslije Toske ili da zijeva na Toski,
da se on dogovorio, jer nije znao, jer je zaboravio, jer
je mislio, jer nije mogao da znade, da je on ovjek poslovan, da radi kao pas za druge itav dan, da i on ima
pravo na svoju partiju i na svoju crnu kavu, da je to
minimum. I tako sitan ljubomor meu rijeima, nepovjerenje, dim i alkohol. Mnogo dima i mnogo konjaka i
whiskyja i ega dosada nije bivalo: pijanstva i grube
violencije u pijanstvu. Glasovi po gradu, glasovi oko
Boboke, glasovi oko Vladimira. Da je bio kod Boboke
na soareji, da je plesao na stolu obuen u kostim
panjolske plesaice! Da je vien s Bobokom i njenim
trabantima u kabaretu onog istog veera, kad je Vandi

142/255

odbio da ode s njom na koncert nekog francuskog

klavirista! Da nije bio u Beu poslovno nego u Opatiji,
gdje je Boboka kupila luksuriozno ureenu vilu! Da gubi
na kartama i da baca novce! Da se preoptereuje izdacima
i financijalnim obvezama! Da sve to s njim nije dobro ni
normalno! Nemir i nepovjerenje! Sve vei nemir i sve
dublje nepovjerenje, i sasvim novi, nepoznati kompleksi
razmiljam ja, logini i neobino negativni, ega dotada
nikada nije bivalo.
Vanda je u tome trenju stala da razvija masu kombinacija
i ona je u svom suprugu poela otkrivati novog, njoj
sasvim nepoznatog ovjeka. Kako nema volje, kako je
laljiv, kako je sve kod njega zapravo osnovano na
vanjskoj, papagajskoj formi, kako jie sve to prazno i
nesolidno i sebeljubivo, zapravo okrutno. Kod njega,
naravno. A ona je majka, ona ivi za svoju djecu, za ideju
jedne uzvieme istoe svoje vlastite obitelji, u
posljednjoj konzekvenciji i za njega. Ona je muenica i
preko nje se prelazi, kao da ona nije ovjek nego stvar.
Preko nje se jednostavno prelazi."

143/255

U Vladimiru plememtom Ballocsanszkom sve se vie

javljalo tijelo i tjelesno. On je zapravo itavog svog
ivota ivio kao u sanatoriju za ivano bolesne, gdje se u
interesu pacijenata nita nije smjelo. Nije se smjelo puiti,
piti, kartati, ljubiti, ludovati, uivati, misliti! Nita se mije
smjelo i sve je bilo propisano po tono odreenom
rasporedu, kao u kakvoj privatnoj ludnici. Osim te
bolesnike jednolinosti dugogodinjega dnevnog
zanimanja po propisanom programu, osim te oajne,
pitalske, pacijentske pokornosti obiaju, propisu,
principu, to je on zapravo doivio? Mrtvilo volje,
dnevnu
mnogogodinju
rezignaciju,
prividnost
(neodreene, imaginarne sree, koja zapravo nije bila
nikakva srea nego ubitano, filistrozno umiranje svega
pozitivnog u njemu."
to je on zapravo doivio, ako se iskreno uzme, sve
u svemu? Imao je bronhitis i anginu, pio je sljezov aj.
Iaio je nogu na Duhove u petoj gimnaziji i nosio etiri tjedna nogu u gipsu, to je sve to je doivio! Jedina
prava i nepatvorena senzacija njegova djetinjstva to
je bila nona vonja s njegovim pokojnim ocem u fijakeru na bojakovaki vinograd. Ono tajnovito micanje
fijakerske svjetiljke po svjetlucavodlakavoj oblini konjskih stegna i butova, to je jedini veliki doivljaj njego144/255

va djetinjstva. Ima Boboka pravo, kada tvrdi, da je

najvee prokletstvo naeg suvremenog ivota ovo
sistematsko unitavanje svega, to je u nama neposredno,
duboko, fantastino! Trebalo bi ivjeti slobodno, kao to
ive majmuni po tropskim umama! Potpuno nezavisno
od sveg ovog naeg intelektualnog evropskog ba-lasta u
nama, tako bi nekako trebalo ivjeti, doista! Sramota je,
ali je istina, da je prva strana, nezakonita ena, koju je
doivio, bila jedna javna djevojka, a to je bilo u
Ronjatovu u Galiciji godine esnaeste. Bio je svjetski
rat, a on je ratovao kao trideset trogodinji konjaniki
oficir ve dvije godine."
,,A ovdje sada ova neobina ena, ta Boboka, ona
znai za njega objavljenje! Tu se iz svega toga dosadnog,
uobiajenog, svakodnevnog moe izai van, tu su se
otkrile svjetlije boje i jedna njemu savreno nepoznata
intenzivnost doivljaja!"
,,I to mu to govore te glupe fraze o dunostima supruga i oca obitelji? To su mu itavog ivota govorili, te
glupe fraze o dunostima. I guvernanta sa svojom
nesnosnom: occupation quotidienne i njegova mama, koja
ga je trideset godina tiranizirala svojom patetinom
ljubavi, i kola i ispiti i zanimanje, sve same ograde!
ovjek tri zapravo zapregnut kao fijakerski konj i to mu
to jo dovikuju iz koije da su to dunosti supruga i oca
obitelji i dobro odgojenog jedinog sina, da treba da isto
tako tri nepromijenjenim kasom, sve do svoga groba
prvog razreda, to ve stoji kupljen i spremljen u rezervi,
za svaki sluaj. Ta on ne e uiniti nita protiv svega tog
aranmana! Neka mu samo dopuste, da jedan jedini put
staine i odahne! On ne eli nita nego jednu jedinu stanku
u tom bezizglednom muenju!"
On je od voska, on nema volje, on je hazarder, koji je
stavio na kocku sreu svoje djece!"

145/255

To su gluposti! Sto je volja? Majmunska imitacija nekih

uobiajenih kretnja. On ima volje da hoe je-damput
neto neobino! On dosada nije imao volje, da, i sad mu
se tek prvi put u ivotu otkrila kvintesencija te graanske
fraze, to zapravo znai htjeti. I to to on hoe, to
nije ni protiv ijeg interesa! To on hoe sam za sebe
jedan svjetliji interval u ovoj sivoj dosadi, jedan jedini
izlet bez pratnje i bez nadzora. Ta on e se vratiti, to su
se toliko uznemirili, kao da se on ne e vratiti? Cemu
uope ta pretjerana panja za njegovu osobu? To su
njegove line stvari, to ne spada ni na koga! Ljudi su
pretjerano nametljivi i bezobzirni! Pogotovo gospoe iz
drutva, a naroito, ako su jo majke! On radi, om
zarauje, on hrani te nametljive i bezobzirne kod svoga
vlastitog stola, i emu taj suvini nemir i ta nervoza?"

146/255

Sjedi tako Vladimir plemeniti Ballocsanszky u baru i

gleda kretanje boja i tkanina i enskog mesa. Kreu se
gole plohe enskih ramena, kreu se suknje i draperije,
lica se kreu u zvukovima, giba se arenilo u ritmu
crnakom, mutnom, sasvim grubom, a Ballocsanszky
sjedi u loi, pije jedan cocktail za drugim i gleda Bobu
gdje se mie na parketu s nekim mjemu stranim i
nepoznatim licima.
Tko su ti mladi antipatini tipovi, s ramenima smokinga skrojenima naglaeno brutalno, kao da se pod tim
crnim suknom i plastronima nadimlje sama atletska
snaga? Tko su ti anonimni ljudi s gustom, ekinjavom,
briljantinom zalizanom kosom, s jakim zubalom i
engleskim stiskom ruke? Nekakvi sportsmeni, koji govore
o glupim romanima, putuju preko zime na Berninu, piju
na litre aja i tako u cvijeu, u polutmini, razgovarajui se
o knjigama i glazbi, ljubakaju s Bobom. Pleu s njom
itave noi, a on sjedi u loi, ispija jedan cocktail za
drugim i eka, da doe vrijeme umora i svitanja. Da
sjedne s njom u auto i da je otprati kui. Sve je to bludno i
nedostojno i pustolovno, zapravo gadno i besmisleno i
skupo. Muiti se ovako beznadno, ekati itave noi, biti
muen, poniavan, tjelesno iscrpljen, ali osjeati jedno
ensko tijelo nad svim enskim tijelima
147/255

i dati se muiti od tog tijela i biti sretan. Ovo ovdje se

valja s Bobom po parketu rulja. Tu viu i smiju se glasno
ene posljednje vrste, tu blebeu po tipkama i frulama
pijani svirai, tu se guraju trgovaki pomonici s
nateenim znojnim rukama i olovnim prstenjem, tu se
plee izmeu kaznenog zakona i skandala, a preko svega
toga plee Boba radosno i nevino kao djevojica! Tu je
zrak gnusno mlaik i vonja po prostom sapunu i maslu od
kakaa, kelneri hodaju u fraku stegnuti kao lutke, a ober
ima zlatnu narukvicu i prstem s topazom, prozirnim kao
staro vino. U lak-cipelama, napudrani, tu kelneri uz
svirku gitara posluuju na srebru pijane bludnike, i svaka
takva viteka no Bobine pratnje stoji minimalno
hiljadarku."
,,A Boba je zapravo nimfomanka!"
Ne, Boba je najiskrenija i najnevinija ena na svijetu!
Ona njemu nije zatajila ni jedan detalj iz svog ivota!
Ni onog mladog madarskog husarskog oficira, enskara
i grenika, kome je pala u ruke s osamnaest godina. On
je bio i vitez i nitkov, pustolov, i chantageur, ljubavnik
i krotitelj, a konano ju je ostavio u nizu svojih ljubovca i oenio se drugom. Zvao se Nmeth! Von Nmeth!
Pa onda njen brak s onim antipatinim karijeristom
Pavliniem i sve one moralne rane, to su poslije toga
ostale otvorene? Ona mu nije zatajila nijedan detalj.
I onu masu flertova i prolumpane noi po prljavim
krmama, gdje svjetlucaju zvjerske oi pijanih baraba,
koji smrde po blatu i po znoju, a iz kovrave im kose
stre slamice i posuena trava sa sjenika, gdje su prospavali prolu no. S takvim jednim tipom, koji je hlae
imao vezane pagom, a mjesto cipela poderane kaloe,
ostala je pijana u nekakvim kolima u zatvorenom taglju
negdje u predgrau. Ali to je bio oaj samoe! To se
moe razumjeti!"

148/255

Dakle, bilo je tu i nesimpatinih pojava! Lik starmalog patuljka Mukija, koji se s majmunom Bobijem
gibao po Bobinim sobama kao neka vrsta dvorske lude:
visok devedeset i sedam centimetara, u smokingu, s
rukama siunim i koom na njima navoranom, kao to je
navorana koa nedonoadi u piritu, taj mali Muki
skakutao bi po Bobokinom stanu kao bizarna domaa
ivotinja. Zveketao je zvoniima, igrao se s kameleonom
Bibijem, nosio je crvenu harlekinsku kapu i opijao se
ampanjcem. Tog Mukija uspjelo mu je odstraniti, ali
mala elistkinja, grbava Eleonora, udo od djeteta, suiava, blijeda, bolesna djevojica, ta je u trajnoj i
neprekidnoj Bobinoj milosti, i sve je to mutno i
neshvatljivo!"
,,I sva ta lica kod Boboke na njenim veerama i ajevima, sve su to mrane i neshvatljive pojave! Nekakvi
ekscentrici, koji piju vino iz ljudskih lubanja, hohtapleri,
kojima je jedina briga pitanje rakova i parge, i to upravo
onda, kad nije sezona ni rakova ni parge. Ljudi, koji
itave dane brbljaju o kravatama i o poma-dama, a u
posljednjoj konzekvenciji sve je to vrlo skupo, i sve te
parge i artioke i raci idu na njegov raun. Sijamska
veera, to ju je Boba dala u poast svog intimnog druga
iz djetinjstva, Larisa, komornog pjevaa, koji je
doputovao u na grad u svom vlastitom RR, ta sijamska
veera bila je prilino skupa. Kineske vota-nice,
malajska majolika, smrdljiva jaja, gnjile ribe, gnjile dinje
s majonezom, neke opojne teke mirodije, dim, sve je to
platio konano Ballocsanszky, a bilo je sve dosadno
i suvino."
On nikoga zapravo i ne voli i ne cijeni iz Bobinog
drutva! Ona suluda grofica Orcyval suvie se esto kree
oko Bobe, i to ona tako esto dolazi u goste iz Szent
Miklosa, pa onda ostaje tu po nekoliko tjedana? A gos-

149/255

poa Angelika Benito-Benitzka, ena s tijelom djeaka,

supruga jednog notornog i uglavljenog varalice na
kartama, i suvie kompromitirana u svakom smislu, a da
bi jedna distingvirana dama uope mogla da se pojavi
javno u njenom drutvu! A Boba polazi s tom Angeli-kom
demonstrativno u lou svako vee! Kroz Bobin salon
uvijek prolaze tajnoviti angrosisti parfema i arapa iz
Pariza i Londona, pa onda igraju itave noi poker,
chemin de fer, pa gube, pa dobivaju, ti tajnoviti prolaznici
s visokim naslovima i uglednim poloajem trgovakih
konzula. Sami nesimpatini ljudi! Tko je samo taj mrani
Gruzin, taj hohtapler, doktor Kyriales? Onaj neiskreni tip
plemeniti Kriovec, Klanfarov advokat, koji nema druge
ideje nego da njega izgura iz amsterdam-ske kombinacije.
Pa onda njen kuzen po majci, vitez Urban, savjetnik
sanktpetersburkog poslanstva, koji je tako duboko pao,
da pod svojim vlastitim potpisom pie po novinama! Ovih
dama bio je kod Bobe na veeri jedan kairski hiromant
Muharem Abibej, i tu se neto dogodilo, to je njemu do
dana dananjega ostalo zagonetno. Nestalo je Bobine
biserne ogrlice. Drugog jutra, kad se to konstatiralo i kad
nije bilo druge mogunosti, nego da se posumnja u tog
kairskog hiromanta, Boba ni u mislima nije dopustila te
jedine logine kombinacije. Poela je histerino da cvili,
kad je on izjavio da e telefonirati policiji! A eto sino,
om je na njenoj toaleti naao sluajno zalonu cedulju
jedne beke zalagaonice na tu bisernu ogrlicu? Kakve su
to tajne? Tu je ogrlicu kupio Bobi prologa Uskrsa u
Milanu. Trista dvadeset hiljada! Vila u Opatiji osamsto
etrdeset i dvije hiljade. Samo raun kod bodege prolog
mjeseca za sekt i kavijar i druge sitnice dvadeset i sedam
hiljada! A jedanaest hiljada abonman za drugu etvrt za
sebe i za Bobu,

150/255

to je zaboravio. I kod kue je ve u zaostatku za kojih

osamnaest-dvadeset hiljada od prolog mjeseca, a za ovaj nije poloio jo nita. Vanda mu o tome nije rekla ni
rijei! A put u Be, a nova oprema, a kolarina za malu
Eleonoru, koja je po Bobinom uvjerenju velik talent, udo
od djeteta, fenomen glazbene nadarenosti?"
,,A Boba zapravo nije dobar ovjek! Ona mnoge stvari
izgovara s grimasom, kao da glumi! Njoj esto nedostaju
na j elementarni je slike iz naobrazbe. Prema ljudima, s
kojima je iz nekih razloga prekinula, ta ena je potpuno
hladna, i daljine izmeu nje i njoj tjelesno indiferentnih
ljudi nisu samo neljudske: to su upravo interplanetarne
daljine! Neko vee bili su zajedno u operi, a doktor Pavlini, koji je bio u parketu, s interesom je promatrao svoju
bivu enu, kako se javno pokazuje sa svojim novim
trabantom. To je od strane tog Pavlinia bilo indiskretno, i
dokaz njegova vrlo slabog odgoja, sili ona mrnja, s
kojom je Boba reagirala protiv Pavlinia, bila je upravo
ivotinjska!
A odakle dolazi ovakvo jedno opskurno lice da gleda
ovamo na ovaj nain? - To je bilo rezano golom britvom; a
moda onaj ovjek dolje u parketu i nije tako nespretno mislio, kao to je ispalo? Ne, Boba ne pati od hipertrofije srca!
,,A to je sluaj male suiave Eleonore, ako nije
samilost? Ta mala lei po itave dane, a Boba je dvori kao
vie bie, Boba bdije uz malu grbavu sviraicu itave
noi, kuha joj limunade, svira s njom, prati je na klaviru,
brine se za nju, kao da joj je roena mati. A to je to, ako
nije dobrota srca?"
Sjedi gospodin doktor plemeniti Ballocsanszky u baru i
gleda Bobu kako plee. Kreu se plohe enskih ramena,
kreu se sukna i gole noge, lica se kreu u zvukovima,
giba se meso u ritmu crnakom, a Vladimir plemeniti
Ballocsanszky sjedi u loi, pije jedan cocktail za drugim i
gleda Bobu kako se mie na parketu.

151/255

Kao cvijet od voska, tako se topio Vladimir Ballocsanszky meu Bobinim prstima, a od te boleive i nagnjile rastopine ostala su dva-tri sudbena peata, kojima
su zapeatili njegove stvari: blagajnu, pisai stol, advokatsku pisarnu i itavu njegovu slavnu karijeru, na kojoj
su mu toliki zavidjeli. Kad se sve ve prilino zamrailo,
Vladimirova supruga Vanda Ballocsanszka nekoliko je
puta poela da govori sa starom presvijetlom Ballocsanszkom, svojom uzvienom i hladnokrvnom svekrvom
o Boboki, o tom kriminalnom tipu ene, koja ruje pod
egzistencijom njenom i njene djece, da bi tu trebalo
neto konkretno poduzeti i da ona (Vanda) misli
da bi to bila dunost presvijetle, kao Vladimirove
majke!
Izmeu Vande i stare Ballocsanszke uvijek su postojale nepremostive daljine, i stara dama, koja nikada nije
voljela nikog, a svoje snahe nije mogla da podnese od
prvoga dana, u tim kritinim razgovorima, kada bi se
bilo moglo jo mnogo toga poduzeti u interesu njenog
sina, ostala je neizrecivo hladna, potpuno dosljedno
pasivna par distance. Kod takvih tihih scena, kad bi
Vanda optuivala Ballocsanszkog sa mnogo razloga,
stara je igrala ulogu dostojanstvene svekrve, koja titi u152/255

gled svoga sina spram ove njoj po krvi i po odgoju

potpuno strane ene.
Tu se suzama ne da nita pomoi, drago moje dijete!
To su sada one iste godine, u kojima je i njegov otac
odjednom poeo pokazivati sklonost spram minder-wertig
ena, to kod pokojnoga nisam dotada nikad imala prilike
da primijetim! Tu treba ekati, i to je jedini lijek u toj
stvari!
Ali to ve predugo traje, mama, za boga miloga! Ja
sam sama mislila, da bi najbolje bilo tu stvar prepustiti
vremenu, ali to se ve vue drugu godinu. Da nemam
Dagmar, ja bih znala to da radim, ovako sam vezana i
zato mislim, da bi ti bila pozvana da preuzme inicijativu!
Sino je tu bila Tereza i ona me najozbiljnije uvjerava, da
se po gradu govori o Vladimirovom krahu kao o
najozbiljnijoj stvari. A on sa mnom principijelno ne 6e da
govori o tome ni rijei!
Die Manner sind schon so! Tu se ne moe nita!
Schon ruhig weiter Tee trinken und weiter warten!
Ali ako su ti glasovi o njegovoj ruini istiniti, onda e
on upropastiti materijalno i mene i djecu!
Tako su gnjile te tihe tragedije izmeu pola osam i osam u
sutonu, kod hladnog aja, u nekoliko rijei.
Njega opet nema, on je opet telefonirao, da je poslovno
sprijeen, a jutros, kad mu je pomagala kod vezanja
kravate, on je bio toliko rastresen te nikako nije mogao da
svee papillon, i kad su je pri tome oblile suze, on ju je
pogladio po kosi i nazvao je svojom dosadnom starom
guvernantom.
Ballocsanszky, u groznici onih posljednjih dana, ni
sam vie nije osjeao zemlje pod svojim nogama: imao
je neodreen, ali intenzivan osjeaj izgubljenosti. itava ta Boboka u njegovu ivotu znaila je neizrecivo
__________
Takvi su mukarci!... Valja mirno dalje piti aj i dalje ekati!

153/255

jaku spoznaju, da je ivio glupim, patvorenim, krivo

postavljenim ivotom, u nizu blesavih obmana i kulisa, i
da nije uspio da prodre do samoga sebe. A ta ena
izgledala mu je neshvatljivim elementarnim prodorom
do njega samoga, do najbitnijih skrivenosti u njemu samome! itavog svog ivota vukao se meu stvarima i
prikazama kao plaho, uznemireno, drue dijete, a sada,
kad se prvi put osovio i htio da se pokrene kao subjekt,
sada je doao u sudar s materijom. S kaznenim zakonom.
Nikada se jo nije usudio da prizna sebi neke osnovne
istine o laima svog najintimnijeg tjelesnog ivota, a
sada, kad je tek poluglasno i polusneno poeo spoznavati te svoje nemone zablude, sada se ve kotrljaju lavine i katastrofe. Proivio je posljednje vrijeme u pijanstvu s nekim patuljcima i grbavim djevojicama, na dlanu toplih enskih ruku, s mukarcima, koji su pijani
cjelivali zlatne enske cipele, jeli gnjile ribe, smrdljiva
jaja, puili opijum, srkali kokain, i ta sluzava, mjehurasta, nagnjila monstruozna zvijer u njemu osjetila je
potrebu, da se rastegne kao ogromna, pretpotopna neman, da poivi, da zaboravi, da pregrize neiji grkljan, i
jo se nije nita ni dogodilo, a ve je svemu kraj. Bio
je ve izdan i uhidbeni nalog, a on je objanjavao Vandi
s viim, sasvim vrhunaravnim smijekom, da je to sasvim sporedna sitnica, jer da se on sprema na hitno poslovno putovanje u Holandiju, te e sve te sitnice jednostavno urediti nekakvim pravodobnim transakcijama. Tako su ga i nali detektivi u neredu njegove sobe, izmeu
razbacanih akata, razderanih pisama i poluzapakiranih
kofera, kako je otvorio vrata ogromnog starinskog ormara i kako sjedi u ormaru kao na pragu svoje kue i
bulji u nered na podu pred sobom. Drao je u ruci Bobinu srebrnu podvezicu i smijao se tihim, viim smijekom. Ormar, u koji se zavukao, bio je onaj isti, u ko-

154/255

me se ustrijelila njegova baka: ula je u taj ormar,

zatvorila za sobom vrata, i tako su je nali drugog jutra, a
da nitko nije ni uo pucnja. Jo od ranog djetinjstva taj je
ormar privlaio Ballocsanszkog kao duboka zatvorena
grobnica.
Vukao se poslije toga po sudovima, po bolnicama, po
ludnicama, po zatvorima, a onda se jednoga dana vratio
Boboki i sada sjedi svako vee kod Krune pod kasom,
i ita novine. Igra ah, pie pjesme i razgovara s Filipom
o slikarstvu i o umjetnikom stvaranju.

155/255

Sunani, arki kolovoz priklanja se svojim posljednjim

danima. Umoran i neispavan sjedi Filip u vrtu pod
orahom u sutonu i ne moe da se otme neugodnoj
praznini, to je poela u njemu rasti posljednjih dana sve
mranije. Ljeto je na umoru, dolazi jesen, zrele kruke
padaju sa stabla; opet je jedna pala, odbila se o krov
sjenice i otkotrljala u ribiz prelomivi dvije-tri peteljke, i
to se ulo, to suho pucketanje mrtvog lia pod udarom
tekog ploda. Eoku svinje iza plota, a mala svinja-rica
Anica plae poluglasmo, neprekidno, tiho, ve itavo
poslijepodne: ubola je osa u nogu i sva joj je natekla i
plae, a nikoga nema da joj pomogne. Na talasu vjetra od
vremena na vrijeme amor ljudskih glasova i klepet par
otro ja: to u Kostanjevcu ljudi mainaju ito. Kroz granje
voaka vidi se u kopreni zapare ustalasana masa oranica
ispod vinograda: gluhonijema ogromna zemlja u
pepeljastim tkaninama sumraka. Strava meu piliima na
dvoru iza kue, kokodakanje i kvocanje glasno i
uznemireno, nervozan lepet krilima, a omda opet tiina.
Miris dima ispod mahovinom obraslih krovova vue se
izmeu voaka pod ogromnom teinom toplih, tekih kolovoznih oblaka, i u penetrantno sirovom, otrom vonju
vlana dima osjea se glomazna nepokretnost sela i
mranih seoskih krovova. Lei Filip u naslonjau, spustio
156/255

penetrantan prodoran, probojan, koji proima

glavu duboko nauznak, a u ruci mu je malena bronana
Evropa na zadahtanom biku: djeja igraka ili (nadgrobni
nakit mrtvih panonskih vremena, koja su sagnjila
nevjerojatno davno. Gluhonijemi kravar Miko naao ju
je na pai i dao Filipu: neobino dragocjena filigranska
radnja, raena s najrafiniranijim dekadentnim ukusom
sitne plastike, a opet: u potezu kompozicije sasvim
jednostavna, upravo monumentalna.
Stajala je tu na tim istim oranicama cezarska Panonija, s
mramornim gradovima, s livnicama i umjetnikim
atelijerima, gdje su nadareni cizeljeri svojom rukom
stvarali takvu divnu plastiku. ivot je kiptio po
gradovima, po kazalitima plamtjele su baklje, bilo je
pljeska, vina, klicanja, zanosa. Plauta su igrali glumci i
grke tragedije, a sada mala Anica plae nad tim
grobovima i roku svinje. Samo svinje roku i pada
sumrak i sve lei u sumraku, kao onaj mrtvi mravinjak
gore na proplanku: svodovi, graevine, vodovodi,
putokazi, kipovi i sumrak, u kome nitko od ivih nije u
stanju da svojom rukom stvori takvu savrenu igraku,
kakvom su se igrali dekadentni mrtvaci tu dolje pod
naim nogama."
Stari romantik ideje o kontinuitetu evropske kulture, Filip
se snudio pod dojmom te male bronane figurine, kojom
se igra meu prstima ve itavo poslijepodne.
Blistala su tu jedamput topla mora, zlatne narane su
dozrijevale na starim, stoljetnim stablima: sretna tiina
vedrog neba i bonaca jednog zlatnog, u sebi potpuno
zatvorenog vremena. Lae u bogatim lukama, razapetih
jedara po modrim vodama na svim vjetrovima, kripali

157/255

su jedrenjaci pod teretom cimeta, penice, banana,

ananasa i groa: jedan neobino dobro naslikan tihi ivot
na dlanu rimske Evrope, koja se kupala u tihim zatonima i
kretala se po svijetu na bronanom biku, a sve su boje
plamtjele svjee kao na pompejanskim freskama. Sada
stoji nad tim grobovima blatno pastirsko, govedarsko
Kostanjevo, i sve, to se u tom prokletom Kosta-njevcu
posljednjih trideset godina dogodilo, jeste da je zvonar
zasadio kruku. Izvrtali su na Martinovo novi zdenac i
lavor su kupili sna sajmu i petrolejku. A postoje nad tim
Kostanjevcem visoke gvozdene crvene livnice, ogromna
crna kovanica evropska tutnji svojim nakovnjima i
kladivima, traverze, tranice, plameni tokovi, gorua
vretena, veernji ognjevi, a Kostanjevo, tone u sumraku,
tu roku svinje, tu gnjije sve kao zgaeni mravinjak!"
Osjeao je ve dulje vremena, kako ga ponovo privlae
magneti aavih gradova: u nosnicama javlja mu se
enja za mirisom kovina, u uhu nostalgija za
grmljavinom strojeva; ,,u onim tamnim zapadnim ulicama
postoji ipak intenzivno kretanje i kao laboratorij sve je
obasjano zelenkastim polusjajem novog, suvremenog
kamena mudrosti. Mnogo koe je nagomilano po tim
gradovima, divljai, tkanina, ruha, svile, sapuna, zlatne
potkove barunastih kazalita blistaju u polusjaju
zanosnih tiina, tamo odjekuje ljudska rije kao glazbalo,
a nad svim grme aave kovanice i plazi crno rememje!
to je on tu zapeo u tom panonskom blatu i to on to eka
i to se ne mie?"
Nemir je ulazio u Filipa i postojao je sve intenzivniji!
On se oduvijek osjeao osamljen u krugovima svojih
emocija i znao je vrlo dobro iz svog dugogodinjeg
iskustva, kako je teko pokrenuti ljude oko sebe do inten-

158/255

zivnosti svojih vlastitih doivljaja. ovjek ivi u svojim

vlastitim zatvorenim svjetovima, ima svoje vlastite
ljepote, svoja vlastita ivana razdraenja, intenzivna, a
esto neobino zanosina (i iskreno lijepa), ali tu ljepotu,
tu istinitost svog vlastitog (estetskog) zanosa predati
drugima, to je teko, a esto i neizvedivo. Upravo:
nemogue!"
Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive ivotinje! Ljudi
uglavnom ive u vonju svog vlastitog isparivanja, i dok
uivaju u svom vlastitom gnjileu, sve, to je od blinjega
gnjilo, to im smrdi."
Kucati, pristupati, posjeivati, nositi, poklanjati neprekidno sebe, a usto biti sretan, to ima netko, tko je
blagonaklono sklon da uzme na znanje istinitost naih
vlastitih ljepota, to je bila historija Filipova druenja
sa enama. Koliko je tu bilo_luakinja, kratkovidnih lutaka, bezlinih prolaznica, kojima je pristupao Filip od
vremena na vrijeme sa svojim preobiljima, a da poslije
od svega nikada nije preostalo nita do neugodno sjeanje na alosna tjelesna isparivanja, kao na um kotlia
iza zatvorenih vrata. Izmeu tih nepristupanosti, nepovjerenja i nehaja, plovei godinama kao intelektualni
pustolov bez nekog naroitog smjera, gonjen iskljuivo
svojim vlastitim iskrenim sklonostima za sakrivene i
neobine ljepote, Filip je postajao umornim, i sve mu je
to ve prilino dosadilo. A kada je upoznao Kseniju, ona
kao ni jedna od tolikih ena dosada - znala je, da
su upravo ti najprolazniji, najneznatniji, najtrepetljiviji,
prividno sasvim sitni unutarnji doivljaji jedina vrijedna pojava u ivotu! Ona je to znala prodorno, iskreno,
nepatvoreno, neposredno da osjeti, i ba to suosjeanje s
njegovim vlastitim razdraenim, nervoznim stanjima, to
je bilo ono, to ga je k toj eni tako intenzivno privuklo.
Sama ranjava, izubijana, nagnjila i krastava iznutra, ona
je osjeala, kakva se katarza skriva u ljepotama, i ona je s
njegovim ljepotama poivjela neobino jako i predano, od
prvog dana.
159/255

Filipova ideja na primjer, da u nama stanuju drugi

kao u starim grobovima, i svi mi da smo samo kue pune
nepoznatih mrtvih stanara, Boboki je bila neobino bliza
i draga. Ona je i sama vrlo esto osjeala, kako kroz
mutno staklo njenog pogleda gledaju nekakvi drugi, njoj
nepoznati obrazi, i, budei se jutrima, pred svitanje (kad
kripe daske na podovima, a nad praznim ulicama plove
teki, kini jesenji oblaci), njoj je uvijek iznova izgledalo
da se probudila u nekakav neugodan san, to ga sanja njoj
netko nepoznat i tu. Tu hre kraj nje Baloanski, blijed,
upalih obraza, sa svojim debelim metliastim,
podrezanim brcima kao kefama, a dva mu prednja zuba
fale, te izgleda kao krezubi mrtvac. A s tim krezubim
mrtvacem ivi ona u niskoj prizemnoj sobici, i brajde su
pred prozorom s gnjilim groem i crvotonim liem,
kia bije o stakalca, po cesti jedan seljak pokriven gunjem
tjera svoju kravu, jutro je, treba ustati! Treba ustati u
zelenu kuhinju poploenu crvenom ciglom, treba zapaliti
vatru, kuhati kavu, prati tanjire u mlakoj masnoj vodi, i
treba otii k Steineru u kavanu za mramornu kasu i tamo
brojiti bijele eerne kockice za prve poslijepodnevne
crne kave."
Uznemiren neobino neizvjesnou svoga porijekla,
Filip se gubio u neizmjernim tajanstvenim poecima, i za
njega svi su dodiri sa stvarnou od poetka jo ostali
tajnoviti: polutiho otkucavanje satova, gust miris jasmina,
sive plohe stijena u odrazu maglenog svitanja, dodir
hladnog stakla na grozniavoj usni, gorak okus vode, to
u mlanim loptama protjee kroz grkljan bolesniki,
vlane kvake i umorno tijelo, sve je to bilo predmetom
trajnog Filipova ispitivanja o osnovnim razlozima.
On lei bolestan kao dijete u groznici i razmilja o
tome, kako povorke mrtvih slugu, biskupa, kanonika,
pokojnih kamerdinera, nepoznatih prolaznika iz trafike
kroz njega putuju kao kroz tunel. O tim prvim svojim

160/255

groznicama priao je Kseniji jo odmah u jednom od

prvih njihovih razgovora pred kavanskom kasom, a ona
ga je sluala s neobinim zanimanjem. O mirisima je
govorio u naim toplim nosnicama, o uzbuenjima naih
plahih doticaja, o zaboravljenim zamrlim zvucima (to
gnjiju u nama kao sirovi pod staklenim zvonima sluha), a
ona je sluala tu jednog stranca, gdje joj govori o
bizarnim, sakrivenim prostorima, o daljinama, o udnim
svitanjima, i u njoj su se otvarali njeni vlastiti prostori,
njene vlastite daljine i njena udna svitanja. Doista! Ona
je gledajui portrete svojih baba i prababa po budimskim
sobama esto razmiljala o tome, kako je i ona samo
jedan od tih mnogih Radajevskih portreta, da se mie
(dodue) iva, ali da spada u one tamnosmee prostore sa
utim naslonjaima i tamo da joj je mjesto iznad komode,
u zlatnom okviru!
Mrtvaci, nepoznati hipotetini mrtvaci u Filipu bili
su sastavljeni od beskrajnih kompleksa najnevjerojatnijih
pretpostavaka i fiksideja: biskupi, sluge, stare ene sa
gavranima u mranim sobama, lica iz barunastog
albuma, poljski inovnici u krznom opivenim bundama,
svi su oni vikali u njiemu i kretali se oko njegove djeje
postelje kao ivi! On je poslije ve kao odrastao osjeao,
kako njegovi nokti rastu sami dalje, sami od sebe, kao
nokti na mrtvim rukama u zatvorenim grobovima, a to su
nokti tih nepoznatih mrtvaca u njemu i njihova kosa!
ovjek i nije drugo nego posuda puna tuih ukusa i
uitaka!" Bilo je takvih gledanja u Filipovu ivotu, kad je
bio uvjeren, da on lino, subjektivno sigurno nije vidio
ono, to je vidio; to netko dalek i nepoznat u njemu gleda
svoje stvari na svoj nain. Sluajui zvonjave, kako
zamiru nad krajinom u plosnatim krugovima, kao kad se
rasplinjuju krunice kolobara na vodenim ogledalima od
dodira ptijeg, Filip je esto mislio o nepoznatom i
stranom votanom mrtvom uhu, koje kroz njegovo

161/255

vlastito uho sada slua tu zvonjavu. Dolazile su na njega

iznenada, bez ikakva razloga, bolne i neizrecive tuge: to
netko ostavljen u njemu tuguje za neim. Njiega (Filipa)
nije nitko ostavio, ali on tuguje i slua zujanje ica
telefonskih na krovovima i misli o tome, kako je sve
taman prostor pun udnovatog micanja po kronjama i
none daleke grmljavine.
Boboka nije bila po svojoj prirodi pijanica. Osjeala
je ona spram alkohola lino konstantan otklon, ali je
toliko toga popila u ivotu, te je mogla da pije tri noi,
osjeajui nejasnu, ali duboku, upravo neodoljivu
potrebu, da se napije do besvijesti i da negdje umre u
blatnoj grabi kraj kostanjevekog puta.
Bog zna, gdje je nekakav Radaj pred njom ostao leei u
nekoj grabi punoj kianice, i njegov vrui i krvavi jezik
sada oblizuje njene ae i neobino je sve ispalo u njenom
ivotu pijano."
Razmiljajui o sebi i o svome trajanju, o svojim
poecima i o meama svoje linosti, Filip se gubio u
mutnim slikama, te nikako nije mogao da se snae.
Doista, izgledalo je tako, kao da kroz nae ruke kulja tui
ivot u toplim opipima, a sve te plohe starih igraaka, svi
ti drci napuklog porculana, te pukotine pod jezikom na
rubovima starih aa, i pisma, i kleanja, i trzaji, sve to ne
e biti nita drugo nego odgovaranje na stara i davno
proitana pisma, odjekivanje na zaboravljene rijei,
sjeanja na stare krivnje i muenja nad tuim
bezizlaznostima.
Ganjajui se vie od dvadeset godina za enama, za
ljepotama, za fikcijama, Filip je svoje sklonosti spram
ena i enstvenosti svrstao u tue komplekse: osjeaj
prolivene gorine u boleivoj samoi, to je njemu
izgledalo, da pred raznim enama uvijek netko drugi u
njemu eka i stoji, a on je lino spram toga zbivanja
potpuno nemoan i posve bijedan. Maternice, koje su
njemu lino izgledale da znae enstvo i materinstvo, te
bi se obi162/255

no poslije pokazale kao tople utrobe, o kojima je

sanjati jalovo. On uope nije imao razvijenog osjeaja za
ivotnu stvarnost. Ni opipa za predmete i stvari, ni
osjeaja ravnotee meu stvarima. Lelujav i nagnjio kao
perunika na vjetru, Filip se bojao u snu riba, mrtvakih
zubala, a naroito: podmuklog sjaja zeje dlake na
cilindrima. To su drugi pred njim dodirivali stvari i
predmete u rukavicama, a u njegovim se prstima izgubio
opip za ivotnu stvarnost. Strah pred sjajnim crnim
cilindrima, taj je jedamput sluajno odgonetnuo u sebi:
priala mu je mati kako je Valentijevima u Poljskoj sve
dolo na bubanj, a ovrhovoditelji, koje je njen otac kao
dijete gledao, kako bubnjaju nad njegovim roditeljskim
domom, imali su visoke dlakave crne cilindre!
U dodiru s Bobokom taj osjeaj subjektivne nesigurnosti o identitetu svoga vlastitog subjekta prilino se
slabo javljao u poetku. Bila je tiha zelena mjeseina, kad
je prvi put osjetio potrebu da zaboravi svoje vlastite
nerazmjere i razdrtosti u krilu te ene! Gusta zelena
mjeseina, a svi su glasovi bili tihi, kao omotani u krpe.
Cuo se kreket aba iz polutmine, a on je ekao na nju u
dnu drvoreda pred malim vodoskokom na etalitu pred
apotekom. Otkinuo je idui onamo (ni sam nije znao, gdje
ni kada) jedan zvoni slaka, i taj uveli cvijetak slaka
mrvio je svojim znojnim rukama, a ona je dola i mirisala
po sijenu i tako je bila topla kao djevojica. Govorila mu
je te noi o svom djetinjstvu, mnogo i bogato: kako se
eljala gustim eljevima, kako je imala tvrdo spletene
pletenice, kako je kleala po internatima na ranim
jutarnjim misama. Igrala se na mjeseini u sjeni
kestenova, a kao dijete naroito se bojala votanih svetaca
pod oltarima u staklenim krinjama: jedne budimske
svetice u zlatnoprotkanom brokatu, a na rukama i nogama
usirila se toj votanoj eni masna, gusta, crna krv!

163/255

U ekstazi olujne, sulude Rokove noi taj se njihov san

zapalio kao fantastian vatromet. Sveti Rok kostanjeveki
bio je ve vie od stotinu godina zatitnikom svih
gubavaca i padaviara, ranjenika, luaka i bogalja izmeu
Bikova i Kravodera, od Jame i Turinova sve do pod
Blatnju, a ispod Blatnje do abokrekih vinograda. Na taj
dan kretale su gomile kolima i pjeke, preko uma i
jaruga, da se pomole na koljenima pred drvenim
udotvorcem, za koga se znalo, da je prije dvadeset i
dvije godine uskrisio od mrtvih jednu djevojicu iz
Jalabeta Vidovekog, kad je ve dva dana leala mrtva
od zmijina ujeda. Taj sveti Rok konstanjeveki bio je u
svakom pogledu udan svetac: od vremena na vrijeme
micao bi oima, a cvijee na njegovu rtveniku nije
venulo; vrelo pred lipom na humku kod kapele nije
nikada presahlo; ne sjeaju se toga ni najstariji ljudi u
itavom kraju. To vrelo lijeilo je i naj gnjili je rane, a
bilo je udotvorno za kostobolju, za najtee sluajeve
uzetosti: oko vrela uvijek su strile u zemlju zabodene tri
take, u poast Svecu udotvorcu, kao pozdrav od onih,
koji su proho-dali na Njegovu ast i Slavu.
Dan svetoga Roka bio je pun sunca, vedrine, rascvalih
makova, ustalasanih zrelih usjeva. Svijetla paleta boja
razlila se nad hrasticima i nad vinogradima, sve je
treperilo bogato i zanosno, pak su Boboka i Filip odluili
da pou do Svetoga Roka na protenje. Bila su to dobra
164/255

dva sata hoda tihom, zelenom, mirnom bukovom umom,

gdje su stara stabla utala u zelenkastom sumraku; vjetar
je ljetni nad kronjama nosio sjemenje i una se ula kako
kucka po deblima, sad tu sad tamo, kao da diskretno prati
umske prolaznike od bukve do bukve, dajui im uvijek
od vremena na vrijeme svoj tajanstveni znak. Krenuvi
dosta kasno s kostanjevekog vinograda, stigli su do
Svetoga Roka u predveerje, kad su se pee-njarske vatre
ve debelo dimile i sve se cvrljila i pucketala peena
svinjetina na ranju i po tavama. Javljao se prvi sumrak.
Sjene su padale sve dublje i sve tamnije, a obrazi guavih
podravskih konjuara i govedara, koji su doputovali
ovamo sa svojim breim, sitim, ugojenim kobilama (te se
sada bave oko vedrica, ruda i osovina, nosei konjima u
naramcima sijeno), lica tih hodoasnika u sivom,
pepeljastom osvjetljenju izgledala su kao crvene maske!
Jedna pijana ena, s upaljenom, kao krv crvenom od
vrbanca glavom, vriskala je i plakala s goruom
votanicom u ruci, a bubnjevi, berde, klarineti i plehmuzika vatrogasaca Kostanjevekih s muarima, sa
zapaljenim veernjim oblacima i orguljama, sve se to,
slijevalo i raslo u pakleni furiozo. Ispod licitarskih jedara
i krmarskih atora prolijevalo se vino, klokotala je
medica s ledom, otvarale se inove bave svjeeg piva, te
je u onom kolopletu peenih kobasica i licitarskih
krunica, u pijanoj poganskoj graji oko crkve urlao divlji,
prapoetni element: kosmat kao gorila s koijakom
apom i trobojnom slikom svetoga Roka za klobukom.
Mnogo j,e diluvijalne, mutne snage bilo u pijancima oko
crkve, i u suludoj avolskoj halabuci trumbeta, kraherla,
muara i litanija

165/255

meketao je glas poganskoga sajma. Oko male barokne

kapelice siromanog ranjenog sveca uo se topot kentaurskih kopita i papak kosmate noge neastivoga; u glasu
sljepakih orguljica, u vici djece, u pucketanju bieva i
djevojakim kretnjama bilo je sve puno veselog, su-ludog
smijeha, spram onih oltarskih alosnih, rezigniranih slika
neeg divljepobjedonosnog. Oko jedne pijane stare
prosjakinje kikotali su mladi naderani momci i tukli je
potkovanim izmama, a ona se valjala po zemlji i klela se
bogom svemoguim, da nije istina, da je noas na
imunovim livadama spavala s crnim! Jesi, baba, jesi,
dala si se vragu, vikali su potkovani mladi debeli krani
oke te sive grbave pijandure, i ti bogobojazni hodoasnici
u crnim, mau namazanim izmama i cino-berastim
lajbecima tukli su staru nogama i pljuvali po njoj kao po
izmetini. U crkvi je bio ekspirski smrad; iznad gustog
sivog oblaka od tamjana i oltarskih svijea blagoslivljao
je sa glavnog oltara ove prosjake i duhom siromane
sasvim slabi, diletantski akt Krista, s prozirnom
blijedoruiastom uskrsnom standartom u ruci, a do nogu
Kristovih klealo je rudasto malo bijelo janje.
Vraajui se kui ve u gustom sumraku kroz umu,
Filip je Boboki govorio o svojoj kompoziciji, kako se
on ve dugo sprema da naslika Krista, i kako tu sliku
Kristovu nosi u sebi ve godinama. U glasnom kolopletu puti, usijanih tijela i smrdljive svinjetine, u masnim oblacima peenjarskog dima i tamjana, Filip se,
stojei u znojnoj stisci pod svodovima crkve meu tirkanim podsuknjama i podrigivanjem sitih crijeva, oplodio
grozniavim privienjem: jo nikada mu se nije nijedna
njegova slikarska spoznaja javila tako jasno i tako neodoljivo nametljivo, i jo nikada nije govorio ni o jednoj

166/255

svojoj slikarskoj zamisli s takvim zanosom kao tog

sumraka, idui s Bobokom ispod ruke kroz umu, u
kojoj je iz koraka u korak postajalo sve mranije.
U njegovim rijaima rastvarale su se magle, kao da netko
razastire koprene, i njemu je postajalo sve jasnije, kako bi
trebalo konkretno rijeiti tu slikarsku temu, da se pod
kistom osjeti prv;o konkretno tlo spoznaje, a u
perspektivama da se nad stvarima otvore nedogledne
vertikale!
Smrad onih pijanih govedara i dlakave masne
stranjice njhovih debelih kobila, oni potoci gverca i piva,
razval mesa i histerino brujanje glasova, ono kosmato
talasanje guzova i listova i butina, debelih, masnih
enskih nogu, glenjeva, zglobova, sukanja, rzanje konja,
pohotno micanje pupaka i crijeva i mesa u mesu, to bi
trebalo da bude furiozna orkestracija te sulude panonske
svadbe, koja pijana urla na brdu oko jednog ranjenog
rimskog udotvorca. Masa truba, masa svjetala, masa
boja, kao na sikstinskoj stijeni, u rasapu preobilja golih
trbuha, blatnih gnjatova, zgaenih sisa, pijanih vjetica!
Ta orkestracija dijabolinog, cotastog, razvratnog,
brabantskog neeg naeg u nama i oko nas treba da bude
brueghelovski smea, ogromna, troglo-ditska poplava, to
tee pod temom kao olujna pratnja ispod svirke glavne
teme; sve to avolsko, nemansko, zmajevsko, prapoetno,
diluvijalno od ovog mutnog blata pod naim nogama, to
je samo glavna osnova tkivu te slike, to bi je trebalo
rastvoriti kao ogromnu, monumentalnu goblensku
zavjesu! Kakav alostan Krist je ono stajao na oltaru,
uskrsnuvi sa svojom svijetloru-iastom zastavom nad
onim pijanim grbavim babama, koijaima i
marvogojcima! Krist koji bi doista stupio

167/255

u ovu nau panonsku graju, u ovaj smrdljivi mete

naih sajmova, taj treba da se osjeti nad stvarima kao
metafiziki sudar sa svojim tjelesnim, pohotnim, mesnatim, poganskim u nama! Taj Krist treba da bude u kretnji
peina, koja se skotrljala sa zvjezdanih vrhunaca, a ne
provincijalni, slabo kolorirani crte, slikan diletantskom
tempera-tehnikom!
Stojei u onoj pijanoj guvi veeras, Filip je osjetio Krista nad oltarom kao oklopijenog, mramornog,
michelangelovskog golog titana, s nogama kao ogromnim
tamnim bazaltnim stupovima, a zamah Kristovih pesnica
zaurlao je nad tim prljavim govnom kao gola oluja uz
zviduk vjetra otrog kao britva!
Te ruke, te boanske, nadzemaljske pesnice treba
da se uzdignu nad sve zemaljsko u nama, uzvitlane
gnjevnim furiozom, kakav se javlja u mranim oblainama za ljetnih predveerja, kad se uje daleka grmljavina pred potopom, kad se trese pozitivno tlo pod nogama, i kad je to titansko, astralno, mramorno golo Kristovo tijelo jedini most, po kome se moe spasiti ovjek
iz blata i smrada. Jedan dan gnjeva u blistavim fanfarama,
kao borbeni signal truba pred bitku, kada se vijore zastave
na fijuku tanadi, gibanje gudala po elima i zvonjava
harfa, mnogo sive boje, mnogo tmaste tinte, da bi se
istaklo ono bijelo mramorno tijelo njegove nadnaravne
pojave, a ne tajerski drajfarbendruk za molitvenik glupih
slukinja! Krist nije i ne smije da bude nikakav
ahcigerjare blond bidermajerski sanjar s plavim kovricama i bradom a la Alfred de Musset, Krist nije

168/255

bio nikakav rafaelizirani hermafrodit, o kome sanjaju

stare djevice po crkvenim klupama, i trebalo bi donijeti
ve na jednom platnu pravog Krista samo zato, da se ve
jedamput zauvijek razbije laljivost svakog takvog pseudoreligioznog igranja slikarskim kiem i pretvaranja
velikih slikarskih zamisli u sajamske oleografije! Ba taj
sudar naeg poganskog, panonskog stanja s tim blijedim
ovjekom, kojega su objesili kao tata, a koji je ostao kao
objeeni ovjek suvremenim simbolom sve do dana
dananjega, tu vidovitu mrnju toga superiornog ovjeka,
koji je sa svoga kria, s te udnovate visine (s kakve nas
gledaju svi objeeni) spoznao, da se to blato pod naim
nogama moe svladati samo u granitnim sudarima to
bi ve jedamput trebalo naslikati! Onu potpuno praznu
bilancu tih dvijehiljadugodinjih napora, da se od ovih
barbara stvore ljudi, a kad tamo njegovi rimski popovi po
farofima vie su vinogradari i kravari i blie stoje svojim
smrdljivim babama pod ispruganim perinama, nego
Njemu, koji je ostao visei na vjealima! Nad ovim
vjeticama pijanim, nad ovim blatnim cestama, gdje mekeu jo i dansa neastivi, izmeu tih licitara, peenjara i
crvenih kiobrana, trebalo bi na platnu probuditi sve
kosture iz grobova, da ustanu iz tog zahoda, iz te blatne
dananje jame smrada! Nad slapovima tih otrova, u
uznemirenoj gomili upaljenog mesa, kad su sva lica
drvena i glupa kao drveni Fanik, izmeu pijane avolske
razbacanosti, razdrtosti i tmine, kakva je obavila onu
crkvicu veeras na brdu, kistom nad glavama, u
aneoskim visinama, trebalo bi povui jedan zanosni
fijuk vjetra: ples (nad oblacima, nad otvorenim
grobovima! Urlanje pijanih aua, vijorenje pantljika,
topot poplae-nih konja, razbijanje aa, skakanje nad
rubom gadnog krvavog zloina, to kao dinaminu,
ustalasanu puinu trebalo bi razliti preko slike, a iznad
svega masu golih

169/255

enskih trbuha, prijesnih, bijelih enskih trbuha,

ogromnih kao mlinsko kamenje, tako ogromnih enskih
trbuina masu, da izgledaju kao naduvene avolske
strvine, mjeine mrtvaca, oblaci pijanih saturnalija, koje
same prodiru svoje vlastito meso, a okrenule su svoju
smrdljivu stranjicu svemu to je zvjezdano nad nama, i
sve se pui i dimi i strovaljuje u bezdan!
Iz aavog, po rastopljenim votanicama vonjavog sutona, iz naranastotamnog treperanja svijea po oltarima,
iz opojnog polumraka pred crkvom, gdje se iznad golog
enskog stegna jedne djevojke, koja je bijuvala u grabi,
puio bljutavo mutan eros, iz one krastave sukrvi-ce i
gnojavih rana pred svetim Rokom, dimile su se zaguljive
Filipove impresije, kao aav plamen proste svijee. Te
su impresije u rijeima Filipovim rasle, i kao sablasti se
nadvijale nad ovim ovjekom i nad ovom enom u
mranoj umi. Filip je govorio, kako bi na toj slici
trebalo, kao na starinskim zavjetnim slikama, na dnu
ostaviti baroknu jabuku male crkvice na brdu s lipama i
livadama u pozadini kao scenarij, a nad tim, u otvorenom
olujnom prostoru, u ognjenim spiralama zavitlati suludo,
pijano klupko guavaca i luakinja, pijanaca i majmuna,
sa gomilama barila i utura, i ovnujskog mesa, i
svinjetine, i kobasica!
Kako naslikati taj miris peene svinjetine, graju
sajma, rzanje konja, pucketanje bieva, kako prikazati
onaj barbarski panonski, skitski, ilirski nagon za dinamikom, koji goni pijane koi jae da tjeraju konje i kola preko trulog mosta i da se sve onda sunovrati u blato s krvavim glavama i polomljenim kostima (a upravo taj na samorazorni nagon za polomljenim kostima jo nije naao
svog slikara), to je otvoreno pitanje inspiracije! Treba se
odluiti na posao, skoiti u to otvoreno pitanje, riskirati!

170/255

Sve je postajalo mranije oko Filipovih rijei i, uz daleku grmljavinu po gudurama i po dolinama, u kronjama
se poelo osjeati stravino micanje lia. On je govorio o
spiraloidno
zavitlanom,
uznemirenom,
divljem
avolskom kikotu, to bi trebalo da se zaori kao demonski
smijeh nad drvenim svecima (kao negacija nae stoljetne
zaostalosti), a okolo njega i njegovih grozniavih rijei u
mranoj umi, meu starim ogromnim deblima, poeo je
da urla taj hihot ljetne oluje, koja se prodrla u oblacima
kao preteak teret, to je razderao nebesko platno i sve se
rasparalo u razdrtim zavjesama u jedan tren. Filip je
govorio o kipuem kotlu strasti i mesa, o tome, kako taj
duboki nagnjili dah mesa eka na dodire svoga bila, kako
se oko nas pue jo neviene i nenaslikane slike, samo ih
treba spoznati, i to ba u onom grotesknom simultanitetu:
kako je sve nepremostivo, razbacano, istodobno, kako nema trajanja u kauzalnom smislu, i nema obrazloenih
razloga, nego je sve jedno neshvatljivo kretanje, istodobno, grevito, ist sudar nagona i strasti, koji se potvruju
putem tijela, a okolo Filipa, oko njegovih rijei, oko
Bobo-kine bluze zaurlao je vihor, te je izgledalo da e
iskorijeniti itavu umu i strovaliti sve to raslinje duboko
dolje u gudure, gdje je umio potok kao ogromna mrana
rijeka. U bjesomunom vodopadu oblanog prodora, u crnim gustim mlazovima, s polomljenim granjem i leteim
crnim liem, s mahovinom i poplaenim pijukom ptica,
obasjanih munjama, to su udarale sa suludom tutnjavom,
kao da se rue svi kamenolomi i sve peine s mranim
umskim hridinama, izgledalo je doista, da su se u zelenim vertikalama gromova podigli neki tamni bazaltni titani, da upaju stabla, da lome hrastove, da zgaze ta dva
mala ovjeka, to su se sklonila pod staru bukvu kao pod
jedini zaklon.
Suche die Buche, rekao je Filipu sino stari Liepach,
gnjavei ga kod veere svojim lovakim pustolovinama
________
Trai bukvu,

171/255

i doivljajima, kako ga je negdje u lovu u brdinama

ulovila nona oluja i kako se sklonio pod jednu bukvu posavjetu svoga djeda, iskusnog planinara i lovca.
Gromovi udaraju u hrastove i omorike, ali ni jedan
grom jo nije udario u bukvu! Weiche die Eiche, suche die
Buche, tako je govorio stari Liepach, pounski savjetnik i
prvi plemi od loze Kostanjevekih svome unuku Silviju, velikom upanu.
Pripiti jedno uz drugo, prokisli, kao jedno golo tijelo,
licem uz lice, stajali su pod bukvom i ekali da oluja
stane. Filip je govorio o nepreglednoj masi bogova, to
svi, od Konga pa do one glupe tempera-vari jaci je na
naim oltarima, djeluju jednim te istim rekvizitom:
gromovima bubnjaju i munjama plae vjernike. I tako
umiru itave vrste bogova kao ivotinjske vrste u
prirodopisu, a na ovjek padaviav, krastav, gubav, plee
kosmat i pijan, i grgoui pije iz barila i tetura krvav, a
nitko jo nije mogao da ga naslika, i sve e to pojesti
tmina, a nitko ne e znati da sve to naslika!
Potpuno sabrana i mirna, u prodoru oblaka, u tutnju
gromova, ni trepavkom ne maknuvi, stajala je Boboka
uz Filipa i sluala ga neobino pomno s najveim
zanimanjem, kao da sjede u toploj sobi kod aja. Osjealo
se, doista, da je istina, to je bila izjavila, kada je nekoliko
koraka od njih grom raskolio jedno stablo: da joj je
savreno svejedno, hoe li umrijeti veeras ili sutra!
,,I to je ba bilo ono divno u toj stvari: stajati u katastrofi
uz jednog ovjeka, koji je smion, a ima iza sebe sve i
obraunao je sa svim! S takvom jednom snagom, koja se
zanosi njegovom vlastitom snagom, dalo bi se stvarati!"
Sve je to bilo grozniavo one noi i suludo, doslovno
katastrofalno, a ta se napetost doivljavanja vie nije vraala. Sivjelo je sve polagano i venulo kao list poslije za_________
Hrasta se kloni, pod bukvu se skloni,

172/255

pare! Nita nije naslikao Filip od one poplave zamisli:

isprecrtao je nekoliko kartona za nacrt bakroreza, i sve je
ostalo nezapoeto u mapi na ormaru. I nita ne radi, nita
ne ita, nego lei i polagano osjea tihu grinju u sebi: od
nepominosti, od jalove "dosade.
Tako e ga sada pozvati na veeru, pak e se gnjaviti
sa starim Liepachom, onda e se odvui do kavane i ondje
itati novine, ekati Bobu, i sve ne e zapravo imati
nikakve prave svrhe! Vui e se pranom cestom do vinograda, umoran, sa snom na trepavicama, a s tekim i bezdanim bdjenjem pred sobom".
Kod krmara imuneka jo su rasvijetljeni prozori.
Naranasta svjetlost pada kroz dvije etvorine u gustu
tminu: na svijetlozelenkastoj stijeni u utom svijetlu
petrolejke kroz reetke na prizemnim prozorima vidi se
zlatnouokvirena scena Rossinijevog Brijaa: Figaro sa
Don Basilijem. vajnfurtergrin-zidovi, a na stolu crveno
sono meso razrezane lubenice, flae piva, slanina, prljavi
tanji-ri, uje se zvek tanjira iz kuhinje, a epavi Simunek
sjedi zgrbljen nad ladicom i broji novce: veeras se kod
njega neto slavilo. Lepet krilima u kokoinjcu, izdaleka
glas sove u umi, vjetar u kronjama i onda duga,
neugodna tiina. Iz Kostanjevca, dolje odmah pod
mlinom, jedan podmukli pucanj, a onda opet sve tiho.
Spavaju stari slamnati krovovi, tagljevi i patke po
kokoinjcima. Vlaan miris kukuruznih hljebova iz toplih
krunica mijea se s vonj em goveda i gnoja, uti
kukuruzovina na vjetru, tu i tamo kapljica teke kie,
dolazi polagano jesen, a on tu dangubi s nekakvom
udnom gnjilom enom.
to je veeras bila tako nervozna? Odbila se od njega
na hladnoneshvatljiv razmak, od prvog dana, kako se
pojavio ovdje onaj problematini ovjek. Tko je taj Ky-

173/255

riales? Odakle je doputovao? Zvae svoju englesku lulu,

sjedi u oblaku slatkog dima i tako udno gleda, kao da
znade neto vie od obinih smrtnika ljudi. On je stari,
dugogodinji Bobin prijatelj, a gdje se upoznala ta
bolesna ena s tim Gruzinom? Grk sa Kavkaza, doktor
medicine, pustolov, to je taj ovjek s dugim, od dima
utim, tankim, hladnim prstima? Zato je doputovao, to
radi tu i kamo putuje? Kamo se sve to uope giba?"

174/255

Sergije Kirilovi Kyriales, Grk sa Kavkaza, ak parike

Sorbonne, dvostruki doktor, dermatolog i doktor
filozofije, koji je u ovoj Kostanjevekoj drami odigrao po
ove boleive slabie i zbunjene dekadente tako presudnu
ulogu, bio je predratni ruski emigrant, a kada se za
Balloc-sanszkove ere pojavio u Bobinom krugu,
doputovao je iz Rige, gdje je radio kao feljtonist u Rigaer
Tagblattu. Mati mu je bila (navodno) grka idovka s
jednog maloazijskog ostrva, a otac ruski gardijski
Stabsleutnant, Kiril Pavlovi.
Taj stariji ovjek, koji je bio hladan i zatvoren u svakom pogledu, svakako je ve navrio pedesetu, ali s
njegova lica nije se o tom pedesetogodinjem nepoznatom
ivotu moglo proitati savreno nita. Mrk i hladnokrvan,
crne masti, tamnomodre kovrave bujne kose, taj doktor
Serge (kako su ga svojedobno zvali Bobini trabanti)
govorio je sve evropske i levantinske jezike, naskitao se
po svim kontinentima, stojei spram zemaljskih dogaaja
i pitanja na nevjerojatno hladnoj distanci, kao da promatra
ivot iz zvjezdane, staklene daljine. Taj Kyriales posjedovao je spram Filipa neku neshvatljivo uzvienu superiornost, raspolaui udnim i neobino opasnim svojstvom:
175/255

sposobnou, da razara sve Filipove zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i duevne
snage atomizira u prainu i u potpuno bezvrijedan pepeo.
Od .najranijeg djetinjstva Filip je imao svoje mutne,
podreene i mucave komplekse spram raznih lica, s
kojima bi se sretao u ivotu; razne boleive prirode, po
svojoj naravi zapravo, inferiorne osobe, histerina,
duevno nagnjila, moralno neuravnoteena lica vrila su
na nj presudan utjecaj smetnje! Prema raznim fantomima
i papigama i prikazama, za koje je Filip znao da su
iskljuivo prikaze i fantomi, osjeo bi boleiv priklon;
osjeajui od tih ljudi neku naroitu, tjelesnu neugodnost
(koja je esto graniila s nepodnoljivou), on bi utio
kako iz tih prikaza izbija ledena mrnja i paklena, bijesna
antipatija spram svega, to je njegovo, lino; no pokraj
svega toga nije mogao da se otme nejasnom djelovanju
tih razornih utjecaja, upijajui njihove tajanstvene otrove
u se kao spuva.
Takav je ovjek bio taj Sergije Kirilovi Kyriales.
Otac Sergija Kirilovia, Kiril Pavlovi, bio je vodenoglavi, slaboumni, salo vrati Stabsleutnant, sin kijevskog
trgovca suknom i gotovim odijelima, nabuhla lica kao
utopljenik, nezdravo blijed kao gljiva iz pivnice,
spavajui na svojim debelim bijelim gardijskim kobilama
kao nagnjili kvasac, a djed mu je proivio itav jedan
ivot u mranoj zabitnoj kijevskoj uliici, u polusvijetlu
acetilenke, meu gotovim odijelima kao meu
objeenima, u takvoj stranoj zelenkastoj rasvjeti, te su
sva lica izmeu onog smrdljivog sukna izgledala sluzava
kao utopljeniko meso. Iz takve tupe, elave, nagnjile,
nepokretne loze zapalucala je u mladom Sergiju
Kyrialesu iznenada njegova idovska, levantinska krv, i
tko zna, ne bi li i on bio svrio negdje kao pijani
Stabsleutnant ili slaboumni trgovac gotovim odijelima, da
ga dogaaji nisu zavitlali jedne noi od Sankt Petersburga
do Tibeta,
176/255

a od Tibeta preko sviju kontinenata do Boboke Radajeve

i do Kostanjevca, gdje je jedne kine noi isto tako
furiozno nestao u maglama, kao to se i pojavio. Teko bi
bilo rei, da li su svojstva, kojima je tako razorno
djelovao na Filipa, bila doista magine naravi, ili je taj
odnos bio uslovljen nejasnim sklonostima samoga Filipa,
koji se u ivotu esto podreivao raznim manjevrijednim
i bolesnim ljudima i enama, i u takvim nesamostalnim,
podreenim stanjima obino doivljavao svoje najtee
sudare i lomove.
U odnosu spram toga Kyrialesa Filip je imao osjeaj duboke organske smetnje, gotovo straha. On se u
gimnaziji jo bio neizrecivo bojao nekih pojava i
predmeta, koji su mogli da na nj vre neugodan, upravo
zmijski utjecaj: eira svoga profesora matematike, na
primjer, bojao se on mnogo vie nego same matematike
ili onog starog sivog bedaka s virinkama u depu. Jedan
njegov drug, zvao se Anelko, imao je takve cipele,
na primjer, kojih se Filip neizrecivo bojao: jo mnogo
godina poslije djeakih tunjava u sirotitu on bi znao da
protrne od straha sjetivi se Anelkove cipele, one
potkovane, grube, blatne cipele, svezane pagom, bez
jezika, sa zelenim soknima! Tako je on od prvoga dana
strepio pred tmastim, pocrnjelim Kyrialesovim licem,
pred pepeljastim pogledom njegova mutnog, krvavog
oka, pred dodirom njegove vlane, hladne, znojave ruke!
Pred tim ovjekom postajao je trenutano mucav, ini je
znao da se izrazi, zaboravljao je obino ono najvanije to
je htio da kae, i sam je odmah poeo sumnjati u svoje
vlastite dokaze. A Kyriales nije ni najmanje skrivao svoj
uzvieni stav spram Filipa: on mu je izraavao svoj
intelektualni prezir meu rijeima i direktno u raznim
otrim varijantama, esto ,na vrlo surov, moglo bi se rei,
gotovo i neuglaen nain.
Kyriales uope nije vjerovao ni u kakvu naroitu
ljudsku sposobnost i nadarenost, a o Filipu, kao slikaru,
mislio je porazno. Ne samo to je bio uvjeren da Filip
177/255

nema nikakva talenta, da je obian brbljavac, koji se

obmanjuje velikim rijeima, i da ne e stvoriti nikada
nita, on je govorei o temama iz raznih oblasti
iznenaivao Filipa svojom raznoliko izgraenom,
ogromnom i nenamjetenom erudicijom, upozoravajui
toga nervika pred sobom na esto nepregledne
komplekse praznina u njegovoj alosnoj artistikoj glavi.
Rije artist zvuala je u ustima toga udesnog Grka kao
uvreda najtee intelektualne kategorije, a kao dermatolog
po struci, on je ve odmah, prvo vee, im su se upoznali,
progovorio o grai Filipovih ivaca, o njegovoj slaboj i
zabrtvijenoj unutarnjoj sekreciji, s hladnom sigurnou
lijenika, koji svom bolesniku postavlja potkonu, sasvim
mranu i u svakom pogledu bezizglednu dijagnozu o
njegovoj neizljeivosti. Rekao mu je nakon nekoliko
prvih reenica (to su ih izmijenili pod Bobinom kasom u
Steinerovoj kavani), da je on, Filip, priroda pasivna,
sklon u svakom pogledu precjenjivanju svojih vlastitih
podraaja, narav nepostojana, ivaino podrovana u
svakom smislu, s potpuno jalovim izgledima na
poboljanje i savreno razorenim centrima volje!Pred
Filipom da stoji sasvim sterilna patnja, mnogo rijei,
samoobmanjivanje noeno spolnim poticajima, a
eventualno i samoubojstvo! Ali ova posljednja varijanta
da nije vjerojatna, jier da je Filip po svojoj prirodi
organizam slab i kukavan, a slabe i kukavne vrste u
ivotinjstvu da se obino ne unitavaju: stjeniavo
ivotarenje, u jednu rije, bez ikakvog izgleda na bilo
kakav uspjeh .....
O svim tim toplim i krvavim pitanjima govorio je tako
otro, kao gavran kad para ljudsku utrobu i svojim crnim
kljunom razvlai po blatu tua crijeva! A to je
najstranije, taj ovjek govorio je gvozdeno logino:

178/255

svaka njegova pojedina rije bila je izgovorena

jednostavno, lapidarno, s bistrinom zakonika. (On je
navodno za jedino s nekakvim poznatim japanskim
histologom godinama radio na znamenitim histolokim
prerezima i jedan takav znameniti histoloki prerez mije
dlake nosio je u znanosti enski pridjev: kyrialica!)
Govorei s Filipom o bilo emu, on nije mogao da se ne
spotakne o kakvu god sporednu sitnicu Filipovih opaanja
te, igrajui se s njime svojim rijeima, kao s kakvim
zbunjenim, histerinim, ivanorazorenim nedonoetom,
on je imao udnu, izvanrednu sposobnost, da za dvije-tri
minute izlije iz Filipa svu njegovu sadrinu, kao da je
izlio au vode; Filip bi najednom osjetio samo to, kako
je izliven i potpuno prazan.
Poslije takvog nonog razgovaranja s tim mranim tipom,
Filip nije mogao da spava, ni da misli, ni da ita, ni da
govori, i kao da je gluhonijem, mucav, on se osjeao u
vlasti toga ovjeka poslije jo dugo i neobino intenzivno.
Da "bi se oslobodio te nejasne i mutne hipnoze, on je
trebao da napregne svu svoju modanu snagu i da se
tekim naporom volje opre tim termitskim prodornim
komponentama, to su njegovu priroenu sklonost spram
negacije poveavale tako opasno, te je pod sugestijom tih
Kyrialesovih rijei postajao sklon najluim, upravo
mjesearskim konaekvencijama.
Razgovori o slikarstvu, na primjer! Filip je ve sam, po
svom vlastitom opaanju i po svom dugogodinjem
iskustvu, bio sklon da ne vjeruje u pretjeranu vanost
slikarstva kao takvog, ali Kyrialesove rijei o slikarstvu
uope bile su solna kiselina za sve njegove slike. Poslije
tih rijei ostajala su pred Filipom samo smrdljiva spaljena
platna: vonj stare krpe!
to se uope danas zbiva s tim slikarstvom? To je
polupismeno, polumanijakalno, prilino ogranieno i
savreno nestvarno razmiljanje o pitanju: da li je netko
postao pravodobno fauvist, da li je netko uzeo matis179/255

seovsku paletu sa osmogodinjim zakanjenjem spram

nekog drugog, da li je za liniju Courbet-Manet ili za
neoklasicizam, kolorizam, neokolorizam, formalizam,
objektivizam, to je sve samo svrstavanje u razrede: a, b, c,
d, e, f, g, i kole: alfa, beta, gama, delta! kola gama
razred c sa petogodinjim zakanjenjem, panonska
varijanta polovicom treeg decenija dvadesetog vijeka, u
odnosu spram kole delta razred f, centralnoevropska
varijanta s tim i tim utjecajnim sferama! Cezanne, van
Gogh da, ali cezanneizam, vangoghizam? Zar je to za
vas slikarstvo? Bioloka morfologija nas ui, da i u prirodi ima manira i pomodnog ponavljanja, ali nije vano,
da li jedno platno stoji izmeu imena Hieronymusa
Boscha i Toulouse-Lautreca, izmeu Callota i Dufyja,

180/255

nego ima li onaj, koji slika, svoje unutarnje lice! A

slikarske lubanje danas izgledaju kao lubenice bez mesa:
unutarnja bezlinost podreuje se sasvim prirodno
stranim utjecajima! Odatle to dananje neinteligentno
slikarsko glavinjanje, bez ikakve svrhe i smisla!
Dolo je do toga razgovora o slikarstvu tako, to je Filip
spomenuo, kako ga ve dugo mui da naslika ulicu u
prolaenju. Sve one gnjilokone, alosne, sive ljude kako
prolaze ulicama, sa svojim bolesnim zubima i dugovima,
ilave, ranjave, umorne ljude, kako se vuku aavim
ulicama.
Ali, molim vas, dragi moj gospodine! Vi gledate
ljude gdje prolaze ulicama i onda sasvim isprazno
nagomilavate svoja bizarna opaanja, a ta opaanja, nota
bene, nisu ni vaa, to su proitane sitnice, ieprkane bez
reda tu i tamo, sasvim sluajno, i tako, igrajui se
rijeima, vi mislite da ste nadvladali materiju oko sebe. A
nita niste nadvladali, i nema govora da bi se takvim
metodama dalo bilo to uiniti u ivotu, a najmanje
naslikati dobra slika! Kakve su to glupe zamisli, da bi
netko naslikao ljude kako sa bolesnim zubima i dugovima
prolaze ulicom? To je pseudoliterarno buncanje, ali ne
slikarstvo! Sto uope danas znai slikarstvo? Ne u da
kaem: u vrijeme Filipa Drugog, ili ne znam bilo koga
slinog pokojnog manekena, to slikarstvo bilo je jo
zamislivo kao dvorska dekoracija, kao goblen, ali danas?
Jedna pristojna kozmopolitska civilizacija imat e svoje
staklene okvire otvorene u stvarnost, imat e parkove i
vodoskoke, kao prave, stvarne parkove i prave, stvarne
vodoskoke, i tim sutranjim civiliziranim ljudima ne e
biti potrebne barokne kulise! Slikarstvo je od poetka
samo neka vrsta zamjenice stvarnosti! A to e meni
danas vae slike o ljudima, koji imaju bolesne zube i
dugove? emu te slike? Potpuno su suvine! Sve kad
biste doista i bili slikar i kad biste doista znali slikati!

181/255

Dugovi i bolesni zubi dosadne su i suvine pojave u

stvarnosti, a pogotovo kao surogati!
Slua Filip Kyrialesa kako govori o slikarstvu i, kao
da uje svoj najskriveniji glas, gdje mu govori iz utrobe,
osjea, kako taj antipatini ovjek govori istinu, kako
stvari tako doista stoje i kako je glupo slikati slike danas,
a pogotovo biti nesposoban i manijakalno htjeti slikati
surogate! Sama protuslovlja i magle, iz kojih se javlja
jedan neugodni glas i formulira njegove vlastite
najkrvavije istine! Osjea Filip kako je u mjernu poelo
ponovo neko sudbonosno raspadanje, kako se rastvara u
inferiornoj nemoi, kao da sanja da se utapa u blatnoj
vodi. Tu njega ovaj ovjek svlai! On vadi iz njega
sistematskim redom sve: i njegova zapaanja, i podraaje,
i ljepote, i osjeaj ivotne punoe, prikazujui mu ivot
takvim, kakav ivot doista jest, i kakvim ga Filip i sam
doista i smatra! Kao lutku, tako ga svlai taj ovjek, i on
postaje potpuno prazan, kao soba^ iz koje su iznijeli sve,
jedan komad pokustva za drugim, i nita mije ostalo,
nego jedna mala istina, to jo tiho pucketa na stolu, kao
svijea kada dogorijeva."

182/255

Pojam ovjeka bio je za Kyrialesa pojam jedne od najniih ivotinjskih vrsta.

ovjek je ivotinja u svojoj pojedinanoj osamljenosti savreno tuna, u prirodi, moglo bi se rei, gotovo
deplasirana! U stadu ivei ve prilino dugo, ovjek je
ovjeku ovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri.
Bestidna, laljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer!
Najsmjenija meu ivotinjskim vrstama je sigurno vrsta
majmunska, a koliko je majmun blii neposrednom i
loginom ivotu od ovjeka? Poslije opice (koja u
svakom pogledu zaostaje za drugim ivotinjama), ovjek
je ivotinja najmajmunskija! Ta zvijer je prodrljivija od
hijene, jer hijena prederana strvinom moe pokraj
smrdljivog mesa da zaspi, dok ovjek, koji se prederao
toliko, da mu se od sitosti die utroba jo uvijek dere
i, promatrajui oko sebe druge, gladne, sebi sline
ivotinje, oblizuje se zadovoljno. Sasvim tamno je u
meni. Bila su neka svijetla, a ta su pogasla! Ne vjerujem u
Kropotkinov socijalni instinkt u nama, ni u dobro u
ovjeku. Prepolagano se to dobro u ovjeku i iz ovjeka
objavljuje! Ne vjerujem u ovjeka kao u ivotinju, koja bi
bila prikladna da se odgoji za neku plemenitiju ivo183/255

tinjsku vrstu! Ili je taj tempo tako spor, te sam izgubio

svoju strpljivost! Ja sam, dakle, u jednu rije, postao
mizantrop, i to pomalo nervozan mizantrop!
Koja su to svijetla u njemu bila, koja je ee spominjao da su se pogasla (da su bila, i to intenzivna), ali
davno? Odakle se odbio taj stranac, taj nepoznati putnik i
prolaznik, taj bjegunac i iseljenik, u takav mraan sistem
logine mrnje, uvijek spreman da se naruga
najpozitivnijim stremljenjima svega, to ovjeka vue nad
ivotinju? Da li je ta njegova mrnja na sve ljudsko bila
njegova prava narav ili samo neka vrsta ressenti-menta za
stare rane? I gdje je mogao da se raskrvari toliko taj stariji
ovjek, te se osjeala iz njega mrnja tako neposredna
kao krgut zubi?"
Boboka je priala Filipu o Kyrialesovoj navodnoj
tragediji, davnoj, djeakoj, kako su mu jo prije dvadeset
godina Kozaci u Sankt Petersburgu ustrijelili njegovu
djevojicu! ekao ju je kod oglasnog stupa na randevu, a
ona je dola na taj randevu i sruila se krvava! Odnijeli su
je u bolnicu i jo istu no je izdahnula od unutarnjeg
krvarenja! Od itavog tog sna da mu je ostao jedan njen
kimono s lastavicama i glicinijama, i nad tim kimonom da
je poslije toga probdio nekoliko noi tuckajui
neprekidno kaiprstom po polituri stola, kao polulud.
To je bila anegdota stvorena za Bobokinu fantaziju! Krvava djevojica i kimono s lastavicama! To da ba
moglo biti razlogom takve razorne mizantropi je jednog
ovjeka, koji ve ima iza sebe itav ivot? Svakako,
Kyriales se jo kao student bacio u pokret i u dvadeset i
treoj godini bio je prognan iza Semipalatinska, a poslije
u transbajkalske tajge, te se vie nikada nije ni vratio

184/255

u Rusiju. Protukao se preko Tibeta do zapadne Evrope, i

negdjie u Belgiji ili Alzaciji bio je ponovo suen na
nekoliko godina tvravnog zatvora."
Neko vee popili su skoro litru rakije (Baloanski,
Filip i on), a taj je Grk priao vrlo ivo i sugestivno o
onoj davnoj belgijskoj noi, kad je ekao, da dou po
njega: te noi odvrnuo se njegov ivotni smjer od pojma
ovjek konano.
Uznemiren od besanice okretao se po svojoj postelji
s jedne strane na drugu i muio se dugo. Nikako nije
mogao da usne. Zapalio je svijeu, srknuo gutljaj vode i
sluao sat kako kuca na stolu. Odmie vrijeme, rui se
jedna minuta za drugom, pribliava se sudbina, za njim e
se zatvoriti teka, okovana tvravna vrata, a oni inovnici,
njegovi drugovi, prijei e preko toga na dnevni red, kao
da se nita nije dogodilo! Ti e se malograanski
inovnici revolucije dalje sastajati po krmama
predgraa, u onim utim zadimljenim prostorijama, gdje
stolnjaci poliveni vinom izgledaju, kao da su krvlju
zamrljani. Krvava, mesarska slika zadimljene krme, u
mranom utom osvjetljenju, s onim stanovitim
fiziognomijama. Ona izboena ovalna donja eljust
jednoga, oni iglati zubi drugoga perverznog glo-davca,
mutno, zamagljeno oko ispod stakla treeg glupana, one
rumene, ljubiasto krvave usne etvrtoga, strana upljina
krezube gubice petoga zlobnog grbavca, to e sve ostati
iza njega. Meketanje suhoparnih glasova kod crvenih
stolnjaka pod petrolejkom, a jedan od njih zove se Blum i
ima zafitiljen brk i kelnerske geste (uvijek se netko od tih
ljudi zove Blum), i oni e preko njega prijei na svoj
dnevni red, a on e ostati leei u pivnici tvrave i sluati
takore kako grebu zidove. Upravo to odvajanje ideje od
stvarnosti onih fiziogno-mija, to je bilo po njega
sudbonosno: postoje mnogobrojne ideje o ljubavi spram
blinjega: da blinjega treba ljubiti kao samoga sebe, na
temu te osnovne misli mnogo je rezolucija izglasano za
posljednja dva mile185/255

nija, a fiziognomija ljudska nije se od Neanderthala

izmijenila mnogo: progene donje eljusti, iglati zubi
karnivora, pohotne krvave usne zvjerske, sve te ivotne
pojave pretvorljivo, kao ezopovske lije, prelazei na svoje
dnevne redove sindikata ili sinagoga, reklamiraju o
evaneoskoj ljubavi, a pod njihovim dnevnim redovima,
kao u grobu, spavaju pokopane sudbine ivih osamljenih i
nesretnih pojedinaca. On je mnogo godina tako preleao
pod nadgrobnom ploom jedne takve dosadne rezolucije,
i on sebe ne da obmanjivati nikakvim sredovjenim
(skolastikim) smicalicama! On se ve dugo bavi idejom
da napie jezuitsku komediju iz sedamnaestoga stoljea,
gdje bi razvio sve te ideje svoga individualnog pogleda na
svijet, ali toliko je intelektualno poten da uvia, da je
zamisao preogromna, te svakako prelazi kapacitet
njegovih sposobnosti. A tako neobino jasno gleda te
jezuite oko sebe: i one jueranje i ove dananje! Jezuiti u
socijalizmu, kakva paklena izmiljotina! Netko prodaje
hlanjakie i ogledala, dosadi mu to jednoga dana i
postane inovnik revolucije. Sjedi po zadimljenim
krmama, glasa za dnevne redove, radi u jednom novom
trgovakom poslu s politikim dividendama, a stoji na
stanovitu, da blinjega svoga treba ljubiti kao samoga
sebe!
Ljudi su ljudi i sve je ljudsko samo ljudsko, naalost!
A ako i ovo posljednje gibanje ne vodi niemu, onda ne
preostaje nita. Vi ste dakle za sveope i neodgodivo
nitavilo, suprostavio se tome mizantropu Filip, lino
potpuno pasivan spram svakog socijalnog pokreta.
Ne, ja nisam za nitavilo! Obratno od toga! Ja samo
odvajam vjerujueod nevjerujueg! Stepen vjerujueg
najnii je stupanj ljudskoga miljenja: on se nalazi

186/255

ispod znanja, mnogo blie animalnome nego to se misli.

A sve velike fraze o ovjeku i o njegovoj budunosti
cvjetaju jo uvijek u krugovima vjerovanja vjerujuih!
inovnici sindikata i isusovci po govornicama
provincijalnih crkava jedna je te ista stvar! A stvar je u
ovome, da postoji nepromjenljivo ista ljudska utroba, a
nad tom dvononom nezasitnom utrobom da ljudi kao
papige va-u nekakve rezolucije! A ovjek se raa samo
jedan jedini put lino! I pokraj svega to je stvarnost
izvan nas objektivna i toliko dugotrajna, te nam se ta
dugotrajnost stvarnosti priinja vjenou, to se ipak,
najmiliji moj, sve doivljava unutar sebe samo jedamput!
I tko to ne uvia, taj bolje da se nije ni rodio! I njega ne
vrijeaju oni pojedinci, koji se nekom samoubojstvenom
samozatajnom gestom samounitavaju zbog nekih istina,
nego one male papige po oltarima, po govornicama, po
uvodnim lancima, koje tu neto vau o rezolucijama,
one su mu odiozne! To blesavo ptije oponaanje tuih
glasova, to mu je odvratno! Tridesettisua revolucija
odvija se dnevno u prirodi. Kada je majmun zapalio prvu
vatru, to je bila na zemlji velika revolucija: rodili su se
uzrok i posljedica. Zasijati prvo zrno, pripitomiti konja,
pa dii kamen polugom, sve su to bile velike revolucije u
krugovima neznanja i patnje! Postati od orangutana
impresio-nistiki slikar, od riblje krge vodozemac, od
roba kranin, sve su to revolucije, samo malo predugo
traju i, konano, to tu ima da se vjeruje? Zemlja je, nema
sumnje, okrugla i vrti se oko sunca, ali zato odleati tri
godine u jednoj kazemati, bilo bi preglupo! A vidite, ja

187/255

sam izgubio itavu svoju mladost za takve kopernikijanske bedastoe o nekim evidentnim i nezanimljivim istinama!
Slua Filip toga kozera kako govori o tekim i ozbiljnim stvarima s takvom leernou, kao da su to ploice
domina, to ih tamo kapelan razbacuje po mramornoj
ploi iza njegovih lea kod drugoga stola. Taj Sergije
Kirilovi Kyriales govori zapravo stvari stare i poznate,
ali opet toliko je to govorenje sugestivno i, koliko god se
ne podudara s konanim istinama, ono je u biti pravilno.
Boba ga slua s najveim zanimanjem. Vidi se da uiva u
svakoj njegovoj rijei; on je njen stari znanac, a bio joj je
po svoj prilici i ljubavnik! (I ovaj tako jako naglaeni
negativni stav, to ga taj stranac zauzima spram Filipova
slikarstva, nosi u sebi klicu sakrivenog ljubomora!) Ono,
to je govorio o slikarstvu, to je uglavnom tono, ukoliko
se Filipa tie, uglavnom je tako! Ali ovo sve o socijalnom
problemu prilino je zbunjeno. Popili su dodue veeras
ve litru rakije i sada se pojavila nova po-litra, i popuili
su ve svaki po trideset cigareta, i dimi se opet nova
meu prstima, ali ono, to je govorio prije o njegovoj
nedorasloj psihozi zakanjelog puberteta, ono je bilo
izazovno! Da itavo Filipovo razmiljanje o stvarima ne
bi bilo drugo nego zakanjeli djeaki nemir s
posljednjim proplamsajima spola? A njegova tjelesna
graa da pokazuje ve prve znakove starosti i time da je
taj sudar groteskniji? A po emu bi ovo sve, to taj Grk
pria, bilo tako hiperinteligentno, te se na to ne bi dalo
odgovoriti? Jer je dermatolog i doktor filozofije? Jer je
sjedio tri godine u nekoj tvravi? Uostalom tko zna, da
li je on uope sjedio u toj tvravi i tko je taj nepoznati

188/255

ovjek i odakle je doao? Baloanski odobrava svakoj

njegovoj pojedinoj rijei, i on ispada pred tim paralitikom
kao slabi i bluna, kojom se ovaj neznanac poigrava kao
igrakom! Taj Grk govori o umjetnosti, a zapravo nema
pojma o umjetnosti! On govori najopenitije fraze i lai,
upravo kao oni njegovi isusovci! I to je neka tajnovita
jezuitska sjenka, odakle se samo doskitao ovamo u ovu
krmu?"

189/255

Dim je u krmi gust i valja se oko predmeta i pojava

u sivim oblacima. Ta pljesnivozelena soba, s bidermajerskim prozorima pod dubokim svodovima, s petrolejkama,
papirnatim cvijeem i zlatnouokvirenim slikama, koje
prikazuju Carmeninu smrt, pliva u ukastoj smrdljivoj
magli, a po zelenom suknu odbijaju se biljarske kugle, i
taj odzvuk iste kosti mijea se sa zveketom aa, umom
karata i kotanih ploica na mramornim ploama u staru,
sivu, pijanu pjesmu provincijalnih kavana. Kapelan,
sekundarijus opinske bolnice, doktor Mitternacht, i
geometar igraju domino, a netko govori glasno o kapelanovoj zamjernoj snazi, kako je neku no umrtvio i uspokojio tri poznato vatrene ljubavnice: doktorku, pak zatim
odmah suprugu nadinenjera i potaricu, a i Rezika
veleasnog plebanua isto tako nije ostala kratkih rukava
kod te ponone pustolovine. Kroz ovaj dim i kiselo vino
mekee sablastan, barbarski smijeh, kakvim se smiju sve
krme po ovim movarnim umama, a tu, odmah uz stol
kraj kase, Filip govori o oduhovljivanju materije.
Filip nije sasvim pijan, ali je ponesen rakijom. Filip je
uzrujan. Njegovo unutarnje treperenje visoko je uznemireno, i on osjea nemir svojih ivaca, i to kako taj nemir
nadvladava njegovu snagu i kako polagano raste i postaje
jai od svakog razumnog otpora. To se vidi i po odbi190/255

janju dimova i po nervoznom zavijanju jedne cigarete za

drugom. Po sve hitrijem i sve strastvenijem ispijanju
jednog tamperla za drugim, po nemiru prstiju, koji se
kreu izmeu doze i cigaretpica, izmeu mramorne
ploe i staklenke, od gumba na kaputu do obrva,
dodirujui predmete, dotiui se stvari, i opet se gre i
svijaju i kreu u sve usplahirenijem lebdenju. Iz te se
usplahirenosti javlja polagano strast ovjeka, koji se
osjea povrijeenim od drzovitog i izazovnog nepoznatog
stranca, koji je doao ovamo i koji ga tu u intimnom
krugu vrijea i mui ve nekoliko dana. Boboka je
sjedila na blagajni, nalijevala vaniliju u puneve, dijelila
bijele kockice eera (nekome je nalila tamperl
Boonekampa, te se, prislukujui tom razgovoru, preselila
k stolu), i tako od vremena na vrijeme ustaje, daje kelneru
ae i maloge, a onda se opet vraa k stolu i prisjeda uz
ovu trojicu kod tree politre ljivovice. Veeras se osjea
naroito slomljena, kao pred boleu. To je umor, kakav
se javlja pred slomom sviju snaga, prelazei polagano u
omaglicu i u nemonu besvijest. Njoj je dosta toga dima i
toga smrada. I tih razgovora i te ljivovice. I ovog njenog
bolesnika s kauuk--kragnom, koji slaboumno kima
glavom i veseli se svakoj jaoj frazi Grka, jer mu je taj
slikar iskreno i od srca antipatian, te mu je neobino
drago da se naao netko, tko i tome slikaru moe da
posoli pamet! A Kyriales je pametniji, ivci mu jo nisu
uli u igru, ali osjea ljivovicu u glavi i ta ga rakija sve
vie vue k sebi. I on je umoran, poderani, i on ima u sebi
tihu i duboku potrebu da se smrtno napi je i da ostane
leei u kakvoj blatnoj grabi: naputovao se dosta, a sad
ga tu gnjavi nekakav neurastenik oduhovljivanjem
materije! Kakvo prokleto oduhovljivanje materije?"
Pustite me, do avola, s tim otrcanim svojim frazama,
molim vas lijepo!

191/255

 Vi ne date, da ja svrim svoju reenicu, vi mi se

upleete u svaku moju pojedinu rije, tako da to postaje
polagano nesnosno! Molim vas, dopustite mi, da se
objasnim! Da kaem, to mislim! Ja sam rekao, da postoji
u stvaralakom procesu jedno oduhovljeno stamje, bez
koga je nezamislivo...
Ali, molim vas! Dua je oznaka za jedno izvjesno
stanje tijela! Dua je povezana za tjelesno, to je
evidentno, to je samo po sebi jasno,
Pa vidite, da vi meni sistematski ne date da govorim.
Niste ni vi valjda na svojim tibetskim studijama pojeli svu
pamet? Vi ete mi ipak (skromno mislim) blago-hotno
dopustiti, da ovjek naslika jednu sliku, da sjedne, da
zaboravi sebe, da donekle u vansebnom stanju naslika
jednu sliku, recimo Rembrandt svoju Nonu strau ili
Sastanak u Emausu, to je, do vraga, ipak abnormalno u
jednu ruku, zar ne, to ba nije tako iskljuivo tjelesno
determinirano, to ba nije samo izvjesno tjelesno
stanje, to je ipak neka izvanredna i u prirodi vrlo rijetka
pojava! Rembrandt je protuprirodna pojava i nema s tim
vaim tjelesnim nikakve veze!
Da, dobro ste rekli: protuprirodna! Rembrandt je
protuprirodna pojava, to doputam! Protuprirodna
pojava svakako, ali natprirodna nikako! Ja u itavom
slikarstvu (dopustite mi, da tu mislim i na vae slike) ne
vidim nieg natprirodnog! Nita neprirodni je nije hodati
na stranjim nogama, to jest, pardon, obratno sam htio da
kaem: hodati na stranjim nogama isto je tako
protuprirodno, kao biti Rembrandt! Upravo: jo
protuprirodni-je! A milijarda i pol dvonoaca hoda na
stranjim nogama. Nalazite li vi u toj pojavi neko
natprirodno objavljenje? Ja lino ni najmanje! A naa
takozvana civilizacija nije nita drugo nego udaljivanje
od prirodnog, poto je sve

192/255

to se zove tom naom civilizacijom samo popratna

pojava toga fakta, da su se neki etvoronoci potpuno
protuprirodno osovili na stranje noge! Protuprirodno je
to bilo samo zato, jer je to zasada u prirodi jedini poznati
sluaj, ali natprirodno nikako. Ja barem u tome ne vidim
nikakvih netjelesnih elemenata. Sve je u nama tjelesno i
sve je povezano za tjelesno, i takav jedan Rembrandtov
Sastanak u Emausu (koji se uostalom tako i ne zove) ne
moe biti drugo, nego izraaj tjelesnog u nama i oko nas,
Ali, molim vas, proitajte, molim vas, to su o tome
problemu napisali sami stvaraoci! Svi pjesnici i filozofi
sviju vjekova slau se u tome, da iz pravog umjetnikog
djela izbija za obini na razum neka nerazumljiva
sugestivna snaga: to za razum neshvatljivo strujanje iz
umjetnina, ta neka via uvjerljivost umjetnike materije
nije materijalne naravi, ili nije iskljuivo materijalne
naravi, i ne da se tako vulgarno objasniti, kao to to najsvakodnevniji materijalisti misle!
Pardon, molim vas: mislite li vi pod jednim pravim
umjetnikim djelom iz koga izbijaju nekakve za na
razum po vama neshvatljive sugestivne snage
nadnaravnog porijekla i svoje vlastite umjetnike
produkte?
Filip je osjetio drsku zadrtost tog pitanja kao ubod iglom;
kao da je uboden u jednu od svojih ozlijeenih ganglija
otrovnim alcem, on je poeo po svome mozgu da osjea
strujanje izvjesnog neshvatljivo mranog nemira, kakav
pokazuju zmije na zvuk arobnjakove frule.
Tu bi trebalo sada ustati nepokolebljivo na obranu svojih
vlastitih stvari i pobiti se s tim nepismenjakom na ivot i
na smrt!" Ali uoivi u maglenom i mutnom krugu svoje
vlatitTzalosno stvaranje, zaokruivi iznad tih svojih
jalovih napora umornim pogledom, on je ukoena jezika i
staklena oka zapitao toga Grka posve tiho, uljudno,
sasvim pitomo, moglo bi se rei, upravo servilno, kako on
to misli?
193/255

 Mislite li vi, da su vae vlastite slike dokaz, da iz

umjetnikih produkata izbijaju natprirodne snage?
Smatrate li vi sebe adeptom, koji stoji s viim svjetovima
u kontaktu, dok to nama, najsvakodnevnijim materijalistima i obinim smrtnicima, nije dano?
To je bilo izgovoreno grubo, preko lea, kao da s Filipom govori nekakav zaprisegnuti tuma pred zelenim
sudbenim suknom i da mu prevodi neke njemu
nerazumljive pojmove na njegov nepismeni idealistiki
argon.
Pa on nije govorio o sebi, nego o Rembrandtu, i to
je bilo od njega lino vrlo delikatno, a ovaj tip sve to
prilino nedelikatno izvre na glavu."
Ne da se o tim neurasteninim imponderabilijama
govoriti pravnikom ili srednjokolskom logikom. Da su
estetske emocije metalogine prirode, to je prva
pretpostavka svake estetike: kako bi se dalo inae
objasniti, kako je vie puta samo jedna jedina pjega boje
potrebna, jedan potez kistom ili jedna jedina rije, pak da
se u ovjeku pokrene osjeaj uitka, ljepote, alosti ili
snage, vremena i prostora, i svih ivotnih potencijala i
radosti! Intenzitet tog metaloginog napona, to neka
Kyriales njemu objasni logikom tih svojih tjelesnih
razloga ako moe!
Logika! Vi tu rije izgovarate, moj gospodine, tako
suhoparno, kao pravi roeni artist! A to vi mislite, molim
ja vas, to je to logika? Vi mislite da je logika jedna tvrdo
ukoriena knjiga, jedan dosadni sat pred crnom ploom
pod raspelom, prozori su otvoreni, a vani se uju vrapci u
kronjama kako veselo cvrkuu i vesele se svibanjskom
suncu? Logika je jedan ciklus tako svijetlih, prozirnih,
staklenih sistema koji sigurno znae najmanje milijardu
puta vie od raznih vaih slikarskih svjetova i
konstrukcija! A zato, molim ja vas, kompleksi izmeu

194/255

eleata i Platona do Kantovog pitanja: to je istina? ne bi

bili interesantniji od bezazlene naivnosti jednog Benvenuta Cellinija? Molim vas: ogromni razmaci izmeu iste
i empirijske spoznaje, nedogledan i bez logike nepojmljiv
sudar aprioriteta i posterioriteta, mutna masa Kantove
Pratvari, do matematske transcedentnosti Pojma o bogu,
to nisu srednjokolske lekcije logike, mili moj!
Danteovska disciplina je najprozirnija ondje, gdje je ista
tomistika logika! Ni albigenzi, ni luterani, ni jakobinski
mediokriteti ne bi, kao epigoni, bez tue logike, mogli
uiniti ni jednog koraka u svojim takozvanim historijskim
ideolokim pokretima! Jeste li kada drali ovjeji mozak
u svojoj ruci? Jeste li kada osjetili teinu one 1400 grama
sive mrene u svojim prstima? Znate li vi, to je ljudski
cere-brum? Da ste svojom rukom dvadeset sedam hiljada
puta prerezali to ljudsko cerebralno tkivo kao ja, vi biste
se bili zamislili i nad drugim funkcijama naeg mozga, a
ne samo nad intuitivnom!
Osjea Filip, kako iz usta tog nesimpatinog ovjeka plaze teke rijei, neki ogromni pojmovi kao
beskrajne trakavice kako se miu spram njega, kako lebde

195/255

nad njim, kako mu zamataju glavu kao olovni oblozi i

kako mu postaje muno, kao od otrovnog isparivanja. ,,A
taj tamni ovjek tu pred njim sjedi u gustom oblaku dima,
njegove se zapaljene, krvave usne miu kao dvije crvene
pijavice i on kroz zube govori o nekakvoj transcedentalnoj dedukciji i o igrama pojmova izmeu Eulera i
Newtona i Huyghensa i tako se ironino igra Kanto vim
staromodnim metaforama auf den Flgeln der Ideen,
kao da je Kant kao njegov egrt pisao feljtone s njim u
Rigaer Tagblattu. O analitici pojmova govori, o
transcedentalnosti Prostora i Vremena, u sudaru s
fiziolokim eventualijama, i o tome, kako su barokne
filozofske sheme pod konac osamnaestoga stoljea bile
prilino inteligentne forme miljenja, a da to istodobno i
nisu bile: jedna zanimljiva, vie glazbenobarokna,
muzikalna zamisao, jedan infinitezimalni muziki motiv,
to lebdi izmeu sviju sfera, sviju osjeta i sviju zamisli, te
sve to prelazi iz sfere jedne logine kategorije u drugu
treperi kroz ovaj glazbeni medij logine (barokne)
shematike, kao to zvuk jednog instrumenta u svome
titranju lebdi u zraku izgubivi ve tako svoj materijalni
volumen, a, jo uvijek odzvanjajui svojstvima tog
auditivnog volumena, polagano umire i nestaje kao dim.
(Ali naravno, za sve to treba imati sluha, a za te
komplekse gospoda artisti obino misle da ne postoje
zato, jer su za te komplekse zvukova od roenja
gluhi!)."
Masa se rijei mie spram Filipa i on osjea duboku,
upravo organsku potrebu, da se opre toj brbljavoj nametljivosti, koja je vidljivo namjetena i bez ikakve

196/255

stvarne podloge, ali istodobno osjea, da je opet

nesposoban da svlada te nejasne kvantitete nekakvih
podataka, njemu nejasnih, slabo poznatih, a opet prividno
uvjerljivih, te se lijepe za njegov mozak kao
gumiarabikum, i on se ve poinje osjeati kao muha na
muholovki.
A ovaj mistifikator rusko-levantinski govori o tome,
da ovjek koji se ve probio i izrastao do toga, da u
svojoj hrptenici osjea razvojnu liniju sviju vrsta kraljenjaka, i do toga, da osjea u sebi proces, koji ga je
od etvoronone nijeme ivotinje podigao u okomicu
dvononu, i do toga, da osjea svoj ljudski cerebrum
kao kozmiku dominantu, kada osjea u metamorfozi
svog vlastitog embrija sve periode, kroz koje su proputovali svi organizmi od prvotne klice do krge, a od
krge do vodozemca i do njegova vlastitog cerebralnog
tkiva, da takav ovjek onda ima pravo, da se ne da vie
mistificirati ni od ega, pa ni od umjetnikog misterija!
To da umjetnost jo uvijek naalost postoji kao
nekakav metafiziki faktor, to je samo znak zaostalosti!
Biljeiti ivotne podatke danas, u vrijeme behaviorizma,
primitivnim simbolima slikovitosti, na mitoloki nain,
alegorino, to je tako zaostalo, kao to su zaostali egipatski
hijeroglifi spram bilo koje nae suvremene infinitezimalne formule! I sada mu dolazi tu jedan prosjeno
nadareni i prosjeno naobraeni gospodin slikar, i od
Kyrialesa trai da mu ,logikom tjelesnih razloga' objasni misterij estetske emocije! Pjesme i slike mogu se
uivati uope samo u jednoj stranoj kulturnoj zaosta-

197/255

losti, a kad je ve netko tako zaostao, da jo uvijek uiva

u takvim primitivnim hijeroglifima, to bi bilo teko
odrediti, to na njega lino umjetniki djeluje (ako
uope djeluje), ali da to nije nita ,netjelesno i
natprirodno' to je sigurno!
Prije svega: u nama ima neizrecivo mnogo toga,
to je naueno, taj dril, ta predaja, taj odgoj, te dresirane
retrospektive bude u nama sjeanje na razna proivljena
stanja nae vlastite linosti. Mi se pri tome razmatranju
razmatamo kao klupko: unatrag! Gledati samome sebi u
otvorenu utrobu, to je osjeaj oduvijek pomalo
sentimentalan. Gledati unatrag, to raa alo-bnom
rezignacijom prolaznosti i krhkosti. Nae samodopadno i
teko ja vrlo se rado sjea samoga sebe otprije.
Klasici. Vergilije: Forsan et haec olim me-minisse iuvabit.
(Tko od nas nije gledao Dantea u kakvim loim
ilustracijama, kako sanja prvi put o Beatrii, a tko od nas
pri tome nije mislio na sebe?) Lovorike! Mramorna
poprsja! Nema iva ovjeka, koji nije sebe ni jedamput
zamislio kao mramorno poprsje. Uglavnom: to su
kompleksi romantini, obino povezani s ljubavnim
doivljajima. Uspomene. Nae ja se pri tome
raznjeuje. Nae ja se vrlo esto rastapa u sapunu i u
limunadi, a da ba nije uvijek svijesno, da se tu radi
iskljuivo o sapunu i o limunadi. Ima slabih trenutaka u
ivotu ovjeka, kad je svatko, pa i najoporiji od nas,
enkasto raspoloen i godi mu gutati suze! To je dakle
istina, to vam doputam: postoji izvjesno djelovanje stiha,
i to armantno, intimno djelovanje stiha i slike. Svi mi
smo sanjali u zeleinim sutonima i svima nama ostale su
nezaboravne neke drage i tihe kretnje dragih i tihih ena.
Vidjeti dakle takvu kretnju negdje zabiljeenu, to je dragi
doivljaj! To i treba da je tako! Kad ne bi bilo toga
djelovanja, ne bi bilo doivljaja ljepote uope. Ne bi bilo
tih vaih lirizama, pak, u po

198/255

sljednjoj konzekvenciji, ni poezije, ni slikarstva! Ali

odluno tvrdim, da u kompleksu toga djelovanja nema
nieg netjelesmog, a pogotovo nieg natprirodnog! Mi
odjekujemo na zabiljeene tue doivljaje odjekom svojih
vlastitih uspomena! Na tjelesni, fizioloki, ako hoete, u
prenesenom smislu, i duevni volumen postaje u takav
tren glazbalo. Ljudi su stvorili sebi neobino laskav
pojam o nadnaravnoj plemenitosti toga glazbala,
zaboravljajui, da to glazbalo nije nita drugo, nego
jedno neobino zapleteno i prilino dugo pomino crijevo
s raznim otvorima i privjescima!
Molim vas, s neukusnostima...
Jesam li ja odgovoran za ivotna fakta, to vama
laiku izgledaju neukusna? Ja sam vam dao tovie jednu
upravu transcedentalnu koncesiju, proglasivi nae tijelo
glazbalom! Ja nisam tako amuzian u vaim
kompleksima, kao vi u mojima! Ja vam doputam, da ima
mogunosti da jedan estetski dojam prevue preko nas
svojim gudalom kao konjskom strunom, i mi
odzvanjamo! Ali da bi to odzvanjamje bilo uzvieno,
neshvatljivo ili ak natprirodno, to mi ipak izgleda kao
neskromno precjenjivanje nae tjelesne malenkosti i svih
ostalih funkcija povezanih za nau malenkost!
Jo odmah, kod svoje prve upadice, osjetio je Filip, da jie
bila deplasirana. Taj ovjek izgovorio je veeras
nekoliko stotina reenica (dobro je, om se ne slae s tim
izlaganjem), ali, opet, sam nain toga izlaganja nije bio
tako svakodnevan, te bi trebalo da mu se suprotstavi s
tako nitetnom frazom kao to je pojam neukusnosti!"
Hotei tako da se ispravi, on je osjetio kako ga je oblilo
rumenilo i poeo je da muca:
Vi ste namjeteno grubi u svojim zakljucima i
itavo vae poigravanje nekim ivotnim istinama igranje
je paradoksima, a sve je to samo jedan neobino

199/255

brbljavi nain! To je vrlo jednostavno; s jednim izvjesnim

sistemom, koji nije prividno neuvjerljiv, vi izvrete
smisao stvarima na glavu. To je jedna vrsta najispraznijeg poigravanja rijeima, neka vrsta nihilizma, a
nitavilo i praznina gotovo da su sinonimi! Za vas nita
na svijetu nema nikakvog vieg smisla!
Ne govorim dobro", mislio je u sebi Filip. Na ovo sve
nisam mu odgovorio nita konkretno! Sasvim drugim
kapacitetom trebalo bi prodrijeti pod te njegove poglede!
Ali kako, na kome mjestu, na koji nain? Nije to
nihilizam, to Gruzinovo stanovite nije nikakav isprazni
nihilizam! Iza svega toga skrivaju se tamne stvari. To nije
samo kozerija!"
Sergije Kirilovi Kyriales gleda zbunjenog, ivano
podrovanog ovjeka pred sobom i misli o svojim
vlastitim ivanim podrovanostima. Kad bi taj slikarski
slaboumnik znao, kako tu s njim razgovara jedan sla-bi,
jedna ruevina od ovjeka, sagnjila stara krpa, kojom ne
bi nitko vie mogao da otre niije obue! On znade, po
svom otroumnom iskustvu staroga dija-lektiara, da je
najvea vjetina u borbi rijeima da se protivnik pobija
njegovim vlastitim citatima. Citati sla-boe u mislima
svoga partnera i isticati tue imtimne slaboe, da slabii
uju sami sebe, to je prvo slovo svake dijalektike! A kad
bi netko mogao da proita njegove vlastite misli, kako bi
onda sve to ispalo alosno! Od prvoga dana on je
primijetio da taj slikar tu pred njim sumnja u samoga
sebe, a naroito u svoje slikarske sposobnosti! I tu ga je
onda prihvatio kao pas prepelicu! A sada (kroz maglu
rakije pomalo ga i ali) iznervirao ga je, a sve to nema
naroitog smisla!"
Nita u ivotu, pa ni u umjetnosti, nema sigurno nekog
naroitog, a pogotovo ne natprirodnog smisla! U
naem ivotu tako je udeeno, da su nam najskupocjeniji
trenuci zapravo savreno besmisleni. Ugodnost izvjesnog
ivanog treperenja ne mora imati vieg smisla, ali zato
nije manje ugodna! Topla ena, na primjer,
200/255

aa vina, cigareta, dim, jesem, ljivovica, u zdravlje,

dragi moj maestro, da se kucnemo! Da ispijemo ovu au
u zdravlje gospoe Boboke!
Filip se kucnuo zlovoljno i ispio u Bobokino zdravlje. Ostao je dalje mrk i neraspoloen.
Vama sve stvari izgledaju prljave kao kone bolesti!
To je neka vrsta dermatolokog pogleda na svijet! Ja
naalost nisam dermatolog!
Sergije Kirilovi nasmije se tiho, jedva primjetljivo,
spram unutra, u sebe, u svoje vlastite alosti!
To, da je on dermatolog, to je njegova najmanje
slaba strana! Takav jedan propali brodolomac zapravo,
kao ovaj slikar tu pred njim, takav jedan bivi ovjek
zapravo, koji izgleda da nema savreno inikakva smjera u
ivotu, nego samoga sebe obmanjuje estetskom filisterijom (i tako se itav ivot sistematski obmanjuje
nekakvim hipotetinim slikarskim talentom), tu sjedi
prosjed, oronuo, s podonjacima, ispijen, i ne moe da
vidi samoga sebe u ogledalu, a obmanjuje se gledanjem
kao takvim i misli da je vrhunaravno vidovit. Kako je to
alosno zapravo! Tu sjedi s ovom kasiricom u smrdljivoj
krmi i brblja itave noi o djelovanju neega
nevidljivog, o maginom prestru javan ju, o udesnom
znaenju svetoga gorenja u nama, a zapravo se srepio s
tom strastvenom i nesretnom enom i sada se svi troje
motaju u glupom i bezizlaznom klupku, i to je otprilike
stanje dijagnoze: status praesens!"
Kao razdrte krpe tako se miu odlomci mutnih i pijanih
Gruzinovih reenica u Filipovoj glavi i on ima potrebu da
mu odgovori, samo se ne snalazi pred tom zapletenom
problematikom i ne umije da nae pravu rije.
to je tu taj ignorant neto mlio o zaostalosti egipatskog
pisma? Ima li on pojma o egipatskom slikarstvu?

201/255

Je li taj hohtapler vidio ikada jednu jedinu egipatsku

broncu? Ili one blijedozelenkaste nadgrobne egipatske
svjetiljke s prozirnim ploicama od vapnenca s bareljefnim motivima posmrtnih simbola? Kako se samo
moe govoriti tako u vjetar? On, Filip, moda i jest
zakanjeli romantik, i sve to njegovo gledanje na stvari
moda je doista romantino, ali tako isprazno baratati
nekakvim otrcanim materijalistikim frazama, koje su
uostalom ve i u znanosti davno oborene, i u koje vjeruju
moda jo samo ovakvi bivi, intelektualno otrcani
dermatolozi!"
Filip je osjeao, kako bi bilo potrebno da jednim jedinim pokretom ruke zbaci sa stola sav taj zveei i
zveketavi um tih otrcanih intelektualnih etona (kao
kakav kup bezvrijednih pilmarki), ali nikako nije mogao
da se sabere. Paralelno s potrebom da se opre, javljala se
u njemu tiha rezignacija: to bi ovjek gluhima tumaio
glazbu? Nema smisla barbarima objanjavati orfejske
zanose, i to su zapravo orfejske egzaltacije! To sublimno,
duboko, u svakom smislu problematino, nepoznato,
tajnovito, vrhunaravno, na j neposredni je u nama, ta
staklena svjetlost jo one posljednje srebrne igrake, to
nam je ostala kao posljednja radost i posljednja utjeha u
ovome blatu, preglupo! To jo tumaiti, kao oktaedre od
ljepenke, mozgovima, koji pojma nemaju o tajanstvenosti
toga ostakljivanja? Cemu? Fascinantnost te tajanstvene
igre ljepotama tako je neodoljiva, da se njima ve
stoljeima neprekidno igraju itavi kontinenti, rase,
kulture, epohe, vremena, i sada e se tu ovakav bezimeni,
anonimni netko s lulom u gubici iz tog smrdljivog dima
pojaviti i sve to pojednostavniti do prezrivog vica! Takav
nepoznati netko e

202/255

tu doi i sve e to najkrvavije stremljenje svesti na mehanino micanje iskljuivo tjelesnog u mama, kao da
tog netjelesnog u naim umjetninama nema, kao da to ne
traje danas isto tako i jednako ivo u egipatskoj bronci,
kao pred sedam hiljada godina, kad je takva bronca jo
topla ispala iz livnice!" Tako je samo odmahnuo rukom i
rekao da misli, da se takvim vulgarnim materijalistikim
frazama ne da savreno nita postii! Ni u kom pogledu,
ni smjeru! To su sve same mrtve rijei, a ivot ispod toga
traje neprekidno izvirui iz sebe u beskrajnim
varijacijama lijepog, neshvatiljvo tajanstveno-divnog! A
sve to, to Kyriales govori, to su drzoviti feljtoni!
Ja sam dodue ivio i od feljtonizma, ali ja se nikada
nisam ponosio time da sam bio feljtonist! A vi slikanje
tih svojih feljtona shizofreno proglasujete vrhunaravnoneshvatljivom objavom i mislite da je to feljtonistike
slikanje takvih vaih arenih i uljenom bojom namazanih
feljtona nadnaravnog porijekla!
Ja govorim s respektom o nepoznatim i meni
nejasnim podrujima: ja se nikada ne bi usudio da pred
vama govorim o bilo kom pitanju iz podruja konih
bolesti s takvom uzvienou, s kakvom vi govorite o
slikarstvu! Ja nisam intelektualno drzak zato, jer mi nije
sve jasno, u nekakvom mediokritetskom simplizmu, kao
vama! Ja ostavljam jo nekim pojmovima istu
neoskvrnutost! Ja nisam verbalni materijalist, ni cinik, ni
dermatolog! Ako ste vi dvadeset i sedam hiljada puta
drali u svojoj ruci nekakav piljivi prerez cerebralnog
tkiva, ja sam dvadeset i sedam hiljada puta drhtao pred
svojim platnom! Ja vjerujem u istou umjetnike
spoznaje, kao u jedinu jo istou, koja nam je preostala u
ovom ivotinjstvu oko nas! Jeste li me razumjeli? I ja se
ne dam vrijeati, jeste li me razumjeli?

203/255

 A vi mislite, da je ovo vikanje sada jedna takva ista

umjetnika spoznaja?
Ali, molim vas, odgurnuo je Filip stol s takvom
estinom, da se prevalila rakija i eer se rasuo sa
tanjuria, a Baloanskom se prolio potok ljivovice u
krilo.
Kakve neukusne gluposti! Samo jalovo gubljenje
vremena s gluhonijemima, luacima i manijacima! Zar
ovi barbari imaju pojma o neposrednom gledanju? Zar
oni znaju, kako ne treba gledati unatrag, nego naprijed!
Neposredno, isto, oprano, bez ijedne misli ili primisli!
Samo gledati, nenaueno, ne kroz tua stakla, nego u
okviru svojih vlastitih emocionalnih mogunosti: bez
prostora, bez vremena, bez uma i bez razuma! A on jo
nije izgubio od svoje emotivne snage i on neobino ivo
osjea, kako umjetnost nije ono to ovakvi barbari misle:
otisak ptije noge u blatu ili votani odljev! Umjetnost je
talenat, a talenat je ono to nenadareni mozgovi ne mogu
da pojme. Talenat je snaga, koja se ne da objasniti niim
tjelesnim, ali isto tako niim duhovnim, i te funkcije
talenta su clairvoyantne i stoje iznad obinih funkcija
razuma i tijela nedohvatno!"
Vani je nastala uzrujana graja. ulo se ve otprije
glasno i pijano koijako nadvikivanje, topot izama,
udaranje vratima, pucketanje bieva, a onda je zajauknuo neiji glas i odjeknulo je stravino dovikivanje:
Krv, krv! Istrali su u tminu. Pred krmom leao je
jedan foringa sa cinoberastim lajbekom, rasporene
utrobe. Crijeva su se rasula po blatu i neobino crveno
puila se topla krv na sjaju svjetiljke, kojom je netko
uzrujano mahao nad ranjenikovom glavom. Ono krvavo pletivo, bujno crvenilo rasporene utrobe, ono ranjavo klupko mesa i topla kraplak-tekuina, to je nakvasila cinoberski lajbek i izme i zemlju kao tamna
zadimljena mlaka, sve je to bilo mutno i sablasno. ulo
se uzrujano rzanje konja. Topla krv u nozdrvama uzne204/255

mirila je ivotinje i jedan je kao bijesan htio da preskoi

rudo i da se otkine, zveei lancima i udarajui kopitima.
Dobro je to, rekao je Baloanski sagnuvi se nad
ranjenika, koji je hroptao u posljednim izdisajima kao
zaklana zvijer, dobro je to! emu tu mnogo rijei? ovjek
uzme kuhinjski no, pa direktno u crijeva! To je
najjednostavnije! Mir nichts, dir nichts!
to mu to znai, taj njegov kuhinjski no", sasvim
mehanino je pomislio Filip. Kakav kuhinjski no?"
Taj ovjek pred njim, na uznemirenoj svjetlosti lampe, bio je blijed kao gnjilo meso. Donja eljust ovjesila mu se potpuno beutno, a pod usnom pjenila se
pjena kao da je padaviav.
Toj je mizeriji pozlilo od rakije", mislio je Filip lino
potpuno bistar, kao da nije popio ni kaplje. Trebalo bi ga
odvesti kui i poloiti, da ne ostane negdje u grabi. Mir
nichts, dir nichts. udno!"

205/255

Dva dana poslije te pijane noi nije Boboke bilo

na kasi; govorilo se da ima anginu. Kia je padala,
spremala se tmurna, uta jesen te se Filip treeg veera
zaputio da je posjeti. Iao je poprenom stazom, a na
potoku je netko odnio dasku kod lokve, gdje bi napajali
krave; tako se Filip vratio natrag i uz ciglanu popeo se do
Bobokine kuice u vinogradu, s dvorine strane.
Nezavjeen prozor njene sobice bio je rasvijetljen,
pristupio je do stakla: na stolu je potitravao plamen
svijee. Vidio je Baloainskog gdje sjedi kod stola i ita
novine, a na postelji se neto micalo. Nekakvo crno
klupko i bijela mrlja golog enskog tijela: noge, bedra,
crveni poplun, a sve je obasjano goruom svijeom, u
polusjeni, mutno, ali nije bilo nikakve sumnje: tamo na
onom crvenom poplunu odigravalo se neto neshvatljivo.
Netko u crnini i jedina gola ena u tjelesnom klupku,
prizor kao da je skinut sa galerije kakvog sredovjenog
zvonika. Jedan od sedam najsmrtnijih grijehova: ena u
bludnom zagrljaju s Neastivim.
Pokucao je.
Od zvuka zveeeg stakla trgnuo se kao u omaglici,
osjeajui da bi mnogo inteligentnije bilo da neujno
nestane, ali ve je bilo prekasno: Baloanski bio je ve
kod prozora i vrlo ljubazno, gotovo namjeteno susretljivo, zamolio ga da ue. Dok je Filip obiao kuu,
razgovarajui sasvim odsutno i nervozno s malim crnim
206/255

Bobokinim kineskim psom pred ulaznim vratima, scena

u sobi nije se naroito izmijenila: Boboka je ostala u
postelji, samo se pokrila poplunom. Pokraj nje na stoliu
stajao je lavor za grgljanje, a vrat joj je bio povezan
runikom. Do njeinih nogu, u crnoj svilenoj pidami,
sjedio je mrko i nepristupano kavkaski dermatolog i
frkao cigaretu, a Baloanski je dalje itao novine, sasvim
mirno i hladnokrvno.
Boboka ga je pozdravila prilino hladno: kraj takvih
prijatelja, kao to je on, mogla bi i da umre, a da ti
prijatelji ne bi za nju pokazali savreno nikakva
zanimanja.
Filip nije znao da li sanja, ili je itava suluda scena
u svjetlosti te lojanice bila njegovo vlastito bolesno
privienje (ali netko, tko ima takve halucinacije, to je
ve pacijent, za boga miloga, u najdoslovnijem smislu te
rijei"), i tako se rukovao s Bobokom, osjeajui, kako
ga je oblio talas topla znoja, kao iz parne kupelji. Prsti su
mu bili tako mokri da su se zalijepili za polituru stolice,
kad ju je podigao od stola i postavio uz Bobo-kinu
postelju. U zglobovima, u prstima, u koljenima osjeao je
grevito stezanje i bilo mu je, kao da e se onesvijestiti;
da nije sjeo, koljena bi mu bila posve sigurno zatajila.
,,A ovaj Grk ili Rus, koji li je avo, sjedi mirno do
Bobokinih nogu i fre svoju cigaretu govorei o svojim
impresijama sa prologodinjeg sicilijanskog putovanja,
kao da nastavlja upravo ondje gdje ga je prekinuo dolazak
ove Bobokine neoekivane i u svakom pogledu suvine
vizite."
Kako je more zapravo ogromna mlaka i to to ljudi
nalaze u moru elementarno, to da je njemu neshvatljivo. More je prilino velika (za ljudske mjere naime)
koliina kisika i vodika, po kojoj se ljudi vozikaju na

207/255

nekakvim glupim splavima i u tim krmama na splavima plaaju mineralne vode i kosano meso mnogo
skuplje nego u obinim krmama na kopnu. Graani
putuju ovako na tim splavima, piju na trsku ananas-bowlu, zvekeu srebrom i porculanom, a negdje jedan
gramofon svira Sonny-Boy-ariju, i to se onda zove u
ljudskom rjeniku da je more elementarno. Po tim
svojim korabljama ljudi vjeaju smijene raznobojne
krpe, i tako arenim tkaninama nakiene splavi predstavljaju pomorske velevlasti, a sve to dogaa se zapravo na jednom izvjesnom kvantitetu izvjesnih tekuih plinova, to su se razlili po jednoj blatnoj lopti.
Sjedio je Sergije Kyriales prole godine na palubi na
lai izmeu Taormine i jednog malog sicilijanskog grada
u ruevinama, a kraj njega stajao je jedan isusovac.
Ogroman bronani, suncem opreni kolos (vie tip mesara nego isusovca) s debelim, nateenim ruetinama,
tako da mu se u glomaznim isusovakim apama brevijar izgubio kao mali notes. Stoji tako pokraj njega taj
mesnati isusovac, a crveni svileni trak iz crnoga brevijara vijori se kao mala zastava na vjetru, osjea se slap
znoja ispod onog tekog isusovakog sukna, i taj vonjavi
mesar tu, s brevijarom u ruci, rairio je ruke i divi se
velianstvenoj mudrosti gospodnjoj, koja je stvorila
elemente, kao, na primjer, ovo velianstveno more.
(Kao da je ta velianstvena mudrost gospodnja ef
reklame u kakvoj alosnoj provincijalnoj poslovnici za
promet stranaca!) A poslije, kad su se napili chiaintija, i
to temeljito, pokazalo se da je taj isusovac znao da pria
takve koijake kalabreke viceve, kao da je itao Balzaca,

208/255

 Skitao se Kyriales po Siciliji itavu jesen, a nita

nije doivio. Jedno jedino malo bijelo jare da je sastao na itavoj Siciliji s bijelom garibaldinskom bradicom i crvenim oima kao u kunia. I jednog malog
deka da je bacio u kotao kipue bronce u jednoj zvonarnici.
Bilo je kasno poslijepodne. Stara romanika zvonarnica stajala je u sjeni kamenoloma, obrasla stoljetnim
brljanom i zimzelenom, s ogromnim romanikim
prozorima, a svi su imali masivne reetke. U zvonar-nici
je bilo ugodno tamno polusvjetlo, s neobino blagim
mirisom vlane gline. Forma za zvono u mokroj ilovai
oblijepljenoj voskom bila je spremljena, a u kotlu pokraj
toga kip jela je sumpornozelena masa usijane bronce, sa
arkim potitravanjem uznemirenih naranastorumenkastih preljeva, rasvjetljujui staru crkvu udnim
zelenkastim, fosfornim sjajem. Tu je stajao zvonarov sin,
mali devetogodinji deko, neobino plah i mekan, sa
znojnim prstima, nervozan, sasvim loman kao djevojica,
i pazio na kotao. Ocu da je ponestalo voska i da e doi
odmah. Pristupio mu je i poeo s njim razgovarati o
posljednjim tajnama. Uzeo ga je za ruku i zapitao ga, da li
je na posljednjoj ispovijedi priznao Svoju Tajnu? Malome
se znojila ruka, tako simpatino, tako je drago mucao, taj
tajanstveno lani odnos s bogom tog toplog djejeg mesa,
to je bila stvar tako svilena, kao da ovjek dri meu
prstima toplog svilenog leptira i osjea na dlanu micanje
one male glupe gusjenice, i ne e da pusti ta napraena
meka krila, i sve to muenje traje prilino dugo, kad onda
dolazi neshvatljivo mraan tren tjelesnog gaenja:
pograbio je maloga i bacio ga u kotao! Jedan smrdljivi
oblak dima nad usijanom broncom, to se kao lopta popeo
pod mrani svod zvonarnice, i cikade pod em-

209/255

presima, tiho sicilijansko rano jesenje poslijepodne...

Cvrci... Nita...
Slua Filip podmuklog Gruzina, kako lae, gleda tu
umornu enu s povezanim vratom, naloeno je u ovoj
prizemnoj izbi kao u paklu, a onaj slaboumnik kod stola
uka novinama. to je to sve? A to onda, ako taj tip tu
ne lae, to je isto tako mogue? I sve to na toj postelji i
oko nje, je li to ludnica? A taj tip govori o tome, da sve
ljudske stvari treba promatrati iz trideset-ipetog stoljea
retrospektivno, jer tko (nije u stanju da gleda na takav
razmak, bar iz tridesetipetog stoljea, taj je od roenja
slijep. Petnaest stoljea jedan je sasvim neznatni tren,
neznatniji od lepeta krila umirue muhe! A sve to motanje
po posteljama, to alosno micanje naih utroba, sve to se
zbiva izmeu ena i mukaraca (i to se uope moe
dogoditi izmeu spolova), sve to nestaje pred
melankolijom bilo ijeg nadgrobnog pogleda!"
Stojei nad strainim grobovima, tako nam je
savreno svejedno, to su ti mukarci i te ene tamo
dolje meu sobom imali! A stajati na razmak od
petnaest vjekova od sveg akutnog dananjeg ljudskog,
srce ovjeka pri tome promatranju treba da je hladno kao
pasja njuka! I kad bi netko mogao da baci svoj pogled u
ovu sobu iz daljine od petnaest vjekova, bilo bi mu
prilino irelevantno, da li je netko drugi nekog drugog
bacio u kipuu broncu i da li je ova ena spavala s ovim
ili s onim!
Govorite li vi to meni, ustao je Filip ponesen
temperamentom.
I vama, i sebi, i svakom, mili moj! Ja ne znam da li
vi meni vjerujete, ali ja gledam na stvari iz etrdeset
petog stoljea. Dajem vam na to svoju asnu rije! A sad
u vam skuhati kavkaski pun, kakvoga jo niste pili
nikada u ivotu!

210/255

Filip je htio da se oprosti, ali ga nisu pustili, a naroito Boba:

Kakav je to neprijazan nain od njega, najprije ine
dolazi itava dva dana, a sada hoe da se konvencionalno
izvue poslije nekoliko minuta.
Baloanski, kad je uo da e se kuhati kavkaski pun,
sklopio je svoje novine i udobrovoljio se vidljivo, stao se
kretati oko Kyrialesa veselo kao mali kuhti: rezao je
limun, otvarao je stari truli ormar, eprkajui tamo po
starim zguvanim zamotima i papirima, donosio razne
flae iz kuhinje i mirisno korijenje, uope, kretao se
ivahno, pjevuckajui u sebi kao dijete.
Filip je ostao uz Bobu, ali su utali bez rijei. Onda je
ustao, poao do stola, uzeo u ruke Baloanskove novine:
novine su bile stare, stare ve nekoliko godina, aave,
masne, isprecrtane olovkom, slova sva izlizana i
rastopljena.
Sto je Baloanski mogao da ita s tog masnog, gnjilog,
prljavog papira? I to tako dugo i s takvim zanimanjem?"
Sasvim na dnu kolone meu domaim vijestima bila su
potcrtana crvenom olovkom ova etiri retka:
Sino je na nalog dravnog odvjetnitva uhapen u svome
stanu poznati odvjetnik doktor Vladimir plemeniti
Ballocsanszky i stavljen u pritvor u uzama Sudbenog
stola, na temelju tube nekih ovdanjih novanih zavoda,
koje je doktor B. zastupao kao pravni zastupnik. Istraga je
u toku.
Arak ljermontovik to ga je dermatolog skuhao bio je
doista izvanredam. Prvu zdjelu ispili su u nekoliko
minuta, a, kuhajui drugu, Kyriales je poeo govoriti o
smrti. Plavkasti plamenovi gorueg alkohola oblizivali su
njegovo tmasto lice, u sobi bilo je sasvim mrano i sve su
stvari potitravale na modri-kastom sjaju ognja u staklenoj
zdjeli na stolu. Baloanski je zurio u to zmijuljasto
micanje plamena potpuno tupo i nepomino, a glas je
Grkov bio umoran;
211/255

kruio je oko Boboke na postelji i po tamnim kutovima

kao umorna udna ptica, koja bi sletjela, i tako lepee oko
onog Bobokinog crvenog kimona, oko pranjavih kutija
na ormaru i sve to zamata svojim crnim tkaninama i sve
postaje tamnije i mranije i samo se uje pucketanje
svijee, a od vremena na vrijeme zarumeni se lula pod
Grkovom bradom.
O smrti je govorio Kyriales i o tome, to misle mrtvaci
po grobovima o vraanju na ovaj svijet.
Neobino topla i neobino intenzivna mora da je
pomisao meu onim trulim daskama i kravatama i
papirnatim jastucima na to: kako bi bilo vratiti se i
poeti iznova? Ta misao javlja se u pokojnim gnjilim
glavama kao mjehur pijanog snovienja, ona se kotrlja nad grobovima kao prozirna staklena kugla, a u
toj kugli u zelenkastom sjaju pui se ono tajanstveno,
toplo, intenzivno neto, ono to se sre slatko kao vrui
pun i osjea se kao topla postelja i ugodno je kao
okupano tijelo, jedina mjera svega ivota: ivotna kap
eliksira, to tako toplo kola naim ilama. A sve je pod
zemljom tako udno. Oko grobova ima mnogo
staklenog dima to se sledio u udnim vodoravninama
oko mrtvih stvari, i tu se miu misli kao jezici gorueg
puna u staklu: kako da se ostvari ponovno doticanje
rana, ponovno micanje i disanje u stanjima u kojima
smo bili, ali su nas iznjeli iz njih kao votane lutke,
imendanske torte okiene ipkama od papira, u
lakiranim krinjama, i sve je ostalo oko nas otvoreno
kao otvorena rana, a ponovno dodirivanje tih rana, na
kojima se usirila krv, bilo je tako slatko! Samo su nam
se prsti neshvatljivo ohladili, kao od kamfora, tako
su nam hladni prsti, i sve je tako hladno kao led i prozirno kao kalcit i sve je prazno kao mjesto gdje je bolio zub, a sada je sve jezikom izlizano i hladno kao ko-

212/255

kainizirano, i rupa je krvava tu i gnojna je rana tu bila, ali

sada je vie nema, i sve je samo jedan truli zub, koga vie
nema, i savreno hladan, mramoran, tu jezik. A tu je zub
bio na tome mjestu i oteklina i srce u ilama, tu je jedno
nezakonito dijete proplakalo svoje djetinjstvo od stida, a
sada tako plau mnoga druga djeca, i sve neprekidno traje
u neshvatljivim amplitudama! Od jedne naivne djevojice
postala je bludnica, a netko je ubio enu i zapalio svoj
vlastiti krov nad glavom, a netko ne zna to hoe i tako
luta svijetom, i tako to subjektivno titranje traje, i jutra su
maglena, dolaze parostrojevi, treba umrijeti, a kada se sve
smirilo kao pregaena trula krpa ina tranicama, onda
sanjanje poinje iznova u grobovima i u pokojnicima, i
oni sigurno sanjaju o rasvijetljenim prozorima i toplim
sobama i o tome kako je ugodno imati kiobran i kaloe
kada pada kia i ne biti duan!
Jeste li kada stajali pred samoubojstvom?
To pitanje postavio je taj pijani Grk Filipu tako iznenada,
da on nije znao to da mu odgovori. Ali Grk nije ni ekao
da mu netko neto odgovori. On je bio sav u krugu svoje
vlastite sugestije i, mijeajui staklenom licom gorui
napitak pred sobom, on je ulazio sve dublje u svoje
sulude i mrane zavijutke.
U mozgu samoubojice, u onu sekundu kad ulazi u
nepovrat, kipi rasap slika, sjeanja i nagona, koji ga
okruuju u onome momentu, kad je odluio da se baci
pod lokomotivu (primjera radi uzimam takav jedan sluaj
prilino neinteligentnog samoubojstva pod kotaima
lokomotive), magla je jesenja, mokra, preko mosta
klepee aavi parostroj, cvili alosno, a dolje tee blatna
voda pod mostom, jo je mrano, svie,
Ono toplo klupko ivotnih snaga, to sve nas nosi
po svijetu, to se mie u nama, to neodoljivo ini, te se
i mi miemo u tom opasnom micanju sveukupnosti,

213/255

to klupko crijeva, mesa, topline, uspomena, nagona,

ljepote, straha, sve se to stee u takvom mozgu kao
koljka i rastvara kao rana: u tom rastvaranju, u tim
posljednjim izdisajima, u tome sklapanju zjenica, u onom
posljednjem zbivanju prije nego to se konano spusti
zavjesa nad svim, prije onog posljednjeg prijeloma pred
nepovratom, u one dvije-tri sekunde dogaanja, otvaraju
se prostori, koji moraju da su isto tako veliki i isto tako
intenzivni kao to je bio itav ivot onog lica, koje se
otkinulo od stvarnosti u nepovrat. To kidanje mora da je
ipak bolno! Krvavo! To je kidanje uzbuenog bunila,
groznice i strave pred ipak nepoznatim, bolne
panike za svime to je bilo toplo, poznato i drago: za
kuama, za jelima, za djetinjstvima, u jednu rije, za svim
ugodnostima ivaca i mozga, crijeva i koe, tijela i krvi. A
ispod toga je smrt: hladna narkoza, kao oblog kamfora,
tako hladna horizontala tajanstvene maglice oko pruge,
oko lokomotive, oko telefonskih ica, to zuje na vjetru.
Pupkovina se rastrgala, zinula je blatna voda i hladna,
nepovratna, mirna, dosadna tmina. Dakle, najprije skok
pred parostroj, vraanja vie nema, sklapanje zjenica,
neobino intenzivna, grevita pobuna tijela protiv
nestajanja, ali ustrajnost te posljednje kretnje nas je ve
ponijela, ponestaje subjektivne temperature, sve se
priinja hladno, glavinjanje, umor, jo jedna jedina
pomisao na to biste vi mislili u taj momenat?
Ja bih mislio na svoju enu Bibi, koja je skoila iz
drugog kata i ostala mrtva! A kada sam bio na njenom
sprovodu i stupao za njenim lijesom, mirisao sam Bobokin parfem na svome rupiu i mislio o Bobokinoj
vagini!
Glas Baloanskog zbunio je Filipa neobino. On je
kruio po svojim sjeanjima, da otkrije, na to bi on
mislio u takav momenat. Tako nije odgovorio nita, nego
upita Grka, na to bi on mislio?

214/255

 Ja? Nina to! Sasvim sigurno ni na to! Ako bih

uope mislio, sigurno je, da bi mi bilo glupo, to se sve to
ve nije dogodilo davno, davno prije!
Da, dobro! Sve je to vrlo zgodno i zainimljivo,
ponovo se javio Baloanski glasno i agresivno. Ali tko
e meni dati zadovoljtinu?
Kakvu zadovoljtinu, zapitao ga je Grk, nalivi sebi
goruu au puna i iskapivi je do dma.
Kakvu zadovoljtinu? Pa sasvim naravno:
zadovoljtinu!
Boboka, koja je za itavog tog razgovora leala nijemo i
nepomino pod svojim poplunom kao maka, sjela je u
postelji iznenada, tako da je izgledalo da e se taj truli
krevet sruiti. Njen pogled ostao je prikovan na
Baloanskom.
Baloanski je ustao i poao spram Grka:
Moju zadovoljtinu!
Kakvu zadovoljtinu, zapitao je Grk Baloan-skoga
tonom neobino odlunim, moglo bi se rei surovim.
Baloanski je pristupio Grku s takvom gestom kao da
njemu, a naroito Boboki i Filipu, eli da objasni neto
od naroite vanosti! Zastavi tako s rukom u zraku, on je
na tren ostao ukoen, a onda je odmahnuo, kao da mu je
sve to dosadno! Posegnuvi zatim rukom za ormar,
skinuo je s njega svoj stari, u slonovu kost uvezani
molitvenik i vratio se natrag na svoje mjesto, na divan do
svijee. Rastvorio je tu molitvenu knjigu na jednoj od
stranica oznaenih svetom slikom i, uzdahnuvi duboko,
prekrstio se pobono. Nescimus horam neque diem,
promrmljao je polutiho, sasvim melankolino, a onda je
nastavio sa itanjem molitava, kao da je u toj sobi
potpuno sam.

215/255

Sve brodolomno i bespomono u svom sadanjem

linom stanju Filip je promatrao s uzrujanom nestrpljivou slabia, koji neprestano kopa po svojim vlastitim
tminama sa svjetiljkom u ruci, kao rudar zakopan pod
debelim naslagama zatrpanog ugljenika, kad na sve
strane bjesomuno ruje za izlazom. On je znao i osjeao jasno, da je zapeo na Kostanjevcu i da bi dobro
bilo, da se to prije makne, a istodobno je osjeao i
to, da u njemu nema snage, da se momentano otkine
i otputuje u dvadesetietiri sata. Jednostavno: da uzme
foringu i otkotrlja se do kaptolskog kolodvora i tamo
se ukrca na prvi vlak! Filipu je postajalo sve jasnije,
da je to zapinjanje sudbonosno u svakom smislu: ako
je itko od ovih zgaenih ljudi slutio sudbonosnost svakog, pa i najneznatnijeg zbivanja od prvog poetka te
strastvenoopasne igre, to je bio on lino. U nemiru
mesa, utrobe i ivaca, on se jo nikada nije osjeao tako
umorno slabim, tako slaboumno neotpornim kao ovaj
put. Boboka je visokostepeno uznemirila njegovo tijelo, a strah pred svakodnevnom neizvjesnou njene
sudbine, neprekidna sumnjiavost puna klonulosti, prisutnost tog tajanstvenog Grka, koji je uznemirivao
i pojaavao njegove gnjile sumnje, sve je to izgaralo
u Filipu u povienoj temperaturi nevjerojatno usplahirenog stanja. Javljale su se pukotine u tim zanosima,
nad pukotinama rastvarale su se sve nezdravije snage,
216/255

krvavo gnjiljenje puti, oganj ulnih zanosa, slabost i

neobino esto pritajivanje pameti, predavanje snovima,
sanjarenje s jakim priklonima ivinskog samoljublja,
sve je to previralo u njemu i kipjelo kao upaljena gnjila
krv. Izmeu alosnih nemoi i tegoba mesa javljala se u
njemu neka sve tia, ali intenzivnija antipatija prema
Baloanskom. Promatrajui tog biveg ovjeka kako
sjedi kod stola i prodrljivo oblizuje tanjire kao pseto,
kako govori o svojoj jedinoj utjehi, a to je presveta
priest, kako se izraava u najbanalnijim pseudointeligentnim shemama, njega je spopadala nerazumna
nervoza, puna ivinske mrnje. Filip nikad nije znao, da
bi mogao hladno misliti o smrti bilo koga blinjeg oko
sebe, a, razmiljajui o svim tim mogunostima raspleta,
njemu se uvijek kao osnovni motiv vraala ideja o Baloanskovoj smrti kao najbolje rjeenje. Taj luak da
umre kojim sluajem ili da ga jadnoga strpaju u ludnicu,
to bi za Bobu bio jedini spas!" On je o tome razmiljao
potpuno trijezno, njukao je oko te smrti sasvim
grabeljivo, s hladnom vujom njukom, osjeajui
pritom da ima onjake i da bi mogao u danome
momentu da razdire ivo ljudsko meso. To se javljalo,
dakako, samo na momente, a odmah bi se takve zamisli
ishlapljivale na bezbrojnim kombinacijama, punim
osam-ljenosti, nemonog obmanjivanja pretpostavkama
i jalove vrtnje u potpuno zatvorenoj bezizlaznosti. S
jedne strane, sva ta masa nemira njemu je izgledala
neobinom i udnom pojavom prvih znakova starenja, a
s druge strane, njemu se vraala stvaralaka snaga. U
posljednjih dvadeset-trideset dana on je naslikao itav
niz platna, nacrtao nekoliko stotina krokija, impresija,
akvarela, iz njega su se cijedile slike i navirale kao iz
fontane. Da je ta emotivnost izvirala iz njega od ulnog
poticaja, da se ta krv uznemirila u njemu od puti i od
mesa, da mu se lucidnost gledanja neobino prosvijet-

217/255

lila od motiva, po svoj prilici, iskljuivo tjelesnih, to

je Filipu izgledalo savreno nevano. Svejedno kako i
zato, samo da je ponovo poslije dugog potitenog i
jalovog preivanja opet poeo osjeati ivot kreativno: s
gledanjem i stvaralakim oivljavanjem vienog u bujnoj
slikovitosti." On je naslikao masu zelenih sutona na
pustim umskim proplancima, s dalekim sivim,
pepeljastim lancima gorskih bokova, blijedih kao stare
japanske litografije iz sedamnaestoga stoljea. One
vinogradare u sumraku, s bakrenastozelenim opancima, u
odsjaju goruih lula naslikao je u ciklusu akvarela:
bezbrojne krabulje u polutmini, s goruom vatrom pred
obrazom, kao lica nad grobovima, na kojima se pale
svijee. Svoju mamu, staroga Liepacha, debelu Karolinu,
kravara Mika, Boboku, Baloanskog naslikao je kako
sjede kod aja, u punom sjaju sunca u sjenici oko samovara: stara Regina s illustrissimusom, kao dvije smijene
papige, debela Karolina u centru kompozicije sa svojom
nateenom trbuinom i crvenim mesarskim rukama,
gluhonijemi Miko i suludi Baloanski, dvije padaviave, demonske, nacerene maske, a Boboka blijeda, u
crnoj svili, natae njemu, Filipu, aj u svijetlocrvenu
alicu. Sebe je postavio pred taj krug s paletom i
cigaretom u ruci, a na sjenicu, ina korijen zelenog
brljana, posjeo je starog, stoljetnog gavrana: sve masno
od pa-stoznog poteza kistom, prenamoeno i
prenatopljeno bojom, lapidarno, teko: za jednu nijansu
(eventualno) suvie nordijski, malko preproblematino u
motivu, ne u fakturi, ali slikano u jedinom zamahu,
gotovo izliveno u jednom potezu. Sve se pod njegovom
rukom u posljednje vrijeme pretvaralo u sliku, i on je pri
svakom udisaju osjeao ivo, kako je porastao i kako se
probio kroz dugogodinju dosadu i jalovo gledanje kroz
siva kiovita okna prema novoj, preporoenoj, bujnoj
slikovitosti: prostori prevjeeni sivim mrenama jalovih

218/255

nemoi, prazne sobe pune dima i smrada od cigareta,

sjeverne, maglene, aave daljine, sve je to polagano
ostajalo iza njega; on je osjeao, kako se ljuti kao zmija
na proljetnom suncu, kako skida sa sebe sve anorgansko,
preivjelo, krastavo, kako zacjeljuju stare rane, kako
ozdravljuje, a pod tim se brazgotinama javlja bujno,
mlado, zdravo tkivo.
Boboka i sve oko nje stajalo je za Filipa od prvoga
dana u znaku mutnih i nejasnih pitanja, i, poivjevi
s tom enom i oko nje nekoliko mjeseci, Filip nije imao
pojma, tko je ona zapravo i to se to s njom i oko nje
zbiva? U poetku izgledalo mu je sve jasno i jednostavno:
starija ena, oko etrdesete, brodolomka, prilino nesretna po svoj prilici, kasafrajla u smrdljivoj
provincijalnoj krmi, koja vue za sobom svog uzetog ljubavnika, isto takvog brodolomca, kao to je i ona sama,
dogaaj sam po sebi dosadan i nezanimljiv! Taj mucavi,
kratkovidni paralitik kraj ove ene pregazio je zbog nje
graanske okvire svog vlastitog ivota, uao je pod pritisak, kome ni u kom pogledu nije dorastao, a sada se
vue po svijetu kao pokojnik, a da jo nije ni umro.
Od poetka, on je stajao spram toga kruga pasivno i
sumnjiavo: jo u onoj najbanalnijoj fazi prvih dodira
rijeima i pogledima, Filip je znao da od svega toga ne
moe i ne treba da nastane nita vano ni konkretno!
On sam sa svojim smetenim ivcima, pomanjkanjem
svakog jaeg i stvarnog htijenja, s dubokim (manijakalnim upravo) osjeajem isprazne svoje bespredmetnosti, s potpuno nepotrebnim vikom svoje u svakom
pogledu prenadraene, ivano podrovane inteligencije, to bi on mogao da doivi tu s jednom kasiricom u
Kostanjevcu? Dobro je! On dolazi svako vee u kavanu,
sjeda kod blagajne uz njenu mramornu plou (pod stakleni ormari s poderanim leksikonima), ita Daily Mail,
pije ljivovicu i konjak, pui etrdeset cigareta i gleda
micanje crvene kugle na zelenom biljarskom suknu.
Tako prolaze Kostanjeveke noi, a Boboka na kasi
219/255

tucka srebrnim priborom, broji kockice eera, okree se

od vremena na vrijeme spram kredence iza svojih lea i
natae likere i puneve, i diskretno se smjeka njegovim
duhovitostima. U nemiru bdjenja, konjaka, mozga, mesa i
krvi, u prisutnosti ene kojoj se pod crnom svilom osjea
zmijoliko i neobino vitko tijelo, u blizini toga tijela Filip
odbija dimove i duhovito pria o sebi i o stvarima oko
sebe, a Boboka mu se smjeka i uti. Boboka je toliko
inteligentna da ne govori gluposti, no druge znakove neke
naroite inteligencije Filip kod nje nije nikada primijetio:
dva-tri puta javili su se motivi, po kojima se dalo
zakljuiti o pomanjkanju nekih osnovnih temelja
naobrazbe, ali, uglavnom, te svoje pukotine ta kasirica
vrlo je vjeto prikrivala. Da je svrila nekakve kursove po
katolikim pansionatima, to je znao, govorila je vie
jezika, znala je da o nekim stvarima izrie sudove, kao da
su njeni vlastiti (da Verdi, na primjer, ni po emu nije
slabiji od Wag|nera, ili da je Munch mnogo vie lirik
nego slikar), ali sve je to bilo noeno armom njenog
napuklog alta, neobinom slikovitou njene prosjede
kose i njenog djevojaki bistrog pogleda, koji je
svjetlucao u onom dimu neprekidno intenzivno, kao
diskretni zelenkasti limun.
Drugujui s tom nesretnom i diskretnom damom,
Filip je neprimjetno ulazio sve vie u krug njenog
utjecaja: ona nije bila oduvijek to, to je danas. Po
masama fotografija, kojima ga je obasipala, po njenim
putovanjima, po interieurima njenih stanova, po njenim

220/255

psima i konjima i automobilima vidjelo se da nije bila

oduvijek samo to; kroz ruke te ene prole su gomile
sagova i knijiga, kipova i slika, i teko okovane krletke s
tropskim pticama. Ona je jedrila po grkim vodama,
gledala zapade sjevernog pononog sunca, milijuni,
doslovno milijuni protekli su kroz njene prste, i hoe se
mnogo moralne, otporne, unutarnje snage, da ovjek ne
klone pod teretom ovakve stvarnosti, kakva se slomila
danas nad njenom glavom. Simpatija za tu enu stala se
raati u Filipu upravo na liniji njene slomljenosti i
nemoi. U njenim najintimnijim ispovijedanjima, u
pomanjkanju svakog daljeg otpora, u priznavanju njene
spoznaje, da uvia, da je doputovala na posljednju crtu,
tu, u slabim i nemonim stanjima ovjeka, koji se krvavo
znoji u nesavladivostima, tu je Filip poeo osjeati za tu
enu simpatiju, koja je postajala sve intenzivnija. Ali i u
tim kompleksima, jo na poetku, zbivale su se naj
nevjerojatni je stvari. Jednoga dana, odmah poslije ruka,
bila je pasja vruina, u kavani nije bilo nikoga, Filip je
naao u Bobokinom krilu maloga pikola. Mali se
navodno naskalio i ona mu je ieprkala iglom pranjicu,
ali nigdje nije bilo ni igle ni skale, i ona je drala glavu
maloga djeaka objema rukama i ispijala ga usnom o
usnu tako slijepo, da nije ni primijetila Filipov ulazak. A
jedamput je zakasnila na njihov sastanak ina proplanku na
krevini, kod starog mravinjaka, gdje su se prvi put sastali
poslije one glupe liepachovske juine. Dola je sva
zbunjena i zaprljana od mokre zemlje (no prije toga
padala je tiha kia) i objanjavala mu je da je pala preko
prijelaza na nat-cestarovim mekotama. A poslije je uo u
krugu liepa-chovskom (naroito servirano od njegove
majke), da su tu enu vidjeli nou u natcestarovoj mekoti
s novim nadlugarom.
A sluaj sa starim Korngoldom? Stari Korngold bio
je veleindustrijalac, Belija, ogroman astmatian noso-

221/255

rog od stotinu dvadeset i osam kilograma, koji je u

Kostanjevekim revirima imao oko etrnaest parnih pilia,
te bi dolazio svake druge godine u te svoje ume, na
lovaki dvorac, to ga je prekupio od turinskog
biskupskog ekonomata jo poslije prevrata, i tako se
naao jedne noi oko Boboke. Stari Korngold bio je
navodno njezin znanac jo iz predratnih, rada-jevskih,
budimskih dana (a poslije je njen prvi suprug, ministar,
stajao s tim bogataem u poslovnim vezama) i mnogo
ampanjca se prolilo tih noi, a onda je Filipa i Boboku
pozvao jedne subote k sebi u lovaki dvorac, u turinsku
umu, na veeru. U raljama toga Korn-golda nestajale su
gomile ribljeg mesa, i hladetine, i majoneze, kao u
raljama gladnog vodenog konja; sav crven kao rak,
znojan, u svilenoj koulji, diui teko glasnim
izdisajima, kao kakav ogroman podvodni sisavac, stari je
sjekao debele ploe mesa lomio led, srkao vino, puio,
dimio, pijuckao i prilino duhovito priao o deranju i
prederavanju.
Ovo je njegova etrdeset i trea cigareta i faringitis ga
pee
ve
sedamnaestu
godinu,
a
gospoda
otorinolaringolozi, koji nose na elu blistava ogledala i
ispiru njegov grkljan lapisom i drugim smrdljivim
tekuinama, u toj stvari ne mogu savreno nita da
postignu, ni s njim, ni s tolikim drugim ljudima, koji pue
po pedeset cigareta dnevno, a ustvari to puenje pee, i
zapravo smrdi, i odvratno smrdi, i odvratno je u svakom
pogledu, a nije ni ugodno, i zato se zapravo dimi ta trava
pod nosom, to ne bi znao nitko da objasni, kao uostalom
ni tolika mnoga druga pitanja oko nas i u nama! Na
primjer: parge, ili pastrve, ili crnu kavu, ili konjak, ili
akalice, sve to prilino prenatrpano, zbunjeno,
neureeno oko nas, to se zove udoban graanski ivot sa
sapunima, zubarima, motorima, automobilima

222/255

i onim dosadnim sjednicama za suknom presvuenim

zelenim stolovima ravnateljskih vijea, po sobama, gdje
obino vise najmodernije bedastoe kao slike.
Ich mag die moderne Kunst nicht, das alles zusammen ist Dreck und Blodsinn! Sie sind auch ein moderner
Maler, was? Haben Sie welche Bilder zu verkaufen, ich
kauf sie Ihnen ab! Schreiben Sie mir, bitte nur, die Ware,
die Sie mir verkaufen, brauch ich nicht einmal zu sehen!
Zwei Tausend Schilling? Ja? Einverstanden? Abgemacht!
Puei svoju etrdeset i treu cigaretu i grickajui
akalicu, stari, debeli, salovrati Korngold priao je o
svome salu, o neurednim funkcijama toga svog sala, o
pargama, o mesu; o ribama, o svojim umskim
poslovima i o tome, kako je zapravo neshvatljivo, da on
nikako ne moe da se odui od toga, da ne grize
akalicu, to suvino drvce, za koje takozvani
dobroodgojeni ljudi govore, da ga je javno upotrebljavati
nepristojno, i njegova ena mu je zbog tih prokletih
akalica ispila ve nekoliko litara krvi!
A konano, akalica nije tako nevina roba, kao
to izgleda! akalica ima svoj nepregledno veliki konzum! Nema ni jednog bara, ni krme, ni vagon-restorana
bez tih glupih ibica, te ne bi ovjek vjerovao kakvi
teki milijuni lee u ovakvim naoko neznatnim drvcima!
U Kanadi i u Finskoj postoje itave industrije, vodopadi
i pilane to dnevno valjaju na hiljade tona tog miriljivog drva, a sve radi punom parom i prilino je teko
kupiti papire, koji rade s akalicama, a stvar je za
nae prilike neobino solidna. Evropa ima prilino pokvarene zube i konzumira tu robu spram Amerike
mnogo intenzivnije, jer je u Americi konzum akalica
pao za itavih 47% otkad je zubarstvo proradilo u
pukim kolama obavezno i besplatno za svako dijete
u Sjedinjenim dravama. Otkad su se tu kod nas in
Ne volim moderne umjetnosti, sve je to zajedno besmisao i smee! I
vi ste, zar ne, moderan slikar, to? Imate li moda na prodaju kakvih slika?
Ja u vam ih otkupiti! Piite mi samo, molim vas, robe uope ne treba ni
da vidim! Dvije hiljade ilinga? Da? Jeste li sporazumni? Dakle, gotovo!

223/255

dustrije nacionalizirale, on, gospodin Generalni Korngold, da je uinio masu napora, da nacionalizira
produkciju akalica (upravo s gospodinom suprugom
milostive gospoe Ksenije on je na tom polju intenzivno
radio), i izgledi su dobri (kod nas se ne popravljaju zubi u
pukim kolama), ali uspjeha nema.
Zasad samo teke investicije! Nai ljudi, naalost, kao
pravi barbari jo an mas akaju igicama!
Sluao je Filip tu poplavu masnih, prederanih rijei,
grickajui svoju akalicu, sasvim mehaniki, nervozno.
akalica je mirisala po mentolu, a pod otrim okusom
mentola, na samome mesu izmeu dva zuba, osjetila se
gorina jelove smole to se razlila po ustima i po
itavome mozgu, kao da je vjetar zanio jak planinski vonj
omorika i dalekih modrih vidika. Osjetivi gorak okus
jelove ume, Filip je duboko uzdahnuo i iskapio punu
au tekog Korngoldovog vina, da zaboravi da mu je to
ve dvanaesta ili petnaesta aa, da sjedi tu s nekakvim
barbarskim kulturtregerom, nosorogom, i da je pijan.
Potpuno je pijan i sve se kree oko njega u nemirnim
krugovima: i Boboka i ovaj antipatini parveni!
Kako se ta mjeina vlada spram te ene? On nju miluje
svojim debelim prstima po nadlaktici, on se po bicepsu
smuca oko njenog ramena, on je privukao svoju teku
damastnu stolicu sasvim do njene, a ona se igra vrkom
svoje cipele njegovom servijetom, prebaenom preko
starakog koljena. Sto je sve to, pijano sanjanje, ludnica,
javna kua? A taj starac tu jaue, da je sve pri kraju, jer da
su mu nedavno konstatirali prilino eera a i bubrezi da
ne rade vie kako bi trebalo: ima i bjelanevine! Oko tog
starog vodenog konja hodaju lijenici u svojim
tajanstvenim burnusima (to izgledaju kao sta-

224/255

romodne spavae koulje) i gledaju toga idiota od sto

trideset kila u grlo, u crijeva, u bubrege, u mjehure,
kuhaju mu vodu u epruvetama, miriu je, ima li u njoj
karamela, bue mu po zubima, mjere mu tlak krvi, a on,
pripovijedajui o svima tim smrdljivim intimnostima,
gladi Bobu po leima, dodiruje svojim koljenima njena
bedra, i sve je to bestidno i glupo, i savreno pijano! Ta
stara astmatina mjeina, to crijevo s probavnim
smetnjama, to astmatino kosmato bie u oblaku crne
kave i duhana, strano je i ogromno kao gorila, a Boba se
smije zvonko kao djevojica, mjeri mu svojim dlanom
tlak krvi na sljepoicama i zove ga Herr Generaldirektor! Oni govore o nekakvim svojim zajednikim
davnim izletima na dolomitske gleere, kad je taj nosorog
jo vozio bicikl, a to je bilo prije njene parike parafinkure, kad su mislili da je Boba trudna i da e svome
suprugu gospodinu ministru roditi jedinca, a taj jedini
zemaljski ideal ministrov unitila je njena parika parafinkura!"
Osjetivi da e mu pozliti, Filip je nestao. Njegova je
soba bila u drugome katu pod tavanom drvenog dvorca,
sagraenog u vicarskom stilu, sa arenim stakalcima i
jelenjim rogovima. Muio se Filip itavu no i zaspao je,
a onda ga je probudio kikot. To je bio Bobin glas. Soba
Herr Generaldirektora bila je u prvom katu pod
Filipovom, i Bobin glas odzvanjao je s balkona. Svitalo
je.
Pa do vraga, gdje se to Boba smije?" Pod njim na
balkonu, na drvenoj ogradi sjedi Boba u pidami, pui
cigaretu i smije se, a Herr Generaldirektor podvinuo je
njenu lijevu nogavicu i gladi je po golom vadlu.
Na povratku kroz umu, tog istog jutra, dolo je izmeu
tnjih do scene. Ona se smijala savreno superiorno, da je
Filip sulud, da gleda fantome, da bi joj

225/255

Herr Generaldirektor mogao biti ocem! U tekoj prepirci, jo neotrijenjen, Filip ju je udario po licu, tako da
ju je oblila krv, a sve se zatim svrilo u mokroj travi.
Privinuvi se uza nj u krilo, topla kao pseto, Boba je oko
svog kaiprsta namatala njegovu kosu i rekla mu
neobino intimno, kako su mukarci glupi, te ne shvaaju,
da je za enu najvei uitak, kada je tuku.
Bilo je tu (dakle) ve kojeeg i prije dolaska ovoga
Grka, ali ona sredovjena, gotika, sablasna scena na
Bobokinoj postelji u prisutnosti Baloanskoga, koji ita
novine pri sasvim slabom svijetlu lojanice, ostala je Filipu
neizbrisiva. Poslije te sulude pijanke, poslije onog
gorueg kavkaskog puna ljermontovika, Filip vie
nije dolazio u kavanu i ve su tri dana prola, a Boboka
se nije javljala. I poslije korngoldovske noi nisu se
sastali gotovo itavu nedjelju, ona je otputovala u grad i
vratila se natrag s nepreglednom masom raznih stvari: s
najfinijim engleskim tenis-reketom, s malim crnim
kineskim psom, sa nekoliko litara kolonjske vode i
originalnoga benediktinera, Baloanskom je donijela
svilene koulje i kravatu, a Filipu limenu kutiju najfinijih
ho-landskih boja. Bacio joj je te boje pred noge s
indignacijom, bio je neuljudan, vikao je na nju i govorio
joj neke brutalne istine, a ona je slegla ramenima,
pokupila po podu razbacane olovne tube i rekla mu
sasvim mirno i sabrano, da je sa bizarno nedosljednim
ljudima vrlo teko drugovati.
Imala je pravo. U itavom tom zapletu ona nije savreno nita kriva i tu uope nema krivnje s njene strane;
on je doista bizarno nedosljedan. Ako je uope tko
nedosljedan u tom odnosu, to je iskljuivo i samo on.
I to se on toliko uzrujava zbog toga Gruzinca, kao da
sam Baloanski nije isto tako otvoreno pitanje? Tko
su uope ti ljudi oko te sulude enke? Nekakav kav-

226/255

kaski Grk, po majci iz Smirne, po ocu iz Kijeva, Gruzinac, koji je radio kao novinar u Rigi, a sada se vue po
panonskim umama i ima crnu pidamu, a kuha pun,
kakav je pio Ljermontov kao zaljubljeni mladi u Tiflisu.
A Boboka je Madarica, Panonka, Meimurka, s
nekakvom vapsko-furlanskom i junota-jerskom
mjeavinom svoje ljivarske krvi, te ne zna ni hrvatski! A
on sam po ocu je nepoznanica, Valentijevi su doputovali u
Krakov iz Verone, a u Vilnu prienili se k litavskim
djevojkama: njegov otac, kamerdiner Filip, rodio se u
Zdali, a mati mu je bila Madarica iz Stolnog Biograda.
Litvini, Ukrajinci, Veronezi, Panonci, Madari, iz kakvih
su daljina, iz kakvih su dalekih neshvatljivih magla
doputovala njihova tijela u ovo zadu-navsko blato i sada
gmiu tu u svojim malim vidokru-zima, a krv im kola u
ilama i tee. I tko tu moe u svemu tome micanju i
isprepletenosti biti dosljedan? Imao je pravo neku no
onaj antipatini Grk, da je narodnost malograanska
predrasuda. On je opet jedamput protiv svog boljeg
intimnog uvjerenja u sebi pravdao, da je narodnost
subjektivna pojava, spirituali-stika, pojam metafizikog
porijekla! On se uope u posljednje vrijeme suvie dao
uplivisati tim maglenim spi-ritualizmom! To su krive ove
posljednje jalove godine, ove teke aave godine, kad je
itao glupe knjige! Onaj ga je tip zasuo jednom masom
imena (naitan je, ili lae kao da je naitan, ali lae
rutinirano), i imao je pravo! Nema i ne moe biti
dosljednosti ni u postupcima ni u razvoju pojedinaca, a
kamo li u tako ogromnim kolektivima, kao to su .narodi.
A onaj tip nabrojio mu je itavu literaturu iz
kraniometrije,. da je narod modana utvara. U
mozgovima uope i nema nieg drugog nego samo
utvare. Moral je takva jedna utvara."

227/255

Sa bizarno nedosljednim ljudima teko je drugovati,

tako mu je rekla Boboka. I bila je u onaj momenat
uzviena nad njim sasvim sigurno. On ju je teko
povrijedio, a ona mu je savreno dobroodgojeno
sakupljala tube; bila je sasvim sigurno uzviena nad njim
i nad njegovim malograanskim predrasudama. I to to
nije ve tri dana iao u kavanu poslije one gruzinske
scene, i to je od njega bizarno nedosljedno! to on hoe
u itavome tom kompleksu? Da li je on uope postavio
preda se i kada to pitanje stvarno: to on hoe s Bobokom? I nije li upravo on, Filip Latinovicz, ono lice koje tu
gospou snizuje do bludnice?"

228/255

Kod Turinova, tamo gdje Blatnja tee ispod eljeznikog mosta, nali su pastiri jednog jutra truplo.
Bilo je tako izmrcvareno i raskrvareno, da ga nije nitko
mogao prepoznati. Papira kod sebe mrtvac nije imao
nikakvih i jedino se na unutranjoj strani crnog pustenog
eira moglo proitati, da je taj eir kupljen kod firme
Metropolis Ltd. u Londonu. Dok je glas stigao do
Kostanjevca, da je na turinovekoj pruzi pregazio vlak
ovjeka, prola su tri dana; kad je Boboka dospjela do
turinoveke oblasti, ve je neznanac bio pokopan. Lula i
eir, i havelok i kravata, kao posljednje pokojnikove
stvari, prepoznala je: to su bile stvari Ser-gija Kirilovia
Kyrialesa. Dala je otvoriti grob. To je bio muan posao,
jer je posljednjih dana neprekidno padala kia, te se
gnojna ilovaa natopila vodom, a po kii kopati bilo je
teko. Stajala je Boboka na groblju, na kii, itavo
prijepodne, a jedan grobar, golobradi mladi, neobino
lijepe, plave, kovrave kose (oi su mu bile vlane i
sjajno tople), gledao, je u nju pobono kao u svetu sliku.
Dao joj je da pije tople juhe iz modre caklene posudice,
koja je imala isto tako svijetlomodro emajlirani poklopac;
posudica je bila masna, neoprana, sa sirovim vonjem
mlijeka, te je sasvim slabo mirisala po dimu. Kad je mladi
grobar pio za njom, ulo se kako caklina njegovih zubi
tucka o emajl.
229/255

Ta blatna krinja, te krvave krpe, to je bio odvratan

prizor! Da! Tu je iz utoga blata, pod tankom slomljenom
jelovom daskom provirivala Kyrialesova ruka, a oko
gnjilog zgloba mameta Baloanskove plave svilene
koulje. Tu je koulju kupila Baloanskome ljetos od
Korn-goldova novca, a Kyriales ostavio je sve svoje
stvari kod nje, s time, da e se za nekoliko dana vratiti,
samo se presvukao onog jutra prije polaska. Dala je
vlastima podatke o identitetu doktora philosophiae et
universae medicinae S. K. Kyrialesa, biveg izvanrednog
profesora carigradske univerze, imena po kome je
meunarodna nauka, na njegovu vjenu uspomenu, krstila
mikroskopski prerez jedne dlake, izgnjavila se prilino
kod dosadnog i pedantnog ispitivanja prigodom
sastavljanja zapisnika, te se vratila u Kostanjevec sva
mokra i umorna.
Pokucala je kod Filipa. To je bilo vrijeme njihovih
uobiajenih sastanaka, u sobi pod krovom njegove majke,
sada u posljednje doba, kada su ume bile mokre, te se
vie nisu sastajali na proplanku ili pod starom bukvom,
gdje su se bili sklonili one burne noi, poslije Rokovog
protenja, na povratku, kada ih je stigao prodor oblaka.
(Suche die Buche, weiche die Eiche!)
Zamolila je Filipa, da joj oprosti, to mu smeta i dosauje
svojim brigama, ali da ima jednu molbu. Da je odluila da
otputuje, i to najkasnije veeras, i da joj treba novaca do
Hamburga.
Filipa je ta vijest o Grkovoj smrti na pruzi i o tom
prekopavanju groba tako impresionirala, da je izgubio
dah. Steglo ga je u dijafragmi i osjeao je srce, kako mu
bije u koljenima i u laktovima. Prihvativi se za glavu, na
rubu nesvijesti, on je, treperei sav kao u groznici, rekao
Bobi, da nema kod sebe toliko, ali da moe

230/255

da otputuje s njom sutra do grada, da je isprati, i tamo joj

naravno najpripravnije stavlja na raspoloenje sve to
ima.
Potpuno siva u licu, ali savreno hladnokrvna, Boba
je odbila njegovu pratnju odluno.
Zahvaljuje mu na ljubaznosti, ali ona putuje sama.
Nju ne treba da prati nitko. Ona treba taj novac veeras,
najkasnije do sedam!
Blagajnik opinski (drug Filipov iz kaptolskog
biskupskog sirotita) obavljao je za njega u posljednje
vrijeme njegove novane poslove; putujui esto do
kaptolskih kreditnih zavoda, on je bio upuen u Filipove
materijalne prilike i kod njega je Filip imao otvoren
kredit. Filip joj je predloio ovu varijantu: on e otii k
tome svom znancu i donijeti joj sve, to e mu biti
mogue da realizira jo veeras.
I to je otklonila.
Ne treba on da se trudi do nje. Ona sada ide za
Steinerovu kasu, tamo e ostati do sedam, a u sedam doi
e ovamo po novac sama. Tako su se i rastali.
Blagajnika naravno nije bilo u mjestu: bio je na opinskoj
komisiji, a vratit e se tek kasno u no. Filipove veze s
tim Kostanjevanima bile su vrlo slabe, on gotovo nikoga
nije ni poznavao. Kombinaciju s majkom odbacio je
odmah, u principu, i tako mu je preostao jo jedini
geometar. Kod geometra u blagajni bilo je samo devet
hiljada, a od toga etiri trebao je predati u polog
oblastima. Uzeo je tako od geometra pet hiljada, a sam je
imao oko dvije, i tako se vratio kui, sloio tih sedam
hiljadarki u kuvertu i poeo je svoje bjesomuno kretanje
od ormara do ovalnoga stola i natrag do ormara,
jaguarski, suludo. aavi tramovi nad njegovom glavom,
pozlaena petrolejska visea svjetiljka iznad stola, onaj
glupi Jelai prijeko nad plavom pli--garniturom u
drugoj sobi, sve ga je to poelo u tolikoj mjeri smetati, te
je osjeao potrebu da razbije oko sebe sve nogom. A
vrijeme je nepomino stajalo na jednome
231/255

mjestu, padao je prvi sumrak. Stara Regina dolje u svojoj

sobi osjetila je po koracima svoga sina da se gore neto
dogaa. Odzvanja itava drvena klijet od njegovih
koraka, a on hoda gore nad njenom glavom, odjekuju
njegovi koraci u drvenom zdanju, njie se njena vlastita
hengelampa na stropu, i maslinova granica s macicama
od ovogodinje Cvjetnice ispala je iz okvira Preiste
Djevice, i kropionica se zanjihala, i buka se ljuti sa
drvenih dasaka na plafonu i sipi kao praina, a onaj
ovjek gore pod krovom neprekidno bjesomuno hoda.
Sjedi stara u naslonjau, pritajila se od strave, a nema
snage da se popne uz drvene stepenice i da ga zapita, to
se zbiva s njim. A Filip se kree pognute glave od ormara
do stola i od stola do ormara i gleda ve trideseti put na
svoju uru; vrijeme se zaustavilo i ne mie se s mjesta; jo
je uvijek etvrt sedam. Ve se Miko vratio s kravama i
Karolina je kokoi zatvorila u kokoinjac, i vodu su dugo
vukli na zdencu, i on je sjeo u naslonja i tu s glavom u
dlanovima ostao jednu itavu vjenost, a jo je uvijek
etvrt sedam i ni minutu vie.
Zagnjurio je obraz duboko u dlanove, stisnuo je oi,
zaronio u neku neshvatljivo mranu tminu, i tamo izmeu
zelenih i crvenih koluta u apsolutnoj tmini, gdje nema
nieg, samo jedan modar jezik gorueg puna skakue na
rubu staklene posude, tamo Grkov glas progovara iz
tmine, da u onaj momenat, u onaj posljednji momenat
skoka pod parostroj, ne bi mislio ni na to! Ako bi uope
mislio, sigurno je, da bi mu bilo glupo to se sve to ve
nije dogodilo davno, davno prije!
,,A sve to, to je bilo ono blatno kino jutro, sa starom aavom lokomotivom na maglenoj pruzi, i ice su
telefonske svirale na vjetru! Boba putuje jo veeras,
sedam hiljada lei tamo u modroj kuverti na onom plistolnjaku, i krave su se vratile, i kokoi su

232/255

legle spavati, a jo je uvijek etvrt sedam i jedna minuta.

Filip ima potrebu da oslijepi, da oglui, da se pretvori sav
u gluhonijemu zrakopraznu tminu, a ovdje je tako
mrano, tako zaguljivo, tako sitno kao u kakvoj kutiji,
sve je zalijepljeno tim kretenskim slikama, tim
hengelampama, tako nisko da bi ovjek mogao glavom da
probije krov, tu nema zraka, tu se ne moe disati, tu samo
ovjeku srce bije u laktovima, pa to je sve nesnosno,
hermetiki zalijepljeno!"
Ustao se i poao do malog etvorouglastog okna i
rastvorio ga irom. Tiha jesenja kia klizila je po
mahovinom obraslim daicama kao po starom
oguljenom krznu, staklo se zarosilo, vani je plakala siva,
alosna jesen. Po blatnoj cesti vukao se kao sjenka u
starom austrijskom oficirskom mantlu jedan slijepac.
Imao je harmoniku prebaenu preko lea i prosjaku
platnenu torbu o vratu, tapao je batinom po mlakama,
bos, po blatu, njukajui kao pseto za mirisom topla dima
i prislukujui amoru ljudskih glasova pod toplim
krovovima. Dugo je tako tupo gledao za slijepcem, ona
hladna vlaga prijala je njegovim upaljenim bronhi jama,
gutao je taj kini sumrak, osjeajui vlagu kako mu kulja
po tjemenu niz vrat i kako ga osvjeuje kao hladna kupelj.
uli su se koraci po drvenim stepenicama. To mu Miko
sigurno nosi kakvu staru frulu ili staklovinu. Korumpirao
je Mika novcem, kad mu je donio onu malu bronanu
Evropu, te taj gluhonijemi kravar misli da je svaka stara
stvar kao starina vrijedna da se sauva."
Na malim jednokrilnim vratima netko je pokucao.
udno! etvrt sedam i sedam minuta! To ne moe biti
Boba, to su bili teki koraci, a Miko ne kuca nikada."
Pristupio je k vratima i otvorio ih radoznalo, nervozno.

233/255

U onom polutamnom prostoru, obijenom daskama, stajao

je ovjek u crnome, s polucilindrom; bilo je sasvim kuro,
nije se moglo razabrati tko je.
Molim, to elite?
Klanjam se, moj naklon! Oprostite mi, ako vas
smetam! Doao sam, da vas vidim! Nema vas ve tri dana
u kavani, te smo mislili, da niste moda bolesni?
Bio je Baloanski. Kratkovidan, bez cvikera, sa svojim
bujnim brkovima, natopljenim vlagom, krezub, izgledao
je kao slijep. Zapeo je o prag i pao mu je polu-cilindar, i
kako se ta pustena polutka skotrljala, u onom polumraku,
kod otvorenih vrata, sve je ispalo nezgodno.
Klanjam se! Izvolite! Nita mi ne smetate! Samo
izvolite!
Filip je zapalio svijeu, Baloanski je sjeo u kaputu za
stol i ogledavao se po toj maloj, niskoj sobici sa starim
tramovima: on jo nikada nije bio kod Filipa.
Ovdje izgleda sve vrlo prijatno, tako nekako
intimno. Ve dugo nisam bio u intimnoj sobi!
Pa tako, starinski! Malograanski, ve kako to
izgleda obino! Izvolite, zapalite!
Hvala!
Zapalili su cigarete. Dimovi oko svijee. Tiina. Na
stolu mokar halbcilindar Baloanskoga i Filipova ura, te
je svaki otkucaj mehanizma odjekivao od politure glasno,
metalno. To su minute poele protjecati bjesomuno brzo;
bilo je pola sedam za dvije minute!
Na stolu, obasjana sjajem votanice, stajala je mala
bronana Evropa na jureem biku. Baloanski je uzeo u
ruke tu malu figurinu, i kod svijetla pribliio se oima
sasvim do tog kipa na nekoliko milimetara, tako da je
izgledalo, kao da on tu malu Evropu njuka kao pas.
Izgledao je izmueno, posve sivo.
Lijepa mala stvar! Neobina! Mi smo u gimnaziji
imali sadrene antine odljeve u hodniku pred razredima.
Na jednoj konzoli stajao je Scipio Afrikanski. Meni je
najvie imponirao taj Scipio Afrikanski! Imao je gla234/255

vu savrenog provalnika. Ja sam poslije imao prilike da

doem u svojoj advokatskoj praksi u kontakt s
provalnicima (a poslije sam s tom gospodom jeo i preganu juhu), ali nigdje vie nisam naao tako dobro
modelirane delinkventske lubanje, kao to je bila lubanja
Scipija Afrikanskog! Netko, tko pokolje kao provalnik
-itave svjetove, postaje uzornim gimnazijalcima! A
netko, tko ubije samo jednog ovjeka, dolazi na vjeala.
Apar-tno pravno shvaanje! Znate, gospodine profesore,
svima nama humanistima bio je Rim idealom! Onaj isti
Rim, koji je stvarao ovakve divne stvari, kao to je ova
mala Evropa! Ali kad je netko doao u ivotu u priliku, da
na svom vlastitom mesu osjeti svu barbarsku, inkvizitornu, kretensku upravo podlost tih rimskih pravnih
ureaja, taj je izgubio svaki respekt spram takvih kulturnohistorijskih igraaka! Rim nije bio to, Rim je bio
ovo!
Kod prvog dijela svoje reenice, da Rim nije bio to, on je
pokazao Filipu malu Evropu, drei je na svom dlanu i,
odloivi je zatim na polituru, on je upro u sebe
kaiprstom lijeve ruke, i tako se poeo tuckati po svom
mokrom ibercijeru:
To je bio Rim, to, to sam ja danas: mnogo zga-enog i
popljuvanog mesa! Ja sam gledao te cezaro-mane, te nae
patricije, ja sam jeo kod njihovih stolova! Koliko ovakvih
subjekata mora postati to, to sam postao danas ja, ovakva
krpa, ovakav bivi ovjek, da jedan Scipius Africanus
moe ostati na konzoli! Moj gospodine! Die Kunst ist
schon, aber das Leben ist ernst!
Filip je gledao u tupo, kokainizirano lice Baloanskoga, ii
njegove duguljaste prste s modrikastim, prljavim
noktima, kako podrhtavaju i trepere na rubu pepeonika,
_________
Umjetnost je lijepa, ali ivot je ozbiljan!

235/255

kako nervozno stresaju gorui duhan, kako cupkaju po

dlaicama izlizane svile na poderanom okovratniku
otrcanog masnog kaputa, i nije shvaao, to je ovaj
zapravo imao namjeru da kae tim svojim Scipionom
Afrikanskim, i zato je doao do njega, i to upravo u ovo
doba kad kazalo na uri tako nervozno odmie, te je ve
prebacio polovinu sedme i sada se primie treoj
etvrtini.
Poeo je Filip govoriti o davnim, pokopanim panonskim
vremenima. Kad su po ovim movarama jurile rimske
pote po kamenitim cestama, a ljudi iz Rima putovali u
tople panonske kupke etiri dana. I danas, da sve to kojim
katastrofalnim sluajem propadne, te nae slabe, konane
niti telefonskih ica i kartonske korice katastarskih
knjiga, pak ako netko bude prekapao ovo nae panonsko
blato u dalekoj historijskoj budunosti, jedino, to e
ostati u rukama slijedeih pokoljenja od trajne vrijednosti,
bit e ovo iskopano rimsko kamenje: ovakve male
bronane Evrope, male grobne igrake i vrevi i
dragocjene igle. Izmjerena tom estetskom mjerom
sveukupna naa civilizacija spram antike umjetnosti ne
znai savreno nita!
Filipovim rijeima Baloanski nije poklonio ni najmanje,
upravo nikakve panje. On se pokrenuo ovamo
spontano, iz krme, u jakom impulsu, da ovdje s ovim
ovjekom proisti neke osnovne stvari, a sada sjedi tu,
sabran je u jednom dijelu svoje pameti i sav zaokupljen
mislima o glavnoj svrsi svoga dolaska, a ovaj mu tu neto
govori o rukama slijedeih pokoljemja i vidi se po
svemu, da hoe da ga ekskomplimentira na vrata
nekakvim glupim frazama."
Nije sada rije o rukama slijedeih pokoljenja,
gospodine profesore nego ...
To je povukao otro, kao noem, zarezao je u tu svoju
reenicu upravo divlje, a onda je iznenada osjetio, da je
preslab da je dovri, i tako je zapeo.
236/255

Filip ga je pogledao s namjetenim i rezerviranim

pogledom iznenaenja.
Poslije toga prilino su dugo utjeli i samo se ula ura na
polituri kako kuca glasno i brzo.
Vi ste izvoljeli da neto kaete, gospodine doktore?
Da, ja sam imao neto da vam kaem: a tie se mene
u prvom redu lino! Ja sam doao da vas zamolim za
jednu stvar!
Molim!
Ja sam doao da vas zamolim da mi uinite jednu
uslugu, i to lino meni!
Molim, izvolite, ako mogu, vrlo rado, gospodine
doktore!
Naime, kako da se izrazim? Radi se o Bobi!
Gospodine doktore, molim...
Stvar je u ovome: ima situacija u ivotu, kada ovjek
...
Baloanski je uutao ponovo. On nije gledao u Filipa,
nego u onu naranastu krunu oko svijeine krunice svijetlozelenkastog sjaja, to je prskala crvenim odrazima,
kao kolut udne rakete. Taj obru svjetlosti privukao ga je
k sebi, i on je znao, da tu treba da govori o nekim svojim
sudbonosnim stvarima, a ta je svjetlost tako savreno
odvojena od svega, i kao iznad svega izgara glasno i mie
se u kaplji rastopljena loja kao iva. To je potrajalo
prilino dugo, a zatim, kao da se probudio i stupio u
novootvorene prostore, rekao je neobino tiho, moglo bi
se rei intimno:
Ja znam sve, to se dogaa izmeu vas i Bobe!
Oprostite, to to se dogaa izmeu mene i gospoe
Bobe, to se dogaa izmeu nas! To na vas ne spada! Vi
ste rekli, da ete govoriti sa mnom o svojoj linoj stvari,
Pa da, izmeu mene i Bobe ima da se rijei jedna
moja lina stvar,
To rijeite onda vi lino izmeu sebe i nje, ako
mislite da je potrebno! To mene ne zanima!
237/255

 Da? To vas ne zanima? Dobro! Onda dobro! E,

molim vas, ja sam doao da vam kaem, da ja nikako i ni
u jednom sluaju ne u dozvoliti, da me bace preko
palube!
Kakva paluba? Kakvo bacanje preko palube!" Kakve
su to imere?
Gospodine profesore! Boba je odluila jo veeras
da me ostavi! Ona hoe da me ostavi i da pobjegne!
Ali, molim vas, vi sanjate!
Baloanski se tiho nasmijao, razvukavi usne u kutu
tek jedva primjetljivo i stao je da gladi svoje brkove sa
svih pet prstiju lijeve ruke. Preglupo! On je bio u kavani
i tamo je geometar kod stola glasno pripovijedao svima,
da je malo prije bio kod njega Reginin sin i da je posudio
od njega pet hiljada. Taj novac lei tu pred njim na stolu u
kuverti, a to, to mu je Boba rekla, da treba da otputuje u
grad, na dva dana, u stvari ostavtine onog ruskog
hohtaplera, to je la! Ona se uope ne e vie vratiti! A
sada mu ovaj tip ovdje neto bunca o tome, da su to
imere i da on sanja!"
Gospodine profesore, dozvolite mi da vam kaem,
da to nisu nikakve imere, nego to tako stoji! I to sam
doao da vas zamolim, da objasnite Bobi, da uzme na
znanje, da ni pod kojim uvjetom ne u dozvoliti da me
bace preko palube! To da joj kaete, da to nisu imere!
Zbog te ene ja sam osramotio svoje ime, zbog nje sam ja
ostavio svoju djecu na ulici, zbog nje sam ja sjedio, u
zatvoru,
Oprostite mi, gospodine doktore, uza sav respekt,.
to ga osjeam spram vaeg linog sluaja, ja ipak
mislim, da vi niste bili maloljetni i da ste znali, to
inite...
Molim vas, to su sada samo nijanse! Uostalom,
uzmite, molim, do znanja i vi lino, da sam ja odluio da
u ovoj igri postanem subjekt!
U kojoj igri?
238/255

 U kojoj igri, smijeno pitanje! Zar vi mislite, da sam

ja postao ovo, to sam danas, da sam svoju vlastitu enu
bacio kroz prozor, da sam se kretenski upropastio zato, da
jo veeras ili eventualno sutra poem niz ove blatne
ceste, kao onaj prosjak s harmonikom malo prije? Ja ne
znam ni to, to zna jedan slijepac: svirati u harmoniku! I
tako mene, ovakvog kakav sam, istjerati na cestu, zar je to
ljudski? Zar je to kranski? I sada, kad sam doao k
vama, prvi put otkada se znamo, da vas zamolim da mi
uinite uslugu, sada vi tu meni laete, je li to ljudski?
Pardon, oprostite...
Ali, molim vas! Poslije sveg onog bordela tu izmeu
nas, sada u jo valjda paziti na svoje rijei? Vi ste
veeras posudili od geometra pet hiljada i novac je tu u
ovoj kuverti!
S usplahirenou smrtno ugroena ovjeka Baloanski je ustao i, kao u nekoj vioj intuiciji, poeo je kucati
kaiprstom svoje lijeve ruke po kuverti s novcem, to je
leala pokraj svijenjaka:
To nisu nikakve imere, to je sve tako! Boba putuje u
Hamburg! Ona ima tamo nekakvu prijateljicu, koja dri
takozvani bridge room! I ja sam doao da vas zamolim,
da vi Bobi objasnite ...
Ja mislim, gospodine doktore, da je poslije svega
ovoga svaka rije izmeu nas suvina! Ja nemam
savreno nikakve namjere da bilo to objasnim, ni
gospoi Bobi, ni vama. Izvolite, molim...
Filip je ustao i poao spram vrata, da ih otvori. Iza dulje
tiine Baloanski je uzeo sa stola svoj polucilindar i
nekako lagano, bez ikakve smetnje, kao da je skinuo sa
sebe neobino teak teret, on se neobino utivo
poklonio:
Molim! Ja sam vam objasnio svoje stanovite: ja
sam odluio da postanem subjekt! Staro je fiziko pra-

239/255

vilo, da se u ivotu sve giba po liniji otpora! Ja sam vas

zamolio da upozorite Bobu, da je u njenom interesu...
Netko je uto na vratima pokucao vrlo diskretno. Drei
svoju ruku ve otprije na kvaki, Filip je otvorio vrata.
Bila je Boba. Nastala je neugodna, neodluna stanka, i
vrata su se za njom tiho zatvorila. S njenog kiobrana
ulo se kako kapa voda; vani je poelo lijevati.
Dodirnuvi nemirnim pogledom ove dvije sjene pod
niskim stropom, ona nije znala to da kae. To je potrajalo
dosta dugo, a pod strmim stepenicama otvorila su se vrata
u prizemlju. Netko se popeo tim drvenim trulim stubama
pred Filipova vrata, tu je objesio svjetiljku na avao o
stup od ograde, i opet se vratio glasnim koracima natrag.
Baloanski je vrtio svoj polucilindar meu prstima, a
onda, zamahnuvi tim crnim predmetom kao kakvom
licom, on je Boboki pokazao na vrata:
Molim, izvoli, idemo!
Ja ne idem!
Ali ovaj ovjek pokazao mi je vrata! Idemo!
Idi ti! Ja u doi za tobom!
Mi idemo zajedno! Ti nema ovdje to traiti! Taj je
ovjek mene uvrijedio, idemo ...
Ja ne idem!
Ti ne ide?
Ne, ja ne u da idem! Nemoj biti dosadan! ekaj me
dolje, za minutu...
Ni za kakvu minutu, jesi li ula? Momentano...
Ne u ...
Ti ne e?
Ova tri sloga Baloanski je zaurlao tako, da su se potresla
stakla na oknima. To je bio krik nekoga, tko vie smrtno
ranjen, zajauknuvi u onoj tiini iznenada, kao kartea
koja pada.

240/255

Dolje u prizemlju su se otvorila vrata. Netko je doao k

staroj Regini i ona je glasno zvala Karolinu. Filip je stajao
uza stol, drei se desnom rukom daske i nije znao to da
radi? Da baci ovog luaka kroz vrata, niza stepenice, to
je nemogue, to bi ispalo skandalozno: svi stanari ove
proklete kue prislukuju, to se tu gore zbiva, a kroz ove
trule daske uje se svaka, i najtia rije. A osim toga i
stari Liepach je dolje u viziti. Da ue u bilo kakvo
objanjavanje s tim uzrujanim ovjekom, to bi bilo
suvino: taj tip ionako nije priseban!" Sastao se s
nervoznim pogledom Bobinim. Ona je stajala nepomino,
griskajui donju usnu do krvi, poniknuvi pokorno,
pokunjena i bespomona. Tu se, momentano, nije moglo
nita. Svinuvi se u pasu i zabacivi glavu, ona je
pristupila do Baloanskoga i izjavila mu odluno:
Dobro idemo! Zatim se okrenula spram Filipa,
mahnula mu rukom i rekla, da e se vratiti jo prije
veere.
Ako ne, dovienja u kavani kao obino.
I primivi Baloanskog ispod ruke, nestala je s njim za
vratima. uli su se jo njeni i njegovi koraci, kako silaze
po drvenim daskama sve nie, a onda je sve postalo tiho.
Kia po staklu i tiina. Filip se dovukao do divana i tamo
je klonuo. Osjeao je hladino platno jastunice na
obrazima. Bio je tup. Dotuen.

241/255

Dugo je tako kia tukla o prozore i svijea je pucketala i ura tuckala na dasci od stola, i Filip, trgnuvi se iz
polusna, mislio je da svie. Ustao je i poao do stola.
Sedam i tri minute.
Prije veere: to znai najkasnije do osam! Ako ne,
onda u kavani kao obino!"
Zapalio je cigaretu i bacio je odmah. Proao je nekoliko
puta po sobi i opet klonuo na divan, uli su se koraci na
stepenicama.
To je ona!
Kucanje.
To je bila Regina.
Dobro vee, dijete moje! Spava?
Ne! Sto izvoli?
Dola sam da te pitam, ostaj e li doma na veeri?
Presvijetli je dolje! Imamo zeca s knedlima.
Ne, najljepa hvala! Veerat u vani!
A lampu da ti zapalim, dijete? Ovdje je sasvim
tamno!
Nije potrebno, mama! Ja ionako odlazim za nekoliko
minuta! Hvala!
Pa ipak je bolje, da se zapali!
Tako je stara poela prkat oko svjetiljke, skinula mlijenobijelu kuglu i zapalila petrolejku mrmljajui neto
protiv Karoline i Karolinine povrnosti kod ienja svje242/255

tiljaka, kako sve ovjek na koncu konca u ivotu mora

uvijek sam! Filip je bio nametljivom upornou te starice
toliko uznemiren, te nije mogao da se svlada.
Ta emu palite, kad sam vam rekao da odlazim!
Da te vidim; ionako te nikada ne vidim! Posljednja
dva mjeseca nisi se nikada vratio prije zore: onda spava,
a nou ja spavam, i tako ivimo jedno kraj drugoga i ne
vidimo se, kao dva krta,
O mama, mama, s tim svojim lampama i
razgovorima, kako je sve to dosadno! Ustao je i proao
nekoliko puta sobom. Stara je pospremala njegove
pidame i sa stolca prenijela njegovo sivo odijelo na
klajdertok.
Je li dola pota?
Za tebe nita! Samo nekakve engleske novine!
Ve sam hiljadu puta molio, da mi se pota donese
ovamo gore! I te novine spadaju u potu! Ali u ovoj kui
nekoga neto moliti...
Presvijetli ita te novine. Nisam mu mogla istrgnuti
iz ruku. On ako neto proita, to mi i pripovijeda, a od
tebe ovjek ne moe nikada doznati nita! Pripovijedao
mi je presvijetli, da mu je rekao kapelan, da ti slika
crkvene prozore u nekakvoj amerikanskoj katedrali?
Filip nije znao, to da radi? Kako da se rijei ove starice?
Sedam sati i dvanaest minuta. Prije veere, to znai do
osam! To znai da Boba moe svake minute da se vrati."
Tako je izmislio da se brije.
Imate li tople vode?
Imamo!
Onda, molim vas, budite tako dobri i recite Karolini, da mi donese tople vode za brijanje! I pozdravite
presvijetloga s moje strane i recite mu, da u doi da ga
vidim, im se obrijem!
Tako je postavio na stol svoj veliki necessaire, otvorio ga
i poeo na dasku postavljati brijai pribor. Zatim je sjeo i
skinuo kaput i razvezao kravatu. Stara je stajala
243/255

nepomino, gledala ga s mirnim (gotovo flegmatinim)

zanimanjem, a onda ga ponovo zapitala, kao da mu ne
vjeruje, da e se on sada brijati:
Dakle onda, tople vode hoe?
Da! Molim! Samo zamolite Karolinu, da ne bude
kipua!
Stara je slegnuvi ramenima tiho zatvorila za sobom vrata
i ulo se kako tapa oprezno svojim kostobolnim nogama
niza strminu od etrdeset i pet stupnjeva.
Filip se ponovo proetao sobom i zapalio cigaretu. O-kus
nikotina bio mu je odvratan. Kroz prozore ula se kia, a
kroz kiu jednolian i dosadan zveket tamburice. To
sjedi onaj mali kreten Francek na vratima od tale i itave
veeri neprekidno svira u tu svoju prokletu tamburicu."
Otvorio je prozor i izderao se u tminu, neka ve prestane
jedamput, da to nije ba tako ugodno, kao to to Franceku
izgleda. ulo se kroz tamnu zavjesu vode, to se slijevala
iz ljebova u kablove pod strehom, kako netko neto
mucavo odgovara.
Idi do vraga! Od takve tamburice proklete ovjek
moe prije ili kasnije poludjeti!
Zalupio je stakalcem maloga okna, bilo mu je hladno.
Navukao je na sebe svoj kuni kaput i sjeo pred ogledalo.
Da se brije, bilo je potpuno suvino: obrijao se o podne.
Ura je pokazivala etvrt osam i tri minute.
Do osam! Ako ne, onda u kavani kao obino."
Opet je stao da se kree, a pred oima gledao je mrtvoga
Gruzina, gdje mie zubalom i govori o kranio met-riji.
Taj pokojnik ipak je raspolagao neobinim znanjem. A
to je znailo ono, kad je Baloanski izjavio nad zaklanim
koijaem, da je najbolje noem u crijeva? Ne,
Baloanski nije opasan! On je gnjila, kukavna mizerija!
Suludi smrdljivac krezubi! Kako je tu samo stao da vie,
kao da je u krmi!" uli su se koraci. To Karolina nosi
vodu."
Kucanje.
Molim!
244/255

To nije bila Karolina. Regina se opet sama vratila s

toplom vodom.
Pa rekao sam vam, da zamolite Karolinu! Nije bilo
potrebno, da se vi trudite!
to Karolina zna, kako treba? Ona jednostavno pusti
vodu iz kotlia, pa gotovo! A ja sam tu vodu raz-mlaila!
Nemoj biti tako nervozan, to nije dobro! Na koga si to
vikao?
Na onog kretena s njegovom tamburicom!
Istina je! Od rana jutra do kasne noi uvijek s tom
nesretnom tamburicom! A to e, dijete moje? Netko je i
to siroe morao uzeti sebi pod krov! Nali su ga u
krpama: sigurno kakvo nezakonito dijete.
Nezakonito dijete! Sto to znai nezakonito dijete?
Ima zakonite djece, koja su svejedno nezakonita! To se
nama samo tako ini, da je neto zakonito, a sve je
vie-manje nezakonito u naem ivotu!
E, vidi, dijete moje, a to je upravo ono, to ne bi
trebalo da bude!
Filip je zapalio cigaretu i kreui se po sobi odbijao je
nervozno dimove. Stara ga je pratila pogledom miui
polagano glavu usporedo s njegovim kretnjama, od
ormara do stola. Sto se zbiva s tim ovjekom? Rekao je,
da e se brijati, a sad e mu se ohladiti voda: sasvim je
mlana." A onda se ipak odluila, da ga zapita, a to je to
bio gospodin Baloanski kod njega?
A bio je! Sta ja znam?
udilo me, jer otkada si ti tu, to je prvi put da je on
doao k tebi.
Filip nije odgovorio ni rijei.
Siromah! Ja ne znam: meni je toga ovjeka, ne znam
zato, tako ao! On izgleda tako simpatian, fin gospodin!
A to vam je na njemu tako simpatino! Njegovi uti
konjski zubi? Ili ona jarea bradica?
A jesi li ga ime ponudio?

245/255

Filip nije znao to da radi? Da uzme kaput i da izae

na kiu! Nema kiobrana, a vani lijeva." Zaustavio se
pred tom staricom i bio je u taj tren neobino grub:
A to me, vraga, gnjavite? Molim vas, pustite me na
miru! Vi ste ionako uli svaku rije izmeu mene i onoga
ovjeka, pak to sada hoete, da vam i po drugi put
ispriam sve ono, to ste ve ionako uli?
Sine moj, sine, nije s tobom dobro, dijete moje!
Nikada nisi htio drugaije, nego ravmo glavom kroz zid!
Ali, molim vas! Proivio sam ovih svojih etrdeset
godina, jo deset u znati nekako da podnesem, a dalje je
ionako svejedno!
Nije to dobro, dijete moje, to radi! Onaj ovjek
imao je sasvim pravo! Cijeli Kostanjevec ne govori ni
0 emu drugom ve cijelo ljeto, nego o tebi i o njoj! A
ni meni, bogme, to nije ugodno.
A to vama opet nije neto ugodno?
Bog ti budi milostiv, dijete moje! Pak ti se s tom
osobom sastaje ovdje pod mojim krovom i dozvolit e
mi, to meni ne moe biti svejedno! A, osim toga, ja to
govorim i u tvom interesu: to je jedna zla i pokvareina
ena! Ona je ve nekoliko egzistencija upropastila. Eto,
1 onaj Rus na turinovekoj pruzi, i on je bio jedan od
onih, koji su se povlaili s tom osobom, gdje treba i ne
treba! Od te ene ne treba se nitko niemu dobrom nadati!
Mislite li vi meni, mati, itati lekcije, onda je bolje
da stanete! Ne u da ujem o tome ni jedne jedine rijei;
molim! Vi o svemu tome premalo znate, a da biste mogli
da sudite!
. to tu ima da se zna? Dosta je da ovjek gleda stvari
svojim prirodnim mozgom: ljudi se zbog te betije bacaju
pod vlakove, sjede po retima, ti si izgubio svoju
normalnu pamet zbog nje tu nema nita da se zna...
Ako ne ete da izaem, onda, molim vas, ni rijei
vie, zar ne, molim...

246/255

 Ja sam ti mati, dijete moje, i nitko ti nije blii na

svijetu od mene, tko bi mogao da ti bude iskreniji i
dobronamjerniji!
Da! To je istina! Od vas nitko mi na svijetu nije
blii!
Sjeo je na stolicu na drugoj strani stola i zagledao se u tu
enu. Iza svijetloplavog vra stare petrolejke, u sjaju
mlijene kugle, tu sjedi prosjeda gospoa sa svojim
bijelim rupcem na leima, zalatan lanac visi joj oko vrata,
a ruke su joj pune prstenja: to je doista njegova mati! To
je ona ista njegova mati, koja ga je gledala svojim
hladnim pogledom kroz onaj okovani kotai na njihovim
ulaznim vratima, kad se vratio izgubljen i o-ajan, a ona
ga je bacila na ulicu s glasom putnim moralnog
zgraanja! I kao onog jutra, kroz dvadeset i tri godine,
razmak je izmeu njih ostao savreno isti: on se vue s
nekakvim nemoralnim osobama, on kompromitira njen
poteni krov, a ona se od njega moralno ograuje!
Preglupo! Kao da ga nije godinama pustila da skapava
gore od posljednjeg psa! itavo njegovo djetinjstvo, i ne
samo djetinjstvo, nego i on sam, njegov karakter, sve to
je bilo vano u njemu i u njegovu ivotu, sve je to ostalo
ozlijeeno od prvih gnjiloa u kojima je nastajao, i ta
ena, zbog koje je proplakao itave noi, od koje je
naslijedio svoju nezdravu krv, ta ena ograuje se od
njega i njoj neto nije drago, jer je to nemoralno, i jer se
to nemoralno dogaa pod njenim visokomoralnim
krovom! Kao da nije za itavog djetinjstva osjeao
radoznale i nemirne oi onog smrdljivog svrajeg
zakutka, kako plaze po njemu kao gusjenice, a sve zbog
ove popovske kreature! Kao da nije bila svaija, i tako
je i sagradila sebi ovu svoju udobnu i potenu starost na
taj nain, i danas sjedi tu pod svojim potenim krovom i
ita njemu moralne lekcije!"
Ustao je i primio se lijevom rukom za zatiljak: javila mu
se njegova teka glavobolja. Vjee su mu bile teke, kao
zalijepljene, a u zglobovima osjeao je olovo. Kopao
247/255

je dosta dugo po svom necessaireu, uzeo fiolu nekakvog

umirujueg sredstva i ispio zatim dvije ae vode. Regina
je za itavo to vrijeme sjedila nepomino i pratila svaku
njegovu kretnju s najveim zanimanjem: ona uope nije
pokazivala nikakve namjere da ga ostavi. A kazalo
primicalo se treoj etvrtini osme. Jo sedam minuta do
tri etvrti. Zapalio je cigaretu i ponovo se uznemirio u
kretanju.
A zato se ubio onaj Rus?
Ne znam! Ubio se! To se dogaa da se ljudi ubijaju!
Svaki dan ima po novinama nekoliko samoubojstava!
Rekao je presvijetli, da je uo od predstojnika, da je
taj Rus bio neobino inteligentna glava: dvostruki doktor
i sveuilini profesor!
Ugurao je svoj lijevi kaiprst izmeu koulje i kravate, i
tako je izgledalo kao da e sve to iupati jednom
grevitom kretnjom.
Mati, ko boga vas molim, da prestanete ve da me
gnjavite! to ste sjeli tu veeras na mene kao avka?
Pustite me, molim vas, da ostanem sam! Zar ine vidite, da
sam nervozan?
Regina je ostala hladnokrvna, potpuno sabrana i nije se ni
makla.
Pravo da ti kaem, dijete moje, ja se bojim za tebe!
A to vi imate da se bojite za mene?
Pravo da ti kaem, bojim se, da se ova ne prilijepi uz
tebe!
A tko to? Kakva ova? to znai ova?
Pa ova najobinija...
Mati, za boga miloga!
Ja vidim, ti si naivan, ti nema pojma o enama!
I vi imate obraza da preda mnom izustite tu rije?
Kad je netko slijep, onda je dobro, da mu se otvore
oi! A ti ne vidi, ti si zaslijepljen!

248/255

 I vi mislite da ste upravo vi pozvani, da mi u tom

pogledu otvarate oi? Vi?
Da, ja sam ti mati! Ti si moje dijete! A tko ti je blii
na svijetu od mene?
Filip je stupio pred tu enu, osjeajui kako ga hvata
omaglica. On je zateturao, i u taj momenat, ta mu se ena
priinila blijedom namazanom mrljom i glupim bran
javim klaunskim obrazom u polutmini. Stezalo ga je u
grudnom kou, nije mogao da udahne.
Tako, dakle, vi mislite, da ste pozvani, da mi itate
moralne lekcije? I to pod ovim krovom, koji je sagraen
na isto takvom, ako ne jo i na gorem novcu, kakav one
djevojke zamataju pod svoje arape? A moje djetinjstvo, a
itav moj poroaj, a trafika, a sve ono u Fratarskoj ulici, a
ona baba sa crnim gavranom, a biskupova uloga oko
svega toga? Mati, mati...
Regina je ustala i glas joj je podrhtavao:
Tako govoriti sa svojom majkom, to moe samo
pokvaren ovjek, koji ne vjeruje u boga!
Da, gospa Regina, vi ste svoje trgovake odnose s
nebom drali uvijek u vrlo urednom knjigovodstvu: nije
svaka od tih ena, nad kojima se vi veeras zgraate, u
stanju, da joj kanonici obezbijede starost u kurijama, gdje
se onda karta s presvijetlima! to me sada gledate, kao da
sam poludio? Evo, ja sam navrio etrdesetu godinu, a jo
ni dan-dananji ne znam, tko mi je zapravo otac! itavog
svog djetinjstva ja sam se grizao nad tim pitanjem, moja
mladost ostala je razorena zbog te tajne, a vi, koji ste
svemu tome krivi, vi ete sada tu veeras meni govoriti
neto s nekakvog moralnog pijedestala?
Filip je osjeao, da je to sve suvino i pretjerano i glupo,
ali nije mogao vie da se svlada. On je ve bio u kretanju.
Drama se stala odvijati. Tamo, na ovalnom poli tiranom
stolu pod stijenom, na barunastom opive-nom
postolnjaku, stajao je onaj zlatnoukorieni, u bar-

249/255

unaste korice uvezani fotografski album sa zlatnim heroldom. Furiozno, on je u jednom skoku rastvorio taj
album, tu historiju svojih paklenih djejih nemira, i,
prelistavajui pred nosom svoje majke po tim starim,
blijedim slikama, on je padao u sve vei bijes.
Na, gledajte te svoje slike, izvolite, pogledajte te
svoje divne slike, i onda moralizirajte! Tko su ta lica,
odakle su dola ta lica? Odakle je ovaj kamerdiner, ovaj
glupi biskup, ovaj kanonik Lovro, to je to sve, moja
gospoo? Kakva su ovo gospoda u bundama, ovaj va
brat Feldmarschalleutnant, i vi u kostimu Kolombine, na
plesu bekog Crvenog kria? Zato se ja zovem Sigismund, tko su oni Valentijevi, to hoe taj opat Blaene
Djevice tu, a ima briljantni krst i meni je davao po krunu,
kad sam mu ministrirao? Kakav je ono bio crno-uokvireni
akt, a vi ste goli leali tamo na onom oblaku, a ona baba s
gavranom, a ovaj nepoznati gospodin ovdje s cilindrom,
tko je od tih tipova tu u toj prokletoj knjizi moj otac?
Govorite! Sto me gledate tako, kao da nisam normalan?
Vrag odnio vas, i taj album, i sve ovo zajedno!
Bacio je tu zlatnoukorienu knjigu s takvom vehemencijom o stijenu, da se rastrgala, a sve se slike rasule po
podu i po itavoj sobi.
Regina se patetino prekrstila, ona je ve sebe imala u
potpunoj vlasti. Sagnuvi se do poda, ona je poela
sakupljati rasute slike i, sastavljajui razderane korice
albuma, progovorila je tiho i pomirljivo.
Bog budi s tobom, dijete moje! Grijeiti je ljudski, a
najvanije je, da ovjek progleda, da je grijeio i da se
pokaje. Ako te je to pitanje toliko muilo, zato nisi
pitao? Ja te nisam vidjela, sada ima ravno jedanaest
godina, a za sluaj svoje smrti ja sam ti to sve napisala! Ja
sam i sama htjela ve nekoliko puta da govorim s tobom o
toj stvari, ali u posljednje vrijeme nije bilo prilike. A i
presvijetli sam stavio mi je na srce, da to s tobom rijeim
jo prije nae svadbe. Evo, molim, slike tvog oca!
250/255

Ustala je i dala mu jednu sliku sa zlatnim igom budimpetanskog dvorskog fotografa. Pred renesansnom balustradom od ljepenke, veliki upan u magnatskoj gali, s
kalpakom, apljinim perom i svinutom barunom
optoenom sabljom, a balak te bazarske demiskinje sav
je posut staklovinom: doktor Liepach plemeniti Kostanjeveki godine osam stotina devedeset i pete, odebeo,
namazan briljantinom, s punim, nepodbrijanim
madarskim brkom la Attila. Flossmann: Tombola
potpourri! Kraljevski ugarski dvorski fotograf Lowinger.
Dobrentey Ter 13. Budapest. Netko je pokucao.
Osam za tri minute. Do osam. Ako ne, onda kao obino
u kavani! To bi mogla biti Boboka."
Unutra!
Baloanski. Bio je Baloanski.
Ve po svome rastu, od prirode njenog tjelesnog ustroja,
a pogotovo u posljednje vrijeme na pragu svoje uzetosti,
pod teretom te grozne opasnosti iznutra, to je svaki dan
sve vie rasla i objavljivala se as u ukoenosti zglobova,
a as u gluhonijemoj mucavosti, taj -ovjek kretao se
uope kao neka vrsta gmaza: on je vie puzao, upravo
slinavo klizio meu predmetima. Ali ovo vee, gore, kako
je stupio na Filipova vrata i preskoio ovaj truli prag,
izgledao je mmogo slabijeg tjelesnog rasta i, stojei tako
zgrbljen, sa svojim halbci-lindrom u ruci, sliio je vie na
grbavca nego na ovjeka koji hoda uspravno. Poklonio se
gospoi Regini usluno kao sluga, poljubio joj je ruku
ceremonijalno i smjekao se pritom mirno i ljubazno,
ispriavajui se to smeta, ali da je doao u jednoj stvari,
koja nije samo lino njegova privatna.
Regina je pokupila jo posljednje slike, uzela korice
albuma i zatvorila za sobom vrata. Glasom potpuno tihim,
u nevjerojatnom, gotovo nadnaravnom molu, sasvim
prigueno i jedva ujno, on se okrenuo spram

251/255

Filipa i ispriao se u ime svoje i gospoe Bobe, da nije

mogao da doe prije, ali da to nije bilo tehniki mogue. Boba da Filipa lijepo pozdravlja i da mu poruuje neka je veeras ne eka, ona da je sprijeena da
doe. Randevu je bespredmetan, a i novci. Ona mu
poruuje, da ne putuje!
Filip, jo sav pod dojmom one kraljevske ugarske dvorske
fotografije, sasvim zbunjen, nesabran, nije u prvi
momenat mogao da shvati, o emu se tu radi.
Boba ne putuje, Boba otklanja novanu uslugu, ona
je sprijeena da doe, ni u kavanu ne e doi i njega je
poslala da mu on to donese kao njenu poruku?
Da! Ona me je poslala, da je ne biste ekali uzalud!
Ona veeras ne e doi! Ostala je doma!
Kako doma! Veeras ona ima slubu u kavani!
Da, poslije vas idem u kavanu da kaem Faniki, da je
zamijeni! Ona e ostati veeras doma! Izmeu mene i nje
dolo je do ozbiljnog razgovora, zato nisam ni mogao da
doem prije. Ja sam njoj lijepo objasnio, o emu se tu
radi. Ovako stoje stvari, da ja ne znam svirati u
harmoniku, i da nisam pseto!
A ona?
A ona je poela plakati! Boba je uope oduvijek bila
dobar ovjek! To i jest ono, to je mene oduvijek k njoj
vuklo: ona je samaritanski dobra. Za onu malu suiavu
guslaicu, koju je Boba njegovala dvije godine, svi su
govorili da je lezbijka, ali to nije bilo na lezbijskoj liniji,
nego na samaritanskoj! Boba ima srca! Ona je oduvijek
imala mnogo srca!
Oblile su ga suze i glas mu se poeo guiti u suzama. Stao
je brisati suze dlanovima i masnim rubom polu-cilindra,
ali one su mu se cijedile curkom u brkove.

252/255

Filip mu je pristupio:
Pa dobro, a to vam je rekla?
Ja sam njoj objasno kako stoje stvari: Boba, dijete,
mi nismo zvijeri...
A ona?
A ona je plakala zajedno sa mnom. Uzela mi je ruku
i poljubila me u ruku i rekla mi je, da sam ja jedan jako
nesretan ovjek! O, ve dugo nije bila tako dobra spram
mene. I onda me je poslala, da odem do vas i da vam
kaem, da ona ostaje, i da je njoj dobro sa mnom!
Kroz taj mrcavi, polutihi, prigueni glas, kroz tu
slomljenost, kroz te mokre i slinave, suzama zalivene
brkove gledalo je Filipa jedno lice, kao da ga gleda iz
nevjerojatne daljine. Taj osjeaj nevjerojatne daljine bila
je jedina jaka impresija u Filipu, i njemu je u onom
njegovom vlastitom bunilu pala na um jedna vrlo
jednostavna misao, da sve to. to ovaj prosjak tu govori,
nije istina.
Kako? Boba, koja je jo pola sata prije toga htjela da
otputuje, sada mu poruuje, da je sve to bilo
bespredmetno? Ve vie od dva mjeseca stoji taj njen put
u Hamburg na dnevnom redu! To sve nije jasno! Uzet e
on svoj kaput i poi s njim, da uje nju lino to i kako!
Baloanski se nije ni najmanje zbunio.
O, molim! Ako mi ne vjerujete, onda, molim,
izvolite! Ali ja mislim da je potpuno suvino, da se trudite
po kii! Ja sam i sam rekao Bobi, da mi vi ne ete
vjerovati. Zato vam je ona sve to napisala!
Gdje? to mi je napisala?
Molim! Izvolite!
Iz svog desnog depa izvadio je Baloanski zguvanu
cedulju i predao je Filipu.
Filip je pristupio do svjetiljke, da bolje vidi. Bio je to
nekakav raun.

253/255

DROGUERIE PARFUMERIE
APHRODITE
RAUN: za preuzvienu gospou dr. Pavlini K. pl.
Radajevu
Pod detalj, raunom od
parfemi, kolonjske vode, sapuni, mirisne
soli, smrekove soli .........................................3.724
pod detalj, raunom od
parfemi, sapuni i razne toaletne potreptine...3.141
poiljka parfema na H. F., Dresden................1.215
poiljka parfema na H. F., Dresden................4.375
na raun gospoice E.........................................243
na detaljni raun od .......................................332
poiljka u inostranstvo na S., Pariz.................4.214
Ukupno: 17.244
Plaeno. Sa zahvalnou Aphrodite
Potpis
Tu na itavoj stranici zguvanog rauna nije bilo ni slova
Bobokinom rukom. A druga je bila potpuno prazna. Filip
je primijetio, da mu se neto prilijepilo za prste. Masno.
Vlano. Dolje, na dnu te slijepe stranice bio je mastan
crveni otisak ljudskog prsta, kao-peat. Krv. Pogledao je
Baloanskog. Baloanski je stajao nepomian i gledao ga
u oi kao pseto, kad je donijelo aport.
ta je ovo? To je prljavo! To nije nikakvo pismo!"
Kako je pristupio do svjetiljke, Filip je zaobiao stol i
stolicu, da bolje vidi, i tako je izmeu njega i Baloanskog sada stajao stol, a na stolu svjetiljka. Kroz mli-

254/255

jeni sjaj svjetiljine kugle on je vidio Baloanskog samo

u obrisima. Odmaknuo je stolicu i pristupio mu je blie.
Sada je tek primijetio da Baloanski krvari. Desna
nogavica mu je natopljena krvlju i on stoji u krvavoj
mlaci.
A to je vama? Vi ste krvavi!
Baloanski pokrivi diskretno usne lijevim kaiprstom
upozorio ga je, da ne vie.
Nescimus horam neque diem, carissime domine!
A zatim se pokrio svojim halbcilindrom, istrgnuo vrata i
skoio niza stube. Taj skok i to kotrljanje tog krvavog
ovjeka, to je sve ve bilo zvjerski. S praga, on se bacio
niza stube, preskoio ih moda deset, sko-trljao se do
prizemlja, kao mesnato klupko, uz bjesomunu
grmljavinu dasaka, tako da se potresla itava ta drvena
kurija u temeljima, i ve ga je nestalo u tmini. Bez
kaputa, gologlav, Filip je potrao za njim. uo je graju za
sobom, lupanje vratima, vikanje njegove majke i
Karoline, a pred njim bilo je blato; iz blatne noi tutnjio
je topot onog krvavog ovjeka, koji je odmicao u tami
kao zvijer pred hajkom.
Trao je Filip u mranom jesenjem pljusku, kao da je i
sam poludio, a ona zvijer je nestala i nije se ulo vie
nita. Pao je u grabu, zatrao se na bodljikavu icu pred
nasadima na etalitu, kod opinske kavane poeli su ljudi
da viu i da tre za njim, u daljini, iznad ciglane, Bobin
prozor gorio je rasvijetljen svijetlozelenkastim sjajem
njene svilene zavjese. Krvav, razderan, blatan, mokar kao
utopljenik, Filip je utrao u sobu. Na stolu je mirno
plamtjela svijea. Sve je bilo razbacano, kao poslije teke
borbe: jastuci, haljine, knjige, perine, suknje. Na postelji,
s objema nogama na zemlji, prebaena preko krevetne
daske leala je Boboka, sva u krvi: Baloanski pregrizao
joj je grkljan. I sve je bilo krvavo: i posteljina i jastuci i
njena crna svilema bluza. Oi su joj bile otvorene, te se
inilo kao da gleda.
255/255