Professional Documents
Culture Documents
Sasa Gajin Ljudska Prava (E Izdanje)
Sasa Gajin Ljudska Prava (E Izdanje)
SAA GAJIN
SAA GAJIN LJUDSKA PRAVA
LJUDSKA PRAVA
Pravno-sistemski okvir
CUPS
PRAVNI
fakultet
Univerzitet UNION
CHRIS
ISBN 978-86-7546-069-5
9 788675 460695
DRUGO IZDANJE
SAA GAJIN
LJUDSKA PRAVA
Pravno-sistemski okvir
Izdavai
Pravni fakultet Univerziteta Union u Beogradu
za izdavaa: prof. dr Zlatko Stefanovi, v. d. dekan
Goce Deleva 36, 11070 Novi Beograd, tel. 011-2095500
www.pravnifakultet.rs
Centar za unapreivanje pravnih studija
za izdavaa: prof. dr dr h.c. Vladimir V. Vodineli, direktor
Goce Deleva 36, 11070 Novi Beograd, tel. 011-2608360
www.cups.rs
Institut za uporedno pravo
za izdavaa: dr Jovan iri, direktor
Terazije 41, 11000 Beograd, tel. 011-3233213
www.comparativelaw.info
Priprema i tampa
Dosije studio, Beograd
Tira
1000 primeraka
SAA GAJIN
LJUDSKA PRAVA
Pravno-sistemski okvir
DRUGO IZDANJE
BEOGRAD 2012
(posveta)
Relji i Bojani
(javno priznanje)
Ova knjiga verovatno ne bi nastala da na mojoj strani nisu bili
Vladimir V. Vodineli, Vesna Raki-Vodineli, Institut za uporedno pravo, Centar za unapreivanje pravnih studija, Pravni
fakultet Univerziteta Union i Civil Rights Defenders
(izjava zahvalnosti)
Hvala internetu
Sadraj
I UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
II POJAM LJUDSKIH PRAVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
1. Ljudska prava kao skup neotuivih prava i sloboda pojedinaca . . . . . . .
a) Ljudska prava posmatrana iz pravno-teorijske perspektive . . . . . . . . .
b) Ljudska prava posmatrana iz pozitivnopravne perspektive. . . . . . . . .
c) Nedostaci klasinog razumevanja ljudskih prava . . . . . . . . . . . . . . . .
d) Traganje za pojmom ljudskih prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
15
16
16
17
18
21
21
23
24
30
38
48
55
57
59
60
63
67
72
78
Sadraj
81
83
87
95
105
119
130
131
135
138
141
146
154
161
2. Beneficijari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
a) Dostignua Francuske i Amerike revolucije . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
b) Graani i lica pod jurisdikcijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
c) Organizacije i beneficijari kolektivnih prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
d) Princip jednakosti, prirodni beneficijari i drutvene vrednosti. . . . . .
170
171
177
182
185
3. Adresati. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
a) Drava kao adresat. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
b) Fizika i pravna lica kao adresati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
c) Priroda obaveze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
195
196
202
207
217
218
234
246
Sadraj
252
252
263
273
282
282
298
304
I
UVOD
Pravno-sistemski okvir potovanja i zatite ljudskih prava moe se teorijski izgraditi na tri razliita nivoa refleksije pravnih pravila o pravima i
slobodama pojedinaca. Prvo, putem odreivanja pravnog pojma ljudskih
prava, mogue je pruiti jedinstven odgovor na pitanje o tome ta su to
ljudska prava. Drugo, na temelju celovitog korpusa pravila o ljudskim
pravima, mogue je teorijski odrediti sadrinu prava ljudskih prava. Tree, mogue je pokazati da su ljudska prava nuan sastavni i konstitutivni
deo pravnog poretka i na taj nain ih pravno utemeljiti.
Pravni pojam ljudskih prava ne izvodi se neposredno iz teksta pravnog propisa. Meunarodni dokumenti, kao ni ustavni i zakonski tekstovi,
ne sadre odredbe koje definiu pojam ljudskih prava. Istina, nekad su u
pojedinim odredbama ovih pravnih dokumenata sadrana rudimentarna
upuivanja na ideju o sutini ljudskih prava, kao na primer kad se kae
da je ovek slobodan, da prava i slobode oveka izviru iz njegovog dostojanstva, ili da se jemstvima prava i sloboda omoguava slobodan razvoj
linosti oveka i sl.1
Ipak, ova upuivanja ne otkrivaju u potpunosti sadraj pojma na koji
upuuju, ve skreu panju na neke sredinje ideje o ljudskim pravima.
Na taj nain se dakle samo ukazuje na to da pojam ljudskih prava pravno
postoji. Meutim, da bi se ovaj pojam izgradio u celini, da bi se dolo
do saznanja o njegovoj sadrini, potrebno je obratiti se itavom korpusu
pravnih garancija pojedinih prava i sloboda i paljivo razmotriti pitanje
njihove primene. Naime, tek se iz realnog pravnog ivota prava ljudskih
prava, moe izvesti zakljuak o tome koja je to ideja koja reflektuje sutinu pravnih garancija pojedinih prava i sloboda, koji je njen pravni izraz,
1 Svi izrazi koji se u daljem tekstu koriste u mukom rodu, obuhvataju iste izraze u
enskom rodu. V. slino metodoloko pravilo itanja pravne literature i u stavu 2, lana
2. Zakona o zabrani diskriminacije iz 2009. godine.
12
Uvod
II
POJAM LJUDSKIH PRAVA
II
POJAM LJUDSKIH PRAVA
Ljudska prava se u pravnoj literaturi obino odreuju kao skup prava
i sloboda koja pripadaju svim ljudima. Uz ovo odreenje esto se dodaju i rei koje upuuju na neotuivost ljudskih prava i njihovo prirodno
poreklo2. Tako se kae da se ovek raa slobodan, sa svim pravima i slobodama koje pripadaju i drugim ljudima. Svi ljudi obdareni su istim korpusom ljudskih prava, bez obzira na to u kojoj dravi ive. Ljudska prava
ne zavise od volje dravne ili druge vlasti. ovek svoja prava i slobode ne
dobija od milosrdne vlasti, niti mu ih oduzima zlovoljna vlast. Pojedinac
ostaje gospodar svojih prava, ak i ako ona nisu zapisana u ustavu ili drugom pravnom dokumentu.
16
17
18
19
skim pravima. Bez jasne ideje o tome ta su to ljudska prava, dakle, bez
teorijskog utemeljenja, ne bi bilo mogue ni zamisliti jedinstvenu pravnu
konstrukciju ljudskih prava. Suoena sa deficitom samoodreenja, ljudska prava bi se tako nuno zadrala na pojavnom nivou pojedinano definisanih prava i sloboda razbacanih po razliitim delovima pravnog sistema. Njihovo studiranje bi stoga bilo usmereno na pojedine grane prava i
pravne discipline, kao to su ustavno, graansko, krivino, meunarodno
i drugo pravo, bez mogunosti razumevanja njihove sutine i zajednikih
normativnih elemenata svojstvenih toj jedinstvenoj pravnoj konstrukciji.
Bez svog normativnog elementa, pojam ljudskih prava ostao bi pak
na nivou puke apstrakcije filozofskog ili drugog teorijskog miljenja, nepodoban da bude primenjen u realnim odnosima meu ljudima. Na taj
nain bi se pojmu ljudskih prava oduzela njegova svrhovitost, a teorija,
odnosno filozofija, dobila bi samo zanimljivu temu za razmiljanje, bez
mogunosti njenog normativnog oivljavanja.
Naravno, nije od odluujueg znaaja pitanje da li je pravna praksa
roena iz pravne teorije ili je pravna teorija izvela svoje opte zakljuke
iz pravne prakse3, ve to da li izmeu njih postoji neraskidiva veza koja
3 U filozofiji i teoriji prava dugo su ve prisutna uenja o sutini ljudskih prava.
Naalost, mnoga od ovih uenja, u celini ili u velikom delu, raskinula su vezu sa realnim, pozitivnopravnim poretkom. ini se kao da su brojni filozofi predani oboavanju
duha prava, ali da zbog neobjanjivog razloga ignoriu sam ivot prava. Zbog toga,
sa jedne strane, njihov uticaj na realan pravni ivot gotovo da nije primetan, dok sa druge, njihova teorijska razmatranja ostaju na nivou pravne apstrakcije koja je zadubljena
vie u sebe nego u stvarno pravo ljudskih prava.
O teorijama ljudskih prava, kao i upuivanje na dalju literaturu u ovoj oblasti v.
Miomir Matulovi, Ljudska prava, Uvod u teoriju ljudskih prava, 1996, kao i Jeremy
Waldron, Theories of Rights, 1990, publikaciju u kojoj su objavljeni tekstovi nekih od
najznaajnih savremenih anglosaksonskih teoretiara ljudskih prava, a koji su kasnije u
veem broju prevedeni u Miomir Matulovi, Ljudska prava, 1992. Potpuniju bibliografiju o ljudskim pravima, posebno u okviru nemake pravne teorije, v. kod Robert
Alexy, A Theory of Constitutional Rights, 2004.
S tim u vezi, neka autoru ne bude uzeto previe za zlo to se na samom poetku
ovog teorijskog rada zaklanja iza autoriteta i citira, pre svega, ono to je o ovoj temi
imao da kae Immanuel Kant u svom tekstu pod nazivom O uobiajenoj izreci: to bi u
teoriji moglo biti ispravno, ali ne vredi za praksu:
Jo se ipak pre podnosi da jedan nepoznavalac u svojoj tobonjoj praksi teoriju smatra nepotrebnom i suvinom nego da jedan nazovi-pametnjakovi nju i njenu
vrednost doputa za kolu (kao neto to veba samo glavu), ali da istovremeno uz to
zakljuuje: da to glasi sasvim drugaije u praksi; da e se, kada se iz kole poe u svet,
20
a) Poeci
Ideja o linoj autonomiji pojedinca se u amerikom pravu razvila na
temelju priznavanja prava na privatnost.5 Pravno-istorijski posmatrano,
pravo na privatnost dobija svoj naziv pred kraj XIX veka, i to u uvenom napisu The Right to Privacy, autora Samuel D. Warrena i Louis
D. Brandeisa, objavljenom 1890. godine u asopisu Harvard Law Re5
Verovatno nijedno drugo pravo nije privuklo toliko panje pravne teorije u anglosaksonskom svetu kao pravo na privatnost. Posebno u poslednjim decenijama XX
veka, desetine hiljada pravnih tekstova bilo je posveeno ovom pravu. Stogodinjicu
roenja prava na privatnost obeleili su mnogi tekstovi koji su analizirali njegov pozitivnopravni razvoj. V. tako Ken Gormley, One Hundred Years of Privacy, 1992 Wisconsin Law Review 1335, i na srpskom jeziku Saa Gajin, Savremena shvatanja o pojmu
i strukturi prava na privatnost u praksi Vrhovnog suda Sjedinjenih Amerikih Drava,
Strani pravni ivot, 1/91.
22
23
24
javnog razglaavanja podataka iz privatnog ivota putem sredstava masovne komunikacije, a posebno radija, televizije i tampe.
Trea grupa povreda privatnosti sastoji se u stvaranju lane slike o
jednom licu u javnosti, na primer pripisivanjem licu odreenog miljenja, stava ili uverenja, neovlaenom upotrebom tueg imena u peticiji
ili stavljanjem tueg imena na listu kandidata za javnu funkciju, kao i
upotrebom tueg lika u cilju ilustracije teksta sa kojim to lice nema nikakve veze.
Najzad, etvrta grupa delikata kojima se vri povreda privatnosti sastoji se u komercijalnom iskoriavanju atributa ovekove linosti, koje se
najee vri upotrebom imena ili lika jednog lica u reklamama, odnosno
u prodaji odreenog proizvoda.
Na ovaj nain, kroz razvijenu sudsku praksu i uz doprinose pravne
teorije, apstraktna ideja o pravu na privatnost kao pravu oveka da bude
ostavljen na miru sa poetka XX veka, dobija svoje pravno odreenje,
odnosno ispunjava se konkretnom sadrinom koja se vezuje za pojedine
manifestacije privatnosti pojedinca. Tako, pravo na privatnost postaje pravo kojim se mogu tititi razliiti aspekti ovekovog ivota, kao to je njegov dom, komunikacija koju ostvaruje sa drugima, lini podaci, upotreba
pojedinih atributa njegove linosti, na primer imena, lika, glasa i sl.13
25
26
te da su znali da samo deo bola ili zadovoljstva u ivotu potie od materijalnog sveta. U cilju zatite uverenja, misli i oseanja pojedinaca, sudija
Brandeis zakljuuje, oni su im obezbedili pravo kojim mogu da ustanu
protiv vlasti, pravo da budu ostavljeni na miru najsveobuhvatnije pravo, pravo koje se najvie vrednuje od strane civilizovanog oveka.18
Iako je on sam ostao u manjini prilikom donoenja odluke Vrhovnog
suda u sluaju Olmstead, upravo ove rei sudije Brandeisa je etrdeset
godina kasnije citirao predsednik Lyndon B. Johnson u svom obraanju amerikom narodu. Usmeravajui panju javnosti na veoma rairenu
praksu prislukivanja tuih razgovora, on 1967. godine eksplicitno zahteva zatitu za pravo koje je sudija Brandeis nazvao pravom koje se najvie
vrednuje od strane civilizovanog oveka pravo na privatnost.19
Ovaj politiki zahtev amerikog predsednika ve tad je iao u korak
sa promenom stava Vrhovnog suda. U sluaju Katz v. United States,20 sudija Stewart u toku iste 1967. godine, pie odluku suda neposredno upuujui na sluaj Olmstead i objanjava neophodnost definisanja drugaije
pravne reakcije na problem prislukivanja. On na prvom mestu kae da
IV amandman titi pojedinca od odreenih oblika upada drave u njegovu privatnost, dok drugi ustavni amandmani garantuju zatitu ostalih
manifestacija privatnosti i kao primere navodi garancije izvedene iz I21,
III22 i V amandmana. Nakon toga, govorei o konkretnom sluaju koji je
dao povod za odluivanje u ovom sporu, a to je prislukivanje razgovora
voenog iz javne telefonske govornice od strane slube bezbednosti, sudija Stewart istie da IV amandman titi pojedince, a ne mesta na kojima
se oni nalaze, te zakljuuje da ono to pojedinac tei da zadri za sebe kao
18
Sudija Brandeis ipak nije bio prvi sudija Vrhovnog suda koji je potrebu zatite
privatnosti vezao za garancije ustavnih amandmana. Vie od etrdeset godina pre njega,
u sluaju Boyd v. U.S, 116 U.S. 616, 62429 (1886), sudija Bradley govori o tome da
garancije IV amandmana tite mnoinu privatnosti ovekovog ivota (privacies of life).
19 Vidi tekst obraanja predsednika Johnsona na http://www.infoplease.com/t/
hist/state-of-the-union/180.html.
20 389 U.S 347 (1967).
21 Kongres ne moe donositi nikakav zakon o ustanovljavanju dravne religije, kao
ni zakon koji zabranjuje slobodno ispovedanje vere; ni zakon koji ograniava slobodu govora
ili tampe ili pravo naroda na mirne zborove i na upuivanje peticije vladi za ispravljanje
nepravdi. (prevod: D. orevi, op. cit., p. 121).
22 U vreme mira, nijedan vojnik se ne sme nastaniti u privatnoj kui bez pristanka
vlasnika, a u vreme rata samo onako kako to odreuje zakon. (ibid.)
27
Konkuriui odluci veine u ovom sluaju, sudija Harlan dopunjuje rei sudije
Stewarta formulisanjem onoga to e kasnije postati poznato kao reasonable expectation
of privacy test. Sudija Harlan definie da je privatnost pojedinca mogue zatiti na temelju IV amandmana ako je on ispoljio stvarno i subjektivno oekivanje privatnosti u konkretnom sluaju, kao i ako je drutvo spremno da prizna ovo oekivanje kao razumno.
24 381 U.S. 479 (1965).
25 etiri godine ranije, u sluaju Poe v. Ullman, 367 U.S. 497 (1961), Vrhovni
sud je imao priliku da se izjasni o istom pitanju zakonske zabrane korienja kontraceptivnih sredstava propisane u dravi Connecticut, ali je na osnovu stava veine sudija
izbegao to da uini.
26 Nabrajanje u Ustavu izvesnih prava ne sme se tumaiti tako da se spore ili umanje
druga prava koja je narod zadrao (prevod: D. orevi, op. cit., p. 123).
27 Iako se doktrina o polusenkama ustavnih amandmana i zatiti privatnosti
pravno-istorijski vezuje gotovo iskljuivo za sudiju Douglasa, vredna je pomena injeni-
28
29
dicionalne porodine veze veze koje su stare i temeljne koliko i naa civilizacija izvesno ne ukazuje da bi trebalo smatrati da vlada ima mo
da to ini. Radije, kao to IX amandman neposredno priznaje, postoje
osnovna lina prava kao to je ovo, koja su zatiena od povreivanja od
strane vlade, iako nisu posebno pomenuta u Ustavu.30
Sa druge strane, takoe se pridruujui stavu sudije Douglasa, sudije
Harlan i White smatraju da zakonodavstvo o zabrani upotrebe kontraceptivnih sredstava predstavlja povredu XIV amandmana, zbog toga to
liava brane drugove njihove slobode koja je neposredno zatiena ovom
ustavnom odredbom.31 Sudija White svoje miljenje neposredno oslanja
na ranije odluke Vrhovnog suda u kojima se priznavalo da pojam slobode zatien XIV amandmanom, obuhvata pravo na brak, na stvaranje doma i podizanje deteta, ukljuujui i odluivanje o pravcu razvoja i
obrazovanja deteta, te istie da se radi o osnovnim graanskim pravima
oveka. Sudija Harlan pak smatra da iako u razmatranju konkretnog
sluaja povrede slobode koja je zajamena XIV amandmanom, mogu da
budu od pomoi i ostale ustavne garancije, zatita ove slobode uopte ne
zavisi od ostalih amandmana i njihovih refleksija, jer due process pravilo
uiva potpunu samostalnost.32
Ova miljenja trojice sudija kojima su konkurisali stavu sudije Douglasa, znaajna su po tome to preporuuju osamostaljivanje ustavne
zatite privatnosti. Naime, dok je sudija Douglas neohodnost zatite
privatnosti izvodio iz polusenki posebnih prava i sloboda sadranim
u pojedinim amandmanima, trojica sudija su je vezivali samo za opte
garancije IX i XIV amandmana. Dok je sudija Douglas govorio o potre30 O praktinom, pozitivnopravnom domaaju pravila sadranog u IX amandmanu, bie posebno rei u delu ovog teksta koji se odnosi na pravila koja se vezuju za
katalog ljudskih prava.
31 Jedno od pravila prvog stava XIV amandmana izraeno je tzv. due process klauzulom i glasi: ...nijedna drava nee lititi nijedno lice ivota, slobode ili imovine van
pravno ureenog postupka. (nor shall any State deprive any person of life, liberty, or property, without due process of law).
32 Isto miljenje sudija Harlan izrazio je u svom neslaganju sa odlukom veine
u sluaju Poe v. Ullman (op. cit.). On je tada rekao da propis drave Connecticut koji
zabranjuje upotrebu kontraceptivnih sredstava predstavlja povredu XIV amandmana, jer
se radi o neopravdanom napadu na privatnost u vezi sa najintimnijim aspektima linog
ivota pojedinca. On istie da due process klauzula XIV amandmana podrazumeva
nezavisnu garanciju slobode, a da temeljni aspekt ove slobode svakako ini privatnost doma u svom osnovnom znaenju.
30
31
32
33
34
35
36
moe biti ivotno neophodno. Ono moe biti onoliko blizu srca pojedinca, kao i ono to on bira da pojede ili da obue ili da ita. Sloboda
kretanja je jedna od osnovnih u naoj shemi vrednosti.43
Takoe, u elaboriranju ideje o pravu na privatnost koje se krije u polusenkama pojedinih ustavnih amandmana u obrazloenju svoje odluke u
Griswold sluaju, sudija Douglas je nastavio sa ve zapoetom analizom
veze izmeu line autonomije, sloboda zatienih I amandmanom i prava
na privatnost. U tom smislu, on je svoje miljenje utemeljio u odluci Vrhovnog suda donetoj godinu dana ranije u sluaju NAACP v. Alabama,44
a koja se odnosila na zabranu delovanja Nacionalne organizacije za unapreivanje poloaja obojenih (NAACP), izreenu od strane suda u dravi Alabama.
U ovom sluaju, Vrhovni sud je, sa jedne strane, stao na stanovite da nije opravdano zahtevati obelodanjivanje identiteta lanova ove
organizacije, jer bi se oni zbog toga suoili sa napadima zagovornika
politike segregacije u Alabami. Sa druge strane, Sud je naao da sloboda
uea u aktivnostima jedne organizacije, a u cilju zagovaranja odreenih miljenja i ideja, nesumnjivo predstavlja nerazdvojni deo slobode
zatiene due process klauzulom XIV amandmana, koja obuhvata i slobodu govora.
Upuujui na ovu odluku, sudija Doulgas je u sluaju Griswold istakao da je time Vrhovni sud obezbedio zatitu slobodi udruivanja, kao i
privatnosti lanstva u organizaciji, te da se radi o pravima zajamenim I
amandmanom. Ova prava predstavljaju manifestacije opteg prava na privatnost i u konkretnom sluaju kriju se u polusenkama I amandmana.
U vezi sa tim, on zakljuuje da se u ovom sluaju radilo o neemu to je
vie od proste slobode udruivanja, a zatim nastavlja:
Pravo na udruivanje, kao i sloboda miljenja, je vie od prava na prisustvovanje skupu; ono ukljuuje pravo da se izraze sosptveni stavovi [...]
43
Direktna veza izmeu V amandmana i slobode odluivanja ponovo je bila afirmisana pred Vrhovnim sudom sredinom ezdesetih godina u sluaju Miranda v. State
of Arizona, 384 U.S. 436 (1966), koji predstavlja jedan od najvanijih precedenata u
oblasti ustavnih garancija lica protiv koga se vodi istraga, odnosno postupak utvrivanja
krivine odgovornosti. U odluci Suda u ovom sluaju, sudija Warren kae da je cilj slobode od samooptuivanja da obezbedi da pravo pojedinca da izabere izmeu toga da
uti i da govori, ostane nepovreeno u toku sprovoenja istranog postupka.
44 377 U.S. 288 (1964).
37
38
39
40
41
Na ovu odluku Suda reagovao je sudija Blackmun tvrdnjom da je Sud propustio da shvati razmere interesa za slobodom u konkretnom sluaju. Prema njegovom
stavu, kojem su se pridruili i sudija Brennan, Marshall i Stevens, zakonska zabrana
razmatrana pred ovim sudom predstavlja povredu prava na privatnost jer uskrauje pojedincima pravo da odlue za sebe da li e se angaovati u odreenim oblicima privatnog i dobrovoljnog seksualnog odnosa. Pojedinac definie sebe u znaajnoj meri kroz
intimne, seksualne odnose, te zbog toga mora biti mnogo pravih naina odravanja
ovih odnosa koji proizlaze iz slobode pojedinca da odabere njihovu formu i prirodu. Mi
obezbeujemo oveku slobodu izbora zato to prihvatamo injenicu da razliiti ljudi
donose razliite odluke, zakljuuje sudija Blackmun svoje neslaganje sa odlukom Suda.
55 416 U.S. 1 (1974).
56 Neslaui se sa odlukom veine, sudija Marshall kae da je u ovom sluaju trebalo zatiti osnovna prava studenata na udruivanje i na privatnost koja su garantovana
I i XIV amandmanom.
57 431 U.S. 678 (1977).
42
43
Ustavna prava, nastavlja on, nemaju uvek lako prepoznatljivu granicu, te su rasprave o sadraju najviih ustavnih garancija esto bile dramatine. Abortus je jedno od pitanja verskog i moralnog karaktera u pogledu koga postoji iskreno neslaganje meu ljudima. Meutim, kae sudija
Blackmun, ovo neslaganje nije omelo Sud da savesno primenjuje Ustav, a
zatim zakljuuje:
Nae odluke ve dugo priznaju da Ustav sadri obeanje da e odreena privatna sfera slobode pojedinca biti u najveem delu drana van
dohvata vlasti... Malo je odluka koje su vie line i intimne, vie istinski
privatne, ili vie utemeljene u linom dostojanstvu i autonomiji, od odluke ene o tome da li da prekine svoju trudnou. Pravo ene da donese
slobodnu odluku je osnovno pravo.61
Meutim, i pored ove odluke, napadi na stav Suda iskazan u Roe
sluaju bili su u to vreme sve jai. Suoeni sa osporavanjem van Suda,
ali i onim koji je dolazio od ak etvorice sudija Vrhovnog suda, meu
kojima je bio i predsednik ovog suda, troje sudija potpisuje odluku veine
u sluaju Planned Parenthood of Southeastern Pa. v. Casey,62 kojom se jo
jednom potvruje principijelan stav iz Roe sluaja.
Obrazloenje svoje zajedniki napisane odluke, sudije OConnor,
Kennedy i Souter zapoinju reima da sloboda nema zaklona u jurisprudenciji sumnje, zatim nastavljaju upozorenjem da se devetnaest godina
od donoenja odluke u sluaju Roe, sloboda uobliena ovom odlukom
Suda i dalje osporava, da bi na kraju ekplicitno zakljuili da stavovi iz Roe
sluaja ostaju na snazi i iznova se potvruju.
Prema njihovom miljenju, ustavna zatita slobode ene da odlui
o prekidu trudnoe proizlazi iz due process klauzule XIV amandmana.
Oni ponavljaju rei sudije Blackmuna da postoji obeanje Ustava o domenu line slobode u koji vlast ne moe da ue. Najzad, oni kau da e
uvek postojati debata o moralnim i verskim aspektima prekida trudnoe,
kao i oni za koje e abortus predstavljati povredu osnovnih principa mo61
Neslaui se sa miljenjem veine u ovom sluaju i pozivajui se na demokratsko pravo naroda da putem zakona ureuje odnose u drutvu, sudija White iznosi izriit
stav o tome da bi odluka iz sluaja Roe morala da bude promenjena jer ne proistie iz
pravilnog razumevanja samog Ustava. Sud ne sme, kae on, da uzurpira ili frustrira
autoritet naroda donoenjem odluka koje reflektuju izbor koji sam narod nije nikada
uinio.
62 505 U.S. 833 (1992).
44
Osporavajui stav veine, predednik Suda sudija Rehnquist, sa kojim su se sloili jo trojica sudija, zahteva promenu stava u odnosu na odluku donetu u Roe sluaja.
On kae da je ta odluka bila pogrena, da su se u toku niza godina na temelju ove odluke neopravdano nametala vea ogranienja dravnoj vlasti, te da je slobodu zatienu
XIV amandmanom potrebno razumeti znatno ue.
Dramatinost sukoba izmeu dva tabora u Sudu u ovom sluaju, osvetlile su neobine rei sudije Blackmuna. Dozvoljavajui sebi izraavanje linih oseanja, on kae da
se boji mraka dok posmatra kako etvorica sudija anksiozno ekaju jedan glas neophodan za gaenje svetla, a zatim nastavlja reima da manjina sudija govori o slobodi pojedinca kroz partikularnu listu prava, pre nego kroz principijelnu tezu da su ova posebna
prava utemeljena u optem pravu na privatnost.
64 000 U.S. 96110 (1997).
45
46
On kae da je Sud na implicitan nain, a najvei broj zakona saveznih drava na eksplicitan nain, uinio jasnim razliku izmeu pomaganja pacijentu u samoubistvu (making a patient die) i putanja pacijenta
da umre (letting a patient die). Pomaganje u samoubistvu je zakonski
zabranjeno, a Vrhovni sud stoji na stanovitu da se ne radi o neustavnoj
zabrani. Nasuprot tome, Sud priznaje i titi pravo svakog pojedinca da
svesno odbije medicinski tretman, ukljuujui i onaj koji ga odrava u
ivotu. Meutim, objanjava sudija Rehnquist, pravo pojedinca da odbije
medicinski tretman nije izvedeno iz njegovog opteg i apstraktnog prava
da umre, ve iz vrsto utemeljenog tradicionalnog prava na telesni integritet i slobode od neeljenog fizikog dodira.
Ove dve odluke Vrhovnog suda predstavljale su poetak perioda zatija u burnoj raspravi o irini polja zatiene line autonomije pojedinca,
perioda koji je trajao sve do donoenja odluke u sluaju Lawrence iz 2003.
godine. Odluka veine u sluaju Lawrence, po kojoj XIV amandman titi
slobodu donoenja odluke o stupanju u homoseksualne odnose, izaziva
estoke reakcije trojice sudija koji su ostali u manjini.
Obruavajui se na odluku veine, sudija Scalia tvrdi da je Sud u
Lawrence sluaju otvorio pitanje daljeg razlikovanja homoseksualnosti od
ostalih tradicionalnih oblika povrede morala, kao to su bigamija, homoseksualni brakovi, incest, prostitucija, mastrubacija, bestijalnosti, obscenosti i sl. Poto se pravo toliko udaljilo od morala u ovom sluaju,
ustavnost zakona koji zabranjuju ove druge protivpravne radnje, takoe
se dovodi u pitanje. Ako bi sva pravila zasnovana na osnovnim moralnim
standardima bila stavljena van pravne snage na temelju due process klauzule, kae on, sudovi bi bili veoma uposleni.
Kakav masovni poremeaj postojeeg drutvenog poretka omoguava odluka Suda, kae sudija Scalia, a zatim nastavlja politikim diskvalifikacijama sudija koji su inili veinu u ovom sluaju. On kae da je
sasvim jasno da je Sud priao jednoj od strana u kulturnom ratu koji
se u drutvu vodi, te da je odluka u Lawrence sluaju proizvod kulture
pravnike profesije, a posebno Amerikog udruenja pravnih fakulteta,
koji su se u najveoj meri irom zemlje zauzeli za tzv. homoseksualnu
agendu, odnosno program homoseksualnih aktivista koji je usmeren na
podizanje vela srama koji se tradicionalno vezuje za ovu populaciju.67
67 Osim prava homoseksualaca, u epicentru kulturnog rata koji besni izmeu
demokrata i konzervativaca na amerikoj politikoj sceni u toku prve decenije XXI
veka, prema oceni politikih analitiara nalazi se takoe i pitanje prava na prekid
47
Sudija Scalia kae da sam nema nita protiv homoseksualaca ili drugih grupa koje pokuavaju da promoviu svoje programe i istie da on ne
bi traio vie od drave da zabrani homoseksualne odnose, nego to bi
traio od drave da ih dopusti. Meutim, tvrdi on, na dravi je da donese
demokratsku odluku o tom pitanju i ona je u Texasu to uinila time to
je zakonom zabranila homoseksualne odnose.
Na kraju, on zakljuuje svoje rei izraavanjem otvorene bojazni od
priznavanja homoseksualnih brakova u budunosti. Odluka suda u sluaju Lawrence, kae sudija Scalia, razgradila je strukturu ustavnog prava
koja je doputala pravljenje razlike izmeu heteroseksualne i homoseksualne zajednice, ak i u onim aspektima koji se odnose na njihovo formalno pravno priznavanje.68
trudnoe, odnosno Roe sluaj. V. u tom smislu politiki komentar Lexington, A Heretical Proposal, Economist, 10/12/2005, p. 54.
68 Bila je to jo jedna u nizu sudskih odluka koje su pokazale dramatinost sukoba
u vezi sa pojedinim pitanjima koja izazivaju, pre svega, moralne kontroverze u amerikom drutvu. U vreme izbijanja sukoba o pravima homoseksualaca u Vrhovnom sudu,
najira amerika javnost se opredeljivala i u vezi sa drugim vanim moralnim pitanjem, a
naime pravom pojedinca da umre. Radilo se o sedam godina dugom sluaju Terri Schiavo, ene koja je u potpuno nesvesnom stanju bila prikljuena na aparate za odravanje
ivota. Koristei se svojim pravnim ovlaenjima, njen suprug je zahtevao od suda da
dozvoli da se ovi aparati iskljue.
Sud na Floridi je usvojio njegov zahtev, ali su se tome suprotstavili roditelji Terri
Schiavo. Time je otpoeo iscrpljujui sukob dve strane u amerikom drutvu, koji je u
toku jeseni 2004. i prolea 2005. eskalirao do te mere da je ukljuio sve sudske instance savezne drave Florida, zakonodavnu vlast ove drave, guvernera Floride Jeb Busha,
Kongres i Senat SAD, tadanjeg predsednika Georga Busha, ali i budueg predsednika
Baracka Obamu (koji je naknadno izjavio da svoje uee u ovom sluaju smatra svojom
najveom profesionalnom pravnikom grekom), Vrhovni sud SAD, Vatikan i Papu lino, verske zajedncije, borce za graanska prava sa obe strane fronta, medije, a postojala
je mogunost ak i sukoba policijskih snaga sa nacionalnom gardom pod komandom
guvernera Busha u vezi sa izvrenjem konane odluke suda da se Terri Schiavo omogui da umre. V. saetu istoriju sluaja sa daljim upuivanjima na http://en.wikipedia.
org/wiki/Terri_Schiavo_case, kao i sabrane pravne dokumente vezane za ovaj sluaj na
http://news.findlaw.com/legalnews/lit/schiavo/.
Refleksije ovog sluaja bile su vidljive i u skoranjoj odluci Vrhovnog suda u sluaju Gonzales v. Oregon, 000 U.S. 04623 (2006), u kome je veina sudija zauzela stav
da Vrhovni tuilac SAD nema ovlaenja da se mea u primenu pravila zakona savezne
drave Oregon, koji jedini u zemlji omoguava dobrovoljnu eutanaziju. Neslaui se
sa odlukom veine u ovom sluaju, sudija Scalia, sa kojim su se sloili novi Predsednik
suda, sudija Roberts, kao i sudija Thomas, istie da Vrhovni tuilac ima pravo da reaguje
ako je to neohodno u cilju spaavanja ivota pojedinca, te da on po izriitom pravilu
48
f ) Zakljuna razmatranja
Sudija Scalia je bio delimino u pravu kada je govorio o buduem
priznavanju homoseksualnih brakova. Nakon donoenja odluke Vrhovnog suda u sluaju Lawrence, pet saveznih drava priznalo je homoseksualnim parovima pravo na sklapanje braka, a brojne su i savezne drave
koje su priznale tzv. civilnu registraciju homoseksualnih parova, kao i
druge privilegije za homoseksualne zajednice. Meutim, sa druge strane,
trideset saveznih drava izmenilo je svoje ustave i u njih unelo eksplicitnu
zabranu homoseksualnih brakova. Na federalnom nivou SAD, sa tree
strane, namera uglavnom republikanaca u Senatu i Kongresu da izdejstvuju zakonsku zabranu homoseksualnih brakova nije ostvarena.69
Ovi, moralno sporni sluajevi iz skoranje prakse Vrhovnog suda,
neposredno ukazuju na politiki karakter borbe za proirivanje polja zatiene slobode.70 Ako se razvoj i irenje liste zatienih prava i sloboda u
SAD sagleda u istorijskoj perspektivi, jasno je vidljivo da je traganje za
veom slobodom kroz ustavnu zatitu privatnosti i priznavanje line autonomije pojedinca, bilo nerazdvojivo povezano sa drutvenim, odnosno
politikim razilaenjima i sukobima. Drugim reima, odluke o priznavanju novih prava i sloboda mogu se razumeti samo u kontekstu konkretnog odnosa snaga koji je u politikoj zajednici postojao u trenutku
njihovog donoenja. Vrhovni sud, u tom smislu posmatrano, svoje odluke o proirivanju polja zatiene slobode pojedinca nije nikad donosio u
politikom vakumu.71
nee intervenisati samo ako se radi o postupku koji ima legitiman medicinski cilj.
Meutim, kae on, ako ovaj pojam legitimnog medicinskog cilja ima neko znaenje, to
znaenje sasvim sigurno iskljuuje prepisivanje leka u cilju izazivanja smrti.
69 V. podatke o tome na http://en.wikipedia.org/wiki/Same-sex_marriage_in_the_
United_States.
70 Ronald Dworkin (Freedoms Law, The Moral Reading of the American Constitution, 1999, p. 2), kae da je na taj nain politiki moral (political morality), unet u
samo sredite ustavnog prava u SAD.
71 Politika borba u drutvu u pojedinim periodima dramatino se reflektovala na
rad Vrhovnog suda. Tako su u toku osamdesetih i poetku devedesetih godina prolog
veka, konzervativne administracije predsednika Reagana i Busha starijeg neposredno zahtevale od sudija Vrhovnog suda ak u pet posebnih sluajeva, da stave van pravne snage
odluku donetu u Roe sluaju. Bio je to samo jedan od aspekata planirane tzv. Reagan
revolucije u ustavnom pravu, koja se temeljila na ideji da sudovi moraju biti vie dis-
49
Meutim, ini se da ne bi bilo opravdano tvrditi da je politika traganja za veom slobodom Vrhovnog suda prosta refleksija odnosa politikih
snaga u amerikom drutvu. Vrhovni sud ne upuuje samo na stavove
drugih, ve i on sam predstavlja centar politike moi koji svojim odlukama stvara novo pravo iz politikih uverenja samih sudija.72 Nekad su ova
njihova uverenja bila avangardna i kao takva nisu odmah bila prihvaena,
nekad su pak kaskala za drutvenim promenama koje su se ve dogodile,
nekad su njihova uverenja bila jedinstvena, a vrlo esto su bila i otro
suprotstavljena, ali su uvek bila prisutna i sudije Vrhovnog suda se nikad
nisu ustezali da ih javno izraze u svojim judikatima.73
ciplinovani, a manje skloni avanturama i politici u tumaenju prava, a posebno Ustava
SAD. Osim Roe sluaja, na meti tadanjih predsednika nalazile su se i ostale liberalne
odluke Vrhovnog suda, kao na primer u oblasti zabrane diskriminacije. V. raspravu o
tome kod Ronald Dworkin, op. cit., pp. 147162.
72 Znaaj politikih uverenja sudija Vrhovnog suda dolazi posebno do izraaja u
postupku izbora novih sudija. Tako se jedan od kljunih aspekata analize profila sadanjeg predsednika Vrhovnog suda, sudije Robertsona, odnosio upravo na njegova
moralno-politika ubeenja, meu kojima se posebna panja poklanjala njegovom odnosu prema Roe sluaju v. tako The Supreme Court, The Battle Begins, Economist,
10/09/2005, p. 47.
Prava politika debata vodila se i o politikim uverenjima sudije Alita u periodu
pre njegovog imenovanja u januaru 2006. v. tako komentar New York Timesa od 23.
januara 2006, o preklapanju stavova budueg sudije Vrhovnog suda i Predsednika Bua
mlaeg u najvanijim politikim pitanjima, u tekstu pod naslovom Judge Alitos Radical
Views (http://www.nytimes.com/2006/01/23/opinion/23mon1.html).
73 Ronald Dworkin (op. cit., p. 2), kae da se sudije Vrhovnog suda, ali i druge
sudije, dele na liberalne i konzervativne po svojim moralno-politikim uverenjima.
Ova uverenja sudija znaajno utiu na njihovo tumaenje prava i sadraj odluka koje
donose. Meutim, svoja uverenja oni esto izgrauju autonomno, sasvim bez ili nasuprot direktnom uticaju politiara. Politika teina stavova sudija Vrhovnog suda bila
je tako veoma vidljiva u Casey sluaju iz 1992, u kome je jo jednom potvreno pravo
ene na prekid trudnoe. Kao to je navedeno, odluku veine potpisalo je zajedno ak
troje sudija, i to sudije OConnor, Kennedy i Souter. Svo troje sudija bili su pak svojevremeno izabrani u Vrhovni sud na predlog predsednika Reagana i Busha starijeg,
sa idejom da pomognu manjini konzervativnih sudija da obore odluku iz Roe sluaja.
Administracije dvojice predsednika raunale su da e im imenovanje ovih sudija doneti
prevagu u sprovoenju Reagan revolucije. Meutim, na iznenaenje politike javnosti, novoimenovane sudije nisu bile spremne da se povinuju zahtevima predsednikih
administracija, te su zajednikim potpisima, na nesumnjiv nain potvrdile odluku iz Roe
sluaja. V. o strahu liberalne javnosti od obaranja odluke iz Roe sluaja, kao i o zateenosti neoekivanim raspletom sluaja Casey, kod Ronald Dworkin, op. cit., pp. 4459
(Roe in Danger) i pp. 117128 (Roe was Saved).
50
ak i organizovane aktivnosti usmerene na direktnu politiku instrumentalizaciju Vrhovnog suda, kao u vreme administracije Reagana i Busha strarijeg, koje su imale
za cilj uskraivanje ve priznatih prava i sloboda (v. o tome opirno kod Ronald Dworkin, op. cit., pp. 147162, odeljak pod naslovom Gag Rule and Affirmative Action),
nisu zaustavile irenje zatienog polja slobode pojedinca.
75 U obrazloenju jedne od svojih centralnih ideja, ideje o integritetu prava,
Dworkin istie da sudije nemaju apsolutnu mo da svoja lina moralno-politika uverenja upiu u tekst Ustava, ve da apstraktne ustavne garancije moraju da tumae i primenjuju na koherentan nain, u skladu sa ranijim odlukama (tzv. stare decisis princip),
imajui u vidu strukturu celine ustavnog teksta. U tom smislu, kae on, sudije mogu da
zadre svoja uverenja, ali moraju takoe sebe da vide i kao partnere drugim sudijama u
izgradnji koherentnog ustavnog moralnog uenja. Razlika u uverenjima i zagovaranje
pojedinih pravnih reenja koja proizlaze iz ovih uverenja, ne smeju da narue koherentnost i integritet prava koji je izgraen na temelju optih ustavnih principa. Tumaenje i
primena Ustava moraju da reflektuju uverenja, a ne taktike stavove sudija nestrpljivih
da zadovolje koliko je god mogue politikih pozicija u drutvu (op. cit., pp. 1011,
5354, 8081, 103, 124125).
U kontekstu ovih svojih teorijskih ideja, Dworkin se u drugoj polovini osamdesetih godina prolog veka, ekstenzivno kritiki odnosio prema nameri predsednika Re-
51
Da bi obezbedio valjan pravni osnov za priznavanje ovih novih prava, Vrhovni sud se oslonio na dugu istorijsku tradiciju pravne garancije
slobode pojedinca u anglo-saksonskom pravu. Ova tradicija obuhvata ne
samo rano ameriko pravo, ve i vekovima stare engleske pravne standarde.76 Sloboda pojedinca bila je tako posmatrana od strane sudija Vrhovnog suda kao neprikosnovena vrednost, vrednost koju je anglo-saksonsko
pravo oduvek titilo.
Istovremeno, sloboda je bila posmatrana i kao jedinstvena re,
sloboda u jednini, kako je to sudija Harlan komentarisao u Griswold
sluaju, koja je u sebe mogla da upije sve posebne slobode pojedinca.
Sve slobode oveka svode se tako na jednu, jedinstvenu i optu sloboagana da imenuje Roberta Borka za sudiju Vrhovnog suda, istiui da je on ustavni
radikal, koji odbija opteprihvaenu ideju o vladavini prava, odnosno ideju o tome
da je Vrhovni sud obavezan da tumai tekst ustavnih odredbi u skladu sa optim pravnim principima na kojima se Ustav temelji. Umesto toga, kae Dworkin, sudija Bork
smatra da su osnovne postavke ustavne doktrine pogrene, kao i to da bi desno krilo
Vrhovnog suda trebalo da radi na njihovim izmenama (op. cit., pp. 265275 Bork:
The Senates Rensposability, 276286 What Borks Defeat Meant i 287305 Borks own
Postmortem).
76 Dworkin (op. cit., p. 352), kae da je Velika Britanija vekovima bila tvrava
slobode. Tako jo u Velikoj povelji o slobodama Engleske iz 1215. godine (Magna Carta), itamo izmeu ostalog:
(39) Nijedan slobodan ovjek nee biti ubijen ili zatvoren, ili lien svojih prava
ili imovine, ili stavljen van zakona ili prognan, ili na bilo koji nain lien svog poloaja, niti emo mi protiv njega upotrijebiti silu ili uputiti druge da to uine, osim na
osnovi zakonite presude njemu jednakih ili prava zemlje...
(63) Naa je, dakle, elja i naredba da... u naem Kraljevstvu ljudi imaju i zadre, dobro i u miru, sve ove slobode, prava i ustupke, u njihovoj punoi i cjelovitosti,
za sebe i svoje potomke, od nas i naih potomaka, u svemu i svugdje, veno. (prevod
efko Kurtovi, u knjizi Temelji moderne demokratije, op. cit., pp. 4041. i 45,
a prema prevodu sa latinskog na engleski koji je objavljen u knjizi Ivor Jennings,
Magna Carta and its Influence in the World Today, 1956. V. takoe elektronsku
verziju na http://avalon.law.yale.edu/medieval/magframe.asp).
Habeas Corpus Act iz 1679. godine, sadri pravila o postupku utvrivanja krivine
odgovornosti pojedinaca, a meu njima i posebna pravila koja se odnose na liavanje
slobode, iji je cilj bio bolje osiguranje slobode podanika, kako je zapisano u podnaslovu ovog dokumenta (v. prevod efko Kurtovi, ibid., pp. 6573). Najzad, Bill of
Rights iz 1688. godine, takoe sadri garancije pojedinih prava i sloboda, kao to su
pravo na peticiju, pravo na dranje oruja, sloboda izbora za parlament, sloboda govora i
rasprave u parlamentu, sloboda od prekomernog, okrutnog i neuobiajenog kanjavanja
i pretpostavka nevinosti (ibid., pp. 9196).
52
U sluaju Palko v. Connecticut, 302 U.S. 319 (1937), sudija Cardozo iznosi poznati stav o tome da su pojedinana prava i slobode iz ustavnih amandmana, implicitno
sadrane u konceptu ureene slobode (the concept of ordered liberty).
78 Dworkin (op. cit., p. 82), ipak kae da je klauzula o slobodi pojedinca velianstvena apstrakcija (majestic apstraction).
79 Slino tome, Dworkin (op. cit., p. 3) navodi da sudije instinktivno zauzimaju
stav da se apstraktni moralni zahtevi upisani u Ustavne odredbe, mogu primenjivati na
konkretne sluajeve samo putem usvajanja sveih, novih, moralnih sudova. Na drugom
mestu (op. cit., p. 83), on pie o znaaju razvijenog sudijskog instikta za koncept prava.
53
moe da se posmatra kao manifestacija opte slobode odluivanja pojedinca o sopstvenom ivotu.80
Sa druge strane, oni su u pravu na linu autonomiju dobili izvanredno potentan pravni osnov za zatitu jo nepriznatih prava, odnosno za
proirivanje polja zatiene slobode pojedinca. istom pravnom ingenioznou, sudije Vrhovnog suda ukrstili su ekplicitne garancije pojedinih
ustavnih amandmana sa optim pojmom slobode odreenim kao pravo
pojedinca da donosi odluke o sopstvenom ivotu i tako dobili vrst pravni osnov za proirivanje kataloga priznatih prava i sloboda.81
Dakle, pravna vetina koju su oni pokazali, pre svega u sluajevima
Griswold i Roe, sastoji se u tome to su iz garancija pojedinih ustavnih
amadmana prvo izveli pravo na privatnost, kojem su na taj nain obezbedili ustavnu zatitu, da bi u drugom koraku zauzeli eksplicitan stav o
tome da to isto pravo na privatnost, shvaeno kao pravo na linu autonomiju, jeste dovoljno iroko da moe da obezbedi zatitu i onim posebnim
pravima i slobodama koja do tada nisu bila priznata. Pravo na upotrebu
kontraceptivnih sredstava, pravo na prekid trudnoe i ostala nepriznata
prava, nova prava ili nenabrojana prava, kako se ona jo nazivaju,82
dobijaju svoju pravnu zatitu kao manifestacije slobode odluivanja po80 O pravu na privatnost kao proizvodu tumaenja ustavnog teksta i koherentnosti ove apstraktne pravne garancije, v. Ronald Dworkin, op. cit., pp. 7980.
81 Dworkin (op. cit., p. 73), smatra da se skelet drutva jednakih i slobodnih pojedinaca stvara umreavanjem ustavnih principa, od kojih su jedni konkretniji, drugi
apstraktniji, a trei gotovo neogranieno apstraktni.
82 Dworkin (op. cit., p. 77), analizira razliku izmeu prava i sloboda koja su nabrojana u tekstu Ustava i onih koja nisu i kae da je pitanje o pravu suda da prizna jedno nenabrojano pravo kao ustavom zatieno, zapravo neinteligentno pitanje koje
ignorie neophodnost tumaenja apstraktnih ustavnih garancija. Ova pak neophodnost
tumaenja postojeeg prava, sa kojim se povezuje i stvaranje novog prava, teorijski se
oslanja na uenje H. L. A. Harta o pravu kao otvorenom tekstu.
U svom delu The Concept of Law, Hart objanjava da bez obzira na to na koji
nain se uspostavljaju standardi ponaanja, putem zakonskog propisa ili precedentnom
odlukom suda, kao i bez obzira na to sa kakvom lakoom se oni primenjuju u nepreglednoj masi obinih sluajeva, izvesno je da e se ovi standardi, u odreenoj situaciji u
kojoj se zahteva njihova primena na konkretan sluaj, pokazati kao neodreeni. U tom
smislu, oni u sebi sadre ono to se naziva otvoreni tekst pravne norme. Otvoreni
tekst prava, nastavlja Hart, znai zapravo da postoje odreene sfere pravnog sistema koje
moraju biti ostavljene sudovima da ih razvijaju, te zakljuuje da ba na ovim marginama [postojeih] pravila i u poljima ostavljenim otvorenim na osnovu teorije precede-
54
nata, sudovi vre funkciju stvaranja [novih] pravila (v. H. L. A. Hart, The Concept of
Law, 1988, pp. 124 i 132).
83 Dworkin (op. cit., p. 4), istie da neke sudije same za sebe kau da u donoenju
svojih odluka primenjuju aktivan odnos prema ustavnom tekstu, jer posmatraju Ustav
kao ivi dokument koji mora biti doveden u vezu sa novim drutvenim okolnostima.
56
57
58
No 50744/99, 11/01/2005.
No 44647/98, 28/01/2003.
59
60
svojim advokatom u cilju obezbeivanja pravne pomoi, predstavlja povredu prava na potovanje prepiske.105
U sluaju Kotlet protiv Rumunije,106 Sud je naao da su zatvorske vlasti ak na tri naina povredile garancije iz lana 8. Konvencije. Prvo, time
to su vie meseci odlagale slanje pisama podnosioca predstavke koje je
on upuivao izmeu ostalog i samom Evropskom sudu i Evropskoj komisiji za ljudska prava. Drugo, na taj nain to su otvarale pismene poiljke
podnosioca predstavke i itale njihov sadraj. Najzad, prema shvatanju
Suda, zatvorske vlasti su na osoben nain izvrile povredu prava na potovanje prepiske uskraivanjem podnosiocu predstavke pribora za pisanje,
odnosno time to mu nisu obezbedile koverte sa potanskim markicama
za slanje pisama.
61
Osim u vezi sa podacima o linosti, Sud je u primeni lana 8. obezbedio zatitu jo jednom pravu koje se ne pominje u tekstu Konvencije,
a to je pravo na lino ime. Radi se o atributu linosti svakog oveka pomou koga se on identifikuje unutar porodice i zajednice u kojoj ivi, te
stoga, po miljenju Suda, lino ime predstavlja zatieni deo privatnog
ivota. Tako se u sluaju Stjerna protiv Finske kae:
[]lan 8. ne sadri eksplicitno upuivanje na ime. Meutim, poto ono
predstavlja sredstvo line identifikacije i vezu sa porodicom, ime pojedinca tie se njegovog privatnog i porodinog ivota. injenica da javni
interes moe biti angaovan u regulisanju upotrebe imena, nije dovoljan
razloga za izmetanje pitanja o linom imenu iz domaaja privatnog i
porodinog ivota, koji je ve konstruisan tako da obuhvata, do odreene
mere, pravo na uspostavljanje odnosa sa drugima.109
Slino tome, u sluaju Gijo protiv Francuske,110 Sud nalazi da je odluka roditelja o tome koje ime e dati svom detetu, lina odluka u stvarima
koje za njih imaju emotivan znaaj, te zbog toga spada u njihovu privatnu sferu, a time i u okvir lana 8. Konvencije.
Najzad, ime je posmatrano kao atribut linosti koji odluujue doprinosi izgradnji polnog identiteta pojedinca. Tako je Sud u sluaju Kristina Gudvin protiv Ujedinjenog Kraljevstva,111 stao na stanovite da je drava duna da transseksualcima nakon fizike promene pola omogui i
promenu pojedinih elemenata njihovog polnog identiteta, ukljuujui i
ime i oznaku pola u matinim knjigama i drugim linim dokumentima.
Na taj nain, Sud je u potpunosti izmenio svoj raniji restriktivan stav u
pogledu prava transseksualaca u Ujedinjenom Kraljevstvu.112
(No 32555/96, 19/10/2005), u kome je Sud naao da odbijanje vojnih organa da podnosiocu predstavke stave na raspolaganje dokumentaciju u vezi sa oboljenjima koje je
dobio nakon uea u testiranju nervnog gasa, predstavlja povredu prava na potovanje
privatnog ivota.
109 No 18131/91, 25/11/1994.
110 No 22500/93, 24/10/1996. V. takoe i odluku Suda u sluaju Burgharc protiv
vajcarske, No 16213/90, 22/02/1994 (o zabrani suprugu da koristi prezime svoje supruge), kao i Unal Tekeli protiv Turske, No 29865/96, 16/11/2004 (o pravu supruge da
zadri svoje devojako prezime).
111 No 28957/95, 11/07/2002.
112 U ranijim odlukama u slinim sluajevima, Sud nije obavezivao Ujedinjeno
Kraljevstvo na udovoljavanje zahtevima transseksualaca u vezi sa njihovim novim identitetom. V. tako Ris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, No 9532/81, 17/10/1986 (u vezi
62
63
d) Odnosi sa drugima
Odnosi transseksualaca sa drugima predstavljaju samo jednu u nizu
tema o odnosima izmeu pojedinaca kojima se Evropski sud bavio na
temelju lana 8. Konvencije. Tako, u sluaju Dadon protiv Ujedinjenog
113 lan 12. glasi: Mukarci i ene odgovarajueg uzrasta imaju pravo da stupaju
u brak i zasnivaju porodicu u skladu sa unutranjim zakonima koji ureuju vrenje ovog
prava.
114 U vezi sa pravima transseksualaca na promenu pola, Sud je u sluaju Van Kik
protiv Nemake (No 35968/97, 12/06/2003), razmatrao pitanje medicinske neophodnosti promene pola i daljeg hormonskog leenja, a u vezi sa obavezom fondova zdravstvenog osiguranja da snose trokove ove medicinske intervencije, te je naao da nije
opravdano od lica traiti da u jednoj od najintimnijih sfera privatnog ivot, dokazuje
svoju rodnu orijentaciju, zatim to da je ona prouzrokovala neophodnost promene pola i
primene hormonske terapije, pa ak i istinsku prirodu svoje transseksualnosti, iako je
poznato da njena priroda i uzroci nisu jo uinjeni nauno izvesnim.
64
Kraljevstva,115 Sud je raspravljao o sluaju koji je gotovo identian sa sluajem Lawrence iz prakse amerikog Vrhovnog suda.116 Naime, radilo se
o tome da je policija uz uredan nalog za pretres, ula u stan podnosioca
predstavke u cilju pronalaenja droge. Prilikom pretresa naen je pisani
materijal, ukljuujui i line dnevnike beleke ovog lica, koji je direktno upuivao na to da on odrava homoseksualne odnose. Poto su u
to vreme homoseksualni odnosi bili inkriminisani kao krivino delo, od
podnosioca predstavke je traeno da ode u policijsku stanicu u kojoj je
potom ispitivan o svom seksualnom ivotu.
Sud je stao na stanovite da zakonska zabrana homoseksualnih odnosa predstavlja povredu prava na potovanje privatnog ivota, koji ukljuuje i seksualni ivot pojedinca. Ova inkriminacija stavlja svako lice homoseksualne orijentacije u poziciju da izabere da li e potovati zakon i
odrei se svog seksualnog ivota, ak i u privatnosti i sa licem koje dobrovoljno eli da stupi sa njim u seksualni odnos, ili e prekriti zakon i time
sebe izloiti krivinoj odgovornosti. Dakle, kae Sud, samo postojanje
inkriminacije homoseksualnih odnosa po sebi predstavlja kontinuirano i
direktno meanje u privatan ivot pojedinaca.
Ovim sluajem zapoeta je itava serija odluka koje su se odnosile na
prava homoseksualaca. U sluaju Modinos protiv Kipra,117 Sud je ponovio
da sama inkriminacija homoseksualnih odnosa u krivinom zakonu predstavlja povredu lana 8. Konvencije. U sluaju A. D. i T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva,118 Sud je stao na stanovite da u zatienu sferu privatnog
ivota ulazi i odravanje homoseksualnih odnosa vie lica u privatnosti
kue, te da njihov krivini progon ne moe biti opravdan sa stanovita
lana 8. Takoe, Sud je u nekolicini sluajeva naao da je lan 8. povreen inkriminacijom odravanja homoseksualnih odnosa izmeu punoletnog lica i starijeg maloletnika.119
115
No 7525/76, 22/10/1981.
Vrhovni sud SAD se u obrazloenju svoje odluke u sluaju Lawrence iz 2003.
godine, ak izriito pozvao na stav Evropskog suda izraen u sluaju Dadon.
117 No 15070/89, 22/04/1993.
118 No 35765/97, 31/07/2000.
119 V. tako H. G. i G. B. protiv Austrije, No 11084/02; 15306/02, 02/06/2005,
Vodika i Vilfling protiv Austrije, No 69756/01; 6306/02, 21/10/2004, B. B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, No 53760/00, 10/02/2004, L. i V. protiv Austrije, No 39392/98;
39829/98, 09/01/2003, Volfmajer protiv Austrije, No 5263/03, 26/05/2003.
116
65
U sluaju Karner protiv Austrije,120 Sud je izneo stav da homoseksualni partner ima pravo da nasledi svog preminulog partnera sa kojim
je iveo u dugogodinjoj vezi. U sluaju Salgveiro da Silva Mota protiv
Portugala, Sud je ocenio da sudsko liavanje podnosioca predstavke roditeljskog prava, iskljuivo na osnovu injenice da je on homoseksualac,
predstavlja povredu prava na potovanje privatnog ivota.121
Najzad, u sluaju Smit i Grejdi protiv Ujedinjenog Kraljevstva,122 Sud
je zauzeo stav da ispitivanje zaposlenih o njihovoj seksualnoj orijentaciji
od strane poslodavca, kao i otkaz ugovora o radu iskljuivo zbog toga
to se radi o licu homoseksualne, odnosno lezbejske orijentacije, i to bez
obzira na okolnost da se radi o pripadnicima oruanih snaga, predstavlja
grubu povredu njihovog privatnog ivota.
U tom smislu i naelno, Sud je pod okrilje lana 8. svrstao i druge
odnose u profesionalnoj delatnosti, odnosno radnoj sredini. Tako je u
sluaju Njemjec protiv Nemake,123 Sud potvrdio da se zatita privatnog
ivota ne ograniava na ivot u koji drugi nemaju pristup, unutranji
krug u okviru koga pojedinac moe da ivi svoj ivot van spoljnog sveta
na nain na koji sam to odlui, ve da obuhvata i izgradnju i razvoj odnosa sa drugim ljudima. Ovo ire shvatanje privatnog ivota podrazumeva i
profesionalne i poslovne aktivnosti, jer je sasvim prirodno da ljudi imaju
priliku da razviju svoje odnose sa drugima na radnom mestu ili uopte u
vezi sa radom.
Sud je imao prilike da ponovi ovo svoje shvatanje privatnog ivota i
u sluaju Sidabras i Diautas protiv Litvanije,124 u kome se odluivalo o
predstavci bivih slubenika KGB, sovjetske tajne slube, kojima je zbog
njihove prolosti uskraeno pravo da rade u privatnom sektoru. Povreda
120
No 40016/98, 24/07/2003.
No 33290/96, 21/12/1999. Meutim, u sluaju Frete protiv Francuske (No
36515/97, 26/02/2002), Sud je priznao da drava, na temelju slobodne procene potrebe
zatite najboljeg interesa deteta, zadrava pravo da odbije zahtev za usvojenje na osnovu
injenice da je lice koje je podnelo zahtev homoseksualac.
122 No 33985/96; 33986/96, 27/09/1999. Ovaj stav Suda potvren je i u sluajevima Lastig-Prein i Beket protiv Ujedinjenog Kraljevstva, No 31417/96; 32377/96,
27/09/1999 i Bek, Kop i Bejzli protiv Ujedinjenog Kraljevstva, No 48535/99; 48536/99;
48537/99, 22/10/2002.
123 No 13710/88, 16/12/1992.
124 No 55480/00; 59330/00, 27/07/2004.
121
66
prava na rad, garantovana drugim meunarodnim dokumentima, po miljenju Suda, takoe se odraava i na privatan ivot.
Podnosiocima predstavke bilo je deset godina onemogueno da se
zaposle u odreenim oblastima privatnog sektora. Na taj nain, oni su u
znaajnoj meri osujeeni u razvoju svojih odnosa sa spoljanjim svetom, a
sa druge strane, time im je nametnuto ogranienje mogunosti da svojim
radom zarade za ivot, to se nuno odraavalo i na njihove mogunosti uivanja u ivotu. Uz to, neprestano su zbog svog prolog ivota bili
izloeni javnom etiketiranju, to je dodatno oteavalo razvoj odnosa sa
drugim ljudima. Ove okolnosti, kae Sud, nisu uticale samo na njihovu
reputaciju, ve i na uivanje privatnog ivota zatienog lanom 8. Konvencije.125
Najzad, i traganje za vezom izmeu deteta roenog van braka i
njegovog biolokog oca, takoe je po shvatanju Suda odnos izmeu
pojedinaca koji ulazi u okvir privatnog ivota zatienog lanom 8. U
sluaju Mikuli protiv Hrvatske,126 Sud je razmatrao zahtev vanbrane
devojice da u postupku utvrivanja oinstva sazna identitet svog oca,
te je zauzeo stav da postoji direktna veza izmeu ovog zahteva i njenog
privatnog ivota.
Pravo na potovanje privatnog ivota podrazumeva da svako moe da
ustanovi pojedine aspekte svog identiteta. Pristup informacijama o tim
aspektima znaajan je zbog njihove formativne uloge u izgradnji linosti
oveka. Zbog toga, zakljuuje Sud, nema razloga da se iz pojma privatnog
ivota iskljui utvrivanje pravnog odnosa izmeu vanbranog deteta i
njegovog oca, a zatim izriito kae:
Privatan ivot...ukljuuje fiziki i psihiki integritet pojedinca, a moe
nekada da obuhvati i aspekte njegovog psihikog i drutvenog identiteta.
Potovanje privatnog ivota takoe pretpostavlja do odreene mere pravo
na uspostavljanje odnosa sa drugim ljudskim biima.
Godinu dana kasnije, Sud je u sluaju Odievr protiv Francuske,127 ponovo razmatrao pitanje pristupa linim podacima vezanim za roenje lica
koje je sa mesec dana dato na usvojenje, pod izriitim uslovom majke da
125
V. gotovo identinu odluku Suda u sluaju Rainis i Gaparaviius protiv Litvanije, No 70665/01; 74345/01, 07/04/2005.
126 No 53176/99, 07/02/2002.
127 No 42326/98, 13/02/2003.
67
No 6959/75, 19/05/1976.
No 8978/80, 26/03/1985.
68
No 39272/98, 04/12/2003.
No 38478/05, 05/03/2009.
69
U skoranjoj odluci Suda u sluaju tork protiv Nemake,132 eksplicitno se potvruje da ak i mala povreda fizikog integriteta pojedinca,
uinjena protivno njegovoj volji, predstavlja povredu prava na potovanje
privatnog ivota. U sluaju Y. F. protiv Turske,133 Sud je razmatrao pitanje
prisilnog ginekolokog pregleda na osnovu zahteva policije, te je istakao
stav da telo pojedinca ini najintimniji aspekt njegovog privatnog ivota.
Zbog toga prisilna medicinska intervencija, ak i mala, predstavlja povredu prava na potovanje privatnog ivota.
U sluaju Jaloh protiv Nemake,134 Sud je raspravljao o doputenosti
prisilnog izazivanja povraanja kod podnosioca predstavke u cilju dobijanja dokaza o uinjenom krivinom delu. Naime, policajci su u trenutku
hapenja osumnjienog za ulinu prodaju droge, primetili da je on progutao plastinu vreicu. Smatrajui da je time pokuao da prikrije dokaze
o uinjenom delu, policija ga je na osnovu odluke tuilatva odvela u
bolnicu u kojoj mu je lekar na silu ugurao u stomak cevicu, kroz koju
mu je zatim ubrizgao sredstvo za izazivanje povraanja. Osumnjieni je
ubrzo nakon toga povratio plastinu vreicu u kojoj je otkriveno oko 0.2
grama kokaina.
U istranom postupku, optueni je tvrdio da zbog prisilne medicinske
intervencije vie nedelja nije mogao da jede vrstu hranu, te da mu je nos
krvario. Sud je zauzeo stav da naelno gledano, Konvencija ne spreava
policiju i druge organe vlasti da u toku istrage narede prisilnu medicinsku
intervenciju na licu prema kome se sprovodi postupak. Meutim, svaki
akt povrede njegovog fizikog integriteta u cilju obezbeivanja dokaza,
mora biti izveden sa posebnom panjom, a naroito u pogledu neophodnosti pristupanja medicinskoj intervenciji, rizika po trenutno zdravlje
ovog lica i daljih zdravstvenih posledica, naina na koji se medicinska
intervencija vri, kao i fizikog i psihikog bola koji on podnosi u toku
intervencije, nivoa medicinskog nadzora nad njenim sprovoenjem i sl.
Po shvatanju Suda, nain obezbeivanja dokaza u konkretnom sluaju, posebno u pogledu stepena upotrebljene prisile, razlikuje se od uobiajenih istranih metoda kod kojih se zahteva od lica da pasivno trpe
naruavanje svog fizikog integriteta, na primer u sluaju uzimanja uzor132
70
ka krvi, vlasi ili koe, ili pak da aktivno uestvuju u prikupljanju uzorka
urina, daha, glasa i sl. Nasuprot ovim doputenim metodama, koje po
pravilu ne dovode do poremeaja normalnog funkcionisanja organizma,
u konkretnom sluaju je putem prisilne medicinske intervencije izazvana
patoloka reakcija organizma, sa znaajnim rizikom po zdravlje podnosioca predstavke.
Analizirajui uporedne pravne standarde i pozivajui se na praksu
rada policije u brojnim evropskim zemljama koji u slinim sluajevima
ne koriste tehniku izazivanja povraanja putem prisilne medicinske intervencije, ve ekaju da optueni sam izbaci iz svog tela plastine i druge
sadraje, ali i na sluaj Rochin iz prakse amerikog Vrhovnog suda, Evropski sud je zakljuio da je drava povredila garancije prava na privatan
ivot iz lana 8. Konvencije.
U nizu sluajeva Sud je raspravljao i o tome da li prekomerna buka
ili druge aktivnosti u prirodnoj sredini, predstavljaju povrede fizikog i
psihikog integriteta linosti. Odluujui o tome da li buka sa aerodroma
predstavlja za ljude koji ive u okolini povredu lana 8, Sud je u sluaju Heton i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva,135 rekao da u Konvenciji
nema eksplicitne garancije iste i mirne prirodne sredine, ali da i pored
toga moe da se postavi pitanje povrede lana 8. ako je ivot pojedinca
direktno i ozbiljno ugroen stvaranjem buke ili drugim zagaenjem.
U sluaju Lopes Ostra protiv panije,136 Sud je utvrdio da je lokalna
fabrika preko tri godine zagaivala okolinu gasovima, te da je ovo zagaenje uticalo na pogoranje zdravstvenog stanja stanovnitva, zbog ega
je porodica podnosioca predstavke morala da se iseli sa tog podruja. Po
stavu Suda, ozbiljno zagaenje prirodne sredine moe da utie na dobra
pojedinaca, ukljuujui i uivanje doma na nain koji dovodi do povrede
privatnog i porodinog ivota, ak i bez ugroavanja njihovog zdravlja.
Proputanje drave u ovom sluaju da zatiti stanovnitvo od zagaenja
koje je dolazilo iz fabrike, kvalifikovano je stoga kao povreda lana 8.
Konvencije.137
135 No 36022/97, 07/08/2003. O istom pitanju Sud je odluivao i u sluaju Pauel
i Rejner protiv Ujedinjenog Kraljevstva, No 9310/81, 21/02/1990.
136 No 16798/90, 09/12/1994.
137 Ovaj stav Sud je potvrdio i etiri godine kasnije u sluaju Gvera i ostali protiv
Italije (No 14967/89, 19/02/1998), u kome je naao da je drava povredila garancije
prava na privatan ivot time to nije informisalo lokalno stanovnitvo o nainu po-
71
Najzad, Sud se upustio i u meritorno raspravljanje ultimativnog pitanja o ivotu pojedinca, a naime, da li se zakonska zabrana pomaganja
drugome da umre kosi sa garancija privatnog ivota. U sluaju Preti protiv Ujedinjenog Kraljevstva,138 radilo se o eni oboleloj od teke i neizleive bolesti nervnog sistema, koja je prouzrokovala rapidno slabljenje miia, to je dalje izazvalo paralizu njenog tela, a zatim joj znaajno otealo
disanje i uzimanje hrane. Uz sve ove siptome, njen mentalni i kognitivni
kapacitet bio je potpuno ouvan.
U poslednjoj fazi razvoja oboljenja, a u cilju okonanja velikih duevnih patnji i oseaja ponienosti, ona je izrazila elju da samostalno odlui
o tome kako e i kad umreti. Iako samoubistvo po engleskom pravu ne
predstavlja krivino delo, zbog svog zdravstvenog stanja ona nije mogla
samostalno da izvri ovaj akt, te je bilo potrebno da joj drugi u tome
pomogne. Na zahtev advokata da se odobri njenom suprugu da joj pomogne da umre, engleski sudovi odgovorili su negativno.
Analizirajui pravni poloaj podnosioca predstavke, Evropski sud je
poao od stava da je autonomija pojedinca vaan princip na temelju kojeg
se tumae garancije sadrane u lanu 8. U skladu sa tim, kae Sud, pravo
pojedinca da vodi svoj ivot u skladu sa sopstvenim odlukama, odnosi se
i na one aktivnosti koje se mogu oznaiti kao fiziki ili moralno tetne ili
opasne po tog pojedinca.
Sud je zatim razmatrao situaciju u kojoj jedno lice odbija medicinski
tretman. Nametanje medicinskog tretmana punoletnom licu sa ouvanim
mentalnim kapacitetom, ak i ako je tretman neophodan za ouvanje
njegovih ivotnih funkcija, predstavljalo bi povredu fizikog integriteta
ovog lica garantovanog lanom 8. Konvencije. U slinoj poziciji je, po
miljenju Suda, i podnosilac predstavke. Njene patnje i ponienje koje
trpi usled napredovanja oboljenja, sve su vee, zbog ega ona zahteva da
joj se omogui da to stanje okona.
Nain na koji ona eli da umre jeste odluka ivog ljudskog bia i
ona stoga ima pravo da zahteva da se ova odluka potuje. Sutina Evropske konvencije, nalazi Sud, sastoji se u potovanju slobode i dostojanstva
pojedinca. Bez namere osporavanja svetosti ljudskog ivota zatienog
stupanja u sluaju zagaenja okoline prouzrokovanim radom lokalne fabrike hemijskih
proizvoda. V. takoe i Kirtatos protiv Grke, No 41666/98, 22/05/2003.
138 No 2346/02, 29/04/2002.
72
f ) Porodian ivot
Pravo na potovanje porodinog ivota iz lana 8. Konvencije, dopunjuje pravne garancije zakljuenja braka i zasnivanja porodice iz lana
12. ovog dokumenta. Evropski sud je kroz veoma bogatu praksu primene
lana 8, razvio osobeno tumaenje pojma porodini ivot i to u dva posebna segmenta: sa jedne strane, u odnosu izmeu branih i vanbranih
partnera, a sa druge, u odnosu izmeu roditelja i dece, odnosno izmeu
drugih lica koja ine porodicu ili se nalaze u porodinim vezama.
U sluaju Kigen protiv Irske,140 Sud je potvrdio da pojam porodinog ivota ne obuhvata samo lica koja ive u braku, ve i ostale de facto
porodine veze u kojima partneri ive zajedno van braka. Meutim, Sud
je pod pojam porodinog ivota svrstao i vezu u kojoj nema vanbranog
zajednikog ivota. U sluaju Kron protiv Holandije,141 radilo se o podnosiocima predstavke koji nisu iveli zajedno, ali su iz svog odnosa u toku
godina izrodili ak etvoro dece.
Sud je u ovom sluaju zauzeo stav da po pravilu porodian ivot vanbranih partnera pretpostavlja zajednicu ivota van braka, ali da izuzetno
od ovog pravila postoje situacije u kojima druge okolnosti sluaja, kao to
139 Meutim, svestan znaaja svojih odluka, a posebno u pogledu buduih sluajeva, to je eksplicitno pomenuto na kraju obrazloenja odluke, Sud ipak nije bio spreman
da u ovom konkretnom sluaju zakonsko ogranienje prava podnosioca predstavke kvalifikuje kao nesrazmerno, a time i nedoputeno.
140 No 16969/90, 26/05/1994.
141 No 18535/91, 27/10/1994.
73
74
roditeljima deo zajednike porodice. Od samog trenutka detetovog roenja, uspostavlja se odnos izmeu njega i njegovih roditelja koji dovodi do
stvaranja trajnog oblika njihovog porodinog ivota.146 Ili, kao to je Sud
rekao jednom drugom prilikom, uivanje roditelja i deteta u uzajamnom
odnosu, stvara temeljni elemenat porodinog ivota.147
Meutim, gotovo isti pristup Sud je imao i u vezi sa poloajem dece
roene van braka. U sluaju Kigan protiv Irske,148 Sud je ponovio da se
pojam porodice ne vezuje samo za brane odnose, ve da obuhvata i
ostale de facto porodine veze u kojima partneri ive u vanbranoj zajednici. Dete roeno iz takve veze je takoe ipso iure lan porodice zajedno
sa svojim roditeljima, i to od trenutka svog roenja i na osnovu same te
injenice roenja.
U konkretnom sluaju, veza izmeu roditelja deteta trajala je dve godine, od ega su jednu godinu iveli zajedno. Zaee deteta bilo je u to
vreme rezultat njihove namere da osnuju porodicu, pa su ak planirali i
da se venaju. Zbog toga, zakljuuje Sud, izmeu ovog deteta i njegovih
roditelja postojala je veza koja je stvorila porodian ivot, iako u vreme
kad se ono rodilo njegovi roditelji vie nisu iveli zajedno, odnosno nisu
bili u vezi.149
Slino tome, Sud je u skoranjem sluaju Lebink protiv Holandije,150
takoe stao na stanovite da pravo na potovanje porodinog ivota izuzetno obuhvata vezu izmeu oca i njegove vanbrane erke ak i u odsustvu zajednikog ivota. Tako, po shvatanju Suda, druge okolnosti mogu
146
Ove rei Sud je preuzeo iz sluaja Berehab protiv Holandije (No 10730/84,
21/06/1988), u kome je zauzet stav da porodini ivot postoji u odnosu oca i erke,
iako njeni majka i otac vie ne ive zajedno. Ove rei su zatim ponovljene u sluaju
Hokanen protiv Finske (No 19823/92, 23/09/1994), u vezi sa zahtevom oca da mu se
omogui neposredan kontakt sa erkom, koja je nakon smrti svoje majke nastavila da
ivi sa svojom babom.
147 Olson protiv vedske, No 10465/83, 25/02/1988.
148 No 16969/90, 26/05/1994.
149 Jo u sluaju Marks protiv Belgije iz 1979. godine (No 6833/74, 13/06/1979),
Sud je govorio o jednakom poloaju dece roene u braku i van njega, te je ustanovio da
postojanje razliitih pravnih reima vezanih za zakonitu decu roenu u braku i nezakonitu, odnosno vanbranu decu, na primer u vezi sa pravom nasleivanja, predstavlja
diskriminaciju vanbrane dece, ali i povredu prava na potovanje njihovog porodinog
ivota u skladu sa lanom 8. Konvencije. Dve godine ranije, Evropska Komisija je u
sluaju X i Y protiv vajcarske (No 7289/75; 7349/76, 14/07/1977), potvrdila da odnos
izmeu oca i njegove nezakonite dece spada u zatienu sferu porodinog ivota.
150 No 45582/99, 01/06/2004.
75
Sud se u obrazloenju ovog svog stava pozvao na sluaj Nilund protiv Finske
(No 27110/95, 29/06/1999), u kome je reeno da lan 8. ne prua zatitu samo onom
porodinom ivotu koji je ve uspostavljen, ve i u situacijama kad je to opravdano,
obuhvata i vezu koja moe da se razvije u porodian odnos izmeu vanbranog deteta i
njegovog roditelja.
152 No 9993/82, 05/10/1982.
76
77
78
79
No 16219/90, 31/07/2003.
V. sluajeve Kipar protiv Turske, No 8007/77, 10/07/1978, i Kipar protiv Turske, 6780/74; 6950/75, 26/05/1975.
170 Slino tome, u itavom nizu sluajeva Sud je naao da proterivanje lica kurdske nacionalnosti iz njihovih kua, kao i spaljivanje njihovih domainstava od strane
turskih snaga bezbednosti, predstavljaju akte teke povrede prava na potovanje privatnog i porodinog ivota i doma, kao i prava na mirno uivanje imovine. V. tako sluaj
Hasan Ilhan protiv Turske, No 22494/93, 09/11/2004, a pre njega Dogan i drugi protiv
Turske, No 8803/02; 8804/02; 8805/02; 29/06/2004, Ajder i drugi protiv Turske, No
23656/94, 08/01/2004 i Bilgin protiv Turske, No 23819/94, 16/11/2000.
171 No 51772/99, 25/02/2003.
169
80
pred sudom bilo utvreno da ministar nije poinio delo koje mu je novinar stavio na teret.
Na zahtev tuioca, sudija je izdao nalog za pretres i zaplenu dokumentacije novinara u njegovom domu, ukljuujui i sve pripadajue stvari
u njemu i oko njega, na drugom mestu na kome se dokumentacija moe
nai, kao i u kolima koja mu pripadaju ili koristi. Drugi nalog za pretres
i zaplenu u postupku protiv novinara obuhvatio je i poslovne kancelarije
njegovog advokata. Po predstavci ovog advokata, a na osnovu odluke koja
je doneta u sluaju Njemjec protiv Nemake,172 Sud je naao da se zatita
prava na potovanje doma moe proiriti i na poslovne prostorije.
Najzad, pravnu zatitu poslovnih prostorija od pretresa i zaplene stvari Sud nije ograniio samo na pojedince, ve ju je obezbedio i pravnim
licima. U sluaju kompanije Kolas protiv Francuske,173 Sud je ponovio da
francuski izraz domicile koji se koristi za oznaavanje doma u francuskoj verziji teksta lana 8, ima ire znaenje od engleske rei home, te da
moe da obuhvati i poslovni prostor.
Takoe, kae Sud, Konvencija je instrument koji ivi, a njen tekst
mora se tumaiti u skladu sa trenutnim okolnostima. Oslanjajui se na
ovo dinamino tumaenje, kao i na ve izraen stav da pravna lica imaju pravo na naknadu neimovinske tete zbog povrede nekih prava garantovanih Konvencijom, Sud zakljuuje da je dolo vreme da se u odreenim okolnostima prizna da garancije lana 8. obuhvataju i pravo na
potovanje sedita, filijale i ostalih prostorija kompanije.
82
83
84
85
BVerfGE 7, 198.
BGHZ 26, 349.
86
87
b) Dostojanstvo oveka
U jednoj od poslednjih odluka vezanih za zatitu dostojanstva oveka koje su privukle znaajnu panju javnosti, Ustavni sud je stavio van
pravne snage odredbu Zakona o bezbednosti avio-saobraaja koja je omoguavala oruanim snagama drave da obore svaki vazduhoplov koji se
koristi za izvoenje teroristikog napada. U odluci Suda iz februara 2006.
godine,182 kae se da je ova zakonska odredba nekompatibilna sa garancijom prava na ivot iz lana 2, stav 2, a u vezi sa garancijom dostojanstva
oveka iz lana 1. Osnovnog zakona. Ona omoguava dravi da ljude
koji se nalaze u vazduhoplovu, a koji ne uestvuju u izvrenju zloina,
lii ivota u cilju spaavanja drugih ljudi. Na ovaj nain taoci u avionu se
stavljaju u poziciju objekta, a vrednost koju za sebe poseduju kao ljudska
bia, im se odrie.
Ovom odlukom Ustavni sud je potvrdio validnost decenijama izgraivane tzv. objekat-formule, po kojoj je negiranje ovekovih imanentnih vrednosti i njegovo stavljanje u poloaj sredstva, odnosno objekata radi ostvarenja odreenih ciljeva, nedopustivo sa stanovita ustavnog
jemstva ljudskog dostojanstva. Tako, Sud u vezi sa konkretnim sluajem
otmice aviona u cilju izvrenja teroristikog napada, kae da se putnici
i lanovi posade nalaze u bezizglednoj situaciji. Oni nisu u mogunosti
da na samoodreujui nain, nezavisno od drugih, utiu na okolnosti
sopstvenog ivota. Oni postaju puki objekti ne samo za izvrioce zloina,
ve i za samu dravu koja ih stavlja u ovu poziciju objekata u cilju zatite
ivota drugih ljudi.
Ovim tretmanom kome su izloeni, kae Sud, ignorie se njihov status pojedinaca obdarenih dostojanstvom i neotuivim pravima. Lica u
avionu su rtve teroristikog akta, te tako i sami zasluuju zatitu drave.
Umesto toga, njima se odrie vrednost koju za sebe imaju kao ljudska
bia. Zbog toga je ubijanje ovih ljudi i to na temelju zakonske odredbe,
sasvim neprihvatljivo sa stanovita ustavnih garancija.
Ovo je samo jedna u beskrajnom nizu odluka nemakih sudova koje
se odnose na zatitu dostojanstva. Iako i drugi dokumenti o ljudskim
182
1 BvR 357/05.
88
pravima na meunarodnom183 i nacionalnom nivou,184 sadre garancije dostojanstva oveka, nema nijednog uporednopravnog sistema koji na
tako ekstenzivan i sveobuhvatan nain titi ljudsko dostojanstvo kao to
se to ini u Nemakoj.185
183
89
Jemstvo dostojanstva linosti u Nemakoj na sebe preuzima tri posebne funkcije u oblasti zatite ljudskih prava. Prva se odnosi na zatitu
samog ljudskog digniteta, bez neposrednog vezivanja za potrebu zatite
drugih prava i sloboda. Zatitna funkcija ove vrste najvidljivija je u istim sluajevima povrede asti pojedinca ili grupe ljudi. Klasian sluaj
povrede asti bio je predmet odluivanja Ustavnog suda u sporu povodom
objavljivanja Straussove karikature iz 1987. godine.186
U ovom sluaju Sud je razmatrao pitanje doputenosti objavljivanja
karikatura na kojima je Franz Josef Strauss, tadanji predsednik vlade Bavarske, prikazan kao svinja koja upranjava seksualne odnose sa drugim
svinjama obuenim u sudijske toge. Sud je zauzeo stav da garancija slobode umetnikog stvaralatva iz lana 5. Osnovnog zakona, ne obuhvata
i one umetnike akte kojima se vrea pojedinac.187
Iako nema sumnje da je u objavljenim karikaturama opredmeena
slobodna kreativna aktivnost njihovog tvorca, ime su njegove unutranje
impresije, pogledi i iskustvo izneti pred javnost, rezonuje Sud, Ustavom
zajamena sloboda umetnosti ne titi sporna umetnika dela u konkretnom sluaju. Istina je da forma karikature podrazumeva predstavljanje
jednog lica na nain koji je preteran, iskrivljen ili otrgnut od realnosti, ali
u ovom sluaju se u velikoj meri prelo preko praga prihvatljivosti ovih
umetnikih postupaka.
U sukobu dva aspekta opteg prava linosti, jednog koji je zatien
slobodom umetnosti, sa drugim koji se odnosi na zatitu asti pojedinca,
u konkretnom sluaju prednost se mora dati zatiti dostojanstva. Osnovni
motiv objavljivanja karikatura, obrazlae svoju odluku Sud, bio je napad
na lino dostojanstvo portretisanog lica. Na ovim crteima nisu istaknute
njegove ljudske osobine, odnosno osobenosti njegove linosti, ve je izraen stav da portetisani ima navedene bestijalne karakterne osobine i da
se ponaa u skladu sa njima.
Ova namera vreanja posebno je istaknuta u prikazu seksualnog odnosa koji je doveo do daljeg obezvreivanja linosti portetisanog. Sve dok
se zatita opteg prava linosti shvata kao direktna posledica jemstva ljudskog dostojanstva, ovakav napad na ast portetisanog, odnosno na samo
186
90
91
92
nizam prema demokratiji. Poto je ideologija nacional-socijalizma sutinski oblikovana na temelju ovih ideja, njeno propagiranje ne bi smelo da
se smatra saglasnim sa osnovnim principima ljudskog dostojanstva i slobode na kojima je zasnovan Ustav. Zbog toga, kae Sud, ono bi moralo
da bude zabranjeno.
Ustavni sud je u skoranjoj odluci iz juna 2009. godine,194 naao da
sloboda izbora na specifian nain definie pravo na demokratsko samoodreenje. Pravo slobodnih i jednakih graana da putem izbora odrede
svoje predstavnike u organe javne vlasti, po shvatanju Suda utemeljeno je
u ljudskom dostojanstvu i kao takvo predstavlja fundamentalni elemenat
principa demokratije.
U sluaju iz 1987. godine koji se odnosio na primenu pravila o pretpostavljenoj nevinosti lica ija se krivina odgovornost utvruje,195 Ustavni sud objanjava zato se u svakom konkretnom sluaju moraju utvrditi
injenice izvrenja dela i krivice izvrioca. Pretpostavka nevinosti, kae
Sud, usko je povezana sa pravom optuenog da se u fer postupku odbrani od optubi koje mu se stavljaju na teret. Ovo pravilo o pretpostavci
nevinosti jeste samooevidna posledica materijalnog krivinopravnog
poretka, iji su sadraj i ogranienja odreeni obavezom zatite ljudskog
dostojanstva.
Saglasno ovoj optoj konstataciji, u sluaju iz marta 2004. godine,196
Ustavni sud nalazi da je upad u samo sredite privatnog ivota lica protiv
koga se vodi istrani postupak, putem tajnih snimanja njegovih razgovora u kui sa lanovima porodice i najbliim prijateljima, a koji nemaju nikakve veze sa poinjenim delom, nedopustiv sa stanovita obaveze
potovanja ljudskog dostojanstva.197 U naelu, kae Sud, prislukivanje
lica protiv koga se vodi postupak utvrivanja krivine odgovornosti, nije
samo po sebi pravno nedozvoljeno.198
194 2 BvE 2/08, 2 BvE 5/08, 2 BvR 1010/08, 2 BvR 1022/08, 2 BvR 1259/08,
2 BvR 182/09.
195 BVerfGE 76, 1.
196 1 BvR 2378/98, 1 BvR 1084/99.
197 Sud u tom smislu kae da je dom poslednji zaklon za zatitu ljudskog dostojanstva.
198 Prema lanu 13, stav 3. Osnovnog zakona, ukoliko odreene injenice potvrde
sumnju da je neko poinio zakonom pojedinano propisano naroito teko krivino delo,
onda se na osnovu sudskog naloga, a u cilju istrage, mogu postaviti tehnika sredstva za
akustini nadzor stana za koji se sumnja da u njemu boravi okrivljeni, a sve ukoliko bi
93
Iako Sud stoji na vrstom i esto izraenom stavu da nije u saglasnosti sa principom dostojanstva oveka da ga drava tretira kao objekat,
injenica da je jedno lice postalo objekat istranog postupka, ne znai
da je ono time i lieno svog dostojanstva. Meutim, dostojanstvo ovog
lica moe biti povreeno ako se u istrazi koriste metodi koji pokazuju da
se on ne potuje kao linost. Na zakonodavcu, po shvatanju Suda, lei
obaveza da zabrani svaku vrstu prislukivanja koja bi mogla da dovede do
povrede dostojanstva prislukivanog.
Sa druge strane, zakljuuje Sud, akt prislukivanja u konkretnom sluaju ne sme biti preduzet ako postoji sumnja da e dostojanstvo ovog lica biti
oskrnavljeno. Tako na primer, trajno prislukivanje u stanu ili kui izvesno
bi dovelo do upoznavanja sa sutinski privatnim razgovorom prislukivanog, ija sadrina nema veze sa uinjenim delom, kao to bi i sveobuhvatno
prislukivanje lica omoguilo izgradnju slike o celokupnosti njegove linosti, zbog ega bi ovi postupci prouzrokovali povredu dostojanstva lica prema kojem se primenjuju, te tako ne smeju biti dozvoljeni.199
Ove dve zatitne funkcije ustavnog jemstva ljudskog dostojanstva
prisutne su i u drugim uporednopravnim sistemima.200 Meutim, trea
zatitna funkcija sistemsko je obeleje sudske prakse najviih nemakih
sudova. Ona se ne vezuje za pojedina prava i slobode, ve za celinu ustavistraivanje injeninog stanja na drugi nain bilo znatno oteano ili neuspeno (prevod:
Ljubica Tomi, op. cit., p. 17).
199 Ustavni sud u ovoj odluci upozorava da obaveza potovanja ljudskog dostojanstva na slian nain dolazi do izraaja i u vezi sa nepovredivou komunikacije jednog
lica sa njegovim svetenikom, advokatom ili lekarom.
200 Verovatno nema nacionalnog pravnog sistema koji ne predvia krivinopravnu
i graanskopravnu zatitu od protivpravnih radnji kojima se napada na linu ast, kao
to je uvreda, kleveta, omalovaavajue postupanje i sl. Sa druge strane, pojedini oblici
povrede drugih prava i sloboda oveka, po pravilu se kvalifikuju i povredom ljudskog
dostojanstva. Tako, u praksi primene lana 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima,
koji se odnosi na zabranu muenja, neovenog i poniavajueg postupanja i kanjavanja, Evropski sud u svojim odlukama insistira na obavezi zatite ljudskog dostojanstva (v.
praksu Evropskog suda u ovoj oblasti u Interightsovoj publikaciji Manual for Lawyers:
Article 3 ECHR, na sledeoj internet adresi: http://www.interights.org/view-document/
index.htm?id=242). Slino tome, u oblasti zabrane diskriminacije, esto se istie da je
diskriminatorno postupanje zabranjeno zbog toga to ono dovodi do povrede dostojanstva oveka. Tako se u prvoj i za sada jedinoj antidiskriminacionoj presudi Vrhovnog
suda Srbije iz 2004. godine, u tzv. sluaju Krsmanovaa (Rev. 229/04), kae: Diskriminacija po bilo kom osnovu vrea ljudsko dostojanstvo ije su komponente ast, ugled, lini
integritet i slino i takva povreda prava linosti uiva sudsku zatitu....
94
95
96
obezbeuje zatita pojedinih linih dobara, nazivaju se lina prava, odnosno prava linosti.208
Izmeu opteg prava linosti i posebnih linih prava postoji odnos
matinog prava,209 odnosno okvirnog prava210 i njegovih posebnih
manifestacija.211 Dakle, pravo na privatnost, pravo na ast i druga posebna lina prava, predstavljaju emanacije opteg prava linosti,212 jer su
sadrana u ovom optem pravu, odnosno jer se iz njega mogu izvesti.
Ovaj odnos aktivira se, pre svega, u sluajevima u kojima sud ne
moe da obezbedi neposrednu zatitu pojedinih linih dobara zbog toga
to pravni poredak ne sadri ekplicitne garancije posebnih prava linosti.
U tim situacijama, sud se oslanja na opte pravo linosti i prua zatitu
povreenom linom dobru kao konkretnom konstitutivnom elementu
linosti oveka.
U poslednjem u nizu od nekoliko sluajeva iz devedesetih godina
prolog veka koji su se odnosili na povredu privatnosti princeze Caroline
od Monaca,213 Ustavni sud je objasnio da opte pravo linosti garantuje
zatitu onih elemenata linosti koji nisu postali objekat zatite posebnih
garancija slobode u okviru Osnovnog zakona, ali koji imaju konstitutivan
znaaj za linost oveka kao i oni elementi koji su ve zatieni posebnim
odredbama. Opta zatita linosti u tom smislu, kae Sud, popunjava praznine postojee pravne zatite pojedinca.
U konkretnom sluaju, pred Ustavni sud se postavilo pitanje opravdanosti upada medija u privatan ivot Caroline od Monaca. Sud je kon208
97
statovao da je pravo objavljivanja fotografija koje se odnose na njene privatne i svakodnevne aktivnosti, ogranieno pravom na sliku i garancijama
zatite privatne sfere koje predstavljaju konkretne manifestacije opteg
prava linosti. Pravo na sliku, kako ga Sud naziva, obezbeuje pojedincu
mogunost da odlui o tome da li e dozvoliti drugome da naini i upotrebi fotografiju ili crte njegovog lika.
Sa druge strane, kae dalje Sud, zatita privatne sfere ovekovog ivota odreuje se na dva naina: tematski i prostorno. Tako, ona se odnosi
na one informacije koje se kvalifikuju kao privatne zbog sadraja koje o
pojedincu nose, ili zbog toga to se rasprava u javnosti o njima ili njihovo
izlaganje javnosti smatra neprikladnim, ili zbog neeljenih posledica koje
njihovo objavljivanje proizvodi po pojedinca. Tipini primeri ovih povreda privatnog ivota su po navodima Suda, itanje tueg linog dnevnika, otkrivanje sadraja poverljive komunikacije izmeu branih drugova,
upad u sferu seksualnosti, bolesti i sl.
Ideja o prostornoj zatititi privatne sfere, vodila je pak Sud u pravcu
obezbeivanja zatite pre svega za one aktivnosti koje se sprovode u domu
ili drugom izdvojenom mestu, kao to je posed namenjen odmoru.214
Aktivnosti pojedinca u ovim izdvojenim prostorima uivaju zatitu zbog
toga to je to neophodno potrebno u cilju obezbeivanja slobodnog razvoja njegove linosti, posebno u periodu u kome on eli da se odmara,
da bude sam, odnosno da ne bude izloen pogledima i panji drugih.215
214
98
99
100
U jednom od poslednjih velikih sluajeva zatite prava na informacijsko samoodreenje iz 2008. godine, Ustavni sud je stavio van pravnog prometa odredbe propisa koje su se odnosile na automatsko elektronsko prepoznavanje, registrovanje i skladitenje brojeva tablica vozila na javnim putevima (1 BvR 2074/05, 1 BvR 1254/07).
Sud je naao da navedene odredbe neopravdano povreuju opte pravo linosti zatieno
lanom 2, u vezi sa lanom 1. Osnovnog zakona, i to u konkretnoj manifestaciji ovog
prava koje Sud naziva osnovno pravo na informacijsko samoodreenje. U sluaju iz
2005. godine (BGH XII ZR 60/03), Savezni sud je na osnovu opteg prava linosti
obezbedio zatitu za pravo na kontrolu stavljanja drugome na raspolaganje linih informacija sadranih u DNK strukturi pojedinca.
Sa druge strane, Savezni sud je priznavao pravo na zatitu linih podataka i za
njih vezanih informacija iz privatnog ivota, i u sluajevima kad su mediji neovlaeno
koristili ove podatke. V. tako sluaj objavljivanja u tampi razloga za razvod braka jedne
javne linosti koji se odnosio na branu nevernost ovog lica, a koja injenica je saznata
iz odluke nadlenog organa o razvodu braka, u odluci iz 1999. godine (BGH VI ZR
264/98), zatim sluaj objavljivanja adrese i slike letnjikovca poznatog televizijskog novinara, zajedno sa informacijama o tome kako stii do njegovog poseda, u odluci iz 2003.
godine (BGH VI ZR 373/02), kao i sluaj objavljivanja u tampi identiteta deteta Ulrike Meinhof, poznate pripadnice teroristike grupe Crvena Armija, iz 2006. godine
(BGH VI ZR 45/05).
101
102
U sluaju princeza Soraya iz 1973. godine (BVerfGE 34, 269), Ustavni sud je
veoma precizno obrazloio ovu praksu kreativnog, dinaminog, odnosno evolutivnog
tumaenja prava. On kae da se pravo moe izuzetno nai i van usvojenih pozitivnopravnih pravila. Radi se o pravu koje predstavlja emanaciju celokupnog ustavnog poretka i koje ima za cilj ispravljanje odredbi pisanog prava. Na sudiji je da otkrije ove
emanacije i da u okviru svoje odluke potvrdi njihovu primenu u pojedinanom sluaju.
Ustav ne ograniava sudije u primenjivanju zakonskih odredbi u granicama njihovog jezikog znaenja. Ovaj pristup pretpostavlja potpunost zakonskih pravila, koja meutim
u praksi nije ostvariva. Uvid sudije u konkretan sluaj moe da iznese na videlo odreenu drutvenu vrednost koju ustavni poredak implicitno prihvata, ali koja nije zadobila
dovoljno jasan izraz u zakonskom tekstu. Odluka suda u tom sluaju moe da pomogne
u obezbeivanju efektivne potvrde ove vrednosti.
Ustavni sud je i u kasnijim odlukama takoe naglaavao znaaj prava stvorenog u
praksi tumaenja i primene Osnovnog zakona. V. tako odluke Suda BVerfGE 66, 116 iz
1984. godine i BVerfGE 96, 375 iz 1997. godine.
227 BverfG 1 BvR 240/04.
228 Zatitu autentinosti nemaki sudovi su na osnovu opteg prava linosti obezbeivali i u sluajevima objavljivanja izmiljenog intervjua (BGHZ 128, 1), objavljivanja netane informacije o tome da se jedno lice bori protiv raka (BGH VI ZR 332/94),
direktnog sugerisanja na naslovnoj strani netano izvedenog zakljuka da je jedno lice
spremno ili da je prihvatilo da se slika nago za visoku sumu novca (NJW 1988, 737)
i sl. Uopte o pravu na autentinost, v. kod Vladimir V. Vodineli, Graanskopravna
zatita ovekovog identiteta (autentinosti), Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 3/74.
103
BGH VI ZR 223/94.
U sluaju iz 1993. godine (BGH VI ZR 23/93), Savezni sud je takoe priznao
da je pravo na sliku posebna manifestacija opteg prava linosti. Pravo na lik kao emanaciju opteg prava linosti eksplicitno priznaje i Ustavni sud (1 BvR 620/07 iz 2007.
godine).
Sa druge strane, Savezni sud je zatitu lika na osnovu opteg prava linosti protegnuo i na sluajeve komercijalne eksploatacije portreta koji su prouzrokovali tetu licu
iji je lik reprodukovan, odnosno neosnovano obogaenje za lice koje je iskoriavalo
tuu sliku. V. tako sluaj Nena iz 1986. godine (BGH VI ZR 10/86), sluaj Fuchsberger
iz 1992. godine (BGH VI ZR 285/91), kao i sluaj Marlene Dietrich iz 1999. godine
(BGH I ZR 49/97).
231 lanovi 1617.1 i 1617a Nemakog graanskog zakonika odnose se na ime
deteta, a lan 1355.4 na promenu imena nakon zakljuenja braka.
232 1 BvR 131/96.
233 V. isto shvatanje Saveznog suda u odluci iz 1993 godine (BGH VI ZR 23/93).
234 U skoranjoj odluci iz maja 2009. godine, Ustavni sud je potvrdio da je primarna
uloga imena u pravnom poretku da obezbedi stvaranje linog identiteta (1 BvR 1155/03).
230
104
105
106
107
108
cija lana 1. i 2. Osnovnog zakona. Ovo pravo, kae dalje Sud, garantuje
svakom licu zatitu njegovog dostojanstva i slobodnog razvoja linosti.
Principi samoodreenja oveka i slobodnog razvoja linosti,251 ne koriste se meutim iskljuivo u kontekstu prva dva lana Osnovnog zakona.
Polje njihove primene daleko je ire ono obuhvata i ostala ustavom
zajamena prava i slobode pojedinaca. U daljem tekstu bie navedeni
primeri ekstenzivne upotrebe ovih principa od strane najviih nemakih
sudova.
U oblasti slobode miljenja i slobode tampe koje su pokrivene garancijama upisanim u lan 5. Osnovnog zakona,252 najvii nemaki sudovi nalazili su prostora za primenu dva principa ne samo da bi, kao to je
to ve predstavljeno, osigurali zatitu posebnim manifestacijama opteg
prava linosti, ve i u cilju zatite medija i pojedinaca koji se javno izraa251
109
vaju. Tako, u sluaju vojnici-ubice iz 1995. godine,253 Ustavni sud objanjava da sloboda miljenja garantuje svakome pravo da slobodno izrazi,
odnosno uini drugima dostupnim svoje miljenje, u usmenom, pisanom
ili slikovnom obliku.
Izraena miljenja odraavaju linost onog lica koje se koristi ovom
slobodom.254 Ona sadre njegove stavove o injenicama, idejama ili drugim licima, koji uivaju zatitu bez obzira na to da li se mogu oznaiti
kao racionalni ili emocionalni, vrsto utemeljeni ili izraeni bez osnova,
vredni ili bezvredni i sl.
Zatita slobode miljenja, dodaje Sud, ne odnosi se samo na sadraj,
ve i na formu iznetog stava. Pojedinac moe svoje miljenje izraziti na
razliite naine, na primer na polemian nain, kao to moe da izabere i
vreme i mesto za upoznavanje drugih sa sadrinom svojih stavova. Slino
tome, Savezni sud u sluaju iz 1993. godine,255 kae da zatitu uivaju i
stavovi koji sadre otru kritiku ili su izraeni na ironian nain. Sadrina
i forma miljenja, zakljuuje Sud, zatieni su lanom 5. Osnovnog zakona zbog toga to predstavljaju sastavni deo prava na samoodreenje lica
koje ih izraava. U tom smislu, a prema odluci Ustavnog suda iz 1990.
godine, ustavno jemstvo slobode miljenja ima funkciju zatite razvoja
linosti ovog lica.256
Svako je slobodan da kae ta misli, ak i ako nema ili ne moe da
navede pouzdan razlog za svoje miljenje. Cilj koji se eli postii izraavanjem stavova jeste mentalni efekat na okolinu, odnosno uticaj na formiranje miljenja drugih.257 I upravo zbog potrebe zatite interesa onih
kojima su ovi stavovi upueni i komplementarno garancijama slobode
izraavanja miljenja, Osnovni zakon sadri i jemstvo slobodnog pristupa
informacijama.
253
110
Istiui da potanskim slubama nije doputeno da zadravaju poiljke sa tampanim publikacijama koje na adrese u Saveznoj Republici
Nemakoj stiu iz nekadanje Nemake Demokratske Republike, Ustavni
sud u odluci iz 1969. godine,258 objanjava da se tim aktom povreuje
ustavom garantovano pravo pojedinca da sebe informie. Korienje ovog
prava preduslov je za formiranje miljenja o pojedinim pitanjima, to dalje predstavlja osnov za slobodno izraavanje linog miljenja. Elementarna je potreba oveka, zakljuuje Sud, da se to potpunije informie kako
bi proirio sopstvena saznanja, i na taj nain razvio svoju linost.259
Po pravilu, pojedinac se informie itajui tampu, odnosno sluajui i gledajui programe radija i televizije. U tom smislu, autonomija
tampe, kako je naziva Ustavni sud u sluaju Spiegel iz 1966. godine,260
od odluujueg je znaaja za obezbeivanje informacija javnosti. Ovu autonomiju uivaju jednako pojedinci-novinari i organizacije-mediji. Institucija slobodne tampe, po shvatanju Suda, obuhvata ne samo slobodu
od pretresa kancelarija novinara i urednika, to je u ovom konkretnom
sluaju dalo povod za donoenje odluke, ve i slobodu osnivanja javnih
glasila, slobodu pristupa profesiji novinara, zatitu izvora informacija, kao
i odreene pozitivne obaveze drave, a na prvom mestu obaveze obezbeivanja dostupnosti informacija o radu dravnih organa i spreavanja
monopola u objavljivanju informacija i formiranju miljenja u javnosti.261
258
111
Institucionalna autonomija medija obuhvata po miljenju Ustavnog suda izraenog u sluaju Wallraff/Bild iz 1984. godine,262 takoe i
uredniku tajnu, odnosno slobodu urednika da sauva poverljivost svog
rada. Sud u ovoj odluci kae da medijima kao organizacijama mora biti
obezbeeno pravo na slobodan razvoj u drutvu.263 Najzad, u skoranjoj
odluci Ustavnog suda iz 2008. godine,264 neposredno se potvruje da sloboda tampe ukljuuje pravo medija da za sebe odlui koja je informacija
vredna objavljivanja.
Veoma slino rezonovanje dolazi do izraaja i u oblasti slobode umetnosti i nauke, kao i tzv. akademske slobode, koje su takoe zajamene
lanom 5. Osnovnog zakona.265 U sluaju Mephisto iz 1971. godine,266
koji se odnosio na ocenu doputenosti sadraja istoimenog romana Klausa Manna, Ustavni sud naglaava da umetnost predstavlja najneposredniji izraz linosti umetnika. U sutini umetnike aktivnosti lei kreativan
proces u okviru koga umetnik odabira odreeni komunikacijski medij, a
zatim u neposredno saznatljivom obliku izraava ono to osea, misli, to
je nauio ili iskusio i sl. U toku ovih aktivnosti, umetnik koristi svesne
i podsvesne sadraje svoje linosti, koje nije mogue racionalno razdvojiti, kao i svoju intuiciju, imaginaciju i umenost. U tom smislu, kae
Sud, sloboda sadrana u ovom jemstvu, ba kao to je to sluaj sa ostalim
osnovnim pravima, utkana je u ustavnu koncepciju oveka kao odgovornog pojedinca koji je slobodan da se razvija u drutvu.267
razliita miljenja, te zbog toga javna glasila imaju funkciju posrednika izmeu pojedinaca i njihovih izabranih predstavnika. Mediji objavljuju miljenja i zahteve koji nastaju
u javnoj debati, i na taj nain ih prenose organima vlasti, koji su dalje u poziciji da svoje
odluke, ak i u svakodnevnim situacijama, uporeuju sa miljenjem koje o tome preovlauje meu stanovnitvom.
262 BVerfGE 66, 116.
263 U sluaju Blinkfuer iz 1969. godine, Ustavni sud je stao na stanovite da je
cilj slobode tampe da olaka i obezbedi slobodno stvaranje miljenja u javnosti, te da
pozivanje na bojkot protiv odreenog javnog glasila zbog njegovog sadraja i to korienjem dominantnog poloaja na medijskom tritu, predstavlja nedoputenu povredu
ove slobode.
264 1 BvR 1602/07, 1 BvR1606/07, 1 BvR 1626/07.
265 Prvo pravilo iz lana 5, stav 3. Osnovnog zakona izraeno je sledeim reima:
Umetnost i nauka, istraivanje i nastava slobodni su. (prevod: Ljubica Tomi, op. cit.,
p. 12).
266 BVerfGE 30, 173.
267 U sluaju ulinog teatra iz 1984. godine (BVerfGE 67, 213), Ustavni sud je
istakao da nije mogue precizno definisati umetnost, ali da je neophodno zatiti slobodu
112
113
Osim toga, akademske slobode tite i autonomiju fakulteta, odnosno univerziteta kao institucija. U skoranjoj odluci iz 2008. godine,270
Ustavni sud je raspravljao o doputenosti akta teolokog fakulteta na
osnovu koga je profesor koji je predavao predmet Novi zavet, a koji se
javno odrekao hrianske vere, premeten na predmet Istorija i knjievnost ranog hrianstva. Ustavni sud je stao na stanovite da u sukobu
dva oprena interesa u konkretnom sluaju, pretee potreba zatite prava
crkve kojoj fakultet pripada na sopstveno samoodreenje, kao i prava fakulteta da ouva svoj identitet teolokog fakulteta i ostvari cilj obrazovanja novih teologa.
Nije na dravi koja je nepristrasna u verskim stvarima, da donese
odluku o teolokom uenju pojedinih denominacija, ve je to pitanje na
koje odgovor moe da prui samo verska zajednica kojoj teoloki fakultet pripada. Samoodreenje crkve, kako kae Ustavni sud,271 povezano je
sa pravom fakulteta da izgradi i ouva svoj identitet teolokog fakulteta,
iji je nastavni plan i sfera istraivanja odreena u skladu sa crkvenim
potrebama. Ova funkcija fakulteta da zadovolji potrebe svoje denominacije, zakljuuje Sud, bila bi znaajno ugroena ako bi kljuni predmet u
nastavnom planu predavao profesor koji se javno odrekao veroispovesti
kojoj ovaj fakultet pripada.
Primena pravila o verskim slobodama u oblasti obrazovanja dola
je takoe do izraaja u odluci Ustavnog suda iz 2003. godine,272 koja
se odnosila na pravo uiteljice islamske veroispovesti da u toku nastave
nosi hidab, tradicionalnu maramu kojom se pokriva glava. Sud je zauzeo stav da nametanje radne obaveze uzdravanja od noenja hidaba na
270
1 BvR 462/06.
Institucionalna autonomija crkava i drugih verskih zajednica nije neposredno
zajamena u lanu 4. Osnovnog zakona koji se odnosi na verske slobode. Meutim, u
lanu 140. Osnovnog zakona, kae se da e se u ovoj oblasti i dalje primenjivati pravila
starog tzv. Vajmarskog ustava iz 1919. godine. Tako, u lanu 137. Vajmarskog ustava,
blie je ureen pravni status verskih zajednica, te se u njemu, izmeu ostalog, mogu
proitati sledea pravila:
Ne postoji dravna crkva.
Jemi se sloboda udruivanja u verske zajednice.
Spajanje verskih zajednica na teritoriji Rajha ne podlee nikakvim ogranienjima.
Svaka verska zajednica samostalno ureuje i upravlja svojim poslovima u okviru
granica vaeeg zakona. (prevod: Ljubica Tomi, op. cit., p. 89).
272 2 BvR 1436/02.
271
114
asu, predstavlja povredu verske slobode garantovane lanom 4. Osnovnog zakona.273 Ova obaveza, objanjava Sud, stavlja uiteljicu u poziciju
da odlui da li e da napusti kolu ili e prestati da nosi tradicionalni deo
svoje odee.
Odredbe lana 4. Osnovnog zakona, jeme na sveobuhvatan nain
pravo pojedinca da veruje ili ne veruje u svom privatnom ivotu, ali i
njegovo pravo da javno izrazi svoje versko opredeljenje. U ovu slobodu
spada po miljenju Suda i pravo pojedinca da oblikuje svakodnevno postupanje u skladu sa svojim verskim uverenjima.
Za uiteljicu u konkretnom sluaju noenje hidaba predstavlja samo
ispunjavanje verske obaveze, dok pokoravanje pravilima oblaenja verske zajednice kojoj pripada jeste izraz njene vere. Pravo uiteljice da nosi
hidab u toku nastave zatieno je ustavnim jemstvima, zakljuuje Sud,
zbog toga to sloboda veroispovesti pretpostavlja obezbeivanje prostora
u okviru koga pojedinac moe da izraava svoja verska uverenja i na taj
nain ostvari linu autonomiju.
Ovo pitanje line autonomije u sferi religije, dolo je do izraaja i u
skoranjem sluaju iz 2009. godine,274 u kome je Ustavni sud odluivao
o doputenosti zakonskih odredbi pojedinih federalnih jedinica koje su
omoguavale radnjama da ostanu otvorene i nedeljom, odnosno za vreme
praznika. Sud na prvom mestu konstatuje da ustavna sloboda od rada nedeljom i za vreme praznika ima za cilj obezbeivanje nesmetanog odmora
od rada.275 Istovremeno, kae Sud, ova ustavna pravila utemeljena su u
verskoj, odnosno hrianskoj tradiciji zemlje, te u tom smislu predstavljaju specifine garancije verske slobode.
Sloboda veroispovesti nema samo odbrambenu funkciju, ve namee
i odreene pozitivne obaveze, kao to je obaveza zatite prostora u okviru
koga pojedinac moe da izraava svoja verska uverenja, a time i ostvari
273
115
autonomnu linost u sferi ideologije i religije. Zbog toga se obezbeivanje odmora nedeljom i u vreme praznika mora razumeti i kao deo slobode veroispovesti zatiene lanom 4. Osnovnog zakona.
Meutim, objanjava Sud, vremenom je ustavna sloboda od rada nedeljom i praznikom u znaajnoj meri izgubila svoj verski, odnosno hrianski karakter. Sekularna funkcija ovih ustavnih garancija sastoji se u
tome to one obezbeuju svakom pojedincu mogunost da izvan procesa
rada zadovolji svoje osnovne ivotne potrebe. Tako, svako uiva pravo da
se nedeljom i za vreme praznika odmori i da ostvari kontakt sa drugima,
da se sam ili sa drugima opusti, da uiva u dokolici, da se rekreira i sl.
U tom smislu, sloboda od rada nedeljom i praznikom, kae Sud, slui
slobodnom razvoju linosti pojedinca u korienju ostalih osnovnih prava
van radnog vremena.
Ovaj sluaj primene principa samoodreenja i slobodnog razvoja
linosti koji usmerava panju i na drutveni kontekst uivanja prava i
sloboda, ilustrativan je primer njihovog korienja u veoma irokoj oblasti pravnih garancija uspostavljanja i razvoja odnosa sa drugim ljudima.
U odluci Ustavnog suda iz 1991. godine,276 kae se da ustavno jemstvo
slobode okupljanja iz lana 8. Osnovnog zakona,277 ima za cilj obezbeivanje pojedincima mogunosti za zajedniko izgraivanje i izraavanje
miljenja. Ovo jemstvo ini moguim planiranu ili spontanu komunikaciju izmeu ljudi, bez meanja drave, kao i izraavanje rezultata ove
komunikacije.
Svaki pojedinac ima pravo da se pridrui skupu. Naravno, objanjava
Sud, to ne znai da se od pojedinca zahteva da podri ideje drugih, ve
on na skupu moe da izrazi i svoje protivljenje, odnosno da kritikuje
miljenja koja su ve izraena. Jedino to onaj koji sebe vidi u opoziciji
prema skupu ne sme initi, jeste da sprei odravanje skupa.
Poseban znaaj ovog jemstva slobode okupljanja po demokratske
procese vidljiv je u vreme predizborne kampanje. U odluci Ustavnog
suda iz 1982. godine,278 koja se odnosila na pitanje doputenosti otre
kritike politikih protivnika na predizbornom skupu, kae se da ustavnu
276
116
ulogu uesnika u formiranju politike volje graana iz lana 21. Osnovnog zakona,279 politike partije vre prvenstveno aktivnim ukljuivanjem
u izborni proces, koji je u parlamentarnoj demokratiji najvaniji oblik
formiranja ove politike volje. U periodu predizborne kampanje, objanjava Sud, ovo ustavno pravilo igra odluujuu ulogu u obezbeivanju
slobode izraavanja miljenja. Kritika koju jedna stranka javno iznosi na
raun druge stranke, predstavlja njen doprinos javnoj debati o politikim
stvarima, i time doprinos formiranju miljenja biraa.
Sa druge strane, Ustavni sud je odluivao i o osetljivim pitanjima odnosa izmeu pojedinaca u oblasti pravne zatite braka i porodice. U sluaju iz 2008. godine,280 Sud je raspravljao o ustavnosti odredbe Zakona
o transseksualcima (Transsexuellengezetz, 1980), koja je dozvoljavala licu
koje je promenilo pol da od nadlenog organa zahteva priznanje novog
pola, ali samo pod uslovom da se to lice ne nalazi u braku. Podnosilac
zahteva za ocenu ustavnosti bilo je lice koje je u to vreme ivelo sa svojom
suprugom u branoj zajednici ve 56 godina i koje je sa njom dobilo troje dece. Iako je hirurkim putem promenilo pol, ovo lice nije elelo da se
razvede od svoje supruge zbog toga to je sa njom i nakon ove medicinske
intervencije ostalo u dobrim branim odnosima.
Ustavni sud je zauzeo stav da je ograniavajua zakonska odredba
neustavna. Ova odredba, objanjava Sud, ima za cilj da omogui vrenje ustavom zajamenog prava na samoodreenje polnog identiteta. Ona
obavezuje nadleni organ da na osnovu zahteva lica koje je promenilo
pol, izvri priznanje njegovog novog pola. Meutim, ova odredba odnosi
se samo na lice koje nije u braku, te na taj nain stvara znaajnu prepreku
za ostvarenje prava na priznanje novog pola onom licu koje se nalazi u
braku.
Lice koje u toku braka otkrije ili odlui da prizna svoju transseksualnost i koje se nakon toga podvrgne hirurkoj intervenciji, objaanjava
Sud, nalazi se pred linim izborom ako eli da doe do odluke nadlenog organa o priznanju novog pola, morae da se razvede, a ako zajedno
sa branim drugom eli da ostane u braku, promena pola nee biti pravno priznata.
279 Prvo pravilo upisano u stav 1, lana 21. Osnovnog zakona, glasi: Politike
stranke uestvuju u stvaranju politike volje naroda. (prevod: Ljubica Tomi, op. cit.,
p. 22).
280 1 BvL 10/05.
117
Stav 1, lana 6. Osnovnog zakona, glasi: Brak i porodica uivaju posebnu zatitu drave. (prevod: Ljubica Tomi, op. cit., p. 12).
282 2 BvR 1436/02.
283 Prvo pravilo upisano u stav 2, lana 6. Osnovnog zakona, izraeno je sledeim
reima: Nega i vaspitanje dece jeste prirodno pravo i prioritetna dunost roditelja. (prevod: Ljubica Tomi, op. cit., p. 12).
284 BVerfGE 83, 130.
118
119
e) Zakljuna razmatranja
Praksa Ustavnog i Saveznog suda pokazuje da gotovo nema posebne
ustavne garancije koja je ostala van domaaja lanova 1. i 2. Osnovnog
zakona. Vrenje prava i sloboda upisanih u ustavni katalog ljudskih prava
neposredno se u praksi najviih nemakih sudova vezuje za primenu principa slobodnog razvoja linosti i samoodreenja pojedinca, kao i principa nepovredivosti ljudskog dostojanstva. Na ovaj nain, u pravoj mrei
287
Odnosi roditelja i njihove dece bili su u sreditu panje najviih nemakih sudova i u sluajevima kada je ovaj odnos kao deo njihovog privatnog ivota bio predmet
medijskog izvetavanja. V. tako sluaj erke koja je putem medija govorila o tome kako
ju je otac seksualno zlostavljao iz 1998. godine (1 BvR 131/96), kao i sluaj navoenja
u medijima da je podnosilac predstavke erka teroristkinje Ulrike Meinhof iz 2006.
godine (BGH VI ZR 45/05).
288 2 BvR 392/07.
120
isprepletanih apstraktnih principa i posebnih pravila, izgraena je sveobuhvatna konstrukcija zatite slobode pojedinca.
Dva su osnovna obeleja ove sofisticirane graevine. Prvo, temeljni
pravni principi i posebna pravila nikad se ne koriste na isti, jednoobrazan nain, to ukazuje na to da je njihov meusobni odnos veoma sloenog karaktera. Tako, u konkretnim sluajevima, ustavni principi se nekad
koriste samostalno, ali mnogo ee u vezi sa drugim pravilima koja se
odnose na garancije pojedinih prava i sloboda. Nekad se sami principi
koriste radi stvaranja novih prava i sloboda, a nekad kao sredstvo dopunske zatite onih prava i sloboda koja su ve sadrana u tekstu Osnovnog
zakona ili posebnih zakona. U nekim sluajevima dominira samo jedan
princip, u drugim sluajevima koriste se istovremeno vie principa.
Nekad se ini da sudovi razumeju tri principa kao samostalna, a nekad kao norme koje proizlaze jedna iz druge. U sluaju Marlene Dietrich
iz 1999. godine,289 Savezni sud kae da je opte pravo linosti priznato
kao ustavno pravo zajameno lanovima 1. i 2. Osnovnog zakona, te da
ono garantuje zatitu dostojanstva oveka i prava na slobodan razvoj linosti. Slino tome, jo u sluaju Herrenreiter iz 1958. godine,290 Savezni
sud navodi da svetost ljudskog dostojanstva i slobodan razvoj linosti koji
su zatieni lanom 1. Osnovnog zakona, moraju biti priznati i kao opte
pravo linosti.291
Ovaj sloen odnos izmeu pravila i principa, koji se esto shvataju kao slojevi istog normativnog poretka i koji se po potrebi i u skladu sa okolnostima sluaja mogu pravno aktivirati samostalno ili zajedno
sa ostalima, neposredno upuuje na drugo obeleje ustavne konstrukcije ljudskih prava, a to je njena celovitost. Celovitost pak reima zatite
ljudskih prava u Nemakoj potie od iste osnovne ideje, a to je ideja o
slobodi oveka.292 U skladu sa ve pokazanom sloenou pravnog siste289
BGH 1 ZR 49/97.
BGHZ 26, 349.
291 U daljem tekstu odluke Suda, kae se da Osnovni zakon garantuje sveobuhvatnu zatitu linosti i priznaje ljudsko dostojanstvo i pravo na slobodan razvoj
linosti kao temeljnu vrednost.
292 U tom smislu, Robert Alexy zauzima stav da ustavno pravo Nemake ne garantuje samo posebna prava pojedinca, kao to je sloboda izraavanja miljenja, ve i
opte pravo na slobodu (op. cit., p. 223224). On objanjava da je pozicija Ustavnog
suda u vezi sa garancijama opteg prava na slobodu pojedinca jednako vrsta jo od
sluaja Elfes. Alexy kae da je Ustavni sud do danas ostao na istom stavu da se sloboda
290
121
122
BVerfGE 6, 32. Robert Alexy smatra da je ovim stavom Ustavnog suda odreena sadrina one ideje slobode oveka koju on skraeno formulie kao opte pravo na
slobodu (op. cit., p. 223 i dalje). Izraz pravo na slobodu trebalo bi pak tumaiti u
kontekstu opte analitike teorije prava, iju osnovu po njemu ini trostruka podela na
pravo na neto, slobodu i pravnu mo (ibid., p. 120 i dalje).
299 1 BvR 921/85.
300 U odluci Suda se dalje kae da sveobuhvatna zatita slobode aktivnosti ima
vanu funkciju osiguranja line slobode, te da bi svaki pokuaj suavanja sfere zatite
upuivanjem na vrednost odreene aktivnosti, vodio gubitku slobode pojedinca.
Suprotstavljajui se odluci veine, sudija Grimm istie da se aktivnost jahanja konja u prirodi, koja je dala povod za preciziranje sadrine opteg prava u konkretnom
sluaju, ne moe smatrati kao aktivnost pojedinca koja uiva ustavnu zatitu. On kae
da se ova pravna garancija moe odnositi samo na one aktivnosti koje imaju nesumnjiv
znaaj za razvoj linosti pojedinca.
123
Interesantno je da je Evropski sud za ljudska prava u sluaju Preti protiv Ujedinjenog Kraljevstva (No 2346/02, 29/04/2002), neposredno izbegao korienje rei samoodreenje umesto rei autonomija. Povodom zahteva podnosioca predstavke da se
prizna da pravo pojedinca na samoodreenje ukljuuje i njegovo pravo da okona ivot,
u odluci se kae da iako prethodna praksa nije ustanovila da je pravo na samoodreenje kao
takvo sadrano u lanu 8. Konvencije, Sud smatra da je pojam line autonomije znaajan
princip na osnovu koga se vri tumaenje njenih garancija.
302 V. tako Robert Alexy, op. cit., pp. 233234. Alexy koristi upravo formulu
ljudske prirode da bi odbranio ideju o optem pravu na slobodu, v. tako ibid., pp.
232236. Slino razumevanje mesta ljudskog dostojanstva u ideji slobode oveka, izraava Ronald Dworkin. Iako se pojam dostojanstva ne koristi u amerikom pozitivnom
pravu na sveobuhvatan nain kao to se to ini u Nemakoj, Dworkin ipak insistira na
stavu da nepovredivost ljudskog dostojanstva zauzima vano mesto u ustavnom sistemu
zemlje, ali i u optoj politikoj kulturi, te dodaje:
Od najvieg znaaja za ovu kulturu je verovanje u ljudsko dostojanstvo: u to da
ljudi imaju moralno pravo i moralnu odgovornost da se za sebe suoe, odgovarajui
na sopstvene naloge savesti i ubeenja, sa osnovnim pitanjima koja se odnose na znaenje i vrednost njihovog ivota (op. cit., p. 111).
124
125
Ideja pravednog drutva povezana je sa obeanjem emancipacije i ljudskog dostojanstva. Distributivni aspekt jednakog pravnog poloaja i jednakog tretmana... je jednostavno ono to se izvodi iz univerzalnog karaktera prava koje garantuje slobodu i integritet svakome. Normativni
klju je autonomija... U pravnoj zajednici, nijedan nije slobodan sve
dok se sloboda pojedinca moe kupiti ugnjetavanjem drugoga.307
307
III
PRAVO LJUDSKIH PRAVA
III
PRAVO LJUDSKIH PRAVA
Istraivanje koje je preduzeto pokazuje da je mogue izgraditi pojam
ljudskih prava u okviru jedinstvenog pravnog poretka. Ovaj pojam funkcionalan je u svom normativnom aspektu, jer ga je mogue primeniti u
svakodnevnom pravnom ivotu, ali i u svom teorijskom aspektu, jer se
zasniva na jedinstvenoj sveobuhvatnoj ideji.
Meutim, pravu ljudskih prava nije stalo samo do utvrivanje temeljnog pojma ljudskih prava. Da bi se pravni reim uivanja i zatite
ljudskih prava uinio delotvornim, nije dovoljno razumeti na ta se svode prava i slobode, odnosno koji je njihov zajedniki imenitelj, ve je
potrebno odrediti i opta pravila koja se vezuju za praktino korienje
pojedinih pravnih garancija.
Tri grupe ovih optih pravila obezbeuju neophodan normativni
okvir za efikasno uivanje ljudskih prava. Prva grupa pravila odnosi se
na definisanje sadrine pojedinih prava i sloboda. Pojedinac naime moe
imati izvesnost u pogledu mogunosti uivanja svojih prava samo ako
zna, ili moe da sazna, na ta ga pravne garancije ovlauju, odnosno koja
je sadrina ovlaenja koja su u ove garancije upisana. U tom pogledu, od
izuzetne pomoi je ono to se naziva katalog ljudskih prava, jer on prua
mogunost svakome da se upozna sa nazivom i sadrinom prava ili slobode, kao i sa pravnom snagom njihovih garancija.
Druga grupa pravila vezuje se za odreivanje beneficijara, odnosno
korisnika prava ili slobode. Obino se kae da su beneficijari ljudskih prava svi ljudi. Meutim, u veem broju sluajeva se pokazuje da se uivanje
odreenih prava i sloboda ne vezuje za sve, ve samo za pravom posebno
odreen krug lica. Pravo ljudskih prava odgovara na ovo pitanje o tome
ko se smatra beneficijarom pojedinih pravnih garancija.
Najzad, trea grupa pravila upuuje na krug onih lica na iju adresu
je poslata pravna norma koja sadri obavezu potovanja ljudskih prava.
130
Ove tri grupe pravila zajedno ine funkcionalno jedinstven pravni reim uivanja ljudskih prava koji se moe koristiti u relanom pravnom ivotu. Pravno-teorijski
posmatrano, jo je John Austin tvrdio da pojam graanskih sloboda podrazumeva trostrani odnos: suverenu vlast koja stvara pozitivno pravo putem kojeg se dodeljuju prava
i nameu obaveze, zatim lice ili lica kojima je pravo dodeljeno, kao i lice ili lica kojima
je nametnuta obaveza potovanja ovog prava (op. cit., pp. 279281).
309 V. o tome Tomas Burgental, Meunarodna ljudska prava, 1997.
310 V. sveobuhavtnu zbirku meunarodnih dokumenata o ljudskim pravima u
knjizi Meunarodno javno pravo, zbirka dokumenata, priredili Vidan Hadi-Vidanovi,
Marko Milanovi, 2005.
311 Osim njih, Srbija je potpisala i ratifikovala i druge brojne dokumente u oblasti
ljudskih prava. Meu poslednjim ratifikovanim meunarodnim dokumentima je i Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom UN, kao i Revidirana Evropska socijalna povelja Saveta Evrope iz 2009. godine. Uopte o zakljuivanju i ratifikaciji meunarodnih
ugovora, v. kod Vladimir uri, Ustav i meunarodni ugovori, 2007.
131
132
Savremeni pak pravni dokumenti o ljudskim pravima esto su sabrani u posebna odeljenja specijalizovanih pravnih biblioteka. Nepregledno
mnotvo meunarodnih dokumenata, kao i nacionalni izvori prava, nude
nam beskrajan spisak prava i sloboda koje uglavnom nisu bile poznate
pravniku koji je iveo pre vie od 200 godina.
Dva se pravna dokumenta mogu smatrati pravim modernim katalozima ljudskih prava. Prvi nosi naziv Deklaracija prava oveka i graanina
i predstavlja krunu Francuske revolucije iz 1789. godine. Drugi je poznat
pod nazivom Povelja o pravima (The Bill of Rights), dokument koji
sadri prvih deset amandmana na Ustav Sjedinjenih Amerikih Drava
usvojenih 1791. godine.
Deklaracija prava oveka i graanina broji ukupno 17 lanova, od
kojih veina sadri samo jednu reenicu. Verovatno najpoznatije jemstvo
Deklaracije koje je upisano ve u prvoj reenici prvog lana, glasi:
Ljudi se raaju i ive slobodni i jednaki u pravima.314
Nakon ovog fundamentalnog principa slobode i jednakosti, u tekst
Deklaracije upisana su i druga prava, a pre svega pravo svojine, line sigurnosti i sloboda otpora ugnjetavanju kao prirodna i nezastariva prava
oveka. Takoe, u Deklaraciju su upisane i garancije politikog suvereniteta svih koji ive u drutvu, odnosno cele nacije, garancije predstavnike
demokratije, kao i principa podele vlasti i vladavine prava.
Ovaj dokument na neobino moderan nain nabraja i ostala zajamena prava i slobode i odreuje njihovu sadrinu. Tako su u Deklaraciji svoje mesto nala pravila o pravima lica protiv koga se vodi
krivini ili drugi postupak, a posebno pravilo o pretpostavljenoj nevinosti ovog lica, zatim pravila o slobodi uverenja i slobodi izraavanja,
kao i pravila o pravu na kontrolu rada organa vlasti, ukljuujui i pravo
da se zahteva od svakog javnog slubenika da poloi raun o svom
upravljanju.315
Gotovo u isto vreme, sa druge strane Atlantskog okeana, Amerika revolucija dolazi do svog kataloga ljudskih prava, do Amandmana na
Ustav SAD. Jo 4. jula 1776. godine u Filadelfiji, predstavnici amerikih
314
133
134
135
Pravno-politiki uticaj oba ova dokumenta na razvoj nacionalnog zakonodavstva drugih drava je ogroman. Njihovo donoenje utrlo je put
sastavljanju novih kataloga ljudskih prava. Ono to se tada smatralo izuzetnim, u dananje vreme je uobiajeno u savremenom svetu gotovo da
nema zemlje u iji pravni sistem nije utkana sveobuhvatna lista prava i
sloboda pojedinaca.
Ali i mnogo vie od toga, dva pravna dokumenta su odluujue doprinela otkrivanju ideje o ljudskim pravima kao temeljnog principa na
kome poiva nova pravna i politika zajednica slobodnih i jednakih pojedinaca. Posmatrano iz perspektive pozitivnog prava, ova ideja se izraava
putem upisivanja pravnih garancija ljudskih prava u najvii pravni akt
zemlje. Na ovaj nain pravna pravila o ljudskim pravima dobijaju pravnu
snagu koja se oznaava kao najvea. Nema drugih pravila u okviru jednog
pravnog poretka za koja se moe rei da imaju veu pravnu snagu.
Dakle, unoenje liste zajamenih prava i sloboda u ustav dovodi do
uzdizanja ljudskih prava na nivo osnovnog zakona. Slobode oveka jesu
konstitutivni elemenat drutvene zajednice i kao takve zatiene su u
najviem pravnom aktu. To predstavlja rezultat ozbiljno shvaene ideje
o ljudskim pravima kao temeljnom principu politike zajednice koja i
danas dominira demokratskim drutvima.320
136
137
to je garancija jednakosti ljudi, odnosno sloboda od diskriminacije, zabrana ropstva, muenja, svirepog, neovenog ili poniavajueg postupanja i kanjavanja, pravo na priznavanje pravnog subjektiviteta, pravo na
sudsku zatitu zajamenih prava i sloboda, pravo na linu slobodu, prava
uesnika krivinog i drugih postupaka, pravo na privatnost, sloboda kretanja, pravo na utoite, pravo na dravljanstvo, pravo na brak i osnivanje
porodice, pravo na imovinu, sloboda misli, savesti i veroispovesti, sloboda
miljenja i izraavanja, sloboda okupljanja i udruivanja i pravo na uee
u upravljanju javnim poslovima, ukljuujui i pravo da se to ini preko
slobodno izabranih predstavnika, kao i pravo na organizovanje povremenih i slobodnih izbora predstavnika dravne vlasti. Ova prava i slobode
upisane su u prvih dvadesetjedan lan Deklaracije.
Sledeih est veoma sadrajnih odredbi posveeno je pravima tzv.
druge generacije. Radi se o socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima, meu kojima su i pravo na rad, na slobodan izbor zaposlenja, na
pravine i zadovoljavajue uslove rada, kao i na zatitu od nezaposlenosti,
pravo na jednaku platu za jednaki rad, pravo na zadovoljavajuu naknadu
za rad, pravo na odmor i ogranieno radno vreme, pravo na sindikalno organizovanje i lanstvo u sindikatu, pravo na ivotni standard koji
obezbeuje zdravlje i blagostanje pojedincu i njegovoj porodici, pravo na
socijalno osiguranje, naroito u sluaju bolesti, onesposobljenosti za rad,
starosti i sl, prava majke i deteta, pravo na kolovanje, kao i pravo na uee u kulturnom, umetnikom i naunom ivotu zajednice, to ukljuuje
i zatitu naunih, knjievnih i umetnikih dela.
Podela na dve generacije prava i sloboda prevashodno je uslovljena
istorijskim razvojem kataloga ljudskih prava.325 Prava prve generacije su
istorijski starija. Ona su nastala jo na samom poetku prelaska u moderno doba, u toku XVIII veka, i to pre svega kroz promenu shvatanja o
odnosu izmeu drave i pojedinca. Prava druge generacije su mlaa, ona
se vezuju za napore radnika i drugih grupa socijalno ugroenog stanovnitva da za sebe osiguraju pogodno ekonomsko, radno, socijalno i kulturno
okruenje. U tom smislu, Opta deklaracija UN je samo sumirala dotadanji razvojni put ljudskih prava.326
Meutim, u ovom tekstu se sa lakoom moe naslutiti potreba daljeg irenja liste ljudskih prava izvan tema kojima su se bavile garancije
325 Kristijan Tomuat kae da je 10. decembra 1948. godine, na dan usvajanja
Deklaracije UN, poelo novo poglavlje ljudske istorije (ibid., p. 72).
326 Ibid., pp. 7476.
138
Ibid., pp. 94 i dalje. V. takoe i Alan Rosas, Martin ajnin, Kategorije i korisnici ljudskih prava, u knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava, op. cit., pp.
8485.
328 V. uopte o razvoju meunarodnog prava ljudskih prava nakon Drugog svetskog rata kod Krysztof Drzewicki, Internacionalizacija ljudskih prava i njihova juridizacija, u knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava, op. cit., pp. 5672.
329 Vie o Paktu v. kod Manfred Novak, Meunarodni pakt o graanskim i politikim pravima, u knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava, op. cit., pp.
115138.
330 Vie o Paktu v. kod Metju Krejvn, Meunarodni pakt o ekonomskim socijalnim
i kulturnim pravima, u knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava, op. cit., pp.
141164.
139
140
Na tlu Evrope, dve organizacije odluujue su doprinele irenju spiska zatienih prava i sloboda. Sa jedne strane, to je Savet Evrope kao
politika zajednica koja je nakon sloma komunistikih reima s kraja
osamdesetih i poetka devedesetih godina prolog veka, u svoje lanstvo primila gotovo sve evropske drave.337 Pored Evropske konvencije
o ljudskim pravima i protokolima uz Konvenciju kao najvanijim izvorima ljudskih prava ove organizacije, posebno se istiu i Evropska konvencija o spreavanju muenja i neovenih ili poniavajuih kazni ili
postupaka, Okvirna konvencija za zatitu nacionalnih manjina, Evropska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima, Evropska socijalna povelja, ali i brojni drugi pravni dokumenti napisani u formi deklaracija
ili preporuka.338
Sa druge strane, to je Evropska unija, organizacija evropskih zemalja
iji je nastanak bio vezan prevashodno za ekonomski napredak dravalanica. Meutim, u svom razvoju, Evropska unija nije mogla da ostane
po strani od ljudskih prava i to pre svega u onim oblastima koje su vezane za privrednu delatnost, kao to je zatita potroaa, prirodne okoline,
intelektualne svojine, u oblasti radnog i socijalnog prava i sl. Vremenom
pak, komunitarno pravo EU razvilo je pravne standarde i u drugim oblastima ljudskih prava, na primer u oblasti zatite od diskriminacije i zatite podataka o linosti.339 Najzad, u Nici 2000. godine, Evropska unija
nacija usvojena je Meunarodna konvencija o spreavanju i kanjavanju zloina aparthejda (1973), zatim su osnovani meunarodni krivini tribunali za bivu Jugoslaviju
(1993), i za Ruandu (1994), kao i stalni Meunarodni krivini sud (1998), da bi u
poslednjih desetak godina bile usvojene konvencije o spreavanju finansiranja terorizma (1999), protiv prekograninog organizovanog kriminala (2000), protiv korupcije
(2003), o spreavanju akata nuklearnog terorizma (2005) i dr. Na nivou Ujedinjenih
Nacija donet je i itav niz drugih dokumenata, na primer oni koji se odnose na zatitu
uesnika i rtava oruanih sukoba (humanitarno pravo), zatitu prirodne okoline, zatitu kulturnog naslea i sl. Tekstovi svih dokumenata Ujedinjenih nacija o ljudskim
pravima dostupni su na sledeoj zvaninoj internet adresi: http://treaties.un.org/Pages/ParticipationStatus.aspx.
337 V. o osnovnim ciljevima i dokumentima Saveta Evrope kod J. G. Merrills,
Unapreenje i zatita ljudskih prava u okviru evropskih sporazuma, u knjizi Uvod u
meunarodnu zatitu ljudskih prava, op. cit., pp. 357366.
338 Podaci o ciljevima, kao i dokumenti Saveta Evrope, dostupni su na sledeoj
internet adresi: http://www.coe.int/.
339 V. uopte o ulozi Evropske Unije u razvoju i zatiti ljudskih prava, kod Lorna
Vuds, Evropska Unija i ljudska prva, u knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih
prava, op. cit., pp. 453474.
141
je dobila svoj prvi opti katalog ljudskih prava pod nazivom Povelja o
osnovnim pravima Evropske unije.340
Tekst Povelje, kao i ostali materijali vezani za njen sadraj, dostupni su na sledeoj zvaninoj internet adresi: http://www.europarl.europa.eu/charter/default_en.htm.
Uz ove dve organizacije, svakako bi vredelo istai i ulogu Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS). Vie o ciljevima i ulozi OEBS-a u razvoju ljudskih prava, v.
kod Maria Amor, Martin Estebanez, OEBS i ljudska prava, u knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava, op. cit., pp. 425447.
341 V. tekstove ustavnih dokumenata svih ovih zemalja na sledeoj internet adresi:
http://www.servat.unibe.ch/law/icl/index.html.
142
Ovaj proces zakonskog regulisanja pojedinih prava i sloboda je u Srbiji zapoeo, ali je neophodno potrebno da se on u budunosti nastavi. Neke sfere ljudskih
prava ve su dobile bogat i uglavnom moderan zakonski okvir, kao na primer sfera
medijskog zakonodavstva koja broji ve etiri obimna zakonska teksta, od opteg Zakona o javnom informisanju (2003), preko Zakona o radiodifuziji (2003), do posebnih zakonskih tekstova koji se odnose na pristup informacijama u posedu organa javne vlasti (2004) i reklamiranje (2005). Meutim, uz ove tekstove potrebno je usvojiti
i zakon koji bi se odnosio na zabranu monopola, odnosno slobodu konkurencije u
oblasti medija.
Slino je i sa zakonskom regulativom u oblasti zabrane diskriminacije, u kojoj je
pored opteg Zakona o zabrani diskriminacije (2009), usvojen i Zakon o spreavanju
diskriminacije osoba sa invaliditetom (2006), kao i Zakon o ravnopravnosti polova
(2009). Uz njih, trebalo bi usvojiti i itav paket drugih antidiskriminacionih propisa,
recimo o upotrebi znakovnog jezika za gluve, o korienju psa vodia za slepe, savremeni
propis o lienju poslovne sposobnosti, zatim propise koji bi obezbedili primenu principa
ravnopravnosti prema seksualnoj i rodnoj opredeljenosti, kao to je zakon o transseksualnim i transrodnim osobama, kao i o istopolnoj zajednici, zatim efikasan zakon o
spreavanju rodno zasnovanog nasilja, zatim grupu propisa koja bi se vezivala za potrebu
zatite prava Roma, kao to je zakon o postupku priznavanja pravnog subjektiviteta lica
koji ive bez linih identifikacionih dokumenata ili propis kojim se odgovara na problem neformalnih naselja i evikcija i sl.
Poseban pak problem u Srbiji stvaraju pravni propisi koji postoje, ali se ne primenjuju ili se primenjuju izuzetno ili selektivno, kao na primer zakoni o zatiti potroaa
i zatiti prirodne sredine, kao i manjkavi pravni propisi, na primer oni u oblasti radnog
143
144
zatitom prava lica koje je lieno slobode, odnosno protiv koga se vodi
postupak utvrivanja krivine odgovornosti.349
U oblasti graanskog prava, druga polovina dvadesetog veka bila je
obeleena pozitivnopravnim osamostaljivanjem linih prava koja se razumeju kao prava na linim dobrima, u koje se ubrajaju ivot i telesni
(fiziki) i psihiki integritet, privatnost, lik, glas, dnevniki spis ili drugi
zapis line prirode, podatak o linosti, ast i ugled, autentinost i lino
ime.350
Osim toga, porodino pravo kao graanskopravna disciplina, vrvi
od prava koja se vezuju za brak i porodine odnose, posebno za odnose
izmeu branih drugova i odnose roditelja i dece. U nedostatku opteg
graanskog zakonika u Srbiji, u ovu disciplinu smetena su i pravila o
drugim fundamentalnim ljudskim pravima, pre svega ona koja se odnose
na pravnu i poslovnu sposobnost fizikih lica.351
Slino tome, radno pravo je prepuno pravila o pravima iz radnog odnosa, ukljuujui i pravila o uslovima rada, odmorima, trajku, sindikalnom udruivanju i sl.352 U novije vreme posebno se istiu i radnopravna
pravila o zabrani diskriminacije i zlostavljanja na radu.353 Najzad, graanski procesni zakoni, pre svega oni koji se odnose na parnini i vanparnini postupak,354 sadre odredbe kojima se tite ljudska prava uesnika tih
postupaka na primer, njima se ureuju opta procesnopravna pitanja,
349
145
146
status. Prava deteta,363 prava ena,364 prava osoba sa invaliditetom,365 prava nacionalnih manjina,366 sve ove grupe prava i sloboda danas se grupiu
u posebne pravne discipline, takoe interdisciplinarnog karaktera. Stvarajui jedinstven pravni reim uivanja i zatite prava i sloboda pojedinih
kategorija lica, nove discipline tako proteu svoja pravila preko itavog
pravnog sistema.
Najzad, kombinujui prva dva osnova osamostaljivanja pravnih disciplina sa treim osnovom, koji bi se vezivao za karakter izvora prava o
ljudskim pravima, mogue je izdvojiti i ostale grupe prava. Tako su konstituisane kao posebne pravne discipline meunarodno krivino pravo,367
i meunarodno humanitarno pravo.368 Posebnu specifinost ovoj grupi
daje takoe i razvoj komunitarnog prava Evropske unije u pojedinim
oblastima zatite ljudskih prava,369 kao to je oblast zatite prirodne sredine.370
147
148
149
150
Slino pravilo je 1966. godine upisano i u tekst stava 1, lana 14. Meunarodnog pakta o graanskim i politikim pravima, u kome se kae da svako lice ima
pravo da njegov sluaj bude raspravljan pravino i javno pred nadlenim, nezavisnim
i nepristrasnim sudom, ustanovljenim na osnovu zakona koji odluuje o osnovanosti
svake optube podignute protiv njega u krivinim stvarima ili o osporavanju njegovih
graanskih prava i obaveza.
380 V. uopte o primeni lana 6. Konvencije kod Mark Janis, Richard Kay, Anthony Bradley, op. cit., 3rd ed., 2008.
381 V. Kravenko protiv Rusije, No 34615/02, 02/04/2009, kao i Z. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, No 29392/95, 10/05/2001. Prema odlukama Suda u ovim
sluajevima, da bi lan 6. bio primenjen, spor u vezi sa graanskim pravom mora biti
stvaran i ozbiljan i mora se odnositi na samo postojanje, sferu prostiranja ili nain
uivanja prava.
382 Kravenko protiv Rusije, No 34615/02, 02/04/2009.
151
152
U ovom sluaju Sud je spor oko penzije dravnog slubenika kvalifikovao kao
spor u vezi sa graanskim pravom, koje je po svojoj prirodi nastalo tek nakon prekida
radnog odnosa, te se zbog toga ne tie zahteva za lojalnou ili drugog odnosa drave
prema bivem zaposlenom.
391 No 63235/00, 19/04/2007.
392 Kao jedan od primera koji potvruju ovu tvrdnju Sud navodi i sluaj Kanajev
protiv Rusije (No 43726/02, 27/07/2006), u kome je primena funkcionalnog kriterijuma ostavila bez pravne zatite aktivnog oficira Ruske mornarice koji je sa dravom vodio
spor u vezi sa njegovim putnim trokovima.
153
No 22330/05, 05/02/2009.
U lanu 32, stav 1. Ustava Srbije iz 2006. godine, koji se odnosi na garanciju
prava na pravino suenje u razumnom roku i to pred nezavisnim i nepristrasnim sudom koji je ustanovljen na osnovu zakona, ne pominje se pojam graanskih prava.
Naime, prema slovu ustavne odredbe, ovo pravno jemstvo se primenjuje na odluivanje
o pravima i obavezama pojedinca, kao i osnovanosti sumnje koja je bila razlog za
pokretanje postupka prema njemu.
U skladu sa pravilima jezikog tumaenja, moglo bi se pretpostaviti da se ova garancija odnosi samo na poloaj lica prema kome se vodi postupak utvrivanja krivine
odgovornosti. U skladu sa pravilima sistemskog tumaenja, a na osnovu injenice da je
ovo ustavno jemstvo smeteno u samo sredite drugih brojnih garancija vezanih za poloaj lica u krivinom postupku, ova pretpostavka bi teorijski mogla da se osnai. ini se
meutim da ova tumaenja ustavnih pravila ipak ne bi trebalo shvatiti suvie ozbiljno,
394
154
155
156
Sama pak sadrina pravne garancije odreena je putem pravnih pravila kojima se definie normativni okvir uivanja prava ili slobode. Pravno-metodoloki posmatrano, ovaj normativni okvir se u odnosu na prava
i slobode izgrauje na tri komplementarna naina: njihovim definisanjem, zatim odreivanjem sfere njihovog prostiranja, kao i propisivanjem
sredstava njihove zatite.
Pravno normiranja ljudskih prava po pravilu zapoinje odreivanjem
predmeta pravnog regulisanja.400 Ovaj cilj se moe ostvariti na razliitim
nivoima apstrakcije pravne regulative. Tako, ustavnopravne i meunarodnopravne garancije predstavljaju, po pravilu, najapstraktnije norme o
ljudskim pravima. U njima su, pre svega, sadrana pravila kojima se priznaje, garantuje, odnosno jemi, odreeno pravo ili sloboda.401
Sa ovog najvieg nivoa apstrakcije, pravni poredak se sputa na nivo
detaljnijeg odreivanja predmeta pravnog regulisanja. Ovaj posao definisanja konkretnih pravila posebnog pravnog reima koji se vezuje za
jedno pravo, obino se pravno-tehniki preputa zakonodavcu.402 Meumatike, u propisima je potrebno koristiti jedinstvenu terminologiju, odnosno termine
sa ve utvrenim pravnim znaenjem. Istovetno pravilo sadri i lan 35. Jedinstvenih
metodolokih pravila za izradu propisa, Zakonodavnog odbora Narodne skuptine Republike Srbije iz marta 2010. godine.
Sa druge strane, novi naziv ne odgovara ni samoj sadrini prava. Naime, naziv
novoimenovanog prava sadrinski se ne podudara sa zakonom definisanim pravom na
slobodan pristup informacijama od javnog znaaja, jer se ovo zakonsko pravo ne odnosi
samo na podatke koji se nalaze u posedu organa javne vlasti, ve i na one podatke koji
su nastali u radu ili vezi sa radom ovih organa, a uskladiteni su na drugom mestu.
400 Pravo gotovo nikad ne titi apstraktno odreenu slobodu pojedinca, ve prevashodno pojedinane manifestacije, emanacije, odnosno aspekte te slobode. Tako, pravni
poredak obezbeuje oveku potovanje i zatitu njegovog dostojanstva, fizikog i psihikog
integriteta, privatnosti, asti i ugleda, doma, imovine, braka i porodice, ivotne sredine,
slobode miljenja i uverenja, izraavanja, udruivanja, okupljanja, kretanja i sl. Da bi pojedinane garancije prava i sloboda mogle da ostvare svoj cilj, neophodno je dakle na prvom
mestu precizno odrediti sam predmet pravnog regulisanja.
401 Ustav Srbije u tom smislu odreuje da je ljudsko dostojanstvo neprikosnoveno i da su svi duni da ga potuju i tite, da je ivot oveka neprikosnoven, da je
fiziki i psihiki integritet nepovrediv, da svako ima pravo na linu slobodu i bezbednost i sl.
402 Tako se u lanu 21. Ustava Srbije na najapstraktniji nain propisuje: Zabranjena je svaka diskriminacija. Dopunjujui ovo ustavno jemstvo, Zakon o zabrani
diskriminacije iz 2009. godine precizno odreuje sam pojam diskriminacije (lan 2),
zatim brojne pojavne oblike diskriminatorskog postupanja (neposredna i posredna diskriminacija, povreda naela jednakih prava, viktimizacija, omalovaavajue postupanje,
157
158
aju biti ograniena.407 Kao i kod odreivanja predmeta pravnog regulisanja, i pravila o ogranienju ljudskih prava mogu da nastanu u sudskoj
praksi.408
Najzad, sredstva zatite ljudskih prava veoma esto se propisuju u
obliku posebnih pravnih garancija. Najapstraktniji oblik ove pravne garancije jeste priznavanje prava na sudsku zatitu ljudskih prava.409 Sadrina ovog prava obino se dalje dopunjuje pravilima koja obezbeuju fer
postupanje u sudskoj zatiti prava i sloboda,410 kao i posebnim garanci407
Tako, u lanu 10. Evropske konvencije kae se da sloboda izraavanja, ukljuujui i slobodu medija, moe biti ograniena zbog potrebe zatite prava i sloboda drugih
(na primer, od klevete ili povrede asti, od neovlaenog zadiranja u privatnost i sl), kao
i zbog potrebe zatite nacionalne i javne bezbednosti, autoriteta sudova, morala i drugih
javnih interesa (na primer, od objavljivanja informacija koje su klasifikovane kao tajne,
od nedoputenog meanja u rad policije, tuilatva i sudova, od objavljivanja pornografije na javnim mestima i sl.).
408 Da bi utvrdili potrebu za ogranienjem prava ili slobode u konkretnom sluaju, sudovi se redovno koriste tzv. tehnikom odmeravanja suprotstavljenih interesa.
Dugotrajna, odnosno ustaljena upotreba ove tehnike u sudskoj praksi, esto rezultira
optim pravilima o ogranienju ljudskih prava koja se mogu koristiti u svakom pojedinanom sluaju. Tako Ustavni sud Nemake redovno koristi trodelni test odmeravanja
interesa (v. na primer odluku Ustavnog suda o doputenosti inkriminjacije incestnih
odnosa izmeu brata i sestre iz 2008. godine, 2 BvR 392/07, kao i odluku ovog suda u
vezi sa zabranom rada radnji nedeljom i praznicima iz 2009. godine, 1 BvR 2857/07,
1 BvR 2858/07), koji zahteva razmatranje pitanja da li se u konkretnom sluaju supotstavljeni interes uopte moe zatititi ogranienjem prava ili slobode (test podesnosti), zatim, da li je ogranienje prava ili slobode neophodno potrebno u cilju zatite
suprotstavljenog interesa (test neophodnosti), kao i da li je ogranienje koje se pravu
ili slobodi namee proporcionalno potrebi zatite suprotstavljenog interesa (test proporcionalnosti).
409 Tako, lan 22. Ustava Srbije iz 2006. godine, sadri optu garanciju prava na
sudsku zatitu ustavom zajamenih prava i sloboda. U tekstu ove odredbe kae se:
Svako ima pravo na sudsku zatitu ako mu je povreeno ili uskraeno neko ljudsko ili manjinsko pravo zajameno Ustavom, kao i pravo na uklanjanje posledica koje
su povredom nastale.
U teorijskoj literaturi se istie da se pravo na sudsku zatitu prava i sloboda mora
razumeti kao samostalno ljudsko pravo, koje se u najirem smislu moe izjednaiti sa
pravom na pravosue u konkretnom sluaju, kome pak sa druge strane, odgovara
itav niz specifinih obaveza pravosudnih organa (v. tako Borivoje Pozni, Vesna Raki
Vodineli, op. cit., pp. 4243).
410 Tako, kao to je ve navedeno, u cilju osiguranja fer postupanja u zatiti
prava i sloboda, lan 6. Evropske konvencije sadri garancije prava na pravinu i javnu
raspravu u razumnom roku, pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na
osnovu zakona.
159
160
161
pravnu snagu od njih. Sva ostala pravila, zakonskog ili drugog karaktera, moraju da budu u saglasnosti sa ovim osnovnim ustavnim pravilima,
odnosno pravilima upisanim u odredbe priznatog meunarodnog dokumenta.418
Sa druge strane i pravno-politiki posmatrano, unoenje katalog ljudskih prava u prvi deo ustavnog teksta, kao to je to na primer uinjeno
u Nemakoj 1949. godine, reflektuje osnovni sistem vrednosti na kojima poiva drutvena zajednica. Ustavotvorac time nedvosmisleno izraava stav koji je prisutan jo iz vremena Francuske i Amerike revolucije,
da su ljudska prava vrednost do koje je pravnoj zajednici najvie stalo, i
zbog toga pravilima o pravima i slobodama pojedinca daje snagu najveeg
pravnog autoriteta.419
Bez obzira na to da li se neposredno bave ljudskim pravima ili ne, pravila nie
pravne snage ne smeju da povreuju, kre, odnosno budu suprotna ustavnim pravilima
ili pravilima iz potvrenog meunarodnog dokumenta. Ustavotvorac ne spreava one
koji stvaraju pravna pravila nie pravne snage da se bave ljudskim pravima. Naprotiv,
nekad e ih i sam na to podsticati ili im to nalagati u cilju daljeg preciziranja uslova za
vrenje ili zatitu prava i sloboda, ali u tom sluaju nia pravna pravila moraju imati
svoje utemeljenje u ustavnom, odnosno tekstu meunarodnog dokumenta. Reju, ona
moraju u svemu biti u saglasnosti sa pravnim pravilima vie pravne snage. Ako se pak
bave ogranienjima ljudskih prava, nia pravna pravila takoe moraju voditi rauna o
doputenosti i drugim pravilima ograniavanja propisanim u tekstu ustava ili meunarodnog dokumenta.
419 Ili, kao to je reeno u jednoj odluci Saveznog suda za radne sporove Nemake
iz 1992. godine (BAG NJW 1993, 1732), pravila o fundamentalnim ljudskim pravima
iz Osnovnog zakona ne sadre samo garancije subjektivnih prava i sloboda, ve istovremeno sa sobom nose i objektivan poredak vrednosti koji se reflektuje u svim oblastima
prava i koji usmerava zakonodavca i sudsku praksu.
162
163
164
Takoe, pravni poredak moe da izdvoji pojedine garancije u posebnu grupu pravila od kojih nije doputeno odstupanje u bilo kojim realnim okolnostima, pa ni u uslovima ratnog ili uopte vanrednog stanja.
Tako, prema lanu 15. Evropske konvencije, u doba javne opasnosti odstupanja nisu dozvoljena od garancije prava na ivot iz lana 2, osim ako
se radi o zakonitim ratnim postupcima, garancije slobode od muenja,
neovenog ili poniavajueg postupanja i kanjavanja iz lana 3, garancije slobode od ropstva iz lana 4, kao i od naela legaliteta krivinog dela i
krivine sankcije iz lana 7.425
(3) Ovde navedena osnovna prava vezuju zakonodavnu, izvrnu i sudska vlast
kao neposredno vaee pravo.
lan 20. Osnovnog zakona glasi:
(1) Savezna Republika Nemaka je demokratska i socijalna savezna drava.
(2) Sva dravna vlast potie od naroda. Narod vri vlast preko izbora i glasanja,
kao i preko posebnih organa zakonodavne, izvrne i sudske vlasti.
(3) Zakonodavna vlast je vezana ustavnim poretkom, izvrna i sudska vlast su
vezane zakonom i pravom.
(4) protiv svakog ko hoe da preduzme ruenje ustavnog poretka, svi Nemci imaju
pravo na otpor kada drugi nain za otklanjanje navedenog ne postoji. (prevod: Ljubica Tomi, op. cit., pp. 48, 11 i 21).
425 Smisao ovog pravila jeste da obezbedi potovanje jednog broja ljudskih prava
i u uslovima kad drutvena zajednica, ukljuujui i pravni sistem zemlje u celini ili
jednim delom, ne funkcionie na uobiajeni nain zbog toga to se suoava sa javnom
opasnou, kako se to kae u tekstu Evropske konvencije, na primer sa oruanim
sukobima, prirodnim katastrofama i sl. (v. o tome vie kod Saa Gajin, Zatita ljudskih
prava u uslovima vanrednog stanja, Pravni ivot, br. 9/95). Dakle, idealno posmatrano,
pravni poredak bi trebalo da iz korpusa ljudskih prava izabere ona prava i slobode u
pogledu ijeg uivanja, odnosno zatite nema stvarne ili pravne smetnje i u ovim neprilikama po drutvenu zajednicu. U tom smislu, spisku prava iz lana 15. Konvencije,
mogla bi da se dodaju i druga prava, na primer pravo na priznavanje pravnog subjektiviteta, odnosno pravo oveka da uvek bude priznat kao lice kome pripadaju prava i
slobode, kao to na to upuuje i stav 2, lana 4. Meunarodnog pakta o graanskim i
politikim pravima.
Da bi ovaj pravni reim sauvao smisao zbog koga je stvoren, u listu tzv. apsolutno zatienih prava ne bi se smela upisati i ona prava koja nije mogue uivati u
uslovima vanrednog stanja ili koja sa tim stanjem nemaju nikakve veze. Meutim,
ini se da je pisac Ustava Srbije postupio upravo na ovaj besmislen nain. Tako je
u lanu 202. Ustava odreeno da mere odstupanja nisu dozvoljene u vanrednom
ili ratnom stanju u pogledu ak osamnaest pravnih garancija. Meu njima su i one
koje se odnose na garancije prava na fer suenje, iako je dobro poznato da faktiki
prestanak rada sudova predstavlja jedan od klasinih razloga ili kriterijuma za pro-
165
166
167
168
ovog pravila koje je ponudio sam James Madison kao njegov principijelni
autor,434 sudija Goldberg kae da IX amandman ukazuje na to da sadrina ustavnih amandmana ne iscrpljuju listu ljudskih prava, odnosno da
postoje i druga temeljna prava i slobode koja nisu upisana u ova ustavna
pravila. U tom smislu, pravo na privatnost predstavlja jedno od tih zadranih prava iz IX amandmana. Ne mogu se prava i slobode, zakljuuje
on, uskratiti pojedincu samo zbog toga to nisu upisane u listu ljudskih
prava.
Ovo pravilo predstavlja artikulisanu normativnu reakciju na jedno
od moguih logikih tumaenja prava uopte, pa tako i kataloga ljudskih
prava, a naime da je dozvoljeno initi ono to propis doputa, a nije dozvoljeno initi ono to on ne doputa.435 Dakle, da bi se uinilo jasnim
da se ovo tumaenje ne primenjuje,436 pravni poredak formulie pravilo
da se prava i slobode ne mogu uskratiti pod izgovorom da nisu upisana u
katalog ljudskih prava.437
434 Obrazlaui potrebu usvajanja ustavnih amandmana, kao i njihov mogui sadraj, Madison u junu 1789. godine (Cong. Register, I, 42337), u vezi sa pravilom
koje e dve godine kasnije biti upisano u IX amandman, objaanjava da jedan od prigovora usmerenih protiv ovog ustavnog dokumenta poiva na stavu da bi nabrajanje
pojedinih prava u ustavu, dovelo do nesigurnosti u pogledu uivanja ostalih prava, te
da se radi o veoma uverljivom argumentu, za koji kae da se ipak moe pobiti upravo
usvajanjem pravila o zadranim pravima. V. ovaj tekst Madisona u celini na sledeoj
internet adresi: http://www.let.rug.nl/usa/P/jm4/speeches/amend.htm.
435 Madison se suoava i sa drugim argumentom protiv nabrajanja ljudskih prava
u ustavnom dokumentu, koji meutim poiva na ovim istim pravilima logikog zakljuivanja on sa posebnom panjom razmatra stav za koji kae da nije sasvim bez osnova,
a naime da nije potrebno unositi amandmane u ustavni tekst zbog toga to je ustavom
precizno odreen delokrug rada organa vlasti, te da tako sve ono od prava to nije izriito upisano u njihova ovlaenja, narod zadrava za sebe. Sve ono to ne potpada pod
ovlaenje drave po izriitom slovu ustavnih odredbi, inilo bi, po ovom shvatanju, sferu prostiranja prava i sloboda. U odgovoru na ovaj stav, Madison upozorava na opasnost
od diskrecionih ovlaenja drave, koja mogu biti iskoriena protiv ljudskih prava ako
ih sam ustavni tekst ne zatiti sopstvenom barijerom (ibid.).
436 Ako ne zbog neeg drugog, kae Madison, onda zbog poveane pozornosti
u vezi sa moguom primenom ovog restriktivnog tumaenja (ibid.). U mnotvu internet adresa na kojima se mogu nai Madisonovi spisi, ini se da je jedna od hronoloki
najpreglednijih, a istovremeno i najpotpunijih, sledea adresa: http://www.constitution.
org/jm/jm.htm.
437 Apstraktno pravilo tumaenja koje bi se moglo izvesti iz IX amandmana glasi:
ovek uiva ona prava i slobode koje su sadrane u pravnom propisu, kao i ona prava i
slobode koje nisu sadrane u pravnom propisu. Tako bi ovo tumaenje direktno protiv-
169
2. Beneficijari
Pitanje o tome kome pripadaju ljudska prava, u pravnoj teoriji uobiajeno nailazi na jednostavan odgovor: ljudska prava su uroena i neotuiva prava ljudi i stoga pripadaju svima.438 Meutim, ini se da odgovor
na pitanje ko su to svi, nije jednako jednostavan.
Ipak, pre razmatranja ovog pitanja, trebalo bi na prvom mestu razmisliti i o terminolokom pitanju, a naime koji generiki naziv upotrebiti za
ono lice koje uiva ljudska prava, da li bi valjalo koristiti termin subjekat
prava, titular prava, beneficijar prava ili neki drugi izraz.439 Tako,
ako se odluimo da koristimo termin subjekat prava, govoriemo vie
akademskim renikom nego renikom pravnika-praktiara.440 Sa druge
strane, ako koristimo izraze titular prava ili imalac prava,441 biemo u
prilici da ujemo prigovore od strane pravnika-javnopravaca, onih koji se
bave ustavnim, krivinim ili upravnim pravom oni, naime, ove termine
koriste sasvim retko,442 za razliku od njihovih kolega civilista koji te izraze redovno upotrebljavaju.
438 V. tako Marek Pjehovijak, ta su to ljudska prava? Koncept ljudskih prava i
njihova vanpravna opravdanost, u knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava,
op. cit., p. 23.
439 Odgovor na pitanje o izrazu koji valja koristiti, ne moe uticati na materijalnopravno odreivanje da li jednom licu pravo pripada ili ne, ali svakako moe otkloniti
jeziku, odnosno terminoloku zabunu i nerazumevanje u komunikaciji.
440 Izraz subjekat prava bi trebalo izbegavati i zbog toga to on moe takoe da se
dovede u neposrednu vezu sa danas ve naputenom terminologijom u okviru koje je
ovaj izraz (subject) korien za oznaavanje podanika. Tako John Austin kae da se
pravo uvek donosi od strane suverene vlasti i namee onima koji se nalaze u odnosu podanika prema toj vlasti. Ovaj odnos uvek pretpostavlja mo suverena, kao i to da se podanici nalaze u domaaju ove moi. Ili, kako on to kae drugim reima, svako pravo...
ustanovljeno je od strane superiornog prema inferiornom ili inferiornima (op. cit., p. 350).
441 Na osnovu terminologije Opteg imovinskog zakonika za Crnu Goru, Obren
Stankovi preporuuje izraz imaonik prava, jer, kae on, graanska prava se imaju ili
nemaju (op. cit., p. 52).
442 Ipak, u knjizi Meunarodno pravo ljudskih prava (op. cit., p. 75), u naslovu
jednog odeljka koristi se ba izraz imaoci prava.
Beneficijari
171
Zbog toga se ini da termin beneficijar prava predstavlja onaj najmanje lo izbor rei, jer ovaj izraz mogu u meusobnoj komunikaciji da
koriste podjednako i praktiari i teoretiari, ma iz koje pravne oblasti dolazili. Ovaj izraz takoe upuuje i na temeljno oekivanje onoga kome ljudska prava pripadaju, a to je korist, beneficija, koja se oekuje od vrenja,
odnosno uivanja prava. U tom smislu, re stranog porekla beneficijar,
moe se zameniti i domaim izrazima korisnik prava i uivalac prava.
Na drugom mestu, trebalo bi materijalnopravno analizirati razliite
poloaje onih kojima ljudska prava pripadaju, i to u zavisnosti od njihovog pravnog statusa, odnosno od toga da li se radi o fizikim ili pravnim
licima, licima pod jurisdikcijom jedne drave, graanima te drave i sl.
Odluujui doprinos pozitivnopravnoj izgradnji ideje o tome da ljudska prava pripadaju svim ljudima na jednak nain, ponovo su dale Francuska i Amerika revolucija. Sa stanovita prava, a posebno prava koje se
bavi ljudskim pravima, dve revolucije sa kraja XVIII veka, predstavljaju
dogaaje koji e ostati zapameni po uzdizanju principa jednakosti ljudi
na nivo najvieg naela organizovanog drutva. Prvi put u istoriji, u dva
veoma razliita i udaljena drutva, dolo se do istog pravnog zakljuka, da
su svi ljudi koji zajedno ive u politikoj zajednici jednaki izmeu sebe,
da svi uivaju ista prava i slobode i da su svi jednako vezani pravom.
V. vie o ovim povlasticama, kao to su pravni imunitet, poreske potede, privilegovan pristup javnim funkcijama i sl, u tekstu Mone Ozouf, Jednakost, objavljenom u knjizi Franois Furet, Mona Ozouf, op. cit., p. 770.
444 Krajem XVIII veka, princip jednakosti predstavljao je izvanredno civilizacijsko dostignue. Dva veka kasnije, u Evropi i dalje postoje drave koje nisu do kraja
prihvatile ovo fundamentalno pravno naelo, zadravajui posebne ustavne i zakonske
privilegije za one koji dolaze iz kruga svetenika ili plemia.
172
Izrazi plemstvo, svetenstvo, trei stale i drugi, koji su odraavali iskustva starog poretka, zamenjuju se jedinstvenom reju graanin,
citoyen.445 Svi oni koji su do tada bili pravno rasporeeni po razliitim
drutvenim grupama, postaju izjednaeni i izmeu sebe se imenuju kao
graani.446 Biti graanin u to vreme u Francuskoj, znailo je biti ljudsko
bie koje je u slobodama i pravima jednako drugome oveku.447
445 Kako se u istoriografiji primeuje, umesto mnoine stalea, pojavio se jedinstveni stale graana (Mona Ozouf, op. cit., p. 769). V. vie o istorijskom razvoju ideje
o graaninu nakon Revolucije, kod Sudhir Hazareesingh, From Subject to Citizen, The
Second Empire and the Emergence of Modern French Democracy, 1998. Autor navodi da
je nakon Revolucije, renik francuskog jezika naglo obogaen novim sloenicama nastalim korienjem rei graanin. Tako se govorilo o dobrom, potenom i vrlom
graaninu, graaninu-radniku, graaninu-buruju, graaninu-vojniku, pa ak i
graaninu-Predsedniku i graaninu-Kralju (p. 10).
446 U vreme terora, kad su gotovo sva dostignua Francuske revolucije upranjavana na poroan, odnosno perverzan nain, oni koji su bili najradikalniji, kao to su
predstavnici najsiromanijeg sloja, tzv. Sankiloti, razvili su i posebnu praksu apsolutne jednakosti, koja je podrazumevala, izmeu ostalog, insistiranje na tome da ljudi
nose istu odeu, kao i da se hleb mesi od istog brana (tzv. hleb jednakosti), zatim
pedagoku praksu obraanja svima na ti, organizovanje banketa na kojima su bogati
sluili siromane, ali i pljaku duana, krau po kuama, pa ak i ruenje crkvenih zvonika ije je stremljenje u visinu vrealo oseaj jednakosti (Mona Ozouf, op. cit., p. 776).
447 Upuujui na uzroke nastanka zahteva za drutvenom jednakou, Mona Ozouf istie da se jo u viegodinjem periodu pre Revolucije, ideja jednakosti pretvorila u
istinsku strast koja je obuzela javno raspoloenje u Francuskoj. Nasuprot drutvu naslednih privilegija, za ije sticanje nije bilo potrebno uloiti nikakav trud, ljudi su poeli da
se okreu ideji meritokratske jednakosti koja je podrazumevala jednakost pojedinaca
srazmerno njihovim individualnim sposobnostima i konkretnim postignuima u drutvenoj zajedinici (ibid., pp. 766767).
U vreme nakon Revolucije, kad je na red dolo pravno oblikovanje ove ideje, pokazalo se meutim, da nema saglasnosti o granicama prostiranja naela jednakosti. Nije
bilo velikog spora u vezi sa veinom prava koja se svrstavaju u graanske slobode, te
je tako bila propisana jednakost u vezi sa pravom na raspolaganje imovinom, pravom
zakljuenja braka, slobodom javnog govora, verskim slobodama, obavezom plaanja poreza i drugih dabina, u vezi sa kanjavanjem za krenje zakona i sl. Meutim, naelo
jednakosti nije uspelo da ovlada sferom politikih prava, te je tako izborno pravo, kao
najvanije politiko i participativno pravo, bilo vezano za imovinski cenzus.
Po shvatanju mnogih u to vreme, bio je to samo nain za obnavljanje stalekih
privilegija i brisanje siromanih iz drutvenog ugovora. Ovaj pristup kombinovanja
jednakosti i nejednakosti, sa druge strane je tumaen i kao cinian pokuaj milosrdnog
udeljivanja formalne jednakosti, da bi se lake odbio zahtev za stvarnom materijalnom
jednakosti. Tako se zapravo tek u svetlu okolnosti primene ovog kompromisnog pristupa, moe razumeti neuspeh u zagovaranju radikalnih ideja drutvene jednakosti, kao
to je ona Robespjerova da svojina predstavlja moralno naelo kome se bogati moraju
Beneficijari
173
Meutim, ruenje starog poretka nejednakosti nije dovelo do atomizacije drutva, ve do stvaranja onoga to se naziva jedinstveno telo
jednakih graana, a to je nacija.448 Naciju ine svi graani koji ive na
teritoriji zemlje, odnosno u dravi.449 Njima, lanovima politike zajednice, graanima drave, pripadaju stoga jednaka prava i slobode.450
Vezivanje graana i nacije za suverenu dravnu vlast i novi pravni
poredak,451 porodilo je dakle ideju o tome da je graanin beneficijar ljudskih prava.452 Ova pravna konstrukcija izvrila je izvanredan uticaj na forpokoriti i koje podrazumeva, izmeu ostalog, podelu zemlje siromanima, kao i ukidanje privatnog vlasnitva nad zemljom, predaju proizvoda u zajednike magacine, zatim
raspodelu sredstava i dobara po domainstvima prema principu potreba, odnosno kapacitetu stomaka i sl. (v. o tome vie kod ibid., pp. 774777).
448 V. tako Pirre Nora, Nacija, tekst objavljen u knjizi Franois Furet, Mona
Ozouf, op. cit., p. 803. Autor istie da je upravo Francuska revolucija podarila terminu nacija prepoznatljivo zgusnut i snaan naboj. O raanju nacije uopte i u vreme
Francuske revolucije, v. na srpskom jeziku kod Aleksandar Molnar, Narod, nacija,
rasa, Istorijsko izvorite nacionalizma u Evropi, 1997.
449 Nora kae da je nacija roena revolucionarnim ustanovljenjem Nacionalne
skuptine, koja je stvorila novi pravni okvir legitimiteta predstavnitvu jednakih graana
(op. cit., p. 806).
450 Razmatrajui ovaj novi politiki fenomen, Nora istie opsednutost graana
Francuske tog vremena idejom meusobnog jedinstva. Ovo snano oseanje je u prvom
koraku doprinelo ruenju granica koje su odvajale ljude u stalee, a zatim i ponitenju
nepodnoljivog braka izmeu kralja i podanika i to u inu njegovog pogubljenja, koje
je u to vreme bilo politiki okarakterisano kao in samootkrovenja, odnosno nacionalnog provienja.
Meutim, u drugom koraku, ovo oseanje nacionalnog jedinstva znaajno je doprinelo iscrtavanju novih granica, i to pre svega teritorijalne, koja odreuje fiziki prostor novog nacionalnog suvereniteta, zatim pravne, koja obezbeuje jednakost svim
pripadnicima nacije u okviru jedinstvenog pravnog poretka, i najzad, psiholoke, koja
naciju pretvara u utoite za svakog graanina, odnosno koja od nacije stvara simbol
pripadnosti i okupljanja (ibid., pp. 807809).
451 U lanu 3. Deklaracije o pravima oveka i graanina iz 1789. godine, pie da
princip svakog suvereniteta sutinski poiva u Naciji, te da nijedno telo, nijedan pojedinac ne moe vriti vlast koja izriito odatle ne proistie (prevod: Pavle Nikoli, u knjizi
Temelji moderne demokratije, op. cit., p. 137).
452 Nikad demokratija nije bila eksplicitnija, jer nikog nije odbacivala... Samo ako
nisu stranci. Ovako Julija Kristeva opisuje proirivanje kruga beneficijara na sve graane
u vreme Francuske revolucije, ali istovremeno upuuje i na neposredno ogranienje ove
nove demokratske prakse. U lanku ovek, graanin, stranac, Prava oveka i graanina (Delo, 1/90, pp. 7590), ona itaocu predstavlja tok radikalne izmene politikog i
pravnog poloaja stranaca u Francuskoj tog perioda, i to od njihovog poetnog punog
ukljuivanja u politiki ivot zajednice i odavanja poasti onima od njih koji su se zalagali za ljudski razum i pripremali puteve slobode, sve do otpoinjanja revolucionarnih
174
Beneficijari
175
176
Beneficijari
177
178
Beneficijari
179
Jurisdikcija drave oznaava pravni prostor u okviru koga njeni organi vre
efektivnu vlast, odnosno prostor pozitivnopravnog vaenja jednog pravnog poretka.
Ovaj prostor moe da bude odreen po teritorijalnom i personalnom principu. Tako,
jo je Kelsen pravio razliku izmeu prostornog i personalnog vaenja prava i to na sledei nain:
Ono to se naziva elementima drave: dravna vlast, dravna oblast i dravni
narod, nije nita drugo nego to vaenje dravnog poretka po sebi, kao i oblast prostornog
i personalnog vaenja tog poretka. (Hans Kelsen, ista teorija prava, prevod: Danilo N. Basta, 1998, p. 81).
Prema teritorijalnom principu, ovaj prostor obuhvata, po pravilu, itavu teritoriju zemlje, kao i teritoriju na kojoj se nalaze njena diplomatska i konzularna predstavnitva u inostranstvu, kao i vazduhoplove, brodove i ostala plovila registrovana kod domaih dravnih organa, bez obzira da li se ovi vazduhoplovi i plovila nalaze u domaem
vazdunom prostoru, odnosno domaim teritorijalnim vodama ili van njih. Za sve one
koji se fiziki nalaze u nekom od navedenih prostora, kae se da su lica pod jursdikcijom
zemlje, odnosno u nadlenosti drave.
Po personalnom principu, pod nadlenou organa jedne drave nalazi se i lice
koje fiziki ne boravi u nekom od prethodno navedenih prostora, ali je zapoelo ili je
na drugi nain postalo uesnik nekog pravno ureenog postupka koji vodi organ javne
vlasti te drave, na primer lice koje je optueno za krivino delo ili se u toku postupka
utvrivanja krivine odgovornosti drugih, pojavljuje kao svedok i sl., zatim lice koje
je podnelo tubu sudu ili je tueno zbog povrede imovinskih ili neimovinskih prava
i interesa, lice koje uestvuje u upravnom postupku, kao to su podnosioci zahteva za
dobijanje dozvole ulaska u zemlju ili dozvole boravka i sl. V. u tom smislu kod Vojin
Dimitrijevi, Dragoljub Popovi, Tatjana Papi, Vesna Petrovi, op. cit., p. 75.
467 Isto pravilo sadrano je i u stavu 1, lana 2. Meunarodnog pakta o graanskim i politikim pravima iz 1966. godine, u kome se kae da se drave-potpisnice
obavezuju da potuju i garantuju svim licima koja se nalaze na njihovoj teritoriji i koja
potpadaju pod njihovu nadlenost prava koja su upisana u tekst ovog dokumenta.
468 lan 38. Ustava, govori o pravu na dravljanstvo, kao i o slobodi od oduzimanja dravljanstva ili spreavanja promene dravljanstva.
180
U stavu 1, lana 39. Ustava, jemi se sloboda izlaska iz zemlje i ulaska na teritoriju zemlje za domae dravljane.
470 U stavu 2, lana 38. Ustava, jemi se sloboda od proterivanja iz zemlje za
domae dravljane.
471 Stav 1, lana 52. Ustava, kae da pravo da bira i bude biran ima samo dravljanin Srbije.
472 Prema lanu 57. Ustava, ovo pravo ima lice stranog dravljanstva koje osnovano strahuje da e u svojoj ili zemlji u kojoj boravi biti izloeno progonu zbog svojih
linih svojstava, kao to su rasa, pol, veroispovest, nacionalna pripadnost, politiko uverenje i dr. Ulazak i izlazak stranaca iz zemlje, kao i sloboda stranaca od proterivanja,
ureena je u okviru posebnog pravnog reima iz stava 3, lana 39. Ustava. Postoje i
druga prava koja se garantuju pojedinim kategorijama stranaca, na primer prema lanu
7. Zakonika o krivinom postupku iz 2006. godine, stranac koji je lien slobode ima
pravo na kontakt sa diplomatsko-konzularnim predstavnikom drave iji je dravljanin,
odnosno sa predstavnikom meunarodne organizacije ako se radi o izbeglicama ili licima bez dravljanstva.
473 Kao to je ve navedeno, prema lanu 17. Ustava Srbije, stranci, u skladu sa
meunarodnim ugovorima, imaju u Republici Srbiji sva prava zajamena Ustavom i zakonom, izuzev prava koja po Ustavu i zakonu imaju samo dravljani Republike Srbije.
Na prvi pogled, ini se da je ova odredba Ustava sasvim na tragu pravila o licima pod
jurisdikcijom Evropke konvencije ona kae da su stranci naelno izjednaeni sa domaim dravljanima u pogledu uivanja prava i sloboda.
Ipak, nakon paljivog itanja pokazuje se da ovo reenje pati od fundamentalne
pravne greke, a to je da se ne moe sa sigurnou utvrditi pravo znaenje ustavne odredbe. Naime, ona se zbog umetnute reenice u skladu sa meunarodnim ugovorima,
moe tumaiti na vie naina. Ciljno i sistemski tumaeno, a u skladu sa obavezama
nae drave nastalim nakon ratifikacije Evropske konvencije o ljudskim pravima, kao i
odredbom iz lana 18. Ustava koja upuuje na tumaenje odredbi o ljudskim pravima u
korist unapreenja vrednosti demokratskog drutva, i to saglasno vaeim meunarodnim standardima i praksi meunarodnih institucija, ovo pravilo bi podrazumevalo da se
strancima garantuju prava sadrana u meunarodnim ugovorima, kao i prava sadrana
u Ustavu i zakonima, osim onih prava koja su rezervisana samo za domae dravljane.
Ako se prihvati ovo tumaenje, onda bi se moglo rei da umetnuta reenica u skladu sa
meunarodnim ugovorima, trapavo jeziki odvaja meunarodne od unutranjih izvora
ljudskih prava.
Beneficijari
181
182
Beneficijari
183
Vladimir Vodineli objanjava da je pravna sfera egzistencije organizacije razdvojena od pravne sfere postojanja fizikih lica koja su je osnovala ili su njeni uesnici.
Organizacija, u tom smislu, vodi od njih odvojeni, samostalan pravni ivot (v. tako u
knjizi Uvod u graansko pravo, op. cit., p. 72). U ranijoj teoriji prava polazilo se od
stava da svaku organizaciju ine ljudi, te se zatim iz ovog stava izvodio zakljuak o tome
da se prava i obaveze organizacije ne mogu shvatiti drugaije nego kao prava i obaveze
koje pripadaju ljudima koji ine tu organizaciju. U tom smislu, Kelsen je govorio da
pravno lice nema prirodno-realnu egzistenciju, da je u njemu jedino realno ljudsko ponaanje koje je regulisano pravom, te da se stoga obaveze i prava pravnog lica moraju
razloiti na obaveze i prava ljudi (Hans Kelsen, op. cit., p. 42).
477 U stavu 1, lana 55 Ustava, kae se: Jemi se sloboda politikog, sindikalnog
i svakog drugog udruivanja i pravo da se ostane izvan svakog udruenja. U stavu 2.
ovog lana, kae se da se udruenja osnivaju bez prethodnog odobrenja, uz upis u javni
registar.
478 U stavu 2, lana 5. Ustava, istie se da je osnivanje politikih stranaka slobodno.
479 U stavu 2, lana 44. Ustava, jemi se crkvama i verskim zajednicama pravo da
osnuju versku kolu, kao i socijalnu i dobrotvornu ustanovu.
480 U stavu 1, lana 50. Ustava, garantuje se sloboda osnivanja novina i drugih
sredstava javnog obavetavanja, a u stavu 2. istog lana, kae se da se televizijske i
radio stanice osnivaju u skladu sa pravilima posebnog zakona.
481 U stavu 4, lana 68 i stavu 5. lana 69 Ustava, kae se da se osnivanje zdravstvenih fondova i fondova socijalnog osiguranja ureuje posebnim zakonima.
482 U stavu 4, lana 71. Ustava, navodi se da se osnivanje kola i univerziteta ureuje posebnim zakonima.
483 U stavu 4, lana 75. Ustava, garantuje se pripadnicima nacionalnih manjina
pravo na osnivanje nacionalnih saveta u skladu sa odredbama posebnog zakona.
484 Osnivanje navedenih i ostalih organizacija, blie se ureuje zakonom. Tako
je samo u 2009. godini u Srbiji donet opti Zakon o udruenjima i Zakon o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, zatim novi Zakon o politikim strankama, Zakon
o osnovama sistema vaspitanja i obrazovanja koji se odnosi na osnivanje predkolskih
ustanova, kao i osnovnih i srednjih kola, i dr. Posebni zakoni takoe ureuju pitanje
osnivanja verskih zajednica, preduzea, sportskih klubova i sl. V. uopte o osnivanju i
karakteru udruenja i ustanova, a posebno o pravnim licima, kod Vladimir V. Vodineli,
op. cit., pp. 70100.
184
Statusno pravo organizacija, a posebno pravnih lica, veoma je razvijeno. Vladimir Vodineli (ibid., pp. 86 i dalje), navodi da se samo u pogledu pravnih lica mogu
razlikovati sledei elementi njihove pravne egzistencije organizacija, organi, cilj, imovina, ime, sedite, dravljanstvo, kao i pravna, poslovna i deliktna sposobnost pravnog
lica. U vezi sa svakim od ovih elemenata, pravni poredak sadri posebnu grupu pravnih
pravila.
486 Na primer, cilj organizacije moe biti informisanje javnosti, izraavanje verskih
uverenja, uee na izborima, zatita prava radnika, dobrotvorni rad, zajedniki lov i sl.
487 Politika partija se tako identifikuju sa svojim politikim programom, verska
zajednica sa svojim verskim uenjem, nevladina organizacija sa aktivnostima koje sprovodi i sl.
488 Sama organizacija po pravilu odreuje ko i pod kojim uslovima moe da postane njen lan, kao to samostalno odluuje i o prestanku lanstva i statusu njenih
lanova.
489 U vezi sa pojedinim organizacijama, i sam Ustav govori o njihovom autonomnom poloaju. Tako se u lanu 44. Ustava, govori o odvojenosti verskih zajednica od
drave i autonomiji verskih zajednica u vezi sa ureivanjem pitanja unutranje organizacije, verskih poslova i obreda. Slino tome, u lanu 50. Ustava, kae se da u Republici
Srbiji nema cenzure, ime se jemi ureivaka autonomija javnih glasila. U lanu 72.
Ustava, eksplicitno je zajamena autonomija univerziteta, visokokolskih i naunih ustanova, a posebno u pogledu odluivanja o unutranjem ureenju i radu.
490 Tako, zabrana diskriminacije odnosi se podjednako na pojedince i organizacije,
organizacija ima svoj ugled, ona ima pravo da stie svojinu i druga imovinska prava,
garancije nepovredivosti doma i tajnosti pisama i drugih sredstava komuniciranja vae
jednako i za organizaciju, organizacija ima pravo da se obrati organu javne vlasti sa
zahtevom za pristup informacijama, organizacija ima pravo da organizuje okupljanje
u zatvorenom i na otvorenom prostoru, pravo na pravnu zatitu povreenog prava ili
pravom priznatog interesa pripada i organizaciji i sl.
491 V. lan 46. Zakona o zabrani diskriminacije iz 2009.
Beneficijari
185
vetima se poverava odluivanje u itavom nizu pitanja od znaaja za kulturu, a posebno za jezik i informisanje nacionalne manjine,492 kolektivne
ugovore o radu zakljuuju reprezentativni predstavnici sindikata i udruenja poslodavaca493 i sl.
Najzad, u nekim sluajevima pravni poredak omoguava kolektivno
uivanje prava i sloboda prostoj grupi fizikih lica, koji se nalaze izvan
formalne organizacije. Tako Ustav jemi pojedincima slobodu okupljanja,
ukljuujui i pravo na organizovanje zborova i demonstracija,494 kao to
sa druge strane garantuje zaposlenima pravo na trajk.495 U vezi sa pravima pripadnika nacionalnih manjina, Ustav eksplicitno navodi da oni
svoja kolektivna prava uivaju zajedno sa drugim pripadnicima manjinske zajednice.496
iz 2009.
493
186
U prva tri stava lana 21. Ustava, ovaj princip jednakosti odreen je sledeim
reima:
Pred Ustavom i zakonom svi su jednaki.
Svako ima pravo na jednaku zakonsku zatitu, bez diskriminacije.
Zabranjena je svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu...
Slino tome, u stavu 1, lana 4. Zakona o zabrani diskriminacije iz 2009. godine,
kae se:
Svi su jednaki i uivaju jednak poloaj i jednaku pravnu zatitu, bez obzira na
lina svojstva.
Ostalim odredbama Zakona o zabrani diskriminacije odreuje se opti pojam diskriminacije, kao i razliiti oblici koje diskriminatorsko postupanje moe na sebe uzeti u
konkretnim sluajevima, kao to je neposredna i posredna diskriminacija, povreda naela jednakih prava i sloboda, viktimizacija, omalovaavajue postupanje, govor mrnje
i udruivanje radi vrenja diskriminacije i sl.
Zabranu diskriminacije propisuju i svi meunarodni dokumenti o ljudskim pravima, na primer lan 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima, lan 2. Meunarodnog pakta o graanskim i politikim pravima i sl. Takoe, zabranu diskriminacije
u uivanju i zatiti pojedinih prava propisuju i zakonski tekstovi, na primer Zakon o
slobodnom pristupu informacijama od javnog znaaja iz 2004. godine (lanovi 6. i 7),
Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja iz 2009. godine (lan 6), Zakon o
radu iz 2005. godine (lanovi 1823), Krivini zakonik (lan 128. i drugi lanovi) i sl.
Pojedini zakoni pak, u celini su posveeni zabrani diskriminacije pojedinih kategorija
lica, na primer Zakon o spreavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom iz 2006. godine i Zakon o ravnopravnosti polova iz 2009. godine. Vie o samoj diskriminaciji v.
kod Saa Gajin, Pojam, oblici i sluajevi diskriminacije, u knjizi Antidiksriminaciono
pravo, vodi, op cit, pp. 1139.
498 U tom smislu, Ronald Dworkin kae da su sloboda i jednakost sasvim iste
vrline, odnosno da predstavljaju dva aspekta istog idela (op. cit., p. 29). Suprotno tome,
Robert Alexy insistira na stavu da opte pravo na jednakost, kako on naziva pravo na
Beneficijari
187
jednakost, ne spada u okvir opteg prava na slobodu (op. cit., pp. 256257, 277, 285),
te da stoga garancija jednakosti iz lana 3. Osnovnog zakona (Svi ljudi su pred zakonom
jednaki, prevod: Ljubica Tomi, op. cit., p. 11), nije ukljuena u sferu prostiranja opte
slobode linosti iz lana 2. Osnovnog zakona. Na najoptiji nain on kae da ispitivanje
sluaja povrede slobode ne obuhvata i razmatranje pitanja jednakosti, i vice versa. Eksplicirajui dalje ovu tezu, Alexy navodi da postupanje drave moe da ogranii slobodu,
ali ne i jednakost, u sluaju kad su svi na jednak nain ogranieni u svojoj slobodi. Ovaj
stav je sasvim razumljiv i on ukazuje na to da je domaaj opteg pricipa slobode iri od
domaaja principa jednakosti.
Sa druge strane, Alexy iznosi stav da bi pravo na jednakost moglo da se smatra delom
prava na slobodu samo ako bi se svaki akt povrede prava pojedinca smatrao povredom
principa jednakosti, nezavisno od uporeivanja sa stausom drugih, odnosno apstrahujui od linog svojstva beneficijara. ini se da je i ovaj stav razumljiv ve sam po sebi da
bi akt krenja ili uskraivanja prava zasluio kvalifikativ diskriminatorske povrede, nije
dovoljno da postoji prosta povreda prava, ve je neophodno i to da je protivpravna radnja
uinjena na osnovu linog svojstva beneficijara. I na ovom primeru se pokazuje da je sfera
prostiranja opte slobode ira od sfere prostiranja prava na jednakost.
Meutim, na treem mestu, Alexy eksplicitno kae da postoji povreda jednakosti,
ali ne i slobode onda kad razliiti oblici tretmana uzevi pojedinano ne povreuju
slobodu, ali su diskriminatorski u poreenju jedan sa drugim. Naalost, autor se nakon
iznoenja svog stava zaustavlja u argumentaciji i ne navodi konkretan primer za ovaj
apstraktno zamiljen sluaj (op. cit., pp. 256257).
U delu teksta koji se odnosi na razmatranje odnosa izmeu faktike i pravne jednakosti, kao i paradoksa jednakosti, kako karakterie ovaj odnos, Alexy se ponovo
dotie i teme odnosa izmeu slobode i jednakosti. On izriito kae da se njome nee
blie baviti, ali da bi paljiva analiza pokazala da su dva pravna principa delom nuno
povezana, delom meusobno suprotstavljena, a delom komplementarna jedan drugom
(ibid., p. 277).
Najzad, u delu teksta koji se odnosi na razmatranje prava jednakosti kao subjektivnog prava, ini se da se ipak moe naslutiti razlog njegovog protivljenja ideji o tome
da je pravo na jednakost deo opte slobode pojedinca. Naime, on kae da je lako izneti
prigovor protiv stava da se princip jednakosti ogleda u principu slobode, upuivanjem
na primere prava koja pripadaju tzv. pozitivnom statusu pojedinca, kao to je pravo
na socijalnu pomo. Naime, prema teorijskom shvatanju koje i sam Alexy zastupa, opte
pravo na slobodu ima karakter negativne slobode, na osnovu koje beneficijar moe da
zahteva od svih drugih da se uzdre od smetanja njegove slobode aktivnosti. U sferu
prostiranja ove slobode ne ulaze prava pozitivnog statusa pojedinca, kao to je pravo
korisnika socijalne pomoi da zahteva od drave da participira u trokovima zakupa stana. Ako se drava ponaa diskriminatorski, te zbog linih svojstava beneficijara odlui da
mu ne prui socijalnu pomo, ona vri povredu prava na jednakost, ali ne i prava na slobodu, zato to pravo na slobodu ne obuhvata i prava pozitivnog statusa (ibid., p. 285).
ini se da se ovo razlikovanje prava i sloboda negativnog i pozitivnog statusa, vie
odnosi na teorijsko razlikovanje prirode obaveze adresata pravne norme koja sadri ga-
188
ranciju prava ili slobode. Tako, i veoma uproeno reeno, na osnovu prava negativnog
statusa beneficijar moe da zahteva od drugih uzdravanje od injenja, na primer da
ga ne prislukuju ili da ne ine tetu na njegovoj stvari. Suprotno tome, na osnovu
prava pozitivnog statusa, beneficijar moe da zahteva od drugih odreeno injenje,
na primer od dravnog organa da mu dostavi informaciju o svom radu ili da mu isplati
novani iznos na ime socijalne pomoi i sl.
Meutim, ova razlika ne ostavlja nuno, ili konceptualno kako bi to Habermas
rekao, prava pozitivnog statusa izvan sfere prostiranja slobode pojedinca, ve vie incidentno, u zavisnosti od toga kako su ova prava tretirana u zakonodavstvu jedne zemlje.
Ako se na primer pravo iz socijalnog osiguranja razume po svom karakteru kao jednako
drugim ljudskim pravima, posebno u pogledu njegovog uivanja i pravne zatite, onda
nema opravdanog razloga za izdvajanje ovog prava iz opte slobode pojedinca, a time ni
razloga za izdvajanje prava na jednakost. Ako se pak ovim pravima pozitivnog statusa ne
priznaje karakter pravih ljudskih prava, ve se o njima govori kao o socijalnim privilegijama, prinadlenostima i sl, onda se time otvaraju vrata za teorijske diskusije u
kojima se moe tvrditi ono to tvrdi Alexy, ali se moe tvrditi i suprotno.
Tako, raspravljajui o nedostacima teorije sfera izraene u nemakoj teoriji prava,
Habermas istie da podela na unutranju, privatnu sferu slobode pojedinca, zatienu
klasinim slobodama graanskog prava koje se odnose na linost, svojinu, ugovaranje i
sl, i javnu sferu njegovog ivota u drutvenoj zajednici, koja je utemeljena u zahtevu za
socijalnom pravdom, lanstvom u drutvu i drutvenom odgovornou, nije teorijski
opravdana, pre svega, zbog toga to sama po sebi nije zasnovana na pravnim kriterijumima, ve drutvenim indikatorima. Ovom podelom, kae on, ak se sugerie jedan
dublji, socio-etiki koncept linosti, koji strogo posmatrano i ne moe da bude pravno
shvaen. Da bi se udovoljilo novim zahtevima za socijalnim pravima u okviru modela
drave drutvenog blagostanja, bilo je stoga potrebno teorijski stvoriti novu vrstu prava,
razliitu od klasinih prava koja se odnose na privatnu sferu.
Meutim, objanjava Habermas, celovit status pravnog subjekta koji proizlazi iz
line autonomije pojedinca, nije utemeljen samo u sferi njegovog privatnog ivota u sociolokom smislu te rei. Status pravnog subjekta nuno se uspostavlja na temelju svih
onih prava koja se odnose na aktivnosti i uslove ivota pojedinca, bez obzira na to iz koje
sfere oni potiu. U tom smislu, pravno razgranienje nepovredivog domena privatnih
ivotnih planova pojedinca, kae Habermas, ne mora se dovoditi u vezu sa drugim principima, kao to je socijalna pravda ili drutvena odgovornost. Naime, ako se govori samo
o socijalnim pravima, onda se garantovanje ovih prava i sa tim povezano ograniavanje
klasinih graanskih sloboda, na primer imovinskih, neposredno izvodi iz principa sutinske jednakosti svih. Privatna autonomija, u smislu opteg prava na jednaku slobodu,
zakljuuje Habermas, podrazumeva univerzalno pravo na jednakost, na osnovu normi
koje garantuju substancijalnu pravnu jednakost svih (op. cit., pp. 400401).
I sam Kelsen je izriito ustajao protiv teorije sfera, i to pre svega, zbog toga to se
po njegovom miljenju time namee ideoloki motivisana, ali teorijski potpuno neodriva
podela na javno i privatno pravo. On kae da nema dualizma autokratskog javnog prava
i demokratskog privatnog prava jer je u obe sfere vidljivo da postoji isto uee u stvaranju prava, sa jedne strane organa vlasti, sa druge strane, autonomnih subjekata, kao i
Beneficijari
189
190
Beneficijari
191
Pravni znaaj ovog odnosa privlaenja postaje oigledan u situaciji kad pravni
poredak omakom prizna jedno pravo licu koje ne moe biti njegov prirodni beneficijar.
Tako se u stavu 1, lana 63. Ustava Srbije, kae da svako ima pravo da slobodno odlui
o raanju dece, ime se zapravo otvara pitanje odreivanja kruga beneficijara ovog prava.
Po pravilu, odluka o raanju dece, odnosno o tome da li e se dete roditi ili ne, pripada
eni, a ne i mukarcu sa kojim je ona zaela dete ili bilo kom drugom licu. Sistemskim
tumaenjem ove ustavne odredbe, posebno u vezi sa lanom 5. Porodinog zakona iz
2005. godine, koji ovo pravo eksplicitno priznaje samo eni, moe se zakljuiti da se radi
o obinoj greci ustavopisca. Svako suprotno tumaenje, a naime da ovo pravo pripada
i mukarcu, dravi, nekoj organizaciji ili drugom licu, moralo bi da se oslani na izriitu
ustavnu odredbu, kao i na poseban, unapred propisan pravni reim uivanja ovog prava
od strane tih drugih lica, i to upravo zbog toga to bi se time izmenio reim prirodnog
uivanja ovog prva.
501 Kao to je ve navedeno, u sluaju Luth iz 1958. godine (BverfGE 7, 198),
Ustavni sud Nemake je istakao stav da ustavni sistem nije vrednosno neutralan, te da
vrednosti sadrane u njemu prekrivaju ceo pravni poredak zemlje. Ovaj stav Ustavnog
suda kasnije je nebrojeno puta ponovljen u nemakoj jurisprudenciji (v. na primer BverfGE 25, 256 i BAG NJW 1993, 1732).
Kao to je meutim dobro poznato, Hans Kelsen je shvatao pravo kao isto pravo, tj. pravo koje je osloboeno od ideolokih, odnosno vrednosnih elemenata. Po njegovim reima, ista teorija prava hoe da pravo prikae onakvim kakvo jeste, a ne da
ga vrednuje. Kao nauka, objanjava Kelsen, ova teorija usmerena je samo na to da pojmi
sutinu prava pomou analize njegove strukture.
Ipak, Kelsenovo apstrahovanje od vrednosnih sadraja, nikako ne podrazumeva to
da oni nemaju uticaja na pravo, ve samo i iskljuivo to da sam Kelsen odbija da se tim
elementima bavi u nauci o pravu. U tom smislu, ista teorija prava, kae on, stoji u
najotrijoj suprotnosti prema onoj pravnoj nauci koja ima ideoloki karakter. Uporeujui svoju teoriju sa naukom o prirodnim zakonima, Kelsen objanjava:
Ako prirodni zakon kae: ako A jeste, i B mora da bude, onda pravni zakon
kae: ako A jeste, i B treba da bude, a da time nita nije kazano o vrednosti, to jest o
moralnoj i politikoj vrednosti te povezanosti.
To trebanje, kao pravna kategorija, nastavlja on, ima samo formalan karakter i
ostaje primenjivo na bilo koji sadraj upisan u pravnu normu. Time se po Kelsenovom
shvatanju uva radikalna antiideoloka, odnosno realistika tendencija iste teorije
prava (Hans Kelsen, op. cit., pp. 1920 i 2324).
192
Tako e u nekim sluajevima izbor beneficijara zavisiti od preovlaujueg moralnog, religioznog ili politikog standarda u jednom drutvu.502
Na taj nain, pomou ideoloke matrice, mogu se objasniti razlike koje
Nasuprot Kelsenu, i polazei od svoje iste teorije drave, kako se ini da bi se
ona mogla nazvati, John Austin ne pristaje na stav o tome da je postupanje suverene
vlasti potrebno razumeti kao postupanje koje je ispranjeno od vrednosnih sudova. On
kae da je suveren svakako potpuno pravno slobodan u odreivanju sadrine pravne
norme, ali da to ne znai da nije vezan moralnim standardima drutva, kao i boanskim
zakonima, koji ga u pogledu konkretnog pitanja mogu omesti u nameri izmene prava
(op. cit., p. 268).
Na drugom mestu, Austin ak pokuava da ustanovi kriterijume na osnovu kojih
se moe meriti ovaj uticaj moralnih standarda drutva na suverena. Tako, on kae da
uticaj na suverena uglavnom zavisi od dva faktora: prvo, od broja konkurentnih ideja o
cilju prava o kojima vei broj ljudi misli slino ili isto, i drugo, od stepena preciznosti
i jasnoe sa kojom oni razumeju ove ideje. to je vei broj konkurentnih ideja i to je
vei stepen preciznosti i jasnoe sa kojom su ove ideje shvaene, to e suveren biti vie
ogranien, odnosno kontrolisan moralnim standardima drutva (op. cit., p. 322).
502 kolski primer izbora beneficijara na temelju preovlaujuih stavova o drutvenim vrednostima, prua razmatranje pitanja zabrane incestnih odnosa. U sluaju iz
2008. godine (2 BvR 392/07), Ustavni sud Nemake ocenio je da je inkriminacija seksualnih odnosa izmeu roenog brata i sestre u saglasnosti sa Osnovnim zakonom, pre
svega, zbog toga to su ciljevi koji se ele ostvariti ovom zakonskom zabranom, pravno
doputeni, odnosno u skladu sa ustavnim tekstom. U obrazloenju svoje odluke, Sud
navodi etiri posebna cilja inkriminacije incestnih odnosa.
Prvo, imajui u vidu empirijska istraivanja, zakonodavac je eleo da zatiti porodicu. Incestni odnosi, naime, nanose ozbiljnu tetu porodici jer dovode do preklapanja
drutvenih i porodinih uloga i veza, a posebno do dezorijentacije dece roene iz takvih
odnosa, zbog ega ona teko pronalaze svoje mesto u odnosu prema lanovima svoje
porodice. Sve ove tetne posledice uzevi zajedno, dovode do porodinih odnosa koji ne
mogu da se uklope u sliku o porodici, koja pak predstavlja osnov za pravnu zatitu
porodice u lanu 6. Osnovnog zakona. Drugo, uzimajui u obzir posebno sloenu vrstu
zavisnosti koja postoji u odnosima izmeu lanova porodice, cilj zakonodavca moe da
bude i zatita seksualnog samoodreenja. Naime, u nekim sluajevima incestnih odnosa,
bilo bi veoma teko utvrditi da li se radi o dobrovoljnom seksualnom inu brata i sestre
ili o zloupotrebi odnosa zavisnosti koji izmeu njih postoji.
Tree, na temelju eugenikih istraivanja, opravdano je pretpostaviti da rizik od
tete po dete koja bi nastala zbog incestnih odnosa ne moe biti iskljuen. Medicinska i antropoloka istraivanja, kae Sud, potvruju da postoji poseban rizik da bi dete
roeno iz odnosa brata i sestre moglo da ima genetske deficite koji nastaju akumulacijom naslednih faktora, te tako upravo ova potreba zatite deteta opravdava inkriminaciju. Najzad, na etvrtom mestu, inkriminacija incestnih odnosa se moe opravdati i sa
osloncem na ustaljena drutvena uverenja, koja postoje i u kulturama drugih drutava,
a naime da se radi o odnosima koji vreaju preovlaujuu ideju o porodici i tako protivree onome to se naziva javno zdravlje. U tom smislu, inkriminacija ovih odnosa
Beneficijari
193
194
3. Adresati
Razmatranje obaveznosti potovanja ljudskih prava u osnovi se svodi
na pitanje o adresatima i sadrini njihove obaveze. Kad god postoji pravna garancija prava ili slobode, oekivano se postavlja pitanje o tome ko
je pravno vezan tom garancijom.505 Beneficijar ima opravdani interes da
zna ko su adresati, odnosno ko su ti koji imaju obavezu potovanja njegovih ljudskih prava. Ali, i vie od toga, on ima opravdani interes da zna u
emu se sastoji ova obaveza adresata.
Po svojoj sadrini, obaveza potovanja ljudskih prava najee upuuje adresata na uzdravanje od akta povrede prava i slobode. Ova obaveza,
obino se kae, ima negativni karakter ili prirodu, jer se njena sadrina
Kao to je navedeno, pored ovih optih, pravila o nedoputenom razliitom tretmanu sadre i drugi posebni antidiskriminacioni zakoni, kao i antidiksriminacione
odredbe zakona kojima se ureuju posebne pravne oblasti, na primer rad i zapoljavanje,
javno informisanje, pristup javnim informacijama i sl. Zbog svoje preciznosti u definisanju zabrane razliitog tretmana, meu ovim pravilima izdvajaju se odredbe krivinog
zakonodavstva.
Tako se u lanu 174. Krivinog zakonika propisuje zabrana diskriminatorske povrede ugleda, te se kae da ovo delo ini onaj koji javno izloi poruzi bilo koje lice ili
grupu zbog njihovog linog svojstva. U stavu 4, lana 387. KZ, inkriminie se govor
mrnje, odnosno podstrekavanje mrnje, diskriminacije ili nasilja protiv lica ili grupe
koja deli bilo koje lino svojstvo, dok se u stavu 5. istog lana, sakcionie iznoenje
pretnji da e se protiv lica ili grupe koja deli bilo koje lino svojstvo izvriti neko drugo
nedozvoljeno delo za koje je zapreena kazna vea od etiri godine zatvora i sl.
505 John Austin objaanjava da bi slobode pojedinaca bile gotovo neupotrebljive
da oni nisu zatieni u njihovom uivanju obavezama potovanja ovih sloboda koje su
pravom nametnute ostalima. Politika ili graanska sloboda, kae on, uvek ide zajedno
sa pravom na nju, kojem pak odgovara obaveza drugih da ovo pravo ne povreuju. Na
primer, navodi Austin, ovek je pravno slobodan da se kree iz jednog mesta u drugo.
Meutim, ova njegova sloboda bila bi za aljenje, da pravna obaveza njenog potovanja ne spreava druge da ga napadnu i zatvore (op. cit., pp. 270271). Na drugom mestu, Austin objanjava odnos izmeu beneficijara i adresata na primeru vrenja svojinskih prava. On kae da pravo na korienje kue za sobom povlai obavezu uzdravanja
od uznemiravanja u njenom korienju koja lei na svim drugim licima (op. cit., p 286).
196
Slino tome, u stavu 1, lana 2. Meunarodnog pakta o graanskim i politikim pravima, kae se da se drave-lanice ovog pakta obavezuju da potuju i garantuju
svim licima koja se nalaze na njihovoj teritoriji i koja potpadaju pod njihovu nadlenost,
prava priznata ovim paktom.
Naalost, Ustav Srbije iz 2006. godine, ne sadri slino opte eksplicitno pravilo o
obavezi drave u pogledu potovanja ljudskih prava. Ipak, ova obaveza se na posredan
nain moe izvesti, pre svega, iz lana 1. Ustava, koji odreuje da je Republika Srbija
drava zasnovana na ljudskim i manjinskim pravima i slobodama.
Za razliku od novog Ustava, prethodni ustavni dokument, tzv. Mala ustavna povelja, sadravala je dva opta pravila o obaveznosti potovanja ljudskih prava. Tako je u
stavovima 1. i 3, lana 2. ovog dokumenta bilo upisano:
Svako ima obavezu da potuje ljudska i manjinska prava drugih.
Ljudska i manjinska prava zajamena ovom poveljom neposredno se ureuju,
obezbeuju i tite ustavima, zakonima i politikom drava lanica.
Adresati
197
198
Adresati
199
200
Adresati
201
Meunarodne organizacije, na koje su drave prenele deo svoje nadlenosti, odnosno koje su osnovane od strane drava, takoe imaju obavezu potovanja i zatite ljudskih prava. Osnovni cilj nastanka brojnih
meunarodnih organizacija jeste upravo nadzor nad potovanjem ljudskih prava i njihova zatita.513 Meutim, meunarodna organizacija, a
supsidijarno i drava-lanica, zadravaju poziciju adresata i u odnosu na
postupanje same organizacije.514
stupno, dakle, ako se nalazi na njenoj teritoriji. Ovu tzv. uu koncepciju univerzalne
nadlenosti prihvatile su na primer Austrija, Nemaka, vajcarska i Francuska. Sa druge
strane, neke zemlje, kao to su panija i Belgija, prihvatile su tzv. iru koncepciju
odreivanja univerzalne nadlenosti, koja dozvoljava pokretanje postupka utvivanja
krivine odgovornosti i prema licima koja su okrivljena za meunarodne zloine, a koja
nisu dostupna organima te zemlje.
Najzad, drava moe biti adresat obaveze potovanja ljudskih prava i van teritorije na kojoj vri vlast. Tako, u praksi primene meunarodnog prava, brojni su primeri
odgovornosti drave za akte krenja ljudskih prava svojih ili tuih dravljana, od strane
njenih organa, najee vojnih ili slubi bezbednosti, na teritoriji druge drave. V. vie o
tome kod Antonio Kaseze, op. cit., pp. 810, 1316 i 333346.
513 Funkcija praenja potovanja i zatite ljudskih prava na nivou meunarodne
zajednice oznaava se u lanu 18. Ustava Srbije, kao nadzor nad sprovoenjem pravila
o ljudskim pravima. Slino tome, u teoriji meunarodnog javnog prava, zajednikim
nazivom meunarodni nadzor nad potovanjem ljudskih prava oznaava se praenje
potovanja, kao i zatita prava i sloboda. V. o ovoj terminologiji i uopte o mehanizmima nadzora kod Vojin Dimitrijevi, Dragoljub Popovi, Tatjana Papi, Vesna Petrovi,
op. cit., pp. 369407 i 412418 i kod Kristijan Tomuat, op. cit., pp. 155352.
514 Pitanje o obavezi potovanja ljudskih prava moe se postaviti u pogledu svih
aktivnosti meunarodne organizacije, i to bez obzira da li se radi o pravima angaovanih u
organizaciji ili pravima treih lica, onih prema kojima organizacija postupa. V. o tome vie
kod Tatjana Papi, Odgovornost meunarodnih organizacija: pitanje pripisivosti protivpravnog akta, doktorska disertacija, 2010.
Pravilo o subsidijarnoj odgovornosti drave neposredno je formulisano u odluci
Evropskog suda za ljudska prava u sluaju Metjus protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 1999.
godine (No 24833/94, 18/02/1999), u kojoj je reeno da onda kad je pravo povreeno u oblasti u kojoj je drava prenela svoju nadlenost na meunarodnu organizaciju,
drava ipak zadrava obavezu zatite prava pod uslovom da sama organizacija nije preuzela ovu obavezu njegovog potovanja i zatite. Povod za odluku Suda u sluaju Metjus
predstavljao je akt onemoguavanja graanki Gibraltara da uestvuje na izborima za
Evropski parlament.
U tom kontekstu, vredno je pomenuti da i same meunarodne organizacije pravno
mogu da pristupe kolektivnim instrumentima zatite ljudskih prava na nivou meunarodnog prava. Tako je u lanu 6. Lisabonskog ugovora o Evropskoj uniji iz 2007.
godine, reeno da e EU pristupiti Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, te da e
osnovna prava koja su garantovana ovom Konvencijom i koja su nastala iz ustavne tradi-
202
Adresati
203
ini se da nema pozitivnopravne prepreke za ovako iroko tumaenje navedenih ustavnih jemstava u pravnom sistemu Srbije. Iako je praksa primene lana 23.
Ustava gotovo nepostojea, druga ustavna pravila sugeriu ovaj nain pravnog zakljuivanja. Tako, u lanu 19. Ustava, neposredno se i na opti nain odreuje da ustavna jemstva ljudskih prava imaju za svrhu ouvanje ljudskog dostojanstva i ostvarenje
pune slobode i jednakosti svakog pojedinca, ime se afirmie ideja o sveobuhvatnosti
principa dostojanstva i slobode linosti. Sa druge strane, u prilog irem tumaenju
prihvaenom od strane Evropskog suda za ljudska prava, govori i pravilo iz stava 4,
lana 18. Ustava, u kome se kae da se odredbe o ljudskim pravima tumae saglasno
vaeim meunarodnim standardima potovanja i zatite ljudskih prava, kao i praksi
meunarodnih institucija koje nadziru njihovo sprovoenje. Naravno, uz opta ustavna pravila, u prilog ovom tumaenju mogu se navesti i brojni primeri primene garancija pojedinih prava i sloboda koja je na osnovu eksplicitnih pravila posebnih zakona
omoguena i u tzv. horizontalnim odnosima izmeu pojedinaca (na primer u oblasti
zabrane diskriminacije, medijskog prava, zatite podataka o linosti i sl.).
Sa druge strane, ini se da i dvostruki deficit ustavnog teksta u odreivanju drave
i drugih lica kao adresata, takoe ne ometa izvedeno pravno zakljuivanje. Nasuprot
tome, deficit u odreivanju kruga adresata koji se u ustavnom tekstu Nemake vezuje
samo za trea lica, zahtevao je veoma sloenu intervenciju Ustavnog suda. Naime, u
stavovima 1. i 3, lana 1. Osnovnog zakona, navedeno je:
Dostojanstvo oveka je neprikosnoveno. Obaveza svake dravne vlasti je da potuje i titi dostojanstvo oveka.
Ovde navedena osnovna prava vezuju zakonodavnu, izvrnu i sudsku vlast kao
neposredno vaee pravo. (prevod: Ljubica Tomi, op. cit., p. 11)
Da bi omoguio izvoenje opteg zakljuka o tome da ustavna jemstva vezuju i
ostale adresate, a ne samo dravu, kako neposredno sugerie tekst navedenih pravila,
Ustavni sud Nemake bio je prinuen da ve u poetnom periodu primene Osnovnog
zakona, pravno utemelji horizontalno dejstvo garancija zajamenih prava i sloboda. U
odluci Suda u sluaju Luth iz 1958. godine (BVerfGE 7, 198), artikulie se u tom smislu
ideja o efektu radijacije, odnosno zraenju ustavnih pravila o ljudskim pravima na ceo
pravni sistem zemlje. Sud polazi od stava da je osnovna svrha ustavnih jemstava da zatite linu slobodu pojedinca od povreda javne vlasti. Ustavne garancije Sud tako oznaava
kao bedem koji je podignut u odbrani pojedinca protiv drave.
204
Adresati
205
Druga grupa pravila meunarodnog prava pak, sadrana je u odredbama brojnih meunarodnih dokumenata koje su adresovane direktno na
fizika lica. Po pravilu, radi se o odredbama koje se odnose na definisanje
tzv. meunarodnih krivinih dela, kao i utvrivanje krivine odgovornosti za njihovo vrenje. Na temelju ovih odredbi dakle, neposredno se
pojedincima zabranjuje vrenje odreenih dela, kao to su genocid, ratni
zloini, zloin protiv ovenosti i sl, ili se utvruju uslovi za precesuiranje
izvrilaca ovih dela pred meunarodnim, odnosno nacionalnim telima.518
iz pravila nacionalnog pravnog poretka. Jo je Kelsen objanjavao ovaj oblik posrednog
obavezivanja na sledei nain:
Da meunarodno pravo obavezuje i ovlauje drave, to samo znai: da pojedince ne obavezuje i ne ovlauje kao pravni poredak pojedinane drave neposredno,
ve samo posredno, posredovano pravnim poretkom pojedinane drave (iji je personifikovani izraz, razume se, samo drava) (op. cit., p. 86).
Ovaj pristup problemu potovanja prava i sloboda garantovanih Konvencijom,
afirmisan je i u praksi njene primene. Na primer, u sluaju X i Y protiv Holandije (No
8978/80, 26/03/1985), Evropski sud za ljudska prava je u kontekstu primene lana 8.
Konvencije, naveo da je cilj ove odredbe da zatiti pojedinca od samovoljnog povreivanja privatnosti od strane javne vlasti. Meutim, kae Sud, drava-lanica ne ispunjava
sve svoje preuzete obaveze na osnovu lana 1. Konvencije, prostim uzdravanjem od
povrede prava pojedinca. Uz ovu negativnu obavezu, objanjava Sud, drava preuzima
i odreene pozitivne obaveze, meu kojima je i usvajanje mera neophodnih za obezbeivanje potovanja privatnog ivota, ak i u sferi odnosa izmeu samih pojedinaca (v.
o ovom pitanju opirno kod P. van Dijk, G. J. H. van Hoof, Theory and Practice of the
European Convention on Human Rights, 2nd ed., 1990, pp. 1520).
Isti zakljuak bi se mogao izvesti i u vezi sa obavezama potovanja ljudskih prava
sadranim u drugim meunarodnim dokumentima, kao to su Meunarodni pakt o
graanskim i politikim pravima i Meunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Ujedinjenih nacija iz 1966. godine.
518 Kelsen je objanjavao da postoje zamani izuzeci od pravila da meunarodno
pravo vezuje pojedince samo na posredan nain. On kae da taj izuzetan sluaj postoji
kad odredba meunarodnog dokumenta neposredno obavezuje pojedinca na taj nain
to odreuje ne samo ono to treba uiniti ili propustiti, nego i koja ljudska individua
treba da izvri ponaanje koje je meunarodnopravno zapoveeno ili zabranjeno. U
tom smislu, zakljuuje Kelsen, pojedinci se u ovim sluajevima pojavljuju kao subjekti
meunarodnog prava (op. cit., pp. 8687).
Tako, prema lanu IV Konvencije UN o spreavanju i kanjavanju zloina genocida iz 1948. godine, odredbe Konvencije neposredno se primenjuju na lica koja uine
delo genocida ili druga navedena kanjiva dela, bez obzira da li upravljaju dravom,
obavljaju funkcije ili su obini pojedinci. Slino tome, odredbama Statuta Meunarodnog krivinog tribunala za bivu Jugoslaviju iz 1993. godine, utvruje se da ovaj
Tribunal ima nadlenost nad fizikim licima protiv kojih se vodi postupak zbog teke
206
Najzad, obaveza potovanja ljudskih prava u odnosima izmeu pojedinaca usmerava ponovo panju na pravila o ogranienju prava. Naime,
teorijski posmatrano, obaveza potovanja prava ili slobode jednog lica,
pretpostavlja ogranienje u vrenju, odnosno uivanju prava ili slobode
drugog lica.519 Tako, izraeno u formi pravnog pravila, pojedinci i organizacije duni su da potuju prava drugih lica i onda kad vre svoja prava, ili drugim reima, vrenjem sopstvenog prava, oni ne smeju povrediti
prava drugih.520
povrede enevskih konvencija iz 1949. godine, krenja zakona i obiaja ratovanja, genocida ili zloina protiv ovenosti (lan 6). Takoe se eksplicitno istie da su lica koja
su planirala, podstrekavala, naredila, uinila ili na drugi nain pomagala izvrenje ovih
dela, individualno odgovorna, te da njihov eventualni slubeni poloaj u vreme izvrenja
dela ne moe doprineti oslobaanju od krivine odgovornosti (lan 7). Skoro identine
odredbe o krivinoj odgovornosti pojedinaca sadri i lan 25. Rimskog statuta Meunarodnog krivinog suda iz 1998. godine. V. opirno o meunarodnim krivinim delima
i utvrivanju individualne odgovornosti za povrede meunarodnog prava, kod Antonio
Kaseze, op. cit.
519 U ispunjavanju obaveze potovanja prava drugih, pojedinac je veoma esto
prinuen da trpi ogranienje svog prava ili slobode. Na primer, sloboda novinara da
objavljuje informacije o pojedincima, ograniena je obavezom potovanja prava na privatnost ili prava na ast i ugled lica na koje se odnosi informacija. Pravo stanara stambene zgrade da glasno slua muziku u svom stanu, ogranieno je slobodom od uznemiravanja bukom onih koji stanuju u susednim stanovima i sl. U ovim sluajevima radi se
o sukobu prava razliite, odnosno iste normativne sadrine, koji se razreava primenom
ve navedenih pravila o ogranienju prava.
520 Ovo pravilo se na poetiniji nain moe izraziti i sledeim reima: sloboda oveka ograniena je jedino slobodama drugih. Jeziki drugaije ono je izraeno i u stavu
2, lana 23. Ustava, u kome se kae da svako ima pravo na slobodan razvoj linosti,
ako time ne kri prava drugih. Slino tome, u lanu 17. Evropske konvencije, kae se:
Nita u ovoj Konvenciji ne moe se tumaiti tako da podrazumeva pravo bilo
koje drave, grupe ili lica da se upuste u neku delatnost ili izvre neki in koji je usmeren na ponitavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograniavanje
u veoj meri od one koja je predviena Konvencijom.
Sva ova pravila se uobiajeno pravno prevode u tzv. zabranu zloupotrebe prava.
Pravilo o zabrani zloupotrebe prava upuuje preciznu poruku adresatima, na primer: zabranjeno je koristiti svoje pravo u cilju, odnosno sa namerom povrede prava drugih, ili,
zabranjeno je koristiti svoje pravo protivno cilju radi ijeg ostvarenja je pravom garantovano, ili, ne mogu se zaklanjati iza svojih prava oni iji je iskljuivi ili preteni motiv da
vrenjem svog prava povrede prava drugih itd.
Tako na primer, ne moe se zaklanjati iza garancije slobode izraavanja, odnosno
slobode tampe onaj ko govori tzv. govorom mrnje, tj. ko navodi druge na diskriminaciju, mrnju ili nasilje prema pojedincima ili grupama koji dele odreeno lino
Adresati
207
c) Priroda obaveze
Od adresata se prvenstveno zahteva da se uzdri od povrede prava ili
slobode, odnosno da ne uini nita to bi ugrozilo beneficijara u uivanju
prava. Od njega se slikovito reeno trai da ostavi beneficijara na miru,
odnosno reeno jezikom graanskog prava, od njega se trai neinjenje.
Sadrina ove obaveze ima negativan karakter, te se zato i ona sama naziva
negativna obaveza.521
svojstvo, kao to je nacionalna pripadnost, etniko poreklo, versko ili politiko uverenje,
pol, seksualna opredeljenost i sl. Takoe, ne mogu se zaklanjati iza garancije slobode
udruivanja oni koji osnivaju udruenje u cilju irenja rasistikih, faistikih, nacistikih
i drugih totalitarnih ideja ili miljenja, ili u cilju preduzimanja radnji usmerenih na ruenje demokratije i pravnog poretka ljudskih prava i sl.
Meutim, navedeni sluajevi zloupotrebe prava ne iscrpljuju listu nedoputenih
oblika vrenja prava. Vladimir V. Vodineli u svojoj knjizi Takozvana zloupotreba prava (1997), nabraja ak osam razliitih vidova zloupotrebe prava, i to: protivciljno, nemoralno, ikanozno, beskorisno, nesrazmerno, neprimereno, protivreno i nepravino
vrenje prava (pp. 5895). Da bi zabrana zloupotrebe prava zadrala svoj opti karakter,
odnosno da bi se obezbedila sveobuhvatna zatita od svih vidova zloupotrebe prava,
Vodineli predlae usvajanje izriitog pravnog pravila koje bi glasilo: Zloupotreba prava
se pravno ne titi (p. 113).
Meutim, da bi ovaj pravni fenomen bio pravilno teorijski shvaen, potrebno je,
kae Vodineli, razumeti da se pravo ne moe pravno zloupotrebiti. Jer, objanjava on,
ako neko ima pravo, onda pravilo o doputenom vrenju prava predstavlja obian pleonazam. Suprotno tome, pravilo o nedoputenom vrenju prava jeste zapravo pravilo
koje je suprotno samo sebi, jer pravo uvek pretpostavlja doputenje, odnosno ovlaenje
za njegovo vrenje, te tako ovo pravilo govori o tome da prava uopte nema, da ono ne
postoji. Vodineli u tom smislu zakljuuje:
A, kad se postavi pitanje da li je posredi zloupotreba prava, da li je neko zloupotrebio pravo, u stvari se pita da li je neko uopte titular prava, ima li on uopte pravo
ili ne, a ne da li pravo koje ima sme da vri. Zloupotreba prava je drugo ime za nepostojanje prava, a ne za ovakvo ili onakvo vrenje prava. A norme o zabrani zloupotrebe
prava nisu norme o zabrani vrenja prava, nego o nemanju prava, o vrenju neprava.
(p. 224).
521 Ovaj osnovni pristup obavezama adresata se u uporednom pravu imenuje i
kao tzv. the hands-off approach. Tako, adresat ispunjava svoju negativnu obavezu ako
ne lii lice ivota, odnosno ako ne povredi njegov fiziki ili psihiki integritet, na primer
ako ga ne udara, fiziki ne povreuje, ne izlae muenju, ne uznemirava verbalno ili
gestovima, ne vrea, ne omalovaava i sl; ako ne utie na novinara i urednika javnog
glasila da objavi ili ne objavi odreenu informaciju; ako se uzdri od neovlaenog snimanja glasa ili lika jednog lica, odnosno ako bez odobrenja ne objavljuje u javnosti
fotografije, video zapise, zapise glasa, dnevnike i druge line zapise jednog lica; ako ne
208
Adresati
209
210
Adresati
211
Na slian nain mogue je napraviti razliku izmeu dve vrste obaveza organa javne vlasti u pogledu zatite ljudskih prava. Na prvom mestu, organ javne vlasti duan je da zatiti beneficijara u uivanju prava ili
slobode u konkretnom sluaju, i to bilo pre, u toku ili nakon nastanka
stanja povrede prava.526 Na drugom mestu, drava je duna da beneficijaru stavi na raspolaganje mehanizme pravne zatite povreenog prava ili
slobode.527
Meutim, i za vei broj drugih prava koja nisu direktno dovedena u vezu sa zakonskim tekstovima, vai pravilo da e beneficijar u njihovom korienju biti upuen na posebna pravna pravila van odredbi Ustava. To e, na primer, biti sluaj sa uivanjem prava
na pravnu linost (lan 37), koje podrazumeva pravo upisa u matinu knjigu roenih, kao
i sa ostvarenjem drugih prava iz ove grupe, na primer prava na promenu linog imena,
koja se ne mogu vriti bez precizne zakonske regulative. Pravo na prekid trudnoe (lan
63), ostvaruje se po posebnim zakonskim pravilima. Pravo na zdravu ivotnu sredinu (lan
74), ne moe se uivati bez sveobuhvatne pravne regulative koja esto broji desetine ili ak
stotine zakonskih i podzakonskih tekstova. U svim ovim sluajevima, od drave se zahteva
da ispuni svoju pozitivnu obavezu koja se sastoji u usvajanju pravnih pravila kojima se
omoguava vrenje pojedinih prava i sloboda.
526 Kao to je ve navedeno, samo unoenje jemstava ljudskih prava u ustavni
tekst podrazumeva obavezu za organe javne vlasti da zatite garantovana prava i slobode.
Upravo pravna konstrukcija ustavom zajamenih prava, ima za cilj da uputi poruku
svima da drava stoji iza ljudskih prava, odnosno da e obezbediti zatitu beneficijaru
ija su prava i slobode ugroene ili povreene.
to se tie zatite u konkretnom sluaju, organi javne vlasti, na prvom mestu, duni su da preduzmu odreene materijalne radnje u cilju zatite beneficijara ijim pravima
i slobodama preti povreda ili su radnje povrede u toku. Tako, policija je duna da zatiti
lica i imovinu od huliganskih napada fudbalskih navijaa, kao to je duna da zatiti i
romsko naselje od napada koji preti njegovim stanovnicima ili uredno prijavljeni skup
homoseksualaca od fizikog napada na uesnike skupa.
Sa druge strane, organi javne vlasti duni su da pokrenu mehanizme pravne zatite
ugroenog ili povreenog prava, i to na zahtev beneficijara, drugog ovlaenog lica ili
na osnovu sopstvene odluke. Ovi mehanizmi zatite stavljaju se u pogon ako je povreda prava ili slobode ve pretrpljena, odnosno ako su radnje povrede u toku, ali i kao
preventivna sredstva zatite, ako povreda prava tek predstoji. Tako, policija ima obavezu da sprovede istrane radnje o krivinom delu kojim su povreena ljudska prava, a
zatim javni tuilac ima obavezu da pred sudom pokrene postupak utvrivanja krivine
odgovornosti uinioca ovog dela. Takoe, sud ima obavezu da postupi po tubi za
zatitu ljudskih prava podnetu od strane beneficijara ili drugog ovlaenog lica, bez obzira da li se radi o tubi zbog pretrpljene povrede ili tubi za spreavanje povrede koja
predstoji ili je u toku, ili pak o zahtevu za izricanje privremene mere zbog opasnosti
nastanka povrede prava i sl.
527 Na nivou obezbeivanja mogunosti pravne zatite, drava ima obavezu da putem pravnih pravila stvori delotvorne i sveobuhvatne mehanizme pravne zatite ljudskih
212
Meutim, postoji i trea vrsta pozitivnih obaveza drave. To su obaveze koje se sastoje u preduzimanju mera usmerenih na unapreivanje
pravnog reima uivanja i zatite pojedinih prava i slobode, posebno u
domenu rada organa javne vlasti.528
prava koji se mogu koristiti u konkretnom sluaju. Ti mehanizmi pravne zatite prisutni
su u svakoj oblasti prava, od graanskopravnih tubi, preko krivinopravne, radnopravne i porodinopravne zatite, do zatite pred ustavnim i meunarodnim sudom.
Ozbiljno razumevanje ljudskih prava, dakle, zahteva od pravnog poretka da beneficijaru i nadlenim organima stavi na raspolaganje sveobuhvatan korpus mehanizama pravne
zatite prava i sloboda. ini se da primer zatite od diskriminacije, moe da pokae sve
mogunosti ovog pristupa. Tako, prema lanovima 4344. Zakona o zabrani diskriminacije, nadlenom sudu se moe podneti zahtev za pravnu zatitu ako je diskriminatorski
postupak ve uinjen, ako je on u toku ili ako njegovo izvrenje tek predstoji ili se ponavlja. Zahtev sudu moe podneti diskriminisano lice, ali prema lanu 46. Zakona, to mogu
uiniti i druga lica, na primer nevladina organizacija koja se bavi zatitom ljudskih prava i
prava diskriminisanih lica, kao i Poverenik za zatitu ravnopravnosti (v. vie o graanskopravnoj zatiti od diskriminacije kod Vladimir V. Vodineli, Tube za zatitu od diskriminacije, u knjizi Antidiskriminaciono pravo, vodi, op. cit., pp. 4174).
Sa druge strane, na osnovu lana 35. Zakona o zabrani diskriminacije, lice koje
smatra da je pretrpelo diskriminaciju, kao i drugo lice, moe pritubom pokrenuti
postupak zatite pred samim Poverenikom. Osim prava na tubu, sam Poverenik ima
prema lanu 33. Zakona, pravo da podnese prekajnu prijavu ako smatra da je diskriminatorskim postupanjem poinjen prekraj propisan ovim zakonom. Najzad, u nizu
sluajeva diskriminacije koji se mogu okvalifikovati kao krivina dela, postupak utvrivanja krivine odgovornosti odvija se po posebnim pravilima krivinog procesnog
prava. Uz ovu represivnu reakciju, svakako bi trebalo dodati i one propisane mehanizme policijske zatite koji se aktiviraju u sluaju kad se radi o radnjama diskriminacije
koje su u toku, a koje predstavljaju akte vee drutvene opasnosti (na primer, prebijanje
uesnika skupa homoseksualaca) ili pak manje drutveno opasne akte (na primer ispisivanje diskriminatorskih grafita). Naravno, u posebnim zakonima sadrani su i drugi
mehanizmi zatite od diskriminatorskog postupanja (na primer od diskriminacije u
radu, u sferi javnog informisanja, u branim i porodinim odnosima, u vrenju prava u
oblasti obrazovanja i vaspitanja, socijalne i zdravstvene zatite i sl.).
Od znaaja za poloaj drave u odnosu na ovu vrstu obaveze, jeste pravilo da se
drava ne moe osloboditi obaveze stvaranja mehanizama pravne zatite ako ovih mehanizama nema ili ako su oni nedelotvorni, dakle, ako su neupotrebljivi u okolnostima konkretnog sluaja, ako ne daju rezultate, ako nisu podobni da zatite beneficijara,
sama drava preuzima odgovornost za povredu prava i sloboda pojedinaca. Kao to je
ve navedeno, ovo pravilo neposredno je formulisano u sistemu Evropske konvencije o
ljudskim pravima (v. vie o tome P. van Dijk, G. J. H. van Hoof, op. cit., pp. 8198).
528 Odredbe o ovim obavezama esto se oznaavaju kao tzv. meko pravo (softlaw), za ije nepotovanje nije propisana odreena kazna ili druga pravna sankcija. Pravila mekog prava veoma su prisutna u meunarodnom pravu, jer esto predstavljaju op-
Adresati
213
timalno reenje za onu vrstu pravne regulative oko ije pravne snage ne postoji potpuna
saglasnost u meunarodnoj zajednici (v. o tome kod Kristijan Tomuat, op. cit., pp. 84,
i Vojin Dimitrijevi, Dragoljub Popovi, Tatjana Papi, Vesna Petrovi, op. cit., p. 67).
Meutim, ova pravila prisutna su i u nacionalnim pravnim sistemima. Tekst Ustava
Srbije obiluje pravilima mekog prava. Evo nekih primera: u pogledu prava na pravnu
jednakost, odnosno zabranu diskriminacije, Ustav propisuje da je drava duna da razvija
politiku jednakih mogunosti za mukarce i ene (lan 15), kao i da merama u obrazovanju, kulturi i javnom obavetavanju, podstie razumevanje, uvaavanje i potovanje razlika
koje postoje zbog posebnosti etnikog, kulturnog, jezikog ili verskog identiteta graana
(lan 48); u delu ustavnog teksta posveenog pravima nacionalnih manjina, navedene su
sledee obaveze: pri zapoljavanju u dravnim organima, javnim slubama, organima autonomne pokrajine i jedinicama lokalne samouprave, mora se voditi rauna o nacionalnom
sastavu stanovnitva i odgovarajuoj zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina (stav
2, lan 77); u oblasti obrazovanja, kulture i informisanja, drava podstie duh tolerancije i
meukulturnog dijaloga i preduzima efikasne mere za unapreenje uzajamnog potovanja,
razumevanja i saradnje meu svim ljudima koji ive na teritoriji zemlje, bez obzira na njihov etniki, kulturni, jeziki ili verski identitet (lan 81); u vezi sa pravima na zdravstvenu
i socijalnu zatitu, Ustav odreuje da Republika Srbija pomae razvoj zdravstvene i fizike
kulture (stav 4, lan 68), i da se stara o ekonomskoj sigurnosti penzionera (stav 2, lan
70); najzad, u pogledu slobode naunog i umetnikog stvaranja, Ustav kae da Republika
Srbija podstie i pomae razvoj nauke, kulture i umetnosti (stav 3, lan 73).
Osim ovih odredbi ustavnog karaktera, pravila o obavezama organa javne vlasti u
vezi sa preduzimanjem posebnih mera sadre i zakoni koji se odnose na pojedina prava i
slobode. Tako na primer, u Zakonu o spreavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom
iz 2006. godine, itavo IV poglavlje (lanovi 3238), posveeno je merama za podsticanje
ravnopravnosti osoba sa invaliditetom, meu kojima su i one koje se odnose na podsticanje osnivanja slubi podrke osobama sa invaliditetom, stvaranje pristupanog okruenja,
zatim mere za obezbeivanje pristupa informacijama, mere za obezbeivanje ravnopravnosti u postupcima pred organima javne vlasti i u oblasti vaspitanja i obrazovanja, mere za
obezbeivanja uea u kulturnom, sportskom i verskom ivotu zajednice, kao i aktivnosti
usmerene ka stvaranju jednakih mogunosti za osobe sa invaliditetom.
Slino tome, poglavlje VI Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog
znaaja iz 2004. godine (lanovi 3743), sadri pravila o obavezama preduzimanja mera
usmerenih na unapreivanje javnosti rada organa javne vlasti, a posebno onih koje su
vezane za objavljivanje informatora o radu organa javne vlasti, odravanje nosaa informacija o njihovom radu, obuci zaposlenih u pogledu njihovih zakonskih obaveza, kao i
u pogledu podnoenja redovnih godinjih izvetaja.
Za nepostupanje po nekim od ovih obaveza, Zakon propisuje prekrajnu kaznu.
Za nepotovanje drugih obaveza ova kazna nije propisana. Meutim, odsustvo kazne
ne znai da je organima javne vlasti dozvoljeno da postupe suprotno naredbama pravnog poretka ako ne ispune svoje pozitivne obaveze, makar one proizlazile iz odredbi
mekog prava, organi javne vlasti postupaju protivno propisanim obavezama, odnosno
nezakonito.
IV
UTEMELJENJE LJUDSKIH PRAVA
IV
UTEMELJENJE LJUDSKIH PRAVA
Prethodne studije pokazale su da je mogue izgraditi teorijski i normativno funkcionalan pojam ljudskih prava u okviru pozitivnopravnog
poretka uivanja prava i sloboda, koji je pak ispunjen konkretnim pravnim pravilima vezanim za sadraj ovih prava i sloboda, njihove beneficijare, kao i za lica koja su u obavezi da ih potuju. Ostalo je jo da se
razmotri pitanje pravnog utemeljenja ljudskih prava.
Ovo pitanje izjednaava se sa pitanjem o nunosti ljudskih prava. Da
li su ljudska prava i slobode nuan sastavni deo pozitivnopravnog sistema. Ako se kae da jesu, postavlja se pitanje koji je to pravni sistem, kako
se on naziva, odnosno kako izgleda. To su teme koje e se razmatrati u
ovom poslednjem delu istraivanja.
Prvo e biti predstavljene klasine teorije istog prava i drave. Zatim
e argumenti u prilog pravnog utemeljenja ljudskih prava slediti teorije
drutvenog ugovora. Najzad, pravni poredak ustavnih demokratija tumaie se tako da on nuno obuhvata i ljudska prava.
218
219
220
ista teorija prava odbija da poe ovim putem koji vodi van prava,
sa one strane pravne norme. Ona ima potrebu da pravo prikae onakvim
kakvo jeste, ne legitimirajui ga kao pravedno ili diskvalifikujui ga kao
nepravedno. Ona se pita o stvarnom i mogunom, a ne o ispravnom
pravu.537
Formalno posmatrano, pravnom normom izraava se jedan normativan stav. Prirodne pojave, nastavlja Kelsen, u sebi sadre prirodni zakon
da ako A jeste, onda B mora da bude, dok pravne norme sadre normativan stav da ako A jeste, onda B treba da bude.538 Ovaj normativan stav
odvojen je tako od sveta prirode, objaanjava on, ali je takoe i ispranjen
od moralnih ili politikih vrednosti.539
Sadrinski pak, specifina razlika prava sastoji se u tome to pravna
norma nareuje prinudu. Pravna norma je prinudna norma jer za odreeno ljudsko ponaanje koje se pravno kvalifikuje kao protivpravno, vezuje reakciju pravnog poretka koja se sastoji u prinudi.540
Ovaj poredak prinude moe se po Kelsenu razumeti i kao osobena
socijalna tehnika koja obezbeuje poeljno drutveno stanje.541 Meu537
Kelsen kae:
Kao nauka, sebe ne smatra obaveznom ni na ta drugo doli da pozitivno pravo
pojmi u njegovoj sutini i da ga razume pomou analize njegove strukture. Ona naroito odbija da slui bilo kojim politikim interesima na taj nain to e im isporuivati
ideologije posredstvom kojih se postojei drutveni poredak legitimira ili diskvalifikuje
(ibid., p. 19).
538 To povezivanje A i B u svetu prava nema znaaj povezivanja uzroka i posledice
kao kod prirodnih pojava. Tako, kae Kelsen, kazna ne dolazi posle delikta kao posledica nekog uzroka; spajanje tih dveju injeninih stanja, koje je potpuno razliito od
kauzalnosti, jeste ono to stvara zakonodavac (ibid., p. 2223).
539 Kelsen zatim dodaje:
...to trebanje kao kategorija prava znai samo specifian smisao u kojem
pravni uslov i pravna posledica pripadaju jedno drugom u pravnom stavu. Ta kategorija prava... ima isto formalan karakter. Ona ostaje primenjiva ma koji sadraj
imala tako povezana injenina stanja, ma koje vrste bili akti koje treba pojmiti kao
pravo. Nijednoj drutvenoj stvarnosti se, zbog njene sadrinske uoblienosti, ne moe
osporiti spojivost sa tom kategorijom prava... Upravo time ona uva svoju radikalnu
antiideoloku tendenciju; zbog ega ba u ovoj taki nastaje najei otpor od strane
tradicionalne teorije prava koja teko moe da podnese da poredak Sovjetske republike
sasvim isto treba, kao pravni poredak, pojmiti kao i poredak faistike Italije ili poredak demokratsko-kapitalistike Francuske. (ibid., p. 24).
540 Ibid., pp. 2425.
541 Ibid., p. 26. On ipak priznaje da motiv za postupanje u skladu sa pravnim
pravilima nije uvek strah od kazne ili druge pravne reakcije, ve da se ljudi pokoravaju
221
tim, poredak prinude kao socijalna tehnika, sam po sebi takoe je ispranjen od vrednosnih elemenata on se moe upotrebiti za ostvarivanje
poeljnog drutvenog stanja bilo kog ideolokog sadraja.542
Pravo, koje je na ovaj nain formalno i sadrinski osloboeno od
etiko-politikih sudova vrednosti, jeste objektivan i celovit normativan
poredak.543 Pravni poredak stoga ne trpi dualizam objektivnog i subjektivnog prava, javnog i privatnog prava ili dualistiko razlikovanje drave
i prava.544
Pojam subjektivnog prava, kao to je pravo svojine,545 kao ni pojam pravnog subjekta ili lica, ne mogu postojati nezavisno, odvojeno ili
iznad objektivnog pravnog poretka. Kelsen kae da nisu u pravu oni koji
objektivnom heteronomnom poretku normi obvezivanja, ak prinude,
suprotstavljaju svet slobode u smislu samoodreenja ili autonomije lica
koje uiva svoja subjektivna prava.546
Opta teorija prava suprotstavlja se ideoloki motivisanoj ideji da su
privatna, subjektivna prava, nastala pre ili nezavisno od pravnog poretka,
da ona sadre vie vrednosti na osnovu kojih se uzdiu iznad pravnog
poretka, odnosno da se pojam pravnog poretka postepeno apstrahovanjem izgradio iz shvatanja o postojeim subjektivnim pravima.547 Sa drupravu i zbog verskih i moralnih stavova, obzirnosti prema drutvenim obiajima, odnosno bojazni od drutvene izoptenosti, kao i zbog nedostatka bilo kakvog podstreka na
protivpravno ponaanje (ibid., p. 28).
542 Jer, kae Kelsen, ista teorija prava ne posmatra svrhu koja se pravnim poretkom sledi i postie, ona posmatra jedino sam pravni poredak (ibid., pp. 2829).
543 istu teoriju prava Kelsen naziva objektivistiko-univerzalistikom, jer se ona
odnosi na celinu prava i nastoji da svaki pojedini fenomen shvati u sistematskoj povezanosti sa svima drugima, da u svakom delu prava shvati funkciju celine prava, te se
zato njeni stavovi mogu oznaiti i kao organsko shvatanje prava (ibid., p. 45).
544 Ibid., p. 33.
545 Za pravo svojine, Kelsen kae da je prototip kategorije subjektivnih prava
(ibid., p. 34).
546 Ibid., pp. 3435.
547 Ibid., p. 34. Kelsen smatra da se ideoloka funkcija subjektivnih prava sastoji u
tome to se pomou ovih pravnih kategorija pokuava zatiti od promena pravni poredak koji jemi instituciju privatne svojine. U tom smislu, on eksplicitno navodi:
Misao o jednom pravu koje je razliito od objektivnog prava i u svojoj egzistenciji od njega nezavisno, ali koje nije manje, nego je, moe biti, ak vie pravo od onoga,
treba da instituciju privatne svojine zatiti od ukidanja putem pravnog poretka. Nije
teko razumeti zbog ega se ideologija subjektivnog prava vezuje za etiku vrednost individualne slobode, autonomne linosti, ako je u tu slobodu svagda ukljuena i svojina.
222
223
pravo moe ali i ne mora sluiti. Na primer, kae Kelsen, krivino pravo
pokazuje da povreene interese pojedinca i bez njegovog ovlaenja moe
efikasno zatititi sama drava na taj nain to stavlja u pokret postupak u
kojem treba da se realizuje posledica neprava, odnosno odredi kazna za
nepotovanje obaveze.552
Meutim, nastavlja on, ono to pravno karakterie ovlaenje jeste
zapravo to da ono pretpostavlja odobrenje za uee u stvaranju prava.
Naime, tuba ili alba zbog povrede interesa, odnosno zbog nepostupanja
po propisanoj obavezi, primaju se kao sutinski, sastavni deo postupka
u kojem se stvara pojedinana norma sudske odluke u konkretnom sluaju.553
Ovo isto odobrenje za uee u stvaranju prava vidljivo je i kod tzv.
politikih prava. Njihovim korienjem moe se uticati na stvaranje
dravne volje, odnosno moe se uestvovati u stvaranju zakona, kao opteg pojavnog oblika pravnih normi koje sainjavaju pravni poredak.554
Po toj osobenosti i subjektivno privatno pravo moe da se shvati
kao politiko pravo, jer ono takoe omoguava uee u stvaranju dravne volje.555 Politiko ovlaenje u uem smislu jemi sudelovanje u
stvaranju opte pravne norme, dok privatnopravno ovlaenje obezbeuje sudelovanje u stvaranju pojedinane norme.556
552
224
225
Osnovna norma pak jeste osnovno pravilo po kojem se stvaraju norme pravnog poretka.561 Pravne norme ne vae na osnovu svoje sadrine, jer one mogu imati bilo koju sadrinu.562 One se stoga ne mogu
logikom dedukcijom sadrinski izvesti iz osnovne norme, ve se moraju
formalnopravno stvoriti u postupku propisivanja, i to upravo na temelju osnovne norme.563
Osnovna norma jeste hipotetika osnova, te u tom smislu, pravni
poredak koji poiva na osnovnoj normi vai pod pretpostavkom da ona
sama vai. Meutim, kae Kelsen, osnovna norma ne vai kao pozitivnopravna norma, jer se ona sama ne stvara u pravnom postupku. Ona nije
postavljena, ve se njeno postojanje pretpostavlja kao uslov propisivanja
prava, odnosno kao uslov pozitivnopravnog poretka.564
561 Kelsen kae da se tu radi o ustanovljavanju osnovnog injeninog stanja stvaranja prava (ibid., p. 47).
562 Kelsen kae da ne postoji ljudsko ponaanje koje bi na osnovu svoje sadrine
bilo iskljueno da postane sadrina neke pravne norme. Drugim reima, kae on, vaenje pravne norme ne moe se dovesti u pitanje time to se istie da njena sadrina ne
odgovara nekoj vioj, na primer moralnoj vrednosti.
563 Ibid., p. 47. Osnovnu normu bi trebalo razumeti kao formalnopravni osnov
za nastanak ostalih normi u postupku njihovog propisivanja, odnosno donoenja ili
usvajanja. Pomou ovog stava mogue je razumeti Kelsenovu tvrdnju da je osnovna norma polazite jednog postupka, te da ona ima sasvim formalno-dinamian karakter.
Pravo, kae on, vai samo kao propisano, odnosno pozitivno pravo.
U ovom formalnom elementu se istovremeno vidi i razlika izmeu pozitivnog prava i prirodnog prava. Naime, norme prirodnog prava se mogu na osnovu svoje sadrine
dedukcijom izvesti iz osnovne norme koja se smatra samoevidentnom takoe na osnovu
svoje sadrine, i to kao izraza boije volje, prirode ili istog uma. Nasuprot tome, pravne
norme se ne mogu dedukcijom izvesti iz osnovne norme, ve se mogu samo propisati
na osnovu njenog pravnog vaenja. Dakle, pravne norme se pravno, a ne logiki ili sadrinski izvode iz osnovne norme, jer ona predstavlja formalnopravni osnov za njihovo
propisivanje.
564 Ibid., p. 48. Kelsen objanjava da se u potrazi za osnovnom normom moe ii
u prolost, od pozitivnog ustava do istorijski prvog ustava koji je proglasio neki pojedinani uzurpator ili nekako stvoren kolegijum. On zatim kae:
Da ono to je istorijski prvi ustavotvorni organ izjavio kao svoju volju koja treba
da vai kao norma, to je osnovna pretpostavka od koje polazi svako saznanje pravnog
poretka koje poiva na tom ustavu. Prinudu treba propisati pod uslovom i na nain
koji odreuje prvi ustavotvorac ili instance koje je on delegirao: to je ematska formulacija osnovne norme nekog pravnog poretka (u smislu pravnog poretka kakve pojedine
drave, o kojem je ovde ponajpre jedino re).
Par pasusa nakon toga, Kelsen objanjava da znaaj osnovne norme postaje vidljiv u revolucionarnom stvaranju novog pravnog poretka. Kad stari poredak prestane da
226
Sistem pozitivnog prava pretpostavlja hijerarhinost, odnosno stupnjevitost poretka razliitih slojeva pravnih normi, meu kojima postoji
odnos, prostorna slika kako kae Kelsen, nadreenosti i podreenosti.
Pravo naime, regulie sopstveno stvaranje, i to na taj nain to jedna
norma regulie postupak u kojem se stvara druga norma, a u razliitom stepenu i sadrinu norme koju treba stvoriti.565 Pozitivnopravno
posmatrano, via pravna norma predstavlja pravni osnov, ili osnov vaenja, kako se izraava Kelsen, za propisivanje, odnosno stvaranje nie
pravne norme.566
Jedno od kljunih pitanja koje se vezuje za ovaj proces samostvaranja prava jeste ono koje se odnosi na razliite metode stvaranja prava,
odnosno na to ko je ovlaen da stvara, odnosno uestvuje u stvaranju
prava. Dakle, potrebno je razmotriti da li je ovek koga pravna norma
postoji, a novi pone da bude delotvoran, onda se pretpostavlja jedna nova osnovna
norma, koja vie ne delegira na primer monarha kao autoritet koji stvara pravo, ve
samo revolucionarnu vladu. Sadrina pak ove osnovne norme ravnae se prema onom
injeninom stanju u kojem se stvara taj poredak kojem do izvesnog stepena odgovara
stvarno ponaanje ljudi na koje se on odnosi (ibid., pp. 4849).
565 U tom smislu, pravo zadrava osnovnu odliku samoreferentnog sistema. Ova
osobenost prava kasnije e u toku XX veka biti prihvaena kao osnova za izgradnju tzv.
teorije sistema. V. vie o tome kod Jurgen Habermas, op. cit., pp. 49 i dalje.
566 Hans Kelsen, op. cit., p. 52. Dakle, pravna norma nie pravne snage, ne moe
biti stvorena bez oslonca na sadrinu pravne norme vie pravne snage. Ako materijalnopravno i formalnopravno via pravna norma ne dozvoljava stvaranje norme nie pravne
snage, onda ona pravno ne moe da nastane. Kelsen objanjava ovaj pravni fenomen na
primeru samog ustava zemlje, na sledei nain:
Pod pretpostavkom osnovne norme...pozitivnopravno najvii stupanj predstavlja
ustav uzet u materijalnom smislu rei ija se sutinska funkcija sastoji u tome da
odredi i sadrinu buduih zakona; i pozitivni ustavi ine to ne retko tako to izvesne
sadraje propisuju ili iskljuuju. U prvom sluaju, veinom postoji samo obeanje zakona koje treba doneti, poto se ve iz pravno-tehnikih razloga za izostanak zakona
propisane sadrine ne moe valjano vezati sankcija. Nasuprot tome, ustavom se delotvornije mogu spreiti zakoni odreene sadrine. Katalog osnovnih sloboda i prava, koji
ini tipian sastavni deo modernih ustava, u sutini nije nita drugo nego jedno takvo
negativno odreenje. Ustavno jemenje jednakosti pred zakonom ili slobode linosti,
savesti itd, nije nita drugo nego zabrana onih zakona koji podanike u izvesnim odnosima tretiraju nejednako ili zadiru u neku odreenu sferu slobode. Takve zabrane mogu
se pravno-tehniki uiniti delotvornim time to e se donoenje protivustavnog zakona
staviti pod linu odgovornost odreenih organa koji uestvuju u tom donoenju efa
drave, ministara ili e biti data mogunost osporavanja i ukidanja takvih zakona.
(ibid., p. 53).
227
obavezuje, ovlaen da uestvuje u njenom stvaranju, ili se pravno obavezivanje oveka vri bez ili suprotno njegovoj volji.567
Na temelju ovog razlikovanja poloaja oveka, razvio se dualizam javnog i privatnog prava. Sa jedne strane, pravni poredak priznaje suverenim
dravnim organima ovlaenje, odnosno sposobnost kako Kelsen kae,
da podanike obvezuju jednostranom izjavom volje (zapoveu).568 Sa
druge strane, u ugovornom odnosu, ili u pravnom poslu privatnog prava uopte, pojedinana norma koja obavezuje stvara se na osnovu uea
onih koji zakljuuju ugovor, odnosno ulaze u pravni odnos.569
Meutim, u razlici izmeu javnog i privatnog prava, ista teorija
prava vidi samo razliku izmeu dva metoda stvaranja prava putem individualizacije optih zakonskih normi koje su sadrane jednom u upravnom zakonu, drugi put u graanskom zakoniku. Sa univerzalistikog
stanovita koje je usmereno na celinu pravnog poretka kao na takozvanu volju drave, privatan pravni posao i dravna zapovest jesu zajedno
jedno injenino stanje stvaranja prava koje se moe uraunati jedinstvu
pravnog poretka.570
567 Kelsen kae da se kod ovog pitanja radi o pojavnoj razlici koja se obino oznaava kao autonomija i heteronomija, odnosno razlika izmeu demokratije i autokratije,
ili republike i monarhije (ibid., p. 71).
568 Ibid., p. 72. Tipian primer ovog javnopravnog odnosa je upravna zapovest,
odnosno odluka organa uprave kojom se adresat norme pravno obavezuje na ponaanje
saobrazno zapovesti. Odnos izmeu drave i podanika, objanjava Kelsen, jeste tipian
javnopravni odnos, jer pretpostavlja odnos izmeu nadreenog i podreenog pravnog
subjekta (ibid.).
569 Ibid., p. 72. Privatno pravo pretpostavlja odnos izmeu koordinisanih, pravno jednako vrednih subjekata. U tom smislu, kae Kelsen, ovaj odnos se oznaava i kao
pravi, istinski pravni odnos, suprotstavljen javnopravnom odnosu vlasti ili vladavine. Naime, kod javnopravne zapovesti, obavezani subjekat nema nikakvog udela u stvaranju obavezujue norme, te je to, kae Kelsen, tipian sluaj autokratskog stvaranja
prava. Privatnopravni ugovor, nasuprot tome, predstavlja izrazito demokratski metod
stvaranja prava (ibid., pp. 7273).
570 Ibid., p. 73. Na taj nain, kae Kelsen, ista teorija prava relativizuje ovaj
dualizam i razliku izmeu javnog i privatnog prava pretvara iz ekstrasistemske razlike izmeu prava i neprava, odnosno izmeu prava i drave, u intrasistemsku razliku u metodologiji stvaranja prava unutar jedinstvenog pravnog poretka. Nekoliko pasusa kasnije,
a na osnovu ovih metodolokih postavki, Kelsen ponovo objanjava ideju da i privatna
prava imaju karakter politikih prava. On kae:
Ve je...pokazano da itava ta suprotnost izmeu politikoga i privatnoga ne
postoji na podruju subjektivnog prava, da su privatna prava u istom smislu politika
228
Dualizam javnog i privatnog prava pretpostavlja takoe dualizam drave i prava. Kao to teorija privatnog prava vidi pojedinca sa njegovim
subjektivnim pravima kao neto to logiki i vremenski prethodi objektivnom pravu, tako i teorija dravnog prava prihvata da je drava kao
subjekat htenja i delanja, nezavisna od prava i da je ak nastala pre njega.571 Ideoloka funkcija ovog stava ima izvanredan znaaj sa stanovita
pravnog opravdanja drave.
Tako, drava se shvata kao razliita od prava kako bi se opravdala
pravom koje sama stvara. Pravo, kae Kelsen, moe da opravda dravu
ako se razume kao ispravan i pravedan poredak koji je sutinski razliit od
drave i suprotan njenoj izvornoj prirodi, odnosno samoj vlasti. Stvaranjem prava i na osnovu njega, drava se od pukog fakta sile pretvara u
pravnu dravu.572
Meutim, ista teorija prava shvata dravu kao pravni poredak prinude.573 Drava se moe oznaiti kao pravni poredak kad pravo zarad
stvaranja i izvrenja normi koje ga ine, ustanovi izvesne organe koji
funkcioniu na osnovu podele rada.574 Sve dok iznad dravnog pravnog
prava kao i ona koja se, obino, jedino tako oznaavaju, poto i jedna i druga, iako na
razliit nain, doputaju uee u stvaranju dravne volje, a to znai u politikoj vlasti.
Principijelnim razlikovanjem izmeu jedne sfere, to jest politike, i jedne privatne, to jest
nepolitike, pravne sfere, treba da se sprei saznanje da privatno pravo koje je stvoreno
u ugovoru o pravnom poslu nije manje poprite politike vlasti nego javno pravo koje
je stvoreno u zakonodavstvu i upravi. Ono to nazivamo privatnim pravom jeste, posmatrano sa stanovita funkcije koju taj deo pravnog poretka ima u sklopu celine prava,
samo posebna, kapitalistikom privrednom poretku odgovarajua pravna forma ekonomske proizvodnje i raspodele proizvoda; dakle, jedna eminentno politika funkcija, funkcija
vlasti. Socijalistikom privrednom poretku bila bi adekvatna drukija pravna forma, ne
autonomno-demokratska, kakvu predstavlja dananje privatno pravo, nego verovatno
heteronomno-autokratska, pravna forma koja bi bila blia pravnoj formi naeg dananjeg
upravnog prava. Da li bi to bilo bolja ili pravednija forma regulisanja, ostaje ovde otvoreno. To ista teorija prava nee i ne moe da odlui (ibid., pp. 7475).
571 Ibid., p. 76.
572 Ibid., p. 77.
573 Ibid. Kelsen kae:
Saznanje drave koje je osloboeno od ideologije i time od svake metafizike ne
moe se drugaije dokopati njene sutine nego tako to e tu socijalnu tvorevinu pojmiti
kao poredak ljudskog ponaanja. Blie istraivanje pokazuje da je to socijalni poredak
prinude i da taj poredak prinude mora biti identian sa pravnim poretkom, poto su to
isti akti prinude koji karakteriu oba ta poretka i poto jednu te istu socijalnu zajednicu ne mogu konstituisati dva razliita poretka. (ibid.).
574 Ibid.
229
poretka, zakljuuje Kelsen, nema jo nikakvog vieg, sama je drava najvii, suvereni pravni poredak ili pravna zajednica.575
Tako, ini se da je Kelsenova teorija sama po sebi jedno izvanredno
pravno dostignue. Uporna u oslobaanju od nepravnih elemenata, ona
odgovara na pravna pitanja koristei se pojmovima i kategorijama samog
prava. Kelsen izgrauje teoriju prava, odnosno nauku o pravu kako bi to
on sam rekao, kao autonomnu disciplinu koja je sposobna da se samostalno bavi svojim predmetom, bez pomoi drugih teorijskih, odnosno
naunih disciplina.576
Put ka ostvarenju svetog cilja apsolutne samorefleksije prava, za istu teoriju prava bio je ipak optereen, sa jedne strane, nedovoljno preciznim razlikovanjem samog prava, to je rezultiralo teorijski netanim,
odnosno neodrivim tvrdnjama. Naime, u pokuaju da odvoji pravo od
materijalnih stvari, odnosno prirode, kako je to sam govorio, Kelsen je
oiglednu razliku izmeu dva sveta, ak i u vezi sa svojim kljunim teorijskim stavovima, nekad proputao da vidi ili naglasi.577
575
Ibid., p. 78. Osim toga, kae Kelsen, pokazuje se da se sama drava svodi na
pravni poredak i po tome to se svaka manifestacija dravnog ivota, svaki akt drave,
ne moe shvatiti drugaije nego kao pravni akt stvaranja ili izvravanja pravnih normi
(ibid., pp. 7879). Najzad, meu poslednje Kelsenove refleksije o dualizmu drave i
prava ubrajaju se i sledee dve reenice:
Posmatran sa saznajnoteorijskog stanovita, dualizam lica drave i pravnog poretka dolazi tada u paralelu sa jednako protivrenim dualizmom Boga i sveta. Pravnodravnopolitika ideologija pojavljuje se samo kao polonica i zamena teoloko-religijske ideologije koja je s njom podudarna u svim sutinskim takama (ibid., p. 82).
576 Pravno-teorijski imperativ koji nalae da se pravo mora objasniti samim pravom,
a ne neim to je vanpravno, to se nalazi sa one strane prava, jeste kljuni dogmatski argument iste teorije prava. Protiv ovog argumenta nije mogue teorijski ustati iznutra, intrasistemski kako Kelsen kae, odnosno iz pozitivnopravne pozicije. Da bi se on pobio,
potrebno je izai izvan prava, ime se zapravo samo potvruje njegova teorijska validnost.
Tako, mogue je tvrditi da Kelsenov anti-ideoloki stav o pravu otkriva njegovu
ideoloku poziciju. Zaista, svako protivljenje meanju ideologije i prava u sebi sadri
tom protivljenju imanentan ideoloki stav. Drugim reima, kad Kelsen kae da on odbija da prekorai granicu koja deli svet prava od sveta drugih normativnih, odnosno
vrednosnih sistema, onda on time izraava jedan po sebi ideoloki stav. Meutim, ova
ideoloka pozicija se savreno ne tie iste teorije prava, jer od nje ne zavisi razumevanje
samog prava. U tom smislu, ista teorija prava bi mogla da bude ugroena samo ako
se pokae da pravno nije mogue objasniti pravo, odnosno da je za razumevanje prava
neophodno koristiti vanpravne stavove.
577 Ve na samom poetku teksta, vidljivo je da Kelsenova linija razgranienja nije
sasvim otra. On kae: Pravo je drutveni fenomen, a drutvo je predmet potpuno
razlian od prirode. Ako se meutim uzme u obzir injenica da pravo jeste istinski
230
231
232
233
234
235
236
237
238
239
bio na to prinuen, onda bi to znailo da se suveren nalazi u odnosu potinjenosti prema viem, odnosno prema njemu superiornom suverenu.607
Meutim, mo suverena nije podobna da bude pravno ograniena
samo u njenom kapacitetu, kako Austin kae, suverene vlasti. Drugim
reima, suveren se ne moe pravno ograniiti u svom svojstvu suverena,
ali su pojedinci koji ulaze u sastav suverenog tela vezani zakonom. Dakle,
iako je suvereno telo slobodno od pravnih i politikih obaveza, svi pojedinci koji ulaze u sastav tog tela mogu biti pravno obavezani zakonom
iji je tvorac upravo to telo iji su oni lanovi.608
Sloboda od pravne vezanosti meutim, ne podrazumeva i apsolutno
neogranienu vlast suverena. Ako se razmotri obaveznost pravila o politikim pravima, odnosno graanskim slobodama, onda se moe zakljuiti
da je suveren pravno slobodan da ih ukine na osnovu svoje slobodne volje
ili ocene. Ipak, kae Austin, suveren je samo pravno slobodan da to uini,
ali on moe biti spreen da tako postupi zbog toga to pozitivna moralna
pravila ili Boiji zakoni govore protiv ukidanja graanskih sloboda.609
Nastavljajui svoje razmiljanje o istoj dravi, Austin objanjava da
suveren u svom kapacitetu suverene vlasti, nije pravno obavezan, ali da
607
Ibid., p. 255.
Ibid., p. 261. Ovo je nivo Austinove analitike teorije koji u najboljem svetlu
predstavlja njegovu istu teoriju drave. Naime, neogranienu mo suverena Austin
nije shvatio na banalno-autoritaran nain, ve se sofisticirano razmiljajui trudio da
apsolutni karakter njegove vlasti logiki nuno izvede iz same prirode suverena, kao i
prirode odnosa koji postoji izmeu njega i podanika. U tom smislu, da bi se objasnila
ideja o pravno neogranienoj suverenoj vlasti, nije bilo nuno razumeti da su pojedinci
koji ine suvereno telo takoe slobodni od pravnih obaveza, to Austin u potpunosti
prihvata. Tako, u tekstu koji sledi eksplikaciju ove njegove centralne ideje, on upravo
insistira na pravnoj obavezanosti lanova suverenog tela.
Na primer, on izriito kae da je pravo ustanovljeno od strane suverenog tela prema
njegovim lanovima, istinski pozitivno pravo. Ono je pozitivno pravo uprkos tome to
se namee kao obaveza onima koji su lanovi tela koje ga je stvorilo (ibid., p. 263). Na
drugom mestu u tekstu, Austin objanjava da i sam kralj, kao i lanovi oba doma Parlamenta, mogu da budu pravno odgovorni, odnosno kanjeni aktom samog Parlamenta
ako izau izvan granica svojih ustavom odreenih ovlaenja (ibid., p. 264). Na treem
mestu, Austin dokazuje da maksima engleskog prava da je kralj nesposoban da postupi
neispravno, ne znai da on lino nije pravno i politiki odgovoran za svoje postupke
(ibid., pp. 266267).
609 Ibid., p. 268. Austin naglaava da se upravo u ovom elementu odgovornosti
prema moralnim ili Boijim pravilima, moe razlikovati slobodna zajednica od despotske vlasti (ibid.).
608
240
on takoe nema ni pozitivna, odnosno zakonska prava prema svojim podanicima. Svako zakonsko pravo je tvorevina pozitivnog prava. Ovo pravo nuno odgovara obavezi stvorenoj tim istim pozitivnim pravom, koja
lei na osobi ili osobama koje se razlikuju od osobe koja ima pravo. Stoga
svako zakonsko pravo pretpostavlja tri razliite strane: suverenu vlast koja
ustanovljava pozitivno pravo, osobu kojoj je na osnovu pozitivnog prava
dato neko pravo, kao i osobu kojoj je na osnovu pozitivnog prava nametnuta obaveza potovanja tog prava.610
Najzad, Austin objanjava i poreklo suverene dravne vlasti, koje on
dovodi u neposrednu vezu sa uobiajenom ili trajnom poslunou veine lanova nezavisne politike zajednice prema kralju ili suverenom telu.611 Dakle, postojanje svake vlasti zavisi od uobiajene poslunosti koju
ta vlast dobija od pretenog dela lanova zajednice.612 Meutim, ova poslunost je dobrovoljna ili slobodna, jer posluna strana pristaje da slua
zapovesti. Posluna strana eli svoju poslunost, saglasna je sa njom, i to
zbog nekog sopstvenog motiva, odnosno razloga za to.613
Poto svaka vlast traje na osnovu poslunosti naroda, te poto je ova
poslunost dobrovoljna, zakljuuje se da svaka vlast traje na osnovu saglasnosti naroda, odnosno pretenog dela zajednice. Ako im se vlast svia,
lanovi zajednice se odluuju na to da joj se dobrovoljno potine, odno610
Ibid., pp. 277281. Suverena vlast ne moe da dobije pravo na osnovu zakona
koje sama ustanovljava prema svojim podanicima. Svako pravo stie se na osnovu moi
ili snage drugoga, tj. na osnovu pozitivnog prava, kao i na osnovu obaveze potovanja
tog prava koju namee taj drugi. Dakle, ako suveren ima zakonska prava prema svojim
podanicima, onda to znai da su ta prava tvorevina pozitivnog prava ustanovljenog od
strane tree osobe ili tela. Ali poto je svako pozitivno pravo ustanovljeno od strane
suverene vlasti prema osobama koje se nalaze u odnosu podanitva prema njoj, ta trea
osoba ili telo su suvereni u zajednici ija sopstvena suverena vlast ima zakonska prava:
to e rei, lanovi zajednice su podanici svom suverenu, a takoe su podanici i suverenu
koji za sebe ima pravo, to je nemogue, odnosno apsurdno tvrditi (ibid., pp. 284285).
611 Ibid., p. 293294. U skladu sa svojom utilitaristikom orijentacijom, Austin
dalje kae da je ovako objanjeno poreklo suverene vlasti, povezano sa svrhom ili ciljem njenog postojanja, a to jeste, ili bi trebalo da bude, najvee mogue unapreivanje ljudske sree (ibid., p. 294).
612 Ibid., p. 302. Austin u tom smislu ne govori o egzaktno utvrenoj veini (majority), na primer natpolovinoj ili na drugi nain kvalifikovanoj veini, ve o dominantnom ili pretenom delu (bulk) lanova zajednice.
613 Nevoljno pristajanje na zapovest, ili ono koje je posledica primene fizike sile,
nije poslunost ili pokoravanje. Na primer, kad je ovek osuen na kaznu zatvora i baen u tamnicu, ne moe se rei da je on dobrovoljno posluao naredbu ili joj se pokorio
(ibid., p. 302).
241
sno da se saglase sa njenim postojanjem. Dakle, u svakoj nezavisnoj politikoj zajednici narod se odluuje da zbog nekog razloga bude redovno
posluan prema svojoj vlasti. Ako bi pretean deo zajednice prestao da
bude redovno, odnosno uobiajeno posluan prema svojoj vlasti, ta vlast
bi prestala da postoji.614
Trajanje dravne vlasti na osnovu saglasnosti naroda tesno je povezano sa njenim nastankom na temelju ove iste saglasnosti. Svaka dravna
vlast iznikla je iz saglasnosti naroda, odnosno pretenog dela prirodnog
drutva. Ovaj pretean deo naroda, sebe je slobodno, odnosno dobrovoljno podredio tek obrazovanoj politikoj vlasti. Oni su za to podreivanje
imali odreeni motiv, ili kako kae Austin, oni su eleli da se podrede
politikoj vlasti.615
U ovoj taki Austin se ve sasvim pribliava ideji o drutvenom ugovoru. On kae da postoje teorijska shvatanja o tome da je nastanak svake
nezavisne politike zajednice, odnosno institucije koja se oznaava kao
polis ili civitas, vezan za udruivanje svih njenih buduih lanova.
Tako se smatra da dravna zajednica nastaje sporazumom buduih lanova zajednice i predstavlja osnov na kome ona kasnije poiva, odnosno
traje.
Kao nuan izvor nezavisne politike zajednice, odnosno kao nuan
uslov koji prethodi njenom formiranju, ovaj sporazum se naziva originalan pakt ili ugovor. Kao osnov na kome ova zajednica dalje poiva,
on se naziva pactum civile fundamentale.616 Meutim, kae Austin,
614
Ibid., p. 303.
Ibid., p. 305.
616 Ibid., pp. 308309. Austin objanjava da proces stvaranja ovog sporazuma,
odnosno formiranja nezavisne politike zajednice, prolazi kroz tri odvojene faze. Prvo,
budui lanovi zajednice zajedniki odluuju da se ujedine u nezavisnu politiku zajednicu. U ovoj fazi oni odreuju osnovni cilj svog udruivanja, zajedno sa ostalim podreenim posebnim ciljevima.
Autori se, kae Austin, razlikuju u odnosu na razumevanje sadrine ovog osnovnog
cilja. Oni koji su skloni utilitaristikom shvatanju, smatraju da je krajnji cilj zajednice
unapreivanje ovekove sree. Drugi, koji, kako on kae, esto dolaze iz Nemake, smatraju da je osnovni cilj politike vlasti proirivanje preko cele zemlje, ili preko njenih
oveijih stanovnika, carstva prava ili pravde.
ini se, kae Austin, da je ovo pravo ili pravda o kojoj oni govore, apsolutnog
karaktera, odnosno da se radi o venoj i nepromenjivoj kategoriji. Takoe, ini se da
ova kategorija nije tvorevina prava, da je pravu spoljanja, da postoji nezavisno od bilo
kog prava, te da predstavlja test ili meru svakog prava i morala. Konsekventno tome,
615
242
protiv ovog uenja o drutvenom ugovoru moe se izneti itav niz prigovora.617
Prvo, navodi on, da bi se objasnio odnos izmeu suverena i podanika, nije neophodno obratiti se hipotetikom drutvenom ugovoru. Dovoljno je neposredno uputiti na postojei i oigledan izvor pravila o
tom odnosu, a to su Boiji zakon, pozitivno pravo i pozitivna moralna
pravila.618 Poto ova tri izvora pravila ve postoje, sama ideja o drutvenom ugovoru je izlina.619
Drugo, svaki sporazum koji pravno obavezuje izvodi svoju pravnu
snagu iz pozitivnog prava. Precizno govorei, nije sporazum taj koji pravno obavezuje, odnosno koji stvara obaveze, ve samo pravo obavezuje
putem sporazuma. Pravo naime odreuje da e pojedine pravne obaveze
proizlaziti iz zakljuenog sporazuma. Konsekventno tome, ako se kae
da je suverena vlast pravno obavezana drutvenim ugovorom, onda se
priznaje da ova pravna obaveza vlasti jeste zapravo tvorevina pozitivnog
prava.620
ona nije tvorevina Boijeg zakona, ve neto savreno samo-postojee, emu pravo
odgovara ili bi trebalo da odgovara. Ja, kae Austin, stoga ne mogu da je razumem, i
ne pristupam njenom objanjavanju.
Drugo, odluni u nameri da se ujedine, budui lanovi zajednice zajedniki odreuju ustav svoje suverene politike vlasti, odnosno osobu ili telo koje e biti nosilac suverenosti. Tree, ovaj proces formiranja nezavisne politike zajednice okonava se
uzajamnim izraavanjem i prihvatanjem obeanja, i to izmeu suverena u nastanku i
podanika u nastanku, kao i izmeu samih podanika u nastanku meusobno.
Obeanje je usmereno na zajedniki odreen predmet sporazuma. Suveren na opti
nain obeava da e se u vrenju svoje vlasti rukovoditi vrhovnim ciljem politike zajednice, a podanici obeavaju da e mu predati kvalifikovanu uslovnu poslunost u cilju
dostizanja ove vrhovne svrhe zajednice. Izraz volje lanova zajednice na osnovu kojeg se
oni ujedinjuju u nezavisnu politiku zajednicu, Austin naziva pactum unionis. Njihovo
odreivanje ustavnog ureenja, odnosno strukture suverene politike vlasti, naziva pactum constitutionis ili pactum ordinationis. Najzad, uzajamno izraeno obeanje suverena i podanika, on naziva pactum subjectionis (ibid., pp. 309311).
617 Ibid., p. 314.
618 Ibid., pp. 314315.
619 Ibid., p. 315. Naime, iako drutveni ugovor prethodi formiranju politike zajednice, on ipak ne bi mogao sveobuhvatno da obavee originalne i potonje podanike i
suverene, ili da istovremeno obavee pravno, religijski i moralno (ibid.).
620 Ibid., pp. 315316. Austin na najoptiji nain odreuje da svaki sporazum koji
obavezuje, crpi svoju pravnu snagu iz prava. Ako pravno obavezuje, vaenje sporazuma
se izvodi iz pozitivnog prava. Ako religijski ili moralno obavezuje, njegovo vaenje se
izvodi iz Boijeg zakona ili moralnih pravila (ibid., p. 316).
243
Tree, hipoteza o drutvenom ugovoru nije obina fikcija, ve fikcija koja se granii sa nemoguim. Naime, objanjava Austin, svaki ugovor pretpostavlja obeanje jedne ili obe strane, kao i prihvat tog obeanja.
Obeanje bez prihvata naziva se ponuda.621 Prema hipotezi drutvenog
ugovora, suveren se obavezuje da e vladati u cilju ostvarenja osnovne svrhe politike zajednice, kao to se i podanici obavezuju da e biti posluni
prema suverenu koji vlada u skladu sa ovim vrhovnim ciljem.
Prema optim pravilima ugovornog prava, uzajamna obeanja ne
mogu postati ugovor pre nego to se prihvate.622 Meutim, podanici ne
mogu da prihvate obeanje suverena ako ne razumeju njegovu sadrinu.623 injenica je pak, da u svakom drutvu velika veina lanova nema
odreena saznanja o tome ta je krajnji cilj njihove zajednice.624 Zbog
toga se moe rei da oni ne mogu da razumeju predmet obeanja, te da
ga tako ne mogu ni prihvatiti.
Ako se ostave po strani pravno-tehniki aspekti prigovora koje
iznosi,625 ini se da su Austinovi teorijski stavovi o drutvenom ugovoru
postali rtve njegove iste teorije drave. Tako, na prvom mestu, stav
621
Ibid., 328331.
Ibid., pp. 333334.
623 Dok ne razumeju predmet ugovora, oni ne mogu u sebi da razviju neko odreeno oekivanje od tog ugovora, a dok ne razviju to oekivanje, oni ne mogu lako da
prihvate uinjeno obeanje (ibid., p. 334).
624 Da bi opravdao svoju tezu o veini koja ne shvata predmet obeanja, Austin
posebno pominje kategorije neukih i maloletnih podanika (ibid.). U nastavku teksta, on
u ovom kontekstu pominje i kategoriju onih koji su bolesni umom, te nastavlja tvrdnjom da nema istorijskih dokaza da je u bilo kojoj zajednici zakljuen ovaj sporazum.
ak i u onim zajednicama koje su usvojile svoj ustav, kao to su Sjedinjene Amerike
Drave, samo je mali deo stanovnitva uestvovao u njegovom stvaranju, kae on. Uz
to, navodi Austin, ustavno ustrojstvo suverene vlasti nije mogue odrediti u jednom
aktu i u jednom vremenskom trenutku. Suverenu vlast nisu ustrojili prvobitni, originalni lanovi drutva, ve je ovo ustavno ustrojstvo proizvod rada itavog niza autora,
ukljuujui i originalne lanove, ali i mnoge generacije njihovih sledbenika (ibid., pp.
336337).
625 Posebno se svojom neodreenou istiu oni aspekti njegovih stavova koji se
odnose na pojedine kategorije lica, kao to su neuki, maloletnici i duevno obolela lica,
kao i oni koji se odnose na pretenu veinu stanovnitva koja ne moe da razume predmet obeanja suverena. Sa druge strane, tvrdnja o tome da je u stvaranju amerikog
Ustava uestvovao neznatan broj stanovnika, ne odgovara istorijski potvrenim injenicama o viedecenijskoj najire organizovanoj javnoj debati o buduem ustavnom ustrojstvu SAD (v. o tome dokumente uskladitene u Kongresnoj biblioteci SAD, na sledeoj
internet adresi: http://www.loc.gov/index.html).
622
244
245
246
247
248
stinovu teoriju, Dicey zatim kae da mo Parlamenta pravno nije ograniena ni obavezom potovanja moralnih pravila ili Boanskih zakona.639
Najzad, navodi on, doiveli su neuspeh i svi pokuaji zakonskog ograniavanja ovlaenja samog Parlamenta na osnovu eksplicitnih pravila koja
bi obavezivala budueg zakonodavca.640
639 Ibid., p. 59. On dalje ekplicira svoje protivljenje ideji da sudija, kao eksponent moralnog uenja, moe da stavi zakonsko pravilo van snage, te kae da je istina
da postoji pretpostavka o tome da Parlament ne namerava da povredi moralna pravila,
odnosno da sudija tumai zakon na nain koji je u saglasnosti sa moralnim pravilima.
Meutim, zakljuuje Dicey, engleski sudovi u svom radu jednoduno polaze od principa
da je i pravo za koje se kae da je loe, ex hypothesi pravo i da ga zbog toga moraju primenjivati (ibid., p. 60).
Interesantno je da je u zastupanju ideje o pravno neogranienom ovlaenju suverene
vlasti, Dicey naao i prostor za dalje ienje Austinove iste teorije drave. Usmeravajui
panju na Austinovu tvrdnju da suverenost Donjeg doma Parlamenta lei zapravo u onima
koji su izabrali njegove lanove, Dicey kae da je to samo politiki tano, ali ne i pravno.
Naime, objanjava on, birai na izborima politiki izraavaju svoju volju, meutim, sudovi
u svom radu nemaju saznanje o ovoj njihovoj volji jer ona do njih ne dopire. Sudije nita
ne znaju o bilo kojoj volji naroda, osim ako je ta volja izraena u aktu Parlamenta (ibid.,
pp. 7071) I Hart je objanjavao protivrenosti ovog Austinovog shvatanja, ali iz filozofske, a ne pravne perspektive. On kae da bi prihvatanje Austinove konstrukcije podrazumevalo pristajanje na stav da su podanici suvereni sami sebi, odnosno da bi to vodilo brisanju razlike koja postoji izmeu njih i suverena (v. tako H. L. A. Hart, op. cit., p. 7274).
640 Dicey kae da se pitanje o tome zato Parlament nikad nije uspeo u nameri da
sam ogranii sopstveni zakonodavni autoritet, moe razmatrati sa logikog i sa istorijskog stanovita. Logiki, sve dok zadrava svoju suverenu mo, suveren ne moe ni da
je ogranii. Svaki akt Parlamenta moe biti ukinut i nema niega to moe da umanji
autoritet Parlamenta kome je nametnuto ogranienje u odnosu na autoritet Parlamenta
koji to ogranienje namee. U tom smislu, kae Dicey, pojam ograniene suverenosti
jeste protivrenost po sebi.
Sa druge strane, on kae da je princip suverenosti Parlamenta istorijski potvren u
brojnim sluajevima, a da razlog za to lei duboko u istoriji engleskog drutva, kao i u
neobinosti razvoja njegovog ustavnog ustrojstva. Naime, jo od normanskog osvajanja
ostrva, objanjava Dicey, engleskim drutvom je uvek vladao apsolutni zakonodavac. Na
poetku je to bio sam monarh, ali je u toku razvoja ustavnog prava ovlaenje za donoenje zakona postepeno prelazilo na Parlament, te je tako sad Kralj odnosno Kraljica
u Parlamentu nosilac suverenosti (A. V. Dicey, op. cit., pp. 6566).
Meutim, kao i Austin, Dicey ipak prihvata da postoje odreena vanpravna ogranienja suverene vlasti Parlamenta. Prvo, postoji mogunost ili ak izvesnost da bi podanici u velikom broju mogli da odbiju da potuju odreene zakone, te je realna mo
suverena uvek ograniena ovom mogunou nastanka otpora naroda. Drugo, interna
ogranienja suverenosti Parlamenta prouzrokovana su linim svojstvima i sposobnostima onih lica koja su lanovi suverenih tela, odnosno koja vladaju (ibid., pp. 7376).
249
Ovako odreen, princip parlamentarne suprematije i dalje preovlauje u pravu Velike Britanije. U itavom nizu odluka najviih sudova, pojedini aspekti ovog principa vidno se istiu. Tako, u sluaju British Railways Board and others v. Pickin iz 1974. godine,641 Lord Reid objanjava:
Ideja da je sud ovlaen da ignorie odredbu sadranu u aktu Parlamenta... mora da se ini udnom i iznenaujuom svakome ko ima bilo kakvo
znanje o istoriji i pravu naeg Ustava... U ranije vreme ini se da su mnogi naroito obrazovani pravnici verovali da bi akt Parlamenta mogao da
se ne potuje ako je protivan Boijem zakonu ili zakonu prirode ili prirodnoj pravdi, ali od kako je suprematija Parlamenta konano demonstrirana
u Revoluciji iz 1688. godine, svaka ideja te vrste je naputena.642
U skoranjoj odluci u sluaju Jackson and others v. Her Majestys Attoreny General iz 2005. godine,643 Lord Bingham decidno ponavlja da je
suprematija Krune u Parlamentu osnova Britanskog ustava. Kruna
u Parlamentu nije vezana usvojenim ili kodifikovanim Ustavom. Ona
moe da stvori ili poniti svaki zakon koji eli. Zakon, zakljuuje on, koji
je formalno usvojen u Parlamentu, uiva najvii pravni autoritet.644
641
[1974] HL/PO/JU/4/3/1250.
Direktno se oslanjajui na rei Lorda Campbella u sluaju Wauchope iz 1842.
godine, on kae da je funkcija suda da primeni akt usvojen od strane Parlamenta. U
istom sluaju, Lord Morris pridruuje se Lordu Reidu i kae da kad se akt Parlamenta
usvoji, sudovi mogu da se bave pitanjem njegovog tumaenja, ali ne i pitanjem da li je
on morao da postane zakon.
Lord Wilberforce istie da je ideja o tome da bi akt Parlamenta mogao da bude
proglaen nevaeim ili bez dejstva od strane suda, i to zbog toga to su postojale odreene nepravilnosti u vezi sa njegovim usvajanjem, ili zbog toga to je on usvojen na
prevaru i sl, bila konstantno odbijana od strane najviih sudova jo od 1842. godine.
Sredstvo za ispravljanje onog to je pogreno uinjeno u Parlamentu, ne moe se traiti
od suda, ve se mora dobiti od samog Parlamenta.
Lord Simon takoe objanjava da je suverenost Parlamenta jedna od ustavnopravnih osobenosti sistema parlamentarne demokratije. Suprotno onome to su neki tvrdili
pre XVIII veka, kao i u opreci prema nekim drugim demokratskim sistemima, zakljuuje on, suverenost Parlamenta pretpostavlja da sudovi nemaju ovlaenje da stave van
snage usvojeni zakon.
643 [2005] UKHL 56.
644 On kae da se autoritet odluke u sluaju Pickin iz 1974. godine, kao ni odluke
u sluaju Wauchope iz 1842. godine, ne moe dovoditi u pitanje. Pridruujui se ovom
miljenju, Lord Nicholls kae da se ini da bi ocena validnosti zakona od strane suda
povredila fundamentalni ustavni princip da sud ne gleda izvan granica samog zakona i
ne ispituje okolnosti pod kojima je zakon usvojen. To su poslovi samog Parlamenta, a ne
642
250
251
Znaaj ovog pravila ona je istakla i u sluaju Jackson and others v. Her Majestys
Attoreny General iz 2005. godine. Uz to, ona je tada skrenula panju i na ideju, za koju
je rekla da bi je trebalo ostaviti za neko drugo vreme, o tome da bi Parlament mogao
sam da redefinie princip svoje suverenosti na taj nain to bi u odreenim stvarima
zahtevao kvalifikovanu veinu za odluivanje, a u drugim stvarima ak i referendumsko
izjanjavanje naroda.
Ideju o tome da bi sam Parlament mogao da ogranii svoju suverenost, zagovara
jo od sredine XX veka H. L. A. Hart. On kae da ogranienje suprematije Parlamenta,
za koje smatra da bi se moglo nazvati ustavnim, posebno u vezi sa zatitom prava i
sloboda pojedinaca, ne bi nametalo pravnu obavezu suverenoj vlasti, ve bi je samo
pravno onemoguavalo (v. H. L. A. Hart, op. cit., p. 68).
Ova pak ideja o potrebi ogranienja suverene vlasti putem usvajanja ustavnog kataloga ljudskih prava, u poslednjih pedesetak godina bila je iva tema rasprave teoretiara
prava i samih pravnika u Velikoj Britaniji. Izmeu ostalih, Dworkin ju je branio tokom
devedesetih godina XX veka, neposredno pozivajui dravu da preuzme u svoj pravni
sistem Evropsku konvenciju o ljudskim pravima (v. Ronald Dworkin, op. cit., pp. 352 i
dalje). V. vie o raspravi iz druge polovine XX veka o tome da li je Velikoj Britaniji potreban ustavni katalog prava i sloboda, kod Saa Gajin, Diskusija povodom pitanja da li
Velika Britanija treba da ima Bill of Rights, Strani pravni ivot, br. 23/94, pp. 6982.
John Lock, op. cit. Lockovo delo objavljeno je i na srpskom jeziku (v. John
Locke, Dve rasprave o vladi, prevod: Kosta avoki i Nazifa Savi, 1978), i na ovaj
prevod se upuuje u daljem tekstu.
651 Ibid., knjiga I, p. 137.
652 Ibid., pp. 138. i 140. Lock prepoznaje protivnika sa ijim idejama o neslobodi
oveka se u svom delu obraunava, u linosti Roberta Filmera, autora teksta pod nazivom Patriarcha, Odbrana prirodne vlasti kraljeva od neprirodne slobode naroda, ibid.,
pp. 55132.
253
Ibid., p. 146.
Ibid.
655 Ibid., p. 152. Dalje u tekstu, Lock objanjava da ta god mu je Bog podario,
to nije uinio samo njemu, Adamu, iskljuujui sve ostale ljude. Koji god posed Adam
imao, to nije bio njegov privatan posed, ve zajedniki posed ljudskog roda. Nakon
minuciozne analize Svetog pisma, Lock zakljuuje da je ovek stekao posed nad ostalim
ivim biima kao stvorenje nainjeno po liku svog Tvorca, te da se taj posed ne vezuje
za nekog pojedinca individualno, ve za ljudski rod u celini, za sve ljude kao glavne
stanovnike na zemlji (ibid., p. 162).
Meutim, nastavlja Lock, ak i kad bi se reklo da je Adam postao jedini sopstvenik
svega na zemlji, postavlja se pitanje ta bi to znailo za njegovu suverenost, odnosno
kako bi se iz ove injenice mogao izvesti zakljuak da on stie mo nad ostalim ljudima.
Kako se moe objasniti da posed nad zemljom obezbeuje oveku suverenu arbitrernu
vlast nad ivotima drugih ljudi. Jer, kae on, zna se da Bog nije ostavio oveka na milost drugome da moe da ga umori (ibid., p. 163).
656 Ibid., p. 166. Da li bi na osnovu ove sugestije o potinjenosti Eve kao izvoru
suverene vlasti, pita Lock, kraljice Engleske, da su se udale za nekog od svojih podanika,
bile u politiki potinjenom poloaju u odnosu na njih.
657 Ibid., p. 167.
654
254
Najzad, Adam nije svoju suverenu vlast izveo ni iz oinstva nad svojom decom. Nemaju pravo oni koji kau da otac ima vrhovnu vlast nad
svojom decom, apsolutnu mo nad njihovim ivotom i smrti, i to zbog
toga to im je on podario ivot.658 Jer, po Svetom pismu, otac i majka
zajedno stvaraju svoju decu.659 Ali i vie od toga, ne sme se zaboraviti,
napominje on, da je Bog tvorac ivota, odnosno da svako bie ivi samo
u njemu. Bog je istinski kralj zato to je on tvorac svih nas.660
Ali ak i da je Adam stekao suverenu vlast nad svojom decom po
osnovu oinstva, pitanje je kako je mogue shvatiti vlast njegove dece
nad decom koju su oni stvorili.661 Jer, ako Adam stie kraljevsku vlast na
osnovu oinske vlasti, onda i njegova deca stiu istu kraljevsku vlast nad
svojom decom i to po istom osnovu, te se tako moe zakljuiti da ima
onoliko kraljeva koliko ima i oeva.662
Osim toga, postavlja se i pitanje ta se deava sa apsolutnom Adamovom vlau nakon njegove smrti. Ako se poe od pretpostavke da je
on jedini vlasnik svega na zemlji, onda bi se moglo rei da ovo vlasnitvo prelazi na njegovog prvoroenog sina. Meutim, Adamova apsolutna
oinska vlast ne moe da se prenese na drugoga, kao to je to mogue
uiniti sa pravom svojine. Ako je svaki ovek podanik onome koji ga je
rodio, onda se zakljuuje da ovek ne moe biti podanik svom bratu ili
nekom drugom licu, ve samo svom ocu.663
658
Ibid., p. 169.
Ibid., p. 172.
660 Ibid., p. 170171. Roditelji, kae Lock, ne mogu imati prava u odnosu na svoju decu, kao to ih ima Bog u odnosu na ljude (ibid.). Ne moe se, kae dalje on, uzeti
kao valjan dokaz tvrdnje o apsolutnoj vlasti oeva ni to to neki od njih prodaju svoju
decu. Skrovita lavova i brlozi vukova ne znaju za takvu surovost, objanjava Lock, a
zatim se pita:
Zar nam Bog nije zabranio...da oduzmemo ivot bilo kom oveku...I da li nam
je Bog dopustio da unitimo one koje nam je dao da se o njima brinemo i staramo, i
zar na osnovu zapovesti prirode i razuma, kao i na osnovu svoje izreene naredbe, ne
zahteva od nas da ih uvamo. (ibid., p. 173).
661 Ibid., p. 181. Adam moe da zadri apsolutnu mo nad svojom decom i nad
svojim unucima, ali se onda ne moe razumeti vlast njegove dece nad njegovim unucima (ibid.). U ovom kontekstu, Lock postavlja i pitanje da li bi na osnovu svoje apsolutne vlasti deda mogao da oslobodi unuka obaveze potovanja njegovog oca koja proizlazi
iz pete Boije zapovesti (ibid., p. 177).
662 Ibid., 183.
663 Ibid., p. 185. Osim, kae Lock, ako se ne pretpostavi da ovek moe da ima
pravo na neto bez injenja onoga na emu se to pravo jedino zasniva (ibid.).
659
255
Cela I knjiga, stotinak stranica teksta u citiranom domaem izdanju, posveena je opovrgavanju ideje o prirodnoj apsolutnoj vlasti monarha, koja se pak izvodi
iz prvobitnog Adamovog suvereniteta. U ovoj analizi, istaknuti su samo neki od brojnih argumenata sa kojima je Lock baratao. Da bi se stekla prava predstava o bogatstvu
Lockovih teorijskih zapaanja, njegovoj lucidnosti i duhovitosti, potrebno je naravno
proitati celokupno ovo njegovo delo.
665 Ibid., knjiga II, p. 9.
666 Ibid., p. 11.
667 Ibid. Na drugom mestu u tekstu, Lock objanjava da je ova sloboda oveka,
odnosno sloboda postupanja prema vlastitoj volji, utemeljena u njemu kao biu obdarenom razumom, koji jedini moe da ga uputi u onaj zakon na osnovu koga e se on
upravljati, tj. znati u kojoj meri je preputen svojoj slobodnoj volji (ibid., p. 40).
668 Ibid., p. 11.
669 Ibid., p. 12. Na drugom mestu u tekstu, Lock odgovara na prigovor da ljudi
nikad nisu iveli u prirodnom stanju, i upuuje na rei engleskog svetenika Richarda
Hookera iz njegovog dela Lawes of Ecclesiastical Polity sa kraja XVI veka, koji objanjava da su se ljudi izmeu sebe dogovorili ta da ine ili ne ine, jer niko nije mogao da
samostalno sebi pribavi potrebno obilje stvari koje su nune za onakav ivot kakav naa
priroda zahteva, ivot primeren dostojanstvu oveka, a koji zatim dodaje:
Stoga, da bismo nadomestili ove nedostatke i nesavrenosti, koji su u nama kad
ivimo sami i jedino za sebe, mi smo po prirodi skloni da teimo zajednitvu i druenju sa drugima. Ovo je bio uzrok prvobitnog ujedinjavanja ljudi u politika drutva
256
Staranje o primeni ovog prirodnog zakona preputeno je svim ljudima. Svako ima pravo da kazni onoga koji dira u tua prava ili nanosi
tetu drugome.670 Ipak, da bi se izbegla pometnja i nered do kojih dolazi zbog toga to svako ima pravo da bude sudija i da kanjava i u svojoj
i u tuoj stvari, potrebno je imati graansku vladu. Bog je, kae Lock,
ustanovio vladu da bi ograniio pristrasnost i nasilje ljudi.671
Za razliku od prirodnog stanja, stanje rata je stanje neprijateljstva i
razaranja.672 Kad neko reju ili inom, objanjava Lock, izrazi nameru
da posegne za ivotom drugog oveka, onda oni izmeu sebe ulaze u
stanje rata. Po osnovnom prirodnom zakonu briljivog ouvanja sebe
samog, ovek ima pravo da uniti onoga koji vodi rat protiv njega. Drugim reima, kae Lock, pravino je i razumno prihvatiti da ovek moe
da uniti onoga koji mu preti unitenjem.673
Osim toga, stanje rata nastaje i onda kad ovek pokuava drugoga da
stavi pod svoju apsolutnu vlast. Lock obrazlae ovaj svoj stav na sledei
nain:
Jer, imam razloga da zakljuim da bi me onaj ko bi me doveo pod svoju
vlast bez moje saglasnosti upotrebljavao kako mu je volja, a takoe me i
unitio kad mu to padne na pamet; jer niko ne moe da me ima u svojoj
apsolutnoj vlasti, sem ako me na to silom ne prinudi, to je protivno pravu
(v. izvorni tekst ovog citata u Knjizi I, odeljak 10, p. 239, odnosno celo Hookerovo
delo na sledeoj internet adresi: http://anglicanhistory.org/hooker/).
670 John Lock, op. cit., p. 13.
671 Ibid., p. 16. Graanska vlada je, objanjava Lock, odgovarajue sredstvo za
neugodnosti prirodnog stanja, koje svakako moraju biti velike kad ljudi mogu da budu
sudije u svom vlastitom sluaju. Tako, nastavlja on svoje obrazloenje, onaj koji je bio
toliko nepravedan da svom bratu nanese tetu, teko e biti toliko pravedan da zbog
tog ina osudi samog sebe. Osim toga, nije razumno oekivati da ljudi mogu biti sudije
sami sebi, jer e ih i samoljublje uiniti pristrasnim prema sebi i svojim prijateljima.
Takoe, moe se desiti da ih njihova rava priroda, strast ili osveta, odvede suvie
daleko u kanjavanju drugih (ibid.).
672 Ibid., p. 18. U drugom delu ovog poglavlja o stanju rata, Lock objaanjava da
prirodno stanje ne bi trebalo meati sa stanjem rata, jer su oni toliko daleko jedno od
drugog kao to je stanje mira, dobre volje, uzajamne pomoi i odranja daleko od stanja
neprijateljstva, zlobe, nasilja i uzajamnog unitenja (ibid., p. 19).
673 Ibid., p. 18. ovek ima pravo da uniti napadaa kao to ima pravo da ubije
vuka ili lava, jer napada nije obavezan optim zakonom uma i ne prihvata se nikakvog drugog pravila sem sile i nasilja, te se zbog toga moe nazvati divljom zveri, onim
opasnim i tetnim stvorenjem koje e ga unititi ako se nae u njegovoj vlasti (ibid.).
257
moje slobode, tj. da me uini robom. Biti slobodan od takve sile je jedina
sigurnost mog odranja; i um mi nalae da smatram neprijateljem mog
odranja onoga ko bi uzeo tu slobodu koja je tit mog odranja; tako da
onaj ko pokua da me porobi, time stavlja sebe u stanje rata sa mnom.674
Ako ovek koji je suoen sa silom ili pretnjom od strane drugoga, ne
nalazi nekog vieg kome moe da se obrati za pomo, on neizbeno ulazi
u stanje rata.675 Da bi izbegli ovo stanje rata, ljudi su odluili da izau iz
prirodnog stanja i uu u drutvo u kome postoji vlast, odnosno svetovna mo, koja moe da rei sukob izmeu njih.676
Osim toga, objanjava Lock, ak i kad bi hteo da stavi sebe pod apsolutnu vlast drugoga, ovek ne moe da se rastane od svoje slobode i da
od sebe naini roba. Naime, pravilo je da niko ne moe drugome da preda vie vlasti nego to je sam ima. Poto nema vlast nad svojim ivotom,
ovek ne moe ugovorom ili na osnovu svoje jednostrano izraene volje,
sam sebe da uini neijim robom.677
Dakle, zakljuuje Lock, prirodna sloboda pretpostavlja slobodu od
bilo kakve vlasti na zemlji. Sloboda u drutvu pak, pretpostavlja da je
ovek slobodan od apsolutne, nestalne, neizvesne i nepoznate arbitrerne
volje drugog oveka. Ljudi su uli u drutvo i stvorili zemaljsku vlast da
bi izbegli stanje rata i ropstvo, te tako sloboda ljudi pod vladom podrazumeva postojano pravilo po kome se ivi i koje je zajedniko svakome.
Ovo pravilo donosi zakonodavna vlast, u skladu sa ovlaenjima koja su
joj data saglasnou ljudi koji formiraju drutvo.678
Pravo ljudi na fiziko samoodranje, kae dalje Lock, pretpostavlja
takoe i to da prirodni um, odnosno Boije otkrovenje, upuuje ljude na
674
Ibid. Lock dalje kae da je sloboda osnov svega drugog, te da se nuno pretpostavlja da onaj koji pokuava drugome da oduzme slobodu, pokuava zapravo da mu
oduzme sve, te da zbog toga nastaje stanje rata (ibid.).
675 Ibid., p. 19.
676 Ibid., p. 20. Lock dalje kae da tamo gde nema sudije na zemlji, oveku ostaje
samo jo da se obrati Bogu na nebu, u kom sluaju ovek zadrava poloaj sudije u
svojoj vlastitoj savesti, po kojoj e i odgovarati onog velikog dana vrhovnom Sudiji
svih ljudi (ibid., p. 21).
677 Ibid., pp. 2122.
678 Ibid., p. 21. Lock u tom smislu kae da ovek u drutvu zadrava slobodu da
postupa prema vlastitoj volji u svim stvarima gde pravilo ne postoji. Ovaj njegov stav
veoma je blizak ve pomenutom Hobbesovom pravilu o tome da je oveku dozvoljeno
da ini sve ono to nije zabranjeno.
258
259
Ibid., p. 33.
Ibid. Na drugom mestu u tekstu, Lock kae da su ljudi pronali nain kako
ovek moe poteno da ima vie zemlje nego to sam moe da koristi prinos sa nje
dobijajui u zamenu za suviak zlato i srebro, koji se mogu zgrtati ne nanosei tetu
drugome, jer se ovi metali ne kvare i ne propadaju u rukama vlasnika (ibid., p. 34).
685 Ibid.
686 Ibid., p. 47.
687 Ibid., p. 51. Lock takoe kae:
Oni koji su sjedinjeni u jednom telu i imaju zajedniki ustanovljeni zakon na
koji se pozivaju i sudstvo sa vlau da reava sporove izmeu njih i kanjava prekrioce,
jesu u politikom drutvu jedan sa drugim (ibid.).
Neto dalje u tekstu, Lock izjednaava politiko i graansko drutvo. On kae:
Stoga gde god je izvestan broj ljudi na ovaj nain ujedinjen u jedno drutvo tako
da se svako odrie svoje izvrne vlasti prirodnog zakona i predaje je zajednici, jedino je
tamo politiko ili graansko drutvo (ibid., p. 52).
684
260
Izlaskom iz prirodnog stanja i ulaskom u stanje drave, ljudi stvaraju jedno politiko telo pod jednom vrhovnom vladom, koju ovlauju
da za to politiko telo donosi zakone kako to javno dobro drutva zahteva. Ljudi koji nemaju vlast kojoj mogu da se obrate, ma kako da su
organizovani, i dalje se nalaze u prirodnom stanju.688
Nain na koji ljudi formiraju dravu, odnosno na sebe navlae
okove graanskog drutva, jeste njihovo meusobno saglaavanje da
se ujedine u politiku zajednicu kako bi ugodno, bezbedno i miroljubivo iveli zajedno i sa sigurnou uivali vlastitu svojinu i imali veu
bezbednost.689 Na osnovu ove svoje saglasnosti,690 navodi Lock, ljudi
se sjedinjuju u jedno politiko telo u kome veina ima pravo da dela i
odluuje za ostale.691
Ovaj princip veine Lock objanjava na sledei nain. Ljudi su od
politike zajednice napravili telo sa vlau da dela kao jedno telo, i to
onako kako eli i odreuje veina. Poto je nuno da se to telo kree
u jednom pravcu, ono e ii pravcem kuda ga vodi vea sila, a to je
veina u zajednici. U suprotnom, kae Lock, ovo telo ne bi uopte bilo
delatno, odnosno ne bi bilo jedinstveno.692
Akt veine se stoga smatra aktom celine. Drugim reima, izraavajui
saglasnost za formiranje politike zajednice, ovek preuzima na sebe obavezu da se potini odluci veine. Jer, zakljuuje Lock, u drutvu u kome
688
Ibid.
U daljem tekstu, Lock podrobno objanjava ove razloge koji su opredelili oveka da stvori politiku zajednicu (ibid., pp. 7174).
690 Ibid., p. 57. Lock insistira na ovom elementu saglasnosti, te kae:
Poto su ljudi... po prirodi svi slobodni, jednaki i nezavisni, niko ne moe da
bude lien svoje imovine i potinjen politikoj vlasti drugoga bez vlastite saglasnosti
(ibid., p. 56).
Na drugom mestu u tekstu, Lock na sledei nain predstavlja svoj stav o tome da
se drava konstituie saglasnou ljudi, odnosno njihovim ugovorom:
I ovo je uinjeno pukim saglaavanjem da se sjedine u jedno politiko drutvo, to
je sav ugovor koji postoji... izmeu pojedinaca koji su stupili u dravu ili su je stvorili. I
stoga ono to zapoinje i stvarno uspostavlja neko politiko drutvo nije nita drugo do saglasnost nekog broja slobodnih ljudi... da se ujedine i utelove u takvo drutvo. I to je ono,
i samo ono to je dalo ili moe da da poetak nekoj zakonitoj vladi u svetu (ibid., p. 58).
U daljem tekstu, Lock analizira formu ove saglasnosti kojom se obrazuje politika
zajednica i nalazi da je nju mogue izraziti izriito i preutno (ibid., pp. 6970).
691 Ibid., 57.
692 Ibid.
689
261
veina ne moe da obavee sve, politika zajednica ne dela kao jedno telo,
te se zbog toga samo drutvo raspada.693
Veina koristi svoju vlast da bi donosila zakone, kao i da bi ove zakone primenjivala preko slubenika koje je sama izabrala. Lock kae da se
ovaj oblik vlade moe nazvati savrena demokratija.694
Osnovni cilj ljudi koji formiraju politiku zajednicu jeste da za sebe
obezbede uivanje svoje imovine u miru i sigurnosti. Osnovno sredstvo za
postizanje ovog cilja jesu zakoni koji se u ovoj zajednici donose. Stoga se
prvi i temeljni zakon svake politike zajednice odnosi na ustanovljavanje zakonodavne vlasti.695
Zakonodavna vlast je vrhovna vlast u dravi.696 To znai da naredba nekog drugog, ma kakvom vlau da je podrana, ne moe da ima
pravnu snagu i obaveznost zakona. Jer, kae Lock, vrhovna vlast zakonodavca izvire iz saglasnosti drutva drutvu niko ne moe da donosi
zakone ako se sa tim nisu saglasili njegovi pripadnici.697
Ipak, suverenu vlast zakonodavca ne bi trebalo shvatiti kao potpuno
neogranienu. Prvo, objanjava Lock, ona ne moe biti apsolutno arbitrerna vlast nad ivotima i imovinom ljudi. Ulaskom u politiku zajednicu, ljudi nisu mogli da prenesu na zakonodavca vie moi nego to su
je imali u prirodnom stanju. Pokazano je da niko u prirodnom stanju ne
raspolae apsolutnom arbitrernom moi nad sobom i drugima, te da tako
ne moe da uniti svoj ivot, kao to ne moe da oduzme ivot ili svojinu
drugome. Zbog toga ni zakonodavac ne moe imati ovu apsolutnu arbitrernu vlast.698
693
Ibid., pp. 5758. Lock ipak priznaje da ova veina moe da bude i kvalifikovana veina ako su se o tome ljudi sporazumeli. On tako kae:
Stoga se za bilo koje ljude koji su se iz prirodnog stanja sjedinili u zajednicu
mora pretpostaviti da su svu vlast, nunu za ciljeve zbog kojih se sjedinjuju u drutvo,
predali veini zajednice, sem ako se nisu izriito saglasili sa nekim brojem koji je vei
od veine (ibid., p. 58).
694 Ibid., p. 74. Lock dalje objanjava da oligarhija i monarhija nastaju tako to
veina u drutvu predaje vlast donoenja zakona nekolicini ljudi ili jednome oveku
(ibid.).
695 Ibid., p. 75.
696 Lock dodaje da je ona takoe i sveta i neizmenjiva vlast (ibid.).
697 Ibid., p. 76.
698 Ibid., pp. 7677. Kao posebno ogranienje suverene vlasti, Lock navodi da se
imovina ne moe oduzimati bez saglasnosti vlasnika jer bi se time zadiralo u osnovni
262
263
moe da bude vezan nekim drugim zakonima osim takvim koje su propisali oni koje je on izabrao i ovlastio da za njega donose zakone.702
Tako, zakonodavac je vrhovna vlast. On donosi zakone i to po pravu donoenja zakona za sve delove i za svakog pripadnika drutva, te
zato mora da bude via vlast od ostalih. Sve druge vlasti drutva potiu
od zakonodavne vlasti i njoj su potinjene.703
Ibid., p. 81.
Ibid., pp. 8485. I na drugim mestima u tekstu, Lock se bavi objanjenjem sutine i poloaja suverene vlasti u drutvu. Tako, on kae da se lanovi drutva ujedinjuju
u ivom, koherentnom telu zakonodavne vlasti. Zakonodavna vlast je dua koja dravi
daje oblik, ivot i jedinstvo (ibid., p. 115). Takoe, poto je ustavno konstituisanje zakonodavne vlasti prvi i temeljni akt drutva, koji prethodi svim drugim zakonima i koji
u celini zavisi od naroda, Lock zakljuuje da nia vlast ne moe ovaj akt da promeni
(ibid., pp. 8889).
704 U daljem tekstu e se koristiti prevod ovog dela na srpski jezik (op. cit.). Elektronsko izdanje ovog i ostalih Hobbesovih dela na engleskom jeziku, nalazi se na sledeoj internet adresi: http://oll.libertyfund.org/index.php?option=com_staticxt&staticfile
=show.php%3Fperson =3776&Itemid=28.
705 Tomas Hobz, op. cit., p. 133. On objanjava ovu uroenu jednakost ljudi na
sledei nain:
...iako ponekad moe da se naie na nekog oveka koji je telesno oigledno jai
ili je ivljeg duha od drugih, ipak, kad se sve zajedno uzme u raun, razlika izmeu
oveka i oveka nije tako velika da bi jedan ovek na osnovu te razlike mogao za sebe
da zahteva ma kakvu korist na koju neki drugi ne bi mogao pretendovati isto tako kao
i onaj prvi (ibid.).
703
264
...ako dva oveka ele istu stvar, koju opet ne mogu uivati obojica, onda oni
postaju neprijatelji (ibid., p. 134).
707 A da se obezbedi od tog zaziranja od drugih, ovek nema nikakav drugi tako
razuman nain kao da on prvi udari. To e rei, silom ili lukavstvom savlaivati linosti
svih ljudi koje moe, sve dotle dok vie ne bude video nikakvu mo koja bi bila dovoljno
velika da ga ugrozi (ibid., p. 135).
708 Jer svaki ovek eli da mu oni drugi pridaju onu vrednost koju je sam sebi pripisao, i na svaki znak prezira ili potcenjivanja, naravno, nastoji dokle god sme... da od onih
to ga omalovaavaju iznudi priznavanje vee vrednosti na taj nain to e im naneti izvesnu
tetu, a od ostalih tako to ona nanesena teta treba da im poslui kao primer (ibid., p. 135).
709 Hobbes kae da su nezgode koje sa sobom nosi ovo stanje sledee: nema
mesta za radinosti, obraivanje zemlje, moreplovstvo, nema sredstava za pokretanje i
premetanje tekih predmeta, znanja o izgledu zemlje, raunanja vremena, umetnosti,
knjievnosti, nema drutva. A onda dodaje:
I, to je najgore od svega, postoji neprekidan strah i opasnost od nasilne smrti. A ivot ovekov je usamljeniki, siromaan, opasan, skotski i kratak (ibid., pp.
136137).
710 Pojmovima prava i neprava, pravde i nepravde, tu nema mesta. Gde nema zajednike vlasti, tu nema prava. Gde nema prava, tu nema nepravde. Sila i prevara su u ratu
dve osnovne vrline (ibid., p. 138).
711 Ibid.
712 Ibid., p. 139.
265
da se sopstvenim moima slui onako kako sam eli za odranje sopstvene prirode, to e rei sopstvenog ivota, pa stoga i sloboda da ini sve
ono to po svom rasuivanju i razumu smatra najpogodnijim sredstvom
za tu svrhu.713
Prirodno pravo se dakle vezuje za pojedinca. Nasuprot tome, objanjava Hobbes, prirodni zakon (lex naturalis), jeste opte pravilo do koga
se dolo razumom. Opte pravilo razuma ini se da savreno odgovara
prirodnom stanju u kome se ljudi nalaze, i ono po Hobbesu nalae:
Svaki ovek treba da tei za mirom sve dotle dok se nada da e ga postii, a kad ne moe da ga dobije, da moe traiti i upotrebiti sva sredstva
i sve koristi rata.714
Tako, prirodno pravo oveka, njegova sloboda, podrazumeva tenju
ljudi za mirom, to bi, kako Hobbes kae, trebalo oznaiti kao prvi prirodni zakon,715 ali mu i doputa da poe putem rata sa drugima ako mir
nije mogue odrati ili postii.
Osnovni uslov za postizanje mira jeste ograniavanje slobode svakog
oveka ponaosob. ovek naime razume da ne moe da ivi u miru sa
drugima u prirodnom stanju u kome uiva neogranienu slobodu.716 Iz
tog razumevanja izvodi se drugi prirodni zakon koji Hobbes formulie
sledeim reima:
Da je ovek spreman, ako su i drugi isto tako spremni, ukoliko to smatra potrebnim za mir i za svoju odbranu, da napusti ovo pravo na sve
stvari i da se zadovolji sa onoliko slobode prema drugim ljudima koliko
je i on voljan da drugim ljudima protiv sebe prizna.717
713
lje kae:
Pod slobodom se razume, saglasno pravom znaenju te rei, odsustvo spoljanjih
prepreka, koje prepreke esto mogu da oduzmu jedan deo ovekove moi da ini to bi
hteo, ali ga ne mogu spreiti da mo koja mu ostaje upotrebi onako kako mu njegovo
rasuivanje i razum budu nalagali (ibid., p. 139).
714 Ibid., p. 140.
715 Ibid.
716 Hobbes kae da neograniena sloboda oveka da ini sve to mu se svia,
nuno pretpostavlja stanje rata izmeu ljudi (ibid., pp. 140141).
717 Ibid. Ovaj prirodni zakon Hobbes uporeuje sa biblijskim pravilom da bi ovek trebalo da ini drugima ono to trai da oni ine njemu, ali i posebno naglaava
elemenat uzajamnosti u ograniavanju slobode:
266
ovek naputa svoje pravo odricanjem od njega ili njegovim prenoenjem na drugoga i to na osnovu sopstvene volje. U oba sluaja, ovek
sebe na ovaj nain obavezuje prema onome prema kome je svoje pravo
napustio.718 Uzajamno prenoenje prava se naziva ugovor, pakt ili sporazum.719 Uzajamno obavezivanje, odnosno sporazumevanje jeste akt volje,
ili kako Hobbes kae, akt odluivanja i to konaan akt odluivanja.720
Sporazum o uzajamnom ogranienju slobode koji su ljudi postigli u
prirodnom stanju, moe da ostane bez vrednosti, odnosno moe da se
ne primeni ako se meu ljudima razvije razumna podozrivost u pogledu namere izvravanja meusobnih obaveza. Meutim, ako meu njima
postoji zajednika vlast, koja raspolae stvarnom i dovoljnom silom da
ih prinudi na ispunjavanje njihovih obaveza, onda ovaj sporazum moe
da se primeni, odnosno nije bez vrednosti.721
Najzad, zakljuuje Hobbes svoje razmatranje drugog prirodnog zakona, sporazum o uzajamnom ogranienju slobode ne podrazumeva i obavezu oveka da se uzdri od toga da sebe silom brani od drugih, odnosno
da se spasava od smrti i od rana i od lienja slobode. Poto je izbegavanje ovih napada putem zakljuenja sporazuma sa drugima, jedini razlog
za naputanje prirodnog prava, obeanje oveka da se nee suprotstaviti
sili pravno ne obavezuje.722
...ako drugi ljudi nisu voljni da svoje pravo napuste onako isto kao i on, onda
nema nikakvog razloga ni za koga da se svoga prava lii, jer bi to znailo postati plenom, na ta nijedan ovek nije obavezan, pre nego to bi mogao da oekuje mir (ibid.,
p. 141).
718 Ibid.
719 Ibid., p. 143.
720 Ibid., p. 148.
721 Ibid., p. 147. Hobbes objanjava ovaj svoj stav sledeim reima:
Jer onaj to je prvi ispunio nema nikakve sigurnosti da e zatim i drugi ispuniti
svoju inidbu, poto je vezanost reima isuvie slaba da zauzda ljudsku ambiciju, tvrdiluk, jarost i druge strasti, ako nema straha od neke sile koja moe da izvri prinudu,
to nije mogue zamisliti u isto prirodnom stanju, u kome su svi ljudi jednaki i u
kome je svaki ovek sudija za opravdanost sopstvenih strahovanja (ibid.).
722 Ibid., p. 150. Na drugom mestu u tekstu, Hobbes navodi da se ovek ne moe
odrei prava da se odupre sili zbog toga to je pobuda i cilj zbog kojih on pristaje na
ogranienje svoje slobode, upravo osiguranje bezbednosti njegove linosti. Cilj koji se
sporazumom eli postii je da ovek bude siguran za svoj ivot i da obezbedi sredstva za
odranje ivota tako da mu on ne postane muan (ibid., p. 143).
Interesantno je primetiti da se u ovom svom stavu Hobbes znaajno razlikuje od
Locka. Naime, on ne kae da se ovek ne moe odrei prava na ivot, kao to to tvrdi
267
Trei prirodni zakon je pravda. Izvor i prauzrok pravde lei u uzajamnom sporazumu ljudi i njegovom ispunjavanju. Ako nema sporazuma,
svako ima pravo na sve, te tako nijedan akt oveka ne moe biti nepravedan. Ako je pak sporazum izmeu ljudi zakljuen, onda je nepravedno
prekriti ga. A sve ono to nije nepravedno, kae Hobbes, pravedno je.723
Hobbes navodi i ostale prirodne zakone koji diktiraju mir, odnosno
na osnovu kojih je oveku mogue da ostvari zajednicu ivota sa drugim
ljudima. To su blagodarnost,724 uzajamno prilagoavanje i poputanje,725
spremnost za pratanje,726 staranje o tome da nanoenje zla drugome
bude motivisano buduim dobrom,727 zabrana prezira i vreanja,728 zaLock, pozivajui se na volju Tvorca svih ljudi, koji uvek ostaje gospodar njihovog ivota.
ak suprotno, Hobbes insistira na tome da se ovek moe obavezati prema drugome na
sledei nain: ako ne uinim to, ubij me. Meutim, po njegovom stavu, ne obavezuje
sledei sporazum: ako ne uinim to, neu ti se suprotstaviti kad doe da me ubije.
Slino tome, Hobbes tvrdi da ovek nije obavezan da optui sam sebe, jer na osnovu
ovog samooptuivanja njemu sleduje kazna, koja po sebi pretpostavlja silu, a ovek nije
obavezan da se toj sili ne odupre (ibid., p. 150).
723 U tom smislu, on kae da definicija nepravde ne moe biti nita drugo do
neizvrenje sporazuma (ibid., p. 153). U daljem tekstu, Hobbes temeljito razmatra razliite aspekte problema pravde, ukljuujui i pitanje o tome da li je pravda protivna
razumu, odnosno da li je protivno razumu da se ugovorena inidba ispuni (ibid., pp.
153160).
724 Ibid., p. 160. Blagodarnost zavisi od prethodno izraene milosti, odnosno od
prethodnog dobrovoljnog darivanja. ovek koji prima poklon mora da se trudi oko
toga da se poklonodavac ne pokaje zbog uinjenog poklona. Ako poklonodavac pak
razvije sumnju u pogledu toga da li e dobiti zahvalnost za uinjeni poklon, onda ga on
nee ni uiniti, te tako meu ljudima nee biti uzajamnog pomaganja, niti izmirenja,
to je protivno prvom prirodnom zakonu (ibid., pp. 160161).
725 Ibid., p. 161. Svaki ovek mora da nastoji da se prilagodi ostalima sa kojima ivi, i to na osnovu razumevanja razliitosti ljudske prirode. Oni koji nisu spremni
za uzajamno poputanje su tvrdoglavi, drutveno nepodobni, samovoljni i neposluni i
mogu biti krivi za izbijanje rata.
726 Ibid., p. 162. Oprotaj je koncesija koja se ini miru, te bi zato ovek trebalo
da prata onima koji ele da im bude oproteno i koji su izrazili kajanje za ono to su
uinili.
727 Ibid. Kad oveku ine zlo, ljudi ne bi trebalo da gledaju na veliinu prolog
zla koje je on poinio, ve na veliinu dobra koje treba da doe. Tako, kazna se moe
primeniti samo radi popravljanja uinjenog zlog dela ili da bi to drugima posluilo
upravljanja radi. Nanoenje zla drugome bez opravdanog razloga, vodi otpoinjanju
rata, to je protivno prvom prirodnom zakonu.
728 Ibid. Izraavanje mrnje i prezira, kao i vreanje, izaziva borbu jer veina ljudi
radije rizikuje svoj ivot nego da ostanu neosveeni.
268
269
270
tiko telo sa vlau da postupa i odluuje kako eli veina. Hobbes pak,
u ovo odreenje unosi i trei elemenat, a to je odluka veine o konstituisanju suverene vlasti. Dakle, po njemu, svi ljudi su postigli sporazum o
tome da e suverena vlast biti konstituisana voljom veine.745
Suveren je zakonodavac. On ima svu vlast propisivanja pravnih pravila. Ova pravila predstavljaju sadrinu graanskih zakona.746 Sadrina
graanskih zakona, objanjava Hobbes, istovetna je sadrini prirodnih za745
Meutim, ini se da u ovom elementu Hobbes gubi neposrednu vezu sa drutvenim ugovorom. Naime, ako se kae da su se ljudi sporazumeli da e voljom veine
konstituisati svoju zajedniku vlast, onda se pak ta prvobitna saglasnost mora izvesti iz
volje svih. Hobbes kae da je tu saglasnost ovek dovoljno izrazio kad je dobrovoljno
uao u zajednicu sa onima koji su se sakupili i time preutno ugovorio da ostane pri
onome to veina odredi (ibid., p. 184). On zatim objanjava poloaj pripadnika manjine sledeim reima:
I bilo da je uestvovao u zboru ili da nije uestvovao i bilo da je njegov pristanak
traen ili da nije traen, on mora da se potini odlukama zbora ili e pak biti ostavljen
u ratnom stanju u kome se ranije nalazio. (ibid.).
Tako, prvo, ostaje konceptualno nejasno koja je to zajednica ljudi koja prethodi
ustanovljenju drave. Ako se drava shvati kao politika zajednica formirana zakljuenim sporazumom, odnosno voljom ljudi, postavlja se pitanje koja je to zajednica koja
je stvorena pre nje, a nakon izlaska iz prirodnog stanja. Hobbes ne odgovara na ovo
pitanje.
Drugo, pravno-tehniki ostaje nejasno zato ljudi stvaraju tu prethodnu zajednicu
preutnom, a ne izriitom izjavom volje. Ako se suverena vlast ustanovljava izriitom
izjavom volja veine, zato se pristaje na ideju o tome da je preutna izjava volja dovoljna za stvaranje zajednice koja prethodi konstituisanju drave.
Tree, pretnja vraanjem u prirodno stanje ostaje takoe nerazjanjena, i to sa stanovita samog principa veine. Od manjine se naime trai da pristane uz veinsku odluku zbora, ili e biti ostavljena u ratnom stanju. Ako se desi da oni budu ostavljeni
van zajednice, ostaje nejasno da li se u tom sluaju drava konstituie voljom veine
ili zapravo zajednikom voljom svih koji su ostali u zajednici. Odgovor na ovo pitanje
pretpostavio bi dalje itav niz drugih pitanja, od ijeg reavanja bi onda zavisila i teorijska sudbina veinskog principa. Stoga se ini da je u okviru modela drutvenog ugovora
u kome dominira princip veine, teorijski sigurnije ostati na jednostavnijem Lockovom
uenju.
746 Ibid., p. 186. Uz ovo svojstvo suverena, Hobbes nabraja i obrazlae i druga,
koja e u kasnijim vremenima biti jo preciznije artikulisana u okviru istih teorija drave, posebno analitike teorije Johna Austina. Meu njima su i ideje o veitoj vezanosti
podanika za suverena, o pravnoj neobavezanosti i nekanjivosti suverena, o neogranienoj vlasti suverena u vezi sa donoenjem pravnih pravila, reavanjem sporova, voenjem
rata i zakljuenjem mira, izborom dravnih funkcionera, nagraivanjem i kanjavanjem
i sl. (ibid., pp. 181191).
271
Ibid., p. 262.
Na drugom mestu u tekstu, Hobbes objanjava da su prirodni zakoni oni koji
su bili zakoni oduvek i oni se jo nazivaju i moralni zakoni (ibid., p. 278).
749 Ibid., pp. 262263.
750 On kae:
I zakon nije ni doao na svet ni zbog ega drugog do da ogranii prirodnu slobodu pojedinaca, kako ne bi mogli nanositi tetu jedan drugome... (ibid., p. 263).
Hobbes na drugom mestu u tekstu insistira na tome da ljudi sebi ograniavaju
slobodu da bi time izbegli vee zlo koje im u prirodnom stanju preti. On odgovara
onima koji prigovaraju da ovek od ulaska u zajednicu vie nije slobodan kao to je bio,
te kae:
Oni ne vode rauna o tome da ovekovo stanje nikad ne moe da bude bez ove
ili one nezgode, a da je i najvea od njih, koja u bilo kom obliku vladavine moe ljude
uopte da zadesi, jedva osetna u poreenju sa nevoljama i uasnim nesreama koje
prate graanski rat ili ono razjedinjeno stanje u kome ljudi ive bez gospodara, bez
potinjavanja zakonima i bez vlasti to vri prinudu te da im vezuje ruke da ih zadri
od pljake i osvete. (ibid., p. 190).
751 Ibid., p. 213. Na istom mestu, on kae da se sloboda oveka sastoji u tome da
ne nailazi ni na kakve smetnje da ini ta hoe, eli ili je sklon da ini.
752 Hobbes eksplicitno kae:
Jer u aktu naeg potinjavanja sastoji se kako naa obaveza tako i naa sloboda,
koja zato mora da se izvede pomou argumenata odatle uzetih, poto nema nijedne
obaveze nijednog oveka koja ne nastaje iz nekog njegovog linog akta, jer su svi ljudi
od prirode slobodni. (ibid., p. 219)
Meutim, i na ovom mestu, Hobbes upozorava da je uzajamno ogranienje slobode odreeno svojim ciljem, te da se ljudi ne mogu potpuno odrei svoje slobode, ne
zadravajui za sebe pravo da se brane od napada (ibid.).
748
272
Ibid., p. 335.
Ibid., p. 282.
755 Ibid., p. 214.
756 Hobbes obrazlae ovaj svoj stav na sledei nain:
A kad ne bi volja njegova obezbeivala nunost ovekove volje, pa prema tome i
sveg onog to od ljudske volje zavisi, onda bi ljudska sloboda predstavljala protivrenost
i smetnju svemoi i slobodi Boijoj (ibid.).
757 Hobbes objanjava da ljudi nisu potinjeni Boijoj volji zato to ih je Bog
stvorio, pa na osnovu toga zahteva poslunost u znak zahvalnosti za primljeno dobroinstvo nastanka. Ljudi su, istie on dalje, prinueni da uzajamno ogranie svoju slobodu i sporazumom stvore suverenu vlast zbog toga to meu njima nije bilo nikoga
ko raspolae neodoljivom moi. Da jeste, kae Hobbes, ne bi bilo razloga zato on
tom moi ne bi vladao i branio i sebe i njih, po svom sopstvenom nahoenju (ibid.,
p. 344).
758 Ibid., p. 345.
754
273
Ibid., p. 179.
274
275
276
Ibid., p. 343.
Ovaj Lockov tekst preveden je na srpski jezik i objavljen u knjizi O toleranciji, Rasprave o demokratskoj kulturi, priredio Igor Primorac, prevod: Vladimir Gligorov,
1989. Dalja upuivanja odnose se na ovaj tekst objavljen na srpskom jeziku. Izvorni tekst
na engleskom jeziku moe se preuzeti sa sledee internet adrese: http://oll.libertyfund.
org/index.php?option=com_staticxt&staticfile=show.php%3Ftitle=764&Itemid=28.
765 Ibid., p. 76.
766 On dalje kae da se pod ovim interesima podrazumevaju ivot, sloboda, zdravlje, nepovredivost tela, kao i svojinski interesi na novcu, zemlji, kui, nametaju i sl.
(ibid., p. 77).
767 Ibid., pp. 7778. U daljem tekstu, Lock navodi posebne razloge za ovu svoju
tvrdnju (ibid., pp. 7880).
768 Ibid., p. 80.
769 Lock insistira na ovom elementu dobrovoljnosti i kae da se niko ne raa kao
lan bilo koje crkve, te da se religija roditelja ne prenosi na njihovu decu po naslednom
pravu koje vai za prenos imovinskih prava (ibid., p. 80).
764
277
Ibid., p. 83. Lock kae da graanska vlast ne moe crkvi da prui nikakva
nova prava, kao ni crkva graanskoj vlasti, ak i u onim drutvima u kojima lanovi dravne vlasti pripadaju jednoj verskoj zajednici (ibid.). Dalje u tekstu, Lock definie ono
to e kasnije u pravnoj teoriji postati poznato kao zid podele izmeu drave i crkve.
On kae da je crkva neto sasvim razliito od drave, te da su granice meu njima, sa
obe strane, vrste i nepromenjive (ibid., p. 86).
771 Ibid., p. 85.
772 On kae da u svom privatnom, porodinom ivotu, u upravljanju svojim posedom, u brizi za svoje telesno zdravlje, svaki ovek moe da ini ono to mu odgovara i
da ide putem kojim se njemu najvie dopada. Poto ljudi potuju privatna opredeljenja
drugih, tako isto bi, kae Lock, oni trebalo da pokau obazrivost i umerenost prema
onima koji se ne meaju u tue poslove i koji ne ele nita drugo osim da (bez obzira na
to ta drugi ljudi misle o njima) slave Boga na nain za koji misle da je njemu ugodan,
i u koji polau najvee nade za veno spasenje (ibid., p. 87).
773 Ibid., p. 93. Lock kae da ono to je dozvoljeno pojedincima u njihovom
svakodnevnom ivotu, ne sme se zabraniti crkvi u njenom religioznom ivotu (ibid.).
774 Ibid., p. 94.
775 Ibid., p. 94 i dalje. Saeto, ove svoje stavove o autonomiji u verskim stvarima,
Lock predstavlja na sledei nain:
Svako moe do mile volje da savetuje i ubeuje drugoga, pomaui mu da ostvari svoj spas. Ali, moraju se zabraniti svaka sila i prinuda. Nita se ne sme nareivati.
Niko nije duan da se u toj stvari povinuje tuem nagovoru ili nalogu, osim u meri
u kojoj je u to ubeen. U tome svaki ovek ima vrhovnu i apsolutnu vlast sopstvenog
prosuivanja. A razlog je u tome to se to nikoga drugog ne tie i niko ne moe takvim
tuim ponaanjem da bude oteen (ibid., pp. 9697).
Pred sam kraj svog teksta, koji naalost nije sadran u prevodu na srpski jezik, Lock
eksplicitno govori o tome da pagani, Muslimani, kao ni Jevreji, ne smeju ostati bez gra-
278
Meutim, od ovog principa tolerancije drave moe se izuzetno odstupiti u dva sluaja. Prvo, kae Lock, vladar ne sme da bude trpeljiv
prema onima koji otvoreno ili prikriveno zagovaraju miljenja suprotna
ljudskom drutvu ili moralnim pravilima koja su nuna za ouvanje
graanskog drutva.776
Drugo, ekplicitno upozorava Lock, ne bi trebalo biti trpeljiv prema
ateistima, onima koji negiraju postojanje Boga. Svoj stav on obrazlae
sledeim reima:
Obeanja, savezi i zakletve koji predstavljaju spone ljudskog drutva,
ne obavezuju ateistu. Uklanjanje Boga, ak samo u mislima, razara sve;
osim toga, oni iji ateizam potkopava i unitava svaku religiju, ne mogu
da se pozivaju ni na koju religiju na osnovu koje bi zahtevali pravo na
trpeljivost.777
Ovaj stav o doputenoj netoleranciji drave prema ateistima kao manjinskoj grupi drutvene zajednice, direktno se sudara sa Lockovom afiranskih prava zbog svojih verskih uverenja. Ako pak ovaj stav vai za nehriane, utoliko
vie on vai za sve hrianske denominacije, zakljuuje Lock.
776 Ibid., p. 100.
777 Ibid., p. 102. Nije sasvim razumljivo meutim, zato Lock smatra da negiranje
postojanja Boga, ak i samo u mislima, kako kae, do te mere teti drutvenoj zajednici
da razara sve. Dalje, izvesno je da ateisti ne mogu poloiti versku zakletvu, ili se na
drugi nain verski obavezati, ali to ne znai da se ne mogu obavezati svojom au,
odnosno imenom, to je za one koji su asni i savesni, jednako obavezujue kao i obavezivanje Bogu.
Ne moe se do kraja shvatiti ni Lockov stav da ateisti potkopavaju i unitavaju
svaku religiju, te da se zbog toga ne mogu pozvati na princip tolerancije. Jer, prvo,
princip tolerancije, kako ga Lock formulie, jeste graanski princip, koji obavezuje vladara, odnosno dravnu vlast. Po ideji o zidu podele izmeu drave i crkve, njegov izvor
se moe traiti samo u pravnom poretku graanske zajednice, te bi se tako na njega
mogli pozvati i ateisti kao lanovi ove zajednice. Lock u tom smislu sasvim neuverljivo
objanjava zato bi se domaaj ovog principa morao ograniiti samo na vernike i verske
zajednice.
Drugo, Lockov stav o potkopavanju i unitenju svake religije, sam za sebe ne odgovara na dalja pitanja o tome kako ateisti to ine, da li u nameri ili bez nje, zatim da
li je njihova nevera objektivno dovoljno snana da se moe oekivati da verska uverenja
drugih propadnu pod njenom teinom i zato se suprotno tome ne bi reklo da e se nevera ateista srutiti pod snagom verskih uverenja, zato princip line autonomije ne titi
i ateistu na isti nain kao i vernika, zato se za svako versko uenje kae da je bezopasno
po druge pojedince i druga verska uenja, a uverenje ateiste se proglaava opasnim i
tetnim i sl.
279
280
281
Ako su svi ljudi po prirodi jednako slobodni, svi ulaze u drutvo pod
jednakim uslovima, ne ostavljajui iza sebe i ne zadravajui za sebe ni
manje ni vie nego drugi. Dok priznajemo sebi slobodu ispovedanja uverenja za koje kaemo da je boanske prirode, ne moemo uskratiti jednaku slobodu drugima, onima iji ih umovi nisu doveli do istog shvatanja
kao nai nas. Zakljuujui svoju odbranu prava na versko uverenje, Madison kae:
Ili moramo rei da je Volja Zakonodavca jedina mera njegove vlasti, i
da snabdeven tom vlau on moe da izbrie sva naa fundamentalna
prava, ili [pak] da je on duan da ostavi ovo pravo nedodirljivim i svetim.
Nekoliko godina kasnije, iz ovog naelnog opredeljenja protiv ustanovljavanja dravne religije i u korist prava na izraavanje verskih uverenja, iznikla je garancija slobode religije kao prve ustavne slobode.786
jednak poloaj svih onih graana ije se uverenje u verskim stvarima ne podudara sa
uverenjem pripadnika zakonodavne vlasti.
786 Michael W. McConnell, op. cit., p. 1494. Interesantno je da se u svom Predlogu ustavnih amandmana od 8. juna 1789. godine (op. cit), Madison zalagao za neto
drugaiju formulaciju slobode religije od one koja je kasnije bila usvojena. On je sugerisao sledee pravilo:
Nikome nee biti uskraena graanska prava zbog verskih uverenja ili ispovedanja [vere], niti e bilo koja nacionalna religija biti ustanovljena, niti e pune i jednake
slobode savesti na bilo koji nain ili iz bilo kog razloga biti povreene.
Uopte o primeni pravila o slobodi religije v. kod Saa Gajin, Skice za studiju o
slobodi religije, princip odvojenosti crkve od drave, Strani pravni ivot, br. 2/97, pp.
6774; Skice za studiju o slobodi religije, princip slobode izraavanja verskih uverenja,
Strani pravni ivot, br. 3/97, pp. 5357; Skice za studiju o slobodi religije, odnos izmedju
principa odvojenosti crkve od drave i principa slobode izraavanja verskih uverenja, Strani pravni ivot, br. 3/98, pp. 3344.
283
Ispoljavanje opte volje putem sueljavanja stavova i formiranja zajednikog miljenja u okviru udruenja istomiljenika, shvata se kao oblik
iste demokratske prakse.790 Kad opisuje ovo zbrajanje slobodnih volja, Furet koristi rei onih koji su u vreme kad su udruenja istomiljenika delovala, navodili da se radi o istom inu dogovaranja koji u tiini
strasti rasuuje o onome to ovek moe da zahteva od svog blinjeg i o
onome to njegov blinji ima pravo da zahteva od njega.791
U ovom rano-demokratskom okruenju nastaje Rousseauovo uenje
o drutvenom ugovoru. U tekstu objavljenom pod naslovom Rasprava o
politikoj ekonomiji, on kae:
790
Furet kae da se ne radi o bilo kakvoj demokratskoj praksi, ve o istoj demokratiji, gotovo o demokratiji dovedenoj do krajnjih granica (ibid., p. 185).
791 Ibid., p. 183. Istoriografija opisuje ovo vreme delovanja udruenja istomiljenika kao period inkubacije Francuske revolucije (ibid., p. 189). Francuski model
demokratije, istie Furet, nije pratio razvoj engleskog parlamentarizma, odnosno ideju
o predstavnikoj demokratiji, ve je neposredno nastao iz prakse direktne demokratije
filozofskih i knjievnih drutava iz sredine XVIII veka. (ibid., p. 182 i 185).
On kae da je ovo zbrajanje slobodnih volja kasnije porodilo ideju o tiraniji
drutvenog, koja je postala religija Francuske revolucije (ibid., pp. 183184). Furet
objanjava da su udruenja istomiljenika stvorila model iste, direktne demokratije u
kojoj opta, odnosno kolektivna volja predstavlja zakon, a da su kasnije jakobinci u toku
Revolucije proirili ovu republiku intelektualaca na itavu naciju, te dodaje:
...poto je tehniki nemogue da narod vlada samim sobom, to je jedini nain
da se uspostavi ta uzajamna komunikacija izmeu drutva i vlasti koju revolucija ima
ambiciju da obezbedi, u zamenu za to javljaju se stalna debatna drutva, koja su svetovi u malom i imaju obavezu da budu tumai volje drutva. Udruenja istomiljenika
su, naravno, prethodnica i uzor tih drutava (ibid., p. 185).
Ovo insistiranje na optoj volji zajednice u vreme Revolucije, kulminiralo je u periodu terora, izmeu 1792. i 1794. godine, u kome se jakobinstvo izdavalo za narod
i postalo zamena za drutvo i dravu, stvarajui predstavu da se narod-kralj mitski
podudara sa vlau, to je po Furetu predstavljalo samu formalnu matricu politikog
totalitarizma tog perioda (ibid., p. 189).
Meutim, Habermas istie pre svega pozitivne aspekte revolucionarne prakse tog
doba. On kae da je revolucionarna svest porodila novi mentalitet oblikovan pomou
nove politike prakse i novog pojma legitimiteta. Prvo, ova nova svest izraavala se u
uverenju da je mogue raskinuti sa loim nasleem, odnosno da je novi poetak mogu.
Drugo, nova svest sadravala je autonominu ideju o tome da su osloboeni pojedinci u
stanju da zajedno oblikuju svoju sudbinu, izmeu ostalog i na taj nain to postaju autori pravnog poretka kome se dobrovoljno pokoravaju. Tree, svest pojedinaca nije bila
nadahnuta verskim ili drugim metafizikim opravdanjima njihove politike zajednice,
ve legitimiuim kapacitetom samog ljudskog razuma (v. tako Jurgen Habermas, op.
cit., pp. 467470).
284
285
To udo, objanjava Rousseau, delo je zakona. Zakonu ljudi duguju i pravdu i slobodu. Zakon je organ volje svih, koji u pravu ponovo
uspostavlja prirodnu jednakost ljudi.797 Kad zapoveda, vlast to ini samo
na osnovu zakona, a nikada mimo njega. Ako pokua da podredi oveka
svojoj privatnoj volji mimo zakona, vlast ili drugi ovek izlazi izvan
graanskog stanja i postavlja se naspram njega.798
Ove ideje, Rousseau je dodatno obrazloio u svom uvenom delu O
drutvenom ugovoru.799 Slino kao i Hobbes, Rousseau zapoinje tekst
antropoloki objanjenim poloajem oveka u odnosu na druge ljude.
Tako, on kae:
ovjekova je snaga tako usklaena s njegovim prirodnim potrebama i
prvobitnim stanjem da, ako se to stanje imalo promijeni, a potrebe porastu, pomo blinjih postaje mu neophodnom.800
U ovom odnosu izmeu ljudi povodom njihovih potreba, sukob postaje neizbean. Nije taan stav, kae Rousseau, da um navodi oveka koji
se nalazi u stanju nezavisnosti, da doprinosi zajednikom dobru, i to imajui u vidu sopstveni interes. Jer, objanjava on, za njega u tom stanju ne
postoji jemstvo da e se i drugi ljudi ponaati na isti nain. Ako tog jemstva protiv svakog nepravednog ina drugih ve nema, niko ne prihvata
obavezu uzdravanja od istog nepravednog ina kad na njega doe red.801
se pokoravaju a da nitko ne nareuje, da slue a da uopte nemaju gospodara; utoliko
slobodniji naime to i pored prividne potinjenosti nitko ne gubi od svoje slobode do
ono to moe koditi slobodi drugoga? (ibid.).
797 Nastavljajui nadahnut govor, on kae da je zakon nebeski glas koji svakom
pojedincu prenosi naloge javnog uma i ui ga da deluje u skladu sa pravilima vlastitog
razuma (ibid.).
798 Ibid.
799 U knjizi Politiki spisi, objavljena je prva verzija njegovog Drutvenog ugovora (prevod: Gordana Crnkovi-Rauni).
800 Ibid., p. 51. U tom smislu, pokazuje se da slabost oveka da samostalno
zadovolji svoje potrebe, nije posledica njegove prirode, ve njegove lakomosti. Dok ga
potrebe pribliavaju drugim ljudima, strasti ga od njih odvajaju, i to je ovek vie neprijatelj svojih blinjih, to sve manje moe bez njih (ibid., p. 52). Rousseau dalje kae:
Blagi glas prirode za nas tako vie nije nepogreiv vodi, a nezavisnost koju nam
je priroda dala, vie nije poeljno stanje; mir i nevinost zauvijek su nam izmakli pre
nego to smo okusili njihove slasti. (ibid., p. 53).
801 Ibid., p. 54. Nije stvar u tome, nastavlja on, da ovek u prirodnom stanju ne
zna ta je pravednost, ve samo u tome da on ne moe da razume svoj interes da bude
pravedan (ibid., p. 55).
286
Ibid., p. 58.
Ibid., p. 59. Na drugom mestu u tekstu, on kae da prelaz iz prirodnog stanja
u drutvo stvara u oveku vrlo znaajnu promenu, zamenjujui instikt u njegovom ponaanju sa pravednou. Stoga bi ovek trebalo da slavi as u kome se izvukao iz ovog
prirodnog stanja, postavi od glupe i ograniene ivotinje, razumno bie, odnosno
ovek (ibid., p. 61).
804 Ibid.
805 Ibid., p. 61. Slino tome, posedovanje stvari je posledica sile ili akta sticanja od
prvog posednika, dok je vlasnitvo utemeljeno u samom pravu (ibid.).
806 Ibid. p. 59.
803
287
Ibid., p. 73. Meutim, trebalo bi paljivo razlikovati prava koje suveren ima
nad graanima od prava graana koje suveren mora potovati, odnosno dunosti graana od prirodnih prava koje graani ulaskom u zajednicu zadravaju za sebe. Izvesno je naime, kae on, da pojedinac ulaskom u zajednicu otuuje samo onaj deo svojih
prirodnih sposobnosti, dobara i slobode koji je nuan, vaan, za postojanje zajednice
(ibid.).
808 Ibid. Opta volja nije samo izvor pravednosti, ve i sree svakoga ponaosob,
jer, kae Rousseau, nema onog tko potajno ne prisvaja tu rije svatko i ne pomilja na
sebe samog glasajui za sve (ibid.). U daljem tekstu, on nastavlja sa eksplikacijom ove
unutranje dijalektinosti drutvenog ugovora.
Tako, ono to uoptava javnu volju jeste zajedniki interes pojedinaca, jer u toj
volji svako dobrovoljno prihvata uslove koje namee drugima. Time se postie izvrstan
sklad interesa i pravde koji zajednikim odlukama obezbeuje svojstvo pravinosti. I
dalje, drutveni sporazum je jednakopravan prema svima, jer se svi obavezuju pod istim
uslovima i uivaju iste prednosti. Najzad, prema prirodi sporazuma, svaki in suverenosti, odnosno svaki akt opte volje, jednako obavezuje ili povlauje sve graane, jer
suveren ne razlikuje nijednog od onih koji ine telo nacije (ibid., p. 74).
809 Ibid., p. 90. Na drugom mestu u tekstu, on kae da je zakon najuzvienija
od svih ljudskih institucija (ibid., p. 76).
810 Ibid., p. 90.
811 Ibid., p. 92.
812 Ibid., p. 95.
288
Ibid., p. 94.
Ovaj tekst objavljen je u knjizi Immanuel Kant, op. cit., prevod: Olga afarik,
pp. 29 i dalje.
815 Ibid., p. 72.
816 Ibid., p. 73. Kant dalje opisuje dramatinost situacije u koju je sopstveni um
gurnuo oveka-novajliju, na sledei nain:
Posle trenutnog zadovoljstva koje je ova prednost mogla probuditi u njemu, morali su odmah slediti strepnja i zebnja: kako da primeni tu svoju tek otkrivenu sposobnost kad jo nijednu stvar ne poznaje po njenim skrivenim osobinama i kasnijem dejstvu. Stajao je tako rei na rubu ponora, jer mu se sada umesto pojedinanih predmeta
njegovog prohteva, na koje ga je dotle upuivao instinkt, ukazivao beskrajan niz tih
predmeta, u ijem se izboru nije mogao snai, a ipak se vie nije mogao vratiti iz tog
jednom okuanog stanja slobode u potinjenost (pod vlast instinkta) (ibid.).
817 Ibid., p. 75. On dalje ovaj svoj stav eksplicira na sledei nain:
Kada je prvi put rekao ovci: krzno koje nosi priroda ti nije dala za tebe, ve za
mene, pa joj ga skinuo i sam ga obukao... prvi put je postao svestan iskljuivog prava koje
je, zahvaljujui svojoj prirodi, imao nad svim ivotinjama jer u njima vie nije video
svoju sabrau stvorenu isto kao i on, ve sredstvo i orue preputeno njegovoj volji za
ostvarenjem bilo koje od svojih namera (ibid.).
814
289
Ibid.
Ibid., pp. 7576. U ostalom delu ovog teksta, Kant dalje antropoloki objanjava pojedine aspekte ulaska ljudi u drutvenu zajednicu, ukljuujui i objanjenje sukoba, odnosno razdora izmeu njih. Na slian nain on govori o ovim temama i u
tekstu Ideja opte istorije usmerene ka ostvarenju svetskog graanskog poretka iz 1784.
godine (ibid., pp. 2940).
820 Ibid., p. 91 i dalje.
821 Ibid., p. 102.
822 Ibid.
819
290
Ibid. U svojoj Filozofiji prava, Kant eksplicira ovu ideju o spoljanjim zakonima i navodi da sve ono to je pravno u saglasnosti sa spoljanjim zakonom jeste
pravedno, te da zbog toga sve ono to nije pravno u saglasnosti sa spoljanjim zakonom
jeste nepravedno (op. cit., p. 32).
824 Immanuel Kant, Um i sloboda, op. cit., p. 102. U Filozofiji prava, Kant ovo
slaganje sloboda pojedinaca izvodi iz svog poznatog univerzalnog zakona prava, koje glasi:
Postupaj... tako da slobodno izraavanje tvoje Volje moe da postoji zajedno sa
Slobodom drugih, u skladu sa univerzalnim Zakonom (p. 46).
U daljem tekstu, Kant navodi sadrinu obaveza koje proizlaze iz meusobnog odnosa pojedinaca. Neposredno upuujui na Ulpianovo uenje, on kae da ovek ima tri
razliite obaveze. Prvo, da ivi ispravno (honeste vive, honestas juridica), u smislu da je
njegova obaveza da se stara o odravanju vrednosti sopstvene linosti u odnosu sa drugim
ljudima. Ova obaveza moe se prevesti, kae on, u sledee rei: Ne stvaraj od sebe prosto Sredstvo za upotrebu ostalima, ve budi za njih kao cilj. Druga obaveza upozorava
oveka da ne nanosi zlo drugima (neminem laede), dok mu trea zapoveda da pripie
drugome ono to je njegovo (suum cuique tribue), odnosno da ue u stanje u kome
svako ima obezbeeno ono to je njegovo protiv postupanja svih drugih (pp. 5455).
825 Immanuel Kant, Um i sloboda, op. cit., p. 102.
826 Ibid., p. 103.
291
slobodi drugih da tee nekoj slinoj svrsi, koja moe postojati skupa sa
svaijom slobodom prema moguem optem zakonu (tj. ne smetati ovom
pravu drugih).827
Princip jednakosti proizlazi iz jednakosti obaveza potovanja prava
drugih, te tako po Kantu pretpostavlja odnos lanova zajednice u kojem
oni zadravaju jednako pravo meusobne prisile. Svaki lan zajednice,
drugim reima, jednako je podvrgnut pravnoj prinudi. Ili, svi lanovi
zajednice jednaki su prema svom pravu protiv drugih, odnosno, niko ne
moe izgubiti svoje ovlaenje da druge prisili da potuju svoju obavezu u
odnosu na njegovo pravo.828
Najzad, princip samostalnosti garantuje graaninu kao lanu politike zajednice, pravo na uee u stvaranju zakona, odnosno poloaj sazakonodavca. Svako pravo, objanjava Kant, zavisi od zakona. Zakon jeste
akt javne volje iz koga proizlazi pravo svakoga i koji zbog toga ne sme
biti nepravedan. Pravednost zakona postie se na taj nain to svi uestvuju u njegovom stvaranju svi odluuju za sve, kako on kae. Tako,
svako odluuje sam za sebe zajedno sa drugima, a sebi samom niko ne
moe initi nepravdu.829
827
292
293
294
Predstavljajui svoj Nacrt Ustava Francuske pred Narodnim konventom 24. aprila 1793. godine, Saint-Just, mladi ideolog Revolucije,
kao da ponavlja sve ono to je te iste godine i Kant govorio. On kae da
se ustav drave sastoji od konkretnih pravila o pravima i obavezama ljudi,
da nema ustav narod u kojem ostvarivanje i jemstvo prava pojedinaca nije
naelo drutvenog poretka, da mo lei u zakonu, da su graani nepovredivi i neprikosnoveni u meusobnim odnosima, te da jedni nad drugima
ne mogu vriti prinudu, osim na temelju zakona, da je vlast oveka nepravedna i tiranska, a da je zakonita ona vlast koja potie iz zakona, da
je ustav Francuske predstavniki, a da narodno predstavnitvo proizlazi iz
opte volje, da je opta volja nedeljiva i da se iskazuje zajedno i sl.835
Teorijska distanca velikog Kanta od epohalnih promena vremena u
kome je iveo, nije ipak omela njegovu recepciju Rousseauovih uenja,
a zatim i samostalnu istu refleksiju prava. Paralelno itanje dela dvojice
duhovno veoma bliskih filozofa, otkriva tako izvanredan napredak apstraktne misli o pravu.836
Koristei se teorijskim dostignuima Locka i Hobbesa, oni afirmiu ideje o tome da je predmet drutvenog ugovora sloboda ljudi, da se
drutveni ugovor zakljuuje slobodno izraenom voljom svih, odnosno da
predstavlja izraz ili akt opte volje, te da je njegova svrha da stvori politiku zajednicu koja ima mo da obezbedi jednaku slobodu svakom lanu
835 Luj-Antoan Sen-ist, Republikanske ustanove, prevod: Mira Vukovi, 1987,
pp. 194195.
836 Meu studijama koje pokazuju Kantovu privrenost teorijskim shvatanjima
Rousseaua, ini se da se kao ve klasian izdvaja tekst koji je nemaki filozof Ernst
Cassirer objavio pod naslovom Rousseau, Kant, Goethe, Two Essays (1970), u kome se
prenose Kantove rei o tome da ga je Rousseau teorijski postavio na svoje mesto zbog
toga to ga je nauio da potuje ljudsku prirodu. Na ovaj nain, kae Kant, njegovi sopstveni teorijski stavovi dobili su na vrednosti, jer su se pod uticajem Rousseaua neposredno vezali za ustanovljavanje prava oveka (ibid., pp. 12). Cassirer inae zapoinje
svoj tekst time to upuuje na Kantove savremenike koji su opisivali atmosferu studija
u kojem je Kant radio. Za ovaj prostor se naime govorilo da je bio nameten spartanskom jednostavnou, bez ikakvih dekoracija, uz samo jednu sliku na zidu, uramljeni
portret Rousseaua (ibid., p. 1).
U sveobuhvatnoj studiji Kantovog ivota i uenja (op. cit.), Cassirer kae da je Rousseau za Kanta predstavljao Newtona moralnog sveta (pp. 14 i 94), a zatim navodi
Kantove rei o tome kako ga je itanje Rousseaua izvelo na pravi put:
...nauio sam da cenim ljude, i za sebe bih mislio da sam mnogo nekorisniji od
obinih radnika kad ne bi verovao da ovo razmatranje svima drugima moe pruiti
jednu dobrobit, da moe pomoi u uspostavljanju ljudskih prava (p. 95).
295
296
297
298
Meutim, stavovi dvojice filozofa nisu predstavljali samo stabilno temeljno opredeljenje budue teorije ustavne demokratije, ve su sadravali
i ideje koje e tek decenijama i vekovima kasnije biti teorijski ozbiljno
shvaene. ini se da meu ovim argumentima iz budunosti, panju
zasluuje, pre svega, Rousseauovo shvatanje prava kao mesta, foruma ili
medijuma za usaglaavanje volje lanova politike zajednice, kao i njemu
komplementarna Kantova ideja o samostalnom graaninu za koga je u
drutvenoj zajednici rezervisana uloga sazakonodavca.
299
Ibid., p. 418.
Ibid.
300
izborom. Ovaj izbor utemeljen je u prirodi samog oveka, ali takoe pretpostavlja pomo Boga.843
Sa druge strane, savremene pravno-antropoloke teorije takoe se
bave objanjenjem slobodne volje oveka, odnosno njegovom linom autonomijom. Tako, prema Teoriji antropolokog krsta donoenja odluka,
kae se da pravo mora biti u saglasnosti sa ljudskom prirodom.844 Naelno se moe tvrditi da sve forme ivota postupaju funkcionalno u
odnosu na sopstveno samoodranje. One dakle ine sve to je potrebno
da bi sebe ouvale.
ovek se razlikuje po tome to on postupa na sloeniji nain nego druga iva bia. Iako neke ivotinje imaju ograniene mogunosti uenja i komunikacije, jedino je ovek u stanju da dela. On osea, tumai, vrednuje,
odreuje i odluuje u vezi sa svojim poloajem u odnosu na okolinu.845
Aktivnosti oveka mogu biti podeljene u dve grupe. Prvu grupu ine
rutinska ponaanja, nastala na osnovu svakodnevnog ponavljanja istih ili
slinih ivotnih aktivnosti. Drugu grupu ine problematine aktivnosti
koje ovek preduzima onda kad svoje ivotne situacije ne moe da rei
rutinskim postupanjem. Suoen sa problemom, on ulazi u situaciju odluivanja u kojoj mora da izvri izbor svojih daljih aktivnosti.846
843
301
302
etiri pola usmereni su ka oveku, na kome lei lina odgovornost za odluku koju sam donosi. U veini sluajeva, njemu se ova odluka pripisuje
i od strane drutvenog okruenja u kome ivi. Takoe, pravne posledice
odluke koju donosi najee se odnose samo na njega. Na taj nain, ovek se stavlja u poziciju subjekta, odnosno agenta koji dela za sebe.851
U procesu donoenja odluka, ovek se iz lica pretvara u linost.
Svojstvo linosti koje ovek stie, upuuje naime na jedinstven, i u odnosu na druge ljude razliit nain izgradnje sopstvene individualnosti i njenog predstavljanja u ivotnom okruenju. Donoenjem odluka ovek se
pretvara u osobenu linost koja svesno ili nesvesno razvija sebe u skladu
sa meavinom osnovnih potreba, linog iskustva, vrednosti kojima tei,
kao i ciljeva koje eli da ostvari.852
Nije stoga teko objasniti, kae Brugger, zato ustavi i meunarodni
dokumenti o ljudskim pravima tite slobodu ovekove aktivnosti i pravo na razvoj sopstvene linosti. Na ovaj nain oni samo dovode pravni
sistem u sklad sa osnovnim injenicama ljudskog postojanja. Pravni poredak tako garantuje pravo oveku da vodi svoj ivot u ovom etvorouglu razliitih perspektiva.853
Sposobnost oveka da donosi odluke za sebe, zajednika je osobina
svih ljudi. To je ono svojstvo koje razdvaja oveka od drugih ivih bia.
Kad ljudi stupaju u meusobne odnose povodom odluka koje su doneli,
onda se pretpostavlja da je svaki pojedinac nezavisan izvor sopstvenih
procena i aktivnosti, te da je stoga slobodan, jednak i izloen reciprocitetu u zajednici u kojoj ivi sa drugima. Odatle i potie pravo oveka
da zahteva od drugih da potuju njegovo dostojanstvo ovo pravo neposredno se vezuje za etiri perspektive pomou kojih ovek nalazi uporite
za izgradnju sopstvene linosti.854
Dakle, ova metafizika i antropoloka shvatanja upuuju na zakljuak da je ovekova volja slobodna, odnosno da on uiva linu autonomiju
u donoenju svojih odluka. Ako je pak ovek slobodan, kao to je to jo
Hobbes govorio, onda on moe slobodno da odlui da ogranii svoju
slobodu. Tako, polje prostiranja slobode oveka ne zadrava se na primarnom nivou njegovih elja, namera ili ciljeva, ve obuhvata i sekundarni
nivo odluivanja o tim neposrednim manifestacijama slobode.
851
852
853
854
Ibid., p. 1250.
Ibid., p. 1251.
Ibid., pp. 12511252.
Ibid., pp. 12521253.
303
Na ovom sloenom pojmu slobode oveka insistira Gerald Dworkin. U svom radu objavljenom pod nazivom The Theory and Practice of
Autonomy,855 on kae da se autonomija oveka moe shvatiti kao moralni, politiki i drutveni ideal koji upuuje na to kako pojedinac vidi
stvari na temelju svojih linih shvatanja, vrednosti i elja.856 Sva tri ideala
podrazumevaju da je ja oveka sauvano kao ono to je nezavisno i samoodreujue.857
Osnovna ideja koja proima koncept autonomije, kae dalje on, sadrana je u etimologiji same ove rei. Re autonomija potekla je od izraza
autos i nomos, ijim se spajanjem u vreme stare Grke izraavala ideja
o vladanju sobom. Ako se ovek u tom periodu opisivao kao autonoman,
onda se time elelo rei da su odluke koje je doneo i aktivnosti koje je
preduzeo, njegove odluke i aktivnosti, odnosno da su nastale na samoodreujui nain.858
Dakle, lina autonomija podrazumeva slobodu donoenja odluka i postupanja u skladu sa njima. Meutim, autonomija podrazumeva i slobodu
oveka da moe da ogranii svoju slobodu. Kao klasian primer ovog samoogranienja slobode, autor navodi iskustvo Odiseja koji je spreio sebe
da zbog ljubavnih poziva sirena skrene sa kursa plovidbe i razbije sopstveni
brod o stene, na taj nain to je naredio mornarima da ga veu za jarbol
broda i zabranio im da ga oslobode ak i ako on od njih to zahteva.859
855
304
305
slobode svakog njenog lana, teorija pozitivnog prava bi trebalo da odgovori na pitanje o tome kako je ovaj cilj mogue pravno postii. Ameriki
filozof Ronald Dworkin i nemaki filozof Jurgen Habermas smatraju da
bi odgovor na ovo pitanje trebalo traiti u praksi ustavne demokratije.
Praksu ustavne demokratije Dworkin naziva moralnim itanjem
ustava.861 Ustavni tekstovi, kae on, sadre pravila kojima se jeme ljudska prava na veoma visokom stepenu apstrakcije. Svi lanovi zajednice,
sudije, advokati, ali i graani, tumae i primenjuju ova apstraktna pravila
na osnovu moralnih principa pristojnosti i pravde. Na ovaj nain se,
kae on, politiki moral smeta u samo sredite ustavnog prava.862
Meutim, nastavlja Dworkin, da bi se moralno itanje ustava uinilo
pravno izvesnim, samo pravo odreuje ije se razumevanje ustava smatra
autoritativnim. U Sjedinjenim Dravama, ovaj autoritet u poslednjem
stepenu pripada Vrhovnom sudu. Meutim, u veini sluajeva, onih koji
ne dou pred Vrhovni sud, na sudijama drugih sudova je da tumae i primenjuju garancije ljudskih prava na osnovu sopstvenog moralnog itanja
ustavnog teksta.863
Pravna pravila koja tite pojedince i manjine u Americi, upisana su u
tekst ustavnih amandmana. Mnoga od ovih pravila, kao na primer garancija slobode govora iz I amandmana, formulisana su na izuzetno apstraktan nain. Uprkos tome, ova pravila moraju biti shvaena onako kako to
njihovo jeziko tumaenje sugerie, a to je da ona predstavljaju ogranienje moi vlasti.864
Zajedno uzevi, kae Dworkin, jemstva ljudskih prava obavezuju dravu na potovanje sledeeg politikog i pravnog ideala:
...vlast mora tretirati sve koji se nalaze pod njenim autoritetom, kao
one koji imaju jednak moralni i politiki status; ona mora pokuati, u
dobroj veri, da ih sve tretira sa istom panjom.865
Da bi postigla ovaj cilj, vlast mora jednako potovati prava svakog
pojedinca, kako ona koja su upisana u ustavni tekst, tako i ona koja ni861
Ronald Dworkin, op. cit. Centralni tekst u ovoj njegovoj knjizi nosi naslov
The Moral Reading and the Majoritarian Premise, pp. 138.
862 Ibid., p. 2.
863 Ibid., pp. 23.
864 Ibid., p. 7.
865 Ibid., pp. 78.
306
su.866 Ova obaveza drave ekplicitno je formulisana u klauzulama jednakosti nekolicine ustavnih odredbi.867
Kad tumae i primenjuju garancije ljudskih prava, sudije nisu slobodne da utiskuju vlastita lina ubeenja u ustavna pravila. Naime, princip ustavnog integriteta zahteva od njih da ustavna pravila itaju na
sistemski nain, odnosno u skladu sa strukturalnim dizajnom Ustava
kao celine. Osim toga, oni moraju sebe videti kao partnere drugim
funkcionerima vlasti, ali i onima koji su to bili pre njih ili e to tek biti,
sa kojima zajedno izgrauju koherentan ustavni moral.868
Takoe, moralno itanje Ustava upuuje, pre svega, na shvatanje o
tome ta ustavne odredbe znae u odnosu na celinu ustavnog teksta, a
ne na to ije shvatanje o tome ta one znae mora biti prihvaeno od
strane ostalih u drutvu. U tom smislu, ne moe se rei da bi tumaenje
ustavnih pravila trebalo prepustiti veini lanova zajednice, niti da bi ono
trebalo da bude ogranieno na originalnu intenciju njihovih tvoraca,
odnosno na shvatanje veine koja je ova pravila donela.
Ako bi se pravo na moralno itanje ustavnog dokumenta svelo na
pravo veine u drutvu, objanjava Dworkin, Vrhovni sud ne bi mogao
da donese odluku na primer u sluaju Brown iz 1954. godine, kojom se
potvruje da je rasna segregacija u kolama suprotna ustavnom principu
jednakosti. U to vreme je naime, ovu diskriminatorsku praksu doputao
niz zakona saveznih drava, a ni na osnovu originalnih intencija tvoraca
ustavnih odredbi ova praksa se nije mogla smatrati protivustavnom.869
Naravno, nastavlja on, pravo veine da donosi odluke koje vezuju
sve lanove zajednice, esto se izjednaava sa pojmom demokratije. Zbog
toga se moe postaviti pitanje da li je onemoguavanje vlasti koje proizlazi iz ustavnih jemstava ljudskih prava, nedemokratian oblik njenog
866
Ibid., p. 8.
Ibid., p. 10. Prema polju svog prostiranja, odnosno pravnoj snazi, kae Dworkin, ove garancije jednakosti su toliko impozantne da oduzimaju dah (ibid.).
868 Ibid., p. 10. Dworkin kae da je u odnosu na ovo objektivno ogranienje u itanju ustavnih odredbi, mogue dalje pobiti i stav o apsolutnoj moi sudija u Americi.
Tako, nije opravdano tvrditi da je ustavni tekst samo jedro, a ne i sidro, te da sudije
mogu da nametnu ostalima svoja lina moralna ubeenja, odnosno da se na osnovu
moralnog itanja Ustava pretvaraju u filozofe-kraljeve, jer je ovaj dokument pre svega
usidren u sopstvenoj istoriji, praksi primene pojedinih njegovih odredbi, kao i pravnom integritetu celokupnog njegovog teksta (ibid., p. 11).
869 Ibid., pp. 1213. Odluka Vrhovnog suda doneta u sluaju Brown v. Board of
Eduacation o kojoj Dworkin govori, nosi oznaku 347 U.S. 483 (1954).
867
307
308
luke donose iskljuivo na temelju veinske premise.874 Ali, tada je manjina u drutvu iskljuena iz odnosa vladanja. Umesto da vlada zajedno sa
veinom, ona postaje grupa ljudi kojom se vlada. U takvom su se poloaju proste statistike manjine nali na primer nemaki Jevreji u Hitlerovo
vreme oni se svakako nisu oseali pripadnicima politike zajednice koja
je elela da ih uniti.875
Istinska demokratija podrazumeva zato komunitarnu ideju demokratije koja je zasnovana na principu moralnog lanstva u zajednici. Moralni lan zajednice je onaj koji smatra sebe, ali takoe i svakog drugog
lana zajednice, odgovornim za ono to celokupna zajednica ini.876
Da bi ovek postao moralni lan zajednice u kojoj ivi, moraju biti
zadovoljena tri uslova.877 Prvo, svaki pojedinac mora imati priliku da uestvuje u procesu donoenja odluka, odnosno da svoj doprinos u odluivanju.878 Drugo, moralno lanstvo u zajednici pretpostavlja reciprocitet
uzajamnog priznavanja jednakog statusa svih lanova zajednice izmeu
sebe.879 Tree, istinska demokratska zajednica je zajednica nezavisnih
moralnih subjekata.880
874
309
Ibid. Na drugom mestu u tekstu, Dworkin kae da se mora dopustiti pojedincima da odlue onako kako oni misle da je ispravno uiniti, jer je upravo to ono
to moralna odgovornost njima obezbeuje (ibid., p. 95). Takoe, on kae da se vera u
dostojanstvo oveka ogleda u shvatanju da ljudi imaju moralno pravo i odgovornost da
se suoe sa osnovnim pitanjima vezanim za smisao i vrednost njihovog ivota, i to na
osnovu svojih linih uverenja i svoje savesti (ibid., p. 111).
882 Ibid. Dworkin uporeuje poloaj ljudi u zajednici sa poloajem onih koji uestvuju u zajednikom poduhvatu, na primer sa muziarima koji zajedno sviraju u orkestru (ibid.).
883 Ibid., p. 38.
884 Ibid., p. 70.
885 Ibid. On dalje izraava stav da naputanje veinskog koncepta demokratije i
pribliavanje ustavnoj demokratiji, predstavlja najvaniju pojavu u teoriji demokratije
druge polovine XX veka (ibid., p. 71).
886 Ibid., p. 73. Na drugom mestu u tekstu, Dworkin kae da koncept ureene
slobode pretpostavlja vrednosti koje mora potovati drutvo koje je istinski odano ideji
slobode pojedinca i njegovog dostojanstva (ibid., p. 54).
310
osnovna konstrukcija, skelet kako to Dworkin kae, drutvene zajednice slobodnih i jednakih pojedinaca.887
Dakle, demokratija se ne moe svesti na vlast veine. U istinskoj
demokratiji, slobode pojedinaca i manjina uivaju pravnu zatitu i to u
formi ustavnih jemstava koje ak ni predstavniko telo ne moe modifikovati prema politikim potrebama veine. Ljudska prava i slobode deo
su osnovnog zakona zemlje, a njihovu zatitu obezbeuju sudovi kao politiki nepristrasni i nezavisni organi vlasti.888
Habermas sa druge strane, takoe smatra da ustavna demokratija ini
moguim postojanje vetake, odnosno stvorene zajednice slobodnih i
jednakih pojedinaca, ija je integracija u ovu zajednicu istovremeno zasnovana na pretnji sankcijom i pretpostavci racionalno motivisanog sporazuma.889 Upuujui eksplicitno na Kantovu filozofiju prava,890 on kae
da se u okviru pravnog poretka mora obezbediti da svaki pojedinac u
zajednici priznaje prava drugih, ali da ovo uzajamno priznavanje prava
mora takoe da bude legitimno u smislu da se njime obezbeuje jednak poloaj svima, tako da sloboda izbora svakoga lana zajednice moe
da koegzistira sa slobodom izbora svih ostalih.891
Moralni zakoni, nastavlja on, sami po sebi zadovoljavaju uslov legitimnosti. Nasuprot tome, u okviru pravnog poretka zajednice, od zakonodavne vlasti se zahteva da zadovolji ovaj uslov. Zbog toga se moe rei da
je usvajanje zakona ono mesto u pravnom sistemu na kome se prvo uoava proces drutvene integracije. Naime, vrenje politikih participativnih prava, kao i diskurzivnih prava komuniciranja, kako e Habermas
to dalje objasniti, ne dolazi od privatnog graanina, ve od pojedinca
koji je komunikativno angaovan u procesu usvajanja zakona.
Tako, kae Habermas, koncept modernog prava u sebi sadri demokratsku ideju Rousseaua i Kanta, a to je da se legitimnost pravnog poretka zasnovanog na ljudskim pravima, moe stei samo na osnovu drutveno integriue snage sukoba i jedinstva volje svih slobodnih i jednakih
887
888
Ibid., p. 73.
Ibid., pp. 354355. Na drugom mestu u tekstu, Dworkin kae da istinska demokratija nije statistika vlast veine, ve ona u okviru koje se donose politike odluke
uz potovanje jednakosti svih i koja podrazumeva da su svakom pojedincu garantovana
prava i slobode koje im drugi ne mogu oduzeti, bez obzira na to koliko su oni brojni
(ibid., pp. 364365).
889 Jurgen Habermas, op. cit., p. 8.
890 Ibid., pp. 2829.
891 Ibid., pp. 3132.
311
Ibid., p. 32.
Ibid., p. 33. Habermas kae u vezi sa tim da demokratski princip ima zadatak
da ukloni nedostatak sistema pravno ureenog egoizma, koji ne moe sebe da reprodukuje, ve mora da se osloni na konsenzus pojedinaca (ibid.).
894 Ibid., p. 39. Habermas istie da se pravni poredak izgraen na ovoj vezi, naziva
ustavna ili pravna drava. Ustavna drava se moe odrediti kao nezavreni niz iskustvom
usmeravanih mera predostronosti preduzetih protiv ispunjavanja pravnog sistema preteranom nelegitimnom moi koja protivrei njegovom normativnom samorazumevanju
(ibid.). S tim u vezi, on dodaje da pravo preuzima svoju drutveno integriuu ulogu iz
izvora drutvene solidarnosti, do koje se stie putem prakse samoodreenja u diskurzivnom korienju prava komuniciranja pojedinaca (ibid., p. 40).
895 Ibid., p. 82.
896 Ibid., p. 83. Habermas na ovom mestu ponavlja da zakoni pak izvode svoju
legitimnost iz postupka usvajanja zakona koji poiva na principu suvereniteta naroda.
897 Ibid., p. 84 i dalje.
312
prava i slobode na konceptualnom nivou ne upuuju nuno na atomizovane i otuene pojedince koji se neprijateljski odnose jedni prema drugima. Ba suprotno, naglaava on, kao elementi objektivnog pravnog
poretka zajednice, prava i slobode pretpostavljaju saradnju izmeu pojedinaca, koji upravo u svojim recipronim pravima i obavezama priznaju
jedan drugog kao slobodne i jednake.
Ovo njihovo uzajamno priznavanje, konstitutivno je u odnosu na
pravni poredak iz kojeg se upravo izvode pojedina prava i slobode. Zbog
toga se moe rei da subjektivna prava nastaju ko-originalno, odnosno
istovremeno sa objektivnim pravom.898
Princip potovanja ljudskih prava i princip narodnog suvereniteta,
nastavlja Habermas, predstavljaju jedine ideje koje mogu da opravdaju
moderan pravni poredak.899 Kant i Rousseau, kae on, nisu znali da objasne kako povezivanje ove dve ideje stvara pravni poredak zajednice. Oni
naime, nisu razmiljali o tome kako se formira politika volja, ve samo
o tome ta se njom eli postii. Meutim, ako se odnos dve ideje sagleda iz perspektive naina uivanja politike autonomije pojedinca, onda
se pokazuje da se pravni poredak oblikuje u komunikativnoj formi diskurzivnog procesa stvaranja miljenja i izraavanja volje.
U ovom procesu formiranja miljenja i volje, na sadrinu zakona
odluujue utie snaga boljeg argumenta zasnovanog na relevantnim
informacijama. Kantova i Rousseauova uenja su propustila, kae Habermas, da istaknu legitimizirajuu mo procesa formiranja miljenja i volje,
u kome se koristi jezik koji slui uzajmnom razumevanju, da bi se dolo
do uverljive pozicije sa kojom svi pojedinci mogu da se sloe bez upotrebe prisile.900
Ako je formiranje racionalne volje vezano za javni diskurs, onda legitimnost prava u krajnjoj liniji zavisi od komunikacionih aranmana
u okviru kojih se izvodi zakljuak o tome da li pravna norma odgovara
svima. Veza izmeu ljudskih prava i narodnog suvereniteta izgrauje se
pomou uslova koji moraju biti ispunjeni da bi se pravno institucionalizovao oblik komunikacije koji je neophodan za stvaranje legitimnog zakona.
Sutina ljudskih prava nalazi se stoga u formalnim uslovima za
pravno institucionalizovanje diskurzivnog procesa formiranja miljenja
898
899
900
313
Ibid., p. 104.
Ibid., p. 110. Habermas kae da princip demokratije zapravo objanjava diskurzivno znaenje prakse samoodreenja onih koji su se kao slobodni i jednaki u meusobnom odnosu, dobrovoljno udruili u politiku zajednicu.
903 Ibid., p. 111.
904 Ibid., p. 119.
905 Ibid. Habermas objanjava da se u komunikativnim aktivnostima rauna
samo onaj razlog koji svi uesnici smatraju prihvatljivim. Meutim, pojedinac koji se
koristi svojom privatnom autonomijom i jednostavno donese odluku onako kako on to
eli, uopte ne brine o tome da li je razlog koji je uticao na donoenje njegove odluke
prihvaen od strane drugih ili ne (ibid., pp. 119120).
902
314
Ibid., p. 120.
Ibid.
908 Ibid., pp. 120121. Habermas nastavlja ovu misao i kae da je legitimno pravo
kompatibilno sa onim modelom pravne prisile koji ne unitava racionalne motive za
njegovo potovanje. Mora biti omogueno svakome da potuje pravo, zakljuuje on, i to
na osnovu sopstvenog uea u njegovom stvaranju (ibid.).
909 Ibid., p. 121. Habermas dalje istie da logiko nastajanje prava i sloboda
moe stoga da se rekonstruie pogledom unazad. Primena diskurzivnog principa na opte pravo na slobodu, koje je po sebi konstitutivno za pravnu formu kao takvu, zavrava
se u pravnom institucionalizovanju uslova za diskurzivno izraavanje politike autonomije (ibid.).
907
315
316
Zahtev za jednakim mogunostima politike upotrebe komunikacionih sloboda, pretpostavlja zahtev za pravno struktuiranom praksom
razmatranja pitanja u vezi sa stvaranjem zakona. U tom smislu, garancije
politikih prava dalje upuuju na pravno institucionalizovanje razliitih
oblika komunikacije, odnosno na primenu demokratskih procedura.914
Tako se zakljuuje da svi formalno, odnosno proceduralno ispravni rezultati, uivaju pretpostavku legitimnosti. Pravo na jednako uee
izvodi se iz simetrine pravne podele komunikacione slobode na sve graane. Ova sloboda pak, zahteva postojanje institucionalnih oblika diskurzivnog formiranja miljenja i volje koji obezbeuju izraavanje politike
autonomije u skladu sa garancijama politikih prava.915 Na ovaj nain,
istie Habermas, mogue je razumeti meusobnu kompatibilnost ideja
narodnog suvereniteta i ljudskih prava, koje zajedno i vrsto obuhvataju
ko-originalnost graanske i privatne autonomije pojedinaca.916
Odnos izmeu dve grupe prava koje ispunjavaju specifinom sadrinom principe ove dve autonomije, pokazuje da se radi o istom, odnosno jedinstvenom sistemu prava i sloboda.917 Sa jedne strane, pomou
mehanizma prinude iz koga se izvode jednake slobode za sve, sistem prava i sloboda obezbeuje realizaciju samo-zainteresovanog linog izbora
pojedinca do koga on dolazi na osnovu sopstvenih opredeljenja. Sa druge strane, u praksi stvaranja zakona, sistem prava i sloboda mobilie i
unifikuje komunikacione slobode graana pretpostavljeno orijentisanih
ostvarenju zajednikog dobra.918
Politika prava institucionalizuju tako javnu upotrebu komunikacionih sloboda iskljuivo u formi individualnih prava.919 Pravna forma
ne doputa drugi, alternativan nain za ostvarenje ovog cilja. Dakle, komunikaciona i participativna prava formulisana su na jeziku koji omoguava autonomnim pravnim subjektima da odlue da li e se i kako
914
Ibid., p. 127.
Ibid.
916 Ibid.
917 Ibid., p. 128.
918 Ibid., p. 129130.
919 Ibid., p. 130. Neto ranije u tekstu, Habermas navodi primere prava i sloboda
koje ispunjavaju sadrinom ideju o politikoj autonomiji. To su sloboda miljenja i izraavanja miljenja, sloboda informisanja, sloboda okupljanja i udruivanja, sloboda uverenja, savesti i religije, pravo na uee u politikim izborima, odnosno glasanju, pravo
na uee u radu politikih partija i graanskih pokreta i organizacija i sl. (ibid., p. 128).
915
317
Ibid., p. 130.
Ibid., pp. 132135. U daljem tekstu, Habermas podrobno ekplicira ove svoje
ideje o institucijama dravne vlasti, odnosno o proceduralnoj narodnoj suverenosti,
kako on ovu temu naziva (ibid., p. 298). Tako na jednom mestu on kae da princip
narodnog suvereniteta podrazumeva i naelo zakonitosti rada dravne administracije,
kao i mogunost revizije njenih odluka od strane samostalnih i nezavisnih pravosudnih
organa (ibid., p. 169). Na drugom mestu, Habermas kae da je princip veine u procesu
921
318
319
U tom smislu, njihov filozofski poloaj bitno je ojaan. Svoje teorijske stavove oni ne izvode iskljuivo iz njih samih, kao to su to bili
prinueni da ine Rousseau i Kant, ve se u njima oslanjaju na pozitivnopravno iskustvo ustavne demokratije iz koje obojica potiu. Iako se ini
da Dworkin i Habermas preporuuju ustavnu demokratiju, da zagovaraju
primenu svojih ideja o njoj, te da se teorijski bore protiv onih koji nisu
pristalice ovog modela politike zajednice, oni zapravo samo konceptualno afirmiu jedan realan pozitivnopravni model.
Zbog toga je opravdano rei da su oni manje pravni ideolozi, a mnogo vie pravni pozitivisti. Tako se najzad i pokazuje da pravni poredak
ima neki svoj autonoman pravni ivot, koji postoji nezavisno od filozofskih opredeljenja koja se o njemu izraavaju.
Kelsen je naglaavao da je zadatak nauke o pravu da razume ivot
prava i da ga konceptualno objasni. Ako pravna filozofija, odnosno teorija prava u tome uspe, onda to predstavlja dobitak za nju samu. Kao to su
Kant i Austin govorili, validnost teorijskih stavova uvek se moe proveriti
njihovim uporeivanjem sa stvarnou, sa onim to realno postoji. Dworkin i Habermas tvrde da je jednaka sloboda pojedinaca konstitutivni elemenat nastanka i trajanja politike zajednice, i po svemu sudei, ovaj teorijski stav u potpunosti se poklapa sa principijelnim odlikama pravnog
poretka zajednica u kojima njih dvojica ive.
V
ZAKLJUNA RAZMATRANJA
V
ZAKLJUNA RAZMATRANJA
Pozitivnopravno posmatrano, model ustavne demokratije ne temelji se
na pukoj pravnoj deklaraciji ili elji usmerenoj prema budunosti, ve na
realnom, dakle funkcionalnom pravno-sistemskom okviru jednog oblika
pravnog ivota politike zajednice. Konstitutivni elemenat nastanka i trajanja ovog oblika pravnog ivota politike zajednice jeste sloboda oveka.
Tako, cilj formiranja zajednice jeste obezbeivanje jednake slobode svakog njenog lana. Nain njenog formiranja jeste slobodno udruivanje svih
lanova zajednice, na temelju ideje o dobrovoljnom i uzajamnom ogranienju slobode svakoga od njih. Sredstvo kojim se obezbeuje trajanje zajednice,
odnosno njen pravni ivot, jeste potovanje i zatita jednake slobode svakog
njenog lana.
U ustavnoj demokratiji sloboda svakog pojedinca kompatibilna je,
slae se, kako bi to Kant rekao, sa slobodama drugih. Izraz, ili pravna
forma ovog meusobnog slaganja sloboda pak, izvodi se iz principa demokratije na kome poiva pravni poredak zajednice.
Sloboda oveka, sa jedne strane, ne shvata se samo kao apstraktni
pravni princip, ve uvek i konkretno, kao njegovo autonomino odreeno pravo da samostalno odluuje o svom ivotu. Sadrina ove autonomije
pojedinca dakle, ispunjena je nepreglednim mnotvom posebnih prava i
sloboda ijim korienjem on realizuje svoju slobodu odluivanja.
Svako od posebnih prava i sloboda reflektuje istu ideju o linoj autonomiji, te tako predstavlja konkretnu manifestaciju slobode odluivanja
pojedinca o sopstvenom ivotu. Takoe, autonomino odreen pojam
slobode dovoljno je apstraktnog karaktera da se u njemu moe utemeljiti svako posebno pravo ili sloboda. Jemstvo apstraktne slobode oveka,
preuzima na taj nain i pravnu formu garancije svih njenih manifestacija,
odnosno svih posebnih prava i sloboda.
Sa druge strane, pravni poredak politike zajednice obezbeuje meusobnu usklaenost svih ovih posebnih prava i sloboda njenih lanova. Na temelju ideje o jednakoj slobodi svakog lana politike zajednice,
324
Zakljuna razmatranja
Zakljuna razmatranja
325
KORIENA LITERATURA
Koriena literatura
I TEORIJSKA LITERATURA
1. Samuel Adams, The Rights of the Colonists, The Report of the Committee of Correspondence to the Boston Town Meeting, 1772;
2. Robert Alexy, A Theory of Constitutional Rights, 2004;
3. Maria Amor, Martin Estebanez, OEBS i ljudska prava, u knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava, 1999;
4. St. Thomas Aquinas, Summa Theologica, Complete English edition in five
volumes, 1981;
5. John Austin, The Province of Jurisprudence Determined, and the Uses of the
Study of Jurisprudence, 1973;
6. S. H. Bailey, D. J. Harris, B. L. Jones, Civil Liberties, Cases and Materials, 3d
ed, 1991;
7. Lidija Basta, Politika u granicama prava, 1984;
8. Winfried Brugger, Dignity, Rights, and Legal Philosophy within the Anthropological Cross of Decision-Making, 9 German Law Journal 1243 (2008);
9. Tomas Burgental, Meunarodna ljudska prava, 1997;
10. Ernst Cassirer, Rousseau, Kant, Goethe, Two Essays, 1970;
11. Ernst Cassirer, Kant, ivot i uenje, 2006;
12. The Complete Bill of Rights, the Drafts, Debates, Sources, and Origin, edited by
Neil H. Cogan, 1997;
13. Thomas McIntyre Cooley, Treatise of the Law of Torts, 1888;
14. Paul Craig, Grainne De Burca, EU Law, Text, Cases and Materials, 4th ed,
2007;
15. Aleksandra avoki, Ekoloko pravo, u studiji Harmonizacija domaeg zakonodavstva sa pravom Evropske unije, 2004;
16. Vida ok, Pravo na dravljanstvo, 1999;
17. A. V. Dicey, Introduction to the Study of the Law of the Constitution, 5th ed,
1897;
330
Koriena literatura
18. P. van Dijk, G. J. H. van Hoof, Theory and Practice of the European Convention
on Human Rights, 2d ed, 1990;
19. Pieter Van Dijk, Fried Van Hoof, Arjen Van Rijn, Leo Zwaak, Theory and
Practice of the European Convention on Human Rights, 4th ed, 2006
20. Vojin Dimitrijevi, Dragoljub Popovi, Tatjana Papi, Vesna Petrovi,
Meunarodno pravo ljudskih prava, 2006;
21. Marija Draki, Porodino pravo i pravo deteta, 2005;
22. Krysztof Drzewicki, Povelja Ujedinjenih nacija i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, u knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava, 1999;
23. Krysztof Drzewicki, Internacionalizacija ljudskih prava i njihova juridizacija, u
knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava, 1999;
24. Gerald Dworkin, The Theory and Practice of Autonomy, 1997;
25. Ronald Dworkin, Freedoms Law, The Moral Reading of the American Constitution, 1999;
26. Vladimir uri, Ustav i meunarodni ugovori, 2007
27. Encyclopedia of Human Rights, 2d ed, 1966;
28. Fransoa Fire, O Francuskoj revoluciji, 1990;
29. Franois Furet, Mona Ozouf, Dictionnaire critique de la Rvolution francais,
1992
30. Fransoa Fire, Mona Ozuf, Kritiki renik Francuske revolucije, 1996;
31. Kejs Flinterman, Ketrin Henderson, Afrika povelja o ljudskim pravima i pravima naroda, u knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava, 1999;
32. Kejs Flinterman, Ketrin Henderson, Posebni ugovori o ljudskim pravima, u
knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava, 1999;
33. Saa Gajin, Pravo na lik, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 5/1990;
34. Saa Gajin, Povreda prava na lik, Bezbednost i drutvena samozatita, 78 i
9/1990;
35. Saa Gajin, Savremena shvatanja o pojmu i strukturi prava na privatnost u praksi
Vrhovnog suda Sjedinjenih Amerikih Drava, Strani pravni ivot, 1/91;
36. Saa Gajin, Koncept lana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima, Strani
pravni ivot, 23/92;
37. Saa Gajin, Diskusija povodom pitanja da li Velika Britanija treba da ima Bill of
Rights, Strani pravni ivot, br. 23/94;
38. Saa Gajin, Zatita ljudskih prava u uslovima vanrednog stanja, Pravni ivot,
br. 9/95;
39. Saa Gajin, Skice za studiju o slobodi religije, princip odvojenosti crkve od drave,
Strani pravni ivot, br. 2/97;
40. Saa Gajin, Skice za studiju o slobodi religije, princip slobode izraavanja verskih
uverenja, Strani pravni ivot, br. 3/97;
Koriena literatura
331
41. Saa Gajin, Skice za studiju o slobodi religije, odnos izmedju principa odvojenosti
crkve od drave i principa slobode izraavanja verskih uverenja, Strani pravni
ivot, br. 3/98;
42. Saa Gajin, lan 1. I Protokola uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima,
Standardi zatite imovinskih interesa, u zborniku radova Promene stvarnog prava u Srbiji, 2005;
43. Saa Gajin, Zatita podataka o linosti, perspektive harmonizacije domaeg prava
sa pravom Evropske unije, u knjizi Zatita podataka o linosti i poverljivi podaci, 2005;
44. Saa Gajin, Vladimir V. Vodineli, Tanja Drobnjak, Borko Nikoli, Antidiskriminaciono pravo, vodi, 2007;
45. Ruth Gavison, Privacy and the Limits of Law, 89 Yale Law Journal 437 (1980);
46. Ken Gormley, One Hundred Years of Privacy, 1992 Wisconsin Law Review
1335;
47. Marsel Goe, Prava oveka, u knjizi Kritiki renik Francuske revolucije,
1996;
48. Momilo Gruba, Krivino procesno pravo, 2010;
49. Peter Haberle, Ljudsko dostojanstvo i pluralistika demokracija, Politika misao,
2/06;
50. Jurgen Habermas, Between Facts and Norms, Contributions to a Discourse Theory of Law and Democracy, 1996;
51. Jirgen Habermas, Jozef Racinger, Dijalektika sekularizacije, o umu i religiji,
2006;
52. Raija Hanski, Markku Suksi, Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava, prevod: Velibor Stojiljkovi, drugo preraeno izdanje, 1999;
53. H. L. A. Hart, The Concept of Law, 1988;
54. Sudhir Hazareesingh, From Subject to Citizen, The Second Empire and the
Emergence of Modern French Democracy, 1998;
55. G. W. F. Hegel, Osnovne crte filozofije prava, 1989;
56. Tomas Hobz, Levijatan, 1991;
57. Richard Hooker, Lawes of Ecclesiastical Polity, 1876;
58. Interights, Manual for Lawyers: Article 3 ECHR;
59. Zoran Ivoevi, Radno pravo, 2006;
60. Mark Janis, Richard Kay, Anthony Bradley, European Human Rights Law, Text
and Materials, 3d ed, 2008;
61. Judge Alitos Radical Views, New York Times, 23/01/2006;
62. Immanuel Kant, The Philosophy of Law: An Exposition of the Fundamental
Principles of Jurisprudence as the Science of Right, 1887;
63. Immanuel Kant, Um i sloboda, Spisi iz filozofije istorije, prava i drave, 1974;
332
64.
65.
66.
67.
68.
69.
70.
71.
72.
73.
74.
75.
76.
77.
78.
79.
80.
81.
82.
83.
84.
85.
86.
87.
88.
89.
Koriena literatura
Koriena literatura
333
90. Nataa Mrvi Petrovi, Krivino pravo, opti i posebni deo, 2006;
91. Pjer Nora, Nacija, u knjizi Kritiki renik Francuske revolucije, 1996;
92. Manfred Novak, Meunarodni pakt o graanskim i politikim pravima, u
knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava, 1999;
93. Konstantin Obradovi, Milan ahovi, Milivoj Despot, Meunarodno humanitarno pravo, razvoj, primena, institucije, 2002;
94. Mona Ozuf, Jednakost, u knjizi Kritiki renik Francuske revolucije, 1996;
95. Marijane Pajvani, Ustavno pravo, ustavne institucije, 2003
96. Marek Pjehovijak, ta su to ljudska prava? Koncept ljudskih prava i njihova
vanpravna opravdanost, u knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava,
1999;
97. Tatjana Papi, Odgovornost meunarodnih organizacija: pitanje pripisivosti protivpravnog akta, doktorska disertacija, 2010;
98. Olga Popovi, Deklaracija prava oveka i graanina, u knjizi Temelji moderne
demokratije, Izbor deklaracija i povelja o ljudskim pravima, 1989;
99. Borivoje Pozni, Vesna Raki Vodineli, Graansko procesno pravo, 2010;
100. William Lloyd Prosser, Handbook of the Law on Torts, Third ed, 1964;
101. Jakov Radii, Medicinsko pravo, 2004;
102. Alan Rosas, Martin ajnin, Kategorije i korisnici ljudskih prava, u knjizi
Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava, 1999;
103. Jean-Jacques Rousseau, Politiki spisi, 1993;
104. Jean-Jacques Rousseau, Ispovest savojskog vikara, 1975;
105. Luj-Antoan Sen-ist, Republikanske ustanove, 1987;
106. Sekretarijat za zakonodavstvo Vlade Republike Srbije, Metodologija izrade zakona, 2002;
107. Clyde Spillenger, Elusive Advocate: Reconsidering Brandeis as Peoples Lawyer,
105 Yale Law Journal 1445 (1996);
108. Obren Stankovi, Vladimir V. Vodineli, Uvod u graansko pravo, 2004;
109. State Formation, Nation-Building and Mass Politics in Europe, The Theory of
Stein Rokkan, edited by Peter Flora with Stein Kuhnle, Derek Urwin, 1999;
110. Joseph Story, Commentaries on the Constitution of the United States, 1833;
111. The Supreme Court, The Battle Begins, Economist, 10/09/2005;
112. Damjan Tati, Zatita ljudskih prava osoba sa invaliditetom, 2009;
113. Temelji moderne demokratije, Izbor deklaracija i povelja o ljudskim pravima,
1989;
114. Alexis de Tocqueville, Democracy in America;
115. Aleksis De Tokvil, O demokratiji u Americi, 2002;
116. Kristijan Tomuat, Ljudska prava izmeu idealizma i realizma, 2006;
117. Robert Valter, Tri priloga istoj teoriji prava, 1999;
334
Koriena literatura
118. Harmen van der Vilt, Vivijana Krstievi, Sistem OAD za zatitu ljudskih prava, u knjizi Uvod u meunarodnu zatitu ljudskih prava, 1999;
119. Vladimir V. Vodineli, Graanskopravna zatita ovekovog identiteta
(autentinosti), Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 3/74;
120. Vladimir V. Vodineli, Lino pravo kao subjektivno pravo i kao grana prava,
Arhiv za pravne i drutvene nauke, 3/76;
121. Vladimir V. Vodineli, Pojedina lina prava, Enciklopedija imovinskog prava
i prava udruenog rada, I tom, (1978);
122. Vladimir V. Vodineli, Pravo na ljudsko dostojanstvo, Zbornik Pravnog
fakulteta u Zagrebu, 56/89;
123. Vladimir V. Vodineli, Ustav i nova lina prava, Arhiv za pravne i drutvene
nauke, 23/91;
124. Vladimir V. Vodineli, Takozvana zloupotreba prava, 1997;
125. Vladimir V. Vodineli, Vladimir eri, Saa Gajin, Duan Stojkovi, Milo
ivkovi, Pravo medija, 1998;
126. Vladimir V. Vodineli, Prolost kao izazov pravu, Srpska strana pravnog savladavanja prolosti, 2002;
127. Vladimir V. Vodineli, Meunarodno privatno pravo linosti, 2003;
128. Vladimir V. Vodineli, Saa Gajin, Dejan Milnekovi, Nemanja Nenadi i
grupa autora, Vodi kroz Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog
znaaja, 2005;
129. Duan Vranjanac, Don Ostin, Imperativni model pravnog pozitivizma, 2000;
130. Nevena Vukovi ahovi, Prava deteta i meunarodno pravo, 2000;
131. Lorna Vuds, Evropska Unija i ljudska prva, u knjizi Uvod u meunarodnu
zatitu ljudskih prava, 1999;
132. Jeremy Waldron, Theories of Rights, 1990;
133. Samuel D. Warren, Louis D. Brandeis, The Right to Privacy, 4 Harvard Law
Review 193 (1890);
Koriena literatura
335
336
31.
32.
33.
34.
35.
36.
37.
38.
39.
40.
41.
42.
43.
44.
45.
46.
47.
48.
49.
50.
51.
52.
53.
54.
55.
56.
57.
58.
59.
60.
61.
62.
63.
64.
65.
Koriena literatura
Koriena literatura
337
338
Koriena literatura
34. Union Pacific Railway Company v. Botsfield, 141 U.S. 250 at 251252, 11 S.Ct.
1000, 35 L.Ed. 734 (1891);
35. Vacco, Attorney General of New York v. Quill, 000 U.S. 951858 (1997);
36. Village of Belle Terre v. Boraas, 416 U.S. 1 (1974);
37. Washington v. Harper, 494 U.S. 210 (1990);
38. Washington et al. v. Glucksberg et al, 000 U.S. 96110 (1997);
39. West Virginia State Board of Education v. Barnette, 319 U.S. 624 (1943);
40. Whitney v. People of California, 274 U.S. 357 (1927);
41. Zablocki v. Redhail, 434 U.S. 374 (1978);
b) Odluke Evropskog suda i Evropske komisije za ljudska prava
Koriena literatura
26.
27.
28.
29.
30.
31.
32.
33.
34.
35.
36.
37.
38.
39.
40.
41.
42.
43.
44.
45.
46.
47.
48.
49.
50.
51.
52.
53.
54.
55.
56.
57.
58.
59.
60.
61.
339
340
62.
63.
64.
65.
66.
67.
68.
69.
70.
71.
72.
73.
74.
75.
76.
77.
78.
79.
80.
81.
82.
83.
84.
85.
86.
87.
88.
89.
90.
91.
92.
93.
94.
95.
Koriena literatura
Koriena literatura
96.
97.
98.
99.
100.
101.
102.
103.
104.
105.
106.
107.
108.
109.
110.
111.
112.
113.
114.
115.
116.
117.
118.
119.
120.
121.
122.
123.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
341
342
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.
32.
33.
34.
35.
36.
37.
38.
39.
40.
41.
42.
43.
Koriena literatura
Koriena literatura
44.
45.
46.
47.
48.
49.
50.
51.
52.
53.
54.
55.
56.
57.
58.
59.
60.
61.
62.
63.
64.
65.
66.
67.
68.
343
1.
2.
3.
4.
Edinburg and Dalkeith Railway Company v. John Wauchope, [1842] UKHL J12;
British Railways Board and others v. Pickin, [1974] HL/PO/JU/4/3/1250;
Jackson and others v. Her Majestys Attoreny General, [2005] UKHL 56;
R v. Her Majestys Attoreny General and others, [2007] UKHL 52.
Beleka o autoru
Saa Gajin (r. 1965), vie od dvadeset godina bavi se temama koje se odnose na ljudska prava. Autor je preko ezdeset tekstova iz ove oblasti. Od 1990.
zaposlen je u Institutu za uporedno pravo, a od 2002. na Pravnom fakultetu
Univerziteta Union u Beogradu, na kojem predaje Ljudska prava, Pravo medija,
Antidiskriminaciono pravo i dr.
Od sredine devedesetih godina prolog veka aktivno uestvuje u radu nevladinog sektora. U jesen 1996, u okviru delatnosti Beogradskog centra za ljudska prava, predlae izradu prvog modela preporuene budue pravne regulative
u oblasti medijskog zakonodavstva Modela zakona o javnom informisanju.
Od tog perioda do dananjih dana, a prevashodno u okviru delatnosti Centra za unapreivanje pravnih studija, inicirao je stvaranje i kao koautor je radio
na dvadesetak modela zakona vezanih za pojedine grupe ljudskih prava. Sedam
od ovih modela predstavljali su osnov za izradu zakonskih tekstova koji su u
toku prve decenije ovog veka usvojeni u Narodnoj skuptini Republike Srbije.
Neposredno je uestvovao u izradi sledeih zakona: Zakona o javnom informisanju (2003), Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog znaaja (2004), Zakona o oglaavanju (2005), Zakona o spreavanju diskriminacije
osoba sa invaliditetom (2006), Zakona o zatiti podataka o linosti (2008), Zakona o zabrani diskriminacije (2009) i Zakona o tajnosti podataka (2009).
Nakon usvajanja Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog
znaaja, zagovara vre povezivanje nevladinih organizacija koje se bave ovom
temom i uestvuje u osnivanju Koalicije za slobodan pristup informacijama. Uz
podrku organizacije Swedish Helsinki Committee for Human Rights (nedavno
preimenovane u Civil Rights Defenders), osniva Koaliciju protiv diskriminacije
(2005), koja se do dananjih dana istie u borbi protiv svih oblika diskriminatorskog postupanja i zalaganju za usvajanje antidiskriminacionih zakona.
Saa Gajin je diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu
(1988), zatim je na Pravnom fakultetu Univerziteta Lester (Leicester University)
u Engleskoj, stekao diplomu magistra prava (L.L.M. in Human Rights, 1992),
da bi pod mentorstvom Vladimira V. Vodinelia, odbranio doktorsku tezu na
Pravnom fakultetu Univerziteta Union u Beogradu (2010). Ova knjiga predstavlja preienu verziju teksta doktorske disertacije koji je u drugom izdanju
osloboen preostalih uoenih pravopisnih i stilskih nedostataka.
CIP
,
341.231.14
342.7
340.12
, , 1965Ljudska prava : pravno-sistemski okvir / Saa Gajin. 2. izd.
Beograd : Pravni fakultet Univerziteta Union : Centar za unapreivanje
pravnih studija : Institut za uporedno pravo, 2012 (Beograd : Dosije
studio). 343 str. ; 24 cm
Prema Beleci o autoru publikacija predstavlja preienu verziju dokt.
disert. odbranjene na Prav. fak. Univerziteta Union u Beogradu. Tira
1.000. Beleka o autoru: str. [345]. Napomene i bibliografske reference
uz tekst. Bibliografija: str. 329343.
ISBN 978-86-84871-24-6 (PFUU)
ISBN 978-86-7546-069-5 (CUPS)
ISBN 978-86-80059-82-2 (IUP)
a) b)
COBISS.SR-ID 193729292
SAA GAJIN
SAA GAJIN LJUDSKA PRAVA
LJUDSKA PRAVA
Pravno-sistemski okvir
CUPS
PRAVNI
fakultet
Univerzitet UNION
CHRIS
ISBN 978-86-7546-069-5
9 788675 460695
DRUGO IZDANJE