Nevidljivi komitet

Nadolazea pobuna

Iz kojeg god kuta sagledana, sadanjost je bezizlazna. I to nije

najmanja od njenih vrlina. Onima koji se svakako ele nadati,
oduzima svako uporite za nadu. Oni koji jo ukazuju na
rjeenja, demantirani su istog trenutka. Ope je poznato da sve
moe ii samo iz loeg u gore. "Budunost nema budunosti"
mudrost je doba koje je dospjelo, a pod prividom krajnje
normalnosti, na razinu svijesti prvih pankera.
Zatvara se sfera politike reprezentacije. Od ljevice do desnice
isto nitavilo zauzima pozu hulje ili lude, poput gondola mijenja
svoj diskurs prema posljednjim naputcima strunjaka za
komunikaciju. Oni koji jo glasuju odaju dojam da nemaju druge
namjere do obeastiti glasake kutije, glasujui iz istog
protesta. Kao da se zapravo glasuje protiv samog glasovanja.
Nita to nam se predstavlja nije ni izbliza na razini situacije.
ak i u svojoj tiini mase se doimaju beskrajno zrelijima nego
sve marionete koje se meusobno prepiru oko toga kako ih
voditi. Bilo koji chibani iz Bellevillea govori mudrije od bilo kojeg
od takozvanih voa. Poklopac drutvenog lonca trostruko se
zatvara dok unutra pritisak ne prestaje rasti. Iz Argentine
sablast Que se vayan todos! (Svi oni moraju otii!) poinje
ozbiljno progoniti vodee glave.
Plamen nastao studenog 2005. i dalje tinja u svaijoj glavi. Te
prve radosne vatre krstile su desetljee puno obeanja.
Medijska bajka "predgraa [banlieu] protiv Republike" dobiva na
uinkovitosti onoliko koliko gubi na istini. Oganj je plamtio i u
sreditima gradova, ali te su se vijesti metodiki uutkavale.
Cijele ulice Barcelone gorjele su u solidarnosti, ali za to nitko ne
zna osim njihovih stanovnika. ak nije tono ni da je zemlja
prestala gorjeti. Uhienici su najraznovrsnijih profila, ujedinjuje
ih tek mrnja spram postojeeg drutva, a ne pripadnost klasi,
rasi ili gradskoj etvrti. Novost nije "revolt predgraa" jer taj se
ve dogaao 80-ih, novost je njegov raskid s uobiajenim
formama pobune. Napadai vie ne sluaju nikoga, ni veliku

brau ni lokalne organizacije koje nadgledaju povratak u

normalu. Nikakav "SOS rasizam" ne moe usaditi svoje
kancerozno korijenje u dogaaj koji su tek zamor, falsificiranje i
medijska omerta uspjeli dokonati. Cijela ta serija nonih
vandalizama, anonimnih napada i nijemih unitavanja proirila
je jaz izmeu politike i politikog. Ne moe se iskreno zanijekati
ono oito: da je to bio napad bez zahtjeva, prijetnja bez poruke i
da nije imao nikakve veze s "politikom".
Treba biti slijep ili ne znati nita o autonomnim pokretima
mladih u zadnjih trideset godina pa ne vidjeti isti politiki in u
ovakvoj odlunoj negaciji politike. Izgubljena djeca skrila su
drangulije drutva koje zasluuje manje potovanja od parikih
spomenika na kraju Krvavog tjedna i svjesno je toga.
Nee biti drutvenog rjeenja sadanje situacije. Ponajprije jer
je neodreeni agregat socijalnih miljea, institucija i
individualiziranih mjehuria, koji se tek antifrazom moe zvati
"drutvom", nekonzistentan, potom i zato to vie ne postoji
jezik zajednikog iskustva. A ne moemo dijeliti bogatstva ako
ne dijelimo jezik. Trebalo je pola stoljea prosvjetiteljske borbe
da se omogui francuska revolucija i jedno stoljee borbe oko
pitanja rada da se porodi zastraujua "drava blagostanja".
Borbe stvaraju jezik kojim se izraava novi poredak. Ali takvo
neto danas ne postoji. Europa je danas osiromaeni kontinent
koji potajice kupuje u Lidlu i putuje jeftinim aviokompanijama da
bi uope mogao putovati. "Problemi" formulirani aktualnim
drutvenim jezikom ne doputaju rjeenja. Pitanja "mirovina",
"sigurnosti zaposlenja", "mladih" i njihova "nasilja" mogu se
samo obustaviti dok se situacija, koju ta pitanja trebaju prikriti,
trajno policijski nadgleda kako bi se otkrili znakovi buduih
nemira. Nita ne moe uiniti privlanim brisanje guzice
umirovljenicima za minimalac. Oni koji u kriminalu nalaze manje
ponienja, a vie prednosti, nego u ienju ulica nee predati
oruje niti e im zatvor usaditi ljubav prema drutvu. Horde
umirovljenika u potrazi za uitkom nee jednostavno prihvatiti
rezanje mirovina, nego e se sve vie buniti radi sve veeg
broja mladih koji odbijaju raditi. I konano, nikakvo zajameno
primanje uspostavljeno dan nakon kvazi-pobune nee postaviti

osnovu za neki novi New Deal, novi pakt, novi mir. Drutveni je
osjeaj odve ispario za takvo to.
Pritisak koji treba osigurati da se nita ne dogaa, zajedno sa
sve veim policijskim nadzorom teritorija, to se upravo provodi,
samo e se pojaavati. Brujanje bespilotnih letjelica koje su, i
prema priznanju policije, nadlijetale Seine-Saint-Denis prolog
14. srpnja ocrtava budunost jasnije od svih maglovitih
humanistikih predvianja. injenica da su nas briljivo
izvijestili da su letjelice bile nenaoruane jasno pokazuje u
kojem smjeru idemo. Teritorij e se rascjepkati u sve
restriktivnije zone.
Autoceste smjetene oko "osjetljivih etvrti" stvaraju nevidljivi
zid, odvajajui ih tako od naselja srednje klase. to god lijepe
due Republike mislile o tome, nadziranje gradskih etvrti
"zajednicom" najuinkovitije je mogue sredstvo. Metropolski
dijelovi zemlje, sredita gradova vodit e svoj raskoan ivot
prema sve prepredenijoj, sve sofisticiranijoj, sve sjajnijoj
dekonstrukciji. Obasjavat e cijeli planet bordelskim svjetlom
dok e se patrole BAC-a (brigade anti-criminelle) i privatne
zatitarske tvrtke, ukratko: milicije, umnaati u beskonanost,
uivajui sve besramniju sudsku zatitu.
Slijepa ulica sadanjosti, posvuda uoljiva, posvuda se nijee.
Nikad se toliko psihologa, sociologa i spisatelja nije tome
posvetilo, svaki s posebnim argonom u kojem ponajvie
nedostaju zakljuci. Dovoljno je uti glazbu naeg vremena
(alopojke "nove francuske ansone" u kojoj malograani
seciraju stanja svoje due i objave rata reperskog kolektiva
Mafia K'1 Fry) da bude jasno da e se suivot uskoro okonati,
da je odluka blizu.
Ova je knjiga potpisana imenom imaginarnog kolektiva.
Urednici knjige nisu njeni autori. Oni su se pak zadovoljili time
da uvedu malo reda u opa mjesta naeg doba, u ono to se
mrmlja za barskim stolovima, iza zatvorenih vrata spavaih
soba. Samo su ustvrdili neke nune istine, ije univerzalno
potiskivanje puni psihijatrijske bolnice pacijentima, a oi
suzama. Samo su opisali situaciju u kojoj se nalazimo.

Prednost radikalnih okolnosti je ta to rigorozno izvoenje

loginih posljedica vodi do revolucije. Dovoljno je rei ono to
se vidi i ne ustezati se od zakljuka.
Prvi krug "I AM WHAT I AM"
"I AM WHAT I AM." To je posljednja ponuda marketinga svijetu,
posljednji stadij oglaivake evolucije, daleko iznad svh
uvjeravanja da se bude drukiji, svoj, i pije Pepsi. Desetljea
koncepata da bismo dospjeli tamo gdje jesmo, u istu
tautologiju. JA = JA. On tri na pokretnoj traci ispred zrcala.
Ona se vraa s posla sjedei za volanom svojeg Smarta. Hoe
li se susresti?
"JA SAM TO TO JESAM." Moje mi tijelo pripada. Ja sam ja, ti
si ti, i neto ne tima.
Personalizacija mase. Individualizacija svih uvjeta: ivota, rada,
nesree. Rairena shizofrenija. Bujajua depresija. Atomizacija
na fine paranoine estice. Histerizacija kontakta. to vie
elim biti Ja, imam vei osjeaj praznine. to se vie
izraavam, vie se isuujem. to vie trim za sobom,
iscrpljeniji sam. Drim, dri, drimo se svog Ja kao pijan plota.
Postali smo predstavnici samih sebe u toj neobinoj trgovini,
jamci personalizacije koja na kraju izgleda kao amputacija.
Osiguravamo se sve do stupnja bankrota s bolje ili loije
prikrivenom nespretnou.
U meuvremenu, snalazim se. Potraga za samim sobom, moj
blog, moj stan, zadnje pizdarije u modi, veze i afere, tko koga
evi... bilo kakva proteza kojom u se drati za Ja! Da drutvo
nije postalo takva definitivna apstrakcija, oznaavalo bi skup
egzistencijalnih taka, skup ovisnosti koje sam ugovorio kao
cijenu svog identiteta. Hendikepirana osoba model je graanina
sutranjice. Nije sluajno da organizacije koje ga danas
iskoritavaju, istovremeno zahtijevaju da mu se osigura
"egzistencijalni minimum" (revenu d'existence).
Posvudanji nalog da se "bude netko" odrava patoloko stanje
koje ini drutvo nunim. Nalog da se bude jak proizvodi

slabost kojom se to drutvo odrava, toliko da sve naizgled

poprima terapeutsku narav, ak i rad, ak ljubav. Svi oni "kako
si?" koji se izmijene u jednom danu podsjeaju na meusobna
mjerenja temperature. Socijabilnost se sastoji od tisuu malih
nia, tisuu malih sklonita gdje se moe zgrijati. Sve je bolje
od velike hladnoe vani. Gdje je sve lano jer je sve samo izlika
da se zgrije. Gdje se nita ne moe dogoditi jer smo svi
zaokupljeni zajednikim drhtanjem. Ovo drutvo uskoro e na
okupu drati samo stremljenje drutvenih atoma nekom
iluzornom ozdravljenju. Podsjea na hidrocentralu koju pokree
gigantski rezervoar neisplakanih suza, uvijek na rubu da se
prelije.
"I AM WHAT I AM." Nikad dominacija nije imala neviniji slogan.
Odravanje Jastva u stanju trajne polupropasti, kroninog
polusloma najbolje je uvana tajna aktualnog poretka stvari.
Slabano, deprimirano, samokritino, virtualno Jastvo u biti je
taj beskrajno prilagodljivi subjekt kakav iziskuju proizvodnja
temeljena na inovaciji, ubrzano zastarijevanje tehnologija,
konstantna previranja socijalnih normi, opa fleksibilnost.
Istovremeno je i najpohlepniji konzument i, paradoksalno,
najproduktivnije Jastvo, ono koje e se najee i najenerginije
baciti i na najmanji projekt, samo da bi se kasnije vratilo u svoje
izvorno stanje larve.
"TO TO JESAM", dakle? Od djetinjstva ivim u struji majina
mlijeka, mirisa, pria, zvukova, osjeaja, djejih pjesmica,
supstanci, gesta, ideja, impresija, pogleda, pjesama i hrane. A
to sam ja to? Vezan posvuda za mjesta, patnje, pretke,
prijatelje, ljubavi, dogaaje, jezike, uspomene, za sve vrste
stvari koje, prema svemu sudei, nisu ja. Sve to me vezuje za
svijet, sve veze koje me tvore, sve snage koje me sainjavaju
ne formiraju identitet, kojim bih se trebao razmetati, nego
egzistenciju, jedinstvenu i uzajamnu, ivljenu egzistenciju iz
koje mjestimice na trenutke proviruje to bie koje kae "ja". Na
osjeaj nekonzistentnosti rezultat je glupavog vjerovanja u
trajnost Jastva i premalo brige koju pruamo onom to nas ini
onime to jesmo.

Omamljuje pogled na angajski neboder na kojemu se epuri

Reebokov "I AM WHAT I AM". Zapad svuda potura, kao svog
omiljenog trojanskog konja, tu ogorenu antinomiju izmeu
Jastva i svijeta, pojedinca i skupine, predanosti i slobode.
Sloboda nije gesta kojom se rjeavamo svojih predanosti, nego
praktini kapacitet da se njima djeluje, da se kreemo u njihovu
prostoru, da ih uobliimo ili raspustimo. Obitelj postoji kao
obitelj, dakle kao pakao, samo za one koji su odustali od
izmjene njenih iscrpljujuih mehanizama ili one koji ne znaju
kako je izvesti. Sloboda da se otrgnemo uvijek je bila fantomska
sloboda. Ne moemo se rijeiti onog to nas sputava, a da u
isto vrijeme ne izgubimo ono na to svoje snage moemo
primijeniti.
"I AM WHAT I AM", dakle, nije jednostavna la, jednostavna
oglaivaka kampanja, nego vojna kampanja, ratni pokli protiv
svega to postoji meu biima, protiv svega to nejasno krui,
to ih nevidljivo vezuje, svega to je prepreka savrenom
opustoenju, protiv svega zbog ega postojimo i zbog ega
itav svijet ne nalikuje autocesti, zabavnom parku ili novom
gradu: dakle, istoj i dobro ureenoj dosadi bez strasti, praznu,
smrznutu prostoru, kojim prolaze samo registrirana tijela,
automobilske estice i idealna roba.
Francuska ne bi bila domovina anksiolitika, raj antidepresiva,
Meka nervoze da istodobno nije europski ampion
produktivnosti, mjerene po satu. Bolest, zamor, depresija mogu
se gledati kao individualni simptomi onoga to valja izlijeiti. Oni
takoer rade na odravanju postojeeg poretka, na mom
poslunom prilagoavanju idiotskim normama, na modernizaciji
mojih taka. Norme odreuju moj odabir oportunih, konformnih
produktivnih stremljenja, kao i onih kojih se njeno treba rijeiti.
"Zna, nikad nije kasno za promjenu." Ipak, uzete kao injenice,
moje slabosti mogu takoer voditi do razaranja hipoteze o
Jastvu. Tako postaju inovi otpora u ratu koji je u tijeku. Postaju
pobuna i sredite energije protiv svega to se urotilo da nas
normalizira, da nas amputira. Nije Jastvo to to je u krizi, nego
je u krizi kalup u koji nas ele uliti. ele da nae Jastvo bude
jasno odreena, zasebna stvar, ija se kvaliteta moe procijeniti

i koja se moe kontrolirati. No mi smo samo bia meu drugim

biima, jedinstvenosti meu slinima, ivo meso istkano od
mesa svijeta. Suprotno onomu to nam ponavljaju od
djetinjstva, inteligencija nije znati se prilagoditi ili ako jest, to je
inteligencija robova. Nae neprilagoavanje, na zamor
problemi su samo s gledita onih koji nas ele podiniti.
Zapravo, oni ukazuju na polaznu toku, na toku susreta za
nova suuesnitva. Otkrivaju mnogo uniteniji pejza, ali
beskrajno uzajamniji od svih fantazmagorija koje ovo drutvo
odrava radi svojih interesa.
Mi nismo deprimirani, mi smo u trajku. Za onog tko se odbija
"srediti", "depresija" nije stanje, nego prolaz, jedno do vienja,
jedan korak prema politikom odvajanju. Odvajanju nakon kojeg
nema pomirenja. Osim medikamentima ili policijom. Upravo
zato ovo se drutvo ne ustruava prepisivati Ritalin odve
ivahnoj djeci, uvui ih u dugorone ovisnosti o lijekovima i zato
tvrdi da moe u dobi od tri godine otkriti "poremeaje u
ponaanju". Jer hipoteza o Jastvu puca posvuda.
Drugi krug "Zabava je ivotna potreba"
Vlada koja objavljuje izvanredno stanje protiv
petnaestogodinjaka. Zemlja koja nacionalni ponos stavlja u
ruke nogometnog tima. Policajac u bolnikom krevetu ali se da
je bio rtva "nasilja". Vijenica koja izdaje odredbu o zabrani
gradnje kuica na drveu. Dva desetogodinjaka u Chellesu
optueni za poar u video-igraonici. Nae doba obiluje
grotesknim situacijama koje kao da svaki put promaknu
njegovoj pozornosti. Treba rei i da tugaljiv i gnjevan ton medija
ne uspijeva priguiti eksplozije smijeha koje doekuju takve
novinske naslove.
Eksplozija smijeha jedini je prikladan odgovor na teka "pitanja"
koja nam se serviraju kao aktualnosti. Da ponemo
najotrcanijim: nema "pitanja imigracije". Tko jo odrasta tamo
gdje je roen?
Tko ivi tamo gdje je odrastao? Tko radi tamo gdje ivi? Tko
ivi tamo gdje su ivjeli njegovi preci? I kome pripadaju djeca

ovog doba, svojim roditeljima ili televiziji? Istina je da smo

otrgnuti od svakog pripadanja, da nismo niotkud, rezultat ega
je, osim nove mogunosti za turizam, neporeciva patnja. Naa
je povijest povijest kolonizacija, migracija, ratova, egzila,
unitenja svih korijena. To je povijest svega to nas je uinilo
strancima u svijetu, gostima u vlastitoj obitelji. kolovanje nam
je oduzelo vlastiti jezik, reality-emisije uzele su nam nae
pjesme, naa tijela oduzela nam je masovna pornografija, na
grad policija, prijatelje platni sustav. U Francuskoj tomu treba
dodati okrutan i sekularan uinak individualizacije koju provodi
drava kada popisuje, usporeuje, disciplinira i razdvaja
subjekte od najranijih godina, instinktivno drobi sve preostale
solidarnosti dok na kraju ne ostane samo graanstvo: ista,
fantazmatska pripadnost Republici. Francuz je, vie nego bilo
tko drugi, razvlaten, bijedan.
Njegova mrnja prema strancu ima korijen u njegovoj mrnji
spram sebe kao stranca. Njegova ljubomora pomijeana sa
strahom od "predgraa" tek je njegov ressentiment spram
svega to je izgubio. Ne moe obuzdati svoju zavist spram
takozvanih "problematinih" etvrti u kojima jo postoji neki vid
zajednikog ivota, neka povezanost meu ljudima, solidarnost
koja nije dravna, neformalna ekonomija, organizacija jo ne
sasvim odvojena od onih koji se organiziraju. Doli smo do tog
stupnja uskraenosti da je jedini nain da se osjeam kao
Francuz taj da proklinjem imigrante, one na kojima je oitije da
su stranci. Imigranti dre u ovoj zemlji neobinu poziciju
suverenosti: da nisu tu, Francuzi moebitno ne bi vie postojali.
Francuska je proizvod svoje kole, a ne obrnuto. ivimo u
pretjerano kolskoj zemlji, gdje se maturalnog ispita sjeamo
kao prijelomnog trenutka u ivotu. Gdje vam umirovljenici jo
priaju o padu od prije etrdeset godina na tom i tom ispitu i
kako je to zeznulo njihovu cijelu karijeru, cijeli ivot. Ve
stoljee i pol Francuska kola oblikuje jedan tip nairoko
prepoznatljivog podravljenog subjektiviteta.
Ljude koji se pristaju natjecati i razvrstavati pod uvjetom da su
svaiji izgledi jednaki. Koji od ivota oekuju da da se svakoga
nagradi, kao na kakvu natjecanju, onako kako je zasluio. Koji

uvijek pitaju za doputenje prije nego uzmu. Koji potiho potuju

kulturu, pravila i najbolje u razredu. ak i njihova privrenost
svojim velikim kritikim intelektualcima i njihovo odbacivanje
kapitalizma obiljeeni su tom ljubavlju spram kole. Uz
propadanje obrazovnih ustanova svakim danom sve se vie
uruava ta dravna konstrukcija subjektiviteta. Ponovna pojava,
tijekom proteklih dvadeset godina, kole i kulture ulice kao
konkurencije koli Republike i njenoj kartonskoj kulturi,
najdublja je trauma koju trenutano trpi francuski univerzalizam.
Oko toga se ve ujedinila najekstremnija desnica s
najvirulentnijom ljevicom. Samo ime Julesa Ferryja, Thiersova
ministra za vrijeme ruenja Parike komune i teoretiara
kolonizacije, treba biti dovoljno da budemo sumnjiavi spram te
institucije.
to se nas tie, kad vidimo uitelje iz tko zna kakvog "komiteta
graanske budnosti" kako cmizdre u veernjem dnevniku da su
im zapalili njihovu kolu, sjetimo se koliko smo puta, kao djeca,
sanjali da i sami to uinimo. Kad ujemo da lijevi intelektualac
brblja o barbarstvu bandi mladih koje uznemiruju prolaznike,
kradu po duanima i igraju se make i mia s policijom, sjetimo
se to su govorili za rokere ezdesetih ili, jo bolje, za apae iz
doba Belle Epoque: "Opim imenom apaches", pie jedan
sudac na Seinskom tribunalu 1907., "oznaavamo zadnjih
nekoliko godina sve opasne pojedince, rulju prijestupnika,
neprijatelje drutva bez domovine i obitelji, dezertere svih
dunosti, spremne na najdrskije sukobe, sve vrste napada na
osobe ili imovinu." Te bande, koje bjee s posla, nazivaju se
prema imenima gradskih etvrti i sukobljavaju s policijom,
nona su mora dobrog graanina, individualiziranog na
francuski nain: oni utjelovljuju sve ega se ovaj odrekao, svu
moguu radost koju on nikad nee iskusiti.
Pomalo je neprilino ivjeti u zemlji u kojoj dijete koje zapjeva
odmah opomenu: "Prekini, proplakat e", ili gdje kolska
kastracija proizvodi poplavu upravljanih uposlenika. Neprolazni
sjaj aure Jacquesa Mesrinea (gangstera i otimaa milijunaa
Henrija Lelievrea, op. ur.) manje duguje njegovoj ispravnosti ili
hrabrosti, a vie injenici da se osvetio za ono za to bismo se
svi trebali svetiti. Ili radije, za to bismo se morali osvetiti

izravno dok zapravo samo nastavljamo oklijevati i odstupati. Jer

nema sumnje da se tisuama neprimjetnih niskosti, svim
vrstama kleveta, malim zloama i pakosnom pristojnou
Francuz ne prestaje svetiti trajno i svakomu za injenicu da je
odustao, dopustio da ga pregaze. Bilo je i vrijeme da jebe
policiju odmijeni da, gospodine policaje! U tom smislu izravno
neprijateljstvo odreenih bandi samo manje uvijeno izraava
lou atmosferu, u temelju truo duh, elju za spasonosnim
unitenjem u kojoj ova zemlja izgara.
Zvati "drutvom" populaciju stranaca u kojoj ivimo takva je
uzurpacija da ak i sociolozi snuju da se odreknu koncepta koji
im ve cijelo stoljee donosi kruh u kuu. Sad radije metaforom
mree opisuju nain na koji se povezuju kibernetike
osamljenosti, petlje slabih interakcija poznatih pod imenima
"kolega", "kontakt", "frend", "znanac" ili "avantura". Nekad se
takve mree kondenziraju u drutveni milje, u kojem se ne dijeli
nita do kodova i gdje se nita ne igra osim neprestanog
rekomponiranja identiteta.
Bilo bi gubljenje vremena opisivati u detalje sve to je muno u
postojeim drutvenim odnosima. Kae se da obitelj doivljava
svoj drutveni povratak, da par doivljava svoj povratak. Ali
obitelj koja se vraa nije ista ona koja je otila. Njen je povratak
tek produbljivanje vladajue razdvojenosti koju samo prikriva,
postajui tako i sama krinkom. Svi svjedoimo obiteljskim
proslavama na kojima se tuga iz godine u godinu zgunjava,
svjedoimo usiljenim osmijesima, neugodom prizoru uzaludnog
prenemaganja, osjeaju da truplo lei na stolu, a svi se
pretvaraju kao da to nije nita. Od flerta do razvoda, od divljeg
braka do drugog tate i druge mame, svatko osjea beivotnost
tune obiteljske jezgre, ali veini se ini da bi bilo jo tunije
odrei je se. Obitelj vie nije ono guenje u majinskome stisku,
niti patrijarhat fizikog kanjavanja, koliko je preputanje
pamunoj udobnosti, gdje je sve poznato, taj (koliko) bezbrini
moment nasuprot svijetu za koji nitko ne moe porei da se
slama, svijetu u kojem je "postati autonoman" tek eufemizam za
"pronai svoga gazdu". Bioloka srodnost koristi se kao izlika za
gaenje svega to strastveno gori u nama: ele nas, pod
izlikom da su nas odgojili, natjerati da se odreknemo

mogunosti odrastanja, kao i svega to je vano i ozbiljno u

djetinjstvu. Tog se gaenja valja uvati.
Ljubavni par je posljednji stupanj velikog drutvenog debakla.
To je oaza usred ljudske pustinje. U okrilje intimnosti dolazimo
traiti sve to je oevidno opustoeno u suvremenim
drutvenim odnosima: toplinu, jednostavnost, istinu, ivot bez
teatra i gledatelja. Ali kad romantina omamljenost proe,
"intimnost" odbaci svoju masku: ona je i sama drutveni izum,
govori jezikom enskih asopisa i psihologije, poduprta, kao i
sve ostalo, strategijama razraenima do munine. Tu nema
vie istine nego drugdje, i tu dominiraju la i zakoni otuenosti. I
kad se, pukom sreom, ta istina pronae u paru, ona zahtijeva
diobu koja proturjei samoj ideji para. Ono to omoguuje
biima da se vole upravo je ono to ih ini vrijednim ljubavi i
unitava utopiju autizma u dvoje.
U stvarnosti raspadanje svih drutvenih formi zapravo je
blagoslov. Za nas je to idealan uvjet za divlji, masovni
eksperiment novih organiziranja, novih vjernosti. Slavno
"opadanje oinske uloge" nalae novu konfrontaciju sa svijetom
koja potie preuranjenu lucidnost i navjeuje neke lijepe
pobune. U smrti para vidimo raanje uznemirujuih oblika
kolektivne afektivnosti, sad kad je seks sasvim potroen, a
mukost i enskost paradiraju u odijelima to su ih izgrizli
moljci, sad kad su tri desetljea neprestane pornografske
inovacije iscrpila svaku privlanost transgresije i osloboenja.
Raunamo na bezuvjetnost u intimnim vezama kao na oruje
politike solidarnosti, nepropusne, poput ciganskog naselja, za
dravno uplitanje. Nije da neprestana financijska pomo koju su
roditelji prisiljeni isplaivati svojem proletariziranom podmlatku
ne moe sponzorirati drutvene subverzije. "Postati autonoman"
takoer bi moglo znaiti: nauiti se tui na ulici, skvotirati
prazne kue, ne raditi, ludo se voljeti i krasti u duanima.
Trei krug "ivot, zdravlje i ljubav su neizvjesni, zato bi
posao bio iznimka?"
Nema zbrkanijeg pitanja u Francuskoj od pitanja posla. Nema
iskrivljenijeg odnosa od odnosa Francuza spram posla.

Pogledajte Andaluziju, Alir, Napulj. Tamo preziru posao iz

dubine due. U Njemakoj, Sjedinjenim Amerikim Dravama,
Japanu, tamo ga pak tuju. Istina, stvari se mijenjaju. Postoje
otaku u Japanu, frohe Arbeitslose u Njemakoj i radoholiari u
Andaluziji. Ali zasad samo kao kuriozitet. U Francuskoj se
rukama i noktima uspinju po hijerarhiji, ali privatno se hvale da
ih nije briga za to. Ostaju do deset sati naveer na poslu kad je
guva, ali nemaju skrupula kad je pitanju kraa uredskog
materijala ili otpisivanje inventara da bi ga poslije preprodali.
Preziremo efove, ali po svaku cijenu elimo ostati zaposleni.
Imati posao je ast, no raditi je znak servilnosti. Ukratko:
savrena klinika slika histerije. Volimo mrzei, mrzimo volei.
A znamo kakvo zaprepatenje i otupjelost pogodi histerika kad
izgubi svoju rtvu svog gospodara. Veina se nikad ne
oporavi.
U ovoj, u osnovi, politikoj zemlji kao to je Francuska
industrijska je mo uvijek bila podreena dravnoj. Ekonomsku
aktivnost nikad nije prestala nadgledati sitniava administracija.
Veliki efovi koji nisu proizali iz plemstva elite s Ecole
Polytechnique ili Ecole Normale d'Administration parije su
svijeta biznisa, gdje ih se potajice saalijeva. Bernard Tapie
njihov je tragian junak: oboavan jedan dan, sutradan u
zatvoru, zauvijek nedodirljiv. Nije nimalo udno to se danas
uspinje na sceni. Promatrajui ga kao to se promatra
monstrum, francuska javnost ga dri na dobroj distanci i,
fascinirana spektakularnom sramotom, uva se od kontakta s
njim. Unato velikom blefu osamdesetih, kult poduzetnitva
nikad se nije ukorijenio u Francuskoj. Tko god napie knjigu da
ga obijedi, ne gine mu bestseler. Menaderi, njihovi obiaji i
njihova literatura uzalud su javno paradirali, oko njih uvijek
ostaje sanitarna vrpca poruge, ocean prijezira, more sarkazma.
Poduzetnik nije lan obitelji. Konano, u hijerarhiji gnuanja ak
je i murjak iznad njega. inovnik ostaje u dobru i zlu, naspram i
unato golden boysima i privatizaciji, sama definicija dobrog
posla. Onima koji to nisu moe se zavidjeti na bogatstvu, ali ne i
na zaposlenju.
Upravo ta neuroza temelj je na kojem svaka nova vlast moe
objaviti rat nezaposlenosti i pretvarati se da se uputa u "bitku

za zapoljavanje" dok bivi menaderi sa svojim mobitelima

kampiraju u prihvatilitima Crvenog kria uz obalu Seine. Dok
Zavod za zapoljavanje masovno manipulira statistikim
podacima da bi spustilo brojku nezaposlenih ispod dva milijuna.
Dok su minimalac i dilanje droge, i prema miljenju dravne
tajne slube, jedini jamac protiv socijalne eksplozije, mogue u
svakom trenutku. Psihika ekonomija Francuza, kao i politika
stabilnost zemlje, ulog su odravanja ove radnike fikcije.
Dopustite da nam se za sve to ivo jebe.
Pripadamo generaciji koja jako dobro ivi bez te fikcije. Koja
nikad nije raunala na mirovinu ni na pravo rada, jo manje na
pravo na rad. Koju ne odreuje ak ni "neizvjesnost", kako vole
teoretizirati najnaprednije frakcije militantne ljevice, jer
neizvjesnost i dalje podrazumijeva definirati se u odnosu na
sferu rada, to jest, na njeno raspadanje. Prihvaamo nunost
nalaenja novca bilo kojim sredstvima jer trenutano ne
moemo bez njega, ali ne i nunost da radimo. Uostalom, mi
vie ne radimo, mi ljakamo.
Poduzee nije mjesto u kojem egzistiramo, to je mjesto kroz
koje prolazimo. Nismo cinini, opiremo se tomu da nas prevare.
Svi ti diskursi o motivaciji, kvaliteti, osobnom ulaganju samo
prolaze pored nas, na veliku alost upravitelja ljudskih resursa.
Kau da smo razoarani u poduzea jer nisu nagradila lojalnost
naih roditelja, prebrzo ih otpustivi. Lau. Da bismo bili
razoarani, morali smo se prije toga nadati. A mi se niemu
nismo nadali od biznisa, vidimo ga onakva kakav jest i kakav
nikad nije prestao biti: kao igru budala, promjenjive udobnosti.
ao nam je samo naih roditelja jer su pali u stupicu, barem oni
koji su vjerovali.
Zbrka osjeaja koja okruuje pitanje rada moe se objasniti
ovako: pojam rada uvijek je ukljuivao dvije kontradiktorne
dimenzije: dimenziju eksploatacije i dimenziju participacije.
Eksploatacija individualne i kolektivne radne snage privatnim ili
drutvenim prisvajanjem vika vrijednosti; participacija u
zajednikom djelu vezama koje se isprepleu meu
suradnicima u proizvodnom univerzumu. Te su dvije dimenzije
perverzno pomijeane u pojmu rada, to na kraju balade

objanjava indiferentnost radnika spram marksistike retorike,

koja porie dimenziju participacije, kao i spram menaderske
retorike koja porie dimenziju eksploatacije. Otud i
ambivalentnost odnosa prema radu: on je sraman jer nas
otuuje od onog to radimo, a istovremeno oboavan jer dio
naeg bia ukljuuje u igru. Katastrofa je ve na djelu: ona je u
svemu to se mora unititi, u svima koje se mora iskorijeniti da
bi rad konano bio jedini nain postojanja. Uas rada nije toliko
u samom radu, koliko u metodikom i ve stoljetnom pustoenju
svega to nije rad: prisnosti susjedstva, zanimanja, sela, borbe,
srodstva, privrenosti mjestima, biima, sezonama, nainima
djelovanja i govorenja.
Paradoks poiva ovdje: rad je potpuno trijumfirao nad svim
drugim nainima postojanja i to u istom trenutku u kojem radnici
postaju suvini. Proizvodni dobitci, delokalizacija, mehanizacija,
automatizirana i digitalna proizvodnja toliko su uznapredovali da
su gotovo do nitice smanjili potrebu za ivom radnom snagom
u proizvodnom procesu. ivimo paradoks drutva radnika bez
rada, gdje zabava, potronja i dokolica samo naglaavaju
nedostatak onog od ega bismo se trebali odmarati. Rudnik u
Carmaxu, poznat ve stotinu godina po nasilnim trajkovima,
preureen je u Cape Discovery. To je zabavni multiplex za
vonju skejtbordom i biciklom, poseban po tome to je to
"rudarski muzej" u kojem se simuliraju metanske eksplozije za
posjetitelje.
U korporacijama rad je sve vidljivije podijeljen na
visokokvalificirane poslove istraivanja, koncipiranja, kontrole,
koordinacije, komunikacije koji razvijaju sva znanja potrebna za
nove kibernetike procese proizvodnje, i nekvalificirane pozicije
za odravanje i nadgledanje tog procesa. Prvih pozicija je malo,
vrlo dobro su plaene i toliko poeljne da e manjina koja ih
zauzima uiniti sve kako bi izbjegla njihov gubitak. Njihov posao
i oni vezani su grevitim stiskom. Menaderi, znanstvenici,
lobisti, istraivai, programeri, razvojni programeri, konzultanti i
inenjeri doslovno nikad ne prestaju raditi. ak i njihov
seksualni ivot slui uveavanju njihove produktivnosti.
"Najkreativnija poduzea su ona u kojima su intimne veze
najbrojnije", teoretizira jedan strunjak ljudskih resursa.

"Suradnici poduzea", potvruje njegov kolega iz DaimlerBenza, "dio su kapitala poduzea. (...) Njihova motivacija, njihov
know-how, kapacitet za inovaciju i briga za elje klijentele sirovi
su materijal odjela za inovacije. (...)
Njihovo ponaanje te socijalna i emocionalna kompetencija
imaju sve veu vanost u evaluaciji njihova rada. (...) A rad se
vie nee vrednovati satnicom, nego na osnovi dosegnutih
ciljeva i kvalitete rezultata. Oni su poduzetnici."
Skup zadaa koje se ne mogu provjeriti automatiziranim
strojevima formira nebulozan grozd poslova koji se, budui da
se ne mogu povjeriti strojevima, povjeravaju ljudima:
skladitarima, radnicima na liniji, sezonskim radnicima. Ta
fleksibilna, nediferencirana radna snaga ide s jednog na drugi
radni zadatak i nikad ne ostaje dovoljno dugo u poduzeu da bi
se ujedinila kao snaga jer nikad nije u sreditu proizvodnog
procesa, nego je smrvljena u mnotvo meuprostora koji slue
za krpanje rupa u onome to jo nije mehanizirano.
Privremenost je obiljeje tog radnika koji to vie nije, koji vie
nema zanimanje, nego samo sposobnosti koje prodaje gdje
moe, i ija je raspoloivost takoer dio posla.
Na marginama te radne snage, uinkovite i neophodne za
funkcioniranje stroja, sve je vea armija suvinih, koja je
svakako korisna za tijek proizvodnje ali ne mnogo vie od toga i
koja svojim besposliarenjem poveava rizik sabotae tog
stroja. Prijetnja ope demobilizacije sablast je koja progoni
sadanji sustav proizvodnje. Ne odgovara svatko na pitanje
"zato raditi?" poput onog biveg primatelja socijalne pomoi:
"Radi vlastite dobrobiti. Moram se neime zaokupiti." Postoji
ozbiljan rizik da emo se zaposliti samim svojim
besposliarenjem. Ta plutajua populacija mora se neim
zaokupiti. Ali do dananjeg dana nije pronaena bolja
disciplinska metoda od plae. Stoga treba nastaviti unitavati
"socijalnu pomo", tako da se i oni najnemirniji koji e se
predati tek kad se suoe s alternativom izmeu umiranja od
gladi i truljenja u zatvoru domame u zagrljaj plae. Cvjetanje
robovskog sektora "osobnih usluga" mora se nastaviti: ienje,
konobarenje, masae, rad u domainstvima, prostitucija,

privatna poduka, terapija, psiholoka pomo itd. To je

popraeno stalnim rastom standarda sigurnosti, higijene,
ponaanja i kulture te ubrzanom kratkotrajnou mode, to sve
stvara potrebu za tim uslugama.
U Rouenu sad postoje "ljudi-parkingmetri": netko tko eka na
ulici i dodaje vam parkirnu karticu ili vam, u sluaju kie,
iznajmljuje kiobran.
Poredak rada bio je poredak svijeta. Oevidnost njegova
unitenja paralizira one koji strahuju od onoga to dolazi poslije.
Danas je rad manje vezan za ekonomsku nunost proizvodnje
dobara, nego za politiku nunost proizvodnje proizvoaa i
konzumenata te ouvanja poretka rada svim sredstvima.
Drutvo u kojem proizvodnja vie nema svoj objekt postaje
ponajvie zaokupljeno proizvodnjom samog sebe: poput stolara
protjerana iz svog duana koji se u oaju baca na to da tee
samoga sebe. Svi ti mladi ljudi koji se smjekaju na intervjuima
za posao, koji izbjeljuju zube da bi vie napredovali u karijeri,
koji idu u diskoteku naveer da bi ojaali timski duh, ue
engleski da boostaju karijeru, razvode se ili vjenavaju da bi se
uspeli na ljestvici, koji pohaaju teajeve da bi postali leaderi ili
vjebaju "osobni razvoj" da bi bolje "rjeavali konflikte".
"Najintimniji 'osobni razvoj'", tvrdi jedan guru, "dovest e do
bolje emocionalne stabilnosti, otvorenijih i jednostavnijih veza,
izotrenije intelektualne usredotoenosti te do boljih
ekonomskih performansi." Taj cijeli mali roj koji nastoji biti
prirodan dok nestrpljivo eka da ga odaberu rezultat je
pokuaja da se poredak rada spasi etikom mobilizacije. Biti
mobiliziran znai odnositi se prema poslu ne kao prema
aktivnosti, nego kao prema mogunosti. Ako nezaposlena
osoba skine svoje piercinge, ode frizeru i zaokupi se
"projektima", ona zapravo radi na svojoj "uposlivosti", kako
kau, jer tako svjedoi o svojoj mobiliziranosti. Mobilizacija je to
blago odvajanje od sebe, minimalno razdvajanje od onog to
nas ini onime to jesmo, stanje otuenosti u kojemu samo
sebstvo moe postati objekt rada. Tad postaje mogue prodati
sebe, a ne svoju radnu snagu, i biti plaen za ono to jesi, a ne
za ono to radi, za izvrsno svladane drutvene kodove, talente
u odnosima, za vlastiti osmijeh i nain na koji se predstavlja.

To je nov oblik socijalizacije. Mobilizacija spaja dva

kontradiktorna pola rada: s jedne strane participiramo u vlastitoj
eksploataciji, s druge se strane eksploatira naa participacija.
U idealnom sluaju sami smo malo poduzee, vlastiti ef,
vlastiti proizvod. Rije je o tome da, bili zaposleni ili ne,
skupljate kontakte, sposobnosti, umreavate se, ukratko,
postajete "ljudski kapital". Planetarni nalog mobilizacije pod
najmanjim izgovorom (rak, "terorizam", potres, beskunici)
rezimira odlunost vladajuih da odre kraljevstvo rada unato
njegovom fizikom nestanku.
Sadanji je proizvodni aparat s jedne strane gigantski stroj za
psihiku i fiziku mobilizaciju, za isisavanje energije onih koji su
postali suvini; s druge strane on je stroj za razvrstavanje koji
omoguuje preivljavanje subjektima koji se povinuju, a
odbacuje sve "problematine pojedince", sve koji utjelovljuju
drukiji nain ivota i tako se odupiru tom stroju. S jedne strane
oivljuju sablasti, s druge ivui umiru. To je prava politika
funkcija suvremenog proizvodnog aparata.
Organizirati se izvan i protiv rada, kolektivno dezertirati iz
reima mobilizacije, demonstrirati vitalnost i disciplinu u samoj
demobilizaciji zloini su koje nam civilizacija na samrti nee
lako oprostiti. A to je ustvari jedini nain da je nadivimo.
etvrti krug "Jednostavnije, zabavnije, mobilnije,
sigurnije!"
Ne moemo vie govoriti o "gradu" ili "selu", jo manje o
njihovoj tobonjoj staroj opoziciji. To to se protee oko nas ne
slii im ni izbliza ni izdaleka: to je jedinstven i jednolik urbani
prekriva bez oblika i reda, turobna zona, neodreena i
neograniena, svjetski kontinuum hipercentara i prirodnih
parkova nalik muzejima, velike nakupine i ogromna agrikulturna
polja, industrijske zone i stambena naselja, konobe i trendi
barovi: metropola. Postojao je antiki grad, srednjovjekovni i
moderni; ne postoji metropolski grad. Metropola je sinteza
teritorija. To je suivot svega, ako ne geografski, onda zbog
isprepletanja mrea.

I upravo zato to konano nestaje, grad je sad fetiiziran, kao i

Povijest. Manufakture Lillea postaju koncertne dvorane,
betonirani centar Le Havrea dio je UNESCO-ve batine.
Pekinki hutonzi koji okruuju Zabranjeni grad uniteni su,
neto dalje rekonstruirani su falsificirani novi, znatieljnicima na
uvid. U Troyesu lijepe drvene fasade na kamene zgrade:
vjetina pastia koja neodoljivo podsjea na duane u
viktorijanskom stilu u parikom Disneylandu. Historijska
sredita, nekada sjedita revolucionarnih pobunjenika, mudro
su integrirana u organizacijski dijagram metropole te izloena
turizmu i razmetljivoj konzumaciji. To su otoii robne bajke,
odravaju se izlobama i estetikom, pa i silom ako je potrebno.
Nesnosna sladunjavost boinih sajmova plaa se sve veim
brojem zatitara i gradske ophodnje. Kontrola se integrira u
arobni robni pejza, pokazujui svoje autoritarno lice svakom
tko eli vidjeti. Nae je doba doba izmijeanosti, melan
banalnih pjesmuljaka, teleskopskih palica i eerne vune.
Policijski nadzor i arolija!
Potraga za "autentinim" i policijski nadzor koji s tim ide gone
malograane u kolonizacijske pohode na radnike etvrti.
Izgnani iz hipercentara, dolaze istraiti "kvartovski ivot" koji
nikad nisu pronali u montanim kuicama u predgrau. I tako,
protjerujui siromane, automobile i imigrante, istrjebljujui
mikrobe, inei gradske etvrti urednijim, oni unitavaju upravo
ono to su doli pronai.
Policajac i smetlar rukuju se na gradskom plakatu, iji slogan je
"Montauban: ist grad". Pristojnost koja urbanistima nalae da
vie ne priaju o "gradu" koji su unitili, nego o "urbanome"
trebala bi ih takoer sprijeiti da priaju o selu, koje vie ne
postoji. Postoji tek pejza koji se prikazuje gomili bez korijena
koja je pod stresom, postoji prolost koju se moe inscenirati
sad kad je seljaka ostalo tako malo. Marketinka kampanja koja
se postavlja na "teritoriju" na kojem se sve mora vrednovati ili
uspostaviti kao nacionalna batina. Uvijek istovjetna studena
praznina koja dospijeva i u najzabaenije krajeve.

Metropola je ta istodobna smrt grada i sela, raskrije na kojem

se susree sva malograantina, usred srednje klase koja se
kako zbog ruralnog egzodusa tako do "periurbanizacije" protee
unedogled. Potpuno ostakljivanje svijeta odgovaralo bi cinizmu
suvremene arhitekture. kola, bolnica, medijateka tek su
varijacije na istu temu: transparentnost, neutralnost,
uniformnost. Masivne i fluidne zgrade, osmiljene bez potrebe
da se zna to e biti u njima, i koje mogu biti ovdje kao i bilo
gdje drugdje. to sa svim tim poslovnim tornjevima parikog La
Defensea, stambenim blokovima La Part Dieu u Lyonu ili
opingcentrima EuraLille? Francuski izraz flambant neuf
("gorue novo") lijepo saimlje njihovu sudbinu. Jedan kotski
putnik, nakon to su u svibnju 1871. pobunjenici zapalili pariki
Hotel de Ville, svjedoi jedinstvenoj ljepoti moi plamena:
"...nikad nisam mogao ni zamisliti neto tako lijepo. Ljudi
Komune strani su nitkovi, ne poriem to; ali kakvi umjetnici! I
potpuno nesvjesni svoga djela! (...) vidio sam ruevine Amalfija
koje zapljuskuje azurni Mediteran, ruevine hrama Tung-hoor u
Pandabu; vidio sam Rim i mnogo drugih stvari, ali nita se ne
moe usporediti s tim to sam te veeri imao pred oima".
U toj metropolskoj mjeavini preivljava jo nekoliko gradskih
fragmenata i seoskih ostataka. Ali vitalnosti ima tek u
takozvanim "problematinim etvrtima". Paradoks je da su
mjesta koja izgledaju ponajvie nenastanjivo jedina koja su
nastanjena na neki nain. Stara skvotirana baraka uvijek e
izgledati kao da se u njoj doista ivi, doimat e se takvom vie
od luksuznih stanova gdje i ne moe nego postaviti namjetaj i
usavravati dekor ekajui novu selidbu. Naselja straara u
mnogim su megalopolisima posljednja mjesta koja ive i u
kojima se jo moe ivjeti, i, to uope ne iznenauje,
najsmrtonosnija mjesta. Ona su nalije elektronikog dekora
svjetske metropole. "Spavaonice" predgraa Nord de Paris,
koje su malograani u lovu na kue s bazenima napustili,
svijetle sad intenzivnije od Latinske etvrti.
Rijeju, kao i vatrom. Pobuna iz studenog 2005. nije nastala iz
krajnje izvlatenosti, neposjedovanja, kao to se stalno
tumailo; nego naprotiv: ona nastaje iz potpunog posjedovanja

teritorija. Automobili se mogu paliti iz dosade, ali iriti nemire

itavih mjesec dana i drati policiju u ahu, za to se morate
znati organizirati, morate imati veze i suuesnike, potrebno je
poznavati teren do savrenstva, imati zajedniki jezik i
zajednikog neprijatelja. Kilometrima i kilometrima, tjednima i
tjednima irila se vatra. Nove buktinje javljale su se kao
odgovor starima i to tamo gdje bi ih se najmanje oekivalo.
Glasine se ne moe ozvuiti i prislukivati.
Metropola je prostor neprekidnog konflikta, kojeg su zauzimanje
Basre, Mogadia ili Nablusa tek vrhunci. Grad je za vojsku dugo
bio mjesto koje se izbjegava ili zauzima; metropola, meutim,
sasvim je kompatibilna s ratom. Oruani sukob tek je trenutak
njene neprestane rekonfiguracije. Bitke koje vode velike sile
nalikuju policijskom poslu kojemu nema kraja u crnim rupama
metropole: "bilo to u Burkini Faso, u junom Bronxu,
Kamagasakiju, Chiapasu ili Courneuveu". "Intervencije" ne
streme toliko pobjedi, pa ak ni uspostavljanju reda i mira,
koliko nastavku sigurnosnih operacija koje su ve na djelu.
Rat vie nema ogranieno trajanje, nego je razlomljen na serije
vojnih i policijskih mikrooperacija koje jame sigurnost. Policija i
vojska prilagoavaju se paralelno i korak po korak. Kriminolog
zahtijeva od specijalaca da se organiziraju u male mobilne i
profesionalizirane jedinice. Vojna akademija, kolijevka
disciplinarnih metoda, ponovno osmiljava svoju hijerarhijsku
organizaciju. asnik NATO-a sa svojim pjeadijskim bataljunom
primjenjuje "participativnu metodu koja podrazumijeva da
svatko sudjeluje u analizi, pripremi, izvrenju i evaluaciji akcije.
Plan se danima opet i iznova razmatra kroz faze treninga i
prema najnovijim dostupnim informacijama. Nita ne podie
toliko grupnu koheziju i motivaciju kao plan izraen zajedniki".
Osim to se oruane snage prilagouju metropoli, one je
stvaraju. Tako izraelski vojnici nakon bitke u Nablusu postaju
dizajneri interijera. Nakon to ih je palestinska gerila prinudila
da napuste odve opasne ulice, oni ue napredovati
horizontalno i vertikalno u srce urbanih konstrukcija, probijajui
zidove i stropove da bi se kretali. asnik izraelskih obrambenih
snaga, diplomirani filozof, objanjava:

"Neprijatelj interpretira prostor na klasian, tradicionalan nain i

ja odbijam slijediti njegovu interpretaciju i upasti u njegove
klopke. (...) Hou ga iznenaditi! To je sutina rata. Ja moram
pobijediti (...) I evo: odabrao sam metodologiju kojom u
prolaziti kroz zidove... Poput crva koji se kree jedui sve to
mu se nae na putu." Urbano je vie od pozornice sukoba, ono
je njegovo sredstvo. Ne podsjea li to na Blanquijeve savjete
buduim parikim pobunjenicima: zauzmite kue oko
zabarikadiranih ulica da bi zatitili svoje pozicije, probijte kue
da bi ih povezali, sruite stube prizemlja i probuite rupe u
stropovima da bi se zatitili od potencijalnih napadaa, odvalite
vrata i njima zabarikadirajte prozore i od svakog kata napravite
pukarnicu.
Metropola nije samo urbanizirana nakupina, konani sudar
grada i sela, nego i protok bia i stvari, strujanje koje prolazi
cijelom mreom optikih vlakana, TGV vlakova, satelita,
nadzornih kamera, koji osiguravaju da itav taj svijet ne
prestane hrliti svom unitenju. Strujanje koje eli sve ukljuiti u
beznadnu mobilnost, koje mobilizira svakog. Gdje smo
smlavljeni informacijama kao nekom neprijateljskom silom. Gdje
i ne preostaje drugo nego trati. Gdje postaje teko ekati, ak i
taj i taj vlak podzemne eljeznice.
Umnaanjem prometnih i komunikacijskih sredstava bivamo
otrgnuti od sada i ovdje, te nas se neprestano mami da budemo
negdje drugdje. Uzmi TGV, RER ili telefon i budi ve tamo. Ta
mobilnost podrazumijeva iskorjenjivanje, izolaciju, egzil. I bila bi
nepodnoljiva za svakoga da nije uvijek rije o mobilnosti
privatnog prostora, mobilnosti prenosive unutranjosti. Privatni
se mjehuri nee rasprsnuti, on nastavlja lebdjeti. To nije kraj
stanja larve, nego tek pokretanje njene ahure. Od kolodvora
do komercijalnog centra, do poslovne banke, od jednog do
drugog hotela, posvuda ta otuenost, tako banalna i toliko
poznata, uobiajena toliko da postaje posljednji oblik prisnosti.
Metropolska neumjerenost je to hirovito mijeanje konanih
ugoaja, koji se kombiniraju u beskonanost. Sredita gradova
nisu meusobno istovjetna, ona su zapravo originalne ponude
ugoaja, koje procjenjujemo, birajui jedan, odbijajui drugi,

poput kakva egzistencijalnog opinga meu stilovima barova,

ljudi, dizajna ili playlisti na iPodu. "S mp3 playerom ja sam
gospodar svoga svijeta". Da bismo preivjeli uniformnost koja
nas okruuje, jedina opcija je neprestano rekonstituirati svoj
unutarnji svijet, kao dijete koje posvuda ponovno konstruira istu
kolibicu. Kao Robinson koji stvara svoj duan na pustom otoku,
samo to je na pusti otok sama civilizacija gdje se milijarde
nas neprestano iskrcavaju.
Upravo kao arhitektura strujanja, metropola je jedna od
najranjivijih dosad stvorenih ljudskih formacija. Istanana,
suptilna, ali ranjiva. Brutalno zatvaranje granica zbog
razbjenjele epidemije, zastoj u sustavu opskrbe ivenim
namirnicama, organizirana blokada u sustavu komunikacije i
itava se ta fasada uruava, ne uspijevajui vie prikriti prizore
masakra koji je stalno progone. Ovaj svijet ne bi jurio tolikom
brzinom da mu vlastito uruavanje nije stalno za petama.
Svojom strukturom mree, cijelom tehnolokom infrastrukturom
koja se sastoji od veza i vorita te decentraliziranom
arhitekturom metropola se nastoji zatititi od neizbjenih
kvarova i nepravilnosti funkcioniranja. Internet moe preivjeti
nuklearni napad. Stalna kontrola protoka informacija, ljudi i robe
treba osigurati metropolsku mobilnost; sustavi za praenje
osiguravaju da se nijedan robni paket ne zagubi u transportu,
da niti jedna novanica ne bude ukradena ni u jednoj transakciji
i da nijedan terorist ne zavri u avionu. Zahvaljujui RFID-ipu,
biometrikoj putovnici, DNK-profilu.
Ali metropola proizvodi i sredstvo vlastita unitenja. Ameriki
strunjak za sigurnost objanjava poraz u Iraku sposobnou
gerile da iskoristi nove naine komunikacije. Invazija SAD-a ne
donosi demokraciju koliko nove kibernetike mree. Donijeli su
jedno od oruja koje ih je porazilo. Sve vei broj mobitela i sve
dostupniji internet priskrbili su gerili sasvim nova sredstva
organizacije i naine da smanji svoju ranjivost.
Svaka mrea ima svoje slabe toke, vorita koja treba presjei
da bi se kruenje zaustavilo, da bi se mrea uruila. Posljednji
veliki elektrini kvar u Europi to je pokazao: dovoljan je jedan
incident na dalekovodima visokog napona da pola kontinenta

utone u mrak. Tako je prva stvar koju treba napraviti da bi se

neto dogodilo, pokrenulo u metropoli, da bi se otvorile druge
mogunosti: prekinuti njezin perpetuum mobile. To su shvatili
tajlandski pobunjenici kad su dizali u zrak trafostanice. To su
shvatili i francuski prosvjednici protiv CPE-a ("Ugovora o prvom
zapoljavanju" koji je poslodavcima omoguavao otputanje
radnika bez ikakva opravdanja, nap. ur.) koji su blokirali
fakultete, planirajui potom blokirati cijelu ekonomiju. To su
shvatili i ameriki luki radnici u trajku koji su u listopadu 2002.
na deset dana blokirali glavne luke zapadne obale kako bi
zadrali tri stotine radnih mjesta.
Amerika ekonomija toliko ovisi o azijskoj robi da je troak
blokade premaio milijardu eura dnevno. Deset tisua ljudi
moe zatresti najveu svjetsku ekonomsku silu. Prema nekim
"strunjacima", da se pokret odrao i da je blokada potrajala jo
mjesec dana, dolo bi do "povratka recesije u Sjedinjene
Drave i ekonomske none more u Jugoistonu Aziju".
Peti krug "Manje imovine, vie veza"
Trideset godina masovne nezaposlenosti, "krize" i slabog
ekonomskog rasta i jo ele da vjerujemo u ekonomiju. Trideset
godina isprekidanih, dodue, razdobljima iluzija: prvo iluzorno
razdoblje bilo je ono od 1981. do 1983., kad je vladala iluzija da
bi lijeva vlada mogla donijeti sreu ljudima; zatim iluzija u
razdoblju od 1986. do 1989., kad smo svi postajali bogatai,
poslovni ljudi i burzovnjaci. I konano, internetska iluzija (1998.
2001.) da emo svi imati virtualne karijere ako smo dobro
umreeni a raznobojna-ali-jedinstvena, multikulturna i
kultivirana Francuska osvojit e svaki svjetski nogometni kup.
Ali evo, potroili smo sve zalihe iluzija, dotakli smo samo dno,
potpuno smo vorc ako ne i do grla u dugovima.
Tako smo shvatili da nije ekonomija u krizi, ekonomija jest kriza.
Ne nedostaje posla, njega ima i previe. I konano, nije kriza,
nego gospodarski rast to to nas deprimira. Treba priznati:
litanije o stanju burze diraju nas koliko i misa na latinskom.
Sreom, ve nas je poprilian broj doao do tog zakljuka. I ne
priamo o onima koji ive od raznih prijevara, koji ive od

sumnjivih poslova ili su ve deset godina na minimalcu. Niti o

svima onima koji se ne mogu poistovjetiti sa svojim poslom i
ive za slobodno vrijeme. Ne govorimo o onima pometenima,
skrivenima koji jedva spajaju kraj s krajem, a ine veinu. Ili o
svima onima koje pogaa otuenje masa, koje se samo
dodatno manifestira u umirovljenjima i cininoj
preeksploatiranosti fleksibilne radne snage. Ne govorimo o
njima, premda i oni isto tako moraju, na jedan ili drugi nain,
doi do slina zakljuka.
Govorimo o svim onim zemljama, o cijelim kontinentima koji su
izgubili vjeru u ekonomiju jer su vidjeli kako MMF rui i razbija
sve kamo doe, jer su kuali gorak okus Svjetske banke. Tamo
nema ni traga slaboj krizi ekonomske struke kao na Zapadu.
Ono to se dogaa u Gvineji, u Rusiji, u Argentini, u Boliviji
snano je i dugotrajno propadanje ugleda te religije i njena
sveenstva. "Kako zovemo tisuu MMF-ovih ekonomista na dnu
mora? Dobar poetak", tako se ale u Svjetskoj banci. Ruski
vic: "Sretnu se dva ekonomista. Prvi pita drugog: 'Razumije li ti
to se zbiva?', drugi kae: 'ek, objasnit u ti'; 'Ne, ne', kae
prvi, 'objasniti je lako. I ja sam ekonomist. Pitam te: razumije
li?'" Dijelovi sveenstva se ak pretvaraju da su disidenti i
kritiziraju dogmu. Posljednja struja ekonomista koja nastoji
ponovno oivjeti takozvanu "ekonomsku znanost" struja koja
se mrtva-ozbiljna naziva "post-autistinom ekonomijom"
zarauje za ivot prokazujui otimaine, trikove, smicalice
znanosti ija je jedina opipljiva uloga da ministrira tijekom
liturgije vladara i daje njihovu pozivu na pokornost malo
ceremonijalnosti i, konano, kako su to uvijek inile religije, da
priskrbi objanjenja. Jer opa nesrea prestaje biti iole
podnoljivom im se pokae u pravom svjetlu, to jest, im se
otkrije da nema ni uzroka ni razloga.
Novac vie nitko ne potuje, ni oni koji ga imaju ni oni kojima
nedostaje. Dvadeset posto mladih Nijemaca, na pitanje to ele
raditi u ivotu, odgovara: "Baviti se umjetnou". Rad nije
izdrao biti datost ljudskog stanja. Raunovodstva poduzea
priznaju da vie ne znaju otkud dolazi vrijednost. Loa
reputacija dokrajila bi trite i desetljee ranije, da nije bilo
ostraenosti i dubokih depova njegovih apologa. Napredak je

svugdje i zdravorazumski postao sinonimom katastrofe. U

svijetu ekonomije sve bjei, kao iz SSSR-a u vrijeme
Andropova. Tko je imalo prouavao zadnje godine SSSR-a, ut
e bez muke u svim pozivima vlastodraca na dobru volju, u
svim fantazijama o budunosti kojoj se izgubio svaki trag, u
svim njihovim objavama vjere u ovu ili onu "reformu" prva
napuknua u strukturi Zida.
Propast socijalistikog bloka nikako nije trijumf kapitalizma,
nego tek bankrot jednog njegovog oblika.
Osim toga, smrt SSSR-a nije djelo revoltiranog naroda, nego
preobraenja nomenklature. Proglasivi kraj socijalizma, jedna
se frakcija vladajue klase ponajprije oslobodila anakronih
dunosti koje su je vezivale za narod. Preuzela je privatnu
kontrolu nad onime to je ve kontrolirala, ali u ime svih. U
tvornicama su se alili: "Budui da se pretvaraju da nas plaaju,
pretvarajmo se i mi da radimo!" a oligarhija je uzvratila: "To ne
dri vodu, prestanimo se pretvarati!" Jednima primarne sirovine,
industrijska infrastruktura, vojnoindustrijski kompleks, banke,
diskoteke; drugima bijeda ili emigracija. Kako nitko nije vjerovao
u Andropovljev SSSR, tako nitko ne vjeruje ni u dananju
Francusku. "To ne dri vodu", odgovaraju efovi i vlastodrci
koji se vie i ne trude ublaiti "eljezne zakone ekonomije".
Rastave tvornicu preko noi i rano ujutro objave da je
zatvorena. Vie ne oklijevaju poslati protuteroristike jedinice da
ugue trajk, kao na trajekte ili u okupirani centar za reciklau u
Rennesu prije nekoliko godina. Cijelo krvolono djelovanje
vlasti danas se sastoji u rukovoenju katastrofom i istodobnom
uspostavljanju okvira za "novu ekonomiju".
A ipak, lijepo smo saivjeli s ekonomijom. Generacijama su nas
disciplinirali, pacificirali, inili od nas podanike, prirodno
produktivne i zadovoljne time da konzumiraju. I evo, otkriva se
sve to smo se prisiljavali zaboraviti: da je ekonomija politika.
To da je ta politika danas politika diskriminacije u drutvu koje
je kao cjelina postalo suvino. Od Colberta do De Gaullea,
preko Napoleona III, drava je uvijek poimala ekonomiju kao
politiku, kako buroazija, koja od toga profitira, tako i
proletarijat, koji se s tim sukobljava. Uvijek se tek onaj udni

sredinji sloj populacije, neobian i nemoan agregat onih koji

se ne svrstavaju, malograana, pretvarao da vjeruje u
ekonomiju kao realnost jer je to ouvavalo njegovu
neutralnost. Mali poduzetnici, mali gazde, mali inovnici,
profesori, novinari, posrednici svih vrsta u Francuskoj formiraju
tu ne-klasu, tu drutvenu elatinu sainjenu od mase onih koji
samo ele provesti svoj mali privatni ivot daleko od Povijesti i
njenih previranja. Taj drutveni mulj predodreen je da bude
najbolji nositelj lane svijesti, spreman na sve samo da odri
svoj polusan, oi zatvorene pred ratom koji je svuda okolo.
Svako pojanjenje fronta u ovom ratu u Francuskoj popraeno
je izumom nekog novog hira. Proteklih deset godina to je bio
ATTAC i njegov nemogui Tobinov porez ija bi
implementacija zahtijevala u najmanju ruku oformljenje svjetske
vlade i njegova apologija "realne ekonomije" naspram
financijskih trita te dirljiva nostalgija za Dravom. Ta je
komedija trajala koliko je trajala i zavrila kao ista lakrdija. Novi
hir koji ju je zamijenio jest smanjivanje rasta. Dok je ATTAC sa
svojim teajevima narodne edukacije htio ouvati ekonomiju
kao znanost, smanjivanje je hoe ouvati kao moralnost. Jedina
alternativna opcija galopirajuoj apokalipsi je smanjivati rast.
Konzumirati i proizvoditi manje. Postati radosno umjeren. Jesti
organsku hranu, voziti bicikl, prestati puiti i pomno birati ono
to kupuje. Biti zadovoljan s najnunijim. Dobrovoljna
jednostavnost. "Otkriti pravo bogatstvo u procvatu drueljubivih
drutvenih odnosa u zdravom svijetu." "Ne iscrpljivati svoj
prirodni kapital." Teiti "zdravoj ekonomiji". "Izbjei regulaciju
kaosom." "Izbjei drutvenu krizu koja bi zaprijetila demokraciji i
humanizmu."
Ukratko: postati ekonomian. Vratiti se ekonomiji oeva,
zlatnom dobu malograana, pedesetim godinama prolog
stoljea. "Kada je netko ekonomian, njegova imovina savreno
slui njegovim potrebama, to mu omoguuje da uiva vlastiti
ivot zaklonjen od javne egzistencije, u privatnom utoitu
svoga ivota."
Grafiki dizajner u runo raenom puloveru pije voni koktel s
prijateljima na terasi "etnikog" kafia. Rjeiti su, srdani,
umjereno se ale, nisu odve glasni niti odve tihi, smjekaju se

jedni drugima, nekako blaeno: tako su civilizirani. Neto

kasnije jedni idu okopavati zemlju javnog parka u svojoj etvrti,
drugi se bave lonarstvom, zenom ili animiranim filmom. Dijele
uzvien osjeaj da tvore novo ovjeanstvo, mudrije i
rafiniranije nego preanje. I imaju pravo. Postoji neobino
suglasje izmeu Applea i smanjivanja rasta s obzirom na
civilizaciju budunosti. Ideja povratka na negdanju ekonomiju
pogodan je zastor iza kojeg se moe pokrenuti veliki tehnoloki
skok naprijed. Jer u Povijesti ne postoje povratci. Poticaj
povratku u prolost tek je jedan od oblika svijesti vlastita doba,
koji je rijetko kad najmanje moderan. Smanjivanje rasta nije
sluajno barjak disidentskih oglaivaa asopisa Casseurs de
pub. Izumitelji nultog rasta, Rimski klub 1972., i sami su bili
skupina industrijalaca i birokrata koji su se oslanjali na izvjetaj
kibernetiara MIT-a.
Ta konvergencija nije sluajna. Ona je dio prinudnog mara
prema moderniziranoj ekonomiji. Kapitalizam je profitirao od
rastvaranja starih drutvenih veza i sada je u procesu njihova
rekonstruiranja pod vlastitim uvjetima. Aktualna metropolska
socijabilnost je inkubator. Na isti nain na koji je kapitalizam
opustoio prirodu sad se dri fantazije da je moe
rekonstituirati, poput mnogih drugih kontroliranih okolia,
opremljenih adekvatnim senzorima.
Novom ovjeanstvu odgovara nova ekonomija, koja vie ne bi
htjela biti odvojena sfera egzistencije, nego bi htjela biti njegovo
tkivo, sama materija ljudskih odnosa; nova definicija rada kao
rada na sebi, Kapitala kao ljudskog kapitala; nova ideja
proizvodnje kao proizvodnje odnosa i potronje kao potronje
situacija; i naroito nova ideja vrijednosti koja bi obuhvaala sve
kvalitete bia. Ta "bioekonomija" u zametku poima svijet kao
zatvoreni sustav kojim valja upravljati i tvrdi da postavlja osnove
za znanost koja bi integrirala sve parametre ivota. Zbog jedne
takve znanosti mogli bismo jednog dana poaliti za dobrim
starim vremenima jednostavnih rjeenja, kad se ljudska srea
pokuavala mjeriti rastom BDP-a, u koje barem nitko nije
vjerovao.

"Revalorizirati neekonomske aspekte ivota" moto je pokreta

smanjivanja jednako kao i programa reforme Kapitala. Ekosela, nadzorne kamere, spiritualnost, biotehnologija i
drueljubivost pripadaju istoj civilizacijskoj paradigmi u
nastajanju, paradigmi iznova uspostavljene totalne ekonomije.
Njena intelektualna matrica je kibernetika, znanost o sustavima,
to jest, o njihovoj kontroli. U XVII. Stoljeu, da bi se sasvim
nametnula ekonomija, njezin etos rada i pohlepa, trebalo je
zatvoriti i eliminirati cijelu menaeriju lijenina, prosjaka,
vjetica, luaka i probisvijeta i drugih siromanih skitnica, cijelo
jedno ovjeanstvo ije je samo postojanje negiralo poredak
interesa i suzdrljivosti. Nova ekonomija nametnut e se tek
slinom selekcijom subjekata i zona sposobnih za
transformaciju. Kaos o kojem posvuda sluamo moe ili
omoguiti takvo prosijavanje ili nau pobjedu nad tim odurnim
projektom.
esti krug
"Okoli je industrijski izazov"
Ekologija je otkrie godine. Ve trideset godina ostavljamo to
pitanje Zelenima, slatko se smijemo nedjeljom, izigravamo
zabrinutost ponedjeljkom. I evo gdje nas lovi, posvuda je u
zraku kao neodoljiv ljetni radio-hit jer je 20 stupnjeva u
prosincu.
etvrtina vrsta riba nestala je iz oceana. Ostatak nee jo dugo
trajati. Uzbuna ptije gripe: uvjeravaju nas da e upucati ptice
selice u letu, na stotine tisua njih. Udio ive u majinom
mlijeku deset je puta vei od odobrena stupnja za kravlje
mlijeko. A usne nabubre nakon to zagrizem u jabuku koja je
kupljena na trnici. Najjednostavnije geste postaju toksine.
Umire se u trideset petoj od "dugotrajne bolesti" i s time se
nosimo kao i sa svime drugim. Trebali smo izvui zakljuke prije
nego to smo dospjeli tu, u paviljon B centra za palijativnu skrb.
Treba priznati: cijela ta "katastrofa" o kojoj nam cijelo vrijeme
priaju uope nas ne dira. Barem dok nas ne dohvati neka od
njenih predvidljivih posljedica. Tie nas se moda, ali nas ne
dira. I upravo to je prava katastrofa.

Ne postoji "katastrofa okolia". Sam okoli je katastrofa. Okoli

je ono to ostane ovjeku nakon to sve izgubi. Oni koji ive u
gradskoj etvrti, ulici, udolini, ratnoj zoni, radionici, oni nemaju
"okoli", kreu se kroz svijet prisutnosti, opasnosti, prijatelja,
neprijatelja, trenutaka ivota i smrti, svih vrsta bia. To je
konzistentan svijet koji varira intenzitetom i kvalitetom veza koje
nas vezuju za sva ta bia, za sva ta mjesta. Tu smo samo mi,
djeca konanog neposjedovanja, izgnanici zadnjeg sata, koji
dolazimo na svijet u betonskim kockama, beremo voe u
supermarketima i oslukujemo jeku svijeta na televiziji, samo da
bismo imali okoli. I tu smo samo mi da svjedoimo vlastitu
unitenju, kao da je rije o jednostavnoj promjeni atmosfere.
Iziritirani galopiranjem katastrofe, strpljivo joj izraujemo
enciklopediju.
Ono to se zgusnulo u okoli jest odnos prema svijetu
zasnovan na upravljanju, dakle na otuenju. Odnos prema
svijetu u kojem nismo sainjeni takoer od ukanja drvea,
mirisa prenog ulja u zgradi, protjecanja vode, graje u kolskim
klupama, vlane ljetne veeri; odnos prema svijetu u kojem
postojimo ja i moj okoli koji me okruuje, a da me nikako ne
konstituira. Postali smo susjedi u vijeu suvlasnika planeta.
Potpuniji pakao teko je i zamisliti.
Nijedna fizika sredina ne zasluuje ime "okolia", osim moda
dananje metropole. Digitalizirani glasovi koji izriu obavijesti,
tramvaj s tako dvadesetprvostoljetnim zvidukom, plaviasta
svjetlost ulinih svjetiljki oblikovanih poput gigantskih ibica,
pjeaci koji izgledaju kao propali manekeni, tiho okretanje
nadzornih kamera, svjetlucavo zveckanje automata za karte u
podzemnoj eljeznici, blagajni u supermarketima, uredskih
satova, elektronika atmosfera cyber-cafea, poplava plazmaekrana, brzih linija i lateksa. Nikad scenografija nije bila tako
samodovoljna i bez dua koje bi njome prolazile. Nikad
okruenje nije bilo vie automatsko. Nikad kontekst nije bio
ravnoduniji i nikad nije zauzvrat zahtijevao, da bi preivio,
jednaku ravnodunost. Okoli je, konano, upravo to: odnos
prema svijetu svojstven metropoli koji se projicira na sve to mu
izmie.

Situacija je ovakva: uposlili su nae roditelje da unite ovaj

svijet, sad ele da mi radimo na ponovnoj izgradnji koja e,
povrh svega, biti jo i rentabilna. Morbidno uzbuenje koje
danas obuzme novinare i oglaivae na svaki novi dokaz
klimatskog zatopljenja otkriva eljezni osmijeh novog zelenog
kapitalizma koji se poeo raati 1970-ih, koji smo ekali na
prelasku stoljea, a nije doao. Pa evo ga! Ekologija, to je on!
Alternativna rjeenja, to je isto on! Zdravlje planeta, to je
takoer on! Nema nikakve sumnje, nosi se zeleno; okoli e biti
osovina politike ekonomije 21. stoljea. Pregrt "industrijskih
rjeenja" prati svaku novu naznaku katastrofe.
Izumitelj hidrogenske bombe, Edward Teller, predlae
rasprivanje milijuna tona metalne praine u stratosferu da se
zaustavi globalno zatopljenje. NASA, frustrirana jer je morala
odloiti ideju proturaketnog tita u muzej fantazmagorija
Hladnog rata, predlae postavljanje gigantskog zrcala onkraj
mjeseeve orbite koje bi nas zatitilo od sunevih, sada fatalnih
zraka. Druga vizija budunosti: vonja na bio-etanolu od Sao
Paula do Stockholma; zatim san o cijelom svijetu prekrivenom
poljima itarica, to bi znailo pretvaranje svih obradivih polja u
polja soje i eerne repe. Ekoloki automobili, nezagaujui
izvori energije i okolini konzalting bezbolno koegzistiraju s
posljednjom Chanelovom reklamom na stranicama lifestyleasopisa.
Kau da okoli ima neusporedivu ast biti prvi istinski globalni
problem postavljen pred ovjeanstvo. Globalni problem, dakle
problem koji samo oni organizirani na globalnoj razini mogu
rijeiti. A mi znamo tko su oni. To su iste one skupine koje su
gotovo cijelo stoljee bile avangarda katastrofe i namjeravaju to
i ostati, po malu cijenu promjene loga. To da Francuska
elektroprivreda (EDF) ima dovoljno drskosti predstavljati
nuklearni program kao novo rjeenje za globalnu energetsku
krizu govori mnogo o tomu koliko nova rjeenja nalikuju starim
problemima.
Od dravnih tajnika do alternativnih kafia, zabrinutost se uvijek
izraava istim rijeima, kao to je uostalom uvijek i bilo. Treba

se mobilizirati. Ne za obnovu, kao poslije rata, ne za Etiopljane,

kao osamdesetih, ne za zapoljavanje, kao devedesetih. Sad
se treba mobilizirati za okoli. Bit e nam zacijelo zahvalan za
to. Al Gore i pokret smanjivanja rasta stoje rame uz rame s
vjenim lijepim duama Republike pri odraivanju svog dijela
animiranja malih ljudi s ljevice i dobro poznatog idealizma
mladosti. Mau zastavama dobrovoljne ozbiljnosti, rade
volonterski da nas priviknu na nadolazee ekoloko izvanredno
stanje. Okrugla i ljepljiva masa njihove krivnje sputa se na
naa umorna ramena, hoe nas nagnati da obraujemo svoj
vrt, razvrstavamo otpad i kompostiramo ostatke te sablasne
gozbe.
Ulazak u fazu bez nuklearne energije, viak CO2 u atmosferi,
topljenje ledenjaka, uragani, epidemije, svjetska prenaseljenost,
erozija tla, masovno istrebljenje ivih vrsta to e biti na teret.
Kau nam: svatko mora uiniti svoj dio, ako elimo spasiti svoj
lijepi civilizacijski model. Trebamo konzumirati manje da bismo
mogli nastaviti konzumirati. Trebamo proizvoditi organski da
bismo mogli nastaviti proizvoditi. Moramo se kontrolirati da
bismo mogli kontrolirati. To je logika svijeta koji se upinje
preivjeti prikazujui se kao povijesni prijelom. Tako nas ele
uvjeriti da sudjelujemo u velikim industrijskim izazovima.
Blesavi kakvi jesmo, pohitat emo da predvodnicima pljake
damo da nas iz nje izvuku.
Ekologija nije jednostavno logika totalne ekonomije, ona je nova
etika Kapitala. Stanje krize uroeno sustavu i sadanja
rigorozna selekcija takvi su da zahtijevaju novi kriterij u ije e
se ime takvo razvrstavanje odvijati. U bilo kojoj epohi ideja
vrline i nije nita drugo do izumljivanje poroka. Bez ekologije se
danas ne bi moglo opravdati postojanje dvaju paralelnih naina
prehrane, jednog "zdravog i biolokog" za bogate i njihovu
djecu i drugog notorno toksinog za plebs i njegovu djeurliju
osuenu na pretilost. Planetarna hiperburoazija ne bi mogla
respektabilno legitimirati svoj ivotni stil da njeni posljednji hirovi
nisu skrupulozno "puni respekta prema prirodi". Bez ekologije
nita ne bi imalo dovoljno autoriteta da uutka svaki prigovor da
napredak izmie kontroli.

Nadzirljivost, transparentnost, certificiranje, eko-porezi, okolina

izvrsnost i nadgledanje vode te francuska "police de l'eau", sve
to navjeuje nadolazee ekoloko izvanredno stanje. Sve je
doputeno vlasti koju legitimiraju Priroda, zdravlje i dobrobit.
"Jednom kad nova ekonomska kultura i nova kultura ponaanja
postanu obiajne, prinudne e mjere bez sumnje nestati same
od sebe." Potrebna je budalasta odlunost pustolovnog tvkriara da bi se podravala takva smrznuta perspektiva i
istovremeno nas se nukalo da dovoljno "alimo nad planetom"
kako bismo se mobilizirali te pritom ostali dovoljno anestezirani
da cijelu stvar promatramo suzdrano i civilizirano.
Novi bioasketizam je samokontrola koja se zahtijeva od svih
nas da bismo sporazumno
prihvatili operaciju spaavanja u kojoj je sistem uzeo samog
sebe za taoca. Od sada remen steemo u ime ekologije, ba
kao to smo ga juer stezali u ime ekonomije. Ulice se mogu
pretvoriti u biciklistike staze, mi sami moemo, u svojim
okvirima, biti nagraeni sigurnim primanjima, ali jedino po cijenu
sasvim terapijske egzistencije. Oni koji tvrde da e nas
poopena samokontrola potedjeti ekoloke diktature lau:
jedno e utrti put drugome i imat emo oboje.
Dok god postoje ovjek i Okoli, policija e biti izmeu njih.
U ekolokom diskursu sve treba izokrenuti. Tamo gdje govore o
"katastrofama" kad opisuju smetnje u aktualnom nainu
upravljanja ljudima i stvarima, vidimo tek katastrofu njegova
savrenog funkcioniranja. Najvei val gladi poznat dosad u
tropskoj zoni (1876. 1879.) koincidira sa svjetskom suom, ali
iznad svega s procvatom kolonizacije. Unitavanje svijeta
seljaka i lokalnih prehrambenih praksi znailo je nestanak
sredstava za suoavanje s oskudicom. Trope su prekrili milijuni
izgladnjelih trupala vie zbog uinaka kolonijalne ekonomije u
punoj ekspanziji nego zbog oskudice vode. Ono to se sad
predstavlja kao ekoloka katastrofa nikad nije prestalo biti,
ponajprije, manifestacijom pogubnog odnosa prema svijetu.
Nemati stanita znai biti u opasnosti od svakog trzaja sustava,

od najmanje klimatske prijetnje. Dok su se tijekom zadnjeg

tsunamija turisti nastavljali brkati u valovima, lovciskupljai
bjeali su s obala slijedei ptice. Dananji paradoks ekologije je
taj da pod izgovorom spaavanja Zemlje, ekologija spaava tek
uzroke njezina unitenja.
Normalno funkcioniranje svijeta uglavnom slui prikrivanju
naeg istinski katastrofinog razvlatenja. Ono to zovemo
"katastrofom" tek je prisilna obustava tog stanja, jedan od
rijetkih trenutaka u kojima ponovno zadobivamo nekakvu
prisutnost u svijetu. Neka se zalihe nafte iscrpe i prije
predvienog roka, neka se prekinu meunarodni tokovi koji
odravaju tempo metropole, neka nas to prije pogode veliki
socijalni nemiri, neka doe do "podivljalog stanovnitva", neka
doe do "planetarne prijetnje", "kraja civilizacije"! I bilo kakav
gubitak kontrole bolji je od svih scenarija zbrinjavanja krize.
Najbolje savjete ne treba traiti od strunjaka za odrivi razvoj.
Upravo u kvarovima i kratkim spojevima sustava pojavljuju se
elementi odgovora ija bi logika mogla rijeiti problem. Meu
potpisnicama Protokola u Kyotu, jedine zemlje koje ispunjavaju
svoje obveze, iako ne dobrovoljno, su Rumunjska i Ukrajina.
Pogodite zato. Najnaprednije eksperimentiranje s "organskom"
agrikulturom na svjetskoj razini od 1989. odvija se na Kubi.
Pogodite zato. A upravo du afrikih cesta, i nigdje drugdje,
automehanika se uzdigla na stupanj narodne umjetnosti.
Pogodite zato. Kriza je poeljna i zato to tada okoli prestaje
biti okoli. Nagnani smo obnoviti kontakt, pa bio on i fatalan, s
onime to je pred nama, ponovno pronai ritmove stvarnosti.
Ono to nas tada okruuje nisu vie pejza, panorama, teatar,
nego ono to nam je dano za nastavanje, s im se moramo
nagoditi i od ega moemo nauiti. Neemo dati da nas
preveslaju oni koji su prouzroili mogui sadraj "katastrofe".
Tamo gdje se upravljai platonski pitaju kako smanjiti tetna
isputanja bez "potapanja broda", jedina realistina opcija koju
mi vidimo jest "potopiti brod" to je prije mogue i profitirati od
svakog uruavanja sustava kako bismo dobili na snazi.
New Orleans, nekoliko dana nakon prolaska uragana Katrina. U
toj atmosferi apokalipse ivot se, tu i tamo, organizira. Suoeni

s nedjelovanjem javnih vlasti, vie uposlenima ienjem

turistikih podruja "Francuske etvrti" i tienjem duana, nego
pomaganjem siromanim stanovnicima grada, zaboravljene
forme ponovno se raaju. Unato pokuajima, pokatkad
snanim, da se evakuira zona, unato pristalicama
"protjerivanja crnaca" i andama koje supremacijski zagovaraju
lin, mnogi su odbili napustiti teritorij. Za one koji su odbili biti
deportirani kao "ekoloke izbjeglice" na sve strane zemlje i za
one koji su doli odsvuda odazivajui se apelu na solidarnost
jednog biveg lana Crnih Pantera, javlja se samoorganiziranje.
U nekoliko tjedana pokreu Common Ground Clinic. Ta istinski
seoska bolnica prua od prvog dana besplatnu njegu i sve
uinkovitiju pomo, zahvaljujui neprekidnom slivanju volontera.
Bolnica svakodnevno odolijeva vladinim buldoerima koji od tog
podruja ele napraviti panjak za graevinske posrednike.
Javne kuhinje, opskrba, ulina medicina, divlja zauzimanja,
izgradnja nastambi za hitne sluajeve: sve to praktino znanje
prikupljano tu i tamo cijelog ivota sad ima prostor na kojem se
moe iskoristiti. Daleko od uniformi i sirena.
Tko je poznavao siromaku radost tih etvrti New Orleansa prije
katastrofe, nepovjerenje spram Drave koja tamo jo kraljuje i
masovnu sposobnost stvaranja s onime to je pri ruci, nee se
zauditi to je sve to mogue. Tko se, nasuprot tome, naao u
stupici anemine i atomizirane svakodnevne rutine naih
rezidencijalnih pustinja moe sumnjati da e se takva odlunost
vie pronai. Ponovno se povezati s takvim gestama,
zakopanima ispod godina svakodnevice, jedini je nain da se
ne potone zajedno sa svijetom. I doi e vrijeme kad emo se
opet zaljubiti u njih.
Sedmi krug
"Ovdje gradimo civiliziran prostor"
Prva svjetska klaonica, kojom smo se odjednom rijeili velikog
dijela gradskog i seoskog proletarijata, voena je u ime
slobode, demokracije i civilizacije. Prividno u ime istih
vrijednosti u ime kojih se ve pet godina ciljanim ubojstvima i
specijalnim operacijama vodi "rat protiv terorizma".

Paralela ovdje prestaje: na prividu. Civilizacija vie nije toliko

oita da je se moe uvesti domorocima samo tako. Sloboda
vie nije rije koja se ispisuje po zidovima jer danas je poput
sjenke prati rije "sigurnost". Demokracija je ve opepoznato
topiva u istim zakonima izvanrednog stanja, na primjer, u
ponovnom slubenom uvoenju muenja u SAD-u ili u zakonu
Perben II u Francuskoj.
Tijekom zadnjeg stoljea sloboda, demokracija i civilizacija
vraene su u stanje hipoteza. Sav e se posao vladajuih
ubudue sastojati u stvaranju materijalnih i moralnih,
simbolikih i socijalnih uvjeta u kojima se te hipoteze mogu
opravdati, u konfiguriranju prostora u kojima se ini da one
funkcioniraju. Sva su sredstva dobra za tu svrhu, ukljuujui i
najmanje demokratina, najmanje civilizirana i najrepresivnija.
Svjedoili smo stoljeu u kojem je demokracija redovito
predsjedala raanju faistikih reima, u kojem se civilizacija,
uz glazbu Wagnera ili Iron Maidena, neprestano rimovala s
eksterminacijom, i u kojem je sloboda jednog dana 1929.
pokazala svoje dvostruko lice: ono bankara koji skae kroz
prozor i radnike obitelji koja umire od gladi. Od tad se
podrazumijeva, recimo od 1945., da manipulacija masama,
djelovanje tajnih slubi, ograniavanje javnih sloboda i potpuni
suverenitet razliitih policija jesu prikladna sredstva za
osiguravanje demokracije, slobode i civilizacije. Na posljednjem
stupnju te evolucije prvi socijalistiki gradonaelnik Pariza
dovrava proces urbane pacifikacije novim policijskim
protokolom za siromane etvrti i pojanjava to briljivo
odabranim rijeima: "Ovdje gradimo civiliziran prostor." Ne treba
vie nita rei, treba sve unititi. Iako izgleda kao ope, pitanje
civilizacije nema nieg filozofskog u sebi. Civilizacija nije
apstrakcija koja nadilazi ivot. Ona upravlja, zaposjeda,
kolonizira najsvakodnevniju, najosobniju egzistenciju. Dri na
okupu i najintimniju i najopenitiju dimenziju egzistencije. U
Francuskoj je civilizacija neodvojiva od Drave. to je neka
drava jaa i starija, to je ona manje nadgradnja, vanjski kostur
drutva, a vie konstituira subjektivnosti koje je nastanjuju.
Francuska drava je samo tkivo francuskih subjektiviteta, oblik
koji je poprimila viestoljetna kastracija njenih subjekata.

Ne treba nas stoga iznenaditi to se psihijatrijski pacijenti u

svojim delirijima najee predstavljaju kao politike figure, to
se podrazumijeva da su nai voe izvor svih zala, to volimo
gunati protiv njih i to ih upravo to gunanje postavlja na tron
kao nae gospodare. Jer ovdje se politika ne smatra nekom
izvanjskom realnou, nego dijelom nas samih. ivot koji
udahnjujemo u politike figure isti je onaj koji nam je oduzet.
Ako postoji neto to bi se moglo zvati francuskom iznimkom, to
je upravo to. ak i ogroman utjecaj francuske knjievnosti
rezultat je te amputacije. U Francuskoj je knjievnost prostor
prepisan za razonodu kastriranih. To je formalna sloboda
ustupljena onima koji se ne mogu priviknuti na nitavnost svoje
stvarne slobode. Otud i opsceno namigivanje koje ve
stoljeima traje izmeu dravnika i knjievnika, koji se uvijek
rado preodijevaju jedni u druge. Tako i intelektualci ovdje imaju
obiaj govoriti glasno kad su pokorni i ne djelovati u
odluujuem momentu, jedinom koji bi dao smisla njihovoj
egzistenciji, ali koji bi ih izopio iz njihove profesije.
Uobiajena i vjerodostojna je teza prema kojoj se moderna
knjievnost raa s Baudelaireom, Heineom i Flaubertom, kao
kontraudarac dravnom masakru iz lipnja 1848. Upravo u krvi
parikih pobunjenika i usuprot tiini koja je okruivala pokolj
rodile su se moderne knjievne forme: spleen, ambivalentnost,
fetiizam forme i morbidni zaborav. Neurotina afektivnost
Francuza spram Republike, u ije ime svaka mrlja tinte
pronalazi svoj dignitet, a bilo kakva splaina se tuje, samo
omoguuje potiskivanje tih utemeljiteljskih rtava. Dani lipnja
1848. (1500 mrtvih tijekom borbi, nekoliko tisua nasuminih
ubojstava meu zatvorenicima, Skuptina koja pad posljednje
barikade doekuje usklikom "ivjela Republika!", i Krvavi tjedan)
poroajni su znakovi moderne knjievnosti koje nikakva
kirurgija ne moe izbrisati.
Kojeve pie 1945: "'Slubeni' politiki ideal Francuske i
Francuza danas je i dalje ideal nacionalne drave, 'Republike
jedne i nedjeljive'". S druge strane, u dubini due ova zemlja
shvaa nedostatnost tog ideala, politiki anakronizam strogo

"nacionalne" ideje. Dakako, taj osjeaj nije jo dosegao razinu

jasne i distinktne ideje: zemlja ga ne moe i ne eli formulirati
otvoreno. tovie, upravo zbog besprimjernog sjaja njene
nacionalne prolosti, za Francusku je naroito teko jasno
prepoznati i iskreno prihvatiti kraj "nacionalnog" perioda
Povijesti i razumjeti sve njegove posljedice. Teko je jednoj
zemlji, koja je ni iz ega stvorila ideoloku armaturu
nacionalizma i izvezla je u cijeli svijet, prepoznati da je od toga
preostao tek dokument koji treba pohraniti u povijesne arhive."
Pitanje nacionalne drave i njeno oplakivanje sama je jezgra
onoga to ve pola stoljea moemo nazvati francuskom
boljkom. Pristojno zovemo "alternacijom" tu drhtavu odgodu, to
njihanje s ljevice na desnicu, pa s desnice na ljevicu, poput
manijakalne faze nakon depresivne poslije koje slijedi jo jedna
depresivna, kao to u Francuskoj koegzistiraju najelokventnija
kritika individualizma i najdivljiji cinizam, najvea velikodunost i
progon gomila. Od 1945. ta boljka ne jenjava, s iznimkom
svibnja '68. i njegova pobunjenikog ara, i zapravo sve se vie
produbljuje. Era Drava, nacija i republika zavrava, a zemlja
koja je sve to ima posvetila tim oblicima ostaje zabezeknuta. U
eksploziji koju je prouzroila jednostavna Jospinova reenica
"Drava ne moe sve", naznake su onog to e se prije ili
kasnije otkriti: da drava ne moe vie nita. Osjeaj da smo
prevareni ne prestaje rasti i gnojiti se. On je temelj latentnog
gnjeva koji se die zbog bilo kojeg pitanja. Nikad dovreno
oplakivanje ere nacija klju je francuskog anakronizma i
revolucionarnih potencijala koje dri na rezervi.
Koji god bio rezultat, uloga sljedeih predsjednikih izbora je
oznaiti kraj francuskih iluzija i pucanje povijesnog mjehura
sapunice u kojem ivimo, a koji omoguuje dogaaje poput
pokreta protiv CPE-a nad kojim su se u drugim zemljama
iuavali kao nad kakvim reliktom iz sedamdesetih. Zato nitko
zapravo ne eli te izbore. Francuska je doista crveni fenjer
zapadne zone. Zapad je danas ameriki vojnik koji sravnjuje
Faludu na tenku M1 Abrams, sluajui hard rock odvrnut na
najglasnije. On je turist izgubljen na pustopoljinama Mongolije,
kojem se svi izruguju i koji stie svoju kreditnu karticu kao
posljednje utoite. Menader koji psuje kad igra igru go.

Djevojka koja trai sreu u krpicama, frajerima i hidratantnim

kremama. On je vicarski aktivist za ljudska prava koji ide na
sve strane svijete, solidaran sa svim pobunjenicima pod
uvjetom da su poraeni. panjolac kojeg nije briga za politiku
slobodu dok god mu se jame seksualne slobode. On je ljubitelj
umjetnosti koji eli da se zapanjeno divimo modernim genijima
iz umjetnikog stoljea koji se svi, od nadrealista do bekih
akcionista, natjeu u tom tko e bolje pljunuti u lice civilizaciji.
On je, konano, kibernetiar koji je u budizmu pronaao
realistinu teoriju svijesti i kvantni fiziar koji u hinduistikoj
metafizici trai inspiraciju za nove pronalaske.
Zapad je ta civilizacija koja je preivjela sva proroanstva svog
unitenja jednostavnom strategijom. Kao to je buroazija
zanijekala samu sebe kao klasu da bi omoguila buroifikaciju
cijelog drutva, od radnika do baruna. Kao to je kapital morao
rtvovati sebe kao odnos plaanja nadnica da bi se nametnuo
kao drutveni odnos, te postao kulturni i zdravstveni kapital
koliko i financijski. Kao to je kranstvo rtvovalo sebe kao
religiju da bi moglo preivjeti kao afektivna struktura, kao
nejasan poticaj na poniznost, suut i nemo, Zapad se rtvovao
kao zasebna civilizacija da bi postao univerzalna kultura.
Operaciju moemo saeti ovako: neki se entitet u agoniji rtvuje
kao sadraj da bi preivio kao forma. Fragmentirana individua
uspijeva se ouvati kao forma zahvaljujui "spiritualnim"
tehnologijama coachinga. Patrijarhat preivljava dodjeljujui
enama najgore muke osobine: volju, kontrolu nad sobom,
neosjetljivost. Dezintegrirano drutvo preivljava tako to iri
epidemiju socijabilnosti i razonode. Tako je sa svim velikim
potroenim fikcijama Zapada koje se odravaju lukavstvima
koja su im kontradiktorna u svakoj toki.
Nema "sukoba civilizacija". Postoji civilizacija u stanju klinike
smrti koju na ivotu odravaju aparatima i koja u planetarnu
atmosferu iri karakteristian kuni zadah. U ovome trenutku
ona ne moe vjerovati ni u jednu od vlastitih "vrijednosti", a
svaka afirmacija bilo koje od njih smatra se besramnim inom,
provokacijom koja treba i mora biti razmrvljena, dekonstruirana i
vraena u stanje sumnje. Dananji zapadni imperijalizam je

imperijalizam relativizma, imperijalizam iji je moto: "sve ovisi o

toki gledita"; to je kolutanje oima ili uvrijeeno
prosvjedovanje protiv svakog tko je dovoljno glup, dovoljno
primitivan ili dovoljno arogantan da i dalje vjeruje u neto, da
afirmira bilo to. To je dogmatizam stalnog propitivanja koji
zavjereniki namiguje cijeloj akademskoj i knjievnoj
inteligenciji. Nijedna kritika nije preradikalna za
postmodernistike intelektualce dok god odrava potpunu
odsutnost izvjesnosti. Jedno stoljee prije, skandalozna je bila
svaka buna negacija, danas je to svaka vrsta afirmacija.
Nijedan se drutveni poredak ne moe trajno temeljiti na naelu
da nita nije istinito. No treba ga uiniti sigurnim. Aktualna
primjena koncepta "sigurnosti" ba na sve izraava projekt
kojemu je cilj privrstiti za ljude, ponaanje i mjesta idealan
poredak, kojem se oni vie nisu spremni povinovati. Tvrdnja
"nita nije istinito" ne govori nita o svijetu, ali govori sve o
zapadnom konceptu istine. Istina se ne poima kao atribut ljudi ili
stvari, nego njihove reprezentacije. Reprezentacija koja se
podudara s iskustvom dri se istinitom. Znanost je u zadnjoj
instanci carstvo univerzalne verifikacije. No budui da sva
ljudska ponaanja, od najobinijih do najuenijih, poivaju na
temelju neujednaeno formuliranih pretpostavki, i budui da sve
prakse polaze od toke na kojoj su stvari i njihove
reprezentacije neraskidivo povezane, u svaki ivot ulazi doza
istine o kojoj zapadni koncept nema pojma. Na zapadu se moe
priati o "stvarnim ljudima", ali samo da bi se izrugivalo njihovoj
jednostavnosti. Ba zato svi koje su zapadnjaci kolonizirali
smatraju ih lacima i licemjerima. Moe im se zavidjeti na
onome to imaju, na tehnolokom napretku, ali ne i na onome
to jesu, to se s pravom prezire. De Sadea, Nietzschea ili
Artauda ne bi se moglo poduavati u gimnazijama da nisu
unaprijed diskreditirani takvim pojmom istine.
Sputavati sve afirmacije, dezaktivirati korak po korak sve
izvjesnosti koje se nuno jave na svjetlu dana to je trajni
posao zapadnjake inteligencije. Policija i filozofija dva su
konvergentna sredstva, iako formalno razliita.

Naravno, imperijalizam relativnog nalazi svog neprijatelja po

mjeri u bilo kojem praznom dogmatizmu, bilo kakvom
marksizmu-lenjinizmu, salafizmu, bilo kakvom neonacizmu:
zapravo u bilo kome tko, ba poput zapadnjaka, pobrka
provokaciju s afirmacijom.
U ovom trenutku, bilo koja striktno drutvena pozicija koja
odbija vidjeti da ono sa im se suoavamo nije kriza jednog
drutva nego izumiranje jedne civilizacije, postaje suuesnikom
u njegovu produljenju. Kritiziranje ovog drutva ak je postalo
suvremena strategija u uzaludnoj nadi da e se tako spasiti
civilizacija.
I evo. Evo nas s truplom na leima, i neemo ga se tako lako
rijeiti. Nemamo to oekivati od kraja civilizacije, od njene
klinike smrti. Takva kakva je, moe zanimati jo samo
povjesniare. Taj kraj je injenica, no od nje treba napraviti
odluku. injenice se mogu rasklopiti, no odluka je politika.
Odluiti se o smrti civilizacije, zatim raditi na tome da se ona
dogodi: to je jedina odluka koja e nas osloboditi trupla.
POKRET!
Vie ne uspijevamo ni prepoznati kako ustanak poinje.
ezdeset godina pacifikacije, zaustavljanja povijesnih prevrata,
ezdeset godina demokratske anestezije i upravljanja
dogaajima otupilo je nau percepciju zbilje i partizanskog rata
koji je u tijeku. Za poetak je potrebno tu percepciju ponovno
stei.
Ne treba osjeati indignaciju zbog injenice to se pet godina
primjenjuje tako oito protuustavan zakon kao to je Zakon o
svakodnevnoj sigurnosti. Uzaludno je zakonskim sredstvima
prosvjedovati protiv konane implozije pravnog okvira. Treba se
prikladno organizirati.
Ne treba se angairati u nekoj udruzi graana, u nekoj
bezizlaznoj situaciji u kojoj se nala krajnja ljevica, u posljednjoj
obmani udruga. Sve organizacije koje navodno osporavaju

aktualni poredak i same sadravaju oblik, obiaje i jezik

minijaturnih drava, ali kao marionete. Sve slabane elje da se
"politikom bavi na drugi nain" dosad su samo dovele do
beskonanog produetka dravnih pipaka.
Ne treba vie reagirati na vijesti dana, ve svaku informaciju
valja promatrati kao operaciju u neprijateljskom podruju
strategija koje treba deifrirati, iji je cilj upravo to da se kod
odreene osobe izazove odreeni tip reakcije. Upravo tu
operaciju valja smatrati istinskom informacijom sadranom u
prividnoj vijesti.
Ne treba vie ekati na poboljanje, revoluciju, nuklearnu
apokalipsu ili drutveni pokret. Daljnje ekanje je ludost.
Katastrofa nije neto to dolazi, ona je ve ovdje. Ve smo sada
u procesu uruavanja civilizacije. Sada treba zauzeti stranu.
Odustajanje od daljnjeg ekanja na ovaj ili na onaj nain znai
prihvaanje logike pobune. To znai u glasu naih vlastodraca
ponovno uti blago drhturenje uasa koji ih nikada ne naputa,
jer vladanje nije nita drugo nego nain da se pomou tisuu
smicalica odagna trenutak kad e vas gomila objesiti, a svaki
in vladanja samo je nain da se ne izgubi kontrola nad
stanovnitvom.
Mi polazimo od toke krajnje izolacije, krajnje nemoi. Proces
pobune treba u cijelosti izgraditi. Nita se ne ini manje
vjerojatnim od pobune, ali nita nije nunije od nje.
SUSRETANJE
Veimo se za ono to osjeamo kao istinu. Ponimo od toga.
Susret, otkrie, velik trajkaki pokret, potres: svaki dogaaj
stvara istinu mijenjajui na nain postojanja u svijetu. I
obratno, tvrdnja koja nas ostavlja ravnodunima, koja nas ne
mijenja, koja nas ni na to ne obvezuje jo ne zavreuje da je
zovemo istinom. Istina je skrivena u svakoj gesti, svakoj praksi,
svakom odnosu, svakoj situaciji. Ona se obino spretno
izbjegava, njome se upravlja, to u nae doba stvara
poremeenost karakteristinu za najvei broj ljudi. Zapravo sve

obvezuje na sve. I osjeaj da ivimo u lai je istina. Rije je o

tome da ne popustimo, naprotiv, da ak i krenemo od toga.
Istina nije pogled na svijet, ve ono to nas za njega
neraskidivo vee. Istina nije neto to imamo, ve neto to nas
nosi. Ona me stvara i rastvara, ini me i ponitava kao
pojedinca, udaljava me od mnogih i ini me srodnim onima koji
je osjeaju. Izolirano bie kojemu je do nje stalo nuno susree
neke sebi sline. Naime, svaki proces pobune polazi od istine u
vezi s kojom nema poputanja. To smo vidjeli u Hamburgu
tijekom 1980-ih, kad je aica stanovnika jedne zauzete kue
odluila da ih ubudue mogu deloirati samo mrtve. etvrt je
bila opkoljena tenkovima i helikopterima, danima su se na
ulicama vodile borbe i odravane su velike demonstracije i
opina je na kraju kapitulirala. Georgesu Guingouinu, "prvom
francuskom partizanu", 1940. je godine polazna toka bila samo
uvjerenje da odbija njemaku okupaciju. Za Komunistiku je
partiju on tada bio tek "luak iz ume", sve do trenutka kad tih iz
ume nije bilo 20.000 i kad su oslobodili Limoges.
Ne uzmiimo pred onime to je u svakom prijateljstvu politiko.
Nauili su nas na neutralnu ideju prijateljstva, koje se shvaa
kao obina, beznaajna privrenost. Ali svaka bliskost je
bliskost u zajednikoj istini. Svaki susret je susret u zajednikoj
tvrdnji, pa makar ta tvrdnja bila i destruktivna. Ne veemo se
nevino u doba kada dranje do neega i nepopustljivost
redovito dovode do nezaposlenosti, kada je potrebno lagati radi
posla, a zatim raditi kako bi se ouvala sredstva za la. Ljudi
koji se zaklinju u kvantnu fiziku i njezine posljedice na svim
podrujima nisu manje politiki vezani od drugova koji se bore
protiv multinacionalne agrokompanije. Prije ili kasnije svi su
prisiljeni na odustajanje i na borbu.
Inicijatori radnikog pokreta za svoje su susrete na
raspolaganju imali radionice, a zatim tvornice. Za prebrojavanje
i raskrinkavanje utih sindikalista na raspolaganju su imali
trajkove. Za ocrtavanje solidarnosti i fronti na svjetskoj razini
imali su odnos plaa, koji suprotstavlja stranku Kapitala i
stranku Rada. Mi za nae susrete imamo cjelokupni drutveni
prostor. Za prebrojavanje i raskrinkavanje utih sindikalista

imamo svakodnevne postupke kojima odbijamo podinjavanje.

Za ocrtavanje solidarnosti i fronti na svjetskoj razini imamo
neprijateljstvo prema ovoj civilizaciji.
Nemojmo nita oekivati od organizacija. uvajmo se svih
postojeih drutvenih miljea, a ponajprije toga da ne
pripadnemo nekome od njih.
Nije rijetka pojava da tijekom postojanog gubljenja interesa za
lanstvo nailazimo na organizacije politike, sindikalne,
humanitarne, razne udruge itd. ak se i dogaa da susreemo
neka iskrena, ali oajna bia, ili pak ljude pune entuzijazma, ali
prepredene. Privlanost organizacija ovisi o njihovoj prividnoj
postojanosti one imaju povijest, sjedite, ime, sredstva, efa,
strategiju i diskurs. Meutim, one su ipak prazne konstrukcije
koje, unato svome junakom porijeklu, teko stjeu
potovanje. One su, u svemu ime se bave i na svim svojim
razinama, prije svega zaokupljene vlasttim preivljavanjem kao
organizacija, niime drugim. Njihove uzastopne izdaje najee
su dovele do gubljenja privrenosti vlastite baze. Upravo zbog
toga u njima katkad nailazimo na neke asne ljude. Ali
obeanje to ga sadri svaki susret moe se ostvariti samo
izvan organizacije i nuno protiv nje.
Puno su opasniji miljei, sa svojom gipkom teksturom, traevima
i neformalnom hijerarhijom. Treba bjeati od svih miljea. Svaki
od njih kao da je zaduen za neutralizaciju istine. Knjievni
miljei slue guenju oiglednosti onoga to je napisano, a
libertinski miljei guenju izravnog djelovanja; znanstveni miljei
slue uskraivanju veini stanovnitva implikacija vlastitih
istraivanja; sportski miljei slue zadravanju u vlastitim
dvoranama raznih oblika ivota koje bi sportovi trebali stvoriti.
Posebno treba bjeati od kulturnih i od militantnih aktivistikih
miljea. Oni su ubonice u kojima tradicionalno zavre sve elje
za revolucijom. Zadaa je kulturnih miljea otkriti snage u
nastajanju i oduzeti svaki smisao onome ime se bavite tako
to e vam o tome nairoko izlagati, a zadaa aktivistikih
miljea jest oduzeti vam energiju potrebnu za to bavljenje.
Aktivistiki miljei svoju rasprenu mreu ire diljem cijele

Francuske i staju na put svakom revolucionarnom nastajanju.

Oni nude samo vlastite brojne neuspjehe i gorinu koju zbog
njih osjeaju. Njihova istroenost i pretjerana nemo uinile su
ih neprikladnima za razumijevanja prilika koje nudi sadanji
trenutak.
Osim toga, da bi se nadoknadila kobna pasivnost, u njima se
previe govori, a to ih u policijskome smislu ne ini pretjerano
pouzdanima. Kako je od njih uzalud neto oekivati, glupo je biti
razoaran zbog njihove pasivnosti. Treba ih samo prepustiti
crkavanju. Svi miljei su kontrarevolucionarni zato to je njihova
jedina zadaa ouvanje vlastita jadnog komfora.
Organizirajmo se u komune.
Komuna je ono to se dogaa kad se ljudi nau, sloe i odlue
krenuti dalje zajedno. Komuna je moda ono o emu se odluka
donosi u trenutku kada obino dolazi do rastanka. To je radost
susreta koji preivljava vlastito guenje, to ga nameu pravila.
To je ono to nas navodi da kaemo "mi" i ono zbog ega to ini
dogaaj. Nije neobino da ljudi koji se slau osnuju komunu,
nego to da ostanu razdvojeni. Zbog ega se komune ne bi
beskonano mnoile? U svakoj tvornici, svakoj ulici, svakom
selu, svakoj koli. To bi napokon bila vladavina komiteta baze!
Ali to bi bile komune koje bi pristale biti ono to jesu, tamo gdje
jesu. I, po mogunosti, mnotvo komuna koje bi zamijenilo
institucije drutva: obitelj, kolu, sindikat, sportski klub itd.
Komune koje se, pored isto politikih aktivnosti, ne bi bojale
organizirati radi materijalnog i moralnog preivljavanja svakog
svog lana i svih marginalaca koji ih okruuju. Komune koje se
ne bi definirale to kolektivi obino rade onime to se nalazi
unutar i izvan njih, nego gustoom svojih meusobnih veza. Ne
osobama koje ih ine, nego duhom koji ih pokree.
Komuna se formira svaki put kad neki pojedinci, osloboeni
individualne luake koulje, ponu raunati samo na vlastite
snage i svoju snagu odmjeravati u odnosu na stvarnost. Svaki
divlji trajk je komuna, svaka kua zauzeta kolektivno na jasnim
osnovama je komuna, akcijski komiteti 1968. bili su komune,
kao i sela odbjeglih robova u SAD-u, ili pak Radio Alice u

Bologni 1977. godine. Svaka komuna eli biti vlastita baza. Ona
eli otkloniti pitanje potreba. Ona istodobno eli prekinuti svoju
ekonomsku ovisnost i svaku politiku podinjenost, te
degenerira u milje im izgubi kontakt s istinama na kojima se
temelji. Postoje razne vrste komuna koje za vlastito
organiziranje ne ekaju ni brojke, ni sredstva, a najmanje
"povoljan trenutak" koji nikada ne dolazi.
ORGANIZIRANJE
Organizirajmo se kako vie ne bismo morali raditi.
Mjesta lagodnog ivota postaju sve rjea i, istinu govorei,
daljnje bavljenje njima samo je gubljenje vremena. Osim toga,
glavni pokazatelji takvih mjesta su osrednji uvjeti poinka i
itanja.
Znamo da pojedinac tako malo postoji da mora zaraivati za
ivot, da svoje vrijeme mora razmijeniti za malo drutvenog
postojanja. Osobno vrijeme za postojanje u drutvu: eto nam
rada i trita. Vrijeme komune od poetka se izmie radu, ono
ne eli u tome sudjelovati drae su mu druge metode.
Skupine argentinskih piqueterosa uspjele su kolektivno iznuditi
neku vrstu lokalne socijalne pomoi a uvjet je bio da rade
nekoliko sati; oni ne rade na sat, nego svoju zaradu stavljaju na
kup i organiziraju neophodne krojake radionice, pekare ili
vrtove.
Treba skupiti novac za komunu, no nipoto nije nuno
zaraivati za ivot. Sve komune imaju crne fondove. Lukavtine
su brojne. Uz socijalnu pomo postoje i naknade, bolovanja,
kumulirane stipendije, dodaci za fiktivne porode, razne vrste
verca te mnoga druga sredstva koja se javljaju prigodom
svake promjene kontrole. Nije na nama da ih branimo, niti da se
smjestimo u navedene prirune zaklone ili da ih ouvamo kao
privilegij upuenih. Vano je njegovati i iriti upravo tu nunu
spremnost na prijevaru i meusobno razmjenjivati nove ideje u
podruju prevare. Za komune se pitanje rada postavlja samo u
odnosu prema drugim postojeim prihodima. Ne treba

zanemariti sve to neka zanimanja, obuka ili dobri poloaji

usput pruaju, u smislu korisnih znanja.
Zadatak komune je osloboditi to je mogue vie vremena za
sve svoje lanove. To se ne vidi samo u broju sati osloboenih
od svake eksploatacije najamnog rada. Osloboeno vrijeme nije
odmaranje. Prazno vrijeme, mrtvo vrijeme, vrijeme praznine i
straha od praznine, to je vrijeme rada. Odsad vie nee biti
vremena koje treba ispuniti, nego e se dogoditi osloboenje
energije koju ne sadri niti jedno "vrijeme"; linije koje se
ocrtavaju, koje se pojaavaju, koje moemo do mile volje
slijediti, do kraja, dok ne vidimo da se ukrtaju s drugima.
Kradimo, uzgajajmo, proizvodimo
Bivi radnici metalurke tvornice MetalEurop vie postaju
provalnici nego uvari zatvora. Radnici Francuske
elektroprivrede svojoj rodbini i prijateljima pokazuju kako se
krivotvori stanje na brojilima. Materijal "koji je pao s kamiona"
preprodaje se na sve strane. Svijet koji se tako otvoreno
proglaava cininim ne moe od proletera oekivati veliku
lojalnost. Komuna, s jedne strane, ne moe raunati na vjeno
trajanje "drave blagostanja", a s druge strane, ne moe
raunati ni na to da e dugo ivjeti od krae s polica, od
kopanja po kantama za smee supermarketa ili, nou, po
skladitima industrijskih zona, od lanih subvencija, varanja
osiguranja i drugih prijevara, ukratko: od pljake. Stoga se mora
pobrinuti da neprestano poveava razinu i opseg svoje
samoorganizacije. Nema nieg loginijeg u tome nego da
tokarski strojevi, glodalice ili aparati za fotokopiranje koji se
nakon steaja tvornice prodaju po snienoj cijeni zauzvrat slue
kao podrka za poneku urotu protiv naeg komercijaliziranog
drutva.
Osjeaj neumitnog uruavanja u dananje je doba posvuda
toliko iv da teko moemo nabrojati sve aktualne eksperimente
u pogledu graevinarstva, energije, materijala, nezakonitosti ili
poljoprivrede. Postoji mnotvo znanja i tehnika koje samo
ekaju da ih ukrademo i otkinemo od njihova moralistikog,
ulinog ili ekolokog pakiranja. Ali ta znanja i tehnike tek su dio

svih intuicija, vjetina i ingenioznosti svojstvenih slamovima

koje emo morati temeljito iskoristiti elimo li ponovno nastaniti
pustinju metropole i osigurati preivljavanje pobune na srednji
rok.
Kako komunicirati i kretati se u totalnom prekidu tokova i veza?
Kako obnoviti prehrambene kulture ruralnih zona tako da one
mogu iznova stvoriti uvjete za gustou naseljenosti kakvu su
imale prije ezdeset godina? Kako betonirane prostore
transformirati u urbane vrtove, kao to je uinila Kuba da bi
mogla izdrati ameriki embargo i propast SSSR-a?
Poduavanje i uenje
to je nama koji smo se toliko preputali dokolici koju doputa
trina demokracija od svega toga ostalo? to nas je to moglo
potaknuti da krenemo trati nedjeljom ujutro? to dri u pokretu
sve te fanatike karatea i sve te ljude koji su ludi za aktivnostima
tipa "sam svoj majstor", ribarenjem ili gljivarstvom? to, ako ne
nunost da ispune potpunu besposlenost, da obnove vlastitu
radnu snagu ili svoj "zdravstveni kapital"? Veina slobodnih
aktivnosti mogla bi se lako osloboditi svoje apsurdnosti i postati
neto drugo. Boks nije uvijek bio rezerviran za pokazivanje u
dobrotvornim emisijama ili za velike spektakularne susrete.
Poetkom 20. stoljea u Kini raskomadanoj hordama
kolonizatora i izgladnjeloj dugotrajnim suama, stotine tisua
siromanih seljaka organiziralo se u brojnim boksakim
klubovima na otvorenom kako bi od bogatih i od kolonizatora
povratili ono to im je oduzeto. To je bio Bokserski ustanak.
Nikada nije prerano nauiti i prakticirati ono to e od nas
zahtijevati manje mirnodopska, manje predvidljiva vremena.
Naa ovisnost o metropoli, o njezinoj medicini, poljoprivredi ili
policiji, danas je takva da je ne moemo napasti, a da se pritom
sami ne izloimo opasnosti. Upravo neizreena svijest o toj
ranjivosti objanjava spontano samoograniavanje aktualnih
drutvenih pokreta; zbog nje se bojimo kriza i elimo
"sigurnost". Upravo su zbog te svijesti trajkovi horizont
revolucije zamjenjivali horizontom povratka u normalu.
Izmicanje toj sudbini zahtijeva dug i ustrajan proces uenja, te
raznovrsne, masovne eksperimente. Treba se znati tui, obijati

brave, lijeiti prijelome i angine, postavljati piratske radioodailjae, podizati uline kantine, treba imati jasne ciljeve, ali i
okupiti rasprena znanja i organizirati ratnu poljoprivredu,
shvatiti biologiju planktona, sastav tla, izuavati odnose meu
biljkama i na taj nain ponovno stei izgubljena znanja, razviti
raznorazne mogunosti upotrebe nae neposredne okoline i
uspostavljanja veza s njome te stei znanje o granicama nakon
kojih je poinjemo iscrpljivati. I to ve danas, zbog onih dana
kada emo od nje morati pribavljati vie nego simboliki dio
nae prehrane i potreba.
Stvorimo teritorije. Umnoimo nejasna podruja.
Sve vie reformista danas se slae da je s "pribliavanjem
toke zvane peak oil" te "u svrhu smanjenja isputanja
staklenikih plinova" potrebno "relokalizirati ekonomiju",
favorizirati regionalnu opskrbu, kratke tokove distribucije,
odustati od lakog uvoza iz dalekih zemalja itd. Oni zaboravljaju
da je svemu onome to se u vezi s ekonomijom ini na
lokalnom planu svojstveno da se radi na crno, "neformalno"; da
ta jednostavna ekoloka mjera relokalizacije ekonomije ne
podrazumijeva nita manje nego oslobaanje od dravne
kontrole, ili pak to da emo joj se potpuno podiniti.
Aktualni teritorij proizvod je viestoljetnih policijskih operacija.
Ljudi su potiskivani izvan svojih sela, zatim izvan ulica, zatim
izvan etvrti, a na kraju i izvan hodnika svojih zgrada, u
luakoj nadi da e itav ivot biti zadran unutar etiri vlana
privatna zida. Pitanje teritorija za nas i za dravu ne postavlja
se na isti nain. Nije rije o dranju teritorija. Rije je o tome da
se gustoa komuna, cirkulacija i solidarnosti na lokalnoj razini
do te mjere povea da teritorij za svaku vlast postane neitak i
nejasan. Nije rije o tome da se teritorij zaposjedne, nego da se
teritorij bude.
Svaka praksa dovodi do postojanja teritorija teritorija deala ili
lova, teritorija djejih igara, ljubavnih odnosa ili pobune, teritorija
seljaka, ornitologa ili etaa. Pravilo je jednostavno: to je vie
teritorija koji se na odreenom podruju preklapaju, meu njima
se dogaa sve vea cirkulacija a vlast ih manje kontrolira.

Kafii, tiskare, sportske dvorane, pustopoljine, tandovi

prodavaa knjiga, krovovi kua, improvizirane trnice, kiosci s
kebabima ili garae lako mogu umai svojoj slubenoj namjeni,
samo ako postoji dovoljna razina suuesnitva. Lokalno
samoorganiziranje mrsi i ponitava dravnu kartografiju
nameui vlastitu: stvara vlastito odcjepljenje.
Putujmo. Odredimo vlastite puteve komunikacije.
Princip komuna nije da se metropoli i njezinoj mobilnosti
suprotstavi lokalna ukorijenjenost i sporost. Ekspanzivni pokret
stvaranja komuna mora tajno preslikati kretanje metropole. Ne
smijemo odbijati mogunosti kretanja i komunikacije koje nam
nudi komercijalna infrastruktura, moramo samo poznavati
njihove granice. Dovoljno je biti prilino oprezan, prilino
bezazlen. Uostalom, meusobno posjeivanje puno je sigurnije,
ne ostavlja nikakve tragove i njime se stvaraju znatno
postojanije veze nego u kontaktima na internetu. Privilegij koji je
dan nekima od nas, da moemo "slobodno cirkulirati" s jednog
kraja kontinenta na drugi, a bez pretjerane muke i itavim
svijetom, adut je koji nije zanemariv u uspostavljanju
komunikacije meu aritima urote. Jedna od privlanosti
metropole je to Amerikancima, Grcima, Meksikancima i
Nijemcima omoguava da se potajno susreu u Parizu taman
koliko je potrebno za neku strateku diskusiju.
Stalno kretanje meu prijateljskim komunama jedna je od onih
svari koje ih uvaju od umrtvljenosti i od neminovnosti
odustajanja. Prihvatiti drugove, biti u toku s njihovim
inicijativama, razmiljati o njihovu uspjehu, prisvojiti tehnike
kojima ovladavaju -za komunu znai vie od sterilnih moralnih
preispitivanja iza zatvorenih vrata. Imali bismo krivo kad bismo
podcijenili to se sve moe odluno pripremiti tijekom veeri
provedenih u suprotstavljanju miljenja o aktualnom ratu.
Sruimo postupno sve prepreke
Kao to je poznato, ulice su pune nekulture. Izmeu onoga to
one stvarno jesu i onoga to bi trebale biti smjetena je
centripetalna sila cjelokupne policije koja se trudi na njima

napraviti reda; a nasuprot tome smo mi -obrnuto, centrifugalno

kretanje. Moemo se samo radovati, posvuda gdje se javljaju
ljutnja i nered. Nije nita neobino da sada dravni praznici, koji
vie nita ne slave, sustavno loe zavravaju. Blistav ili
raskliman, gradski inventar pitanje je gdje on poinje, a gdje
zavrava materijalizira nae zajedniko izvlatenje. Ustrajui
u svome nitavilu, on samo trai da se u njega zauvijek vrati.
Razmotrimo to nas okruuje: sve to oekuje svoj trenutak,
metropola odjednom dobiva napad nostalgije kakvu imaju samo
jo ruevine.
Ako postane metodina i ako se sistematizira, nekultura e se
stopiti u rasprenu, uspjenu gerilu koja e nas vratiti u nau
prvobitnu nedisciplinu i nemogunost vladanja nad nama.
Uznemirujue je za neke da se u nizu priznatih vojnih vrlina
partizana istie upravo nedisciplina. Zapravo bijes nikada nije
trebao biti razdvojen od politike. Politika se bez bijesa gubi u
diskursu, a bijes se, bez politike, iscrpljuje u krikovima. Rijei
poput "bijesni" ili "ushieni" u politici se uvijek javljaju uz pucnje
upozorenja.
Kad je rije o metodi, zadrimo od sabotae sljedei princip:
minimum rizika u akciji, minimum vremena, maksimum tete.
Kad je rije o strategiji, sjetimo se da prepreka koja je sruena,
ali nije prevladana (osloboen, ali ne i nastanjen prostor) lako
moe biti zamijenjena drugom, otpornijom preprekom koju je
tee napasti. Nepotrebno je razglabati o tri tipa radnikih
sabotaa: sporijem radu, bijelom trajku ili dosljednom
provoenju propisa; razbijanju strojeva ili ometanju njihova
rada; odavanju tajni poduzea. Proireni na dimenziju
drutvenog poduzea, principi sabotae generaliziraju se od
proizvodnje do razmjene. Tehnika infrastruktura metropole
ranjiva je: njezine tokove ne ine samo transport osoba i roba informacije i energija takoer protjeu kroz tu mreu ica,
vlakana i cijevi koje je mogue napasti. Uspjena sabotaa
drutvenog stroja danas podrazumijeva novo osvajanje i
smiljanje novih naina prekida njegovih mrea. Kako uiniti
beskorisnom liniju vlaka TGV ili elektrinu mreu? Kako pronai
slabe toke informatikih mrea, kako omesti radio-valove i
izazvati snijeg na malim ekranima?

to se tie ozbiljnih prepreka, pogreno je potpuno unitenje

smatrati nemoguim. Prometejski element u svemu tome je to
se stvar svodi na odreenu krau vatre, izvan bilo kakva
slijepog voluntarizma. Godine 356. p. n. e. Herostrat je zapalio
Artemidin hram, jedno od sedam svjetskih uda. U nae doba
konane dekadencije, na hramovima je impozantna jedino jo
zlokobna istina da oni ve jesu ruevine.
Unititi to nitavilo nije nikakav tuan posao. Djelovanju to daje
novu mladost. Sve postaje smisleno, sve odjednom dolazi na
svoje mjesto, prostor, vrijeme, prijateljstvo. Za uspjeh se
koristimo svim raspoloivim sredstvima, ponovno osmiljavamo
njihovu upotrebu, a ta sredstva smo mi sami. Moda e
"sjebavanje svega" u bijedi epohe posluiti ne bez razloga,
treba priznati kao posljednje kolektivno zavoenje.
Izbjegavajmo vidljivost. Pretvorimo anonimnost u poloaj za
napad
Jedan sindikalist na prosvjedu skida masku anonimcu koji je
upravo razbio izlog: "Priznaj to radi, nemoj se skrivati." Biti
vidljiv znai biti razotkriven, odnosno, prije svega, ranjiv. Kad
ljeviari svih zemalja svoju stvar neprestano "ine vidljivom"
pitanje beskunika, ena, ilegalnih imigranata u nadi da e se
netko za nju pobrinuti, oni ine upravo suprotno od onoga to bi
trebalo napraviti.
Ne treba se pokazati, nego anonimnost u koju smo dovedeni
pretvoriti u prednost, a pomou urote i nonog i maskiranog
djelovanja uiniti je neranjivim poloajem za napad. Model za to
prua poar iz 2005. Bez lidera, bez zahtjeva, bez organizacije,
ali s parolama, gestama, suuesnitvom. Biti nita u
drutvenom smislu nije ponienje i izvor traginog nedostatka
priznanja biti priznat: od koga? ve, naprotiv, uvjet za
maksimalnu slobodu djelovanja. Ne potpisivati svoja nedjela,
ve objelodanjivati samo fantomske akronime jo se sjeamo
kratkotrajne oznake BAFT (Brigade Anti-Flic des Tarterets =
Protumurijska brigada [novog naselja] Tarterets) jedan je od
naina da se ta sloboda ouva. Stvaranje subjekta pobune, koji

bi bio pokreta "pobune iz studenog 2005., oito je jedan od

prvih defenzivnih manevara reima. Sam pogled na face onih
koji u ovom drutvu jesu netko moe pomoi u razumijevanju
radosti da se ne bude nitko.
Od vidljivosti treba bjeati. Ali snaga koja se skuplja u sjeni ne
moe se zauvijek skrivati. Rije je o odgodi naeg pojavljivanja
kao snage sve do prikladnog trenutka. Jer to nas kasnije
vidljivost dohvati, to smo jai. A kad jednom postanemo vidljivi,
dani su nam odbrojeni. Ili emo biti u mogunosti u kratkom
roku unititi njezinu vladavinu, ili e nas vidljivost bez odgode
zdrobiti.
Organizirajmo samoobranu.
ivimo pod okupacijom, pod policijskom okupacijom. Na to nas
svakodnevno podsjeaju uline racije protiv ilegalnih
imigranata, civilni policijski automobili koji krue ulicama,
pacifikacija gradskih etvrti primjenom tehnika razraenih u
kolonijama, izjave ministra unutarnjih poslova protiv "bandi"
dostojne rata u Aliru. To su dostatni motivi da ne dopustimo da
nas slome, da se angairamo u samoobrani.
Kako komuna raste i iri svoj utjecaj, malo po malo uvia da
djelovanje vlasti cilja na ono to komunu uope ini komunom.
Ti protunapadi poprimaju oblike zavoenja, rekuperacije, a kao
krajnje sredstvo, i oblik sirove sile. Samoobrana za komune
mora biti potpuno jasna kolektivna injenica, kako u praktinom
tako i u teorijskom smislu. Zatita od uhienja, brzo okupljanje u
velikom broju protiv pokuaja izgona, skrivanje jednog od naih
pripadnika u vremenu koje dolazi nee biti samo suvini
refleksi. Ne moemo neprestano rekonstruirati svoje temelje.
Neka se prestane s optuivanjem za represiju, pripremimo se
za nju.
Stvar nije jednostavna. Budui da se od stanovnitva sve vie
oekuje obavljanje policijskih poslova (od prokazivanja do
povremenog angamana u graanskim milicijama), policijske
snage stapaju se s masom. Model policijske intervencije koji je
danas posvuda u upotrebi, ak i tijekom pobune, jest murjak u

civilu. Policija je na skoranjim prosvjedima protiv CPE-a bila

uinkovita zbog tih civila pomijeanih s gomilom; ekali su
incident kako bi se razotkrili: suzavcem, pendrekom, pitoljem
za omamljivanje, kontrolom dokumenata; sve to u koordinaciji s
redarskim slubama sindikata. Sama mogunost njihove
nazonosti dovoljna je da meu prosvjednike unese sumnju
(Tko je tko?) i da paralizira akciju. S obzirom na to da je
prihvaeno da prosvjed nije sredstvo prebrojavanja nego nain
djelovanja, moramo pronai naine raskrinkavanja civila,
njihova protjerivanja i omoguavanja da iz njihovih ruku moda
istrgnemo one koje pokuavaju uhititi.
Policija na ulici nije nepobjediva, ona samo raspolae nainima
samoorganiziranja, obuavanja i neprestanog testiranja novog
oruja. U usporedbi s njom nae e oruje uvijek biti
rudimentarno, sklepano, a esto i improvizirano na licu mjesta.
Njime se ni u kojem sluaju ne pokuavamo nadmetati u
vatrenoj moi, ve nam je namjera odravati distancu, odvratiti
pozornost, initi psiholoki pritisak ili iznenaenjem omoguiti
proboj i osvajanje terena. Sve mogue inovacije u
andarmerijskim vjebaonicama borbe protiv urbane gerile oito
nisu dovoljne, i zasigurno nikada nee biti dostatne za dovoljno
brz odgovor na akcije pokretljivog mnotva koje moe udariti na
vie mjesta odjednom i koje se prije svega trudi uvijek zadrati
inicijativu.
Komune su, jasno, ranjive na nadzor i na policijske istrage,
kriminalistiku obradu i djelovanje tajnih slubi. Valovi uhienja
anarhista u Italiji i ecowarriorsa u SAD-u bili su mogui
zahvaljujui prislukivanju. Prilikom svakog pritvora sada je
mogue uzeti uzorke DNK-a i popuniti sve iscrpnije dosjee.
Jedan je skvoter u Barceloni pronaen jer je ostavio otiske na
letcima koje je raspaavao. Metode policijskog popisivanja
neprestano se poboljavaju, posebice zahvaljujui biometriji, a
u sluaju uvoenja elektronike osobne iskaznice, naa zadaa
moe postati samo tea.
Parika komuna djelomice je rijeila problem popisivanja:
spalivi gradsku vijenicu podmetai poara unitili su matine

knjige. Ostaje nam pronai nain da zauvijek unitimo digitalne

podatke.
POBUNA
Komuna je osnovna jedinica partizanske stvarnosti. Jaanje
pobune moda nije nita drugo nego multiplikacija komuna,
njihovo povezivanje i artikulacija. Ovisno o tijeku dogaaja,
komune se utapaju u entitete ireg raspona ili se pak dijele.
Izmeu skupine brae i sestara vezanih "do kraja ivota" i
okupljanja mnotva skupina, komiteta, skupina za organizaciju
opskrbe i samoobrane pobunjene etvrti, pa ak i regije, razlika
je samo u razini, no u svim je sluajevima rije o komunama.
Svaka komuna moe samo teiti samostalnom osiguravanju
sredstava za opstanak i unutar sebe doivljavati novac kao
neto beznaajno i, u krajnjoj liniji, deplasirano. Novac ima mo
stvaranja veza meu onima koji nisu povezani, povezivanja
stranaca kao stranaca i na taj nain, stvaranjem jednakosti
meu stvarima, mo stavljana svega u optjecaj. Sposobnost
novca da sve povezuje plaa se povrnou tih veza, u kojima
u pravilu vlada la. Nepovjerenje je temelj kreditnog odnosa.
Vladavina novca stoga uvijek mora biti vladavina kontrole.
Praktino ukidanje novca moe se ostvariti samo irenjem
komuna. Kad je rije o irenju komuna, svaka pojedina komuna
mora potovati nunost ostajanja unutar odreene veliine. Ako
bi je prela, izgubila bi kontakt sa samom sobom i gotovo
neminovno stvorila dominantnu kastu. Komuna u tom sluaju
radije bira rascjep i, na taj nain, svoje umnaanje, ime
istodobno spreava nesretan ishod.
Ustanak alirske omladine, koji je u proljee 2001. zapalio
itavu Kabiliju, zahvatio je gotov itav teritorij zahvaljujui
napadima na andarmerije, sudove i sva dravna
predstavnitva, podiui pobunu na opu razinu, to jedovelo
do jednostranog povlaenja snaga reda i do fizikog
spreavanja odravanja izbora. Snaga pokreta bila je u
rasprenoj komplementarnosti mnotva sastavnica, koje su
samo djelomino bila zastupljene u beskonanim i uzaludnim
mukim okupljanjima seoskih vijea i drugim narodnim

komitetima. "Komune" uvijek tinjajue alirske pobune uobliuju

se as u mlade "lude glave" s kapama koji s krova zgrade u Tizi
Ouzuu bacaju boce plina na specijalce, as u podrugljiv osmijeh
starog pripadnika pokreta otpora umotanog u svoj burnus, a as
u energiju ena nekog planinskog sela koje se unato svemu i
dalje bave tradicionalnom poljoprivredom i uzgojem stoke, bez
ega blokade regionalne ekonomije ne bi nikada mogle biti
toliko puta ponovljene i tako sustavne.
Iskoristimo sve to nam svaka kriza prua.
"Osim toga, treba dodati da neemo biti u mogunosti lijeiti
cjelokupno francusko stanovnitvo. Morat emo izabrati koga
emo lijeiti." Tako strunjak za virologiju 7. rujna 2005. u
dnevnom listu Le Monde ukratko navodi to e se dogoditi u
sluaju ptije gripe. "Teroristike prijetnje", "prirodne katastrofe",
"opasnosti od virusa", "drutveni pokreti" i "urbano nasilje", sve
su to za upravljae drutvima trenuci nestabilnosti u kojima oni
svoju vlast uvruju odabirom onoga to im se dopada i
unitavanjem onoga to im smeta. Stoga je logino da je to i
prigoda da se svaka druga sila udrui ili ojaa zauzimanjem
suprotne strane. Prekid robnih tokova, nestajanje normalnih
tijekova ivota (dovoljno je vidjeti kako dolazi do povratka
drutvenog ivota u zgradi u kojoj je odjednom nestalo struje da
zamislimo kako bi ivot mogao izgledati u gradu koji je ostao
bez iega) i policijska kontrola oslobaaju potencijale za
samoorganiziranje koji su u drugim okolnostima nezamislivi. To
nikome ne moe promaknuti. Toga je potpuno bio svjestan
revolucionarni radniki pokret, koji je krize buroaske ekonomije
pretvorio u vrhunac vlastita jaanja. Danas su islamske stranke
najjae ondje gdje su umjele inteligentno nadomjestiti slabosti
drave, na primjer prigodom organiziranja pomoi nakon
potresa u Boumerdesu u Aliru, ili pak u svakodnevnoj pomoi
stanovnitvu junog Libanona, koji je razruila izraelska vojska.
Kao to smo ranije naveli, devastacija New Orleansa koju je
prouzroio uragan Katrina omoguila je cijelom nizu
marginalnih skupina sjevernoamerikog anarhistikog pokreta
da steknu dotad nevienu stabilnost povezujui sve one koji su
se, na licu mjesta, odupirali prisilnom premjetanju. Uline

kantine pretpostavljaju da se prethodno mislilo na opskrbu;

hitna medicinska pomo iziskuje stjecanje neophodnih znanja i
nabavu materijala, a isto vrijedi i za osnivanje piratskih radiopostaja. Politiko bogatstvo takvih situacija mogue je zbog
radosti koju one sadre, nadilaenja individualnog snalaenja te
njihove konkretne stvarnosti koja nije podinjena svakodnevici
reda ili rada.
U zemlji poput Francuske (u kojoj se radioaktivni oblaci
zaustavljaju na granici i u kojoj nema bojazni od izgradnje
centra za borbu protiv raka na mjestu bive tvornice duinih
gnojiva koje je europskom direktivom Seveso klasificirano kao
opasan teren) manje treba raunati na "prirodne", a vie na
drutvene krize. Najee je dunost upravo drutvenih pokreta
da prekinu normalan tijek katastrofe. Naravno, posljednjih su
godina razni trajkovi uglavnom bili prigoda za vlast i uprave
poduzea da testiraju vlastitu sposobnost odravanja sve ire
"minimalne razine usluga", do toga da je obustava rada
svedena samo na svoju simboliku dimenziju, koja je tek neto
tetnija od snijega ili samoubojstva na pruzi. No usprotivivi se
uobiajenim aktivistikim praksama sustavnom okupacijom
ustanova i tvrdoglavom blokadom, srednjokolska borba iz
2005. godine i borba protiv CPE-a podsjetile su na sposobnost
velikih pokreta da nanesu tetu i provedu rasprene ofenzive.
Te su borbe, preko svih moguih druina koje su svojim
djelovanjem izazvale, dale naslutiti pod kojim uvjetima pokreti
mogu postati mjesta pojave novih komuna.
Sabotirajmo sva predstavnika tijela. Proirimo diskusiju.
Ukinimo skuptine.
Prvu prepreku na koju nailazi svaki drutveni pokret, prije
pojave policije u pravom smislu rijei, ine sindikati i cijela ta
mikrobirokracija ija je zadaa ograniavanje i nadzor borbe.
Komune, osnovne skupine i udruge spontano gaje nepovjerenje
prema njima. Upravo su zbog toga parabirokrati prije dvadeset
godina osmislili koordinacijske komitete koji, zato to ne nose
nikakvu etiketu, izgledaju puno nevinije, ali su ipak idealno
podruje za njihove makinacije. Ako se neki zabludjeli kolektiv
oproba u autonomiji, oni nee stati dok iz njega ne isisaju svaki

sadraj, odluno otklanjajui dobra pitanja. Oni su estoki i lako

planu, ne zbog ljubavi prema raspravi, nego zbog svoje zadae
da je odagnaju. A kad njihova estoka obrana apatije napokon
ovlada kolektivom, oni poraz objanjavaju manjkom politike
svijesti. Treba rei da u Francuskoj, prije svega zahvaljujui
luakoj aktivnosti raznih trockistikih frakcija, militantnoj
mladei nimalo ne nedostaje umijee politike manipulacije. Ta
mlade nije uspjela izvui pouku iz poara u studenom 2005.:
svaka koordinacija je suvina tamo gdje ima koordinacije,
organizacije su uvijek suvine tamo gdje se ljudi organiziraju.
Drugi refleks je da se pri najmanjem pokretu sazove opa
skuptina i da se glasuje. To je pogreno. Samo glasovanje,
odnosno odluke koje e na kraju biti donijete, dovoljni su da se
skuptina pretvori u komar, da postane pozornica na kojoj se
sukobljavaju sve pretenzije na vlast. Ovdje trpimo zbog loeg
primjera buroaskih parlamenata. Skuptina nije osnovana
zbog odluivanja, nego zbog diskusije, zbog slobode govora
koja se prakticira bez cilja.
Potreba ljudi za okupljanjem jednako je postojana koliko je
potreba za odluivanjem rijetka. Okupljanje je odgovor na
radost osjeanja zajednike sile. Odluivanje je vitalno samo u
hitnim situacijama, kad je provoenje demokracije ugroeno. U
svim drugim prigodama problem "demokratskog karaktera
procesa donoenja odluka" postoji samo za fanatike procedure.
Ne treba kritizirati skuptine ili ih naputati, treba u njima
osloboditi govor, geste i igru. Dovoljno je vidjeti da ljudi u
skuptine ne dolaze samo s miljenjem ili zahtjevom, nego i sa
eljama, privrenostima, sposobnostima, snagama, tugama i
odreenom spremnou. Ako fantazmu o Opoj skuptini
uspijemo razderati u korist skuptine prisutnosti, ako uspijemo
raskrinkati pokuaj stvaranja hegemonije koji se uvijek ponovno
javlja, ukoliko se prestanemo fokusirati na odluku kao na cilj,
postoje izgledi da doe do nekog tipa omasovljenja, jednog od
fenomena kolektivne kristalizacije kad neka odluka jednostavno
obuzme ljude, sve ili samo neke od njih.
Isto vrijedi i za odluke u vezi s akcijama. Polaenje od principa
da "akcija mora odreivati tijek skuptine" onemoguava i ivu

raspravu i uinkovitu akciju. Skuptina s puno ljudi, meusobnih

stranaca, osuena je na to da imenuje strunjake za akciju,
odnosno da akciju zanemari i posveti se njezinoj kontroli. S
jedne strane, oni koji imaju mandat, prema definiciji su
ogranieni u svome djelovanju, a s druge, nita ih ne spreava
da svakog nasamare.
Ne treba pretpostavljati idealan oblik djelovanja. Kljuno je da
akcija poprimi oblik, da pomogne u njegovu nastajanju, a ne da
ga trpi. To pretpostavlja dijeljenje istog politikog i zemljopisnog
poloaja (poput sekcija Parike komune tijekom Francuske
revolucije), ali i dijeljenje istog znanja. to se tie odluka o
akcijama, princip bi mogao biti sljedei: neka svatko ide u
izvianje, neka se informacije potvrde i odluka e doi sama od
sebe, vie e nas obuzeti nego to emo je sami donijeti.
Optjecanje znanja ponitava hijerarhiju i stvara jednakost
odozdo. Horizontalna, bujajua komunikacija takoer je najbolji
oblik koordinacije raznih komuna, najbolji nain ruenja
hegemonije.
Blokirajmo ekonomiju, ali svoju snagu blokiranja mjerimo
razinom samoorganizacije.
Krajem lipnja 2006. u itavoj dravi Oaxaca mnoe se
zaposjedanja gradskih vijenica, pobunjenici zauzimaju javne
zgrade. U nekim opinama protjeruju gradonaelnike i
rekviriraju slubena vozila. Mjesec dana poslije pristup nekim
hotelima i turistikim naseljima je blokiran. Ministar turizma
govori o katastrofi "usporedivoj s orkanom Wilma". Nekoliko
godina prije blokada je postala jednim od glavnih oblika
djelovanja argentinskog pobunjenikog pokreta, u kojem su si
razne lokalne skupine meusobno priskakale u pomo
blokiranjem pojedinih prometnica, stalno prijetei da e svojim
zajednikim djelovanjem paralizirati cijelu zemlju ako njihovi
zahtjevi ne budu ispunjeni. Takve prijetnje dugo su bile snana
poluga u rukama eljezniara, radnika u distribuciji struje i plina,
vozaa. Pokret protiv CPE-a nije oklijevao u blokadi kolodvora,
zaobilaznica, tvornica, autocesta, supermarketa, pa ak i
zranih luka. U Rennesu je bilo dovoljno tristo ljudi da satima

blokira gradsku zaobilaznicu i izazove zastoj u prometu dug

etrdeset kilometara.
Sve blokirati, to je sada prvi refleks svih koji ustaju protiv
postojeeg poretka. U delokaliziranoj ekonomiji (u kojoj
poduzea funkcioniraju prema principu "tono-navrijeme", u
kojoj vrijednost proizlazi iz veze s internetom, u kojoj su
autoceste karika u lancu nematerijalne proizvodnje koja se
kree od kooperanta do kooperanta, a zatim do tvornice u kojoj
se obavlja montaa) blokirati proizvodnju znai blokirati i
promet.
Ali nema ni govora o tome da razmjeri blokade onemogue
opskrbu i komunikaciju pobunjenika, efektivnu
samoorganizaciju raznih komuna. Kako emo se hraniti ako sve
bude blokirano? Pljaka trgovina, poput one koja se dogodila u
Argentini, ima svoje granice; koliko god hramovi potronje bili
ogromni, oni nisu beskonane smonice. Stjecanje dugorone
sposobnosti pribavljanja ivenih namirnica stoga
podrazumijeva stjecanje sredstava za njihovu proizvodnju. A
kad je o tome rije, ini se da je beskorisno i dalje ekati.
Dopustiti, kao to je danas sluaj, da samo dva posto
stanovnitva brine o ukupnoj proizvodnji hrane povijesna je, a i
strateka glupost.
Oslobodimo teritorij od policijske okupacije.
Izbjegavajmo, koliko god je mogue, izravan sukob.
"Ova afera otkriva da nemamo posla s mladima koji trae vie
socijalnih prava, nego s pojedincima koji su Republici objavili
rat", zamijetio je jedan lucidan murjak u vezi s nedavnim
zasjedama. Ofenziva iji je cilj oslobaanje teritorija od
policijske okupacije ve je pokrenuta i moe raunati na
neiscrpne rezerve mrnje i elje za osvetom to ih je na sebe
navukla policija. I same "drutvene pokrete" malo po malo
zahvaa buna, nita manje nego slavljenike u Rennesu koji su
se tijekom 2005. svakog etvrtka naveer sukobljavali sa
specijalnom policijom, ili one u Barceloni, koji su nedavno,
prilikom jednog botelliona, unitili jednu gradsku trgovaku
ulicu. U pokretu protiv CPE-a svjedoili smo oivljavanju

redovne upotrebe Molotovljevih koktela. Meutim, to se toga

tie, neka predgraa ostaju nenadmaiva. Posebno u jednoj
tehnici koja je odavno poznata: u napadu iz zasjede. Kao,
primjerice, 13. listopada 2006. u Epinayu: oko 11 sati uveer,
nakon dojave da je netko provalio u jedan automobil, pozvani
su timovi specijalaca; nakon to su doli, jednu su ekipu
"blokirali dva vozila preprijeena po kolniku i tridesetak ljudi sa
eljeznim ipkama i pitoljima koji su na policijsko vozilo bacali
kamenje a na policajce suzavac". Prisjetimo se, u manjim
razmjerima, lokalnih policijskih postaja koje su bile napadnute
nakon zavretka radnog dana: sjetimo se razbijenih prozora i
spaljenih vozila.
Jedna je od steevina skoranjih pokreta upravo to da je pravi
prosvjed sada "divlji", da nije prijavljen policijskoj upravi. Ako
sami izabiremo teren, moemo, poput Black Bloca u Genovi
2001. godine, pomno izbjegavati crvene zone i izravan sukob,
moemo birati putove kojima emo preetavati murjake,
umjesto da policija, ukljuujui sindikalce i pacifiste, nama
odreuje smjer kretanja. Tada smo vidjeli da tisuu odlunih
ljudi moe natjerati na povlaenje itave karabinjerske autobuse
te ih na kraju i zapaliti. Nije toliko vano biti bolje naoruan,
nego imati inicijativu.
Hrabrost nije nita, povjerenje u vlastitu hrabrost je sve.
injenica da k tome jo imamo i inicijativu samo nam moe
pomoi.
Meutim, sve upuuje na to da izravne sukobe smatramo
tokama usidrenja suprotstavljenih snaga, to nam omoguuje
kupovanje vremena i napad na drugome mjestu, ak u
neposrednoj blizini. injenica da nije mogue sprijeiti sukob ne
prijei nam da napravimo malu diverziju. Vie nego samim
akcijama potrebno je posvetiti se njihovoj koordinaciji.
Maltretirati policiju znai natjerati je da bude posvuda, ali da
nigdje ne bude efikasna.
Svaki in maltretiranja oivljava sljedeu istinu, izreenu 1842.
godine: "ivot policajca je muan; njegov poloaj u drutvu
jednako je uvredljiv i prezren kao i sam zloin []. Sram i ljaga

okruuju ga sa svih strana, drutvo ga tjera od sebe, izolira

poput parije, pljuje na njega svoj prijezir zajedno s njegovom
plaom, bez grinje savjesti, bez aljenja, bez milosti []
policijska znaka koju nosi u depu dokument je rugla." Dana
21. studenog 2006. vatrogasci koji su prosvjedovali u Parizu
napali su specijalce ekiima i ranili petnaestoricu policajaca.
To navodimo kao podsjetnik da "osposobljenost za pruanje
pomoi" nikad nee moi biti valjan izgovor za pristupanje
policiji.
Uzmimo oruje. Uinimo sve da njegovo koritenje uinimo
nepotrebnim. Pobjeda nad vojskom moe biti samo politika.
Ne postoji mirna pobuna. Oruje je neophodno: meutim,
potrebno je uiniti sve da se njegovo koritenje uini
nepotrebnim. Pobuna vie znai uzimanje oruja, "deurstvo
pod orujem", nego prijelaz u oruanu borbu. U naem je
interesu da naoruavanje razlikujemo od upotrebe oruja.
Oruje je revolucionarna konstanta, iako je njegova upotreba u
trenucima velikih preokreta rijetka ili ne pretjerano odluujua,
kao 10. kolovoza 1792., 18. oujka 1871. ili u listopadu 1917.
Kad se vlast vue po cesti, dovoljno ju je samo pregaziti. Zbog
distance koju imamo prema oruju, ono je steklo dvostruko
obiljeje fascinacije i odvratnosti koje moemo nadii samo
rukovanjem orujem. Autentini pacifizam ne moe biti
odbijanje oruja, ve samo odbijanje njegove upotrebe.
Pacifizam bez mogunosti otvaranja vatre samo je teoretsko
oblikovanje nemoi. Taj apriorni pacifizam neka je vrsta
preventivnog razoruanja, ista policijska operacija. Zapravo se
pitanje pacifizma ozbiljno postavlja samo za onoga tko ima
mogunost otvoriti vatru. A u tom e sluaju pacifizam, naprotiv,
biti znak moi, jer samo smo u krajnjem poloaju moi
osloboeni nunosti otvaranja vatre.
Sa stratekoga gledita, ini se da se najvie isplati posredno,
asimetrino djelovanje; ini se da je ono najprimjerenije epohi:
okupacijska vojska ne napada se frontalno. Unato tome,
mogunosti urbanoga gerilskog rata na iraki nain, koji bi
zaglibio bez izgleda za ofenzivu, vie se treba bojati, nego je

prieljkivati. Militarizacija graanskog rata znai neuspjeh

pobune. Crveni su mogli trijumfirati 1921., no ruska Revolucija
ve je bila izgubljena.
Trebamo zamisliti dva mogua tipa reakcije drave. Prvi je
otvoreno, a drugi vie podmuklo, demokratsko neprijateljstvo.
Prvi poziva na destrukciju bez okolianja, drugi na suptilno, ali
nesmiljeno neprijateljstvo, kad drava samo eka da nas
mobilizira. Moe nas poraziti diktatura, ali i injenica da smo
svedeni na to da se suprotstavljamo samo diktaturi. Poraz se
sastoji kako u gubitku rata, tako i u gubitku izbora rata koji
emo voditi. I jedno i drugo je mogue, to dokazuje panjolska
iz 1936. godine: revolucionare su tada porazili i faizam i
republika.
im stvari postanu ozbiljne, vojska zauzima teren. Njezino
borbeno aktiviranje manje je nuno. Za to je potrebna drava
odluna poiniti pokolj, to je zasad samo prijetnja, poput
upotrebe nuklearnog oruja prije pola stoljea. Iako je ve dugo
ranjena, dravna zvijer i dalje je opasna. Ostaje injenica da je
pred vojskom potrebna velika masa koja preplavljuje njezine
trupe i zbratimljuje se s vojnicima. Potreban je 18. oujka 1871.
Kad je vojska na ulicama, to je pobunjenika situacija. Kad
vojska pone djelovati, ishod se ubrzava. Svatko smatra da
mora zauzeti stranu, izabrati izmeu anarhije i straha od
anarhije. Pobuna trijumfira kao politika snaga. Nije nemogue
pobijediti vojsku politikim sredstvima.
Smijenimo vlasti na lokalnoj razini.
Cilj svake pobune je postati nepovratnom. Nepovratnost
postiemo kad pobijedimo i vlast i potrebu za vlau, i imovinu i
sklonost prema njezinu stjecanju, i hegemoniju i elju za
hegemonijom. Upravo zbog toga pobunjeniki proces u
samome sebi sadri oblik svoje pobjede ili oblik svog
neuspjeha. to se tie nepovratnosti, destrukcija nikad nije bila
dovoljna. Sve je u nainu.
Postoje naini ruenja koji neminovno izazivaju povratak onoga
to je uniteno. Tko se iivljava nad mrtvim poretkom moe biti

siguran da e izazvati elju za osvetom. Isto tako, posvuda gdje

je ekonomija blokirana, gdje je policija neutralizirana, vano je
unijeti to manje patosa u ruenje vlasti. Treba je smijeniti uz
skrupuloznu leernost i porugu.
Decentralizaciji vlasti u dananje doba odgovara kraj
revolucionarne centralizacije. I dalje postoje Zimski dvorci, ali
njihova je svrha sada da ih zauzmu turisti, a ne pobunjenici.
Danas se moe zauzeti Pariz, Rim ili Buenos Aires, a da to ne
znai pobjedu. Zauzimanje parikog predgraa kao to je
Rungis sigurno bi bilo puno uinkovitije od zauzimanja Elizejske
palae. Mo vie nije koncentrirana u jednoj toki svijeta, ona je
sam taj svijet, njegovi tokovi i avenije, njegovi ljudi i norme,
njegovi kodovi i tehnologije. Mo je sama organizacija
metropole. Ona je savrena cjelokupnost svijeta robe u svakoj
od svojih toaka. Zbog toga lokalna pobjeda, zahvaljujui
mreama, izaziva planetarni udarni val. Napadai iz Clichysous-Boisa razveselili su mnoge Amerikance, dok su
pobunjenici iz Oaxace suuesnike pronali u samom sreditu
Pariza. Za Francusku gubitak centralizacije vlasti znai kraj
parike revolucionarne centralizacije. Svaki novi pokret nakon
trajkova 1995. to potvruje. Pariz vie nije mjesto gdje se
javljaju najodvanije i najupornije spletke. Da zavrimo, Pariz se
danas izdvaja samo kao obian cilj racije, kao teren pljake i
pustoenja. Kratki i brutalni upadi koji dolaze izvana napadaju
tokove metropole na tokama njihove maksimalnu gustoe.
Tragovi bijesa presijecaju pustinje tog lanog obilja i nestaju.
Doi e dan kad e prijestolnica i njezin straan ugruak vlasti
biti velianstveno srueni, ali to e se dogoditi na kraju procesa
koji e svugdje biti u naprednijoj fazi nego u prijestolnici.