M. pehar, Glavne teme rasprava na sjednicama EVC...

, 625-650

625

Milan pehar
GLAVNE TEME RASPRAVA NA SJEDNICAMA EVC
VEZANE UZ SJEDINJENJE KRANA
Prof. dr. sc. Milan pehar
UDK: 261.8 EKUMENSKO VIJEE CRKAVA
Prethodno priopenje
Ve prije nego su se dvije glavne ekumenske grupe Vjera
i ustrojstvo i ivot i djelo povezale u jednu grupu Ekumensko vijee Crkava (dalje: EVC) vidjelo se da ekumenski put nije
jedinstven niti jedincat. Svi se slau da do jedinstva krana mora
doi zato to to Krist hoe ve u svojoj velikosveenikoj molitvi (da budu jedno) i zato to je razjedinjeno kranstvo, k tome
neprijateljsko raspoloenje jednih kranskih Crkava i zajednica
prema drugima, sablazan za svijet u kojemu svekoliko kranstvo
ima temeljnu zadau navjeivati radosnu vijest evanelja i uiniti
ovaj svijet novim stvorenjem prodahnutim Kristovim uskrsnuem
i Bojim duhom. Pokazalo se je kroz 60 godina postojanja EVC
da teorija i praksa nuno moraju ii zajedno isto tako kao to svi
krani nuno moraju ii zajedno. Na svojim skuptinama u cjelini
EVC vie je pozornosti posvetilo praktinome ujedinjavajuemu
nego teoretskome (jo uvijek) razjedinjavajuemu kranstvu.
Moemo to promatrati kao dobru pedagogiju ili kao strah od diranja
u ono to nas teoloki razjedinjuje kako ne bi sve nastojanje oko
sjedinjenja propalo. injenica je da imamo temeljne ujedinjavajue,
kao i temeljne razjedinjavajue elemente. Moda je ipak bolje poeti s onim prvima, jer, jednostavno, s neim se mora poeti.
Ovdje sam pokuao dati samo presjek i to samo nekih temeljnih teolokih tema koje nas vie ujedinjuju nego razjedinjuju.
Naravno da ima nijansiranih razliitosti o poimanju Trojstva i osobito to se tie Crkve, sluba u Crkvi, sakramenata. Ima razlika i u
poimanju jedinstva i duhovnosti. Ali u ovim temama vidi se naglasak najprije na onome to nas ujedinjuje. Ovo nije prikaz svih tema
kojih ima na stotine koje su se obraivale kroz 60 godina. Takoer
nijedna od ovih tema nije iscrpno prikazana. Nijedna od njih nije na
skuptinama razmatrana sa svih strana kao zasebna tema. Na skuptinama se je ponajprije dao naslov glavne teme, a onda je dolazilo
do raznoraznih raspravljanja povezanih s tim naslovom. Bio bi to
zaseban i osebujan rad kada bi se npr. samo izvadilo reenice u 2000
stranica teksta koje govore o jedinstvu, a koje su razbacane po

626

Rijeki teoloki asopis, god. 18 (2010), br. 2

raznim temama. Tu bi se vidjeli i razliitost i bogatstvo i put razvoja

ve samo te jedne teme, odnosno jedne rijei jedinstvo. Ostaje nam
ovdje ipak pozabaviti se barem s glavnim temama kao okosnicom
za bit kranstva i kranskoga vjerovanja, i za nae sjedinjenje!
Kljune rijei: Bog, Trojstvo, Isus Krist, Duh Sveti, Crkva,
slube, sakramenti, krtenje, euharistija, jedinstvo, razliitost, duhovnost.

***

1. Bog Stvoritelj teologija stvaranja

Bog je stvorio svijet iz niega, ali s ljubavlju koja ne prestaje
djelovati u svijetu. Stvaranje je in Presvetoga Trojstva. Svijet, kao
Boje stvorenje, je dobar, to kae ve biblijsko izvjee o stvaranju.
Iz te dobrote svijeta proizlazi ovjekova (ovjek = slika Boja) odgovornost za svijet i zadaa koju mu je Stvoritelj zadao na samome
poetku. Stoga je ovjek duan prilaziti stvorenome s potovanjem i
ljubavlju. Krani su, zajedno s drugim ljudima, sudjelovali u unitavanju stvorenoga. Zbog toga se moraju kajati i popraviti uniteno te
sudjelovati kako bi se sve stvoreno obnovilo u Kristu (usp. Ef 1,10).
Teologija stvaranja dovodi nas do etike ekonomije, ekologije i drutvene pravde (br. 1844-1856).1
Vjera, dakle, u Boje stvaranje je vjera u dobro, u svrsishodnost svega stvorenoga, u peatu sluenja koje sve stvoreno ima. Zapravo, bit svega stvorenoga je sluenje. Samo tako ostaje, odnosno
ponovno se uspostavlja harmonija stvaranja. Ovdje se sluenje ne
rabi u smislu slunikoga nego upravo u smislu dostojanstva i zadae koja je ovjeku i svemu stvorenome zadana.
Bog stvoritelj nije promatran izolirano, nego se odmah naglaava stvarateljska uloga Presvetoga Trojstva koja se nastavlja i danas
putem Duha Svetoga, a svoju puninu dostie u Kristu. Tako u nenaglaavanju monarhinosti stvaranja sve stvoreno nalazi svoj smisao.
Bog koji je dao ivot ne naputa stvorenje, ve s njime stvara Savez.
To je dokaz da Bog nije nedohvatljiv, a ovjeka je stvorio kao par1

Usp. Enchiridion oecumenicum, EDB, Bologna, 2001., (dalje: EO). Tekstovi u dokumentima podijeljeni su na brojeve. Kako bi bilo olakano itanje ovoga tekstva, brojeve iz navedenoga djela
donosim u samome tekstu.

M. pehar, Glavne teme rasprava na sjednicama EVC..., 625-650

627

tnera koji ima zadau svjedoenja Boje ljubavi svemu i u svemu

stvorenome, da bude onaj koji e pjevati Gospodinu pjesmu novu
2388-2396. ovjek je dobio obeanja i zapovijedi kako se ponaati
u svijetu (br. 117). Bog u stvorenome daje svjedoanstvo o sebi i o
Sinu, s kojim se je najvie pribliio ovjeku (br. 217), opratajui mu
u Kristu njegove grijehe, jer on ima mo i nad grijehom i nad smru
(br. 4). Jedinstvo u ovjeku, jedinstvo meu ljudima, jedinstvo meu
kranima Boje je stvarateljsko djelo (br. 4, 47, 90, 94).
2. Isus Krist
Za EVC kranin je samo onaj koji priznaje da je Isus Krist pravi Bog i pravi ovjek. Sve je po njemu i za njega stvoreno, on dolazi
od Oca k nama. Stoga naa kristologija ne moe biti niti odozgor niti
odozdol nego je i jedno i drugo. Svi smo mi primili od njegove punine. Divinizacija ovjeka dolazi od Kristovoga utjelovljenja, oovjeenja (br. 1395-1404). Krist je Gospodin (br. 24) i novi ovjek koji
stvara novo stvorenje (br. 427). Kristovo utjelovljenje je dijeljenje,
zagrljaj ivota od strane ivota, potpuno Boje izjednaenje s objektom svoje ljubavi (br. 1402). Ve je utjelovljenje otkupljenje, to sa
sobom donosi radost ivljenja. Stoga Isusa Krista valja gledati kompletno, ne samo kroz njegovu muku i smrt. I ne samo njegovu muku
i smrt, nego i radosne trenutke njegovoga ivota (svadba u Kani)
valja promatrati kao dio njegovoga otkupiteljskoga ina. U temelj
kranskoga svjedoanstva spada: Krist je spasitelj svijeta. Spasenja
nema izvan njega, jer je on put, istina i ivot. On je Gospodin i Uitelj. To je ujedno ono to razdijeljene krane neminovno povezuje
i od njih trai jedinstvo koje sam Krist eli (br. 216, 804, 2378). On
je nada svijeta, svjetlo, na mir (br. 157, 349, 1184) zato to je na
osloboditelj od grijeha, kako osobnoga tako drutvenoga (br. 977).
Krist ne samo da oslobaa, nego oslobaa zato da bi ujedinio (br.
1041). On je jedini, istinski, vjerni svjedok Boji (br. 821). On je
prvi evangelizator (br. 105) koji nas sve potie na evangelizaciju.
Umro je i uskrsnuo za sve ljude; stoga ukida svaki oblik egoizma i
partikularizma (br. 416). Ne smijemo odbacivati njegov kri, tako

628

Rijeki teoloki asopis, god. 18 (2010), br. 2

on nama nee uskratiti svoj ivot (br. 831). Kultura koju je on stvarao za ivota i kranska kultura koju stvara u svijetu poslije svoje
smrti i uskrsnua je sveopa kultura, odnosno kultura koja obuhvaa
sve kulture, tj. kultura koja govori svim kulturama (br. 879). S njima
se ispunja povijest (br.1038). Da bi se to dalje ostvarivalo i unaprijed
anticipiralo eshatoloku ispunjenost, mora mu se dati mjesto meu
siromanima i tlaenima, ali kao znak njihovoga oslobaanja od svih
tih jarmova od kojih ih Krist eli osloboditi (br.1038). Tako je Krist
ivot cijeloga svijeta (br. 1410-1419), glava Crkve (br. 63). Tako se
stvara kraljevstvo Boje, iji je temelj Krist (24).
3. Duh Sveti
Mora se priznati da je, prije svega pod utjecajem Pravoslavne
Crkve, EVC uzimalo vie u obzir i puno vie poelo davati mjesta u
svojim raspravama Duhu Svetome. Tek e se u zadnje vrijeme pojaviti pentekostalni pokreti, takoer s naglaavanjem, ali vie darova
Duha Svetoga nego njega samoga, i to vie ekstatinih darova negoli
darova zalaganja za svijet. Duhu Svetome tek je 1991. god. posveena 7. skuptina u Canberri pod naslovom: Doi, Due Sveti, obnovi
cjelokupno stvorenje. Upravo s kranskoga Istoka Parthenios iz
Aleksandrije prvi progovara teoloki o Duhu Svetome i odmah ga
povezuje s pravoslavljem za koje se govori da je upravo pravoslavlje pneumatolokoga karaktera premda izlaga vjeruje da su to sve
Crkve i da su to sva stvorenja.
Naravno da se Duha Svetoga nikako ne smije izdvojiti iz
Presvetoga Trojstva, ono to opet najvie naglaava pravoslavlje.
Duh Sveti o kojemu ovaj izlaga govori razlikuje se prilino od slike
Duha Svetoga koju daju pentekostalci. Izlaga naglaava upravo suprotno od njih: Duh Sveti ne otkriva nam potpuno Boga nego nam,
naprotiv, pokazuje da Bog ne bi bio Bog kada bi se o njemu sve
znalo. Duh Sveti je nazoan u euharistiji i u Crkvi uope (br. 14781480). On je Snaga Boja koji boansku snagu izlijeva nad narod
Boji. On je svet, kako bi ga se razlikovalo od drugih duhova, jer
njegova svetost proizlazi iz snage Presvetoga Trojstva.

M. pehar, Glavne teme rasprava na sjednicama EVC..., 625-650

629

Na skuptinama se uglavnom ne raspravlja o proizlaenju

Duha Svetoga od Oca preko Sina ili od Oca i Sina, famozni Filioque, koji nije samo povijesni nego teoloki umetak zapadne teologije. Samo se spominje da proizlazi od Oca (br. 1672), kao to e
se inae tu i tamo spominjati i od strane nekih zapadnih teologa da
bi trebalo i na Zapad vratiti prvotno nicejsko-carigradsko vjerovanje. Duh Sveti je izvor ivota. On neminovno ulazi ve u teologiju
stvaranja, a vrhunac pneumatologije je u dogaaju Pedesetnice. To
je trenutak stvaranja Crkve, najue vezan, dakle, uz treu boansku
osobu.
No bilo bi previe simplicistiki govoriti, to se vie puta
teoloki neispravno naglaava upravo kod karizmatskih pokreta, o
teolokom podjeljivanju djelovanja osobama Presvetoga Trojstva.
Po toj teologiji Otac je onaj koji stvara svijet, Krist je onaj koji ga
otkupljuje, a Duh Sveti je onaj koji stvara Crkvu. Presveto Trojstvo
je neodvojivo i stoga nazono, kako u inu stvaranja svijeta tako u
inu otkupljenja svijeta, kao i u samoj Crkvi. Jednako je tako upitno
nazvati sadanju eru erom Duha Svetoga. Kriva teologija stvaranja
i nedostatni pneumatoloki naglasci u kristologiji potisnuli su Duha
Svetoga ili ga uinili slugom Isusa Krista. Ali ako je Duh Sveti
(jedini) stvoritelj Crkve, onda smo doli u problem s nestvorenom
Glavom Crkve Kristom. Zato ostaje ona stara sigurna teologija
Istoka: Otac je Svjetlo, Sin je Svjetlo, Duh Sveti je Svjetlo (br. 1485).
Kristovo uskrsnue i izljev Duha Svetoga u Novom zavjetu
idu zajedno. Bez Duha Svetoga mi ne bismo mogli prihvatiti vjeru
u Kristovo uskrsnue (br. 723). Ali skuptine ti teoloki problemi
niti njihovo ralanjivanje ne zanimaju. Njih manje zanima osoba
Duha Svetoga, a vie djelovanje, odnosno njegova nazonost, njegovi konkretni vidljivi i opipljivi tragovi u svijetu.
Jasno je da se tu odmah na prvo mjesto stavlja Crkvu. On je
ivot Crkve i po njemu je Crkva jedna, sveta, katolika i apostolska.
On je Hagios ho Theos, Hagios ischiros (Sveti Jaki), Hagios athanatos (Sveti Besmrtni), kako na himanski nain pneumatologiju razvija
istona Crkva. On govori i danas Crkvama kao to je govorio nekada, prema Ivanovom Otkrivenju, Crkvama u Efezu, Smirni, Per-

630

Rijeki teoloki asopis, god. 18 (2010), br. 2

gamu, Tijatiri, Sardu, Filadelfiji, Laodiceji. Ve ta tvrdnja EVC da

Duh Sveti govori Crkvama daje do znanja priznanje Crkava. Crkve
imaju ve sada, dok su jo razjedinjene, zajedniku zadau svjedoenja Trojstva u svijetu, kao i trajnu zadau puta prema vidljivome
jedinstvu. Tako Duh Sveti je onaj koji Crkvu ini svetom, ime ona
sama sebe ne moe uiniti (br. 1484-1492).
Duh Sveti obnavlja sve stvoreno i tako ini da nita od stvorenoga to je dobro ne propadne. On je takoer onaj koji vodi povijest.
To je put od simbolike Babilona (= razjedinjenosti) do Pedesetnice
(= jedinstva u razliitosti) (br. 1499-1500). Tako Duh Sveti stvara i
odrava katolicitet Crkve. Ujedno nas Duh Sveti potie i poziva da
kao zadau dalje podravamo taj katolicitet. Ni on nije u uniformiranosti nego u razliitosti. Upravo je to djelo Duha Svetoga: posebnost
svakoga (br. 414-421) koja ostavlja netaknutim blago slobode (br.
1569-1578). Duh Sveti je onaj koji nas dovodi do pomirenja i do
meusobnoga dijeljenja kao to boanske osobe sebe jedna drugoj
dijele, darivaju. To je misija Duha, misija Crkve, misija, poslanje
svakoga vjernika (br. 1642-1647). Spominje se jo Duh i molitva, ali
je molitva shvaena ne toliko kao dio osobne duhovnosti nego kao
poticaj na drutvenu pravdu.
4. Vjera
Niti klasina protestantska formulacija samo vjera danas u
pluralnome drutvu ne govori puno. Mnoge su vrijednosti uzdrmane
i relativizirane, pa tako i kranska vjera. Nju valja ponovno preformulirati, ali svakako staviti je u kontekst s kranskim ivotom, na
to upuuje ve prva skuptina EVC prije 60 godina (br. 5, 6, 14). U
kontekstu meunarodnoga govorenja o slobodi izraavanja i vjerovanja i kranstvo mora prihvatiti da je svatko slobodan i da svatko
ima pravo izabrati vlastitu vjeru ( br. 42).
Do danas je ostao problem ili bolje rei napetost koja se nikad
nee i ne moe razrijeiti izmeu slobodnoga izbora vjere i zadae
navijetanja kranstva, odnosno zadaa misijskoga poslanja koje
gotovo sve kranske Crkve podjednako osjeaju. Tu dolazi pitanje

M. pehar, Glavne teme rasprava na sjednicama EVC..., 625-650

631

prozelitizma koje u posljednje vrijeme najvie potee Pravoslavna

Crkva, pitanje tolerancije podruja na kojemu je ve nikla odreena kranska zajednica. Upravo se ipak tu trai odreena povezanost, gostoljubivost i gostoprimstvo prema drugim kranskim
zajednicama (br. 100-102). Inae e se opet u misijskim krajevima
stvarati ono to se je nekad stvaralo na Zapadu: ije podruje, njegova i vjera (br. 1441, 1974-1977, 2224).
Kranska vjera je apostolska vjera (br. 277). Ona je izraena i
stoljeima se predaje u svim kranima zajednikome Nicejsko-carigradskome vjerovanju koje uglavnom svi krani mole u svojim Crkvama.. Njega treba objasniti tako da bude razumljivo dananjemu
ovjeku.2 Ali takoer da bude razumljivo svijetu kojemu se danas kranstvo obraa ispovijedajui vjeru u Krista (br. 1138). To ne smije
biti puka izjava, to nije neto to je samo predano, kao mrtva predaja,
nego neto to predano ivi. Predana nam je dakle iva vjera (br.
799). Ona se treba oitovati u kranskome ivljenju i u kultu. Kult
spada neminovno u kransko ivljenje. S pravom se tvrdi u Uppsali
(1968. godine): Iza krize kulta stoji openito kriza vjere (br. 496).
Zato valja produbiti studij vjere kako bi se dolo do korijena krize
kulta koji mora ostati s njom u uskoj povezanosti.
Znanost takoer moe staviti vjeru u krizu, ali u biti ve se
desetljeima trude znanstvenici i teolozi pokazati kako se znanost i
vjera ne iskljuuju nego nadopunjuju.3 No ono to se naglaava na
skuptini u Nairobiu 1975. god. nije pitanje sukoba izmeu znanosti
i vjere kao onih koje se meusobno nijeu, osobito znanost vjeru (jer
ne mogu postojati znanstveni dokazi protiv Boje opstojnosti nego
mogu postojati samo takve hipoteze), nego je pitanje etike u znanosti
koju, tvrdi se ovdje, sama znanost nije u stanju rijeiti budui da
2

Kod katolika i protestanata imamo takoer mogunost moljenja tzv. Apostolskoga vjerovanja.
Katolici mogu ponekad rabiti i onu formulaciju vjerovanja koja se izraava kroz pitanja i odgovore
prilikom podjeljivanja sakramenta krtenja. I meu protestantima i meu katolicima ima onih teologa koji govore o promiljanju o takvim formulacijama Vjerovanja koje e dananjemu ovjeku
biti razumljivije nego to su mu razumljive neke formulacije Nicejsko-carigradskoga vjerovanja.
Na toj liniji s katolike strane promilja i Rahner. Usp. H. SCHTTE, Glaube im kumenischen
Verstndnis, Bonifatius-Lembeck, Paderborn-Frankfurt, 1994.
Ve imamo mnotvo literature kojom osobito znanstvenici ele dokazati da izmeu vjere i znanosti nema sukoba te da su sukobi za njih nadiene stvari. Spomenimo samo neke knjige izile
u hrvatskom prijevodu: L. LEDERMANN, Boja estica, Izvori, Zagreb, 2000.; A. BENZ - S.
VOLLENWEIDER, Baca li Bog kockice, Kranska sadanjost, Zagreb, 2008.

632

Rijeki teoloki asopis, god. 18 (2010), br. 2

ne moe propisati ono to je dobro. Takoer postoji problem koji se

ne tie izravno znanstvenih dokaza protiv Boje opstojnosti, nego
o znanstvenom materijalizmu to se tie stvorenoga ili stvaranja.
Kranstvo eli dati svoj kranski koncept stvaranja kako bi spasilo
ljudsko bie od istoga materijaliziranja (br. 975).
Vjera u Krista neprestano se susree s nevjerom i s raznim
ideologijama. S jednima i drugima vjera mora voditi ne borbu nego
dijalog, svjesna toga da se u samo kranstvo uvlai i nevjera i raznorazne ideologije protiv kojih se unutar sebe same mora boriti i ne
dozvoliti ulaz nadiranju sinkretizma (br. 868, 887). Vjera se gubi, zadobiva raznorazne ideoloke i ine oblike ukoliko se ne konkretizira u
svakodnevnici ivljenja i svakovrsnoga ovjekovoga rada.
5. Krtenje
Openito, osim samo spominjanja rijei sakramenti, i to u
posljednje vrijeme sve vie, o sakramentima se u cjelini i openito
na skuptinama EVC ne raspravlja i ne govori. Sigurno je to zbog
toga to je veina lanica EVC protestantske provenijencije, a meu
njima ima bitnih razlika. Ima ih koji e prihvatiti 2 ili 3 sakramenta,
ali neke ak niti njih nee nazivati sakramentima. Pravoslavlje sa
svojih 7 sakramenata kao u Katolikoj Crkvi oito nije na ovome podruju moglo biti dovoljno zastupljeno da napravi jednu ravnoteu.
O krtenju se pak govori na vie mjesta i to ne teoloki u prvome redu nego s ciljem i eljom da sve Crkve, barem lanice, priznaju
meusobno krtenje, do ega niti nakon 60 godina postojanja EVC
nije dolo, ali se neprestano naglaava ono to je ve na poetku
reeno: jedno krtenje koje proizlazi od jednoga Gospodina, jedne
vjere, jednoga dara Duha (br. 276). Odatle proizlazi da bi krani
jedni drugima trebali priznavati krtenje, odnosno jo se 1968. god.
u Uppsali moli da Crkve prihvate temeljne elemente obreda krtenja
uzimajui u obzir bogatstvo razliitih kranskih tradicija. Takoer
se moli Crkve da podjeljuju sakrament krtenja u nazonosti vjernika jer tako dolazi do izraaja obiljeje zajednitva koje u sebi nosi
ovaj sakrament inicijacije (br. 509).

M. pehar, Glavne teme rasprava na sjednicama EVC..., 625-650

633

Sakrament krtenja je umiranje i uskrienje s Kristom. Krtenik pristupa k Ocu preko Duha Svetoga te tako zapoinje novi ivot
slavljenja Boga i sluenja blinjemu. To je temeljna teologija sakramenta krtenja koju daje EVC (br. 508). Jo se dodaje vana, ali
zanemarena komponenta sakramenta krtenja: ono ima eshatoloko
znaenje. Taj sakrament nas obnavlja, postajemo novo stvorenje,
ulazimo u zajednitvo Crkve. Zanimljivo je da je s ovom eshatolokom komponentom krtenja povezana danas ve zaboravljena
rije askeza. Ovdje askeza znai ne nekadanje naglaavanje poganskoga vjebanja s manje ili vie primjesa sadomazohizma, nego
askeza proizlazi iz agape, iz boanske koinonie. Takva askeza poboanstvenjuje ovjeka i obnavlja svijet (br. 700).
6. Euharistija
Kao o jednome sakramentu, tako se neprestano kroz 60 godina na skuptinama EVC naglaava jedna euharistija koja se slavi s
jednim kruhom. Ono to neprestano osjeamo, osobito kada se nalazimo zajedno na bilo kojoj kranskoj proslavi vezanoj uz euharistiju kada lanovi druge Crkve ne mogu sudjelovati kod istoga
euharistijskoga stola - taj zajedniki osjeaj boli izraen je jasno i
dramatino u svojoj jednostavnoj konstataciji: Nema mjesta gdje
su podjele naih Crkava vidljivije i bolnije nego oko stola Gospodnjega. Nema vie, nego je samo jedan stol Gospodnji. Crkve moraju ponizno traiti jedinstvo oko ovoga stola (br. 278). Moda nam
Gospodin ostavlja tu bol s euharistijskoga stola kako bi nas pourio
da budemo jedno, da jedemo-dijelimo jedan kruh i da pijemo iz jedne ae. Euharistija stvara zajednitvo s Kristom i meusobno. Nesudjelovanje kod istoga stola euharistijskoga pokazuje da jo nismo
zajedno.
EVC uope ne raspravlja o euharistijskim terminologijama
kao to je pretvorba te kada se ona dogaa, dogaa li se i koliko
traje, to je spomen-memorija. Ali naglaava da je euharistija bitni
element kranskoga kulta jer, kae se doslovno, gotovo podsjeajui na transubstancijaciju, sakrament tijela i krvi Kristove, prolivene

634

Rijeki teoloki asopis, god. 18 (2010), br. 2

za otputanje grijeha, hrana je zajednitva putem koje krani sudjeluju u njegovom ivotu (br. 510). Takoer se pokuava poticati sve
Crkve, bez obzira na shvaanje euharistije, da se svi vrate na tradicionalno kranstvo kada se slavila euharistija svake nedjelje, da rabe i
nove stilove euharistijskoga slavlja. Najsporniji ostaje poticaj da svi
sudionici euharistijskoga slavlja komuniciraju, da se prieste. S tim
u svezi dan je poticaj da svaka Crkva preispita svoja pravila pristupa
priesti, drei se Kristove molitve da svi budu jedno (br. 510-511).
Euharistija je sredite Crkve i vidljivi znak jedinstva Crkve.
Lomljenje i dijeljenje euharistijskoga kruha vodi krane u svijet,
gdje takoer treba svjedoiti Krista lomei i dijelei te tako obnavljajui svijet (br. 1140-1142). Tako je euharistija vezana uz novi svijet.
No ve se odavno postavlja pitanje kako euharistija moe biti
znak novoga svijeta kad je upravo ona, znak jedinstva, ustvari pokazatelj naega nejedinstva. Nejedinstvo se vidi danas u dvjema grupama. Jedna grupa tvrdi da upravo zato to je euharistija sakrament
jedinstva ne moe se sprjeavati komuniciranje i drugih krana.
Druga grupa tvrdi obrnuto: ako nismo u svemu jedno, onda ne moemo pristupati sakramentu jedinstva. Na nekim lokalnim podrujima
razliite kranske zajednice prakticiraju meusobno prieivanje,
priest svih nazonih, dok njihovi vrhovni autoriteti radije o tome
ute i preutno doputaju takvu praksu negoli da je zabranjuju. To za
EVC ipak nije trajno rjeenje niti rjeenje bez posljedica. Jo se je
1961. postavljalo pitanje moe li se nai neke sluajeve zajednikoga prieivanja i dok jo nema potpunoga jedinstva (br. 286-287).
Katolika Crkva kasnije e na Drugom vatikanskom saboru na
to odgovoriti sa communicatio in sacris u odreenim prilikama,
to e ui i u Kodeks.4 Pravoslavna Crkva meutim s time se uope
ne slae jer za pravoslavne euharistija je najvii oblik jedinstva,
a ne sredstvo da ga se postigne (br.1898). Njena pozicija tu je ja4

Communicatio in sacris u Katolikoj Crkvi takoer nije proizvoljna stvar. Nju je mogue prakticirati uglavnom kada su ispunjena 2 temeljna uvjeta: da vjernik jednako vjeruje u euharistiju kako
vjeruje Katolika Crkva i da njemu nije dostupan njegov vjerski slubenik. Osim ta dva uvjeta ima
jo fleksibilnosti u praksi Katolike Crkve.

M. pehar, Glavne teme rasprava na sjednicama EVC..., 625-650

635

sna. Vezana je uz ekleziologiju, vezana je uz slube u Crkvi (reenje

mukaraca, apostolsko nasljee).
7. Crkva
O Crkvi se je tijekom 60 godina govorilo vie nego o Trojstvu
i vie nego o sakramentima inicijacije. Na neki nain to je logino,
jer to se osoba Presvetoga Trojstva tie, tu smo ve jedno (iznimka
je vjerovanje u izlaenje Duha Svetoga). Moda ima vee slinosti
meu kranima to se tie bitnoga u sakramentima inicijacije. Ali
poimanja su Crkve, njenog ustrojstva, njene uloge, dosta razliite. A
ipak krani, kada nastupaju u svijetu, nastupaju zajedno kao jedna
Crkva.
Razumljivo je da su se skuptine morale pozabaviti vie pojmom Crkve kako se ne bi pomijealo bit Crkava s biti EVC, koje
nije neka nova Crkva. Kada se u dokumentima govori o Crkvi, onda
je svima jasno da ju je ustanovio Isus Krist, koji je Glava Crkve.
Prihvaa se vjerovanje u Crkvu s karakteristikama iz nicejsko-carigradskoga vjerovanja: jedna, sveta, katolika i apostolska, pri emu
poimanje ovih bitnosti Crkve Kristove nije ujednaeno.
Bog se slui Crkvom kako bi obznanio radosnu vijest spasenja.
Crkva nije zgrada, nisu samo klerici nego i laici. Dakle, ona je zajednitvo, koinonia. To zajednitvo u njoj dre boanske osobe. Stoga
njeno zajednitvo nije neko organizacijsko zajednitvo nego zajednitvo ljubavi i dijeljenja. To ivo zajednitvo sa sobom ne donosi
uniformiranost ve, naprotiv, zajednitvo u punom razvoju razliitosti. Crkva pomae svakome da doe do punine svojega identiteta.
Na skuptinama puno se govori o Crkvi kao zajednitvu i svemu to ono obuhvaa. Ne iskljuuje se organizirano zajednitvo, ali
se naglaava ono karizmatsko, to se ne smije izjednaavati s karizmatskim pokretima jer se ovdje radi o tome da svatko svoje primljene darove slobodno daje na slubu Crkve kao zajednitva (br. 1044),
ali takoer i za stvaranje zajednitva cjelokupnoga ljudskoga roda
(br. 183). Dakle, naglaava se karizma sluenja, ne Crkvi kao instituciji, nego Crkvi kao zajednici, zajednitvu i jedinstvu Crkve, a to

636

Rijeki teoloki asopis, god. 18 (2010), br. 2

zajednitvo Crkve Crkvu tjera u svijet stvarati zajednitvo meu

ljudima. U svome zajednitvu u razliitosti Crkva mora stvarati jednakost spolova, dobi, rasa, nacija, kultura, jezika (br. 1638, 1641,
1648), ali onda i svjetske ekonomije, pravde i mira u svijetu. Tako je
Crkva zajednica suosjeanja i dijeljenja s drugima. Ona mora znati
svoje limite u svijetu. Ne smije se pretvoriti u socijalnu djelatnicu.
Evanelje se ne smije izjednaiti s drutvenim sustavima i pretvoriti
u socijalu (br. 64), nego navijetati Krista raspetoga i uskrsloga u
svijetu punome nepravdi i raznoraznih problema. Ona tome svijetu
ne moe ponuditi gotova ekonomska i ina rjeenja, ali mu moe i
mora ponuditi nadu.
Njezino temeljno poslanje je pomiriti sve ljude s Bogom i
meusobno (br. 1646). Stoga sama mora biti svjedok nazonosti
kraljevstva Bojega u njoj sa svim onim komponentama koje to kraljevstvo Boje u sebi sadri (slavljenje Boga i svega to je on stvorio,
pravda, ljubav i mir) (br. 196). No budui da sve to niti ona sama ne
ostvaruje, mora se stalno mijenjati. Sama zadaa svjedoenja potie
je na to neprestano mijenjanje.
Katolika Crkva prihvatit e prije ovo poimanje Crkve nego
Pravoslavna, koja naglaava svetost Crkve. Inae se veoma esto u
dokumentima EVC govori o grijesima prolosti krana, odnosno
kranskih Crkvi. U prvoj zadai Crkve u svjedoenju na prvo
mjesto dolazi navjetaj evanelja, Kristova otkupiteljska uloga u
njegovoj smrti i uskrsnuu, ime Bog stvara sve novo i daje nove
oblike i smisao svemu stvorenome, trajna nazonost Pedesetnice u
Crkvi (br. 214-231).
Za razliku od nekadanjega poimanja borbene i pobjednike Crkve, danas se sve vie nudi slika Crkve kao hodoasnice, ali
ipak ne smijemo ukloniti iz Crkve komponente borbe i pobjede nad
zlom ovoga svijeta (br. 195). Crkva odnosno kranstvo danas se
sve jae vidi u ulozi sluenja svijetu. Ono eli dati svoj doprinos u
borbi protiv svake vrste diskriminacije, u borbi za pravdu i mir. Tu
se kranstvo osjea dosta snanim, usprkos stalnoj svijesti da nije
dovoljno autentino radi svoje razdijeljenosti, i tu eli biti partner
svijetu i stupati sa svim svjetskim organizacijama u borbi za pravdu

M. pehar, Glavne teme rasprava na sjednicama EVC..., 625-650

637

i mir (br. 260-269). No Crkva u tim zadaa vidi svoju ne politiku

nego proroku ulogu (br. 464-466). Proroku u smislu da se svijet
mora obnavljati i ii prema boljitku makar se stvarnost ne pokazuje
takvom nego jo uvijek vladaju ratovi i korupcija.
Sve ovo ne spada u vanjsku stvar Crkve i crkvene politike
nego u njenu sakramentalnost. Njezina organiziranost, njene strukture moraju se bazirati i poivati na njenoj sakramentalnosti. Nju
ne odreuju socioloke datosti nego Duh Sveti koji sve obnavlja i
ini sve novo (br. 707). To proizlazi iz vjere u Crkvu svetu. Svetost
Crkve je svetost za cijeli svijet, svetost koja se doivljava kao pomirenje, mir i pravda koje se moraju ostvarivati u zajednici (br. 1674).
Tako se Crkva sve vie manifestira ne kao neka za sebe zatvorena
tvrava nego kao narod Boji (br. 1686) koji pokazuje svijetu ljubav
Boju (br. 1687). Sve vee zajedniko djelovanje Crkava sve vie
dovodi do svijesti da je Crkva jedna, sveta, katolika i apostolska
sve vie ekumenska. To je njezina vana komponenta koja nije nova
komponenta nego mora biti sadrana u prvim etirima. U svakom
sluaju ta komponenta stvara jedno novo shvaanje Crkve u sebi.
Veoma je tona tvrdnja: Zahvaljujui ekumenskim susretima, dijalogu koji se je uspostavio meu nama i prigodama koje smo imali
za zajedniko nastupanje kao krani i kao Crkve, svi smo promijenili miljenje jedni o drugima i uili jedni od drugih na podruju
bratske ljubavi, teolokoga rada, kulta i diakonie (naglasio autor)
(br. 1723). Tako Crkve vie ne ive izolirane jedne od drugih, vie
razumiju i vie potuju jedne druge, vie se susreu zajedno, vie zajedno izmjenjuju duhovna iskustva, vie zajedno rade na teolokom
podruju (br. 1724).
Takve trebaju izii pred svijet, jer Crkva ima zadau u svoje
zajednitvo privui i dovesti sve one koji su jo vani. Njena zadaa je navijetanje rijei Boje i dijeljenje sakramenata u prvome
redu (br. 109, 277, 880-901). Sve Crkve lanice EVC ispovijedaju
da je Kristova Crkva jedna i da sve u njoj imaju udjela, ali i to da je
zadaa svih dovesti do konanoga jedinstva jedne, svete, katolike i
apostolske Crkve koja slavi jednu euharistiju (br. 2379). Ono to je
bilo reeno na samome poetku prije 60 godina, to se i danas ponav-

638

Rijeki teoloki asopis, god. 18 (2010), br. 2

lja: jedinstvo nam je darovano (br. 4). Boja je stvar kada e se ono
konano ostvariti. Mi jo ne znamo niti kakvo e to jedinstvo tono
biti. Ali neke crte moemo nazirati iz Biblije, tradicije, iz posebnosti
svake Crkve. Sve posebnosti, sva bogatstva razliitosti dovode do
jedne jasnoe: jedinstvo koje traimo i za koje molimo sastoji se u
tome da budemo svi jedno na svakome mjestu. Samo se tako moe
vidjeti jedinstvo, svetost, apostolicitet i katolicitet Crkve svagdje po
svijetu (br. 418-422).
8. Slube u crkvi
Kada se je o slubama u Crkvi prvi puta progovorilo jasnije na
skuptini u Evanstonu 1954., Pravoslavna Crkva s potpunom jasnoom zastupa apostolsko nasljedstvo koje tijekom povijesti kranstva prelazi s biskupa na biskupa. Ovdje je odmah reeno takoer
da ureenje Crkve, kao i za veliki ostali dio kranstva, mora biti
episkopalno. Jedinstvo Crkve uva se jedinstvom u episkopatu. Episkopalna struktura Crkve takoer je bitna za sakramentalni ivot (br.
103).
To e se naglasiti i kasnije u dokumentu kada se bude govorilo
openito o ministerijalnoj slubi odnosno o ivotu ivljenoga zareenoga sveenitva: Zareeni slubenici imaju posve preciznu ulogu u Crkvi: oni su slubenici rijei i sakramenata. Bog poziva ljude u
zareenu slubu i svaki se kranin treba pitati zove li ga Bog u ovu
slubu ili u laiku slubu (br. 180). Nema sumnje, dakle, da postoji
zareena sluba, ali se nee precizirati biskupska ili sveenika.
S druge strane nalaze se oni koji apostolsko nasljee, biskupsko reenje ne dre bitnom tokom za ono to sainjava Crkvu.
Ostaje pitanje, postavljeno ve davne 1961. god. na skuptini u New
Delhiu, kako doi do slube koju e svi prihvatiti. Zaduuju se za to
teoloki, biblijski i povijesni studiji. (br. 280). Kasnije e se opet na
skuptinama navraati na pitanja sluba u Crkvi. ini se da bi jedno
episkopalno ureenje moglo postati prihvatljivim za sve.
to se papinske slube tie, ona se nalazi samo u Katolikoj
Crkvi i boanskoga je prava. Pravoslavna bi ga Crkva mogla pri-

M. pehar, Glavne teme rasprava na sjednicama EVC..., 625-650

639

hvatiti kao primus inter pares, a neki protestanti kao isto ljudskoga
prava.5 O toj slubi skuptine ipak ne vijeaju. Sve se vie naglaava sveope sveenitvo, zadobiveno putem krtenja, i nezamjenjiva
uloga laika koji upravo svoju vjeru posve konkretno mogu svjedoiti
na svome radnome mjestu. Zato njima - oba spola - treba povjeriti
to je mogue vie ne nekih pomonih nego vanih zadaa u Crkvi. S
tim u svezi provlai se ve godinama pitanje reenja ena, to katolici i pravoslavni posve odbacuju, ali im se u tome pridruuju i neke
manjinske grupe protestantske provenijencije (br. 228, 280).
9. Jedinstvo
Kao to se Duha Svetoga predstavlja kao vezu zajednitva izmeu Oca i Sina, tako je on veza zajednitva meu razliitima u
jednome jedinstvu. To jedinstvo ve postoji u boanskim osobama.
Presveto Trojstvo nama je dakle kranima izvor i slika naega jedinstva. Neprestano se ponavlja, to vie to se tee dogaa jedinstvo
i to ono kao da nam sve vie izmie iz nae ovlasti, da je jedinstvo
dar Boji. Mi tu tvrdnju moemo shvatiti i kao utopiju. Moemo
joj predbaciti feuerbachovsko-freudovsku projekciju nae nemoi da
stvorimo jedinstvo. Moemo joj prii kao tvrdnji u koju vjerujemo,
ali za koju je naa vjera manja od zrna goruice. A moemo joj prii
i s vjerom da e Bog uiniti jedinstvo, za koje Krist moli te nema
sumnje da ga onda u konanici Otac eli, kada i kako to on hoe.
Ne vidjeti da Bog ve sada blagoslivlja mnogo nae zajedniko poduzimanje akcija, ne vidjeti dakle da se je jedinstvo poelo dogaati onda kada su se razliiti i jedni prema drugima neprijateljski
nastrojeni krani sastali zajedno, sjeli zajedno za stol, sluali jedni
druge i putali govoriti jedni druge ne vidjeti da je to ve blagoslov
Boji i poetak puta jedinstva (br. 4) znailo bi biti slijepi. Krani,
dakle, ne stvaraju svoje jedinstvo, jer je ono dar Boji, kako se nagla5

O tome je moda najgorljivije s protestantske strane govorio Cullmann koji tvrdi da, to se papinstva tie, jedinstvo moe doi ve sutra, s time da za Katoliku Crkvu papinstvo i dalje ostane
boanskoga prava, a za ostale ljudskoga prava. On vjeruje da e to svi protestanti odmah prihvatiti.
No ne razmilja kako bi to u jednoj Crkvi moglo izgledati da jedni vjeruju u ulogu voditelja Crkve
(pape) boanskoga, a drugi ljudskoga prava. Usp. O. CULLMANN, Le vie dell' unit cristiana,
Queriniana, Brescia, 1994.

640

Rijeki teoloki asopis, god. 18 (2010), br. 2

ava na samome poetku EVC (br. 47). Valja naglasiti i naglaavati

da je jedinstvo daleko od sentimentalizma i krive duhovnosti (br.
90).
Nae kransko jedinstvo nije socioloka datost jedinstva nego
se nalazi u Kristu. Krist je jedan koji u sebi ujedinjuje mnoge. On
je glava, mi smo udovi koji sainjavamo jedno tijelo, on je trs a mi
smo loza. Jedinstvo Crkve pripada Kristu i njegovome poslanju (
br.91, 94). Kristovom milou smo jedno (br. 274). Duh Sveti svojom snagom obnavljanja vodi nas prema jedinstvu. Duh Sveti vodi
nas do duha jedinstva. Da se ono ostvari vidljivo, moramo moliti
Duha Svetoga i vjerovati na isti onaj nain na koji molimo da
Duh Sveti posveti darove kruha i vina da postanu tijelo i krv Kristova i mi to nakon izreene molitve vjerujemo da je tako, da se je
stvarno dogodilo.6 Tako, dakle, valja moliti za jedinstvo. Duh Sveti
je Duh jedinstva. Kao to postoji jedno tijelo, tako postoji jedan Duh
(br. 1775-1776).
Dakle, jedinstvo Crkve je dar i volja Boja za sve krane.
Vidljivo jedinstvo dogaa se onda kada svi krtenici, okupljeni zajedno, u jednom krtenju od svih priznatom (br. 291), ispovijedaju
istu apostolsku vjeru, propovijedaju isto evanelje, lome isti kruh,
to sada nije mogue, a to jednako boli one koji ne priputaju i one
koji ne komuniciraju (br. 293), okupljaju se na zajedniku molitvu,
zajedniki svjedoe i zajedniki slue cijelome svijetu (br. 271).
Jedinstvo ima nekoliko bitnih toaka: zajedniko razumijevanje apostolske vjere, potpuno meusobno priznavanje krtenja,
euharistije i sluba, zajedniko donoenje odluka koje proistjee iz
zajednikoga uiteljstva (br. 1130-1131). U tome e se duhu kasnije razviti takozvani Limski dokument7 koji ve sada nudi modele prema jedinstvu govorei o sakramentima krtenja, euharistije,
sluba u Crkvi (br. 1132-1137). U primarnu zadau krana spada
6
7

Nije to ba tako. Ovo je ipak pomalo naivno jer je nestvarno. To su vie autosugestije nego stvarnost. Autosugestija uvijek u sebi nosi velike opasnosti. Mi moramo ii prema jedinstvu iz stvarnosti jo uvijek nejedinstva, ali i ponekih netrpeljivosti.
Limski dokument nastao je u Limi 1982. god., a obrauje sakramente: krtenje, euharistija,
slube. Katolika Crkva dala je takoer svoj doprinos, iznosei svoje konstruktivne kritike na
pojedine iskaze dokumenta i dajui konkretne prijedloge. Odgovor Katolike Crkve na taj dokument na talijanskome jeziku nalazi se u Il Regno documenti, 32 (1987.), str. 612-626.

M. pehar, Glavne teme rasprava na sjednicama EVC..., 625-650

641

uoiti i traiti zajednitvo, uz potivanje razliitih jezika, kultura,

povijesti (br. 1488-1492). Time smo poem od zajednike vjere u
trojstvenoga jednoga Boga doli do konanoga modela jedinstvo
u razliitosti (br. 1665). ivot u jedinstvu ostvaruje se u euharistijskome lomljenju kruha i, neodjeljivo od euharistije, u borbi protiv
siromatva i svih nepravdi u svijetu (br. 1102).
Davat e se i neki konkretni koraci koji su vie praktine a
ne teoloke naravi: zajedniko ispovijedanje kranske istine, zajedniko svjedoenje i suradnja u misijskome poslanju, razmjena
iskustava, meusobno pomaganje u financijama i ostalim resursima, molitve jednih za druge, prijateljska posjeivanja, solidarnost
u patnji i trpljenju, odrastanje zajedno, zajedniki pastoral (osobito
kod mjeovitih brakova), zajednika ekumenska odgovornost, meusobni poticaji na putu jedinstva (br. 863-866). Model jedinstva
je iznjedren, ali ne i ostvarenje, jer je jo uvijek jako razliito nae
poimanje jedinstva u razliitosti, odnosno one razliitosti koja nije
smetnja jedinstvu nego obogaenje jedinstva.8
10. Svjedoenje
Od stoljetnih borbi krana jednih protiv drugih, od osjeaja
drugoga kao opasnoga konkurenta na polju svjedoenja, od omalovaavanja drugih na podruju misionarenja, od vrbovanja drugih,
bez biranja sredstava, za svoju Crkvu ve na prvoj skuptini postaje jasno Crkvama da je zadaa svih krana svjedoiti, biti misionari,
privesti mnotvo ljudi koje jo ne pozna Krista k vjeri u njega. Ta je
svijest izreena ve na samome poetku prve Poruke, meu prvim
reenicama (br. 2). Kasnije e se na toj istoj skuptini naglasiti da
je kransko svjedoenje u obavljanju profesije, na radnome mjestu
kranski poziv odnosno zvanje (br. 71). To osobno zvanje svakoga
kranina mora biti povezano s grupom. No ovdje se ne precizira o
kakvoj se grupi treba raditi: vlastite zajednice ili ekumenske grupe.
8

Sam dokument Drugog vatikanskog koncila o ekumenizmu Unitatis redintegratio govori kako
bi jedinstvo bilo obogaenje i za Katoliku Crkvu, jer ni ona nema sve naglaske koje neke druge
pojedine Crkve ili crkvene zajednice imaju.

642

Rijeki teoloki asopis, god. 18 (2010), br. 2

Kada se god govori o svjedoenju, ono se promatra pod vidom

Bojega plana, a taj je da je sve to elimo znati o Bogu objavljeno
u Kristu i da Bog eli da se evanelje iri po svemu svijetu. Svijet
mora upoznati da se u njemu nalazi narod Boji koji ima zadau sve
ljude privesti toj grupi. To lanovi naroda Bojega ine rijeju i
djelom. Ne iskljuuje se ni u kom sluaju iz svjedoenja bitna stvar,
a to je kult. Kult ima istu zadau svjedoenja ve stvorenoga zajednitva i poziva uvijek nove lanove u nj. Kranski kult u dananjemu svijetu igra veliku ulogu, jer je vezan uz zajednitvo, a ini se
da dananjemu ovjeku nita nije potrebnije od upravo zajednitva
(br. 16, 1111-1114). Kada se govori o svjedoenju, jako se naglaava
laike i njihovu zadau svjedoenja najprije u obitelji, a onda i na
radnome mjestu (br 20).9 Ne zaboravlja se kod svjedoenja naglasiti
kako evangelizacija protjee uglavnom izoliranim djelovanjem pojedinih Crkava. Ali se naglaava potreba to vee suradnje Crkava i
na tome podruju. Upravo tu se vidi kako je ogroman problem naa
razdijeljenost. Ali ipak ne smije se ekati bolja vremena jedinstva,
nego ve s ovakvim jedinstvenim vjerovanjima i idejama, s nesavrenim jedinstvom, treba krenuti to vie svjedoiti zajedno (br. 23,
1730). Bog i s nesavrenima rauna i on je taj koji djeluje. Zato je od
prevelike vanosti zajedniko svjedoenje. Ono pokazuje upravo to
nam je sve zajedniko (br. 834). Evangelizirati zajedno s onim to
nam ve je kao kranima zajedniko znai da nam upravo sama ta
evangelizacija otvara putove prema pravome, vidljivome jedinstvu
koje ostaje najbolji znak i najvjerodostojnije svjedoanstvo o Kristu.
Moramo biti jedno, ako smo Kristovi uenici i ako za njega elimo
svjedoiti, kako bi svijet uzvjerovao da je njega poslao Otac, da je
on Sin Boji i da je doao na svijet, postavi ovjekom, kako bi sve
ljude spasio. Ne smijemo pritom zaboraviti da ne govorimo o sebi,
da ne navijetamo sebe nego njega. Od posebne je vanosti zajedniki svjedoiti tamo gdje ljudi pate i gdje su im uskraena temeljna
ljudska prava (br. 1118-1121). Inae kada je svijet u krizi, kranstvo
ima neto za rei, mora svjedoiti novo svjetlo i novu nadu (br. 214).
Takoer je veoma vano nae kransko svjedoenje meu ljudima
9

Ovo je naglaeno ve na poetku EVC, ali e se do danas stalno naglaavati u mnogim i mnogim
njegovim dokumentima.

M. pehar, Glavne teme rasprava na sjednicama EVC..., 625-650

643

drugih vjera. O naemu jedinstvu ovisi s kojom ozbiljnou i uvjerenjem mi krani vjerujemo 1122-1126).
11. Teologija
Od samih poetaka EVC bilo je pitanje hoemo li do jedinstva
s teologijom ili bez nje, tj. samo s praksom jer, govorilo se, praksa
ujedinjuje, teorija razdvaja. Odavno je poznato koliko je to netona
tvrdnja, koja se, ipak, ne prestaje provlaiti. Tek kada i sama praksa
stane pred zid a to se redovito dogaa kada misli da moe sama
bez teorije onda se opet doziva u pomo teoriju, odnosno teologiju.
Teologija nije samo teorija nego je i praksa u pravom smislu rijei.
Tako i praksa mora biti teologija u pravom smislu rijei.
S ekumenskim gibanjem dolo je do nunosti gibanja i unutar
same teologije. Ona se na tome putu obnavlja, poam od onih prvih
shvaanja da nije teologija svake pojedine Crkve i crkvene zajednice nepogreiva (br. 64). Ona je duna ispravljati sebe, stavljati sve
vie evaneoske naglaske, ali i ispravljati samu praksu kako bi bila
to vie evaneoska. Meu prvim koracima koje teologija ini je da
ona nije samo za kler nego jednako za formaciju laika. Stoga u njoj
samoj moraju biti sadrani svi elementi koji e laiku pomagati biti
teolog u praksi u svijetu (br. 437). Svaki kranin je teolog (br.
702). Vidi se kolika se vanost na skuptinama daje teologiji kada se
od nje zahtijeva da omogui ljudima trajnu teoloku formaciju koja
e uvijek biti u duhu potreba vremena. Osobito se trai da teologija
u sebi stavlja sve manje dogmatinost (to ne znai staviti kransku
dogmu po strani), a sve vie dijalog sa svijetom i s drugim vjerama
(br. 902-904, 910).
Takva razmiljanja stvorila su na teolokim uilitima posebnu
granu ekumenske teologije koja na neki nain trai da svaki teolog na svome podruju razmilja i ekumenski. Moemo rei da je
praktiki nemogue danas nai nekoga od velikih teologa koji u isto
vrijeme ne bi bio ekumenski teolog. Unutar samoga EVC stvorena
je Mjeovita radna grupa koja se bavi razliitim teologijama unutar
kranstva i trai teoloke putove dijaloga.

644

Rijeki teoloki asopis, god. 18 (2010), br. 2

Zadaa i uloga teologije je nuno proroka, tj. ona koja zna itati Boje tragove u svijetu. Stoga ona ima to rei svijetu za njegov
boljitak. Prisjetimo se samo teologije stvaranja koja daje vanost
svemu stvorenome i ovjeku predoava njegove zadae u svijetu.
Ta ista teologija mijenja drutvene, nacionalne, rasne i sve ostale
granice i barijere te ovjeku daje njegovo dostojanstvo i brine se za
ekologiju u svijetu. Stoga upravo je teologija ona koja poboljava
kvalitetu ivljenja, stvara pravdu meu ljudima, daje boanski smisao znanosti i tehnici (br. 238, 324, 332, 469, 702, 987, 1033-1040,
1194-1196, 1523-1533).
Tako teologija sve vie postaje teologija ivota, ne samo teologija stvaranja nego kreativna teologija i ona koja sve povezuje, ovjeka s Bogom, ljude meusobno, ljude sa svim stvorenim, krane
meusobno. Tako se je iznalo terminologiju: kreativna i povezujua teologija 1434, 1440, 1717-1721, 1810).
12. Duhovnost
Danas se sve vie i u profanome svijetu govori o duhovnosti. Ona nam se nudi sa svih strana i iz svih provenijencija. Posebno,
ak agresivno i pod krinkom isto tjelesnih oputanja, javlja nam se
s nekranskoga Istoka. Kad se je osnovalo EVC, tada jedva da se je
govorilo o duhovnosti. Izgledalo je kao da je ona terminologija koja
pripada samo Katolikoj i Pravoslavnoj Crkvi, jer je protestantizmu
dovoljna sola Scriptura. Meutim danas se stvari dosta mijenjaju.
Na skuptinama EVC sve se vie govori o duhovnosti koja nas povezuje i ujedinjuje i sve se jae govori o duhovnom ekumenizmu kao
onome koji je najsigurniji i koji nas nee izdati niti onda ako nas izda
praktino kranstvo (mislimo da u nj ulazi moral koji je za razliite
Crkve ak i bitno razliit, kao rastava braka, jednospolne zajednice
itd.) ili ako teoretsko kranstvo sa svojom teologijom ne zna nai
izlaska prema jedinstvu. I u Katolikoj Crkvi sve se vie govori o

M. pehar, Glavne teme rasprava na sjednicama EVC..., 625-650

645

duhovnom ekumenizmu.10 Nije udo da je upravo duhovnost uspjela

stvoriti ak monake ekumenske zajednice.11
Definicija duhovnosti koju ukratko daju skuptine EVC je
kratka. Duhovnost nije neto to je odvojeno od svijeta, nije neto
to bi se identificiralo s osjeajima, ve ona ima praktinu dimenziju koja se sastoji u tome da dozvoljava Duhu Svetome djelovati. U povijesti kranstva i kranske duhovnosti ovdje se uope ne
radi o nekoj pasivnosti nego o velikoj aktivnosti. Ona se sastoji u
smirivanju vlastitoga aktivizma, u pelagijanskom uvjerenju kako se
moemo spasiti svojim inima. Stoga je najvea aktivnost upravo
dozvoliti Bogu, odnosno Duhu Svetome da on djeluje. Znamo inae
iz ivota kako je jedna od najteih duevnih aktivnosti kod ovjeka
smiriti se. Ono se ne moe dogaati bez koncentracije, usredotoenja. Dok nekranski Istok na kranskome Zapadu za novac prodaje
metode smirivanja, koncentracije, u kranstvu imamo: koncentriranje na Boga, doputanje Duhu Svetome djelovanje i preputanje
sebe njemu. Zato je to velika aktivnost koja iziskuje puno psiho-fizike energije u ovjeku.
Budui da nitko nikoga ne moe imitirati (ponajmanje Krista!),
duhovno iskustvo svakoga ovjeka neponovljivo je i jedinstveno. Ne
postoje dva ista duhovna iskustva zato to je za Boga svatko jedinstven i jedincat. Tako govorenje o duhovnome ekumenizmu nije bijeg od stvarnosti jo uvijek velike nemogunosti stvaranja jedinstva
meu kranima, nego upravo sa svojom neuniformiranou ona
pokazuje da se jedinstvo krana moe ostvariti samo u razliitosti.
Kranska duhovnost nema za cilj ni ove ni one pobone duhovne
vjebe i prakse, nego pribliiti se onome kako smo stvoreni: na sliku
Boju, i postajati to sliniji Kristu. Duhovnost se bazira na krtenju
u kojemu smo umrli i uskrsnuli s Kristom, gdje smo dobili Duha
Svetoga, postali udovi jednoga Kristovoga tijela i Kristovi uenici ija je zadaa sluiti Bogu i blinjemu. Duhovnost znai takoer
10 Taj termin ve se nalazi u Unitatis redinegratio. Kasper e se esto na njega navraati. Usp. posebno W. KASPER, L' ecumenismo spirituale, Citt Nuova, Roma, 2006.
11 Zajednica Taize u Francuskoj i Comunit di Bose u Italiji. One najprije svojim ivotom promiu
ekumenizam i svijetu dokazuju kako krani u dubokoj duhovnosti mogu ivjeti zajedno kao jedna
duhovna obitelj.

646

Rijeki teoloki asopis, god. 18 (2010), br. 2

svakodnevnu borbu protiv tmina zla i noenje i podnoenje patnje

(br. 1669-1671).
Ekumenska duhovnost nema puno raznoraznih sredstava kojima se hrani nego dva temeljna: Sv. pismo i molitva (br. 1671).12
Skuptina u Canberri 1991. god. daje upravo dogmu odnosno definiciju kranske duhovnosti koju svaka kranska Crkva i zajednica
treba prihvatiti kao normu: Ekumenska duhovnosttreba biti zajedniarska i slavljenika, usredotoena u euharistiji, izraena u sluenju i svjedoenju, puna povjerenja i pouzdanja. Ona e neminovno
voditi u patnju. Otvorena je za iroki prostor oikoumene (podvukao
autor), radosna i puna nade. ivi se i trai u zajednici i za druge. Ona
je trajni proces formacije i uenitva (br. 1671).13 Ni iz jedne rijei
ove definicije ne proizlazi da bi duhovnost bila bijeg od stvarnosti,
nego je ona upravo patniko prihvaanje stvarnosti.
Iz ove definicija proizlazi kasniji naziv euharistijska
duhovnost.14 To ipso facto znai da je zajedniarska, tj. da vodi
k zajednitvu a ne intimizmu. Euharistijsko zajednitvo i molitve
u euharistiji ne obuhvaaju samo one koji su tamo nazoni, nego
i nenazone, osobito one koji trpe. Kruh i vino pak predstavljaju
cjelokupno stvorenje. Pruanje znaka mira potie na djelovanje za
mir. Komuniciranje, priest, simbolizira pravdu i ljubav za sve. Euharistija potie da cijeli ivot bude za Krista. Duh Sveti sa svojim
12 Takva impostacija ekumenske duhovnosti moe jako puno pomoi Katolikoj Crkvi da se oslobodi ponovno cvatuega balasta vrlo arolikih sredstava koja su veoma daleko od Sv. pisma, a time
i od teologije (esto u suprotnosti s njom), zdrave crkvene tradicije i ono to je kranska molitva.
Ta nova duhovnost esto puta je traenje uda, objava, samo kao terapijsko sredstvo, a ne put
susreta s Bogom. Metode su joj poprilino magijske i time heretine. Sv. pismo mora biti prvi
izvor katolikoj duhovnosti. Primjera radi napominjem da u Hrvatskoj postoji ve barem drugo
izdanje vrlo upitnih vienja Marije Valtorte, a ve prevedena sva djela (njih takoer tridesetak)
Duhovnoga itanja Sv. pisma Novoga zavjeta, na kojemu su radili poznati strunjaci za Sv. pismo, koji su reenicu po reenicu tumaili na duhovni nain kako bi probudili u svakome vjerniku
duhovnost i enju za rijeju Bojom, muno ekaju na svoje objavljenje.
13 Ovo je zaista temelj svake kranske duhovnosti. Ona nije individualistika nego zajedniarska i
stoga nosi u sebi zastupniku patnju. Sve ostale vrste duhovnosti sa svojim obeanjima osloboenja
od patnje, sa svojim naglaavanjem terapijskoga djelovanja, ne spadaju u duhovnost, jer duhovnost sa sobom nosi patnju, ne trai je mazohistiki ali je svjesno prihvaa.
14 Katolika Crkva morat e se jo jako puno boriti i pomuiti da stvori pravu euharistijsku duhovnost utemeljenu na Sv. pismu. Ona nije identina s euharistijskim pobonostima nego svoj izvor
i hranu nalazi u euharistiji dok se dogaa da euharistijske pobonosti ponekad trai neto to je
mimo euharistije, to koji puta moe biti surogat euharistiji te za vjernika moe zadobivati veu
vanost nego euharistijsko slavlje.

M. pehar, Glavne teme rasprava na sjednicama EVC..., 625-650

647

darovima povezuje osobno posveenje s transformacijom cijele zajednice (br. 1690-1692).

Ono to e na drugim mjestima govoriti o duhovnosti kao sredstvu borbe protiv nepravde (br. 1033-1040, 1227), za ekoloki odgoj
(br. 1553-1554) nalazi u euharistiji svoje polazite. Stoga se s pravom uzdie kult kao sredite duhovnosti i svega djelovanja krana:
Kult u svom bogatstvu ima razliitost aspekata i primjena: upuuje
u evangelizaciju, u duhovnost, u drutvenu pravdu, u ljudske vrijednosti, u spaavanje stvorenoga, u jedinstvo i mir sve to upravo jer
slavi spasenje (br. 1694, 2104)
Duhovnost se, dakle, ne hrani neim intimistikim nego kultom, euharistijom, koja povezuje sve meusobno. Zato ona moe biti
sredstvo jedinstva meu kranima, jer trai zajednitvo bez kojega
nema kulta niti euharistije. Ona u ovjeku proizvodi kajanje i opratanje, kojemu je bit zajednitvo i jedinstvo (br. 1665).
Zakljuak
ezdeset godina je prolo od prve Skuptine EVC, 100 godina
od prve Svjetske molitvene osmine za jedinstvo krana. U ezdeset
godina postojanja EVC odralo se je ukupno 9 skuptina praktiki na
svim kontinentima svijeta. Preko 300 Crkava postale su lanice ove
velike svjetske ekumenske organizacije s kojom Katolika Crkva,
premda nije lanica, usko surauje. Kroz toliko godina zajednikoga
rada toliko lanova iznjedren je model jedinstva: jedinstvo u razliitosti. Na svjetskom i na nacionalnim planovima uinjeni su mnogi
koraci. Pape u zadnje vrijeme posjeuju i sjedite EVC u enevi i
tamo odravaju govore. Toliko se toga uinjenoga moe nabrojiti.
A ipak jo niti ne priznajemo svi krani jedni drugima sakrament krtenja premda bi poneki ve htjeli, barem prigodno, sudjelovati kod stola Gospodnjega. U svakodnevnim praksama jo uvijek
znamo biti i u sitnicama jedni protiv drugih. Ali ipak osjeamo da
jedni bez drugih ne moemo - i ne smijemo poradi evanelja! Drim
da sav trud koji se dosad inio na ekumenskom podruju, odnosno
koji je inila i koji si je zacrtala ova svjetska organizacija EVC, nije

648

Rijeki teoloki asopis, god. 18 (2010), br. 2

bio uzaludan. Kao to nedvojbeno vjerujemo da Krist sigurno eli

jedinstvo, tako moramo vjerovati da e ga on Duhom Bojim i uspostaviti ali kada i kako on to hoe. Moda nam u svemu nedostaje
jo ta vjera. Moda Gospodin eka na to zrno goruice u nama da
pokrene brda koja mi ni sami ni zajedno ne moemo pokrenuti.
No mi ne smijemo ekati. Moramo i dalje raditi na putu vidljivoga
jedinstva, za to sigurno veliki poticaj daje Ekumensko vijee Crkava. Ali sva bi njegova nastojanja bila uzaludna kada ne bi bilo u malim bazama onih nekoliko ljudi koji se zajedno susreu, razgovaraju,
djeluju i zajedniki mole za jedinstvo.

M. pehar, Glavne teme rasprava na sjednicama EVC..., 625-650

649

MAIN ISSUES RELATED TO THE UNIFICATION OF THE

CHRISTIANS IN THE DISCUSSIONS DURING
ASSEMBLIES OF THE ECUMENICAL COUNCIL OF THE
CHURCHES
Summary
Sixty years have passed from the first Congress of the Ecumenical Council of the Churches, and one hundred years form the
first World week of prayer for the unity of the Christians. In sixty
years of the World Ecumenical Council of the Churches (WCC) 9
congresses were organised in almost all the continents of the World.
More than 300 churches became members of this big ecumenical organisation with whom the Catholic Church, although not a member,
collaborates intensively. Through all these years of the joint work
of so many members, a model of unity came forth: unity in diversity. On the global and on the national levels many steps were taken.
Popes lately visit the headquarters of the ECC in Geneve, giving
speeches in important occasions.
However, up to this day Christian Churches do not acknowledge to each other the sacrament of Baptism, although some already
would like to participate, at least occasionally, at the Eucharistic
banquet. In everyday practice we are still antagonising in small matters. But, we feel that we can not be without each other, and we must
not for the sake of the Gospel. I think that all the efforts done on
the ecumenical field, i.e. that was done and projected by this World
organisation of the WCC, were not in vain. Just as we undoubtedly
believe that Christ wants unity, we have to believe that he will establish this unity by the Spirit of God, but at his time. Maybe we lack
faith. Maybe the Lord is waiting for this mustard seed in us to move
the hills which we alone or together can not move. But we must
not wait. We have prepared the way towards a visible unity, which
is surely encouraged by the WCC. But all those efforts would be in

650

Rijeki teoloki asopis, god. 18 (2010), br. 2

vain if in small communities there were not those few people meeting together, talking, acting and collectively praying for unity.
Key words: God, Trinity, Jesus Christ, Holy Ghost, Church,
services, sacraments, baptism, Eucharist, unity, diversity, spirituality.