graaniki.glasnik.

rije

0106 32

Tri ratne prie: Vatreno krtenje,

Susret, Miki
Fikret Konji

106 GRAANIKI GLASNIK 32/16 rije

VATRENO KRTENJE
Kia je lila kao iz kabla. Protiv mlazova vode koji su
se slijevali niz vjetrobransko staklo kamiona brisai su bili
nemoni. Prilijepio sam glavu na staklo, pokuavajui kroz
vodenu zavjesu pratiti uski seoski put. Upaljeni farovi bili
su slaba pomo. Samo povremeno, kada je munja zaparala
nebo, uspijevao sam ugledati sablasne konture drvea pored
puta i upravljati kamionom u pravom smjeru. Kao da se sve
urotilo protiv mene i protiv onih koji su me poslali na zadatak.
Kada me komandant taba TO probudio, nekoliko
minuta poslije ponoi, nita nije nagovjetavalo ovakvo
nevrijeme. Istina, nebom su se ve vukli teki oblaci, ali je
no u tom trenutku bila tiha i svjea, prava majska.
Sluaj Devade, mora odmah otii u Babie i utovariti Kemino odjeljenje sa bestrzajnim topom. Odvee ih
na Ormanicu i javie se komandantu Srebrenike brigade.
Kemo je ve dobio nareenje i eka te sa ljudima. Pouri, jer
iz pravca Brkog se oekuje napad veih razmjera, a Srebreniani su slabi sa protivoklopnim sredstvima.
Na brzinu sam se obukao i zgrabio automatsku puku,
koju sam zaduio prije tri - etiri dana. Dok sam prilazio
kamionu jo jednom sam pogledao u nebo. Mjesec maj kao
najljepi mjesec u godini, tek je brojao svoje prve dane. U
vrtlogu ratnih zbivanja, te 1992. godine, nisam ni primijetio
tu njegovu ljepotu. Dogaaji su se smjenjivali jedan za dru-

gim, ne ostavljajui mi vremena da se divim

procvalim vokama, rascvjetalim livadama i
zalascima suncaprizorima kakve samo maj
moe podariti. Ustajao sam rano, sjedao u
Tami i sve do kasno u no prevozio ljude
i razni teret. Rat je tek bio poeo, neprijatelj
je nemilosrdno napadao na slobodnu teritoriju sjeveroistone Bosne, a formiranje naih
jedinica bilo je tek u povoju.
Neznanje i neiskustvo nadoknaivali
smo hrabrou i dvadesetetvorosatnim
angaovanjem, plaajui pri tome veoma
esto i najskuplju cijenu. Nakon desetak
minuta vonje, prve kapi kie pokvasie vjetrobran. Potom se otvorilo i nebo i zemlja.
Kia je lila u mlazovima, praena vjetrom i
grmljavinom. Napreui oi kako ne bih sletio s puta, razmiljao sam o komandantovim
rijeima. Bilo je ovo prvi put otkako je zaratilo da nas alju u pomo nekoj jedinici koja
nije sa nae optine. Iako je bilo dosta sukoba
na improvizovanim linijama odbrane oko
Graanice, ja jo nisam imao prilike upotrijebiti oruje.
ta e donijeti ova no i naredni dan?
Nisam bio kukavica, bar sam mislio da
nisam. Ipak obuze me zebnja. Kada sam
doao do mosta u Kamenolomu, pri plaviastoj svjetlosti od sijevanje munja, ugledah kako je Sokolua ve poela nadolaziti.
Znao samza nekoliko minuta, njoj e korito
postati tijesno. Iako kia ni za trenutak nije
prestajala, utovar naeg bestrzajnog topa i
ukrcavanje njegove posade prolo je bez problema.
Dok sam pokuavao spustiti kamion niz
strmi izlokani seoski put, borci su, uureni u kabini kamiona , razgovarali o predstojeem zadatku. I njima je ovo bilo prvi
put da idu na neko drugo, tue ratite. I
oni kao ni ja jo uvijek nisu bili omirisali
barut. Neprijatelj na prilazima Graanici jo
nije pokuao napad oklopnim sredstvima, a
granata je bilo jako malo, tako da o nekom
probnom gaanju nije moglo biti ni govora.
Njihov komandir Kemo, nekada je bio moj
uenik u osnovnoj koli. Pamtio sam ga

kao bistrog i okretnog djeaka koji je volio

da igra nogomet. Prolo je od tada mnogo
godina i, evo, sreli smo se u ratnom vihoru. I
njega su, kao i mene, kao uostalom i sve nas,
koji nismo krenuli put Zapadne Evrope da
pomaemo Bosni, dogaaji i razvoj situacije pozvali u redove branilaca ovog dijela
Bosne.
Kao to sam bio i predvidio, rijeka Sokolua se u meuvremenu izlila iz svoga korita,
tako da sam skoro naslijepo preao most.
Put je bio gotovo potpuno pod vodom,
tako da je na Tami na pojedinim mjestima podsjeao na amfibiju. Nekih stotinjak
metara prije izlaska sa poplavljenog dijela
puta, motor kamiona iznenada se zagrcnu i
stade. Nije nam preostalo nita drugo nego
da nae vozilo, bez obzira na pljusak, izguramo na nepoplavljeni dio puta i pokuamo
ga ponovo upaliti.
urilo nam se da prije svanua stignemo
na odredite, tako da smo kamion naprosto na rukama iznijeli iz vode. Sreom, nije
trebalo mnogo vremena da ga ponovo upalimo... Nakon neto manje od sata vonje
ve smo prolazili kroz tunel na Ormanici. U
meuvremenu, kia je stala, pa se lake vozilo
iako su farovi bili ugaeni. Vozei se sablazno
praznim putem od tunela prema naseljima
Hrgovi i Cerik, uzalud smo Kemo i ja pokuavali kroz mrak uoiti nae odredite. Nita
nismo znali o rasporedu linija odbrane na
ovom dijelu ratita, pa je postojala mogunost da se naprosto uetamo neprijatelju u
ruke.
Zato smo se zaustavili kako bismo utvrdili gdje se, ustvari, nalazimo. Dok smo izlazili iz zaguljive kabine, svje noni zrak nas
je skoro oamutio. Ispred nas, na udaljenosti,
ne veoj od tri, etiri kilometra, ula se uestala paljba iz pjeadijskog naoruanja koju
su povremeno potiskivali mukli plotuni iz
topova i minobacaa. Tamno - modri horizont ispred nas prelijevalo se u svim nijansama
crvene boje, a mlazovi svjetleih metaka parali
su nebo u svim moguim pravcima. Tamo
ispred nas, oito, vodila se velika borba.
rije GRAANIKI GLASNIK 32/16 107

Dogovorili smo se, ipak, da nastavimo u

tom pravcu... Nakon dva kilometra vonje,
ispred nas je iskoila pogurena prilika u
maskirnoj uniformi, dajui nam pukom
znak da odmah skrenemo sa puta. Ubrzo
smo se nali u podrumu neke poluspaljene
kue, gdje nas doeka komandant jednog od
bataljona Srebrenike brigade. Nije bilo vremena za uobiajene pozdrave, situacija nije
dozvoljavala formalnosti. Odmah je preao na stvar i upoznao nas sa situacijom na
tom dijelu ratita. Ukratko, neprijatelj je u
toku noi izvrio grupisanje snaga i iznenada
napao iz pravca Lonara na sela Cerik, Donji
i Gornji Hrgovi, a osnovica njegovog napada
bila je putna komunikacija OrajeTuzla.
Nae snage zaposjele su mali greben kod sela
Cerik, uspjeno odolijevajui napadima pjeadije, ali se svakog trenutka oekivao napad
tenkova.
Stigli ste ba na vrijeme. Ja imam samo
nekoliko zolja i va bestrzajni top e dobro
doi da zaustavimo neprijateljske tenkove
i transportere. Moj kurir e vas odvesti do
Cerika, a komandir ete e vam pokazati
poloaj.
Koliko projektila imate ?
Kada je uo da imamo dvanaest projektila, od ega osam RKZ zrna, koja probijaju
i najtvre oklope, obradovao se kao malo
dijete.
E neka sad etnici navale, napraviemo
im na Ceriku otpad starog eljeza.
Do Cerika nije bilo daleko, a nije bilo
ni vremena za pravljenje nekog zaklona za
ljude i orue. Na bestrzajac Kemo je postavio pored samog puta, na dijelu gdje se zavravala krivina i otvarao pravac prema Lonarima. Ve na udaljenosti od jednog kilometra
tenkovi e biti uoljiva meta. S druge strane
puta, rasporedilo se nekoliko boraca iz Srebrenika sa zoljama.
Ja sam se smjestio pored Tamia,
uzdajui se da e mi prednji desni toak
biti dovoljna zatita od neprijateljskih zrna.
Poslije nekoliko mjeseci ratovanja nauit
u i ja da bez majice zemlje nema zatite
108 GRAANIKI GLASNIK 32/16 rije

i svaki minut u koristiti da sebi iskopam

kakav, takav rov. Tada sam bio ubijeen da
je i ovo dovoljno, a bilo me malo i stid da se
neto mnogo krijem. Bojao sam se da neko
ne pomisli da sam kukavica i da me je strah.
Srce mi je ipak lupalo kao ludo, dah se skratio i nestrpljivo sam ekao da se ve jednom
pojave ti tenkovi. Mislio sam, kada sve pone
, bie mi lake.
A onda sam osjetio kako zemlja prenosi vibracije i podrhtavanje. Tek nekoliko
trenutaka kasnije uo sam karakteristino
brundanje tenkova. U polumraku kinog,
majskog jutra, iza krivine na putu, pojavi se
prva silueta tenka. Izgledalo je kao da mili
sa oklijevanjem. Poslije nekoliko trenutaka,
ukaza se jo jedan, a onda i dva transportera.
Iako je bilo prilino daleko, a i vidljivost nije
bila najbolja, primijetio sam pognute siluete
kako stupaju uporedo sa tenkovima i transporterima. Neko je tamo ispred nas izdao
nareenje krenula je estoka pucnjava iz
puaka i pukomitraljeza. I ja, onako bez
nianjenja, uputih nekoliko kratkih rafala
prema pognutim prilikama pored puta. Od
uzbuenja, ruke su mi podrhtavale... Neprijatelju vjerovatno nisam nanio neku veu
tetu, ali sam sa svakim ispaljenim metkom
razbijao tremu i neku udnu nervnu napetost, tako da mi se u glavi brzo bistrilo. Bio je
to moj prvi neposredni okraj sa etnicima,
moje prvo vatreno krtenje. Neke od silueta
zastadoe u neprirodnim pozama i kao da su
udarile u nevidljiv zid, sruie se na zemlju.
Ostali polegoe po zemlji, a nekoliko ih
poe bjeati nazad. Tenk koji je predvodio
kolonu, na trenutak, oklijevajui, zastade, a
onda nastavi prema nama.
Okrenuh se prema naem bestrzajcu
pored kojeg je uao Kemo. Na licu mu se
primjeivala ona ista, kao i kod mene, nervna napetost, ali je ipak prilino mirno i
usredsreeno nianio prema grdosiji, koja
nam se polako, ali neumoljivo pribliavala.
Htio sam da mu doviknem da puca, da ne
eka vie, ali sam se suzdrao. Vjerovao sam
svom nekadanjem ueniku. Neto u nje-

govoj pojavi, u stavu, ulijevalo mi je sigurnost. Znao sam da e izabrati pravi trenutak
za dejstvo. I zaista, kada je prvi tenk doao
na nekoliko stotina metara i poeo okretati
cijev topa prema naem poloaju, on podie
ruku i niandija povue kanap mehanizma
okidaa. Uslijedio je pucanj praen plamenim mlazom. Pogledah prema tenku koji je
nailazio... Ono to sam vidio, beskrajno me
obradovalo. Kemino RKZ zrno naprosto
je odlijepilo kupolu od tijela tenka. Negdje
naprijed, gdje su u rovovima leali borci iz
Srebrenika i cijeli dan odbijali napade neprijatelja, ula se vriska i oduevljenje branilaca. Vremena za slavlje nije bilo. Nakon
samo nekoliko sekundi na bestrzajac je bio
napunjeni sve se po istom scenariju ponovilo. Bljesak, detonacija i transporter, trei u
koloni, poe se vrtiti na jednoj gusjenici.
Dok je dejstvovao na bestrzajac, primijetih kako nekoliko boraca sa zoljama,
kroz suprotni kanal pored puta, pognuto
protra prema tenkovima. Nekoliko trenutaka kasnije, iz njihovog pravca krenue
novi projektili prema oklopnoj koloni, istina
manjeg kalibra, ali ne manje efikasni. Put je
bio zakren tenkovima i transporterima koji
su gorili... Ostali su se okrenuli nazad, traei sigurnost iza krivine.
Uslijedilo je zatije dok su prvi zraci
izlazeeg sunca obasjavali ugljenisane ostatke
neprijateljskih tenkova i transportera. Izgubivi podrku oklopnjaka, i pjeadija se
povukla, tako da su Srebreniani ponovo
zauzeli svoje prethodne linije odbrane.
Sjedio sam pored kamiona, ne obazirui
se previe na mokru zemlju i s ponosom gledao Kemu i njegove artiljerce kako primaju
estitke od svih koji su naili putem pored
naeg poloaja. Stie i komandant Srebrenike brigade. Ustadoh i ja da ga doekam.
Svaka ast momci. Hvala vam svima.
Danas je odbranjen ne samo Srebrenik, nego
i Gradaac i Graanica. Ko je ovdje jutros bio
niandija?
Ja pokretom glave pokazah na Kemu, a
komandant mu prui ruku. Potom otkopa

opasa, skide svoj pitolj i zajedno sa futrolom ga dade Kemi.

Evo ti ovo da pamti dananji dani
reci svom komandantu da se moe ponositi
svima vama.
Uestvovao sam u naredne tri i po godine
u jo mnogo bitaka, proao sam i neka druga
iskuenja, bio zarobljen u Kreevu od Vojne
policije HVO-a i cijelu se no opratao od
najmilijih i ivota, ali ovu majsku no i dogaaje kod Cerika nikada neu zaboraviti.

SUSRET
Trao je iz sve snage ne obraajui panju na
gusto mokro iblje koje ga je tuklo po cijelom tijelu. Hvatajui dah, povremeno usporavajui korak, okretao se oko sebe da provjeri ima li gonilaca, a onda opet gonjen
strahom nastavljao trati kroz no, praen
pucnjavom i detonacijama, koje su se ule sa
svih strana. Od kako je prije nekih pola sata,
nakon najjaeg granatiranja, koje je doivio
u ovom ratu, pukla linija odbrane njegovog
bataljona, a on se iznenada naao sam u nekoj
hrastovoj posavskoj umi, jedino to je osjeao bio je strah. Bio je to iskonski strah pred
nepoznatim, koji je pratio ljudski rod od njegovog postanka, a njemu je u ovoj noi sve
bilo nepoznato. Samo dan ranije doao je
na ovo ratite koje se u svemu razlikovalo
od onog u okolini njegovog rodnog grada,
gdje su se linije odbrane nalazile na planinskim ukama i visovima, a ovdje je, sve dokle
ti pogled see, bilo ravno, a nepregledna
posavska ravnica stvarala je u njemu neku
neobinu tjeskobu, koju su pojaavali rovovi
i traneje, puni vode i ljepljivog blata.
Bjeei od nepoznatog, traao je u nepoznato, to nimalo nije umanjivalo njegov
strah, zapravo ga je samo pojaavalo. Ipak,
poto je ostao bez daha, izgubivi pojam o
vremenu i prostoru, u ovoj mrkloj noi bez
mjeseine, on zastade na trenutak da predahne
i doe sebi. Naslonivi se na stablo stoljetnog
cera, pokua prema odsjajima detonacija i mlarije GRAANIKI GLASNIK 32/16 109

zovima svjetleih metaka, koji su parali nebo,

odrediti situaciju na ratitu, ali od toga je bilo
malo koristi. Nebo je gorjelo na sve strane i po
pucnjavi i detonacijama teko je bilo dokuiti
gdje se nalaze njegovi, a gdje neprijatelj. Sve se
to, bar se njemu tako inilo, izmijealo u jedan
nerazmrsiv kovitlac smrti, iz kojeg se nije
vidio izlaz. Negdje iza njega zaredae detonacije u pravilnim razmacima i on po sve snanijim odjecima shvati da mu se pribliavaju.
To mu dade novu snagu i on, drei automatsku puku u desnoj ruci, iz sve snage potra u
mrak. ta ga je to, nakon par koraka podiglo
u zrak i bacilo nekoliko metara dalje, shvatio
je tek nakon nekoliko minuta, kada se povratio od udarca i detonacije, iji ga je zrani udar
otpuhao kao slamku u neku poveliku kaljuastu jamu, do pola ispunjenu vodom. Smirujui disanje i provjeravajui ima li rana na
tijelu, ogleda se oko sebe, pokuavajui pri
ono malo svjetlosti, to su je pruali odsjaji
detonacija, odrediti gdje se nalazi. Nakon
nekoliko minuta, zakljui da se nalazi u nekoj
jami koju je napravila haubika granata ili
VBR raketa u nekom od prethodnih neprijateljskih granatiranja i koju su jesenje kie do
pola napunile vodom. Puzei polahko, izvue
se na ivicu vrtae kako mu noge ne bi bile u
vodi i izvirivi oprezno preko ivice ugleda
konture hrastovih i cerovih stabala koja su mu
zaklanjala vidik skroz unaokolo, poveavajui
i onako neprobojnu pomrinu. Njegov pokuaj da puzei istrai ovo neplanirano skrovite,
iznenada je prekinuo bolan uzdah iz mraka.
Spoznaja da nije sam u vrtai zaledi mu krv
u ilama. Stade kao ukopan i skoro prestade
disati. Za par trenutaka, iz mraka se ponovo
zau krkljanjekao da se neko bori da doe do
vazduha. To mu razbi svaku sumnju da nije
sam u ovoj blatnjavoj jami i on se konano sjeti
da ima puku u rukama. Repetirajui je, skoro
mahinalno viknuo je u no:
Ko je to tamo?
Kao odgovor, ponovo je uo krkljanje i
bolan jauk... Na drugoj strani vrtae, neko
teko ranjen, borio se za ivot.
Da li je na ili njihov?bilo je prvo
110 GRAANIKI GLASNIK 32/16 rije

pitanje koje mu proe kroz glavu.

Da bi to saznao, morao je otpuzati na
drugi kraj vrtae i po uniformi odrediti da
li ga je sudbina ove noi, u ovoj jami punoj
vode i tekog, ljepljivog blata, sastavila sa
prijateljem ili neprijateljem.
Moda je najbolje da se pritajim i saekam jutro,pomisli. Ko zna ko je tamo,
moda se samo pretvara da me navue, pa da
me onda nespremnog doeka rafalom ili bajonetom u rebra.
Iz mraka se ponovo zaue tihi jauci, a
potom mu se uini kao da neko, iznemoglim
glasom, trai pomo. Jo jae napregnu sluh i
zbiljaiz mraka se zau:
Pomozi ako si rob boji!
Iako je bio uvjeren da se ne radi o pretvaranju i da je u pitanju teak ranjenik,
rijei rob boji natjerae ga, ipak, na oprez.
To nikada ne bi izgovorio neko iz njegovog bataljona. Ovo je morao biti neprijateljski vojnik. Uvjerivi sam sebe da je tako,
odlui da se ne pomjera i da sa spremnom
pukom prepusti ranjenika njegovoj sudbini.
Prvih pola sata pokuavao je ignorisati stalne
pozive za pomo, a onda izgubi strpljenje.
ta ako je ovo, ipak, neko iz njegovog
bataljona, pomisli, ta ako se ispostavi da
je ostavio saborca da izdahne u ovoj kaljui?
Pa ta ako je u pitanju i neprijatelj, ranjenik
je ranjenik, ne moe ranjen insan nikom biti
neprijatelj.
Odjednom mu, ni sam nije znao zato, na
pamet padoe majine prie iz dugih zimskih
noi o bitkama prvih muslimana na Bedru
i Uhudu i kako je Pejgamber bio milostiv
prema svim zarobljenicima, posebno prema
ranjenicima. To ga je nagnalo da se pokrene
prema drugoj strani vrtae. Prepuzavi kroz
blato par metara, razabra u mraku tijelo koje
je do pojasa bilo u vodi, sa glavom neprirodno nagnutom u stranu, sa jednom rukom
na stomaku i drugom nepomino pruenom uz slabine. Ohrabren ranjenikovom
nepominou, ali ipak ne skidajui pogleda
s njegovih ruku, on prie sasvim blizu i pri
odsjaju dalekih detonacija poe pogledom

traiti bilo kakve oznake na uniformi. Prolo

je nekoliko dugih trenutaka dok je u tami
razaznao na ranjenikovom ramenu, priivenu i blatom umrljanu, zastavu trobojku,
siguran znak da je pred njim neprijatelj. Lecnuvi se, ostade na trenutak nepomian, onda
ipak prui ruku prema njegovom potiljku i
podiui mu glavu pokua razaznati gdje je
pogoen. Otvorivi na trenutak oi, ranjenik
ponovo bolno jeknu, a po gru u ruci koju
je drao na stomaku ispod opasaa, vidjelo
se da je pogoen nisko u stomak. Po crnoj
mrlji koja se nazirala na uniformi, moglo se
zakljuiti da je prilino iskrvario.
ta u sad Allahu dragi? Ne znam kako
u sebi pomoi, a kamoli njemu ovakvom?
Najjednostavnije je da ga ostavim i krenem
dalje. Moda e ga nai njegovi pa neka se
oni pobrinu. On bi mene sigurno po kratkom postupku, rafal onako s kuka i gotovo.
to i ja ne mogu tako? Sve bi bilo manje
zamreno.
Iz razmiljanja ga ponovno tre bolno
stenjanje ranjenika i on ponesen nekim
njemu nepoznatim porivom poe po depovima maskirne bluze traiti prvi zavoj.
Drhtavim rukama otkopa ranjeniku opasa
i bluzu, a potom podie majicu, otkrivajui
ranu. Iako je bilo mrano, vidjelo se da ga je
pogodio geler granate i da je rana nepravilna
i velika kao pola dlana. Potrga zatitni ovoj
prvog zavoja i sterilni dio pritisnu na ranu.
Jauknuvi od bola, ranjenik izgubi svijest, ali
on nastavi da previja ranu. Kada mu ponestade zavoja, poe kopati i po ranjenikovim
depovima. Ni sanjao nije da e se obradovati kada pronae zavoj kojim e pomoi
neprijatelju, a desilo se upravo tako. Dovrivi previjanje, pokua ranjenika povui
prema vrhu vrtae gdje je bilo manje vlano,
a kada mu to tekom mukom poe za rukom
i on se oprui pored njega.
Dok mu se vraao dah ponovo je poeo
razmiljati o svom poloaju.
ta dalje? Uinio sam ta sam mogao.
Ne mogu ga nositi kroz no. Ni sa sobom ne
znam ta u. Da ipak saekam jutro, pomisli.

Ako me nau nai dobro je. Rei u da sam

ga naao previjenog i da nisam znao u mraku
ko je, a ako dou njegovi vidjee da sam ga
previo, pa e mi potedjeti ivot. A hoe li
ba? Ko e njima vjerovat? Odakle li je ovaj
jadnik? Moda ima papire sa sobom?
Gonjen iznenadnom znatieljom, otkopa
mu gornje depove na vojnikoj bluzi i pronae vojnu knjiicu Jugoslovenske narodne
armije. Otvori je, ali koja korist, u mraku nije
vidio nita, paliti ibicu ili upalja bilo je previe opasno. Listajui drhtavim prstima, ugleda
u vojnoj knjiici dvije fotografije. Okreui ih
prema odsjaju na nebu, razazna na njima konture mladia i djevojke, snimljene u nekoj fotografskoj radnji, prislonjenih glava i sa izvjetaenim osmjesima na licu.
Ovo mu je sigurno djevojka. Odakle li
su? Iz Srbije ili negdje iz Bosne? Ko zna? Ona
ga sigurno eka? Teko da e ga ovakvog
emernog doekati. Daj boe da sa ovakvom
ranom i jutro doeka?
Iz razmiljanja ga prenu puana paljba
koja se sve vie pribliavala. Ogledavi se
oko sebe, pokua procijeniti iz kog pravca
dolazi pucnjava. Nije bio siguran da li mu se
od silne elje samo tako ini ili stvarno rafali
dolaze iz pravca u kojem se povukla njegova
jedinica.
Mora da se nai vraaju i sada eljaju
ovu umu. Kako da im se javim? Ubie me
moji!
Pritaji se i predade sudbini. Kada se u
neposrednoj blizini oglasie rafali, on se
naprosto zalijepi za zemlju i skoro prestade
disati. Skoro na metar od njegove glave zaustavie se koraci i neko priguenim glasom
poe dozivati ostale. On leei nepomino
skoro izgubi svijest.
Ljudi evo dvojice ovdje u vrtai, izgleda
da su mrtvi.
Provjeri ti to bolje da te ne iznenadi
rafal ili bomba, odgovori mu neko iz mraka.
Ma ne mrdaju, mrtvi su! Samo ne znam
u mraku jesu li nai ili njihovi?
Pouri provjeri, zna da moramo dalje.
Dok se nepoznata prilika saginjala prema
rije GRAANIKI GLASNIK 32/16 111

njemu, on prokilji na jedno oko i na beretki

prepozna metalni odsjaj ljiljana. Bojei se da
ne zavriti od radosti, on samo proapta:
Nai smo, ja sam na.
Prilika se naglo ispravi i kratkim povikom dozva jo nekolicinu.
Poslije legitimisanja, on im u dvije reenice objasni situaciju, a autoritativan glas iz
mraka naredi:
Zovi sanitet, neka ih obojicu nose u
etnu prihvatnu stanicu, a mi idemo dalje.
...

Zavrio se rat, prole su godine, a on

susret u vrtai nije mogao zaboraviti. Dok
je leao pored ranjenog neprijateljskog vojnika, nije bio svjestan besmisla svakog rata.
Do toga je doao mnogo kasnije, kada je u
jednoj televizijskoj emisiji, na svoje neopisivo zaprepatenje, sluao kako ovjek pria
o dogaaju, koji mu godinama nije izlazio iz
glave. Tek kroz nekoliko minuta shvatio je
da to govori upravo onaj ranjenik sa kojim ga
je sudbina sastavila u jednom trenutku ratnog vihora, a rastavila te iste noi u etnoj
sanitetskoj stanici, tako da nije upio doznati
ni ko je, ni odakle je. Priao je kako su mu u
Ratnoj bolnici u Maoi rekli da ga je spasio
borac Armije Bosne i Hercegovine, da ga je
previo svojim prvim zavojem i s njim doekao prvu jedinicu koja je naila tim pravcem.
Priznao je da samo njemu moe zahvaliti to
ivi...
Dok je buljio u televizor, pred oima su
mu se ponovo smjenjivale slike te noi, ratne
1993. godine, oi su mu se za trenutak zamaglile, tako da nije uspio vidjeti u dnu ekrana
ispisano ime i prezime onoga sa kojim je dijelio blatnjavu posavsku vrtau, iz koje ih je
ivot odveo na razliite strane, a sudbina im
opet nekako ukrstila puteve.

MIKI
Godinu dana prije poetka rata u Bosni i Hercegovini, Mihajlo je bio uenik treeg razreda
gimnazije. Ponesen sveoptom atmosferom i
112 GRAANIKI GLASNIK 32/16 rije

on na svojim knjigama i sveskama poe iscrtavati krstove, upisivati etiri S. U poetku je

to bilo na unutranjoj strani, a potom i sasvim
otvoreno, preko cijelih prednjih i zadnjih
korica. Iako nije ba najbolje shvatao ta sve to
znai, u poetku mu je godila podrka nekih
starijih kolskih kolega, njihovo povjerljivo
tapanje po leima i pozivanje na tajne none
sastanke. Sveske i knjige, tako ukraene,
morao je kriti od roditelja, jer je znao da otac
i majka to nee tolerisati, njihova su shvatanja nacije i nacionalnog bila neto drugaija
od onih koja su se poinjala formirati u njemu.
Uskoro su pored njegovog grada, magistralom Doboj - Tuzla, poeli prolaziti vojni
konvoji, prvo u smjeru zapada, a nekoliko
mjeseci kasnije i obrnutim pravcem. Posmatrao je kolone tenkova i lepera kako prolaze
put Tuzle i odatle dalje prema Zvorniku, shvatajui postepeno da se u Bosni priprema neto
veliko, neto to nikome nee donijeti dobra.
Poeo je razumijevati i oevu zabrinutost i sve
ea i dua deurstva u policijskoj stanici. Sve
ee je primjeivao kako iz susjednih stanova
u njegovom stambenom naselju nitko danima
ne izlazi. Poto mu otac oita nekoliko otrih
lekcija, prestade ii na none sastanke u Srpsku varo, a smrknuti pogledi nekadanjih
drugova sa nonih sijela govorili su vie od
svake rijei. Bilo je sve vie praznih mjesta u
kolskim klupama i on jednog dana primijeti da je ostao jedini Srbin u svom razredu.
Nije ga toliko zaboljelo to su otili, koliko
saznanje da se niti jedan nije pozdravio s njim
prije polaska. U ponaanju ostalih kolega iz
razreda, nakon poetnog podozrenja, poeo
je primjeivati izvjesnu dozu vee prisnosti.
Kao da im je bilo drago to je jo tu, to nije
kao ostali dao petama vjetra. Pomalo zbunjen svim tim i sa izvjesnim osjeajem krivice,
poeo je uokvirivati knjige i sveske, krijui na
njima svoje naivno srpstvo.
A onda je u rano jutro, 25. maja, te prve
ratne 1992. godine, zatutnjalo i nad njegovim
gradom. Bez ikakve najave, etnici sa Ozrena
su poeli granatirati grad iz svih orua. Priljubljen uz hladan i vlaan zid podruma, u

koji su se sklonili svi stanari njegove zgrade,

oslukivao je detonacije i karakteristian huk,
njemu do tada nepoznat, kada su granate prelijetale njegovu zgradu i padale negdje u sjevernim dijelovima grada. Tada, tog dana, za
samo nekoliko sati provedenih u polumraku
sklonita, sluajui zabrinute komentare svojih komija, sve je shvatio. Sve one prie koje
je sluao na tajanstvenim okupljanjima po
podrumima kua u Srpskoj varoi, sve one
prie o ugroenosti srpskog naroda i svi oni
poklii i pozivi u konani obraun sa balijama i ustaama bili su u stvari priprema za
neto sasvim drugo.
Kada su gradom poele prolaziti prve
grupe naoruanih mladia u maskirnim uniformama, na putu prema improvizovanim
linijama odbrane, Mikija, kako su ga svi u
gradu zvali, nita nije moglo zadrati da im se
pridrui. Prigovaranja roditelja da je jo maloljetan i da je dovoljno to je otac u uniformi,
naprosto su prolazila pored njega.
U poetku su ga borci, sa kojima je poeo
redovno deurati na prilazima gradu, posmatrali sa podozrenjem, ali kako su dani prolazili, on se uklapao u njihovo drutvo, a svojom hrabrou sticao je njihovo potovanje i
respekt.
Proao je sa ratnim jedinicama sve faze
formiranja Armije Bosne i Hercegovine, od
ulinih straa, preko samostalnih vodova
i eta, pa do formiranja brigada i divizija.
Cijelo to vrijeme uvijek se nalazio u jedinicama koje su morale podnijeti poseban teret
ratovanja. U bezbroj prilika dokazao je svoju
hrabrost, a peat na to stavila su dva teka
ranjavanja na ratitima Posavine. Od drugog
ranjavanja oporavio se upravo u vrijeme kada
se u njegovom gradu formirala prva oslobodilaka brigada u Bosni i Hercegovini. ast je
bila svakom borcu da bude rasporeen u ovu
jedinicu. On je i u ovoj jedinici ponovo bio na
najteem mjestu, u izviako-diverzantskom
vodu. Ostale su iza njega bitke na Visu, Majevici i Vijencu, a onda je na red dola Vozua.
Linije na Vozui probijene su za samo
dva sata borbe, a neprijatelj se u rasulu povla-

io dublje u Ozren, prema Krtovi, Porjeini

i Bosanskom Petrovom Selu. Njegova brigada borila sa na najteem pravcu, na kojem
je neprijatelj jo uvijek organizovano pruao otpor. Najtvre je bilo na Tumarskoj
gredi, gdje su, izgleda, etnici rijeili postaviti
posljednju liniju odbrane. Nekoliko napada
elitnih jedinica njegove i susjednih brigada
razbilo se o tvrdi bedem Tumarske grede,
vrletne kamene litice koja je predstavljala i
prirodnu prepreku daljem napredovanju. Treeg dana bezuspjenih napada doe po njega
kurir komandanta brigade i prenese mu nareenje da se javi u tab. Pognut, sa punom ratnom spremom, spustio se do jednog isturenog
umarka i uao u improvizovanu zemunicu.
Propisno pozdravi komandanta Fahrudina,
a ovaj mu rukom pokaza da sjede na klupu
pored telefoniste.
Pa, Miki ta ima novo. ta rade etnici na
Tumarama.
Ukopavaju se komandante. Ako uskoro
ne zauzmemo Tumare, neemo ih iz rovova
istjerati ni tenkovima.
Ti si ovih dana esto bio u izvianju, ima
li u njihovoj odbrani slabih mjesta. Izginue
nam najbolji borci na ovoj jebenoj vrleti.
Nije moje da pametujem, komandante,
ali mislim da im se moe prii samo tamo odakle nas najmanje oekuju.
Kako to misli
Treba se provui sa lijeve ili desne strane,
malo podalje od Tumara i ui u liniju rovova
putem kojim im dolazi hrana i municija.
Pa ima li takvo mjesto gdje se iza lea
moe ubaciti jedna ojaana eta.
Ima. Pored onog malog draevog
umarka, lijevo od Plavetnog brda ima jedna
jaruga u kojoj nema minskih polja. Dok se oni
snau, mogu tuda provesti, ne etu, nego puk
vojske.
Doi, obiljei mi to na karti, pa idi
do centra veze i malo se odmori. Moram o
ovome obavijestiti komandanta divizije, pa
emo onda detaljnije razraditi ovu mogunost.
Na realizaciju nije trebalo dugo ekati.
rije GRAANIKI GLASNIK 32/16 113

Komandi divizije se urilo jer su na drugim

pravcima jedinice ve napravile znaajne prodore prema samom srcu Ozrena.
Sa svojim nerazdvojnim drugom, Hamidom, koga su svi u jedinici zvali uti, ve
naredne veeri predvodio je kolonu od oko
stotinjak izabranih boraca. Samo njima znanim stazama, Miki i uti su proveli etu
pored draevog umarka i kroz jednu vrletnu
vododerinu izveli je iza neprijateljskih linija.
Pod platom noi i prvih oktobarskih izmaglica, podijeljeni u etiri grupe, prikradali su
se liniji etnike odbrane, iz pravca odakle su
ih najmanje mogli oekivati, iza lea. U dogovoreno vrijeme, sat prije svitanja, zagrmile su
detonacije runih bacaa i RPG-ova, a potom
i pucnjava iz pjeadijskog naoruanja. Na
tri pravca napad je uspio i iznad oekivanja.
Iznenaeni etnici, oni koji su preivjeli prvi
napad ili su se predavali ili su kroz mrak i pod
zatitom stoljetnih stabala jela i borova bjeali
na sve strane, ne pruajui nikakav otpor.
Na pravcu na kojem su uti i Miki predvodili svoj vod sve je od poetka krenulo naopako. Prvo je jedan borac nehotice opalio i
opomenuo etnike, a potom je neprijateljska osamdesetetvorka poela dugim rafalima
da dejstvuje u njihovom pravcu. O nekom
juriu pod ovakvom vatrom nije moglo biti
ni govora i Miki u trenu donese odluku: prepuzae lijevo od poloaja mitraljeza i pokuati
runom bombom neutralisati tu taku otpora.
Davno je on nauio da se grudima ne moe
juriati na vrelo olovo.
Idem ja lijevo odavde, pored one ivice,
pa preko one male istine, dok ne doem na
domet rune bombe. Kada ujete detonaciju,
krenite i vi tamo pored onog sruenog bora,
apnu utom na uho.
Nemoj ti ja u, ostani sa vodom ti bolje
poznaje teren, odgovori mu uti, itei
kroz zube.
Ja u. Nita ti ne bini i ti poznaje teren
isto ko i ja. Nego, skrenite mu malo panju,
pucajte i vi povremeno u njegovom pravcu.
Jo se njegov apat nije ni izgubio u tektanju mitraljeza, a ve je bio nestao u vla114 GRAANIKI GLASNIK 32/16 rije

noj travi. uti je naprezao oi, pokuavajui

ga pratiti, ali je bilo isuvie malo svjetlosti, a
i trava visoka. Ne diui glavu iza neke izboine, koja ga je titila od rafala mitraljeza,
povremeno je u njegovom pravcu ispalio kratak rafal. Kako je vrijeme prolazilo, srce mu je
sve bre tuklo, a strepnja za Mikijevu sudbinu
postajala sve vea.
Uspjee on. ta se brinem, ta nije mu
prvi put. Uspjee sigurno, tjeio je samog
sebe sebe.
A onda je odjeknula ta dugo oekivana
detonacija. Vreli mlazovi olova prestadoe
da sipaju po drveu iznad njih. uti skoi i
sa pukom na gotovs krenu prema vrhu kose.
Borci iz njegovog voda pratili su ga u stopu.
Neprijatelj nije ekao borbu prsa u prsa i sve je
za desetak minuta bilo gotovo. U aru gonjenja neprijatelja odjednom postade svjestan
injenice da Miki nije pored njega.
Je li neko vidio Mikija, povika u no.
Kada ne dobi potvrdan odgovor potra prema
poloaju neprijateljske osamdesetetvorke. U
sivom praskozorju odjednom ugleda povijenu
Mikijevu priliku kako sjedi na balvanu. Prie
mu i pored njega ugleda poloeno tijelo etnikog mitraljesca.
Jesi li ranjen? Je li sve u redu? ta je s
tobom?, osue pitanja bez odgovora.
Miki s naporom podie glavu i pogleda
svog prijatelja, sa kojim je mnogo toga u ove
tri i po godine preturio preko glave. Zatim
muklo protisnu:
Sjea li se mog druga Sae sa Hajdarovca. Tri godine smo sjedili u istoj klupi u
gimnaziji.
Sjeam, odgovori uti i paljivije
pogleda u poloeno tijelo.
Nije ovo valjda on...?
Miki samo potvrdno klimnu glavom i
zastenja:
Uh, koliko sam samo utipaka pojeo kod
njegove mame Ljeposave.
uti samo podie glavu prema nebu, bez
rijei. Potom samo psovka:
Jebem ti rat!