Manfred RIEDEL

Hermeneutika prirode i etika u

Heideggerovom miljenju*

Problem hermeneutike prirode je star, stariji od hermeneutike

filozofije naega stoljea. On se postavlja ve u Einleitung in die
Geisteswissenschaften (1883), Diltheyevu glavnom djelu, koje u
odvajanju od metodskog uzora znanstvene spoznaje prirode, pita ne
samo tome kako je mogua spoznaja drutveno-povijesnoga svijeta,
nego ujedno nabacuje pitanje kako priroda moe za nas egzistirati i kako
se ophoenje s njome moe utemeljiti prema duhovnoznanstvenim
principima.1 Sam ovaj problem svodi se na Kantovo odreenje duha kao
oivljujueg principa u naoj udi koji svrhovito potie svoje moi.
Za Kanta se to poklapa sa sposobnou prikaza estetikih ideja,
mislima koje potiu miljenje mnogo ega i pritom u najmanju ruku tei
tome to lei povrh granica is-kustva ocrtanih prirodom. 2 Kamo? Ka
metafizikoj ideji jed-ne druge prirode, koju mo uobrazilje (kao
produktivna spo-znajna sposobnost) crpi iz tvari koju joj zbiljska
priroda daje: iz prirodnih tvorevina poput lijepih oblika divljega cvijeta,
ptice,insekta, te prirodnih fenomena poput svjetla (u naglaenoj boji) i
zvuka (u harmoniji tonova), koje izmeu svih ostalih sredstava
* Naslov izvornika: Manfred Riedel, Hren auf die Sprache. Die akroa-matische
Dimension der Hermeneutik, Suhrkamp Verlag, Frankfurt a. M. 1990, str. 230-259.
Preveo: Tomislav Bracanovi.

1 Einleitungin die Geisteswissenschaften I (1881), Ges. Sehr., Bd. I, str. 9.

2

prikazivanja jedino jezik ili pjesniko umijee moe dosegnuti i uiniti

razumljivim.
Problem je tumaenja bujne mnogoslojnosti prirode, nje-nog
figurativnog jedno iz drugog koje se ne rastvara u iz-vanjskome zoru
a priori (kao neto dano u prostoru), nego se odnosi na unutarnji zor,
kojemu (kao formi unutarnjega osjetila, tj. odmiueg vremena)
nijedan pojam ne moe biti posve adekvatan. 3 Zbog ega? Zbog toga to
prirodne tvore-vine i fenomeni, tumaeni putem moi uobrazilje u
uzajamnoj igri s unutarnjim osjetilom, nisu vezani za neto postojano u
prostoru (supstancija), tako da se pojmovno (putem kategori-jalnog
odredenja prirode kao opstojanja svih pojava pod zako-nima) mogu
definirati, matematski i/ili dinamiki. U njihovu se figurativnom
karakteru odaje upravo vii smisao jednoga pisma koje vie nije
napisano brojkama, ve iframa i znako-vima, te tako potrebuje
izlaganje.
Hermeneutika prirode upuuje na jednu metafiziku prirod-no
lijepog, koja se odbija od metafizike prirode u smislu me-tafizikog
utemeljenja prirodne znanosti. Ali ova hermeneutika, tome se radi u
pogledu nae teme, temelji se u jednoj me-tafizici udorea i u njoj
zasnovanom nauku moralnom uv-stvu potivanja pred udorednim
zakonom, koje se preko na-loenog priznavanja drugoga kao samosvrhe
(autonomije o-vjeka kao osobe) uzdie do priznavanja svrhovitosti
posebnih oblika prirode (njihove autotelije), u emu ono ima svoje korijene. Kant njemu primjeuje da se ono ne moe utemeljiti na
antropologiji kao nauku ljudskom ponaanju i djelovanju, nego na nju
samo primijeniti. Zato? Zato to se ono odnosi samo na to to njemaka
rije Sitten i latinska mores samo nedostatno naznauju: izvorni
metafiziki imutak kao prirod-no svojstvo ovjeka. Imati jednu
metafiziku udorea za Kanta je takoer dunost, i svaki je ovjek u
sebi ima, premda uglav-nom samo na nejasan nain; jer kako bi on, bez

2 Kritik der Urteilskraft, 49, Akad. Bd. V, str. 313 i d.

3 Kritik der Urteilskraft, 49, Akad. Bd. V, str. 314. Usp. J. Simon, Sprache und
Raum, Berlin 1969, str. 121 i d.

principa a priori, mogao vjerovati da u sebi ima ope zakonodavstvo?4

Kant ne govori metafizici i antropologiji, kao da bi se radilo
sadrajno razliitim disciplinama, nego jednoj dvo-jakoj metafizici,
koja se drukije artikulira u podruju obiaja negoli podruju prirode,
tj. na drugim temeljima udorednog zakona i na u njemu izreenom
priznavanju ovjenosti u o-vjeku kao svrhe po sebi.
Toj se problematici zahvaljuje postavka hermeneutike prirode kod
Heideggera, koji prihvaa i odgovara na pitanje iz-vornoj egzistenciji
prirode (kako ona za nas moe biti tu), koje potjee od Kanta i
Diltheya. Dapae, u izvjesnom po-gledu, ono stoji na ishoditu njegova
misaonog puta. Jer on nije, kako to naglaava Heideggerov samoprikaz,
obiljeen tek ispitivanjem metafizike kao prve filozofije koja pita
od-nosu bitka prema bivstvujuem (to pripada bivstvujuem kao
lakvom), nego i iskustvom upitnosti odnosa ivota i tu-bitka i u
tome ukljuenog problema druge filozofije koja izlazi na svjetlo s
Kantovom idejom dvojake metafizike. Ovu tvrdnju elim objasniti na
poetku mojega izlaganja koje obr-aduje Heideggerovu rekonstrukciju
metafizike prirode i obia-ja u horizontu poetno miljenog odnosa
physisa i ethosa co-vjeka (I). Potom razmatram aporetsko shvaanje
prirode u okruju miljenja Bitka i vremena (1927) (). I zakljuno
valja barem naznaiti kako se na putu prema okretu (a mnogo raspravljani okret ustvari nije nita drugo doli odgovor na ovu aporiju, tj.
na bezizlaznost najprijeprijeenog misaonog puta) postavlja problem
jedne hermeneutike prirode (III). Radi se postupnom razvijanju
odnosa physisa i ethosa ovjeka u okvirupovratka u temelj metafizike,
koji se - kako glasi moja teza (koju svakako valja diferencirati za kasno
djelo)5 - mora ra-zumjeti kao pokuaj odreivanja njenih granica, a to
znai: odreivanje granica novovjekovne fizike i etike koje su iz nje
potekle. Mi smo, kae Heidegger u svom najranijem pokuaju novog
odreenja ideje fenomenoloke filozofije kao znanosti izvoru (1919),
u osvrtu na zakrljavanje miljenja putem trans-cendentalnofilozofski

4 Metaphysik der Sitten, Einleitung, Akad. Bd. VI, str. 216.

5 tome usp. moju raspravu koja e se ubrzo pojaviti: Naturhermeneutik als
Metaphysik? Heideggers Weg zum 'anderen Anfang' der Philosophie.

ograniene teorije predmeta i vrijednosti, uli u zakrljalost pustinje i

toga se drimo, umjesto da stvari vjeno spoznajemo,promatrajui ih
razumijemo i razumijevajui promatramo. Bog uini te iz zemlje
iznikoe... i stablo ivota, nasred v r t a , i stablo spoznaje dobra i zla.'
(Post 2.9).6
I.
Pustinja je prema Nietzscheu usud nihilizma, kojeg Heidegger, a
da se na njega ne poziva, vidi na djelu u procesu znanstvenog
teoretiziranja i u njegovoj suprotnosti - od sa-moga Nietzschea
dovrenom - procesu postavljanja vrijednosti. Oba vode do rastueg
procesa objektiviranja novovjekovne znanosti, na kojeg je
Heideggerova kritika od poetka usmje-rena. Njezino mjerilo je
razumijevanje izvora teoretiziranja iz ivota, Diltheyeve filozofije
ivota, koju Heidegger misli skupa s Husserlovom fenomenologijom,
kako bi paroli: k sa-mim stvarima! oduzeo njoj pripadni potez
odivljavanja koji konvergira s novokantovstvom.
To je, u nekoliko obrisa, filozofska situacija u kojoj izrasta pitanje
prirodi, te mi se ini vanim vidjeti da ono zapoinje tamo gdje Kant
sebi postavlja problem hermeneutike prirode. Heidegger primjeuje
ambivalenciju procesa znanstvenog objektiviranja koja je Kantu
promakla. Rastumaenje sekundar-nih kvaliteta - kae se u kritici
prvenstva iskustva stvari na-suprot iskustvu ivota u novokantovskoj
teoriji konstitucije predmeta spoznaje - boja i tonova u fizikalnim
invarijan-tama titranja etera i svjetla, u smislu teorije i teoretskog, jest
jedno po-janjavanje, iz procesa odivljavanja gledano, ve je-dan
visoko komplicirani stupanj prirodoznanstvenog objektivi-ranja.7
Govor od-ivljavanju i rastumaenju nalazi se u konteks-tu
Heideggerova pokuaja da otcijep teoretskog od prirod-nog svijeta,
od doivljaja - od Diltheya tako nazvanog -okolia, uini
razumljivim u njegovoj nunosti i njegovim granicama. To je isti motiv

6 Die Bestimmung der Philosophie (1919), GA Bd. 56/57, str. 65.

7Die Bestimmung der Philosophie, str. 90.
5

koji nosi Husserlovo vraanje na in-tencionalnost doivljaja svijesti, ali

kod Heideggera see da-leko iznad fenomenoloke teorije konstitucije i
njenog navezi-vanja znanosti izvora na ideju jedne znanosti prvom
ili prve filozofije. Ipak, ona ne zapada u osiguranje predmeta
spoznaje i smisao njezina pravca: kao da su predmeti tu naj-prije kao
gole stvarnosti, osjetilno zamijeeni predmeti prirode, koji onda
tijekom iskuavanja dobivaju navuen vrijed-nosni karakter, tako da ne
idu naokolo tako goli.8 Konstitucija prirode, tako je mladi Heidegger
prigovorio Husserlu i novo-kantovstvu, ne daje fundament za vie vrste
predmeta: Na-protiv, predmetnost prirode izvire tek iz temeljnog
smisla iv-ljenog, iskuenog, susretnutog svijeta, smisao kojemu za
Heideggera syjedoci povijest pojma 'natura'. 9
Pritom stojimo na polazitu problema hermeneutike prirode,
njezinog izvora u programu ontologije ili hermeneutike fakticiteta,
koji je preludij Heideggerovu misaonom putu. Ontologija ovdje ne
imenuje nikakvu disciplinu u okruju zadaa novoskolastike filozofije
koja pita bitku bivstvujueg i kojega, jo od Aristotela utrtim
misaonim putovima, iznova odreuje kao bivstvujue, kao svijet, Boga
ili prirodu. Njeno ime, koje ima veze s natura hominis, 10 stoji za jedno
pitanje i odredivanje usmjereno na bitak kao takav, a da se pre-thodno
ne utvrduje smisao bitka, kao da je - prema suvreme-noj predrasudi ontologija predmet prirode ili jedna, ovoj paralelna, ontologija
predmet kulture... jedina ili ak proto-tipska ontologija. 11 Naelna se
nedostatnost batinjene i su-vremene ontologije prema Heideggeru
sastoji upravo u tome to za nju otpoetka predmetnost odredenih
predmet jest predmet jednog indiferentnog teoretskog mnijenja,
odnosno to materijalna predmetnost predstavlja uzor za odreene regionalne ontologije ili to svijet jest posve putem nje, a da se nema u
vidu dvostruki smisao prirode kao svijeta i kao podruja

8 Phnomenologische Interpretationen zur Aristoteles, GA Bd. 61, str. 91.

9 Ibid.
10 Ontotogie (Hermeneutik der Faktizitt), GA Bd. 63, Anhang VI, str. 109.
11 Ibid., str. 51.
1U

predmet kojega je oslobodio Kant: priroda kao svijet je samo

formalizirana iz tubitka, povijesnosti, zbog ega ovo razlikovanje ne
moe biti podloga naega faktiki od-vijajuega iskustva vremena i
faktikih iskustava tijela. Time to ona preskae ova iskustva fakticiteta
ivota u svijetu (njegov poetak s rodenjem te kraj u smrti), zamee si
uobiajena ontologija pristup bivstvujuem koje je unutar filozofske
problema-tike odluujue: tubitku, iz kojega i za kojega filozofija
jest.12 Radi se prototipu fundamentalne ontologije, taj je na-slov
razumljen tako kako ga koristi Heidegger na putu prema Bitku i
vremenu: ne kao lozinku u suvremeno omiljenom za-lijetanju protiv
Kanta, nego kao nastavljanje Kantove zadae zasnivanja ovjeku
prirodne metafizike. Hermeneutika fakticiteta vie ne postavlja
konstitucijsko-teoretski jednu odreenu zbiljnost, npr. kozmos prirode i
njezinu oznaku kao svijeta u kojemu iva bia postoje, nego izrasta iz
fenomena naznaenog glagolom 'ivjeti' koji se na odredeni nain moe
dovesti do zora kao na ivot kojega ivimo. 13 U rekursu na
mnogostrukost govora ivotu kao intranzitivnom biti-na-i-votu i
glagolski-tranzitivnom znaenju proivjeti vrijeme, ivjeti svoj
poziv, neto doivjeti, odjekuje ustaljeni smisao ivot = tubitak, u i
kroz ivot 'bitak'. Heidegger govori tome da se ovaj smisao
batinjene metafizike iskrivio u modus njoj navlastitog spoznavanja
svijeta orijentiranog na gledanje predmeta; da on esto slab i izgubljen
uglavnom upravo samo Odjekuje' te ga se zapravo ne slua.14 To to se
pak iz sebe sama razumije, nee biti razumljeno kao fundirajue:
'Samo-razumljivost onoga Tu', izlaenje.15
Nema dvojbe: kada promiljamo ove reenice tada pred nama
imamo jedinstvo Heideggerova djela. kada promis-limo da se u
ovome kontekstu doivljaj oznauje kao zgo-da, 16 te se cjeloviti

12 Ibid., str. 3.
13Phnomenologische Interpretationen zur Aristoteles, str. 86.
14 Ibid., str. 85.
15 Ontologie (Hermeneutik der Fakzitt), str. 112.
16 Usp. Die Bestimmung der Philosophie, str. 75, 85 i d., 91, 94 i druge.
7

sklop fenomena oznaenih izrazima i-vot i svijet stapa u (mnogo

prije Husserla tu rije tako upotrebljava) ivotni svijet, tada
razumijemo zato Heidegger oglagoljuje i termin svijet (ono neto
to pokazuje svoju mnogostrukost odnosa prema ivjeti), te ve na
izla-zitu svoga puta poduzima tvorbu rijei: syjetuje, koja kas-nije
nagovjeuje: ne samo da svijet iznie poput sjemenke iz zemlje,
nego da u iznicanju priroda vlada te da je vladanje kao takvo bit i
unutarnji zakon stvari (bitka samog). 17
Umjesto da gomilam daljnja svjedoanstva tome kako se ovdje
priprema okret prije okreta, elim se ograniiti na jedno koje mi se u
naemu sklopu ini da je od posebnog znaaja. Heidegger govori tome
da je ivot faktiki u sebi pokrenut, zapravo da upravo spada skupa s
fakticitetom seberazumijeva-juega tubitka koji izlae samoga sebe.
Radi se zadai inter-pretativno prodrijeti do kretanja koje sainjava
pravu pokre-nutost ivota, u kojoj i kroz koju on jest, iz koje ivot
potom biva tako ili tako odrediv prema smislu bitka; koja ini razumljivim kako valja jedno takvo bivstvujue genuino dovesti u njegove
raspoloive i usvajajue naine imanja (problem fak-ticiteta, problem).18 Ipak, kao interpretativni cilj u pokazivanju pokrenutosti
istie se da faktiki ivot, kao ivui u svijetu, zapravo (!) ne ini sam
kretanje, nego Zivi svijet kao U emu, Na emu i Za to ivota. 19
Kretanje, tako ga opisuje mladi Heidegger, biva ontoloki sagledano
samo iz vazda ge-nuinog boravka, iz svijeta u kojemu tubitak uvijek ve
jest i odnosi se.20 U ovom dvojstvu gradi se svaka ontologija, ona grka, koja jednako tako ima njoj svojstveni boravak kao kr-anska i
novovjekovna od Descartesa sve do Husserla i samog Heideggera koji
poima njenu dvojaku gradu.

17 Usp. Vom Wesen des Gmndes (1929), Wegmarken, Frankfurt/M. 1967, str. 52 60,
kao i: Die Grundbegriffe der Metaphysik (1929/30): GA Bd. 29/30, str. 45 i d.

18 Phnomenologische Interpretationen zur Aristoteles, str. 117.

19 Ibid., str. 130, Usp. H.-G. Gadamer, Der eine Weg Martin Heideggers, in: Ges.
Werke, Bd. 2, Tbingen 1987, str. 423.

20 Ontotogie (Hermeneutik der Faktizitt), str. 109.

8

Ako ga razmatramo iz gledita Heideggerovog ranog okre-tanja

Aristotelu, onda aspekt pokrenutosti ivota ukazuje na kinesisproblematiku physisa, na aspekt boravka u ethosu, mjestu na kojemu
ovjek u svijetu Zivi. Zanimljivo je primijetiti kako Heidegger pritom
misli gradu grke ontologije, kako problem principa i principijelnog
( - ) u Aristotelovoj znanosti prvome preuzima skupa s
onim logosa i pro-blemom bivstvujueg i smisla bitka (u rasponu od
- - ); te kako se arhontika teoretske filozofije
preko Heideggerove interpretacije kretanja kao puta brige ujed-no
odnosi na etiku, na uenje principima u praktinoj filo-zofiji. Rije
briga izvorno opisuje Aristotelov pojam praxis, kojega Aristotel
izjednaava s bios, livotom koji u izvrenju jest kinesis, dakle na bilo
koji nain ima veze s pitanjem physis.
Na koji nain - to je ispitivanje kojega se Heidegger vies-truko
prihvatio u kontekstu hermeneutike ekspozicije pitanja bitku. Ono
izotrava pogled za aporiju u temelju metafizike: da Aristotel na pitanje
znanosti prvome bitku bivstvu-jueg vie ne moe odgovoriti u
rekursu na bivstvujue kao takvo. Mora biti neega to se vie ne moe
karakterizirati time to ono kategorijalno odreduje. Iz ove se aporije
Aristotel izvlai time to kae da je bitak : takvo neto to
iz sebe ve jest tu te se iz sebe sama pokree - za razliku od izvana
pokrenutog poiesis.11 Physis sadri u sebi princip kretanja, tako se
podie kod Heideggera izriito nepostavljeno pitanje, u kojoj mjeri to
pripada arhontici prve znanosti. Ovo vodi u jednu novu aporiju. Jer
istraivanje jedinstvenih princi-pa bivstvujueg kao bivstvujueg
iskljuuje pravac prema dru-gom kao i kretanje. Cim nastupa ovaj
princip, prva znanost ili filozofija prelazi u jednu drugu, koja je za
Aristotela fi-zika; s prijelazima na nauk ivuem (biljkama,
ivotinjama, ljudima), ukoliko physis znai bios u uemu smislu.
Heidegger povlai aporiju odnosa prve i druge (druki-je)
filozofije kod Aristotela, a da je ne pojanjava. Slino je aporetino
njegovo privremeno karakteriziranje istine kao ne-skrivenosti pomou
pojma physisa. Aletheia, grka rije za is-tinu, jedno je odreenje
bivstvujueg ukoliko se ono susree. Sto ne znai kao da bivstvujue ne
9

Met. XI 7, 1064b 10-14; VI I, 1026a 27-31; XI 4, 1062a 29-33.

bi moglo biti bez neskrive-nosti. Priroda ipak jest, i prije negoli je

otkrivena, u neku iiku po sebi, kao to kae Heidegger, koji ovaj
nain govora koji djeluje do Kantova povlaenja granice izmeu pojave
i stvari po sebi - u okruju svoga glavnoga djela prenosi na-trag ak
na predaristotelovsko shvaanje prirode, kada on He-raklitovu izreku:
(Fr. 123) prevodi reenicom: Ono po sebi
bivstvujue i njegova bit voli sebe skrivati i ostajati u skrivenosti.21
S ovim u sebi dvoznanim shvaanjem grki razumljene
prirodnosti i na tome izgradene Aristotelove metafizike prirode 22 bitak kao physis u smislu bitka po sebi i biti - Heidegger se uvijek
iznova sueljavao, a da dvoznanost nikada nije zbiljski uklonio. Izraz
metafizika prirode je dvoznaan, budui da se metafizika ve u
naslovu odnosi na prirodu. Prema Kantu, to je znanost koja u neku
ruku lei izvan podruja fizike, onkraj nje.23 Na to se, kao sama od
sebe, nadovezuje Kantova oznaka metafizike udorea, etike
trebanja, koja kod Aristotela nema nikakve paralele. Aristotelovo
razmatra-nje etikoga od poetka lei izvan obzora novovjekovne etike
s njenom alternativom etike raspoloenja ili uspjeha. Prema Heideggeru, Aristotel se orijentira na to u kolikoj mjeri ljudski tu-bitak ima
mogunost biti, bitak u grkom smislu oitan sa physisa kosmosa,
vazdabitka svijeta. On biva sagledan s obzi-rom na njegovu mogunost
bitka kao takvu, vienje kojemu najee odgovara izraz: dranje,
navlastito bitak24
Mi utvrdujemo: physis i ethos znae jednako izvorno bitak.25
Odluujue je kako su oboje povezani, to Heidegger, prema starom
naelu hermeneutike da se pri izlaganju ide od svijetloga u tamu, nastoji

21 Metaphysische Anfangsgrnde der Logik, GA Bd. 26, str. 281.

22 Usp. Die Bestimmung der Philosophie, str. 27.
23 Vorlesungen ber Metaphysik, ed. M. Heinze, Abh. d. K. Sachs. Ges. d. Wissen
Phil.-Hist. Kl. Bd. XVI.

24 Interpretation der platonischen Dialoge Sophistes und Philebos (1924/25), str.

87.

25 Usp. ve Ontotogie (Hermeneutik der Faktizitt), str. 99.

10

razjasniti na putu prema Bitku i vre-. Taj se pokuaj dri

kasnoantike podjele filozofije na lo-giku, fiziku i etiku - orijentiranje
koje jo jednom preuzima Pismo humanizmu (1946) u osvrtu na
vlastiti hod u tamu. U pitanju ne stoji ralamba filozofskih disciplina,
nego metafi-ziki iskuena i izgovorena povezanost bitka physisa i
ethosa, koja se u kasnoj antici i onda posve u novovjekovlju ukida. Tako
pokuaj razjanjavanja antiku episteme physike kao zna-nost physisa,
prirode u posve irokom smislu svijeta kao /ivuega kosmosa, odvaja
od novovjekovne fizike, znanosti onom materijalnom, onom
beivotnom svijeta, od materije s obzirom na njene zakone kretanja.
Physis obuhvaa univerzal-no podruje onoga to uope postoji,
svjetsku cjelinu: zvijezde, Zemlju, biljke, ivotinje, ljude, bogove.
Etika je znanje i'lhosu, navlastitome bitku u sebeposjedovanju i
sebeod-noenju ovjeka prema drugome ovjeku i njemu samome:
/.nanost u kojoj ovjek jo jednom nastupa prema fizici. I lo-gika je
znanost logosu, govorenju drugome i sebi samome kao dranje
putem kojega ovjek upravlja svim ponaanjem i odnoenjem i na ijem
temelju daje vodstvo svojemu bitku. Ova tako razumljena logika je
ontoloka u jednome smi-slu logosa koji se oituje u povezanosti
izmeu ta tri podruja: kao neto u emu se izvorno pokazuje jedinstvo
ovjeka () i svijeta (). Heidegger spominje da je jo Kant ovu
podjelu smatrao posve primjerenom prirodi stvari i da u lome nema
niega za poboljavanje. uz Kantovu primjedbu, primjeuje
Heidegger, treba se dodati samo jo princip -kako bi se osigurala
potpunost i ispravnost onih razlikovanja -da upravo ova zadaa u sebi
krije fundamentalnu stvar filozofije koja do danas nije ispunjena, na
koncu ak ni kao zadaa i pitanje.26
To je zadaa jednoga novog odreenja izvorno ljudskog boravita
u svijetu na niti vodilji pitanja bitku eksponira-noga u Bitku i
vremenu, a to ujedno znai: pitanja tome to je u povijesti prve
filozofije do Kanta i Hegela bilo iskazano kao princip. Njemu se
posveujemo u drugome dijelu naega izlaganja: najprije u jednoj vrsti

26Logik. Die Frage nach der Wahrheit, GA Bd. 21, str. 4 i d.

11

medurazmatranja koje treba prikazati da s ovom zadaom sve vodi do

problema jednog her-meneutiki produbljenog razumijevanja, a da se
zbiljski ne do-lazi do rjeenja.
II.
Zadaa se nalazi zatvorena u formaliziranju hermeneutike
fakticiteta kao injeninosti faktuma tubitak, te u tome sa-dranom
tumaenju ljudskoga bitka-u-svijetu, koji se moe ra-zumjeti kao u
svome usudu okovan s bitkom bivstvujueg, kojega susree unutar
njegova vlastita svijeta: kako s povijesno proizvedenim oruima i
djelima, tako i s proizvodima prirode.27 Jer Heideggerovu
fenomenologiju tubitka od Hegelove fenomenologije duha
razlikuje to to se ona ne ispunjava u nacrtu prema jednome ustroju
bitka putem kojega se izdie iz-nad svega prirodno bivstvujueg.
Stovie, Heidegger ve ovdje ponovno vraa iskustvo prirode i povijesti
u poetni horizont physisa i ethosa. Ako tubitku pripada razumijevanje
bitka svega - tubitku neprimjerenog - bivstvujueg, onda tome pripada i
priroda koja je njemu ve uvijek na odreeni nain otkrivena, prije
svega i najprije kao mo prirode i prirodni proizvod. 28 Tako govor
usudu zapravo ne odgovara povijesti, nego svijetu imanentnoj
pokrenutosti, kako ona karakterizira njegov prirodni pojam u
smisluphysisa. govor da tubitak jest u svijetu karakterizira
boravite, ethos ovjeka. Nasuprot novovjekovnom prihvaanju idealistiki stiliziranog spoznajnog su-bjekta,
koji se prema svijetu odnosi kao prema totalitetu predmeta kako bi u
tome opredmetio sebe samoga, polazite iz bitka-u-svijetu podvlai crtu
u-bitka kao takvog, koja naglaava patematski raspoloeno samonahodenje tubitka usred biv-stvujueg, a time i nemogunost da se
cjelinu predoi sebi kao predmet.29 objanjavanju ovoga za ustroj
bitka brige (sebi-unaprijed-bitka i bitka-pri-svijetu) utemeljujueg

27 Sein und Zeit, Tbingen 1957 , str. 56. Usp. H.-G. Gadamer, Kant und die
8

hermeneutische Wendung, u. Ges. Werke, Bd. 3, str. 218 i d.

28 Kants Kritik der reinen Vernunft, GA Bd. 25, str. 29.

12

elementa, ve Bitak i vrijeme pokazuje izvorno etiku dimenziju

boravita u smislu stanovanja i njegovanja. Njemako in izvodi se od
innan-, stanovati, habitare, zadravati se; an znai: ... na-viknut
sam, upoznat s, obiavam neto. Izraz je povezan s 'bei' (pri); 'ja sam'
znai opet: stanujem, zadravam se na... kod svijeta kao tako i tako
poznatog. Biti kao infinitiv od 'ja sam' znai stanovati kod..., biti
upoznat s.30
U strukturnom elementu u-bitka (s egzistencijalima na-hoenja,
razumijevanja i govora) problem hermeneutike prirode je latentan. On se
artikulira u analizi raspoloenoga sa-monahodenja kao izraz tubitkove
baenosti i otvorenosti prema svijetu, kojemu se priroda, u rasprenosti u
mnogostrukost njenih fenomena i njihovu ujedinjenju, ujedno i raskriva
(... priroda je ono to 'kuje i snuje', to nas prepada, to nas kao krajolik zarobljava; u izlasku i zalasku sunca odreuje predjele ivota i
smrti itd.). I ukoliko su prirodni fenomeni ove vrste iz-maknuti
znanstvenom otkrivanju (Biljke botaniara nisu cvje-tovi na Rajni,
geografski fiksirano 'izviranje' neke rijeke nije 'izvor u tlu'), 31 to je
postavljeno u Heideggerovoj (protiv Husserla usmjerenoj) ekspoziciji
pojma fenomena skrivenosti
samih stvari koja fenomenoloko postupanje motivira na tu-maenje
sklopova oitovanja, u kojima se oni jedino daju. Fenomenologija se
proiruje u henneneutiku tubitka, kojoj pripada zadaa da se - u bistrenju
vlastitog razumijevanja bitka i bitka tubitku neprimjerenoga
bivstvujueg - pusti navijestiti smisao samoga bitka. Time to pritom

29Usp. H.-G. Gadamer, Der eine Weg Martin Heideggers, u: Ges. Werke, Bd. 3,
str. 426.

30 Usp. Sein und Zeit, 29, str. 135 i d. i 374 s 14, str. 70; Metaphysische
Anfangsgrunde der Logik im Ausgang von Leibniz (1928), GA Bd. 26, str. 174.

31 Sein und Zeit, str. 70.

13

izrauje horizont za svako daljnje ontoloko istraivanje bivstvujueg

koje nije primjereno tubitku, postaje ova hermeneutika ujedno i 'hermeneutika' u smislu izrade uvjet mogunosti svakog onto-lokog
istraivanja.32
To da ona nije bila razvijena za bitak prirode ima razloge od kojih su
ovdje bila spomenuta samo dva. Jedan (sam Heidegger ga je nazvao
odluujuim) 33 sastoji se u tome da se izraz svijet u Bitku i vremenu
uvodi u ontikom smislu oko-lia u kojemu faktiki tubitak kao taj
Zivi i odnosi se prema neposredno susreuem prirodnom bitku na nain
svrhovito usmjerenog nabacivanja i imanja posla s njime. Suma je shvaena kao dubrava, brijeg kao kamenolom, rijeka kao vodena sila, vjetar
kao vjetar u jedrima. 34 U nabaaju prirode na horizont okoline
prirunosti i njegova metodskog uspona putem znanstvenog otkrivanja,
kojeg on u fizici nabacuje na istu predrunost predmet (toke mase u
prostorno-vremenskom kretanju), kod same prirode (koja kuje i snuje)
ostaje u po-zadini baenost i nahodenje razumijevanja. 35 U baenosti se
pak temelji rasprenost u mnogostrukost bivstvujueg prirode i povijesti,
fakticitet koji s temporalnom interpretacijom bitka u faktumu svjetskog
vremena (koje se, nasuprot Kantovu milje-nju, jednako neposredno
unaprijed nalazi u onom fizikom
kao i u onom psihikom)36 okree natrag u hermeneutiku tu-bitka. Iz
toga se objanjava zato Heidegger na putu prema okretu razumijevanje
bitka orijentira prema bivstvujuem u cjelini. Mogunost da bitak

32Ibid., str. 37.

33Vom Wesen des Gnmdes, u: Wegmarken, Frankfurt/M. 1967, str. 52.
34Sein und Zeit, str. 70.
35Usp. O. Pggeler, Der Denkweg Martin Heideggers, str. 208.
36 Sein und Zeit, str. 419.
14

postoji u razumijevanju ima za pretpostavku faktiku egzistenciju

tubitka, a ova opet faktiku predrunost prirode.37 Cak tovie, da ona
ve jest tu daje upravo pretpostavku za to da se tubitak kao uvijek
faktiki moe prepustiti noenju od bivstvujueg, koje on nije, ali s kojim se najprije identificira upravo na temelju rasprivanja. Pri-padna
metafizikoj biti tubitka, ona tvori osnovu za jednu me-tafiziku prirode u
smislu physis, koja se istie od pojavljivanja Bitka i vremena. Tubitak,
kae se u posljednjem marburkom predavanju, moe se pustiti biti
noen onim to u posve i-rokom smislu nazivamo prirodom. Samo ono
to je prema svo-joj biti nabaeno i zatoeno u neto, moe se prepustiti
biti time noeno i obuhvaeno.38
Heidegger ne previa podrijetlo sebe-preputanja-noenju u
mitskome tubitku, koji nije svjestan ovoga naina bitka, kako uope bit
faktikoga rasprivanja sainjava to da baenost i zatoenost samoj sebi
ostaje najdublje skrivena i upravo time u tubitak dolazi jednostavnost i
'bez-brinost' apsolutne zatie-nosti.39 To moe objasniti latentnost
hermeneutikog prob-lema prirode, te se na ovome mjestu hotimice
misli na Heide-ggerovu obranu od Goetheovog mutnoga panteizma
prirode, koja se odrava sve do u kasno djelo. No, glavni motiv je jedan
drugi. On lei u fundamentalno-ontolokoj transforma-ciji hermeneutike
fakticiteta u jednu metafiziku tubitka, koja na Husserlovu tragu jo
jednom slijedi namjeru teoretske samokonstitucije subjektivnosti
subjekta i povrh toga na dvo-|,ikoj metafizici (povremeno) gubi iz
vida stranu metafizike ciidoreda koju je otkrio Kant.
To se ini iznenaujuim, promisli Ii se ukorijenjenje Kan-love
Metafizike udorea u metafizikoj prirodnoj sklonosti co-vjcka koju
fundamentalna ontologija treba razviti putem jed-nog egzistencijalno
okrenutog nauka kategorijama. I doista, Heidegger pod metafizikom
udorea razumije utoliko on-tologiju egzistencije, koja se - uzimajui
u obzir vieznanost Kantovog pojma prirode i govora ljudskoj

37 Metaphysische Anfangsgrunde der Logik im Ausgang von Leibniz, str. 199.

38 Ibid., str. 174.
39 Usp. Hlderlins Hymnen Germanien und Der Rhein (1934/35), GA Bd. 39,
str. 150.

15

42

Sein und Zeit, str. 12.

prirodi, na-suprot novokantovskom krivom razumijevanju Kantovog

eti-kog formalizma - svodi na prirodnoteleoloki temelj udored-nog
zakona. Citiram zato pasus iz Zasnivanja metafizike u-dorea s
Heideggerovim komentarom: Bia, ije postojanje, dodue, ne poiva
na naoj volji, nego na prirodi (tj. na prirodi u smislu fizike
organizacije), ipak imaju - ako su bezumna bia - samo jednu relativnu
vrijednost kao sredstvo, te se stoga zovu stvari, nasuprot emu se umna
bia nazivaju osobama, jer njihova ih priroda (ovdje priroda znai
koliko i jednako essentia) odlikuje ve kao svrhe po samima sebi,
tj. kao neto to se ne smije koristiti kao puko sredstvo, dakle ograniuje
svaku samovolju (i predmet je potivanja). 40 Tome u egzi-stencijalnoontolokoj analitici odgovara formalno odredenje tubitka kao bia koje
se ontiki odlikuje time to se ovome biu u njegovu bitku radi
samome ovome bitku - struktura samoodnosa, koja se temelji u
ustrojstvu bitka tubitka, kojemu pripada da u svome bitku ima jedan
bivstveni odnos prema ovome bitku. I to opet znai: tubitak se na bilo
koji nain i bilo kojoj izriitosti razumije u svome bitku... Samo
razumijevanje bitka jest jedna odreenost bitka tubitka.41 Sto na koncu
znai

da se njegova ontika odlika sastoji u tome da on jest onto-loki.

S razumijevanjem prirode kao physisa dolazi u igru Kantov formalni
pojam prirode (rije priroda uzeta samo uformal-nom znaenju, jer ona
znai prvi unutarnji princip svega onoga to pripada postojanju neke
stvari, poput prirode vatre, bilj-ke, osobe), 42 kojemu Heidegger s
pravom pokazuje da nije istoznaan s prirodom kao predmetom prirodne

40Grundlegung zur Metaphysik der Sitten, WW (Cassirer), Bd. 4, str. 286 i d.;
Heidegger, Grundprobleme der Phnomenologie (1927), GA Bd. 24, str. 196.

41Grundlegung zur Metaphysik der Sitten, WW (Cassirer), Bd. 4, str. 286 i d.;
Heidegger, Grundprobleme der Phnomenologie (1927), GA Bd. 24, str. 196.

42Metaphysische Anfangsgrnde der Naturwissenschaft, Vorrede, Akad. Bd. IV, str.

467.

16

znanosti.43 Za razliku od novokantovstva, Heidegger spoznaje da Kant

nad-reduje transcendentalnu filozofiju metafizici prirode u smislu kao
da priroda obuhvaa jedno podruje predrunog, primje-rice fiziku
prirodu, koja je onda mogui predmet fizike.44 Prije istraivanja
metafizikih poetnih razloga prirodne znanosti, kao i prije nauka
pravu i vrlini, lei zasnivanje ustroja prirode uope, bez obzira je Ii to
fizika ili psihika priroda. Sto Kant u poglavlju metodama Kritike
istog uma tome sasvim jasno izrie - da transcendentalna filozofija
qua ontolo-gija za temu ima sistem svih pojmova i naela, koji se
uope odnose na predmete, prihvatiti bez objekata koji bi bili dani (B
873), dani kao ono predruno za unutarnje ili izvanjsko os-jetilo.
Formulirano iz Perspektive Heideggerovog ranijeg uvi-da u aporiju u
temelju metafizike: Slino kao i kod Aristotela se kod Kanta na pitanje
prve filozofije bitku bivstvujuega (pojavljujuega kao njemu u
podlozi leeoj stvari po sebi) ne odgovara u rekursu na bivstvujue
kao takvo, ve time da bitak jest priroda uope, shvaen kao skup
princip mo-gueg iskustva, emu za Kanta pripadaju i princip
kategori-kog imperativa i u njemu izraeni propisi takvih djelovanja
koja se mogu sresti u povijesti ljudi (B 835).
Ako Heidegger krug pojmova prirode (prema Kantu, je-dinog
danog objekta, u pogledu kojega um treba regulativne principe), 45 koji
je dalje izveden u Zasnivanju metafizike u-dorea, hermeneutiki ne
aktualizira, onda se to dade zacijelo objasniti gubitkom eiste punomoi
poretka bitka kakvoga im-plicira Kantova metafizika udorea i lijepog
u prirodi. Ali, to ima veze i s prodorom Husserlove transcendentalnofenome-noloke teorije konstitueije u misaono voenje Bitka i vre-mena.
Misao u glavnome djelu eilja na konstitueiju navlastitoga moi-biticjelovitim tubitka u istravanju pred smrt, te na oslo-baanje ekstatikog
kretanja vremenosti kao zakljunog hori-zonta razumijevanja brige, u
emu se s obiljejem buduega u strukturnom momentu onoga biti-sebi-

43 Phnomenologische Interpretation von Kants Kritik der reinen Vernunft, GA Bd.

25, str. 63.

44 Ibid.
45Kritik der reinen Vernunft, 712.
17

unap?ijed, odnosa bilos-nog na ve-bitak-u... i ogranienju sadanjega u

bitku-pri-svijetu na trenutanu odluenost etikoga smisla
sebezadravanja u svijetu, ne samo pod-odreduje, nego se zadire u
pokrenutost vremena i time promauje: problem transcendeneije svijeta,
koji bez odnosa postavljenog s prirodnim danostima poput roenja,
tjelesnosti i jedinstva ivotnoga sklopa, svoj stoer na-lazi u udaljavanju
prema budunosti, shematiziranoj vremen-skoj ekstazi onoga poradi
njega samog. 46 Prema predavanju Metafiziki poetni razlozi logike s
polazitem od Leibniza (1928) i knjizi Kantu, ovo kretanje
konstituira vezu transcendeneije tubitka sa slobodom u nadilaenju
prirode, izvrenje ovjeku prirodne metafizike. Njegovo se opisivanje
zaplie u jednu slinu aporiju kakva se provlai idealistikom transcendentalnom filozofijom: objekti su prije prekoraeni, tonije:
bivstvujue, to po tome moe postati objekt. Tubitak je ba-eni,
faktian, kroz svoju tjelesnost posve usred prirode, te transcendencija
lei upravo u tome to ovo bivstvujue, usred ega jest i emu samo
pripada, od toga biva prekoraeno. Dru-gim rijeima: tubitak jest kao
iznad prirode transcendirajui, premda on kao faktiki ostaje od njene
strane obujmljen. Kao transcendirajui, tj. kao Slobodan, tubitak je
prirodi neto tu-e.47 Utoliko on ne moe biti etiki neutralan: motiv za
to zbog ega Heidegger problem transcendencije povezuje s problemom odnoenja. U raspravi Vom Wesen des Grundes ( biti temelja)
(1929) tome se kae: Ukoliko... tubitak egzistira kao sopstvo - i samo
utoliko - on 'se' moe odnositi prema bivstvujuem, koje pak prije mora
biti nadideno. Premda po-stojei usred bivstvujueg i njime obujmljen,
tubitak je, kao egzistirajui, prirodu oduvijek ve nadiao. 48 On njoj ne
daje biti time to ona jest. Govoreno u pogledu razlike - koju smo
istaknuli - na poetku Heideggerova misaonog puta: on se pri njoj ne
zadrava, budui da nabaaj, usmjeren na razlono moi-biti-cjelovit,
prekorauje sve ono faktiki baeno. Kamo? Prema svijetu koji time u
cijelosti potpada pod transcendira-jue kretanje. Svijet se kao vazdanja

46Usp. Sein und Zeit, 69, str. 364 i d.

47Metaphysische Anfangsgrunde der Logik im Ausgang von Leibniz (1928), str. 212.
48 Vom Wesen des Grundes, u: Wegmarken, str. 35.
18

cjelovitost onog 'poradi ega' tubitka kroz njega samog dovodi pred
njega samog. Ovo pred-sebe-samog-dovodenje svijeta izvorni je nabaaj
mogu-nosti tubitka, ukoliko se on, usred bivstvujueg, prema njemu
treba moi odnositi. Ali, nabaaj svijeta, istom kako on ono nabaeno
posebno ne zahvaa, tako je uvijek i prebaaj na-baenoga svijeta preko
bivstvujueg.49
U ponavljanju transcendentalnog miljenja utemeljenja u odnosu
prirode i svijeta izbija itava aporetika opredmeiva-nja, koja
Heideggerov misaoni put vodi prema okretu. Na-baeaj svijeta na
horizont razumijevanja njegove prozirnosti, koja ga kao vazdanju
cjelovitost tubitka treba putem tubitkas.uiio^ tlovesti pred njega samog,
misli ga kao predmet, to pioiinjei postavci bitka-u-svijetu: Svijet kao
cjelovitost 'jest' mkakvo bivstvujue, tako kae sam Heidegger, nego
to iz IV |:; I tubitak sebi daje znaiti, prema kojemu bivstvujuem i kako se
on prema tome moe odnositi.50 Prema raspravi Vom Wesen des
Grundes priroda ne spada u to. Ona nije neto prema cemu se mi
odnosimo - premda ona konstituira svo moi-M--odnositi u nadilasku.
Nijedno bivstvujue ne moe biti otvo-icno, ako ne bi naloprigodu ui u
neki svijet - zato u tvr-clenju misli konstitucije priroda nastupa kao
egzemplarna vrsta bilka. Fizika priroda, tako se u okruju Bitka i
vremena opisuje ta aporija, moe samo unutarsvjetski nastupiti, ako
svijet, tj. tubitak egzistira. No priroda moe potpuno biti na svoj vlastiti
nain, a da ne nastupi unutarsvjetski, a da ne egzistira ljudski tubitak i
time jedan svijet. I samo zato to priroda postoji sama iz sebe, moe ona
unutar svijeta takoer susresti i tubitak.51
III.
Da bi se rijesilo ovu aporiju nije moglo dostajati primjet-ljivo
veliko pojednostavljivanje (H.-G. Gadamer) u kojemu je Bitak i

49 Ibid., str. 54 i d.
50 Ibid., str. 55.
51' " Phnomenologische Interpretation von Kants Kritik der reinen Vernunft, s t r.
19.

19

vrijeme saeo preskakanje fenomena svijeta na poetku zapadne

filozofije u korist prirode s procesom opredmeivanja prirode u
novovjekovnoj znanosti, te vodee razumijevanje bitka podveo pod istu
kategoriju predrunosti. Ako tubitak, prema naznakama s kraja Bitka i
vremena, svoju obuhvatnu on-toloku prozirnost zadobija tek u
horizontu razjanjenoga bitka tubitku neprimjerenog bivstvujueg, to
znai i onog to - ni priruno ni predrucno - tek postoji, 52 te ako je
tako dasvijet ne postoji nego samo vremenuje, onda se pita emu
je ovdje govor kao neemu postojeem: da Ii pri-rodi, koja na
vlastiti nain moe biti tu, pri emu se ona ponav-Ija u svome krugu?
samostalnosti za sebe postojee stvari ili djelu umjetnosti, koje se
opire vremenu i nema mjesta u svijetu onoga poradi ega?
diferenciji bitka bivstvujueg, kako Heidegger osvrui se unatrag
objanjava,53 koja se ar-likulira na pozadini pitanja: to je metafizika
(1929), s misa-onim iskustvom u nita postojee razlike? Je Ii
ontoloka diferencija ta koja se ne moe razumjeti iz ljudskoga tubitka,
budui da ovjek moe biti samo ono to on jest, dokle god se on u
tome ve uvijek zadrava? Ili,*je Ii to ak samo bo-ravite, metafiziki
nemiljen - iz vrste bitka prirunog i pre-drunog nemislivi - odnos
ovjeka prema bitku, koji nije stvo-ren od ovjeka, a time nije niti
nita, ako se bitak u tijeku metafizike povlai u zaborav?
To su zapravo na putu prema okretu otvoreni sklopovi oi-tovanja
istine bitka bivstvujueg koje nije primjereno tubitku, koji putanjesebe-obznanjivanja fenomena stavljaju pred za-dau jednog
hermeneutiki produbljenog razumijevanja prirode i udorea. Radi se
velikim podrujima ulaenja biv-stvujueg u cjelini, kamo ovjek
istupa i sebe razumije u po-gledu odnosa prema bitku; podruja na
kojima, u iskorai-vanju okreta od tubitka prema bitku onoga tu,
istina u cjelini svijetli kao neskrivenost i uvijek se iznova skriva,
dakle mora biti dovedena do tumaenja. Premda Heidegger pritom na-

52 Sein und Zeit, 66, str. 333.

53Brief ber den Humanismus, u: Wegmarken, str. 154, s uputom na Sein und Zeit,
44: Sto znai: 'bitak jest', gdje on ipak treba biti razlikovan od svega bivstvujueg moe se konkretno pitati tek kada su uope razjanjeni smisao bitka i dornet
razumijevanja bitka (230).

20

puta naslov hermeneutika, on se ipak drao samog herme-neutikog

u izvornom smislu donoenja poruke i vijesti. Stvar miljenja ostaje ista:
tumaenje ljudskoga bitka-u-svijetu, koji sebe moe razumjeti kao u
svome usudu okovan bitkom samog dovesti pred njega samog, misli
ga kao predmet, to proturjei postavci bitka-u-svijetu: Svijet kao
cjelovitost 'jest' nikakvo bivstvujue, tako kae sam Heidegger, nego
to iz ega tubitak sebi daje znaiti, prema kojemu bivstvujuem i kako
se on prema tome moe odnositi.54 Prema raspravi Vom Wesen des
Grundes priroda ne spada u to. Ona nije neto prema emu se mi
odnosimo - premda ona konstituira svo moi-se-odnositi u nadilasku.
Nijedno bivstvujue ne moe biti otvo-reno, ako ne bi nalo prigodu ui
u neki svijet - zato u tvr-enju misli konstitucije priroda nastupa kao
egzemplarna vrsta bitka. Fizika priroda, tako se u okruju Bitka i
vremena opisuje ta aporija, moe samo unutarsvjetski nastupiti, ako
svijet, tj. tubitak egzistira. No priroda moe potpuno biti na svoj vlastiti
nain, a da ne nastupi unutarsvjetski, a da ne egzistira ljudski tubitak i
time jedan svijet. I samo zato to priroda postoji sama iz sehe, moe ona
unutar svijeta takoer susresti i tubitak.55
III.
Da bi se rijeilo ovu aporiju nije moglo dostajati primjet-Ijivo
veliko pojednostavljivanje (H.-G. Gadamer) u kojemu je Bitak i
vrijeme saeo preskakanje fenomena svijeta na poetku zapadne
filozofije u korist prirode s procesom opredmedvanja prirode u
novovjekovnoj znanosti, te vodee razumijevanje bitka podveo pod istu
kategoriju predrunosti. Ako tubitak, prema naznakama s kraja Bitka i
vremena, svoju obuhvatnu on-toloku prozirnost zadobija tek u
horizontu razjanjenoga bitka tubitku neprimjerenog bivstvujueg, to
znai i onog to - ni priruno ni predruno - tek postoji, 56 te ako je
tako dasvijet ne postoji nego samo vremenuje, onda se pita emu

54 Ibid., str. 55.

55 Phnomenologische Interpretation von Kants Kritik der reinen Vernunft, str. 19.
56 Sein und Zeit, 66, str. 333.
21

je ovdje govor kao neemu postojeem: da Ii pri-rodi, koja na

vlastiti nain moe biti tu, pri emu se ona ponav-lja u svome krugu?
samostalnosti za sebe postojee stvari ili djelu umjetnosti, koje se
opire vremenu i nema mjesta u svijetu onoga poradi ega?
diferenciji bitka bivstvujueg, kako Heidegger osvrui se unatrag
objanjava,57 koja se ar-tikulira na pozadini pitanja: Sto je metafizika
(1929), s misa-onim iskustvom u nita postojee razlike? Je Ii
ontoloka diferencija ta koja se ne moe razumjeti iz ljudskoga tubitka,
budui da ovjek moe biti samo ono to on jest, dokle god se on u
tome ve uvijek zadrava? Ili,*je to ak samo bo-ravite, metafiziki
nemiljen - iz vrste bitka prirunog i pre-drunog nemislivi - odnos
ovjeka prema bitku, koji nije stvo-ren od ovjeka, a time nije niti
nita, ako se bitak u tijeku metafizike povlai u zaborav?
To su zapravo na putu prema okretu otvoreni sklopovi oi-tovanja
istine bitka bivstvujueg koje nije primjereno tubitku, koji putanjesebe-obznanjivanja fenomena stavljaju pred za-dau jednog
hermeneutiki produbljenog razumijevanja prirode i udoreda. Radi se
velikim podrujima ulaenja biv-stvujueg u cjelini, kamo ovjek
istupa i sebe razumije u po-gledu odnosa prema bitku; podruja na
kojima, u iskorai-vanju okreta od tubitka prema bitku onoga tu,
istina u cjelini svijetli kao neskrivenost i uvijek se iznova skriva,
dakle mora biti dovedena do tumaenja. Premda Heidegger pritom naputa naslov hermeneutika, on se ipak drao samog herme-neutikog
u izvornom smislu donoenja poruke i vijesti. Stvar miljenja ostaje ista:
tumaenje ljudskoga bitka-u-svijetu, koji sebe moe razumjeti kao u
svome usudu okovan bitkombivstvujueg koje susree unutar svoga
vlastitoga svijeta. Ona se samo okrenula utoliko to se na putu okreta
radi pri-hvaanju usuda bitka, tj. tumaeem primanju onoga to se
miljenju dogada u sluajuem i gledajuem odgovaranju: Vai-lo je i
jo vai iznijeti na vidjelo bitak bivstvujueg; dakako ne vie na nain
metafizike, ve tako da sm bitak dolazi do po-javljivanja. Sm bitak -

57Brief ber den Humanismiis, u: Wegmarken, str. 154, s uputom na Sein und Zeit,
44: Sto znai: 'bitak jest', gdje on ipak treba biti razlikovan od svega bivstvujueg moe se konkretno pitati tek kada su uope razjanjeni smisao bitka i dornet
razumijevanja bitka (230).

22

to znai: prisue prisustvujuega, tj. dvostrukost oboga iz njihove

jednostrukosti.58 Dvostrukost je bivstveno-povijesno razvijena
diferencija koja u oslov uzima ovjeka u njegovoj biti, jer ovjek moe
biti to on jest tek onda kada odgovori nagovoru dvostrukosti i
obznani ovu u njenoj poruci. Time jezik, kao ono predvladajue i nosee,
is-tupa u odnos ovjeka prema bitku. On odreduje hermeneu-tiki
postupak tumaenja koji se ne odnosi, na nain estetike metafizike, na
ifre, nego na migove i geste rijei, prarijei miljenja poput logosa,
physisa, ethosa, koje on tumaei do-vodi do jezika i dokazuje na
iskustvima bitka. on odreuje hernieneutiki odnos, razumije Ii se taj
naslov tako kako se on mora shvatiti po Heideggeru: kao odnos u
smislu potre-bovanja i pridonoenja, budui da je ovjek u svojoj biti
potre-bovan i stoji u jednoj potrebi koja ga oslovljava.59
Promislimo Ii ove reenice iz kasnog djela, tada opaamo jo
jednom jedinstvo Heideggerovog misaonog puta. kada promislimo da
potrebovanje i potreba, uzeti u potrebu, Jesu temeljne rijei etike
koja potjee od Grka, nauka prin-eipima u praktinoj filozofiji, tada
nam se otvara jedinstvo Heideggerova djela u razliitosti putova prije i
poslije okreta. U svezi naega ispitivanja se povratak u temelj metafizike
po-javljuje kao jedan trostruki put: kao korak natrag iza teoretske
metafizike prirode (1), iza estetike metafizike lijepog (2), tekonano iza
praktine metafizike udorea (3). U svaki od tri koraka, s razvijanjem
hermeneutike prirode, uplie se razvije-na diferencija, u emu se
korijeni metafizika prirodna sklo-nost ovjeka, koja nakon okreta ne
znai nita drugo doli ljudskom postojanju pripadno razlikovanje bitka
od bivstvu-jueg. Povratak u temelj metafizike onda nastoji iskusiti to
razlikovanje samo i kao takvo u sebi nosi: hermeneutiki od-nos ovjeka
prema bitku.60
To ovdje vie ne mogu slijediti. Ograniujem se na to da popratim
pojedine korake malo dalje, do toke gdje se oni sas-taju. Korak iza

58Aus einem Gesprch von der Sprache (1953/54), u: Unterwegs zur Sprache,
Pfullingen 1959, str. 122.

59 Ibid., str. 125.

60 Nietzsche, Bd. 2. Pfullingen 1961, str. 242-246.
23

metafizike lijepog postavio sam na drugo mje-sto; ne samo iz

kronolokih razloga, budui da je spis Izvoru umjetnikog djela
(1936) nastao kada je ve bio uinjen korak iza metafizike prirode, kako
je nju Heidegger u Kantovom i Husserlovom nasljedu koncipirao kao
regionalnu ontologiju prirodne znanosti. to to je donijelo odluujue
okretanje Hlderlinu (u predavanju iz 1934/35: Hlderlins Hymnen
Germanien und Der Rhein), moglo je samo potvrdujuce produ-biti
utabani put. On svakako zapoinje kod fenomena ugodaja koji poslije
Kantove metafizike lijepog preko Novalisa i Hld-erlina sve do
Diltheya, raskriva prirodu u cjelini, a da se s tom cjelinom ne povezuje u
odnosu prema prirodno lijepom, to je jo za Kanta neupitno
pretpostavljanje teleolokog poretka prirode: Priroda je izvorno u
tubitku oita time to on egzistira kao nahodljivo-raspoloen usred
bivstvujueg. No, ukoliko na-hoenje (baenost) pripada biti tubitka te
dolazi do izraza u jedinstvu punog pojma brige, tek se ovdje moe samo
zadobiti osnova za problem prirode.61 Zacijelo: od fenomena raspoloenja i nahodenja ne vodi nikakav put prema odredenju prirode kao
physisa i njenog odnosa prema zemlji kao mjesta ljud-skoga stanovanja,
kako ovu predouje rasprava umjetnikom djelu na primjeru hrama.62
Ali, svakako na temelju fenomenal-nog sklopa kojeg Heidegger naziva
briga: na poetku nje-gova miljenja rije za praxis. To to u jedinstvu
punog pojma lirige dolazi do izraaja ide u pravcu da ovjeka opet vrati
u tijcgovu bit.63 To ukazuje na etiku, pod kojom se u svezi okreta
razumije razmiljanje boravitu u smislu stanovanja na zem-Iji. to
promiljanje - to je ono novo to donosi okret i ko-rak po korak

61 Vom Wesen des Grundes, Wegmarken, str. 52 b.

62Der Ursprung des Kunstwerks, u: Holzwege, str. 31. Usp. tome siste-matsku
interpretaciju F.-W. von Hermanna, Heideggers Philosophie der Kunst, Frankfurt/M
1980, str. 117 i d. Valja istaknuti da zemlja kao figura nastupa upravo u Hyginovoj
cum bajci, koju Sein und Zeit uvlai u pojanjavanje in-terpretacije tubitka kao brige
( 42, str. 197 i d.). Kao pojam ona nastaje u kontekstu koraka natrag iza
metafizike prirode prema physis, na to ukazuje ve i predavanje poetku zapadne
filozofije (1932).

63 Brief ber den Humanismus, str. 151.

24

razvija u razmiljanju katastrofama ovoga sto-Ijea - unaprijed u sebe

ukljuuje prirodu.
Moemo preuzeti Heideggerovu namjeru razgradnje on-tikih
konotacija okolne prirode putem fenomenolokih opisa obavijajuih
obiljeja onog ivueg, u sebi centriranih naina postojanja biljnog i
ivotinjskog carstva koji za nas nisu nita postojee. Tako se oni
pojavljuju samo svakodnevlju tubitka, koji ovo shvaanje izdaje za
prirodno i postavlja put tome da sam vidi specifinu prirodnost u
prirodi.64 Ove analize mo-ram ostaviti po strani, premda one imaju
najviu aktualnost za dananju diskusiju ekolokom shvaanju
prirode. Nas za-nima neto drugo: naime, da Heidegger predmnijenja
ove vrste rastvara na niti vodilji migova i gesta koje obigravaju rijei
poputphysis i ethos: prarijei miljenja, to metafizika i eti-ka nisu.
Tako je onda u koraku iza metafizike prirode traena metafizika,
takva metafizika physisa u onom smislu kako Heidegger izlae tu rije:
kao sebe samo tvoree vladanje bivstvu-jueg u cjelini. Physis, ono
vladajue, znai ne tek samo vlada-jue, nego ono vladajue u njegovu
vladanju ili vladanje vlada-jueg. U tom dvostrukom tumaenju, ono se
objavljuje u ti-jeku misliteljskog sueljavanja s vladajuim u njemu
bitnoj ne-odluenosti. Ono to je za neposredno iskustvo premono vladajue, zahtijeva za sebe ime : nebeski svod, zvijezde, more,
zemlja, to to ovjeku stalno prijeti, ali ujedno opet titi, podupire, nosi i
hrani, to tako prijetei i nosei vlada iz sebe, bez sudjelovanja
ovjeka.65 U irini tog iskustva koje izvorno su-obuhvaa i ono
boansko, stoji takoer i ethos kao izraz onog vladajueg u ljudskom
protjecanju ivota. To to o-vjek na sebi iskuava, raanje, roenje,
djetinjstvo, sazrijeva-nje, starenje, smrt, nisu nikakvi dogadaji u
jednom dnevnom i uskom smislu specifino biolokog prirodnog
procesa, nego spadaju u ope vladanje bivstvujueg.66 I tome se

64 Die Grundbegriffe der Metaphysik. Welt - Endlichkeit - Einsamkeit, GA Bd. 29/30,

str. 401 i d.

65Ibid., str. 46.

66Ibid., str. 38 d.
25

ovjek uvijek iznova izjasnio, otkako se on zadrava u jeziku. Izgovoreno, zakonom postaje vladanje vladajueg bivstvujueg u cjelini,
njegov poredak i propis. To nije nikakav zakon, ve protupojava
physisa - to Grci nazivaju , stavak, propis, ili , zakon,
pravilo u smislu obiajnosnog, to poiva na vezanosti iz slobode i na
upuivanju iz predaje..., to onda pod utjecajem morala biva unieno do
etikog.67
Kako Heidegger u koraku natrag iza metafizike prirode is-trauje
skriveni poetak i izvor fizike koji dalje djeluje te u tumaenju
vladanja physisa nalazi, tako on u koraku iza metafizike udorea traga
za jednom etikom koja jednako tako, iako u drugom pogledu, misli na
vladanje bivstvujueg u cjelini i utoliko je meta-fizika. Jer fizika i etika
kao znanost moralu, to je Heideggerovo uvjerenje na polazitu okreta,
ni-kada ne mogu biti promijenjene putem same znanosti, ve samo
putem drukije metafizike, tj. novog temeljnog iskustva bitka. ova
promjena mora polaziti od izvorne moi ime-novanja temeljnih rijei
miljenja, koje ve Jesu bitno tuma-enje bitka. 65 Rije ethos znai
sebezadravanje na jednom na-stanjenom mjestu, mjestu stanovanja
koje za Heideggera upu-uje na stanovanje ovjeka usred bivstvujueg;
tonije i primje-reno gesti rijei ethos: na dranje koje prevladava svim
od-noenjem.66 U suprotnosti s nebiti etike kao novovjekovnog uenja
udoreu, vrlini i vrijednosti, ono bitno na ethosu je nain kako se
ovjek dri bivstvujueg i pritom se zadrava i dri i puta se drati.
Kao povezujui lan izmedu physis i ethos oituje se tako dranje-sebeu-pojavljivanju, to Heidegger preuzima iz djelokruga grki izreene
rijeiphysis: Ona znai to iz sebe izniue (npr. nicanje rue), sebe
otvarajue razvijanje, to u takvome razvijanju stupanje-u-pojavu i u njoj
sebe dranje i ostajanje...67
Zato se i znanje dranju koje prevladava svim odnoe-njem,
etika u smislu praznaenja rijei, usmjeruje na bivstvu-jue u
cjelini, premda ima privid kao da bi sagledavalo samo ovjeka,
dakle da je antropoloki utemeljeno. To se samo tako ini. Jer

67Usp. Einfhrung in die Metaphysik, GA Bd. 40, str. 18.

26

ovjek se u izvorno hermeneutikoj etici, kakva Heideggera lebdi

pred oima, ne razmatra kao odvojeni dio cje-line, nego upravo
prema pogledu da se ovjek i jedino on dri bivstvujueg u cjelini,
odnosi se prema bivstvujuem u cjelini i sebe samog, tj. ovo
odnoenje vazda iz jednog dranja... iz-vruje i njeguje; je
dranje ovjekovog boravita usred
Usp. Hlderlins Hymnen Germanien und Der Rhein, GA Bd. 39,
str. 196.
66

Heraklit, str. 206 i 217.

67

Einfhrung in die Metaphysik, str. 16.

bivstvujueg u cjelini.68 ini se da je ovjek tako sredina cje-line i da to

opet nije. U bivstvenom sklopu ethosa, tovie, skriva se to to ovjek
jest, svojstvena bit koja njega odlikuje. ovjek (citiram jo jednom)
jest, stanuje usred bivstvujueg u cjelini, a da ipak nije njegova sredina u
smislu temelja koji po-sreduje i nosi sve bivstvujue.69
Na ovoj pozadini valja vidjeti Heideggerovo nastojanje da preko - u
rijei physis poloenog - ukaza na bit istine u dvo-strukom smislu
raskrivanja i skrivenosti bitka, ukine aporiju u koju se zaplelo rano
karakteriziranje aletheia-e kao neskrive-nosti u povratku na
aristotelovsko shvaanje prirodnoga kao onog to iz sebe ve uvijek jest
tu i raskriveno. Time bi bilo mogue Heraklitov fragment 123: ...
opisati sa stvari primjerenom reenicom: Vladanje
stvari u sebi samoj ima tenju skrivati se. Iii, u Heideggerovom prilagodavanju Heraklitove izreke za vlastito miljenje: Vladanje
bivstvujueg u cjelini ima u sebi samom tenju skrivati se. 70 U
tumaenju djelokruga physisa i njegove supripadnosti s etho-som dalo bi
se onda iz tako dane konanosti i promjenjivosti istine koja je ovjeku
mogua razviti misao povijesti bitka, u ko-joj bi se hermeneutika prirode
mogla uzdii na razinu pitanja smislu, tj. istini bitka.

68 Hlderlin, str. 206.

69 Ibid.
70 Die Grundbegriffe der Metaphysik, str. 41 i 51.
27

Time bi za Heideggera bilo mogue, u koraku preko prve prema

drukijoj filozofiji, sabrati ono to se razilo u okruju Bitka i
vremena: pokrenutost kao izvrenje dogadanja razumijevanja u vremenu
s promiljanjem boravitu, odnosu ovjeka prema istini bitka;
mogunost koju bivstveno-povijes-no miljenje izvruje tako kako se
ona u umjetnosti i pjesnitvu povijesno ve izvrila. Odatie okretanje
umjetnikom djelu, toproblem hermeneutike prirode postavlja opet
tamo gdje je on nastao izmedu Kanta i Diltheya: Umjetnost i njezino
djelo nuni su samo kao put i boravite ovjeka, u kojemu se otvara
istina bivstvujueg u cjelini.71 I odatle nunost da se nanovo promisli
zadaa etike u stoljeu atomske fizike. Kao to to Pismo humanizmu
(1946) samo pokazuje za stvar Heidegge -rova miljenja: Treba Ii...
ime etika kazati to da ona promilja boravite ovjeka, onda je miljenje
koje istinu bitka misli kao poetni moment ovjeka kao egzistirajueg,
ve u sebi izvorna etika.72

Napomena urednika

Za to su najvie zasluni radovi Danila Pejovia i Ante Paanina, ko-jima se u

novije vrijeme pridruuju i neki mlai autori. Usp. Danilo Pejovi, Protiv struje,
1965; Suvremena filozofija Zapada (1967); Sistem i egzistencija (1970); Nova filozofija
umjetnosti (1970); Hermeneutika, znanost i praktina filozofija (1984); Duh i sloboda
(1992); Oprotaj od moderne (1993). Usp. Ante Paanin, Znanstvenost i povijesnost u
filozofiji Ednumda Husserla (hr-vatski 1968. njemaki 1972); Metafizika i politika
(1987); Metafizika i prak-tina filozofija (1988); Um ipovijest (1992);
Teleologieproblem bei Husserl, u: Teleologie. Ein philosophisches Problem in
Geschichte und Gegenwart, hrsg. von J.-E. Pleines, 1994; Eugen Fink i problem
fenomenoloko-hermene-utikog razvijanja Hegelove filozofije (u: Godinjak za
povijest filozofije, 9/1991); Gadamerova filozofska hermeneutika i praktina
filozofija (u: Fi-lozofska istrazivanja, 45/1992); Integrativna uloga duhovnih
znanosti (u: Dnttvena istrazivanja, 16-17/1995); Praktina filozofija i duhovne
71 Nietzsche,
str. 100.
znanosti
danas Bd.
(u: 1, Filozofska
istrazivanja, 59/1995); Bitne pretpostavke
suvremenog
razumijevanja
72 Wegmarken, str. 187. europske filozofije i hrvatske kulturne batine (u:
Prilozi za is-traivanje htvatske fozofske batine, 39-40/1994). Pored ovih radova
treba spomenuti i one koji se bave specijalnim hermeneutikim temama koje ovdje
nisu spomenute: Enes Kari, Hermeneutika Kur'ana (1990): Jure Zovko, Piaton

28

Predloeni izbor nije cjelovit niti u pogledu na odbir teraa niti s

obzirom na uvrtena imena. Svakom, pa i povrnom poznavatelju
filozofijske hermeneutike past e u oi najprije to da u ovom izboru
nedostaje tema hermeneutika i praktina filozofija. Razlog za to krije
se u injenici da je toj temi ob-javljeno mnotvo domaih i inozemnih
priloga koji zbilja is-crpno prikazuju ovu problematiku. 73 Uvrtavanje
tog bloka nije stoga bilo primarno nuno i ono bi samo dodatno proirilo
ovaj ionako vrlo opseni izbor. Iz razloga opsenosti izostav-ljen je i
blok pravnoj henneneutici.

73filozofijska hermeneutika (1992); Schlegelova hermeneutika (1997); Ivan Kor-di,

Hermeneutika Matije Vlacia Ilirika (1992); Stanko Lasi, Hermeneutika
individualnosti i ontoloki strukturalizam (1994) itd.

29