Magistra Iadertina, 1(1) 2006.

R. Bacalja: Djelo Ive Vojnovia u svjetlu...

DJELO IVE VOJNOVIA U SVJETLU

KRITIKE HRVATSKE MODERNE*
(Wenzelidesovo itanje Ive Vojnovia)

Robert Bacalja
Odjel za izobrazbu uitelja i odgojitelja
predkolske djece
Sveuilite u Zadru

UDK: 821.163.42.09 Vojnovi, I.

Izvorni znanstveni lanak
Original scientific article

Primljeno
: 2006-9-1
Received

SAETAK
U tekstu autor ralanjuje kritike, lanke i studije o Ivi Vojnoviu od prvog
objavljenog teksta iz 1903. do 1917. god. kada je u Sarajevu objavio studiju Ivo Vojnovi u
zasebnoj knjizi. Wenzelidesovo itanje Ive Vojnovia istie se kao plod zrelog kritiarskog
pristupa koji moe i danas biti putokaz u itanju suvremene hrvatske knjievnosti, odnosno
put otkrivanja specifinosti hrvatske knjievnosti na razmeu 19. u 20. stoljee koje se
ogleda u knjievnom djelu Ive Vojnovia.

Premda je razdoblje hrvatske moderne heterogeno knjievno

razdoblje, ali i heterogeno gledamo li ga i u povijesnom i kulturolokom
kontekstu, postoje neke uporine toke za koje se vezuje hrvatska knjievna
povijest. Nezaobilazna pojava hrvatske moderne je i Ivo Vojnovi. Njegovo
djelo je jedno od najfrekventnijih kod onodobne knjievne kritike, koja se
bavi svim sadrajima ovog po opsegu nevelikog knjievnog korpusa koji
nije samo nastajao tijekom moderne, ve se protee i u prethodno knjievno
razdoblje (do poetka razdoblja hrvatskog realizma). 1
Izuzetan interes za ovog pisca pokazuje i najmlai narataj knjievnih
kritiara hrvatske moderne koji se u knjievnosti afirmirao iza 1903. Arsen
Wenzelides2 koji u hrvatsku knjievnu kritiku ulazi zajedno s nizom mladih
*

Izlaganje odrano na Treem hrvatskom slavistikom kongresu u Zadru, 2002. godine.

Dakle do 1880. godine kada mu je enoa u Viencu objavio pripovijest Geranijum.
2
Arsen Wenzelides roen je u Hvaru 1883. godine. Puku kolu zavrio je u Hvaru,
gimnaziju u Dubrovniku, a pravo na Sveuilitu u Zagrebu. Ve je kao gimnazijalac poeo
objavljivati (1900.) u zadarskom Narodnom listu, i to lanke o recentnim knjievnim
zbivanjima (o asopisu ivot i Knjizi Boccadoro). Surauje u Viencu 1903., te u gotovo svim
1

21

R. Bacalja: Djelo Ive Vojnovia u svjetlu...

Magistra Iadertina, 1(1) 2006.

kritiara: M. Ogrizoviem, V. Lunaekom, I. Krnicom, M. Lisiarom, A

Milinoviem, B. Drechlerom-Vodnikom, A. Petraviem, M. Nikoliem, Z.
Vukeliem, H. Krizmanom i drugima osobito je usmjerio svoju kritiarsku
aktivnost prema ovom piscu. Kada govorimo o ovom kritiaru, treba
istaknuti da je uz Begoviev knjievni rad (ukupno jedanaest bibliografskih
jedinica) najvie u hrvatskoj knjievnosti pratio djelovanje Ive Vojnovia o
kojem je objavio etrnaest prikaza, kritika, lanaka, studija, ali i jedno
zasebno izdanje svoju prvu samostalnu knjigu studiju Ivo Vojnovi (u
Sarajevu 1917.).3 U prigodi ezdesetogodinjice pieva ivota to je bila i
jedina tiskana knjiga o autorovom radu u hrvatskoj knjievnoj kritici.
Wenzelides se poeo baviti Vojnoviem 1903., objavivi u Crvenoj
Hrvatskoj tekst Ekvinocij Vojnoviev u dubrovakom kazalitu (u br. 16), a
u povodu izvoenja Ekvinocija u Bondinom teatru te pojava Trilogije. Tekst
je kritika kazaline predstave u izvedbi diletantske skupine iz Dubrovnika,
no u njemu se dotie i Vojnovieva knjievnog postupka te sadraja drame. 4
Iznosei Vojnovieve karaktere, koji su uzeti iz stvarnosti, Wenzelides istie
uspjeno izgraene likove Ekvinocija i Trilogije (moe ih se vezati za
stvarne ljude): "Ima u ivotu junaka Vojnovievih tragike izobilja, kako je
ima i u rodu svakog pojedinca, pa gdje se nalazio, ali se drukije oituje.
Vezana su im odgojem i nasljedstvom usta da svoje osjeaje na vas glas
istiu, ivu za sebe i u sebi, te vas onaj boj, koji se drugdje razvija izmegju
pojedinca i svijeta oito, poinje i dogara sam u sebi. Dua je njihova grob
(...)5 O samoj predstavi pie pohvalno te spominje ulogu Vlaha Slijepoga
koji je na pozornici glumio samog sebe i uspjelu scenografiju dubrovakog
knjievnim i politikim publikacijama na Jadranu na poetku dvadesetoga stoljea. Suradnik
je i Savremenika, gdje referira o stranim knjievnostima, napose talijanskoj. Prevoditelj je i
posrednik iz talijanske, engleske, francuske i njemake knjievnosti. U tijeku borbe mladih i
starih priklonio se mladima. Blizak je Marjanovievim knjievnim pogledima, te surauje u
nekoliko listova kojima je Marjanovi bio urednik (Crvenoj Hrvatskoj i u Supilovom Novom
listu). Vodio je otru polemiku s A. G. Matoem kojoj je bio povod napad Matoa na
Begovia 1906. u zadarskoj Hrvatskoj kruni u prigodi pojave Gospoe Walewske. Objavio je
velik broj prijevoda, lanaka, kritika i studija tijekom moderne, te dvije zasebne knjige Ivo
Vojnovi (1917) i Knjievne studije (1918). Umro je u Zagrebu 1940. godine.
3
Iz velikog broja lanaka o Ivi Vojnoviu kao najvanije, uz studiju iz 1917., izdvajam
sljedee: 1. "Ivo konte Vojnovi", Narodni list, 42/1903., br. 33-34, str. 1-2; 2. "Pripovijesti
Iva Vojnovia (Uoi skupnoga izdanja.) U Dubrovniku, krajem septembra 1910.", Narodne
novine, 76/1910., br. 229, str. 1; 3. O Ivu Vojnoviu, Svai, 7/1910., str. 147-153.
4
"Ivo konte Vojnovi jedan je od onih pjesnika, kojih djela kada ita i nehotice ti pamet
trai megju poznatim osobama njegove junake. Pa ih nagje! Sada su prosta eljad, koja
ute, ali na svoju; sada su ljudi, koji bi se radi iznijeti, ali titi ih udes, koji ih je vezao za rod
i pleme; sada su vlastela, koja ivi u uspomenama... Sve dakle razliiti tipi, ali sve sami
Dubrovani."A. Wenzelides, "Ekvinocij u dubrovakom kazalitu, dne 13. aprila 1903.",
Crvena Hrvatska, 13/1903., br. 16, str. 1.
5
A. Wenzelides, isto, str. 1.

22

Magistra Iadertina, 1(1) 2006.

R. Bacalja: Djelo Ive Vojnovia u svjetlu...

slikara Marka Raice U iduim brojevima dubrovakog tjednika (u br. 19. i

20.) Wenzelides iznosi recepciju Dubrovake trilogije u hrvatskoj kritici
("Uspjesi Dubrovake Trilogije") od teksta kojeg je u ivotu objavio 1900.
Milivoj Deman-Ivanov i teksta iz sarajevske Nade gdje je o Vojnoviu
pisao Milan Marjanovi, do posljednjeg teksta o Vojnoviu tijekom 1903.
koji je objavljen u 16. broju Crvene Hrvatske, a iji je autor vjerojatno on
sam (ali skriven pod ifrom "idem").
Za hrvatsku knjievnu povijest znaajan je i tekst iz Narodnog lista
objavljen iste godine, u kojem pie svoj "prvi retrospektivni pregled
Vojnovievog knjievnog rada". Po ocjeni suvremene hrvatske knjievne
povijesti upravo taj tekst i tekst iz Svaia (iz 1910.) "idu meu najbolje
knjievnokritike tekstove tog inae plodnog kritiara u razdoblju
moderne."6 U tekstu "Ivo konte Vojnovi" Wenzelides ocjenjuje njegov
prozni rad. Navodi kako je Vojnovi srastao s dubrovakim krajem, jer je
grau za veinu tekstova crpio iz te sredine. Jo je jednu Vojnovievu
osobitost istaknuo u tekstu koju su kasnije svi Vojnovievi prouavatelji
isticali znaenje njegove pojave u osamdesetim godinama XIX. stoljea
kao modernog pisca, kojega su kasnije prihvatili i "mladi" i od kojega su
mnogo uili.7 Perom i olovkom smatra, i pored toga to sadri svega etiri
teksta, djelom koje je od osobita znaenja u kontekstu Vojnovia razvoja, ali
i suvremene hrvatske novelistike. Ve tada istie u njegovu djelu snane
opise prirode i sveobuhvatnost u prikazivanju mijena (i kad je lijepa i kad je
runa).
U kritici se dotie i Ksante koju je Vojnovi objavio jo 1886. godine,
no ostaje na razini dojma i ne ulazi u ralambu. Navodi i injenicu da je
Vojnovi, poevi pisati dramske tekstove, izgubio interes za prozu, to je
veliki gubitak za hrvatsku prozu (a kako znamo Vojnovi nije pisao ni brzo
niti je objavio velik broj djela op. R.B.). Smatrajui da u hrvatskoj
knjievnosti ima mnogo pisaca, ali malo pravih romansijera i novelista (jer
je tijekom XIX. stoljea i na razmeu iz XIX. u XX. stoljee poezija najvie
zastupljena posebice jer je to potencirano i od urednika periodika),
ocjenjuje Vojnovia kao jednog od ponajboljih hrvatskih pripovjedaa.
Vrijedni su i Wenzelidesovi tekstovi iz 1910. koje je objavio u
Savremeniku i zadarskom koledaru Svai. Tekst iz Savremenika je
svojevrsno svoenje rezultata recepcije Vojnovieva djela izvan Hrvatske. I
prije premijera u Krakowu i Pragu izili su prijevodi na poljskom i ekom,
6

T. Matrovi, Drama i kazalite hrvatske moderne u Zadru, Zagreb, Nakladni zavod Matice
hrvatske, 1990., str. 81.
7
"Vojnovieva djela skoro dva decenija prije jo pristaju uz dananju modernu struju.
Vojnovi je pae jedan od prvih hrvatskih modernista, koji su taj pravac uveli u nau
knjievnost." A. Wenzelides, "Ivo konte Vojnovi", Narodni list, 42/1903., br. 33-34, str. 1.

23

R. Bacalja: Djelo Ive Vojnovia u svjetlu...

Magistra Iadertina, 1(1) 2006.

stoga referira o prijevodima Helene D'Abancourt de Franqueville na poljski

i Jana Hudeca na eki. Vojnovi je s dubrovakim sadrajima izazvao
snaan interes kod Poljaka. Nalazei u propasti Republike toliko slinosti sa
svojom nacionalnom povijeu (posebno se poistovjeujui sa Sutonom),
Poljaci vrlo rano piu o Trilogiji jer je u Crvenoj Hrvatskoj ve 1904.
objavljen lanak "Poljski glasovi o Dubrovakoj trilogiji" Henrika Glucka. 8
Wenzelides ukazuje na injenicu da se razmjerno rano zbog posrednika i
interesa za hrvatsku knjievnost, a posebice za knjievnike iz Dubrovnika,
doznalo za Vojnovievo djelo kada se ve 1904. moglo govoriti o glasovima
iz Poljske. Wenzelides istie tu Vojnovievu osobitost i smatra da interes
Poljaka za Dubrovnik i za tekstove Ive Vojnovia ima duboke korijene u
prijanjim poljsko-dubrovakim vezama. Naime posljednji je poljski kralj
Stanislaw August Poniatowski potaknuo prijevod Osmana na talijanski jer
je doznao "da postoji nekakva epopeja, koja proslavlja pobjedu poljskog
oruja nad Turcima."9 Poljsko-hrvatska povezivanja graena poetkom
XIX. stoljea na recepciji Gundulieva Osmana prerastaju u poljskohrvatska knjievna povezivanja poetkom XX. stoljea, i to recepcijom
Vojnovieve Dubrovake trilogije, to u svom tekstu upravo podvlai Arsen
Wenzelides. Wenzelides naglaava da je Gluck u tom lanku izvijestio o
djelovanju Kristine Zaleske, Helene D'Abancourt, Tadeua Stanislava
Grabowskog i Julija Beneia na predstavljanju hvatske knjievnosti i
kulture, a napose Ive Vojnovia. Kronologija recepcije Vojnovia u Poljsku
zapoinje prikazom Trilogije koji je objavljen u lavovskoj reviji Przewodnik
Nawkovy i Literacky. Zatim je o Vojnoviu referirala Kristina Seryusz
Zaleska u Przegladu Powszechnom. Helenu D'Abancourt smatra dobrim
poznavateljem Dubrovnika te autoricom nekoliko feljtona o Dubrovniku u
Kuryeru Poznanjskom. U Svaiu za 1910. Wenzelides je objavio dotad svoj
najcjelovitiji tekst (studiju) o Ivi Vojnoviu, naslovivi je jednostavno "O
Ivi Vojnoviu". Premda je neke pojedinosti preuzeo iz prethodno objavljenih
tekstova, u Svaiu donosi nove ocjene i interpretacije Vojnovieva
cjelokupna djela. Tako iznosi da je Vojnovi malo pisao i malo objavljivao
(sjetimo se to je Krlea napisao u Knjievnoj Republici u dvadesetim
godinama dvadesetog stoljea op. R.B.), dakle rije je o nevelikom opusu,
no kvalitet tekstova nadomjeuje nepostojanje kvantiteta.
Wenzelides podcrtava da je Vojnovi zapoeo u knjievnosti kao
"dobar gjak zapadnjakih majstora realizma", a taj Vojnoviev poetak
(Geranijum) nai knjievni povjesniari su odreivali kao "stvarni poetak
knjievnosti hrvatskog realizma" 10 Premda je svojim poetkom vezan za
prethodno knjievno razdoblje, Wenzelides smatra Vojnovia vanim
8
9

Crvena Hrvatska, 14/1904., br. 22, str. 1.

Henrik Gluck, "Rukopisi Osmana u Poljskoj", Crvena Hrvatska, 14/1904., br. 12, str. 1.

24

Magistra Iadertina, 1(1) 2006.

R. Bacalja: Djelo Ive Vojnovia u svjetlu...

zglobom u razvoju modernizma u hrvatskoj knjievnosti to su i mladi

prihvatili (Vojnovi je u asopisu mladih ivotu 1900 objavio u prvom broju
drugi in Dubrovake trilogije, Suton).
Ocjenjujui Vojnovieva scenska djela, Wenzelides iznosi niz
korisnih i zanimljivih zapaanja, interpretacija i ocjena. Psyhe, Vojnovievo
prvo dramsko djelo, ocjenjuje tada (1910.) manje vrijednim za hrvatsku
knjievnost kakvu predstavljaju Ekvinocij i Dubrovaka trilogija, pogotovu
s motrita sadraja koji je u u Psyhe kozmopolitski. Ipak smatra da je Psyhe
puna "elegantnog humora i duhovitosti, a s druge strane primjer salonske
komedije vrlo rijetke u hrvatskoj knjievnosti" (jo prisutne kod Rorauera
op. R.B.).
Wenzelides dobro zapaa kako je prijeloman za Vojnovia
dramatiara bio Gunduliev san nakon kojeg se posvetio sadrajima koje je
crpio iz rodnog kraja. Upravo mu je lokalnim koloritom i pukim govorom
dubrovakog kraja obiljeeno prvo vee dramsko djelo Ekvinocij (izveden
1895): "Lica u pukoj drami "Ekvinocij" (1895.) govore na dubrovaku, ili
kako sam pisac definira "onom smjesom domaega narjeja i talijanske
pohrvaene terminologije, koja se doimlje slualaca kao miris suhih riba i
morske trave, koji lebdi za tiha vremena pod veer na obalama naih
gradova"11
Prije prikaza i ocjene glavnog djela Dubrovake trilogije u studiji se
dotaknuo i Lapadskih soneta koji su i pretea najznaajnijega Vojnovieva
djela. Premda soneti nisu u potpunosti zadovoljili strogu formu, ti tekstovi
su uspjeni po dubokom osjeaju autora prema sadraju, prema starom
Dubrovniku koji je u vrijeme Vojnovieve mladosti nestajao. 12
Trilogija je za Wenzelidesa vrhunac Vojnovievog dramskog opusa,
ocjenjuje ju kao "skroz moderno djelo i donekle patriotsko, ali bez tzv.
"patriotskih tirada" i ikakve tendecioznosti". 13 U tekstu interpretira dijelove
Trilogije, iznosi glavne idejne znaajke i atmosferu Vojnovieva djela. U
Alons enfants istie prizor: "Pred kuom Orsata Velikog, u kojoj se odigrala
tragedija slobode, uje se glas mljekarice: "Mlijeka ene". I nadalje se
10

Npr. Nikola Ivaniin istie: "Svjesno prihvaanje realizma u knjievnoj "raspravi"

sadranoj u "Geraniumu", pa realistika tema i realistiko "mjesto" u njegovu tekstu mogli bi
izrazitije svjedoiti o navjetaju nove realistike knjievnosti, koja bi na taj nain "otpoela"
tim Vojnovievim djelom. Stvarni poetak knjievnosti hrvatskog realizma ne bi dakle bila
neknjievna enoina smrt godine 1881. nego Geranium, (...)" Nikola Ivaniin, Grada
Dubrovnika pjesnik, Zagreb, kolska knjiga, 1984., str. 25.
11
A. Wenzelides, O Ivu Vojnoviu, Svai, 7/1910., str. 148.
12
"Ovi soneti dokazuju da nije ba sve u strogoj formi, premda je lijepa forma jedan od
glavnih uvjeta korektne pjesme, ali treba i umjetnosti i osjeaja, to ovim sonetima ne
manjka." A. Wenzelides, isto, str. 149.
13
A. Wenzelides, n. dj. str. 151.

25

R. Bacalja: Djelo Ive Vojnovia u svjetlu...

Magistra Iadertina, 1(1) 2006.

kupovalo mlijeko, kruh, meso i sve potrebno za svagdanje blagovanje.

Dubrovnik je politiki nestao, ali ivotni nagon uzdrao je Dubrovane." 14
Suton, navodi Wenzelides "odreuje meka i turobna obiteljska lirika". 15
Novi poredak poiva na profitu, a u njega se ne uklapaju gospari. Stari svijet
ne poputa, pa ak kad je u pitanju i ljubav (jer i nju mjere ili odreuju
prema starim obiajima).16
Zadnji in tragedije odigrao se Na taraci. I ovdje Wenzelides
pronalazi simboliku novih vremena u novoj glazbi koju uju, a ne
razumiju gospari. Offenbach prema zvonima. Njihova glazba je zvuk zvona
u kapelici. Nemogunost komunikacije izmeu dva svijeta, starog i novog ,
mladih i starih, ocrtano je u liku gospara Luke ("Ne e da razumije
novotarije. Porugljivom ravnodunou eka smrt"). 17 U Trilogiji
Wenzelides, uz ono to je predvieno iskljuivo za scenu, vrednuje i
dijelove teksta to ne ulaze u samu predstavu, dakle ono posve literarno,
odnosno prozno/narativno. Trilogija nije, smatra Wenzelides, samo dobar
literarni predloak za predstavu ve i dobra beletristika.
Wenzelides prvi put u hrvatskoj kritici navodi kako je Vojnovi za lik
gospara Luke uzeo brau Puci [Medu (Orsata) i Nika Velikog]. Dodue,
on je ve u jednom tekstu iz 1909. ("O Ivi Vojnoviu") objavljenom u
Letopisu Matice srpske) napomenuo o nastanku toga Vojnovieva lika.
Zasigurno je Wenzelidesu prijateljstvo, suradnja i zajedniki projekti s Ivom
Vojnoviem (1910. zajedniki su preveli dramski tekst Sema Benellija za
Hrvatsko narodno kazalite) omoguilo da dozna od samog autora neke
vane pojedinosti o nastanku djela. U tekstu iz Svaia Wenzelides otkriva i
Vojnovievo uredniko i knjievno-kritiko djelovanje, zatim onaj dio
dramskog stvaralatva koji izlazi iz dubrovakog okvira - Psyhe i Smrt
Majke Jugovia o kojoj mu je najtee pisati. Ujedno najavljuje i novu dramu
koju Vojnovi priprema Imperatrix. U studiju Wenzelides je unio i nove
pojedinosti o recepciji Ive Vojnovia izvan granica Hrvatske o kojoj je u
tekstu iz Narodnog lista prvi put referirao.Tekst studije Arsena Wenzelidesa
Ivo konte Vojnovi iz Svaia jedan je od najcjelovitijih o Vojnovievu djelu
do 1910. Po obuhvatnosti ova bi se studija mogla usporediti s onima o
Milanu Begoviu iz Bosanske vile i Savremenika te studijom o Juliju
Roraueru iz 1913.
Cjelovito i stalno bavljenje/praenje Vojnovieva i Begovieva
knjievnoga djelovanja ukazuje da je Wenzelides upravo prema ovoj dvojici
14

A. Wenzelides, n. dj. str. 150.

Isto.
16
"Pavle, ki gospogje Mare, ide u duvne, u samostan, jer ljubi pomorskoga kapetana Luja,
puanina, ovjeka "neravna" sebi. A. Wenzelides, Isto.
17
Isto.
15

26

Magistra Iadertina, 1(1) 2006.

R. Bacalja: Djelo Ive Vojnovia u svjetlu...

autora imao najvie knjievnog interesa i simpatija (dobrim dijelom u

razglabanjima o modernosti uvijek je pred sobom imao ove autore), te da je
meu prvima ukazao na Begovievo dramsko izrastanje iz Vojnovieva
dramskog opusa (Trilogija-Walewska), anticipirajui kasniji Begoviev
uspjeni dramski opus i poticaje koje je dobio od prvog dramatiara
hrvatske moderne Ive Vojnovia. I konano, tu je Rorauer, ne sluajno
spomenut kada je rije o razvoju moderne hrvatske drame ili barem jedan
segment kontinuiteta razvoja drame u nas. Dok je historicistika drama na
vrhuncu, javlja se Rorauer s graanskom dramom po uzoru na francusku
(Vojnoviev Psyhe krajem osamdesetih). Stoga moemo govoriti o
svojevrsnoj osovini Rorauer Vojnovi Begovi, ne toliko tematsko-stilskoj koliko osovini elje da se napravi odmak od neuvjerljivog i
deklarativnog troenja povijesnih tema. Hrvatska se drama s Rorauerovim
tekstovima pribliila suvremenim europskim scenskim oblicima, a s
Vojnovievim Ekvinocijem i par excellence Dubrovakom trilogijom izila
je (to je vidljivo i navoenjem Vojnovieve recepcije) izvan nacionalnih
okvira. S Begoviem hrvatska drama izmeu dva svjetska rata izlazi iz
okvira nacionalnog teatra te postaje interesantna u nizu tradicionalno
snanih europskih teatarski sredita.
Wenzelides se bavio Vojnoviem i 1911. u prigodi proslave
"literarnog jubileja" Ive Vojnovia. Uz velik broj hrvatskih knjievnika i
kritiara (Krnic, Cihlar, imunovi, Car-Emin, Jeretov, Prohaska i drugi)
najopirnijim prilozima javljaju se Mato i Wenzelides u tematskom broju
Savremenika (br. 1, 1911.). Wenzelides pie o Lapadskim sonetima koji su,
kako istie, "osobit primjer objektivne lirike" i, premda je rije o svega est
soneta, smatra da zasluuju vie panje i "od nekih opsenijih zbiraka". 18
Wenzelides naglaava Vojnoviev lirizam koji se osjea u svim njegovim
djelima. Osobito se dotie specifine veze Lapadski soneti Dubrovaka
trilogija: "Lapadski soneti i Trilogija proeti su onim posebnim elegijskim
tonom, to karakterie svu dubrovaku knji. prolog stoljea i ovoga." 19
Kao kruna bavljenja Vojnovievim djelom jest Wenzelidesova studija
objavljena g. 1917. u nakladi Hrvatske knjiare u Sarajevu. 20 U prigodi
ezdesetogodinjice Vojnovieva ivota to je bila jedina i prva iscrpnija
studija (s izrazitim monografskim pristupom) o Ivi Vojnoviu u hrvatskoj
knjievnosti. Te godine interes za Vojnovia je dosegao svoju kulminaciju, a
onda je nakon Prvog svjetskog rata, pogotovu poslije napada mladog
Krlee, tijekom dvadesetih jenjao. U studiji Vojnoviev knjievni opus
klasificira prema sadrajima u etiri skupine, I. Dubrovake novele i
18

A. Wenzelides, Lapadski soneti, Savremenik, 6/1911., br. 1, str. 23.

A. Wenzelides, isto.
20
A. Wenzelides, Ivo Vojnovii, Sarajevo, Hrvatska knjiara, 1917.
19

27

R. Bacalja: Djelo Ive Vojnovia u svjetlu...

Magistra Iadertina, 1(1) 2006.

dramati; II. Kozmopolitski radovi; III. Iz srpske povijesti; IV. Lirika.

Meutim, studija sadri i V. poglavlje "Inostrani kritiari i prevagjai" te
kao VI. poglavlje "Zaglavak".
U prvom poglavlju Wenzelides raslanjuje dubrovake sadraje od
poetnikog Geranijuma, zatim Ksante, Ekvinocija i Trilogije. Geranijum
ocjenjuje opirnom pripovijeu bez ekonomije i simetrije i punu
poetnikog neiskustva. Za Ksantu istie da je "roman (od oko dvjesto
strana) iz gruko-lapadskog brodovlasnikog drutva, a u kojem je autor
najvie razvio svoju pripovijedaku snagu".21 U Ekvinociju Wenzelides
pronalazi bitne stilske odrednice veine Vojnovievih djela, a to je
povezanost ljudi i prirode. Tu stilsku, strukturnu i sadrajnu znaajku
Vojnovieva knjievnoga djelovanja istie i u ovoj studiji: "Ekvinocijo je
proet tugom i sjetom, koju pjesnik otkriva ne samo u ljudskim patnjama
nego i u prirodi i oko njih."22 Dakle, Wenzelides pronalazi u Vojnovia tu
tipinu simbolistiku crtu ili stilsko sredstvo da je pejza stanje due. To
stilsko sredstvo rabi Vojnovi, istie Wenzelides, od poetka svoga
knjievnog djelovanja, u Geranijumu: "Dva cvijeta dva znaaja! Tvoj
tanahan, skroman, a mirisom toli mio, moj otar bujan, zasagjen u hridi,
da ga jedva moe isupati, ruiast kao naa zora, bujan kao istoni
balzam. Sva razlika izmeu ljubavi i strasti.!"23
Kao izrazitu dramatsku vrijednost teksta Wenzelides istie i vrhunac
drame ekvinocijalna oluja i oluja u ljudima. Vrhunac je Ekvinocija u umu
podivljalog mora koje kljua u luci u kojoj se valja crni obris Slobode
(broda simbolinog imena Sloboda) koji e u stvarnu ivotnu slobodu
odvesti Ivu i Anicu jer u drutvenom okruju u kojem jesu ne mogu uspjeti.
Jele, kao lik iz grke tragedije, nakon oluje omoguuje mladima sreu koju
ona u mladosti nije mogla uivati jer je bila prevarena. 24 Simfoniki
intermezzo je vrhunac Ekvinocija, a u hrvatskoj knjievnosti do danas nema
tako snanog opisa podivljalog mora i oluje koja kao da se "prelijeva" i s
jedne i druge strane dramske radnje. Taj nam vrhunac ostaje i nakon itanja
ili gledanja drame snano usjeen u naa osjetila. Na vrhuncu stranog
zavretka, kad dvoje bitnih aktera ove ljudske drame nekad prevarena
djevojka Jele i Niko, uzrok njezine nesree naplauju raune ipak zrai
21

A. Wenzelides, n. dj. str. 10.

A. Wenzelides, isto.
23
Ivo Vojnovi, "Geranium". U: Izbor iz djela (priredio T. Matrovi), Zagreb, Mosta, 1995.,
str. 23-24.
24
"Zato je potena djevojka u mladosti morala podlei nesavjesnom ulinjaku i muiti se
mnogo godina dok nije nezakonitog jedinca othranila do potenog zanata? Uz ovu
tajanstvenu zagonetnost ljudskog udesa pjesnik mee kao pratnju bjesnilo razarajue
ekvinocijalne oluje, koja dolazi da svojim unitavanjem povea tjeskobu slaboga i
nemonoga ovjeka." A. Wenzelides, n. dj. str. 12.
22

28

Magistra Iadertina, 1(1) 2006.

R. Bacalja: Djelo Ive Vojnovia u svjetlu...

optimizam u srei Anice i Ive koji neoptereeni tragedijom jedre prema

Novom svijetu. U kulminaciji drame, kako i Wenzelides zakljuuje,
Vojnovi se po dramskoj napetosti, rasporedu i odnosima meu likovima
pribliio grkoj tragediji: "Osobito trei in sa onim prizorima za
najsnanije oluje gdje bi ljubomor nezakonita sina preao u nesvjesno
ocoubojstvo, da ga mati ne zaustavi otkriem nepoznata mu postanja, im
izazivlje njegovu asovitu odurnost prema sebi, dostojan je grke
tragedije."25
Ekvinocijo je vrhunac hrvatske dramske knjievnosti XIX. stoljea.
Tim tekstom hrvatska dramska knjievnost nadoknauje sva traenja i
lutanja te se tematsko-stilski pribliuje suvremenim europskim kretanjima
(Ibsenu i Strindbergu). Vojnoviev bjelodani uspjeh kao dramatiara u
hrvatskoj knjievnosti moemo povezati s Ibsenovim uspjehom u
europskim okvirima koji je toliko popularizirao dramu da je bio itan kao
Tolstoj, premda je pisao na malom norvekom jeziku, a u nacionalnoj
knjievnosti nije imao svog prethodnika. injenicom da je s Ibsenom drama
stala uz bok romanu, poeziji, pripovijetci i noveli moemo primijeniti u
naem nacio-nalnom okviru s Vojnoviem je zasigurno hrvatska dramska
knjievnost izazvala izuzetnu pozornost kod itatelja, gledatelja i knjievne
kritike.
U Osvrtu Wenzelides daje zrele ocjene dubrovakih sadraja. S
veinom Wenzelidesovih analiza i ocjena mogli bismo se sloiti i danas:
"Crtajui konzervativni ivot Dubrovnika, nekad vladajueg grada, autor
nije pao u monotoniju ni u ponavljanje. Najprije je opisao dio gragjanskih
krugova (Ksanta), pa je preao na puk (Ekvinocijo) i tek zadnjom vlastelu
(Trilogija) ostavi jednako objektivan prema staroj aristokraciji i novoj
demokraciji. Allons enfants, Suton, Ksanta, Ekvinocijo i Na taraci ovako
rasporegjeni, daju maldane cjelovitu sliku dubrovakog ivotarenja od pada
republike do svrhe stoljea, fragmentarnu povijest, aristokratskoga,
gragjanskoga i pukoga drutva, to kroz udne evolucije svojega znaaja
nestajae i nastaje."26
Drugi dio Vojnovieva knjievnoga opusa naziva kozmopolitskim
radovima u koji ubraja zbirku novela Perom i olovkom, komediju Psyhe i
Gospou sa suncokretom. Kozmopolitske radove smatra manje
reprezentantom Vojnovieve knjievnosti od onih dubrovakih, odnosno
hrvatskih. Premda se Psyhe smatra najboljim primjerom salonske komedije
u hrvatskoj knjievnosti, ona, prema Wenzelidesu, daleko zaostaje za
kasnijim dubrovakim dramama Ive Vojnovia. Vie je iz kozmopolitskog
korpusa u Wenzelidesa izazvala Gospoa sa suncokretom. Tu istie
25
26

A. Wenzelides, isto.
A. Wenzelides, n. dj. str. 19.

29

R. Bacalja: Djelo Ive Vojnovia u svjetlu...

Magistra Iadertina, 1(1) 2006.

strukturnu osobitost teksta: "Cijela je drama prikazana u, skoro bi rekao,

novoj formi dramskog romana. To je za itanje i pozornicu." 27
Trei dio studije naslovljen Iz srpske povijesti referira i ocjenjuje
Smrt Majke Jugovia i Lazarovo vaskrsenje. Tekstove skupljene oko
sadraja Iz srpske povijesti smatra najslabijim Vojnovievim djelima.
Premda je autokomentare mogao u studiji izdvojiti u zasebno
poglavlje, to bi bilo primjerenije nego ih spojiti s lirikom, Wenzelides
ukazuje kako su ti Vojnovievi komentari vani za poznavanje geneze
pojedinih djela. Istie kako je Wagnerova opera Ukleti Holandez kao
"pjesnika rezonanca" nadahnula Vojnovia za Ekvinocijo, a i Ibsenov
Rosmersholm je utjecao na Vojnovia. 28 Moda je kratak dijalog Rebeke i
gospoe Helset potaknuo Vojnovia da dade snanu sliku propadanja
Dubrovnika: "Rebeka/slae svoj rad/: Na Rosmesholmu se teko odvajaju
od svojih mrtvih. Gospoa Helset: Ja mislim da se mrtvi teko odvajaju od
Rosmersholma. Rebeka: (trgne se): Mrtvi? Gospoa Helset: Da, skoro bi se
moglo rei da se nikako ne mogu rastati od onih to su ostali.)." 29 Ista ova
ibsenovska atmosfera je i u zakljunom sonetu Na Mihajlu.
Zaglavak sadri saetu ralambu Vojnovieva knjievnog opusa.
Ona praktina podjela na dubrovake, kozmopolitske i srpske sadraje jest
Wenzelidesu i stupnjevanje umjetnike vrijednosti Vojnovievih tekstova.
Prvu skupinu sadraja hrvatskih dubrovakih smatra najboljim dijelom
Vojnovieva knjievnog korpusa, a kad usporeuje kozmopolitske radove i
radove Iz srpske povijesti, boljom smatra kozmopolitsku skupinu.
Vrednujui kozmopolitsku skupinu smatra da sadri tri "vie manje korektne
novele i jednu indiferentnu komediju, a ipak broji samo jedno apsolutno i
vee djelo (Gospogja sa suncokretom)." 30
Wenzelides istie jo jednu karakteristiku Vojnovieve knjievnosti.
injenica je da se Ivo Vojnovi javio u knjievnosti s pripovijetkom
Geranijum, a nakon objavljivanja drame Ekvinocijo nije pisao prozu. No
takvu crtu, dakle svojevrsnu pripovijednu, narativnu crtu, ivo obiljeje
Vojnovieva knjievnog postupka, osjea u svim kasnijim Vojnovievim
dramama (Izuzetan je u tom kontekstu Simfoniki intermezzo): "Kasnije se
pisac nije vratio na novelu (roman), ali je u dramamtima osjetio potrebu, da
se barem na mahove priblii slobodnom novelistikom prozom u opisima.
Tako su nastali "Simfoniki intermezzo u Ekvinociju i slikarski opisi u
Trilogiji (opis salona, opis skupine gospara u prvom dijelu, opis tarace i
27

Isto, str. 29.

"(...) neka se znade da mu je u boanskoj vedrini sunane mladosti maglovita tiina
Rosmersholma bila najprivlanijom i najmilijom lektirom." A. Wenzelides, isto, str. 47.
29
H. Ibzen, "Rosmersholm". U: Drame, Sarajevo, V. Maslea, 1978., str. 34.
30
Isto, str. 59.
28

30

Magistra Iadertina, 1(1) 2006.

R. Bacalja: Djelo Ive Vojnovia u svjetlu...

prirode u treem. Dalja upotreba takve novelistiko opisne proze pretvara

Gospogju sa suncoketom u dramski roman, a Lazarovo vaskrsenje u
dramsku novelu".31
Jo jednu komponentu Vojnovievih sadraja Wenzelides posebno
izdvaja, studij ene to daje tim sadrajima i izrazito nov i moderan tematski
pogled. Nizom enskih likova od Geranijuma do Ksante, zatim nizom
zaokruenih i izvrsno uoblienih enskih likova u Ekvinociju, Trilogiji i
Gospoi sa suncokretom, Vojnovi je na velika vrata u hrvatsku knjievnost
unio "studij ene", to posebice u tradiciji hrvatske dramske knjievnosti i
nije osobito prisutno. Poslije Vojnovia velik broj enskih likova uvodi
Begovi, Krlea i Marinkovi, stoga je studij ene, koji Wenzelides zapaa
u Vojnovia, vana konstanta i interes suvremenih hrvatskih pisaca tijekom
dvadesetog stoljea zapoet Vojnovievim snanim iznoenjem enskih
sudbina. I taj element nalazimo kod Ibsena i Strindberga.
Wenzelidesovo itanje Ive Vojnovia ili prisutnost Ive Vojnovia u
Wenzelidesovom kritiarskom diskurzu istiemo kao plod zrelog
kritiarskog pristupa koji moe i danas biti putokaz u itanju suvremene
hrvatske knjievnosti. Ono nam otkriva specifinosti hrvatske knjievnosti
na razmeu iz 19. u 20. stoljee koje se ogledaju u knjievnom djelu Ive
Vojnovia koji se tematsko-stilski i anrovski pribliio suvremenim
europskim promiljanjima, a po nekim osobitostima i utjecao na razvoj
hrvatske knjievnosti dvadesetoga stoljea.

THE WORK OF IVO VOJNOVI IN VIEW OF CRITICISM OF

CROATIAN MODERNITY
(Wenzelides' reading of Ivo Vojnovi)
ABSTRACT
The author analyzes the critiques, articles and studies on Ivo Vojnovi from the first
paper published in 1903 to 1917 when he published a study on Ivo Vojnovi in a separate
book in Sarajevo. Wenzelides' reading of Ivo Vojnovi is the result of mature critical
approach that can be a guideline in reading modern Croatian literature even today, but it
can also become a way for discovering specific features of Croatian literature at the end of
the 19th and the beginning of the 20th century which can be observed in the works of Ivo
Vojnovi.

31

Isto, str. 62-63.

31