biblioteka

NAA ZEMLJA
knjiga

Zagreb Sarajevo
2006.

Marko Veovi

RASTANAK S ARENCANOM

Naklada ZORO, Zagreb Sarajevo

2006.

Rastanak s Arencanom

DVIJE PREDRATNE STROFE

O MOJOJ KERKICI

Neto se promijenilo izmeu mene i ljudi:

sada sam jednome roditelj.
Pol Klodel

Kad u akama drim siuna stopala njena,

Do vrka mi je dua svijetom ispunjena,
I znam da s blinjima u vazdan otvoren biti
Jer prepuna se krinja ne moe zatvoriti.
Trkanje njeno Jejtsove stihove u meni prene:
Bog stvori zemlju da po njoj trupkaju noice njene
I da mi, dok ih sluam, kroz duu opet ume
Pjesme to na nogama, ikada, drahu me

KRALJ U POZORITU

Rastanak s Arencanom

1. ZA KRST SVEGA OVDANJEGA

Otkad okna kuna nisu
Od koraka tvojih tekih zadrhtala.
U njin umor, stogodinji, ko da lee
Sve olovo bijelog svijeta.
Otkad nisi, ko na visu
Lovenskome, osjetio tu klonulost to te vee
Za sve ega ovdje ima. I eg nije.
Za nadgrobnik nakrivljeni. I za talas.
Za veprove i ljubice. Za oblake i dlijeta.
Za vodijer, za kosijer, svod premreen
Paucima, i za vjetar.
Za jezerce to se mrijeni. Za Poslije i za Prije.
Za Uvijek, ali i za Vienikad.
Dua ti je zauvijek prikucana, kao Isus,
Za krst svega ovdanjega. Za svlak zmije,
Za trulinu panja koja, ko reklama, sja u tmui
Za grab, glog i divokozu to na klisu
Stoji poput spomenika,
Za ono to blagosilja ivom ranom
Koja kae gdje si, kamo i otkuda,
I za ono to prijeti osmijehom da ubije,
Zagrljajem da ugui.


MARKO VEOVI

I za ono to je bi po oderanom
I za ono to ti stvrlo srce mije
Kao prva snebivljiva rumen danja.
I za ono to budno kao Buda
Dok se ini da drijemlje,
I za ono to dopola Gospod sazda od gmizanja
A otpola od lijeta.
I za vlati i za lati rosnog cvijeta
to mirisom ranjava te. Za kopanju, svrdlo dima,
Stan tkalaki, ma i jemlje.
Za grine po kojima znamo da nas joter ima.
I za slasti sa kojih se, za tren, gube oba svijeta.
I za pilje pune jeke, pune gda
Anelskih i vrajih struna. Za ped zemlje
Sa krdima njenih zala,
Njenih uda,
Smrdljevaka i narcisa,
I rajskih i adskih zjala.
Sa hiljadu mora i sa
Hiljadu i jednom sanjom
O nebeskom kolovratu ija sveta
Plavet vijeta
Ribu koje niti ima, nit je ikad postojala,
A ima je tek po naoj hlepnji za njom.

10

Rastanak s Arencanom

2. IZ DRUGOGA KROZ OVAJ U NEKI TREI

Sa rukama ispod glave,
Vraen tmici prije Tebe
I Mikene, i poljupca i kandije, prije slave
I sramote, prije runa
Zlatnih, prije svakog prije, dugo uti.
Zasluaj se, do dna sebe,
U zelenu vodu Lima,
Ponaosob u val svaki, i udii miris kave iz pruna
Majinoga dok se puti
Do ostrokih manastira ne otvore
U koprivi, u bljuturu, i u vritu
I dok ti se ne uini da na crnom poigritu
Gdje se jate sjutranje i davne more
Opet stoji, ali u pas uivenu ima tisu,
Iznad glave zelenkasti kliktaj una,
Pod nogama kamen ljutik da na nj opre duu i da
Na granama od oblaka tvoja ruka
Muovia kule zida.
Da opet, na svakom visu,
uje konje, iz svjetova moda inih,
to ru na mjeseini,
Propeti ka nebesima, punim huka
Ko gleerskog. I da opet smije rei:
Zjenicama mojim basta
Gledati iz drugog svijeta kroz ovaj u neki trei.
I da opet noge tvoje same ure
Na poklonstvo prvoj nikloj visibabi, prvoj maci
Topolinoj. Da je opet ovaj svijet ko jajasta
Sjajna glatkost depne ure
Djejoj aci.
11

MARKO VEOVI

3. UTI KAO BOGUMILI

uti, kao bogumili. uti, sluaj,
Sve dok ti se ne uini:
Toliko si onaj prvi da najednom sav si ini.
I jo dublje sluaj, utke, dok iz peta
Ne osjeti da si dua.
Samo dua, usred zemnog, ko strelica usred mete
A zasvagda van svijeta
Iako je sa njim jedno.
Dua laka ko maslakov lepuh to ga
Nosi lahor ponad kala,
Ponad zida kineskoga,
Dua to je nadvisila sve emerno i sve medno,
Sve pustinje i oaze, svekoliki red i mete,
I gotovo umislila da je Isus koji hoda
Po puini. Da, diii k nebu ruku,
Uutkava bijelu huku,
Ko klak blijel gnjev Gospoda.
Onda dou krune etnje
Po sobama dok mirisi, u minuti
Bistroj kao od prozirca, ne skinu ti
Mrene one:
Odsvud gledan
Ko kralj usred pozorita!
12

Rastanak s Arencanom

Od tuine joter ledan

Dodirnuti nemoj nita
Dok ne pone
Ko u Budvi podne ljetnje
Da majina cvri tava
A po zidu plam kanela
as Repatog, as Anela,
as anela repatoga, iscrtava.

13

MARKO VEOVI

4. NI OSANA NITI JAO

Lim se opet danju plavi kao vena
Proirena. A sazvjea, rastopljena,
Opet nou nose vali, koji samim sebi ume,
Il mrmore na latinskom ko legije
Prohujale. Ovaj svijet, moja duo i moj ume,
Oganj nije.
Nit neoganj.
Ko mlaz svjetla nezalazna
Krik jastreba osamljena
Opet limske vrbljake je obasjao
Unatrake do roenja Aleksandra Velikoga.
Ni u em se tu ne krije
Ni osana niti jao.
Ni nagrada, niti kazna.
Ovaj svijet ima reski okus rena.
Ovaj svijet oito je uranio prije Boga.
Prosto svijet. Pred njim se u udu stoji.
Jer postoji
A ne mora. Prosto svijet, kao protest protiv nieg.
Sve je nae: kaalj, smijeh, kucaj bila,
Ruka koja po pijesku prstom mie,
Sve nae je protest protiv nitavila.
Zato, ako smak priprema, Oe Vinji,
Nek me stigne na pijesku ovog ala.
14

Rastanak s Arencanom

Pred tvojom se silom, ovdje, tresti neu.

Odavde u da se bacim kletvom na te.
Odavde e, iz svih mra, sviju tinji,
Svakog prha, svakog vala,
Svake vlati
Dua znati
ta si svojim aptom ate
Sipljivoga ugasio. Ko svijeu.

15

MARKO VEOVI

5. SVE TO IVI
U tiini, to izvire
Gdje i due, uz siktaje,
I zelene i eljezne,
Kukuruzi sablje vade
Na sjaena vraja rila
to u mome korijenju muklo rade,
I na kera troglavoga to u njene
Nae ake gura lire
Uz koje se na zvjezdano nebo laje.
Onda sluam ko tu crni utaj krila
Gavranovih. I komarca: isto ko da
Sirena mi njemakoga
Bombardera oko glave u sve uim
Elipsama jetko krui
Da potcrta, moja duo i moj ume,
Vau vjenu usamljenost ispod svoda
Zvjezdanoga.
Kada noga
U ikarje ue, namah,
Sa svih strana, po oima, po licu me
Prue bije:
Teki grenik to posre po ibama
U paliru? il treba da obred ovaj
Iz djeteta u odraslog preini me?
Svaka stvarca, i kad mi je
Nepoznato, i kad nije, njeno ime,
16

Rastanak s Arencanom

Kroz lijevak uni lije

Zebnju u me. Lije otrov to me s nova
Vraa posnoj rodnoj grudi.
Lije otrov od kog krvca bude ila,
Otrov koji, ko udarac, duu krijepi,
Otrov to iz tebe veli: Glibovito ut si Arno,
Glibovito ut prijepis
Neba nudi,
Ko tu ti se crni utaj ptijih krila,
Odavno se svaki duin grimiz sivi
Ali je do bola stvarno,
Ali je do bola sveto sve to ivi.

17

MARKO VEOVI

6. DA JE SVIJET KO ESNICA
Iz drveta, iz kamena, iz biveg od gline upa,
Iz sveg bruje
Pitanja bez odgovora:
Za njih nikad ne bi smio gluh ostati, mada mora
Pustiti ih da prohuje
S tobom skupa.
Niotkuda i odasvud uho uje
Poj zrikavca to kazuje:
Svaka mrva ivota je usamljena ispod neba.
Ali da je tako dobro. Tako treba.
Ili da zla nikakvoga u tom nije.
To mi veli krikom zvijer,
Kliktaj une, rzaj konja, uanj jeev,
Reski miris povratia, grmen rujev,
Svaki talas na rijeci.
Ta samoa do Kumove slame see,
Nedogled nam podaruje
Ko boinu slamu djeci.
Ta samoa koja titra
Na svaemu, posvud, svakad,
Ko sunani leptir s djejeg ogledalca
Na licu stogodinjaka.
I ini se, u tren zelen poput kalca,
Kad samoa, ko Savitra,
Sa rukama rairenim u sretanje svemu ide,
18

Rastanak s Arencanom

Sljepaki kraj svega mine,

Da dubine due kriju
Neto nalik na divovske ribe one
Iz dubine okeana to razgone
Elektrinim bljeskovima pomrine
Ne zbog sebe. Jer ne vide.
Raaju se bez oiju.
I ini se, u taj minut: sve je isto i sve ino,
Sve je citra
Za svaije jagodice. Za vjetije i vilinje.
I da kanda mogao bi srasti s nova
Slomljen vitra
Kroz koji, kad bijah malen ko pesnica,
Gledale su ove zjene.
Zamiljale po zlatniku u plavilu,
U ilinjem,
Da je svemir hljeb s cekinom
U sredini, ko esnica,
Da vjeiti Boi vlada oko mene.
Po svilenom letu sova
Iznad ovsa, il po cvilu
Sljepimia, ja i Bog smo svakad znali
Tano gdje je poetak a gdje kraj mori.
A lokvanji na djetinja pitanja se otvarali
Ko bijeli odgovori.

(1977-2003)

19

SVE ZA ME OTVORI SE
(biljeke za poemu)

Rastanak s Arencanom

1. NA MJESTU ZLOINA
Opet sam tu. Da zurim u kardiogram
Djejom mokraom crtan po drumskoj praini.
Ili u sedam Vlaia koji su jedina ogra
Dostojna due povratnike. I da pojedem inik
Majinih priganica. A potom da u lanjskom
ukoru oslukujem gutersko ukanje
Il uspavljivo umljenje rai
Dok se ne sklope kanje
I odjedamput nita mi, ni zmija, ne bude vanjsko.
A ti mi, ptico, s vrka topole kai:
Kriv, kriv, kriv! Kriv, no ta, budalo,
Kriv kao gudalo!
Opet sam tu. Gdje glina prva je glina,

guje su prve guje.
I ogledam se, Kelt iznebuha likom,
U bari koja nikome, kojoj niko
Nita ne duguje.
U bari, starijoj od svijeta. Koja mi aplje
Da mesta ispod neba ima za obojicu,
I Jehovu i avla. I dok iz aplje
Dua me dozivlje oina,
Prozirem da me ovamo vraa to ubojicu
Na mjesto zloina.
Opet sam tu. Pod nogama je tvrdo
A svaka stvar, kao u kadi Arhimedovoj, laka.
23

MARKO VEOVI

S visina lije plavilo, kao iz kabla.

Rosa je slina suzama obesinjenog Prijama.
I moja dua, u vidu ljetnjeg oblaka
Koraa nebesima. I moje tijelo
Rasipa vie kretnji negoli krdo
Cijelo:
Ko da je netom izilo iz stabla
Gdje je amilo milenijama.
Opet sam tu. Gdje narikae su drevne
Pretvorene u tuje.
I gdje se nita, ni sa ime, ne kosma.
Leim nauznak i kao da sam Osman
Koji se, jue, vratio s Plevne,
U oblak, kao u svoju duu, zure.
U oblak, pod kojim lake su i smrtne ure.
U oblak, boje vina,
to slii violini. I skoro oekuje
Da oblak sujedni pree u Menjuhina.
A onda, ispod oblaka vjetar
Vrike topola slije
U kardiogram zelen:
Ko da iznova bije
Srce djeteta
to je voljelo drale kad na jug sele
Jer bude u dui sjetu
I ogledalo se u bari koja je na svijetu
Otprije svijeta.

24

Rastanak s Arencanom

2. KRAJ I POETAK
Kraj-kraj, kraj-kraj vrane su vikale
Iz svoje samoe, svjeije od vode
S Vukanovia Vrela.
Ovdje je kraj svijeta.
Ovdje su kraj i poetak, moj rode
Ovdje je vjetar pravi vjetar,
Ale su prave ale,
Ovdje se misli i snijeva pravo kao strijela.
Ovdje se ne boj nieg

sve dok je zemljica pod nogama ti,
Sve dok nebesa iznad glave ti ima
Bog ovdje nije otac, ve mati.
Ovdje ak do Slame Kumove skoi
Sa klade iver.
Bar ovdje znade se zata su date nam oi.
Bar ovdje sija slavom boijom svaki omar.
Ovdje su brani, to meu gromovima,
Ko meu svojtom, ive.
Ovdje svilene koulje ivene su od beza.
Ovdje krov svakog doma
Dimom je vezan
S Gospodnjim prijestoljem.
Tu, dui, telegrame

podrke ilju ak i aveti.
25

MARKO VEOVI

Tu porculanske olje
Opet su bijele toliko da, odjedamput, plave ti,
Ko beonjaa djetinja, dou.
Ovdje gasnu i povratak i bijeg.
Ovdje e da te makija izabere za vou.
Ovdje djetinji kikot rie
U zraku, kupole, zlatne, nalik na ruske.
Sve ovdje, svemu, itnu

knjigu perom grlijim pie.
Ovdje je duga jedini stijeg
Dostojan due ljudske.
Ovdje, svime, do Ljubovie pa do Danice
Zvijezde, kao da jedan ravna ustav
I sve, od jame bezdanice
Do gloga rascvaloga,
Lako postaje usta
to veliaju Boga.

26

Rastanak s Arencanom

3. NI BUBA, NI JAUK
Horan da se zakunem

u Sunce i u sjenku
Sjedim drijenku na korijenku
I mrvim na dlanu

suhou brabonjka zeijega
Da vidim kako i od ega
Golemi Gospod ga pravi.
Kaalj staraki

slian je kljuu u zaraloj bravi.
Ovdje cvijet ni jedan, niti rednja,
Ni privienje, ni jauk, ni buba,
Ni zrnce praine, ni u dralovskom jatu prednjak,
Ni jedan tuhuk iz djejih, od kore vrbove truba,
Ni pred oima mrena
Nijesu bez imena.
Sve ovdje: oblutak rjeni, vijor, smijeh lude,
Trepetljikino lie i vilin konjic koji
Leti dok stoji,
Sve savjetuje da se pristane na svoj udes.
Ovdje divna iskonska sjeta iz svega piri.
I dua jeca
Za svime to je izgubila a nikad imala nije.
Sve zasebninom rezi
A sve je sa svim u vezi:
27

MARKO VEOVI

Vez sa enske koulje i sa zmije,

Crvotoina iz grede i iz sveca,
Oblaii i djeca
Koja se svijetu rukama ude.
Tiine i mirisi u kojim sakrivaju se Misiri.
Koliko mirisa, toliko tiina bude.
Ovdje iz ovjeg blejanja prvotna bjelina kljua.
Ovdje i kaalj staraki poneku tajnu otkljua.
Ovdje ak praina nije obina praina
Ve kao da je praina sa starih boca vina.
Ovdje bumbar, po starom, ati avemarije.
Ovdj je sudba laka kao srika suncokreta
I teka ko olovo.
Bar tako kae crv to u drvetu rije.
Bar tako uti kamen, obrasto zelenim pliem.
Tu sve, to gmie i to leta,
Trai velikim poetnim slovom
Da mu se ime pie.
Tu, iz drveta, iz kamena, iz tice
Pokoja zaboravljena istina se vine,
Iz zejeg brabonjka, ko iz psaltira, itam.
Tu, na pedlju oeve krevine,
Glog sam rascvali, duga sam na vratu grlice,
Rog sam ovnujski,
Siktaj sam gujski,
I manje no ikad

spreman da da ita pitam.

28

Rastanak s Arencanom

4. ZUKVA I LJULJAKA
Zukva koja pod kontrolom drae
indrano ljeme hie nae:
u pjegavim joj plodovima bilo je toliko
i estine i svjetla i estokoga svjetla
i svijetle estine to te do peta prostrijele
predokus beskraja.
Koliko puta sam, pjan od patoke, grlio
to deblo to ga Jehova stvori
u asu mrzovolje. U njenom hladu

pipao napupile
rogove janjca na mojim koljenima.
I snio nevjeste ozvjezdane
oko kojih se vijori svilena meava velova.
za kojim vuku se lepovi
kao repovi
kometa.
I dok mirie, do kraja svijeta,
svjea daska jelova,
snio bezdane
gdje se kikou vile.
Zukva koja je drala pod kontrolom
indrano ljeme ovo
gdje aneli su slijetali: put im

od snjenorumenoga
behara jabukovog.
29

MARKO VEOVI

I koliko sam grimiznih vriskova

putao u oblake s ljuljake

o njenoj krivoj grani
dok mi je jasnoa svijeta oko uiju fijukala.
Svijeta nalik na ordu koju Savaot
od sute jasnoe skova.
Jasnoe koja vida onim ime te rani.
Jasnoe to se glasala
iz vala,
providnih poput dama,
to rastopljena sazvjea nose,
i iz monake rize,
i iz brusova dok otre kose,
i iz orla kada se vine
sa zmijom u kandama,
jasnoa koja nepce ti oine
kad zukvin pjegavi plod zagrize.
Zukva koja pod kontrolom drae
indrano ljeme hie nae.
koje odavno nema. Al nad njom dim se, besan,
jo die u nebesa.

30

Rastanak s Arencanom

5. POKAI SMRU
Sve za me otvori se.

Nek se oglasi um Jehovin
Iz vrba, tih tvornica igala od smaragda,
Igala za kompase, to kau da u Papama svagda
Dua prema djetinjstvu plovi.
Sve za me otvori se.

udima svojim uzmi mi sapu.
Pokai zvijer to sebi apu
U kljusa uhvaenu pregrize do zore.
Vjetar u kome, nad gumnom, svetluca pljeva,
Kao alemi. I Ljuboviu koja za Crno more
Odnosi zvijezde. Pokai litice
Sa zogovievskim borjem na cirkuskome konopcu.
Mrtve uzle
I ive rane.
Zmiju koja s lijeske pjeva li pjeva.
Srce svijeta koje bije u kopcu
I pisku zgrabljene ptice.
Golubljeg jata uzlet
Ko pljesak prepune dvorane.
Vtice graha koje bijahu nalik na vitice
Iz potpisa uiteljeva.
Sve za me otvori se.

Pokai svece i hulje.
Jastreba to u lijetu

crta crkvene lukove iznad raeva klasja.
31

MARKO VEOVI

Pokai dijete rasciktano od ije koulje

Trk je pravio naduto jedro ponad zelenog talasja.
Sve za me otvori se.

Neka me, Boe, od mlade i itke
Svjetlosti ignu stare rane
A zemne stvari neka mi postanu itke
Kao naslovne strane.
Sve za me otvori se.

Pokai svaki etinar, vjetrinom iupan,
iji se miris mogao propisivati ko lijek
Od mrnje spram blinjega.
I jasiku to vrije.
I cvijet to se najjae razmirie, iz upa,
Kada gost-namjernik za naim stolom sjedi.
Pokai dijete koje je bilo
Sredie svjetsko nepokretno. A oko njega
Puina, iji zeleno, poput jedi,
Valovlje mu je u susret vjeno hrlilo.

32

Rastanak s Arencanom

6. NI JEDNA GALIJA
O bija rika to, slina kistu
Silovitome, nad robijaki golom
Glavom djeteta, islikava kupolu
Poput bebine bjeloonice istu.
Potom tiina, u kojoj moe
uti i pele kad nektar siu.
U kojoj bumbari kadifeni
Lekcije iz geometrije
Lobaevskoga, u zraku, riu.
Gdje ste, moji sni, puni klaa i kama,
I moje besane noi, duge
Ko da ste mjerene stoljeima
A ne metalnim kazaljkama?
I gdje ste, moje
Po snienju kupljene tuge?
O rika silovita od koje se u gori
Za mojim leima jo jedan
Studenac otvori.
Gdje ste vi, moja oajanja
Bezbrojna, bezbojna,
Unjkava ko u crkvenoj tmini klerici,
Moje plitke peali, po kojim jo nikad ne zaplovi
Ni jedna galija
Prema nikakvoj Americi.
33

MARKO VEOVI

7. PRVI SVIJET
Kad stud polarna vlada,
Dua je Eksim, a ovo joj je iglo.
Iver sam, frcnuo u dalj,

a ovo mi je klada.
Ovo je svijet u bakar
Upisan graverskom iglom
Van dobitaka i gubitaka.
Gdje cigaretu palim na ilindanskoj munji.
Gdje se takmii moje sa djetlievim uhom.
Gdje bronza zvona i miris dunjin
Kriju isti nedogled s vjeitim majem.
Gdje i bjeluci, o ponoi, zasjaje
Kao lampe sa divno uslunim duhom.
Gdje se, nedjeljom, iz svega moe uti
avo to uti
Ko mina to, godinama, eka da je nagazi noga
I cvrak to, sa rukava svetoga
Franje, velia Boga.
I gdje se, za Vaskrs, tugo,
U dugu mijenja.
Gdje vodena zrcala toliko duboka su
Da e, ako se u njih zagleda dovoljno dugo,
uti krikove koje si pustio u tren roenja.
uti avarske, hunske, konjanike u kasu.
34

Rastanak s Arencanom

Ovo je moj prvi svijet. U njemu, sve je dremno

I moda sluajno ispalo iz bojeg torbaka.
Nije vei od zrnca soli, ali bez kojeg sve zemno
Bilo bi bez okusa. Jedina kaplja ulja
Koja e iznad sviju potopa plivati, svakad.
Tu gdje, nekad, iz usta hulja,
Izlaze rjeetine
S mirisom zdravca, etine,
Gdje se, u bolu, rascvjeta dua ko bajam.
Gdje golub grudva je snijega koja gue,
Gdje bleku runastih oblaka uje,
I gdje me kuja i njeno kue
Gledaju oima savrenim, kao sa oblaka,
Kao iz raja
Tu e meni zemlja biti laka.

35

MARKO VEOVI

8. GROB, PEINA
Ti, pismo arapsko, puno si krivih
sabalja i mladih mjeseca.
Nema vie adaja u Ropunjakoj peini
Ali nema ni blaga na kojem leale su
Ovuda, bogznakad, na konjima,
Prooe osvajai,
A i sad, evo, kiemo od praine
to digoe je
Njihova kopita.
I kuda li se djenula stouha dua djetinja
to sluala je putanje snijenih pahulja.
Sluala korake prednemanjikih sjena.
Runi li se, o svijete, narandin cvijete,
Ili sam sve vie tljena,
Kao to svaki dan biva sve plia, sve nejasnija
Ta jazija iz Azije,
Te dimiskije, ti mlaaci
S niana iskoena.

36

Rastanak s Arencanom

9. VAGA APOTEKARSKA
Ovaj nevibog veliajni ti kae:
Otvori sve etvore.
Dokle e na suhom ivjeti
U ronilakoj opremi? Prestani da si bara
Koja nikome, kojoj niko
Nita ne duguje. Shvati i tvoji oaji
Dio su svijeta.
Ta ti boanska vukorepina veli:
Otvori sve etvore. I neka taj mi crveni
U tvojim ustima
Prestane gristi sriku
Duinih sunocokreta
Ako si pregrt praine zaigraj na vjetru.
Steg sebi sazdaj od svoga praha.
I nek izmili, u rosno jutro,
Iz tvoga srca, pustinjska
Kornjaa koja se hrani jedino cvjetovima.
Otvori sve etvore. Shvati, i tvoji oaji
Ovdje te za svijet veu. Tamo ga tvoji ushiti,
Najee, promauju.
Shvati, napokon, ako bi vratio
Sve to si ponio
Iz ove zabiti carske
Ne bi te preostalo
Ni kolik da se zaljulja
Tas vage apotekarske.
37

MARKO VEOVI

10. UMSKA TIINA I OSAMA

To je tiina i osama od kojih moda Bog poima
to se zelene i plave poput polarnog leda
I kakvih ima samo u dui to se iz svoga
Mesa maloas iupala i, izbavljena od svjetskoga
Zla, kuglu zemnu odozgo gleda
Orlinjim oima.
To je tiina i osama kad oslukuje perje ptia
Kako raste, kad oslukuje kako zova,
Me zidinama, iz neprisustva ljudskog nie,
A stijene ti, na tren, zalie,
Na orijake naslage kartona policijskih
Sa otiscima miliona iezlih bia
iji se mrmor uje s nova.
To je tiina i osama na vilinome atu koji,
Dok leti, stoji.
U toj tiini i osami ima i vlat
Nad duom vlast.
U toj tiini i osami krik jastreba
Duu umije obasjati
Kao u noi far auta
Zeca kraj puta.
Dua, odjednom, u toj tiini i osami
Niti ta ima
Niti ta treba.
Niti uzeti niti dati.
38

Rastanak s Arencanom

Dok slua lie kojim drvee uka u tami

Ko gledalite programima.
To je tiina i osama u kojim sati
Stoje, dok teku.
To je tiina to dupljama drvea nekud
Kroza te gleda
U svijet bolji.
umska tiina u kojoj si boijoj volji
Ko biljka predan.

39

MARKO VEOVI

11. SUMMA SUMMARUM

Lie hraa kraj groblja
apue proroanski
I dozrijevaju jemovi
Slini glumcima koji
U istoj ulozi stoti put
Izlaze pred gledalite.
Ali zaviaj nemoj dizati u nebesa.
Nek digne on tebe.
S ovoga oblaka viene
Ove su njive i livade
Album sa markicama
A mravu kolobar dima
Iz tvoje cigarete
Cijeli jedan vidik je.
I ne prijeti vie
Tom pedlju kopna bez istorije
Kako e mu se, zauvijek,
Vratiti jedino u vidu bronce.
I prije nego ode
Zagledaj se u nebo
Iza kie silo u svinjski valov.
40

Rastanak s Arencanom

Osluni jo jednom zvonce

U ijoj mjedi se krije
Nauk drevan i prosti:
Pomiluj jo jednom koru
Drvea to ti je
Besplatno davalo
Lekcije iz uspravnosti.

(1979, 2000)

41

OSAM PJESAMA

Rastanak s Arencanom

SAMO JE TIINA VELIKA

Kraj grobova ii ko dadilja kraj zipke
Usnule. Jedan kamiak ako orokne tmulo,
To bi svevaseljenski muk njihov oskvrnulo,
Vidljive postale bi drevnoga kaveza ipke.
Ii onim korakom kojim se ue
U bogomolje tue.
utke grobove obilaziti: jedna rije uini
Da novi milion milja doda se puini
to mrtve i njihov muk bijeli
Od ivih dijeli.
Na groblju, u hladu breze
Kojoj sok lije iz rane,
Outi da su nae rijei iznutra armirane
ipkama od kojih izrauju reetke za kaveze.
tuj tiinu oko grobova, u li,
Ko hram naroda iezlog. Zauti poput bilja:
Svaki bi glasak dodao novih milion milja
Puini to nas dijeli od preminulih.
Ali ne mislim na zvjerkin glas isti,
Niti na graju koju je dizala Itar,
Ve buka ljudskoga porijekla, ona morija
Odmila zvana istorija.
Mrtvi su ko ahisti:
Smeta im agor gledalita.
45

MARKO VEOVI

Na prste idi kraj grobova: jedna rije krta

Otvorila bi sto jama
I osvijetlila, u nas sviju,
ela koja, milenijama, po muzici
Iz provalije, u reetke kaveza biju.
Jedna rije obasjala bi nogu to nae zipke
Ljulja milenijama
Iza hiljadu i jedne ipke
U kavezima zoolokog vrta.
U kavezima, gdje svak autoportret crta
Potanskom olovkom na uzici.

46

Rastanak s Arencanom

NAKON NONIH BDJENJA

Nakon nonih bdjenja, nad slovkama,
U koja ulazi dua ko sveenik u tolu
Lice je moje, pred ogledalom, tavno.
Iznutra: kokuz i paa.
Tako pun, i tako prazan. Pun kao aa
S hemijskim olovkama
Na mom pisaem stolu.
A prazan, jer ne pie, niti jedna, odavno.
Dua, od bdjenja ovih,
Gubi najjae perje. Jednom e, u zoru,
Ostati posve gola
Na santi leda koja ne sa sjevernog Pola
Ka toplu moru,
Nego iz Neviene u Nedoenu plovi.
2.
U est ujutru, moe biti,
Udarac tmuli a okomiti
U zidovima sobnim ignu. Jedan, al opak,
I do temelja. Sveano sporo se njie
Luster, ko kadionica u ruci popa.
Vrata ormara, uz cvil se, aloban, otvorie.
Zemljotres? Sluktim, nalaken ponad sveske,
Koji minut. Ui ivinski nauljene.
Sluanje vlastite golotinje. I golotinje svjetske.
47

MARKO VEOVI

Jo ekam. I jo. Al nita da se krene.

Ako je trus, vrlo je obziran prema nama.
Trus u rukavicama!
kriput. Ko da pirnu promaja iz ormana.
Ustajem vrata da pritvorim.
Njegova tekstilna nutrina zapahnula me Braem.
Lavande mirluh se ori
I kazuje mi kako jednome nema lijeka:
Tolikoj naoj vernosti svijetu, svagda,
Bublji siuni razlozi bjehu hrana.
Dozla da to bijahu bubice od smaragda
U ovom svijetu koji, iznoen, prepun fleka,
Na stare kune podsjea ogrtae.

48

Rastanak s Arencanom

JEJTS
Moe te uti i ovjek iz Vine
I smjesta tvoje razumjeti rane.
Znao si kako srca poivine
Kad se prizracima, ne zracima, hrane
I da nam svijet u porazu biva
Ponajbziljskiji. I u oku Jude.
Tada, i tu nam, od starosti siva,
Prva istina najitkija bude.
U svakom od nas da po jedno ima
Psetance to pred Vodovima eni.
A da je ivot furgon s Jevejima
Gdje su najslabiji prvi ugueni.
Tvoj zrak u nae zalutao tmice
Poput tapa je sljepakoga bijel.
Zveket titova i sijev otrice
Od kojih bude sve izistinskije
Snivao si za se, i za malu raju:
Nek im je ivot, barem dok te ate,
Vie no crven sag na ijem kraju
Klitemnestrina sjekira eka te.

49

MARKO VEOVI

BUDIBOKSNAM
Buboksnam sa oima kosim.
U svakom od ljudi njegova su lena.
Njegovi feudi. Njegova se sjena
Ne smanjuje i ne biva vea.
Je li u tome nesrea il srea?
Nit mre, nit se rodi.
Budiboksnam neujni, jer bosi.
Svako ga se sjea,
Iako svi znaju: ne postoji, osim
Kada se dogaa, i kada nas kroz ikaru vodi,
Kao jed zelenu, ko zna prema emu?
Svojim oima, mnogi, potomke mu
Ugledali su, na raskru, nou:
Na vrat prolaznika skau sa drvea,
A ostavljaju otiske prstiju u prahu na vou.
Grafolozi kau: u potpisu i sveca i hulje
Mudraca i lude, iskose se slova
Kako (vru i studen!) Budiboksnam pue.
A jedan e prorok: mogu se sve due
Shvatiti ko ulje
to u kandilima
I danju i nou gore koso ispod portreta njegova.
50

Rastanak s Arencanom

Najee se, kau, hrani sokom breznim.

Udarac njegove ape rastrijezni
Zale u Saharu. Ili u zaumlje. Il u zaovjeje.
Il te obuarskim probudi ilima
Sred arktikoga leda. Sred gleerskog huka.
Potom na ubode nevidljiva ruka
Stavlja salo zeje.
Nekad se dogodi:
Pokraj vrela klekne, i s oiju mrena
Spadne ti, i rilo ugleda u vodi.
Brzo ih se sjati
Koliko Vlaia.
Groktavo se smiju iz svojega raja
Kao jed zelena.
Potom po zemljici ide ko obajan.
I nema tog pia
Na svijetu da te moe razbajati
Osim zemlje crne.
Nema takve lampe, ili svica koji nee da utrne
Od njegovih zjena.
Ako se zagleda u nae pancire
Otvori na njima odjednom se ire
I bude ih vie.
Na transparente uline ispie,
Pismenima kosim, ta smo draganama
U uvo aptali dok svoj umor trava,
Poput jeda zelen, rasprosipala je visoko nad nama.
51

MARKO VEOVI

Al ni stolikoga, niti bezlikoga,

Na konju, vepru ili na jelenu,
Ne srete niko ga
Ni u jednoj od sto naih java,
ak ni dok gorom Nevienom luta.
Jer on ne postoji, sjem kad nas kanjava
I kad, kroz ikaru, kao jed zelenu,
Kosook nas vodi:
Nauman da nas ponovo proguta
Il ponovo rodi.

52

(1988, 2003)

Rastanak s Arencanom

PALE-OLIT
Na Pale, u pilju, zvali su me:
u njoj me eka nebo pravoslavno
po kom e, moja duo i moj ume,
orlovski da se naestari slavno.

(1992.)

53

MARKO VEOVI

POMAZANICI
1
Voe su kao grad po vinogradu.
Na ovjeiju sveli su nas perut.
Voe koje nas, sve zeru po zeru,
Gutlaj po gutljaj, privikoe Adu.
Svi brzometni i dalekometni
(S imenima poput mainskoga ulja)
Oko njih bre okupi se rulja
Negoli oko nesrea prometnih.
Voe, pred kojim pleemo, ka cilju,
Ko balerine po poljima minskim,
Na izmiljene monblane nas ilju
Da usmrte nas usovi istinski.
Njeni i brini kao majke s bradom,
Voe su u naim jetrima bacili.
Voe to svojim boanskim su smradom
ak dok Kumove Slame dobacili.
2
Da skupi (unutar hektara jednoga
Koji opasuje bodljikava ica)
Sve Voe pod njima struhla bi zemljica
Koliko je bio dubok lijevak to ga
Vrag iskopa padom s neba devetoga.
54

Rastanak s Arencanom

NA ISKONSKI NAS SVIKOE GLIB

Na iskonski nas svikoe glib,
Gutljaj po gutljaj, gram po gram,
Ovi koji se nikad ne libe
Da Bogu trae autogram,
Da sa njim gucnu koju decu,
Da kod Iblisa piju kavice,
Da po glavici miluju djecu
Ne skidajui rukavice.
Sad ovaj svijet je onaj i ovaj,
A sred ipkastog ala
Blijeti trokruna avolova
Koju ispljusnu anelski talas.
Navikoe nas na pakao
Gutljaj po gutljaj, gram po gram.
Ledenice su na strehi kao
Obrnut kardiogram
Obrnutoga svijeta u kom
Pue sjeverac vjeiti
Gdje se vie ni limskom ukom
Dua ne moe lijeiti.
Sad i svoj oaj shvata ko frut.
Ko lager vrisku adsku.
Njihov nam smijeh predaku sofru
Pretvara u internatsku.
55

MARKO VEOVI

Od sestre sad je blia mra.

Bog otac je ocat. Vrag je vino.
Sad nam je ovjek poput gra
Na licu prirodinom.
Al dobro je dok, jo, u nama
Mrda se onaj to, pola neiv,
Pobjegao bi od sebe sama
Ko to djeak od kue bjei
I dok se u snu zvono ori,
S Petrove crkve, poput plama
U kojemu e svijet, namah,
Kad kucne Sudnji dan, da zgori.
I nema razloga da se rope
U trenucima kad blinji tvoji
Gledaju u te i uope
Ne kriju da ne postoji.

56

U RADUNOVOJ KULI

Rastanak s Arencanom

ONO
Prostor je ispod zvjedanoga svoda
Pun onog to slii sad mirisu joda,
Bolnikog, a sad vjetru koji lui
Od zrnevlja pljevu,
Sad kriku roba to odjekne diljem
Planete ponad nekrtenih voda
Sve slivajui u jedan pakao.
Ono to mui,
Poput kamena, u cvrkovu pjevu.
Ono to na pjege
Sa blaenoga lica porodilje
Podsjea. Ono to mirie kao
Bosiljak nou, iza dnevne ege,
to daje mjeru djeijemu strahu
Kad iz petera drevna tmua piri,
to savjetuje: predakom se prahu
Smij da se, lud ko Lir, ne povampiri.

59

MARKO VEOVI

RAM ZA RAJ
Sanjao sam raj.
Sve bjee kao ovdje. I tamo vrane kau kraj-kraj.
I tamo su utve i vitezi. Sebri i grafi.
I morski konjici, izvijeni ko paragrafi.
I tamo zvijezde padalice slie baenim bojim pikavcima.
A smijeh djevojaki podsjea na lomljenje sre.
I tamo tiganji na vatri cvre
Kao budvansko podne sa zrikavcima.
I tamo su svile i brokati, bezovi i kamrici.
I tamo su zalasci crveni kao cikla.
I tamo su porodiljski krici
Otri kao za kravatu igla.
I tamo rakija svijet sve do kosova poravni.
I tamo ima, ne jedna, dua koja je svisla
Od divote sinjajevinskih visoravni
Zatravljenih. U oba smisla.
I tamo crne provalije zijaju.
I tamo ima ura
to jedno pokazuju, a drugo izbijaju.
I tamo su i Pape i Ural.
I tamo se snatri o Inom.
I tamo, dok pjeva, krtica pod nogama ti ruje.
A kad ruka posegne za aom s vinom,
Kucaj se burme o staklo uje.
60

Rastanak s Arencanom

Ali u raju je svako, uvijek, kod kue. I sokrati i lude.

I Tamerlan i papa.
Kad Papljanin na Ural ode, kua mu iroka bude
Od Urala do Papa.
I ni u emu nema tuine niti gram.
Sunce po svemu lije kuevan sjaj.
A ovo manje je pjesma. A vie ram.
Ram za raj.

61

MARKO VEOVI

U RADUNOVOJ KULI

Vita jelo, uzalud zelena,

A druino, uzalud vesela!

Narodna pjesma

1.
Gluvo je doba noi u Radunovoj kuli.
Na najdaljoj zvijezdi kurjak u jami tuli.
Iz Duge ljepotica, gola, sa zida kija,
Radio sa zjenicom zelenom ko maija.
Na nesan mi se dalo. ta li me budnim dri?
Misao na grob iji mrak je od svjetla bri?
Grob to e na praporce da svede moje rime.
U ai: kita cvijea kojemu ne znam ime.
Zaguljiv, teak zadah po zvjerinjemu logu?
Ili po ambisanju zemljice ispod nogu?
Vrijeme koje mi je da ga proivim dano
Hou ga svjeeg, a ne dvatriput udisanog.
Neu da moje noi, neu da moji dani,
to su mi za taj ivot jedamputanji dani,
Na zaptivene sobe zalie meni ikad:
Sobe s ve udisanim vazduhom. Bez kisika.
62

Rastanak s Arencanom

Miris neznanog cvijea biva mi sve prazniji.

Porazniji. Ja sebi razniji i razniji.
A onda krici. Ko otpor? Svijetu? Smrti? Samoi?
I ko mlazevi svjetla. Farovi u mojoj noi.
Orao indijanski koji, ko zmiju, nosi
U svojim kandama svijet, kricima duu mi rosi?
Krici su zublje koje vode ravno u pjesan
(to kae da je svijet boji il vraji nesan),
Krik svaki bliz i dalek. Svaki slian drubinu
to sve uvea ali unatrag, u nutrinu
Gdje djeji kikot skrije zvijezde, ak Danicu,
I gdje odjekne i kad pljune u bezdanicu.
Ko Goran, progledavam kroz svaku svoju ranu,
I svoju duu na zemlji vidim ko na ekranu:
Mada je oduvijek bila nalik na one
Mornare kojim vjetrine nikad ne bjehu sklone,
A svjetski zagrljaji njeni joj i eljezni,
Sad nenije eljezni, sad eljeznije njeni
Znam: kao stari Alat iz prie . Sijaria
Pustiti duu u trku to je najvea sria.
2.
Svileni neuj sipca koji rije u tici.
iji glasove, il glas, ujem u Ibritici?
63

MARKO VEOVI

Ime joj nadjenue po Jovanovu Ibru:

e nam je za vjenou proela svaku fibru.
Glavosjekova dua sjedinjena je kraljski
Sa vodom iji huk je osnovni um zemaljski.
Rijeko, kojoj po Ibru ime su nadjenuli,
Kolika e za vjenim iz naih dua tuli!
I ujedamput graja, kao kad sa mrcine
U nebo preplaena vranja eta se vine.
Sa druge obale njene torestveno se glasi
Pleme to stoljeima ubija duu da spasi!
Na drugoj obali se gerga kosmata jati:
Bjeckaju jatagani. U propnju njite ati.
Sokoli na njihovim rukama da li netom
Sletjee ili mau krilima pred uzletom?
Sa druge obale se arena vrojla smije.
Zamiljam: keze se poput idola afrikije.
Doli su na orgije, nakon kojih je divlje
Sve ispod ovog neba, a u duama sivlje.
Od njinog metea me na tren obuzme sjeta:
Ko da su te prikaze izile iz drveta
Gdje su vijekovima amile zasunjene
U nepokretu to ti ostavlja samo zjene.
Sad, pjane od slobode, i s povodnjem u krvi,
Ne sve zajedno, nego svaka za sebe vrvi.
64

Rastanak s Arencanom

A moda, od rakije i rana posrui,

Iz jo jedne se slavne pljake vraaju kui?
Poneka unkom, nalik na violinu, mane.
Il dok je ree, uz vrat je prisloni ko emane.
Zublje drhtave diu visoko iznad glava.
Je li to na javi sanja, ili je u snu java?
3.
Nestaje kule. Zublje naglo prilaze k meni
Ne da mi posvijetle, nego da tim rumenim
Plamom operem skaplel kojim ve milenije
I po vlastitim i po tuim ranama rijem.
U mitoklasanju njinih zublji prijetnje ima.
Stiu iz vilajeta gdje je vjeita zima:
Svijet e spaliti da se ugriju, da osue
Obojke, da obasjaju mrak svoj napravljen tuem.
Pilje im ko iz pilje sumrtve oi u me.
Od mene daleko su koliko ja od ume.
U mesu mom i dui strah je od sjena tmulih
Koje na moje lice svjetovi ieznuli
Bacaju da ne bude ni moje, niti lice,
I da je nerazlina moja od njine tmice.
Al ne bih prihvatio niti za jedan trenut
Da ivim sa leima sjutranjem danu okrenut,
65

MARKO VEOVI

I svoj i njihov ivot za vjeno da izgubim

Reljefne dok utvare u nadlanicu ljubim,
Pa nek je njihov povig svaki, ak najgori,
ist kao svijea koja pred svetim krstom gori.
Neka mudraci njini ne bjehu nikad u krivu,
Nek je sve njino bilo reeno u kurzivu
Neu (kao u pjesmi Jejtsovoj) i u mene
Da srce poivini jer hrana bjehu mu sjene.
Pred vaim juriima, kameni cezari skinu
Lovor-vijence s glava, hitnu ih u visinu,
Al vae sve je pljeva. Jer moje oi pamte
Kako su epohalno ni Dravu plovile sante
I pamtim svaku uru, slavno kucanje njeno
U lednoj pomrini Rajvasa opkoljenog.
Vi ste tuinci. Jer moja dua je as miljama
Od koe daleko, a as koa je dua sama.
K meni, to gdjekad imam snove kakvi bi dati
Bili tek moru kad bi umjelo snijevati,
Ko suncokreti, u zlatu, i sa usnama koje
Ispucale su od ei, ko renesansne boje,
Doli ste, s gurabijama u torbi. A u stvari,
Meni je, to nudite, lomno ko kola stari
Mrvi se pod prstima. Prikaze vae rata?
Meni na oblacima jo se prizire svata.
66

Rastanak s Arencanom

Napokon, ljekaru koji tumor na mozgu ima,

Ja ne bih podmetao tui rentgenski snimak!
Jer posve nenastanjiv za mene va je kosmos,
Jer jedni drugijema cirkusko zrcalo smo.
Jer jednae se lako svetitelji i hulje
U vaoj Istoriji koja je kao ulje
Za miropomazanje. Jer ne bih dnevno za drevno
Davao. Radije bih do drevnog digo dnevno.
Sve je, to snim i imam, u vaem oku nevano,
I, kao u prozi rima, neprirodno i lano.
Djeca ste, a ljepota zemlje i svjetlost danja
Ko mae su to krepa od djejeg milovanja.
Vi ste jataganima mislili, vaa je vjera
Mahovina to drvlje obrasta sa sjevera.
Va svijet! Mene ima i bie koliko ga
Odbacivao budem. Do asa umrloga.
Pa nek je neisrpan kao eir iz koga
Maioniar vadi golube, zeeve, Boga
Toliko istinski biu i jesam koliko meni
Puti u va hapsurdni svijet su zatvoreni,
I zato odjebite! Kaem, dok poput sipa
Isputam tintu od koje svijet se bistri, ipak,
Svijet u kome sunce ne sja no zja sa neba,
Gutara gdje lovac plijen s djejim smijekom vreba,
67

MARKO VEOVI

Taj svijet, pobaaj ili papreno-neslana ala,

Taj svijet, u velianstven brljan obrasla tala,
Taj svijet koji Tvorac, ako do sebe ilijek
Dri, ni u kom sluaju, sklepati smio nije.
A hladne sjenke lijeu na ike iz upreta,
Na crni hljeb sa stola, na lice mog djeteta,
Na grki vonj pelima, na bijel blek iljei
Na svesku i na ruku to ovo zabiljei
Ko da je pisala perom to ga istre, kradom,
Iz krila Luciferu dok je s nebesa pado.

68

(1987, 2003)

RASTANAK S ARENCANOM

Rastanak s Arencanom

1.
U bati hotela Miramare sjedim sam,
ispijam kafu, uz cigaretu koju otresam
u pepeljaru, zupastu ko kule srednjevjekovne.
Jutro je. Najtalijanskije. Na nepcu mi je njegov
okus, njegova svjeina gorikasta,
ko kad se s vrbova lista pije izvorska voda.
Svijet je na svom mjestu. I nesvijet je na svom
nemjestu. Sve se dri jedno sa drugim,
izravnali se boiji nian i ljudska muica.
Sklapam kapke ususret svjetlu
kao ususret mlazu iz tua. Dua je sveana
dvorana u kojoj oekuju Kralj da se pojavi.
Ne zaboravi taj trenutak.

71

MARKO VEOVI

2.
Ne zaboravi ni crnu maku koja se u suncu mije.
To bie koje postoji boanski olako.
ije ti zjene vele: na zemlji ne bi smjelo
niemu, da bude usko.
Mije se da njeno krzno bude to dostojnije
ovakvog jutra. Mije se u cirkuskoj
pozi ovjeka od gume
sa nogom prebaenom visoko preko ramena.
Za svijet zna jedino da nije pravljen u mraku.
Za duu da je izlino strepila od amena.
Drveta, svako u svojoj vjenosti, snenozeleno ume.
Pele akta potpisuju u zraku.
A maka isti krzno, kao da toki podmazuje
u vaseljenskom stroju. I sva je svoja.
Sva suta usebljenost. Sva slast velika,
Slast pripadanja sebi. Koju si izgubio. Za navijek. I koja
ima se jednom, i nikad vie. Nikad.

72

Rastanak s Arencanom

3.
Razumio si se, s tom makom, otprve. I do zere.
im si je dotakao
zabrujala je kao
na vjetru, u djetinjstvu, telefonske bandere.
Kroz dlan koji je klizio niz maja lea
uo si daljine, pune vjene peali.
Daljine kao bezdani iz kojih moda piri
stovjeka zima, ali
ti, uzrojeni, nad njima, netopiri
due su tvojih prea.
Sluao daljine bez radosti i bola,
bez svjetlosti i tmice,
ali daljine, u kojim, jednom, nakon tisua ljeta,
iz puine e da izroni u vidu crnog atola
i jednog, na njemu, drveta
gdje poivaju selice.
Od toga, stostruno, zabrujale bi, obje crne,
i maka i dua. I u njoj ono najtvojije,
ono to poput bijelog medvjeda stoji
na santi koja luta,
ono to vie ne zna kako svom domu da se vrne,
i po tom neznanju jedino i postoji.
Ne zaboravi taj trenutak.

73

MARKO VEOVI

4.
Ne zaboravi da je dua poela da poima,
Tu gradi, sebe u njemu, od ovog brujanja.
Od ove make koja, pod tvojim dlanom,
preko snenosti sladostrasne u ilibarskim oima
navlai zavjese. I ko da tebe predratnog sanja
a zaboravlja ovog pod slanom.
Zaboravlja ovog zelenka.
A tjera stouho dijete u ledu opet da die.
Jer ostala je da eka po jedna njegova sjenka
pred svim vratima koja mu ne otvorie.
Trenuci predavanja hoe li opet moi
donekle da iskupe gluvilo u samoi?
Predavanja djetinjem plau, jaku mirisu turskog
karamfila, umu zreloga klasja,
drveu ije sjene u smiraj sunca ubavi
po vizantijski bile su izduene,
sjaktavim bubicama u koje dugo se blene,
kao u pismo etrursko.
Onome palidrvcu koje, iza ljubavi,
povorke neroenih u ogledalu, u beskrajnome, obasja.
Predavanja onoj tiini svilenoj postavi vriska
kad u nonom bdijenju, to nove planete vijeta,
od cijeloga svijeta
samo um krvi u uhu ostaje.
Tiini u kojoj sipac u aovcima to griska
najdublji drug duin postaje.
74

Rastanak s Arencanom

I ptiijim zviucima kakvim se glasi Avar,

graviranim u zelenome srebru,
zviduci kojim se slui mrava
da ti o sebi, o tebi ne kae, ve naslika
to nikom nije nikad.
ni kralju, ni sebru.
Onome cijuku, crnom u laste,
smaragdnom u sjenice,
i vjetru to je, po raskrima, pravio svrdlaste,
od praine, ka nebu, stepenice.
Pastuvima koji, propeti kao ale,
put kola zvjezdanih njite,
rasvcalim trenjama koje su

ko Sarajlije u sklonite
u duu utravale.
Trenuci predavanja Svemu

koje na Niemu je rana.
Predavanja sa zaklopljenim kapcima.
kad svijet biva, barem na magnovenje,
koncertna dvorana.
Sada sve mora isponova.
Uiti kako se ispod svoda zvjezdanog die.
Kako se slua, u ljetnjim noima, sova
iz djetinjeg bezmjerja. Opet uiti ta je
nedjeljna zvonjava s crkve, ta mirluh sijena.
Dok pred svim vratima koja nikad se ne otvorie
ekati ne prestaje
po jedna tvoja sjena.

75

MARKO VEOVI

5.
Isijava iz njenih ljupkih kretnji
Takva prisnost sa suncem
Da roni u sanjarije
O pravremenu kad je boanstvo bila.
Kleknuvi da je, posljednji put, pomiluje,
Sjetio se zima, iz doba opsade,
Kad si loio knjige, kleei pred furunom
Kao trubadur pred gospom.
Nikada nee moi te dane da zaboravi.
Ali ve sada moe da ih se ne sjea.
Posljednji put je miluje.
Tri dana bila je prevodilac. I vodi kroz tuinu.
I vanjsku i nutarnju. Kroz oguglost na sve.
U kojoj zgasnu prisnost due sa sobom.
U kojoj najednom prozre da si
Vlastiti ivot krvniki rasipao,
Ko da si upravljao imanjem osobe,
Silno ti mrske, koju je pod svaku cijenu
Trebalo raskuiti.
Posljednji put je miluje. I eka da jo jednom
Outi njenu ravnodunost. Smijeanu sa strau.
Bruj ravnodune strasti. Bruj strasnog ravnoduja.
I da ti se jo jednom priini:
Jutro je vie jutro, sunce je vie sunce,
Svijet je vie svijet,
Nesvijet vie nesvijet.
76

Rastanak s Arencanom

I tuberoza vie je tuberoza.

Vie no ikad. Igdje. I to se zove Italija.
Taj mali viak koji iz svega vrca.
Taj svijet u vjeitom bijegu od srednjih doza.
I ivot vie nije, ili bar upola nije,
Dvorana prazna u kojoj,
Dok se iz dalekoga bezdna dijete smije,
Oslukuju se mukli udarci svoga srca.

77

LAZAREVA E

ZA PAPLJANSKOM ZOROM
Ustau i otii, i otii na Inisfri
V. B. Jejts
Jer nemam nade da se opet vratim
Gvido Kavalkanti

Rastanak s Arencanom

1. DO POTONJE URE
Dok glavom bijem, kau mi zidovi
da ono nadublje, najskuplje u meni
cijeli se vijek gui ko idovi
zapeaeni u furgon marveni.
Iz uspravnog groba otii u Pape
(ime za stvari to jo uvijek stoje
na mjestu iskonskom), u vilajet to je
izmiljen, a poput zrna groa napet.
Da hodajui sluam, sluam, sluam,
i ne promeem se sam sebi u sian
i da mi ivot nije nasumian
ko u crtanki kap prosutog tua.
I da pogaam, ko nekad, po jeci
koraka koji ljudi jesu pravi.
Da blinje sluam kao u rijeci
ono kamenje to bukove pravi.
I da zaboravim, dok u gredi crva
sluam, vijek u kom osueni dri,
ko plianog medu, u naruju drva
za lomau gdje e rulja da ga spri.
Da oluje opet sluati umijem
ko Agamemnon to ih je sluao.
Prijateljske, kad ih i ne razumijem.
Da sam opet onaj koji bi uao
81

MARKO VEOVI

bez kucanja u sve stvari, u sve sjene,

da od dobrote u disanju vola
u meni se javi njenost, poput pjene
branene oko vodenikog kola.
Da bar jo jednom opjanim se vinom
papljanske zore ledne,
da kuam sve to jo rezi prvinom
i opet budem bez bodlje i jedne.
Oblak to je kao izbjeglica ritav,
drvlje, kamenje, strvinu i cvijet
da darujem smijekom znakom da do sita
nauih se prazne skitnje kroza svijet.
Nadostih se svjetskih privienja sviju.
Smijekom to svemu zaistinstvo daje.
Od svojih slabosti, kojih stotina je,
da sebi skujem dimiskiju.
Da i kijanjem djelo boje slavim.
Da je dua kao ene u mom kraju
koje od tereta noenih na glavi
hod velianstven dobijaju.
Da zavidim Ludom to, uvaju koze,
usput od kijae Zevsov skiptar elja.
Da drvo, zaraslo u vitice loze,
bude inicijal iz jevanelja.
I sve to taknem da postane lako
kao u travi pjevanje cikada.
Do potonje ure da se vraam, lakom
na Pape, a da se ne vratim nikada.
82

Rastanak s Arencanom

2. ODAVDE SI
Prije smrti da se, jo jednom, nagledam snijega
papljanskog, to iz davnina pada.
Da gledam, sve dok me, to, ne preini u prvanjega,
i ne vrati me u vremena kada
sve izvan mene bilo je od mene. Kada su vuci
urlanjem zvijezde inili bliim. Kada je dui svijet
pripsao kao rukavica ruci.
Da se, zablenut u lijet
pahulja, udim to na zemlju lijeu
umorne kao da su se pele
i da me sa svim, to izgubih, veu.
Da mi, na magnovenje, bude bijel ak i lelek
sa groblja vrantikog. Da gledam kako se roje
sve dok se ne sjetim onih dukata iz sna
u koje Gospodnje lice bilo je
utisnuto. Da gledam sve dok dua, sa svime prisna,
ne bude ratar, tih i blag, ko iza dae,
koji marljivo ore
i sije iako znade da e
barbarske baklje ljetinu da mu sagore.
Da Sarajevom, nakon toga, hodam
naredan svemu to e da se desi,
i, pred imegod zastanem, da mi ne bude bara
ve iva voda
kraj koje dua, u sebi samoj, odmara
i sebi samoj kae: odavde si!

83

MARKO VEOVI

3. SVE DOK NE UMRU ZVIJEZDE

Naginjau se nad bunare.
Svaki e da mi jeku
moga uzvika iz djetinjstva vrati.
A buba, u koljencu vlati,
bie mi slina ovjeku,
tanije, hodi sa munare.
Porazbijau sve ikone, pred kojim klekoh ikad
da opet mogu osjetiti
teinu vlastitoga krika.
Djetinjeg plaa. Smijeha djevojaka vitih.
Sluau ubore koji nita ne kazuju, dok ure,
al to e biti najljepe nita na oba svijeta.
I dui rei: kroz ivot je trebalo proi neprimjetan
kao kucanje zidne ure.
Po sata gledanja
u proticanje vode
darivae mi tisuu hiljadugodinjih sanja
bijelih kao Zogovieve rode.
I dok u vodu blenem,
oi bikulje crvene
gledae u beskraj, u marveni, kroz mene,
ko to je vladika Rade
u no i u vjenost zurio kroz prozor Biljarde.
84

Rastanak s Arencanom

Sluau vale to k Crnom Moru jezde

i kleti se da u, ko svjedok,
ostati na zemlji sve dok
ne umru zvijezde.

85

MARKO VEOVI

4. SA ISTIM OSMIJEHOM
I vie neu samome sebi sliiti
na svoju posmrtnu masku.
Mrlje sunca u hladu e biti
sline slovima
kineskog pisma. Neu nazvati boga nikom.
Ali ko god mi zdravo kae u prolasku,
proglasiu ga saradnikom
na vaseljenskim poslovima.
Gledau lica ljudi
znanih mi do u klicu
i (dok sjeverci, ko u dan Postanja ludi,
sa Bjelasice puu)
misliti da svaki od njih lii
na Damjana i Kuzmu
u mesu istom, ali e ivot da ti uzmu
i da ti daju svoju duu
sa istim osmijehom na licu.
Gledau u oblaak, panjom uvean,
nasred vedroga neba dozvan rikanjem junca
i misliti da je najvea zemaljska srea
mrijeti zagledan u izlazak sunca.
Pred svim u da se utim i ranom i noem
i gospodarem i robom.
Mjesni e idiot da me, svojim mukanjem
i beslovesnim pogledom, izjednai sa sobom:
zar jedan talas biti moe
vie more, a drugi manje?
86

Rastanak s Arencanom

TO VIE NIJE ONO

Jo ga, barem pogdjekad, ujem. I sve do smrti
Dua e njegovo podzemno brujanje uti.
A, moda, ni kad Zemlja nastavi da se vrti
Bez mene, to zvono nee ba sasvim da zauti
U mrtvom uhu.
Kroz suton, koji slii prozirnom ruhu
Crne vile, i danas ujem kad pjeva
S daleke Petrove crkve zvono.
Dom-dom, dom-dom, dom-dom.
Gdje smo, duo, i ta smo?
U doba kad jo nisam bio ni Adam niti Eva,
Na ledinu smo lijegali
Da to daleko zvono oslukujemo tijelom
Dok cio svijet, da nam ne bi smetao, uti.
Slua podzemno a nadzemaljsko ono.
Ne zna se ta je, ali
Zna da je cijelo.
Neto kao smijeh kroz suze, kao pasmo
Crne svile koja se, tren potom, poput poja
Vuginog zlatnouti.
Ne zna se ta je, ni ima li ga ili ne.
Ne zna se otkud, ni kamo, kroz tebe ide, ali
Ko voda snjeanica za julske ege te gali
87

MARKO VEOVI

Podzemna jeka tavne

I teke miline.
Slua i spiljsko i prenebesko ono.
Brujanje vileno,
Poput svete neelje svileno.
to vaskrsava bole davne
Nalik na crne duge.
Bole sestara kroz suze nasmijanih.
Bruj od kojega u piljama se dani.
A sve zemaljsko lake je od kose viline,
Sve bi, pod nebom, da dui bude sklono.
Da u njoj prene modar evak.
Sve bi da bude zlatnouti poj vuge
Iz neznani.
Priljubljen uz ledinu, one pitome siline
Napije se. Prestaje biti pljeva.
Zvonjava koja, svagda, nauli nae ui,
Ali, daljinom razblaena, nikad ih ne zasiti.
Ostane duna dui.
Pa uz ledinu, zelenkadama osutu,
Priljubi tijelo
Kako bi cijelim sobom mogao od Toga piti.
Ne zna se ta je, ali cijelo
Smije se, dok se cijelo jada.
Cijelo uti kada
Cijelo pjeva.
Niti odlazi, niti ostaje, a svagda je na putu.
Ni vali ni ne-vali. Ali te zalijeva
Ko majka, u vrtu, strukove kupusnog rasada.
88

Rastanak s Arencanom

I tu je, i nije Bog. I tu je, i nije Eden.

To slua uhom, trbuhom, prsima.
Pohlepno iri noge i ruke
Kako bi obujmio to vie ledine puke
to prenebeskim puni te srsima
Dok ispod tebe, ko mae, prede!
S Petrove crkve zvono
Danas ti pjeva:
Don-Don, Don-Don, Don-Don.
Slua ga oima: ko da jutrenje magle povjesmo
Leluja u vazduhu, nebesima se razlijeva
Valovlje vilinskih velova.
Ali to vie nije ono.
Ni onaj vie nije ovaj.
ta smo, duo, i gdje smo?

89

DOK PRELAZIM U MUMIJU

Ja kak budto il-il, el-el i priel k propasti

i jasno uvidal, to vperedi niego net,
krome pogibeli. I ostanovitsja nelzja,
i nazad nelzja, i zakryt glaza nelzja,
toby ne vidat, to niego net vperedi,
krome obmana izni i astja
i nastojaih stradanij i nastojaej smerti
polnogo unitoenija.

Lav Tolstoj

Umiranje je onaj deo ivota u kojem ovek

jo ima vremena da neto postane.
Isidora Sekuli

Rastanak s Arencanom

1. TRAG MLAZNJAKA
U nebu trag mlaznjaka, slian
zaustavljenom TV snimku
olimpijskoga koplja.
Sve minulo se prometnulo u sian
A ovo dananje zaudara po zgnjeenome kimku.
Milion i jedan sipac u glavnoj gredi rovi.
Nebeska eva postade barska droplja.
Od sebe vie ne krijem
da mi je ivot kua koju bezdjetni parovi
napune makama. Ni grijeh ne grije
Sve ee, i sve due, gledam oima ovjeka
koji nita, niotkud, odavno ne eka.
Gola zbilja narasla kao gua.
Ni za kafenu licu ne osta laljivih snova.
Kad bi mi budunost bila
splav niz Lim, silazio bih s nova
niz vrtloge u kojim dua
jednom se ve davila.
Oburdan iznutra ko kula Mekia.
Noni subesjednici sve ee su mi crvi
koji u glavnoj gredi rove.
Sve ee, dopiru iznutra, iz krvi,
jezni udarci ekia
u lijes (iz pjesme Bodlerove).
93

MARKO VEOVI

Lahor, koji se slijepo potuca svijetom,

sve ee nanese sa kruke koja eta
zadah mrcine. A s lijeskine rese
jedva osjetan, al otar, ak siretan,
vonj mrtvice to te zapahne kad se nad netom
iskopan grob nadnese.
Sve ee, i sve due, gledam oima ovjeka
koji nita, niotkud, odavno ne eka.
Dua o kojoj se, sred svjetske tmice,
moglo poneto znati
tek po kricima to ih je, ovdje-ondje, u urbi,
isputala ko maramice
gdje vezeni su ljeljeni,
uskoro e orbi et urbi
tijelo da odbaci, ko balon vreu pijeska,
i, od modrica crna
premda nije princeza da ode s ovog zrna
graka u vaseljeni
gdje je ivjeti zima,
gdje je ivjeti strano kao muk izmeu dva treska
granate, a nita ljudsko nije
od traga mlanjaka na nebesima
trajnije.

94

Rastanak s Arencanom

2. DOK PRELAZIM U MUMIJU

Dok prelazim u mumiju,
O, duo, riblje nijema,
Sve vie zavidim onijema
Koji stariti umiju.
Njihove su i more lake.
Njihove ruke as grade,
as razgrauju, izvan svake
I kazne i nagrade.
Jer znaju da Sve Davno
Stoput se rodi i minu
I zato nieg vodoravnog
U skonavanju njinu
I zato su im due
Ko kist to crnim tuem
Rie grad dugine boje
A njina starost ko da je
Vajarevo dlijeto koje
Oduzimljui dodaje.

95

MARKO VEOVI

3. U KAVEZU ZLATNOM ZRIE

Djevojke to u smijehu
Nose osvit prepun rose
Od kog, da svjet nije zlehud,
Zid bi svaki sruio se;
Majke divne ko jagode
umske kad ti zamiriu,
Djeca zlatne to pagode
Kikotom u zraku riu;
Smiraj koji ruj lijeva
Da obredi sve se vinom.
Proljee to oklijeva
Kao seljak s kupovinom;
Mae crno i ismeno,
Il opali listak rujev
(Ko da Narav, na pismenom,
Cedulje nam dobacuje);
Hrid s koje se srebro rui,
Iskovan od zlata uac,
Poljski cvijet koji dui
Za priee putir prua,
Bruj struna iz kog si ito
ta duu i svijet spaja
I razdvaja navjeito
Iz takvog i slinog sjaja,
96

Rastanak s Arencanom

Znao si da Duh od Boga

Dat nam druge mani prie
Poput cvrka kineskoga
U kavezu zlatnom zrie.

97

MARKO VEOVI

4. VIE NE UJEM
Vie ne ujem kad se unja lemur.
Niti, kad lista, oslukujem goru.
Sad imam sluha za ponor u svemu,
Sad imam sluha za sve u ponoru
Koji kam puni orljavama jeznim.
Sad imam uho za glase to zovu
Da se od zemlje najzad otrijeznim
I zgusnem svoje odsustvo u zovu.

98

Rastanak s Arencanom

5. ZNAM IZ ZJENA
Znam iz zjena pokojnika
Da ode u dalj otkuda
Vratiti se nee nikad
(Ba tolika nije luda),
U dalj gdje e mudrac biti:
Jer razloga tamo nije
Za mrziju, ljubav, niti
Za beznae, gnjev i smijeh.
Bie putnik, barem tjedno,
Koji ne bi, koji nije
Zalutao ni u jednoj
Od meava zemaljskije.

99

MARKO VEOVI

6. NA KAMEN BIJEL
Na kamen bijel na kraju svijeta
kad Sjenka moja sjedne da poine,
plavie se miris sporieva cvijeta,
vidjee mi oi do due oine.
Opet u otkriti u jeziku vatre
kist to rie svetog Aranela lice.
Prizrijee mi se, u leptiru, na tren,
dua mog ujaka samoubojice.
Osjetiu: ljudi vie me nit kinje,
nit bole ni smijeh, ni rijei njine.
I gonetau ponovo zvjerinje
tragove kao pismena iz Kine.
Gledau kako pahulje se roje
sline rijeima iz pjesama koje
ne mogu se iz sna nikad iznijeti.
Znau da ivot nije san aveti
iz vieg svijeta. Nego besanica.
Boja il vraja. Sred kimerskih tmica

100

Rastanak s Arencanom

7. SVUD PUKOTINE

Za Radovana Zogovia

Svud pukotine, u dui, krake,

Gdje nogu lome vrag i srna.
A kad pogleda unatrake:
Crn petak do petka crna.
Sve razloge da ivim loe
I loe trikleta njuka adska.
A zlatna slova s grobne ploe
Lie me na plakatska.
ak i priee kad mi daju,
Outim se u glibu zgaen.
Jauci moji ne ukidaju
Lakrdiju, nego je snae.
Znam: u maglenu tom povjesmu
Gdje suvine su ljudske oi,
Na transparentu kuah pjesmu
O ljubavi da sroim.
Svijet, to bjee od smaragda,
Prometnu ala ili jarost
Vraja u neto to se svagda
Nadmetalo sa pomijarom.
Kad veslim se ko da oko
Jame s mrcima igram oro
Il sluam vodu iji kolokot
Zaliva samo korov.
101

MARKO VEOVI

Arbanaske na krovu rode

U dui su mi pobijene.
Sve odnijee mutne vode
to je irilo djeje zjene
U kojim maslina bjee kriva
Od Laokoonovoga bola.
Svijet je volio da se skriva,
Sav, u mrvi paloj sa stola;
S morskoga ala ipka pjene
Koja tren traje na svijetu
U dui je mogla da prene
Tisugodinju sjetu
to vida rane i bezlijene;
U zoru rosa bjee kao
Da od krasote noi mjesene
Bog se sit isplakao;
Djetli je, za me, preko ljeta
Tipkao statute i ustave.
Mogli su krici tog djeteta
Da svijet zaustave.
Sad u onom to ree Isus
ujem vjetar to pue s Oba.
Uzdasi moji bezlini su
Poput hotelskih soba.
Sad na balkonu guk golublji
Lii na daljnu grmljavinu.
Svijet mi je podoban zublji
to isijava tminu.
102

Rastanak s Arencanom

A moda krivu pjesmu sroih?

S najvie pogladine
Moda se gleda kad nam oi
Izvade, Vujadine?

103

MARKO VEOVI

8. TO NAS ODVAJA OD PR(A)VOGA

I evo ivot proe

ko to su prola Azorska
ostrva
Majakovski

Sve zaboravih: ura i jao,

Vuiji urlaj, cirike evine.
U vlastit ivot blenem kao
Turist u rimske ruevine.
Jest, vonjem humus, mene jean,
Kazuje da se bolje pjeva
Kad nebiem se put smijea
Kao sa zrnjem pljeva.
Jeste, istinu svakidanju
Kliem iz svojih rita mesnih:
Pripadanje gasne u pjesni,
A pjesan u pripadanju.
Jeste, nekad se javne una
Da barem na tren nije sama
Ova dua, sablasti puna
Kao engleski zamak!
Jeste, jo topli pirci s Arna,
Poput milosti boje, padnu
Na ovu duu strogu i hladnu
Kao pruska kasarna.
104

Rastanak s Arencanom

Jest, nekad kau ak muice:

Da je ovaj svijet bez ava!
Al ni uh, pun majine duice,
Od jame ne spaava.
Moj jauk, moj nauk, moj smijeh,
Moj grijeh, eka zinuto zjalo.
Sad sumnjam da je postojalo
to me boljelo nije.
Ali mrtvi emo, i ja i ti,
Da se vraamo na ona mjesta
Gdje si mogao osjetiti
Da svijet nije od stakla kresta,
Po zidu koji je otprije Boga,
to nas odvaja od Pr(a)voga

105

MARKO VEOVI

9. MAGLE VJENE
U danima si mladim klico:
Udes nam nije podnositi!
S Udesom nam se valja nositi
Ko Dostojevski s padavicom.
I sluktio si dok sja mjesec
Iznad grobalja, tala, tavlja
U novom licu ljudskome se
S poetka svijeta bol ponavlja.
Ko pritisnuta ploom vila
Dua bijae u doba rano.
esto je svaka stvar joj bila
Kao kandija po oderanom,
Il kao drvca ibice mokra
Od spiljske vlage. Koja truje.
A svijet starac koji pokraj
Hladnog ognjita kalje i pljuje.
Al beskrajnija bjee, bar zeru,
Vonj smole kada nanese vjetar
Sa borja to se u jezeru
Zrcali od postanja svijeta.
I umjela je, sve gnjevnije
Trzajui konop sa zvonom
Posvud prenuti ono drevnije
Negoli pilja sa bizonom.
106

Rastanak s Arencanom

I nije joj se, od ei, pilo

No da uini poast vrelu.
Mladost, kad je na zemlji bilo
Lagano ko na akvarelu!
Blagoslova su rijei nijene,
Inae brzo svaka svene.
Nad Gradinom su magle vjene
A njene hridi privremene.

107

MARKO VEOVI

10. PROMILKORE, APRIL 1999.

Pod talijanskim nebom nasmijeen sam Morlak.
Ni od eg ovozemnog vie mi srce ne treca.
Ni kad se dua praoca, prometnuta u orla,
Obrui na moju duu, pretvorenu u zeca.
ta mari ako se mnoi sve to me ko palidrvce slama,
Ako vidjeti neu kamatke ni adene?
Ovdje, svaku no, blia biva mi Kumova slama
U koju, djetetom, skrivah jabuke ukradene.

108

Rastanak s Arencanom

11. TO SA RANE ZAVOJ SKIDA

Ti bi htjela, duo moja,
U prolaznom da vjekuje!
U praznini, ali koja
Kao crkva odjekuje.
To bi bilo ba rajevski:
Iza smrti uti drale,
Nad glavom, il s katedrale
Zvono, kroz smog sarajevski.
Ili da si trojarbolac
Sa stotinu stijegova
to, lak ko at vilin, s nova
Plovi morem biveg bola.
Znam da tamo svega ima,
Al vidjela nema danjeg:
Kao nou na grobljima
Tamo sija razlaganje.
Ipak, vatrom, mada dremnom,
Me suncem i grobom mosti
Ko u dob kad bjeh u zemno
Ukljuen do nijemosti
Da spokojno, gola, sama
Pravorijek Njegov slua:
U plamenu nek je dua
Kad u dui ne bje plama.
109

MARKO VEOVI

Svijet e ti, otud tekar

Gledan, dok za njime rida,
Biti surov, al ko ljekar
to sa rane zavoj skida.

110

Rastanak s Arencanom

12. JEDINO MOJE DIJETE

Da ovo bdjenje bude dui,
Mada je skotski nijema,
Bijeg od svijeta koji gui
A bez kojeg je nema,
Gdje ba nikako da prohuje
Stoljea s vonjem na tonju,
Gdje besmisao projahuje
Na bijelome konju;
Gdje u bogobojaznu muku
Delati padaju nice
Pred Hristom, i krv peru s ruku
U vodi krstionice;
Gdje od oloi, u sve jeznijem
Maru njihovu ka raju,
Oekivasmo da trijeznije
Na svijet razaraju;
Bijeg u svemir lien grijeha
Gdje je dan ustajao
Iz djetinjega osmijeha
A no iz djejeg jao
I u svitanje da zapiem:
Ja bih u tebi, svijete,
Smrzo se da zrak tvoj ne die
Jedino moje dijete.
111

MARKO VEOVI

13. BOJIM SE GLEDATI

And my ending is despair.

ekspir

Bojim se gledati u sunev izgrevak spori:

Ko da e u provaliju, kroza me, da propadne.
Jer oi dva su Vandala, to svijet nite ko Rim.
Dok idem gradom, sliim na jame hladne i gladne.
Znam da se neujno hlapi. Da mic po mic se mine.
I svakog bojeg dana blinji su dalje od tebe.
Ili im glasovi stiu iz sve vee daljine:
Iz zatrpanih Pompeja? Iz razorene Tebe?
Jo uvijek sam na zemlji. Ali glasove njine
Sve tee razabirem. Smrt e doi kad vie
Ne budem uo nita, osim Emilijine
Muhe, iji zuj plavi sedam nebesa rie!

112

Rastanak s Arencanom

14. NEKAD SAM IMAO UHO

Nekad sam imao uho za bezdne, za duplje usred gute.
Iz njih mi planeta aptala. I kad jest i kad nije.
Za topli kam na kome oblomovstvuje guter.
Za krivo drvo u kojem neiji veliki jad se krije.
Zuj gundelja, jek badnja s ljagama zelene bue,
lupa pratljaa, vjetrovi to s Bjelasice puu,
um nesojastog grmlja od kog se i koze tue,
ak plae, sve je, nekad, pitalo: ima li duu?
Sad mi muklina svjetska, pred kojom zalud se molim,
Truje zalogaj svaki, ak iga i u kosti.
Al znam da duu nisam jo izgubio. Jer boli.
Dua je tu da boli. Po slubenoj dunosti.
Boli, tjee se: ako e svijet do kraja ostati nijem,
Valjda je preostala, joter, kao istriak raja,
Ona livada gdje nikad nita se zbivalo nije,
Gdje se doe i prosto bude se. Do beskraja.
Gdje se Bog javlja s prstom na ustima. Gdje nisi nita
Morao htjeti. Ni misliti. Ni o topuzu, ni o dekli.
Gdje mi je sve to od Gilgamea naovamo smo rekli
Liilo na tragove zvjerinje oko pojita.
Ko pjesa na mjesecu, dua je bez istorije,
A Bog posta gelender za koji, u gluhu mraku,
Pridrava se dok silazi, stepenicama, u raku.
Dua je danas kao Rajvosa iza morije.
113

MARKO VEOVI

Ali e, vjerujem, kada kucne joj tren umrli,

Oslukujui bleku janjaca i krike zvjerske,
Ve na onom svijetu, jo ovaj svijet da grli
Ko poludjeli Nie kljusine fijakerske.

114

Rastanak s Arencanom

15. I MADA NE BIH DA SE VRATIM

Kad opanem, ko s grane liska,
I nestane me sa zemlje ove
Laljivije nego govori
Predizborni huk e sove
U drukijoj dui da prene
Uspomene na svijet ini,
U drukijem od mene njiska
drebice vrane da se ori
A vitke e se noge njene
iji zglobovi bjehu fini
Kao u trske bambusove
Nekome drugom prisnivati.
I mada ne bih da se vratim
Sve i da mogu, na zemlju ovu,

punu jama
Gdje kandilo, milenijama,
Pred Sotoninom slikom gori,
Na ovu zemlju, gdje vuci viju
Ko porodilje, i laljiviju
No kralj Petar Vtori
Od mene kada ne ostane
Ni vlas kose, ni koska, niti
Prah to u pet prstiju stane
Moda neu zaboraviti
Djetinje one dane
Kad bi se zemlja uzorana
115

MARKO VEOVI

Na suncu zadimila
Poput kadionika
U ruci popa Nika
I pod nogama meka bila
Ko samljevena kafa, ko samet,
Meka odavde do Orana
I do Kumove Slame,
Niti kako su moje bose
Noge, u kasu
drebeem, kroz stud jutarnje rose,
Kroz nedogled livada
iji ti zvonac javlja da su
Za koevinu zrele
I kroz gorkobijela mora
Sporia svijet razumjele,
Tabanima, bolje no iko,
Bolje i od Vladike Rada:
Ravno iz srca Zemlje krenu,
Uz svaku nogu, najeenu
Od ponjatija ivinskoga,
I u duu se prolaznog stvora,
Prolaznog boga,
Penju pomisli sa prenikom
Ne manjim od ekvatora
A mesa svaki trun plovi ti
Iznad smijeha, iznad plaa.
Toliko neu blaen biti
Ni kad postanem ilovaa.

116

Rastanak s Arencanom

16. SRED PREDISKONSKE POMRINE

Sino, kroz Pape, prooh u snu
to mi, i budnu, gori usnu:
Aneo koji zemljom hara
(Put mu bijae od behara
Jabukovoga!) u sve na zemlji
Unosio je zadah memljiv
Od kojeg trune i sr kedra
S livanskih gora, a huj vjetra
Bjee pun re, uno gorak,
Kao da stie iz zatvora:
Od njegovog je crnog kada
Venula poljska zelenkada.
Unosio je u sve vatru
Studenu ije sjanje na trun
Praine svede gorje Ide
I egipatske piramide.
Njihala se breza na humu
Kao pjevaljka na podijumu
iju pjesmu uju jedino
Legije mrtvih pod ledinom:
117

MARKO VEOVI

to je ivima lia uanj

Ko skitaj zmije do mrtvih dua
Dopire da ih razorua
U asu kad bi miris rua
Povezao ih, makar na tren,
Sa nebesima iz Panatatre.
Svi, od parije pa do kana,
U aleji su velikana,
Jer se u asu mrenja vine
Svak do istinske veliine.
Ravnopravno se ovdje gnjije,
Iz trule klade bog se smije
A zmiji sjakte oi bez zla
Ko s eskulapskog da je ezla.
Tu je ljepota to i ara
Bjeloukina, a smrt bara.
Iz bibavice zvonka trsja
Kazuje prazan jek poprsja:
Nae svetinje, istine, lae
Sve se u barski treset slae,
Sva povijest je poput plama,
Onog utvarnog, nad movarama
A orijaki list lopoev
Zdjela iz koje vjenost loe.
118

Rastanak s Arencanom

U svijetu smo samo probnom

Tako mi drvlje kae grobno
Iz zaviaja vienog u snu
to se na nebu i nepcu zgusnu
U nepodnoljiv val grine
Sred prediskonske pomrine.

119

MARKO VEOVI

17. KAD LI NASTAH

Kad li, Gospode Boe, nastah, kad li svenuh!
I ne opazih kad srce presta s korita da kukurie
Pod koje, u izmiljeno u zlato odjevenu,
Zbiljsku kraljevnu sakri maeha iz prie.
Niti opazih, pri munjinome bljesku
(Toliko trajah!) kad je ispalo perje iz krila
Ptice to iznad istine me miljama uznosila.
Moja cipela ostavlja sve dublji trag u pijesku.
Ali bar mogu rei: neka Bog boguje i rida,
Neka tmuuje tmua, nevina ko djeje trube tuhuk,
Nek svaka travka ima zasebno ime i na uhu
Zasebnom nek se njie i bol zasebnu neka vida.
Svijet je takav: zar zasluuje ushit ili jenju?
Svijet je takav: na zindane zaudara ak vjetar.
Svijet je takav oduvijek: koska u ljudskom glenju
Nije se izmijenila za pet hiljada ljeta.

120

Rastanak s Arencanom

18. ZNAMO TA EMO S KOINKASOM

Znamo ta emo s Koinkasom
I sa bitkom za Zublju
Ali ta emo s crnakom masom
U svome potpalublju?
Ovdje bol to bi od ivota
Mogla da traje due
A ondje aren piton smotan
Ko na palubi ue.
O da ponekad bar nas vine
Do svoda onaj vjetar
Koji je sazdan od tiine
Prije stvaranja svijeta:
Njegove nam sad kau smjee
Da samo ono to nae
Usputne ljubavi presazdae
Od tua trajnije bjee
I da kasanje, sprva atsko,
Postade adsko, a javlje
Sve vie biva spis sastavljen
Na staroegipatskom
I da zbog toga uti, dremno,
O ratarima i lafima
To zadnje hvatanje za zemno
Kao u epitafima.
121

MARKO VEOVI

19. NAUI ME VORDSVORT TOME

Naui me Vordsvort tome:
Da sjen lovim ptica Anki
Iz sna crnih muslimanki
U muslinu bijelome
Dareljivo to nam daju
Preozbiljne osmijehe,
Hitlerovske dok lijehe
Ulicama mariraju,
Osmijehe koji vele:
to je duu uznosilo
Iznad gliba Bog je bilo,
Il Bog, ili za njim lelek,
Osmijehe kojim tmica
Moja prosja od istine:
ekao sam da mi mine
ivot kao kijavica.

122

Rastanak s Arencanom

20. PREPJEV IZ PROPERCIJA

Kad e umrijeti, i od smrti kojih,
jedino pjesnik moe znati.
Oruja, ni daha bure se ne boji,
I, kad u evaru Lete ve se nae,
i podzemne lae
jedrilje njegove ugledaju zjene,
ako krik ga zovne kerkice voljene,
vratie se otud putem nepoznatim.

123

MARKO VEOVI

21. NA PEDESET DEVETI ROENDAN

Iako znam da zaupokojnoj svijei
triput sam blii nego prologa marta,
Bogu, to prema meni bjee povelik titiz,
obavezan sam, kao sin Darinkin, rei:
buio ne buio, nee me ponititi,
ja nisam vozna karta.

124

SADRAJ
Dvije predratne strofe o mojoj kerkici......................................5

KRALJ U POZORITU........................................................7
1. Za krst svega ovdanjega.........................................................9
2. Iz drugoga kroz ovaj u neki trei..........................................11
3. uti kao bogumili...................................................................12
4. Ni osana niti jao.....................................................................14
5. Sve to ivi..............................................................................16
6. Da je svijet ko esnica............................................................18
SVE ZA ME OTVORI SE

(biljeke za poemu)................................................................21
1. Na mjestu zloina..................................................................23
2. Kraj i poetak.........................................................................25
3. Ni buba, ni jauk......................................................................27
4. Zukva i ljuljaka ....................................................................29
5. Pokai smru..........................................................................31
6. Ni jedna galija.........................................................................33
7. Prvi svijet................................................................................34
8. Grob, peina...........................................................................36
9. Vaga apotekarska...................................................................37
10. umska tiina i osama ...........................................................38
11. Summa summarum................................................................40
OSAM PJESAMA.................................................................43
Samo je tiina velika................................................................45
Nakon nonih bdjenja ...............................................................47
Jejts...............................................................................................49

Budiboksnam . ............................................................................50
Pale-olit........................................................................................53
Pomazanici...................................................................................54
Na iskonski nas svikoe glib .....................................................55
U radunovoj kuli.........................................................................57
Ono..............................................................................................59
Ram za raj....................................................................................60
U radunovoj kuli.........................................................................62
RASTANAK S ARENCANOM.......................................69
1. 71
2. 72
3. 73
4. 74
5. 76
LAZAREVA E ZA PAPLJANSKOM ZOROM........79
1. Do potonje ure.......................................................................81
2. Odavde si................................................................................83
3. Sve dok ne umru zvijezde......................................................84
4. Sa istim osmijehom................................................................86
To vie nije ono...........................................................................87
DOK PRELAZIM U MUMIJU.........................................91
1. Trag mlaznjaka.......................................................................93
2. Dok prelazim u mumiju........................................................95
3. U kavezu zlatnom zrie.........................................................96
4. Vie ne ujem..........................................................................98
5. Znam iz zjena.........................................................................99
6. Na kamen bijel ....................................................................100
7. Svud pukotine.......................................................................101
8. to nas odvaja od pr(a)voga ...............................................104
9. Magle vjene.........................................................................106

10. Promilkore, april 1999.......................................................108

11. to sa rane zavoj skida........................................................109
12. Jedino moje dijete...............................................................111
13. Bojim se gledati...................................................................112
14. Nekad sam imao uho..........................................................113
15. I mada ne bih da se vratim..................................................115
16. Sred prediskonske pomrine.............................................117
17. Kad li nastah........................................................................120
18. Znamo ta emo s koinkasom .........................................121
19. Naui me Vordsvort tome..................................................122
20. Prepjev iz propercija ..........................................................123
21. Na pedeset deveti roendan...............................................124

Marko Veovi
RASTANAK S ARENCANOM
Biblioteka
NAA ZEMLJA
knjiga
Nakladnici
Zoro, Zagreb, Iblerov trg 9
Naklada Zoro, Sarajevo, enoina 14
Za nakladnike
Zoran Filipovi
Samir Fazli
Urednik
Enver Kazaz
Lektura i korektura
Prijelom
Mahir Sokolija
Oblikovanje
Copyright by Naklada ZORO
Sva prava pridrana. Svako koritenje, umnoavanje, kopiranje
i reproduciranje u svim medijima doputeno je samo
uz pristanak nakladnika.
CIP