You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,
research institutes, and various content providers

Source:

Location:
Author(s):
Title:

Citation style:

CEEOL copyright 2016

ESTETIKI DISKURSI

Granice estetskog
Karl Heinz Bohrer

Teror lei nad zemljom: prihvatljivost estetskog. ini se da je podruje, u odnosu spram kojega su
jo prije deset godina mislili da nije
dostupno za opi diskurs, sada postalo njegovim istaknutim glasom.
Bilo da se korjenito promjenilo drutvo, bilo da je posrijedi nesporazum. Istrait u je li posrijedi nesporazum.
U razgovoru s uglednim povjesniarem, voom ambicioznog istraivakog instituta, o visokokolskimpolitikim interesima zemaljske vlade, pokuao sam objasniti da umjetnike i literarne znanosti sve manje
podupiru kao umjetniku znanost, a
sve vie kao povijesnu humanistiku.
Odluujui prigovor, prigovor da se
ope stanje ipak posve promijenilo u korist rastueg estetskog interesa, u razgovoru nije palio. Uzrok
je bio u tome to su se suoila korjenito razliita poimanja estetskog:
dok sam ja pod estetskim razumio
strogo formalne izraajne kvalitete
umjetnikog djela, literarnu znanost
koja djeluje kao umjetnika znanost,
dakle takvu metodu koja istrauje
izraajne kvalitete, povjesniar je
pod estetikom razumio upravo razgranienje pojma umjetnikog djela, uope mu nije bilo do umjetnosti i knjievnosti, nego prije svega do
hedonistike kvalitete ivota, i to je
zagovarao kao izriiti interes te zemaljske vlade.
Pri tome prigovoru trebalo bi
objasniti nedvojbeno prateu aktualnost estetskog, kojoj prijeti da
preko svog moralno-filozofijskog,
64

ODJEK JESEN 2008.

CEEOL copyright 2016

drutveno-emancipacijskog ili hedonistiko-kulturno-motiviranog

razgranienja izgubi supstancijalnu
jezgru estetskog diskursa.
Za to razgranienje estetskog opstoje nadasve razliiti pojmovi opaanja: Gerhard Schulze recimo govori o drutvu doivljaja, Wolfgang
Welsch o biti subjekt danas. Razgovorno-jezino simptomatini izrazi glase: politika kultura, kultura
diskusija, kultura slobodnog vremena. Epitet kultura je vazda potreban, moda i kod malograanskisrednjoslojno obiljeenog drutva,
kakvo je njemako, u kojemu enigmatsko-elitni moment zbilja estetskog sve vie iezava.
No nije posrijedi kulturno-kritika lamentacija, nego, naprotiv, odgovarajua spremnost na prihvaanje aktualnosti estetskog koje je
postalo povijesno potrebno. Stoga valja ustvrditi gdje se ta aktualnost oituje kao nepravilna, a gdje
kao pravilna.
Obje arobne rijei pogrene aktualnosti estetskog u postmodernom smislu, to treba odmah dodati, jesu: kontekst i primat slike.
Oba pojma djeluju istodobno kao
teorijski modeli i kao praksa znanstvenog i kulturnog ina. Uz pojam
konteksta: na karijeru toga pojma u dananjoj povijesno-umjetnikoj teoriji (Wolfgang Kemp) samo
u upozoriti.
U praksi europska izlobena djelatnost nudi posebice izraene primjere pogrene aktualizacije estetskog: naime, tako ivopisno profit-

no cvjeta stoga jer veem opinstvu

kaemo li simplificirano nudi
umjetnost u veoj ambalai povijesti kulture. Zbiva se popularizacija
estetskog, pri emu je njezino najznaajnije dostignue u tomu da u
odnosu na drutvo nita ne rizikuje.
A to upravo odgovara hedonistikoegalitarnom pojmu estetike, koji se
u uvodu spomenutom povjesniaru
drutva ini tako impresivnim momentom znanstvene i kulturne politike one zemaljske vlade.
Estetizacija svijeta ivota posvema tee u smjeru higijenskog razumijevanja umjetnosti, koje rado doputa da umjetnost apsorbira iracionalne, izazovne elemente modernog drutva progresa, e da bi
ih tako lake integriralo u racionalni program: podruje umjetnosti je
funkcionalno simetrino prilagoeno podruju neumjetnosti.
Uspostaviti kontekst u estetsko-teorijskom i kulturnopolitiko-stratekom svagda znai nastojanje da estetsko tako razgraniimo
da se zajami spremnost na njegovo prihvaanje kod veine potroaa, koja u biti nije prijemiva za
estetsko, nakon to je takozvano
estetsko toj veini uslijed promijenjenih profesionalnih i dohodovnih
mogunosti postalo element prestia i distinkcije.
Tako sam se ve naao kod drugog pojma razgranienja estetskog:
kod prednosti slike. I ovdje imamo
ponajprije posla s uinkovitim teoremom. Tako je francuski sociolog
Paul Virilio izjavio: Nisam vie aka-

CEEOL copyright 2016

ESTETIKI DISKURSI

demski ovjek. Kada piem, vizualiziram ono to piem. I ako nita ne

vidim, ne mogu misliti. Nije mi ovdje do kritike Viriliove estetike, to
bi bila posebna tema i koja bi mi
zbog svoje kategorije vremena bila
bliska, nego mi je do spoznaje to
primat slike predvidljivo implicira:
mijeanje spoznajnih medija s tendencijom da se estetika literarnog
konstrukta radi njegovih primarno
kognitivnih znamenja, koja se dakako razumiju kao razgranienje, rastvori u korist neposrednosti.
U to umjetniko kretanje, kretanje koje pobuuje prednost slike, neposredno dakako spada meunarodni put rajnskog slikarstva,
ije ime Novi divlji ve upozorava na uinak iste figuralnosti. Slikovna je estetika, koja to ve afirmira zadnje desetljee ponovnom
pretenzijom na avangardizam, teatarsko cjelokupno umjetniko djelo Roberta Wilsona. No dok je kod
njega samo u scenografijskoj verziji potvren pluralizam mitova u
znaenju imaginarne simultanosti
mogue prepoznati kao povijesno
i spoznajno-kritiki promiljen projekt, koji se korijeni u specifini kritici racionalnosti novijih teoretiara
percpecije (Arnheim), proizvoljnost
je scenografijskog ekscesa u zapadnonjemakom reijskom kazalitu
ve odavna banalna zezancija. to
se iz perpsektive naega problema
tamo zbiva? Razgranienje estetskog znaenja, kojega oito vie ne
oekuju od smisla rijei.
Nakon te ocjene sporne strane aktualnosti estetskog na temelju obje njegove precizno odreene
kategorije, moda je ugasnulo zanimanje za njegovu drugu stranu. No
nema povoda tome, ukoliko smo
spoznali i odbacili zavoenje koje
poziva na intelektualni rub. To da
se objektivno poveala teina estetike u raspravi, spoznajemo upravo
onda kada nam postaju jasne njezine granice.
A tih postajemo najbolje svjesni
ako pogledamo na nestajue zahtjeve to su ih filozofija uope te posebice filozofija povijesti i povijesna

utopija postavili na podruju estetskog: to je bio takoreku najzahtjevniji i najtotalitarniji pokuaj razgranienja uope, s kojim je imala posla
estetska jezgra. Povijest je bila, kako
kae Schmidt-Biggermann, apsolutni pojam.
Njegovo razvlatenje bilo je
zbiljskim uzronikom pojavljivanja
estetskog kao novog pojma s kojim zahtjevima? To precizno doznajemo tek ako unaprijed su-odredimo granice estetskog, budui da je
samo tako mogue neizbrisivo ouvati estetsku jezgru. No dok ju je prije ugroavala pretenzija povijesnog
diskursa na apsolutnost, sada je u
opasnosti zato jer je zamjenjuju s
hedonistikim svijetom ivota.
Razgovorno-programsko suglasje o tomu to jest umjetnost, jo
uvijek uglavnom vie ili manje slijedi
staru estetiku sadraja. Aktualnost
estetskog, koju sada jo preciznije
odreujemo kao odvajanje od filozofijskih kategorija, do sada je ostajala samo dogaajem u okviru univerzitetske filozofije umjetnosti, odnosno, izrazimo li se drukije: obeanje da e se filozofija umjetnosti
u Schellingovom ili Hegelovom smislu konano pretvoriti u estetsku teoriju, razmjerno je ezoterian akademski dogaaj u njemu dodue njemaka estetska tradicija, Friedrich Schlegel i Friedrich Nietzsche, igraju sredinju ulogu, pa stoga njemaka povijest umjetnost stoji, dodue s nekim iznimkama, prije
sa strane. Njezini predstavnici sada
upozoravaju na gubitak pragmatino doista znaajne kategorije budunosti: izuzee filozofijsko-povijesnog mjerila znai proizvoljnost
estetskog konstrukta.
To je ideologijska tvrdnja i u strogo estetsko-teorijskom osvjetljenju
problema posve neodriva, iako se
ini da su je blagosiljali ne samo Lukacs i Bloch, nego ak i Benjamin i
Adorno. Knjievnost, ne naposljetku i knjievnost klasine moderne,
ima naime odvajkada prezentnokontemplativni oblik svijesti, ak i
kada govori o znaajnim povijesnim
materijama. Intencionalni akti, re-

cimo zanimanje za budunost, njoj

su strani.
Kao to se okonava filozofijsko
prisvajanje smisla estetskih konstrukta, tako bi bila i posve neadekvatna iznenadna estetska pretenzija na znanstveno ili politiko podruje. U svezi s pojmom utopije to
bi konkretno znailo: ako je utopijski
horizont onome estetskom, kao to
smo ve kazali, u biti oduvijek stran,
i ako je znaajan samo u literarnom
drutvu, ije totalitarne strukture
nisu poznavale nikakvo drugo sredstvo kritike, to ne znai da je utopija kao regulativ praktine politike,
kao spekulativni aprirorij budue
teorije drutva, povijesno iscrpljena ili iz navike.
U tom smislu ne bi slijedio aktualizaciju estetskog argumenta, aktualizaciju koju je tako zavodilaki izveo
Richard Rorty, do formulacije da e
budua liberalna kultura biti ironijsko-estetska i da e pretei meta-fiziko-teorijsko-povijesno.
Dihotomiju to je Rorty otvara
izmeu estetskoga, dakle politiki
neodgovornog, naime kvazi-iskustvenog, i filozofijskog, dakle politiki odgovornog, nije mogue prenijeti na samo drutvo, osim na raun strogog pojma estetskog. Rorty u biti ne raspravlja o estetsko-teorijskom, nego o drutveno-politikom problemu. U skladu s tim, estetizaciju diskursa, kao filozof drutva,
razumije kao proces sekularizacije
subjekta s normativnim ciljevima:
taj proces ne tee s odbacivanjem,
nego s jezinim prevladavanjem. Koliko god stilistiki argument bio zanimljiv, moramo se paziti Rortyjeve vedre umjetnosti ivota: za estetsko se ipak zauzima samo na raun
estetskog, u tome dok ga razganiuje. Zacijelo mu nije do emfatikog
ogranienja estetskog na njegovu
jezgru, od kojega ovdje polazim.
Takvo dosljedno potivanje
estetske granice ima nadasve dalekosene posljedice pri tumaenju umjetnikih djela, iako su one
sada vidljive samo kao metodologijske, dakle znanstveno interne. Navest u dva, jako omiljena razliita
ODJEK JESEN 2008.

CEEOL copyright 2016

65

CEEOL copyright 2016

ESTETIKI DISKURSI

povijesna diskursa o umjetnosti i

knjievnosti, pri emu njihova poroznost naposljetku utjee na drutvo
i njegovo miljenje.
1. U svjetlu nove aktualnosti estetskog ine se posvema beznaajne ideologijskokritiki-povijesno pogrene usporedbe estetskih oblika s politikim analogom, koje su svoj najutjecajniji diskurs razvile u pisanju povijesti njemake knjievnosti, od
Gervinusa do sadanjih varijanti drutvenih i funkcijskih povijesti knjievnosti. Sada se ipak
oitovala njihova oita nesposobnost da razviju estetski znaajno oblikovanje pojmova i da
umjesto toga na isto sadrajnoj
razini te esto upotrebom kategorija filozofije povijesti parafraziraju teme to ih u konkretnom umjetnikom djelu nema,
dakle oitovala se upravo sada,
iako smo to mogli znati jo od
vremena amerike nove kritike ili ruskog formalizma. Pojam Goetheovo vrijeme, pojam to ga je njemaka germanistika tako zavoljela, treba dakle pripisati pred-kolumbovskoj
fazi istraivanja.
2. Opaanje estetske granice pogaa pak i onu kolu tumaenja u
koju vjerojatno spada znaajniji dio njemake literarne znanosti: hermenutiku. S toke motrita estetske granice spoznajemo
naime da njezinim najznaajnijim zastupnicima, poevi od
Gadamera, uope nije bilo do
imenovanja umjetnikog fenomena, nego do povijesne spoznaje: spoznaje vlastitog povijesnog stanja svijesti nasuprot povijesne svijesti estetskog predmeta to ga od sama poetka
prihvaaju kao povijesno jako
udaljenog.
Sredinje kategorije hermenutike, recimo stapanje horizonata,
ostaju estetsko-teorijski slijepe. Neobino je da mlai zastupnici her66

ODJEK JESEN 2008.

CEEOL copyright 2016

meneutike (izuzmemo li Karlheinza Stierlea) nisu raspravljali o tom

estetsko-teorijskom manjku hermeneutike, manjku koji izvire iz Heideggerove ontologije, premda upravo
Heidegegrova tumaenja Hoelderlinova jezika, recimo, nude elemente
za specifinu estetsku teoriju autoreferencijalnosti, ostavimo li zasada
po strani njegov ontologijski apriorij koji je opravdano pobudio Adornovu kritiku.
Pri odreivanju estetske granice do te toke nije mogue vie razabrati koliko snano je filozofijska
ili povijesna kategorija, svejedno u
kojoj inaici, i u estetskom diskursu
brinula za davanje smisla: bilo da je
posrijedi utopijski, ideologijskokritiki ili egzistencijalistiki aspekt
to davanje smisla svagda je djelovalo preko poistovjeenja s oznaavanjem koje je dah, da ne kaem
eter estetskog, to nepredvidljivo, difuzno trenutno, o ijem pred-pojmovnom karakteru niti jedan estetiar nakon Kierkegaarda nije bio naistu, projiciralo u teorijski razumljivu veliinu drutvenog diskursa.
Metodiki izraz tog naivnog projiciranja jest u tomu da se inilo u toj
mjeri samorazumljivim da je trebalo literaturu prije svega tretirati u
obliku povijesti literature, podrediti
je dakle izvanjskoj temporalizaciji u
skladu s povijesnim vremenom. injenica da su to projiciranje forsirali
znanstvenici, kojima je uglavnom ionako stran estetski doivljaj, i da su
to radili s onim oznaenim univerzalnog duha (povijest, moral, osobnost), ne moe prikriti sustavno utemeljen uzrok, da naime povijest prihvaamo kao prima causa.
Ako pogled za estetsku granicu
samorazumljivo ne prihvaa tu prima causa i to u okviru samog teorijskog miljenja nuno se postavlja pitanje: to ulazi u vakuum? Posljedini problem estetskog diskursa, odvojenog od filozofije, posebice od filozofije povijesti, nije mogue jednostavno rijeiti pojmom autoreferencijalnosti, pojmom posuenim iz sistemske teorije, kao to
se na prvi pogled ini. Autoreferen-

cijalnost naime najprije znai samo

sociologijsku spoznaju da se u modernitetu odvajaju tradicionalni zahtjevi za afirmacijom dobrog, istinitog i lijepog: to je po romantikoj estetici strukturna zakonitost razvoja, dakle nipoto nije postmoderna pojava, kako tvrdi tradicionalna kulturna kritika ili predodba
postmoderne o sebi samoj.
to u biti znai autoreferencijalnost u estetskom, ukoliko ne ukljuuje proizvoljnost, formalizam i time
beznaajnost? Kako izbjei tu implikaciju, a ne vratiti se na kraju metafizici estetskog? Tu se za argument
s estetskom granicom otvara misaona stupica u koju se oito ne moe uloviti kada prikriva definicijska
nastojanja. Ovdje uope neu pokuati doista ispuniti vakuum, nego
u navesti uvjet takvoga nastojanja:
ostati u kod kategorija koje su postavili Lyotard i George Steiner, naime ostat u izmeu Scile ornamentalnog odbijanja svakog znaenja i
Karibde pretjeranog referenciranja
(berreferentialisierung) na najvie znaenje. Polaziti bismo morali iz Lyotardove estetike uzvienog,
da bismo u pojmu estetskog sada
izbjegli metafiziko-filozofijske pretpostavke o pozadini. No to ne znai da moramo njegov opis moderne umjetnosti u kategoriji sada se
dogaa vidjeti kao neprimjeren.
Da pri tom valja iskljuiti sadanji
trenutak izmeu prolosti i budunosti kao ekstazu vremena, predvidljivo je uvjerljivo, no kao teorem
autoreferencije unato tomu ostaje
upitnim, jer takva je ili drukija sadrajna odredba potrebna, iako Lyotard apriorno navodi da taj estetski
sada ostaje svijesti neznan.
Najprije valja ustvrditi da je ovdje posrijedi razmiljanje o momentanizmu nesvjesnog koji je postao za
sustavnu estetiku znaajan najkasnije od Nietzschea. Ve bismo kod Nietzschea mogli iznenadnost dionizijskog trenutka takoreku estetski ograniiti kao bespojmovno biti
svjestan nadmonog ili pak taj trenutak povezati s metafizikim pojmom praboli, pojmom koji se tu

CEEOL copyright 2016

ESTETIKI DISKURSI

zrcali ne samo kao subjektivan nain onoga tko zamjeuje, nego i kao
objektivna struktura bitka.
Ovo ukazivanje je dostatno da
ustvrdimo nain na koji Lyotard nastoji rijeiti kardinalni problem estetike granice, pri emu je taj problem
francuskoj teoriji bio puno samorazumljivijim, jer su u Francuskoj nakon Mallarmea i nadrealizma estetsku referencu ve odavna tematizirali.
Tako postaje jasno zato polemika Georgea Steinera protiv estetike
autoreference, koja je takoreku suprotni teaj Lyotardove teorije uzvienosti, ne vodi dalje: jer Steiner
identificiranje estetske pojave usporeuje s najviom referencijom,
s bogom, gubi upravo potrebnu, ve
davno dosegnutu napetost imeu
reference i ne-reference.
Nedvojbeno je posrijedi nazonost, ali ija nazonost? Dok Steiner tu nazonost opisuje s prezencijom boga, njegov poradi emfaze estetskog govora uinkoviti poziv zapada u fundamentalizam, fundamentalizam koji se moe potvrditi samo kao napad na dekonstrukcionistika relativiranja.
Steineru valja prije svega predbaciti gubitak neodredivosti uvrtenja estetskog fenomena i pojma
od kojega smo na poetku poli kao
od potrebne spoznaje.
Protiv ovdje potegnute granice estetskog postoje dva prigovora: praktini i teorijski. Praktini prigovor, kojim se neu baviti, glasi:
umjetnost se u emfatikom smislu,
koju sam ovdje odredio kao uvjet,
zavrava. To navijeta teorija medija koju valja uzeti ozbiljno. S nestajanjem starog slovanog znaka nestaje i onaj proces imaginacije koji vrhuni u tomu da se reprezentira neto odsutno. To je kao klasini argument prevladavanja u naem okviru
beznaajno, jer polazi od uvjeta kojih na primjer ne ukljuuju. Dodue, takovrsne ocjene smatram oblikom nove apologetike, apologetike koja je prijevarom pridobila prostor filozofije povijesti koju je prognala estetika.

Teorijski prigovor koji nastupa

kao interni argment, i valja ga stoga uzimati ozbiljnije, odredio je Jacques Derrida. Skraeno glasi: ako
radikalna estetika (kojoj se ne protustavlja) estetsko postavlja kao neto to se apsolutno razlikuje od svih
drugih diskursa, onda bi ona izgubila svoju suverenost (u Bataillevom
smislu) ako bi to pridobila priznavanjem razgranienja, da naime nee
prisvojiti opi diskurs, kako sam doista predlagao: zastupati granicu
estetskog znailo bi da se estetsko
odrie svoje subverzivnosti.
Ovu primjedbu o subverzivnosti
volio bih odbaciti s milju koja zakljuno perpsektivira estetsku granicu: zahtijevati estetsko kao autonomnu jezgru nije kao to tvrdi Derrida dio dogovora o podjeli
vlasti s neestetskim, takoreku funkcionalizacija koja bagatelizira njegove ujecaje u okviru izdiferenciranih, paralelno opstojeih zahtjeva
za vanou.
Razgranienje je potrebno jer
se, dodue, spomenuti banalizirajui nesporazumi estetskog pojavljuju kao ono hedonistiko ili humano ili socijalno. to je ie ouvana
estetska jezgra, tim vie zrai prema vani: to zraenje odnosno utjecanje ne tee kao drutveno-kritika korektura opeg diskursa, nego
kao njegova iritacija.
Taj pojam ne afirmiram jeftino,
nego doslovno: iritacija diskursa naime tee kao subverzija vaenja njegovih normativnih pojmova. Upravo stoga jer opi diskurs (u opreci
spram Derride) ne sadri estetske
elemente a ukoliko ih sadri tada
se u skladu s kompleksnou takvih elemenata odmah pretvara u
poetski govor jer je dakle diskurs
a-estetski, estetska subjektivnost
moe na nj djelovati subverzivno.
Kao uzorak takve subverzije aestetskog govora od strane estetskog govora, pogledajmo ovaj primjer. Povjesniari svih boja sada se
nairoko postavljaju s konstatacijama tipa: povijest se opet zaela ili
svijest javnosti bit e ovisna od pravilno shvaenog prouavanja suvre-

mene povijesti ili povijest je okonana. Takve bi izjave, s takvim pojmovima i metaforama, mogle imati
poradi svog pathosa stanovitu mogunost da se oslobode, samo ako
ne bi bilo estetskog diskursa. Pred
estetskim diskursom metafore se
povijesnog govora objektivno raskrinkavaju: kao njemaki jezik direktora na doruku, iako rabe Hegelove pojmove o poretku i odgovornosti.
Dostatan je jedan ouvan estetski govor: recimo tematizacija tog
problema u romanu Virginie Wolf
Gospoa Dalloway. Dok je uspostavljena usporedivost estetskog i
ne-esteskog govora, zajamena je
subverzivna kakvoa estetskog. Aktualnost te subverzije jest dakle
mjerena naim primjerom u tomu
da kao semantiko raskrinkavanje,
dakle kao depotenciranje slubenog simbolikog jezika djeluje posve
drukije nego prije. Prije su naime
polazili od nutarnje analogije, recimo od analogije poezije i znanosti.
Dekonstrukcija povijesno-filozofisjko-politino-etikog diskursa preko fantazijske metafore to je dosegla, ne slijevajui se funkcionalno u
taj doseg kao da bi svoje pravo na
opstanak crpila tek iz nekog kvazisocijalnog djelovanja. Ujedno bez toga
da bi bio onemoguen teleologijskopovijesno-filozofijski diskurs. Ali jezik budue perspektivizacije povijesti morat e se uvati jezinih korova vjenog idealizma, eli li opet
poveati svoj autoritet.
To zacijelo nije povrinska modna bubica, nego pratei zamah u civilizacijskom procesu kako ga eli Richard Rorty. No to ne znai da bi diskurs sam po sebi bio estetski. Vjerojatno je posrijedi to da e odsada on tei pred raspoznavajuom
opozicijom.
Karl Heinz Bohrer, Die Grenzen des sthetischen, Edition Akzente. Carl Hanser, Mnchen 1998.

S njemakog preveo
Mario Kopi

ODJEK JESEN 2008.

CEEOL copyright 2016

67