Orhan Pamuk

ZOVEM SE CRVENA

I kad ubiste ovjeka,

pa se oko njega prepirati poeste..
Kuran, al-Baqara, 72
Nisu isto slijepac i onaj koji vidi.
Kuran, al-Fatir, 19
Alahovi su i Istok i Zapad.
Kuran, al-Baqara, 115
1.
JA SAM MRTVAC
Ja sam sada le na dnu neke jame. Mnogo je prolo otkako sam izdahnuo, srce mi je odavno
stalo, a osim mog podlog ubice jo niko ne zna ta se dogodilo. Taj beutni krvnik, kako bi
se uvjerio da me je ubio, osluhnuo je moj dah, opipao puls, zatim me udario nogom u slabine,
odnio do jame, podigao i bacio u nju. Moja lubanja, koju je prethodno razbio kamenom,
prosula se u paramparad dok sam padao u jamu, lice, elo i obrazi razmrskani su, kosti
polomljene, usta natopljena krvlju.
etiri dana ne vraam se kui. Moja ena i djeca sigurno me trae. Ki gleda prema kapiji
iznemogla od neprestanog plakanja, svi nestrpljivo pogledavaju u kapiju iekujui me.
Da li me zaista iekuju? Ne znam. Moda su se ve i navikli. Uas! Jer, dok je ovdje, ovjek
pomilja da ivot poslije njega tee kao i ranije. Kako je postojalo beskrajno vrijeme prije
mog roenja, tako i sada, poslije moje smrti, postoji vrijeme bez kraja. Dok sam ivio, o tim
stvarima nisam razmiljao; ivio sam obasjan svjetlou izmeu dva vremena tame.
Bijah sretan. Sad shvatam da jesam. U radionici naeg padiaha pravio sam najbolje
iluminacije i nije bilo nijednog pozlatara koji bi se po umijeu mogao mjeriti sa mnom.
Poslovi koje sam radio pored toga donosili su mi devet stotina aki mjeseno. Sve to moju
smrt ini jo nepodnoljivijom.
Izraivao sam samo iluminacije i pozlate; ukraavao sam margine stranica, bojio okvire,
ucrtavao areno lie, grane, rue, cvijee, ptice, razigrane oblake u kineskom stilu, prepletene
listove, ume boja i gazele, galije, vladare, drvee, palate, konje, lovce skrivene u njima...
Prije sam ukraavao i poneki tanjir, poleinu ogledala, kaiku, ponekad tavanice vila i
ljetnjikovaca na Bosforu, poneki koveg... Posljednjih nekoliko godina ukraavao sam samo
stranice knjiga jer ih je padiah mnogo plaao. Ne elim rei da sam suoen sa smru shvatio
kako novac u ivotu nije vaan. I onda kada nije iv, ovjek shvata vrijednost novca.
Znam da ete sada sluajui moj glas iz stanja u kojem se nalazim pomisliti: Mani se prie o
tome koliko si zaraivao! Priaj o tome ta sada vidi! ta se deava poslije smrti, gdje ti je
dua, kakvi su denet i dehenem, ta vidi tamo? Kakva je smrt, boli li? Imate pravo. Znam
da ivog ovjeka jako interesuje ta se deava sa one strane ivota. Prialo se nekad o nekom
ovjeku koji je iz iste radoznalosti tumarao meu leevima po krvavim bojitima... Vjerovao
je da e sresti nekoga ko je umro pa poslije oivio da mu otkrije tajnu onoga svijeta. No,

Timurovi vojnici, pomislivi da je neprijatelj, posjekoe ga sabljom, a on vjerovae da su svi

ljudi na onome svijetu raspolovljeni kao i on.
Neeg takvog nema. Mogu vam rei da se ovdje ujedinjuju i due koje su prije smrti bile
podijeljene. Ali, suprotno tvrdnjama nevjernika, neznaboaca i bogohulnika koji se
priklanjaju ejtanu, hvala Bogu, postoji i drugi svijet. Dokaz tome je to vam se ja obraam.
Umro sam, ali kao to vidite, nisam nestao. Ipak, moram rei da nisam naiao na rajska vrata
od srebra i zlata koja se spominju u Kuranu asnom ispod kojih teku rijeke, ni na stabla s
krupnim plodovima i velikim liem, ni na prekrasne djevice. Iako se veoma dobro sjeam
kako sam sa zadovoljstvom nebrojeno puta crtao rajske hurije krupnih oiju opisane u sur
Vekia. Naravno, nisam naiao ni na etiri rijeke kojima teku mlijeko, vino, voda i med o
kojima ne pripovijeda Kur'an, ve ljudi bujne mate kao Ibn Arabi, preuveliavajui njihove
opise. S obzirom na to da ne elim odvui u neznabotvo one koji ive sa jasnom predodbom
o drugom svijetu i koji mu se nadaju, odmah napominjem da je to povezano sa mojim
stanjem: svaki vjernik koji poneto zna o zagrobnom ivotu prihvatie injenicu da e se
nespokojna dua, kakva je i moja, namuiti da ugleda rajske rijeke.
Ukratko: ja, koji meu iluminatorima i majstorima bijah poznat kao efendi Zarif Prefmjeni,
umro sam, ali nisam sahranjen. Zato moja dua nije mogla napustiti moje tijelo. Da bi se moja
dua mogla pribliiti denetu ili dehenemu, gdje god da mi je sueno da odem, ona mora
napustiti trule mog tijela. Ovo stanje, koje snae i druge, dui zadaje strahovit bol. Iako ne
osjeam da mi je lubanja razbijena i da polovina mog izranjavanog i izlomljenog tijela trune u
vodi hladnoj kao led, osjeam nesnosnu patnju due koja pokuava da napusti tijelo. Kao da
se cijeli svijet u meni zgunjava i sabija.
To tjeskobno osjeanje mogu uporediti jedino sa osjeajem beskrajnog blaenstva koji
doivjeh u trenutku smrti. Kada mi je nitkov razbio glavu, shvatio sam da eli da me ubije, ali
nisam vjerovao da e u tome uspjeti. Bio sam ovjek koji se cijeli svoj ivot nada, a da toga
nisam ni bio svjestan dok sam ivio jednolian ivot. Hvatao sam se grevito za ivot i
prstima i noktima i zubima kojima sam ga ugrizao. Neu vam dosaivati bolom koji sam tad
doivio.
Kada sam sa alou shvatio da u umrijeti, obuzeo me nevjerovatan osjeaj blaenstva. Tako
sam i doivio trenutak prijelaza na onu stranu: odlazak je bio blag kao kad ovjek u snu vidi
sebe kako spava. Na kraju sam vidio cipele svog krvnika umrljane blatom i snijegom.
Zatvorio sam oi kao da spavam i nakon prijatnog prolaza stigao na ovu stranu.
Ne jadikujem zbog toga to su mi zubi rasuti po krvavim ustima kao kamenii i to mi je lice
neprepoznatljivo, niti to sam ostavljen na dnu jame, ve zato to jo uvijek misle da sam iv.
Oni koji me vole neprestano misle na mene, vjerujui da se u nekom kraju Istanbula
zamajavam uzaludnim poslovima ili da sam otiao sa nekom drugom enom, to neopisivo
boli moju nespokojnu duu. Neka to prije pronau moje tijelo, klanjaju namaz, obave
denazu i pokopaju me! I, to je jo vanije, neka nau mog ubicu! Ako ele neka me
pokopaju i na najraskonijem groblju, ali znajte da u, prevrui se u grobu, neupokojen
ekati i ulijevati nevjericu sve dok ne pronau mog ubicu. Pronaite tog kurvinog sina koji
me je ubio, a ja u vam detaljno ispriati sve sto vidim na ovom svijetu. Kada ga naete,
muite ga u stegama, lomite mu kosti, najbolje rebra, lagano krkajui, a zatim poupajte
njegovu odvratnu, masnu kosu, izbuite mu lubanju iljcima izraenim ba za muitelje.
Ko je moj ubica prema kojem osjeam toliki gnjev? Zato me je ubio tako iznenada? Zapitajte
se sami. Kaete jedan ko nijedan, svijet je pun bezvrijednih i podlih ubica. Upozoriu vas: iza
moje smrti krije se gnusna zavjera uperena protiv nae vjere, tradicije i pogleda na svijet.
Otvorite oi i shvatite da neprijatelji islama, ivota u koji vjerujete i koji ivite jednoga dana
mogu ubiti i vas. Obistinjuju se jedna po jedna propovijedi hode Nusreta Er-zurumlije,
velikog vaiza, kojeg sam sluao sa suzama u oima. ak i kada bi se moja sudbina pretoila u
pripovijest i zapisala u jednu knjigu, moram vam rei da sve to ni najvei iluminatori ne bi

mogli oslikati. Kao to se i Kur'an asni, nemojte pogreno protumaiti, da Bog sauva, ija
snaga i proizlazi iz svog postanja, ne moe oslikati. Sumnjam da to moete shvatiti.
Za vrijeme dok sam bio egrt i ja sam se plaio istine, glasova to dopiru s onoga svijeta, ali
nisam sluao paljivo i rugao sam se takvim stvarima. I eto, moj kraj je sada ova sramotna
jama! Moglo bi i vas to snai - irom otvorite oi! Ne preostaje mi drugo nego da se nadam da
e me nai kad potpuno istrulim, zbog stranog smrada. I da matam o mukama koje e neki
dobroinitelj prirediti mom krvniku kad ga pronau.

2.
ZOVEM SE CRNI
U Istanbul, grad gdje sam roen i gdje sam odrastao, uao sam kao mjesear poslije dvanaest
godina. Kau da zemlja privlai sebi one koji e umrijeti, a mene je privukla smrt. Kada sam
stigao u grad, mislio sam da tu postoji samo smrt, a onda sam sreo i ljubav. No, tada, kad
stigoh u Istanbul, ljubav je bila daleka i zaboravljena kao i moje uspomene na grad. U
Istanbulu, prije dvanaest godina, zaljubio sam se u sestru od tetke koja je jo bila dijete.
Samo etiri godine nakon to sam napustio Istanbul, dok sam lutao persijskim stepama,
snjenim planinama i tunim gradovima, nosei pisma i ubirui poreze, primijetio sam da
polagano zaboravljam lice djevojice u koju sam bio zaljubljen. Uznemirio sam se, pokuavao
sam da se sjetim tog lica, ali shvatio sam da ovjek zaboravlja lica onih koje dugo ne via, ma
koliko ih volio. U estoj godini provedenoj na Istoku radei kao pisar, putujui i sluei
paama, znao sam da lice koje sam prizivao u mati nije lice moje ljubavi koja je ostala u
Istanbulu. Znao sam da sam i to lice, koje sam oivljavao u estoj godini, kasnije u osmoj
godini jo vie zaboravio, pa sam ga se opet sjeao potpuno drugaijeg. Dvanaest godina
poslije kad sam se, u svojoj trideset estoj godini, vratio u rodni grad, s tugom sam shvatio da
sam odavno zaboravio lice svoje voljene.
U tih dvanaest godina veliki broj mojih prijatelja, roaka i poznanika iz mahale je poumirao.
Otiao sam na groblje koje gleda na Zlatni rog i pomolio se za majku i strieve koji su umrli
dok mene nije bilo. Miris vlane zemlje mijeao se sa mojim uspomenama; pokraj majinog
groba neko je razbio testiju i, gledajui te krhotine, iz nekog razloga rasplakah se. Da li sam
plakao za mrtvima ili zato to sam poslije toliko godina i dalje bio na poetku, ili zato to sam
osjeao da se moj ivot blii kraju, ne znam. Poeo je da pada slab snijeg. Poao sam
zagledan u pahuljice koje su stidljivo padale tamo-amo. Zalutao sam u nedoumicama svog
ivota, kad spazih kako me iz mranog prikrajka groblja posmatra crni pas.
Suze su stale. Obrisao sam nos. Izlazei s groblja vidio sam kako mi crni pas prijateljski mae
repom. U mahali sam iznajmio kuu u kojoj je ranije stanovao neki moj roak po ocu.
Gazdaricu sam podsjeao na njenog sina kojeg su u ratu ubili safavidski vojnici. Ona e mi
spremati i istiti.
Izaao sam na ulicu i s uivanjem dugo etao kao da nisam u Istanbulu nego u nekom drugom
arapskom gradu na kraju svijeta, pa me interesuje kakav je to grad. Da li su se ulice suzile ili
mi se samo inilo? Po nekim sokacima zbijenim meu kue hodao sam tarui se o zidove i
vrata kako se ne bih sudarao s natovarenim konjima. Da li su se i bogatai umnoili ili mi se
uinilo? Vidio sam raskonu koiju poput tvrave koju vuku gordi konji, kakve nema ni u
Arabiji ni u Persiji. Na emberlitau vidjeh kako se nametljivi prosjaci u dronjcima tiskaju
jedni uz druge u smradu kokoije pijace. Jedan od njih bio je slijep, gledao je snijeg kako
pada i smjekao se.
Kad bi mi neko rekao da je Istanbul prije bio siromaniji, manji, ali sretniji, ne bih mu
povjerovao, no moje srce mi je ba to govorilo. Jer, kua dragane koju sam ostavio i dalje je

bila na istom mjestu, skrivena iza stabala lipa i kestenova, ali kada sam se raspitao, neko drugi
je stanovao tamo. Majka moje voljene, moja tetka, umrla je, tetak i njegova ker su odselili i,
kako rekoe ljudi na vratima koji nisu ni pomiljali na to kako vam nemilosrdno slamaju srce i
snove, snale su ih nevolje. Ne elim sve da vam prepriavam, elim da kaem da su sa grana
stare lipe u vrtu visile ledenice veliine mog malog prsta i da me je taj vrt, ijih se zelenih,
suncem okupanih dana sjeam, zbog tuge, snijega i zaputenosti podsjetio na smrt.
Zapravo, dio onoga to se dogodilo mojim roacima saznao sam iz pisma koje mi je tetak
poslao u Tabriz. U tom pismu pozvao me je u Istanbul i napisao da za padiaha prireuje neku
tajnu knjigu i trai pomo od mene. uo je kako sam neko vrijeme u Tabrizu prireivao
knjige za osmanlijske pae, valije i naruioce iz Istanbula. U Tabrizu sam od naruilaca knjiga
uzimao predujam, nalazio iluminatore i kaligrafe, koji ogoreni zbog ratova i osmanlijske
vojske jo nisu napustili grad i otili u Gazvin i dru-ge persijske gradove, davao im da
krasnopiu, ukraavaju, uvezuju i korice knjige, pa ih slao u Istanbul. Nikada se ne bih
upustio u taj posao da nije bilo tetka koji mi je u mladosti usadio ljubav prema iluminacijama
i lijepoj knjizi.
Berberin na kraju ulice koja vodi ka ariji, gdje je ivio moj tetak, bio je jo u svojoj radnji
meu istim ogledalima, brijaima, ibricima i sapunima. Pogledi su nam se sreli, ali ne znam
da li me je prepoznao. Obuze me radost kada sam ugledao kako posuda za pranje kose koja
visi na kraju lanca, klatei se naprijed-nazad, opisuje isti luk.
Neke mahale i ulice kojima sam prolazio u mladosti za tih dvanaest godina izgorile su, nestale
u pepelu i dimu, a umjesto njih ostala su zgarita gdje su psi presijecali put prolaznicima i
pezumnici plaili djecu, ili su podignuti bogataki konaci koji su zbunjivali nekoga ko je, kao
i ja, doao izdaleka. Na nekim prozorima postavljena su najskuplja venecijanska stakla. Sa
doksata na visokim zidovima primijetio sam da je u Istanbulu podignuto mnogo bogatakih
dvospratnica za vrijeme moje odsutnosti.
Kao i u mnogim drugim gradovima, ni u Istanbulu novac vie nije imao nikakvu vrijednost.
Pekare, koje su, kada sam ja otiao na istok, pravile ogroman hljeb od etiri stotine drahmi, za
isti novac pravile su upola manji iji ukus uopte nije podsjeao na djetinjstvo. Da je moja
pokojna majka vidjela da je za tuce jaja potrebno tri ake, predloila bi da bjeimo u neku
drugu zemlju prije nego to nam razmaene kokoke ponu srati na glavu, ali znao sam da se
taj obezvrijeeni novac proirio na sve krajeve. Prialo se da trgovaki brodovi iz Holandije i
Venecije dovoze sanduke i sanduke tog bezvrijednog novca. Dok se nekada u kovnici novca
od sto grama srebra kovalo pet stotina aki, sada se, usljed beskrajnih ratova sa Safavidima,
poelo kovati osam stotina. Kad su janjiari vidjeli da njihov novi, kad padne u Zlatni rog,
pliva u vodi kao bijeli pasulj koji se prospe u more s keja gdje prodaju povre, pobunie se i
opkolie araj naeg padiaha kao neprijateljsko utvrenje.
Usred cijelog tog bezobrazluka, skupoe, zloina i otimaine proslavi se jedan vaiz po imenu
Nusret koji dri propovijedi u Bajazitovoj damiji, a koji je objavio da je sejjid - onaj koji
vodi porijeklo od loze proroka Muhameda. Sve nevolje koje u posljednjih deset godina
zadesie Istanbul, poare u mahalama Bahekapi i Kazandiji, kugu koja, svaki put kada se
pojavi, odnese hiljade ivota, uzaludan rat protiv Safavida i toliko izgubljenih ivota bez
ikakve koristi, ustanke hriana na zapadu i otimanje osman-lijskih utvrda, taj vaiz kojeg su
jo zvali Erzurumi objanjavao je skretanjem sa Muhamedovog puta, udaljavanjem od
zapovijedi Kurana asnog, popustljivou prema hrianima, slobodnom prodajom vina i
sviranjem po tekijama.
Prodava turije koji mi je o tome uzbueno pripovijedao ree da krivotvoreni novac koji je
preplavio ariju, novi dukati, lani florini sa likom lava i ake sa sve manje i manje srebra,
vuku ljude kao to su erkezi, Abhazi, Mingerci, Bosanci, Gruzijci i Jermeni u nemoral iz
kojeg nema povratka. Pokvareni i beskrupulozni ljudi okupljaju se po kafanama i spletkare do
zore. Siro-masi za koje niko ne zna ni ko su ni odakle su, ovisnici o opijumu i ostale

kojekakve propalice okupljaju se u dervikim tekijama i pleu do jutra uz muziku, mislei da

su nedjela Alahov put, ubadaju se maevima, izvode bestidnosti, male djeake i jedni druge
opoganjuju.
Ne znam da li sam uo prijatne zvuke laute pa ih krenuo slijediti ili moja smuenost
uspomenama i eljama nije mogla da podnese zajedljivog prodavca turije, tek primijetio sam
izlaz. Pouzdano znam da ako volite neki grad i po njemu se mnogo kreete, poslije mnogo
godina njegove ulice poznaje ne samo vaa dua ve i vae tijelo, i u trenucima tuge, kad
snijeg tuno pro-mie, noge vas same odnesu na neko vama drago mjesto.
Tako sam i ja napustio Nalbantinsku ariju te s bone strane damije Sulejmanije poeh da
posmatram kako snijeg pada na Zlatni rog. Po krovovima sa sjeverne strane i po dijelovima
kupola u koje pue sjeverac ve se nahvatao snijeg. Siva kao Zlatni rog, sputena jedra lae
koja je uplovljavala u grad pozdravljala su me lepranjem. empresi i platani, slika krovova,
melankolija predveerja, potmuli glasovi iz donjih mahala, uzvici trgovaca i graja djece koja
su se igrala u dvoritu damije pomijeali su se u mojoj glavi stavljajui mi do znanja da od
sada neu moi ivjeti nigdje osim u gradu svog ivota. U jednom trenutku pomislio sam da
e mi se pred oima pojaviti davno zaboravljeno lice moje drage.
Spustio sam se u grad i naao se u guvi. Poslije veernjeg ezana najeo sam se digerice u
jednoj ainici. Paljivo sam sluao priu vlasnika prazne radnje koji mi je nudio hranu kao da
je nudi maki, pratei svaki moj zalogaj. Ve se potpuno smrailo i ja sam, nadahnut
njegovom priom, prema uputstvima skrenuo u jedan od uskih, mranih sokaka negdje iza
pijace robova i pro-naao kafanu.
Unutra je bilo vrue zbog velike guve. Pripovjeda, kao oni koje sam viao u Tabrizu i
drugim persijskim gradovima, koje tamo zovu perdedar, a ovdje medah, smjeten na visoko
mjesto
okraj pei, objesio je na brzinu majstorski uraen jedan jedini crte psa na zid i, pokazujui
svaki as na njega, pripovijedao je kao da pas pria njegovu priu.
3.
JA, PAS
Kao to vidite moji kutnjaci su toliko iljati i otri da mi jedva stanu u usta. Znam da zbog
toga izgledam strano, ali mi se
ba to dopada. Jednom je jedan kasapin, gledajui veliinu mojih zuba rekao: Uf, ovo nije
pas nego divlja svinja!"
Tako sam ga ujeo za nogu da sam pod zubima osjetio tvrdou butne kosti tamo gdje se
zavravalo meso. Za jednog psa nita ne moe biti vei uitak, nego kada ljutit i gnjevan
zarije zube u meso omraenog neprijatelja. Kad mi se ukae takva prilika, smrai mi se pred
oima od slasti dok moja rtva glupavo prolazi ispred mene, zubi mi bolno utrnu i sam od
sebe ponem strano reati.
Ja sam pas, a poto vi niste razborita stvorenja kao ja, pitate se da li jedan pas uopte moe
govoriti. A opet vjerujete u priu u kojoj mrtvaci govore, a junaci upotrebljavaju rijei koje ne
razumiju. Psi govore, ali onome koji umije da ih slua.
Nekada, prije mnogo godina, u jednu od najveih damija, hajde, recimo, da je to bila damija
na Bajazitu, doao je neki nevaspitan vaiz iz provincije. Moda i ne bi trebalo rei njegovo
ime, recimo da se zvao Husret hoda, ali svakako taj ovjek bija-e tupoglavi vaiz. Koliko
god da je bio praznoglav, toliko mu se, maala, jezik razvezao. Svakog petka na dematu
bacao bi oku-pljene toliko u zanos da bi mnogima suza ponestalo, gubili bi svijest ili bi im
pozlilo. Molim vas da se krivo ne shvati: on nije plakao kao drugi rjeiti vaizi, ve suprotno,
dok bi svi plakali, on ne bi ni trepnuo, vikao bi jo ustrije kao da kudi demat. Vje-rovatno

zato to su voljeli kada ih kudi, svi carski gardisti, mlade sluge na padiahovom dvoru,
halvadije, bostandije, silna raja, pa i mnogi vaizi poput njega su mu se pokorili. Eh, on ne
bijae pas ve obian ovjek, pogan u dui, i pred zadivljenom gomilom pade u zanos, ali
vidje da ima neke slasti u tome to plai demat do suza, te da u tom poslu ima hljeba, pa,
prevru-jui svaku mjeru, ree:
Jedini razlog skupoe, kuge i poara jeste taj to smo zaboravili islam kakav bijae u vrijeme
hazreti pejgambera, te vjerujemo i priklanjamo se drugim knjigama i laima mislei da je to
muslimanska vjera. Da li je hazreti Muhamed traio da se ui mevlud? Da li se mrtvom
davalo etrdeset dana, da li se sluila halva i rahat lokum? Da li se u doba hazreti Muhameda
Kuran asni uio kao pjesma? Da li se iko penjao na minaret i uio ezan oholo i gordo,
mislei kako mu je lijep glas, a arapski kao u Ara-pina, pjevajui koketno kao da je ena? Idu
na groblja da kukaju oekujui pomo od pokojnika, u turbe idu da se klanjaju kamenju,
zavijaju se u platno i zavjetuju. Bijae li u Muhamedovo doba dervia koji su dijelili takve
savjete? Duhovni voda tarikatskih sljedbenika, Ibn Arabi, postade grenik kada se zakleo da je
faraon umro kao vjernik. Ti dervii, mevlevije, halvetije, kalenderi-je ue Kuran asni uz
pjesmu i igru s djeacima kao da se zajedno, i djeca i mladii, mole, svi su oni nevjernici.
Tekije im treba razoriti, temelje sedam arina u dubinu raskopati, izvaenu zemlju u more
bacati da jedino tamo mogu klanjati namaz."
Raestivi se jo vie, vikao je Husret hoda iz sveg glasa:
Hej, vjernici, haram je piti kafu! Na Prorok nije pio kafu jer je znao da ona umrtvljuje duh,
unitava eludac, stvara kilu i neplodnost, jer je shvatio da je kafa ejtanski posao. A sada su
kafane mjesta gdje meraklije i bogatai uivaju sjedei i izvodei svakakve nepodoptine, zato
kafane treba pozatvarati i prije nego tekije. Ma ima li fukara para da kafenie?! Odu u kafanu
i pi-jui kafu toliko se izgube da sluaju to im govori obina dukela, mislei da je istina, a
upravo pas je taj koji rui mene i nau vjeru!", govorio je Husret hoda.
Ako dozvolite, odgovorio bih na posljednje rijei efendi va-iza Husret-hode. Vama je
poznato da hadije, hode, vaizi i imami nas pse nikako ne vole. Ako mene pitate, to ima veze
sa priom kad je hazreti Muhamed, da ne bi probudio maku koja je na njemu zaspala,
odsjekao dio svoje haljine. Samim tim to se pria odnosi na make, a nas nigdje nije
spomenuo, i zbog naeg rata s tim stvorenjima, za koja ak i najgluplji ovjek zna da su
nezahvalna, govori se kako je boji poslanik imao neto protiv pasa. Posljedica svega toga
jeste ta to ne smijemo ni prii damiji jer smo neisti, da ne pokvarimo abdest, i udaranje
motkama i metlama koje ve vijekovima trpimo od posluitelja u damijama.
Podsjetiu vas na jednu od najljepih sura iz Kurana asnog, suru o Kehfu. Ne zato to meu
nama u ovoj lijepoj kafani ima nevjernika koji ne itaju Kuran asni, ve da vam osvjeim
pamenje.
Pripovijeda se o sedmorici mladia kojima je dodijao ivot meu nevjernicima. Sklonili su se
u jednu peinu i zaspali. Alah im je zapeatio ui i uspavao ih na tano tri stotine i devet
godina. Kad su se probudili, jedan od mladia shvati da je u meuvremenu prolo toliko
godina jer je uza se imao novi za koji je, kada je otiao meu ljude, utvrdio da vie ne
vrijedi i tu se svi silno zbunie. Iako nije moje da govorim o osamnaestom ajetu te sure, gdje
se spominje odnos ovjeka i Boga, o njegovim udesima, o prolaznosti vremena i prijatnosti
dubokog sna, podsjetiu vas da se tu opisuje jedan pas koji je spavao na ulazu u peinu gdje
su bili mladii. Naravno, svako moe biti ponosan na to to mu se ime spominje u Kuranu. Ja
kao pas, hvalim se tom surom i nadam se da e se oni koji svoje prijatelje nazivaju pasjim
sinovima opametiti, inalah!
ta je, konano, izvor ovog neprijateljstva prema psima? Zato kaete da je pas neist; zato
ako vam pas ue u kuu, prema artu, morate sve tri puta temeljito oistiti? Zato gubi abdest
onaj ko nas dotakne, a ako vam dlaka psa dodirne kaftan, morate ga oprati sedam puta kao

neka blesava, razdraljiva ena? Jedino su kalajdije mogle izmisliti la da treba baciti ili
ponovo kalajisati posudu koju je pas liznuo. Ili moda i maka.
Kada su ljudi digli ruke od sela, polja, nomadskog ivota i naselili se u gradove, ovarski psi
ostali su na selu i tada smo mi Psi postali neisti. Prije islama jedan od dvanaest mjeseci bio je
mjesec psa. A sada je pas postao vjesnik nesree. Ne elim da do-saujem vama, prijateljima,
koji veeras elite uti pounu priu, samo se ljutim to efendi vaiz pria svata protiv naih
kafana.
ta biste rekli ako kaem da se ne zna ko je otac tom Erzu-rumliji Husretu? A mene su stalno
pitali kakav si ti to pas, tvoj je tvorac nekakav medah koji je objesio crte u kafani i pria
prie, a ti, kako bi ga zatitio, olajava vaiz-efendiju, sikter! Boe sauvaj, ja ne olajavam! Ja
ba volim nae kafane. Znate li da ne tugujem to sam nacrtan na jeftinom papiru, niti zato to
sam pas, ao mi je to ne mogu sjesti zajedno sa vama da popijem kafu ko ovjek. Svi mi
umiremo za svojom kafom i svojim kafanama... Ali, ta je to... Gle, moj majstor mi daje da
pijem kafu iz dezve. Nemojte razmiljati o tome da li slika pije kafu, ve gledajte kako pas
halapljivo pije kafu.
Oh, ba mi je prijala, ugrijala me, izotrila mi vid, razbistrila um i jo mi neto pade na pamet!
Mletaki dud, osim silne kineske svile i kineske grnarije s plavim cvjetiima, Nurhajat,
kerki naeg padiaha, poklonio je jo neto. Ne znate ta? Jedno evropsko kue krzna
mekanijeg od svile i samurovine. Pas je bio toliko prefmjen da je imao i odijelce od prave
crvene svile. Jedan moj prijatelj poigrao se s njom i tvrdi da pas nije mogao ni one stvari da
radi bez odijela. Pria se da u toj evropskoj dravi svi psi nose odijela i da je jedna dama kada
je ugledala golog psa, ili njegov organ, ne znam tano, vrisnula: Pa ta ivotinja je gola!" i
onesvijestila se.
U toj zemlji pas ima i svog gospodara. Oni stave lanac oko vrata sirotim psima i etaju ih po
ulici, teglei i vukui ih kao robove. Zatim ih odvuku u kuu, ak ih i u krevet tjeraju. Psi se
ne smiju njukati i pomaziti, niti ii u paru. Ako se jadni, vezani lancima sretnu na ulici,
alosno pogledaju jedan drugoga - jedino im je to dozvoljeno. A mi ovdje ne idemo
istanbulskim ulicama pojedinano ve lutamo slobodno u oporima, ne priznajui nikakve
gospodare, kad zatreba, napadamo prolaznike na putevi-ma, uivamo uureni na toplim
mjestima, spavamo mirno u hladovini, vrimo nudu gdje poelimo, ujedamo koga hoemo e to kauri ne bi mogli shvatiti. Nije da se nisam pitao da li je to razlog protivljenja
Erzurumlijinih potovatelja da se na istanbulskim ulicama, uz molitve, psima baca meso kao
milostinja i da se za njih podignu vakufi. Ako namjeravaju da pokazuju neprijateljstvo prema
psima kao prema bezbonicima, podsjetiu vas da je neprijateljstvo prema psima zapravo
bezvjerje. Kada budu po-gubljeni, nai prijatelji delati pozvae nas da malo jedemo, da ih
raskomadamo, kao to to ponekad ine za nauk.
Na kraju u rei i ovo: moj prethodni gospodar bio je mnogo pravedan ovjek. Kad bismo
nou odlazili u pljaku, podijelili bismo posao: ako ja ponem lajati, on bi odmah rtvi
prerezao grkljan pa se zapomaganje ne bi ulo. A zauzvrat bi ih isjekao, skuvao i davao meni
da jedem. Ja ne volim sirovo meso. Valjda e i delat tog vaiza iz Erzuruma misliti o tome,
inalah, pa neu pokvariti stomak jedui ivo meso tog nitavila.
4.
NAZVAE ME UBICOM
Da mi je samo neko, prije nego to u ubiti tu budalu, rekao da mogu bilo koga ubiti, ne bih
mu vjerovao. Zbog toga se ono to sam uradio lagano udaljava od mene kao neka strana galija
koja se gubi na horizontu. A ponekad osjeam kao da nikakav zloin nisam uinio. Prolo je

etiri dana otkako sam nehotino ubio sirotog Prefmjenog, koji mi je bio kao brat, pa sam se
ve nekako navikao na to.
Silno sam elio da rijeim problem koji se pojavio, a da ne ubijem ovjeka, ali sam shvatio da
drugog naina nema. Zavrio sam stvar i preuzeo na sebe cjelokupnu odgovornost. Nisam
mogao da dozvolim da svi iluminatori budu u opasnosti zbog izmiljotina jednog
praznoglavca.
No, teko se mirim s tim da sam ubica. Ne dri me mjesto, izaem na ulicu, nemam mira ni
tamo, idem u drugu ulicu, pa u sljedeu i, kada gledam lica drugih ljudi, vidim da mnogi za
sebe misle da su nevini zato to jo nisu dobili priliku da poine neki zloin. Teko je
povjerovati da su drugi moralniji i bolji od mene samo zbog nevane igre sree i sudbine. Lica
im djeluju tupa-vije jer jo nisu poinili nikakav zloin, pa, kao i svi glupai, samo izgledaju
dobronamjerno. Bilo mi je dovoljno etiri dana na-kon to sam ubio onog bijednika da lutam
po istanbulskim sokacima i shvatim da je pritajeni ubica svako u ijim sam oima vidio
bljesak otroumlja, a na licu sjenu koju baca odsjaj njegove due. Samo su glupi ljudi nevini.
Recimo veeras, dok sam se u kafani iza pijace robljem grijao toplom kafom, gledao crte psa
u pozadini i oputeno sa ostalima smijao se onome to je taj pas priao, obuzeo me je osjeaj
da je ovjek koji je sjedio pored mene ubica kao i ja. Isto se mogao smijati medahu, ali valjda
zbog toga to mu je ruka bila bratski uz moju, ili zbog nemira njegovih prstiju koji su drali
fil-dan, ne znam zbog ega, sinulo mi je da je i on od moje fele, okrenuo sam se i pogledao
ga pravo u oi. Prepao se, a lice mu se izobliilo. Kad su se ljudi u kafani poeli razilaziti,
jedan poznanik, uhvativi ga za ruku, ree:
Na kraju e i ovdje udariti potovaoci Nusret hode." Dajui mu znak oima, uutka ga.
Njihov strah obuzeo je i mene. Niko nikome ne vjeruje, svako u svakom trenutku oekuje
nekakvu podlost od onoga kraj sebe.
Zahladilo je jo vie, a na uglovima ulica pored zidova snijeg se prilino nahvatao. U mrklom
mraku moje tijelo pronalazi put po sjeanju. Ponegdje iz kua iji su epenci zatvoreni, a
prozori potpuno zamraeni crnim kapcima, pojavi se blijeda slabana svjetlost svjetiljke koja
unutra jo gori i pomalo se prospe po snijegu; uglavnom ne vidim nikakvu svjetlost, ba nita,
pa pronala-zim svoj put oslukujui udarce motki nonih straara po kamenju, zavijanje
opora razjarenih pasa, uzdisaje koji dopiru iz kua. S vremena na vrijeme, oko ponoi, neka
udesna svjetlost koja, kao da se probija iz same utrobe snijega, obasja uske i zastra-ujue
ulice, i tada mi se ini kako u mraku vidim aveti koje Istanbul vijekovima ine zlokobnim. A
ponekad se iz kua zauju glasovi nesretnika: ili kalju, ili mru, ili vrite plaui u snu, ili se
muevi i ene biju pred uplakanom djecom.
U tu kafanu odlazio sam nekoliko veeri ne bi li me sluanje medahove prie oraspoloilo i
vratilo u onaj sretan ivot prije nego to sam postao ubica. Veina mojih prijatelja iluminatora
s kojima sam proveo cijeli vijek svake veeri odlazi tamo. Otkako sam ubio tu budalu s kojom
sam od djetinjstva oslikavao knjige, ne elim vie da ih vidim. U ivotima moje brae koji,
kada se sa-stanu, ne mogu a da ne ogovaraju, u sramotnoj zabavnoj atmosferi, postoji mnogo
toga to me tjera na stid. Da ne pomisle da sam uobraen, i ja sam uradio nekoliko crtea za
medaha, ali sumnjam da e to obuzdati njihovu zavist.
Ipak, imaju pravo to su zavidni. U mijeanju boja, povlaenju ivica, ureivanju stranica,
izboru tema, crtanju lica, razmjetanju ljudskih figura u scenama lova i bitaka, crtanju
ivotinja, vladara, brodova, konja, ratnika i ljubavnika, u oslikavanju poezije na slici, pa ak i
u pozlaivanju, ja sam najbolji majstor. Ovo vam ne govorim zato da bih se hvalio, nego da
biste me razumjeli. Ljubomora u ivotu majstora iluminacije vremenom postaje neizostavna
poput boje.
U svojim lutanjima, koja zbog nemira postaju sve dua, katkad se naem oi u oi sa nekim
preistim, bezgrenim bratom po vjeri i iznenada mi se pojavi udna misao: ako sada
pomislim na to da sam ubica, ovaj preda mnom e to odmah proitati na mom licu.

Zato se odmah natjeram da mislim na neto drugo kao to sam u mladosti, stidei se,
prisiljavao sebe da ne mislim na ene dok klanjam namaz. Ali, za razliku od tih mladalakih
kriza, kada nikako nisam mogao izbiti iz glave pomisao na voenje ljubavi, sada uspijevam da
zaboravim zloin koji sam poinio.
Razumijete, svakako, da sve ovo govorim jer je povezano sa mojom trenutnom situacijom.
Ako neto i pomislim u vezi sa njom, shvatiete. To e me spasiti da ne budem ubica bez
imena i lica, koji luta poput aveti meu vama i pomae mi da i ja budem jedan obian,
uhvaeni zloinac kome e odrubiti glavu. Dozvolite mi da ne mislim o svemu, da neto
sakrijem za sebe, pa neka osjetljive osobe kao vi izmeu mojih rijei i boja pokuaju da
otkriju ko sam, kao da po tragu trae lopova. A to nas dovodi do pitanja stila: da li iluminator
ima svoj lini stil, svoju boju, glas?
Pogledajmo jednu sliku Behzada, majstora nad majstorima, oca iluminacije. To udesno djelo
koje, s obzirom na to da prikazuje ubistvo, odgovara mom stanju, naao sam sasvim sluajno
listajui stranice jedne savrene, devedeset godina stare knjige o Husrevu i irin, nastale u
Heratu, u biblioteci jednog persijskog princa ubijenog u nemilosrdnoj borbi za prijestolje.
Znate kraj pripovijesti o njima; neu prepriati Firdusijevu, nego Nizamije-vu verziju.
Nakon mnogih pustolovina i nevolja vjenalo se dvoje ljubavnika, ali Husrevov sin, kojeg
ima s prethodnom enom, mladi iruje, poput ejtana je i ne ostavlja ih na miru. Taj princ je
bacio oko na oevo prijestolje i na njegovu mladu enu irin. I iruje, za kojeg Nizami veli da
mu iz usta zaudara kao u lava", smisli nain kako e zarobiti oca i sjesti na njegovo mjesto.
Jedne noi uao je u sobu u kojoj su spavali njegov otac i irin, pipajui u mraku, pronaao ih
je i zabio jatagan u oeve grudi. Otac je krvario do zore i umro u postelji pored lijepe irin,
koja je spokojno spavala.
Slika velikog majstora Behzada, kao i sama pria, predstavila je istinski strah koji je u meni
ve godinama: uasan osjeaj kada se ovjek probudi usred noi i shvati da u sobi u kojoj se
ne vidi prst pred okom ima jo neko! Zamislite da u jednoj ruci dri bode, a drugom vas
hvata za vrat! Skladno ukraeni zidovi sobe, ukrasi na prozorima i ramovima, uvijene i
okrugle are na i-limu crvenom kao bezglasni krik iz vaeg stisnutog grla, fino izvezeni uti i
plaviasti cvjetovi na predivnom jorganu koji gazi nemilosrdna noga vaeg ubice u trenutku
kad vas ubija, svaki detalj slui istom cilju: s jedne strane istie ljepotu slike koju po-smatrate,
a s druge strane podsjea vas na to kako je lijepa ta soba u kojoj naputate svijet. Pravi smisao
koji se razotkriva po-smatranjem slike jeste u tome da su ljepota slike i svijeta potpuno
ravnodune prema vaoj smrti i vi ste potpuno sami, pa makar uz vas bila i vaa ena.
Behzadova", rekao je stari majstor koji je gledao knjigu u mojim drhtavim rukama prije
dvadeset godina. Lice mu je bilo obasjano, ne svjetlou svijee pored nas, nego
zadivljenou. Toliko je Behzadova da potpis nije potreban."
Behzad je to znao i nije stavio potpis ni u neki skriveni kutak svoje slike. Prema miljenju
starog majstora, u Behzadovom stavu osjeao se stid i snebivanje. Jer, istinska umjetnost i
vjetina jeste u tome da se naslika nedostino udo, a da se u tom udu ne ostavi nikakav trag
koji e otkriti umjetnikov identitet.
Svoju jadnu rtvu ubio sam na tako obian i grub nain, jedino kako sam mogao obuzet
smrtnim strahom i oajem. I kad god bih se nou vraao na to mjesto, da provjerim da li je
ostao nekakav trag mog zloina koji bi me odao, sve vie me je muilo pitanje stila. Ono to
podrazumijevaju pod stilom u stvari je greka koja nam omoguava da ostavimo sopstveni
trag.
Pronaao bih to mjesto i bez bjeline snijega to pada: to mjesto je zgarite gdje sam ubio
ovjeka koji mi je bio prijatelj dvadeset i pet godina. Padajui, snijeg je sakrio sve tragove
koji bi mogli djelovati kao moj potpis. To je dokaz da i Alah o stilu i potpisu misli kao i ja i
Behzad. Alah ne bi pokazao takvu ljubav prema iluminatorima da smo etiri noi prije,
ukraavajui onu knjigu, nehotice uinili neoprostiv grijeh, kao to je ona budala tvrdila.

Kada smo efendi Prefinjeni i ja te noi doli na ovo zgarite, snijeg jo nije padao. Kao jeka,
izdaleka se ulo zavijanje pasa.
Zato smo doli ovamo?", upitao je jadnik. ta mi ovdje eli pokazati u ovo doba?"
Tamo naprijed je jedna jama, a dvanaest koraka iza nje nalazi se zakopani novac koji
godinama tedim", rekoh. Ako nikome ovo ne kae, efendi Tetak i ja emo te nagraditi."
Dakle, priznaje da si znao ta radi od samog poetka?", pitao je uzbueno.
Priznajem", slagao sam jer drugo nisam mogao.
Zna li da je slika koju pravite veliki grijeh?", pitao je naivno. To je bogohuljenje i
bezbonitvo koje se niko ne bi usudio da uradi. Goriete na dnu dehenema. Vaim patnjama
nee biti kraja. I mene ste uvalili u to!"
Dok sam sluao njegove rijei, s uasom sam shvatio da bi mu mnogi mogli povjerovati.
Zato? Zato to su te rijei imale takvu snagu i privlanost da ovjek, ne elei, postaje
zainteresovan i vjeruje da e na sunce izai istina i o drugim nikogoviima. Ionako je kruilo
mnogo pria o efendi Tetku jer je drao u tajnosti knjigu koju je dao izraditi i za koju je davao
velik novac.
Pored toga, glavni majstor Osman zgraao se zbog svega toga. ak sam pomiljao da je moj
brat u pozlaivanju iskoristio te kle-vete i dodavao ih svojoj prii. Koliko je bio iskren?
Naveo sam ga da ponovi tvrdnje koje su nas posvaale. Govorio je otvoreno. Kao da me
nagovara da prikrijemo neku greku da bismo se zatitili od batina majstora Osmana, to smo
radili u doba egrtovanja. Tada mi je njegova iskrenost bila uvjerljivija. irio bi oi, ali one se
tada jo nisu smanjile od izraivanja pozlata. No, nisam sebi dozvoljavao naklonost prema
njemu jer je bio spreman da sve izbrblja drugima.
Sluaj", rekoh s lanom zrelou, Mi radimo iluminacije, ukraavamo margine, izvlaimo
linije okvira, ukraavamo stranice sjajnim pozlatama, izraujemo najljepe ilustracije,
oivljavamo kutije i ormare. I to ve godinama. To nam je posao. Ljudi naruuju slike, trae
da u okvir nacrtamo lau, gazelu, sultana, pa onakve ptice, ovakve ljude, tu scenu iz prie, pa
da bude ova-ko i onako - i mi to sve nacrtamo. Vidi, ovog puta efendi Tetak je traio da
nacrtam konja kako ja elim. Za tri dana nacrtao sam stotine konja poput starih, velikih
majstora kako bih shvatio kakva je slika za moju duu." Pokazao sam mu niz nacrtanih konja
na grubom samarkandskom papiru. Zainteresovano je pribliio papir oima i na blijedoj
mjeseini posmatrao konje naslikane crnim tuem. Stari majstori iz iraza i Herata", rekoh,
govorili su da iluminator pedeset godina treba neprestano da crta konja kako bi dobio vjernu
sliku, onakvu kakvu Alah eli i vidi. Najbolji crte konja bie nacrtan u mraku, tvrdili su. Jer
u tih pedeset godina nakon neprekidnog rada pravi umjetnik e oslijepiti, a njegova ruka e po
sjeanju nacrtati konja."
Njegov nevini pogled, kojeg se sjeam iz djetinjstva, zadubio se u crtee konja.
Od nas naruuju, a mi pokuavamo da nacrtamo najtajan-stvenijeg, najnedostinijeg konja
kako su ga crtali stari majstori. Samo toliko. Nepravedno je ako nas kasnije smatraju
odgovornim za ono to su sami naruili."
Ne znam da li je to ispravno", rekao je. ,,I mi imamo odgovornost i volju. Ja se ne bojim
nikoga do Alaha. On nam je dao razum da razlikujemo dobro i zlo."
Odgovor je bio na mjestu.
Alah sve vidi, sve zna...", rekoh na arapskom. Shvatie i to da smo ti i ja uradili ovaj posao
u neznanju. Kome e prijaviti efendi Tetka? Zar ne vjeruje da iza ovog posla stoji elja
naeg padiaha?"
utio je.
Pitao sam se da li je zaista imao pilei mozak ili je trabunjao jer se istinski bojao Alaha.
Stali smo kraj jame. Na trenutak spazih njegove oi u tami i shvatih da ga je strah. Bilo mi ga
je ao. Ali, nisam imao kud. Po-molio sam se Alahu da mi da jo jedan dokaz da ovjek pored
mene nije samo glupa kukavica nego i bestidnik.

Izbroj dvanaest koraka odavde i kopaj", rekoh.

ta ete poslije uiniti?"
Rei u efendi Tetku, spalie crtee. ta bismo drugo mogli? Ako se iz Nusret-hodina
demata prouje da je o ovome bilo rijei, neemo ostati ivi, a ni od radionice nee biti nita.
Zna li nekoga od njih? Uzmi ovaj novac da budemo sigurni da nas nee odati njima."
,,U emu je novac?"
,,U jednom starom upu za turiju ima sedamdeset pet venecijanskih zlatnika."
Za mletake dukate nije udno, ali odakle mi up za turiju pade na pamet? Tolika glupost
bila je uvjerljiva. Jo jednom sam se uvjerio da je Alah na mojoj strani - moj prijatelj iz doba
egrtovanja iz godine u godinu postajao je sve pohlepniji i sada oduevljeno poe da broji
korake u pravcu u kojem sam mu pokazao.
Mislio sam na dvije stvari. Nije bilo nikakvog blaga! Ako mu ne platim, unitie nas, podla
budala! U trenutku sam poelio da ga zagrlim i poljubim kao nekad u doba egrtovanja, ali
vremenom smo se toliko udaljili... Mislio sam i kako e kopati. Noktima? Sve te moje misli
trajale su kao treptaj.
U panici, zgrabio sam veliki kamen koji je stajao pored jame. Stigoh ga na sedmom, osmom
koraku i iz sve snage udarih ga u Potiljak. Kamen ga je tako brzo i estoko udario u glavu da
sam se trgnuo kao da je u pitanju moja - osjetio sam bol.
Umjesto da brinem zbog onoga to sam uinio, elio sam samo da to prije zavrim zapoeti
posao. Jer poeo se tako trzati na zemlji da se ovjek, htio ne htio, uspanii.
Tek mnogo kasnije, kada sam ga gurnuo u jamu, pomislio sam da u svemu tome to sam
uinio ima neto grubo to nikako ne pristaje prefmjenosti jednog iluminatora.
5.
JA SAM VA TETAK
Ja sam efendi Tetak od Crnog, ali me i ostali zovu Tetak. Nekada je njegova majka traila da
me on tako oslovljava, a kasnije su svi, kao i on, poeli da koriste to ime. Crni je poeo
posjeivati nau kuu prije trideset godina kada smo preselili u onaj mraan i vlaan sokak u
sjenci kestenovih i lipovih stabala, iza Aksa-raja. To je bila naa kua prije ove. Kada bih s
Mahmut-paom odlazio u vojne pohode, s jeseni, po povratku u Istanbul, zatekao bih esto
Crnog i njegovu majku koji su kod nas pronalazili utoite. Njegova pokojna majka bila je
sestra moje pokojne ene. Ponekad bih, kad sam se vraao kui u zimskim veerima, zatekao
njih dvije kako se zagrljene i uplakane jadaju jedna drugoj. Njegov otac, uitelj, koji je sluio
po malim, zabaenim medresama, bio je prijek i mrzovoljan ovjek, a mnogo je i pio. Crni,
koji je u to vrijeme imao est godina, plakao je kad mu majka plae, a utio kad ona uti, dok
je mene gledao sa strahom.
Drago mi je to ga sad vidim pred sobom kao odlunog, zrelog i prijatnog neaka. Potovanje
koje mi je ukazivao, panja s kojom mi je ljubio ruku, nain na koji mi je poklonio
mongolsku mastionicu, rekavi da je to samo za crvenu boju, kako je sjedio ispred mene
briljivo skupljenih koljena, sve to me podsjea da je stasao u ovjeka kakav je elio da bude,
ali i da sam ja starac kakav sam elio biti.
Lii na oca kojeg sam vidio jednom ili dvaput: visok, vitak, pomalo nervoznih pokreta ruku i
prstiju, ali mu to lijepo pristaje. Sve je bilo umjesno; i nain na koji je drao ruke na koljenima kako me je paljivo gledao,
dok sam govorio neto vano, pravo u oi, kao da kae: Razumijem i sluam s potovanjem",
njegovo tajanstveno klimanje glavom usklaeno sa ritmom mojih rijei. Sada u ovim
godinama znam da istinsko potovanje ne dolazi od srca ve od malih pravila i pokornosti.
Zbliila nas je njegova ljubav prema knjigama, jo onih godina kada ga je njegova majka
esto pod raznim izgovorima dovodila u kuu, jer je u njoj vidjela budunost za svoga sina, pa

je, kako su to ukuani nazivali, egrtovao kod mene. Objanjavao sam mu novi stil
iluminatora u irazu koji su iscrtavali liniju obzora pri vrhu slike. Priao sam mu kako veliki
majstor Behzad nije prikazivao Mednuna, ludog od ljubavi za Lejlom, samog u pustinji
skrhanog od bola, kao i svi drugi, nego meu mnotvom ena koje se trude da razgore vatru
duvajui u nju, ali time je uspio istaknuti njegovu usamljenost. Kazivao sam mu kako veina
iluminatora koji su oslikali trenutak kada je Husrev posma-trao irin koja se u pono kupa u
jezeru kao od majke roena nisu proitali Nizamijev ep, pa su konje i odjeu bojili kako im je
padalo na pamet, i uio ga da, ako je neki iluminator nezaintere-sovan za tekst do te mjere da
ga i ne proita paljivo, onda je novac jedini razlog zbog kojeg je uzeo pero u ruke.
Sada sa zadovoljstvom vidim da je Crni nauio jo neto: ako ne eli da se razoara u
iluminaciju i umjetnost, nipoto ih nemoj smatrati svojom profesijom. Koliko god sposobnosti
i dara imao, novac i mo potrai drugdje da se, kada ne dobije odgo-varajuu nadoknadu, ne
bi razoarao u umjetnost.
Priao je da majstori iluminacije i kaligrafije iz Tabriza, koje je poznavao, jer je za pae i
bogatae iz Istanbula naruivao izradu knjiga, ive u siromatvu i beznau. Mnogi ilustratori u
Tabrizu, ali i u Maadu i Alepu, ostavili su ukraavanje knjiga zbog besparice i
nezainteresovanosti i poeli da izrauju neobine crtee ak i besramne scene na samo
jednom listu kojima su razo-nodili franake putnike. uo je da je knjiga koju je ah Abas poklonio naem padiahu povodom sklapanja mira uveliko raspadnuta i da su njene stranice
poeli koristiti za neku drugu knjigu.
azu da je indijski padiah Akbar poeo rasipati golem novac za novu veliku knjigu pa su
najbolji iluminatori Tabriza i Gazvina ostavili svoj posao i pohrlili u njegovu palatu.
Dok mi sve to kazuje, simpatino ubaci i neke druge prie: na primjer, smijenu priu o
jednom lanom mehdiju, ili priu o panici koja je zavladala meu Uzbecima kada su im
Safavidi, radi mira, dali svog glupog princa za taoca koji je za tri dana umro u groznici.
Meutim, po sjeni u njegovim oima znam da je i dalje otvoren problem kojeg se obojica
bojimo i o kojem je teko progovoriti.
Crni se, naravno, zaljubio u moju prekrasnu jedinicu eku-ru, kao i svi mladi mukarci koji su
nas posjeivali, sluali ono to se o nama govorilo ili znali da ona postoji. Tada mi to nije
liilo na opasnost, problem kojim bi se valjalo pozabaviti, moda zbog toga to su u to
vrijeme svi bili zaljubljeni u moju ki, ljepoticu, iako je mnogi nisu nikada vidjeli. Ipak,
njegova ljubav bila je zanos mladia koji je redovno dolazio u nau kuu, dobijao ljubav i
potovanje i u tome nalazio priliku da vidi ekuru. Nije uspio sakriti ljubav, kao to sam se
nadao, i napravio je greku otkrivajui mojoj keri snanu vatru ljubavi u kojoj je izgarao.
Nakon toga morao je prestati da dolazi.
Mislim da je i Crni znao da se moja ki u najboljim godinama, tri godine nakon to je on
napustio Istanbul, udala za jednog spahiju koji je, poto su dobili dvoje djece, otiao u rat i
nikada se nije vratio, iako je prolo ve etiri godine kako nema nika-kvog glasa o njemu.
Osjeam da je sve saznao, ne zbog govorkanja i vijesti koje se brzo ire Istanbulom, ve dok
me je gledao u oi u trenucima kada je meu nama vladala tiina. Shvatam da i sada, bacajui
pogled na otvorenu Knjigu due na stalku, oslukuje glasove djece koja trkaraju po kui jer
zna da je prolo ve dvije godine otkako se moja ki sa dva sina vratila u moj dom.
U poetku uopte nismo razgovarali o novoj kui koju sam napravio dok je bio odsutan.
Vjerovatno je Crni, kao i svaki mladi koji je sebi odredio da stekne bogatstvo i ast, smatrao
da je veoma nepristojno razgovarati o tome. Ipak, rekao sam mu, im je uao u kuu, jo na
stepenitu, kako drugi sprat ima manje vlage i da preseljenje prija mojoj kostobolji. Osjeao
sam udan stid dok sam priao o drugom spratu, ali elio bih da znate i ovo: uskoro e i oni
koji imaju manje bogatstvo od mene, ak i obi-ne spahije koje imaju mali timar, imati velike
dvospratne kue.

Bili smo u prostoriji koju sam zimi koristio kao radionicu. Slutio sam da osjea ekurino
prisustvo u drugoj sobi. Odmah sam preao na glavnu temu pisma kojim sam ga pozvao da
doe u Istanbul.
Isto kao to ti u Tabrizu radi sa kaligrafima i iluminatori-ma, i ja pripremam jednu knjigu",
rekoh. Moj naruilac je Njegovo preuzvieno velianstvo, na padiah, oslonac svijeta. Poto
je knjiga tajna, padiah je od glavnog rizniara kriom traio novac. Detaljno sam se o svemu
dogovorio sa najboljim majstorima iz radionice naeg vladara. Jednome sam davao da nacrta
psa, drugome drvo, jedan je crtao dekoraciju na marginama i oblake na horizontu, a drugi
konje. elio sam da sve to sam im davao da nacrtaju, kao i na slikama mletakih majstora,
predstavlja itav svijet naeg padiaha. Ali sve to trebalo je da predstavlja slike duhovnog
bogatstva, radosti i strahova svijeta naeg padiaha, a ne materijalnog bogatstva kao kod
Mleana. Ako sam zadavao da nacrtaju novac, to je znailo da elim da ga omalovaim, a
ejta-na i smrt zato to ih se bojimo. Ne znam ta se pria okolo. elio sam da besmrtnost
drvea, umor konja i razjarenost pasa predstave svijet naeg padiaha. Traio sam od mojih
iluminatora s nadimcima Roda, Maslina, Prefinjeni i Leptir da sami odaberu temu koju ele.
ak i kada su zimske noi bile najhladnije i naj-zloslutnije, kod mene je dolazio neko od njih
da pokae ta je nacrtao za knjigu.
Ne mogu ti tano opisivati kakve su to bile ilustracije i zato ba takve. Ne zato to neto
krijem i ne elim da ti kaem, ve zato to ni sam ne znam ta one tano znae. Ali, znam
kakve bi trebalo da budu."
etiri mjeseca nakon to sam poslao pismo Crnom saznao sam od berberina u naoj ulici da
se vratio, pa sam ga pozvao da doe do mene. Znao sam da moja pria sluti nevolju i sreu
koja e nas povezati.
Svaka ilustracija ima svoju priu", rekoh. Da bi ukrasio migu koju itamo, iluminator nacrta
njen najljepi prizor; prvi susret zaljubljenih; junak Rustem koji odsijeca glavu avolskoj
zvijeri; Rustemova patnja kada je shvatio da je neznanac kojeg je ubio zapravo njegov sin;
Mednun, lud od ljubavi, u divljini medu lavovima, tigrovima, jelenima i akalima; tuni
Aleksandar kada je vidio kako je orao rastrgao njegovu ljuku, a poao je u umu da po
pticama predskae budunost... Oi umorne od itanja odmaraju se na crteima. Ako neto u
prii sputava nau matu, crte priskae u pomo. Ilustracija predstavlja cvjetanje prie. Niko
ne moe zamisliti sliku koja nema svoju priu."
Smatrao sam da ne moe", skoro pokajniki nastavih. Ali izgleda da se i to moe napraviti.
Prije dvije godine kao izaslanik naeg padiaha ponovo sam putovao u Veneciju. Posmatrao
sam portrete koje su izradili venecijanski majstori. Nisam znao iz ko-je prie potie prizor, ali
trudio sam se da shvatim priu svake slike. Kada sam jednog dana ugledao sliku na zidu neke
palate, zapanjio sam se.
Bila je to slika osobe poput mene. Vjerovatno nekog nevjernika, nije bio na. to sam ga due
gledao, osjeao sam da vie lii na mene. Ali on mi nije bio slian. Imao je okruglo lice, ne
ko-ato, gotovo bez jagodine kosti, i bez moje jake vilice. Uopte nije liio na mene, ali to
sam ga due gledao, srce mi je jae kucalo kao da je to moja slika.
Od mletakog gospodina koji je bio moj vodi kroz mletaku palatu saznao sam da je to slika
njegovog prijatelja, nekog plemia kao to je i on. Na toj slici prikazano je sve to mu je bilo
vano u ivotu: imanje koje se prualo kroz otvoren prozor iza njega, selo i uma koji su u
prelijevanju boja izgledali kao pravi. Na stolu pred njim sat, knjige, vrijeme, zlo, ivot, mapa,
busola, kutije sa zlatnicima i druge stvari, drangulije, sitnice, i jo neto to nisam prepoznao,
to se samo nasluuje kao i na nekoliko mojih slika... Sjena zloduha, ejtana, i ki koja stoji
kraj oca, lijepa kao san.
Koju je priu ukraavala i dopunjavala ta slika? Gledajui je, shvatio sam da je ta slika pria
sama za sebe. Ona nije bila dodatak neke prie, ve neto to postoji odvojeno.

Slika pred kojom sam bio toliko zapanjen nikako mi nije izlazila iz glave. Izaao sam iz
palate, vratio se u kuu u kojoj sam boravio i cijelu no mislio na nju. elio bih da i ja budem
tako naslikan. Ne, nisam tome dorastao. Padiaha bi trebalo tako na-slikati sa svime to
posjeduje, sa svim onim to ini njegov svijet, pomislio sam da bi se s tom idejom mogla
oslikati jedna knjiga. Italijanski majstor naslikao je tog venecijanskog plemia tako da odmah
moe shvatiti da je to slika tog gospodina. Ako ga nikada nisi vidio i ako ti kau da ga
pronae u gomili, zahvaljujui toj slici mogao bi ga prepoznati meu hiljadama ljudi.
Italijanski majstori smislili su slikarske tehnike i vjetine kojima svakoga mogu naslikati tako
da se razlikuje od drugih, ne po odjei i ordenima, ve po crtama lica. Oni to zovu portret.
Ako ti jednom tako naslikaju lice, nee pasti u zaborav. Onaj ko gleda sliku osjea da si tu,
kraj njega i kada si veoma daleko. ak i oni koji te nikada nisu ivog vidjeli, dugo nakon
tvoje smrti mogu te gledati oi u oi, kao da si pred njima."
Dugo smo utjeli. Kroz gornji prozor koji sam nedavno prekrio tkaninom umoenom u
pelinji vosak, ije donje kapke nismo otvarali, probijala se svjetlost boje hladnoe.
Imao sam jednog iluminatora", rekoh. Dolazio je tajno, kao i drugi, zbog tajne knjige naeg
padiaha i radili bismo do zore. Izraivao je najbolje pozlate. Jadni efendi Prefinjeni izaao je
jedne noi odavde, ali, kau, nije stigao kui. Plaim se da su ubili mog majstora pozlate..."
6.
JA, ORHAN
Ubili?", upitao je Crni.
Crni je bio visok, mrav i pomalo straan. Iao sam prema njima kad je moj djed odgovorio:
Ubili", i tada me je ugledao. ta ti radi ovdje?"
Tako me je gledao da sam se, ne oklijevajui, popeo u njegovo krilo i sjeo, ali on me je
odmah spustio.
Poljubi Crnom ruku", rekao je.
Poljubio sam je. Nije imala nikakav miris.
Ba je sladak", rekao je Crni i poljubio me u obraz. Bie pravi momak."
Ovo je Orhan, ima est godina. Drugi stariji, evket, ima sedam. Veliki je inadija."
Bio sam u onoj ulici na Aksaraju", ree Crni. Bilo je hladno, okovano snijegom i ledom, ali
kao da se nita nije promijenilo."
Sve se promijenilo, sve je gore nego prije. I to mnogo", a zatim se okrenu ka meni, gdje ti je
brat?"
Kod majstora."
,,A ta ti radi ovdje?"
Meni je uitelj rekao aferim, sada idi."
Zar si se sam vratio?", upitao je djed. Trebalo je da te brat dovede." Zatim je objasnio
Crnom: Imam jednog prijatelja knjigovesca koji ih dva puta nedjeljno, nakon asova Kurana
u mektebu, ui knjigovezaki zanat."
Voli li da crta kao tvoj djed?", upitao me je Crni.
utio sam.
Dobro", rekao je djed. Hajde sad, ostavi nas."
Toplina koja se irila sa mangala bila je tako prijatna da se nisam mogao odvojiti od njih.
Zastao sam na trenutak, udiui miris boje i smole. I kafa je mirisala.
Ako se drugaije oslikava, da li to znai da se drugaije i vidi?", pitao je djed. Zato su ubili
jadnog pozlatara. A radio je po-zlatu na stari nain. Ne znam ak ni da li je ubijen, nestao je.
Pod nadzorom glavnog iluminatora, majstora Osmana, oslikavaju jednu Sumarnu za naeg
padiaha. Svi rade kod kue, a majstor Osman je u radionici. elim da prvo ode tamo i vidi

sve. Pla-im se da su se meusobno posvaali i poubijali majstori kojima je Osman dao

nadimke: Leptir, Maslina, Roda... Otii e da ih posjeti u njihovim kuama..."
Umjesto da siem niz stepenice, poao sam na drugu stranu. Iz sobe sa ugraenim ormarom,
gdje je spavala Hajrija, ulo se neko kripanje pa sam uao tamo. Unutra nije bila Hajrija,
nego moja majka. Posramila se kada me je vidjela. Stajala je skoro napola u ormaru.
Gdje si bio?", upitala me je.
Znala je gdje sam bio. U ormaru se nalazi jedna rupa kroz leoju se mogla vidjeti djedova
radionica, a ako su vrata otvorena, i predsoblje i soba na drugoj strani u kojoj djed spava, pod
uslo-vom da su i njena vrata otvorena.
Bio sam kod djeda", rekao sam. ta ti, majko, radi ovdje?"
Nisam li ti rekla da ne ide djedu kad ima goste?", vikala je, ali ne glasno, da ne uje gost.
ta su radili?", upitala je potom umiljatim glasom.
Sjedili su. Ali nisu bojili. Djed je priao, a onaj drugi je slusao.
Kako je sjedio?"
Odjednom, sjedoh na pod i poeh imitirati gosta: gle, majko, ja sam sad jedan ozbiljan ovjek,
namrten sam i sluam djeda, klimam glavom u ritmu, ozbiljno, kao da sluam mevlud.
Idi dolje. Odmah pozovi Hajriju", rekla mi je majka. Sjela je i poela da pie na malom
komadu papira na tabli za pisanje koju je stavila u krilo.
Majko, ta pie?"
Zar ti nisam rekla da brzo sie i pozove Hajriju?"
Otiao sam u kuhinju. Brat se vratio. Hajrija je ispred njega stavila bakrenu zdjelicu sa
pilavom napravljenim za gosta.
Izdajice!", rekao je brat. Otiao si i ostavio me s majstorom. Sam sam morao zavriti
uvijanje stranica i uvezivanje. Prsti su mi poplavili."
Hajrija, zove te mama!"
Prebiu te kad ovo pojedem. Kazniu te zato to si ljenu-ga i izdajica."
im je Hajrija izala, brat je ostavio pilav i krenuo da me bije. Nisam mogao pobjei. Uhvatio
me je za ruku i poeo da je uvre.
Nemoj, evkete, nemoj, jako me boli."
Hoe li opet ostaviti sav posao meni i pobjei?"
Neu!"
Zakuni se!"
Kunem se!" Zakuni se Kuranom!" Kunem se Kuranom!"
Ipak me nije pustio. Odvukao me je do sinije i sruio na koljena. Bio je jai od mene i mogao
je jednom rukom jesti pilav, a drugom jo jae uvrtati moju ruku.
Ne mui brata, bezdunie!", rekla je Hajrija. Zabraena, izlazila je na ulicu. Pusti ga!"
Ne mijeaj se, robinjo!", rekao je brat. I dalje je drao moju ruku. Gdje e?"
Idem da kupim limun", odgovorila je Hajrija.
Laljivice, ormar je pun limuna", ree brat.
Malo je popustio ruku i uspio sam da pobjegnem, udario sam ga i zgrabio svijenjak za drku,
ali on se bacio na mene i oborio me. Udario je svijenjak i sinija se prevrnula.
Vi ste moja boja kazna!", rekla je majka. Nije vikala da ne uje gost. Kako je prola kroz
predsoblje i sila niz stepenice, a da je Crni nije vidio? Razdvojila nas je. Derani, uvijek me
sramotite!"
Orhan je danas lagao", rekao je evket. Ostavio me je kod majstora u poslu i pobjegao."
uti", ree majka i oamari ga.
Nije zaplakao jer ga je blago udarila. Hou mog tatu", rekao je. Kad se vrati, uzee crvenu
sablju strica Hasana i vratie nas iz ove kue stricu Hasanu."

uti", rekla je majka. Odjednom, razljutivi se, zgrabila ga je za ruku i odmah povukla do
mranog ugla poploanog dvorita. Poao sam za njima. Majka je otvorila vrata upe i,
ugledavi me, rekla:
Ulazite obojica."
Ali, majko, ja nita nisam uradio!", rekao sam, ali sam uao. Majka je zatvorila vrata za
nama. Unutra nije bilo mrano, slabo svjetlo prodiralo je kroz drvene kapke okrenute ka
stablu nara, ali ipak me je bio strah.
Majko, otvori", zvao sam je. Hladno je!"
Ne plai, kukavice!", rekao je evket. Otvorie."
Majka je otvorila vrata. Hoete li biti mirni dok gost ne ode?", upitala nas je. Dobro,
sjediete u kuhinji dok Crni ne ode i neete ii gore."
Bie nam dosadno", rekao je evket. Gdje je Hajrija?"
,,U sve se mijea! Pretjeruje", odgovorila je majka.
ulo se rzanje konja u tali. Jo jednom se oglasio. To nije bio djedov konj, ve od Crnog.
Obradovali smo se kao da svie bajramsko jutro ili poinje vaar. Majka se nasmijeila kao da
je htjela da se i mi osmijehnemo. Napravila je nekoliko koraka i otvorila vrata tale prema
ovoj strani dvorita.
Miran!", viknula je unutra.
Vratila se, uvela nas u Hajrijinu kuhinju punu mieva koja je zaudarala na loj. Da vam nije
palo na pamet da izaete odavde dok gost ne ode. Nemojte se svaati kako ne bi neko
pomislio da ste razmaena derita."
Majko", rekao sam prije nego to je zatvorila vrata. Majko, da ti neto kaem. Ubili su
djedovog jadnog pozlatara."
7.
ZOVEM SE CRNI
Kada sam prvi put ugledao ekurinog sina, shvatio sam da mi je sjeanje ve godinama
pogreno. Njeno lice bilo je prefinje-no kao i Orhanovo, a vilica izduenija nego to sam
pamtio. Zbog toga su usta moje ljubljene, o kojima sam godinama razmiljao, morala biti
manja i ua. Tumarajui dvanaest godina od grada do grada, zamiljao sam da su joj usta ira,
usne pravilne ali punije i neodoljive poput krupne, sjajne vinje.
Da sam imao sliku njenog lica izraenu u stilu italijanskih majstora, ne bih se osjeao kao
budala koja, tokom dvanaestogodinjeg odsustvovanja, ne moe da se sjeti lica voljene koju je
za sobom ostavio. Jer, ako u srcu ivi naslikano lice voljene, va dom je cijeli svijet.
Kada sam ugledao ekurinog sina, razgovarao sa njim, izbliza vidio njegovo lice i poljubio
ga, pojavio se u meni nemir ne-sretnika, ubice i grenika. Neki unutranji glas govorio mi je:
Hajde, idi, vidi ekuru."
Nekoliko trenutaka mislio sam da odem bez rijei i da tajna vrata koja vode ka predvorju krajikom oka izbrojao sam petoro vrata, od kojih su jedna vodila ka stepenicama - otvorim
sva, jedna po jedna dok ne naem ekuru. Ali, dvanaest godina bio sam daleko od svoje
ljubljene i to samo zbog toga to sam u krivo vrijeme nesmotreno i nepromiljeno otkrio ta
mi lei na srcu. ekao sam bez rijei, pritajeno, posmatrajui mindere na kojima je ekura ko
zna koliko puta sjedila, stvari, koje je ko zna koliko puta dodirnula, i sluao tetka.
Ispriao mi je da sultan eli da knjiga bude zavrena za hilja-dugodinjicu hidre. Na
padiah, uzdanica svijeta, elio je povo-dom hiljadite godinjice muslimanskog kalendara
pokazati da on i njegova drava mogu primjenjivati evropejske postupke kao i sami
Evropejci. Naredio je majstorima iluminacije, koji su bili veoma zauzeti jer je naruio i izradu

jedne sumarne, da ne izlaze iz svojih kua i da ne rade u radionicama, u guvi, nego kod kue.
Naravno, znao je da oni tajno dolaze kod mog tetka.
Vidjee glavnog majstora iluminacije, Osmana", rekao mi je tetak. Jedni govore da je
oslijepio, drugi da je izlapio. Ja mislim da je i slijep i senilan."
Iako tetak nije bio iluminator, sultan mu je dozvolio nadgledanje izrade jedne takve knjige to
je kvarilo odnose izmeu njega i Osmana.
Sjeajui se djetinjstva, posmatrao sam stvari u kui. Sjeao sam se, jo uvijek i nakon
dvanaest godina, plavog ilima izraenog u Kuli koji je leao na podu, bakrenog vra,
posluavnika za kafu, bakraa i fildana koji su preko Portugalije, stigli ak iz Kine na ta je
moja pokojna tetka bila veoma ponosna. Te stvari, kao i stalak za knjige sa rubovima
ukraenim sedefom, polica za turbane na zidu i jastuk od crvene kadife, ije mekoe sam se
sjetio dotaknuvi ga, prenesene iz kue na Aksaraju, gdje smo ekura i ja proveli svoje
djetinjstvo, jo uvijek su nosile neto od sjaja mojih sretnih iluminatorskih dana u toj kui.
Srea i iluminacije. elio bih da dragi itaoci koji poklanjaju panju mojoj pripovijesti i mojoj
muci, upamte ove dvije rijei kao ishodita mog svijeta. Ovdje sam nekad bio veoma sretan,
meu knjigama, perima i crteima. Zaljubio sam se i bio prognan iz ovog raja. Tokom godina
provedenih u ljubavnom izgnanstvu, mnogo sam razmiljao o tome koliko sam duan ekuri i
mojoj
1 'ubavi prema njoj, jer me je jo u mladosti nauila da optimistiki gledam na ivot i svijet.
Bio sam naivan, dijete, i nisam sum-;a0 da e mi ljubav biti uzvraena, pa sam radosno
prihvatao svijet, doivljavajui ga kao dobro mjesto. Sa takvim stavom, eto, prihvatio sam i
zavolio knjige koje mi je tetak tada davao da itam, poduavanja u medresi, iluminacije i
slikanje. Ipak, koliko taj dio veselog i blistavog obrazovanja dugujem ljubavi prema ekuri,
toliko odbacivanju moje ljubavi dugujem svoje mrane spoznaje koje su to razdoblje
zasjenile: elja da nestanem s plamenom koji gori na ognjitu u ledenim noima po sobama
hanova, snovienje kako sa enom koja lei pored mene padam u pusti bezdan, pomisao da ne
vrijedim ni pet para, da sam niko i nita - sve to mi je ekura ostavila u amanet.
Jesi li znao", upitao me je tetak kasnije, da poslije smrti nae due mogu sresti due onih
koji u svojim krevetima, na ovom svijetu spokojno spavaju?"
Nisam znao."
Nakon smrti eka nas dugo putovanje i zato se ne bojim umrijeti. Plaim se jedino da umrem
prije nego to zavrim knjigu za sultana."
Dok je jedna strana mog mozga vjerovala da sam snaniji, razumniji i pouzdaniji od tetka,
drugi dio bio je zaokupljen raz-miljanjem o preplaenom kaftanu, kojeg sam kupio dolazei
kod ovog ovjeka to prije dvanaest godina nije dozvolio da se oenim njegovom kerkom, o
srebrnom amu i ukraenom sedlu na konju kojega u izvesti iz tale i uzjahati kada siem niz
ste-penice.
Obeao sam da u mu javiti sve to saznam od iluminatora. Poljubio sam ga u ruku, siao niz
stepenice i izaao. Osjeajui hladnou snijega na sebi, sjetio sam se da nisam ni dijete ni
starac: radosno sam osjeao svijet na svojoj koi. Dok sam zatvarao vrata tale, dunuo je
vjetar. Dok sam kamenom poploanom stazom vodio konja u avliju, i konj i ja smo zadrhtali.
Njegove sna-ne noge proarane ilama, njegov nemir, neobuzdanost osjeao sam kao i svoje.
Izali smo na ulicu i, kad sam se spremao da skoim, zajaem konja i nestanem u uskim
sokacima kao junak iz Prie, preda mnom se pojavi jedna krupna ena nosei zaveljaj u
rukama. Ne znam odakle se pojavila ta Jevrejka u ruiastoj odjei, velika i iroka kao ormar,
ali pokretna i ivahna, ak i ko-ketna.

Junae, mome, vidim da si zgodan kao to se i pria", ree. Jesi li oenjen? Ili si jo uvijek
momak? Hoe li za svoju tajnu draganu kupiti svilenu maramu od Ester, najpoznatije istanbulske uline prodavaice?"
Ne."
,,A crveni pojas od atlasa?" Neu."
Nemoj ti meni, neu pa neu! Zar takav junak kao ti nema vjerenicu, tajnu ljubav? Ko zna
koliko uplakanih djevojaka sanja o tebi?"
U trenutku njeno tijelo se izvi poput gipkog tijela akrobate i zauujue graciozno privi se uz
mene. Istog trenutka, kao ma-ioniar, stvori u rukama neko pismo. Zgrabih ga hitro kao da
sam godinama vjebao ba za ovaj trenutak i stavih ga za pojas. Bilo je to veliko pismo, ispod
pojasa na svojoj ledenoj koi u predjelu izmeu struka i pupka osjeao sam ga kao eravicu.
Uzjai konja i kreni polagano", ree ulina prodavaica Ester. Idi uz ovaj zid u sokak,
skreni desno i produi mirno, ali im doe do nara, okreni se i pogledaj kuu iz koje si
izaao, u prozor preko puta."
Produila je svojim putem i zaas nestala. Uzjahao sam konja nespretno, kao poetnik. Srce je
udaralo, obuzeo me nemir, ruke nisu znale kako da dre uzde, ali kada su noge vrsto
obuhvatile konja, zavladae zdrav razum i vjetina, i nas dvojica, za-jednikim snagama
krenusmo lagano kao to je rekla Ester i od-jahasmo u uski sokak s desne strane!
Pomislio sam da moda i jesam privlaan, da me iza svakog prozorskog kapka i reetke tajno
posmatra neka ena iz mahale. Osjeao sam kao da e me opet obuzeti onaj isti plamen. Da li
to elim? Da li me hvata ista ona bolest od koje sam tolike godine bolovao? Odjednom,
proviri sunce i na trenutak me zbuni.
Gdje li je drvo nara? Da li je to ovo zakrljalo, otuno drvo? Jeste! Lagano sam se okrenuo u
stranu: prozor se nalazio tano ispred mene, ali tamo nije bio niko. Ester, vjetica, slagala me
je!
Dok sam razmiljao, odjednom se otvorie prozorski kapci okovani ledom i u tom okviru
prozora, koji je poslije dvanaest godina zasijao suncem obasjan, ugledam svoju ljubljenu,
njeno lijepo lice meu granama posutim snijegom. Da li je moja crno-oka ljubav gledala mene
ili neki drugi ivot negdje iza mene? Nisam dobro vidio da li je bila tuna ili nasmijana, ili se
moda tuno osmjehivala. Konju moj glupavi, ne prati ritam mog srca, uspori! Ipak, odluno
sam se okrenuo u sedlu i enjivo gledao u nju sve dok njeno tajanstveno, prefmjeno i njeno
lice nije iezlo iza bijelih grana. Kada sam proitao pismo, u kojem sam pronaao crte,
shvatio sam koliko smo ona i ja podsjeali na jednu hiljadu puta oslikanu priu. Na susret
liio je na Husrevov dolazak pod prozor voljene irin, samo je izmeu nas stajalo tuno drvo
nara. Osjetio sam ponovo plamen ljubavi i to onakav kakav je prikazan u knjigama koje
volimo i kojima se divimo.

8.
ZOVEM SE ESTER
Znam, zanima vas ta pie u pismu koje sam dala Crnom. I mene je zanimalo i saznala sam.
Ako elite, vratite se na poetak prie kao da unazad listate stranice, posluajte priu o onome
to se dogodilo prije nego to sam mu dala pismo.
Predvee, moj mu Nesim i ja, dvoje staraca, sjedimo kraj pei u naoj kui u jevrejskoj
mahali na ulazu u Zlatni rog i, staraki uzdiui, pokuavamo da se ugrijemo bacajui drva na
vatru. Ne obraajte vi panju na to to ja sebe nazivam starom. Kada svilene marame,
rukavice, arave, arene koulje s portugalskih laa, pa jo meu njima i skupe i jeftine
inuve, skrivene erdane, prstenje i narukvice, kojima se ene obraduju, strpam u zaveljaj i

prebacim preko ruku, obiem Istanbul uzdu i popri-jeko, zavirim u svaki sokak. Nema
pisma, ni prie koju nisam prenijela od vrata do vrata, polovinu istanbulskih djevojaka ja sam
udala, ali ne priam vam to hvale radi. Nego, kao to rekoh, sjedili smo predvee, kad
zausmo 'kuc-kuc'. Neko je bio na vratima i ja odem, otvorim, kad ono, blentava slukinja
Hajrija. U ruci joj pismo. Drhtei od zime, ili od uzbuenja, ne znam, ispria ona meni ta to
trai moja ekura.
Prvo pomislih da pismo treba odnijeti Hasanu, pa sam se zaudila. Lijepa ekura, znate, ima
mua koji se nikad nije vratio iz rata - ako mene pitate nesretnik je davno negdje zavrio. Taj
ratnik koji se nikad nee vratiti, ima jednog mahnitog brata po imenu Hasan. Ali, shvatim ja
da ekurino pismo nije namijenjeno Hasanu, ve nekom drugom. Poludjela je Ester od
radoznalosti ta pie u pismu. Na kraju sam saznala.
Vi i ja se ne poznajemo najbolje. Iskreno, odjednom sam osjetila neki stid. Neu rei kako
sam proitala pismo. Moda prezirete moju znatielju, ali vi kao niste radoznali poput berberina iz brijanice. Hajde da vam askom ispriam ta sam ula dok su mi itali pismo. Ovako
je pisala slatka ekura:
Efendi Crni, dolazi u moju kuu jer si blizak s mojim ocem. Ali, nemoj misliti da e od
mene dobiti bilo kakav znak. Mnogo se toga desilo otkako si otiao. Udala sam se i imam dva
sina. Jedan je Orhan, kojega si vidio kada je maloprije bio kod vas. etiri godine ekam mua
i ni o emu drugom ne razmiljam. Sa dvoje djece i starim ocem, moda sam pomalo
usamljena, bespomona i nejaka, moda ponekad osjeam da mi treba snaga i zatita
mukarca, ali neka nikome ne padne na pamet da bi se mogao okoristiti mojom situacijom.
Zbog toga te molim da vie ne dolazi. Jedanput si povrijedio moju ast i tada sam se
namuila da bih se opravdala pred ocem. U ovom pismu aljem ti sliku koju si mi nacrtao i
poslao dok si jo bio zaluen. Ne elim da gaji lane nade i da pogreno protumai bilo ta.
Pogreno je vjerovati da se ovjek moe zaljubiti gledajui sliku. Najbolje bi bilo da tvoja
noga nikada ne kroi preko naeg praga."
Jadnica ekura, nije ni mukarac, ni beg, ni paa pa da udari peat na kraju pisma! Na dnu
lista stajalo je samo prvo slovo njenog imena kao neka plaljiva ptiica.
Spomenula sam peat. Vjerovatno se pitate kako otvaram i zatvaram zapeaena pisma. Ona
zapravo nisu zapeaena. Moja draga ekura sigurno je mislila da je Ester nepismena Jevrejka
pa nee moi da ga proita. Ja sama ne umijem proitati vaa arapska slova, pa naem nekoga
ko umije. Ipak, vae pismo mogu savreno itati. Jeste li zbunjeni?
Hajde, objasniu vam tako da i najgluplji mogu shvatiti.
Ono to jedno pismo ima u sebi ne kazuju samo slova. Pismo se ita kao i knjiga, mirie se,
dodiruje, opipava. Zato pametni ljudi kau - itaj da vidimo ta kae pismo, a glupi - itaj ta
pie u pismu! Vjetina nije samo u tome da se proitaju slova, ve cijelo pismo. Hajde,
sluajte ta je ekura rekla.
Pismo aljem tajno, ali po Ester, jer to je njen posao i navika, to znai da mi nije stalo da
bude previe tajno.
Papir je ispresavijan vie puta kao burek, to istie tajnu koju nosi. Meutim, otvoreno je. A
pored njega je i jedan veliki crte. Izgleda kao da se zajednika tajna krije. Tako izgledaju
pisma u kojima se poziva na ljubav, a ne odbija.
To potvruje i miris. Toliko je neodreen da onaj koji bude drao pismo u ruci nee znati je li
ga namjerno ili sluajno namirisala (da li je to miris parfema ili njene ruke?), a opet dovoljno
omamljujui za svakoga. Mislim da e isto djelovati i na Crnog.
Ja sam Ester koja ne zna itati ni pisati, ali vidim po rukopisu graciozno treperenje slova kao
na blagom povjetarcu, pero koje kae: Ah, urim, piem na brzinu, nepaljivo jer ovo pismo
nije vano", a zapravo je potpuno suprotno. Rekavi maloprije" dok je govorila o Orhanu,
istie da je pismo napisano upravo u tom trenutku, ali panja s kojom je pisano govori da je
plan ranije smiljen.

Crte uz pismo govori o tome kako se lijepa irin, dok gleda sliku zgodnog Husreva,
zaljubljuje, kao to govori pria koju znam ak i ja, Jevrejka Ester. Sve istanbulske djevojke i
ene mataju o velikoj ljubavi i oboavaju ovu priu, ali prvi put sam vidjela da neko alje taj
crte u pismu.
Cesto se dogodi vama koji umijete itati i pisati da vas neko nepismen moli da mu proitate
pismo koje je dobio. Pismo je toliko potresno, uzbuujue i uznemirujue da vas vlasnica
pisma, iako je obuzeta sramom to ste dio njene intime, srameljivo moli da joj ga jo jednom
proitate. I opet itate. Na kraju je toliko puta proitano da ga znate napamet. Zatim uzima
pismo u ruke i pita vas: Je li ovdje rekao ovo?" i Pie li tu ono?" i gleda u slova koja
pokazujete vrhom prsta, iako ne zna proitati. Dok oiju punih suza gledaju are slova koje
prave rijei, ne umiju ih proitati, a napamet ih znaju, ponekad se toliko rastuim i doe mi da
ih poljubim, a zaboravim da sama ne umijem da itam i piem.
A ima i takvih nesretnika, pazite da ne budete kao oni, koji, kad djevojka poeli da uzme
pismo, da ga ponovo dotakne i po-gleda, iako ne zna gdje je koja rije, kau: Nepismena si,
ta hoe, ta e ponovo gledati?" Neki nee da vrate pismo djevojci, kao da je njihovo i
onda na mene doe red da se svaam i vratim pismo. Eto, tako sam dobra ja, Ester i ako vas
volim, pomoi u vam.
9.
JA, EKURA
Zato sam bila na prozoru ba onda kada je Crni projahao na svom konju? Zato sam u tom
trenutku otvorila kapke na prozorima i dugo ga posmatrala kroz snijegom prekrivene grane
nara? Ne znam tano. Ja sam poslala Hajriju da pronae Ester i znala sam, svakako, da e
Crni proi ovuda. U meuvremenu, popela sam se u sobu koja je okrenuta prema stablu nara,
sobu sa zidnim ormarom, da pogledam arave u sanducima. Kada sam svom snagom gurnula
kapke, jer sam poeljela da otvorim prozor, sobu je obasjalo sunce. Zastavi, zaslijepljena
suncem srela sam se oi u oi s Crnim. Bilo je predivno!
Odrastao je, sazreo, izgubio je onu mladalaku nespretnost i bio je lijep. Gle, ekura", srce
ree, Crni nije samo zgodan, po-gledaj ga u oi, njegovo srce je kao djeije, isto i
usamljeno. Udaj se za njega." No, ja sam ve poslala pismo koje govori suprotno.
Jo kao dvanaestogodinjakinja znala sam da sam zrelija od njega iako je bio stariji od mene
dvanaest godina. Umjesto da tada stane ispred mene uspravan kao pravi mukarac i kae da e
uraditi ovo ili ono, da e skoiti odande, popeti se onamo, on se skrivao iza knjiga i crtea kao
da se srami. Poslije se i on zaljubio u mene. Nacrtao mi je jedan crte i tako otkrio svoju
ljubav. Oboje smo bili ve odrasli. Kada sam napunila dvanaest godina, osjeala sam kako me
Crni vie ne moe pogledati, kao da se plaio da u u njegovim oima vidjeti ljubav. Na
primjer, rekao bi: Hoe li mi dodati no sa drkom od slonovae?", gledao bi no i ne bi
mogao da me pogleda u oi. Ako bih ga pitala, na primjer: Voli li erbe od vianja?", ne bi
potvrdio smijekom ili izrazom lica kako i sami inimo punim ustima, nego bi glasno rekao:
Da!" kao da govori gluvom ovjeku. Jer, od straha nije smio da pogleda moje lice. Tada sam
bila veoma lijepa. Svi mukarci koji bi uspjeli da me vide, pa makar i izdaleka ili kroz
zavjese, iza odkrinutih vrata ili iza sloja tkanine, zaljubili bi se u mene. Ovo vam govorim,
ne da bih se hvalila, nego da biste razumjeli moju priu i podijelili moju tugu.
U poznatoj pripovijesti o Husrevu i irin postoji trenutak koji je esto bio predmet naih
razgovora. apur, Husrevov prijatelj, elio je da se Husrev i irin zavole. Jednoga dana kada
je irin sa svojim dvorjankama pola u etnju, apur kradom postavi Husrevovu sliku na
granu drveta pod kojim su sjedile i odmarale se. Kada je ugledala sliku lijepog Husreva na
drvetu u tom pre-lijepom vrtu, irin se zaljubila. Bilo je mnogo pokuaja da se nacrta taj
trenutak, ili, kako to iluminatori zovu, scena, u kojoj irin zadivljeno i zbunjeno gleda

Husrevovu sliku koja visi sa grane. Crni je mnogo puta vidio taj crte dok je radio s mojim
ocem, a nekoliko puta ga je i sam nacrtao, gledajui paljivo original i izraujui vjernu
kopiju. Kasnije, kada se zaljubio u mene, izradio je jo jedan. No, umjesto Husreva i irin
nacrtao je sebe i mene, Crnog i ekuru. Da ispod nije bilo napisano da smo to on i ja, samo ja
bih znala da smo to mi, jer deavalo se da ponekad u ali nacrta sebe i mene: ja u plavom, a on
u crvenom. Ovog puta, kao da to nije dovoljno, ispod crtea Husreva i irin napisao je naa
imena. Kao neki prijestupniki dokaz crte je ostavio tamo gdje u moi da ga pronaem i
pobjegao. Sjeam se daje posma-trao kako ga gledam i pratio kako u reagovati.
Jako dobro sam znala da se ne bih mogla zaljubiti u njega kao irin, pa sam se pravila da ne
shvatam. Te Ijetnje veeri, kada se Crni vratio kui, pokuavali smo da se osvjeimo sirupom
od vianja rashlaenim ledom koji je stigao ak iz gore Uludag i ja sam rekla ocu da mi je
Crni izjavio ljubav. Crni je tada tek zavrio medresu. Uiteljevao je po sirotinjskim mahalama
i poku avao da se priblii veoma monom i uglednom Naim-pai, zbog elje moga oca. Moj
otac mislio je da Crni mata, lebdi. On se namuio da Crni ude u krug Naim-painih slugu i da
se zaposli kao pisar, govorei da se sam Crni ne trudi mnogo i da se ponaa nezrelo. Te veeri
rekao je: Siromaak je sebi postavio visok cilj." I ne obraajui panju na majku, rekao:
Pametniji je nego to smo mislili."
Tuna srca sjeam se svega to je moj otac uinio poslije toga, kako sam izbjegavala Crnog,
kako je prestao posjeivati nau kuu, a zatim i cijelu etvrt, ali ne elim to da pominjem jer
biste zamrzili i mene i mog oca. Vjerujte, drugog izlaza nije bilo. Jasno se vidjelo da je ljubav
beznadena, ko ne zna pravila ui se na sopstvenom iskustvu, i pametan ovjek jednostavno
kae: Nismo bili jedno za drugo" ili Tako je moralo biti." Moja majka je nekoliko puta
molila: Nemojte slomiti srce djeaku." Crni je tada imao dvadeset etiri godine, ali ga je
majka jo uvijek smatrala djetetom. Otac je izjavu Crnog smatrao drskim djelom i mo-gue je
da je namjerno preuo majinu molbu.
Iako ga nismo potpuno zaboravili, kada se proulo da je otiao iz Istanbula, vie ga nije bilo u
naim srcima. Poto godinama nije bilo glasa o njemu, smatrala sam da njegov crte, nacrtan
u tajnosti, mogu zadrati i sauvati kao uspomenu na djetinjstvo i kao znak prijateljstva. Da
ga moj otac, a kasnije i moj mu, ne bi pronali i nervirali se zbog ljubomore, naa imena,
Crni i ekura, napisana u dnu crtea prekrila sam tako da izgleda kao da je sluajno kanulo
oevo hasanpaa mastilo te su od kapljica nastali cvjetovi. Ako neko eli da prigovori zato to
sam mu se ukazala na prozoru, budui da sam mu danas vratila crte, moda e se malo
posramiti, ili bar malo zamisliti.
Nakon dvanaest godina opet sam bila pred njim. Neko vrijeme poslije toga ostala sam na
prozoru obasjanom crvenilom veernjeg sunca i, dok mi nije bilo ve prilino hladno,
zadivljeno sam posmatrala kako je pod tom svjetlou vrt bio obavijen biagocrvenkastom i
narandastom bojom. Nije bilo ni daka vjetra. Nisam brinula o tome da li e me pokraj
otvorenog prozora vidjeti neki prolaznik, ili moj otac, ili da e se vratiti na konju i proi
ispred. Mesrura, jedna od Ziver-painih keri, s kojima jed-nom nedjeljno, smijui se i alei,
odlazim u hamam, ona koja se neprestano smije i u najneobinijim trenucima smisli neto najnevjerovatnije, jednom mi je rekla da ni sam ovjek nikada ne zna ta zapravo misli. Ja
razmiljam ovako: ponekad neto kaem i dok to izgovaram, shvatam da sam tako i mislila,
ali im to shvatim, ve mislim suprotno.
Raalostila sam se zbog toga to je, kao i moj mu, nestao bez traga i siroti efendi Prefmjeni.
On je bio jedan od iluminatora koje je otac pozivao u kuu, a koje sam ja, otkriu tajnu,
kradom posmatrala. Bio je najruniji i najsiromaniji duhom.
Zatvorila sam prozorske kapke, izala iz sobe i sila u kuhinju.
Mama, evket nije posluao", ree Orhan. Dok je Crni izvodio konja iz tale, on je izaao iz
kuhinje i gledao ga kroz otvor."
Pa ta!" viknu evket, drei u ruci havan. ,,I mama ga je gledala kroz rupu u ormanu."

Hajrija", rekoh, veeras im ispeci hljeb s marcipanom i eerom na malo maslaca."

Orhan je poskakivao od radosti, a evket nije progovarao.
Dok sam se penjala uz stepenice, prestigli su me viui i dok su me obilazili, gurajui se i
veselo podvriskujui, nasmijala sam se i rekla: Polako, polako, vragolani jedni!" Obojicu
sam lagano potapala po leima.
Ba je lijepo provoditi veeri kod kue s djecom! Moj otac se zadubio u tiinu knjige. Otiao
je gost", rekoh. Nadam se da vas nije zamorio."
Ni najmanje", ree. Bilo mi je lijepo. Pun je potovanja Prema svom tetku, kao nekad."
Dobro."
Ali i oprezan i proraunat."
Rekao je, omalovaavajui ga, prije s namjerom da zavri razgovor nego da vidi moju
reakciju. U neko drugo vrijeme ve bih mu otro uzvratila. Ipak, ovog puta pomislila sam na
tog ovjeka i vidjela ga kako jo uvijek jae na bijelom konju. I zadrhtala sam.
Kasnije, ne znam kako, naoh se u sobi s plakarom u zagrljaju s Orhanom. I evket nam je
priao. Na trenutak su se malo gurkali. Kad sam pomislila da su zapoeli svau, padosmo sve
troje na seiju. Mazila sam ih kao tenad, ljubila potiljak i kosu, grlila ih osjeajui njihovu
teinu na svojim grudima.
Uh", rekoh. Kosa vam ne mirie. Sutra idete s Hajrijom u hamam."
Ne elim u hamam s Hajrijom", ree evket. Zar si ve odrastao?"
Majko, zato si obukla tu lijepu ljubiastu koulju?", upitao je evket.
Otila sam u susjednu sobu i skinula ljubiastu koulju. Obukla sam blijedozelenu koju stalno
nosim. Bilo mi je hladno. Dok sam se presvlaila, najeila sam se, ali sam osjetila kako mi
koa gori, a tijelo buja od ivota. Rumenilo na mojim obrazima sasvim se razmazalo dok sam
se mazila s djecom i ja ga potpuno razmazah, pljunuvi u dlanove. Znate li da mi svi, moja
blia i dalja rodbina, ene iz hamama i svako ko me vidi kae da izgledam kao
esnaestogodinjakinja, a ne kao starija dvadesetetvorogodinja ena, majka dvoje dece?
elim da im vjerujete, da im i vi povjerujete, je li vam jasno, inae vam neu vie priati.
Nemojte da vam bude udno to razgovaram s vama. Godinama sam posmatrala slike u
oevim knjigama tragajui za enama, ljepoticama. Ima ih prilino rijetko i uvijek stidljivo i
smjerno gledaju preda se ili, u najboljem sluaju, gledaju se meusobno, kao da trae oprost.
Nikada ne gledaju na svijet kao mukarci, ratnici i carevi ponosno uzdignuta ela. Ali, u
jeftinim, na brzinu oslikanim knjigama, dogaa se da, zbog slikareve nepanje, ene ne
gledaju prema zemlji, niti u bilo ta na slici, na primjer pehar ili ljubljenog, ve pravo itaoca
u oi. Uvijek sam se pitala ko je taj italac u kojeg gledaju.
Najeim se kad pomislim na knjige stare dva vijeka, ak iz famerlanovog doba, i tomova koje
radoznali kauri plaaju zlatom i odnose u svoje zemlje: moda e jednoga dana neko iz dajete
zemlje sluati i ovu moju pripovijest. Zar to nije elja da se i dalje ivi u knjizi, zar svi sultani
i veziri ne plaaju zlatom onima koji piu knjige o njima ili posveene njima? Kada osjetim tu
elju u sebi i ja, kao i te prelijepe ene, koje jednim okom posma-traju ivot u knjizi a drugim
svijet izvan nje, elim da razgovaram s vama koji me posmatrate iz nepoznatog mjesta u
nepoznato vrijeme. Lijepa sam, pametna i dopada mi se to me posmatrate. ak i ako poneto
slaem, inim to zato da ne steknete pogreno
miljenje o meni.
Primijetili ste, moj otac me jako voli. Prije mene imao je trojicu sinova, ali ih je Alah, jednog
po jednog, pozvao sebi, a mene je potedio. Moj otac me je uvijek uvao i nisam se udala za
ovjeka po njegovom izboru; pola sam za jednog spahiju u kojeg sam se zagledala. Da se
pitalo mog oca, ovjek kojem bi on dao moju ruku morao je biti najvei naunik, znati
umjetnost i ilu-minaciju, biti moan, imati vlast i biti bogat kao Krez, a poto takvog nema,
trebalo je da sjedim u kui i ekam. O ljepoti mog mua nadaleko se ulo; poslala sam mu
glas preko provodadija i on me je presreo jednom prilikom na povratku iz hamama. Oi su

mu bile vatrene i ja sam se odmah zaljubila u njega. Bio je ljepotan, tamne kose, bijelog lica i
zelenih oiju, imao je snane ru-ke, ali je djelovao nevino i mirno kao dijete u snu. inilo mi
se da pomalo mirie na krv, vjerovatno zato to je svoju snagu troio ubijajui ljude u
ratovima i skupljajui ratni plijen, ali kod kue je bio njean i blag poput ene.
Moj otac ga nije elio prihvatiti jer ga je smatrao siromanim ratnikom i pristao je na moju
udaju tek kada sam mu zaprijetila samoubistvom, a on je jurio iz bitke u bitku dokazujui
svoje junatvo i tako stekao timar od deset hiljada aki na emu su nam svi zavidjeli.
Nisam se brinula kada prije etiri godine nije doao kui iz Safavida sa svojom vojskom. S
godinama postajao je sve vjetiji, sam poduzimao podvige, donosio sve vei plijen, dobijao
vei timar, obuavao vie vojnika. Bivalo je i svjedoka koji su priali kako se odvojio od
pjeake vojske i krenuo u planine. U poetku sam se nadala da e se svakog asa vratiti, ali
nakon dvije godine postepeno sam se navikla na to da ga nema i, uvidjevi da je Istanbul pun
ena iji su muevi ratnici nestali, saivjela sam se sa svojim stanjem.
Sinovi i ja smo se nou grlili u krevetu jecajui. I lagala sam im da ne bi plakali kako je taj i
taj rekao da postoji dokaz da e se otac vratiti prije proljea, da bi kasnije te lai oni prenosili
drugima, one bi ile od usta do usta i vratile se meni kao mutuluk, a ja bih povjerovala u njih.
ivjeli smo na arikapiji u iznajmljenoj kui s ocem mog mua, koji je bio porijeklom
Abhaz, siromaan ali gospodin, i djeverom koji je takoe imao zelene oi. Nakon to mi je
mu nestao, nastale su nevolje. Svekar, koji je napustio svoj posao - proizvodnju ogledala
kada mu se stariji sin obogatio, ponovo je poeo raditi. Kako je vie zaraivao na carinarnici,
tako je Hasan, neoenjeni brat moga mua, poeo izigravati glavu kue. Jedne zime,
strahujui da nee skupiti novac za kiriju, brzo su robinju koja je obavljala kune poslove
odveli na sajam i prodali, a od mene su traili da obavljam njene poslove, da kuham, perem
rublje, ak i da odlazim u nabavku i na trnicu. Nisam im se suprotstavila ve sam utke
poela sve raditi. Ali, kada je Hasan ostao bez robinje koju je nou odvodio u svoju sobu i
poeo navaljivati na moja vrata, nisam znala ta da radim.
Mogla sam se odmah vratiti u oevu kuu, ali po kadijinom miljenju moj mu je bio jo
uvijek zakonski iv i ako ih razljutim, mogli bi na silu da vrate mene i moju djecu u kuu mog
mua, i jo mene i mog oca kazniti i poniziti. Iskreno, mogla sam se i predati Hasanu koji je
bio ovjekoljubiv i razuman i vie nego moj mu, a bio je veoma zaljubljen u mene. Ali, ako
budem ne-promiljena, ne bih postala njegova ena, ve, sauvaj boe, njegova robinja. Jer,
proglaenje smrti mog mua nije poeljno za njih; mogla bih traiti svoj dio nasljedstva, ili ih
napustiti i vratiti se s djecom ocu. Ako moj mu nije mrtav, po kadijinom mi-ljenju, ne mogu
se udati za Hasana. Isto tako, poto se ne bih mogla udati ni za koga drugog, ostala bih vezana
za njihovu kuu i za taj brak, i injenica da mi je mu nestao i ta beskrajna neizvjesnost njima
je odgovarala. Jer, nemojte zaboraviti, ja sam
obavljala kune poslove, kuhala i prala, a pored toga jedan od njih dvojice bio je zaljubljen u
mene.
Najbolje rjeenje za mog svekra i Hasana bilo je da se udam za Hasana, ali prije toga trebalo
je pogoditi se sa svjedocima i ubijediti kadiju. I poto bi najblii srodnici mog mua, njegov
otac i brat, pristali na to i ne bi bilo nikoga da im protivrjei, vje-rovatno bi kadija povjerovao
svjedocima potplaenim sa nekoliko aki da je moj mu mrtav. Najtee bi bilo ubijediti
Hasana da neu napustiti kuu kao udovica, da neu traiti nasljedstvo ni novac zbog braka s
njim i, ono najvanije, da u svojom voljom poi za njega. Znala sam da je najbolji nain da
spavam sa Hasa-nom i uvjerim ga da ga volim, a ne da elim da ga se na taj nain oslobodim.
Da sam se potrudila, mogla sam se zaljubiti u Hasana. Od mog nestalog mua bio je mlai
osam godina i kad je moj mu bio kod kue, bio mi je kao brat, to nas je zbliilo. Sviala mi
se njegova nenametljivot i strastvenost, uivanje kad se igrao s mojom djecom, enja s
kojom me je gledao kao da sam aa hladnog erbeta od vinje, a on umire od ei. Ali znala
sam da se moram jako potruditi da zavolim nekoga ko je od mene napravio pralju i ko mirne

due gleda kako kao robinja i slukinja ski-tam i kupujem po ariji i pijaci. U to vrijeme,
kada sam odlazila u oevu kuu i dugo plakala gledajui lonce, kuhinjsko posue i olje, a
nou spavala zagrljena s djeacima, Hasan mi nije pruio priliku da ga zavolim. Bio je
nepristojan jer nije mogao da povjeruje da bih se mogla zaljubiti u njega to bi omoguilo da
se nas dvoje uzmemo.
Nije vjerovao u sebe. Dva-tri puta nasrnuo je na mene da me poljubi, miluje, govorio je da mi
se mu nikad nee vratiti, prijetio da e me ubiti, plakao kao dijete, a ja sam na kraju shvatila
da se neu moi udati za njega, jer njegova naglost i brzopletost nisu davale mogunost da se
probudi istinska i plemenita ljubav iz bajke.
Kada je jedne noi grunuo na vrata sobe u kojoj smo djeca i ja spavali, odmah sam ustala i, ne
obazirui se na to da li u uplaiti djecu, na sav glas sam povikala kako su kuu zaposjeli zli
duhovi. Probudila sam svekra i svojim urlanjem i strahom od dina, razotkrila Hasana,
njegovog sina, ija strast jo nije bila nestala. U tim kricima i besmislicama o dinima
razboriti starac je spoznao stranu istinu - da mu je sin pijan i da nedolino nasre na enu
njegovog drugog sina, majku dvoje djece. Kada sam rekla da neu spavati do jutra i da u
sjediti na vratima da sinove zatitim od dina, utio je. Ujutro kada sam im rekla da u s
djecom na due vrijeme otii kod oca da brinem o bolesnom roditelju, prihvatio je poraz.
Vratila sam se u oevu kuu i ponijela sa sobom neke uspomene na brani ivot, stvari koje
mi je mu donosio s ratita, a koje nije rasprodao: asovnik sa zvoncem za-plijenjen u
Maarskoj, bi izraen od tetive najsnanijeg arapskog konja, komplet za ah od slonovae
napravljen u Tabrizu, koji su djeaci koristili kad bi se igrali rata, i srebrne svijenjake koji su
bili trofej iz bitke za Nahdivar, zbog kojih sam se esto svaala da ih ne prodaju.
Napustila sam dom svog nestalog mua i, kao to sam oekivala, to je pretvorilo Hasanovu
strasnu ljubav prema meni u beznadean ali vrijedan plamen. Znao je da ga otac nee
podrati, pa je, umjesto prijetnji, slao ljubavna pisma sa pticama, la-vovima suznih oiju i
alosnim gazelama u uglovima. Neu kriti od vas da sam skoro ponovo poela da iitavam ta
pisma koja, ako ih nije pisao i oslikavao neki njegov prijatelj, otkrivaju bogat svijet Hasanove
mate to nisam primijetila dok smo ivjeli pod istim krovom. Zbog toga to je u posljednjim
pismima tvrdio kako me nee tjerati da radim kao robinja jer sada vie zarauje, zbog naina
na koji mi se obraao s potovanjem, aljivo i njeno, zbog beskrajnih svaa i izvoljevanja
moje djece, zbog oevih jadikovki, otvorila sam kapke mog prozora da bih uzdahnula.
Prije nego to je Hajrija postavila sto za veeru, napravila sam ocu mlaki napitak od najboljeg
svjeeg cvijeta urmi donesenih iz Arabije, dodala kaiku meda i malo limunovog soka,
polagano ula kod njega i dok je itao Knjigu due, kao duh neujno stavila napitak pored
njega onako kako on eli.
alosnim i slabanim glasom upitao me je: Pada li snijeg?" i ja sam tada shvatila da e to biti
posljednji snijeg u njegovom i-votu.
JA SAM DRVO
Ja sam usamljeno drvo. Plaem kad pada kia. U ime Alaha posluajte moju priu. Popijte
kafu, otjerajte san, irom otvorite oi, paljivo gledajte i pripovijedau vam zato sam tako
usamljen.
Kau da sam nacrtan na brzinu, na neobraenom, grubom papiru, zato to iza medahovih lea
treba da stoji crte stabla. Tano je. Sada pokraj mene nema drugih tankih stabala, stepskih
travki sa sedam listova, vijugavih mranih stijena koje ponekad lie na ejtana ili ovjeka,
usplahirenih oblaka u kineskom stilu. Samo zemlja, nebo, horizont i ja. Ali je moja pria
mnogo zamrenija.

Nije vano da li u, kao drvo, biti dio knjige. Nespokojan sam to ja, kao crte drveta, nisam
stranica bilo kakve knjige. Pada mi na pamet da bi se moglo desiti da, kad ve nisam dio
knjige, moj crte bude okaen na zid pa da mi se klanjaju i oboavaju me, kao to to ine
idolopoklonci i bezbonici. U tajnosti se ponosim, da me ne uju sljedbenici Erzurumi-hode,
a opet, jako se stidim i bojim.
3.
Pravi razlog moje usamljenosti jeste taj to ne znam koje sam prie dio. Trebalo je da
budem dio jedne, ali ispao sam iz
nje, kao list sa drveta. Ispriau vam:
PRIA O MOM ISPADANJU IZ MOJE PRIE POPUT LISTA S DRVETA
Persijski ah Tahmasp, najljui neprijatelj Osmanlija i najvei ljubitelj iluminacije meu
svjetskim vladarima, prije etrdeset godina poeo je da se gubi i nije mu vie bilo vano ono
to je volio, a na prvom mjestu mu bijahu zabava, vino, muzika, poezija i slikarstvo. Kada je
ostavio i kafu, mozak je stao; zbog nepovjerenja karakteristinog za namrgoene i mrane
starce, da bi bio daleko od osmanlijske vojske, svoj prijesto je iz Tabriza, koji je u to vrijeme
pripadao Persijancima, preselio u Gazvin. Jo vie je ostario i jednoga dana ga je zaposjeo
din. Doivio je nervni slom i zavjetovao se da e se zauvijek odrei vina, lijepih momaka i
slikanja, to je dokaz da je, kada je izgubio ljubav prema kafi, uzvieni ah izgubio i zdrav
razum.
Tako su se udotvorni knjigovesci, kaligrafi, iluminatori i minijaturisti, koji su dvadesetak
godina u Tabrizu stvarali najvea svjetska uda, rasprili kao ptice na sve strane svijeta.
Sultan Ibrahim Mirza, neak i zet aha Tahmaspa, doveo je najbolje majstore u Maad, gdje je
bio valija, smjestio ih u kaligrafsku radionicu i zapovijedio prepisivanje svih sedam mesnevija
Heft evreng koje je napisao pjesnik Dami, najvei pjesnik timuridske epohe u Heratu. Kada
je uo za tu sjajnu knjigu, ah Tahmasp, ljubomoran na svog pametnog i lijepog neaka kojeg
je istovremeno i volio i zavidio mu i alio to mu je dao svoju kerku za enu, protjera ga u
nastupu gnjeva s mjesta valije u Maadu i poalje u grad Kain, a zatim, u novom naletu
ljutnje, u jo manji Sebzevar. I opet su se kaligrafi i iluminatori iz Meheda razmilili po
drugim gradovima i zemljama, po radionicama drugih sulta-na i prineva.
No, nekim udom, velianstvena knjiga sultana Ibrahima Mirze nije ostala nedovrena - imao
je pravog odanog knjiniara. Taj ovjek je sjeo na konja i otiao u iraz da nae najboljeg
pozlatara, odatle je dvije stranice odnio u Isfahan do kaligrafa koji pie najfinijim stilom
zvanim nastalik, potom je preko planina stigao u Buharu i jednom velikom majstoru
iluminacije koji radi na dvoru uzbekog kana dao je da osmisli kompoziciju i nacrta likove;
zatim je otiao do Herata gdje je poluslijepi stari kaligraf po sjeanju nacrtao vijugave travke i
listove, a drugi je u stilu zvanom rika zlatnim slovima napisao tekst na ploi iznad vrata, i nakon toga ponovo je otiao na jug u Kain kod sultana Ibrahima Mirze da mu pokae stranicu
koju je tokom est mjeseci napola zavrio i dobio pohvalu za to.
Kada im je postalo jasno da, ako budu radili na taj nain, knjiga nikada nee biti dovrena,
unajmili su tatarske glasnike. Uz stranicu koju je trebalo ukrasiti, svakome su nosili i jedno
pismo gdje je objanjeno ta se od njih trai. Tako su glasonoe nosei stranice knjige proli
itav Horasan, Uzbekistan i Transoksa-niju. to su glasnici bili bri, i knjiga je bre
napredovala. U nekom karavansaraju iz kojeg se uje zavijanje vukova u snjenoj noi
ponekad bi se sreli pedeset deveti i sto ezdeset drugi list, i kad bi u prijateljskom razgovoru
shvatili da rade za istu knjigu, pokuavali bi da saznaju gdje se tano u kojoj mesneviji nalaze,
pogaajui redoslijed stranica koje bi donijeli iz svojih soba.
Na jednoj stranici te knjige, koja je, naalost, kako sam uo, zavrena, trebalo'je da budem i
ja. Po nesrei, jednog zimskog dana drumski razbojnici presreli su tatarskog glasonou koji je,
nosei me, prolazio kroz stjenovite klance. Prvo su jadnog Tatarina pretukli, a zatim orobili,
silovali i bezduno ubili. Zbog toga ja ne znam sa koje stranice sam ispao. elim da me
pogledate i razmislite: je li trebalo da pravim sjenoviti hlad Mednunu, koji je pre-ruen u

obanina iao u posjetu Lejli u njenom atoru? Ili je trebalo da utonem u no kake bih
prikazao tamu u dui beznade-nog i nevjernog ovjeka? Volio bih da pratim sreu dvoje
ljubavnika koji su se sakrili od cijelog svijeta, preli preko sedam mora i pronali mir na
ostrvu punom voa i ptica! Ili da bacam sjenku na posljednje trenutke Aleksandra Velikog,
koji danima krvari iz nosa zbog sunanog udara na osvajakom pohodu na Indiju? Ili je
trebalo da budem simbol snage i godina oca koji svom sinu daje savjete o ljubavi i ivotu?
Koju je priu trebalo da osmislim i uljepam?
Jedan od razbojnika koji su ubili kurira, mene odnijeli i nosali po planinama i gradovima,
povremeno je uviao moju vrijednost, iskazivao svoju prefmjenost shvatajui da je gledanje
slike drveta prijatnije od gledanja samog drveta, ali s obzirom na to da nije znao iz koje je
prie drvo koje posmatra, ubrzo sam mu dosadio. Nosio me je od grada do grada, ali hajduk
me nije, kako sam se plaio, pocijepao i bacio, ve me je u nekom hanu prodao jednom finom
ovjeku za vr vina. Taj ubogi ovjek ponekad me je nou, uz svjetlost svijea, dugo gledao i
plakao. Kada je nesretnik umro, rasprodali su njegovu ostavtinu. Otkupio me je majstor
medah i ja sam stigao ak do Istanbula. Sada sam sretan i ast mi je to se nalazim meu
vama, iluminatorima osmanlij-skog padiaha, udesnih ruku, sokolovih oiju, vrste volje,
njenih zglobova i osjeajne due. Molim vas, tako vam Alaha, ne vjerujte onima koji govore
da me je neki majstor iluminacije na brzinu nacrtao na grubom papiru da bih visio na zidu.
Kakvih sve besramnih lai, kleveta i podvaljivanja ima, posluajte sad! Sino je, sjetite se,
moj majstor medah ovdje na zid objesio crte nekakvog psa, prepriavao je avanture
nevaspitane ivotinje i istovremeno priao o dogaajima jednog Husret-ho-de iz Erzuruma!
E, sad oni koji se priklanjaju Husret-hodi nisu dobro razumjeli: mi smo, toboe, govorili
protiv njega. Zar bismo mogli kazati da je preuzvieni efendi vaiz tikva bez korijena? Boe
sauvaj! Zar bismo tako neto mogli uopte i po-misliti?! Kakvo spletkarenje, kakvo
izmiljanje! S obzirom na to da se ime Husret iz Erzuruma lako pobrka sa imenom Nusret iz
Erzuruma, ispriau vam priu o drvetu i Nedret-hodi Zrikavom.
Dakle, Nedret-hoda Zrikavi iz Sivasa, pored toga to je proklinjao ljubav prema lijepim
mladiima i iluminaciji, priao je kako je i kafa ejtanska rabota i da e oni koji je piju zavriti
u dehenemu. E, moj Sivaslijo, zaboravi li kako se ova moja najvea grana savila? Ispriau
vam, ali zakunite se da neete rei nikome, da vas Alah sauva od kleveta. Jednog jutra, vidim
ja, ogroman ovjek, maala, visok kao minaret, ruku poput lavljih apa, kao div, zajedno sa
gore pomenutim popeo se na moju granu i tu skriveni mojim bujnim liem, rade, da prostite,
one stvari. Div, za kojeg sam kasnije shvatio da je ejtan, uhvatio onog naeg, strasno ga
ljubei i apuui: Kafa je haram, kafa je grijeh..." Prema tome, onaj koji vjeruje u tetnost
kafe ne vjeruje za-povijedima nae vjere ve ejtanu.
Na kraju, ispriau vam neto i o franakim slikarima; ako ima onih kojima slue kao uzor,
neka im to bude nauk. Ti franaki slikari slikaju lica kraljeva, svetenika, plemia i ena, tako
da prema slici moe tu osobu na ulici prepoznati. Njihove ene ionako slobodno etaju
ulicom, pa sad zamislite ega tu jo moe biti. Kao da im ni to nije dovoljno, otili su jo
dalje. Ne mislim u podvoenju nego u slikarstvu.
etali jednom tako nekom franakom livadom veliki franaki slikar i neki drugi veliki
umjetnik te razgovarali o umijeu i umjetnosti. Tokom etnje pred njima se pojavi uma. Onaj
vjetiji u slikarstvu, ree onom drugom: Slikanje novim stilom zah-tijeva veliki talenat. Kad
nacrta neko drvo u ovoj umi, svako ko
leda sliku, ako poeli, moe doi ovamo i prepoznati ga meu ostalima na osnovu te slike."
Alahu sam zahvalan ja, ubogo drvo pred vama, to me nisu nacrtali s takvim naumom. Ne
zbog toga to se plaim da bi me, nacrtanog na taj nain, istanbulski psi zapiavali mislei da
sam pravo drvo, nego zato to ne elim da budem pravo drvo, nego ono to drvo predstavlja.

11.
ZOVEM SE CRNI
Snijeg je kasno poeo da pada i sipao je do jutra. Cijelu no, uvijek iznova, iitavao sam
ekurino pismo. Hodao sam nervozno tamo-amo po praznoj sobi u pustoj kui, prilazio
svijenjaku i pomou titrave slabane svjetlosti svijee, posmatrao razdraljivo treperenje
ljutitih slova moje ljubljene, kako sve pokuava ne bi li me prevarila, i njihovo preplitanje
zdesna nalijevo. Na trenutak pred oima bi mi se ukazao prozorski kapak koji je iznenada
otvorila moja ljubljena, i na njemu njezino lijepo lice i tuni smijeak. Ugledavi njeno lice,
zaboravio sam sva ona lica kojih sam se u posljednjih est-sedam godina prisjeao, mislei da
su ona lica sa usnama boje vinje koja su postajala sve ira, zapravo ekura.
Tokom noi sanjario sam o braku. Sanjajui, nisam sumnjao u svoju ljubav niti u to da mi je
uzvraena. Vjenali smo se sretni, ali ta srea je poela da se rasplinjuje u nekakvoj kui sa
stepenicama; nisam uspijevao da pronaem dobar posao, svaao sam se sa enom, a ona se
nije osvrtala na moje rijei.
Shvatio sam da su te mrane misli iz poglavlja o loim stranama braka iz Gazalijevog djela
Oivljavanje vjerskih nauka, koje sam itao noima, kao usamljeni neenja, u Arabiji i sjetio
sam se da se o dobrim stranama branog ivota mnogo vie govori. Iako sam uporno tjerao
sebe da se sjetim svih dobrih strana braka, koje sam toliko puta itao, sjetio sam se samo
dvije. Kada se mukarac oeni, neko mu kuu dovodi u red, ali u kui sa stepenicama nije bilo
nikakvog reda. Drugo, brakom se izbjegava samozadovoljavanje, zbog kojeg sam osjeao
grizu savjesti, kao i od skitanja po mranim sokacima za svodnicima u potrazi za kurvama,
zbog ega me je jo vie pekla savjest.
Pomisao na oslobaanje u kasnoj noi opet me je navela na masturbaciju. Kako bih tijelo i
mozak to prije oslobodio te elje, kao i obino povukao sam se u jedan ugao sobe, ali shvatih
da ne mogu masturbirati. Poslije dvanaest godina opet sam bio zaljubljen!
Taj oigledni dokaz ispunio me je uzbuenjem i strahom zbog ega sam usplahireno etao po
sobi kao plamen svijee. Ako je ekura planirala da se pojavi na prozoru, emu onda ovo
pismo kojim je slala suprotne poruke? Zato me je otac zvao ako me njegova ki toliko ne
eli? Da li se oni, otac i ki, poigravaju sa mnom? Tumarao sam po sobi osjeajui da vrata,
zid i pod pucketaju, zamuckujui kao i ja, i pokuavaju da daju neki kr-gutavi odgovor na
svako moje pitanje.
Pogledao sam crte koji sam izradio prije mnogo godina, crte koji prikazuje kako se irin
zaljubljuje u Husreva ugledavi njegovu sliku objeenu na granu jednog drveta. Nacrtao sam
ga nadahnut istim motivom iz neke osrednje knjige koja je pristigla tetku iz Tabriza. Gledanje
crtea nije u meni probudilo stid kao svaki put ranije, kad bih ga se sjetio (zato to su i crte i
moja iz-java ljubavi bili jednostavni), niti mi je vratio sretne uspomene iz mladosti. Pred
svitanje razum je nadvladao i shvatio sam da je vraanje crtea ekurin sjajan potez u partiji
ljubavnog aha koji je igrala sa mnom. Sjeo sam i pod svjetlou svijee napisao od-govor.
Kad sam malo odspavao, stavio sam pismo u njedra, izaao na ulicu i dugo hodao. Snijeg je
uske istanbulske sokake proirio i rasteretio gradsku guvu. Sve je bilo tie i mirnije kao u
mom djetinjstvu. Kao to mi se u snjenim zimskim danima mog dje-tinjstva priinjavalo,
pomislih i sada kako su vrane opkolile krovove, kupole i vrtove Istanbula. Hodao sam,
oslukujui kripanje svojih koraka po snijegu i gledajui paru koja je izlazila iz usta, osjeao
sam kako u meni raste uzbuenje pri pomisli da e i u dvorskoj kaligrafskoj radionici, u koju
je Tetak traio da odem, vladati tiina kao i na ulicama. Ne zalazei u jevrejsku mahalu, po
nekom djeaku obavijestio sam Ester, koja e odnijeti moje pismo ekuri, gdje emo se nai
prije podnevnog namaza.

Rano sam stigao do kaligrafske radionice iza Aja Sofije. U spoljanjem izgledu te zgrade, u
kojoj sam u djetinjstvu jedno vrijeme bio egrt i, zahvaljujui Tetkovom zauzimanju, esto je
posjeivao, nita se nije promijenilo osim ledenica koje su visile sa strehe.
Mladi zgodni egrt proveo me je izmeu starih knjigovezaca omamljenih mirisom smole i
ljepila, jo od mladosti pogrbljenih iluminatora, mladia koji su na koljenima mijeali boje u
inijama, ne gledajui ih, pogleda zakovanog za plamen pei. Jedan starac u uglu paljivo je
bojio nojevo jaje na krilu, drugi je veselo oslikavao jednu ladicu, a mladi egrt ih je obojicu
gledao s po-tovanjem. Kroz odkrinuta vrata ugledao sam uenike koji su prekoreni, kako
crvenih lica gledaju knjige pred sobom pokua-vajui shvatiti gdje su pogrijeili. U drugoj
eliji utueni, tuni egrt, zaboravljajui boje, papire i crtanje, posmatrao je ulicu ko-jom sam
maloprije proao. Iluminatori koji su pravili reprodukcije, pripremali kalupe i boje, otrih pera
odmjeravali su mene, stranca, ispod oka.
Popeli smo se zaleenim stepenicama. Ili smo trijemom koji je okruivao drugi sprat
radionice sa sve etiri strane. Dolje, u dvoritu prekrivenom snijegom, dvojica mlaahnih
uenika, drhtei od zime iako ogrnuti prekrivaima od otre vune, ekali su neto, mogue i
kaznu. Sjetio sam se batina to su ih dobijali mladi uenici zbog lijenosti ili uzaludnog
rasipanja skupih boja, kao i ibanja dok im noge ne prokrvare.
Uli smo u toplu sobu. Ugledao sam iluminatore koji su sjedili na koljenima, udobno
smjeteni, i nisu izgledali kao majstori kakve sam zamiljao; bili su mladi, tek to su zavrili
egrtova-nje. S obzirom na to da su veliki majstori kojima je majstor Osman nadjenuo
nadimke radili kod svojih kua, ova prostorija liila mi je na poveliku sobu nekog
karavanseraja zagubljenog meu visokim planinama, a nikako na umjetniku radionicu naeg
monog, bogatog vladara.
Majstor Osman sjedio je sa strane za stoliem. Ugledao sam ga prvi put poslije petnaest
godina, liio je vie na sjenku, nego na avet. Veliki majstor koji mi se, kao sam Behzad,
udesno ukazivao, budei osjeaj, kada bih matao o iluminaciji i crtanju na svojim
putovanjima, obasjan snjenobijelom svjetlou koja je ulazila kroz prozor od strane Aja
Sofije, u svojoj bijeloj odjei, iz-gledao je kao da se odavno stopio sa avetima onoga svijeta.
Poljubio sam njegovu ruku prekrivenu starakim pjegama i podsjetio ga ko sam. Rekao sam
mu da me je moj tetak jo kao dijete doveo tu, ali zavolivi pisarski posao, napustio sam
radionicu, otiao na putovanje po Istoku, radei kao pisar i sekretar kod paa i defter-dara, da
sam preko Serhat-pae i drugih velikaa upoznao kaligra-fe i iluminatore u Tabrizu, naruivao
izradu knjiga, boravio u Bagdadu, Alepu, Vanu i Tbilisiju i preivio mnoge ratove.
Ah, Tbilisi!", ree veliki majstor, gledajui svjetlost koja je dopirala iz snjenog dvorita i
probijala se kroz votano platno na prozoru. Da li i tamo sada pada snijeg?"
Djelovao je kao stari persijski majstori, koji su, usavravajui se neprestano u svojoj
umjetnosti, izgubili vid i poslije toliko godina ivjeli ivot i sveca i slaboumnika, dok se o
njima tkaju beskrajne legende; ipak, po njegovim otroumnim pogledima shvatio sam da
Tetka jako prezire, a ja sam mu sumnjiv. Bez obzira na to ispriao sam mu kako u arapskim
pustinjama snijeg pada ne samo na Aja Sofiju kao ovdje, ve i na uspomene. Ispriao sam mu
kako ene koje peru ve, kada snijeg pada na tvravu u Tbilisiju, pjevaju pjesme obojene
cvjetnim bojama, a djeca pod jastucima uvaju sladoled za ljeto.
Pripovijedaj mi", ree, ta crtaju i ukraavaju iluminatori u zemljama u koje si odlazio."
Mladi iluminator zanesenog pogleda, koji je u uglu, iscrtava-jui stranice lenjirom, ve utonuo
u matanje, podigao je pogled sa svog stalka i, kao i ostali, kao da kae: Ispriaj nam sada
pravu priu!" Ti ljudi uglavnom nisu znali ko je bakalin u njihovoj mahali, zato je komija u
zavadi sa piljarom, koliko staje oka hljeba, ali nisam sumnjao da su bili dobro obavijeteni o
tome ko i kakve iluminacije izrauje u Tabrizu, Gazvinu, irazu i Bagdadu i koliko koji
sultan, ah, padiah ili princ plaa za knjigu, kao

i da su se dosta nasluali najnovijih glasina i pria koje se brzo oput kuge ire u ovim
krugovima. Ispriao sam im. Jer doao sam sa Istoka, iz Persije, gdje se vode ratovi, prinevi
se bore za prijesto, pale i pustoe gradove, gdje se svakodnevno pregovara o ratu i miru, ali
gdje se vijekovima piu najbolji stihovi i izrauju najbolje iluminacije.
uli ste ve, ah Tahmasp, koji je sjedio na prijestolju pedeset dvije godine, posljednjih
godina ivota izgubio je volju za knji-ge, iluminacije i crtanje, okrenuo lea pjesnicima,
iluminatorima i kaligrafima, predao se molitvi i kad je umro, naslijedio ga je sin Ismail",
poeo sam priu. Nasljednik, kojeg je otac dvadeset godina drao zatoenog, znajui da mu
je narav loa i da je svadljiv, rijeio se svoje brae naredivi da neke pobiju, a neke oslijepe.
No, njegovi protivnici ubie ga opijumom i otrovom, i na prijestolje dovedoe njegovog
maloumnog brata Muhameda Hudabendu. Za vrijeme njegove vladavine, izbijale su pobune
prineva, brae, valija i Uzbeka koji su toliko ratovali, meusobno i sa Serhat-pa-om, da je
Persija postala prah i pepeo, pretvorivi se u haos. Po-luslijep i maloumni ah, ostavi bez
novca nije mogao naruivati ni prepisivanje ni ukraavanje knjiga. Tako su svi umjetnici Gazvina i Herata, majstori i egrti, stari uitelji i uenici koji su stvarali udesa u iluminatorskoj
radionici aha Tahmaspa, ilustratori pod ijim perima su konji galopirali, a leptiri letjeli,
arobnjaci boja, majstori knjigovesci i kaligrafi, svi su ostali bez posla, novca i krova nad
glavom. Neki su se odselili na sjever meu ejbane, neki izbjegli u Indiju, a neki dooe u
Istanbul. Neki su zapoeli druge poslove upropastivi i sebe i svoju ast. Pojedini su stupili u
slubu kod sitnih prineva i valija, koji su jedni prema drugima neprijateljski raspoloeni, i
izrauju male knjige veliine dlana sa svega nekoliko ilustrovanih listova. Te jeftine knjige,
na brzinu napisane i namijenjene ukusu obinih vojnika, nevaspitanih paa i razmaenih
prineva, rasprostrle su se svuda." Za koliko ih prodaju?", upita majstor Osman. Pria se da
je veliki Sadiki ilustrovao udesa bojih stvorenja uzbekom spahiji za svega etrdeset
zlatnika. U adoru nekog pae, neukog i prostog ovjeka, koji se vraao u Erzurum sa rat-nog
pohoda na Istok, vidio sam zbirku nepristojnih slika, meu
kojima je bilo i radova majstora Sijavua. Pojedini majstori ostadoe odani svom zanatu
izraujui crtee koji nisu dio neke knji-ge ili prie. Posmatrajui tu jednu jedinu sliku, ne
razmilja o tome iz koje prie je ta scena, ve je gleda zbog nje same, radi uivanja: na
primjer, divi se kako je neki konj vjerodostojno nacrtan na njoj i za to daje novac slikaru.
Najvie se trae prizori ratovanja i sramni prizori. Prikaz rata sa mnogo ljudi spustio se na tri
stotine aki, a naruilaca kao da i nema. Da bi crte bio jef-tiniji i da bi pronaao kupca, neki
ne nanose ak ni boju, crtaju crno-bijelo na neobraenom, grubom papiru."
Imao sam jednog sretnog i nadarenog pozlatara", ree majstor Osman. Svoj posao je radio
nekako prefmjeno pa smo ga prozvali efendi Prefinjeni. Ali, ostavio nas je i otiao. Ima est
dana kako ga nigdje nema. Kao da je u crnu zemlju propao."
Zar ovjek moe poeljeti da ostavi ovu radionicu, ovaj sretni dom?", upitah.
etvorica mojih mladih majstora koje poduavam od egrtovanja, Leptir, Maslina, Roda i
Prefinjeni, po padiahovoj zapovijesti sada rade kod svojih kua", ree majstor Osman.
Vjerovatno zato da bi iluminatori u miru radili na Sumarni kojom se bavila cijela radionica.
Ipak, padiah nije traio da se napravi poseban kutak u dvoritu carske palate za majstore
iluminacije kako bi oslikavali jednu posebnu knjigu, nego je zapo-vijedio da rade po kuama.
Sjetio sam se da je to nareenje moglo biti izdato zbog Tetkove knjige i uutio sam. Koliku
aluziju je napravio majstor Osman tim posljednjim rijeima?
Nuri efendija", obrati se pogrbljenom, blijedom iluminato-ru, pokai gospodinu Crnom
kako stoje stvari!"
Pokazati kako stoje stvari" predstavljalo je ceremoniju koja je svaka dva mjeseca prireivana
kada je padiah dolazio u obilazak da vidi ta se dogaa u radionici. Padiah, koji je dolazio u
pratnji carskog rizniara Hazima, dvorskog hroniara Lokmana i glavnog majstora Osmana,
sluao bi izvjetaj o svim radovima u radionici i tako saznao ko radi na oslikavanju koje

knjige, ko je uradio koju pozlatu, ko je obojio koju sliku, ta rade oni koji prave boje, crtai
linija i iluminatori, odnosno ta rade svi ti veliki majstori zlatnih ruku.
Rastuio sam se zato to je uraena imitacija cijele te naputene ceremonije koju vie nisu
prireivali jer je dvorski hroniar Lokman, pisac veine knjiga toliko oslabio da nije vie
mogao izlaziti iz kue, majstor Osman nestao je u magli ozlojeenosti i srdbe, a etvorica
majstora Leptir, Maslina, Roda i Prefinjeni radili su kod kue; konano ni padiah vie nije
gledao na radioni-cu sa djeijom ushienou. Nuri efendija je ostario uzalud jer nije proivio
ivot, i nije uspio da postane majstor zanata, ali nije se uzalud iskrivio i pogrbio jer je uvijek
detaljno pratio sve to se dogaa u radionici i znao ko ta radi. Tako sam prvi put u ivotu
posmatrao legendarne stranice Sumarne koja je opisivala slavlje povodom obrezivanja malih
prineva, sinova naeg padiaha. ak u Persiji uo sam prie o toj sveanosti od pedeset i dva
dana u emu je uestvovao cijeli Istanbul, ljudi svih zanimanja i iz svih esnafa, a za knjigu
koja to slavlje opisuje, uo sam jo dok se radila.
Na prvom crteu koji su stavili pred mene, na padiah, zatitnik svijeta, udobno smjeten na
balkonu palate pokojnog Ibrahim-pae, blagonaklono je pratio slavlje na Atmegdanu.
Njegovo lice bilo je nacrtano struno i s potovanjem, iako ne toliko precizno da bi se moglo
razlikovati od ostalih. Na desnoj strani crtea koji je zauzimao dvije stranice, u lijevom dijelu
smjestio se padiah, a na prozorima i pod lukovima stajali su veziri, pae i persijski, tatarski,
franaki i mletaki izaslanici. S obzirom na to da oni nisu bili vladari, njihove oi, nacrtane
nepaljivo, nisu gledale ni u ta odreeno, nego u sva zbivanja na trgu. Kasnije sam primijetio
da se i na drugim slikama ponavlja isti raspored likova i kompozicija, dok su zidne dekoracije,
stabla i keramiki cri-jepovi bili drugaije iscrtani i obojeni. Kada kaligrafi ispisu tekst, slikari
zavre ilustracije i knjiga bude uvezana, italac koji bude listao Sumarnu na svakoj stranici
treba da vidi padiaha koji, okruen mnotvom podanika, uvijek u istom poloaju posmatra
trg gdje se odvijaju uvijek drugaiji dogaaji, obojeni svaki put drugaijim bojama.
Na crteu sam vidio one koji se otimaju za stotine inija s pilavom na Atmegdanu i one
uplaene ivim zeevima i pticama koji su izlazili iz peenog vola. Vidio sam kazandije koji
su se esnafski vozili na kolima s tokovima ispred sultana i na nakovnju postavljenom na
golim prsima jednog od njih ekiima kovali bakar, a da ga nisu povrijedili. Vidio sam
staklare koji su, vozei se kolima pred sultanom, na staklu crtali karanfile i emprese,
poslastiare koji recituju slatke pjesme dok vode kamile natovarene eernim papagajima u
kavezima i vreama punim eera, i stare bravare koji su na kolima izloili brave s kukama, sa
zasunima i zupanicima, kako jadikuju zbog nedaa novih vremena i novih kapija. Leptir,
Roda i Maslina radili su na prikazu maioniara: jedan je onglirao dugakim tapom na
kojem se jaja kotrljaju, a drugi je udarao u daire. Vidio sam prizor kada je Ki-li Ali-paa
natjerao u pomorskim bitkama zarobljene nevjernike da prave kaursku planinu od blata, sve
natovario na kola, zapalio barut ispred sultana i prikazao kako je domovinu nevjernika
natjerao da bolno jeca. Vidio sam golobrade kasape odjevene u boje rue i patlidana s
mesarskim satarama u rukama kako se smjekaju oderanim ruiastim ovcama objeenim na
kuke. Gledaoci su aplaudirali krotiteljima lava kojeg su vezanog lancima doveli pred sultana,
draili ga, ismijavali dok mu oi nisu zakrva-vile od bijesa, a onda na sljedeoj stranici vidio
sam lava, simbol islama, kako tjera ruiastu svinju koja je simbol hrianskih nevjernika. Sit
sam se nagledao crtea berberina kako brije muteriju dok okrenut naglavake visi s tavanice
svoje radnje, dovezene na kolima pred padiaha, i njegovog egrta odjevenog u crveno koji
dri miriljavi sapun i ogledalo u srebrnoj posudi ekajui baki. Upitah ko je to nacrtao.
Vano je da slika svojom ljepotom iskae bogatstvo ivota, ljubav, potovanje prema bojama
svijeta koji je Alah stvorio, da iskae misao i vjeru. Nije vano ko ju je nacrtao."
Da li je iluminator Nuri, suptilniji nego to sam mislio, shvatio da me je poslao Tetak da
izvidim ta se deava i zato bio oprezan ili je jednostavno ponavljao rijei majstora Osmana?
Da li je sve ove pozlate izradio efendi Prefinjeni?", upitao sam. Ko sada izrauje pozlate?"

Kroz otvorena vrata s pogledom na unutranje dvorite zau se djeja vriska i urlanje.
Vjerovatno je neki majstor po tabanima udarao uenike iji su depovi puni rubinskog praha
ili su sakrili list zlata u hartiju. Pretpostavljam da su to ona dvojica koja su maloprije ekala na hladnoi.
Mladi iluminatori, koji su koristili svaku priliku da se nekome narugaju, pohrlili se na vrata da
to gledaju.
Kada se na brat efendi Prefinjeni vrati odande kamo je otiao, zavrie pozlatu na ove dvije
stranice, ako bog da, a dotle po nareenju naeg majstora Osmana, uenici e bojiti zemlju na
Atmegdanu u ruiasto", ree efendi Nuri oprezno. Majstor Osman je traio od efendi
Prefinjenog da tlo na Atmegdanu u svakom prizoru oboji drugom bojom: ruiastom,
indijskozele-nom, afranutom, smeom poput izmeta. Onaj ko pogleda sliku, na prvoj shvata
da je u pitanju trg ije tlo bi trebalo da bude boje zemlje, zatim na drugoj, treoj slici traga za
drugim bojama, kako bi se neim zanimao. Crte se izrauje zato da bi se unijela radost na
stranice knjige."
Ugledali smo iscrtani papir koji je neki kalfa ostavio u uglu. Na jednoj jedinoj stranici za neku
Zafernamu, knjigu o pobjedama, radio je crte koji prikazuje flotu kako kree u rat, ali
oigledno je, im je uo krike svojih drugara, otrao da posmatra nemilosrdno ibanje.
Izgledalo je da flota identinih laa, koje je precrtavao pomou ablona, nije plovila morem,
ali ta neprirod-nost i nepostojanje vjetra u jedrima nisu imali veze sa ablonom, nego sa
nenadarenou mladog ilustratora. Tuno sam primijetio da je ablon divljaki istrgnut iz neke
stare nepoznate knjige, nisam znao koje. Majstor Osman, oigledno, ve poodavno mnogo ta
nije primjeivao.
Kada je na red dola i njegova radna tabla, efendi Nuri ponosno je rekao da zavrava
iluminaciju jedne tugre koju je radio tri nedjelje. S divljenjem sam posmatrao tugru i njezinu
pozlatu izraenu na praznom papiru s ciljem da se ne bi otkrilo kome je upuena. Mnogi
buntovnici na Istoku, kako mi je poznato, odustajali su od ustanaka pri pogledu na plemenitu i
nadmonu lje-potu ovog sultanskog monograma.
Nakon toga vidjeli smo posljednja djela kaligrafa Demala, ali samo letimino da ne bismo
stali na stranu neprijatelja boje i iluminacije koji tvrde da je kaligrafija umjetnost, a
iluminacija samo istie ljepotu rukopisa.
Nasir, majstor za izvlaenje rubnih linija, vjerujui da popravlja stranu iz Nizamijeve Hamse
nastale u doba Timurida koja prikazuje nagu irin dok se kupa, zapravo ju je kvario.
Stari poluslijepi majstor, devedesetdvogodinjak, koji nije znao priati ni o emu drugom
osim o susretu sa Behzadom u Tabrizu kada mu je poljubio ruku, a veliki majstor je tom
prilikom bio slijep i pijan, drhtavom rukom pokazivao je ukrase na kutiji za olovke koju e,
kada je za tri mjeseca zavri, pokloniti padiahu za Bajram.
Na donjem spratu u uskim elijama radionice u kojoj je radilo osamdeset umjetnika, egrta i
uenika, prostrla se tiina. Bila je to tiina poslije batina kakvu sam mnogo puta doivio; s
vremena na vrijeme prekinuo bi je glasan smijeh ili neka ala, ponekad jecaj ili stenjanje koje
prethodi plau i sve to podsjea ak i stare majstore na batine koje su dobili kada su bili egrti.
Posma-trajui devedesetdvogodinjeg poluslijepog majstora, daleko od svih ratova i nereda,
pomislio sam kako sve ide svome kraju. I pred sudnji dan zavladae isti muk.
Crtanje je tiina misli, muzika oiju.
Na rastanku, dok sam ljubio ruku majstora Osmana, osjetio sam ne samo ogromno
potovanje, nego i neto potpuno novo, neto to je pokrenulo osjeanja: saaljenje
pomijeano s divljenjem kao to osjeate prema evlijama, svetim ljudima; nepoznat osjeaj
krivice. Moda i zbog toga to je moj Tetak, koji je elio da se u slikarstvu, skriveno ili
otvoreno, imitira stil franakih majstora, bio njegov suparnik.
U istom trenutku zakljuili da je to posljednji put to velikog majstora vidim ivog i sa
usplahirenom eljom da mu se svidim i da ga razveselim, upitao sam ga:

Veliki majstore, gospodaru, ta razlikuje istinskog umjetnika od prosjenog?"

Mislio sam da e glavni carski iluminator, naviknut na ovakva pomalo podilazea pitanja, dati
povran odgovor i da ve sada ne zna ko sam.
Ne postoji samo jedno mjerilo po kojem bi se pravi iluminator mogao razlikovati od onog
koji nema umijea i vjere", ree ozbiljno. ,,S vremenom to se mijenja. Suoavajui se sa zlom
koje prijeti umjetnosti, vani su moral i vjetina. Kada bih danas elio provjeriti da li je neki
mladi iluminator pravi, postavio bih mu tri pitanja." Koja?"
Da li se priklanja novom adetu i pod uticajem kineske i franake umjetnosti uporno nastoji
da ima vlastiti stil, svoj slikarski postupak? Kao iluminator da li eli da ima stil koji e ga
razlikovati od ostalih i da li e to potvrditi time to e se negdje na slici potpisati, kao franaki
majstori. Eto, da bih to saznao, prvo bih mu postavio pitanje o stilu i potpisu."
Zatim?", upitao sam s potovanjem.
Potom bih elio da saznam ta taj iluminator osjea kada pomisli da e, nakon smrti vladara i
sultana koji naruuju nae knjige, one ii od ruke do ruke i biti rastavljene, a crtei koriteni
za nove knjige u neko drugo vrijeme? To je vrlo osjetljivo pitanje na koje ovjek ne moe
lako odgovoriti iskazujui radost ili tugu. Zato bih ga pitao o vremenu. O vremenu iluminacije
i Ala-hovom vremenu. Razumije li, sinko?"
Ne. Ali to nisam priznao i upitah ga:
,,A tree pitanje?"
Tree je sljepoa!", ree veliki majstor iluminacije Osman i uuta kao da je rekao neto to
samo po sebi ne zahtijeva nikakvo objanjenje.
ta u vezi sa sljepoom?", upitao sam zbunjeno.
Sljepoa je tiina. Ako spoji prvo i drugo to sam rekao, dobija sljepou. Najdublje u
iluminaciji moe se dosegnuti u Alahovoj tami."
Uutio sam i izaao. Polako sam siao niz zaleene stepenice. Znao sam da u ova tri pitanja
postaviti Leptiru, Rodi i Maslini; ne zbog razgovora, ve da bih bolje razumio te vrnjake koji
su za ivota postali legende.
Ipak, nisam odmah otiao njihovim kuama. Naao sam se sa Ester na novom bazaru u blizini
jevrejske mahale odakle se vidi mjesto gdje Zlatni rog dodiruje Bosfor. Meu robinjama koje
su trgovale, enama iz siromanih mahala, odjevenim u iroke is-prane kaftane, u mnotvu
koje je vrvilo meu mrkvama, dunjama, lukom i rotkvicama, odjevena u ruiastu odjeu,
koju je morala nositi svaka Jevrejka, Ester se pojavila ivahna, krupnog tijela, usta koja
nikada ne miruju, sa obrvama i oima koje su mi slale znakove kolutajui.
Pismo koje sam joj dao sakrila je u svoje alvare vjeto i tajnovito, kao da nas posmatra cijela
arija. Rekla mi je da ekura misli na mene. Uzela je baki, a kada sam joj rekao da pouri,
odgovorila je da ima mnogo posla, pokazujui svoj zaveljaj, pa e pismo odnijeti tek oko
podne. Zamolio sam je da kae ekuri da sam otiao u posjetu trojici majstora.
12.
MENE ZOVU LEPTIR
Bilo je to prije podnevnog namaza. Neko je pokucao na vrata. Otvorio sam ih i pogledao:
gospodin Crni. Neko vrijeme smo zajedno egrtovali. Zagrlili smo se i poljubili. Pitao sam se
da li nosi neku vijest od Tetka, kad ree kako eli da pogleda stranice koje ukraavam, da
dolazi prijateljski i da bi htio, u ime naeg sultana, da mi postavi jedno pitanje. Dobro, rekao
sam, koje pi-tanje? Pitao me je. U redu!
STIL I POTPIS

Sve dok bude vie izroda koji se bave umjetnou, ne radi uivanja i uvjerenja, nego radi
novca i ugleda, rekoh, nagledae-mo se mnogih gadosti i pohlepe kao to je manija za stilom i
potpisom. Napravio sam ovakav uvod, ne zbog toga to u to vjerujem, nego zato to se tako
kae, jer istinsku nadarenost i vjetinu ne kvari ljubav prema zlatu i ugledu. Ako emo pravo,
kao i u mom sluaju, onaj ko je darovit ima pravo i na novac i na slavu to ga, naravno,
usreuje. No, ako bih to otvoreno rekao, napali bi me prosjeni iluminatori, koji su ludi od
zavisti, i traili od mene da na zrnu pirina nacrtam drvo i tako dokaem da svoj posao volim
vie nego oni. S obzirom na to da znam da je pomama za stilom, potpisom i osobenou stigla do nas pod uticajem franakih i kineskih majstora
koje su prevarile slike to su doni-jeli jezuitski svetenici, ispriau vam tri poune prie.
TRI POUNE PRIE O STILU I POTPISU
Alif
Jednom davno u nekoj tvravi medu brdima sjeverno od Herata ivio jedan mladi kan koji je
volio iluminacije i slikarstvo. Od svih ena u haremu volio je samo jednu. I prekrasna Tatarka
voljela je samo njega. Cijele noi provodili su u voenju ljubavi i bili su toliko sretni da su
eljeli da vjeno traje. Shvatili su da je najbolji put do ostvarenja sree posmatranje prelijepih
crtea starih majstora nacrtanih u knjigama. Posmatrajui savrene crtee, koji su se
neprestano ponavljali, osjeali su da vrijeme stoji i da se njihova srea preplie sa zlatnim
vremenima o kojima prie govore. U kanovoj iluminatorskoj radionici bio je jedan majstor
iluminacije koji je uvijek iznova istim crteima savreno ukraavao iste knjige. Crtajui
Ferhada, kako pati zbog ljubavi prema irin, Mednuna i Lejlu kako se enjivo pogledavaju,
Husreva i irin koji se znaajno odmjeravaju, ovaj majstor iluminacije, umjesto junaka iz
prie, crtao je kana i njegovu tatarsku krasoti-cu. Kan i njegova ljubljena, posmatrajui te
stranice, vrsto su vjerovali da njihova srea nema kraja i darivali majstora zlatom i
pohvalama. Mnotvo pohvala i blaga skrenue umjetnika sa pra-vog puta i on, pod uticajem
ejtana, zaboravi da ljepotu tih crtea duguje starim majstorima, pa pun gordosti pomisli da e
nje-gova djela biti jo ljepa ako doda neto vlastito, njemu svojstveno. Meutim, ugledavi
novotarije majstora iluminacije, kan i njegova ljubljena pomislie kako je dolo do greke i
uznemirie se. Nakon dugog gledanja crtea kanu se uinilo da su prizori njihove sree
narueni i najprije osjeti zavist to je njegova draga prikazana u prvom planu. Zatim, da bi
izazvao njenu ljubomoru, obljubi neku drugu robinju. Kada je to saznala od haremskih
traara, tatarska ljepotica se rastui do te mjere da se objesila o je-dan kedar u haremskom
dvoritu. Kan, koji je uvidio svoju greku i shvatio da je uzrok slikareva strast prema
sopstvenom stilu, naredi da oslijepe majstora kojeg je ejtan obmanuo.
Ba
U nekoj zemlji na istoku bio jednom jedan sretan stari car koji je volio iluminacije. ivio je sa
svojom lijepom Kineskinjom, koju je tek oenio. No, izmeu njegove ene i njegovog sina
kojeg je imao s prethodnom enom dogodi se ljubav. Plaei se da ne iznevjeri oca, sin se
postidi zbog zabranjene ljubavi, zatvori se u iluminatorsku radionicu i posveti se slikarstvu.
Zbog silne tuge i snage ljubavi, svaki crte bio je toliko lijep da ga niko nije mogao
razlikovati od crtea starih majstora, i otac je bio veoma po-nosan na sina. Njegova ena,
Kineskinja, gledala je crtee i rekla: Da, veoma lijepo, ako se ne potpie, nakon nekoliko
godina niko nee znati da je on stvorio tu ljepotu." Ako moj sin potpie crte", upitao je
padiah, nee li tako sebi pripisati crte koji je uradio po ugledu na stare majstore. Zapravo,

ako stavi svoj potpis, nee li time otkriti kako crte sadri njegovu sopstvenu gre-ku?"
Shvatajui da svog starog mua nee ubijediti, Kineskinja na kraju uspije da proslijedi svoju
ideju njegovom sinu u radio-nici. Naalost, sin kome je ponos bio povrijeen zato to je
morao kriti svoju ljubav duboko u sebi, obmanut mladom maehom i ejtanom, potpie se u
skrivenom uglu jednog crtea izmeu trave i zida. Prvi crte koji je potpisao prikazivao je
prizor Husreva i irin. Poznato vam je: Husrev je oenio irin, a iruje, njegov sin iz
prethodnog braka, zaljubljuje se u nju i jedne noi ue kroz prozor u odaju svoga oca i
probode mu srce noem pored usnule irin. I, eto, dok je stari car posmatrao crte, primijetio
je da je na njemu neto pogreno, poto nije bio svjestan da je vidio sinovljev potpis, osjeao
je samo da ima nedostatak. Starog cara obuze strah. Jer, taj crte nije priao priu ili legendu,
ve je prikazivao ono to jednoj knjizi ne prilii - istinu. Shvativi to, stari car se uplai. I ba
u tom trenutku njegov sin, kao na slici koju je nacrtao, ue kroz prozor i posijee oca
jataganom, ne gledajui njegove od straha razrogaene oi.
Dim
TJ svom ljetopisu Raidudin od Gazvina pisao je o tome kako su prije dvije stotine godina
najomiljenije umjetnosti u Gazvi-nu bile ukraavanje knjiga, kaligrafija i iluminacija. ah,
koji je tada vladao u Gazvinu, pokorivi etrdeset zemalja od Vizantij-skog carstva do Kine
(moda se tajna njegove moi krila u ljubavi prema umjetnosti), nije imao mukog
nasljednika. Da se poslije njegove smrti ne bi razdijelila zemlja, odluio je da svojoj keri
pronae za mua nekog pametnog iluminatora i najavi nadmetanje trojici neoenjenih
majstora iz svoje radionice. Prema Raidudinovom ljetopisu, zadatak je bio vrlo jednostavan trebalo je nacrtati najljepi crte! S obzirom na to da su mladi umjetnici znali da to znai crtati
po uzoru na stare majstore, sva trojica izabrae omiljenu scenu: prekrasnu djevojku oborena
pogleda koja, obuzeta ljubavnim jadima, sjedi u rajskom vrtu meu empresima i kedrovima,
uplaenim zeevima i uznemirenim la-stavicama. Sva tri iluminatora, ne znajui, nacrtala su
isti crte po ugledu na stare majstore, a onaj koji je elio da se najvie istakne, elei samo
sebi pripisati ljepotu crtea, zapisao je svoje ime u najskrivenijem uglu slike, meu narcisima.
Ali zbog svoje drskosti, taj iluminator bio je prognan iz Gazvina u Kinu. Zapoelo je novo
nadmetanje za preostalu dvojicu. Obojica su nacrtala po jedan crte, lijep kao pjesma, na
kojem je bila ljepotica na konju u udesnom vrtu. Jedan od njih, zbog pogrenog poteza
etkice ili namjerno, udno je nacrtao njuku bijeloga konja na kojem je jahala djevojka
istaknutih jagodica i oiju iskoenih kao u Kineskinje: otac i ki to shvate kao nedostatak. On
se, dodue, nije potpisao, ali je ostavio svoj peat kako bi se istakao. Greka je majka stila",
ree ah i protjera slikara u Vizantiju. U toku pri-prema za vjenanje ahove keri s darovitim
umjetnikom, koji je slikao bez greke i potpisa kao stari majstori, prema ljetopisu Ra-idudina
iz Gazvina, zbilo se jo neto: cijeli dan uoi vjenanja ahova ki tuno je posmatrala crte
lijepog velikog majstora koji je trebalo da postane njen mu. Kada se sputala veernja tama,
rekla je svome ocu: Stari majstori na svojim udesnim crteima prikazivali su ljepotice kao
Kineskinje. To je staro pravilo sa Istoka. Ipak, ako su neku enu voljeli, oni bi ostavili njen
trag na obrvi, oku, usnama, kosi, osmijehu ili trepavici ljepotice. Taj skriveni nedostatak
ostavljen na crteu, predstavljao je znak njihove ljubavi koji bi samo oni mogli prepoznati.
itav dan posmatrala sam crte djevojke koja jae na konju, dragi oe, ali na njoj nema ni
traga neemu mojem." ah je odmah otkazao vjenanje i otac i ki ostadoe zajedno sve do
smrti.
Dakle, prema ovoj prii, nesavrenstvo je kolijevka stila", ljubazno ree Crni. Da li to
proizilazi iz tajnog znaka na licu, oku ili osmijehu djevojke u koju je iluminator zaljubljen?"

Ne", odgovorio sam samouvjereno i gordo. Taj detalj koji se pojavljuje na crteu nije
greka, ve postaje pravilo. Jer, poslije nekog vremena, svi oponaaju majstora i slikaju
djevojako lice po ugledu na lice njegove voljene."
utali smo. Kada sam primijetio da je, nakon to je paljivo sasluao sve tri moje prie, Crni
smeten zveckanjem moje ene u hodniku i sobi pored one u kojoj smo sjedili, pogledao sam
ga pravo u oi.
Prva pria govori o tome da je stil greka", progovorio sam. Druga da savrenom crteu ne
treba potpis. Trea pria objedinjuje te dvije poruke i kazuje da su potpis i stil glupa i drska
nad-menost."
Koliko se razumije u iluminaciju taj ovjek kojem sam odrao lekciju?
Jesi li iz mojih pria zakljuio ko sam ja?", upitao sam ga. Jesam", neuvjerljivo je rekao.
Nemojte pokuavati da dokuite ko sam na osnovu njegovog pogleda i zapaanja, ja u vam
otvoreno rei ko sam ja. Meni sve polazi za rukom. Crtam i bojim kao gazvinski majstori,
smijui se i zabavljajui se. S osmijehom kaem da sam bolji od svih. A sa nestankom
pozlatara efendi Prefinjenog, predosjeam da je efendi Crni zato doao, nemam nikakve veze.
Crni me je upitao kako se slau brak i umjetnost.
Ja mnogo radim i radim s ljubavlju. Nedavno sam oenio najljepu djevojku u gradu. Kada ne
radim iluminacije, vodimo ljubav kao ludi. No, to mu nisam spominjao, samo sam rekao da
iluminator ini uda na hartiji, onda nije u stanju isti uspjeh ponoviti sa enom. I obrnuto, ako
iluminatorova alatka zadovolji enu, onda ona druga, od trske, blijedo klizi po papiru. Kao i
svi koji zavide umjetniku na njegovom daru, i Crni je povjerovao ovim laima i obradovao se.
Rekao je da bi elio da vidi posljednje stranice koje sam uradio. Posjeo sam ga za moj radni
sto, medu boje, mastionice, kugle za satiniranje papira, etkice, pera i rezae za trsku. Dok je
Crni posmatrao crte na dvolisnici koju sam radio za Sumarnu o sveanostima povodom
obrezivanja naeg prijestolonasljednika, sjeo sam na crveni minder pored njega, ija me
toplota podsjeti na to da je tu maloas sjedila moja lijepa ena jedrih bedara. Ja sam svojim
tranim perom iscrtavao muku nesretnih osuenika dovedenih pred padiaha, a moja
pametna ena drala je moju mukost.
Na dvije stranice crtao sam scenu kako padiahovom blagonaklonou oslobaaju osuenika i
njihove utamniene porodice, jer nisu mogli da otplate dug. Vladara sam postavio na rub
jednog ilima, koji je bio prekriven torbama punim srebrnjaka, kako sam i sam vidio u toku
sveanosti. Malo iza njega postavio sam defterbau koji je itao dugovanja osuenih dunika,
a njih sam prikazao vezane lancima i okovima oko vrata jedne za druge, kako u bolu i patnji
stoje ispred sultana, potiteni i uplakani. Nakon to padiah odrijei kesu i podijeli milostinju,
to znai da se mogu osloboditi tamnice, svirai na lauti i tamburi, odjeveni u crveno, prate
pjesme i molitve koje su svi sretno pjevali. Da bih to vjernije prikazao gorinu i sramotu
dunitva, iako rhi to nije bila namjera, pokraj posljednjeg sirotog dunika nacrtao sam
njegovu enu u plavoj haljini, porunjelu od srama i njegovu nesretnu dugokosu prelijepu
ker sa crvenom fere-dom. elio sam da smrknuti Crni shvati zato sam poredane dunike
razvukao na dvije stranice, da crvena boja ima tajanstveno znaenje, o emu smo ena i ja uz
smijeh razgovarali gledajui crte, zato sam padiahov kaftan od atlasa i psa kojeg sam s
ljubavlju nacrtao u prikrajku isto obojio, ali on me upita neto neumjesno.
Da li znam, moda, gdje je ubogi efendi Prefinjeni?
Ubogi? On je jedan nitavni plagijator, nematovita budala koja pozlate radi samo zbog
novca! Nisam mu to rekao. Ne", rekao sam. Ne znam."
Da li sam mogao naslutiti da su razbojnici koji slijede vaiza iz Erzuruma neto uinili efendi
Prefinjenom?
Suzdrao sam se. Nisam rekao da je on jedan od njih. Ne", rekao sam. Zato?"
Neimatina, kuga, nemoral i skandali kojima smo potinje-ni u ovom gradu Istanbulu mogu
se objasniti samo udaljavanjem od islama iz vremena naeg Proroka, Alahovog izaslanika,

novim navikama i obiajima koje smo preuzeli od Franaka. Vaiz iz Er-zuruma samo o tome
pria, ali njegovi neprijatelji pokuavaju da obmanu padiaha, govorei kako oni koji su
njemu priklonjeni napadaju tekije u kojima se svira muzika i unitavaju grobove evlija. S
obzirom na to da im je poznato da nisam neprijateljski raspoloen prema vaizu iz Erzuruma,
pretpostavljam da pokuavaju da saznaju da li sam ja taj koji je ubio efendi Prefinjenog.
Shvatih kako se tako neto odavno pria medu iluminatori-ma. Gomila nedarovitih i
nesposobnih sa zadovoljstvom iri prie o tome da sam ja hladnokrvni ubica. Poelio sam da
ludom Crnom bacim mastionicu pravo u erkesku glavu jer je ozbiljno shvatio klevete gomile
zavidnih iluminatora.
Crni je pogledom prelazio preko moje radne sobe, pomno pamtei sve to je izloeno
njegovom pogledu; detaljno je prelazio pogledom moje dugake makaze za papir, kutijice
utog arsena, ase za boju, jabuku koju sam radei povremeno grickao, moju dezvu i
fildane na rubu pei, mindere, svjetlost koja proviruje kroz poluotvoren prozor, ogledalo
pomou kojeg provjeravam simetriju crtea, moje mintane i enin crveni pojas koji je kao
grijeh izvirivao iz ugla, jer joj je tamo ispao kada je istrala iz sobe zauvi kucanje na
vratima.
Pokuavao sam da sakrijem svoje misli od njega, ipak, njegovom prodornom i ispitivakom
pogledu otkrio sam crtee koje radim i ovu sobu u kojoj ivim. Svi ete biti iznenaeni
mojom gordou, to mi je jasno, ali ja zaraujem najvie, to znai da sam najbolji ilustrator!
jer, Alah eli da iluminacija bude radost, i da onome ko umije gledati pokae da je i itav
svijet radost.
13.
MENE ZOVU RODA
Bilo je vrijeme podnevnog namaza. Neko je pokucao na vrata Pogledao sam, kad pred
vratima stoji Crni koga se sjeam iz djetinjstva. Zagrlili smo se. Ozebao je, uvedoh ga unutra,
a da nisam pitao kako Je naao put do moje kue. Poslao ga jee tetak da sazna gdje i zbog
ega je nestao efendi Prefinjeni. Ali, nije doao samo zato, donio je novosti od majstora
Osmana. Postavio mi je jedno pitanje: majstor Osman mu je rekao da pravog ilustratora od
ostalih razlikuje vrijeme, vrijeme umjetnosti. ta ja mislim o tome? Sluajte.
CRTANJE I VRIJEME
Poznato je da su nekada iluminatori naeg svijeta, stari arapski majstori, gledali na svijet kao
to danas gledaju franaki ne-vjernici, pa su sve prikazivali iz svoje pozicije - i beskunike i
pse, trgovce i celer na tezgi. Nisu poznavali perspektivu kojom se i danas die franaki
majstori, i zato je njihov svijet bio ogranien i dosadan, kakav zapravo jeste iz perspektive psa
ili celera. Potom se dogodilo neto to je cijeli iluminatorski svijet odjednom promijenilo.
Tako u i poeti svoju priu.
TRI PRIE O CRTANJU I VREMENU
Alif
Tri stotine pedeset godina ranije, hladnog februarskog dana kada je Bagdad pao u mongolske
ruke i nemilosrdno opljakan, Ibn akir bio je najglasovitiji i najbolji kaligraf, ne samo u
arapskom nego i u itavom islamskom svijetu. Iako je bio mlad, u na-daleko poznatim
bibliotekama Bagdada postojale su dvadeset i tri knjige koje je on ispisao, uglavnom Kuran
asni. Vjerovao je da e te knjige postojati do sudnjeg dana, pa je ivio s milju o dubokom,
beskrajnom vremenu. Uz svjetlost svijee itavu no je radio na posljednjoj legendarnoj
knjizi, sve su ostale potpuno nepoznate jer su ih vojnici mongolskog Hulagu-kana u nekoliko

dana iscijepali, rastrgli, spalili i bacili u Tigris. Okretanje leda sunevom izlasku i gledanje ka
zapadnom horizontu sluilo je kao tradicija kojoj su pribjegavali arapski kaligrafi vjerni ideji
o besmrtnosti knjiga, da odmore oi i sprijee sljepilo, i tako se jednog jutra i Ibn akir popeo
na minaret Halifme damije i bio svjedok onoga to je dovelo do kraja tradicije pisanja duge
pet stotina godina. Vidio je kako hladnokrvni vojnici Hulagu-kana ulaze u Bagdad stojei i
dalje na minaretu. Vidio je kako pljakaju i unitavaju grad, kako sablje sijeku stotine ljudi,
kako ubijaju posljednjeg u nizu islamskih kalifa to su pet stotina godina vladali Bagdadom,
kako siluju ene, kako pale biblioteke, kako desetine hiljada knjiga bacaju u Tigris. Poslije
dva dana, obavijen smradom leeva i samrtnih ropaca, zurei u Tigris, crven od mastila kojim
su bile ispisane baene knjige, pomislio je kako su to-like knjige koje je krasnopisao sada
nestale i nisu mogle da zaustave taj stravini pokolj i unitenje - zakleo se da nikada vie nee pisati. Poelio je da svoju patnju i sve to je vidio izrazi crteom, iako je do tada
omalovaavao iluminaciju, doivljavajui je kao pobunu protiv Alaha, i na papiru, koji je
uvijek nosio sa sobom, nacrtao je sve to je vidio s minareta. Ovom udu treba da zahvalimo
za snagu islamske iluminacije, koja traje ve tri vijeka poslije najezde Mongola, i po tome se
razlikuje od slikarstva hri-ana i idolopoklonika - iscrtavanju linije horizonta najdubljom
patnjom i iskrenim bolom, svijet je prikazan odozgo s mjesta s kojeg ga vidi i Alah. Naravno,
zahvalni smo i injenici da je nakon pokolja Ibn akir sa crteima u rukama i odlunou u
srcu poao na sjever, odakle je dola mongolska vojska, kako bi uio slikarstvo od kineskih
majstora... Dakle, jasno je da se ideja o neogranienom vremenu, koja se pet stotina godina
skrivala u srcima arapskih kaligrafa, nee ostvariti pomou pisanja ve slika-njem. Dokaz je
taj to knjige mogu biti rasparane i unitene, ali ilustrovane stranice su izvaene i prebaene
u druge knjige gdje nastavljaju svoj vjeni ivot prikazujui Alahov svijet.
Ba
U minula vremena, ni tako daleka, a ni skorija, kad se sve do te mjere ponavljalo te ovjek, da
nije starenja i umiranja, nije mogao primijetiti postojanje vremena, i kada je svijet, kao da
nema vremena, prikazivan uvijek istim priama i slikama, malena vojska aha Fahira, kao to
je opisao alim iz Samarkanda u svojoj kratkoj istoriji, 'do nogu je potukla' vojnike
Selahadin-kana. ah Fahir naredio je da zarobljenog Selahadin-kana mue i ubiju, i, kako
tradicija nalae, prvo je kao pobjednik posjetio pokoj-nikovu biblioteku i harem da ostavi svoj
peat. U biblioteci, vjeti knjigovesci razvezivali su knjige pokojnog aha i ponovo uve-zivali
presloene stranice, dok su kaligrafi mijenjali ime Vjenog pobjednika Selahadin-kana
imenom Pobjednika Fahir-aha, a ilustratori su brisali lice pokojnog, nacrtano na najljepim
crteima, koje je odmah i zaboravljeno, i ucrtavali lice mlaeg aha Po-bjednika. U haremu
Fahir-ah nije dugo traio najljepu enu, ali nije elio na silu da je uzme, ve je, zato to je
dobro poznavao crtee i iluminacije, odluio da pridobije njenu ljubav i najprije je pozove na
razgovor. Prelijepa uplakana udovica, sultanija Ne-riman traila je samo jedno - da lice
njezinog pokojnog supruga ne izbriu iz jedne knjige o ljubavi Lejle i Mednuna, u ijim likovima su prikazani Neriman i Selahadin-kan. Njen mu se trudio da osvoji pravo na
besmrtnost neprestanim naruivanjem knjiga i zasluio je da ono bude sauvano bar na toj
jednoj stranici. Pobjednik Fahir-ah udovoljio je njenoj elji i nije dozvolio da iluminatori
priu toj slici. Neriman i Fahir odmah zavoljee jedno drugo, zaboravljajui prolost. No,
Fahir-ah nije mogao da zaboravi knjigu o Lejli i Mednunu. Nije ga muila ljubomora to je
njegova ena bila nacrtana s bivim muem. Muilo ga je to to nisu nacrtani zajedno u toj
knjizi i nee moi s njom do-segnuti vjenost. Pet godina izjedao ga je crv sumnje i poslije
jedne blaene noi kada su on i Neriman dugo vodili ljubav, tajno, sa svijenjakom u ruci,
uputi se u biblioteku, otvori knjigu o Lej-li i Mednunu i umjesto lica pokojnika pokua da
nacrta svoje li-ce. Kao i mnogi vladari koji su voljeli iluminaciju, ali nije bio vjet i nije uspio.
Ujutro, kada je bibliotekar, sumnjajui, otvorio knjigu, primijetio je da nasuprot Lejle,

odnosno Neriman, stoji novo lice, kako je kasnije razglasio, lice lijepog mladog aha Abdulaha, neprijatelja Fahir-aha. Ta glasina pokoleba Fahirove vojnike, to opet ohrabri
Abdulaha, mladog ratniki raspoloenog vladara susjedne zemlje, i on u prvom ratu pobijedi
Fahir-aha, zarobi ga i ubije, stavi svoj peat na njegovu biblioteku i harem i postane novi
mu prelijepe sultanije Neriman.
Dim
Medu iluminatorima se esto pripovijeda pria o iluminato-ru, poznatom u Istanbulu kao
Mehmed Dugovjeni, a u Persiji kao Muhamed Horasanski, koja uglavnom slui kao primjer
dugovjenosti i sljepila, iako je to zapravo parabola o iluminaciji i vremenu. Najistaknutija
osobina ovog majstora, koji je od devete godine egrtovao i bavio se ovom profesijom oko
stotinu i de-set godina, a nije oslijepio, bilo je nepostojanje linog. Ovo nije igra rijeima, ve
izraz mog divljenja. Sve je crtao, kao i ostali, po uzoru na stare majstore i to ga je inilo
najveim. Njegova skromnost i potpuna naklonjenost iluminaciji to je doivljavao kao
sluenje Alahu, drali su ga dalje i od svaa u kaligrafskim radionicama i od ambicija da
postane glavni iluminator, iako bi to odgovaralo njegovim godinama. itav svoj iluminatorski
vijek, stotinu i deset godina, strpljivo je iscrtavao detalje: travke kojima se ispunjavaju uglovi
na crteu, na hiljade listova na stablima, uskomeane oblake, konjske grive koje je trebalo
raeljati, zidove od cigle i bezbrojne ukrase na njima koji su se neprestano ponavljali, i
desetine hiljada lica sa kosim oima i prefinjenim vilicama. Bio je veoma sretan i veoma tih.
Nikada nije pokuavao da istakne lini stil i osobnost. Radionicu svakog kana ili princa za
kojeg je radio smatrao je svojom kuom, a sebe samo dijelom namjetaja u njoj. Nakon to su
hanovi i ahovi jedni druge pobjeivali, a iluminatori su se, kao i ene iz harema, selili od
grada do grada za novim gospodarima, stil nove radionice ogledao se u li-u, busenju trave i
obrisima stijena koje je on izraivao. Kada je imao osamdeset godina, zaboravilo se da je
smrtnik i rairilo se
vjerovanje da ivi u legendama koje je oslikavao. Vjerovatno su zbog toga neki priali kako
on ivi izvan vremena i da zato nika-da nee ostariti niti umrijeti. Upravo tim udom to je
vrijeme za majstora stalo objanjavali su injenicu da on nije oslijepio iako je svoj samaki
ivot proveo u iluminatorskim radionicama bdi-jui nad listovima papira. Neki su tvrdili da je
u stvari slijep i da mu vid nije potreban jer crtee izrauje po sjeanju. U sto devetnaestoj
godini, legendarni majstor koji se nikada nije enio i ni-kada nije vodio ljubav, u radionici
aha Tahmaspa sretne esnaestogodinjeg kosookog mladia, iljate brade i lica poput punog
mjeseca, kakve je godinama crtao, pola Kinez, pola Hrvat, i zaljubi se u njega, te da bi osvojio
mladia nevjerovatne ljepote, kao to bi svaki zaljubljeni ovjek uinio, upusti se u
spletkarenje i svau oko prevlasti upliui se i u lai, prevare i podvale. Iako ga je bavljenje
svakodnevnim ivotom u poetku pokrenulo, isto tako ga je i otrglo od vjenosti drevnog
legendarnog ivota. Jednog dana prozebao je pored otvorenog prozora na hladnom tabri-skom
vjetru, dok je posmatrao lijepog egrta, sutradan je oslijepio, a poslije dva dana pao je niz
visoke kamene stepenice u radionici i poginuo. uo sam za ime Dugovjenog Mehmeda
Horsanskog, ali ovu priu nisam znao", ree Crni.
Izgovorio je te rijei diskretno kako bi jasno pokazao da je pria zavrena i da mu je glava
puna svega to sam priao. Kratko sam utio da bi me se sit nagledao. Jer, budui da nisam
spokojan kada sjedim skrtenih ruku, im sam poeo da pripovijedam drugu priu, nastavio
sam sa crtanjem gdje sam stao kad je pokucao na vrata. Moj lijepi egrt Mahmud, koji uvijek
sjedi uz moje noge, mijea boje, otri pera, a ponekad brie kada pogrijeim, utke je sjedio
pored mene, sluajui i posmatrajui, dok je iz daljine dopirao zveket koji je proizvodila moja
ena.

Gle", uzviknuo je Crni, padiah stoji!"

Iznenaeno je gledao sliku, a ja sam se pravio da je njegovo uenje beznaajno, ipak, da vam
iskreno kaem: u toku pede-setodnevne svetkovine obrezivanja, koju smo oslikavali za Surnamu na dvije stotine crtea, na uzvieni padiah udobno sjedei na balkonu prati kako ispod njega prolaze zanatlije, obini ljudi, vojnici i podanici. Samo
na ovom crteu nacrtao sam ga kako stoji dok iz vrea baca florine masi na trgu. To sam
uradio da bih mogao da prikazem oduevljenje i veselje gomile u kojoj su ljudi, da bi se
doepali novca, jedni druge hvatali za guu, udarali se rukama i nogama, skupljali novie
dok su im turovi trcali ka nebu.
Ako je ljubav tema nekog crtea, onda ga treba raditi s ljubavlju", rekao sam. Ako se
pojavljuje bol, onda se na njoj mora osjetiti bol. Ali, bol se ne treba vidjeti na likovima ili biti
prikazana suzama, ve mora izvirati iz unutarnje harmonije crtea, koja se na prvi pogled ne
vidi, ali se moe osjetiti. Nisam nacrtao nikoga sa kaiprstom u zaokrugljenim usnama, kako
su vijekovima crtali majstori, ve sam prikazao uenje na itavoj ilustraciji. To sam postigao
time to sam vladara postavio na noge."
Zaokupio me je nain na koji je njegov pogled, traei neki trag, prelazio preko mojih stvari,
mog slikarskog pribora, u stvari, itavog mog ivota te i ja poeh gledati sopstvenu kuu
njegovim oima.
Znate za prikaze palata, hamama i tvrava kakve su nekada izgraivali u Tabrizu i irazu. Da
bi se takav crte uskladio s pa-njom velikog Alaha, koji sve vidi i sve zna, iluminatori su
crtali palatu kao da je posred presjeena velikim udnovatim brijaem i tako se moglo vidjeti
sve to se nalazi unutra: kuhinjsko posue, ae, ukrasi na zidovima koji se ne vide spolja,
zavjese, papa-gaji u kavezima, ak i jastuci i ljepotica kojoj sunce nije nikada vidjelo lice,
koja sjedi na njima u najskrivenijem uglu. Posmatrao je moj crte kao oaran, paljivi italac,
moje boje, papire, knjige, mog lijepog egrta, prikaze nonji i albume napravljene za franakog putnika, crtee voenja ljubavi i nepristojne stranice koje sam tajno uradio za jednog
pau, mastionice od stakla, bronze i gline u raznim bojama, rezae od slonovae, pera sa
zlatnim drkama, kao i pogled mog lijepog egrta.
Za razliku od starih majstora, vidio sam mnoge ratove", rekao sam tek da ispunim tiinu
svojim prisustvom. Ratne sprave, topove, vojske, mrtvace. Ratne atore naeg padiaha
uvijek sam ja ukraavao. Vraajui se u Istanbul poslije vojnih pohoda, crtao sam ratne scene
koje bi svi zaboravili, raskomadane leeve, sukobljene vojske, sirote kaurske vojnike koji su s
opkoljenih tvrava sa strahom gledali u nae topove i vojsku, pobunjenike bez glava, snagu
konja u galopu. Upamtim sve to vidim - novi mlin za kafu, prozorsku alku koju nikad prije
nisam vidio, top, oroz na novoj vrsti franake puke, boju odjee koju je neko nosio prilikom
posjete, ta je jeo, ko gdje i kako postavio ruku..."
Staje poruka tih triju pria koje si pripovijedao?", upita Crni kao da trai polaganje rauna.
Alif, rekao sam. Pria s minaretom govori da, bez obzira na vjetinu iluminatora, vrijeme
ini crte savrenim. Ba, druga pria o haremu i knjizi, pokazuje nam da su nadarenost i
slikarstvo jedini put ka bezvremenosti. Ti mi kai kakva je poruka tree prie!"
Dim", samouvjereno ree Crni. Trea pria o stodevetna-estogodinjem majstoru
iluminacije, ujedinjuje prethodne dvije, alif i ba, i daje do znanja da vrijeme onoga ko se
odvoji od savrenog ivota i iluminacije prestaje, i on umire; eto, to nas ui."

14.
ZOVU ME MASLINA

Bilo je to nakon podnevnog namaza. S uivanjem, ali hitro crtao sam njena momaka lica,
kad neko zakuca na vrata. Zadrhtala mi je ruka od uzbuenja, ispustih pero. Paljivo sam
spustio sa strane tablu za crtanje koja je bila na mojim koljenima, Poletjeh ka vratima i
pomolih se prije no to sam ih otvorio: Gospode Boe... Svi vi koji sluate moj glas to dopire
iz ove knjige mnogo ste blii Alahu nego ovaj na prljavi i siroti svijet i pokorne sluge naeg
padiaha, od vas neu skrivati: car Indije, najbogatiji car na svijetu, Akbar-kan dao je izraditi
legendarnu knjigu, Pa je irom islamskog svijeta poslao poziv najboljim iluminatori-ma
svijeta. Ljudi koje je poslao u Istanbul bili su kod mene jue i Pozvali me u Indiju. Otvorio
sam vrata, ali pred njima ovoga pu- ta nisu bili oni, ve Crni koji mi nije pao na pamet od
djetinjstva. Nekada se nije druio s nama, zavidio nam je. ta hoe?
Doao je da porazgovara, tako kae, da se drui i pogleda moje radove. Pozvao sam ga da ude
i vidi. Kae, bio je kod glavnog majstora Osmana i poljubio mu ruku. Veliki majstor rekao
mu je veliku mudrost: pravi umjetnik, ree, raspoznaje se po razgovoru o sljepoi i sjeanju.
Elem, razumjeete!
SLJEPOA I SJEANJE
Prije pojave iluminacije bilo je mrano vrijeme i poslije nje e ponovo biti mrak. Pomou
boja, umijea i ljubavi prisjeamo se Alahove zapovjedi: Vidite!" Sjeati se znai da zna
ono to si vidio. Vidjeti je znati bez sjeanja. Izraivanje iluminacija pred-stavlja sjeanje na
mrak. Ljubav velikih majstora prema iluminaciji zahtijeva znanje da su boje i sposobnost
posmatranja proiza-li iz mraka i da se pomou boje vraaju u Alahovu tamu. Ko ne umije da
se sjea, ne sjea se ni Alaha ni njegovog mraka. Tokom svog rada svi veliki umjetnici
pomou boja tragaju za dubokim bezvremenskim mrakom. Da biste shvatili ta znai sjeati
se mraka, dopustite mi da pripovijedam o onome to su otkrili veliki majstori Herata.
TRI PRIE O SLJEPOI I SJEANJU Alif
Pjesnik Dami u zborniku Dah intimnosti, koji je na turski preveo Lami-elebi, opisuje
udesa evlija i pie kako je poznati majstor ejh Ali Tabrizi u radionici aha Dahana radio
jedan prelijepi crte Husreva i irin. Kako sam uo, u legendarnoj knjizi ija izrada je trajala
punih jedanaest godina, ejh Ali, majstor nad majstorima, pokazao je vrhunsku vjetinu i
majstorski je oslikao prelijepe stranice kakve bi mogao izraditi jedino Behzad, najvei meu
iluminatorima, pa je ah Dahan prije nego to su dopola uradili knjigu shvatio da e postati
vlasnik knjige kojoj nema ravne u cijelom svijetu. ah Dahan, vladar Crnog Ovna, ivio je u
strahu od Uzun Hasana, mladog vladara Bijelog Ovna, kojeg je proglasio svojim naljuim
neprijateljem i zavidio mu je, pa je pomislio da bi Uzun Hasan mogao dati da se oslika jo
ljepa knjiga. ah Dahan pripadao je bolesno ljubomornim ljudima koji zagoravaju svoju
sreu pitajui se: ,,A ta ako i drugi budu ovoliko sretni?", i istog asa pomisli da ako njegov
majstor iluminacije bude oslikao jo jednu takvu knjigu, ili jo bolju, mogao je napraviti za
njegovog dumanina Uzun Hasana. Tako je, da niko drugi osim njega ne bi imao takvu
udesnu knjigu, odluio da naredi ubistvo iluminatora ejha Alija kad zavri knjigu. Ali,
jedna dobroduna erkeska ljepotica iz njegovog harema podsjeti ga da e biti dovoljno da
oslijepi velikog majstora. Ovaj dobar prijedlog, koji je ah Dah odmah prihvatio i ispriao ga
krugu svojih ulizica, doao je i do uiju ejha Alija, ali on nije ostavio knjigu nedovrenu i
nije napustio Tabriz, kao to bi uinio neki drugi iluminator. Nije se trudio ni da uspori posao
kako bi odloio svoje osljepljenje niti da je loe oslikava da knjiga ne bude savrena. Radio je
sa snanijim zanosom i ubjeenjem nego ikada. U kui u kojoj je sam ivio, nakon jutarnjeg
namaza poinjao bi da radi i sve do ponoi, dok mu pod svjetlou svijee iz umornih oiju ne
bi potekle suze, crtao bi uvijek iste konje, emprese, ljubavnike, adaje i zgodne prineve.

Najee bi danima posma-trao stranicu nekog od starih majstora iz Herata i u isto vrijeme
izraivao bi isti crte na drugom papiru koji uopte nije gledao. Na kraju, knjiga za aha
Dahana od Crnog Ovna bila je zavrena, i velikog majstora su, kao to je i oekivao, prvo
obasuli pohvalama i zlatnicima, a zatim ga oslijepili otrom iglom kojom privruju
perjanicu za turban. ejh Ali, iako u bolovima, odmah je napustio Herat i otiao kod Uzun
Hasana, vladara Bijelog Ovna. Da, slijep sam", rekao je, ali u sjeanju jo uvijek imam sve
ljepote knjige koju sam ukraavao posljednjih jedanaest godi-ni, i svaki potez pera i etkice
moja ruka, bez gledanja, zna da nacrta po sjeanju. Moj gospodaru, mogao bih za tebe da
ilustru-jem najljepu knjigu na svijetu. S obzirom na to da mi se pogled vie ne zadrava na
prljavtini ovog svijeta, sve Alahove krasote mogu da crtam najistije mogue, po sjeanju."
Uzun Hasan je povjerovao velikom majstoru i majstor odri rije i za kana Bijelog Ovna po
sjeanju oslika najljepu knjigu na svijetu. Nakon to je u jednom napadu u blizini Bingola
Uzun Hasan pobijedio i ubio aha Dahana, svi znaju da je iza toga bila duhovna snaga koju
je nova knjiga udahnula kanu pobjedniku. Ta sjajna knjiga zajedno sa knjigom koju je ejh
Ali uradio za pokojnog aha Dahana nalazi se u riznici naeg padiaha otkada je u bitki kod
Otlukbelija pokojni sultan Mehmed osvaja pobijedio Uzun Hasana. Znaju samo oni koji
vide.
Ba
S obzirom na to da je sultan Sulejman Velianstveni, dene-ta dostojni, vie cijenio kaligrafe
nego iluminatore, nesretnici ilu-minatori njegovog doba priali su ovu pounu priu kao
dokaz da je iluminacija vanija od kaligrafije, ali ako budete paljivo sluali, vidjeete da je
ona u stvari pripovijest o sljepoi i sjeanju. Nakon smrti Timura, gospodara svijeta, njegovi
sinovi i unuci meusobno se zavadie i nemilosrdno krenue jedni na druge. Kada bi jedan
drugome preoteo neki grad, pobjednik bi odmah dao da se iskuje novac s njegovim likom i
naredio da mu se ime spominje u hutbi u damiji, a zatim bi naredio da se knjige koje su im
dopale aka razveu, da se na poetak stavi nova posveta i novi kolofon kojim se on velia
kao gospodar svijeta, ponovo da se uvezu i tako bi oni koji gledaju knjigu vjerovali da je on
gospodar svijeta. Kada je Abdulatif, sin Timurova unuka Ulug-bega, zauzeo Herat, do te
mjere je pourivao iluminatore, kaligrafe i knjigovesce da odmah izrade jednu knjigu u slavu
njegovog oca da su se crtei iz razvezanih knjiga pomijeali dok su oni cijepali i unitavali
stranice. Ulug-beg je bio ljubitelj iluminacije i nije bilo primjereno da se crtei nasumino
ukorie tako da se ne zna koja je dio koje prie. Njegov sin je okupio sve iluminatore Herata i
traio da svaki ispria svoju priu kako bi slike mogle da budu poredane. Ali, iz svake glave
izlazila je neka druga pria te su se slike jo vie pomijeale. Tada su pronali posljednjeg,
starog davno zaboravljenog glavnog iluminatora koji je izgubio vid nad knjigama svih ahova
i prineva koji su vladali Heratom posljednje pedeset i etiri godine. Kada su uvidjeli da je
stari maj-tor koji je gledao slike slijep, nastade pometnja, ak bijae i onih koji su se smijali.
No, stari majstor zatrai da mu dovedu pametnog, ali nepismenog djeaka koji jo nije navrio
sedam godina. Odmah su ga pronali i doveli. Stari iluminator stavi jednu sliku pred djeaka i
ree mu da pria ta vidi. Dok je dijete prepriavalo ta sve vidi na ilustraciji, starac je
paljivo sluao gledajui nebo slijepim oima, a zatim bi govorio: Aleksandar grli mrtvog
Darija, iz Firdusijeve ahname... Pripovijest o uitelju koji se zaljubio u svog lijepog uenika
iz Sadijeva Dulistana... Nadmetanje ljekara iz Nizamijeve Mahznen i Esrara..." Ostali
iluminatori ljuti na starog i slijepog majstora, rekoe: ,,I mi bismo sve to ispriali. To su
najpoznatije scene najuvenijih pria!" Stari i slijepi iluminator zatrai da stave najtee
prizore pred dijete i opet ga paljivo poslua. To je iz Firdusijeve ahname, Ormuzd ubija
jednog po jednog kaligrafa, dajui im otrov", ree gledajui u nebo. Lo i jeftin prikaz o

muu koji svoju enu zatie sa ljubavnikom u kronji kruke iz Mevlanine Mesnevije", rekao
je i po djetetovom opisu prepoznao je sve ilustracije koje nije mogao da vidi i tako omoguio
da se knjige ukorie. Kada je Ulug-beg sa svojom vojskom uao u Herat, pitao je starog
iluminatora u emu je tajna, kako je slijep mogao da prepozna pripovijesti to drugi majstori
nisu mogli i pored zdravih oiju. Razlog nije taj, kao to se misli, to je slijepcu sjeanje
dobro", odgovori stari majstor, ve ja nikada ne zaboravljam da se prie prenose rijeima a
ne slikama." Ulug-beg odvrati kako su i ostali znali iste prie, ali nisu znali poredati crtee.
To je zato", odgovori stari iluminator, to oni pravilno razmiljaju o iluminaciji, jer to je
njihova vjetina i umjetnost, ali ne znaju da su stari majstori crtali po Alahovom sjeanju."
Ulug-beg upita kako je dijete moglo da zna. Dijete ne zna", ree stari majstor, ali ja, slijepi
ostarjeli ilumi-nator, znam da je Alah stvorio onakav svijet kakav bi jedno sedmogodinje
dijete eljelo da vidi. Jer, Alah je stvorio svijet da bi ga mogli vidjeti, prije svega. Zatim nam
je dao rijei da bismo rngH meusobno podijeliti ono to vidimo, da bismo mogli
razgovarati, a mi smo od rijei sastavili prie smatrajui da crtanje postoji radi tih pria. Ipak,
crtanje je traganje za Alahovim pamenjem i posmatranje svijeta onako kako ga on vidi."
Dim
Poznato je da su nekada davno zbog straha od sljepoe, to je strah od kojeg svi iluminatori s
razlogom strahuju, arapski majstori u svitanje dugo posmatrali zapadni horizont i da su vijek
kasnije iluminatori iz iraza iz istog razloga ujutro na prazan stomak jeli izgnjeene orahe sa
ruinim laticama. Tada su, tako-e, stari iluminatori iz Isfahana, vjerujui da suneva svjetlost
uzrokuje sljepou od koje su obolijevali kao od kuge, radili u po-lumranim uglovima soba
pod slabom svjetlou svijee kako im radne table ne bi bile pod izravnom sunevom
svjetlou, a majstori u uzbekim radionicama uvee su ispirali oi vodicom nad kojom su
ejhovi izgovarali molitve. Ipak, medu svim tim postupcima najbolji pristup sljepoi otkrio je
majstor iluminacije u Heratu Sejid Mirek, uitelj velikog Behzada. Po njemu, sljepoa ne
predstavlja nikakvu nesreu, ve vrhunac sree koju je Alah darivao iluminatoru nakon to je
itav svoj ivot posvetio njegovoj ljepoti.
Jer, iluminacija je traganje za onakvim vienjem svijeta kako ga Alah vidi, a to jedinstveno
vienje dogaa se samo pomou sjeanja kada se poslije naporno provedenog radnog vijeka
oi zamore, slikar iznemogne, i nastane sljepoa. Znai, samo posredstvom sjeanja slijepih
slikara moe se saznati kako Alah vidi svijet. Stari iluminator itav ivot uvjebava ruku da
bi, na kraju, ona sama od sebe mogla da prenese udesni crte na har-tiju kad mu se pred
oima u mraku sljepoe i uspomena bude ukazao prizor kakav vidi Alah. Prema istoriaru
Mirzi Muhamedu Hajdaru Duglatu, koji je pisao o heratskim iluminatorima toga doba i
legendama o njima, majstor Sejid Mirek je, da bi objasnio svoje shvatanje iluminacije,
spominjao primjer iluminatora koji je elio da nacrta crte konja. Po tome, ak i
najnesposobni-ji praznoglavi iluminator, kakvi su svi dananji franaki slikari, crta konja po
sjeanju iako neprestano pogledava pravog konja jer, niko ne moe istovremeno da gleda i
konja i hartiju na kojoj crta. Iluminator najprije pogleda konja, a zatim istog asa na hartiji
nacrta ono to je upamtio. ak i da izmeu ta dva trenutka proe vrijeme jednog treptaja, ono
to iluminator prenese na hartiju nije konj kojeg vidi nego sjeanje na konja kojeg je
maloprije vidio, i to je dokaz da je i za najnevjetijeg iluminatora crtanje mogue jedino po
sjeanju. Konani ishod ovog shvatanja, koje iluminatorov radni vijek gleda kao pripremu za
blaenu sljepou i uspomene to e kasnije nastati, jeste taj da su herat-ski majstori toga doba
crtee raene za ahove i prijestolonasljednike koji su voljeli knjige, doivljavali kao
uvjebavanje ruke, kao pripremu, pa su svoj rad, neprestano crtanje i danonono posmatranje
stranica uz svjetlost svijea, prihvatali kao blagoslov koji e ih dovesti do sljepoe. Majstor

Mirek je itavog ivota tragao za najpovoljnijim trenutkom kada e dosegnuti velianstveni

cilj, ponekad namjerno se pribliavajui sljepoi i brzo crtajui olistalo drvee na noktu, zrnu
rie ili vlasi kose, ili je odlagao dolazak tame crtajui radosne, sunane bate. Kad je imao
sedamdeset godina, sultan Husejin Bakra s namjerom da ga nagradi otvorio je hiljade i hiljade
knjiga koje su uvane u riznici iza bezbroj zakljuanih brava. U toj riznici, pri svjetlosti
zlatnih svijenjaka, oslijepio je majstor Mirek, meu orujem, svilom, kadifom i zlatom, tri
dana i tri noi bez prestanka gledajui izuzetne stranice velikih heratskih majstora u
legendarnim knjigama. Veliki majstor je zrelo i odgovorno prihvatio svoje stanje kao da
prima Alahove anele, nikada vie nije progovorio niti je ita nacrtao. Mirza Muhamed
Hajdar Duglat, pisac Istori-je Raida objanjava to time to iluminator kada dostigne
besmrtno vrijeme Alahovo nikada vie se ne vraa na stranice uraene za obine smrtnike i
kae: Tamo gdje sjeanje slijepog iluminatora dosegne Alaha vlada apsolutna tiina, sretna
tama i beskraj prazne stranice."
Znao sam da mi je Crni postavio pitanje majstora Osmana o sljepoi i sjeanju kako bi u miru
mogao da posmatra moje stva-n> slike i sobu, a ne da sazna moj odgovor. Ipak, bio sam
sretan to su ga moje prie ganule. Sljepoa je blagoslov nedostupan ejtanu i grijehu", rekao
sam.
U Tabrizu", ree Crni, neki iluminatori koji potuju stare stilove, pod uticajem majstora
Mireka, na sljepou gledaju kao na najuzvieniji in Alahove blagonaklonosti, pa se
pretvaraju da su slijepi zato to se srame to su ostarili, a nisu oslijepili. Zbog takvog naela
na koje je uticao Demaletin iz Gazvina, neki, elei da naue da gledaju na svijet kao slijepi,
iako to zapravo nisu, sedmicama sjede u mraku medu ogledalima i pod slabom svjetlosti
kandila, bez hrane i pia, posmatraju stranice starih he-ratskih majstora."
Neko je pokucao. Otvorio sam i pogledao, pred vratima je stajao jedan lijepi egrt iz
radionice, oiju irom razrogaenih. Rekao je da je u jednoj naputenoj jami pronaeno tijelo
naeg brata pozlatara efendi Prefmjenog i da e denaza krenuti iz damije Mihrimah u
vrijeme popodnevnog namaza, zatim je otrao da javi vijest drugima. Alahu, sauvaj nas!

15.
ZOVEM SE ESTER
Da li ljubav pravi budalu od ovjeka ili se samo budale zaljubljuju? Godinama se bavim
prodavanjem i provodadilukom, a nisam saznala odgovor na to pitanje. Ba bih voljela da
upoznam par koji, to je njihova ljubav jaa, postaje pametniji, lukaviji i prepredeniji.
Pogotovo da vidim takvog mukarca. Znam da, ako se mukarac slui lukavstvom, zamkama i
podvalama, znai da taj i nije zaljubljen. Oigledno je da je na gospodin Crni prilino
izgubio hladnokrvnost, a kad je sa mnom govorio o ekuri, prevrio je svaku mjeru.
Na pijaci sam mu rekla kao neku pjesmicu koju znam napamet i svakom je kazujem - da
ekura neprestano misli na njega, da me je pitala da li je odgovorio na pismo, da je takvu
nikad nisam vidjela. Tako me je gledao da mi ga je bilo ao. Rekao mi je da pismo to mi ga
je dao brzo i smjesta" odnesem ekuri. Sve budale vjeruju da u njihovoj ljubavi postoje neke
okolnosti koje zahtijevaju veoma posebnu urbu, te razotkriju snagu svoje ljubavi i time
voljenim osobama stavljaju oruje u ruke, a ona, ako je pametna, odloie svoj odgovor.
Nauk: urba u ljubavi odlae poslove.
Zato bi mi efendi Crni zahvalio da je znao da sam pismo koje je trebalo da odnesem brzo"
najprije odnijela na drugo mjesto. Dakle, skoro sam se zaledila ekajui ga na pijaci i, da bih
se ugrijala, svratim ja prvo do jedne moje kerke koja mi je usput. Svojim kerima zovem sve
djevojke kojima sam raznosila pisma i lino ih poudala.

Ova runjikava djevojka mi je do te mjere zahvalna da svaki put kad doem, ne samo da
skakue oko mene, ve mi i gurne u ruku nekoliko aki. Sad je blagoslovena i sretna. Skuhala
je lipov aj koji sam s uivanjem popila. Kada sam ostala sama, prebrajala sam novac koji mi
je dao efendi Crni. Dvadeset aki.
Opet krenuh na put. Prooh sporednim sokacima i nesigurnim prolazima gdje se blato
zaledilo toliko da ne moe hodati. Dok sam kucala na vrata, poeljela sam da se naalim, pa
povikah:
Evo torbarke! Stigla torbarka! Imam najfiniji muslin dostojan svakog padiaha, sjajne alove
iz Kamira, kadifu iz Burse, najbolje egipatsko platno za koulje, prekrivae od vezenog muslina, posteljinu, arene maramice! Torbarka!"
Otvorie se vrata i ja uoh unutra. Kua se, kao i uvijek, osjeala na postelju, san, preno ulje
i vlagu. Straan smrad neenja koje stare.
Vjetice", ree. Zato vie?"
utke izvadih koverat i dadoh mu ga. Prie mi kao sjenka u polumranoj sobi i u trenutku mi
istre pismo iz ruke. Preao je u susjednu sobu gdje je uvijek gorila svjetiljka. Ostala sam na
pragu. "Otac nije kod kue?", upitala sam.
Nije odgovorio. Izgubljeno je itao pismo. Pustila sam ga da Clta. Nisam mogla da mu vidim
lice jer je svjetiljka bila iza njega. Zavrivi, poeo je iznova itati.
Da", upitala sam ga. ta pie?"
Hasan proita:
Draga gospodo ekura,
S obzirom na to da i ja godinama ivim sanjajui samo o jednoj osobi, s potovanjem shvatam
da i ti eka svog mua i da ni na koga drugog ne misli. ta se drugo moe i oekivati, osim
estitosti i ne-iskvarenosti, od ene kao to si ti? (Hasan se glasno nasmija!) Ali moj dolazak
tvome ocu bio je zbog iluminacija, a ne da tebe uznemirim. To mi na pamet nije palo. Ne bih
elio da ispadne da sam od tebe dobio nekakav znak, a pogotovo znak ohrabrenja. Kad mi se
tvoje lice kao nebeska svjetlost ukazalo na prozoru, smatrao sam daje to Ala-hov dar i nita
vie. jer, vidjeti tvoje lice za mene je dovoljna srea. (Ovo je ukrao od Nizamija", srdito
upadne Hasan.) Ali, poto kae da ti ne prilazim, reci mi da li si aneo pa da se ovjek boji
tebi prii? Posluaj ta u ti rei: nekad sam usred noi, pokuavajui da zaspim kroz prozore
pustih i bijednih karavanseraja (u kojima nije niko konakovao osim oajnih vlasnika i
razbojnika to bjee pred smrtnom kaznom), posmatrao mjeseinu koja obasjava gole planine,
i sluajui zavijanje usamljenih vukova nesretnijih od mene, matao o tome da e mi se
jednog dana ukazati, ba kao to si se ukazala na onom prozoru. Posluaj, kada sam ponovo
doao tvome ocu zbog knjige, ti mi vraa crte koji sam nacrtao u djetinjstvu. Znaj, za mene
je to znak da sam te ponovo naao, a ne znak smrti. Vidio sam Or-hana, jednog od tvojih
sinova, jadno siroe. ]a u mu biti otad
Maala, dobro je napisao," rekoh. Pravi pjesnik!"
Da li si aneo pa da se ovjek boji tebi prii?", ree Hasan. To je ukrao od Ibn Zerhanija. Ja
piem bolje." I izvadi svoje pismo iz depa. Uzmi, odnesi ekuri."
Prvi put me je obuzela nelagoda zbog novca koji mi je davao zajedno s pismom. Grozno mi je
bilo to opsesivno vezivanje tog ovjeka za neuzvraenu ljubav. Kao da je elio da potvrdi
moje slutnje, po prvi put poslije dugo vremena, Hasan odbaci svoju uljudnost i grubo ree:
Reci joj, ako budemo eljeli, vratiemo je kui pomou kadije."
Da joj ba tako kaem?"
Nastade tiina. Nemoj", ree. Svjetlost svjetiljke obasja mu lice i vidjeh kako gleda preda se
kao dijete koje je neto skrivilo.
Nosim njegova pisma jer potujem stanje u kojem se nalazi, nje-govu veliku neuzvraenu
ljubav. Ne zbog novca, kao to misle.
Na izlasku iz kue Hasan me zaustavi na vratima.

Da li joj govori o tome koliko je volim?", upitao je uzbueno i smeteno.

Zar joj to ne pie u svojim pismima?"
Kai, kako bih mogao da ubijedim nju, njenog oca?"
Budi dobar ovjek", rekoh i pooh ka vratima.
,,U ovim godinama? Prekasno...", rekao je s iskrenim aljenjem.
Poeo si da zarauje mnogo novca, au Hasane. To ovjeka ini boljim...", rekoh i izaoh.
U kui bijae tako mrano i turobno da mi se inilo da je napolju otoplilo. Sunce obasja moje
lice. Pomislila sam kako bih voljela da ekura bude srena. Ali, nekako sam potovala i tog
jadnika iz vlane, hladne i mrane kue. Premda nisam planirala, svratih na pijacu zaina na
Laleliju. Mislila sam da e me mirisi cimeta, afrana i bibera povratiti, ali prevarih se.
U svojoj kui ekura je uzevi pisma prvo pitala za Crnog. Rekoh joj da ga je ljubavni plamen
zahvatio cijeloga i to joj se dopalo.
Svi se pitaju zato je ubijen nesretni efendi Prefinjeni, ak i ene koje sjede i pletu u svojim
kuama", promijenila sam temu.
Hajrija, napravi halvu i odnesi Kalbiji, nesretnoj eni efendi Prefinjenog."
Na sahranu e vjerovatno doi svi erzurumci i mnogi drugi", rekoh. Govorka se da e ga
osvetiti njegovi roaci."
ekura se, meutim, ve zadubila u pismo. Paljivo i ljutito zagledah se u njeno lice. Ta ena
ima toliko ivotnog iskustva da moe da utie na nain kako e se njena osjeanja izraavati
na licu. Osjetila sam da joj, dok je itala, prija moje utanje i da ga doivljava kao da
potvrujem vanost koju je pridavala pismu. I tako, kada je zavrila pismo i osmijehnula mi
se, da bi se ona bolje osjeala, upitala sam:
ta kae?"
Kao u djetinjstvu... Zaljubljen u mene." ..Pa, ta e?"
Udata sam. ekam mua."
Nasuprot vaim pretpostavkama, priznajem da se nisam naljutila zbog toga to je zaas
slagala iako je prethodno traila moje zanimanje za dogaanja. Naprotiv, donijelo mi je
olakanje. Da su sve one djevojke i ene, kojima sam nosila pisma i savjetovala ih o ivotu,
pokazale interesovanje kao ekura, bio bi nam upola laki posao, a neke bi ak uspjele da
nau mnogo bolje mueve.
ta kae drugi?"
Hasanovo pismo ne elim da itam sada", odgovori. Da li Hasan zna da se Crni vratio u
Istanbul?" Ne zna ni da on postoji."
Da li razgovara s Hasanom?", upitala je irom otvorivi svoje prelijepe crne oi. Ti si to
eljela." Da?"
Pati. Strano te voli. Ako tvoje srce bude naklonjeno nekom drugom, teko e ga se
osloboditi. Tvoje prihvatanje njegovih pisama daje mu lanu nadu. Toga treba da se plai,
jer, on se ne priprema samo da te vrati, ve i da dokae da je njegov brat mrtav i da te oeni."
Osmijehnula sam se da bih stiala prijeteu stranu posljednjih rijei i da se ne bih postavila
kao zatitnica onog nesretnika.
Dobro, ta kae drugi?", upitala je, ali da li zna za koga pita?
Iluminator?"
Zbunjena sam", ree odjednom, moda uplaena sopstve-nih misli. Kao da e se sve jo
vie zapetljati. Moj otac je ostario. ta e biti s nama, s mojim siroiima? Nasluujem da
nam dolazi neka nesrea, da nam ejtan priprema neko zlo. Reci mi, Ester, neto to e me
obradovati."
Ne brini, draga moja ekura", rekla sam drhtei, Ti si zaista veoma pametna i lijepa. Jednog
dana leae sa svojim lijepim muem u istom krevetu, grlie ga i zaboraviti sve svoje
probleme i bie sretna. itam ti u oima."
Osjetih toliku unutranju toplinu da mi oi ovlaie.

Dobro, ali ko e biti moj mu?"

Zar ti to nije reklo tvoje pametno srce?"
Nesretna sam jer ne umijem razabrati ta mi ono govori."
Nastala je tiina. Na tren, uini mi se da mi ekura nikako ne vjeruje, da vjeto prikriva svoje
nepovjerenje kako bi izazvala moje saaljenje i otkrila sve to znam. Kada shvatih da nee
istog asa odgovarati na pisma, pokupih svoj zaveljaj i izioh u avliju rekavi ono to priam
svim svojim djevojkama, ak i zrikavim:
Duo moja, ako bude irom otvorila te svoje lijepe oi, nee ti se nita ravo dogoditi. Ne
brini."

16.
JA, EKURA
Kad god bi ranije dolazila torbarka Ester, mislila sam kako je neki osvaja konano napravio
prvi korak i napisao pismo koje e izazvati ubrzano kucanje srca jedne ene kao ja, pametne,
lijepe i asne udovice. Ali kada bih vidjela da stiu pisma mojih po-znatih prosaca, jo bih
snanije i strpljivije ekala svog mua. U posljednje vrijeme zbunjena sam i osjeam se sve
jadnije kad Ester ode.
Oslukivala sam glasove svijeta izvana. U kuhinji je klokota-la kljuala voda i irio se miris
limuna i luka: znam, Hajrija kuha tikvice. evket i Orhan su na avliji, kod drveta nara, i
gurkajui se igraju se maevanja; ujem njihove glasove. Moj otac se ne uje u susjednoj sobi.
Otvorila sam i proitala Hasanovo pismo i ponovo shvatila da tu nema niega zbog ega bih
se brinula. No, plaila sam ga se malo vie i estitala samoj sebi to sam se, u vrijeme kada
sam s njim dijelila dom, oduprijela njegovom nastoja-nju da dijelimo postelju. Poslije toga
proitala sam pismo koje mi Je napisao Crni, drei ga paljivo kao da je neto krhko,
lomljivo, i smela se. Nisam poslije itala pisma. Pojavilo se sunce i pomislila sam: da sam
samo jednu no otila u postelju s Hasanom 1 spavala s njim, to niko ne bi znao osim Alaha.
Lii na mog ne-stalog mua, to je isto. Ponekad mi padnu na pamet takve aave ] neobine
misli. Sunce se podiglo i kad je otoplilo, osjetih da 'mam tijelo, osjetih svoju kou, vrat, ak i
bradavice. Dok me je sunce obasjavalo kroz vrata, iznenada se pojavi Orhan.
Mama, ta ita?", upitao me je.
Dobro, maloas sam vam rekla da nisam iznova itala posljednja pisma koja mi je Ester
donijela, ali slagala sam. Opet sam ih itala. Ovoga puta sam ih zaista presavila i stavila u
njedra, te rekoh Orhanu:
Hajde, doi mi u krilo." Doao je. Oho, maala, to si teak, ba si veliki", rekoh i poljubih
ga. I dok sam mu govorila: Hladan si k'o led", on meni ree: Mama, kako si ti topla", i
nasloni se leima na moje grudi.
Prijalo nam je oboma da sjedimo tako, vrsto priljubljeni jedno uz drugo, ne razgovarajui.
Pomirisala sam mu vrat i poljubila ga. Zagrlila sam ga jo jae. Ostali smo tako u tiini.
Golica me", ree neto kasnije.
Hajde, reci", rekoh ozbiljnim glasom, kad bi doao sultan svih dina i rekao da e ti ispuniti
sve to zatrai, ta bi elio najvie na svijetu?"
elio bih da evket ne bude sa nama."
I ta bi jo elio? Da li bi elio da ima tatu?"
Ne. Kad porastem, oeniu tebe."
Pomislih da ostariti, izgubiti ljepotu ili biti udovica ili sirotinja nije ivotna nesrea, ve
ivjeti bez ikoga ko bi ti zavidio. Spustila sam Orhana iz krila. Razmiljajui kako e se jedna
ra-va ena poput mene udati za dobrog ovjeka, prioh ocu.

Kada njegovo velianstvo sultan svojim oima vidi da je knjiga zavrena, nagradie vas",
rekla sam. Ii ete opet u Veneciju."
Ne znam", ree otac. Plaim se zbog ovog ubistva. Nai neprijatelji su vjerovatno moni."
Znam da ih moje stanje ohrabruje i nagoni na krivo tumaenje i uzaludno nadanje."
Kako?"
Trebalo bi da se udam to prije."
ta?", upita otac, Za koga? Ali, ti si udana. Otkud sad to? Ko je prosac? ak i da postoji
razuman i neodoljivi prosac", ree moj pametni otac, ne mislim da bismo takvog lako nali i
da bi nam bio po volji", dodao je i ukratko izloio moje nesretne okol-nosti, Zna da postoje
tekoe koje moramo rijeiti da bi mogla da se uda." Nakon duge pauze ree: Zar zaista
eli da ode i da me ostavi, duo moja?"
,Jue sam sanjala da je moj mu umro", rekoh. Ali nisam mogla da plaem kao ena koja je
zaista sanjala takav san.
Kako treba znati proitati iluminaciju, tako treba znati i san protumaiti."
Da li je pristojno da vam ispriam svoj san?"
Na trenutak nastade tiina, osmijehnusmo se jedno drugom kao pametni ljudi koji hitro
razmiljaju o svim posljedicama koje bi mogle nastati iz onoga o emu razgovaraju.
Tumaei tvoj san, mogu povjerovati da je tvoj mu umro, ali tvoj svekar, djever i kadija
koji ih mora sasluati, traie i druge dokaze."
Prolo je dvije godine otkako sam se sa djecom vratila kui, a moj svekar i djever nisu
uspjeli da me vrate nazad."
Zbog toga to vrlo dobro znaju gdje su pogrijeili", ree otac. Ali, to ne znai da su saglasni
sa tvojim razvodom."
Da pripadamo malikitskoj ili hanbalitskoj erijatskoj pravnoj koli", rekoh, kadija bi,
uzimajui u obzir da je prolo etiri godine, dozvolio razvod, i jo bi mi odredio i izdravanje.
Ali kako smo mi, hvala Alahu, hanefiti, to nije mogue."
Ne priaj mi o afiitskom pomoniku kadije. Sve su to prljavi poslovi."
Sve istanbulske ene iji su muevi nestali u ratu sa svojim svjedocima odlaze k njemu zbog
razvoda. Poto je afiit, on pita: da li ti je mu nestao, koliko ga dugo nema, da li teko
preivljava, jesu li ovo tvoji svjedoci, i odmah ih razvodi."
Ko ti je sve to utuvio u glavu, keri moja draga?", upitao je. Ko ti je to razum pomutio?"
Ako se jednom pojavi neko ko bi mogao da mi pomuti ra-zum, a ja budem razvedena, Vi
ete mi rei ko je to i ja neu ii protiv Vae odluke o mom buduem muu."
Moj lukavi otac, vidjevi da mu je i ki lukava kao i on, poe treptati. On uvijek trepe iz tri
razloga: 1. kad je u kripcu, pa se trudi da brzo misli ne bi li pronaao izlaz; 2. kada poeli da
za-P ace od tuge i bespomonosti; 3. kad je u kripcu, pa lukavo kombinuje prvi i drugi razlog
kako bi ostavio utisak da bi svakog trenutka mogao da zaplae od tuge.
Zar bi uzela djecu i otila i ostavila samog svog starog oca? Zna li da sam se plaio da me
mogu ubiti zbog nae knjige - da, rekao je nae knjige - ipak, sada ti eli da uzme djecu i
ode, i ja elim da umrem."
Oe, zar mi niste uvijek govorili da me jedino razvod moe spasiti od mog nesmotrenog
djevera?"
Ne elim da ode. Tvoj mu bi se mogao vratiti jednog dana. I ako se ne vrati, nikakva teta
od tvoje udaje. Dok u ovoj kui ivi sa ocem."
,,I ne elim nita vie nego da u ovoj kui ivim sa Vama." Duo, nisi li maloas rekla da bi
htjela da se uda to prije?" Eto, takve su svae sa ocem. I sama na kraju povjerujem da nisam
imala pravo.
Rekla sam", odgovorih, gledajui preda se. Zatim, suzdravajui se da ne zaplaem,
ohrabrena zbog ispravnosti onoga to mi je palo na pamet, upitala sam:

Dobro, zar se ja nikada vie neu udati?" Volio bih i potovao zeta koji bi te odveo daleko
od mene. Ko te prosi? Da li bi on ivio sa nama u ovoj kui?"
utila sam. Naravno, oboje smo znali da moj otac ne bi mogao potovati zeta koji bi ivio s
nama u kui, ve bi ga lagano omalovaavao. Otac bi takvog zeta, zvanog domazet, podmuklo
i vjeto poniavao da ni ja sama ne bih htjela da ivim s takvim ovjekom.
Zna da je u takvoj situaciji u kakvoj se nalazi nemogua udaja bez oevog pristanka, zar
ne? Ne elim da se uda i neu to dozvoliti."
elim da se razvedem, a ne da se udam."
Zbog toga to bi te mogla povrijediti neka beutna zvijer koja ne misli ni na ta drugo osim
na svoju korist. Zna koliko te volim, draga moja keri, zar ne? A moramo i zavriti ovu
knjigu."
utala sam. Jer, da sam progovorila, iskuavao bi me i ejtan koji je primijetio moj gnjev, i
ocu bih u lice rekla da znam da nou prima Hajriju u svoju postelju, ali da li djevojci kao to
sam ja prilii da svom ocu kae da zna da on spava s robinjom?
Ko je ovjek koji eli da se oeni tobom?"
Oborila sam pogled i zautjela, ali ne od stida nego od bijesa. to je najgore, nisam bila u
stanju da bilo ta kaem iako sam bila jako ljuta. Zamislila sam oca i Hajriju u tom smijenom
i groznom poloaju u krevetu. Kad sam pomislila da u zaplakati, gledajui ispred sebe,
rekoh:
Tikvice su na vatri, da ne zagore."
Pola sam u sobu pokraj stepenita iji prozor, kojeg nikada nismo otvarali, gleda na bunar.
Pipajui u mraku, brzo pronaoh svoj krevet, prostrijeh ga i bacih se na njega. Ah, to je lijep
osjeaj nepravedno kanjenog djeteta, lei i zaspati guei se u plau i suzama! Ja sam jedina
osoba na ovom svijetu koja me voli i ta usamljenost je toliko alosna da, dok ja nju
oplakujem, u pomo priskaete vi koji ujete moje jecaje i jauke.
Malo kasnije primijetih da je Orhan ispruen na mom krevetu. Glavicu je stavio meu moje
grudi i lije suze jecajui. Pri-vukoh ga i vrsto zagrlih.
Nemoj da plae, mama", ree malo kasnije. Vratie se tata iz rata."
Kako zna?"
utio je. Ali toliko sam ga voljela, da sam zaboravila na sve svoje muke kad sam ga privila na
grudi. Prije nego to zaspim, gr-lei njeno krhko tijelo moga Orhana, otkriu vam svoju
jedinu brigu. Kajem se zbog onoga to sam maloas, u ljutnji, rekla o ocu i Hajriji. Ne, to nije
la, ali se toliko sramim to sam to izgovorila da vas molim da zaboravite i da se pravite kao
da to nije iz-reeno i kao da moj otac i Hajrija nemaju nikakve veze.

17.
JA SAM VA TETAK
Teko je imati ker, teko. Plakala je u sobi, uo sam njeno jecanje, ali nisam mogao uiniti
nita osim da posmatram stranice knjige koju sam drao u rukama. U Knjizi o sudnjem danu
na jednoj stranici koju sam pokuavao da itam, pie kako dua tri dana poslije smrti dobija
dozvolu od Alaha da ode u posjetu tijelu u kojem je ranije bila. Kada vidi u kakvom alosnom
stanju se nalazi staro tijelo na groblju, krvavo i trulo, dua se rastui i pone da tuguje: Jadno
moje tijelo, snago moja nekadanja!" Razmiljao sam neko vrijeme o tunom kraju efendi
Pre-finjenog, kako je leao na dnu neke jame i kako ga je njegova dua posjetila umjesto na
groblju, na dnu jame i, naravno, silno se rastuila.

Kada se utialo ekurino jecanje, ostavio sam knjigu o smrti. Obukao sam jo jednu vunenu
koulju, vrsto omotao pojas od debelog kozjeg krzna da mi grije krsta i obukao alvare od
zejeg krzna. Izaao sam iz kue i ugledao evketa na vratima.
Kuda ide, djede?"
Ulazi! Na denazu."
Proao sam pustim, snijegom prekrivenim sokacima, izmeu zgarita i sirotinjskih
nakrivljenih kua koje su jedva stajale. Dugo sam iao opreznim starakim korakom pazei da
se ne okliznem i ne padnem. Idui prema gradskim zidinama, prolazio sam zabaene mahale,
bate i njive, duane gdje se prodaju to-kovi i oprema za kola, kovake radnje, sarae,
sedlare, potkivae i izraivae konjskih hamova.
Ne znam zbog ega je denaza polazila ak iz damije Mihri-mah kod Jedrenske kapije. U
damiji sam zagrlio pokojnikovu glavatu smuenu brau, koji su djelovali ljutito i odluno.
Mi, iluminatori i kaligrafi, meusobno smo se grlili i plakali. Dok sam u olovnoj magli, koja
se iznenada spustila prekrivajui sve, klanjao denaze-namaz, pogled mi pade na koveg na
pogrebnoj kamenoj ploi u damiji i osjetih takav bijes prema zloincu koji je to uradio, da mi
se, vjerujte, u glavi pobrkala ak i molitva Al-lahuma barik.
Dok su ljudi uzimali koveg na ramena poslije namaza, i dalje sam bio medu iluminatorima i
kaligrafima. Roda i ja se zagr-lismo zaboravljajui noi kada smo zbog moje knjige zajedno
sjedili do zore uz svjetlost slabe svjetiljke, kada me je ubjeivao da su pozlate efendi
Prefinjenog neuvjerljive, da ne umije da upotrijebi boje jer je sve bojio u tamnoplavo da
izgleda bogatije, i da sam ja govorio kako nema drugog ovjeka za to. Plaui, zagrlili
smo se ponovo. Toliko mi je prijao nain na koji me je Maslina prijateljski i s potovanjem
pogledao i zagrlio - ovjek koji zna da grli, dobar je ovjek - i opet pomislih na to da on meu
svim iluminatorima i kaligrafima najvie vjeruje u moju knjigu.
Na stepenitu kod dvorine kapije, naosmo se majstor Osman i ja jedan pokraj drugog, ne
znajui ta da kaemo jedan drugom. Neobian, napet trenutak - jedan od pokojnikove brae
poeo je da plae, a neko ko je elio da istakne sebe uzvikne: Alah je velik!"
Na koje groblje?", upitao me majstor Osman, tek da bi neto rekao.
Pomislio sam da bi djelovalo neprijateljski ako kaem da ne znam, pa bez imalo razmiljanja,
upitam onoga koji je bio do mene na stepenitu:
Na koje groblje? Kod Jedrenske kapije?"
Na Ejupu", odgovorio je ljutit i priglup mladi s bradom.
Na Ejupu", okrenuo sam se i rekao majstoru Osmanu, ali on je ve uo rijei ljutitog i
priglupog mladia s bradom. Uputio mi je pogled kojim je pokazao da razumije i stavio mi do
znanja da ne eli da na susret bude dui.
Majstora Osmana je ljutilo to je padiah meni povjerio posao oko pisanja, ukraavanja i
oslikavanja knjige koju zovem tajnom". Pored toga, padiah se pod mojim uticajem
zainteresovao za franaki nain slikanja. Padiah je jednom natjerao majstora Osmana da
kopira njegov portret koji je naruio od jednog itali-janskog majstora. Znam, majstor Osman
mene je smatrao odgo-vornim za tu neobinu sliku koju je uradio sa podozrenjem kao i za
oponaanje italijanskog slikara to je doivio kao muenje. S pravom.
Zastao sam nasred stepenita i neko vrijeme posmatrao nebo. Kada sam se uvjerio da sam
prilino zaostao iza drugih, po-eh da silazim niz zaleene basamake. Tek to sam siao niz
dvije stepenice, neko me uhvati pod ruku i zagrli me - Crni.
Hladno je", ree. Jeste li se smrzli?"
Nisam sumnjao da je on pomutio ekurin razum. I samopouzdanje s kojim me je uhvatio pod
ruku to je potvrdilo. Neto u njegovom dranju govorilo je: Radio sam dvanaest godina.
Odrastao sam." Stigosmo do kraja stepenita. elio sam da mi kasnije ispria sve to je saznao
u kaligrafskoj radionici.
Idi naprijed, sinko", rekoh. Pouri da stigne demat."

Iznenadio se, ali nije pokazivao. Dopalo mi se ak i to kako je dostojanstveno pustio moju
ruku i otiao naprijed. Ako bih mu dao ekuru, da li bi elio da ivi s nama u istoj kui?
Kroz Jedrensku kapiju izali smo iz grada i daleko negdje dolje ugledah koveg skoro
izgubljen u izmaglici i mnotvo ilumi-natora, kaligrafa i egrta koji su se, nosei ga na
ramenima, uurbano sputali nizbrdicom prema Zlatnom rogu. Toliko su brzo hodali da su
preli ve pola blatnjavog puta koji se kroz snjenu dolinu sputao prema Ejupu. U tiini i
izmaglici s lijeve strane ra-dosno se dimio dimnjak prodavnice svijea sultanijinog vakufa.
Ispod zidina nalazile su se klanice i koarske radionice koje bez predaha rade za grke mesare
na Ejupu. Smrad crkotine irio se dolinom koja se prua sve do empresa na groblju i damije
na Ejupu, ije kupole su se nejasno raspoznavale ispred nas. Poslije kraeg hoda, uo sam
odozdo iz nove jevrejske mahale na Balatu djeju graju.
Kada smo stigli do ejupske ravnice, priao mi je Leptir. ustar kao i inae, odmah je preao
na stvar:
Maslina i Roda su to uradili", ree. Kao i svi, veoma dobro su znali da nisam bio dobar s
pokojnikom; znali su i da svi to znaju. Postoji ljubomora, pa ak i otvorena netrpeljivost zbog
toga ko e poslije majstora Osmana doi na elo kaligrafske radionice. Oekuju da krivica
padne na mene, ili da e se carski rizniar, a po njegovom nagovoru i sultan, udaljiti od mene,
od nas."
Ko ste to vi?"
Svi koji se zalaemo da se u radionici sauvaju stara moralna naela, da se prati put
persijskih majstora, da se ne moe ilu-minirati svaka tema radi novca. Govorimo da u nae
knjige, umjesto oruja, vojski, zarobljenika i osvajanja, treba da udu stare legende, mitovi i
prie, da ne treba naputati stare modele, da pravi iluminatori ne treba s ponienjem da sjede
po duanima u ariji i svakome, za svega nekoliko aki, oslikavaju svakakve teme i rade
bijedne stvari. Njegovo velianstvo padiah podrava nas u tome." "Nepotrebno sebe
opravdava", rekao sam da skratim priu, "Siguran sam da radionica ne bi mogla biti utoite
bilo kome ko moe tako neto uraditi. Svi ste moja braa. Nema nita loe u to-me da se uradi
poneka tema koja ranije nije oslikana, niti bi to mogao biti razlog neprijateljstva."
U istom asu, kao i kada prvi put ujem novu vijest, shvatio sam neminovnu istinu. Ubica
efendi Prefmjenog bio je jedan od majstora koji su sazreli u kaligrafskoj radionici i sada se
nalazi u mnotvu koje se ispred mene penjalo uzbrdicom. Istovremeno, bio sam siguran da e
ubica nastaviti svoje ejtanske poslove i spletke, da je neprijatelj knjige koju pravim i da je
vjerovatno bio i u mojoj kui, radei iluminacije i ukraavajui je. Da li je Leptir kao i veina
iluminatora koji su dolazili u moju kuu zaljubljen u moju ker? Da li je, objanjavajui svoja
ubjeenja, zaboravio da sam od njega traio prizore upravo suprotne s njegovim poi-manjima,
ili me vjeto podbada?
Ne, pomislio sam kasnije, nije mogue da me podbada. Kao i svi majstori iluminacije i Leptir
mije pokazivao iskrenu zahvalnost. Kada su zbog ratova i padiahove nezainteresovanosti
ukinuti darovi i novac, jedini prihod koji su imali bila je naknada za rad na mojoj knjizi. Znao
sam da su meusobno ljubomorni zbog moje panje, i zbog toga sam se, i ne samo zato, s
njima viao nasamo u svojoj kui i nisam smatrao da bi to moglo izazvati neprijateljstvo
prema meni. Svi moji iluminatori su zrele osobe, u stanju su da se ponaaju razumno i da
pronau to humaniji razlog kako bi zavoljeli osobu koju su svakako prinueni da vole zbog
koristi.
Da prekinem tiinu i da se ne vraamo na istu temu, rekao
sam:
Maala, ovi mogu da nose koveg uzbrdo istom brzinom kao i nizbrdo."
Leptir se nasmijao pokazujui zube: "Zato to je hladno."
Da li ovaj ovjek moe da ubije ovjeka, pomislio sam. Reci-mo, zbog ljubomore. Da li bi
kasnije mogao ubiti i mene? Moe nai izgovor: taj ovjek je vrijeao moju vjeru. Ali on je

veliki Majstor, vjet i darovit, zato bi ubio? Starost nije samo zamaranje pri penjanju na
uzbrdicama, ve je starost i nestajanje straha od smrti; izgubiti elje, uvlaiti se u robinjin
krevet ne radi elje, ve radi navike. Rekao sam mu u lice odluku koju sam upravo donio:
Neu vie raditi knjigu." Kako?", upita Leptir ije se lice izmijenilo. Ima zlu kob. A i
padiah ne daje vie novac. Reci Maslini i Rodi."
Moda je elio da pita jo neto, ali iznenada smo se nali na groblju, okruenom gustim
empresima, visokim papratima. Kako je grob bio okruen svijetom, po prizivanjima Alaha i
njegovog poslanika, po glasnim i estim naricanjima, zakljuih da u tom trenutku tijelo
sputaju u raku.
Otkrijte mu lice, skroz otkrijte", neko je rekao.
Sklonili su pokrov, gledali se oi u oi s pokojnikom, ako je na njegovoj smrskanoj glavi i
bilo oiju; ali nita nisam mogao da vidim jer sam bio pozadi. Ja sam smrti ve jednom
pogledao u oi na drugom mjestu, a ne pokraj groba.
Jedna uspomena: prije trideset godina, deneta dostojni djed naeg padiaha htio je da
preotme od Mleana ostrvo Kipar, no ejhul-islam efendi Abusud podsjeti ga na to da su
egipatski sultani odredili da to ostrvo hranom snabdijeva Meku i Medinu i iz-dao je fetvu po
kojoj nije ispravno da ostrvo koje je nekad hranilo sveta mjesta nae vjere ostane u rukama
hrianskih nevjerni-ka. Tako je meni, kao prvi izaslaniki zadatak, dopao teak posao da
Mleanima saoptim tu neoekivanu odluku da nam predaju svoje ostrvo. Obiao sam crkve u
Veneciji, divio se mostovima i palatama, najvie zadivljen slikama u bogatakim domovima, i
u tom svom divljenju, uzdajui se u gostoljubivost koju su mi ukazivali, predao sam pismo
puno prijetnji, saoptavajui da na padiah nadmeno eli Kipar. Mleani su se toliko razljutili
da su na brzinu sazvali skuptinu i odluili da o takvom pismu ne moe ni da se raspravlja. Uz
to, razjarene mase satjerale su me u Dudevu palatu, a probisvjeti koji su savladali gardiste i
vratare pokuali su da mi prerezu grkljan, te su mi dvojica dudevih musketa-ra omoguili da
pobjegnem kroz tajne hodnike palate i izaem na stranja vrata koja su vodila prema kanalu.
Tamo sam u magli, kao to je ova, pomislio da je visoki blijedi gondolijer, obuen u bijelu
odjeu, koji me je doekao, sama smrt i, gledajui ga u oi, vidio sam u njima svoj odraz.
enjivo sam sanjario o tome da tajno zavrim knjigu i jo jednom odem u Veneciju. Priao
sam brino zatrpanom grobu: sada njega aneli ispituju kojeg je pola, koje je vjere, ko mu je
prorok. Pomislio sam na svoju smrt.
Kraj mene sleti jedna vrana. Pogledao sam prijateljski Crnog u oi i zamolio ga da me uhvati
pod ruku i pravi mi drutvo u po-vratku. Rekao sam da ga sutradan rano ujutro oekujem u
svojoj kui radi knjige. Jer, kada pomislim na svoju smrt, uvijek shva-tim da moram zavriti
knjigu po svaku cijenu.
18.
NAZVAE ME UBICOM
Dok su na osakaeno tijelo efendi Prefinjenog bacali vlanu, hladnu zemlju, ja sam plakao
kao niko. Zapomagao sam kako elim da umrem s njim, da me sahrane s njim u grob. Da ne
bih pao u grob, drali su me za pojas. Kad je izgledalo kao da se guim, pritisnuli su moje
elo dlanovima i zabacili glavu unazad da uhvatim dah. Po pogledima pokojnikovih roaka
primijetio sam da sam pretjerao u naricanju i suzama, pa sam se pribrao. Zbog moje velike
alosti, zlobnici iz kaligrafske radionice mogli su po-misliti da smo efendi Prefinjeni i ja bili u
ljubavnoj vezi.
Sakrio sam se iza jednog platana da ne privlaim panju ostalih i ostao tamo sve do kraja
denaze. Nekakav glupi pokojnikov roak, jo vei glupan od onoga kojeg sam poslao u
dehe-nem, priao mi je iza platana i zagledao se u moje oi pogledom koji je smatrao
znaajnim. Dugo me je grlio, a zatim mi glupan ree: Jesi li Subota ili Srijeda?"

Srijeda je bilo pokojnikovo ime nekada", rekao sam i on se zbunio.

Pria o naim nadimcima je jednostavna, ona nas kao neka tajna i danas meusobno povezuje.
Dok smo egrtovali, majstora Osmana, koji je tada unaprijeen od kalfe u majstora, svi srno
mnogo potovali, divili smo mu se i voljeli ga. Bio je veliki ilumi-nator, svemu nas je uio, jer
mu je Alah dao arobni dar i velik, um. Svakog jutra jedan od nas, to je i obaveza egrta,
odlazio bi do majstorove kue i, nosei njegov pribor, torbu i kone korice pune hartije,
dopratio ga pjeke do radionice. Toliko smo se lak-tali da budemo blizu njega da smo se znali
meusobno posvaati oko toga ko e toga dana da ide po njega.
Majstor Osman imao je miljenika, ali, ako bi taj ljubimac dolazio svakog jutra, iluminatori bi
ionako irili esta ogovaranja i nepristojne ale, pa je odluio da svaki od nas dolazi po njega
jedan dan u sedmici. Veliki majstor je radio petkom, a subotom ni-je dolazio. Njegov sin,
kojeg je neizmjerno volio, bio je egrt poput nas, ponedjeljkom je pratio oca, kao obian egrt,
a kasnije je izdao i njega i nas i napustio umjetnost. S nama je bio i mravi visoki brat
etvrtak, najdarovitiji od svih nas, ali je umro mlad u groznici od neke nepoznate bolesti.
Pokojni efendi Prefinjeni dolazio je srijedom po majstora, i on je bio Srijeda, ali kasnije smisleno i s ljubavlju veliki majstor je promijenio naa imena: Utorak u Maslina, Petak u Roda, a
Nedjelja u Leptir, dok je njega na-zvao Prefinjeni zbog fine izrade iluminacija.Vjerovatno je
nekada i njega veliki majstor pozdravljao kao i nas:
Dobro jutro, Srijedo, kako si?"
Sjetivi se kako se obraao meni, pomislio sam da e mi suze navrijeti na oi; i pored batina,
u vrijeme egrtovanja ivjeli smo kao u denetu, jer nas je majstor Osman volio, pri pogledu
na nae iluminacije oi bi mu zasuzile i ljubio bi nae ake i ruke, a svaki njegov poljubac
inio bi da na talenat s ljubavlju procvjeta. Tada je ak i ljubomora koja baca sjenu na te
sretne godine imala drugu boju.
Vidite da se osjeam totalno podvojeno, kao likovi iju glavu i ake oslikava jedan majstor, a
tijelo i odjeu drugi. Kada neko bogobojaljiv poput mene sasvim sluajno postane ubica,
potrebno je vrijeme da se na to navikne. Da bih se mogao praviti kako se moj preanji ivot
nastavlja, dobio sam novi glas, glas ubice. Takvim podrugljivim i nitavnim glasom, koji
nikada nije bio dio mog prijanjeg ivota, govorim sada. Povremeno ete
uti naravno, i moj stari, dobro poznati glas, kojim bih govorio da nisam postao ubica, ali
samo pod mojim nadimkom, a ne kao
"ja, ubica". Neka niko ne pokuava da spoji ta dva glasa, jer nemam poseban stil niti greku
koja bi me odala. Vjerujem da je
stil, kao i bilo koja sitnica koja bi razlikovala jednog iluminato-ra od drugog, u stvari
nedostatak, a ne, kako se neki hvale i tvr-de osobenost.
Ali, slaem se da to u mom specifinom poloaju predstavlja tekou. Jer, iako bih mogao
govoriti pod bilo kojim nadimkom koji je nadjenuo majstor Osman s ljubavlju, a i efendi
Tetak ih koristi, ne elim da shvatite da li sam Leptir, Maslina ili Roda. Ako uspijete u tome,
najvjerovatnije ete trei otii i prijaviti me muiteljima zapovjednika sultanske garde.
Zato ne smijem rei sve to pomislim. Znam da me motrite i dok razmiljam u sebi. Ne
smijem nesmotreno spomenuti neki detalj iz mog ivota ili svoje muke to bi me moglo odati.
I kad sam priao one tri poune prie Alif, Be i Dim, bio sam svjestan da me posmatrate.
Ratnici, ljubavnici, prinevi i legendarni junaci, koje sam desetine hiljada puta nacrtao,
jednom svojom stranom okrenuti su ka onome to je nacrtano: neprijateljima s kojima su
ratovali u to slavno doba, adajama s kojima su se hvatali u kotac, prekrasnim djevojkama
zbog kojih su suze prolijevali. Ali, jednom stranom i jednim dijelom svoga tijela, okrenuti su
ka zaljubljeniku u umjetnost koji posmatra tu udesnu sliku. Ako posjedujem neki stil i
osobenost, oni nisu skriveni samo u mojim iluminacijama, ve i u mom zloinu i mojim
rijeima. Hajde, otkrijte ko sam Prema boji mojih rijei!

Ako biste me uhvatili, vjerujem da bi to donijelo smirenje nesretnoj dui ubogog efendi
Prefmjenog. Na njega nabacuju lo-pate zemlje, dok ja pod kronjom drveta posmatram zlatne
vode Zlatnog roga i kupole Istanbula i uivam u cvrkutu ptica, shvata-jui koliko je ivot
lijep. U posljednje vrijeme, otkako je poeo da se drui sa sljedbenicima namrgoenog
propovijednika iz Erzu-ruma, ubogi efendi Prefinjeni nikako me nije volio, iako smo nas
dvojica bili bliski u zadnjih dvadeset pet godina, ukraavajui knjige za naeg padiaha.
Zbliili smo se prije dvadeset godina kad smo radili na ahnami pokojnog oca naeg padiaha,
a najvie dok smo radili na osam dekorisanih strana koje je trebalo da budu dodate
Fuzulijevom Divanu. Tada jedne ljetnje veeri, da bih se pokorio njegovim opravdanim ali
neloginim eljama (da iluminator u dui treba da osjeti tekst koji ilustruje), strpljivo sam
sluao stihove koje mi je teatralno itao iz Fuzulijevog Diva-na, dok su nad nama letjela jata
lastavica. Od te noi upamtio sam jedan stih: ,Ja nisam ja, to sobom zovem uvijek si ti." I
razmiljao sam o nainu kako bih tu sliku prikazao.
im sam uo da su pronali le, pourio sam trei u njegovu kuu; omanji vrt u kojem smo
nekada sjedili itajui poeziju bio je prekriven ogromnim snijegom i djelovao jo manji, kao i
svaki vrt koji vidimo poslije mnogo godina. I kua je bila ista. Iz susjedne sobe uli su se sve
glasniji i glasniji vapaji i naricanje ena, kao da se takmie jedna s drugom. Kada je njegov
stariji brat opisivao efendi Prefinjenog, paljivo sam ga sluao: lice naeg ubogog brata bilo je
gotovo smrskano, glava zdrobljena. Kada je iznesen iz jame, gdje je leao etiri dana, roena
braa ga nisu mogla prepoznati, pa je njegova jadna ena Kalbija, koju su doveli od kue,
uspjela u mrklom mraku da prepozna tijelo po iscijepanoj odjei, u dronjcima. Pred oima mi
se pojavio prizor kada su trgovci iz Midijana izvadili Jusufa iz jame u koju su ga bacila
ljubomorna braa. Dopada mi se ilustrovanje te scene iz Ju-sufa i Zulejme jer podsjea na to
da je bratska ljubomora osnova svih osjeanja u ivotu.
U jednom trenutku nastade muk, osjetih da me posmatraju. Da zaplaem? Pogled mi se
zaustavio na Crnom. Podmukli gad nas sve odmjerava i izaziva utisak kao da ga je efendi
Tetak poslao meu iluminatore da otkrije istinu.
Ko je mogao uraditi ovako strano zlo?", vikao je njegov stariji brat. Koji neovjek je
mogao da ubije naeg brata koji ni mrava nije zgazio?"
I sam sam se posvetio tom pitanju na koje je on odgovorio plaem, i pokuavao sam da
odgovorim samome sebi. Ko su bili njegovi neprijatelji? Da ga nisam ja ubio, ko bi? Sjeam
se da se davno - mislim kada je pripremana Knjiga o umjetnosti - posva-ao s nekima jer su
zapostavljali stil starih majstora, kako bi bilo
jeftinije i bre, tako to su bojili rubove loim bojama i unitavali stranice koje smo mi s
velikim trudom uradili. Ko su bili oni? Kasnije su se pojavile glasine da razlog neprijateljstvu
nije to, ve ljubav prema lijepom egrtu knjigovescu s donjeg sprata, ali to je bila stara pria.
Bilo je i kivnih na njegovu otmjenost, prefinje-nost i gotovo enskasto uglaeno dranje, ali
to je imalo druge razloge: Prefinjeni je robovao starom stilu, sitniario je oko sklada boja
iluminacije, u prisustvu majstora Osmana nadmjeno i ta-to isticao je greke drugih
iluminatora, a posebno moje... Njegova posljednja svaa bila je u vezi s problemom na koji je
majstor Osman bio posebno osjetljiv: dvorski iluminatori su kradom radili, primali sitne
narudbine izvan palate. U posljednje vrijeme, kako je nestao padiahov interes i presahnuo
novac carskog rizniara, svi iluminatori poeli su da posjeuju dvospratne kona-ke
skorojevia, neotesanih paa, a najvei meu njima krenuli su u none posjete Tetku.
Nimalo nisam zamjerio Tetku to je, izgovarajui se zlom kobi, odluio da vie ne radi na
svojoj, naoj knjizi. Naravno, pretpostavljam da je efendi Prefinjenog, glupana, ubio neko od
nas koji ukraavamo knjigu. Da ste vi na njegovom mjestu, da li biste jednom u dvije sedmice
po noi pozivali ubicu u svoju kuu da zajedno radite iluminacije? Ili biste najprije otkrili ko
je pravi ubica i ko najbolji iluminator? Apsolutno ne sumnjam da e brzo shvatiti ko je od
ilustratora koji mu dolaze u njegovu kuu najnadareniji u svemu: od biranja boja do

pozlaivanja, od izvlaenja linija do ukraavanja, od crtanja lica do kompozicije, pa e poslije

toga samo sa mnom htjeti da radi. Ne mislim da bi mogao pasti na tako niske grane da misli o
meni kao o ubici, ve kao o umijenom iluminatoru.
Krajikom oka pratim onog efendi Crnog, budalu koju je doveo sa sobom. Kada su njih
dvojica zajedno krenula sa groblja i sa mnotvom krenula prema ejupskom pristanitu, i ja
sam iao za njima. Na pristanitu su se ukrcali u jedan amac s etiri vesla, a ja sam poslije
uao u jedan sa est, sa mladim egrtima koji su se smijali, zaboravljajui na denazu i
mrtvaca. U jednom trenu na otvorenoj puini kod Fenerkapija nai amci su se toliko pribliili
da su se umalo dodirnuli pramcima, pa sam iz blizine mogao vidjeti kako efendi Crni neto
apue Tetku i iznenada pomislih kako je lako ubiti ovjeka. Dragi Alahu, ti si nam svima
podario nevjerovatnu mo, ali i strah da je ne upotrijebimo.
Ipak, ukoliko ovjek jednom savlada taj strah i pokrene se, odjednom postane sasvim druga
osoba. Prije sam se mnogo plaio ne samo ejtana nego i najtananije slutnje zla u sebi. Sada,
meutim, osjeam da je zlo podnoljivo, pa ak i potrebno ilu-minatoru. Ako zanemarimo to
su mi ruke drhtale nekoliko dana poslije zloina, otkako sam ubio onog bijednika crtam bolje,
upotrebljavam sjajnije i jae boje i, to je najvanije, uviam da moja mata stvara uda. Ali,
koliko je osoba u Istanbulu koje mogu potovati vrijednost mojih uda?
Sa sredita Zlatnog roga, s puine kod Dibalija bijesno sam pogledao Istanbul. Kupole
prekrivene snijegom zablistale su na suncu koje se iznenada probilo kroz oblake. to je grad
vei i a-reniji, ima vie kutaka u kojima moemo sakriti krivicu i grijeh; to ima vie ljudi,
vie je i onih s kojima se moemo stopiti sa svojom krivicom. Mudrost grada ne treba da se
mjeri uenjacima, bibliotekama, iluminatorima, kaligrafima i medresama, ve brojem zloina
koji su hiljadama godina tajno obavljani u njegovim mranim ulicama. Po tome je Istanbul,
bez sumnje, najmudriji grad na svijetu.
Na pristanitu na Unkapaniju siao sam sa amca poslije Crnog i Tetka. Slijedio sam ih dok
su se, oslanjajui se jedan na drugog, penjali uzbrdo. Zastali su na jednom zgaritu iza
damije sultana Mehmeda, popriali jo malo i nakon toga se rastali. Kad je efendi Tetak
ostao sam, na trenutak je djelovao kao neki oronuli starac. Dolo mi je da potrim do njega,
da mu prepriam klevete budale sa ije se denaze vraamo, da mu kaem ta sam uinio da
bih sve nas zatitio od tih kleveta i da ga upitam da li je istina sve ono to je efendi Prefinjeni
rekao - da smo na crteima zloupotrijebili padiahovo povjerenje, da smo izdali iluminator-ski
postupak i uvrijedili nau vjeru. I da li je zavrio posljednji veliki crte.
U sumrak, zastao sam nasred sokaka pokrivenog snijegom i pogledao prema njegovom
mranom kraju, koji su oevi i djeca, vraajui se kui, preputali ne samo meni ve i
dinima, vilama, razbojnicima, lopovima i alosti, snijegom prekrivenih stabala. Tamo, na
kraju sokaka, u prekrasnoj dvospratnoj efendi Tetkovoj kui, pod krovom, koji vidim kroz
grane golih kestenova, ivi najljepa ena na svijetu. Ali ja ne elim da izgubim pamet.
19.
JA, NOVAC
Ja sam osmanlijski carski zlatnik od dvadeset i dva karata. Na meni je slavni monogram naeg
padiaha, zatitnika svijeta. Jedan od najboljih majstora naeg padiaha, Roda, ovdje, u lijepoj
kafani prepunoj tuge poslije denaze, na brzinu me je nacrtao sada, u pono, i nije mogao da
me premaze pozlatom, ali vi ete to ve zamisliti. Moj lik je ovdje, ali ja se lino nalazim u
kesi vaeg brata, velikog majstora, iluminatora Rode. On ustaje, vadi me iz novanika i
pokazuje svima. Zdravo, zdravo, pozdrav vr-hunskim majstorima i gostima. Oi vam se ire
od mog sjaja, uzbuuje vas odsjaj plamena kandila na meni, i zavidite mom vla-sniku,
majstoru Rodi.

U posljednja etiri mjeseca majstor Roda zaradio je tano etrdeset i sedam ovakvih zlatnika
kao to sam ja. Svi smo mi u toj kesi i majstor Roda nas ni od koga ne krije i zna da meu istanbulskim iluminatorima nema tog koji vie od njega zarauje. Izuzetno sam ponosan to
smo meu iluminatorima prihvaeni kao mjerilo umjenosti i to smo stavili taku na suvine
prepirke. Ranije, dok jo nismo navikli na kafu i dok nam se razum nije razbistrio, ogranieni
iluminatori su provodili veeri prepiru-i se ko je najnadareniji, ko je najvjetiji s bojom, ko
crta najljepe drvee, a ko najljepe oblake, i ne samo to, svake veeri su se tukli i izbijali
zube jedan drugom. Moja logika sada odluuje o svemu, to nainu rada u radionici daje
skladnu atmosferu dostojnu ak i starih heratskih majstora.
U skladu sa harmonijom moje logike nabrojau vam i razne stvari koje moete dobiti za
mene: jedno stopalo mlade i lijepe robinje, to je njen pedeseti dio; lijepo berbersko ogledalo
od orahovine s ramom od kosti; lijepo obojen sanduk s ladicama oslikan motivima sunca i
ukraen srebrom od devedeset aki; sto dvadeset svjeih hljebova, tri grobna mjesta i tri
kovega; srebr-nu amajliju; jednu desetinu konja; noge stare debele robinje; mladune bivola;
dva lijepa kineska tanjira; mjesenu nadnicu Dervia Mehmeda iz Tabriza kao i veine
persijskih kaligrafa iz radionice naeg padiaha; jednog dobrog lovakog sokola s kavezom;
deset krigli panajotovog vina; sat deneta sa svjetski poznatim mladiem Mahmutom i jo
mnogo beskrajnih nebrojenih mogunosti.
Prije mog dolaska ovamo, proveo sam deset dana u prljavoj arapi jednog siromanog egrta
nekog obuara. Jadnik je svako vee usnio razmiljajui o beskrajno dugom popisu ta sve
moe dobiti za mene. Stihovi te pjesme, slatke kao uspavanka, dokazali su mi da ne postoje
vrata koja novac ne moe otvoriti.
Kad sam rekao vrata, sjetih se neega. Da vam ispriam sve dogaaje koje proivjeh prije no
to sam doao ovamo, trebalo bi mi nekoliko knjiga. Nai smo, svoji, pa ako nikome neete
rei i, ako mi efendi Roda ne zamjeri, odao bih vam jednu tajnu. Kune-te li se da neete?
Priznajem. Ja nisam pravi osmanlijski carski zlatnik od dvadeset i dva karata iz kovnice na
emberlitau. Ja sam lani novac. U Veneciji su me skovali od neistog zlata, donijeli ovamo
i ubacili u upotrebu kao osmanlijski zlatnik. Hvala na razumijevanju.
Kako sam saznao u venecijanskoj kovnici, to se radi ve godinama. I zlatnici nedovoljne
istoe to su mletaki nevjernici donedavno donosili i rasturali po Istoku bili su venecijanski
dukati koje su sami kovali u toj istoj kovnici. Osmanlije, potujui svaki natpis i vjerujui
onome ta pie, to ti je to, nisu obraali panju na koliinu zlata u dukatu sve dok je natpis na
njemu bio isti, te su lani venecijanski dukati preplavili itav Istanbul. Kasnije su poeli da ih
raspoznaju grickanjem, jer je lani imao malo zlata a mnogo bakra. Na primjer, izgara u
plamenu ljubavi, pohita kod Mahmuda, najveeg ljepotana u kojeg je itav svijet zaljubljen,
a on prvo stavi novi u usta, a ne onu stvar, utvrdi da je novac laan i povede te u denet,
umjesto na sat vremena, na pola sata. Mletaki nevjernici su vidjeli da njihov lani novac ima
nesretan kraj, pa odlue da u tom sluaju prave lani osmanlijski novac, jer to nee primijetiti.
Dozvolite mi, skrenuu vam panju na neto udno; mletaki nevjernici kada slikaju, ne prave
sliku, nego pravu stvarnost onoga to slikaju. Ali kad kuju novac, ne prave pravi novac, nego
njegov falsifikat.
U Veneciji su nas stavili u eljezne sanduke, utovarili na lae i, ljuljajui se i talasajui,
doplovismo do Istanbula. Pojavio sam se u jednoj mjenjanici novca, u gazdinim ustima koja
su se osjetila na bijeli luk. Nakon kraeg ekanja, doe neki priglupi seljak koji je elio da
zamijeni zlatnik. Mjenja, lukaviji od svih, ree mu: ,,De da ga zagrizemo pa da vidimo da li
je tvoj zlatnik laan", te ga uzme i hitro stavi u usta.
im smo se sreli u ustima, vidio sam da je seljakov zlatnik pravi osmanlijski, sultanski
zlatnik. Kada me je primijetio u mirisu bijelog luka, rekao je: Ti si laan." Bio je u pravu, ali
povrijedio je moju ast i ja sam slagao: Ti si laan."

Za to vrijeme priglupi seljak se bunio: Kako je mogue da je moj zlatnik laan? Ja sam ga
prije dvadeset godina zakopao u zemlju! Je li i tada bilo takve pokvarene rabote?!"
Dok sam se pitao ta e se dalje dogoditi, mjenja izvadi iz usta mene umjesto seljakovog
zlatnika. Evo ti tvoj zlatnik, neu lani novac mletakih nevjernika!", ree i prekori
priglupog seljaka. Seljak je neto odgovorio, uzeo me i otiao. Kada je uo iste njei i kod
drugih mjenjaa, teka srca me zamijeni kao bezvrijednog za devedeset aki. Eto, tako poe
moje beskrajno, sedam godina dugo lutanje od ruke do ruke.
S ponosom pripovijedam da sam veinu svog vremena u Istanbulu proveo kako prilii jednom
noviu, lutajui od kese do kese, od pojasa do depa. Dogaao mi se i komar kada bi me
vlasnik stavio u neki vr i ja bih neko vrijeme leao zakopan u nekom vrtu, ali ti dosadni
periodi iz nekog razloga kratko su trajali. Uglavnom su oni kojima sam dopao aka htjeli
odmah da me se rijee, naroito ako bi otkrili moj lani sjaj. Jo nisam sreo nekoga ko bi
blesavu muteriju upozorio na to da sam lanjak. Ali, oni koji nisu primijetili da sam laan,
kada bi za mene izbrojali sto i dvadeset aki, im shvate da su se preli, muili bi same sebe u
napadima bijesa, alosti i nestrpljenja, dok ne bi preli nekog drugog i tako se rijeili mene i
svoje bijede. Iako su tokom tih napada i sami esto pokuavali da prevare druge (ne bi uvijek
uspjeli zbog urbe i bijesa), iz dna due psovali bi onoga koji me je dao i tako ih prevario.
U posljednjih sedam godina, promijenio sam sto ezdeset ruku u Istanbulu; i nije bilo kue,
arije, trgovine, damije, crkve ili sinagoge u kojoj se nisam pojavio. to sam vie obilazio,
shvatao sam da se o meni ire glasine, ispredaju legende i govore lai, mnogo vie nego to
sam mogao da pretpostavim. U lice mi je sve to neprestano sasipano; da nema nikakve druge
vrijednosti osim mene, da ne znam za milost, da sam proklet i da i sam volim novac, da se
svijet, kakve li tete, oko mene vrti, da mogu sve da kupim, da sam prljav, pokvaren i bijedan.
Oni koji su shvata-li da sam laan, ponaali su se strano ljutito i govorili mi jo gore stvari.
Kako mi je prava vrijednost sve vie opadala, tako sam sve vie dobijao vrijednost u
prenesenom znaenju. No, uvidjeo sam da me velika veina ljudi iskreno voli, nasuprot svim
tim surovim izrazima i nepromiljenim klevetama. Mislim da je u ovom vremenu bez ljubavi
jedna toliko iskrena, strasna ljubav, neto to bi trebalo sve da nas veseli.
Vidio sam svaki kutak Istanbula, ulicu po ulicu, kvart po kvart, upoznao ruke svih, od Jevreja
do Abhaza, od Arapa do Mingeraca. Jednom izaoh iz Istanbula u kesi nekog hode iz Jedrena, koji se zaputio u Manisu. Razbojnici nam preprijeie put i povikae pare ili ivot, a
jadni hoda u panici turi me u svoj stranji otvor. Smrdilo je gore no u ustima onog koji je
volio bijeli luk i bilo je neto neudobnije. Ali odmah zatim, dogodi se jo gora stvar, jer
razbojnici nisu viknuli pare ili ivot, nego ast ili ivot!" i svi ga redom silovae. Neu vam
priati ta sam pretrpio u tom malenom otvoru. Zato i ne volim da naputam Istanbul.
U Istanbulu sam se uvijek osjeao voljen. Mlade djevojke su me ljubile kao da sam njihov
mu iz snova, skrivale me u vreicama od kadife, pod jastucima, medu bujnim grudima, u
gaicama traile me i u snu da provjere da li sam tu. Bio sam sakriven pokraj pei u jednom
hamamu, u izmi, na dnu boice u radnji sa mirisima, u tajnom depu na vrei soiva nekog
kuhara Proao sam Istanbul uzdu i poprijeko skriven u pojasevima od kamilje koe, u
postavama od arene egipatske tkanine, u cipelama postavljenim ojom i u naborima alvara.
Majstor Pe-tro, sajdija, stavio me je u tajni dio sata sa batom, a neki grki trgovac u kolut
masnog sira; krili su me u dimnjacima, peima, umotanog u komade oje zajedno sa
peatima, draguljima i kljuevima; pod prozorskim daskama, medu prostirkama sa gustom
slamom, u tajnim dijelovima sanduka i krinja. Vidio sam oeve kako ostavljaju jelo i svakog
asa pogledavaju da li sam ondje gdje su me sakrili, ene koje su me nepotrebno stavljale u
usta i sisale kao eer, djecu koja su me njuila i gurala u nos, starce s jednom nogom u grobu,
koji nemaju mir ako me sedam puta dnevno ne izvade iz vreice da bi me vidjeli. Jedna
pedantna erkeskinja, nakon to je cijeli dan ribala i istila kuu, izvadila bi i nas iz vreice i

ribala drvenom etkom. Neki jednooki mjenja novca pravio je kule od nas; jedan nosa bi
nas posmatrao sa svojom cijelom porodicom kao prizor iz prirode, a neki pozlatar koji vie
nije meu ivima, da mu ne spominjem ime, po cijele veeri redao nas je uvijek drugaije.
Vozio sam se u amcima od mahagonija, bio u carskoj palati, skrivan u knjigama heratskih
majstora, u potpeticama cipela koje miriu na rue, u pokrivaima za samare. Vidio sam
stotine ruku, prljave, dlakave, debele, masne, drhtave, stare. Na meni je miris druenja uz
opijum, radionica voska, suenih skua i znoja cijelog Istanbula. Nakon svih tih uzbuenja i
doivljaja, u kui nekog nesretnika podmukli je lopov, obavijen nonom tamom, prerezao
grkljan svojoj rtvi, ubacio me u vreicu i pljunuo uz rijei: Gade, sve zbog tebe!", raalostio
sam se i poelio da me nema.
Ipak, kada mene ne bi bilo, niko ne bi mogao prepoznati dobrog iluminatora meu loima, i
oni bi se meusobno svaali. Zato i nisam nestao, ve sam uao u vreicu najnadarenijeg i
najmudrijeg iluminatora i pojavio se ovdje.
Ako ste bolji umjetnici od njega, zaradite me.
20.
ZOVEM SE CRNI
Koliko je ekurin otac znao o pismima koja smo razmjenjivali? Da sam razmiljao o tome
kako se plaljiva djevojka, koja se silno boji svoga oca, obraala u pismu, morao sam da
izvuem zakljuak kako nisu razmijenili ni rije, ali slutio sam da nije tako. Prepredenost u
pogledu torbarke Ester, magija ekurinog pojavljivanja na prozoru, odlunost tetka koji me je
poslao ilumi-natorima i slabost koju sam kod njega osjetio kad me je jutros pozvao da doem,
uznemirili su me.
Tetak me je jutros posjeo pred sebe i poeo pripovijedati o portretima koje je vidio u Veneciji.
Kao izaslanik naeg padiaha, zatitnika cijelog svijeta, vidio je on mnoge palate, bogate kue
i crkve. Danima je stajao pred hiljadama portreta, vidio na hiljade lica naslikanih na
zategnutom platnu, drvetu, u ramu i na zidu. Svako lice bilo je razliito, posebno,
jedinstveno!", priao je. Omaijale su ga njihova raznovrsnost, boje, blagost, prijatnost, ak i
svjetlost koja ih je obasjavala, ali i pogled njihovih oiju.
Kao da ih je zahvatila zaraza, svi su naruivali svoje portrete", ree. Cijela Venecija. Oni
bogati i moni naruivali su portrete da bi predstavljali svjedoke i uspomene na njihovo
postojanje, i kao simbol njihovog bogatstva, snage i moi. Da vjeno stoje ondje, pred naim
oima, jedan drugome dokazuju svoje postojanje, istiui svoju posebnost i razliitost."
Njegove rijei bile su omalovaavajue, kao da govori iz ljubomore, bijesa i zavisti, ali kada
je priao o portretima koje je vidio u Veneciji, lice bi mu poput djetinjeg zablistalo i ispunilo
se ivotom.
Bogatai, prinevi i porodice velikaa, mecene, napravili su od portretisanja takvu zarazu da,
ak i kada su naruivali oslikavanje neke crkve prizorima iz Novog zavjeta i biblijskih
legendi, traili su da njihova lica budu naslikana na slici. Tako, na primjer, posmatrajui sliku
koja prikazuje sahranjivanje svetog Ste-fana u grob, meu mnotvom koje plae pokraj groba
primijeti princa koji je sav razdragan, radostan i io pokazivao slike na zidovima svoje
palate. Onda pogleda svetog Petra kako na nekoj slici iscjeljuje bolesne svojom sjenom i
razoaran primijeti da je bolesnik koji se sa strane previja od bolova brat ljubaznog
domaina, inae zdrav kao drijen. A sljedeeg dana vidi da je meu pokojnicima na slici koja
prikazuje uskrsnue mrtvih tvoj susjed za stolom s kojim si maloprije dobro jeo.
Neki su toliko pretjerali", ree tetak bojaljivo kao da govori o ejtanskom iskuenju, da su
pristajali da budu prikazani kao sluga koji u gomili nalijeva pie u pehare, ili nemilosrdnik
koji kamenuje prijestupnicu, ili ubica okrvavljenih ruku."

To je isto", rekao sam, pretvarajui se da razumijem, kao kada u knjigama o starim

persijskim legendama vidimo aha Ismaila kako sjeda na tron. Ili kada u prii o Husrevu i
irin na-iemo na crte Timura koji je vladao poslije njih." Da li sam to uo lupkanje negdje u
kui? Ali te franake slike kao da su napravljene s namjerom da nas zastrae", ree potom
tetak. Ne plae nas snagom i bogatstvom svojih naruilaca, ve pokuavaju da nas ubijede da
je postojanje na ovom svijetu neto veoma izuzetno i tajanstveno. Jedinstvenim licima, oima
i dranjem, odjeom u ijim naborima su sjene, ele da nas uplae djelujui kao neka
tajanstvena bia."
Pripovijedao je kako se jednom prilikom izgubio u velianstvenoj galeriji portreta jednog
zaljubljenika u slikarstvo, na bogatom imanju na obali jezera Komo gdje je sakupio portrete
svih poznatijih ljudi franake istorije, od kraljeva do kardinala, od vojnika do pjesnika. Kada
me je moj gostoljubivi domain ostavio nasamo da, po svojoj volji, sam proetam njegovom
palatom, koju je s ponosom pokazivao", ree, vidio sam da su ti, nazovi vani likovi, koji su
uglavnom izgledali kao stvarni, a neki me gledali pravo u oi, postali znaajne linosti ovoga
svijeta zato to su sami naruili portrete. Njihovi portreti imali su nekakvu magiju i do te
mjere ih uinili jedinstvenim, da sam se ja meu tim slikama na trenutak osjeao neugledno i
nemono. Mislio sam da su izradili i moj portret, bolje bih shvatio razlog svog postojanja na
ovom svijetu."
Odmah je sa strahom od svoje elje shvatio da oduevljenje portretom moe dovesti do samog
kraja islamske umjetnosti koju su stari majstori iz Herata doveli do savrenstva i trajnosti.
Ali, kao da sam elio da osjetim tu razliitost od svih, posebnost i jedinstvenost", ree. Kao
kad nas ejtan navodi na grijeh, osjeao je privlanost snane elje koja ga vue ka onome
ega se boji. To je bilo, kako da kaem, kao nekakva grena elja, kao gordo postavljanje
samoga sebe nasuprot Alaha, kao da smatra sebe neim znaajnijim i postavlja sebe u centar
svijeta."
Kasnije mu je palo na pamet da bi to to je u rukama franakih majstora djelovalo kao igra
hvalisave djece, moglo sluiti naoj vjeri kao pravedna sila koja bi, ukoliko bi se arolija
usmjerila ka naem uzvienom padiahu, mogla da utie na sve koji je vide.
Tada se rodila ideja o izradi knjige u kojoj e biti slike naeg padiaha i svega onog to ga
predstavlja. Kada se tetak vratio u Is-tanbul i priao padiahu kako bi bilo veoma dobro da i
on bude naslikan u stilu franakih majstora, u poetku se protivio.
Pria je najvanija", rekao je padiah. Lijepa slika svojom profinjenou upotpunjuje priu.
Ako zamislim sliku koja ne do-punjava neku priu, ini se da ona na kraju postaje idol. Poto
ne moemo vjerovati prii koje nema, vjerovali bismo u sliku. To je slino oboavanju idola
oko Kabe u Meki prije nego to ih je na Prorok slomio. Kako bi, na primjer, naslikao ovaj
karanfil ili onog drskog patuljka ako nisu dio neke prie?"
Prikazao bih da ljepota karanfila njega samog ini posebnim."
Da li bi ga onda, u kompoziciji stranice, postavio u centar?"
Uplaio sam se", rekao mi je tetak. Na trenutak me je uhvatila panika kada sam shvatio gdje
me vode padiahove misli."
Shvatio sam da je ono ega se tetak plaio zapravo to to je smatrao da centar svijeta, i papira,
moe biti i neto drugo osim Alahove namjere.
Poslije e poeljeti da sliku patuljka okai o zid", rekao je padiah to potvruje moje misli
o onome ega se tetak plaio. Ali, ta slika ne moe na zid. Jer, kakav god bio na cilj, nakon
nekog vremena poeemo oboavati sliku okaenu o zid. Kada bih, kao i kauri, vjerovao da
je, Alah nas sauvao, poslanik Isa sam Alah, bilo bi mi jasno da se Alah moe prikazati na
ovome svijetu, ak i u ljudskom obliku, pa bih mogao nacrtati sliku ovjeka i okaiti je o zid.
Shvata, zar ne, da bismo na kraju poeli nesvje-sno da joj se klanjamo?"

Tako sam to dobro shvatio da sam se, ba zbog toga, i plaio onoga o emu smo obojica
razmiljali.
Zbog toga ja ne pristajem na to da moja slika bude objeena o zid", izgovorio je na padiah.
Ali on je upravo to elio", apne tetak, osmjehujui se ejtanski.
Sada je na mene doao red da se uplaim.
Padiah je rekao: Ipak, elim da se izradi jedna moja slika na nain franakih majstora. Sliku
treba sakriti meu stranice jedne knjige. Kakva e to knjiga biti, ti e mi rei."
Na trenutak sam se zamislio zbunjen i zauen", ree tetak. Zatim mi je uputio jedan
osmijeh, nalik ejtanskom, kao maloprije, te sam povjerovao da se moj tetak odjednom
pretvorio u nekog drugog.
Njegovo velianstvo padiah mi je zapovijedio da odmah ponem sa izradom knjige. Od
sree mi se zavrtilo u glavi. Knjiga treba, kako je rekao, da bude pripremljena kao dar
mletakom dudu kojem e me ponovo poslati. Knjiga e biti zavrena u hi-ljaditoj
hidranskoj godini kao simbol pobjedonosne moi naeg uzvienog padiaha. Zahtijevao je da
knjigu pripremim tajno ka-ko se ne bi saznalo za njegovu namjeru o sklapanju saveza sa
Mleanima i da ne bi bilo ljubomore u kaligrafskoj radionici. I ja sam, sretan, zapoeo tajnu
izradu mojih slika."

21.
JA SAM VA TETAK
I tako, u petak ujutro, poeo sam da mu objanjavam kakva bi trebala da bude knjiga u kojoj
e se nai slika naeg padiaha uraena u stilu franakih majstora. Poeo sam od prie koju
sam ispriao padiahu i kako sam ga ubijedio da naredi izradu knjige. No, moja tajna namjera
bila je da nagovorim Crnog da za te slike napie najljepe prie koje ja nisam umio napisati.
Rekao sam mu da sam veinu slika zavrio i da je posljednja pri kraju. 1 slika smrti je tu",
rekao sam, ,,i slika drveta koje po-kazuje da je svijet naeg padiaha jedno spokojno mjesto, a
nju sam naruio od pametnog iluminatora Rode, slika ejtana, slika konja koji nas daleko
nosi, pas podmukao i lukav, novac... Sve to su najvei majstori iz radionice tako lijepo
naslikali i, kad bi sa-mo jednom vidio, mogao bi napisati tekst", rekao sam. Poezija i slika,
boja i rije su sestre, to zna."
Razmiljao sam da li da mu kaem da bih mu mogao dati svoju ker. Da li bi ivio s nama u
ovoj kui? A onda rekoh sebi: ne daj da te zavara njegovo paljivo sluanje i djetinji izraz
lica. On eli da uzme ekuru i pobjegne s njom. Ali, osim Crnog nije postojao niko ko bi
mogao zavriti moju knjigu.
Dok smo se vraali s dume, priao sam mu o sjenama, najveem otkrovenju na slikama
italijanskih umjetnika. Ako slikamo kao sa ulice, kao da koraamo njome, zastajemo,
divanimo i posmatramo svijet, kao franaki majstori, onda moramo nauiti kako da na slike
unesemo ono to je na ulici najistaknutije -sjenu."
Kako bi se sjenka mogla nacrtati?", upitao je Crni.
Dok me je sluao, povremeno sam kod njega primjeivao nestrpljenje. Ponekad bi se igrao
mongolskom mastionicom koju mi je poklonio. Povremeno bi uzimao ara i raspirivao vatru.
S vremena na vrijeme pomislio bih kako eli da me udari ara-em u glavu i ubije zato to
hou iluminaciju udaljiti od naina na koji Alah gleda na svijet. I zato to elim da iznevjerim
slikarsku tradiciju heratskih majstora koji su slikali sanjajui. I zbog toga to sam i naeg
padiaha na to nagovorio. Povremeno bi veoma dugo sjedio, ne trepui i ne skidajui pogled
s mene. Pomiljao sam da razmilja o tome kako e, ako treba, biti i moj rob sve dok ne

dobije moju ker. U jednom trenutku sam ga, kao kad je bio dijete, izveo u batu i, kao otac,
kazivao mu o drveu, o sunevoj svjetlosti koja pada na lie, o snijegu koji se otapa i zato se
kue u naem sokaku ine sve manje to se vie udaljava-mo od njih. Ali, to je bilo pogreno i
dovoljno da shvatim da se odnos oca i sina, koji je nekada bio medu nama, odavno istroio.
Umjesto djeije radoznalosti i udnje za znanjem, pojavilo se strpijenje koje ispoljava pred
naklapanjima jednog izlapjelog starca iju ker je volio. U njegovoj dui nataloile su se
nedae i praina zemalja i gradova u kojima je boravio u posljednjih dvanaest godina. Bio je
umorniji od mene i bilo mi ga je ao. Pomiljao sam da je bijesan, ne samo zato to mu prije
dvanaest godina ni-sam dao ekuru - to je bilo nemogue - nego zbog mog matanja o
slikama koje nisu izradili islamski iluminatori i legendarni heratski majstori, i zbog besmislica
koje uporno izgovaram. Zbog toga pomislih kako bi moja smrt mogla doi od njegove ruke.
Ali, nisam ga se plaio. Ve suprotno, ja sam pokuavao da zaplaim njega. Jer, osjeao sam
da bi njegov strah mogao prijati tekstovima koje sam traio da napie. Rekao sam da ovjek,
kao na onim slikama, sebe moe da postavi u centar svijeta, i dodao: Jedan od mojih
iluminatora lijepo je naslikao smrt. Hoe li da pogleda?"
Eto, tako sam mu poeo pokazivati slike koje sam proteklih godinu dana tajno radio sa
najboljim majstorima. Prvo se malo ustruavao, ak i plaio. Ali kada je vidio da je slika smrti
zapravo nadahnuto oslikan prizor iz prepisa Firdusijeve ahname kad Afrasijab odsijeca glavu
Sijavuu ili kada Rustem ubija Suhraba, ne znajui da je njegov sin, Crni se odmah
zainteresovao. Na slici koju sam dao uraditi u tunim i jakim bojama sa slika koje prikazuju
denazu pokojnog sultana Sulejmana, uoljiva je kompozicija franakih majstora i pokuaj
sjenenja koji sam ja sam dodao. Pokazao sam mu paklenu dubinu gdje se prepliu oblaci s
linijom horizonta. Napomenuo sam i da je smrt naslikana kao jedna jedinstvena osoba, kao
oni nevjernici koje sam viao na portretima u venecijanskim palatama, a koji nastoje biti
drugai-ji od ostalih. ele biti jedinstveni i razliiti i to toliko snano, Pogledaj i sam,
pogledaj joj u oi, ovjek se ne treba plaiti smrti ve upravo te elje da bude jedinstven,
razliit i poseban. Pogledi sliku smrti i napii priu o njoj. Neka smrt progovori. Evo ti pero i
hartija. Ono to bude napisao, odmah u dati kaligrafu."
Neko vrijeme posmatrao je sliku utei. Ko je ovo nasli-kao? upitao je potom.
Leptir. On je najnadareniji. Majstor Osman je bio oaran
njime i zaljubljen u njega godinama."
Vidio sam slian crte psa, samo neto grublji, u kafani u kojoj medah pria prie", ree
Crni.
Moji iluminatori, duhovno vezani za majstora Osmana i radionicu, ne vjeruju u ono to
crtaju za moju knjigu. Mogu zamisliti kako u po noi, kada odu odavde, u kafani ismijavaju
mene i slike koje rade za novac. Jednom je padiah naruio portret kod mladog venecijanskog
slikara kojeg sam s mukom doveo iz poslanitva. Kasnije je majstoru Osmanu zadao da uradi
istu sliku uljanim bojama. Majstor Osman, natjeran da imitira venecijanskog slikara, mene je
smatrao odgovornim za tu neprilinu prisilu i sramnu sliku. Bio je u pravu."
Cijeli dan pokazivao sam mu sve slike osim posljednje koju nikako nisam uspijevao da
zavrim, nagovarao ga da napie prie za njih, govorio mu o naravima iluminatora i priao o
tome koliko sam ih plaao. Razgovarali smo o perspektivi i o tome da li je suprotno vjeri to
to se u pozadini mletake slike stvari postepeno umanjuju i da li je siroti efendi Prefinjeni
ubijen zbog pohlepe i zavisti.
Te noi kad je Crni odlazio kui, bio sam uvjeren da e sljedeeg jutra ponovo doi, kao to je
obeao, i da e opet sluati prie o mojoj knjizi. Dok sam iza otvorenih vrata sluao kako
nestaje bat koraka, u hladnoj noi osjealo se ono to je nespokojnog ubicu bez sna inilo
jaim i avolskijim od mene i moje knjige.

Zatvorio sam kapiju za njim paljivo i vrsto, te iza nje, kao svake noi, prislonio stari up
koji koristim za bosiljak, i prije nego to sam ugasio vatru i legao, vidio sam ispred sebe
ekuru u bijeloj anteriji kao da je duh u mraku.
Jesi li sigurna da eli da se uda za ovog ovjeka?", upitao je.
Ne, tata. Odavno sam odustala od udaje. Osim toga, ja sam udata."
Ako i sada eli da se uda za njega, odmah bih te blagoslovio."
Ne elim da se udam za njega." Zato?"
Jer vi to ne elite. Ako vi nekoga ne elite, ni ja ga iskreno ne mogu eljeti."
U jednom trenutku u tami vidjeh odsjaj eravice sa ognjita u njenim oima. Oi su joj bile
pune suza, ne od alosti, nego od ljutnje, ali u glasu nije bilo nimalo ozlojeenosti.
Crni te mnogo voli", rekao sam kao da odajem tajnu. Znam."
Cijeli dan je sluao moje pripovijesti, ne zbog ljubavi prema iluminaciji, nego zbog ljubavi
prema tebi."
Pa, zavrie vau knjigu, a to je vano."
Mu e ti se vratiti jednog dana", rekao sam.
Ne znam zato, moda zbog tiine, ali noas sam konano shvatila da mi se mu nikada nee
vratiti. Moji snovi su sigurno tani; sigurno su ga ubili. Odavno su ga izjeli ptice i vukovi."
Posljednje je proaputala s nekakvim udnim bijesom, plaei se da bije mogli uti djeaci
koji spavaju,.
Ako me ubiju", rekao sam, elim da dovede do kraja knjigu za koju sam sve dao. Obeaj
mi."
Obeavam. Ali, ko e zavriti knjigu?" Crni! Ti ga moe nagovoriti."
Vi ste ga ionako ve nagovorili, oe", ree. Ja vam nisam potrebna."
Tano, ali on mi pomae zbog tebe. Ako mene ubiju, mogao bi se uplaiti i odustati od
knjige."
Tada me ne bi mogao oeniti", ree moja mudra ki smjekajui se.
Odakle mi to da se nasmijeila? U toku cijelog razgovora nisam mogao vidjeti nita osim
povremenog sjaja u njenim oima. Napeti, stajali smo jedno naspram drugog nasred sobe.
Dopisujete li se, aljete li jedno drugom znake naklonosti?", upitao sam, ne mogavi se
suzdrati.
Kako moete pomisliti tako neto?"
Nastala je duga, bolna tiina. Negdje veoma daleko zalajao je pas. Bilo mi je hladno i najeio
sam se. U sobi je bila ve tolika tmina da nismo mogli vidjeti jedno drugo, samo smo osjeali
da stojimo jedno naspram drugog. Potom smo se iznenada zagrlili, svom snagom. Zaplakala
je i rekla da joj nedostaje majka. Poljubio sam je u kosu koja je mirisala na njenu majku i
pomilovao je. Odveo sam je i smjestio pokraj djeaka u krevet gdje
su zajedno spavali. Kad sam razmislio o protekla dva dana, u sebi nisam osjetio ni najmanju
sumnju u to da se ekura i Crni dopisuju.
22.
ZOVEM SE CRNI
Kada sam se te noi vratio kui, brzo sam se rijeio gazdarice, koja je sebe poela da
doivljava kao da je moja majka, i odmah se zatvorih u sobu i opruih na krevetu,
razmiljajui o mojoj ekuri.
Poeu od zvukova koje sam, uivajui kao u igri, s napeto-u oslukivao: za vrijeme mog
drugog dolaska njihovoj kui poslije dvanaest godina, ekura mi se uopte nije pokazala.
Meutim, uspjela me je opkoliti na jedan tako aroban nain da sam bio uvjeren da me
neprestano posmatra paljivo sa svih strana, mjerkajui me kao budueg mua i uiva u tome
kao u nekakvoj logikoj igri. Zato sam se ponaao kao da se i ona meni neprestano privida.

Tako sam bolje razumio rijei Ibn Arabija kada je go-vorio da je ljubav sposobnost da se
nevidljivo napravi vidljivim i elja da se ono to je nevidljivo uvijek ivo osjea u blizini.
Pretpostavljao sam da me ekura neprestano posmatra jer sam prislukivao zvukove kue i
kripanje drvenih dasaka. ak sam u jednom trenutku bio potpuno uvjeren da se zajedno sa
djeacima nalazi u susjednoj sobi koja izlazi na predsoblje, uo sam kako se djeaci gurkaju i
svaaju, i kako se utiavaju nakon majinih prijeteih pogleda i namrtenih obrva. Ponekad
bih uo kako neprirodno apuu - i to ne kao da se ne bi uznemira-vao neko ko klanja namaz,
ve napadno da bi se na kraju zajedno kikotali.
Drugi put, dok mi je njihov djed govorio o udesima svjetlosti i sjene, uli su djeaci evket i
Orhan, brino drei posluav-nik, i posluili nam kafu oigledno unaprijed detaljno
uvjebanim pokretima. Mislei da je njihova majka pripremila tu dunost, koju je trebalo da
obavi Hajrija, da bi im dala priliku da izbliza pogledaju ovjeka koji e im moda postati
pooim, da kasnije moe s njima o tom ovjeku razgovarati, obratio sam se evketu rijeima:
to ti ima lijepe oi!", i, naslutivi da je njegov mlai brat Orhan ljubomoran, dodao sam:
Lijepe su i tvoje oi!", pa na posluavniku ostavih latice uvelog karanfila koje odjednom
izvadih iz depa, i obojicu poljubih u obraze. Neto kasnije kuom se razlijegalo kikotanje i
smijeh.
S vremena na vrijeme intrigiralo bi me na kojem se otvoru na zidu, na zatvorenim vratima, ili
ak tavanici, nalazilo njeno oko koje me posmatra i iz kojeg ugla, pa sam nagaao, gledajui
neke pukotine, vorove na drvetu ili mjesta za koja sam grekom mislio da predstavljaju otvor
i istovremeno zamiljao kako se ba iza te pukotine nalazila ekura, ali bi se sumnje brzo
prestrojile. Kako bih se uvjerio da li je to u ta sumnjam tano ili ne, ustajao sam sa mjesta
gdje sam sjedio, po cijenu da ispadnem nekulturan prema tetku koji je i dalje nastavljao da
pripovijeda, pravei se kao da sam zaprepaten ili zamiljen, pokuavajui ti-me da prikazem
zainteresovanost za njegovu priu. Nestrpljivo sam hodao po sobi tamo-amo, i prilazio toj
sumnjivoj taki ili zacrnjenju na zidu.
Razoarao bih se kada tamo, iza te take za koju sam povjerovao da je pijunski otvor ne bih
susreo ekurine oi. Za trenutak bi me obuzeo osjeaj usamljenosti i nestrpljenja, kao i nekog
ko ne zna ta e dalje.
Povremeno bih osjetio da me ekura sigurno posmatra i tako snano povjerovao da sam
izloen njenom pogledu, da bih poeo da se ponaam kao neko ko eli da se prikae
dubokoum-niji, snaniji i moniji nego to jeste, kako bih ostavio utisak na ljubljenu. Onda bi
mi palo na pamet da me ekura i njeni sinovi uporeuju sa muem koji se ne vraa iz rata, s
izgubljenim ocem, i tada bih razmiljao o novim monim Mleanima o kojima mi je tetak
pripovijedao i o tome kako su bili naslikani. Poelio sam da liim na te nove monike jer je
ekura sluala prie svoga oca o njima koji su svoju slavu stekli zbog knjige koju su napisali
ili stranice koju su ukrasili i iluminirali, a ne zbog iskuavanja u isposnici, kao sveci, ne zbog
glava koje su, kao taj izgubljeni mu, odsijecali snagom svoje ruke i otricom svoga maa.
Mnogo sam se trudio da pred oima oivim slike tih velikaa, koje su, kako mi je rekao tetak,
bile nadahnute snagom mranih kutaka ovog svijeta i njegovog tajnog mraka, pokuavao sam
da zamislim ta udesa koja je tetak vjerno opisivao meni, neaku koji ih nikada nije vidio i
toliko sam se trudio da sam, kada na kraju nisam uspio nita da zamislim, doivio poraz i
osjetio se tako mizernim.
U jednom trenutku ponovo sam ugledao evketa pred sobom. Kad se odluno privio uz mene,
pomislio sam kako u nekim arapskim klanovima u Transoksaniji i erkeskim plemenima na
Kavkazu starije muko dijete u kui treba da poljubi gosta u ruku, ne samo po dolasku ve i
kada odlazi, prema obiaju, i bez mnogo razmiljanja pruim mu ruku da je poljubi i dotakne
elom. U isto vrijeme zauo sam kako se ekura nasmijala negdje, ne previe daleko. Da li se
meni smijala? Uzvrtio sam se i da bih se nekako izvukao, zgrabio sam evketa i poljubio ga u
oba obraza kao da se to oekivalo. Osmijehnuo sam se tetku kako bih mu pokazao da znam da

sam ga prekinuo, ali da zapravo ne elim da budem nekulturan, a u istom trenutku paljivo
sam njukao dje-aka kako bih osjetio trag mirisa njegove majke. Dok sam ja shvatio da mi je
evket tajno gurnuo pare papira u ruku, on se ve okrenuo i otiao.
Kao dragulj, vrsto sam sakrio pare papira u aci. Kada sam shvatio da je to pisamce koje mi
je poslala ekura, zamalo nisam poeo da se smjekam tetku od sree. Zar to nije vrst dokaz
da me ekura strano eli? Odjednom sam u mislima ugledao sebe i nju kako strasno vodimo
ljubav. I toliko sam bio siguran da e se taj nevjerovatan in iz mate uskoro ostvariti, da sam
primijetio kako mi se, tu pred tetkom, u posve neprikladnoj situaciji, ukrutio. Da li je ekura
to primijetila? Sluao sam tetkovu priu ne bih li uspio da usmjerim svoje misli na neto
drugo. Mnogo kasnije, dok se tetak pruio da mi pokae neku drugu ukraenu stranicu knjige,
razmotao sam papir koji je mirisao na kozje mlijeko, pogledao i vidio da na njemu ne pie
nita. Prevrtao sam i okretao papiri ne vjerujui da je prazan.
Prozor", ree tetak. Primjenjivati perspektivu isto je kao posmatrati svijet kroz prozor.
Kakav je to papir?"
Nikakav, efendi tetak", rekao sam, ali kasnije sam dugo mirisao papir.
Poto nisam elio da upotrijebim tetkovu nonu posudu, iz-vinio sam se poslije ruka i otiao
u batu. Bilo je jako hladno. urno sam obavio ta treba kako mi se zadnjica ne bi smrzla i
izaao, kad se preda mnom poput drumskog razbojnika tiho i utke pojavio evket. U ruci je
drao nonu posudu svog djeda iz koje se dizala para. Uao je u zahod iza mene i ispraznio je.
Kada je izaao s praznom nonom posudom, naduvao je svoje debelju-kaste obraie i
zagledao se u moje oi svojim lijepim okicama.
Da li si nekada vidio mrtvu maku?", upitao je. Imao je isti nos kao njegova majka. Da li nas
je ona posmatrala? Pogledao sam kapak na prozoru iz snova na drugom spratu, na kojem sam
je ugledao prvi put poslije mnogo godina. Bio je zatvoren.
Nisam."
Da ti pokaem mrtvu maku u kui objeenog Jevrejina?"
Ne ekajui odgovor, izaao je na ulicu. Poao sam za njim. Ili smo nekih pedeset koraka po
blatnjavom i smrzlom putu i uli u neku zaputenu batu. Mirisalo je na vlano, trulo lie,
pomalo i na bu. Djeak je vjetim koracima, samouvjeren kao da dobro poznaje to mjesto, na
vrata uao u neku utu kuu koja je bila skrivena, zabaena iza alosnih stabala smokve i
badema.
Kua je bila prazna, ali suva i pomalo topla, kao da neko stanuje u njoj.
ija je ovo kua?", upitao sam.
Od Jevreja. Kad je ovjek umro, ena je s djecom odselila u jevrejsku mahalu kod pristanita
na pijaci. Torbarka Ester prodaje njihovu kuu." Otiao je do jednog ugla, vratio se i rekao:
Nema make, otila je."
Zar mrtve make mogu da idu?"
Moj djed kae da mrtvi lutaju."
Ne", rekoh, lutaju njihove due."
Kako zna?", upitao me je ozbiljno, vrsto steui nonu posudu u naruju.
,,E, znam. Da li stalno dolazi ovamo?"
Mama dolazi sa Ester. Nou ovdje dolaze duhovi, ali ja se ne bojim ovog mjesta. Jesi li ikada
ubio oveka?" Jesam." Koliko?"
Ne mnogo, dvojicu."
Sabljom?"
Sabljom."
Lutaju li i njihove due?"
Ne znam. Po onome to knjige piu, trebalo bi."
Stric Hasan ima jednu crvenu sablju, posijee ako je dotak-ne. Ima i jatagan, s drkom
ukraenom rubinima. Da li si ti ubio mog tatu?"

Glavom sam klimnuo neodreeno to nije znaio ni da, ni ne. Kako zna da je tvoj otac
mrtav?"
Mama je tako jue rekla. Nee se vie vratiti, kae. To je sanjala."
Svi elimo da, ako nam se ukae prilika, radi nekog vieg cilja moemo da obavimo neki
prljav posao, koji smo inae spremni da uradimo radi linih niskih pobuda, poude i ljubavi
koja nam lomi srce, tako sam i ja, u tom trenutku jo jednom odluio da postanem otac tim
siroiima, pa sam zato, po povratku u kuu, jo paljivije sluao njihovog djeda koji je
opisivao knjigu, ije je tekstove i slike trebalo da dovrim.
Poeu od crtea koje mi je tetak pokazao, recimo, od konja: iako na toj slici nema ljudi, iako
je oko konja sve prazno, nisam mogao rei daje to samo crte konja i nita vie. Konj je tamo,
ali kao da je njegov jaha otiao negdje, na stranu, ili e se pojaviti u pozadini iza nekog, u
gazvinskom stilu nacrtanog grma. To je bilo oigledno zbog samara na konju i uobiajenim
ukrasima na sedlu. A moda e se svakom trenutku pokraj konja pojaviti ljudi naoruani
sabljama.
Najvjerovatnije je tetak traio crte konja od majstora iluminacije kojeg je tajno pozivao u
kuu. Poto je iluminator dolazio nou, sliku konja koja je u njegovoj glavi urezana kao neki
kalup, na papir je mogao da prenese jedino ako je crta napamet, kao dio neke prie, on je crte
tako i radio. Dok je majstor crtao konja, kojeg je hiljadu puta vidio u prizorima ratovanja i
ljubavnim scenama, tetak, nadahnut metodama franakih majstora, napomi-njao bi mu:
Nemoj da nacrta jahaa. Tamo nacrtaj drvo. Ali pozadi, i neka bude maleno."
Dolazei nou, iluminator je sjedio za radnim stolom zajedno s tetkom i pod svjetlou
svijee crtao udan crte koji nije liio ni na jednu uobiajenu scenu na koju je bio naviknut i
koju je znao napamet, vrijedno je radio zato to je tetak za svaku od njih dosta plaao, i zato
to su mu, iskreno govorei, neobine ilustracije bile zanimljive. Ali, nakon nekog vremena,
ni iluminator, isto kao ni moj tetak, nije mogao da shvati koju priu uljepava i oslikava taj
crte konja. Ono to je tetak od mene oekivao jeste da pogledam te, pola venecijanskim, pola
persijskim stilom nacrtane crtee i da pored, na stranicama, napiem odgovarajue prie.
Morao sam obavezno napisati te prie ako elim ekuru, ali osim medahovih pria iz kafane
nita drugo nije mi padalo na pamet.

23.
NAZVAE ME UBICOM
Moj sat sa zupanicima objavljivao je vrijeme akama; molitva jo nije bila oglaena, ali sam
davno upalio svijeu pokraj svog stalka. Upravo sam uradio crte jednog puaa opijuma,
nacrtavi ga na brzinu iz glave svojim perom umoenim u hasanpaa mastilo koje sam
povlaio po dobro impregniranom i lijepo sati-niranom papiru, kad zauh u sebi onaj glas koji
me je svake veeri pozivao na ulicu. Ali, svladao sam se. Toliko vrsto sam odluio da
veeras ne izlazim ve da radim kod kue, da sam ak u jednom trenutku pokuao iznutra
ekserima zatvoriti vrata.
Ovu knjiicu koju na brzinu zavravam naruio je jedan Jer-men to je jutros rano, dok su jo
svi spavali, doavi ak s Gala-te, zakucao na moja vrata. Taj ovjek, iako muca, radi kao
prevodilac i vodi, i pronalazio bi me kad god bi italijanski putnici po-eljeli neku knjigu o
nonjama, upustio se u naporno cjenjkanje. Kako smo se jutros pogodili oko cijene od sto
dvadeset aki za jednu osrednju kijafetnamu od dvadeset slika, u vrijeme poziva na veernju
molitvu trudio sam se i nacrtao dvanaest ljudi iz Is-tanbula, posebno obraajui panju na
njihovu odjeu: ejhul-islama, kapidiju, imama, janjiara, dervia, spahiju, kadiju, digerdiju, delata - crte delata je veoma traen - prosjaka, enu koja ide u hamam, puaa

opijuma. Toliko sam mnogo takvih knjiga izradio kako bih zaradio koju aku vie, da sam se,
da bih izbjegao dosadu dok radim te crtee, obino igrao sam sa sobom onih igara kao da
nacrtam kadiju ne podiui pero s papira, ili prosjaka ne gledajui.
Svi razbojnici, pjesnici i ubogi znaju kako se, dok mujezin s minareta poziva na ezan, dini i
ejtani u njima svi zajedno uzvrpolje, podiu i uglas viu: Van! van!, progovara im nemirni
unutranji glas, bjei medu druge ljude, u mrak, bijedu i nemo. Godine sam posvetio tome da
smirim te demone i avole. Uz pomo tih dina i ejtana ja sam naslikao svoje crtee koje
mnogi smatraju udom moje ruke. Ali, otkako sam prije sedam dana ubio onog bijednika,
nou vie ne mogu da utiem na dine i ej-tane u sebi. Toliko se mnogo uzvrpolje da kaem
sebi: moda e se smiriti ako izaem nakratko.
Tek to sam to rekao, naao sam se na sokaku, kao i obino, ne shvatajui kako. Iao sam
brzo. Ne zastajkujui, krenuo sam preko snijegom prekrivenih kaldrma, blatnjavih prolaza,
zaleenih uzbrdica i sokaka gdje niko ne prolazi. to sam due hodao, a nona tama polijegala
na mrane i osamljene dijelove grada, moj grijeh je lagano ostajao iza mene, i s odjekom
mojih koraka u uskim ulicama meu zidovima kamenih hamama, medresa i damija, moj
strah se smanjivao.
Noge me same odnijee u ovu zabaenu bijednu mahalu gdje dolazim svake noi, u naputene
sokake u koje ak i utvare ulaze najeene od straha. uo sam da je polovina mukaraca iz ove
mahale poginula u ratu s Persijom, a druga polovina ju je napustila zato to je zlokobna, ali ja
u takve prie ne vjerujem. Jedina nevolja koja je ovu simpatinu mahalu snala zbog
persijskih ratova, dogodila se prije etrdeset godina kada zatvorie vrata dervike tekije
kalenderijskog reda, izgovarajui se kako je to ne-prijateljsko gnijezdo.
Zaao sam u bunove kupine i lovora koji, i po najveoj zimi, lijepo miriu, paljivo kao i
uvijek sloio sam daske izmeu urue-nog dimnjaka i prozora iji se kapak otvarao. Uoh. U
plua mi se uvukao stoljetni miris tamjana i bui. Do te mjere me usreilo to sam u tim
prostorijama da sam pomislio da e suze same krenuti.
elim da kaem, ako jo nisam, da se ne plaim nikog osim Alaha, jer kazna koja bi mi na
ovom svijetu bila dodijeljena u mojim oima ne vrijedi nita. Ja se bojim onih stradanja i
muka na sudnji dan za ubice poput mene to je jasno napisano u suri Furkan u Kuranu
asnom. Kada mi pred oima oivi ta kazna u svim svojim bojama i svojom estinom u
starim knjigama, koje mi rijetko dou do ruke, i podsjeaju me na uproene, djetinjaste ali
strane prizore pakla koje su arapski iluminatori izraivali na koi, ili, iz nekog razloga, na
muenja ejtana, koja su crtali kineski i mongolski majstori, ne mogu, a da se ne upustim u
tumaenje njihovog znaenja i da se ne zapitam ta kae sura Isra u svom trideset treem
ajetu. Zar ne kae da se ne smije bez pravednog razloga ubiti niko ije ubistvo Alah
zabranjuje? U redu, onda bijednik kojeg sam poslao u dehenem nije bio vjernik ije ubistvo
Alah zabranjuje, a i ja sam imao zaista opravdane razloge da mu smrskam glavu.
Taj ovjek nasrtao je na nas koji radimo na knjizi koju je na padiah tajno naruio. Da mu
nisam zapuio usta, on bi efendi Tetka, sve iluminatore, pa i majstora Osmana, proglasio
bezbonicima i bacio pred razjarene sljedbenike hode iz Erzuruma. Ako bi neko samo
jednom naglas rekao kako iluminatori brane bezvjerje, ti erzurumlije, koji svakako trae
izgovor kako bi pokazali svoju silu, satrli bi cijelu radionicu, a ne samo nas iluminatore, pri
tom bi ak i padiah to posmatrao bez glasa.
Sve sam obrisao krpama i pomeo metlom koju uvam u jednom uglu, kao to inim svaki put
kad doem ovamo. Dok sam radio, toplina mi ispuni srce i osjetih se kao dobri Alahov sluga.
Du go sam se molio Alahu da mi ne oduzme taj osjeaj estitosti. Do kosti mi se uvlaila
grozna hladnoa, potmuli bol je poinjao
u grlu i izadoh.

Potom, u onom udnom duevnom stanju, naoh se u nekoj drugoj mahali. Ne znam ta se
dogodilo na putu izmeu opustjele mahale u kojoj je tekija i ovog mjesta, o emu sam
razmiljao, kako se dogodilo da sam doao u ove ulice u kojima su s obje strane empresi.
Ipak, postoji jedna misao koju, koliko god hodao, nikako ne mogu da ostavim iza sebe,
nagriza me kao crv, moda e mi biti lake ako vam kaem. Zvao ga ja sramni klevetnik ili
siroti efen-di Prefinjeni, sasvim svejedno, pokojni iluminator, malo prije nego to e postati
pokojni, razulareno je napadao Tetka i rekao jo neto. Kad je vidio da se nisam uzbudio zbog
prie o tome kako je efendi Tetak na svim slikama primjenjivao perspektivu kao poganski
umjetnici, bestidnik je rekao: Postoji jo jedan po-sljednji crte. Na tom crteu Tetak se ruga
svemu u ta vjerujemo. To to ini nije samo bezvjerje, to je jasno, otvoreno bogo-huljenje."
Efendi Tetak je tri sedmice prije ovih kleveta zaista od mene traio da u razliitim uglovima
na jednom papiru, kao na nekoj franakoj slici, nacrtam razne stvari kao na primjer konja,
novac, smrt u zauujue nesrazmjernim dimenzijama. Na stra-nici koju je elio da
ilustrujem, uokvireni odjeljak koji je pozlatio ubogi efendi Prefinjeni, uvijek je bio prekriven
drugim papi-rima, kao da od mene i ostalih iluminatora eli da sakrije neto.
elio sam da pitam Tetka ta e biti nacrtano na toj posljednjoj stranici, ali mnogo ta me je
sprjeavalo. Ako ga pitam, naravno, posumnjae da sam ja ubio efendi Prefinjenog i tu svoju
sumnju bi podijelio sa ostalima. Ono to mi jo donosi nespokoj jeste ta da radim ako ga to
pitam, a on kae da je efendi Prefinjeni bio u pravu. Ponekad kaem sebi da u ga pitati kao
da su to moje misli a ne sumnje koje mi je usadio efendi Prefinjeni, no to ne umanjuje moj
strah. Moda i nije toliko strano da ovjek nesvjesno huli na boga, ali ja sam sada konano
svjestan.
Moje noge, uvijek pametnije od glave, same me odvedoe do sokaka u kojem je kua efendi
Tetka. Sakrio sam se u jedan ugao i, koliko sam u mraku mogao da vidim, dugo posmatrao
kuu: velika i neobina bogata kua na dva sprata meu drveem. Ne znam gdje se nalazi
ekura. Matajui, pokuavao sam da zamislim iza kojeg kapka bih je ugledao kad bi kua
bila po sredini ra-sjeena noem, kao na crteima izraenim u Tabrizu u vrijeme aha
Tahmaspa.
Vrata se otvorie. U tami sam vidio da Crni izlazi. Tetak je njeno gledao za njim s dvorine
kapije, a zatim ju je zatvorio.
ak je i moj um, iako utonuo u glupave matarije, po onome to je vidio spontano i srdito
izvukao tri zakljuka:
Prvi: Efendi Tetak e Crnom povjeriti zavretak knjige jer je jeftiniji i bezopasniji.
Drugi: Lijepa ekura e se udati za Crnog. Trei: Istina je ono to je govorio siroti efendi
Prefinjeni. Uzalud ga ubih.
U takvim situacijama, kad na nemilosrdni um doe do gorkog zakljuka koji nae srce
nikako ne eli da prizna, istog trena itavo tijelo pobuni se protiv toga. Isprva jedna polovina
mog uma svom snagom se suprotstavi treem zakljuku - da sam ni zbog ega postao nitavni
ubica. Moje noge opet se pokazae bre i razumnije od glave i odvedoe me za efendi Crnim.
Kad smo proli koju ulicu, pomislio sam kako bi bilo veoma lako ubiti Crnog koji je koraao
ispred mene zadovoljan ivotom i samim sobom, i kako bi me taj in spasio suoavanja sa
prva dva zakljuka moga uma, koje je dua odbijala. Tada ak nisam ni pomislio da sam
sirotom efendi Prefinjenom uzalud razbio glavu. Ako bih sada potrao za Crnim desetak
koraka, stigao ga i udario svom snagom po glavi, sve bi bilo po starom; efendi Tetak e me
pozvati da zavrim nau knjigu. Ipak, opreznija i iskre-nija strana mog uma (zar iskrenost nije
najee plaljivost?) i dalje mi govori da je nikogovi kojeg sam umlatio i bacio u jamu
zaista bio klevetnik. Ako je to tano, znai da ga nisam uzalud ubio i da e me efendi Tetak,
koji nema ta da krije u svojoj knji-zi, pozvati da doem kod njega.
Ali, kad bih pogledao Crnog koji je koraao ispred mene, shvatio sam: nita od toga nee se
dogoditi. Sve je bila mata. Crni je stvarniji od mene. Svima se tako neto dogaa: ponekad

sedmicama i godinama matamo, vjerujui kako razmiljamo logino, a jednog dana vidimo
neto, neko lice, odjeu ili nekog sretnog ovjeka i u trenutku shvatimo da nam se mata nee
nikad ostvariti, da nam, na primjer, nikada nee dati neku djevojku ili da nikada neemo biti
na tom i tom poloaju.
Gledao sam njegovu glavu, zatiljak, ramena koja se sputaju i diu, njegov veoma
razdraujui hod - hodao je kao da svojim koracima ini dobro djelo svijetu. Osjeao sam
duboku mrnju koja mi je obavijala srce. Ljudi kao Crni, bez grize savjesti, koji imaju sretnu
budunost pred sobom, doivljavaju itav svijet kao dom, svaka vrata otvaraju kao sultan
svoju konjunicu i odmah ponize nas koji smo unutra. Jedva sam se suzdrao da ne uzmem
kamen, pojurim i razmrskam mu glavu.
Nas dvojica, dva mukarca zaljubljena u istu enu, on naprijed, ja nazad (ne sluti da ga
pratim), hodamo kao dva brata, vr-ludajui istanbulskim sokacima gdje se bore opori pasa,
preko zgarita gdje borave dini, kroz dvorita damija, gdje naslonjeni na kupole snivaju
aneli, pored empresa koji razgovaraju s duama preminulih, pokraj groblja prekrivenog
snijegom gdje se skupljaju aveti, neto dalje od razbojnika koji dave rtve, izmeu beskrajnih
duana, konjunica, tekija, voskarnica, saranica i kamenih zidova. I dok sam iao za njim,
razmiljao sam o tome kako ja njega ne pratim, ve ga oponaam.

24.
ZOVEM SE SMRT
Kao to vidite, ja sam Smrt, ali nemojte se plaiti jer sam slika. Ipak, u oima vam vidim
strah. Kao djecu koja su se potpuno prepustila igri, obuzima vas uas kao da ste sreli pravu
smrt, iako ste svjesni da nisam stvarna, i to mi se svia. Kad me pogle-date, osjeate da ete
se unerediti od straha kada doe neumitni, posljednji as. Nije ala, ljudi a naroito veina
mukaraca lavljeg srca, pri susretu sa smru izgube kontrolu nad sopstvenim tijelom. Zato se
bojna polja prekrivena leevima koja ste hiljadu puta crtali, ne osjeaju na krv, barut i usijane
oklope, kao to se pretpostavlja, ve na izmet i trule.
Znam, prvi put gledate sliku smrti. Prije godinu dana, neki visoki, mravi i tajanstveni starac
pozvao je u svoju kuu mladog majstora iluminacije koji me je nacrtao. U svojoj polumranoj
radnoj sobi u jednoj dvospratnici posluio je iluminatora izvrsnom kafom, gustom kao prava
svila, koja je razbistrila um mladog umjetnika. Potom je starac pokazao najkvalitetniju
indijsku hartiju, etkice izraene od vjeve-rije dlake, listie zlata, svakakva pera i rezae
ukraene koraljima u sobi sa sjenkama plavih vrata, rekao da e dobro platiti i na taj nain
pridobio umjetnikovu panju.
Nacrtaj mi smrt", rekao je nakon toga.
Ne mogu da nacrtam smrt, a da je nikada u ivotu nisam vidio", ree iluminator arobnih
ruku koji me je kasnije nacrtao.
Da bi mogao da nacrta neto, nije vano da li si prije vidio sliku", rekao je uporni, prefinjeni
starac.
Da, moda i nije vano", rekao je iluminator koji me je nacrtao. Ipak, ako eli da crte
bude savren kao oni koje su radili stari majstori, prvo treba da bude iscrtan hiljadama puta.
Koliko god bio sposoban, prvi put iluminator novu temu crta kao egrt, a to meni nikako ne
prilii. Dok crtam smrt, ne mogu da ostavim po strani svoju vjetinu, jer bi to za mene bilo
isto to i umiranje."
Pa, to umiranje bi moda moglo da te priblii temi", rekao je starac.
Ne ini nas majstorima to to smo doivjeli, ve ono to jo nismo preivjeli."
Onda ta majstorska vjetina treba da upozna smrt."

Tako se prepustie umnom razgovoru punom dvosmislenosti, metafora, igre rijei, aluzija i
nagovjetaja, kako i dolikuje ilu-minatorima koji potuju stare majstore i njihovu vjetinu.
Znam da bi vama, sjajnim umjetnicima okupljenim u ovoj kafani, bile dosadne sve
pojedinosti ove rasprave koju sam ja paljivo sluala, jer je bila u vezi sa mojim postojanjem.
Rei u vam da se u jednom trenutku razgovaralo i o jo neemu.
Je li kriterijum umjetnikovog talenta to da sve crta kao stari majstori ili da u crte uvede
motive koje niko nije mogao da vidi?", upitao je pametni iluminator udotvornih ruku i lijepih
oiju. Bio je oprezan iako je i sam znao odgovor na to pitanje.
Umjetnikovu vjetinu Mleani mjere prema tome koliko nalazi nove teme i postupke koje do
tada niko nije vidio", odgovori pretenciozni starac.
Mleani umiru kao Mleani", ree ilustrator koji je trebalo da me nacrta.
Ali, smrt je uvijek ista", odgovori starac.
Legenda i iluminacija govore o tome da se meusobno razlikuju, a ne da su slini", ree
iluminator. Vjet iluminator postaje majstor koji slika legende koje su meusobno razliite
kao da su sline."
Tako je poeo razgovor o smrti Mleana i smrti muslimana, o anelu smrti Azraelu i ostalim
Alahovim anelima, i o tome da se sve to ne bi trebalo vidjeti na slikama nevjernika. Mladom
majstoru koji je trebalo da me nacrta, a koji me u naoj dragoj kafani u ovom trenutku gleda
svojim lijepim oima, dosadi ova ozbiljna rasprava, ruka mu postade nervozna, elio je da me
nacrta, ali me nikako nije mogao zamisliti.
Promuurni starac, koji je elio da nagovori mladog majstora, lukavo je to osjetio. U mladia
udotvornih ruku upro je svoj pogled, u oima se vidio odsjaj plamena svijee u sobi
ispunjenoj sjenama.
Smrt koju Mleani crtaju kao ljudsko bie lii na naeg Azraela", ree. Ali u ljudskom
obliku. Poput Debraila koji se u ljudskom obliku ukazao Poslaniku dok mu je prenosio
Kuran asni. Razumije?"
Tad sam shvatila da mladog umjetnika, kojem je Alah podario nevjerovatni talenat, hvata
nestrpljenje i da eli da me nacrta. avolski starac uspio je da probudi u njemu onu ejtansku
ideju: u sutini, elimo da nacrtamo ne neto to znamo u njegovom punom svjetlu, nego
neto nepoznato, skriveno u polutami.
Ja tu smrt uopte ne poznajem", ree tada iluminator koji e me potom nacrtati.
Svi mi poznajemo smrt", ree starac.
Bojimo je se, ali je ne poznajemo."
,,E, ti nacrtaj taj strah!", ree starac.
Zamalo da u tom trenutku moj crte bude uraen. Velikom majstoru iluminacije prooe trnci
kroz potiljak, miii ruke se zateu, a vrhovi prstiju trae pero. Ipak, poto je bio pravi veliki
majstor, obuzda se, osjeajui kako e ta napetost jo vie produbiti ljubav prema crtanju u
njegovoj dui.
S obzirom na to da je i lukavi starac to vidio, kako bi ga nadahnuo za izradu crtea, uveliko je
bio siguran da e biti naslikana ubrzo, proitao je odlomke o smrti iz knjiga koje je drao pred
sobom - El Dauzijeva Knjiga due, Gazalijeva Knjiga sudnjeg dana i dijelove iz Sujutija.
I tako, dok je iluminator udotvornih ruku radio moj crte, koji sada posmatrate sa
strahovanjem, sluao je kako aneo smrti ima hiljade krila koja seu od deneta do ovoga
svijeta i ire se od najdalje take na istoku do najdalje take na zapadu, grle sve istinske
vjernike, i zadaju bol grenicima i zabludjelima, probijajui ih poput usijanih klinova, pa je i
mene majstor nacrtao pre-krivenu klinovima jer je veina vas iluminatora na putu ka dehenemu. Iluminator je sluao da e u rukama anela, kojeg e Alah poslati da vam uzme ivot,
biti jedan defter u kojem su svi popisani, kako e na stranicama tog deftera imena nekih biti
crnim zaokruena, a vrijeme smrti zna samo Alah pa, kada taj as kucne, s drveta koje se
nalazi ispod prijestolja Alahovog pae jedan list, a onaj ko ga uhvati i proita, znae na koga

je doao red da umre. Zbog toga me je iluminator nacrtao zastraujuu ali i zamiljenu kao
nekog ko se razumije u raune. Kako je budalasti starac proitao kako e se, kada aneo smrti
u ljudskom liku prui ruku i oduzme ivot onome kome je kucnuo sudnji as, okolinom
iznenada prosuti svjetlost nalik sunevoj, pametni iluminator me je zato nacrtao u svjetlosti,
jer je znao da tu svjetlost nee vidjeti oni koji se nalaze pored umrlog. Opsjednuti starac
proitao je iz Knjige due i svjedoenja nekih pljakaa grobova, o leevima zakovanim
ekserima, o plamenu koji se ukazivao na mjestu novog lea kad se razgrne zemlja, o njihovim
lobanjama nalivenim olovom, zato je vjeti iluminator, koji ga je paljivo sluao, na moj crte
postavio sve ono to e onoga koji ga gleda prestraviti.
No, kasnije se zbog toga pokajao. Ne zbog straha koji je prikazao na crteu, ve zbog toga to
je crte uopte uradio. Zato se osjeam poput nekoga koga se roeni otac sa sramom i
aljenjem odrekao. Zato se iluminator udesnih ruku kajao nakon to me je nacrtao?
1. Jer, kao slika smrti, nisam dovoljno vjeto nacrtana. Kao to vidite, nisam savrena kao ono
to crtaju mletaki majstori, niti kao crtei starih majstora Herata. I sama se sramim svojeg
nedostatka, jer veliki majstor koji me je nacrtao nije mogao da dostigne dostojanstvo smrti.
Majstor koji me je crtao po ejtanskom nagovoru odjednom je sebe uhvatio kako
nepromiljeno oponaa stil i gledita franakih majstora; to je bilo nepotovanje prema starim
majstorima i prvi put je osjetio da je neastan pred njima, to ga je izjedalo.
Ipak, kao i sve prisutne naivine koji su ve navikli na mene i poeli da se podsmijevaju,
shvatio je: sa smru se ne smije aliti.
Sada majstor koji me je nacrtao, kajui se, neprestano noima luta ulicama, te, kao i neki
kineski umjetnici, smatra da je postao ono to je nacrtao.

25.
ZOVEM SE ESTER
ene s Kizilminareta i Karakedija naruile su za izradu pre-krivaa ljubiasto i crveno platno
iz Biledika, te sam ih rano izjutra stavila u svoju torbu. Odloila sam zelenu kinesku svilu
koja je skoro pristigla na portugalskim laama, a plavu sam spako-vala. Poto se ovoj zimi ne
vidi kraj, snijeg ne prestaje da pada, lijepo sam presloila i stavila u sredinu mnogo vunenih
arapa, debelih vunenih pojasa i raznobojnih debelih vunenih jeleka da i najravnodunijoj eni
zaigra srce kad pokaem to arenilo. Onda, za ene koje me zovu da bi ogovarale, a ne da bi
kupovale, stavila sam lagane ali skupe svilene maramice, vreice za novac i vezene torbice za
hamam. Podigla sam torbu - kuku, preteko je, slomiu kimu! Spustila sam naramak na
zemlju. Ponovo sam ga razvezala da vidim ta u izvaditi, kad neko pokuca na vrata. Ne-sim
otvori i pozove me.
Pred vratima je bila robinja Hajrija, sva crvena. U ruci je drala pismo.
alje me hanuma ekura", proaputa. Tako je bila uzbuena da bi ovjek pomislio kako je
ona zaljubljena i eli da se uda.
Ozbiljno uzeh pismo, a glupai preporuih da se vrati kui tako da je niko ne vidi. Nesim me
je upitno posmatrao. Uzeh onaj ogromni ali lagani lani zaveljaj koji nosim sa sobom kad
raznosim pisma.
ekura, ki Tetka elebije izgara od ljubavi", rekoh. Sirotica, sila je s pameti."
Glasno se nasmijah i izaoh napolje, ali se odmah posramih. Zapravo sam eljela da suze
lijem nad njenim nesretnim ivotom, a ne da se alim s njenim ljubavnim avanturama. Lijepa
je ta moja crnokosa sirota djevojka!

Brzo sam ila pokraj tronih kua nae jevrejske mahale, koja u jutarnjoj hladnoi djeluje jo
jadnije i osamljenije. Mnogo kasnije, kada vidjeh onog slijepog prosjaka koji je zauzeo ugao
Hasanove ulice i odatle nadzire prolaznike, povikah iz sveg glasa: Torbarkaa!"
Debela vjetice", ree. 1 da ne vie, poznao bih te po koraku."
Prljavi oro", uzvratih. Tatarski prokletnie! Slijepci su oni koje je Alah ostavio. Neka te
Alah kazni!"
Prije se nisam ljutila, nisam obraala panju na takve stvari. Hasanova vrata otvorio je njegov
gospodin otac Abhaz, fin i uglaen ovjek.
,,E, da vidimo ta ste nam ovog puta donijeli", ree.
Spava li tvoj lijeni sin?"
Da li spava? Bdije. eka vijesti od tebe."
Toliko je ova kua mrana da svaki put pomislim da silazim u grob. ekura nikad ne pita ta
rade i kako su, ali neprestano joj o ovoj kui govorim tako da ne pomisli da se vrati u ovaj
grob. Teko mi je da zamislim da je lijepa ekura nekada bila domaica ove kue i da je u
njoj ivjela sa svojim djeacima. Unutra je mirisalo na spavanje i smrt. Ula sam u drugu
sobu, u jo veu tamu.
Nije se vidio prst pred okom. Nisam jo ni izvadila pismo kad se Hasan pojavio u tami i
istrgao mi ga iz ruke. Kao i uvijek, Pustila sam ga da ita sam i zadovolji radoznalost. Odmah
je podigao pogled s papira.
Zar nita vie nema?" upitao je iako je znao. Ovo je neko kratko pisamce", ree i proita ga:
Efendi Crni, Dolazi kod nas, u nau kuu, sjedi po cijeli dan. Ipak, ujem da za knjigu mog
oca nisi napisao ni jedan jedini red. Niemu se ne nadaj dok ne zavri oevu knjigu!
Drei pismo u ruci, gledao me je pravo u oi kao da sam ja kriva za sve. Ne dopada mi se
tiina u ovoj kui.
Vie ne spominje da je udata i da e joj se mu vratiti iz rata", ree. Zato?"
Otkud ja znam zato?", rekoh. Ne piem ja ta pisma."
Ponekad ak i u to sumnjam", prozbori i vrati mi pismo zajedno s petnaest aki.
Neki mukarci su sve krtiji to vie zarauju. Ti nisi takav", rekla sam.
U tom ovjeku je neto tako ejtansko i promuurno da moete odmah shvatiti zato ekura
prihvata njegova pisma uprkos svim tim njegovim mranim i tekim raspoloenjima.
Kakva knjiga ekurina oca?"
Zna kakva! Pria se da na padiah daje sav novac."
Iluminatori jedni druge ubijaju zbog crtea u toj knjizi", ree. Je li zbog novca ili - sauvao
nas Alah - zato to je protiv nae vjere? Ko samo baci pogled na te crtee, kau, odmah
oslijepi."
To je rekao osmijehujui se tako da sam shvatila kako ne treba da ga shvatim ozbiljno. Da je
neto i trebalo shvatiti ozbiljno, ono to bih ja shvatila ozbiljno ne bi bilo ozbiljno za Hasana.
Kao i mnogi mukarci kojima treba moja usluga da im raznosim pisma i provodadiem, i
Hasan me je omalovaavao im mu je ponos povrijeen. A ja se, zato to je i to dio mog
posla, pravim da mi sve to pada teko, pa neka se raduju. Djevojke, kad im je ponos potpuno
poljuljan, grle me i plau.
Ti si pametna ena", ree Hasan laskajui mi jer je pomislio da me je povrijedio. Brzo ovo
odnesi. Zanima me kakav je odgovor one budale."
U trenutku poeljeli rei: Crni nije tolika budala." Kada se kod mukaraca suparnika dogodi
ljubomora, to su okolnosti koje provodadiki Ester donose veliku zaradu. Ali, bojala sam se
njegove provale bijesa.
Na kraju ulice ima jedan prosjak Tatarin", rekoh na izlasku. Mnogo je nepristojan."

Pola sam drugom stranom ulice da se ne bih posvaala sa slijepcem i rano ujutro prooh
pokraj kokoije pijace. Zato muslimani ne jedu kokoje glave i noge? Zato to su udni!
Moja baka po majci, laka joj zemlja, priala je da su, kada su doli iz Portugalije, stalno
kuhali i jeli kokoije noge jer su bile jeftine.
U kvartu Kemeraraliku spazila sam jednu enu koja je ponosno jahala konja, sjedei uspravno
kao mukarac u pratnji robova, pomislih da je neka paina ena ili bogataka ki. Uzdahnula
sam. Da ekurin otac nije potpuno posveen knjigama i da ne lebdi, da joj se mu vratio iz
rata sa Safavidima s ratnim plijenom, ekura bi ivjela kao ta ponosna ena. Ona je toga
dostojnija od bilo koje druge.
Kad udoh u ulicu u kojoj stanuje Crni, srce mi je bre zakucalo. Da li elim da se ekura uda
za njega? Uspijevam da odrim njenu vezu s Hasanom, a istovremeno i podalje od njega, ali
ta da radim sa Crnim? Osim ljubavi prema ekuri, on je na svom mjestu.
Torbarkaaa!"
Ne bih ni za ta mijenjala sreu trenutka kada dajem ljubavno pismo u ruke zaljubljenih koji
su poludjeli od usamljenosti i elje za enom ili muem. I kad je siguran da vijest moe biti i
najgora, prije nego to pone da ita pismo, osjeti nadu.
Poto mu ekura nije napisala nita o povratku svog mua, a svoju zapovijest Niemu se ne
nadaj" uslovila, Crni se, naravno, s punim pravom ponadao. Sa uivanjem sam ga gledala dok
je itao pismo. Od sree se uzvrtio, ak i uplaio. Kada je otiao da napie odgovor, ja sam,
kako i prilii pametnoj torbarki, otvorila svoju lanu torbu i izvadila jednu crnu vreicu za
novac, pa je pokazala njegovoj ljubopitljivoj gazdarici.
Od najljepe persijske kadife", rekoh.
Moj sin je poginuo u ratu u Persiji", ree. ija to pisma stalno donosi Crnom?"
Na licu sam joj svakako ve proitala kako smilja planove da Crnom da svoju mruljavu
kerku, ili ko zna koju drugu. Niija", rekoh. Neki njegov siromani roak na samrti je u
Baj-rampai pa trai od Crnog novac."
Ajoj", ree mi ne vjerujui. Ko je taj jadnik?"
Kako ti je sin poginuo u ratu?", pitala sam jogunasto.
Poele smo se neprijateljski pogledavati. Udovica, sama ena; kako je njen ivot teak! Da ste
vi Ester, torbarka i pismonoa, vidjeli biste da samo bogatstvo, mo i nevjerovatne ljubavne
bajke interesuju ljude. Sve ostalo: tuga, rastanci, ljubomora, usa-mljenost, neprijateljstvo,
suze, ogovaranja i oskudica meusobno lie, kao i stvari u ovoj kui: nekakav stari,
izblijedjeli areni ilim, kutlaa i bakrena zdjela na tepsiji za burek, maice i kanta sa pepelom
kod pei, dva dotrajala sanduka, jedan veliki i jedan mali; polica za turbane koja tu i dalje
stoji kako bi sakrila ivot usamljene udovice u toj kui, i stara sablja koja treba da zaplai
lopove.
Crni se, beskrajno sretan, vratio s jednom vreicom u rukama. Torbarko", ree tako glasno
kako bi ga ula radoznala gazdarica, radoznalija nego ja, uzmi ovo i nosi sirotom bolesniku.
Odmah oekujem odgovor, ako ga bude imao. Kasnije u cijeli dan biti kod efendi Tetka."
Ove igrarije nisu bile potrebne. Ta nema se ta kriti da je lijepi mladi kao to je Crni izabrao
djevojku, pa alje maramice i pisma. Zar je zaista bacio oko na gazdariinu ker? Ponekad
Crnom nita ne vjerujem i plaim se da bi mogao bezobrazno da prevari ekuru. Nije u stanju
da joj da ikakav znak, iako provodi itave dane s njom u istoj kui.
Otvorila sam vreicu na ulici i u njoj je bilo dvanaest aki i pismo. Jako me je zanimalo ta
pie pa sam trei otila kod Ha-sana. Pred svojim duanima piljari su izloili kupus i mrkvu,
a ja nisam mogla ni da dodirnem ovei praziluk koji me je mamio.
Kad sam ula u ulicu, primjetila sam da e slijepi Tatarin opet neto da mi kae. Pih", rekoh i
pljunuli ka njemu, toliko od mene. Zato ova hladnoa ne smrzne takve ljigavce do smrti?

S mukom sam se obuzdavala dok je Hasan u sebi itao pismo. Konano, ne izdravi,
nervozno rekoh: Pa?" i proitao je:
Draga moja hanumo ekura,
Trai da zavrim knjigu tvoga oca. Znaj da drugi cilj i nemam. S tim ciljem dolazim u tu
kuu, a ne, kako si napisala, da te uznemiravam. Svjestan sam prilino da je moja ljubav
prema tebi moj problem. Ipak, zbog te ljubavi ne mogu nikako da se uhvatim pera i napiem
neto za knjigu, kao to tvoj otac, moj tetak, trai. Kako osjetim tvoje prisustvo u kui, sledim
se i ne mogu da mu po-mogem. Mnogo sam razmiljao o tome, a razlog je taj: poslije
dvanaest godina tvoje lice sam ugledao samo jednom kad se ukazalo na prozoru. Sada se
mnogo plaim da tu sliku ne izgubim. Da te jo jednom vidim izbliza, ne bih se plaio da u ti
lice zaboraviti, i lako bih zavrio knjigu tvoga oca. Jue me je evket odveo u praznu kuu
objeenog Jevrejina. Tu nas niko ne moe vidjeti. Otii u danas tamo i ekau te kad god
bude dola. evket mije rekao jue da si sanjala da ti je mu umro.
itajui pismo Hasan je na nekim dijelovima utanjivao svoj kretavi glas kao neka ena, a na
drugim dijelovima, smijui se, imitirao dahtavo zapomaganje sluenog ljubavnika. Podsmijevao se rijeima da te jo jednom vidim" napisanim na persij-skom jeziku. Kad je vidio da
mu daje nadu, Crni odmah poe da se cjenjka", ree. Takva promuurnost nije
karakteristina za onoga ko je zaljubljen."
Taj je zaista zaljubljen u ekuru", rekla sam.
Te tvoje rijei su dokaz da dri stranu Crnom", ree. ,,A to to je ekura napisala da je
sanjala da je moj brat poginuo znai da prihvata smrt svog mua."
To je samo san", odgovorila sam kao da sam priglupa.
Znam ja da je evket pametan i lukav. Kolike godine smo preivjeli zajedno ovdje! Taj ne bi
odveo Crnog u kuu objeenog Jevrejina da nije majine dozvole i prisile. ekura misli da e
se rijeiti mog brata i nas, ali vara se! Moj brat je jo iv i zdrav i vratie se iz rata!"
Uao je u sobu prije no to je zavrio svoje rijei, htjede da zapali svijeu na plamenu
ognjita, ali opee se i viknu. Liui aku, na kraju zapali svijeu i stavi je na kraj jednog
postolja za knjigu. Iz divita izvadi jedno spremno pero, zamoi ga u mastionicu i na brzinu
ispisa jedan papiri. Odmah sam shvatila da mu prija to ga posmatram, ali sam se prilino
usiljeno osmijehnula kako bih mu pokazala da ga se ne plaim.
Ko je taj objeeni Jevrejin, da li zna?"
Neto podalje od njihove ima jedna uta kua. Kau da je Moe Hamon, dragi ljekar
prethodnog sultana, bogat ovjek, go-dinama tamo skrivao svoju jevrejsku ljubavnicu iz
Amasje i njenog brata. Prije mnogo godina, u jevrejskoj mahali u Amasji, uoi Pashe, kad je
navodno nestao neki mladi Grk, kruile su prie da je zaklan kako bi se od njegove krvi
zamijesio beskvasni hljeb. Kad se pojavie i lani svjedoci, poelo je ubijanje Jevreja, pa je
padiahov omiljeni ljekar pomogao toj lijepoj eni i njenom bratu da pobjegnu i, uz
padiahovu dozvolu, sakrio ih. Kad je pa-diah umro, neprijatelji nisu uspjeli da se dokopaju
ljepotice, ali su objesili ovjeka koji je ivio sam."
Ukoliko ekura ne bude ekala da se moj brat vrati iz rata, i nju e kazniti", ree Hasan i
preda mi pisma.
Ipak, na licu mu se nije vidjela srdba i bijes, ve tuga i nesrea karakteristina za istinski
zaljubljene. U jednom trenutku vidjela sam u njegovim oima kako je za kratko vrijeme tog
ovjeka ljubav pretvorila u starca. Ni novac koji je poeo da zarauje na carini nije ga
podmladio. Zbog njegovih uvrijedljivih pogleda pomislila sam da bi opet mogao da me pita
kako da ubije-di ekuru poslije tolikih prijetnji. Ali, uveliko se ve primakao tome da postane
lo ovjek, da vie ni to nije mogao da upita. Ako ovjek prihvati jednom da je lo - to je
vaan razlog odbijanja u ljubavi - poslije toga lako slijedi nasilje. Toliko sam se uplaila

onoga to mi je padalo na pamet i one zastraujue crvene sablje o kojoj djeaci govore, koja
sijee sve to dotakne, da sam, u elji da pobjegnem, u panici, jedva izala na ulicu.
Tako sam, eto, nesvjesno naletjela na psovke tatarskog prosjaka. Ali, odmah sam se pribrala i
sa zemlje hitro uzela kamiak, po-lako ga stavila u njegovu maramicu i rekla: Dri, ugavi
Tatarine!"
Ne smijui se, gledala sam kako je s nadom uzeo kamen za koji je mislio da je novi. Ne
sluajui njegove kletve, otila sam kod jedne od svojih keri kojoj sam pomogla da se dobro
uda.
Slatka moja kerka iznijela je jueranju pitu sa pinatom, ali i dalje hrskavu. Za ruak je
pripremila janiju od janjetine, zainjenu s mnogo jaja i blago zakiseljenu ljivom, ba kako ja
volim. Saekala sam da joj ne bih slomila srce i pojela dvije kutlae sa svjeim hljebom.
Skuvala je i lijep kompot od groa. Bez ustruavanja zatraila sam i slatko od rua i poto
sam dodala jednu kaiku u kompot i popila ga da zalijem ruak, odnijela sam pisma mojoj
tunoj ekuri.

26.
JA, EKURA
U trenutku kad je Hajrija rekla da je stigla Ester, slagala sam u sanduk jue oprano i osueno
rublje. Htjela sam rei... Ma, zato da vam laem? U redu, kad je Ester stigla, kroz rupu u
plaka-ru posmatrala sam Crnog i svog oca, a poto sam nestrpljivo i-ekivala pisma koja su
trebala da stignu od Crnog i Hasana, Ester mi je stalno bila na pameti. Jer, kako sam slutila
oev strah od smrti utemeljen na opravdanoj sumnji, tako sam znala da intere-sovanje Crnog
za mene nee trajati vjeno. Koliko je zaljubljen, toliko i eli da se oeni. A kako eli da se
oeni, lako se zaljubljuje. Ako se ne oeni sa mnom, oenie se nekom drugom i zalju-bie se
u enu i prije nego to se vjenaju.
U kuhinji Hajrija je posjela Ester u jedan ugao, dala joj u ruku au erbeta od rue i gledala
me s osjeanjem krivice. Palo mi je na pamet kako Hajrija mom ocu, otkako s njim spava,
prenosi sve to vidi. To me je plailo.
Crnooka moja, zlosretnice moja, najljepa ljepoto, zakasnih ja jer Nesim, ona svinja od mog
mua, nikako me ne puta", ree Ester. Ti nema mua da ti nareuje, znaj to da cijeni."
im je izvadila pisma, zgrabila sam ih iz njene ruke. Hajrija se povukla u jedan ugao da ne
smeta, ali odatle je sve mogla da uje. Okrenula sam leda da me Ester ne gleda u lice i
proitala sam najprije pismo koje je poslao Crni. Zadrhtala sam pri pomisli na kuu objeenog
Jevrejina. Ne boj se, ekura, izvui e se ti iz svega, rekoh u sebi i poeh da itam Hasanovo
pismo. On je pak bio na ivici ludila.
ekura hanumo,
Ja izgaram od elje, ali znam da ti o tome ne razmilja. Nou sanjam kako po pustim brdima
jurim za tvojim privienjem. Svaki put kad ostavi moja pisma bez odgovora a znam da ih
ita, u moje srce zarije se strijela sa tri pera. Piem ti jer se nadam da e na ovo moda
odgovoriti. Pria se naokolo, ide od usta do usta, tvoja djeca kau kako si sanjala da ti je umro
mu, pa misli da si konano slobodna. Ne znam da lije to istina. Ali znam da si ti za mog
starijeg brata jo uvijek udata i da za ovu kuu treba da bude vezana. Kako mi konano i moj
otac daje za pravo, danas idemo kod kadije da te vratimo kui. Okupiemo ljude i doi, neka i
tvoj otac zna. Pakuj svoje stvari, vraa se kui. Odgovor odmah poalji po Ester.
Kada sam i drugi put proitala pismo, pribrala sam se i upitno pogledala Ester. Ali ona mi nije
rekla nita novo ni o Hasanu ni o Crnom.

Odmah sam izvukla pero koje je skriveno u jednom uglu kredenca, stavila sam papir na dasku
za hljeb i tek kad sam poela pismo Crnom - zastadoh.
Neto mi proe kroz glavu. Okrenula sam se i pogledala Ester: tako radosno kao neko
bucmasto dijete pila je erbet od rue da mi se u trenutku uinilo veoma glupavo da Ester zna
sve o emu razmiljam. Vratila sam pero na mjesto, i okrenula se Ester, nasmijeivi se.
Gle, kako se slatko osmjehuje, ljepotice moja", ree. Ne brini se, sve e na kraju biti dobro.
Istanbul je pun bogatih begova i paa koji ivot daju da se oene ljepoticom kao to si ti koja
svata umije i zna."
Znate, ponekad nekome tako olako kaemo ono u ta vjerujemo, ali poslije sami sebe pitamo
zato smo to izgovorili s nevje-ricom, iako u to vjerujemo. Eto, tako sam i ja rekla:
Ali, Ester, za Boga miloga, ko bi htio da se oeni sa udovicom koja ima dvoje djece!"
Takvu kao to si ti, htjeli bi mnogi," ree pokazujui rukom, mnogi mukarci."
Gledala sam je pravo u oi. Razmiljala o tome koliko je ne volim. Tako sam uutjela da je
shvatila da joj neu dati pismo i da ve treba da ide. Kada je otila, ja sam se, osjeajui istu
tiinu, kako bih rekla, i u svojoj dui, povukla u svoj kutak.
Dugo sam stajala u mraku naslonjena na zid, ne radei nita. Razmiljala sam o sebi, o tome
ta da uradim, o strahu koji je na-rastao u meni. Sve vrijeme mogla sam da ujem kako evket
i Or-han razgovaraju gore.
Kukavica si kao djevojica", rekao je evket. Napada s
leda."
Klima mi se zub", ree Orhan.
Istovremeno jednim kutkom svog mozga pratila sam ono to se dogaalo izmeu mog oca i
Crnog.
Kako su plava vrata radne sobe bila otvorena, s lakoom sam mogla da ujem o emu su sve
razgovarali. Poslije slika italijan-skih majstora," govorio je otac, ovjek plaei se shvata da
naslikane oi nisu vie okrugle i jednostavne rupice koje lie jedne na druge, nego su kao nae
oi koje poput ogledala odbijaju svjetlost i upijaju je poput jame. Usne nisu pukotina nasred
lica ravna kao papir nego dva vora znaenja, svako crveno na svoj nain, koji, skupljajui se
i irei se, izraavaju svu nau sreu, tugu i na duh. Nos nije dosadan zid koji po sredini
dijeli lica na dva dijela nego ivahan radoznali instrument, razliit kod svakoga od nas."
Je li se Crni, kao i ja, udio to otac o kaurskoj gospodi koja je naruivala svoje portrete,
govori kao o nama"? Kad sam po-gledala kroz otvor, primijetila sam da mu je lice toliko
blijedo da sam se uplaila. Dragane moj tamne kose, tuni junae, jesi li ti to cijelu no
probdio o meni mislei, pa si zato poblijedio?
Vi moda ne znate: Crni je visok, vitak i zgodan mukarac. Ima iroko elo, oi poput
badema, velik i lijepo oblikovan nos. Kao i u djetinjstvu, ruke su mu tanane i duge, a prsti
ivahni i spretni. Kad stoji, on je ilav i prav kao bor, ramena su mu malo ira, ali ne kao u
onih koji prenose teret. U djetinjstvu ni tijelo ni lice jo se nisu konano postavili. Kada sam
ga poslije dvanaest godina prvi put posmatrala iz ovog svog mranog kutka, odmah sam
uoila da je dostigao savrenu muevnost.
Sada, kada oko priljubim uz rupu, na njegovom licu primjeujem tugu koju ugledah poslije
dvanaest godina. Osjeam i krivicu i ponos to je zbog mene toliko patio. Dok slua ta mu
moj otac objanjava, gledajui u neku sliku izraenu za knjigu, njegovo lice je potpuno
nevino kao u djeteta. I kad sam vidjela kako ba u tom trenutku kao dijete otvara svoja
ruiasta usta, spopa-de me elja da u njih stavim svoju dojku. Dok bih mu prstima prolazila
kroz kosu i po potiljku, Crni bi svoju glavu smjestio u osamu meu mojim grudima, a kada bi
stavio u usta moju bradavicu, kao to su to moji sinovi nekad radili, zatvorio bi oi od sree i
shvatio, poput siunog, bespomonog djeteta, da e mir nai jedino s mojom njenou i
zauvijek bi se za mene vezao.

To moje matanje mi se toliko dopalo da zamislih, preznojavajui se, kako Crni zadivljeno i
paljivo posmatra veliinu mojih dojki umjesto crtea ejtana koji mu je moj otac pokazivao. I
da kao opijen gleda moju kosu, moj vrat, sve moje. Toliko mu se sviam da mi govori one
slatke rijei koje u mladosti nije mogao da mi kae, a po njegovim pogledima i izrazu lica
shvatam da je oaran mojim ponosnim dranjem, iskustvom, lijepim ponaanjem, strpljivim i
hrabrim ekanjem svoga mua i ljepotom pisama koja sam mu napisala.
U trenutku sam zamrzila oca koji je onemoguavao da se udam ponovo. Dozlogrdile su mi i
slike koje su izradili ilumina-tori u stilu franakim majstora, i njegove uspomene iz Venecije.
Kada sam ponovo zatvorila oi, Alah zna da to ne inim svojom voljom, u snovima mi je Crni
tako njeno priao da sam ga u mraku osjetila tik pokraj sebe. Iznenada sam osjetila kako se
pojavio iza mene, ljubi me po potiljku, po vratu, iza uiju, i kako je veoma jak. Osjetih
sigurnost zato to je bio snaan, velik i vrst, i zbog toga to mogu da se oslonim na njega.
Osjeala sam golicanje na potiljku, bradavice su mi se stvrdnule. Zatvorenih oiju u mraku
uinilo mi se toliko uvjerljivo da mogu osjetiti kao da me uzima otpozadi da mi se zavrtje u
glavi. Pitam se, koliki je njegov ud?
Ponekad u snovima, moj mu, sav u mukama, pokazuje mi svoj. Primjeujem da kako
pokuava da hoda uspravno, uzdiui svoje okrvavljeno tijelo ranjeno strijelama koje su
kopljima probadali safavidski vojnici, i kako mi prilazi. Ali meu nama je nekakva rijeka.
Dok me on u krvi i skvren od bolova zove s one strane rijeke, ja vidim kako mu je narastao
ogroman. Ako je ta-no ono to mi je u hamamu kazala gruzijska mlada i to govore one stare
babuskare: Da, naraste ovoliki!", onda u mog mua i nije bio ba mnogo velik. Ako je u
Crnog vei, ako je ono to sam vidjela pod ukurom jue, kada je od evketa uzeo prazan
papir, stvarno bilo to - a svakako jeste - onda se plaim da ne bi mogao da stane u mene, ili bi
me mnogo boljelo. Mama, evket me imitira."
Izala sam iz mranog ugla u plakaru, utke prela u susjednu sobu, iz sanduka uzela svoj
jelek od crvene ohe i obukla ga.
Rekla sam da ne bude galame kad Crni dolazi u kuu!"
Mama, zato si obukla taj crveni jelek?", upita evket.
Ali, mama, evket me imitira", ree Orhan.
Zar ti nisam rekla da ga ne imitira? Kakva je to tamo gadost?" Sa strane je stajao komad
koe.
Le", ree Orhan. evket ga je pokupio s puta."
Da ste odmah otili to da odnesete i bacite."
Neka evket odnese."
Hajde, kad kaem."
Kad sam ljutito poela da grickam rub usana, kao to radim prije nego to u ih udariti, vidjeli
su koliko sam odluna, uplaie se i odmah izaoe. Samo da se brzo vrate, da se ne prehlade.
Crni mi se najvie dopada od svih iluminatora jer me on voli vie od svih i znam ga u duu.
Izvukla sam papir i pero te sam kao u jednom potezu, bez razmiljanja brzo napisala:
U redu, prije veernjeg ezana vidjeu se s tobom u kui objeenog Jevrejina. Zavri knjigu
mog oca to prije.
Hasanu nisam odgovorila. I da zaista danas ode kadiji, ne vjerujem da e on, njegov otac i
ljudi koje bi skupili, odmah udariti na nau kuu. Da je tako, ne bi pisao pismo i ekao moj
odgovor, nego bi odmah nasrnuli na nas. Sada sigurno oekuje pismo od mene, a kad ga ne
bude bilo, poludie, okupiti ljude i tek onda krenuti u napad. Nemojte misliti da ga se uopte
ne bojim.
U stvari, sigurna sam da e me Crni od njega zatititi. Ali, da vam
kaem ta mi je sad na srcu: vjerovatno se ja ne bojim toliko
mnogo Hasana, jer i njega volim.
Ako me pitate kakva je sad to ljubav, ne ljutim se i u pravu

ste. Tokom svih onih godina, kad smo pod istim krovom ekali da se moj mu vrati, nije da
nisam uvidjela da je on bijedan, slab i prevejan ovjek. Ali, Ester kae da on sada mnogo
zarauje, a ja po njenim podignutim obrvama zakljuujem da to nije la. S obzirom na to da
sad ima vie novca, a time i samopouzdanja, razmiljam kako su konano nestale loe osobine
koje su ga inile odbojnim i kako se pojavila njegova mrana, ejtanski otroumna i udna
strana koja me privlai. Tu sam njegovu stranu otkrila u pismima koja mi tvrdoglavo alje.
I Crni i Hasan su mnogo propatili zbog ljubavi prema meni. Uvrijeen, Crni je nestao na
dvanaest godina. Hasan mi je svakog dana slao pisma ije rubove je ukraavao crteima ptica
i gazela. itajui ta pisma, nauila sam prvo da ga se bojim, a potom i da ga volim.
Veoma dobro znam da Hasana zanima sve o meni i nisam iznenaena to zna da sam sanjala
le svoga mua. No, sumnjam da je Ester Hasanu dala da ita pisma koja sam slala Crnom.
Zato nisam poslala odgovor Crnom po Ester. Vi znate da li su moje sumnje opravdane.
Gdje ste vi?", povikala sam kad su se djeaci vratili.
Odmah im je bilo jasno da to nisam uinila u bijesu. Povukla sam evketa u stranu, uz ivicu
mranog ormara, kriom kako Orhan ne bi vidio. Uzela sam ga u krilo. Poljubila sam ga u
vrat, kosu i potiljak.
Smrznuo si se, duo", rekla sam. Daj te lijepe moje ruice da ih mama ugrije."
Njegove ruke smrdile su na crkotinu, ali nisam rekla ni rije. Zagrlila sam ga vrsto pritiui
mu glavu na svoje grudi. Brzo se ugrijao i opustio kao maka to zadovoljno prede.
Voli li ti mnogo, mnogo svoju mamu?"
Mmm."
Znai li to da?"
Da."
Vie nego ikog?" Da."
,,E, onda u ti neto kazati", rekla sam kao da mu otkrivam neku tajnu. Ali nikome nee
rei, u redu?" apnula sam mu na uvo: 1 ja tebe volim vie nego ikog, zna li?"
Vie od Orhana?"
Vie od Orhana. Orhan je mali, kao ptiica, nita ne razumije. Ti si pametniji, ti razumije."
Poljubila sam mu kosu miri-ui je. Zato u te sada neto zamoliti. Zna kako si jue efendi
Crnom kradom odnio jedan prazan papiri? I danas e da mu odnese, vai?"
On je ubio mog tatu."
ta?"
On je ubio mog tatu. Sam je to jue rekao u kui objeenog
Jevrejina."
ta je rekao?"
Rekao je - ja sam ubio tvog oca. Rekao je - ja sam ubio mnogo ljudi."
Neto se dogodilo. Tada je evket, siavi sa mog krila, zaplakao. Zbog ega sad ovo dijete
plae? Dobro, upravo sam ga uda-rila, vjerovatno ne mogavi se obuzdati. Ne bih voljela da
neko pomisli da imam kameno srce. Ali, nisam mogla da podnesem to je tako neto rekao za
mukarca za kojeg sam ja, za njihovo dobro, htjela da se udam.
Jadno siroe je i dalje plakalo to me je odjednom toliko ganulo, da sam i sama htjela da
plaem. Zagrlili smo se. S vremena na vrijeme bi zajecao. Zar toliko plae zbog jednog
amara? Po-milovala sam ga po kosi.
Ovako je sve poelo: znate da sam prije dva dana uzgred rekla ocu da sam sanjala kako mi je
mu umro. Zapravo, kako se i dogaalo za ove etiri godine otkako se nije vratio iz rata s
Persi-jancima, vidjela sam ga na tren, bio je u snu i nekakav le, ali da li je bio njegov uopte
mi nije bilo jasno.
Snovi uvijek slue neemu. U Portugaliji, odakle je dola Esterina baba, snovi su sluili kao
dokaz da se nevjernici sastaju i vode ljubav sa ejtanom. Uprkos tome to su se Esterini preci
odricali svog jevrejstva i govorili da su postali katolici i hriani kao i svi, jezuitski muitelji

portugalske crkve nisu povjerovali u to, te su svakoga stavljali na muke i tjerali ih ne samo da
opiu ejta-ne i dine koje su u snovima vidjeli, nego bi im natovarili i da priznaju snove koje
nikada nisu sanjali kako bi mogli da spale sve Jevreje. Dakle, tamo su snovi sluili da bi se
ljudi okrivili za voenje ljubavi sa ejtanom, da bi ih optuili i spalili. Snovi slue za tri stvari:
Alif: Neto trai, ali ti ne dozvoljavaju ak ni da to poeli. Tada kae: sanjala sam. I tako
ispada da trai i ono to eli, a kao da zapravo to ne eli.
Ba: Nekome eli da nanese zlo. Recimo, nekoga eli da okleveta. Tada kae, sanjala sam,
ta i ta ena je inila preljubu ili tom i tom pai nose krag za kragom vina. I tako, ako ti i povjeruju, jedan dio tog nevaljalstva bie odmah zabiljeen, jer je izreen.
Dim: Neto eli, ali ak ni ti ne zna ta. Ispripovijedaj neki smuen san. Odmah ti ga
rastumae i kau ta ti treba i ta bi mogli da ti daju. Kau ti, na primjer: treba ti suprug,
dijete, kua...
Ti snovi uopte nisu ono to smo zaista sanjali. Da bi izvukao korist, svako pria onaj san koji
sniva usred bijela dana kao da je san koji je nou sanjao. Samo glupi ljudi prepriavaju prave
snove koje su tokom noi sanjali. Tada te ili ismiju ili, kao svaki put, tvoj san protumae kao
lo znak. Istinske snove niko, ukljuujui i one koji su ih sanjali, ne shvata ozbiljno. Ili ih vi
moda tako shvatate?
Kada sam snom, koji kolebajui se spomenuh, nagovijestila da bi mi mu mogao biti mrtav,
otac prvo ree da taj san ne bi mogao da bude prihvaen kao dokaz istine: ali, poto se vratio
sa denaze, on je po tom snu s lakoom zakljuio da je moj mu mrtav. I tako, ne samo da su
svi povjerovali u to da je moj mu, koji ve etiri godine nikako nije umirao, umro u jednom
snu, nego je ta smrt tako lako bila prihvaena, kao da je slubeno objavljena. Djeca su tada
shvatila da su istinski siroii i poee tugovati.
Da li ikad sanja?", upitala sam evketa.
Da", ree, osmjehujui se. Tata se ne vraa, ali se ja na kraju oenim tobom."
Uski nos, crne oi i iroka ramena ima na mene, a ne na oca. ponekad osjeam krivicu to
nijednom od svojih sinova nisam mogla da podarim visoko i iroko elo njihovog oca.
Hajde, idi sad, igraj se rata s bratom."
Sa tatinom starom sabljom?"
Da."
Dugo sam gledala u tavanicu sluajui zveket njihovog maevanja i kripu drveta, i
pokuavala da prikrijem strah i paniku koji su rasli u meni. Sila sam u kuhinju i rekla Hajriji:
Moj otac ve dugo trai riblju orbu. Moda u da te poa-ljem na Kadirgu. Izvadi nekoliko
komadia onog suenog vonog elea, koji evket voli, odande gdje si ga sklonila i daj djeci."
Dok je evket halapljivo jeo u kuhinji, Orhan i ja smo se popeli gore. Uzela sam ga u naruje
i poljubila u vrat.
Oznojan si", rekoh. ta ti je ovo?"
Udario me je evket, kako kae, strievom crvenom sabljom."
Pomodrilo je", rekla sam i opipala. Boli li te? Ba je evket nepromiljen. uj ta u ti
kazati. Ti si jako pametan i njean. Neto u te zamoliti. Ako bude to uradio, odau ti tajnu
koju neu rei ni evketu, ni nekom drugom."
ta?"
Vidi li ovaj papir? Ui kod djeda. Ovo daj Crnom, ali tako da djed ne vidi. Je li ti jasno?"
Jasno mi je." Hoe li to uraditi?" Koju tajnu e da mi oda?"
Odnesi papir", rekoh. Jo jednom sam poljubila njegov mirisni vrat. Kad smo ve kod
mirisa: koliko je prolo otkako je Hajrija ovu djecu vodila u hamam. Nisu ili otkako je
evketu poeo da se die pri pogledu na ene u hamamu. Kasnije u ti otkriti tajnu."
Poljubila sam ga. Ti si mnogo pametan i jako lijep. evket je prgav. Taj bi i na svoju majku
podigao ruku."
Neu da odnesem taj papir", ree. Plaim se efendi Crnog. On je ubio mog tatu."

To ti je evket rekao, je li?", upitah. Brzo sii dolje i pozo vi ga."

Vidio je bijes na mom licu, uplaeno je siao s krila i otrao. Vjerovatno je bio i pomalo
zadovoljan naslutivi da e evket na-grabusiti. Ubrzo su dola obojica crveni u licu. evket
je u jednoj ruci drao voni ele, a u drugoj sablju.
Bratu si rekao da je efendi Crni ubio vaeg oca", rekoh. ,"U ovoj kui se tako neto nikada
vie nee priati. Efendi Crnog ete voljeti i potovati. Da li je jasno? Ne moete cijeli ivot
ostati bez oca."
Ne elim njega. Vratiu se naoj kui, kod strica Hasana i ekati tatu", drsko ree evket.
Toliko sam se naljutila da sam ga oamarila. Sablju jo nije ispustio, pa mu je sama ispala iz
ruke.
Hou mog tatu", plaui ree.
Ali, ja sam plakala vie od njega.
Vaeg oca vie nema, nee se vratiti", rekla sam plaui. Ostali ste bez oca, razumijete li,
derani." Toliko sam plakala da sam se uplaila da su nas oni iz sobe uli.
Nismo mi derani", ree evket plaui. Dugo smo plakali. Poslije nekog vremena osjetila
sam da plaem zato to mi to omekava srce i ini me boljom. Guei se u suzama, djeaci i ja
smo se zagrlili i opruili u postelji. evket je zagnjurio glavu u moje grudi. Ponekad se privije
uz mene kao da e se zalijepiti, a ja osjeam da ne spava. Moda bih ja i zaspala s njima, ali
moje misli bile su dolje. irio se prijatan miris kuhanih narandi. Iznenada sam skoila i tako
glasno viknula da su se djeca razbudila:
Idite dolje. Hajrija e vas nahraniti."
Bila sam sama u sobi. Snijeg je poeo padati. Pomolila sam se Bogu da mi pomogne, a zatim
otvorila Kuran asni i proitavi ponovo u suri Ali Imran da oni koji na bojem putu padnu u
ratu, odlaze kod Alaha i odmah mi je bilo lake zbog mog pokojnog mua. Da li je moj otac
pokazao Crnom jo nedovren crte naeg padiaha? Govorio je da e ta slika biti toliko
uvjerljiva da e svako ko je pogleda, zbog straha skrenuti pogled, kao to se deava onima
koji pokuavaju da gledaju u oi naeg padiaha.
Zvala sam Orhana i, ne uzimajui ga u krilo, dugo ga ljubila po glavi i obrazima. Sada e,
bez straha, taj papir odmah dati Crnom. Nemoj ni sluajno da pokae djedu. Jasno?"
Klima mi se zub."
Kad se vrati, ja u ga izvaditi ako eli", rekla sam. Zagrli ga, a on nee znati ta da radi pa
e te zagrliti. Ti mu tada paljivo stavi papir u ruku. Jasno?"
Plaim se."
Nemoj da se plai. Ako to ne bude Crni, zna li ko umjesto njega eli biti tvoj tata? Stric
Hasan! Da li eli da ti stric Ha-san bude otac?"
Ne elim."
Hajde onda, sreo moja, pametni moj Orhane", rekla sam. Pazi, i ja u poslije da se ljutim...
Ako plae, jo vie u se ljutiti."
Pismo sam ispresavijala i tutnula ga u njegovu malu ruku koju mi je pomirljivo pruio,
nemajui kuda. Alahu moj, pomozi da ovi siroii ne ostanu bez igdje iega. Uzela sam ga za
ruku i povela do vrata. Na pragu me je posljednji put preplaeno pogledao.
Vratila sam se u svoj kutak i kroz rupu vidjela kako stidljivim korakom prelazi predsoblje,
pribliava se mom ocu i zastaje. Za trenutak tako bespomono stoji ukoeno gledajui iza
sebe u pravcu rupe traei me. Rasplakao se. Ipak, s posljednjom snagom uspio se baciti
Crnom u naruje. Poto mu je mozak radio dovoljno dobro da zaslui da bude otac mojoj
djeci, ovaj se nije izgubio kada je vidio Orhana koji mu je plakao u naruju i odmah je
provjerio djeakov dlan.
U trenutku kad se Orhan vratio, praen iznenaenim pogledom mog oca, ja sam potrala,
uzela ga u naruje i dugo ga ljubila, spustila ga dolje u kuhinju, dala mu suho groe koje voli
i rekla:

Hajrija, idi sa djeacima do luke na Kadirgi da kupite ribu za orbu koju otac voli. Uzmi
dvadeset aki i u povratku za ono to ostane kupiete suhe ukaste smokve i drenjine, koje
voli. evketu kupi leblebije i salamicu od uftera s orasima. etajte do veernje molitve, ali
pazi da se ne smrznu."
Svidjela mi se tiina kue nakon to su se svi obukli i otili. Otila sam gore i pronala
ogledalo koje je bilo skriveno u jastucima to miriu na lavandu, svekar gaje izradio, a mu
mi poklonio. Kako sam se polako pomjerala, uspijevala sam da u ogledalu vidim dio po dio
cijelo svoje tijelo poizdalje. Lijepo mi je stajao jelek od crvene ohe, ali eljela sam da nosim
i ljubiastu koulju koju sam pronala u krinji sa majinim mirazom. Iz krinje sam izvadila i
obukla zelenu bluzu sa izvezenim cvjetovima to je bio bakin runi rad, ali nije bilo dobro.
Kada sam oblaila ljubiastu koulju, bilo mi je hladno i ja sam se najeila, a zajedno sa
mnom zadrhtao je i tanki plamiak svijee. Preko svega toga htjela sam, naravno, staviti svoju
crvenu feredu postavljenu lisijim krznom, ali sam se u posljednjem trenu predomislila. Tiho
sam prola kroz predsoblje, iz krinje sam uzela i ogrnula onu iroku i dugaku nebeskoplavu
vunenu feredu. Ipak, kada sam u tom asu zaula zvuke s kapije, odjednom me obuze
panika: Crni odlazi! Odmah sam skinula maminu staru feredu i obukla crvenu s krznom.
Stiskala mi je grudi, ali mi se to svidjelo. Dobro sam pokrila glavu, a preko lica spustila svoj
laneni veo.
Efendi Crni, naravno, jo nije izaao, ve sam od uzbuenja krivo shvatila. Ako sada izaem,
rei u ocu da sam otila da kupim ribu s djecom. Kao maka sila sam niz stepenice.
Zatvorila sam vrata kao duh. Polako sam prola avliju, a kada sam izala na ulicu, na trenutak
sam zastala i pogledala iza sebe; kroz veo mi se uinilo kao da to nije naa kua.
Na ulici nije bilo ni ive due, ak ni maaka. Pomalo je padao snijeg. Drhtei uoh u
naputenu batu gdje sunca nikada nije bilo. Mirisala je na trulo lie, plijesan i smrt, ali kad
sam ula u kuu objeenog Jevrejina, odmah sam osjetila kao da sam kod kue. Pria se da se
dini ovdje nou sastaju, pale vatru i igraju. Strano je sluati lupanje svojih koraka u praznoj
kui. ekala sam ne pomjerajui se. Iz bate se uo neki um, ali je sve brzo utonulo u tiinu.
Negdje blizu lajao je pas. Znam lave svih pasa u naoj mahali, ali ovaj nisam mogla
prepoznati.
U novonastaloj tiini osjetila sam da je u kui jo neko, pa sam stajala ne pomjerajui se kako
taj neko ne bi uo moje korake. Sokakom su proli neki ljudi i ivo razgovarali. Pomislila sam
na Hajriju i djecu, valjda nee ozepsti. Li toj tiini osjetila sam ka-janje. Crni nee doi,
pogrijeila sam, trebalo je da se vratim kui prije nego to mi jo vie povrijedi ponos. Plaei
se, zamiljala sam da me Hasan prati, kad sam ula utanje u bati. Otvorila su se vrata.
Odjednom sam promijenila poloaj. Nisam znala zato sam to uradila, ali kada sam stala tako
da mi s desne strane bude prozor kroz koji je ulazila svjetlost iz bate, shvatila sam da e me
pod tom svjetlou Crni moi vidjeti u tajni sjenki, kako to otac kae. Stavila sam veo i
ekala, sluajui zvuk njegovih koraka.
Kada je uao u prostoriju i ugledao me, Crni je napravio nekoliko koraka i stao. I tako smo se
gledali na udaljenosti od pet-est koraka. Djelovao mi je zdravije i snanije nego to mi se
inilo kroz rupu. Nastupila je tiina.
Skini veo", ree gotovo apatom. Molim te."
Udata sam. ekam mua."
Skini veo", opet ree istim glasom. Nee se vratiti."
Da li si me zvao ovamo samo da mi to kae?"
Ne, ve da bih te vidio. Ve dvanaest godina mislim na tebe. Skini veo, draga, da te jednom
vidim."
Skinula sam veo. Svidjelo mi se na koji nain me je, bez glasa, dugo posmatrao, moje lice i
oi.

Udala si se i ima djecu, to te je jo vie proljepalo. Lice ti je potpuno drugaije nego to

sam ga se sjeao."
Kako si me se sjeao?"
Bolno. Jer, u mom sjeanju, razmiljao sam da ono ega se sjeam nisi ti nego tvoje
privienje. Sjea se, zar ne, kako smo u djetinjstvu razgovarali o Husrevu i irin koji su
vidjeli slike i zaljubili se? Zato se irin nije zaljubila kada je na grani drveta prvi put vidjela
sliku zgodnog Husreva, nego je bilo neophodno da je vidi tri puta kako bi se zaljubila? Ti si
uvijek govorila da se u bajkama sve dogaa tri puta. A ja sam smatrao da je ljubav morala da
se pojavi kada su prvi put vidjeli sliku. Ali, ko bi mogao vjerno nacrtati Husrevovu sliku da bi
se ona mogla u njega zaljubiti, da bi ga mogla prepoznati? O tome nismo priali. Tokom ovih
dvanaest godina da sam ja kod sebe imao pravu sliku tvog neponovljivog lica, moda ne bih
toliko patio."
Priao je mnogo lijepo o posmatranju slike i zaljubljivanju i o tome koliko mnogo je patio
zbog mene. S obzirom na to da sam u tim trenucima svu panju usmjerila na nain na koji mi
se polako primicao, ono to mi je govorio mijealo mi se u glavi s uspomenama. Tih rijei,
jedne po jedne, sjeau se i razmiljati poslije. Tada sam osjeala jedino aroliju onoga to je
govorio i ona me je vezala. Kako lijepo govori ovaj Crni, dobar ovjek! Kao neko nevino
dijete! Sve to sam mu vidjela u oima. Sigurnost mi je davalo to to me toliko voli.
Zagrlili smo se. Toliko mi se svidjelo da nisam osjetila nikakvu krivicu. Potpuno me je
ponijeo prelijep osjeaj sladak poput meda. Zagrlila sam ga vre. Pustila sam ga da me
poljubi, a i ja sam njega poljubila. Dok smo se ljubili, cijeli svijet kao da je bio uronjen u neku
prijatnu tamu. Htjela sam da se svi zagrle kao mi. ini mi se kao da se sjeam da tako izgleda
voljeti. Uvukao je svoj jezik u moja usta. Uivala sam u tome to sam radila do te mjere da
nisam pomiljala ni na kakvo zlo, kao da je cijeli svijet s nama utonuo u nekakvu sjajnu
dobrotu.
Opisau vam kako bi trebalo oslikati na zagrljaj, ako bi ova moja tuna pripovijest jednog
dana bila ispriana u nekoj knjizi, a iluminiraju je poznati heratski majstori. Postoje neke
udesne stranice koje mi je otac uzbueno pokazivao: tok zapisa ima isti zanos kao lelujanje
lia, tkivo dekoracije na zidu isto je kao iluminacija stranice; uznemirenost lastavice koja
krilom probija okvir i pozlatu slike, i uznemirenost ljubavnika iste su. Ljubavnici koji se
izdaleka enjivo posmatraju i zadirkuju se meusobno dvosmislenim alama, budu tako mali
na tim slikama, kako se iz daljine vide, te ovjek na trenutak pomisli da pria ne opisuje njih
nego prelijepu palatu i njeno dvorite gdje su se sreli, udesnu batu iji su listovi jedan po
jedan, s ljubavlju iscrtani, tamno drvee i zvijezdanu no koja ih obasjava. Ipak, ko dobro
pogleda, kada se na tim slikama do kraja usredotoi na tajni redo-sljed boja i tajanstvenu
svjetlost koja isijava iz svakog ugla slike, a to je umjetnik mogao da ostvari samo uz iskreno
predavanje Svevinjem, on odmah shvata da su slike i ljubav iju tajnu prikazuju satkane od
istovjetnog materijala. ini se kao da iz prikaza-nih ljubavnika isijava svjetlost koja potpuno
proima sliku. Kada smo se Crni i ja zagrlili, vjerujte mi, kao da se ista milina razlila po
cijelom svijetu.
Hvala Alahu to imam dovoljno ivotnog iskustva i da mogu da shvatim kako takav jedan dar
nikad ne traje dugo. Crni je njeno dlanovima dotakao prvo moje velike dojke. Mnogo mi je
to prijalo. Zaboravila sam na sve i poeljela da u usta stavi moje bradavice. On to nije uradio,
poto ni sam nije bio siguran u to ta radi. inilo se kao da nije znao ta radi, a htio je mnogo
vie. Kako smo se due grlili, vie nas je obuzimao strah i stid. Najprije mi se svidjelo kada
me je uhvatio za kukove i onako ogrom-nog prislonio mi ga na stomak. Bila sam radoznala i
nije me bilo stid, te ponosno rekoh sebi da to valjda toliko naraste kada se toliko grli. Kad
gaje izvadio, pogledala sam na drugu stranu, ali fascinirane veliinom njegove mukosti,
nisam mogla da odvo-jim pogled.

Kasnije, kada me je nagovarao na one prostote koje nikada ne bi uradile ni Kipakinje i

nepristojne ene koje u hamamu priaju prie, zastala sam, zapanjena i neodluna:
Draga, nemoj da se ljuti!", zamolio je.
Ustala sam, odgurnula ga i, ne pazei na to da li e se rastuiti, poela sam da viem na njega.

27.
ZOVU ME CRNI
Prema rijeima ekure koja me je, lijepih ali namrtenih obrva, grdila u tami kue objeenog
Zidova, strahotu koju sam drao u ruci moda sam mogao gurnuti u usta erkeskih djevojaka
koje sam sretao u Tbilisiju, kipakih bludnica, siromanih djevojaka koje su se prodavale po
hanovima, turkmenskih i per-sijskih udovica, obinih prostitutki koje su se sve vie i vie
irile Istanbulom, razbludnih Mingerijki, koketnih Abhaskinja i armenskih babuskara, asirskih
i enovljanskih vjetica, dvostranih plesakih transvestita i nezasitnih golobradih mladia, ali
u njena ne. Spavajui s jeftinom i bijednom fukarom svake vrste i iz svih krajeva, od
sporednih ulica vrelih gradia Arabije sve do obala Kaspijskog mora i od Persije do Bagdada,
oigledno sam, u ekurinim razjarenim razmiljanjima, izgubio svaku mjeru i zaboravio da
ima ena koje misle o svojoj asti. Sudei po tome, i sve moje rijei ljubavi padoe u vodu
kao neiskrene.
Pun potovanja sluao sam bujicu rijei moje drage, od kojih se krivac u mojoj ruci sve vie
smanjivao, stidei se zbog stanja u kojem sam se naao i doivljenog poraza - nije da ovoga
nije bilo - ali bile su tu i dvije stvari kojima sam bio zadovoljan: 1. na ekurin bijes i optube
nisam ni pokuao uzvratiti istom mjerom, iako sam se u slinim situacijama esto znao
ivotinjski ponijeti prema eni, 2. otkrio sam da ekura zna dosta o mojim putovanjima, to je
znailo da je o meni razmiljala vie nego to sam i pretpostavljao.
Kad je vidjela koliko me moje neostvarene udnje ine tunim, ekura me ak poela i
saaljevati.
Da me strastveno voli", ree kao da se izvinjava, vladao bi sobom kao moralan mukarac i
ne bi povrijedio ast ene prema kojoj su tvoje namjere ozbiljne. Nisi ti jedini mukarac koji
se slui svim svojim lukavstvom kako bi se oenio mnome. Je li te neko vidio da dolazi?"
Nije."
Njeno slatko lice, kojeg se dvanaest godina nisam mogao sjetiti, okrenulo se prema vratima,
kao da neko hoda po mranom vrtu prekrivenom snijegom, pruivi mi tako zadovoljstvo da
ga vidim iz profila. Kad se na trenutak zauo neki tropot, oboje smo zautjeli i priekali, ali
niko nije uao. Tad sam se sjetio da je ekura ak i s dvanaest godina bila mudrija od mene, i
da je to u meni oduvijek budilo predosjeaj neke nesree.
Duh objeenog Jevrejina obilazi ovo mjesto", ree.
Dolazi li ikada ovamo?"
Dini, vjetice, vampiri... Sve njih donosi vjetar, ulaze u stvari i ine da one progovore.
Svaka stvar govori. Nema potrebe da dolazim ovamo. Mogu ih uti."
evket me je doveo ovamo da mi pokae mrtvu maku, ali je nije bilo."
Rekao si mu da si ubio njegovog oca."
Nisam mu ba to rekao. Zar ste i o tome razgovarali? Ne da sam mu ubio oca, nego da bih
mu volio biti otac."
Zato si rekao da si ubio njegovog oca?"
Najprije me je upitao jesam li ikada ubio ovjeka. Rekao sam mu istinu: ubio sam dvojicu."
Da bi se pohvalio?"

1 da bih se pohvalio i da bih se svidio djetetu iju majku volim. Jer, shvatio sam da je majka
te svoje male razbojnike tjeila pokazujui im ratni plijen u kui i preuveliavajui ratna
junatva njihovog oca."
Slobodno se onda hvali! Jer te oni ne vole."
evket ne, ali Orhan me voli", rekoh ponosan to sam dragu uhvatio u pogreci. Ali, obojici
u biti otac."
Odjednom, kao da je izmeu nas u polumraku kliznula sjena neeg nepostojeeg, mi smo se
od straha trgnuli i najeili. Kad sam se pribrao, ekura poe tiho jecati.
Moj nesretni mu ima brata, Hasana. ekajui da mi se mu vrati, dvije godine sam ivjela u
istoj kui s djeverom i svekrom. Zaljubio se u mene. Sad sumnja da se neto dogaa, bjesni
jer misli da u se udati za nekog drugog, moda i za tebe. Poruio mi je da me planira na silu
odvesti natrag, u njihovu kuu. Kae da e me, poto u kadijinim oima nisam udovica, u ime
svog brata silom vratiti kui. Svakog trena mogao bi nam napasti kuu. Ni moj otac ne eli da
kadijinom odlukom postanem udovica jer se plai da u, ako se razvedem, nai novog mua i
napustiti ga. Kad sam mu se vratila s djecom, unijela sam sreu u samou koju je trpio nakon
smrti moje majke. Da li bi stanovao s nama?" Molim?"
Ako se vjenamo, bi li ivio s mojim ocem i s nama?" Ne znam."
Razmisli o tome to prije. Nee imati previe vremena, vjeruj mi. Moj otac osjea da nam se
pribliava neka nesrea, i mislim da je u pravu. Ako Hasan i njegovi ljudi s janjiarima
napadnu nau kuu i mog oca izvedu pred kadiju, da li bi svjedoio da si vidio mrtvo tijelo
mog mua? Tek si stigao iz Persije, povjerovali bi ti."
Svjedoio bih, ali ga ja nisam ubio."
Dobro. A da li bi, da bih ja mogla biti proglaena udovicom, zajedno s drugim svjedokom
potvrdio pred kadijom da si vidio okrvavljeno tijelo mog mua?"
Nisam ga vidio, mila, ali rekao bih to za tebe."
Voli li moju djecu?"
Volim."
Reci mi, ta to voli kod njih?"
Kod evketa volim njegovu snagu, odlunost, potenje, razum i njegovu tvrdoglavost.
Orhana volim zbog njegove njene osjetljivosti, zato to je malen i pametan. I zbog toga to
su tvoja djeca."
Moja crnooka ljubav blago se nasmijeila i pustila nekoliko suza. S proraunatom urbom
nekog ko u kratko vrijeme eli dovriti mnogo toga, odmah je prela na drugu temu:
Treba dovriti knjigu koju nadzire moj otac i predati je pa-diahu. Sva nesrea koja krui oko
nas potie od knjige."
Kakvo zlo pade na nas, osim ubistva efendi Prefinjenog?"
To joj se pitanje nije svidjelo. Poto je pokuavala zvuati iskreno, sljedee rijei izgovorila je
izvjetaeno:
Pristalice Nusret-hode Erzurumskog priaju da u knjizi mog oca ima svetogra i
podilaenja Francima. Da li su ilumina-tori koji posjeuju nau kuu toliko ljubomorni jedan
na drugog da bi pravili intrige? Ti e to bolje znati, bio si meu njima!"
Ima li brat tvog pokojnog mua nekakve veze s iluminato-rima, knjigom tvog oca i
sljedbenicima hode Nusreta, ili je suz-dran?"
Hasan nema nita s njima, ali nikako nije neko ko bi se drao po strani", odgovori ona.
Nastupi tajanstvena, udna tiina.
Da li si pokrivala lice dok si ivjela u istoj kui s Hasanom?"
Onoliko koliko je to bilo mogue u kui s dvije prostorije."
U istom asu, nedaleko od nas, razjareno zalajae dva-tri psa predajui se svojim stvarima.
Nisam se usudio pitati zato je njen mu, koji je toliko ratovao, postigao tolike pobjede i
stekao timar, dopustio da ivi u dvosobnoj kui s njegovim bratom, nego sam, ustruavajui

se i oklijevajui, svojoj ljubavi iz djetinjstva postavio sljedee pitanje: Zato si se udala za

tog ovjeka?"
Za nekoga sam se morala udati, jasno", odgovorila je. To je bila istina. Tako mi je saeto i
otroumno dala do znanja zato se udala za njega, a da me nije raalostila hvalei ga. Ti si
otiao i nisi se vraao. Uvrijeenost je moda znak ljubavi, ali takav lju-bavnik je i dosadan,
pa nema puno izgleda za uspjeh." I to je bilo tano, ali nije bilo nikakvog razloga da tom
razbojniku postane ena. ak ni po njenom lukavom pogledu nije bilo teko shvatiti da me je
i ekura, kao i svi ostali, zaboravila nedugo nakon to sam napustio Istanbul. Pomislih kako je
tu oiglednu la rekla samo da bi bar malo olakala mom slomljenom srcu teret i da bi to sa
zahvalnou trebalo da pozdravim kao znak dobre namjere, a zatim joj poeh priati kako je
tokom svojih putovanja nikako nisam mogao prognati iz svojih misli, i kako mi se njen lik
noima vraao poput utvare. To su bile moje najskrivenije i najdublje patnje, za koje sam
vjerovao da ih nikada ni sa kim neu moi podijeliti; bile su posve stvarne i doivljene, ali,
kao to sam tada zapanjen primijetio, nimalo nisu bile iskrene.
Kako biste moja osjeanja i elje u tom trenutku pravilno razumjeli, skrenuu vam panju na
pitanje znaenja sljedee razlike, koju sam uoio prvi put u ivotu: izraavanje rijeima,
koliko god da se oslanja na istinu, ovjeka ponekad odvede u neiskrenost. Kao najbolji
primjer moda bi mogli posluiti iluminatori, meu kojima je ubica od kojega strahujemo: ak
i najsavreniji crte, na primjer, crte konja, koliko god da prikazuje jednog pravog konja,
onako kako je Alah do najsitnijih pojedinosti zamislio, pa i ostale konje velikih majstora
iluminacije, ne mora potpuno odgovarati iskrenim osjeajima koje je vjeti iluminator
proivljavao u trenutku kad ga je crtao. Iluminatorova iskrenost, odnosno iskrenost poniznih
Alahovih slugu kakvi smo mi ostali, ne ogleda se u trenucima inspiracije i savrenstva, ve
obrnuto, onda kad nam se jezik zaplete, kad pogrijeimo, klonemo duhom ili se gorko
razoaramo. Sve to govorim onim mladim enama koje e se razoarati kad shvate da se
neopisivo snana elja, koju sam u tom trenutku osjeao prema ekuri, nimalo ne razlikuje,
kako je i ona sama to primjetila, od vrtoglave enje koju sam tokom svojih putovanja znao
osjetiti prema, recimo, nekoj ga-zvinskoj ljepotici njenih crta lica, bakrene puti i
tamnocrvenih usana. Zahvaljujui svome bogatom ivotnom iskustvu i pronicljivosti kojom ju
je Alah obdario, moja mila ekura bila je puna razumijevanja i prema mojoj
dvanaestogodinjoj ljubavnoj patnji koja se mogla porediti sa pravim kineskim muenjem,
kao i prema tome to sam se, im sam se prvi put naao s njom nasamo, nakon dvanaest
godina, ponio kao bijedni rob strasti koji nije mogao misliti ni na ta drugo, osim da to prije
zadovolji svoju mranu poudu. Pjesnik Nizami usta prelijepe irin uporeu-je s mastionicom
punom bisera.
Kada su revnosni psi ponovo iz sve snage zalajali, ekura uznemireno ree: Moram da
idem." Tad smo oboje primijetili da se u kui objeenog Jevrejina prilino smrailo iako vee
jo nije bilo na pomolu. Moje tijelo se samo od sebe pokrenulo da je jo jednom zagrli, no ona
kao vrapi pobjee u stranu.
Da li sam jo lijepa? Kai mi brzo!"
Rekao sam joj, a ona je tako lijepo sasluala moje rijei i sloila se s njima.
,,A moja odjea?" Rekoh joj.
Da li lijepo miriem?"
I ekura je vjerovatno znala da se ono o emu Nizami govori kao o ljubavnom ahu ne sastoji
od takve igre rijei, nego od najskrovitijeg strujanja osjeaja izmeu dvoje ljubavnika.
Koliko e sada zaraivati?", upitala me je. Hoe li se moi brinuti o mojoj siroadi?"
Dok sam joj govorio o svojim poslovima u dravnim i upravnim slubama, koji su trajali due
od dvanaest godina, o velikom iskustvu steenom u ratovima i u susretima s tijelima
poginulih, te o svojoj blistavoj budunosti, zagrlio sam je.
Kako smo se maloprije lijepo zagrlili", rekla je. ,,A sad je ve sve izgubilo prvobitnu dra."

Da bih joj pokazao koliko sam iskren, zagrlih je jo vre i upitah zato mi je nakon toliko
godina uvanja po Ester vratila crte koji sam joj prije dvanaest godina nacrtao i poklonio. U
oima joj proitah iznenaenost mojom glupou i saaljenje, koje je u njoj sve vie raslo, te
se poljubismo. Ovog puta nisam se osjeao upregnutim u jaram vrtoglave poude, nego sam
bio potresen snanim lepetom krila ljubavi poput orlovskih, to nam je oboma prodirao u srca,
grudi, trbuhe, u svaki dio tijela. Zar nije voenje ljubavi najbolji lijek za smirivanje strasti?
Kada sam dlanovima pokuao obujmiti njene krupne dojke, ekura me je odbila s jo veom
odlunou i ljupkou. Nisam ja bio mukarac dovoljno zreo da bih mogao ostvariti stabilan
brak sa enom kojoj sam prije toga okaljao ast. Bio sam dovoljno smeten da zaboravim da je
posao koji se previe pouruje jalov, a i neiskusan toliko da ne znam koliko je strpljenja i
muke potrebno uloiti da bi se ostvario jedan sretni brak. Izmigoljila mi je iz ruku, spustila
laneni veo i uputila se prema vratima. Kad sam kroz otvorena vrata ugledao snijeg koji je
nasipao ulice u kojima se vrlo rano smrkavalo, zaboravio sam da smo se dotad stalno
doaptavali, moda zato da ne uznemirimo duh objeenog Jevrejina, pa podviknuh:
ta emo dalje?"
Ne znam", odgovorila je u skladu s pravilima ljubavne partije aha i tiho nestala iz starog
vrta ostavivi za sobom ljupke tragove koje je snijeg brzo prekrivao.

28.
NAZVAE ME UBICOM
Uvjeren sam da se i vama ponekad dogodilo ovo o emu u vam sad priati. S vremena na
vrijeme, dok lutam beskonanim istanbulskim ulicama, dok u nekoj ainici u usta stavljam
zalogaj kuhanog povra ili dok stisnutih oiju paljivo zurim u vijuge nekog ukrasa na rubu
stranice iscrtanog tranim perom, odjednom osjetim da sadanjost doivljavam kao da je
prolost. Doe mi tako da, dok gazim ulicom po snijegu, kaem da sam ulicom po snijegu
gazio.
Neobini dogaaji o kojima u pripovijedati odvijali su se i u sadanjem vremenu poznatom
svima nama, ali, ini mi se, i u prolosti. Bilo je to predvee, mrak se lagano sputao, rijetke
pahulje su padale, a ja sam koraao efendi Tetkovom ulicom.
Za razliku od drugih noi, ovog puta sam doao odluan, znajui ta elim. Noge me nisu, kao
prethodnih noi, same od sebe dovele u ovu ulicu dok bih zanesen razmiljao o drugim
stvarima: o heratskim knjigama iz Timurovog vremena sa ukrasima u obliku sunca, ali
nepozlaenim; o tome kako sam se majci prvi put pohvalio da sam za jednu knjigu dobio
sedam stotina aki; i o svojoj krivici i glupostima. Doao sam tu svjesno, znajui ta radim.
Iako sam se bojao da nee biti nikoga da mi otvori, vrata velike dvorine kapije otvorila su se
sama od sebe im sam ih dotakao da pokucam, i tako se jo jednom uvjerih da je Alah na
mojoj strani. U dvoritu poploanom bljetavom kaldrmom, kojom sam prolazio onih noi
kad sam ovamo dolazio priloiti nove crtee za efendi Tetkovu knjigu, nije bilo nikoga.
Desno od mene bio je bunar i vedro na kojem je sjedio vrabac, sasvim ravnoduan prema
mrazu, ispred mene pe koja je zbog neega bila ugaena, iako je bilo vee, a s lijeve strane
konjunica gdje su samo gostiju ostavljali konje; sve je bilo na svom mjestu. Uao sam kroz
otvorena vrata pokraj konjunice i, udarajui nogama po drvenim basamacima i glasno
kaljui, uz buku istrao na sprat.
Buka koju je proizvelo moje nakaljavanje nije izazvala nikakav odgovor. Odgovora nije bilo
ni kad sam uz tresak spustio svoje blatnjave cipele, izuvi ih u gornjem predsoblju da bih ih
ostavio pokraj ostale obue sloene ispred vrata. I kako sam to prije inio kada bih ovdje

dolazio, pogledom sam potraio one cipele za koje sam mislio da su ekurine, zelene i
elegantne, ali ih nije bilo, pa sam zato pomislio da moda nikoga nema kod kue.
Uao sam u prvu sobu zdesna u kojoj je, kako sam pretpostavljao, spavala ekura zagrljena sa
svojom djecom. Pomilovao sam dueke i arave i, otvorivi ormar vrata laganih kao pero i
sanduk u uglu, zavirio unutra. Dok sam razmiljao o tome kako je miris badema koji prijetno
ispunjava sobu, bio ekurin miris, jastuk sabijen u gornjem dijelu ormara pade isprva na moju
ludu glavu, a zatim i na bakreni bokal i ae. Deavalo vam se, zaujete buku, i odjednom
shvatite da je u sobi mrak. Ipak, ja sam primijetio da je hladno.
Hajrija", zau se efendi Tetak iz druge sobe. ekura? Koja je?
U treptaj oka izaao sam iz sobe, pretrao predsoblje, uao u Tetkovu radnu sobu s plavim
vratima u kojoj smo zimi radili na knjizi i rekao: Ja sam, efendi Tetak, ja." ,,A ko si ti?" U
trenu shvatih da je efendi Tetak nadimke koje smo dobili od majstora Osmana u djetinjstvu
koristio da bi nam se podsmjehivao. I kako bi neki hvalisavi kaligraf zabiljeio na posljednjoj
stranici neke raskono ukraene knjige, tako sam i ja polagano jasno izgovorio slogove svog
punog imena, mjesto roenja i ime oca, kao i izraz 'va bijedni greni rob'.
Ha?", najprije ree, a potom vikne: Ha!"
Nakon toga efendi Tetak utone u kratku tiinu koja se inila kao vjenost, poput starca koji je
sreo Smrt u nekoj asirskoj bajci koju znam jo iz djetinjstva.
Zbog toga to sam sad spomenuo smrt, ako meu vama postoji neko ko misli da sam ovdje
stigao s takvom namjerom, on pogreno razumije knjigu koju ita. Zar onaj ko ima takvu
namjeru kuca na vrata, izuva cipele, dolazi bez noa?
Dakle, doao si", ree ponovo poput starca iz bajke. Ali onda potpuno promijeni ton. Dobro
doao, sine. Reci mi ta eli?"
Tama je ve poprilino zavladala. Kroz maleni uski prozor premazan pelinjim voskom, kroz
koji se u proljee, kad se otvori, vide stabla jele i nara, dopiralo je onoliko svjetlosti koliko bi
se svidjelo kineskim slikarima, dovoljno da se razaznaju obrisi predmeta. Nisam mogao jasno
vidjeti efendi Tetkovo lice, koji je, kao i obino, sjedio za radnim stolom u svom oku koji se
svjetlo obasjavalo s lijeve strane. Silno sam pokuavao oivjeti osjeaj bliskosti koji sam
nekada imao prema njemu dok smo ovdje, meu etkicama, mastionicama, kistovima i
ravnalima papira, uz svjetlost svijee crtali i razgovarali o iluminaciji sve do svitanja. Da li
zbog tog osjeaja otuenosti ili zato to sam se ustruavao i stidio da mu otvoreno priznam
strahovanje da sam crtanjem poinio grijeh i da to znaju ak i uenici medrese, ne znam, ali u
tom trenutku odluio sam da mu ispripovijedam jednu priu i tako mu iznesem svoje muke.
Vjerovatno i vi znate pripovijest o Musavir ejh Muhamedu iz Isfahana. Nije mu bilo ravnoga
kada je u pitanju izbor boja, postavljanje stranica, crtanje ljudi, ivotinja i lica, unoenje
zanosa kakav se moe sresti samo u poeziji i tajanstvene logike karakteristine za geometriju
predmeta. Poto je u mladim godinama dostigao titulu majstora, ovaj vrhunski umjetnik
arobne ruke po izboru tema, stvaralakoj snazi i stilu itavih trideset godina bio je za
najsmjeliji i najoriginalniji iluminator svog vremena. On je u istanan i precizan heratski stil
slikanja spretno i precizno uveo zastraujue ejtane, rogate dine, konje velikih monica,
stvorenja koja su pola ljudi, pola zvijeri, divove i gorostase, koji su u stilu sijah kalema preko
Mongola stigli iz Kine. Prije svih pokazao je interesovanje za portrete koji su dolazili sa
portugalskim i flamanskim jedrenjacima i divio im se, ponovo je oivio zaboravljene stilove
iz vremena Dingis-kana, izvukavi iz starih gotovo raspadnutih knjiga. Prije svih ostalih
hrabro je oslikao scene od kojih mukarcima raste mukost, kao ona kad Aleksandar u tajnosti
posmatra ljepotice kako nage plivaju na enskom otoku, ili irin koja se kupa nou, na
mjeseinom. Crtajui hazreti pejgambera kako leti na konju Buraku, ahove dok se ekaju,
pse koji se pare i ejhove opijene vinom, nametnuo je te teme itavoj iluminatorskoj zajednici.
Sve je to on, nekad tajno, nekad javno, crtao uz mnogo vina i opijum, vrijedno i sa zanosom
koji su ga drali trideset godina. Kad je ostario, postao je uenik nekog pobonog ejha i,

promijenivi se od glave do pete, zakljuio je da su svi crtei koje je u proteklih trideset

godina nacrtao zapravo bezbonitvo i svetogre, pa ih se zato odrekao. Preostalih trideset
godina svog ivota pjeaio je od grada do grada, od saraja do saraja i od biblioteke do
biblioteke pretraujui riznice ahova i padiahova kako bi naao i unitio knjige koje je
svojom rukom oslikao. Kad bi u biblioteci nekog aha naao neki od svojih crtea, posluio bi
se svim sredstvima, milom ili silom, pa bi, kada niko ne gleda, iscijepao stranicu sa svojim
crteom ili bi, birajui pogodan trenutak, prosuo vodu na nju i unitio je. Ovu priu sam
ispriao s namjerom da pokaem patnje iluminatora kada se u zanosu slikanja nesvjesno udalji
od vjere. Zbog toga sam podsjetio na to da je ejh Muhamed zapalio ogromnu biblioteku u
Gazvinu, u kojoj je princ Mirza Abas bio upravitelj; zato to je u njoj bilo nekoliko stotina
njegovih knjiga koje nije mogao izdvojiti od ostalih, itavu ju je spalio. U stranom poaru, u
patnji i mukama, izgorio je i sam iluminator, a ja sam sve to pripovijedao preuveliavajui
kao da sam
sam to proivio.
Da li te je strah, sine, zbog crtea koje smo uradili?", upita
me efendi Tetak saosjeajno.
Soba je bila toliko mrana da ga vie nisam mogao vidjeti, pa sam pretpostavljao da je to
izgovorio sa smijekom.
Naa knjiga vie nije tajna", rekoh. To moda nije bitno. Meutim, naokolo krue glasine.
Govorka se da smo u tajnosti poinili bogohuljenje. Pria se da smo ovdje priredili knjigu, ne
onakvu kakvu je na preuzvieni padiah elio i oekivao, nego knjigu po svom efu koja se
ruga preuzvienom padiahu, bezbo-niki huli i podstie krivovjerje, knjigu koja imitira
paganske majstore. Neki su se usudili da tvrde kako naa knjiga ak i ejta-na prikazuje
umiljatim. Priaju da smo, koristei perspektivu, posmatrajui svijet iz ugla neistih ulinih
pasa, konjsku muhu i damiju naslikali u istoj veliini, izgovarajui se da je damija u
pozadini. Noima ne spavam razmiljajui o tome."
Crtee smo radili zajedno", rekao je efendi Tetak. Da li smo ikada tako to i pomislili, a
kamoli uinili?!"
Nipoto!", uzviknuh s pretjerivanjem. Ali, gdje god da su uli, ljudi kau da postoji jo
jedan crte, posljednji, i na njemu, priaju, nije ak ni prikriveno krivovjerje, nego je otvoreno
prikazano bogohuljenje."
Ti si posljednji crte vidio."
Na jednom velikom dvostranom listu uradio sam slike koje ste zahtijevali i onako kako ste
eljeli", oprezno odvratih efendi Tetku, a sa uvjerenou koja bi mu, nadao sam se, mogla
prijati. Ipak, nisam vidio cijelu sliku. Da jesam, odbacio bih sve to jer mi je savjest ista."
Zbog ega se osjea krivim?", upitao me je. ta te to iznutra jede? Ko te navodi da
posumnja u sebe?"
Sumnjati da je knjiga koju je ovjek mjesecima oslikavao napad na ono to mu je sveto,
znai za ivota gorjeti u paklu... Da sam bar jednom vidio taj posljednji crte u cijelosti!"
Je li u tome sva tvoja muka?", upitao je. Da li si zbog toga doao ovamo?"
Odjednom me obuze panika. Da mu nije palo na pamet da sam ja ubio sirotog efendi
Prefinjenog?
Klevetaju nas i oni koji ele naeg padiaha ukloniti s prijestolja i na njegovo mjesto
postaviti princa, tako to su razglaa-vaju da tu knjigu padiah zapravo tajno podrava."
Koliko im je ljudi povjeravalo?", upitao je umorno, rezignirano. Svaki zaneseni
propovjednik, koji privue imalo panje pa mu to zavrti pamet, pone priati kako se vjera
zapostavlja i ne potuje. Tako je najlake doi do hljeba."
Da li je mislio da sam doao ovamo samo da bih mu prenio te glasine?
Jadni efendi Prefinjeni je navodno", rekoh drhtavim glasom, vidio itav taj crte, pa je
shvatio da je bogohuljenje, i zato smo ga mi navodno ubili. To mi je u iluminatorskoj

radionici rekao jedan nadzornik odjela koji mi je blizak. Znate kakvi su egrti i kalfe, svi
ogovaraju."
Govorio sam mu o tome due vrijeme, uzbuujui se sve vie i vie, pratei tu istu logiku. Ne
bih znao rei ta sam od svega izgovorenog zaista i uo, ta sam, usmrtivi tog lajavog
nitkova, slagao iz straha, a ta izmislio na licu mjesta dok sam mu to pri-ao. Nakon tolikog
laskanja, ponadao sam se da e efendi Tetak izvaditi taj posljednji crte oslikan na dvije
stranice i pokazati mi ga, pa u se smiriti. Zato nikako nije mogao shvatiti da bih samo tako
uspio da se izbavim od straha da sam grean?
Nadajui se da u ga prodrmati, ohrabrih se da ga upitam: Moe li ovjek nesvjesno,
slikajui bogohuliti?"
On odjednom blago i polagano zamahnu rukom umjesto odgovora, kao da me upozorava da je
u sobi usnulo dijete i ja za-utjeh. Smrailo se", rekao je gotovo apatom, upaliu svijeu."
im je na mangalu upalio svijeu, na licu mu se pojavio ponos na koji nisam navikao; nije mi
se dopao. Ili je to moda bio izraz saaljenja? Da li mu je sve bilo jasno, da li je mislio da sam
ja jedan obian, podmukli ubica ili me se zbog toga bojao? Moje misli, sjeam se, kao da su
odjednom izmakle kontroli, i sve o emu sam tada mislio pratio sam zauen, kao da je tue.
ilim na podu: zato nisam ranije primijetio da je u jednom uglu bilo neto nalik vuku?
Tri su perioda opijenosti svih kanova, ahova i padiaho-va zaljubljenih u ilustracije,
iluminacije i lijepe knjige", rekao je efendi Tetak. Na poetku hrabrost, a onda nestrpljenje i
radoznalost prevladavaju. Poto su iluminacije vidjeli kod drugih, ele imati svoje radi
ugleda. To je razdoblje uenja. U drugom periodu ve naruuju knjige prema vlastitom ukusu.
Budui da su nauili iskreno uivati u razgledanju knjiga, raste im i ugled s brojem
prikupljenih knjiga koje bi im, nakon smrti, trebale obezbijediti slavu na ovom svijetu. Ipak, u
jesen svog ivota nijedan padiah vie nije optereen odranjem ovozemaljske besmrtnosti.
Pod ovozemaljskom besmrtnou podrazumijevam njegovu elju da ga pamte narataji koji e
nastaviti ivjeti na ovom svijetu, nai potomci. Vladari zaljubljeni u iluminaciju zapravo su
ve postigli ovozemaljsku besmrtnost preko knjiga koje su od nas naruili, u koje su dali
upisati svoja imena, a ponekad i vlastitu istoriju. U starosti ele sebi osigurati dobro mjesto na
onom svijetu. Svi odmah zakljue da je slikarstvo nekakva prepreka tome. To je ono to me
ini nespokojnim. Kada se ah Tahmasp, i sam iluminator koji je mladost proveo u vlastitoj
iluminatorskoj radionici, pribliio smrti, zatvorio je svoju udesnu radionicu, svoje
udotvorne iluminatore protjerao iz Tabriza, unitio knjige koje je naruivao, predajui se
tekom pokajnitvu. Zato svi misle da e im slike zatvoriti vrata de-neta?"
Znate vi zato! Zato to se sjete da je na preuzvieni hazre-ti pejgamber rekao kako e Alah
na sudnji dan najokrutnije kazniti slikare."
Ne slikare", odgovori efendi Tetak. One koji stvaraju idole. To je hadis, Buharijev?"
Kada doe sudnji dan od onih koji stvaraju zahtijevae se da likovima koje su stvorili
udahnu ivot", nastavih oprezno. Ali, to nee biti mogue, podvrgnue ih paklenim mukama.
Ne zaboravimo, prema Kuranu asnom, Stvoritelj je jedno od Ala-hovih krasnih imena. Alah
je taj koji je Stvoritelj, koji od nepostojeeg stvara postojee i oivljava beivotno. Niko ne bi
smio ni pokuati da se nadmee s Njim. To to slikari pokuavaju initi to i On i to tvrde da
stvaraju kao i On - najvei je grijeh."
Sve sam ovo izrekao otro, kao da ga i ja optuujem. Pogledao me je pravo u oi.
ta ti misli, da li smo mi to poinili?" Nipoto", odgovorih sa smijekom. Ali, kada je
vidio posljednji crte kao cjelinu, pokojni efendi Prefinjeni poeo je vjerovati u to. Govorio je
da je uvoenje perspektive i oponaanje franakog stila u slikarstvu dovelo do pribliavanja
ejtanu. Priaju da smo, koristei franaku tehniku, na posljednjem crteu lice nekog smrtnika
naslikali kao da i nije slika, nego kao stvarna osoba, pa bi ovjek koji posmatra tu sliku
mogao pomisliti da se, kako se to radi u crkvama, pokloni pred njom. Po njemu, perspektiva
je ejtanovo iskuavanje, ne samo zato to crte s Alahovog ugla gledanja prebacuje na ugao

iz kojeg svijet vidi obian ulini pas, nego i zato to e nas prihvatanje stila franakih
majstora, kao i mijeanje naeg znanja i umijea s paganskom vjetinom i stilom liiti istoe
naeg izraza i pretvoriti nas u njihove robove."
Nita ne postoji isto", rekao je efendi Tetak. Kad god u iluminaciji i slikarstvu nastanu
uda, kad god u iluminatorskoj radionici osvane neka ljepota od koje e mi se oi ovlaiti, a
cijelo tijelo najeiti, znam da su tu postigle jedinstvo dvije stvari ko-je se ranije nikada nisu
pribliile jedna drugoj i da je od toga nastalo jedno novo udo. Behzada i svu ljepotu
persijskih crtea dugujemo spajanju arapskog iluminiranja s mongolsko-kineskim slikarskim
stilom. Najljepe iluminacije aha Tahmaspa objedini-le su persijsko slikarstvo s
turkmenskim senzibilitetom. Ako danas neko ne moe dovoljno nahvaliti slikarske radionice
Ekber-kana u Indiji, to je samo zbog njegovih podsticaja iluminatorima da usvoje stil
franakih majstora. Alahovi su i istok i zapad. I neka nas Alah sauva od elja onih koji su
isti i nepatvoreni."
Koliko god mu je lice pri svjetlosti svijee izgledalo meko i svijetlo, toliko je njegova sjena
na zidu izgledala tamna i zastrau-jua. Iako sam svaku njegovu rije smatrao veoma
razumnom i ispravnom, ipak mu nisam mogao vjerovati. Pomislio sam da sumnja u mene,
zato sam i ja u njega sumnjao: osjeao sam da s vremena na vrijeme paljivo oslukuje
dogaa li se ta dolje, kod dvorinih vrata, kao i da iekuje nekoga ko bi ga spasio od mene.
Pripovijedao si mi kako je Musavir ejh Muhamed iz Isfa-hana zapalio ogromnu biblioteku
zbog toga to je u njoj bilo i njegovih knjiga kojih se odrekao, i kako je samog sebe spalio
zbog grize savjesti", rekao je. Dopusti da ti ja ispriam jednu drugu, pounu priu iz te
legende, koju ti ne zna. Da, posljednjih trideset godina taj iluminator tragao je za svojim
slikama. Ali u knjigama ije je stranice listao naao je mnogo vie imitacija nadahnutih njime
nego sopstvenih crtea. U poznim godinama svog ivota shvatio je da su dva narataja
stvaralaca crtee kojih se on sam bio odrekao prihvatila kao uzor, da su te crtee ure-zali u
svoje pamenje i po sjeanju ih ne samo bili u stanju proizvesti, ve su ih i uinili dijelom
svoje due. Dok se ejh Muha-med trudio da pronae svoje crtee i uniti ih, shvatio je da ih
mladi iluminatori s oduevljenjem umnoavaju u raznim knjigama, da se oslanjaju na njih kad
oslikavaju nekakve druge prie, da ih uvaju u sjeanju i ire po itavom svijetu. Kada
godinama pregledamo knjigu za knjigom i crte za crteom, jasno nam je da se dobar
iluminator ne zadovoljava iskljuivo zauzimanjem mjesta u naoj svijesti, svojim udima,
nego da na kraju mijenja i obrise naih sjeanja. A dospiju li vjetina i djelo jednog iluminatora do nae due, nastaje jedinstveno mjerilo ljepote itavog svijeta. Dok je Musavir iz
Isfahana pred kraj svoga ivota sa sve veom upornou spaljivao i unitavao svoje crtee, ne
samo to je shvatio da se oni sve vie i vie rasprostiru po svijetu, ve je shvatio i da svi oni
vide svijet onako kako ga je nekad on sm vidio, tako da se sve to nije liilo na njegove
crtee iz mladosti sada
smatralo runim."
Nisam uspio ukrotiti divljenje koje jw narastalo u meni, niti elju da se dopadnem efendi
Tetku, pa sam mu se bacio pred noge. Dok sam mu ljubio ruke, u oima mi se pojavie suze i
osjetih kako mjesto koje sam u svojoj dui davao majstoru Osmanu sada preputam njemu.
Iluminator", rekao je efendi Tetak glasom osobe zadovoljne samom sobom, izrauje svoje
iluminacije sluajui glas savjesti i u skladu s pravilima u koja vjeruje, ne plaei se niega.
Nije ga briga za ono to e rei njegovi neprijatelji, vjerski fanatici i zavidnici."
Ipak, efendi Tetak uopte nije iluminator, pomislio sam ljubei u suzama njegovu ruku
prekrivenu mladeima i starakim pjegama. I odmah se postidjeh svoje misli. Kao da mi je tu
ejtan-sku i drsku pomisao neko drugi na silu usadio u glavu. A opet, i vi znate da je to istina.
Ja se njih ne bojim", rekao je Tetak. Jer se ne bojim smrti."
Ko su bili oni? Klimnuh glavom kao da sam razumio njegove rijei. Meutim, u meni je
narasla ljutnja. Vidio sam da je stara knjiga koja je leala pored Tetka bila El Dauzijeva

Knjiga due. Svi djetinjasti starci voljni da umru zaljubljeni su u tu knjigu o avanturama due
poslije smrti. Meu divitima, rezaima, drvenim podlogama za pisaljke, mastionicama i
kutijama za pera, meu svim tim stvarima poredanim na plitkim pladnjevima, kutijama s
pisaim priborom i na sanduku, spazih jednu jedinu novu stvar otkako sam posljednji put
dolazio ovamo: jednu bron-zanu mastionicu.
Hoemo li da dokaemo da ih se ne bojimo?", rekoh hrabro. Izvadite posljednji crte i
pokaite im ga."
Zar im to ne bi pokazalo da njihovim klevetama pridajemo toliku vanost i time ih inimo
ozbiljnim? Nismo uradili nita strano zbog ega bi se trebalo plaiti. ime bi se jo mogao
opravdati tvoj toliki strah?"
Oinski me je pomilovao po kosi. Uplaio sam se da e mi se oi ponovo ispuniti suzama, pa
ga zagrlih.
Znam zbog ega je ubijen jadni pozlatar efendi Prefinjeni", rekoh uzbueno. Kleveui vas,
vau knjigu i sve nas, efendi Prefinjeni htio je sljedbenike Nusret-hode iz Erzuruma
nahukati na nas. Bio je ubijeen da se ovdje priklanja ejtanu i ini krivovjerje, i to je poeo
svugdje priati hukajui protiv vas ilu-minatore koji rade na vaoj knjizi. Zato se kod njega
dogodila ta promjena, ne znam. Moda iz zavisti, moda ga je ejtan zaveo. I drugi
iluminatori koji rade na vaoj knjizi uli su koliko je efendi Prefinjeni odluio da nas uniti.
Moete da pretpostavite kako su se svi uplaili i kako su ih, kao i mene, obuzele sumnja.
Poto je efendi Prefinjeni jedne noi nekoga od njih pritisnuo i poeo hukati protiv vas, nas,
nae knjige, iluminacija, crtanja i svega u ta vjerujemo, uspaniio se, ubio nitkova i bacio ga
u jamu." Nitkova?"
Efendi Prefinjeni bio je jedan pokvareni, beskarakterni izdajnik. Pokvarenjak!", vikao sam
kao da se nalazi preda mnom, u sobi.
Nastade tajac. Da li me se bojao? Ja sam se bojao samog sebe. Izgledalo mi je kao da sam
poletio na vjetrovima bijesa i razuma neke druge osobe. Ipak, bilo je ugodno.
Ko je taj iluminator kojeg je, kao i tebe i isfahanskoga ilu-minatora, svladala panika? Ko ga
je ubio?"
Ne znam", rekoh.
Ipak, htio sam da mu izraz mog lica kae da sam slagao. Postajalo mi je jasno da sam, doavi
ovamo, napravio mnoge greke, ali nisam bio ovjek koji bi se zbog toga prepustio osjeaju
krivice i kajanja. Uvidio sam da efendi Tetak sumnja u mene i odatle sam crpio sigurnost i
snagu. Mislio sam da e shvatiti da sam ja ubica i, ako me se uplai, donijee i pokazati mi
posljednji crte, koji sam jako elio vidjeti, ne samo da bih provjerio da li je bezboniki, ve
i iz radoznalosti kako sada izgleda.
Da je je toliko vano ko je ubio tog bijednika?", upitah ga. Onaj ko ga je uklonio, uradio je
dobru stvar, zar ne?"
Ohrabrilo me je to nije sakupio dovoljno snage da me pogleda u oi. Kada uzviene osobe,
koje vjeruju da su bolje i veli-kodunije, osjete stid zbog vas, ba ovako vas ne mogu
pogledati u oi. Moda i zbog toga to razmiljaju o tome da vas prijave i izrue muiteljima i
delatima.
Vani, ispred same dvorine kapije, psi su zalajali kao pobjesnjeli.
Opet je poelo da snijei", rekao sam. Gdje su ostali u ove veernje sate? Zato su vas
ostavili u kui ovako samog i otili? Nisu ak zapalili nijednu svijeu."
To je vrlo udno, vrlo udno", rekao je. Uopte mi nije jasno."
Izgledao je toliko iskren da sam mu povjerovao i, iako sam ga zajedno s ostalim
iluminatorima ponekad izrugivao, jo jednom u dubini due osjetio sam da ga zaista volim.
Nisam uspio da razumijem kako to da je u istom tom trenu shvatio da u mom srcu raste
golema ljubav i potovanje prema njemu, tako da me je, opet s onom neodoljivom oinskom

njenou, pomilovao po kosi. Osjetio sam kako iluminatorski stil majstora Osmana,
nadahnut starim heratskim majstorima, nema nikakve budunosti. Bila je to tako runa misao
da sam se uplaio samog sebe. Svima nam se moe dogoditi da poslije neke nesree, s
posljednjom nadom, ne obazirui se na to da ispadnemo smijeni ili budalasti, poelimo da se
sve opet vrati kao i prije.
Hajde da nastavimo ponovo oslikavati nau knjigu", rekao sam. Neka sve bude kao prije!"
Medu iluminatorima je ubica. Rad na knjizi nastaviu s efendi Crnim."
Da li me je to on podstrekavao da ga ubijem?
Gdje je sad Crni?", upitao sam. Gdje su vam ki i unuci?"
Osjeao sam se kao da mi neka strana sila gura u usta te rijei, ali, ipak, nisam se mogao
suzdrati. Nakon toga mi nije preostao nijedan izlaz da budem sretan i da se nadam. Mogu biti
jedino inteligentan i sarkastian, a iza ta dva uvijek interesantna dina, inteligencije i
sarkazma, osjeao sam blisku prisutnost ej-tana, koji je bio njihov gospodar. U istom trenu
ispred dvorine kapije poeli su zavijati pobjenjeli psi, kao da njue miris krvi.
Da li sam ja taj trenutak ve davno proivio? U dalekom gradu, nekog davnog dana, dok je
vani padao snijeg koji nisam mogao vidjeti, pri svjetlosti svijee, nekom onemoalom starcu,
koji me je optuivao da sam krao boje, pokuavao sam objasniti kroz pla da nisam nita
skrivio. I tada su, kao i sada, ispred daleke dvorine kapije poeli zavijati psi, kao da su
osjeali miris krvi. I po Tetkovoj bradi, koja je pokazivala nadmenost i koja je liila na bradu
onog smeuranog zlog starca, kao i po njegovim oima koje je sada konano smogao
nemilosrdno dii i uperiti u moje, razumio sam njegovu namjeru da me uniti. Kao to sam tu
runu uspomenu, prizvanu iz vremena kada sam bio desetogodinji iluminatorski egrt, u
svojoj glavi oivio kao sliku vidljivih obrisa, ali izblijedjelih boja, tako sam i sadanjost
proivljavao i kao nekakvu uspomenu istovremeno jasnu i izblijedjelu.
I tako sam, ustavi sa svog mjesta, hodao iza lea efendi Tetka koji je sjedio, i dok sam s
radnog stola uzimao onu novu, veliku i teku bronzanu mastionicu izmeu meni poznatih
staklenih, porculanskih i kristalnih mastionica, dotle je vrijedni iluminator u meni (glavni
iluminator majstor Osman uio nas je da takav jedan postoji u svakome od nas) u otrim
obrisima i blijedim bojama crtao sve to je uinio i vidio, kao da to nije sadanjost koju
proivljavam, ve neka davna uspomena. Poznato vam je kako u snu vidimo sami sebe
izvana, pa zadrhtimo. S istim osjeajem jeze, drei u ruci masivnu bronzanu mastionicu
uskog grla, rekoh:
Kada sam imao deset godina i egrtovao, vidio sam jednu ovakvu mastionicu."
Mongolska mastionica, stara trista godina", rekao je efendi Tetak. Crni ju je donio ak iz
Tabriza. Koristi se samo za crvenu boju."
Naravno da me je ejtan u tom trenutku navodio da mastionicom iz sve snage udarim i
prospem mozak tom samoljubi-vom, djetinjastom starca. Ali nisam ga posluao. S nekom
glupom nadom rekoh: Ja sam ubio efendi Prefinjenog."
Shvatiete zato sam rekao s nadom, zar ne? Nadao sam se da e me efendi Tetak razumjeti i
da e mi oprostiti. I da e me se uplaiti. I pomoi mi.

29.
JA SAM VA TETAK
Kada je rekao da je ubio efendi Prefinjenog, u sobi je nastupio dugaak muk. Pomislio sam da
e i mene ubiti. Srce mi je dugo ubrzano tuklo. Da li je ovamo doao s namjerom da me ubije
ili da bi priznao ubistvo i zaplaio me? Da li je sam znao ta eli? Shvatio sam u trenu da
uopte ne poznajem duu tog velikog iluminatora, iji sam talenat i vjetinu godinama

poznavao, osjeao sam da stoji iza mene, iza mog potiljka, jo uvijek drei u ruci onu veliku
mastionicu za crvenu boju, ali se nisam okrenuo da ga pogledam u lice. Znao sam da e ga
moje utanje uznemiriti, pa sam rekao:
Psi jo nisu prestali lajati."
Zatim smo ponovo zautjeli. Tada sam shvatio da je moja smrt ili spas iz te nevolje, potpuno
u mojim rukama, u onome to u mu rei. Jedino to sam o njemu znao pored njegovog
slikarstva i iluminacije, jeste to da je inteligentan. A to je, ako vjerujete da iluminator u svom
djelu nikako ne smije otkriti sebe i svoju duu, neto na ta bi ovjek morao biti ponosan. Ali
kako me je uspio spopasti samog, u praznoj kui? Moja staraka pamet pokuavala je brzo
posloiti injenice, ali bila je toliko zbrkana da se nije mogla izvui iz ove igre. Gdje je sad
ekura?
Odavno zna da sam ja to uinio, zar ne?", upitao je. Sve do trenutka dok mi sam nije
priznao, nije mi bilo ni na kraj pameti. tavie, i u tom asu, krajikom uma, pomislio sam da
je ubistvo efendi Prefinjenog zapravo dobro djelo, jer bi pokojnog majstora pozlatara moda
zaista toliko savladao strah i da bi nas sve mogao upropastiti.
Osjetio sam jednu slabanu, jedva primjetnu zahvalnost prema ubici s kojim sam se naao
sam u praznoj kui.
Ne udim se to si ga ubio", rekao sam. Ljudi kao mi, koji ive s knjigama i nou sanjaju
stranice, neprestano strahuju od neega na ovom svijetu. Uz to, bavimo se neim jo manje
doputenim, jo opasnijim, bavimo se iluminacijom u muslimanskom gradu. Kao to je to bilo
i kod Musavir ejh Muhameda Isfahan-skog, postoji snana elja za krivicom i kajanjem u
dui svakog iluminatora, za optuivanjem i aljenjem samog sebe prije nego to to uine svi
ostali, zbog onog to je uinio i za oprotajem pred Alahom i pred ljudima. Svoje knjige
prireujemo u tajnosti, kao da smo prijestupnici, esto kao da traimo pomilovanje. Itekako
znam kako unaprijed povijamo glavu pred napadima ho-da, propovjednika, kadija i ejhova
koji nas optuuju da smo nevjernici i kako taj stalni osjeaj krivice i ubija, ali i raspaljuje
iluminatorovu matu."
Znai, ne krivi me zbog toga to sam uklonio nerazumnog efendi Prefinjenog?"
Ono to nas privlai u tekstu, iluminaciji i slikarstvu sadrano je upravo u tom strahu. Novac
i nagrade nisu jedini razlog zbog kojeg se, kleei na koljenima, od jutra do mraka, pri
svjetlosti svijee, noima predajemo iluminaciji i knjigama sve dok ne oslijepimo; razlog je i
bijeg od drugih ljudi, bijeg od zajednice. Ali, suprotno toj strasti, elimo da isti ti ljudi od
kojih bjeimo i skrivamo se, vide i zavole crtee koje smo nadahnuto uradili. A ta ako nas
proglase bezbonicima?! Kakve su to muke za pravog nadarenog stvaraoca! Meutim, prava
slika skrivena je u onome to niko nije vidio ni nacrtao, u slici za koju e svako na prvi pogled
rei da je loa, nepotpuna i bogohulna. Istinski iluminator zna da mora dospjeti do toga, ali se
ujedno boji samoe koja ga ondje eka. Ali, ko moe pristati na to da mu sav ovozemaljski
vijek protekne u takvom strahu i nespokoju? Optuujui samog sebe prije nego to drugi to
uine, iluminator misli da e se spasiti strahova koji ga godinama progone. Vjeruju mu tek
kad prizna svoju krivicu i onda ga spale. Pravi iluminator taj posao obavi sam."
Ti nisi iluminator", rekao je, ,,a ja njega nisam ubio iz straha."
Ubio si ga zato to bi htio slikati onako kako eli, bez straha."
Prvi put poslije mnogo vremena iluminator koji je namjeravao da bude moj ubica rekao je
neto pametno: Znam da sve ovo govori da bi dobio na vremenu, da bi me obmanuo i da bi
se izvukao iz ovoga", a zatim je dodao: Ipak, ono to si posljednje rekao, ispravno je. elim
da ovo shvati, posluaj me."
Okrenuo sam se i pogledao ga u oi. Dok mi je govorio, potpuno je napustio stara pravila
naeg meusobnog ophoenja, po emu mi je bilo jasno da u mislima negde luta. Ali kamo?
Ne boj se, neu povrijediti tvoje dostojanstvo", rekao je. Dok je odostraga prelazio ispred
mene, glasno se nasmijao, ali je u tom smijehu bilo neeg veoma alosnog. Dogaa mi se,

ba kao i sada, da neto radim", ree, ,,a ubijeen sam da to i nisam ja. Kao da je u meni neto
nemirno i nespokojno to me tjera da inim zlo. Ipak, za tim imam neodoljivu potrebu. Isto
kao i sa iluminacijom."
Sve su to same bapske prie o ejtanu." Znai, ja laem?"
Osjeao sam da nema dovoljno hrabrosti da me ubije pa me navodi da ga razljutim. Ne lae.
Ali nema spoznaju o onome to osjea."
O, ne, ja jako dobro poznajem svoje osjeaje, i prije nego to sam umro, stradam u paklenim
mukama. Zbog tebe smo do grla ogrezli u grijehu, a da toga nismo bili svjesni. A ti sad
govori da budem hrabriji. Zbog tebe sam postao ubica. Sve e nas pobiti Nusret-hodini
razjareni psi."
to je manje vjerovao u ono to govori, to je vie vikao i sa sve veim bijesom stiskao
mastionicu u ruci. Hoe li neko, prolazei snjenom ulicom, uti njegovu galamu i prii?
Kako se dogodilo da si ga ubio?", upitao sam ga vie zbog toga da bih dobio na vremenu
nego zato to me je zanimalo. Kako ste se sreli pokraj te jame?"
One noi kad je otiao od tebe, efendi Prefinjeni me je sam potraio", poe priati s nekim
neoekivanim zanosom. Rekao je da je vidio posljednji crte uraen na dvije stranice. Dugo
sam se borio da ga nagovorim da ne die veliku prainu oko toga. Odveo sam ga do zgarita i
rekao da pokraj jame imam zakopan novac. im je uo za novac, povjerovao mi je. To je
najbolji dokaz da ilu-minator radi samo za novac. I zato mi nije ao. Pio je nadaren, ali
osrednji iluminator. Bio je spreman noktima raskopati zaleenu zemlju. Da sam kraj te jame
zaista imao zakopane dukate, ne bi bilo potrebe da ga ubijem. Izabrao si jednog bijednika da ti
radi pozlate. Imao je sigurnu ruku, ali su mu pozlaivanje, izbor i upotreba boja bili prosti.
Nisam ostavio ni najmanji trag za sobom. Reci mi ta je sutina stila? Sad i Franci i Kinezi
govore o koloritu slikarovog talenta, o nekakvom stilu. Da li je dobrom iluminato-ru
neophodan stil po kojem se razlikuje od ostalih ili ne?"
Ne brini se", rekoh mu, novi stil ne nastaje iz elje ilumi-natorovog srca. Deava se da neki
princ umre, da neki ah izgubi ratove, da se zavri neko razdoblje koje je izgledalo beskrajno,
pa se zatvori neka iluminatorska radionica, a njeni iluminatori se raziu i potrae druge
zemlje, druge mecene zaljubljene u knjige. Jednog dana neki padiah u svom atoru ili araju,
samilosno okupi te smuene ali talentovane iluminatore bez krova nad glavom, pristigle s
raznih strana, na primjer iz Herata i Alepa, i tako brino osnuje sopstvenu radionicu. Ako ti
iluminatori, nenavikli jedni na druge, u poetku i iluminiraju vlastitim, starim, po-znatim
stilovima, kasnije meu njima, ba kao meu djecom koja se zblie trkarajui ulicama, doe
do natjecanja, sukoba i raz-raunavanja. Ono to izroni na povrinu poslije dugogodinjih
svaa, ljubomora, zavjera i prouavanja boje i iluminacije zove se novi stil. Uglavnom za taj
stil je zasluan najsjajniji i najvjetiji iluminator, mogli bismo rei i najsretniji. Na preostalim
ilumi-natorima je da taj stil zauvijek samo oponaaju, da ga usavravaju, pa i uljepavaju."
Nije mogao da me pogleda u oi, te neoekivano blagim glasom, kao da me moli za poten
odgovor ili za blagonaklonost, upita me drhtei poput neke mlade djevojke:
Imam li ja vlastiti stil?"
U trenutku sam pomislio da e mi na oi navrijeti suze. Trudei se svom snagom biti njean,
saosjeajan i dobar, pourio sam mu rei ono to sam zaista i mislio o njemu:
Ti si najnadareniji i najudesniji iluminator, umjetnik naj-vjetije ruke i najistananijeg oka
kojeg sam vidio u svom ivotu duem od ezdeset godina. Da se ispred mene nae crte koji
su oslikali kistovi hiljade stvaralaca, odmah bih prepoznao i izdvo-jio potez tvojeg bogom
danog, udesnog kista."
To je i moje miljenje, ali ti nisi dovoljno pametan da bi mogao razumjeti tajnu moje
nadarenosti", ree. Sada zbog straha od mene govori samo lai. Ipak, opisi jo jednom moj
stil!"

Tvoj kist i potezi kao da ne pronalaze svoje puteve uz pomo tvog dodira, ve samostalno.
Kvalitet koji tvoj kist stvori nije ni stvarnost ni ironija. Kad nacrta scenu s mnogo ljudi,
napetost koja se vidi u njihovim unakrsnim pogledima, u kompoziciji stranice i znaenju
teksta, na tvojim crteima pretvara se u vjeni, prefinjeni apat. Uvijek iznova posmatram ta
djela da bih oslukivao taj apat, i svaki put sa smijekom primjeujem da se znaenje
promijenilo te se ponovno uputam u, kako bih rekao, itanje tvoje iluminacije, kao da je
pisani tekst. I tako, kad se slojevi znaenja nataloe jedan na drugi, dobije se dubina koja see
mnogo dalje i od perspektive franakih majstora."
Aha. Dobro. Pusti franake majstore. Nastavi!"
Tvoj kist je zaista tako udesan i moan, da e onaj koji po-smatra tvoje crtee prije
povjerovati naslikanom nego stvarnom svijetu. I kao to bi svojim umijeem najiskrenijeg
vjernika mogao skrenuti s njegovog puta, tako bi svojom slikom i najbezna-denijeg
nevjernika mogao izvesti na Alahov put."
Tano je, ali ne znam da lije pohvalno. Govori dalje."
Nijedan iluminator ne poznaje gustinu boje i njene tajne kao ti. Uvijek prireuje
najblistavije, najivlje i najljepe boje."
Da. Priaj jo!"
Zna da si najvei iluminator od doba Behzada i Mir Sejid Alija naovamo."
Jeste, znam. Ako i ti to zna, zato knjigu ne zavri sa mnom, nego s efendi Crnim,
primjerom prosjenosti?"
Posao koji on obavlja ne zahtijeva ak ni vjetinu iluminacije", rekoh. To je jedna stvar. A
druga - on nije ubica kao ti."
Blago mi se nasmijeio kao odgovor na moj osmijeh pun razumijevanja. Slutio sam da bi se
na takav nain mogao spasiti ovog nonog komara. I tako, poto sam zapoeo temu, zanijeli
smo se u ugodnom razgovoru o mongolskoj mastionici u njegovoj ruci, ne kao otac i sin, nego
kao dva radoznala, iskusna starca. Priali smo o teini bronze, stabilnosti mastionice, dubini
njenog vrata, o duini pisaljki starih iluminatora i o tajni crvene boje, iju gustinu je mogao
osjetiti dok je lagano njihao mastionicu stojei ispred mene. Razgovarali smo kako mi u
Istanbulu uopte ne bismo mogli slikati da Mongoli tajnu crvene boje, koju su nauili od
kineskih majstora, nisu prenijeli u Horasan, Buharu i Herat. to smo due razgovarali, kao da
se i zgusnutost vremena mijenjala zajedno s gustinom boje, sati su sve bre prolazili.
Krajikom uma neprestano sam se udio zato se jo uvijek niko ne vraa kui. Prieljkivao
sam da tu teku mastionicu vrati tamo odakle ju je i uzeo.
Kad tvoja knjiga bude zavrena, hoe li oni koji budu vidjeli moja djela znati cijeniti moje
umijee?", upitao je sa starom, nekada uobiajenom radnom oputenou.
Ako jednog dana, uz Alahovu pomo, sretno dovrimo tu knjigu, na preuzvieni padiah
uzee je u ruke i prelistati, i, naravno, krajikom oka najprije prekontrolisati jesu li zlatni
listii upotrijebljeni gdje treba. Zatim e, kao da ita knjigu o ljudskim udima, pogledati svoj
portret i, kao svaki padiah, diviti se ne naem prelijepom crteu, nego vlastitom liku. Ako
nakon toga bude naao malo vremena da pogleda udesne prikaze koje smo, nadahnuti i
istokom i zapadom, oduevljeno slikali ne tedei oi i ne osvrui se na patnje, kakva e to
biti blagodat! Zna da, osim ako se ne dogodi kakvo udo, on nee postavljati pitanja o tome
ko je napravio taj okvir, ija je pozlata ili ko je nacrtao ovog ovjeka i konja i na kraju e
odloiti knjigu u svoju riznicu. Ali, mi emo se, kao i svi drugi talentovani, vratiti iluminaciji
vjerujui da e se jednog dana dogoditi i to udo."
Neko vrijeme smo utjeli. Kao da smo neto strpljivo ekali.
Kada e se to udo dogoditi?", upitao je. Kada e toliki crtei nad kojima smo radili do
sljepoe konano biti shvaeni? Kada e mi iskazati ljubav koju zasluujem, koje mi
zasluujemo?"
Nikada!"

Kako?"
Nikad ti nee dati to to eli", rekao sam. ,,U vremenu koje dolazi razumjee te jo manje."
Ali knjige traju vijekovima", gordo je izjavio, ne vjerujui
potpuno ni samom sebi.
Vjeruj mi, ni kod jednog talijanskog majstora nema tvoje poetinosti, predanosti poslu,
osjeajnosti, istote i sjaja tvojih boja. Ali njihove slike su slinije ivotu, vjernije. Oni ne
slikaju kao da svijet posmatraju sa minareta, zanemarujui perspektivu, ve ga slikaju s ulice,
ako ne tako, onda kao pogled iz prineve sobe, zajedno s njegovim krevetom i jorganom,
stolom, ogledalom, tigrom, kerkom i novcem. Zna, oni naslikaju sve. Ne nasjedam ja na sve
to oni rade. Pokuaj da se svijet doslovno oponaa na slici ini mi se kao omalovaavanje,
vrijeanje. Ipak, te njihove slike naslikane novim stilom imaju takvu privlanost! Sve to oko
vidi oni naslikaju ba onako kako ga vidi. Oni slikaju ono to vide, a mi ono to gledamo.
Kada vidi njihova djela, postane ti ja-sno da jedini nain da ovjekovjei lice do sudnjeg
dana vodi preko franakog stila. A to djeluje tako privlano da Mleani nisu jedini koji trae
da ih tako naslikaju: tu su i krojai, mesari, vojnici, svetenici i trgovci iz svih franakih
zemalja, svi trae da tako budu naslikani. Jer, kada ovjek jednom vidi te slike, odmah poeli
sebe vidjeti takvim, poeli vjerovati da je drugaiji od ostalih, da je jedinstveno, posebno i
neuporedivo bie. Tu mogunost ne prua slikanje ovjeka na nain na koji ga vidi razum,
nego slikanje novim stilom kako ga vidi golo oko. Jednog dana svi e se slikati kao oni. Na
pomen rijei 'slika', svi e misliti na njihov rad. ak e i jadni, glupi kroja koji o slikanju
pojma nema poeljeti da, nakon to na slici ugleda jedinstvene linije svog nosa, povjeruje
kako nije tek neki tamo upljoglavac, nego posebna i jedinstvena linost."
Eh, pa i mi emo onda izraivati takve slike", aljivo ree ubica.
Ne moemo!", odgovorih. Zar nisi od svoje rtve, pokojnog efendi Prefinjenog, nauio
koliko se oni plae da ne postanemo imitatori Mletaka? ak i da se ne plaimo, i da pokuamo
slikati kao oni, sve bi se svelo na isto. Nai stilovi e na kraju iz-umrijeti, nae boje izblijediti.
Nikoga nee interesovati nae knjige, nae iluminacije. Oni koje to bude zanimalo ili nita
nee moi razumjeti, pa e nezadovoljnog izraza lica pitati gdje je tu perspektiva, ili nee
moi da nau knjige. Jer, pored nemara, nae knjige polako e dokrajiti zub vremena i
nedae. Poto u arapskom ljepilu za uvezivanje ima ribe, kosti i meda, a u sjaju za poliranje
stranica mjeavine jaja i kroba, prodrljivi i nametljivi mievi jee ih u slast, dok e ih bijeli
mravi, crvi i nebrojene vrste kukaca ravnomjerno izgrickati i dokrajiti. Povezi e se raspasti,
stranice poispadati, a lopovi, nezainteresovane sluge, djeca i ene koje potpaljuju pe,
hladnokrvno e kidati listove i crtee. Mali prinevi kvarie iluminacije svojim perima,
probijati oi ljudskim likovima, brisati o njih svoje zabaljene nosie i podebljavati rubove
crnom bojom. Oni koji u svemu vide grijeh iarae ih, istrgati, isjei, moda napraviti nove
crtee od njih ili ih koristiti za igru i zabavu. Dok ih majke budu cijepale, smatrajui ih
besramnim, oevi i starija braa samozadovoljavae se nad crteima ena i svravati na njih.
Stranice e se slijepiti jedna za drugu ne samo zbog toga nego i zbog prljavtine, blata, vlage,
loeg ljepila, pljuvake i svakakve neistoe, kao i ostataka hrane na njima. Tamo gdje su se
slijepile, mrlje i fleke od plijesni i prljavtine rascvjetae se poput ireva. Nakon toga kia,
kapljice s krovova to prokinjavaju, poplave i nanosi blata uniti-e nae knjige, naravno,
zajedno s odrpanim, izjedenim, izblije-djelim i neitkim stranicama koje e se zbog vode,
vlage, kukaca i nebrige pretvoriti u kau. Posljednju nedirnutu knjigu, koja e udom izroniti
sa dna nekog udesnog sanduka suhog kao barut, jednog dana progutae plamen nekog
nemilosrdnog poara. Da li postoji u Istanbulu ijedna mahala koja u posljednjih dvadeset
godina nije bar jednom planula i izgorila do zemlje, u kojoj mogle ostati knjige? U ovom
gradu, u kojem poslije svake tri godine nestane vie knjiga i biblioteka nego kad su Mongoli
spalili i razorili Bagdad, koji bi iluminator uopte mogao zamisliti da bi njegova udesna djela
mogla postojati due od sto godina, ili da bi po svojim radovima mogao biti cijenjen i pamen

kao Behzad? Ne samo naa djela nego sve to je vijekovima stvarano na ovom svijetu nestae
u poarima, izjee crvi i upropastiti nemar: irin kako s prozora ponosno posmatra Husreva;
Husrev koji zadivljeno gleda irin koja se kupa na mjeseini, ljupki i njeni pogledi svih
ljubavnika; Rustem kako na dnu jame davi bijelog ejtana; tuno Mednunovo stanje dok, lud
od ljubavi, u pustinji prijateljuje s bijelim tigrom i planinskom kozom; nevjerni pas, uhvaen i
objeen o drvo nakon to je jednu ovcu iz stada koje je uvao poklonio vuici s kojom se
svake noi pario; svi oni ukrasi naslikani s cvijeem, anelima, olistalim granama, pticama i
suzama; svi svirai uda naslikani da bi ukrasili Hafizovu za-gonetnu pjesmu; svi zidni ukrasi
nad kojima su hiljade, desetine hiljada iluminatorskih egrta kvarili svoje oi, a majstori
zauvijek gubili vid; svi stihovi upisani na male ploe okaene iznad vrata i po zidovima, i
skriveni u meusobno isprepletenim okvirima ili usred crtea; skromni potpisi provueni u
dnu zidova, u uglovima, na zabatima, ispod stopala, pod grmovima i izmeu stijena; sve
cvijee koje prekriva jorgane to pokrivaju ljubavnike; sve odrubljene nevjernike glave koje
uz rub strpljivo ekaju na pokojnog djeda naeg padiaha dok on pobjedniki opsjeda
neprijateljsku tvravu; svi topovi, puke i atori ijem si se slikanju i ti kao mladi priklonio i
koji se naziru u pozadini prizora na kojem nevjerniki poslanik ljubi noge pradjeda naeg
padia-ha; svi ejtani - s rogovima i bez njih, kusi i repati, iljatih zuba i otrih kandi; hiljade
ptica raznih vrsta, ukljuujui i mudrog pupavca, razigranog vrapca, nevjestu lunju i
raspjevanog slavuja; mirne make, uznemireni psi i brzi oblaci; mali i ljupki buseni trave to
se ponavljaju na hiljadama crtea, nevjesto osjenane stijene, desetine hiljada stabala
empresa, platana i nara iji je svaki list posebno nacrtan s velikim strpljenjem; saraji i stotine
hiljada njihovih cigala naslikanih po uzoru na saraje iz vremena Timura i aha Tahmaspa,
iako pripadaju priama iz starijih vremena; desetine hiljada melanholinih prineva koji
sluaju muziku prekrasnih djevojaka i mladia to sjede na prekrasom ili-mu prostrtom na
rascvjetanoj livadi, ispod olistalog stabla; sjajni crtei inija i sagova koji svoju savrenost
duguju batinama to su trpjele tokom posljednjih sto pedeset godina i suzama to su lile
hiljade iluminatorskih egrta od Samarkanda do Istanbula; tvoji udesni vrtovi i lunje koje jo
uvijek zanesen crta, tvoji nevjerovatni prizori smrti i rata, tvoji graciozni ahovi u lovu i
plaljive gazele koje isto tako graciozno bjee, tvoji ahovi na sa-mrti, zarobljeni neprijatelji,
tvoji paganski jedrenjaci i neprijateljski gradovi, sve one tvoje blistave mrane noi, koje
svjetlucaju kao da je sama no izala iz tvog kista, zvijezde, empresi slini utvarama i tvoji
prikazi ljubavi i smrti koje si obojio u crveno, sve, sve e nestati..."
Zamahnuvi mastionicom svom snagom me je udario po glavi.
Od siline udarca zateturao sam. Osjetih straan bol koji nikako ne mogu opisati. Kao da je
moj bol na trenutak preplavio cijeli svijet i obojio ga jarkoutom bojom. Iako je veliki dio
mog uma shvatio da mije sve ovo uinjeno namjerno, ipak je, istovremeno s udarcem, ili
moda izazvan njime, drugi, oteeni dio mozga s tunom dobrotom elio rei bezumniku koji
je namjeravao postati moj ubica: Smiluj se, nanosi mi stranu bol tvojom grekom!"
Ponovo me je udario po glavi bronzanom mastionicom.
Sada je i onaj oduzeti dio mog uma shvatio da to nije greka, ve samo ludilo i srdba i kako
bi to, na kraju, mogla biti i moja smrt. Tako sam se uplaio stanja u kojem sam se naao da
sam iz sve snage zapomagao od boli. Da je moj krik naslikan, bio bi potpuno zelen. Shvatio
sam da u nonoj tami i na praznim ulicama niko nee moi ni uti ni vidjeti tu boju, kao ni to
da sam potpuno sam.
Preplaen mojim zapomaganjem zastao je. Na trenutak su nam se oi. U njegovim zjenicama,
uz strah i stid, vidio sam predanost i pomirenost s onim to je uinio. To nije bio iluminator
kojeg sam poznavao, ve jedan meni dalek, zli stranac koji nije poznavao moj jezik. A sve je
to moju sadanju samou produilo u vijekove. Htio sam ga uhvatiti za ruku kao da se
grevito hvatam za ovaj svijet, ali nije pomagalo. Preklinjao sam ga, ili sam bar bio ubijeen
da to inim: Sine, sine, nemoj me ubiti!" inilo se da me uopte ne uje, kao to biva u snu.

Ponovo me je mastionicom udario svom snagom po glavi. Moj razum, moji doivljaji, moje
uspomene, moje oi, sve moje, pretopilo se u strah i potpuno izmijealo. Kako nisam mogao
vidjeti nijednu boju, shvatio sam da su se sve pretvorile u crvenu. Ispostavi se da je crvenilo
za koje sam mislio da je moja krv zapravo mastilo. Crvenilo na njegovim rukama, za koje sam
mislio da je mastilo, bila je moja krv, koja nije prestajala tei.
Koliko mi je nepravedno, okrutno i nemilosrdno izgledalo moje umiranje u tom trenutku. Eto,
do tog mjesta polagano me je dovela moja staraka glava oblivena krvlju. Primijetio sam da
su moja sjeanja potpuno bijela, kao snijeg. Boljela me je glava, probadalo me je u ustima.
Sad u vam opisati svoju smrt. Moda ste ve davno shvatili da smrt nije kraj svega - tu nema
sumnje. Meutim, kao to uostalom i pie u raznim knjigama, nevjerovatno je bolna. Kao da
ne samo moja smrskana lubanja i mozak, nego i svaki dio mog tijela izgara u bolu. Toliko je
teko podnijeti taj neopisivi bol da je jedan dio mog uma nastojao, kao da je to jedini izlaz,
zabora-viti na njega, pokuavajui da utone u prijatan san.
Prije nego to sam umro, sjetio sam se jedne asirske legende koju sam uo negdje na kraju
djetinjstva. Jedan starac, koji je ivio usamljeno, probudi se jednom usred noi i ustane da
popije au vode. au stavi na stoi, kad ono nema svijee koja je ondje stajala. Gdje li je?
Slaba svjetlost probijala se iz sobe. Pratei zrak svjetlosti, vratio se natrag u svoju sobu i u
svom krevetu za-tekne nekog drugog kako lei sa svijeom u ruci. Ko si ti?", upita. Smrt",
ree stranac. Starac utone u tajanstvenu tiinu. Zna-i, dola si", ree kasnije. Da",
zadovoljno ree smrt. Ne", odluno odvrati starac, ti si moj nedosanjani san." Brzo dune u
svijeu u stranevoj ruci i sve nestane u mraku. Starac lee u svoj prazan krevet i zaspi. ivio
je jo dvadeset godina.
Bilo mi je jasno da se to meni nee dogoditi. Jer, jo jednom me je udario mastionicom po
glavi. Osjeao sam toliko intenzivan bol da sam taj udarac jedva mogao osjetiti. I on, i
mastionica i soba koja je krto osvijetljena svijeom poeli su polako bli-jediti i gubiti se u
daljini.
Ipak, jo uvijek sam bio iv. Znao sam po tome to sam se pokuavao uhvatiti za ovaj svijet,
to sam elio potrati i pobjei, mlatarao sam akama i rukama kako bih zatitio svoju
okrvavljenu glavu i lice, i po tome kako sam ga, ini mi se, u jednom tre-nutku ugrizao za
zglob, i kako me je mastionica jo jednom udarila po licu.
Vjerovatno smo se malo rvali, ako se to moe tako nazvati. Bio je veoma snaan i uzrujan i
sruio me je na leda. Koljenima mije pritisnuo ramena i gotovo zakucao za pod, pa mi je,
starom i umiruem, govorio neto vrlo nepristojno, bez imalo potovanja. Ponovo me je
udario mastionicom po glavi, moda i zbog toga to ga nisam mogao ni razumjeti ni sluati,
niti gledati njegove zakrvavljene oi. Njegovo lice, glava i cijela odjea bili su crveni od boje
koja je prskala iz mastionice i, pretpostavljao sam, krvi koja je iz mene tekla.
Tuan jer e posljednje to u vidjeti na ovom svijetu biti taj ovjek, moj neprijatelj, zatvorio
sam oi. Odmah zatim ugledah neko prijatno, njeno svjetlo. Bilo je tako privlano i slatko
kao san koji e mi, kako sam vjerovao, odmah ukloniti bol. U njemu ugledah nekoga. Kao
dijete upitao sam ga: Ko si ti?"
Ja sam Azrael, aneo smrti", rekao je. Ja zavravam ovjekova ovozemaljska putovanja.
Razdvajam djecu od njihovih majki, mueve od ena, ljubavnike jedno od drugog i oeve od njihovih keri. Nijedan smrtnik na
ovom svijetu nee izbjei susret
sa mnom."
Shvativi da je smrt neizbjena, zaplakah.
Plakanje je izazvalo jaku e. S jedne strane, bila je to bol koja ovjeka vodi prema ludilu,
mjesto usplahirenosti i okrutnosti na kojem je moje lice zalila krv. S druge strane bilo je
mjesto na kojem prestaju uurbanost i nepravda, ali je to mjesto bilo strano i zastraujue.
Znao sam da je taj osvijetljeni svijet u koji me Azrael poziva zapravo svijet mrtvih, pa sam se

plaio. A opet, znao sam da neu moi dugo ostati u tom svijetu koji me tjera da kukam i da
se previjam od bolova, i da u toj svijetu strane boli i muke za mene nije ostao nijedan miran
kutak. Da bih mogao ostati na ovom svijetu, trebalo je, ini se, saivjeti se s tom stranom
boli dokle god ivim, a ja za to, u ovim svojim starakim godinama, nisam imao snage.
I tako, neposredno prije svoje smrti, i sam sam htio umrijeti. U istom trenutku saznao sam i
odgovor na pitanje oko kojeg sam cijelog ivota razbijao glavu, a nije ga bilo u knjigama:
kako to da svi ljudi, bez izuzetka, umru? Shvatio sam da je odgovor u toj jednostavnoj elji za
umiranjem i da e me smrt uiniti jo mudrijim.
Ipak, obuzela me je neodlunost onoga koji, prije nego to se uputi na dalek put, ne moe
izdrati, a da jo jednom ne pogleda svoju sobu, svoje stvari i svoju kuu. Panino i s enjom
poelio sam jo jednom, posljednji put, vidjeti svoju ker. To sam tako snano elio da sam
shvatio kako u je moi doekati ako jo neko vrijeme stisnem zube i izdrim bol i sve jau
e.
Tako je ono smrtonosno i prijatno svjetlo na neko vrijeme nestalo pred mojim oima, a moj
um otvorio je svoja vrata glasovima i zvucima svijeta gdje sam leao na samrti. Mogao sam
uti kako moj ubica tumara po sobi, otvara ormar, pretura po mojim papirima i bijesno trai
posljednji crte, a zatim, budui da ga nije uspio nai, pretura moj pribor za boje i uta
sanduke, kutije, mastionice i stoi. Shvatio sam da s vremena na vrijeme jecam i da mi se
stare ruke i umorne noge ponekad udno trzaju. ekao sam.
Bol nije prestajao, bio sam sve edniji, vie nisam mogao stiskati zube. Ali, ekao sam.
Tada mi je palo na pamet da bi se moja ki, kad doe kui, mogla sresti s ubicom, ali na to
nisam htio ni pomiljati. U istom trenutku osjetio sam da je moj ubica izaao iz sobe.
Vjerovatno je naao posljednji crte.
e je bila neizdriva, no svejedno sam ekao. Hajde, keri, lijepa moja ekura, doi! Nije
dola.
Vie nisam imao snage da izdrim bolove. Shvatio sam da u umrijeti ne vidjevi ker. To mi
je palo tako teko da sam htio umrijeti od tuge. I ba tad s moje desne strane pojavi se lice
koje dotad nisam vidio i, smijeei se, prui mi au vode.
Zaboravljajui na sve, pohlepno sam posegnuo za vodom.
On izmakne au i ree: Reci da je Muhamed govorio lai! Odreci se njegove rijei!"
Bio je to ejtan. Nisam odgovorio, nisam se ak ni uplaio. Poto nikada nisam ni vjerovao da
slikanje znai priklanjanje njemu, strpljivo sam ekao. Mislio sam samo na beskrajno
putovanje koje me oekuje i na moju budunost.
Kada mi se u istom trenu priblii aneo svjetlosti kojeg sam maloprije vidio, ejtan nestade.
Jedan dio mog uma znao je da je Azrael taj blistavi aneo koji je otjerao ejtana. Ali njegova
druga buntovna strana podsjeala me je na to da u Knjizi o sudnjem danu pie kako je Azrael
aneo s hiljadu krila koja se ire od istoka do zapada i u svojim rukama dri cijeli svijet.
Dok mi se razum prilino mutio, prie mi aneo okupan zracima svjetlosti i, kao da mi eli
pomoi, kako je Gazali opisao u knjizi Dragocjeni biser, ljupko ree:
Otvori usta da ti dua izae!"
Iz mojih usta nee izii nita osim bismile", odgovorih.
Ali, to je bio posljednji izgovor. Znao sam da se vie ne mogu odupirati, da je doao moj as.
Na trenutak sam se postidio to u svojoj keri, koju vie nikada neu vidjeti, ostaviti svoje
krvavo, runo tijelo u ovom bijednom stanju. Ali, elio sam izai iz ovog svijeta, kao iz
tijesnog odijela.
Otvorio sam usta i kao na slikama koje prikazuju Mirad, Poslanikovo putovanje u posjetu
denetu, odmah je sve prekrilo arenilo obasjano predivnim svjetlom, kao da je iluminirano
zlatnom vodicom. Iz oiju mi je potekla suza boli. Iz plua mi se oteo teak uzdah i sve je
prekrila tajanstvena tiina.

Mogao sam razabrati da mi se dua lagano odvojila od tijela i da se nala u Azraelovoj ruci.
Moja dua, veliine pele, bila je okupana svjetlou, a kako je poela drhtati naputajui
tijelo, i na Azraelovom dlanu podrhtavala je poput ive. Ipak, nisam raz-miljao o tome, nego
o potpuno novom svijetu u koji sam ulazio.
Poslije tolikih bolova, ispunio me je mir, a saznanje da sam umro nije mi nanosilo bol, kako
sam se ranije plaio, ve suprotno, osjetio sam olakanje i odmah shvatio da je moje sadanje
stanje trajno, a da su nemir i tjeskoba koje sam osjeao u ivotu bili prolazni. Sad bi se sve
trebalo nastaviti ovako, dok je svijeta i vijeka, sve do sudnjeg dana, a to me nije inilo ni
zadovoljnim ni nezadovoljnim. Dogaaji koji su me nekad snalazili brzo se smjenjujui jedan
za drugim, rasplinuli su se u beskrajnom prostoru, odvijajui se istovremeno. Kao na onim
irokim crteima na dvije stranice, gdje u svakom uglu aljivi iluminator nacrta neto posebno i nevezano jedno s drugim, tako se i ovdje mnogo toga odvijalo u istom trenutku.

30.
JA, EKURA
Snijeg je padao jako, ulijeui mi kroz veo u oi. Teko sam se probijala kroz vrt prekriven
trulom travom, blatom i slomljenim granama, ali, iziavi na ulicu, pourila sam. Znam,
zanima vas o emu razmiljam. Koliko mogu da se pouzdam u Crnog? Otvoreno u vam rei
da i mene samu veoma interesuje ta mislim. Razumijete, zar ne, u glavi mi je poprilina
zbrka. Ali, upr-kos tome, sad ve sigurno znam da u se, kao i uvijek, baviti kuhanjem,
djecom, ocem i drugim stvarima, moje srce e mi poslije nekog vremena, a da ga ak to ne
moram ni pitati, samo od sebe doapnuti ta je pravo. Sutra jo prije podne znau za koga u
se udati.
Postoji neto to odmah, prije nego to se vratim kui, elim podijeliti s vama. Ne, ne, dragi
moji, zaboravite na veliinu mukosti koju mi je Crni pokazao. Ako elite, o tome moemo
kasnije razgovarati. Ono to zapravo spominjem jeste njegova nestrpljivost. Ne mislim kako
mu se u oima ne ita nita drugo osim poude. Pravo da vam kaem, ak i kad bi i bilo tako,
to nije presudno. Mene zapanjuje njegova nepromiljenost! Dakle, nikako mu ne pada na
pamet da bi time mogao uplaiti i otjerati, da bi mogao prokockati moju ast i ohladiti me, ak
da bi mogao izazvati jo opasnije stvari. Po njegovom tunom pogledu primjeujem koliko
me voli i eli. Ako je ve ekao dvanaest godina, to se ne moe ponaati kako dolikuje i
saekati jo dvanaest dana?
Znate li, osjeam kako sam zaljubljena u tu njegovu nespretnost, u te njegove tune djeake
poglede. To sam osjeala kad sam mogla najvie da se ljutim na njega, a zapravo sam osjeala
saaljenje. Ah, ubogo dijete moje", govorio je glas u meni. Toliko se mnogo mui, a jo si
toliko nespretan!" Imala sam potrebu da ga zatitim, do te mjere da sam mogla i pogrijeiti mogla sam se predati tom deritu.
Mislei na svoju ubogu djecu, pourila sam. Kako se zbog snijega i nadolazeeg sumraka ni
prst pred okom nije vidio, uinilo mi se da neki ovjek poput sablasti ide pravo ka meni te,
duboko pognuvi glavu, pobjegoh.
Uavi kroz dvorina vrata, shvatila sam da se Hajrija i djeca jo nisu vratili. Dobro, veernji
ezan jo nije bio oglaen. Popela sam se uz stepenice. Kua je mirisala na slatko od narande.
Otac je bio u svojoj mranoj sobi. Noge su mi promrzle. Kad sam sa svjetiljkom u ruci ula u
sobu i vidjela otvoren orman i jastuke razbacane po podu, pomislila sam da su evket i Orhan
krivci. Tiina u kui, obina tiina, ipak nije bila uobiajena. Kada sam obukla kunu haljinu,
palo mi je na pamet da sjedim sama u mraku i na trenutak se prepustim matanjima, no tada
tano ispod mene, ne iz kuhinje, nego iz ljetnje iluminatorske radionice, zaulo se neko

lupkanje. Zar je otac siao dolje na ovoj hladnoi? Ipak, ne sjeam se da sam tamo vidjela
svjetlost svjetiljke, pomislih, kad se zau kripa vrata koja iz kamenom poploanog hodnika
vode u avliju. Nakon toga, zauvi zloslutni lave onih nesretnih pasa ba kod dvorinih vrata,
uznemirih se.
Hajrija!", povikala sam, evkete, Orhane!"
Bilo mi je jako hladno. Uputih se ocu, nisam vie razmiljala o Crnom nego o djeci,
smatrajui da na oevom mangalu sigurno ima vatre, pa u sjesti s njim i ugrijati se. U ruci mi
je bila svjetiljka.
Da li sam, prolazei predsobljem, pomislila da na mangal dolje stavim vodu za riblju orbu?
Ula sam u sobu s plavim vratima u kojoj je sve bilo razbacano i ba sam se zapitala ta je to
moj rastreseni otac uinio.
Tada ga ugledah na podu.
Vrisnuh uasnuto. Pa jo nekoliko puta. Potom uutjeh gledajui oevo mrtvo tijelo.
Po tome to utite, po vaoj hladnokrvnosti jasno mi je da ve znate ta se dogodilo u ovoj
sobi. Ako ne ba sve, onda veinu. Sada vas zanima moja reakcija na ono to sam vidjela,
moja osjeanja. Kao to ponekad ine ljudi dok posmatraju neku ilu-minaciju, i vi ete suditi
o bolu junaka koji je prikazan, razmiljajui o tome kako je pria zapravo dola do bolne
take, a zatim, gledajui kako sam ja postupila, s uivanjem ete nastojati da shvatite kako
biste se vi osjeali da ste na mom mjestu i da je va otac ovako ubijen, a ne da shvatite moju
bol.
U redu. Uvee sam se vratila kui i zatekla ubijenog oca. Da, upala sam kosu s glave u oaju.
Da, plakala sam na sav glas. Da, zagrlila sam ga iz sve snage, udiui njegov miris, kao to
sam radila u djetinjstvu. Da, dugo sam drhtala od straha, od bola, od samoe i guila se. Da,
nisam mogla povjerovati u ono to vidim i preklinjala sam Alaha da otac ustane i da, kao i
obino, spokojno sjedne u svoj oak, medu knjige. Ustani, oe, ustani, nemoj umrijeti, hajde,
oe, ustani! Ali, njegova krvava glava bila je smrskana. Vie me je uplaila mrnja koja je
tako unitila sobu i sve stvari u njoj, nego oevi iscijepani papiri i knjige, polomljena i
razbacana postolja, kompleti boja i posude, divljako cijepanje mindera na kojem je sjedio,
stalaka za itanje, drvenih tabli za pisanje, vie nego injenica da je sve bilo potpuno
isprevrtano. Nisam vie plakala. Dok su dva ovjeka prolazila sporednom ulicom,
razgovarajui i smijui se u mraku, ja sam u glavi ula beskrajnu tiinu ovoga svijeta i rukama
brisala suze s lica. Dugo sam razmiljala o djeci i o naem ivotu.
Oslunula sam tiinu. Potrala sam. Uhvatila sam oca za noge i, vukui ga i teglei, izvukla u
predsoblje. Tamo kao da je oteao iz nekog razloga, ali sam ga, ne obazirui se, poela vui
niz stepenice. Kad mi je nasred stepenica ponestalo snage, sjela sam. Moda sam htjela i
zaplakati, ali zbog nekakvog lupanja pomislila sam da su stigli Hajrija i djeca, te sam ponovo
zgrabila oeve noge, stisnula ih pod pazuh i spustila se dolje, ovoga puta jo bre. Glava mog
dragog oca bila je tako smrskana i krvava da je, svaki put kad god bi udarila o basamake,
isputala zvuk kao cijeenje mokre krpe. Njegovo, iz neznanog razloga, olakalo tijelo
okrenula sam prema dolje i, vukui ga po kamenoj avliji, u nekoliko koraka stigla do Ijetnje
slikarske radionice pored tale i ula. Da bih vidjela unutranjost potpuno mrane sobe,
otrala sam do kuhinjskog ognjita. Kada sam se vratila, pri svjetlosti svijee koju sam drala
u ruci, vidjela sam da je i iluminatorska radionica bila ispreturana. U trenutku sam zanijemila.
Ko je to bio, dragi Boe, ko?
Mozak mi je ubrzano radio, preispitivala sam mnogo toga. Ostavila sam oca u ispreturanoj
sobi ija sam vrata dobro zatvorila. Iz kuhinje sam uzela vedro, napunila ga vodom iz bunara,
popela se uz stepenice i pri svjetlosti svjetiljke oprala krvave tragove u predsoblju, a zatim i
na stepenicama. Sve sam veoma brzo uradila. Potom sam se popela u svoju sobu, skinula
krvavu odjeu i obukla istu. Ba u trenutku kad sam htjela ui u oevu sobu s vjedrom i

krpom u ruci, ula sam kako se otvara kapija. Utom se zau i veernji ezan. Sakupila sam svu
snagu koju sam imala i doekala ih na vrhu stepenita sa svjetiljkom u ruci.
Mama, stigli smo!", ree Orhan.
Hajrija! ta vas je zadralo?", prosiktala sam.
Ali, mama, stigli smo do ezana...", rekao je evket.
uti! Djed vam je bolestan, spava."
Bolestan?", upitala je Hajrija odozdo. U mojoj utnji osjetila je bijes. Gospoo ekura,
ekali smo kod Koste. Kad je riba stigla, ne gubei vrijeme, nabrali smo lovor. Kupila sam
djeci suhe smokve i osuene drenjine."
Poeljela sam da siem i apatom ukorim Hajriju, no pomislila sam da e svjetiljka u mojoj
ruci osvijetliti mokre stepenice dok budem silazila, a uz to i kapljice krvi koje u brzini nisam
stigla obrisati. Djeca su se tapkajui popela uz stepenice i izula se.
Pssst!", rekoh, gurajui ih u nau sobu. Ne tamo, djed spava."
Hou u sobu s plavim vratima, do mangala", rekao je evket. Neu u djedovu sobu."
Va djed je tamo zaspao", rekoh apatom.
Ipak, vidjela sam da se na trenutak kolebaju. Uite u svoju sobu", rekla sam, da i u vas ne bi
uli dini koji su uli u djeda i uinili ga bolesnim." Obojicu sam uzela za ruke i ugurala u
nau sobu, u kojoj smo spavali zagrljeni. Priajte ta ste do ovog do-ba radili na ulici?"
Vidjeli smo arapske prosjake", rekao je evket.
Gdje? lesu li imali zastavu?", upitala sam ga.
Na uzbrdici. Dali su Hajriji limun. Ona im je dala novac. Bili su skroz pokriveni snijegom."
1 ta jo?"
Na trgu su strijelama gaali metu." Po ovom snijegu?", upitala sam.
Majko, hladno mi je", rekao je evket. Idem u sobu s plavim vratima."
Iz ove sobe nee izlaziti", rekla sam. Inae ete umrijeti. Ja u vam sada donijeti mangal."
,,A zato emo umrijeti?", upitao je evket.
Neto u vam ispriati", rekoh. Ali, to nikome ne smijete rei, jasno?" Obeali su. Dok ste
bili na ulici, ovamo je doao pot-puno bijeli mrtvac iz neke daleke zemlje. Razgovarao je s
vaim djedom. To je bio din." Pitali su odakle je doao din. ,,S druge strane rijeke", rekla
sam. Odande gdje je tata?", upitao je evket. Da, odatle", odgovorila sam. Doao je da vidi
slike u knjigama vaeg djeda. Grenik koji vidi te slike, kau, odmah umire."
Zavlada tiina.
Idem sad dolje kod Hajrije", rekla sam. Donijeu i mangal i posluavnik s jelom. Da niste
izali iz sobe, umrijeete. Jer, din je jo uvijek u kui."
Mama, mama, nemoj ii!", rekao je Orhan.
Okrenula sam se evketu: Ti odgovara za svog brata", rekoh. Ako izaete, a din vas ne
dohvati, ja u vas ubiti." Napravila sam prijetei izraz lica, koji pravim prije nego to ih
oama-rim. Sad se pomolite da va bolesni djed ne umre! Ako budete dobri, Alah e usliiti
vae molitve. I niko vas nee do taci." Poeli su se moliti, ne predajui se previe tome. Sila
sam u kuhinju.
Neko je oborio teglu slatka od narande", rekla je Hajrija. Rekla bih maka, ali ona nije
toliko snana, a pas i ne ulazi..."
Odjednom vidje uas na mom licu i zastade: Neto nije u redu?", upita. ta se dogodilo? Da
se nije neto dogodilo tvom gospodinu ocu?"
Mrtav je."
Vrisnula je. No i glavica luka koje je drala u ruci tako snano udarie o dasku da je
isjeckana riba odskoila. Ponovo je vri-snula. U istom trenutku obje smo shvatile da krv na
njenoj ruci nije od ribe, nego iz njenog kaiprsta koji je posjekla kada je prvi put vrisnula.
Potrala sam uz stepenice, dok sam u suprotnoj sobi traila komad platna, ula sam kako iz
sobe u kojoj su djeaci dopire vriska i galama. S komadom isparane tkanine uoh u sobu.

evket se popeo na Orhana i davio ga, pritiui koljenima njegova ramena.

to radite?!", povikala sam iz sveg glasa.
Orhan je htio da izae iz sobe", ree evket.
To je la", ree Orhan. evket je otvorio vrata, rekao sam mu da ne izlazi!" Zaplakao je.
Ako se ne budete utiali, obojicu u vas ubiti."
Mama, nemoj da ide!", rekao je Orhan.
Dolje smo zamotale Hajrijin prst i zaustavile krvarenje. Kad sam joj rekla da otac nije umro
prirodnom smru, uplaila se i pomolila Alahu da nas sauva i zatiti. Plakala je gledajui
posjeeni prst. Da li je voljela moga oca toliko koliko je plakala, briui oi, ili je plakala onoliko koliko ga je voljela? Htjela je da se popne gore da ga vidi.
Nije gore", rekla sam. ,,U stranjoj sobi."
Pogledala me je ne vjerujui. Ali, kad je shvatila da nemam snage da ga opet vidim, nije
mogla da savlada svoju radoznalost i elju da doivi strah. Uzela je svjetiljku i otila. Sa ulaza
u kuhinju gdje sam bila, vidjela sam kako je napravila etiri-pet koraka po poploanoj avliji,
sa strahopotovanjem i zebnjom lagano je odgurnula vrata sobe i pri svjetlosti svjetiljke u ruci
pogledala unutra. Najprije ga nije vidjela pa je podigla svjetiljku jo vie pokuavajui
osvijetliti sve uglove velike sobe.
Zatim viknu: Ah!" Ugledala ga je tamo gdje sam ga ostavila, pokraj vrata. Nepomino je
posmatrala. Njena sjenka na kamenom tlu i na zidu tale nimalo se nije pomjerila. Dok je
gledala, zamiljala sam ta vidi. Kad se vratila, nije plakala. Obradovala sam se kada sam
vidjela da je toliko pribrana da moe zapamtiti ono to u joj rei.
Sluaj me sad, Hajrija", rekla sam. Govorila sam maui noem za ribu kojeg je moja ruka
nekontrolisano zgrabila. 1 gornji sprat je potpuno ispreturan. Taj dumanin, ejtan, ulazio je i
tamo i sve polomio, proeljao je svaki oak. Tamo je smrskao glavu i lice mog oca, ubio ga.
Da ga djeca ne vide, i prije svega da se i ti ne bi plaila, odnijela sam oca dolje. I ja sam
poslije vas izala iz kue. Otac je bio sam."
Nisam znala", rekla je drsko. Gdje si bila?"
utala sam, htjela sam da ona to primijeti.
Bila sam s Crnim", rekoh zatim. Crni i ja smo se nali u kui objeenog Jevrejina. Ali, to ne
smije nikome rei. Nikome ne smije rei ni da je moj otac ubijen."
Ko ga je ubio?"
Da li je zaista bila toliko glupa ili se tako ponaala da bi me pritegla?
Da znam, ne bih krila da je mrtav", rekla sam. Ne znam. Da li ti zna?"
Otkud bih znala?", odgovorila je. 1 ta emo sad?"
Ponaaj se kao da se nita nije dogodilo", rekla sam. Dolo mi je da zapomaem iz sveg
glasa, ali sam utjela. utjele smo obje.
Dosta kasnije rekoh joj: Ostavi sad ribu. Odmah postavi djeci jelo."
Kad je, jadikujui, zaplakala, primakla sam je sebi, snano smo se zagrlile. Milovala sam je,
saalijevajui na trenutak ne samo sebe i djecu, ve sve nas. S druge strane, pak, to sam se
vie privijala uz nju, sve vie sam sumnjala. Poznato vam je da sam Hajriju i djecu udaljila iz
kue, no to je bilo s drugom namjerom, a dogaaji su kasnije ili jedan za drugim... Ali, zna li
to Hajrija? Kad joj to govorim, da li shvata i da li e shvatiti? Istovremeno e i shvatiti i
posumnjati. Stegla sam je jo vre, ali kad mi je palo na pamet da bi ona zbog iskustva
jedne robinje mogla pomisliti da to radim kako bih sakrila sopstvenu podvalu, uinilo mi se
kao da je obmanjujem. Dok su ovdje ubijali oca, ja sam se nala sa Crnim i vodila ljubav s
njim. Kad bi Hajrija tako razmiljala, ne bih se osjeala toliko krivom, ali znam - i vi tako
mislite. Priznajte da mislite kako krijem neto od vas. Ba sam jadna! Nesretna sam! I kad
sam poela plakati, zaplakala je i Hajrija, pa smo se ponovo zagrlile.
Dok smo jeli u gornjoj sobi, ja sam se pravila da jedem. Izgovarajui se da hou obii djeda, s
vremena na vrijeme izlazila sam napolje i plakala. Kad su djeca poslije jela otila na spavanje,

bila su veoma uznemirena i privila su se uz mene. Dugo nisu mogla zaspati zbog straha od
dina, pa su se neprestano trzala govorei: Neto kripi, da li si uo?" Kako bi se umirili i
zaspali, obeala sam da u im ispriati jednu ljubavnu priu. Poznato vam je da u mraku rijei
dobijaju krila.
Majko, nee se ni za koga udati, zar ne?", pitao je evket.
Sluaj", rekla sam. Bio jednom jedan princ koji se izdaleka zaljubio u jednu prelijepu
djevojku. Ali, kako je to mogue? Vidio je sliku te ljepotice nad ljepoticama prije nego nju
samu, eto tako."
Kao u doba nesree i tuge, i ovog puta ispriala sam svoju bajku ne onako kako sam je
nauila, nego onako kako mi je u tom trenutku dua htjela. Moja pripovijest, ukraena svime
to mi je lealo na srcu, uspomenama i patnjama, bila je kao neka vrsta tu-nog veza koji je
podsjeao na nesreu to je i mene zadesila.
Nakon to su djeaci zaspali, izala sam iz tople postelje i sa Hajrijom pospremila stvari koje
je onaj prokletnik svuda razbacao. Dok su nam kroz ruke jedna za drugom prolazile razne
stvari: razbijeni sanduci, pocijepane knjige i platna, pobacane i po-razbijane oljice za kavu,
grnarija, teglice i mastionice, raskomadani stalak za knjige, kutije za boje, papiri i listovi
knjige, iskida-ni i baeni s mrnjom i gnuanjem, jedna od nas dvije bi povremeno prekidala
posao i plakala. Kao da smo vie tugovale zbog ispreturanih soba i razbacanih stvari, zbog
divljakog nasrtaja na nau intimu, nego zbog smrti moga oca. Ljudi kojima umre ne-ko koga
su voljeli razvijaju sposobnost koju znam iz linog iskustva: trude se da sve u kui i dalje ide
svojim starim tokom, tjee-i se time, laui sebe da zavjese, prekrivai, dnevna svjetlost
izgledaju kao i prije, te povremeno ne vjeruju da im je Azrael, an-eo smrti, uzeo voljenu
osobu. Saznanje da je kua, o kojoj je moj otac strpljivo i s ljubavlju brinuo i ija je vrata i
kutke brino ukrasio, bila tako nemilosrdno ispreturana, nije nam pruala takvu utjehu i
iluziju, ak nas je i plaila jer nas je podsjeala na okrutnost tog prokletnika, dehenema
dostojnog.
Na moj zahtjev sile smo u prizemlje, nasule svjee vode iz bunara i uzele abdest. Dok smo iz
Kurana asnog u heratskom povezu, ocu najdraem, uile suru Alilmran, koju je moj dragi
pokojni otac najvie volio zato to u isto vrijeme govori i o nadi i o smrti, obje smo, uplaene,
na trenutak ule kripu dvorinih vrata, ali poslije toga nita se nije dogodilo. U pono smo
provjerile rezu na dvorinim vratima, poduprijevi ih loncem bosiljka koji je moj otac u
proljetnjim jutrima sam zalivao bunarskom vodom, i ule u kuu. Na tren nam se uinilo da
nae sjenke, izduene pod svjetlou svjetiljke, pripadaju nekom drugom. Kad sam prala
oevo krvavo lice, smatrajui da mi ne preostaje nita drugo nego da se ponaam kao da je
umro prirodnom smru, i dok smo ga u mrtvoj tiini presvlaile (Prui mi njegovu ruku",
proaputala je Hajrija), osjetile smo uas.
Nakon to smo skinule oevu krvavu odjeu i donje rublje, zaprepastila nas je i zadivila jasna
bjeliasta boja njegovog tijela pri svjetlosti svijee koja ga je u mranoj sobi obasjavala, iako
smo jo uvijek s vremena na vrijeme drhtale, plaei se jo vee Prijetnje, nimalo se nismo
ustruavale da pogledamo oevo oprueno, golo tijelo, prekriveno starakim pjegama i
ranama.
Kad je Hajrija otila da uzme njegovo donje rublje i zelenu svilenu koulju, nisam se mogla
savladati da u jednom trenu ne po-gledam stidno mjesto jadnog oca, ali sam se jako postidjela
svog postupka. Poto smo mu obukle istu odjeu i paljivo obrisale krv s njegovog vrata, lica
i kose, zagrlila sam ga svom snagom, uronila lice u njegovu kosu, udisala njen miris punim
pluima i dugo, dugo plakala.
Onima koji me smatraju nesavjesnom i krivom, rei u odmah da sam zaplakala jo dva puta:
prvi put kada sam, spremajui gornju sobu kako djeca ne bi primijetila ta se dogodilo,
oslunula morsku koljku, kao to sam inila u djetinjstvu, primijetila sam da je huk mora

skoro nestao, a drugi put kad sam vidjela da je pocijepan i minder od crvene kadife, koji je
gotovo srastao sa oevom zadnjicom jer je na njemu sjedio posljednjih dvadeset godina.
Nakon to je svaka stvar u kui vraena na svoje mjesto, osim onih koje se nisu mogle
popraviti, otro sam odbila Hajri-jinu elju da te noi svoj leaj prebaci u nau sobu. Da
djeca ujutro ne posumnjaju", rekla sam joj. Istini za volju, uinila sam to da bih ostala nasamo
s njima i zato to sam eljela da kaznim Hajriju. Poto sam se uvukla u postelju, dugo nisam
mogla zaspati. Ne zbog toga to sam razmiljala o uasu koji se dogodio, ve zato to sam
razmiljala o tome kakve bi mi se nevolje jo mogle dogoditi.

31.
ZOVEM SE CRVENA
Kada je Firdusi, pisac ahname, doao u Gaznu, gdje su ga dvorski pjesnici aha Mahmuda
doekali s omalovaavanjem govorei da je provincijalac, gdje je, kao od ale, izbacio
posljednji stih katrena ija su se prva tri stiha zavravala jako tekom ri-mom, a koji niko
drugi nije mogao dovriti, bila sam prisutna, tu, na Firdusijevom kaftanu. Poto je Rustem,
legendarni junak
ahname, otiao u daleke zemlje tragajui za izgubljenim konjem, bila sam na njegovom
tobolcu; bila sam u mlazovima krvi koja je lila kad je posjekao legendarnog diva svojom
udesnom sabljom; kad je proveo vatrenu no s ljepoticom, kerkom aha koji ga je ugostio,
bila sam u naborima njihovog arava. Bila sam svugdje i svugdje sam. Bila sam prisutna i
kad je izdajnik Tur odsijecao glavu svoga brata Irea, kada su se legendarne vojske, lijepe kao
san, suoavale u stepi, u svjetlucanju krvi koja je, zbog sunanice, uporno tekla iz lijepog
Aleksandrovog nosa. Bila sam na haljini ljepotice koju je sasanidski ah Behram Gur posjetio
u utorak i u iju se sliku zaljubio; onaj Behram Gur koji je, svaki put pod kupolom druge boje,
po jednu no u nedjelji provodio s nekom od ljepotica koje su dolazile iz razliitih krajeva
svijeta, i koji je sluao njihove prie; bila sam i na svakom dijelu Husrevove odjee od krune
do kaftana, kada se, ugledavi sliku, zaljubio u irin. Viena sam na zastavama vojski koje
opsjedaju utvrde, na stolnjacima, na barunastim kaftanima poklisara koji ljube carske noge; i
tamo gdje je nacrtana sablja o kojoj djeca zadivljeno sluaju prie. Nanesena tankim
kistovima lijepih egrta na debele listove papira iz Indije i Buhare, pod budnim okom
majstora iluminacije, predstavljala sam kovege iz Uaka, zidne ornamente, koulje na lijepim
ali skromnim enama koje kroz pritvorene prozore pogledavaju na ulicu, krijeste pijetlova
koji se bore, ambroziju i nektar mitskih zemalja, usta ejtana, tanku liniju na okvirima,
upletene vezove na atorima, cvijee vidljivo golim okom, koje iluminator slika samo radi
svog uivanja, oi od vianja na ptijim figurama od eera, arape pastira, svitanja koja
nastaju iz predaja, zatim tijela i rane hiljada, desetina hiljada ratnika, vladara, ljubavnika.
Uivam kad bojim ratne prizore, na kojima krv cvjeta kao cvijee, na kaf-tan najboljeg
pjesnika koji s lijepim mladiima uiva u prirodi ispijajui vino i sluajui muziku, na krila
anela, na enske usne, na rane i krvave odsjeene glave.
ujem da me pitate ta znai biti neka boja.
Boja je dodir oka, muzika za gluhe, rije u tami. S obzirom na to da desetinama hiljada godina
oslukujem govor dua, to se kao brujanje vjetra prenosi iz knjige u knjigu, iz mjesta u mje
sto, rei u da moj dodir lii na dodir anela. Jedan dio men obraa se vaim oima; on je
moja ozbiljna strana. Jedan dio me ne prolijee zrakom noen vaim pogledima. To je moja
vesel strana.
Sretna sam to sam crvena! Gorim, snana sam, znam da me primjeuju i da mi se ni vi ne
moete suprotstaviti.

Bez sumnje, po meni se prefinjenost postie iskljuivo od-lunou i voljom, a nipoto

slabou i nemoi. Istiem se. Nj druge boje, ni sjene, ni gomila, ni samoa ne mogu da me
uplae. Divno je kad povrinu koja me oekuje ispunim svojim pobjednikim plamenom!
Gdje god se ja razlijem, tu svjetlucaju oi bujaju strasti, podiu se obrve, srce se uznemiri.
Pogledajte me -lijepo je ivjeti! Gledajte me - lijepo je moi vidjeti! ivjeti znai vidjeti.
Pojavljujem se svugdje. ivot poinje sa mnom, meni se sve vraa, vjerujte mi.
S mirom posluajte kako sam postala tako udesna crvena boja. Jedan majstor iluminacije koji
se razumije u boje u avanu je runo dobro izgnjeio najprobranije osuene crvene ui, pristigle
iz najtoplijih krajeva Indije; zatim je izmjerio pet drahmi tog pra-ha, jednu drahmu sapunjae i
jednu drahmu lotosovog korijena. Nasuo je tri oke vode u lonac i prokuvao sapunjau. Nakon
toga je dodao korijen lotosa u vodu i promijeao kako treba. Ostavio je da se smjesa krka
onoliko dugo za koliko se moe popiti do-bra kafa. Dok je pio kafu, u meni je raslo
nestrpljenje kao kod djeteta koje treba da se rodi. Poto mu je kafa razbistrila um i otvorila
oi, ubacio je crveni prah u lonac i dobro promijeao smjesu tankim i istim tapiem kojeg je
samo za to koristio. Morala sam postati istinska crvena boja, ali moja gustina je veoma vana:
voda ne smije da vri ni predugo, ni prekratko. Vrh tapia zamoio je u smjesu i palcem
(ostali prsti nipoto nisu odgovarali) nanio na kaiprst. Oh, kako je lijepo biti crvena boja!
Zaas sam mu obojila nokat u crveno, a da se nisam, kao voda, razlila po ivicama. Gustina mi
je bila dobra, ali u meni je bilo taloga. Sklonio je lonac sa vatre i procijedio me kroz
besprijekorno istu tkaninu, pa sam postala jo istija. Zatim me je vratio na vatru, pustio jo
dvaput da prokljuam i zapjenim, dodao neto is-tucane stipse i ostavio me da se hladim.
I poslije nekoliko dana ja sam, ne mijeajui se ni sa im dru-gim, stajala u loncu, na istom
mjestu. Srce mi se stezalo jer sam sarno stajala tamo, iako sam izgarala od elje da budem
nanesena na sve stranice, na sve to postoji, svugdje. U toj tiini razmi-ljala sam o tome ta
znai biti crvena boja.
U jednom persijskom gradu prisustvovala sam razgovoru dvojice slijepih iluminatora dok me
je egrt etkicom nanosio na are prekrivaa na sedlu konja kojeg je jedan od te dvojice
majstora nacrtao po sjeanju.
Svima nama, koji cijeli svoj slikarski ivot provedemo radei ushieno i s vjerom, i na kraju,
naravno, oslijepimo zbog toga, poznato je i sjeamo se kakva je crvena boja, kakav je to
osjeaj", rekao je onaj koji je nacrtao konja. Ipak, da smo slijepi od roenja, kako bismo
mogli shvatiti ta predstavlja crvena boja koju nanosi na lijepi egrt?"
Dobro pitanje", odgovorio je drugi. No, boje se ne mogu shvatiti, njih treba osjetiti."
Objasnite nekome ko nikad nije doivio osjeaj crvenog kakva je to boja, potovani
majstore."
Ako bismo je promijeali vrhom prsta, osjetili bismo je kao neto izmeu eljeza i bakra.
Kada bismo stavili kap na dlan, opekla bi nas. Ako je probamo jezikom, bila bi jaka kao
presolje-no meso. Kad bismo je stavili u usta, ispunila bi ih u potpunosti. Kad bismo je
pomirisali, mirisala bi na konja. Da mirie kao cvijet, liila bi na kamilicu, a ne na crvenu
ruu."
Tada, prije sto deset godina, kada franako slikarstvo nije bilo realna opasnost koja je mogla
da zaara ahove, legendarnim velikim majstorima koji su vjerovali u svoj stil kao i u samoga
Alaha, izraz nepotovanja i neiskustva bio je taj to franaki maj-stori upotrebljavaju razliite
nijanse crvene boje za svaku ranu od maa, ak i za najobiniju ohu, pa su se tome smijali.
Prialo se da samo neiskusan i nesavjestan iluminator moe upotrebljavati razliite nijanse
crvene boje kako bi oslikao isti crveni kaftan. Lose su se izgovarali da time ele prikazati
sjenke. Postoji samo jedna crvena boja i jedino u nju treba vjerovati.
Koje je znaenje te crvene boje?", upitao je ponovo majstor koji je po sjeanju nacrtao konja.
Znaenje boja jeste to to su tu, ispred nas, to ih vidimo" odgovori drugi majstor. Onome
ko ne vidi nemogue je objasniti ta je crveno."

Ali sa eljom da ponite postojanje Alaha, jeretici, bogohul-nici i nevjernici priaju da se on

ne ukazuje", ree majstor koji je nacrtao konja.
Ipak, ukazuje se onome koji vidi", dodao je drugi majstor. Kuran asni kae da nikad ne
mogu biti isti onaj koji vidi i onaj koji ne vidi."
Lijepi egrt me je lagano nanosio na are prekrivaa na sedlu konja. Postavljanje moje
sopstvene punoe, moje snage i svjeine na crno-bijelu podlogu nekog lijepog crtea jeste
takav osjeaj da se vrpoljim od sree dok me etkica od maje dlake razmazuje po hartiji. I
tako, dok bojim, kao da govorim svijetu: Budi!", i kao da svijet postoji zahvaljujui mojoj
crvenoj boji krvi. Iako to po-rie onaj koji ne vidi, ja postojim na svakom mjestu.

32.
JA, EKURA
Ustala sam ujutro prije nego to su se probudili djeaci. Napisala sam pisamce Crnom da
odmah doe u kuu objeenog Je-vrejina i gurnula ga Hajriji u ruke da ga brzo trei odnese
kod Ester. Iako me je Hajrija, dok je uzimala pismo, plaei se onoga to bi nam se moglo
dogoditi, tada odvano, sigurna u sebe, pogledala pravo u oi, ja sam joj, ipak, sa
novosteenim samopou-zdanjem uzvratila pogled jer vie nije bilo oca kojeg bih se plaila.
Tako sam joj stavila do znanja pravila ponaanja koja e od sa-da biti medu nama. Priznau
vam sada da sam u posljednje dvije godine brinula da bi Hajrija mogla dobiti dijete s mojim
ocem i zaboraviti da je robinja, izigravajui gospodu. Prije nego to su se djeaci probudili,
otila sam do svog jadnog oca i s potova-njem poljubila njegovu ruku, hladnu kao kamen, a
opet udesno meku. Sklonila sam oeve cipele, turban, ljubiasti kaftan, a kad su se djeaci
probudili, rekla sam im da je djed prizdravio i da je ranom zorom otiao do Mustafa-pae.
Dok je Hajrija, poslije jutarnje etnje, postavljala doruak servirajui i jedan jo uvijek jestivi
dio slatka od narande na sredinu trpeze, ja sam razmiljala o Ester, koja ba u tom trenu kuca
na njegova vrata. Snijeg je stao. Sunce je zasijalo.
Kada sam ula u vrt objeenog Jevrejina, sve je bilo isto: ledenice su visile sa streha, sa
prozorskih okvira, otapajui se brzo, a vrt, koji se osjeao na bu i trulo lie, edno je upijao
sunce. Crni me je ekao tamo gdje sam ga vidjela sino (iako mi je djelovalo kao da se
dogodilo prije nekoliko sedmica). Podigla sam veo i rekla:
Raduj se ako eli. Izmeu nas dvoje nikada vie nee biti prigovora, protivljenja i sumnji
mog oca. Dok si me sino na ovome mjestu pokuao obljubiti, neki prokletnik uvukao se u
nau praznu kuu i ubio mog oca."
Sigurno vas vie od njegove reakcije interesuje zato sam govorila tako nadmeno i sa
distancom. Ni sama ne znam pravi od-govor. Moda zato to sam se bojala da u zaplakati i
da e me Crni zagrliti, pa u mu se pribliiti bre nego to sam smatrala da treba.
Kua nam je u neredu i mnogo toga je polomljeno, vjero-vatno su ga na to naveli bijes i
gnuanje. Nikako ne mislim da je prokletnik uradio sve to je namjeravao i da e se na tome
zadrati. Ukrao je posljednji crte iz oeve knjige. elim da zatiti od njega mene, sve nas,
knjigu mog oca. Kako e to uiniti, iz koje blizine, to je pitanje."
Poelio je da neto kae, ali sam ga, kao da to uvijek inim, sprijeila pogledom.
Poslije oeve smrti, prema kadiji, moji staratelji su moj mu i njegova porodica. Po
kadijinom tumaenju, moj mu je jo uvijek iv, tako je bilo i prije nego to je otac ubijen.
Moj djever, u odsutnosti svog starijeg brata, pokuao me je iskoristiti. Ta njegova
nesmotrenost i nesposobnost pokolebali su mog svekra, Pa sam mogla to iskoristiti i vratiti se
kod oca, ali nisam proglaena udovicom. Dakle, s obzirom na to da je moj otac umro i da
nemam brae, nikome ne pripadam. Moji staratelji, bez sumnje, mogu biti moj djever i moj

svekar. Zna da su oni dali sve od sebe da me vrate nazad, u svoju kuu, i da su htjeli ucijeniti
mog oca i uplaiti me svojim prijetnjama. Kad se prouje da je otac mrtav, uinie sve da me
vrate. Poto ja ne elim da se vratim u tu kuu, krijem da je otac mrtav. Moda uzalud krijem.
Jer, moda su oni krivci za sve ovo."
U tom trenutku snop svjetlosti, koji se kroz polomljene kapke i rupiaste prozore kue
objeena Jevrejina graciozno uvukao u sobu, razdvojio je mene i Crnog, osvjetljavajui
nakupljenu prainu.
Ne krijem oevu smrt samo zbog toga", rekla sam, gledajui u njegove oi, sretna to me u
tome trenutku posmatraju vie s panjom nego s ljubavlju. Plaim se da ne mogu dokazati
gdje sam bila kada je otac ubijen. Plaim se da je Hajrija, ak i ako njeno svjedoenje ne bude
imalo veliku vanost, dio zavjere protiv mene, ako ne protiv mene, onda svakako protiv oeve
knjige. Poto nemam pravog staratelja kome pripadam, pretpostavljam da e mi objavljivanje
oeve smrti, ak i ako ubijedim kadiju da prihvati injenicu da se dogodio zloin, kasnije
stvoriti probleme, samo zbog razloga koje sam ti ve rekla. Hajrija, na primjer, moda zna da
otac nije htio da se udam za tebe."
Zar tvoj otac nije elio da se uda za mene?", upitao je Crni.
Nije, jer, kao to zna, plaio se da e me odvesti daleko od njega. Poto mu sada ne moe
to uiniti, u ovoj situaciji jadni otac ni na koji nain ne bi se mogao protiviti naem braku.
Ima li neto protiv?"
Ne, draga moja!"
Dobro. Moj staratelj nee traiti od tebe ni novac, ni zlatnike. Molim te da mi oprosti moje
nedolino ponaanje, zbog toga to u svoje ime govorim o uslovima udaje. Ali postoje jo
neki uslovi koje sam, naalost, prisiljena sada spomenuti."
Dobro", rekao je Crni tonom koji se izvinjavao zbog svoje utnje jer nakon toga dugo nisam
progovorila ni rije.
Prvo", poela sam, zaklee se pred dva svjedoka da e se na brak smatrati razvedenim i da
e me, i nakon razvoda, doi-votno izdravati ako se prema meni bude ponaao
nepodnoljivo loe ili dovede jo jednu enu pored mene. Drugo, zaklee se pred dva
svjedoka da e se na brak smatrati ponitenim ako iz bilo kog razloga napusti kuu i ne
vrati se vie od est mjeseci, kao i da e me nakon razvoda izdravati. Tree, poslije enidbe
preselie se u moju kuu, ali dok ne pronau zlikovca koji mi je ubio oca, ili ga ti sam ne
pronae - elim da ga muim vlastitim rukama! - i dok svojim umijeem i trudom ne zavri
knjigu naeg padiaha i sveano mu je preda, nee dijeliti istu postelju sa mnom. etvrto,
moje sinove, koji e tu postelju dijeliti sa mnom, voljee kao da su tvoji." ,,U redu!"
Dobro. Ako ovom brzinom budemo rijeili sve probleme pred nama, brzo emo dospjeti do
braka."
Do braka da, ali ne i do iste postelje."
Sve poinje brakom", rekoh. Hajde da prvo to rijeimo. Ljubav e uslijediti nakon sklapanja
braka. Ne zaboravi da ljubav koja se rasplamsa prije braka, u braku zgasne i od nje ostane
prazno, tuno zgarite. I ona ljubav koja se rodi u braku isto tako moe prestati, ali je zamijeni
srea. Uprkos tome, neke brzoplete budale zaljube se prije braka i sagore svu ljubav. Zato?
Zato to je za njih ljubav najvei cilj u ivotu."
,,A ta je po tebi pravi cilj?"
To je srea. I ljubav i brak su sredstva kojima se do nje stie, kao i mu, dom, djeca, knjiga.
Zar nije ak i moja trenutna si-tuacija - mu nestao, otac mrtav - ljepa od tvoje isprazne
usamljenosti? Umrla bih da nemam sinove s kojima cijeli dan pro-vodim smijui se i
svaajui se. Poto i duom i tijelom prieljkuje da provede ovu no pod istim krovom, ako
ne u istoj po-stelji sa mnom, onda s tijelom mog oca i s mojom nemirnom djecom, paljivo
sluaj ta u ti rei."
Sluam."

Postoje razni naini da se razvedem. Lani svjedoci mogu potvrditi da me se mu prije

polaska u ratni pohod uslovno odrekao, na primjer, mogu se svjedoiti da se zakleo da e mu
ena biti slobodna ako se za dvije godine ne vrati s ratita. Ili, to je bolje, mogu se lano
zakleti da su na bojitu vidjeli mrtvo tijelo mog mua, opisujui najsitnije detalje. Opet, ako
uzmemo u obzir pokojnika u kui i protivljenje mog svekra i djevera, sva ta lana svjedoenja
su veoma nepouzdana, tako e se razborite i oprezne kadije uplaiti i odbaciti ih. Iako me je
mu ostavio bez ikakvog izdravanja i nema ga ve etiri godine, ni kadije hane-fitskog
prava, kojem i mi pripadamo, ne mogu mi dati razvod. Pria se da bi uskudarski kadija, uz
preutna odobravanja naeg preuzvienog padiaha i ejhul-islama, s vremena na vrijeme
ustupa kadijsko mjesto svome zamjeniku afiitskog prava, kako bi enama koje su se nale u
istoj situaciji kao i ja, kojih je zbog ratova s Persijancima iz dana u dan sve vie, omoguio
razvod, a on zaas razvodi i dodjeljuje izdravanje. Ako sad pronae dva ovjeka koji e
poteno potvrditi moju situaciju, odmah im da neto novca, s njima ode na Uskudar,
ubijedi kadiju, obez-bijedi da pitanje mog razvoda umjesto kadije preuzme njegov
zamjenik, pomou svjedoka dobije razvod, i trai da se odmah upie u kadijin defter, odmah
dobije i neki papir, potvrdu kao dokaz, i ako pomou nekog drugog dokumenta nesumnjivo
pri-kae da mi je doputena udaja odmah nakon razvoda, da ne moram ekati, i ako sve to
napravi do poslijepodne i vrati se ponovo ovamo, moda e jo veeras kao moj mu, jer
nije teko pronai imama koji bi nas odmah uvee vjenao, ostati pod istim krovom sa mnom
i s mojom djecom i tako nas spasiti muka da u strahu od onog ejtana provedemo no tresui
se i oslukujui. Ujutro kad objavimo da je otac umro, svojim prisustvom e me spasiti toga
da se pred svijetom osjeam kao jadna, nezatiena ena."
Da", ree Crni vedro i pomalo djetinjasto. Da. Uzimam te."
Maloprije spomenuh da ne znam zato sam sa Crnim razgovarala s visine i suzdrano. Sad mi
je jasno: vjerovatno sam slutila da u Crnog, za kojeg sam jo u djetinjstvu znala da je
luckast, jednom rijeju moi ubijediti u ono u ta sam i sama teko mogla da povjerujem.
Ima mnogo toga to treba da preduzmemo protiv naih neprijatelja, onih koji e tvrditi da,
ako Bog da, moj razvod i moje veeranje vjenanje nisu ispravni, i onih koji se nee
suzdravati od raznih podlosti kako bi omeli zavretak oeve knjige, ali ne-u te jo vie
zbunjivati kada si zbunjen vie nego ja."
Ti nisi zbunjena", rekao je Crni.
Sve ovo nisam odjednom smislila, to sam nauila kroz razgovore sa ocem tokom brojnih
proteklih godina", rekoh da ne bi pomislio kako je sve to poteklo iz mog enskog mozga i da
bi povjerovao u ono to sam rekla.
Meutim, Crni je rekao upravo ono to bi i svaki drugi mukarac koji me smatra
inteligentnom rekao, samo da je mogao.
Veoma si lijepa."
Da", rekla sam. Mnogo mi se dopada kad pohvale moju pamet. I otac je to esto radio kad
sam bila mala."
Htjela sam da kaem kako je otac prestao hvaliti moju inteligenciju kad sam porasla i razvila
se, no tad zaplakah. Dok sam plakala, inilo mi se da sam van same sebe, da sam postala neka
druga ena i da izvana posmatram svoj ivot kao italac kad se oneraspoloi zbog tunog
crtea na stranici kakve knjige, i osjetih saaljenje nad samom sobom. Ima neeg tako istog
kad o-vjek lije suze nad svojim mukama kao da su tue, tako istog da nas je, kad me je Crni
zagrlio, obuzela dobrota. I dok smo se gr-lili, ta dobrota ostala je meu nama, ne doseui
svijet neprijatelja koji je bio oko nas.

33.

ZOVEM SE CRNI
Kad je moja jadna i tuna ekura otila svojim kao pero lakim korakom, ostao sam potpuno
sam u tiini kue objeenog Jevrejina sa njenim mirisom badema i sa snovima o braku. U
glavi mi je bila u potpuna zbrka, ali je radila toliko brzo da me je gotovo zaboljele Vratio sam
se kui uurbanim koracima, ne stigavi ni dovoljno oplakati svog tetka. S jedne strane,
sumnjao sam da me ekura obmanjuje i koristi kao dio jedne velike zavjere, a sa druge strane
pred oima su mi neprestano prolazili prizori brane sree.
Poslije otrog odgovora gazdarici koja me je na pragu poela ispitivati gdje sam iao u tako
sitne sate i odakle se vraam, iz postave pojasa skrivenog pod madracem za sjedenje, izvadio
sam dvadeset dva venecijanska dukata i drhtavim prstima ugurao ih u kesu. Kada sam ponovo
izaao na ulicu, bilo mi je jasno da mi ekurine uplakane i tune crne oi nikako nee izlaziti
iz glave.
Najprije sam promijenio pet venecijanskih dukata kod jednog mjenjaa Jevrejina, koji se
neprestano smjekao. Zatim sam se, zamiljen, vratio u mahalu ije vam ime, poto ga ne
volim, nisam ni spominjao do sada (sada u vam rei: Jakutlar), u ulicu gdje je kua u kojoj su
me ekali mrtav tetak i ekura s djecom. Dok sam iao gotovo trei, jedan visoki platan s
prijezirom me gledao jer na dan kada je tetak umro, jurim opsjednut udesnim matanjima i
planovima o braku. U tom asu odleena mahalska esma prosikta: Gledaj svoja posla", ree
mi, uradi ta treba i pobrini se da bude sretan." No, ba lijepo", zauh neto kasnije u glavi
glas jedne nesretne crne make koja se lizala na uglu. Svi osim tebe smatraju da su i tvoji
prsti umijeani u tetkovo ubistvo."
Maka je prestala da lie ape i odjednom se moj pogled na trenutak sretne s njenim. Znate
ve da su make u ovom gradu postale bezobrazne jer ih narod previe mazi.
Efendi imam, koji uvijek djeluje pospano zbog poluspute-nih kapaka svojih krupnih crnih
oiju, nisam vidio u njegovoj kui, ve u dvoritu mahalske damije, gdje sam mu postavio
pitanje koje se esto ulo: kada je svjedoenje na sudu obavezno a kada dobrovoljno, pa sam
sasluao njegov nadmen odgovor podignutih obrva, pretvarajui se da prvi put ujem. Ako
bude drugih svjedoka, svjedoenje je dobrovoljno", objasnio je efendi imam. No, ako
postoji samo jedan svjedok, mora svjedoiti po Alahovoj zapovijesti."
Ba to me i mui", prekinuh ga. Ako je dobro poznat sluaj, svjedoci ne odlaze na sud jer se,
otupljeni i ravnoduni, pozivaju na dobrovoljnost svog svjedoenja i zato se neodloni poslovi
ljudi kojima elim pomoi ne rjeavaju.
Eee", ree efendi imam, ,,a ti malko odrijei kesu."
To sam i uinio, i pokazao mu venecijanske dukate u njoj. Zlato je na trenutak obasjalo
ogromno damijsko dvorite, ima-movo lice, obojicu. Upitao me je u emu je problem.
Objasnio sam mu ko sam. Efendi Tetak je bolestan", rekao sam- eli da prije nego to umre
bude javno objavljeno da je njegova ki udovica i da joj se dodijeli izdravanje."
Nije bilo potrebe da spomenem zamjenika uskudarskog kadije. Efendi imam je odmah shvatio
o emu je rije, rekao je da cijela mahala ve dugo tuguje nad sudbinom nesretne gospoe
eku-re i da se to prilino otegnulo. Umjesto da pred vratima uskudar-skog kadije traimo
drugog svjedoka potrebnog za razvod, imam-efendija e dovesti svog mlaeg brata. Ako i za
njega budem odvojio jedan dukat, uiniu dobro djelo i za njegovog brata, koji ivi u istoj
mahali i uo je za patnje ekure i njenih siroia. Pokazao sam mu dva dukata za drugog
svjedoka, meutim, nudio je i popust. Brzo smo se dogovorili i odmah je otiao po svog brata.
Sve to se poslije dogodilo, na kraju dana, podsjea na avanturistike prie koje medasi u
alepskim kafanama istovremeno priaju i glume. Ljudi koji zapisuju te prie u formi
mesnevije i od njih ine knjige uopte ih ne shvataju ozbiljno i ne oslikavaju ih, smatrajui da
su prepune avantura i lai. Ja sam nau dananju avanturu na stranicama svog uma saeo u
etiri scene, povezao i ilustrirao.

Na prvom crteu iluminator treba da nas predstavi u crvenom amcu s etiri vesla, u kojem od
Unkapanije plovimo za Us-kudar, nasred Bosfora, meu veslaima dugih brkova i snanih
miia. Dok imam i njegov mravi namrteni brat, sretni zbog neplaniranog izleta, zadovoljno
avrljaju s veslaima, ja, siromah, na pramcu amca sanjarim o sretnom braku, zagledan u
more, plaei se da u na dnu morskim strujama ustalasanih bos-forskih voda, koje u sunano
zimsko jutro izgledaju bistrije nego obino, ugledati neki nepovoljan znak, na primjer ostatke
neke gusarske lae. Dakle, koliko god veselim bojama iluminator na-slikao more, morao bi
naslikati i neto mrano kako bi prikazao ravnoteu s mojim strahovima, snanim kao i moja
matanja o braku, na primjer, neku stranu ribu na dnu Bosfora da italac koji prati nau
avanturu ni u jednom trenutku ne pomisli da je sve predstavljeno previe ruiasto.
Na drugi crte mora sadrati sve pojedinosti dostojne preciznih ilustracija skladne
kompozicije majstora Behzada, koje prikazuju carske palate, zasjedanja Divana u njima,
prijeme franakih izaslanika, unutranjost prenaseljenih kua, svu tu komiku i ironiju. Dakle,
u jednom uglu mora biti naslikan kadija podignute ruke kao da odbija i mene i mito koje mu
pruam i govori: Stani!", a drugom rukom stidljivo stavlja u dep moje venecijanske dukate,
a umjesto uskudarskog kadije treba nacrtati njegovog afiitskog zamjenika, efendi ahapa
kako sjedi, dok se istovremeno vidi i ishod tog mita na crteu. Prikazati dogaaje na jednom
crteu kao istovremene i uzastopne mogu izvesti jedino otroumni lukavi iluminatori,
rasporeujui mnotvo detalja. Tako e, na primjer, oko koje najprije ugleda mito koje dajem,
ak i ako ne proita nau priu, shvatiti da je osoba koja na slici sjedi na kadijinom minderu
zapravo kadijin zamjenik, te da je kadija, im je u dep spustio dva venecijanska dukata,
ustupio svoje mjesto afiitskom zamjeniku, kako bi on ekuri dao razvod.
Trei crte morao bi prikazivati istu scenu, ali ovog puta zidove treba ukrasiti kineskim
ornamentima, ije su gusto isprepletene are manje prolazne i onda sve obojiti tamnijom
bojom, a iznad kadijinog zamjenika oslikati nemirne, razigrane oblake, kako bi bilo jasno da u
naoj prii postoji neka neasna igra. Imam i njegov brat, koji na crteu moraju biti zajedno
prikazani, iako pred kadijinog zamjenika izlaze odvojeno, svjedoe o tome kako se mu
nesretne ekure ve pune etiri godine ne vraa iz rata; da jadna ekura, poto se mu ne
brine o njoj, ivi u neimatini; da su njena dva siroeta uplakana i gladna; da nema prosca koji
bi im bio pooim jer se jo uvijek smatra udatom; da se ak, zato to je udata, ne smije ni
zaduiti bez muevljeve dozvole; i obojica su, u svjedoenju, toliko uvjerljivi da bi je ak i
gluhi zidovi u suzama istog trena razveli, jedino kadijin zamjenik nema srca i ne haje za to,
nego pita ko je ekurin staratelj. Nakon kratkog kolebanja, ubacujem se i govorim da je njen
uvaeni otac, koji je nekada bio au i carski izaslanik naeg padia-ha, jo uvijek iv.
Nikako ne mogu da je razvedem dok on ne doe na sud", ree kadijin zamjenik.
Ovoga puta uzrujano mu objanjavam da se moj gospodin tetak na bolesnikoj postelji rastaje
sa duom i da moli Alaha da njegova ker dobije razvod prije nego to umre i da je mene
ovlastio da ga zastupam na sudu.
ta ako i dobije razvod?", pita kadijin zamjenik. Zato ovjek na samrti toliko eli da mu se
ki razvede od mua koji je davno nestao u ratu? Aha, znam, ako je njegovoj keri iskrsla
neka dobra prilika, neki pouzdan kandidat za zeta, onda ga razumijem jer nakon toga moe
mirno umrijeti."
Postoji, gospodine zamjenice", rekao sam.
Ko?"
Ja."
Ma, kako je mogue? Ti si zastupnik njenog staratelja!", ree kadijin zamjenik. ime se ti
bavi?"
,,U istonim provincijama, kod paa, radio sam kao pisar, vodio sam vilajetske kancelarije i
bio pomonik defterdara. Napisao sam istoriju ratovanja s Persijom, koju elim uruiti naem

padiahu. Razumijem se u slikarstvo i iluminaciju. Ve dvadeset godina umirem za tom

djevojkom."
Da li ste u srodstvu?"
Osjeao sam kako me pred kadijinim zamjenikom obuzima sramota, jer sam se potpuno
neoekivano naao u situaciji da ga molim i poniavam se pred njim te odjednom pred njega
istresam svoj ivot bez ikakvih tajni, tolika sramota da sam zautio.
Odgovori umjesto to crveni kao babura! Inae nee dobiti razvod."
Ona je moja sestra od tetke."
Aha, znai tako. Hoe li moi da je usrei?"
Pitao je, uinivi jedan prostaki pokret rukom. Neka ilumi-nator to ne prikae. Neka pokae
koliko sam pocrvenio u licu.
Dobro zaraujem."
Poto pripadam afiitskom uenju, nita nije u suprotnosti sa Svetom knjigom i mojom
vjerom da nesretnoj ekuri, iji se mu ve etiri godine nije vratio iz rata, odobrim razvod",
rekao je kadijin zamjenik. Razvodim je. Ako bi se njen mu i vratio iz rata, nema vie
nikakvo pravo na nju."
Poslije ovog, etvrti crte po redu treba prikazati kadijinog zamjenika kako poslunom
armijom slova, koje crnom tintom rasporeuje po papiru, upisuje u sudski protokol razvod
braka, pruajui mi ovjeren papir na kojem pie da je moja draga eku-ra konano udovica, te
da ne postoje nikakve prepreke da se oj, mah ponovo uda. Bljesak sree, koju sam u tom
trenutku osjetio u sebi, ne moe se izraziti ni bojanjem zidova sudnice u crveno ni
uokviravanjem slike crvenom bojom. Zaputio sam se kui, probijajui se uurbano kroz
gomilu drugih mukaraca i lanih svjedoka pred kadijinim vratima, koji su doli sa svih strana
da bi dobili razvod za svoje sestre i keri.
im sam preao Bosfor i stigao u etvrt Jakuti, otarasio sam se popustljivog imama koji je
htio da nas vjena i njegovog brata. Bilo mi je jasno da mi svaki prolaznik u potaji smilja
podvale i smicalice, jer su svi ljubomorni zbog nevjerovatne sree koja mi se smijeila. Trao
sam sve do ekurine ulice. Kako nesretne vrane znaju da je unutra mrtvac i tako raspoloeno
skakuu po krovu? To to nisam do kraja oalio tetka, ak i to to nisam mogao zaplakati za
njim, duboko me je pogaalo, ali sam, ipak, po vrsto zatvorenim kapcima na prozorima i
vratima kue, po tiini, ak i po stablu nara, odmah zakljuio da je sve u redu.
Vjerovatno ste ve primijetili da su moji postupci intuitivni i neobino brzopleti. Zgrabio sam
jedan kamen s ulice gaajui vrata, ali - promaaj. Bacio sam jo jedan kamen. Pao je na krov.
Bijesno sam bacio kiu kamenja na kuu. Otvorio se jedan prozor. Bio je to onaj na drugom
spratu, na kojem sam, prije etiri dana, u srijedu, kroz grane nara, prvi put ugledao ekuru. Na
prozoru se pojavio Orhan. Kroz otvore prozorskih kapaka uo sam ekuru kako ga grdi, a
zatim ugledah i nju. Puni nade, moja ljepotica i ja izmijenismo kratke poglede. Kako je mila,
kako lijepa! Napravila je pokret koji je znaio da saekam i odmah nakon toga zatvorila
prozor.
Do veeri je bilo jo mnogo. Proveo sam ga s nadom, u pustoj bati, divei se ljepoti svijeta,
stabala, blatnjave ulice. Ubrzo doe Hajrija, obuena i pokrivena velom kao da nije robinja
nego gospoda. Povukli smo se iza smokvinih stabala, ne pribliavajui se jedno drugom.
Sve ide kako treba", rekao sam. Pokazao sam joj papir koji sam dobio od kadije. ekura je
dobila razvod." Poeljeh da kaem: Sada u dovesti imama iz susjedne mahale", ali sam se
brzo ispravio i rekao: Dolazi imam. Neka ekura bude spremna."
Gospoa ekura eli svatove, makar oni bili mali. eli da prisustvuju susjedi iz etvrti, da se
poaste jelom. Skuhale smo u kazanu pilav s bademima i suvim kajsijama."
Vjerovatno bi i dalje oduevljeno priala o tome to su sve skuhale da je nisam prekinuo.
Ako se svadba toliko zakomplikuje", rekoh, glas e stii i do Hasana i njegovih ljudi. Mogli
bi da dou nepozvani, da izazovu bruku i ponite brak, a mi im ne moemo nita. Sve bi bilo

uzaludo. Moramo se uvati ne samo Hasana i svekra, ve i pro-kletnika koji je ubio naeg
efendi Tetka. Ne bojite se?"
Kako da se ne bojimo!", odgovori i zaplae.
Ne govori nikome nita", rekao sam. Obucite tetku nonu koulju, poloite ga u
pripremljenu postelju kao da je bolestan a ne mrtav. Pored uzglavlja stavite ae, sirupe i
zatvorite prozore. Neka u sobi bude mrak. Tako e na vjenanju ekurin otac moi biti njen
staratelj. Svatovi ne dolaze u obzir, neposredno pred vjenanje pozovite etiri-pet susjeda, ni
sluajno vie. Kad ih budete pozivale, rei ete im da je to posljednja elja gospodina tetka...
Ovo e biti tuna, a ne sretna svadba. Ako ne budemo uradili kako treba, unitie nas, a i tebe
e kazniti, razumije li?"
Sva u suzama klimne glavom. Rekao sam joj da u uzjahati svog bijelog konja, dovesti
svjedoke i ubrzo stii kui, a ekura neka bude spremna. Rekao sam da u ja biti gospodar
kue poslije vjenanja i zato odmah idem kod berberina da me obrije.
Nita nije bilo ranije isplanirano. Svega sam se sjetio tek kad sam poeo da priam i, kao to
mi se esto dogaalo i u bitkama, vjerovao sam da sam samo rob, ali rob kojeg njegov
gospodar Alah jako voli i titi, da me uva i da e zbog toga sve tei kako sam planirao.
Budete li bar jednom u sebi osjetili to povjerenje i tu predanost Alahu, uiniete sve to vam
padne na pamet i to vam srce eli, a sve to e se pokazati ispravnim.
Proao sam etiri ulice od Jakuta do Zlatnog roga i u susjednoj etvrti, u blatnjavom dvoritu,
naiao na dobrodunog crno-bradog imama Jasin-paine damije kako s metlom u ruci tjera
pse nasrtljivce. Izloio sam mu svoj problem da Alah poziva mog tetka, i po njegovoj
posljednjoj elji njegova ki i ja emo se vjenati, da se ona, odlukom uskudarskog kadije,
danas razvela od mua koji se nije vratio iz rata. Na imamov prigovor da po eri-jatskom
zakonu razvedena ena mora saekati mjesec dana kako bi se ponovo mogla udati, odgovorio
sam da nema nikakve mogunosti da je ena u drugom stanju jer se njen bivi mu nije pojavljivao ve etiri godine, i da joj je uskudarski kadija ba s takvim obrazloenjem jutros dao
razvod. Pokazao sam mu kadijinu potvrdu. Rekao sam da efendi imam moe biti siguran da
ne postoji nita to spreava taj brak. Dobro, s nevjestom sam u krv-nom srodstvu, ali to to je
ona ki moje tetke nije prepreka za brak. Njen prethodni brak je konano zavren, a medu
nama nema razlike u vjeri, ni po statusu, ni po imovnom stanju. Ako primi dukate, koje mu
dajem unaprijed, i vjenanje obavi javno, pred oima cijele mahale, uinie dobro i
bogougodno djelo i udoviinim siroiima. Da li efendi imam voli pilav s bademima i suhim
kajsijama?
Voli, rekao je, ali njegov pogled jo uvijek je bio prikovan za pse na vratima dvorita. Onda je
uzeo dukate. Obui e odoru za vjenanja, dotjerati bradu i kosu, pa e doi da obavi
vjenanje. Pitao je gdje je kua i ja sam mu objasnio gdje se nalazi.
Koliko god da sam nestrpljivo pourivao vjenanje, o kojem sam sanjao ve dvanaest godina,
ta bi moglo biti prirodnije od toga da mladoenja zaboravi sva uzbuenja i opasnosti, i svoje
svadbeno dotjerivanje prepusti mekim rukama nekog berberina dok ugodno aska s njim?
Berberin, do kojeg su me noge same odvele, radio je na strani do arije, u onoj istoj ulici u
kojoj je bila i ruevna kua na Aksaraju (koju su moj pokojni tetak, moja tetka i lijepa ekura
napustili mnogo kasnije kada je nae djetinjstvo prolo). ovjek kojeg sam sreo prije pet
dana, odnosno na dan kada sam se vratio nakon dugogodinjeg odsustva, ovog puta me je
zagrlio na ulasku i, umjesto da me pita gdje sam se skrivao proteklih dvanaest godina, kao
svaki pravi istanbulski berberin, odmah je poveo razgovor o najnovijim mahalskim glasinama
i o onom mjestu na koje emo svi otii po zavretku smislenog putovanja koje se zove ivot.
Pogrijeio bih kada bih rekao da mi se uinilo kako sam kod njega bio prije dvanaest dana a
ne prije dvanaest godina. Majstor je ostario i, kako se to ve primjeivalo po britvi u njegovim
rukama, posutim starakim pjegama, koja je drhtavo plesala po mom obrazu, odao se
alkoholu. Zbog toga je uzeo jednog egrta bijelog lica, lijepih usana i zelenih oiju, koji je

zadivljeno posma-trao svog majstora. U poreenju sa stanjem od prije dvanaest godina, u

radnji su vladali red i istoa. Kanta za vodu, iz ije je sla-vine, smjetene pri dnu, paljivo
sipao malo tople vode, oprao mi kosu i umio me, bila je privrena lancem za tavanicu.
Njegovi iroki stari lavori bili su od bakra, mangala ista, bez re, a njegove britve s drkom
od ahata otre. Nosio je besprijekorno istu svilenu kecelju, a za to prije dvanaest godina nije
imao volje. Pomislio sam da je i u radnji i kod majstora zavladao red tek kad je uzeo tog, za
svoje godine krupnog, krhkog i gracioznog egrta. Prepustio sam se uivanju dok me je
brijao, sve je mirisalo na ru-inu vodicu i toplu sapunicu, razmiljajui o tome kako brak
donosi novu snagu, kao i blagostanje, ne samo u domu samca, ve i u njegovom poslu i
radnji.
Ne znam koliko je vremena prolo. Oputen vjetim berbe-rinovim prstima i toplinom
mangala koji je prijatno grijao malu radnju, bio sam zahvalan Alahu to je omoguio da moj
ivot nakon toliko muka, neoekivano i bez ikakve nadoknade, danas nagradi neim tako
velikim. U isto vrijeme ispunjen dubokom ra-doznalou (na kojoj li je to tajanstvenoj vagi
uspostavljena ravnotea svijeta koji je Alah stvorio?) i osjeajem tuge i alosti zbog tetka koji
je leao mrtav u kui, iji gospodar u ubrzo postati, upravo sam se spremio da se pokrenem
iz potpune obamrlosti, kad se na uvijek otvorenim vratima brijanice neto pokrenulo.
Okrenuo sam se i pogledao: evket!
Uzbueno ali sigurno, pruio mi je neki papir. Ne rekavi mu nita, oekujui najgore,
proitao sam ga dok me je obuzimala hladna jeza:
Ne udajem se ako nema svatova. ekura
Uhvatio sam evketa za ruku i na silu ga uzeo u krilo. Poelio sam da svojoj dragoj ekuri
mogu napisati: Kako god ti eli, ljubavi!", no otkud pero i mastionica kod nepismenog
berberina?! Zbog toga sam s obazrivom proraunatou proaputao na evketovo uho da kae
majci da pristajem. apatom sam ga upitao kako je djed. Spava."
Sad shvatam da i vi i evket sumnjate da sam umjean u tet-kovu smrt (iako evket sumnja u
druge stvari). alosno! Poljubio sam ga protiv njegove volje. Otiao je ne pokazavi ni
najmanju naklonost prema meni. I na svadbi, sveano odjeven, gledao me je neprijateljski.
S obzirom na to da ekura nije odlazila iz oeve kue u mla-doenjinu, nego sam ja dolazio u
njen dom kao domazet, svatovi su bili prilagoeni ovoj situaciji. Svakako, nisam bio u stanju,
kao to su to inili drugi, svoje bogate prijatelje i roake, nagi-zdane i na konjima, dovesti do
mladinih kunih vrata. Ipak, sa sobom sam poveo dva prijatelja iz djetinjstva, koje sam sreo u
posljednjih est dana otkako sam se vratio u Istanbul (jedan od njih je, kao i ja, postao tajnik,
a drugi je hamamdija), i svog dragog berberina, ije su oi bile pune suza kad mi je, jo
tokom brijanja, poelio puno sree; sam sam uzjahao bijelog konja, kojeg sam jahao od prvog
dana, te se na kraju naosmo pred kunim vratima moje drage ekure, kao da elimo da je
odvedemo u neku drugu kuu, u neki drugi ivot.
Bogato sam nagradio Hajriju, koja je otvorila vrata. Uz pla, jecaje, uzdisaje (neka ena je
vikala na djecu), vrisku i povike maala!", ekura se pojavila u jarkocrvenoj vjenanici, sa
velom blijedoroze boje, koji joj je pokrivao glavu i sputao se do zemlje, i spretno uzjahala
bijelog konja kojeg smo za nju doveli. Kad bubnjar i zurla, koje je u posljednji as doveo
berberin, saaliv-i se na mene, zasvirae neku laganu svatovsku pjesmu i krenue pred nama,
krene i naa sirotinjska, tuna ali ponosna svatovska povorka.
im su se konji pokrenuli, shvatio sam da je svadbena povorka samo jo jedan dio ekurina
lukavstva, koje je smislila da bi svoje vjenanje postavila na vrste noge. Budui da se,
zahvaljujui maloj svadbenoj povorci, nae vjenanje moglo smatrati oglaenim, makar i u
posljednjem trenutku, tako je od svih prisutnih i itave mahale zapravo bilo iznueno njegovo
priznanje, svi mogui prigovori na njegovu pravnu valjanost postae neuvjerljivi. S druge
strane, i oglaavanje naeg vjenanja, kao i de-monstrativno prireivanje svadbe kao da
elimo izazvati neprijatelje, ekurinog biveg mua i njegovu obitelj, ve je na samom

poetku ugroavalo sve. Da su mene pitali, tajno bih oenio e-kuru, ne govorei nikome
nita o tome, ne prireujui nikakvu svadbu, postao bih njen mu i kasnije branio na brak.
Dok sam jahao ulicama na elu svadbene povorke, na svom hirovitom bijelcu, koji je izgledao
kao da je iz bajke, pogled bi mi zalutao u neku sporednu uliicu ili neko mrano dvorite,
traei preplaeno Hasana i njegove ljude, koji su nas odande mogli napasti. Vidio sam starce
i odrasle mukarce iz mahale, koji su zastajkivali pred vratima i pored zidova i, ne shvatajui
potpuno ta se deava, ali ne pokazujui ni nepotovanje prema nama, po-smatrali nau udnu
svadbenu povorku i strance koji su se zau-stavljali da nas pozdrave. Po raspoloenju prodavca
voa i povra (ne udaljavajui se previe od svojih arenih dunja, mrkve i ja-buka na maloj
pijaci, na koju smo neplanirano izbili, s nama je preao nekoliko koraka ponavljajui
maala!"), po nainu na koji se smjekao tuni prodava namirnica, po odobravajuim
pogledima pekara koji je svome egrtu dao da strue zagorjele pogae, po svemu tome sinulo
mi je odmah kako je ekura majstorski osmislila mreu ispletenu od tajnih poruka i glasina i
da su se njen razvod i udaja za mene za kratko vrijeme prouli u mahali i naili na
odobravanje. Ipak, bio sam spreman da u svakom trenutku odgovorim na bilo koji neoekivan
ili neukusan napad, ak i na dobacivanje, na runu rije. Zbog toga nisam bio ljut na gomilu
djece koja je, dok smo naputali trg, viui, vritei i alei se, trala za nama, molei da im
damo sitni. Po osmijesima ena koje sam nazirao kroz odkrinute prozore, kroz prozorske
kapke i reetke, shvatao sam da nas radost, buka i guva koju ta djeca ine zapravo titi i
podrava.
Moj pogled je bio neprestano uperen u put kojim se, na kraju, hvala Alahu, uputila svadbena
povorka i koji je, krivudajui, vodio nazad prema kui, odakle smo i krenuli. Ali, moje srce je
bilo uz ekuru, uz njenu tugu. Njena zla kob nije bila u tome to se morala udati istog dana
kad joj je otac ubijen. Ono zbog ega sam je alio bila je njena jednostavna, sirotinjska
svadba. Mojoj ekuri priliili bi konji sa srebrnom opremom, s bogato ukraenim sedlima i
jahaima u samurovoj koi, svili i zlatom protkanom platnu, priliila bi joj povorka od
nekoliko stotina konja i konjskih zaprega koji vuku darove i djevojaku opremu, i brojne
paine keri i sultanije iza te povorke, i jo mnotvo starijih haremskih dama koje bi, sjedei u
kolima, priale o bogatstvu prolih vremena. Meutim, ekura iznad sebe nije imala ni
baldahin od krvavocrvene svile, koji su postavljali iznad svake bogate dje-vojke da bi je na
njenoj svadbi zatitili od urokljivih oiju, i koji bi na tapovima nosio po jedan sluga sa sve
etiri strane njenog konja, a ni slukinju koja bi ila pred njom, nosei velike svadbene svijee
ukraene voem, zlatnim i srebrnim listovima, bljeta-vim lamotama i kameniima, i ukrasno
stablo od srebra. Poto ni sami nisu osjeali potovanje prema svadbenoj povorci, bub-njar i
svira na zurli svakog asa su prekidali svirku, a kako ispred nas nije iao niko ko bi
opominjao prolaznike da se sklone jer nailazi mlada, naa svadbena povorka mijeala se sa
svijetom na pijaci i slukinjama koje su iz esme na trgu sipale vodu u posude, zbog'ega sam
osjeao duboku tugu, koja mi je skoro natjerala suze na oi, i to vie nego stid koji me je
lagano obuzimao. Kad sam se, na povratku kui, u jednom trenutku na svom odvanom konju
okrenuo i pogledao ekuru, shvatio sam da ona ispod ruiaste koprene i krvavocrvenog vela
ne brine zbog neimatine koju nipoto nije zasluila, ve osjea olakanje, jer je kruni put
svadbene povorke proao bez nesree i nevolje. Nakon toga i ja sam odahnuo. Skinuvi sa
konja svoju prelijepu mladu onako kako to tradicionalno ine mladoenje i, uzevi je pod
ruku, iz torbe koju sam ranije pripremio, laganim pokretima, kako bi me svako mogao pratiti i
uivati u tome, posipao sam srebrne novie po njoj. Dok su se djeca, koja su u toku prolaska
ove tune povorke trkarala oko nas, otimala za novie, ekura i ja smo najprije uli u
dvorite, preli poploani hodnik i kroili u kuu, gdje nas je, uasnute, zajedno sa velikom
toplotom, zapahnuo teki vonj mrtvog tijela.
Vidjevi da se svatovi, smetajui se u kuu, ponaaju kao da tog zadaha nema, kao i starci,
ene i djeca koji su ve otprije bili tu (iz jednog oka Orhan me je sumnjiavo promatrao),

kao i ekura na kraju krajeva, u jednom trenutku obuze me sumnja. Ipak, bio sam siguran da
se varam jer sam u ustima, nosnoj upljini i pluima ve ranije osjeao snaan i zaguujui
vonj mrtvih tijela koja su u pocijepanoj odjei, bez obue, izama i remenja, to je skinuto i
odneseno, leala po bojitima, raspadajui se na suncu i ija su lica, oi i usne bili hrana za
vukove i ptice.
Siao sam u kuhinju i upitao Hajriju gdje se nalazi tetak i kako to da se u cijeloj kui osjea
smrad. Rekao sam joj da bi to moglo sve pokvariti. To nisam izgovorio normalnim glasom,
ve sam promrmljao kao u bunilu. U isto vrijeme kroz glavu mi je prola misao da je ovo prvi
put kako s Hajrijom razgovaram kao njen gospodar.
Namjestile smo leaj kako ste zapovijedili, obukle mu nonu koulju, pokrile ga jorganom i
pored uzglavlje stavile ae i sirupe. Ako zaudara, onda je to zbog mangala u sobi",
odgovorila je plaui.
Dvije-tri suze skliznule su u lonac u kojem je cvrala ovetina.
Po njenom plau osjetio sam da ju je tetak nou zvao kod sebe u postelju, ali sam se kasnije
stidio tih misli. Ester, koja je sa-mouvjereno i mirno sjedila u uglu kuhinje, progutala je
zalogaj u ustima i ustala.
Uini ekuru sretnom", rekla je. Potuj je."
U sebi sam zauo melodiju uda, koju sam ve uo dok sam etao ulicama prvog dana po
povratku u Istanbul, ali je u harmoniji sad bilo vie ivota nego tuge. I kasnije, u polutamnoj
sobi gdje je leao moj tetak u nonoj koulji, dok je efendi imam obavljao obred ekurinog i
mog vjenanja, u meni je odzvanjala skladna harmonija iste muzike.
Poto je Hajrija najprije brzo provjetrila sobu, a svjetiljku postavila u oak iz kojeg se dobro
vidjela sjena, nije se moglo primijetiti da moj tetak, odjeven u nonu koulju, nije bolestan,
ye mrtav. Zato je na vjenanju mogao biti prihvaen kao eku-rin staratelj, a svjedoci su bili
moj prijatelj berberin i jedan pre-vejani starac iz mahale. Budui da se u toku ceremonije, koja
se zavrila imamovim dobrim eljama, savjetima i molitvom prisutnih, jedan drugi
pametnjakovi, zabrinut za tetkovo zdravlje sumnjiavo pokuao nagnuti prema pokojniku,
skoio sam s mjesta im je imam zavrio vjenanje, primio tetkovu zgrenu ruku i svom
snagom povikao: Budite bez brige, dragi moj tetak! Sve u uiniti da ekuri i djeci nita ne
nedostaje i da ivimo u slozi i ljubavi!"
Nagnuo sam se, kao da mi tetak iz svoje bolesnike postelje pokuava apatom neto rei,
paljivo i s potovanjem prislonivi svoje uho na njegova usta. I kao to mi, mladi, lijepo
vaspitani, kad se u pravom asu naemo pored starca potovanja vrijednog, paljivo, kao da
ispijamo udotvorni eliksir, sasluamo dva-tri savjeta na osnovu njegovog cijelog ivotnog
iskustva, tako sam, eto, i ja otvorio etvore oi pravei se da sluam tetka. Efendi imam i
starac iz mahale pogledali su me s odobravanjem i uvaa-vanjem moje vjernosti i beskrajne
odanosti, jer sluam savjete koje mi s bolesnike postelje apatom daje punac na samrti.
Nadam se da niko vie ne misli da su u ubistvo mog tetka umijeani moji prsti.
Gostima u sobi rekao sam da siroti bolesnik eli ostati sam. Odmah su napustili sobu i, dok su
prelazili u susjednu prostoriju, u kojoj su se okupljali mukarci da jedu Hajrijin pilav i peenu
janjetinu (sad sam i ja mijeao zadah mrtvog tijela s mirisom majine duice, kima i peenog
mesa), izaao sam u predsoblje i kao svaki mukarac koji se u vlastitoj kui kree rastresen i
zabrinut, ne razmiljajui otvorio vrata Hajrijine sobe i uao. Ne obazirui se na ene uasnute
nenadanim prisustvom mukarca, njeno sam pogledao ekuru, ije su se oi nasmijeile kad
me ugledala, i rekao joj:
Zove te otac, ekura, sad smo vjenani, mora mu poljubiti ruku." Nekoliko ena iz mahale,
koje je ekura u posljednjem asu pozvala kako bi vjenanje uinila javnim, i mlade djevojke,
za koje sam pretpostavio da su roake jer im se u oima ogledala odanost, uurbano su se
dotjerivale i, pretvarajui se da prekrivaju lica, odmjeravale me pogledima od glave do pete i
dugo is-pitivaki posmatrale.

Mnogo kasnije gomila uzvanika je veerala, pojela sve orahe, bademe, voni ele, lizalice i
bombone s kliniima, i razila se ubrzo nakon veernje molitve. ekurini esti napadi plaa i
mrzovolje kao i svaa djece pokvarili su raspoloenje u enskoj sobi. U sobi gdje su bili
mukarci moja krajnja suzdranost prema susjedskim alama na raun moje prve brane noi i
moja tiha potitenost protumaeni su kao tuga zbog tetkove bolesti. Najdublje mi je od sve te
muke ostalo u pamenju to to smo se e-kura i ja prije jela popeli u tetkovu sobu, a nakon
toga, ostavi nasamo, oboje s potovanjem najprije poljubili tetkovu hladnu i zgrenu ruku, a
potom se povukli u jedan mraan ugao sobe, gdje smo se ljubili strasno kao da gasimo smrtnu
e. Na vrelom jeziku moje ene, koji sam vjeto primio u usta, osjeao se ukus bombona s
aromom klinia, koje su djeca neprestano jela.

34.
JA, EKURA
Nakon to su se posljednji gosti nae tune svadbe obuli, umotali, pokrili glave, potjerali
djecu koja su gutala zadnje bombone i izali kroz dvorinu kapiju, zavladala je duga tiina.
Svi smo bili u dvoritu i, osim kljucanja jednog vrapca, koji je iz po-lupraznog vedra oprezno
pio vodu iz bunara, nije se uo ni um. im se i ta ptica, na ijoj se glavi osvijetljenoj
kuhinjskom vatrom presijavalo kratko perje, u jednom trenutku izgubila u mraku, postala sam
bolno svjesna da u naoj praznoj, tihoj kui, gore, u postelji mog oca, lei mrtvac.
Djeco, doite ovamo!", rekla sam kasnije Orhanu i evketu tonom koji, kao to im je ve
bilo poznato, koristim kad elim da kaem neto vano.
Doli su.
Od sada je Crni va otac. Poljubite mu ruku."
Tiho i posluno poljubili su njegovu ruku. Kako se ocu izraava poslunost, kako se paljivo
slua ta on govori, gledajui ga ravno u oi, i kako se u njega moe imati beskrajno puno
povjerenja - sve to moji nesretni siroii, jer su odrastali bez oca, uopte ne znaju", rekla sam
Crnom. Ako zbog toga iskau nepotovanje prema tebi, ako budu zazirali od tebe, ako se
budu ponaali nezrelo i djetinjasto, znam da e ih najprije blagonaklono gledati i da e to
pripisati tome to su odrastali bez oca kojeg se ne sjeaju."
Ja se sjeam oca", rekao je evket.
Psst... Sluaj!", rekla sam. Od sada je za vas njegova rije iznad moje." Okrenula sam se
Crnom: Ako te ne budu sluali i potovali, ako budu i najmanje bezobrazni, razmaeni i
neodgojeni, opomeni ih, ali im oprosti", rekla sam, trudei se da u po-sljednjem trenutku ne
spomenem batine, koje su mi ve bile na vrh jezika. Mjesto koje ja zauzimam u tvom srcu
neka bude i njihovo mjesto."
Gospoo ekura, nisam te oenio samo da bih bio tvoj mu, nego i otac ovim dragim
siroiima", rekao je Crni.
Jeste li uli?"
Ne liavaj nas nikad svoje svjetlosti, Alahu, Gospodaru moj!", zaula se Hajrija iz ugla.
uvaj nas od svakog zla, Gospodaru moj!"
uli ste, zar ne?", pitala sam. Bravo, dobri moji sinovi! Poto vas je tako zavolio, va otac
e vam, ak i onda kad na trenutak izjurite van bez njegove dozvole, opet oprostiti."
Oprostit u im i kasnije", ree Crni.
No, ako i trei put naprave ono to si im zabranio, zasluili su svoje", rekla sam. Da li ste
razumjeli? Va novi otac, Crni, vratio se iz ratova gnjeva Alahova u koje je otiao va pokojni
otac da se nikada vie ne vrati, iz najgadnijih, najgorih od svih stranih bitaka i zato je jako

strog. Djed ih je razmazio, dozvolio im je da mu se popnu na glavu. Sad je djed jako

bolestan."
elim vidjeti djeda", rekao je evket.
Ako ne budete sluali, Crni e vas uvjeriti da je batina iz deneta izala. Tad vas ni djed vie
nee moi spasiti iz njegovih ruku kao to vas je spaavao iz mojih. Ako ne elite da
izazovete oev bijes, nemojte se vie svaati jedan s drugim, dijelite sve meu sobom, ne
laite, redovito se molite, nemojte ii na spavanje prije nego to nauite svoj domai, ne
govorite Hajriji rune rei i ne podsmijevajte joj se. Da li je jasno?"
Crni se sae i zgrabi Orhana u naruje, ali evket se nije pomjerio. U jednom asu poeljela
sam ga zagrliti i zaplakati. Moj jadni i tuni siroiu, siroti moj evkete, kako si sam na ovom
velikom svijetu! Onda mi se uinilo da sam i sama nedorasla, kao evket, da sam dijete
potpuno samo na svijetu, a kad su mi se u glavi ispreplela evketova i moja sopstvena
bespomonost, osjetila sam jezu. Jer, sjetila sam se odmah svog djetinjstva, i ja sam sjedila u
krilu svog dragog oca kao sad Orhan kod Crnog, ali sam tamo uivala, dok je Orhan tek
privremeno tu, kao plod koji se nije navikao na svoje stablo. Sjetila sam se koliko sam se jako
pri-vijala uz oca i kako smo se znali neprestano njukati kao psi. Umalo nisam zaplakala, ali
sam se suzdrala i, mada mi to nije bilo na pameti, rekla:
Hajde, kaite Crnom - oe!"
Kako je samo no bila hladna i kako je tiha naa avlija! U nekom udaljenom kraju mahale psi
su tuno lajali. Prolo je jo malo vremena, tiina se neprimjetno rastvorila i procvjetala kao
neki crni cvijet.
No, dobro, djeco", rekla sam neto kasnije. Uimo u kuu da se ne bismo svi ovdje
prehladili."
Svi smo uli u kuu, oklijevajui kao da ulazimo u mrano skrovite nekog tuina, ne samo
Crni i ja, nalik na one mladen-ce koji se nakon svadbe plae ostati nasamo, nego i djeca, i
Hajrija. Unutra se osjeao zadah mog oca, ali to kao da niko nije pri-mjeivao. Dok smo se
tiho penjali uz stepenice, sjene koje su svijee u naim rukama neprestano bacale na tavanicu
kruile su, prepliui se jedna s drugom, svakog asa rastui i smanjujui se, ali mi se ipak
inilo da se sve to prvi put dogaa. Gore, u predsoblju, ba kada smo se izuvali, oglasio se
evket:
Da poljubim djedovu ruku prije spavanja?"
Maloprije sam provirila", rekla je Hajrija. Ima takve bolove, tako mu je loe da su, izgleda,
zli duhovi ovladali njime, a i cijelo tijelo mu gori. Uite u svoju sobu da vam namjestim
postelju."
I ve ih je obojicu ugurala u sobu. Namijetajui postelje, prostirui arave i irei jorgane,
govorila je o svemu to je uzimala u ruke kao o jedinstvenom i neponovljivom udu, kao da je
spavati ovdje, ove ponoi, u toploj sobi, na tim istim aravima i pod toplim perjanim
jorganima, isto to i spavati u padiaho-vom dvorcu.
Hajrija, ispriaj nam priu", rekao je Orhan sa svoje none posude.
Bio jednom jedan plavi ovjek", poe Hajrija. ,,A njegov najbolji prijatelj bio je jedan zao
din."
Zato je ovjek bio plav?", upitao je Orhan.
Zaboga, Hajrija", rekla sam, bar veeras preskoi prie o dinima, vilama i sablastima!"
,,A zato nam ne bi priala?", upita evket. Majko, kad zaspimo, hoe li se ti izvui iz
postelje i otii kod djeda?"
Va djed, neka ga Alah uva, jako je bolestan", rekla sam. Naravno, svake veeri ii u da
vidim kako mu je. A zatim se ionako vraam kod vas u postelju!"
Neka Hajrija ide kod djeda", rekao je evket. Zar se Hajrija nou ne brine za djeda?"

Da li si zavrio?", upitala je Hajrija Orhana. Dok mu je gazom brisala guzu, Orhanovo lice
poprimilo je onaj blaeni izraz. Bacila je oko na nonu posudu i kao da se namrtila jer je
koliinu u njoj smatrala nedovoljnom, a ne zbog smrada.
Hajrija", rekoh, isprazni posudu i vrati je nazad da ne bi nou izlazio iz sobe."
,,A zato da ne izlazim?", upitao je evket. Zato Hajrija ne moe priati prie o dinima i
vilama?"
Jer nam u kui boravi din, budalo!", odgovorio je Orhan, sa onim glupim optimizmom koji
sam viala na njegovom licu ee nakon pranjenja crijeva nego u trenucima kada je bio
uplaen.
Ima li, majko?"
Ako izaete iz sobe, ako budete htjeli posjetiti djeda, din e vas pronai."
Gdje e Crni namjestiti svoj leaj?", upitao je evket. Gdje e on veeras spavati?"
To ne znam", odgovorila sam. Hajrija e mu namjestiti leaj."
Majko, ti e ipak spavati s nama, zar ne?", upitao je evket.
Koliko to puta moram ponoviti? Spavau s vama kao i
prije."
Stalno?"
Hajrija je izala s posudom u ruci. Iz ormara sam izvadila preostalih devet crtea koje sam
sakrila, njih podli ubica, koji je odnio samo posljednji crte, nije ni dotakao, zatim sam sjela
na leaj i dugo ih gledala, nastojei pri svjetlu svjetiljke dokuiti tajnu skrivenu u njima. Ti
crtei su bili toliko lijepi da ih ovjek moe gledati kao svoje vlastite, ve zaboravljene
uspomene, a to ih ovjek due posmatra, ti crtei, kao i rukopis, poinju razgovarati s onim
ko ih gleda.
Dok sam razgledala crtee, potpuno sam zaboravila svijet oko sebe. Po mirisu njegove lijepe
glave, prislonjene uz moj nos, shvatila sam da i Orhan sa mnom posmatra udnu i sumnjivu
crvenu boju. I kao to to ponekad biva, odjednom sam dobila elju da izvadim dojku i
podojim ga. Neto kasnije, dok se grozio crtea koji je prikazivao stranu smrt i poeo
ubrzano disati, ot-puhujui kroz svoje crvenkaste usne, dolo mi je da ga pojedem.
Pojeu te, shvata li?"
Zagolicaj me, majko", rekao je bacivi se.
Ustani, ustani, ivotinjo!", proderala sam se i udarila mu pljusku. Jer, bacio se na crtee.
Pregledala sam ih. Nita im se nije dogodilo, samo se gornji malo izguvao, ali ne previe.
Kad se Hajrija vratila s praznom nonom posudom, sakupila sam crtee. Upravo sam bila
krenula iz sobe van, kad evket povika:
Majko, kuda ide?"
Doi u."
Prela sam predsoblje hladno kao led. Crni je sjedio u oku, preko puta praznog mindera
mog oca, na istom mjestu na kojem je puna etiri dana s njim razgovarao o slikarstvu,
iluminaciji i perspektivi. Poredala sam crtee na stalak ispred njega, na min-der i pod. Soba
osvijetljena svijeom zaas se ispuni bojama, kao da je neka svjetlost, neka toplina i
zbunjujua ivost u jednom trenutku sve oivila.
Dugo smo posmatrali slike u tiini, s potovanjem, ne pomiui se. Da smo samo zatreptali,
zrak koji je iz susjedne sobe donosio vonj smrti pokrenuo bi svjetlost svijee, pa bi se inilo
da trepu tajanstveni crtei mog oca. Da li je znaaj crtea porastao u mojim oima zbog toga
to sam ih smatrala uzrokom oeve smrti? Da li sam bila oarana neobinou konja,
neponovljivo-u crvene boje, tugom drveta, melankolijom dvojice lutajuih dervia, ili sam
samo bila u strahu od zloinca koji je zbog tih slika ubio mog oca, ak i neke druge ljude?
Nakon nekog vremena, Crni i ja smo shvatili da utimo i zbog crtea i zbog toga to smo se
nae prve brane noi nali sami u sobi, pa smo oboje poeljeli da progovorimo.

Sutra kad ustanemo, svi moraju saznati da je moj jadni otac umro u snu", rekla sam. Ma
koliko bilo tano to to sam rekla, moje rijei uopte nisu zvuale uvjerljivo.
Sutra ujutro bie sve kako treba", izgovorio je Crni istinu s onim udnim prizvukom u glasu,
a da ni sam nije vjerovao u nju.
Kad je napravio neodreen pokret kako bi mi se pribliio, poeljela sam se priviti uz njega i
rukama primiti njegovu glavu, kao to to inim s djecom.
Utom zauh kako su se vrata oeve sobe otvorila i uasnuto skoih, otvorih vrata i pogledah.
Najeena od straha, pri svjetlosti koja se probijala u predsoblje, ugledala sam poluotvorena
vrata oeve sobe. Izala sam u predsoblje hladno kao led. Oeva soba, zbog mangala na
kojem je jo uvijek gorila vatra, zaudarala je na le. Da li je evket dolazio ili neko drugi? Uz
slabu svjetlost mangala tijelo mog oca lealo je nepokretno u nonoj koulji. Palo mi je na
pamet kako sam mu nekada prije spavanja, dok bi i-tao Kitab-ur Ruh, znala rei: Laku no,
dragi oe!". Podiui se lagano, uzeo bi mi iz ruke au i rekao: Ko te vodom napoji, tome
neka sve tee u izobilju, ljepotice moja!", pa bi me, kao dijete, poljubio u obraz i pogledao
pravo u oi. Pogledala sam oevo strano lice i uplaila se. S jedne strane, nisam ga eljela
gledati, a opet eljela sam vidjeti u kojoj mjeri je postalo strano, kao da me je sam ejtan na
to tjerao.
Ispunjena strahom, tek sam se vratila u sobu s plavim vratima kad Crni nasrnu na mene.
Odgurnula sam ga, ali vie zbog toga to nisam znala ta inim nego zbog ljutnje. Rvali smo
se
pri drhtavoj svjetlosti svijee, ali to i nije bila prava borba, nego samo oponaanje borbe.
Uivali smo u tome da se sudaramo, da jedno drugom dodirujemo ruke, noge, prsa. Zbrka u
mojoj glavi liila je na duevno stanje koje opisuje Nizami u svojoj poemi o Husrevu i irin.
Da li je Crni, koji je toliko itao Ni-zamija, osjeao da sam i ja, kao i irin, govorei mu: Ne
mui me, ne ljubi mi usne, ne ini mi to!", zapravo govorila: Uini mi to!"?
,,S tobom ne idem u istu postelju sve dok se ne pronae onaj ejtan, dok se ne otkrije ubica
moga oca", rekla sam.
Dok sam izlazila iz sobe kao da bjeim, cijelu me je obuzeo nekakav sram. Jer, to sam
izgovorila tako glasno da je odmah bilo jasno kako sam eljela da moje rijei uju djeca i
Hajrija. I ne samo oni, kao da sam eljela da moj vrisak uju i moj jadni otac i pokojni mu,
ije je tijelo odavno istrunilo i pretvorilo se u prah i pepeo ko zna gdje.
im sam se vratila, Orhan je rekao: Majko, evket je izlazio u predsoblje."
Jesi li izlazio?", upitala sam, krenuvi da ga oamarim.
Hajrija!", povikao je evket i stisnuo se uz nju.
Nije izlazio", rekla je Hajrija. Sve vrijeme je bio u sobi."
Nisam je mogla pogledati u oi zbog straha koji me je obuzeo. U trenutku sam shvatila da e
moja djeca nakon objave oeve smrti kod Hajrije potraiti utoite i spas od moje ljutnje i
povjeravati joj nae tajne, a ta lukava slukinja iskoristie priliku i pokuati da ovlada mnome.
Pokuae na mene svaliti oevu smrt i starateljstvo nad djecom prenijeti na Hasana! Da,
uinie to! I sva ta njena bestidnost proizlazi iz toga to je spavala s mojim pokojnim ocem.
Zato bih to vie od vas krila? Naravno, radila je to. Ljubazno sam joj se nasmijeila. Zatim
sam uzela evketa u naruje i poljubila ga.
Rekao sam da je evket izlazio u predsoblje", ree Orhan.
Uvucite se u postelju, napravite i meni mjesta u sredini, da vam ispriam priu o bezrepom
akalu i crnom dinu."
Ali, rekla si Hajriji da ne pria prie o dinima", rekao je evket. Zato ih Hajrija noas ne
moe priati?"
Hoe li proi i kroz grad siroia?", upita Orhan.
Proi e!", rekoh. ,,U tom gradu nijedno dijete nee imati ni oca ni majku. Hajrija, ti sii
dolje i jo jednom provjeri sva vrata. Sigurno emo zaspati usred prie."

Ja neu", rekao je Orhan.

Gdje e Crni spavati veeras?", pitao je evket.
,,U iluminatorskoj radionici", odgovorila sam. Leite uz majku, pa da se dobro ugrijemo pod
jorganom. Kome su to noice hladne kao led?"
Meni", ree evket. ,,A gdje e Hajrija spavati?"
Kad je, kao i obino, kratko vrijeme nakon to sam poela priati priu, Orhan utonuo u san,
stiala sam glas.
Ti nee izlaziti iz postelje kad ja zaspim, zar ne, majko?", upitao je evket.
Neu."
Nisam ni namjeravala. Nakon to je i evket zaspao, poela sam razmiljati kako je velika
srea to to u prvoj branoj noi svog drugog braka mogu spavati zagrljena sa svojim
sinovima, a da je pritom u kui zgodan, pametan i strastven mu, i s tim mislima utonula sam
u san. Kako sam se kasnije sjetila, u tom zloslutnom i nespokojnom svijetu izmeu jave i sna
najprije sam se prepirala sa ljutitim duhom svog pokojnog oca, onda sam nastojala da
pobjegnem od utvare okrutnog ubice, koji je i mene htio poslati tom duhu, ali je ubica,
strasniji i od duha mog oca, stvarao nekakvu buku pratei me u stopu. U mom snu bacao je
ka-menje na nau kuu. Pogodio je prozor, krov. Nakon toga je gaao i vrata. ak mi se
uinilo i da pokuava silom da ih otvori. Kad je nakon toga taj zao duh ispustio nekakav
plaljiv glas nalik zavijanju ili stenjanju neke ivotinje, koju ni sa im ne mogu uporediti,
moje srce je poelo da lupa kao ludo.
Probudila sam se okupana znojem. Da li je taj udni glas bio dio sna ili su ti zvui zaista
doprli iz same kue pa su me zato i probudili? Nisam mogla odgonetnuti, privila sam se uz
djecu i ekala, ne pomjerajui ni mali prst. Upravo sam pomislila kako sam sve te zvuke ula
u snu, kad se ponovo oglasi isto stenjanje. U isto vrijeme neto pade u dvorite. Da li je i to
kamen?
Premrla sam od straha. Ali, odmah je uslijedilo i neto gore od toga: zaula sam kloparanje u
kui. Gdje je Hajrija? U kojoj sobi je spavao Crni? ta je sa oevim tijelom? Boe moj, uvaj
nas! Djeca su slatko spavala.
Da se to dogodilo prije moje udaje, ustala bih iz postelje i, trudei se da ovladam situacijom
kao muka glava u kui, pozvala na megdan dine i duhove. Sad sam se pritajila i privila uz
djecu. Kao da na ovom svijetu nema nikoga, kao da ni meni ni djeci niko nee pomoi.
Oekujui neko zlo, pomolila sam se Alahu. Bila sam sama, kao i u svojim snovima. ula
sam otvaranje dvorine kapije. Bila je to dvorina kapija ili... Da.
Odmah sam ustala, nabacila na sebe veo prije nego to mi je i samoj bilo jasno ta radim, i
izjurila.
Crni!", apnula sam s vrha stepenica.
Obula sam nekakve cipele i krenula dolje. Svijea koju sam ostavila na mangalu ugasila se
im sam stupila na poploani deo dvorita. Duvao je nekakav otar vjetar, ali je nebo bilo
vedro. Kad su se oi navikle na tamu, primijetila sam da polumjesec do-bro osvjetljava
dvorite. Boe moj! Kapija dvorita bila je otvorena. Cvokoui od hladnoe, stajala sam kao
ukopana.
Zato nisam ponijela no? U ruci nisam imala ni svijenjak, ak ni komad daske. Vidjela sam
da se na trenutak dvorina kapija u mraku pomjerila sama od sebe, meutim, kao da sam
njenu kripu ula mnogo kasnije, kad se ve zaustavila. Sjeam se svojih misli, kao u snu.
Bila sam svjesna, ali nisam znala da hodam po dvoritu.
Kada se iz kue zaulo lupanje, djelovalo je kao da dolazi ispod potkrovlja. Pomislila sam da
se dua mog ubogog oca mui da izae iz tijela. Spoznaja da dua mog oca pati u isto vrijeme
mi je nanijela veliku bol i pruila olakanje. Ako je moj otac uzrok sve te buke, rekoh sebi,
onda se nita loe ne moe dogoditi. S druge strane, bila sam tuna zbog patnje due, koja se
svim silama trudila da to prije napusti tijelo i uzvisi se, toliko da sam molila Alaha da

pomogne mom sirotom ocu. Pomisao da e dua mog oca zatititi ne samo mene nego i moju
djecu, donijela mi je olakanje. Ako je s druge strane dvorine kapije i sam ejtan koji se
sprema da mi naudi, neka se uplai uznemirene oeve due.
U istom trenutku osjetila sam zabrinutost zbog pomisli da bi Crni mogao biti taj koji je
uznemirio oca. I da se moj otac upravo sprema da mu nanese zlo. Gdje je Crni? Tada, na ulici,
odmah ispred dvorine kapije, ugledah Crnog i zastadoh. Razgovarao je s nekim.
Primijetila sam da mu neko neto govori iza stabala u praznoj bati s druge strane ulice. im
sam taj glas povezala sa stenjanjem koje sam maloprije ula u krevetu, shvatila sam da je to
Hasan. U njegovom glasu osjealo se preklinjanje, pla, ali i prizvuk prijetnje. Sluala sam ih
izdaleka. Objanjavali su se u tihoj noi.
Istog trena shvatila sam da sam u ivotu ostala sasvim sama sa svojom djecom. Mislila sam
da volim Crnog, meutim, samo sam eljela da ga volim. Jer, u Hasanovom tunom glasu, u
bolu koji sam odmah prepoznala, bilo je neto to me je duboko dir-nulo.
Sutra u ovdje dovesti kadiju, janjiare, svjedoke koji e potvrditi da je moj stariji brat iv i
da jo uvijek ratuje u planinama Persije", govorio je. Va brak je nezakonit. inite preljubu."
ekura je bila ena tvog pokojnog brata, a ne tvoja", rekao je Crni.
Moj brat je iv", uzvratio je Hasan samouvjereno. Postoje svjedoci koji su ga vidjeli."
Jutros je uskudarski kadija dao razvod ekuri jer se nakon etiri godine nije vratio iz rata.
Ako je iv, neka mu svjedoci kau da je razveden."
ekura se ne moe udati prije nego to proe mjesec dana od razvoda", rekao je Hasan. To
je suprotno vjeri i Kuranu asnom. Kako je ekurin otac pristao na takvu sramotu?"
Efendi Tetak je jako bolestan", rekao je Crni. Umire... Kadija je odobrio brak."
Jeste li zajedno otrovali Tetka?", upita Hasan. Da li ste to radili u dogovoru sa Hajrijom?"
Moj punac ali zbog svega to si uinio ekuri. Ako je zaista iv, i tvoj brat moe traiti da mu poloi raune za sramotu
koju si joj uinio." /
Sve je to la", ree Hasan. To su izgovori koje je ekura iz-/ mislila da bi pobjegla iz kue."
Iz kue se uo vrisak. Bila je to Hajrija. Zatim se i evket pro-dera na sav glas. Vikali su
jedno na drugo. Uplaena, i ja sam ne-svjesno poela nekontrolisano vritati te sam, ne
znajui ta radim, potrala u kuu.
evket je strao niz stepenice i izleteo u dvorite.
Djed je hladan kao led!", povikao je. Djed je umro!"
Zagrlili smo se. Uzela sam ga u naruje, Hajrija je jo uvijek vikala. Njenu viku i sve ostalo
uli su i Crni i Hasan.
Majko, ubili su djeda!", ree evket.
Svako je to mogao uti. Da li i Hasan? Snano sam zagrlila evketa. Ne uzbuujui se, odvela
sam ga natrag, u kuu. Na ste-penicama Hajrija je upitala kako se dijete probudilo i
neopaeno pobjeglo napolje.
Majko, rekla si da nas nee ostavljati!", rekao je evket, za-plakavi.
Moje misli bile su uz Crnog, koji je ostao kraj dvorine kapije. Poto je bio zaokupljen
prepirkom sa Hasanom, nije mogao zatvoriti vrata. Poljubila sam evketa u oba obraza,
snano ga privukla sebi, pomirisala mu vrat, smirila ga i predala ga Hajriji u ruke. Oboje
idite gore", proaputala sam.
Popeli su se uz stepenice. Vratila sam se do dvorinih vrata. Mislila sam da Hasan ne moe
vidjeti gdje sam, ni da sam nekoliko koraka iza vrata. Da li je promijenio mjesto u mranom
vrtu naspram nas, da li se povukao iza mranog drvea kraj ulice? Ali, vidi me, i obraa mi se.
Ono to me je inilo razdraljivom nije bio razgovor u mraku s nekim ije lice ne moe
vidjeti, uz-nemirila sam se zato to sam mu svaki put davala za pravo kad bi mene, sve nas,
okrivio; zato to mi je palo na pamet da sam sve vrijeme grijeila, da sam ja krivac, kao to mi
je i moj otac neprestano davao naslutiti; i jer sam s tugom shvatila da sam zaljublje-na u

ovjeka koji sve to kae. Alahu dragi, pomozi mi! Zar ljubav nije put do Tebe, a ne uzaludna
patnja?
Hasan je tvrdio da sam se udruila sa Crnim i ubila svog oca. Rekao je kako je uo ta je
dijete reklo, da je zapravo sve jasno kao dan i kako je to to smo uinili smrtni grijeh. Ujutro
e otii kod kadije i sve mu ispriati. Ako sam nevina, ako mi ruke nisu uprljane oevom
krvlju, mene i djecu odvee natrag kui i za-mjenjivae nam oca sve dok se njegov brat ne
vrati iz rata. A ako sam kriva, ena koja bezduno napusti svoga mua, dok on krvari u
ratovima, ionako zasluuje svaku kaznu. Kada smo to s nestrpljenjem sasluali, iza drvea je
na trenutak zavladala tiina.
Ako se sad svojom voljom vrati u kuu svog pravog mua", rekao je Hasan jednim sasvim
drugaijim tonom, uzme djecu i mirno se vrati kui, ne pokazujui se nikome ivom, ja u
zaboraviti tu predstavu s lanim brakom, sve to sam ovdje veeras uo, zloine koje ste
poinili, sve u zaboraviti i sve vam oprostiti. S tobom u godinama strpljivo ekati povratak
mog brata iz rata, ekura."
Zar je pijan? U glasu mu je bilo neto tako djetinjasto pa sam se zabrinula da bi ga ono to mi
je ponudio pred muem moglo stajati ivota.
Jesi li razumjela?", oglasio se iza stabala.
U mraku nisam mogla vidjeti gdje je tano stajao. Pomozi svima nama, Alahu moj, grenim
robovima svojim.
Jer, ti nee moi ivjeti pod istim krovom s ovjekom koji ti je ubio oca, ekura, ja to
znam."
Na trenutak mi je palo na pamet da bi on mogao biti ubica moga oca. A sad nam se moda
ruga. ejtan je taj Hasan, ali opet, moda se i varam.
Posluaj, efendi Hasane", oglasio se Crni u mraku. Moj tetak je ubijen, to je tano. Ubio ga
je neki nitkov!"
Ubijen je prije vjenanja, zar ne?", upitao je Hasan. Ubili ste ga jer se usprotivio vaem
zavjerenikom braku, tajno ugovo-renom razvodu, lanim svjedocima, vaim obmanama. Da
je Crnog smatrao ovjekom, dao bi mu ker mnogo godina ranije, ne tek sada."
Poto je godinama ivio s mojim pokojnim muem, s nama, znao je prolost svih nas kao i mi
sami. I to je jo gore, Hasan se sa strau ljubomornog i zaljubljenog ovjeka sjeao
najsitnijih detalja, svega o emu smo mu i ja razgovarali u kui, onoga to smo zaboravili i
onoga to smo sada eljeli da zaboravimo. Tokom mnogih godina sakupili smo on, njegov
brat i ja toliko zajednikih uspomena da sam se uplaila. Mislila sam ako ih pone iznositi,
osjetiu koliko mi je Crni stran, nov i dalek.
Mi mislimo da si ga ti ubio", rekao je Crni.
Vi ste ga ubili da biste se mogli vjenati. To je jasno. Ja nisam imao ba nikakav razlog da ga
ubijem."
Ubio si ga da se mi ne bismo uzeli", rekao je Crni. Poludio si kad si uo da je dopustio
ekuri da se razvede i preuda za mene. Ustvari, ljutio si se na efendi Tetka to se usudio
pozvati e-kuru da se vrati u njegovu kuu. Htio si mu se osvetiti. Znao si da ekuru nikada
nee dobiti dok je on iv."
Prestani!", ree Hasan odluno. Neu to vie sluati. Jako je hladno. Ionako sam se smrznuo
nastojei da privuem vau panju bacanjem kamenja na kuu. Niste me uli."
Crni je unutra razgledao crtee mog oca", rekla sam.
Da li sam pogrijeila to sam to rekla?
Hasan je poeo da govori onim neprirodnim tonom kakav je i moj, nekad i protiv moje volje,
kad razgovaram s Crnim: Gospoo ekura, poto si ena mog starijeg brata, najbolje e biti
da povede djecu i odmah se vrati u kuu junaka i spahije s kojim si jo uvijek u zakonitom
braku."

Ne", rekla sam kao da apuem u mrak. Ne, Hasane, ne!"

,,U tom sluaju moja odgovornost i privrenost bratu nalau mi da kadiji odmah sutra
prijavim sve to sam ovdje uo. Inae e traiti da im poloim raune."
Od tebe e ionako traiti da poloi raune", rekao je Crni. im ode kod kadije, ja u
objaviti da si ti ubio dragog roba naeg padiaha, mog tetka."
Dobro", rekao je Hasan mirno. Uini tako."
Vrisnula sam. Muie vas obojicu!", povikala sam. Nemojte ii kod kadije. Saekajte. Sve
e se razjasniti."
Ne bojim semiuenja", rekao je Hasan. Dvaput sam bio muen i svaki put sam se uvjerio da
se samo muenjem mogu razlikovati kriv i nevin. Samo prevaranti mogu se plaiti muenja.
Ja u kadiji, janjiarskom agi, ejhul-islamu, svakome priati i o knjizi o crteima ubogog
efendi Tetka. Svi govore o tim crteima, ta je na njima?"
Obojica su zautjeli. Neto kasnije uli smo korake iz puste bate. Da li odlazi ili nam se
pribliava? Nismo mogli da ga vidi-mo, niti da shvatimo ta radi. Uzalud bi mu bio trud da u
potpunom mraku prolazi kroz trnje, grmlje i kupine na drugom kraju bate. Mogao se provui
izmeu stabala, skrenuti ispred nas i pobjei, a da ga ne vidimo, no nismo uli korake kako se
pribliavaju. Vikala sam: Hasane!" Ali, nije se uo ni um. uti!", rekao je Crni.
Oboje smo se tresli od hladnoe. Nismo predugo ekali, dobro smo zatvorili vrata i uli u
kuu. Jo jednom sam pogledala oca prije nego to sam se uvukla u postelju koju su djeca
zagrijala. Crni je, meutim, sjeo pred crtee.
35. JA, KONJ
Neka vas ne udi to sam sada miran i nepomian. Zapravo, ve vijekovima galopiram, jurim
ravnicama, odlazim u ratove, odvodim na vjenanja tune keri ahova, galopiram iz prie u
istoriju, iz istorije u legendu, iz knjige u knjigu, sa stranice na stranicu. S obzirom na to da me
ima u tolikim priama i bajkama, u tolikim knjigama i ratovima, da sam pratio nepobjedive
junake, legendarne ljubavnike i vojske iz snova te da sam s naim pobjedonosnim padiahom
jurio iz pohoda u pohod - jasno je da su me esto, esto crtali.
Kakvo je to osjeanje?
Ponosan sam, naravno, ali se pitam jesam li ba ja taj kojeg esto crtaju? Po ovim crteima,
jasno je da svako ima drugaiju predstavu o tome kako izgledam. A, opet, snano osjeam da
svi crtei imaju jednu zajedniku karakteristiku, da su jedinstveni.
Ne tako davno, prijatelji iluminatori pripovijedali su pa sam saznao neto. Kralj franakih
nevjernika htio je da se oeni kerkom mletakog duda. Dobro, oenie se, ali ta ako je
Mleanin siromaan, a ki runa? Zato naredi najboljem meu svojim sli-karima da ide i
naslika ker mletakog duda, njenu imovinu, pokretnu i nepokretnu, te djevojaku spremu.
Budui da ne znaju za granicu izmeu spoljanjeg i intimnog svijeta, Mleani slikaru dopuste
da vidi ne samo njihove keri nego i njihove kobile, kao i unutranjost palata. Majstor ih je
tako nacrtao da, im baci oko na sliku, prepozna odreenu djevojku, odreenog konja. Dok
je franaki kralj u dvoritu svog dvorca razgledao crtee pristigle iz Venecije kako bi odluio
hoe li e se eniti, njegov konj, pogoen ljubavlju, krenu da zaskoi lijepu kobilu sa slike,
tako da konjuari s mukom zauzdae uspaljenu ivotinju koja je svojim velikim organom
razderala i sliku i okvir.
Iluminatori priaju da pomamu franakog pastuva nije izazvala ljepota mletake kobile, a
sigurno je bila lijepa, nego injenica da je odreena kobila vjerno naslikana. I sad, je li grijeh
biti naslikan kao ta kobila, kao slika jedne stvarne kobile? Kao to vidite, ja se ne razlikujem
mnogo od drugih konja na crteima.

Zapravo, svi koji primjeuju ljepotu mojih slabina, moje duge noge i ponosno dranje vide da
sam drugaiji. A, opet, sve te ljepote ne svjedoe o tome da sam ja poseban konj, nego o tome
da je iluminator koji me crta poseban. Svima vama poznato je da, zapravo, ne postoji konj
koji bi izgledao potpuno isto kao ja. Ja sam samo slika konja u iluminatorovoj glavi.
Ah, to je lijep taj konj!", govore dok me posmatraju. A, zapravo, ne hvale mene, nego
iluminatora. Svi konji, meutim, razlikuju se meusobno, to iluminator prije svih drugih
mora primijetiti.
Pogledajte, ak se i po onoj stvari razlikuju. Ne plaite se, moete je iz blizine razgledati, ak i
opipati. Moj organ je, po obliku i zakrivljenim oblinama, pravi boji dar.
Zato nas mnogi iluminatori crtaju napamet, kad je najuzvi-eniji iluminator, svemogui Alah
svakog od nas stvorio tako da se meusobno razlikujemo? Zato se hvale time da su nacrtali
hiljade, desetine hiljada konja iz glave i ne gledajui nas? Zato to se trude da naslikaju svijet
koji Alah vidi, a svijet koji oni vide. Nije li to mnogobotvo ili, sauvaj boe, isto to i rei da
ono to je stvorio Alah mogu stvoriti i ja? Nezadovoljni onim to vide, hiljadu puta crtaju
konja iju su sliku upamtili, smatrajui da je to konj kojeg vidi Alah. Zar se ne takmie s
preuzvienim Alahom i zar ne postupaju kao bezbonici svi koji tvrde da najljepe konje
napamet crtaju slijepi majstori?
Novi slikarski postupci franakih majstora nisu bezboniki, ve, naprotiv, neto to je u
apsolutnom skladu s naom vjerom.
Neka me, zaboga, moja erzurumska braa ne shvate pogreno, ali nimalo mi se ne svia to
franaki nevjernici ne znaju za brani moral, pa svoje polugole ene javno pokazuju, to ne
znaju za uivanje u kafi i lijepim mladiima, to im mukarci hodaju go-lobradi i bez brkova i
to, suprotno od onoga kako treba, putaju kosu kao ene i to, boe sauvaj, tvrde da je
hazreti Isa ujedno i Bog. ak se i ljutim na njih; samo kad bi mi se neko od njih pribliio,
svojim bih ga kopitama...
Takoe mije dosadilo to to me iluminatori pogreno prikazuju. Mislim na one koji poput
ena sjede kod kue a nikada nisu bili u ratu. Crtaju me kako jurim s obje noge ispruene u
isto vrijeme. Nijedan konj ne moe trati kao zec. Ako mi je prednja noga ispruena naprijed,
druga mora biti nazad. Nijedan konj nee ispruiti prednju nogu kao radoznalo pae, dok mu
je druga vrsto na zemlji, kao to prikazuju crtei ratovanja. Nikada konji jednog konjikog
odreda ne podiu istu nogu u isto vrijeme, ali nas crtaju dvadeset puta zaredom i po istom
kalupu, kao da smo jedan drugom sjenka. Kad nas niko ne gleda, kopamo kopitom i pasemo
zelenu travu, a nikad ne stojimo ponosno i uspravno, kao to nas crtaju. Zar je tolika sramota
to jedemo, pijemo, vrimo nudu i spavamo? Zato se plae da nacrtaju moj povelik organ?
Posebno ga se djeca i ene,, kad nikog nema u blizini, ne mogu nagledati. ta ima loe u
tome? Je li hoda iz Erzu-ruma protiv toga?
Priaju da je jednom u irazu bio jedan star, nemoan i sumnjiav ah. Budui da se mnogo
plaio da ei ga neprijatelji svrgnuti s prijestola i njegovog sina proglasiti za novog aha, nije
poslao prijestolonasljednika u Isfahan za valiju, nego ga je zatvorio u najskriveniji kutak
dvorca. Princ je trideset i jednu godinu ivio zatvoren u sobi bez pogleda na vrt i avliju,
odrastajui s knjigama. Kad je, nakon oeve smrti, sjeo na prijesto, rekao je: Dovedite mi
konja! U knjigama sam stalno viao njihove slike, pa me interesuje kako izgledaju." Doveli su
mu najljepeg sivog konja u dvorac, ali kad je novi ah vidio konjske nozdrve iroke poput
rupa na pei, nepristojnu stranjicu, dlaku koja se ne sija kao na slikama i velike slabine,
razoarao se i naredio da poubi-jaju sve konje u carstvu. Nakon tog okrutnog pokolja, koji je
trajao etrdeset dana, u carstvu potekoe tune i krvavocrvene rije-ke. Ali novi ah ostao je
bez konjice, stigla ga je Alahova pravda i porazila ga je vojska njegovog neprijatelja,
turkmenskog bega iz dinastije Crnog ovna, a njega su isjekli na komade, kako niko ne bi bio
nesretan to su konji ostali neosveeni, kako se to dogaa u knjigama.

36.
ZOVEM SE CRNI
Kada se ekura s djecom sklonila u svoju sobu, dugo sam oslukivao umove, beskrajna
pucketanja i i kripu u kui. Jedanput su ekura i evket poeli aputati, ali ga je majka
uzrujano uutkala jednim pssst!". U istom trenutku uo sam kripanje poploanog dvorita
kod bunara, ali je nakon toga sve utihnulo. Kasnije mi je panju privukao galeb koji se spustio
na krov, ali je i on, kao i sve drugo, utonuo u tiinu. Neto kasnije uo sam bolno jecanje,
dopiralo je s druge strane hodnika. Shvatio samo da Hajrija plae u snu. Jecanje se pretvorilo
u kaalj koji je iznenada prasnuo, a zatim utihnuo.Opet je zavladala ona strana, beskraj-na
tiina. Neto kasnije sledio sam se od straha jer mi se uinilo da se neko kree po sobi u kojoj
je lealo mrtvo tijelo mog tetka.
Tokom duge tiine posmatrao sam crtee pred sobom i zamiljao kako na njih nanose boje
strastveni Maslina, ljepooki Leptir i pokojni majstor pozlate. Poelio sam da se svakom od tih
crtea obratim sa ejtane!" ili smrti!", to je moj tetak u nekim noima inio, ali me je u
tome sprijeavao neki strah. Zapravo, ti crtei su me ve prilino ljutili, jer, iako je tetak
uporno insisti-rao na tome, nisam bio u stanju da napiem priu koja bi ih pratila. Moja svijest
polako je prihvatala nepobitnu injenicu da su one povezane s Tetkovom smru i sve sam vie
osjeao strah i nestrpljenje. Sluajui Tetkove prie samo zato da bih se pribliio ekuri, ve
sam se nagledao tih crtea. Sada, kad mi je ekura postala ena, zato bih se bavio tim
udnim stvarima? Zato to e kura nije napustila postelju i dola, iako su djeca zaspala", ree
neki neumoljiv unutarnji glas. Razgledajui crtee uz svjetlost svijee, strpljivo sam ekao u
nadi se da e moja crnooka ljepotica doi.
Kad me je ujutro probudio Hajrijin vrisak, zgrabio sam svijenjak i izletio u predsoblje. U
trenutku mi je prolo kroz glavu da je u kuu upao Hasan s nekom ljudima i da treba sakriti
crtee. Ubrzo sam shvatio da Hajrija narie po ekurinoj naredbi kako bi za Tetkovu smrt
saznala djeca i susjedi.
Kad smo se sreli u predsoblju, ekura i ja vrsto smo se zagrlili. Djeca, koja su zbog Hajrijine
vriske izjurila iz postelje, zastala su.
Va djed je umro", rekla im je ekura. Nipoto ne ulazite u tu sobu."
Izvukla se iz mog naruja, otila kod oca i zaplakala.
Odveo sam djecu u njihovu sobu. Presvucite se, prehladie-te se", rekao sam. Sjeo sam na
ivicu kreveta.
Djed nije umro jutros, nego sino", rekao je evket.
Jedna duga, prelijepa vlas ekurine kose ispisivala je na jastuku neko slovo, izgledalo mi je
kao slovo vav. Pod jorganom se i dalje osjeala toplina njenog tijela. Sada je do nas dopiralo i
njeno zapomaganje, pla, zajedno s Hajrijinim. Veoma me je zapa-njilo to to je zapomagala
kao da joj je otac upravo neoekivano umro. Osjetio sam da je gotovo i ne poznajem te da se
u njoj kri-je neki meni nepoznat din.
Plaim se", rekao je Orhan. inilo mi se da me pogledom moli za doputenje da zaplae.
Ne boj se", rekao sam. Vaa majka plae kako bi susjedi saznali za djedovu smrt i doli
ovamo."
1 ta e biti ako dou?", upitao je evket.
Ako dou, neemo samo mi plakati zbog djedove smrti. I oni e se rastuiti i zaplakati. Tako
emo podijeliti bol i bie nam lake."
Jesi li ti ubio mog djeda?", povikao je evket. Ako bude ljutio majku, neu te voljeti!"
razderao sam se i ja. Vikali smo jedan na drugog kao dvije osobe koje razgovaraju na obali
nekog bunog potoka, a ne kao ouh i pastore. U meuvremenu je ekura izala u predsoblje

i, gurajui drvene daske, pokuavala da otvori prozorske kapke kako bi se njena vriska bolje
ula u mahali.
Izaao sam iz sobe jer vie nisam mogao gledati sve to. Zajedno smo navalili na prozor u
predsoblju i poeli se boriti s drvenim kapcima. U posljednjem naletu kapci su se otvorili i
pali u avliju. U lice nas je udarilo sunce i hladnoa i na trenutak smo bili zateeni. ekura
poe da plae i kuka na sav glas, kao da se obraa cijelom svijetu.
Smrt efendi Tetka, koja je kuknjavom objavljena cijeloj mahali, doivio sam traginiju nego
to sam oekivao. I pla moje ene, iskren ili laan, pogaao me je u srce, te i sam zaplakah.
Jesam li sam zaista plakao od tuge ili sam se pretvarao da plaem, plaei se da e me optuiti
za Tetkovu smrt? Ne znam.
Otiao je, otiao, joooj, otiao je moj dragi tata, napustio naaas", kukala je ekura.
Moji jecaji i rijei zvuali su isto, ali nisam bio svjestan onoga to govorim. Gledao sam sebe
onako kako bi me gledali susjedi iz svojih kua, kroz odkrinuta vrata i iza prozorskih kapaka,
i razmiljao o ispravnosti svojih postupaka. to sam vie plakao, to sam manje sumnjao da su
moje suze iskrene i manje strahovao da bih mogao biti okrivljen za zloin. ak sam se prestao
plaiti Hasana i njegovih ljudi.
ekura je bila moja i izgledalo je da to vikom i suzama proslavljam. Privukao sam enu koja
je kukala i, ne obraajui panju na djecu koja su se uplakana pribliavala, s puno ljubavi
poljubio je u obraz. Uprkos plau, osjetio sam da i njen obraz mirie na badem iz naeg
djetinjstva, ba kao i njena mekana i topla postelja.
Kasnije smo svi zajedno prili pokojniku. Vie nije izgledao kao truplo koje se poprilino
osjealo od dvodnevnog leanja, nego kao neko ko upravo umire. Izustili smo: ,,La ilahe
ilalah". eljeli smo da to budu posljednje rijei koje e u smrtnom asu ponoviti za mnom i
tako otii pravo u denet. Postupili smo kao da ih je moj tetak i izgovorio, u jednom trenutku
smo se osmi-jehnuli gledajui njegovo smrskano lice i glavu. Istovremeno sam, rastvorivi
dlanove, uio jasin; svi su utjeli i sluali molitvu.
Komadom istog muslina koji je donijela ekura paljivo smo povezali Tetkova otvorena
usta, jo jednom njeno zatvorili ne-povrijedeno oko, lagano okrenuli njegovo tijelo na desnu
stranu, a njegovo smrskano lice okrenuli prema Meki. ekura je pokrila oca istim aravom.
Prijalo mi je to su djeca sve to pratila paljivo poput ljeka-ra, kao i tiina koja je nastupila
nakon njihovog plaa. Napokon sam se osjeao kao neko ko ima pravu enu, djecu, ognjite,
dom... Ta pomisao bila je postojanija nego svi doivljeni strahovi od smrti.
Skupio sam crtee, vratio ih u mapu, obukao debeli kaftan i brzo izaao, ponijevi ih sa
sobom. Krenuo sam pravo prema ma-halskoj damiji s namjerom da izbjegnem staru susjedu
koja je ula nau kuknjavu i pourila sretna to joj se pruio uitak da uestvuje u tuem bolu,
kao i njenog slinavog unuka, koji je izgledao kao da se raduje nenadanoj zabavi.
Mala mija rupa koju sam smatrao kuom, a zbog koje se ovjek jedino mogao postidjeti, bila
je kolibica naslonjena na prelijepu graevinu s ogromnom kupolom i prostranom avlijom, to
je bilo karakteristino za brojne nove raskone damije. A imam je, to se i na bilo kojem
drugom mjestu esto moglo vidjeti, proirio svoju kuu na cijelu damiju, ne obazirui se na
to to njegova ena izblijedjeli ve kai izmeu dva kestena na kraju avlije. Oslobodivi se
nametljivih pasa koji su, oigledno, doivljavali avliju kao svoju, kao i imamova porodica, a
zatim i imamovih sinova, koji su ih otjerali batinama, povukao sam se s imamom u jedan
oak.
Bilo mu je krivo to ga, nakon jueranjeg razvoda, nismo pozvali da obavi vjenanje. Njegov
pogled kao da je govorio: ta sad nije u redu?"
Jutros je umro efendi Tetak."
Neka mu se Alah smiluje i nek poiva u denetu!", ree dobroduno. Zato sam dodao to
'jutros' i izloio se nepotrebnoj sumnji? U ruku sam mu tutnuo jo jedan od onih dukata.

Rekao sam mu da prije ezana objavi poziv na denazu, a onda da poa-lje brata kao telala koji
e po cijeloj mahali pronijeti vijest o Tet-kovoj smrti.
Moj brat ima jednog poluslijepog prijatelja", rekao je, ,,s njim emo dobro okupati
pokojnika."
ta bi bilo bolje od toga da efendi Tetka okupaju jedan slijepac i jedna polubudala? Rekao
sam mu da e se molitva za pokojnika klanjati u podne i da e joj se prikljuiti mnogi ljudi iz
pala-te, iluminatorske radionice, medrese... Nisam rekao ni rije o efendi Tetkovom licu, o
njegovoj smrskanoj glavi. Odavno sam zakljuio da u problem rijeiti samo na viem
poloaju.
O Tetkovoj smrti prvi je morao biti obavijeten carski rizniar jer je na padiah njemu
prepustio nadzor nad novcem za knjigu koja je bila naruena od mog tetka. Kako bih se
nekako uvukao u palatu, posjetio sam jednog tapetara, roaka mog pokojnog oca, koji je jo
od mog djetinjstva radio u krojakoj radionici preko puta kapije kod Hladne esme. Poljubio
sam mu ruku, prekrivenu starakim pjegama, rekavi mu kako moram vidjeti carskog
rizniara i zamolio ga da mi pomogne. Izvjesno vrijeme pustio me je da ekam medu elavim
egrtima koji su, po-vijeni nad raznobojnim svilenim tkaninama, ili zavjese, da bi me onda
prepustio pomoniku glavnog tapetara, koji je, kako sam shvatio, iao u palatu da uzme mjere
i napravi obraun. Kada smo proli kroz kapiju kod Hladne esme i stupili na Alajmeg-dan,
bio sam poteen prolaska kraj iluminatorske radionice smjetene u zdanju naspram Aja
Sofije, kao i objanjavanja ostalim iluminatorima da se dogodio zloin.
Koliko god mi je Alajmegdan izgledao uobiajeno pust, toliko mi se inio i bunim. Nije bilo
ive due oko skladita, niti pred vratima Kancelarije za molbe i albe, pred kojom uvijek u
dane vijeanja carskog Divana stoji mnotvo ljudi s molbama u rukama. Ali, opet, inilo mi se
da ujem amor iza empresa, iz stolarske radionice i pekare, kroz prozore prostorija za
bolesne, iz tala, od konja i konjuara ispred druge dvorske kapije, ijim sam se kulama
iljatih krovova divio. Svoje uzbuenje pripisao sam strahu zbog toga to je malo kasnije, prvi
put u ivotu, trebalo proi kroz tu drugu kapiju, Kapiju spasa.
Na kapiji nisam obratio panju na oak gdje, kako se prialo, u svakom trenutku ekaju
spremni delati, niti sam mogao sakriti uzbuenje od straara koji su paljivo posmatrali balu
ukrasne tkanine koju sam nosio kako bi pomislili da sam pomonik svog vodia, tapetara.
im smo stupili na Divanski trg, zavladala je duboka tiina. Srce mi je snano kucalo, osjetio
sam otkucaje ak i na elu i vratu. Mjesto o kojem sam toliko sluao od ljudi koji su bili u
pala-ti i koje je i Tetak slikovito opisivao - prualo se preda mnom kao prelijep, raznobojan
vrt, pravi denet. Ipak, nisam osjeao beskrajno zadovoljstvo, koje obuzme sve koji stupe u
denet, ve strah i pokornost. Bilo mi je jasno da sam samo obian rob naeg padiaha, koji
je, kako sam sada mnogo bolje uviao, temelj cijelog svijeta. Dok sam zadivljeno gledao
paune kako se etaju zelenilom, zlatne ae privrene lancem za esme iz kojih je ubo-rila
voda, divanske aue kako se u svilenim odorama kreu kao da ne dodiruju zemlju, u sebi
sam osjetio uzbuenje to mogu sluiti vladaru. Moram zavriti tajnu knjigu naeg padiaha,
ije sam napola dovrene crtee nosio pod rukom. Pogleda uprtog u Kulu divana, koja je,
posmatrana izbliza, izazivala vie strah nego divljenje, iao sam za tapetarom ne znajui ta
tano radim.
S jednim paom u pratnji, u mrtvoj tiini i s osjeajem straha proli smo zgradu Divana i
riznicu. inilo mi se da sam ve ranije sve vidio i upoznao sva ta mjesta.
Kroz jedna iroka vrata uli smo u prostor koji nazivaju Stara divanska vijenica. Pod
velikom kupolom ugledao sam majstore kako sjede i ekaju drei u rukama platno, komade
koe, srebrne korice za sablje, sedefne krinjice... Odmah mi je bilo jasno da su to majstori iz
umjetnike radionice naega padiaha koji izrauju topuze, izme, srebrnariju i barun,
ukrasne predmete od slonovae i muzike instrumente. Svi su ekali pred vratima carskog
rizniara da sravne dnevne obraune, nabavku materijala ili dozvolu za ulazak u Enderun,

zabranjene prostorije palate, kako bi uzeli mjere. Bilo mi je drago to meu njima nisam vidio
nijednog iluminatora.
I mi smo se povukli u oak i ekali. S vremena na vrijeme do nas bi dopro povien glas
tajnika Carske riznice, koji bi zbog greke u raunima traio da se neka rije ponovi, a nakon
toga i odgovor koji mu je davao neki bravar s potovanjem. Glasovi su vrlo rijetko
nadglasavali apat, golubovi u dvoritu slijetali su i uzlijetali, a buka njihovih krila odjekivala
je pod kupolom jae od alopojki obrtnika, koji smo se jadali jedan drugome zbog manjka
novca i materijala.
Kad je doao red na mene i kad sam uao u malu, kupolom nadsvoenu sobu carskog
rizniara, u njoj sam ugledao samo jednog tajnika. Odmah sam mu saoptio da imam jedan
veliki problem s kojim mora biti upoznat carski rizniar, naime, jedna knjiga, koju je naruio
na padiah i za nju se brino zalagao, ostala je nedovrena. Unjkavi tajnik predosjetio je
neto, razrogaio oi, a ja sam mu pokazao crtee iz tetkove knjige. Kad sam vidio da su ga
neobini crtei uzrujali, rekao sam mu tetkovo ime, nadimak, zanimanje, i dodao da je zbog
tih crtea izgubio ivot. Sve sam to rekao u jednom dahu. Jer, dobro sam znao ako se budem
vratio iz palate, a da ne doem do naeg padiaha, biu optuen da sam svog tetka doveo u to
strano stanje.
U trenutku kada je tajnik otiao kod carskog rizniara da ga obavijesti o tome, oblio me
hladan znoj. Da li bi carski rizniar, za kojega sam od tetka uo da se nikad ne odvaja od
padiaha, da mu ponekad prostire molitveni tepih, da je osoba kojoj padiah povjerava svoje
tajne, da li bi samo zbog mene iz Enderuna doao ovamo? Nevjerojatna mi je bila ak i
mogunost da je u En-derun, u samo srce palate, poslan glasnik. Gdje je sada na preu-zvieni
padiah, da li je siao u neku od svojih rezidencija na obali ili je u haremu, da li je i carski
rizniar s njim?
Mnogo kasnije pozvali su me unutra to me je tako iznenadilo da se nisam ni stigao uplaiti.
Ali, obuzelo me uzbuenje kad sam na licu majstora s kojim sam se sreo na vratima sobe
proitao izraz potovanja i nevjerice. Kad sam uao, nakratko sam se ukoio, mislei da neu
moi usta otvoriti. Na glavi je nosio kapu ukraenu zlatnim i srebrnim nitima kakvu smiju da
nose samo carski rizniar i veziri. Razgledao je crtee koji su stajali pred njim na stalku za
knjige. Uplaio sam se kao da sam ih ja nacrtao. Poljubio sam mu skute.
Sinko", ree, da li sam pogreno uo? Je li tvoj tetak mrtav?"
U jednom trenutku, da li zbog uzbuenja ili osjeaja krivice, nisam mogao da odgovorim,
potvrdio sam mu klimanjem glave. U istom momentu dogodilo se neto neoekivano: iz oka
mi je skliznula jedna suza i polako se spustila niz obraz praena izne-naenim ali obzirnim
pogledima carskog rizniara. To da se nalazim u palati, da se carski rizniar odvojio od
padiaha kako bi doao ovamo da razgovara sa mnom, da mogu biti tako blizu naeg
padiaha, sve je to udno utjecalo na mene... Na oi mi navri-jee nove suze, koje se u
potocima poee shvati niz moje obraze a nisam osjeao stid.
Sinko, isplai se koliko ti srce eli", ree carski rizniar.
Poeo sam plakati. Mislio sam da sam u proteklih dvanaest godina ostario i sazrio. Ali, kada
se ovjek toliko priblii svom padiahu, srcu svoje drave, shvati da je dijete. Nije me bilo
briga ni to to su moje jecaje uli majstori srebrnari i barunari, koji su ekali ispred sobe,
shvatio sam da u carskom rizniaru sve ispriati.
I tako sam mu ispriao sve to mi je lealo srcu. Osjeao sam olakanje svaki put kad bih
vidio da pred oima carskog rizniara oivljava moja enidba sa ekurom, tekoe s tetkovom
knjigom, tajne koje crtei skrivaju, Hasanove prijetnje, tetkov le. Kako sam itavim svojim
biem osjeao da u se iz zamke u koju sam upao izvui samo ako se predam beskrajnoj
pravdi milosrdnog padiaha, Uzdanici ovog svijeta, opisivao sam sve. Da li e shvatiti moju
priu i tano je prenijeti naem padiahu, Uzdanici svijeta, prije nego to me preda
muiteljima i delatima?

Obavijestite odmah iluminatorsku radionicu o smrti efen-di Tetka", rekao je carski rizniar.
Neka na njegovu denazu doe cijeli esnaf iluminatora."
Pogledao me je upitno kako bi provjerio da li se protivim tome. Ta panja ulila mi je
samopouzdanje i odmah sam mu ispriao svoje sumnje u vezi s tim ko je i zbog ega ubio
mog tetka i pozlatara efendi Prefmjenog. Aludirao sam na ljude propovjednika iz Erzuruma,
one koji napadaju tekije jer se u njima svira i plee.
Primijetivi sumnjiave poglede carskog rizniara, elio sam da podijelim s njim i ostale
sumnje. Stavio sam mu do znanja da je to to sam pozvan uraditi crtee i iluminacije za knjigu
efendi Tetka meu majstorima iluminatorske radionice vjerojatno izazvalo rivalstvo i
ljubomoru, ne samo zbog novca, nego i zbog asti. I sama povjerljivost tog posla pokrenula je meu njima svu tu netrpeljivost, mrnju i
zavjere, rekao sam mu. Meutim, to sam vie o tome govorio, to sam, uznemiren, sve vie
nasluivao da i carski rizniar, kao i vi sada, na neki nain sumnja na mene. Dragi Boe, neka
se napokon sve razjasni, neu nita drugo traiti od tebe!
Nastupila je tiina. Carski rizniar skrenuo je svoj pogled s mene, kao da se u moje ime stidi
mojih rijei i bola, a zatim pogledao crtee na stalku.
Ima ih devet", rekao je. ,,A s Tetkom je ugovorena knjiga s deset crtea. Od nas je dobio
mnogo vie zlatnih listia nego to je iskoristio na ovim slikama."
Sigurno je podli ubica ukrao posljednji crte, uraen s mnogo pozlate", odgovorio sam.
Nikako nismo uli ko je kaligraf."
Moj pokojni tetak jo nije zavrio tekst za knjigu. Oekivao je da je ja zavrim."
Sinko, sam si rekao da si se tek nedavno vratio u Istanbul!"
Stigao sam prije nedjelju dana, tri dana nakon to je ubijen efendi Prefinjeni."
Zar je tvoj tetak godinu dana izraivao crtee za knjigu koja jo nije napisana?"
Da."
Da li ti je objasnio o emu e ta knjiga govoriti?"
Rekao je da na padiah eli knjigu koja e venecijanskom dudu predstaviti silu i bogatstvo
loze Osmanovia, sablje i ponosa islama, a u srce mu usaditi strah, i to u vrijeme kad se
navrava tano hiljadu godina od hidre naeg Proroka i kad islamski kalendar pokazuje
okruglo hiljadu godina. Ta knjiga u slovu i slici treba da prikae najdragocjenije i najsvetije
stvari naeg svije-ta, a u njenom srcu, ba kao i u Knjizi o otroumlju, treba da bude portret
naeg padiaha. Poto bi u njegovoj izradi trebalo ko-ristiti i postupke franakih majstora,
portret bi, im ga mletaki dud ugleda, morao izazvati divljenje prema naem padiahu, kao i
elju da se s njim sprijatelji."
Jasno mi je, ali zar su najdragocjenije i najsvetije stvari loze Osmanovia psi i stabla?",
upitao je, uperivi prstom na crtee.
Moj pokojni tetak je govorio da knjiga treba da prikae ne samo bogatstvo naeg padiaha,
nego snagu njegovog duha i njegove skrivene tuge."
A ta je sa portretom naeg padiaha?"
Nisam ga nigdje naao, mora da ga je sakrio bezduni ubi-ca, ko zna, moda u svojoj kui."
Moj pokojni tetak bio je izjednaen s bilo kim ko za gotove dukate nije bio u stanju da zavri
obeanu knjigu, pa je umjesto nje dao izraditi nekoliko udnih crtea koji su u oima carskog
rizniara bili potpuno bezvrijedni. Da li me je carski rizniar smatrao osobom koja je ubila tog
nesposobnog i nepouzdanog ovjeka samo zato da bi mogao oeniti njegovu ker ili moda
zbog neeg drugog, na primjer, da bih mogao prodati zlatne listie? Poto sam po njegovim
pogledima osjetio da nisam vjerodostojan, pro-govorio sam uurbano, koristei svoju
posljednju snagu i rekao mu kako mi je tetak povjerio da je sirotog efendi Prefmjenog mo-da
ubio neki od majstora koje je radio na knjizi. Ispriao sam mu da je sumnjao na Maslinu,
Rodu i Leptira, ali nisam previe duio. Nisam imao dokaze, niti sam vjerovao u sebe.
Osjeao sam da carski rizniar i mene smatra klevetnikom i podlim prevarantom.

Zato me je obradovalo kad je carski rizniar rekao da od ilu-minatorske radionice moramo

sakriti da tetak nije umro prirodnom smru, ove rijei shvatio sam kao prvi znak njegove
sarad-nje sa mnom. Zadrao je crtee. Kad sam, pod budnim okom straara, izaao kroz
Kapiju spasa, kroz koju sam maloas uao uzbuen kao da ulazim u denet, osjetio sam
olakanje kao neko ko se poslije mnogo godina napokon vraa kui.

37.
JA SAM VA TETAK
Moja denaza bila je jako lijepa, onakva kakvu sam i elio. Doli su svi iji sam dolazak
prieljkivao. Bio sam ponosan zbog toga. Meu vezirima koji su se u vrijeme moje smrti
zatekli u Istanbulu, prisustvovali su joj Hadi Husejin-paa s Kipra i Topal
Baki-paa, vjerno su se sjetili na to kako sam im mnogo sluio, polazak defterdara Melekpae Crvenog, koji je u vrijeme moje smrti bio i slavljen i klevetan, izazvalo je veliko
interesovanje u skromnoj avliji mahalske damije. Posebno zadovoljstvo osjetio sam kada je
doao aubaa Mustafa-aga, na ijem bih mjestu bio ja da sam i dalje iv i da i dalje aktivno
uestvujem u dravnim poslovima. Tajnik Carskog vijea, efendi Kemaletin, svi divanski
aui, i bliski prijatelji i veliki dumani, carski sekretar efendi alim Strogi, koji je jo uvijek
bio nasmijan i optimistiki raspoloen, bivi divanski inovnici koji su se rano povukli iz
aktivnog ivota, moji kolski drugovi, mnogi za koje sam se udio kako su uli za moju smrt,
blii i dalji roaci, mladi ljudi, svi su inili je-dan povelik, dostojanstven i upeatljiv skup.
Bio sam ponosan na taj skup, njegovu ozbiljnost i tugu. Dolazak carskog rizniara Hazim-age
i zapovjednika sultanske garde svima je pokazao da je na preuzvieni padiah potresen zbog
moje smrti. Da li to znai i da e biti uloen veliki trud da se moj podli ubica pronae i izrui
muiteljima, ne znam. Ali, sad vidim tog prokletnika kako stoji u avliji s ostalim
iluminatorima i kali-grafima i gleda u moj koveg s dostojanstvenim i nevjerojatno tunim
izrazom lica.
Ipak, nemojte misliti da sam ljut na svog ubicu, da elim osvetu, ak ni da je moja dua
nespokojna zato to sam krvniki i nemilosrdno ubijen, jer, sada sam u jednom sasvim
drugaijem svetu, moja dua je spokojna jer se nakon dugogodinjih strada-nja na
ovozemaljskom svijetu napokon pronala.
Moja dua je privremeno napustila moje, zbog udaraca mastionicom, krvlju obliveno, bolno
tijelo, neko vrijeme treperei u svjetlosti, a usred toga, kao to sam mnogo puta proitao i u
Ki-tab-ur Ruhu, lagano mi prioe dva divna, nasmijeena anela, sjajna poput sunca,
uhvatie me za ruke i podigoe uvis, ne samo kao duu, ve kao da sam jo uvijek tijelo. Kako
smo se blaeno i lagano, i kako visoko popeli, kao u najljepim snovima! Proli smo kroz
plamene ume, preli rijeke svjetlosti, uli u mora tame i snjene planine. Svaki dio tog puta
trajao je hiljadu godina, a meni je djelovao kratak kao treptaj oka.
Eto, tako, prolazei pored neobinih stvorenja, kroz raznorazne grupe, movare to vrve od
bezbrojnih buba i ptica, kroz oblake, proli smo sedam nebesa. Kod svakog od tih sedam
nebesa na vrata je zakucao aneo koji je iao prvi i, kada bi ga neki glas upitao: Ko je?",
naveo bi sva moja imena i osobine, dodajui: Dobri rob Uzvienog Alaha", na oi su mi
krenule suze rado-snice, iako sam saznao da e do sudnjeg dana, kada se razdvajaju oni
dostojni deneta i oni dostojni dehenema, proi jo hiljade godina.
Jer, osim ponekog beznaajnog detalja, sve je onako kako su El Gazali, El Dauzi i drugi
mudraci opisali na stranicama posve-enim smrti. Stvari, koje su u knjigama bile preskoene
kao nerjeive, ili koje su izgledale kao kakva mrana zagonetka koju mo-e odgonetnuti samo
onaj koji umre, sada su se razjanjavale jedna za drugom u eksploziji hiljadu svjetlosnih boja.

Kako da opiem boje koje sam tokom tog udesnog vaznese-nja vidio? Vidio sam da je svijet
sainjen od boja, da je sve boja. I kao to sam osjetio da je snaga koja me odvaja od svih
drugih stvari sainjena od boja, tako sam shvatio da je boja ono to me sada s ljubavlju uzima
u naruje i povezuje sa svijetom. Vidio sam narandasta nebesa, tijela boje zelenog lista,
smea jaja boje kafe, legendarne nebeskoplave konje. Sve je bilo kao na slikama koje sam s
ljubavlju posmatrao godinama, kao u legendama, i zato sam sve to gledao, udei se i divei
se u isti mah, a opet, sve to sam vidio kao da je na neki nain izviralo iz mog sjeanja. Shvatao sam da je ono to zovem sjeanjem dio svijeta i da e i svijet, zbog beskonanog vremena
koje se preda mnom otvara, u budunosti najprije postati moje iskustvo, a zatim moje
sjeanje. Umirui u tom veselju boja, shvatio sam i odakle taj osjeaj olakanja, kao da sam sa
sebe svukao tijesnu koulju. Od sada mi nita vie nije bilo zabranjeno, a ispred mene su
neogranieno vrijeme i prostor da mogu da proivljavam sva vremena i sve prostore.
im sam to shvatio, prestraen i radostan, shvatio sam da sam blizu Njega. U tom trenu,
ponizan, osjetio sam prisustvo jedne crvene boje koja se ni sa im ne moe uporediti.
Za vrlo kratko vrijeme sve postade jarkocrveno. Ljepota te boje ispunjavala je i mene i cijeli
svijet. to sam se vie pribliavao Njegovom biu, obuzimala me je sve vea elja da plaem
od radosti. Osjetio sam stid to izlazim pred Njega tako iznenada i obliven krvlju. Neki druga
strana mog uma govorila mi je da me On poziva sebi preko Azraela i drugih anela, kao to
sam itao u knjigama o smrti.
Da li u moi da Ga vidim? Pomislio sam da e mi dah zastati od uzbuenja.
Crvenilo, koje je preplavilo sve postojee i u kojem su se razigrano odraavali svi prizori
svijeta, bilo je tako udesno i veli-anstveno pa su mi zbog pomisli da mogu biti dio Njega i
da sam Mu tako blizu suze brzo navirale na oi.
Meutim, shvatio sam da mi se vie nee pribliavati. Shvatio sam da se kod svojih anela
raspituje za mene, da me oni hvale i da me je prihvatio kao dobrog slugu koji se pridravao
svih Njegovih naredbi i zabrana, kao i da me voli.
Radost koja me je obuzimala i suze koje su mi tekle niz lice odjednom se zatrovae nekom
sumnjom. Kako bih je se odmah oslobodio, rekao sam s krivicom i nestrpljenjem:
Posljednjih dvadeset godina ivota bio sam pod snanim utjecajem nevjernikih slika koje
sam vidio u Veneciji. ak sam elio da moj portret bude napravljen u njihovom stilu, ali sam
se uplaio. Kasnije sam u nevjernikom stilu dao naslikati Tvoj svijet, Tvoje sluge i naeg
padiaha, koji je Tvoja sjena na prolaznom svijetu."
Ne sjeam se Njegovog glasa, nego samo odgovora koji mi je dao i koji sam uo u sebi:
Moji su i istok i zapad."
Uzbuen, nisam mogao da se suzdrim:
Dobro, no staje smisao svega ovoga, cijelog svijeta... ta sve to znai?"
Tajna", uo sam u sebi odgovor. Ili: Milost." Ali nisam bio sasvim siguran.
Po tome to su mi aneli opet prili, zakljuio sam da je u toj visokoj nebeskoj sferi donesena
neka privremena presuda i da u, zajedno sa mnotvom drugih dua koje su umirale
desetinama hiljada godina unazad, ekati u berzahu, mjestu gdje due ieku-ju sudnji dan
kada e nam biti izreena konana odluka. Sve se odvijalo kako su knjige zabiljeleile, ime
sam bio zadovoljan. Na putu dolje, sjetio sam se knjiga, opet u biti u svom tijelu kad me
budu sahranjivali.
Ali, hvala Alahu, odmah mi je postalo jasno da je 'povratak u tijelo' samo stilska figura. Kako
je samo, uprkos tuzi kojom je bila praena, pogrebna povorka bila dostojanstvena, bio sam
ponosan, kada je nakon proitane molitve ponijela moj koveg prema malom groblju
Tepedik u blizini damije! Odozgo je djelovala kao tanka i slabana nit.
Moram objasniti gdje sam se nalazio. Kao to se moe razumjeti i iz Poslanikovog hadisa:
Dua vjernika je ptica koja jede s denetskih stabala", poslije smrti dua lebdi na nebu. Ovaj
hadis ne kae da dua poprima izgled ptice, niti da postaje ptica, kako je to pogreno tvrdio

Abu Omar bin Abdulbar, nego da dua boravi tamo gdje i ptica, kako to pravilno tumai El
Dauzi. Mjesto s kojeg sam ja posmatrao taj prizor, a mletaki majstori, koji jako vole
perspektivu, nazivaju ga 'ugao posmatranja', to potvruje tanost El Dauzijevog tumaenja.
S mjesta gdje sam bio, na primjer, mogu posmatrati pogrebnu povorku kako stupa na groblje,
proteui se kao kakav konopac, ali mogu vidjeti, s uivanjem, kao da gledam neki crte, i
kako jedan jedrenjak, ija nabrekla jedra gutaju vjetar, raspoloeno ubrzava plovidbu,
krivudajui od kraja Zlatnog roga prema Dvorskom vrtu. Poto sve to gledam s visine
minareta, cijeli svijet lii na crtee jedne udesne knjige koju sam nekada razgledao stranicu
po stranicu.
Mogao sam da vidim vie od bilo koga ko je bio na istoj visini, a da mu dua nije odvojena od
tijela: djecu koja se igraju trule kobile ak na drugoj strani obale, u jednoj naputenoj bati
okruenoj grobovima, negdje iza Uskudara; Reisulkutabov amac sa sedam pari vesala kako
prije dvanaest godina i tri mjeseca savreno klizi Bosforom prevozei mletakog ambasadora,
koji se ukrcao kod svoje rezidencije na obali i vodimo ga kod velikog vezira Ragip-pae
elavog; debelu enu kako na novom pazaru u Langi nosi ogromnu glavicu kupusa kao bebu
koju treba podojiti; svoju sreu zbog smrti divanaua efendi Ramazan, jer sam imao dobre
anse da zauzmem njegovo mjesto; kako iz naruja svoje bake gledam crvene koulje koje
moja majka iri po avliji; kako tumaram udaljenim mahalama traei babicu kad je ekurina
pokojna majka dobila trudove i poela raati; mjesto gdje se nalazi moj crveni pojas, nestao
prije etrdeset i vie godina (ukrao ga je Vasfi); daleki velianstveni vrt, koji sam jedanput,
prije dvadeset i jednu godinu, sanjao i koji e mi Alah, ako bude volja Njegova, mnogo
kasnije pokazati kao denet; glave, noseve i ui koje je gruzijski begler-beg Ali Beg poslao
caru kad je porazio pobunjenike u tvravi Gori; a u isti mah i svoju dragu, preli-jepu ekuru,
koja je na trenutak ostavila ene koje su dole iz susjedstva i plae za mnom gledajui
ognjite u avliji.
Knjige i mudraci kau da dua ima etiri zaviaja, to su: 1. majina utroba, 2. ovozemaljski
svijet, 3. berzeh, meuprostor gdje sada iekujem sudnji dan, 4. denet ili dehenem, gdje se
ide poslije sudnjeg dana.
Iz berzeha je mogue istovremeno vidjeti i prolost i sadanjost, a dokle god uspomene due
ostaju u njemu, za njih ne postoje nikakva prostorna ogranienja. Ali, tek kad se izie iz
tamnica vremena i prostora, postane jasno da je ivot tijesna koulja. Naalost, niko prije
smrti ne moe shvatiti koliko je dua bez tijela u svijetu mrtvih istinski razlog sree, toliko je i
tijelo bez due medu ivima izvor najvee sree. Zbog toga sam, bolno po-smatrajui za
vrijeme svoje lijepe denaze najdrau ekuru, kako zbog mene uzalud plae u kui kidajui
sve sa sebe, preklinjao uzvienog Alaha da nam u denetu podari duu bez tijela, a na ovom
svijetu tijelo bez due.

38.
JA SAM MAJSTOR OSMAN
Znate one starce koji cijeli svoj ivot posvete umjetnosti. Ljute se na svakoga. Visoki su,
koati i mravi. ele da ono malo godina to im je preostalo provedu u ponavljanju onog
dugog dijela ivota koji je ostao iza njih. Lako planu i bjesne, ale se na sve. ele da sve
konce dre u svojim rukama, pa su svima ve dosadili. Ne svia im se niko i nita. Ja sam
jedan od njih.
Majstor nad majstorima Nurulah Selim elebija, s kojim sam u istoj radionici, sjedei uz
njegovo koljeno, jo kao esnae-stogodinji egrt imao ast da radim crtee, bio je takav kad
je imao osamdeset godina (iako nije bio ljut kao ja). Takav je bio i posljednji veliki majstor

Sari Abdija, kojeg smo sahranili prije trideset godina (on opet nije bio mrav i visok kao ja).
Znam da se strijele kritike, odapinjane u lea tih slavnih majstora, koji su u to vrijeme vodili
iluminatorske radionice, sada snano zabadaju u moja lea, elim da znate da su neka ofucana
ogovaranja potpuno neutemeljena.
Ne volimo nove stvari jer smatramo da nema nieg novog to bi nam se svidjelo.
Sa veinom ljudi postupamo kao sa budalama zato to su veina ljudi budale, a ne zato to
smo nervozni, nesretni ili zato to imamo neki drugi nedostatak. (Ipak, kad bismo se bolje
ponaali prema njima, bili bismo im otmjeniji i pametniji.)
injenica da zaboravljam mnoga imena i lica, osim mojih iluminatora, jer ih jo od doba
njihovog egrtovanja volim i pouavam, nije posljedica moje senilnosti, ve toga to su ta
imena i lica toliko liena boje i svjetlosti da ih ne vrijedi pamtiti.
Sve vrijeme Tetkove denaze, kojem je zbog budalatina Alah prerano uzeo ivot, pokuavao
sam zaboraviti na koliko muka me je stavio pokojnik primoravajui me jedno vrijeme da
oponaam franake majstore. U povratku sam razmiljao kako ni ja vie ni-sam daleko od
vremena kad e me, po Alahovoj milosti, stii sljepilo i smrt. Naravno, biu spominjan
onoliko dugo koliko crtei koje sam napravio i knjige koje sam ilustrovao budu radovali vae
oko i u vaem srcu budili osjeaj sree. Ali, elim da nakon moje smrti znate i ovo: i na kraju
moga ivota, u starosti, jo uvijek ima mnogo stvari koje mi izmame sretan osmijeh. Na
primjer:
1.
Djeca (ona saimaju sva pravila ovoga svijeta)
Slatke uspomene (lijepi mladii, ene, lijepa umetnost, prijateljstvo)
Susret s udesima starih heratskih majstora (ne moe biti objanjeno neupuenima).
Najjednostavnije reeno, to znai sljedee: u iluminatorskoj radionici naeg padiaha, na
ijem elu sam ja, ne izrauju se vije udesna djela kao nekad, i kao to vidim, sve e se
istroiti, nestati. S gorinom osjeam da smo ovdje jako rijetko dostizali lje-pote starih
heratskih majstora, iako smo cijeli svoj ivot s ljubavlju posvetili ovom poslu. Skromno
prihvaanje ove istine olak-ava ivot. Upravo zbog toga to olakava ivot, skromnost je u
naem svijetu jako poeljna vrlina.
Eto, s takvom skromnou dovravao sam jednu sliku za Sumarnu, knjigu o ceremonijalnom
obrezanju naih prineva. Na slici je egipatski beglerbeg koji obrezanom djeaku daruje,
postavljenu na crveni barun, paljivo izraenu sablju, optoenu zlatnim nitima i ukraenu
rubinima, smaragdima i tirkizom, jednu lau i jednog gordog, breg od munje, razigranog
arapskog konja, zauzdanog zlatnim lancem, sa stremenom ukraenim biserima i krizolitom, s
bijelim biljegom iznad nozdrva i dlakom sjajnijom od samog srebra, sa srebrnim sedlom na
leima, ukraenim zlatnim vezom, crvenim barunom i arama u obliku sunca napravljenim
od kamenia rubina. Povlaio sam posljednje poteze etkicom na crteu iju sam
kompoziciju sam izradio, a konja, sablju, princa i poklisare koji ih posmatraju dao sam
svakom egrtu posebno da boji. Neke listove s platana na Atmegda-nu obojio sam u
ljubiasto. Dugmad poklisara tatarskog hana obojio sam utom bojom. I ba kad sam s veoma
malo carske zlatne vode prelazio preko konjskih uzda, neko je zakucao na vrata. Stao sam.
Bio je to glasnik. Carski rizniar poziva me u palatu. Oi su me blago pekle. Smjestio sam
lupu za itanje u dep kaftana i poao sa mladiem.
Kako je lijepo hodati ulicama nakon veoma dugog rada! itav svijet izgleda kao nov i
nevjerojatan, kao da ga je Alah tek ju-e stvorio!
Vidio sam jednog psa, imao je vie skrivenih znaenja nego svi crtei pasa. Vidio sam jednog
konja, konj mojih iluminatora nosi mnogo vie skrivenog znaenja u sebi. Na Atmegdanu sam
vidio jedan platan, ije sam listove na crteu maloprije obojio u ljubiasto.
Kad se ovjek nade na Atmegdanu, ve dvije godine crta svi te i parade to prolaze tim trgom,
i eta po njemu, ini mu se kao da se naao na neemu to je sam nacrtao, pa sad i hoda po tome. Da smo na franakoj slici, skrenuli bismo u drugu ulicu i kroz okvir crtea izali; da smo

na crteu naih heratskih majstora, stigli bismo tamo gdje nas Alah vidi; da smo na kineskom
crteu, ne bismo mogli izai jer se pruaju u beskonanost.
Glasnik me nije vodio u Staru divansku vijenicu, u kojoj bismo se carski rizniar i ja sretali
da bismo razgovarali o isplati zarada, poklonima koje iluminatori spremaju za naeg padiaha,
o knjigama, oslikanim nojevim jajima, zdravlju i dobrobiti ilumi-natora, o nabavci potrebnih
boja, zlatnih listia i drugih potreptina, o obinim pritubama i eljama, o zadovoljstvu,
eljama, raspoloenju i zahtjevima naeg padiaha, Uzdanice svijeta, o svemu i svaemu mojim oima, naoarama za itanje, bolovima u slabinama, o tigrastoj maki carskog
rizniara i njegovom podmuklom zetu. Tiho smo uli u Carski vrt. Jedva ujno, kao da smo
poinili zloin, spustili smo se prema moru kroz drvorede stabala tie i od nas samih.
Pribliavam se palati na obali. Znai, vidjet u svog padiaha, Njegova preuzvienost je tamo,
govorio sam samom sebi, kad u tom asu skrenusmo s puta. Preli smo nekoliko koraka i kroz
zasvoena vrata uli u jednu kamenu zgradu iza spremita za amce. Iz pekare sultanove
garde dopirao je miris hljeba. Vidio sam ljude iz garde u crvenim uniformama.
U istoj sobi, zajedno, bili su carski rizniar i zapovjednik sultanske garde. Aneo i Sotona!
Zapovjednik sultanske garde, koji je za naeg padiaha u Carskom vrtu izvravao smrtne
presude i provodio muenja, istrage, tukao, kopao oi i muio, sada mi se umiljato smjeio.
Kao da mi neki obian ovek, s kojim u hanu moram dijeliti istu sobu, eli ispriati kakvu
dopadljivu priu.
Ali, carski rizniar je poeo govoriti, a ne zapovjednik sultanske garde.
Gospodar mi je prije godinu dana naredio da u najveoj tajnosti dam izraditi knjigu, kao
jedan od poklona za neku diplomatsku delegaciju", ree stidljivim glasom. Zbog tajnosti, kao
to nije smatrao prikladnim da taj posao povjeri glavnom sastavljau carskih hronika, naem
majstoru Lokmanu, tako ni tebe, ijem su se majstorskom umijeu oduvijek svi divili, nije
elio da uplie u to. Uvaio je injenicu da ste svi ve dovoljno zauzeti Sumarnom, koja
govori o ceremonijalnom obrezivanju prineva."
im sam uao u sobu, palo mi je na pamet da me je oklevetao neki podlac, i da je na sve
naine uspio uvjeriti Vladara u svoje lai, kako ja navodno na jednom crteu hulim, a na
drugom se rugam, i da e me u svakom trenutku poeti muiti, ne obazirui se na moje
poodmakle godine. Zato su mi rijei carskog rizniara uinile slaim i od meda, koji me
pokuavao odobrovoljiti jer je na padiah naruio knjigu od nekog drugog, a ne od mene.
Sasluao sam dobro poznatu priu o toj knjizi, ali nisam saznao nita novo. Znao sam i za ta
govorkanja, i za Nusret-hodu iz Erzuruma, naravno, kao i za netrpeljivost u iluminatorskoj
radionici.
Kako bih neto rekao, postavio sam pitanje na koje sam ve znao odgovor: pitao sam ko je
pripremao knjigu.
Efendi Tetak, kao to znate", odgovorio je carski rizniar. Pogledao me je pravo u oi i
dodao: Znate li da nije umro pri-rodnom smru, ve je ubijen?"
Nisam znao", odgovorio sam prostoduno kao dijete i zautio.
Na padiah je jako ljut", ree carski rizniar.
Priglup je bio taj smetenjak efendi Tetak. Vie je elio da radi nego to je znao, imao je vie
poleta nego pameti, pa su majstori iluminacije o njemu govorili podrugljivo, s podsmijehom.
Ionako sam na denazi osjetio da to nisu ista posla. Kako je ubijen?
Carski rizniar je ispriao. Tragino. Sauvaj Boe! Ko ga je ubio?
Padiah je naredio", rekao je carski rizniar, da se ta knjiga, isto kao i Sumama, to prije
zavri..."
Postoji jo jedno Njegovo nareenje", rekao je zapovjednik sultanske garde. Trai da taj
gnusni ubica, taj sotona, ako je meu iluminatorima, odmah bude pronaen. Kaznie ga
takvom kaznom da nikom nikada vie nee pasti na pamet da se jo jednom usudi okomiti na
padiahovu knjigu i ubiti njegovog ilumi-natora."

Za trenutak pojavi se znak uzbuenja na njegovom licu, kao da je ve znao kakvom e

stranom kaznom na padiah kazniti krivca.
Shvatio sam da je na padiah obojici maloprije povjerio taj zadatak i da ih je natjerao na
neto prema emu od prvog trenutka nisu mogli da sakriju svoje gaenje: na to da zajedno
obave taj posao, zato sam prema Vladaru osjetio naklonost koja je preva-zilazila divljenje.
Jedan pa posluio je kafu, sjeli smo.
Efendi Tetak ima jednog neaka kojeg je sam obuio i koji se razumije u iluminaciju i knjige:
Crnog. Da li ga znam? utao sam. Na Tetkov poziv prije kratkog vremena vratio se u Istanbul
s persijske granice, gdje je bio u slubi Serhat-pae (u zapovjed-nikovom pogledu bijesnu
sumnja); u Istanbulu se zbliio s Tetkom i od njega je uo priu o knjizi koju priprema.
Poslije ubi-stva efendi Prefinjenog, Tetak mu je navodno rekao da sumnja na majstore
iluminacije koji su ga u kasnim nonim satima posjeivali u kui zbog te knjige. Vidio je
crtee koje su ti majstori izradili za knjigu i tvrdio da je Tetkov ubica ukrao jedan od njih,
padiahov, na iju je izradu navodno utroeno najvie zlata. Taj mladi je Tetkovo ubistvo
dva dana skrivao od palate, od carskog rizniara. S obzirom na to da je u tom kratkom
vremenu na brzinu oenio Tetkovu ker, a sumnjiva je zakonitost tog braka, zatim se nastanio
u njenoj kui, obojica sumnjaju na Crnog.
Ako se njihove kue pretresu i ako je ta izgubljena stranica kod nekog od mojih majstora,
ispostavie se odmah da je Crni go-vorio istinu", rekao sam. Ali, kada su u pitanju moja
draga djeca, moji iluminatori udesnih ruku, koje poznajem jo od doba njihova egrtovanja,
nijedan od njih ne bi mogao ubiti ovjeka."
Maslini, Rodi i Leptiru od krova do podruma proeljae-mo kuu, jazbinu, avliju, duan
ako ih imaju, sve to imaju i to je njihovo", rekao je zapovjednik koristei na podrugljiv
nain nadimke koje sam im s ljubavlju nadjenuo. I Crnom." Zatim je nastavio sa
izvjetaenim beznaem:
Hvala Bogu to smo u ovoj tekoj situaciji uspjeli da dobijemo doputenje od kadije da u
istrazi koristimo muenje. Poto je ubistvo i druge osobe bliske iluminatorskom esnafu, bacilo
sumnju da e se zloin ponoviti, i to na sve iluminatore, od egrta do majstora, to muenje
nee biti u suprotnosti sa zakonom, tako je rekao."
Razmiljao sam u tiini: 1. ako je muenje u skladu sa zakonom, znai da dozvolu nije dao
na padiah; 2. to to su, po kadijinu miljenju, svi iluminatori pod sumnjom, znai da sam i ja
okrivljen jer, kao glavni meu njima, nisam mogao pronai krivca meu nama i izruiti ga
pravdi; 3. shvatam da trai saglasnost, otvoreno ili preutno, i od mene prije nego to pone
muiti moje iluminatore, mog dragog Leptira, Maslinu i Rodu, koji su me posljednjih godina
izdali, kao i sve druge majstore.
Kako na padiah trai da i Sumama i druga knjiga, za koju je sada jasno da je ostala
nedovrena, budu zavrene kako dolikuje, brinemo da bi muenje moglo nakoditi rukama,
oima, umijeu iluminatora", rekao je carski rizniar. Okrenuo se prema meni: Zar nije
tako?"
Nedavno smo imali istu brigu", grubo je rekao zapovjednik. Neki zlatar nije odolio
ejtanovom iskuenju i, kao dijete, izabrao jedan fildan s drkom ukraenom kameniima
rubina, pa ga je na kraju i ukrao. To je bio fildan sultanije Nedmije, najmlae sestre naeg
padiaha. Vladar mi je povjerio sluaj poto se kraa fildana, kojeg je mnogo voljela,
dogodila u palati na Uskudaru. Shvatio sam da je i sultanija Nedmija, isto kao i na padiah,
brinula za umijee, oi i prste svojih majstora zlatara. Odmah sam naredio da se majstori
svuku i bace u zaleen bazen, meu komade leda i abe. Povremeno sam traio da ih izvuku i
snano biuju, ali da paze kako im ne bi nastradali lice i ruke. Za kratko vrijeme zlatar koji
nije odolio ejtanovom iskuenju pri-znao je krau i dobio zasluenu kaznu. Kako su bili
istog obraza, oi i prsti juvelira i zlatara nisu bili oteeni uprkos hladnoj vodi, zimi i

brojnim udarcima biem. ak mi je i padiah rekao da je njegova sestra jako sretna i da zlatari
i juveliri bolje rade na-kon to je uklonjen kukolj meu njima."
Bio sam siguran da e se zapovjednik surovije ponaati prema mojim majstorima iluminacije
nego prema zlatarima. ak i da je potovao uivanje koje je na padiah osjeao prema novim
knjigama, smatrao je da je samo kaligrafija umjetnost koju treba istinski potovati. Zato je,
kao i mnogi drugi, iluminaciju, a posebno crtanje, smatrao neim nepotrebnim, to gotovo
granii s bezvjerjem, pa ak i neim to prilii samo enama i da to treba kazniti.
Premda ste ivi i zdravi i u punoj radnoj snazi, vai dragi iluminatori poeli su meusobno
spletkariti i razmiljati ko e biti glavni majstor poslije vae smrti", rekao je kako bi me
isprovocirao.
Da li je bilo spletki za koje nisam znao? Da li je postavljena neka nova zamka? Suzdrao sam
se i utio. Carski rizniar je jako dobro vidio bijes koji sam osjeao prema njemu jer je iza
mojih lea pokojnom tupoglavcu dao da priredi knjigu, a takoe i prema mojim nezahvalnim
iluminatorima, koji su u tajnosti radili crtee za tu knjigu da bi stekli neiju naklonost i
zaradili poneku aku.
Odjednom sam uhvatio samog sebe kako pokuavam zamisliti na koji nain bi moji
iluminatori bili kanjeni. Tokom sasluanja i muenja nee im derati kou jer poslije toga
nema povratka, ne nabijaju ni na kolac, kao to se to ini s pobunjenicima, jer cilj takvog
naina ubijanja jeste da daju primjer drugima, ali, ne ide ni s lomljenjem ruku, nogu i prstiju.
Svakako ne bi priliilo ni da im se izvadi po jedno oko, to je uestali obiaj u posljednje
vrijeme, sudei po jednookim jadnicima koje esto viam na istanulskim ulicama. Tako sam
zamislio svoje drage iluminatore u bazenu smjetenom u izdvojenom dijelu Carskog vrta, u
kao led hladnoj vodi, meu lokvanjima, kako se tresu kao prut i zgle-daju se s mrnjom i
zamalo sam se u jednom trenutku nasmijao. Ali, srce me je zaboljelo kada sam pomislio kako
bi Maslina vritao kad bi mu zadnjicu igosali usijanim eljezom i kako bi po-blijedilo lice
mog dragog Leptira okovanog lancima. Nisam ak mogao ni da zamislim da bi moj dragi
Leptir, iji su vrhunski ta-lenat i ljubav prema iluminaciji ponekad izazivali suze, mogao biti
batinjan kao neki kradljivi egrt. Skamenio sam se.
Moj ostarjeli um je na trenutak utihnuo, zaaran dubokom tiinom u njemu samom. Svi smo
neko vrijeme crtali s ljubavlju koja sve drugo baca u zaborav.
Oni su najbolji iluminatori naeg padiaha", rekao sam. Nemojte im uiniti nita naao."
Zadovoljan, carski rizniar ustade sa svog mjesta, uze gomilu papira koji su leali na stalku u
drugom kraju sobe, donese ga i spusti ispred mene i, kao da je u sobi mrak, stavi pored mene
dva velika svijenjaka, s kojih se irila lelujava svjetlost debelih svijea. To su bili oni crtei.
Kako bih mogao da vam objasnim ta sam vidio prelazei lupom preko njih? Padalo mi je na
pamet da se nasmijem, ne zato to su smijeni. Osjeao sam bijes, ali ne zato to su izgledali
neozbiljno. Kao da je efendi Tetak rekao mojim iluminatorima da crtaju, ali ne kao oni sami,
ve kao da su neko drugi. Kao da ih je natjerao da se sjete nepostojeih uspomena, da zamisle
jednu budunost u kojoj nikada ne bi poeljeli da ive. A najnevjerojatni-je je to to su se
ubijali zbog tih besmislica!
Moete li gledajui te crtee rei koji je iluminator radio koji crte?", upitao je carski
rizniar.
Da", odgovorio sam ljutito. Gdje ste pronali ove crtee?"
Donio ih je Crni i lino ih uruio", odgovorio je carski rizniar. Nastoji da dokae da su i on
i pokojni efendi Tetak nevini."
Stavite ga na muke", rekoh. Da saznamo kakve je jo tajne skrivao na pokojni efendi
Tetak."
Poslali smo jednog ovjeka", oduevljeno je rekao zapovjednik. Poslije emo pretraiti
cijelu mladoenjinu kuu."

Nakon toga na licima obojice pojavi se udesna svjetlost straha i divljenja i obojica skoie na
noge.
I ne osvrnuvi se, shvatio sam da je u sobu uao na preuzvi-eni padiah, Uzdanica ovoga
svijeta.

39.
ZOVEM SE ESTER
Kako je lijepo plakati sa svima! Dok su u vrijeme denaze oca uboge moje ekure plakale sve
ene koje su se okupile u kui, blie i daljnje roake, prijateljice i poznanice, i ja sam lila suze
udarajui se po prsima. Katkad sam se naslanjala na lijepu dje-vojku uza se i plakala, njiui
se s njom u usklaenom, prijatnom ritmu, a katkad sam lila suze i ridala u potpuno razliitom
taktu osjeajui brigu zbog svog jadnog ivota i svojih muka. Kad bih bar jednom nedjeljno
tako otplakala, zaboravila bih na to da ci-jeli dan lutam ulicama kako bih zaradila za hljeb i
kako me poni-avaju zbog moje debljine i zato to sam Jevrejka, i bila bih jo br-bljivija
Ester.
Volim velika okupljanja, koliko zbog guve u kojoj zaboravljam da sam crna ovca, toliko i
to se lijepo najedem. Mnogo volim baklavu, namaz od nane, hljeb s marcipanom i voni ele
za bajram; na proslavama obrezivanja volim pilav s mesom i fil-dan-burek za sunet; na
mimohodima koje na Atmegdanu prireuje na padiah volim sok od vinje, na svadbama sve
to mi doe pod ruku; a nakon kakve denaze volim halve sa susamom, medom i raznim
zainima koje susjedi prave i donose.
Tiho sam izila u predsoblje, obula cipele i sila. Kako sam, prije nego to u zaci u kuhinju,
ula neki udan um koji je kroz poluotvorena vrata dopirao iz sobe smjetene uz staju,
napravila sam korak-dva i pogledala unutra. Vidjela sam da su evket i Or-han konopcima
svezali sina jedne od ena koje su gore plakale i starim pokojnikovim etkicama nanosili mu
boju na lice. Ako pokua da pobjegne, ovako u te istui", rekao je evket i oa-mario
djeaka.
Lijepo se igrajte, miu moj, nemojte jedni druge da povrijedite!", rekla sam najumiljatijim i
najnjenijim glasom. Ti se ne mijeaj!", viknuo je evket.
Kraj njih sam ugledala i malenu plavokosu, uplaenu sestru djeaka kojeg su zlostavljali i iz
nekog razloga sam se poistovjetila s njom. Zaboravi na sve, Ester!
U kuhinji me je Hajrija sumnjiavo odmjerila.
Presuila sam od silnog plakanja, Hajrija", rekla sam. Daj mi, tako ti Boga, au vode!"
Dala mi je bez rijei. Prije nego to sam je popila, pogledala sam je pravo u oi otekle od
plakanja.
Jadni efendi Tetak, pria se da je zapravo umro prije eku-rinog vjenanja", rekla sam. Ne
moe svijetu zaepiti usta. ak se govori da nije umro prirodnom smru."
Na trenutak je znaajno pogledala u svoja stopala. Zatim je podigla glavu i, ne gledajui me,
rekla: Neka nas Alah sauva svih kleveta!"
Prvi njen pokret znaio je: Tano je to kae", a i njen ton dao je naslutiti da su na silu
izgovorene.
ta se dogaa?", upitala sam iznenada apatom, kao da dijelimo istu tajnu.
Ali, neodluna Hajrija je vjerojatno ve shvatila da nema nade da e nakon smrti efendi Tetka
stei bilo kakvu nadmo nad ekurom. Upravo to je bio razlog zbog kojeg je maloprije
najiskrenije plakala.
ta e sada biti sa mnom?", upitala je.

ekura te mnogo voli", rekla sam kao da saoptavam vijest. Podizala sam poklopce bakarnih
zdjela poredanih izmeu upa sa pekmezom i upa sa turijom, probajui hranu umaui vrh
prsta i liui ga, a nad neke sam se nadnosila samo da ih pomiri-:m, pitajui pritom ko je
poslao koji tanjir halve.
Ovaj je poslao efendi Kasim iz Kajserija; ovaj majstorski pomonik iz iluminatorske
radionice, stanuje dvije ulice dalje; ovaj kljuar Solak Hamdi; taj je tanjir poslala mlada iz
Jedrena", nabrajala je Hajrija, kad ekura iznenada upade u rije:
Kalbija, ena pokojnog efendi Prefinjenog, nije dola da izjavi sauee, niti je poslala
poruku ili halvu."
Zaputila se od kuhinjskih vrata prema poploanom dijelu avlije, gdje su vodile stepenice.
Shvatila sam da eli nasamo raz-govarati sa mnom, dalje od Hajrije, pa sam krenula za njom.
Efendi Prefmjeni nije osjeao neprijateljstvo prema mom ocu. Na dan njegove denaze mi
smo napravili halvu i poslali je. elim da znam ta se deava", rekla je ekura.
Idem odmah tamo da saznam ta se dogaa", rekla sam shvativi ta eli.
Poljubila me je jer joj nisam dozvolila da mi dalje objanjava. Zagrlile smo se i tako stajale ne
miui se, iako nam je hladnoa avlije ledila kosti. Zatim sam svoju lijepu ekuru pomilovala po kosi.
Ester, bojim se", rekla je.
Ne boj se, duo", rekla sam. ,,U svakom zlu ima neeg dobrog. Gle, kako si se udala poslije
svega!"
Ali, ne znam da li sam dobro postupila", rekla je. Zato mu nisam dozvolila da mi se priblii.
No sam provela pokraj mog jadnog oca."
irom otvorenih oiju gledala me je pravo u oi kao da pita: Shvata li?"
Hasan tvrdi da va brak u kadijinim oima nema nikakvu vrijednost", rekla sam. Poslao ti je
ovo."
Dosta mi je toga!", rekla je ekura, ali je odmah razmotala papir i proitala ga, no ovog puta
nije mi rekla ta pie.
Bila je u pravu, jer nismo bile same u dvoritu, gdje smo stajale zagrljene. Jedan izvjetaeno
nasmijan stolar iznad nas je po-stavljao kapke, koji su jutros ko zna zato pali i slomili se, na
prozor u predsoblju, neprestano gledajui u nas i u ene koje su unutra plakale, a Hajrija, koja
je tada izila iz kue, trala je da otvori vrata avlije sinu jednog odanog susjeda, koji je kucao
i vikao: Stigla je halva!"
Mnogo je vremena prolo od njegove denaze", rekla je ekura. Sad se dua mog ubogog i
dragog oca posljednji put, za sva vremena, odvojila od njegovog tijela i uzdie se na nebo,
osjeam."
Izvukla se iz mog zagrljaja i, gledajui u blistavo nebo, dugo se molila.
Odjedanput sam osjetila da sam joj strana i daleka, ne bih se zaudila ni da sam bila oblak koji
je gledala na nebu. Kad je zavrila molitvu, poljubila me je s puno ljubavi u oba oka.
Ester", rekla je, sve dok je ubica mog oca iv, ni ja ni moji sinovi neemo imati mira na
ovom svijetu."
Dopalo mi se to nije spomenula svog mua.
Idi u kuu efendi Prefmjenog i saznaj od njegove ene zato nam nisu poslali halvu. Odmah
mi javi."
eli li neto poruiti Hasanu?", upitala sam.
Osjetila sam stid, ne zato to sam pitala, nego zbog toga to nisam mogla da je pogledam u oi
dok sam je to pitala. Kako bih sakrila taj stid, zaustavila sam Hajriju i podigla poklopac. Ah,
halva od griza s pistaima!", rekla sam i stavila komadi u usta. Dodali su i narandu."
Obradovala sam se kad sam primijetila da mi se ekura slatko osmjehnula, kao da je sve u
redu.

Ponijela sam svoju torbu i pola, ali nisam napravila ni dva koraka kad ugledah Crnog na
kraju ulice. Novopeeni mladoenja, koji je tek sahranio punca, bio je zadovoljan ivotom. To
se osjealo po njegovom ponosnom stavu. Da mu ne pokvarim ras-poloenje, skrenula sam s
puta, ula u povrtnjak i prola kroz ba-tu kue u kojoj je nekad ivio objeeni brat voljene
ene pozna-tog jevrejskog ljekara Moe Hamona. Kad god tuda proem, taj vrt koji mirie na
smrt toliko me rastui da odmah zaboravim ka-ko za to mjesto moram pronai muteriju i
prodati ga.
Miris smrti iz tog vrta osjeao se i u kui efendi Prefmjenog, ali tuge nije bilo. Ja, Ester, koja
sam zalazila u hiljade kua i upo-znala stotine udovica, znam da ene koje rano izgube
mueve duboko u sebi osjeaju ili poraz i beskrajnu tugu, ili bijes i bunt. (Jadna ekura
osjetila je i jedno i drugo.) Gospoda Kalbija ve je iska-pila otrov bijesa i odmah sam shvatila
da e mi to ubrzati posao.
Kao i sve gorde ene prema kojima je ivot bio okrutan, i gospou Kalbiju s razlogom je
muila sumnja da svako ko joj u tekim danima dolazi pred njena vrata dolazi iz saaljenja ili,
jo gore, tajno se zadovoljava njenom nesreom. Zbog toga se ni najmanje nije trudila da
svojim gostima uputi koju lijepu rije, pa je odmah prelazila na temu, ne predajui se
slabostima kao to su elja za naklonouili slatkorjeivost. Zato je Ester morala pokucati na
vrata upravo kad je Kalbija u svojoj tuzi htjela malo popodne da odrijema? Kako sam znala da
nee pokazati nikakvo zanimanje za najnovije svilene tkanine s lae pridole iz Kine, za
maramice koje su pristigle iz Bruse, odmah sam prela na stvar, ne namjeravajui ak ni da
otvaram torbu, i ispriala joj ta brine moju uplakanu ekuru. Pomisao da je nesvjesno
uvrijedila gospou Kalbiju, s kojom dijeli istu bol, sirotoj ekuri zadaje novu bol", rekla sam.
Gospoa Kalbija je samouvjereno potvrdila da se nije raspitivala za ekuru, da nije otila da
joj izrazi sauee i podijeli tugu s njom, ak nije mogla ni da joj napravi i poalje halvu.
Naravno, iza njenog ponosa bila je zluradost koju nije mogla da sakrije: njena povrijeenost
bila je primijeena! Eto, polazei upravo od te slabe take, vaa pametna Ester pokuala je
otkriti razloge njene ljutnje i onoga to ju je izazvalo.
Nije potrajalo dugo da Kalbija objasni kako je na pokojnog efendi Tetka ljuta zbog knjige
koju je izraivao. Rekla je da je njen pokojni mu prihvatio taj posao, ne da bi zaradio koju
aku vie, nego zato to ga je efendi Tetak ubijedio da je sam padiah naruio izradu te knjige.
Ali, kad je vidio da iluminirane stranice, za koje mu je efendi Tetak naruivao pozlatu, polako
prestaju biti iluminirane stranice i pretvaraju se u prave pravcate slike, da te slike nose u sebi
znakove nezamislivog nevjernitva, bogohuljenja, ak i svetogra, njen pokojni mu se jako
uznemirio i pokolebao jer nije znao ta je ispravno, a ta pogreno. Ali poto je bila mnogo
promuurnija i opreznija od efendi Prefinjenog, paljivo je dodala: sve te sumnje nisu dole
odjednom, raale su se lagano, i poto se pokojni efendi Prefinjeni nikada nije suoio sa
otvorenim svetogrem, umirivao se mislei da je sve to samo mata. Zapravo, pokojni efendi
Prefinjeni nikada nije proputao propovijedi Nusret-hode Erzurumskog, a ako ne bi na
vrijeme klanjao, uznemirio bi se. Kao to je znao da mu se neki bestidnici u iluminatorskoj
radionici rugaju jer je bio vezan za svoju vjeru, tako je i dobro primjeivao da oni te
nepristojne ale smiljaju iz zavisti koju osjeaju zbog njegove vjetine i umijea.
Jedna krupna sjajna suza iz njenog sjajnog oka skotrljala se niz obraz i u tom trenutku
dobronamjerna Ester donese odluku da pr-vom prilikom Kalbiji nae boljeg mua nego to je
bio pokojnik.
Sve te svoje muke pokojni mu nije mnogo dijelio sa mnom", rekla je Kalbija paljivo.
Sama sam pokuavala da se sjetim i tako sam dola do zakljuka da su nas sve nevolje snale
zbog slika efendi Tetka, kome je moj mu iao i one posljednje noi."
Bilo je to neko izvinjenje. A ja sam, kao odgovor, rekla da je i efendi Tetka moda ubio isti
prokletnik i podsjetila je na taku koja objedinjuje ekurinu i njenu tugu i neprijatelje. Dva
siroeta krupnih glava, koja su me sada sa strane paljivo gledala, bila su u slinom poloaju

kao i njih dvije. Meutim, nemilosrdna provodadijska logika u meni u istom trenutku me je
podsjetila na to da je ekura mnogo ljepa, bogatija i tajanstvenija. Spontano sam
progovorila:
ekura ti poruuje da te moli za oprotaj ako je kriva za bilo ta", rekla sam. Nudi ti
prijateljstvo kao sestra i kao ena koja s tobom dijeli istu sudbinu i moli te da razmisli i da
joj po-mogne. Da li je pokojni efendi Prefinjeni, kada je posljednje veeri odlazio odavde,
spominjao da e se sastati s nekim drugim osim sa efendi Tetkom? Da li si pomislila da e se
vidjeti s nekim drugim?"
Samo ovo je pronaeno u depu mog ubogog Prefinjenog", rekla je.
Iz jedne pletene kutije, u kojoj su bile igle za vezenje, komadii tkanine i jedan veliki orah,
izvadila je presavijeni komad papira i pruila mi ga.
Kad sam uzela izguvani grubi papir i paljivo ga pogledala izbliza, vidjela sam mnoge
mastilom iscrtane figure, ije se mastilo razlilo u vodi. im sam shvatila ta predstavljaju,
Kalbija moju misao pretvori u zvuk:
To su konji", rekla je. Pokojni efendi Prefinjeni godinama je radio samo pozlate i nikada
nije crtao konje, niko od njega nije traio da ih crta."
Vaa stara Ester piljila je u na brzinu nacrtane, vodom raz-mazane konje i mnogo toga nije
mogla da razumije.
Kad bih taj papir uzela i odnijela ga ekuri, jako bi je obradovalo", rekla sam.
Ako ekura eli taj papir, neka sama doe po njega", ree
Kalbija oholo.
40.
ZOVEM SE CRNI
Vjerojatno ste u meuvremenu shvatili da ljudima kao to sam ja, majstorima tuge poput
mene, koji ljubav i patnju, sreu i nesreu koriste kao izgovor za jednu, na kraju krajeva pravu
usamljenost, ne dogaaju se ni velike radosti ni velike tuge. Ne ka-em da ne moemo shvatiti
druge ljude kad su im due duboko potresene; ba suprotno, posebno razumijemo sve koji
duboko proivljavaju takva raspoloenja. Ako ima neto to ne moemo razumjeti, onda je to
neobian nemir koji se uvue u nau duu. Taj tihi nemir, koji pomrai na um i nae srce,
zauzme mjesto prave radosti i tuge koju bi trebalo da osjeamo.
Tako sam joj oca, Bogu hvala, sahranio, nakon toga vratio se urno kui i zagrlio svoju
ekuru kako bih joj izrazio sauee i kad se kasnije, zajedno s djecom koja su me
neprijateljski gledala, bacila na minder i poela gorko plakati, ostao sam zateen. Njena tuga
bila je moja pobjeda: istovremeno sam se oenio snom svoje mladosti i oslobodio se njenog
oca, koji me je poni-avao, i postao gospodar kue, ma ko bi povjerovao mojim suzama? Ali
ne, vjerujte, nije bilo tako, zaista sam elio tugovati, ali nisam mogao. Jer, meni je tetak bio
kao otac, prije nego moj roeni. Pored svega toga, promuurni imam, koji je okupao
pokojnika, nije drao jezik za zubima, pa su se govorkanja o tetkovoj neprirodnoj smrti, kao
to sam osjetio i u dvoritu damije, rairile po cijeloj mahali. Zbog toga sam elio tugovati,
smatrajui da bi to to ne plaem moglo biti loe protumaeno. Znate i sami da je najiskreniji
osjeaj u nama strah da bi vas mogli smatrati ovjekom kamenog srca.
Postoji izgovor koji koriste postarije ene pune razumijevanja kad ele sprijeiti da neko kao
ja bude odbaen od zajednice, pa za njih kau: Plae ovjek u sebi." I dok sam ja tako u sebi
plakao, trudio se da se zavuem u neki oak da me ne gledaju nasrtljivi susjedi i daleki
roaci, koji se ude kako mogu tako gorko plakati, i dok sam se neodluno pitao da li moram
napokon poeti da se ponaam kao gospodar kue i zagospodarim situacijom, neko je

pokucao na vrata. Na trenutak sam se uspaniio po-mislivi da je Hasan, ali sam bio voljan
platiti i tu cijenu samo da se izvuem iz tog uplakanog pakla.
Bio je to pa. Zovu me u palatu. Zbunio sam se.
Dok sam prolazio avlijom, u blatu sam naao jednu aku. Da li sam se mnogo plaio zbog
poziva u palatu? Da, plaio sam se, ali sam bio zadovoljan to sam napolju, na hladnoi, na
gradskim ulicama, meu konjima, psima, drveem i ljudima. Pokuao sam zapoeti razgovor i
uspostaviti prijateljski odnos s paom koji je doao po mene, kao to ine zanesenjaci koji
vjeruju da e, prije nego to budu izrueni delatu, zaponu li razgovor s tamniarom o svemu
i svaemu, o ljepotama ivota, patkama u jezeru i udnovatom obliku oblaka na nebu, na taj
nain ublaiti okrutnost svijeta. Ali, pokazalo se da je pa koji je doao po mene smrtno
ozbiljan i utljiv momak. Dok sam prolazio pored Aja Sofije i zadivljeno posmatrao kako se
vitki, tanani empresi njeno pruaju prema tmurnom nebu, odjednom me proe jeza, ne zbog
straha da bih nakon toliko godina prieljkivane i konano ostvarene enidbe sa ekurom
mogao umrijeti, nego zbog osjeaja nepravde koju bi mi nanijela smrt u mukama u palati, a da
nijednom nisam podijelio postelju sa ekurom niti s njom vodio ljubav.
Nismo ili prema Srednjoj kapiji, ije sam kule gledao sa strahom i iza kojih su muitelji i
spretni delati obavljali svoj posao, ve smo skrenuli prema stolarskim radionicama. Dok smo
prolazili iza ambara, ispod nogu jednog dorata iz ijih ustaje izlazila para, neka maka, liui
se u bla.tu, okrenula se, ali nas nije ni pogledala; ona je, kao i mi, bila previe zauzeta svojom
pr-ljavtinom.
Iza ambara preuzela su me dva mladia, po ijim zeleno-lju-biastim odorama nisam mogao
shvatiti iji su ljudi, a zatim su me odveli u mranu prostoriju neke nedavno izgraene kuice,
to sam zakljuio po mirisu drveta, i tu zakljuali. S obzirom na to da sam znao da je
zatvaranje osumnjienika u mranu sobu jedan od naina zastraivanja pred muenje, smiljao
sam ta bih mogao slagati da izvuem ivu glavu, nadajui se da e moji muitelji svoj posao
najprije zapoeti batinjanjem. Znao sam da je u susjednoj sobi bilo dosta ljudi jer je iz nje
dopirala graja.
Sigurno meu vama ima onih koji primjeuju bezbrinu podrugljivost mojih rijei i misle da
ne govorim kao neko ko samo to nije stavljen na muke. Zar vam nisam ve rekao da
vjerujem da sam sretni Alahov rob? Nakon svih muka koje sam godinama trpio, ako sretni
dogaaji u protekla dva dana nisu dovoljan dokaz, aka koju sam naao pri izlasku iz avlije
svakako bi morala imati skriveni smisao.
Iekujui muenje, pronaao sam utjehu u srebrnom noviu, za koji sam ve sasvim
povjerovao da e me tititi. Uzeo sam u ruku taj znak sree koji mi je Alah poslao, pomilovao
ga i mnogo puta poljubio. Kada su me izveli iz mraka i odveli u drugu prostoriju i kada sam
pred sobom ugledao zapovjednika i elave muitelje Hrvate, shvatio sam da mi ni aka nee
koristiti. Bio je u pravu nemilosrdni glas u meni, koji je govorio da aka u mom depu nije
Boji znak, nego jedan od novia koje sam prije dva dana posuo po ekuri, a kojeg djeca
nisu uspjela pronai. I tako dok su me predavali u ruke muitelja, nisam imao vie nade, niti
granu za koju bih se mogao uhvatiti.
Nisam primijetio ni da su mi iz oiju potekle suze. elio sam da molim za milost, ali, ba kao
u snu, nisam mogao pustiti ni glasa od sebe. Zbog ratova, pogibija, politikih pogubljenja i
muenja kojima sam svjedoio samo izdaleka, znao sam da ovjek moe u trenutku nestati, ali
to iskustvo nikad nisam proivio. Skinue me s ovoga svijeta kao da skidaju odjeu.
Skinuli su mi prsluk i koulju. Jedan od delata sjeo je na mene i koljenima mi pritisnuo
ramena. Drugi mi je paljivim, odmjerenim i iskusnim pokretima ene koja priprema jelo,
navukao na glavu kavez i polako poeo uvrtati zavrtnje na njemu. To nije bio kavez, nego
neka stega koja je poela da mi pritiska glavu.
Zaurlao sam iz sve snage. Preklinjao sam, ali nerazumljivim rijeima. Plakao sam, vjerojatno
zato to su mi nervi popustili.

Zastali su i pitali da li sam ja ubio efendi Tetka. Uzdahnuo sam: Ne. Opet je poeo okretati
zavrtanj. Boli. Ponovo su pitali. Ne. Ko je? Ne znam!
Poeo sam razmiljati o tome da kaem da sam ga ja ubio. Ali, oko mene se cijeli svijet
prijatno okretao. Obuzela me neka ravnodunost. Zar se navikavam na bol, pitao sam se.
Neko vrijeme proveli smo tako, moji delati i ja. Nita me nije boljelo, sa-mo sam se plaio.
Ponovo mi se inilo da me zbog ake u mom depu nee ubiti. I zaista, odjednom su me
pustili! Izvukli su mi glavu iz stege koja mi je zapravo vrlo slabo pritiskala glavu. Sklonio se i
de-lat sa mene. Ali, nije djelovalo kao da trai izgovor. Obukao sam koulju i prsluk.
Nastupila je duga, veoma duga tiina.
Na drugom kraju sobe ugledao sam glavnog majstora, efendi Osmana. Priao sam mu i
poljubio mu ruku.
Ne brini, sinko", rekao je. Samo su te iskuavali." Odmah mi je bilo jasno da sam nakon
tetka pronaao novog oca. Na padiah naredio je da te zasad vie ne mue", rekao je
zapovjednik. eli da pomogne glavnom iluminatoru, majstoru Osma-nu, da otkrije okrutnog
ubicu dvojice iluminatora, carskih podanika koji su pripremali knjigu. Pronai ete tog
nitkova paljivo razgledajui oslikane stranice koje su zavrene u posljednja tri dana i
ispitivanjem ostalih iluminatora. Vladar je ogoren zbog glasina koje smutljivci ire o
njegovim knjigama i iluminatorima. U pronalaenju tog nitkova pomoi emo vam ja i carski
rizniar Hazim-aga, po zapovijedi naeg padiaha. Jedan od vas dvojice je bliski roak
pokojnog efendi Tetka i upuen je u sve to je on govorio, zna kako su radili iluminatori koji
su nou dolazili efendi Tetku, upuen je u to kako stoje stvari sa knjigom. Drugi je veliki
Majstor, koji se hvali da iluminatore svog odjela poznaje kao svoj dep. Ako u roku od tri
dana ne pronaete ne samo tu svinju nego i nestalu stranicu, koju je navodno on ukrao i o
kojoj krue svakakve glasine, na pravedni padiah traie da najprije ti, sine efendi Crni, na
mukama bude podvrgnut sasluanju. Nipoto ne sumnjamo da e nakon tebe doi red i na
druge majsto-re iluminatorskog esnafa."
Nisam primjetio da su dva stara prijatelja i dugogodinja sa-radnika, glavni iluminator,
majstor Osman, i carski rizniar, Hazim-aga, koji prosljeuje narudbe i obezbjeuje materijal
i novac iz riznice, razmijenili ikakav znaajan pogled ili tajni znak.
Ako se dogodi neki zloin unutar carskih odaja, u slubenim prostorijama ili majstorskim
radionicama naeg padiaha, u tom sluaju cijela grupa smatra se krivom sve dok se ne
pronae i ne izrui krivac, itava grupa koja nije u stanju da u svojim re-dovima pronae
ubicu, poev od age i majstora, upisuje se u protokol kao 'grupa ubica', a zatim se svi
kanjavaju", rekao je zapo-vjednik. Zbog toga e na glavni iluminator majstor Osman
otvoriti etvore oi, i svojim otrim okom pregledati sve iluminirane stranice, otkriti koja je to
avolija, obmana, smutnja, spletka, ili ne znam ta ve, navela nedune iluminatore da
podignu ruku jedan na drugog, pronai krivca i predati ga nepogreivoj pravdi naeg padiaha,
Uzdanice ovog svijeta, i time skinuti ljagu sa svog esnafa. Zato smo mu stavili na
raspolaganje sve to treba. Moji ljudi skupljaju i donose ovamo iluminirane stranice knjiga
koje svi majstori rade u svojim kuama."

41.
JA SAM MAJSTOR OSMAN
Kada su nam zapovjednik i carski rizniar ponovili nareenja naeg padiaha i otili, ostali
smo u sobi samo nas dvojica. Crni je, naravno, bio umoran i tuan od muenja, straha i plaa.
Cutao je kao dijete. Predosjetio sam da u ga zavoljeti, ali mu to nisam rekao.

Imao sam tri dana na raspolaganju da pregledam stranice koje su zapovjednikovi ljudi
pronali u kuama kaligrafa i ilumi-natora i da ih prepoznam. Znate kakvu sam nelagodnost
osjetio kada sam prvi put ugledao iluminacije uraene za knjigu efendi Tetka, koje je Crni
donio i predao carskom rizniaru Hazim-agi kako bi dokazao svoju nevinost. Treba priznati
da na stranicama koje izazivaju toliko gaenje i odbojnost u iluminatoru koji je cijeli svoj
ivot posvetio svom poslu, sigurno postoji neto to vam zadri pogled. Jer, umjetnost koja je
samo loa ne moe izazvati gaenje u nama. Eto, s takvom radoznalou poeo sam ponovo
pregledati devet stranica koje je pokojna budala zadala ilumina-torima koji su ga nou
posjeivali.
Na jednom praznom papiru vidio sam nacrtano stablo, u okviru i pozlati sirotog Prefinjenog,
koji je to radio i na drugim slikama. Pokuavao sam da se sjetim kojoj prii to drvo pripada.
Kad bih svojim iluminatorima, dragom Leptiru, pametnom Rodi i lukavom Maslini, zadao da
nacrtaju drvo, oni bi ga najprije zamislili kao dio neke prie, da bi ga mogli mirno i spokojno
nacrtati. Kako sam paljivo razgledao to drvo, po njegovim granama i liu mogao sam
zakljuiti koju je priu iluminator zamislio. Ali, ovo drvo bilo je tek ubogo, jadno drvo. Iza
njega je bila povuena visoko uzdignuta linija horizonta, koja je podsjeala na stil najstarijih
majstora iz iraza, i koja je drvo inila jo usamlje-nijim. Ipak, u praznini koja je nastala zbog
visoke granice horizonta nije bilo nieg drugog. elja da se u stilu franakih majstora nacrta
drvo samo zato to je drvo pomijeala se sa eljom per-sijskih majstora da svijet vide odozgo,
pa je tako nastao jedan alostan crte, ni franaki ni persijski. Pomislio sam da bi tako trebalo
da izgleda drvo na kraju svijeta. Pokuavajui da ujedine dva razliita stila, moji iluminatori i
pokojna budala napravili su neto bezvrijedno, bez ikakvog umijea. Ljutila me je ta
nevjetost crtea, a ne injenica da je u sebi sadravala izvore iz dva razliita svijeta.
To sam osjetio razgledajui i druge crtee; savrenog konja, skruenu enu. Ljutio me je i
izbor tema: dva lutajua dervia ili ejtan. Oigledno su moji iluminatori u knjigu naeg
padiaha unijeli te crtee. Jo jednom sam osjetio divljenje prema volji uz-vienog Alaha, koji
je pozvao Tetka na onaj svijet prije nego to je zavrio knjigu. Nisam imao ni najmanju elju
da je zavrim.
Da li sam mogao da se ne ljutim zbog crtea psa koji nas je, nacrtan odozgo, posmatrao tik
ispod nosa, kao da mi je roeni brat. Jer, dok sam s jedne strane bio zadivljen njegovim
uobiajenim dranjem, ljepotom njegovog pogleda, kao da prijeti, dok sputa glavu, snanom
bjelinom njegovih zuba, ukratko, talentom iluminatora koji su radili taj crte (skoro da sam
rijeio zagonetku ta je ko je radio na crteu), s druge strane nikako se nisam mogao pomiriti s
tim da je takva nadarenost posluila besmislenoj logici jedne nerazumne elje. Zelja da se
oponaaju franaki majstori, pa ak ni nareenje naeg padiaha da kao poklon za duda
knjiga bude uraena stilom koji e biti razumljiv Mle-anima, nije bilo opravdanje za
podraavanje na tim crteima.
Uplaila me crvena boja na jednom crteu prepunom detalja, gdje sam odmah primijetio da je
svaki majstor radio u nekom drugom dijelu crtea. Nepoznata ruka, po nekoj udnoj logici,
nisam mogao prepoznati ija, nanijela je neku udnu crvenu boju na crte i cijeli svijet na njoj
polako se utapao u crveno. Nakon nekog vremena, pokazao sam Crnom ta je koji od mojih
iluminatora radio na crteu: drvo platana (Roda), lae i kue (Maslina), zmaja od papira i cvijee
(Leptir).
Veliki majstor iluminacije kao vi, koji godinama vodi cijeli esnaf, sigurno e prepoznati
svoje iluminatore po njihovom talentu i umijeu, po temperamentu svaijeg pera i udi svaije
etkice", rekao je Crni. Ali kad jedan neobian ljubitelj knjiga kao moj Tetak natjera
iluminatore da crtaju novim i nepoznatim stilom, kako ih onda moete prepoznati, kako
moete biti sigurni u to ko je uradio koju iluminaciju?"

Bio jednom jedan padiah koji je vladao Isfahanom. ivio je sam, i volio je knjige i
iluminacije", poeh odgovarati priom. Bio je moan, mudar ali nemilosrdan vladar. Nita
nije volio, osim knjiga koje je prireivao i ilustrovao, i svoju ker jedinicu. Bio je toliko
neumjeren u naklonjenosti svojoj keri da su njegovi neprijatelji, koji su irili glasine da je
padiah u nju zaljubljen, bili u pravu. Jer, bio je toliko zao i ljubomoran da je mogao objaviti
rat prinevima i ahovima susjednih zemalja kad bi neko od njih preko izaslanika zaprosio
njegovu ker. Naravno, nije mogao pronai mua koji bi bio dostojan njegove keri, a drao
ju je zatvorenu iza etrdeset soba i etrdeset brava. Vjerovao je, kako se vjerovalo u Isfahanu,
da e ljepota djevojke izblijediti ako je vide drugi mukarci. Jednog dana kada je naruena
knjiga o Hu-srevu i irin u heratskom stilu bila konano uraena, Isfahanom su poela
govorkanja: blijeda ljepotica na jednom crteu meu mnotvom likova je ki ljubomornog
padiaha! Padiah, posum-njavi u tajanstveni crte i prije nego to je uo glasine, drhtavim
rukama rastvorio je knjigu, i odmah kroz suze primijetio da je prikazana ljepota njegove keri.
Prialo se da se i pored etrdeset brava nije iskrala padiahova ki, ve samo njena ljepota,
kao usamljena utvara, zatim se njen odraz u ogledalu provukao ispod vrata i kroz kljuaonice
i kao nekakva svjetlost, kao potpuno nevidljiv dim, doao do oiju iluminatora koji je radio
nou. Mladi majstor nije mogao da se odupre iskuenju pa je tu nevjerojatnu ljepotu, od koje
nije mogao oka da odvoji, nacrtao u jednom dijelu crtea koji je tada radio. Taj crte prikazuje
izlet izvan gradskih zidina na kojem se irin zaljubljuje u Husreva kada je ugle-dala njegovu
sliku."
Potovani majstore, gospodine, to je velika sluajnost", rekao je Crni. Jer, i ja jako volim
ba tu scenu iz bajke."
To nije bajka, nego istinit dogaaj", rekao sam. Sluaj, na iluminator nacrtao je lijepu
padiahovu ker ne kao irin, nego kao jednu od njenih dvorskih dama, koja joj pomae, svira
i postavlja trpezu. Zato to je upravo u tom trenutku nju crtao. Tako je ljepota irin bila
zasjenjena udesnom ljepotom dvorske dame u oku, pa je kompozicija crtea bila
poremeena. Kada je padiah ugledao svoju ker na crteu, elio je da pronae talentova-nog
iluminatora koji ju je nacrtao. Ali, lukavi iluminator, plaei se padiahovog bijesa, dvorsku
damu i padiahovu ker nije crtao u svom stilu, nego u nekom drugom, kako bi sakrio ko je
autor. Jer, taj crte svojom rukom i perom dotakli su mnogi drugi majstori osim njega."
Dobro, ali kako je padiah pronaao iluminatora koji je nacrtao njegovu ker?"
Po uima!"
ijim uima? Po uima svoje keri ili po uima djevojke na slici?"
Zapravo, nijedne. Na osnovu predosjeaja, najprije je otvorio sve knjige, stranice i ilustracije
koje su izradili njegovi ilumi-natori i posmatrao ui. Ponovo je vidio ono to je ve godinama
znao: koliko god da je vjet, svaki iluminator crta ui na svoj nain. I nije bilo vano da li crta
lice padiaha, djeteta ili ratnika, ili, ne daj Boe, lice naeg preuzvienog Poslanika, skriveno
iza vela, ak ni da li to lice pripada, sauvaj Boe, samom ejtanu. Svaki iluminator u svakoj
prilici, na svakom crteu i uvijek na isti nain crta ui, kao da je to njegov tajni potpis."
Zato?"
Majstori iluminacije kad crtaju neije lice, svoju panju usmjere na izraz lica, na to da on na
nekoga lii ili ne, kako bi postigao uzvienu ljepotu i zato ne odstupaju od ustaljenih
slikarskih naina. Kad doe red na ui, ne kradu ih od drugih majstora, ne oponaaju neki
obrazac i ne posmatraju pravo uho. Jer, dok crtaju, ne razmiljaju, ne podraavaju, ne
zadravaju se na onome to rade. Tako napamet povlae poteze perom po papiru."
Ali, zar veliki majstori ne crtaju sva svoja udesna djela po sjeanju, ne gledajui prave
konje, drvee, ljude?", upita Crni.
Tano", odgovorio sam. Ali, to je njihova sposobnost crtanja po sjeanju koja se razvila
poslije mnogo godina razmiljanja, analiziranja i predanog rada. Poto su u svom ivot vidjeli
mnogo i nacrtanih i pravih konja, dobro znaju da ni posljednji konj od krvi i mesa, koji je

upravo pred njima, nee naruiti savrenu predstavu konja u njihovoj glavi. Konj kojeg je
majstor u svom ivotu nekoliko hiljada puta nacrtao svojim perom, na kra-ju se sasvim
priblii slici konja kakvog Alah vidi i iluminator to osjea iz dubine svoje due i iz svog
vlastitog iskustva. Konj kojeg iluminatorova ruka napamet nacrta u nekoliko poteza, nastao je
zahvaljujui vjetini, strpljenju i znanju. On je blizak konju ko-jeg je Alah stvorio. Ali, uho
koje iluminator nacrta, ne sakupljajui nikakvo prethodno znanje, ne razmiljajui o tome ta
radi, i ne obraajui panju na uho padiahove keri, uvijek ima nedostatak. I poto ima
nedostatak, kod svakog iluminatora je razliito. Dakle, neka vrsta njegovog potpisa."
Zau se buka i koraci. Zapovjednikovi ljudi donosili su u sobu stare iluminatorske radionice
stranice koje su pronali u kuama kaligrafa i iluminatora.
Zapravo, uho je ionako nedostatak na ovjeku", rekao sam elei da Crnom izmamim
smijeak. Neto to je kod svakog razliito, a opet isto, runoa u pravom smislu rijei."
ta se dogodilo s iluminatorom kojega je otkrio njegov potpis uha?"
Nisam rekao da je oslijepljen da se Crni ne bi jo vie raalostio. Oenio je padiahovu
ker", rekao sam. Ta metoda, koja se i danas koristi za otkrivanje identiteta iluminatora,
medu mnogim hanovima, ahovima i vladarima koji imaju iluminatorske radionice poznata je
pod imenom 'metoda dvorske dame' i uva se kao tajna kako bi se odmah otkrilo ko je
odgovoran, ako neki iluminator unese u crte neki sopstveni detalj i to ne prizna pa se poslije
crtea odrekne. Najvanije je pronai detalje koji nisu istaknuti u samom srcu crtea, koji su
nacrtani u nekoliko crta i stalno se ponavljaju. To mogu biti ui, ruke, trava, listovi ili konjske
grive, ak i noge i kopita. Ali, pazi, ni sam ilustrator ne smije znati da su te karakteristike
njegovog stila postale njegov tajni potpis. Na primjer, to ne mogu biti brkovi zato to je svaki
ilustrator svjestan da crta brkove na svoj nain i da su oni njegov polupotpis. Ali, zato mogu
biti obrve jer na njih niko ne obraa panju. Doi sad da vidimo koji su mladi majstori svojim
etkicama i perima ostavili trag na crteima pokojnog Tetka."
I tako, Crni i ja smo poredali jedne pored druge stranice dviju knjiga razliitih tema i sadraja,
oslikanih razliitim stilovima, od kojih je jedna, knjiga pokojnog efendi Tetka raena tajno, a
druga, Sumama, knjiga o ceremonijalnom obrezanju prineva, javno i pod mojim nadzorom.
Poeli smo paljivo posmatrati mjesta nad kojima je bila moja lupa:
Na jednoj stranici Sumarne najprije smo obratili panju na otvorena usta jedne lisice koju je,
odjeven u crveni kaftan s ljubiastim pojasom, u naruju nosio jedan majstor iz povorke
krznarskog esnafa. Povorka je upravo prolazila ispred naeg pa-diaha, koji je posmatrao iz
svoje vile, podignute samo zbog te ceremonije. Lisiji zubi, koji su se na crteu mogli
pojedinano razaznati, i zubi onog nesretnog stvorenja s crtea ejtana, zapravo pola ejtana a
pola diva, za kojeg mislim da je stigao ak iz Sa-markanda, uradila je ista ruka - Maslinina.
Jednog zabavnog dana svadbenog veselja, ispod padiaho-vog prozora koji gleda na
Atmegdan, pojavio se jedan odred siromanih krajikih gazija u ritama i dronjcima. Jedan od
njih je rekao: Padiahu moj, kao pripadnici tvoje junake vojske koji su se borili za svoju
vjeru protiv nevjernika svi smo zarobljeni, a mogli smo se osloboditi samo ako im kao taoca
ostavimo nekog roaka ili brata, pa onda doemo ovamo prikupiti otkupninu. Ali, kad smo se
vratili u Istanbul, zatekli smo takvu skupou da nismo mogli prikupiti novac za spaavanje
naih blinjih iz nevjernikog ropstva, i zato nam je potrebna tvoja pomo. Daj nam ili zlata
ili robova da odvedemo i zamijenimo nau brau taoce kako bismo ih spasili." Kande lijenog
psa u oku, koji u tom trenu jednim otvorenim okom odmjerava naeg padiaha, jadnu
gazijsku sirotinju i persijske i tatarske izaslanike na trgu, i kande psa koji se nalaze na
Tetkovom crteu i popunjava ugao prizora koji prikazuje avanture jedne ake, oigledno su
nacrtane istom rukom - Rodinom.
Jedan od onglera koji pred padiahom izvode salto i kotrljaju jaja niz dasku, nacrtan kao
elavac u ljubiastom prsluku i golim potkoljenicama, udara u daire i klei na crvenom ilimu
u uglu, a prste dri isto kao ena sa sinijom na crvenom crteu iz Tetkove knjige (Maslina);

Kada je prolazio kuharski esnaf koji je ispred naeg padi-aha gurao kola sa pei i ogromnim
loncem u kojem se kuha sarma, kuhari s loncima u rukama kreu se po plavim kameniima
rasutim po ruiastoj zemlji; ti kamenii su djelo ruke koja je naslikala i crvene kamenie
na tamnoplavoj zemlji, nad kojom lebdi neto kao poluutvara sa crtea koji je Tetak nazvao
Smrt (Leptir);
Kad su tatarski glasnici donijeli vijest da su se vojske per-sijskog aha poele spremati za
novi ratni pohod protiv Osman-lija, prelijepa rezidencija persijskog poklisara, koji je,
ulagujui se naem padiahu, Uzdanici ovoga svijeta, neprestano ponavljao kako je on
prijatelj naeg padiaha i kako prema njemu ne osjea nita drugo osim bratske ljubavi, u
trenutku je sravnjena i zbrisana s lica zemlje; vodonoe su potrale da vodom smire oblake
praine koji su se u trenutku tog ruilakog bijesa uskovitlali, a pritrali su i ljudi s konim
mjeinama na leima kako bi jednu gomilu ljudi, koja se spremala da napadne na strane
izaslanike, polili lanenim uljem i tako ih smirili. Nain na koji su vodonoe i ljudi s
mjeinama lanenog ulja na leima dizali noge u trku isti je kao i nain na koji tre vojnici na
stranici gdje je naslikana crvena boja, to jest potjeu od iste ruke (Leptir).
Posljednje od ovih otkria pripadalo je Crnom, ije su oi bile iskolaene zbog straha od
muenja i elje da se to prije sretne sa enom koja ga je ekala kod kue, a ne meni, koji sam
se potpuno predao praenju traga pomiui lupu u ruci as lijevo, as desno, as na ovaj, as
na onaj crte. Trebalo nam je cijelo popodne da 'metodom dvorske dame' paljivo pregledamo
devet crtea koji su ostali od pokojnog Tetka i odgonetnemo koji su iluminatori na njima
radili i zatim analiziramo sve do ega smo doli.
Pokojni tetak nijednu stranicu nije prepustio peru samo jednog iluminatora. Na veini
ilustracija radila su sva trojica mojih majstora. To je potvrivalo da su ilustracije noene od
kue do kue, kao i da su dolasci i odlasci bili esti. Kad sam, osim ruku mojih iluminatora,
koje sam dobro poznavao, na slikama primijetio i petu ruku, uhvatio me bijes pri pomisli na to
koliko je grozni ubica bio nevjet, ali Crni je po oprezno nanesenoj boji prepoznao rad svog
tetka, pa smo se spasili da ne poemo za pogrenim tragom. Ako ostavimo sa strane i sirotog
efendi Prefmje-nog, ije su pozlate za nau Sumarnu bile gotovo iste kao i pozlate za Tetkovu
knjigu (da, naravno, to mi je slamalo srce), a za kojega sam vjerovao da je s vremena na
vrijeme vrhom svoje etke znao dotai zidove, listove i oblake, bilo je sasvim sigurno da su
na slikama radila samo tri moja najsjajnija iluminatora iz esnafa koji sam vodio. Bila su to
moja djeca, koju sam od prvih egrtskih dana s ljubavlju podizao, tri moja draga talenta:
Maslina, Leptir, Roda...
Ono to u sada rei o talentu, majstorstvu i naravi svakog od njih uzdajui se da ete nam
pomoi u potrazi, ne tie se samo njih, ve i mog ivota.
MASLININE KARAKTERISTIKE
Njegovo pravo je ime Velidan. Da li on ima jo neko ime pored onoga koje sam mu
nadjenuo, ne znam, dosad nikad nisam vidio njegov potpis. U vrijeme egrtovanja utorkom
ujutro dolazio bi kui po mene. Veoma je ponosan, a to znai da kad bi samog sebe i smatrao
toliko poniznim da ne zasluuje potpis, ne bi to prikrivao, volio bi da se vidi i zna. Alah mu je
podario poseban dar. Sve mu ide od ruke, od pozlate do iscrtavanja okvira, i u svemu je
najbolji. U crtanju drvea, ljudskog lica i ivotinja on je najsjajniji crta moje iluminatorske
radionice. Velidanov otac, koji ga je doveo u Istanbul kad mu je, mislim, bilo deset godina,
uenik je Sijavua, poznatog slikara ljudskih lica iz iluminatorske radionice safavidskog aha
u Tabrizu, tako da njegov umjetniki rodoslov see ak do Mongola. Kao stari majstori od
prije sto pedeset godina, koji su bili pod mongolskim i kineskim utjecajem i koji su ivjeli u
Samarkandu, Buhari i Heratu, i on mlade ljubavnike crta mjesecolike, kao i Kinezi. Taj tvrdi

orah ni-sam mogao slomiti ni kad je bio egrt, a ni sada kad je majstor. elio sam da napusti
metode mongolskih, kineskih i heratskih majstora, duboko skrivene u svojoj dui, da ih ak,
ako treba, i zaboravi. Kad sam mu to rekao, on je, kao i veina iluminatora koji su mijenjali
radionice i zemlje, odmah odgovorio da ih je ve zaboravio, da ih zapravo nikada nije ni
nauio. Veina iluminatora i vrijedi upravo zbog tih udesnih kalupa koje dre u svojoj glavi,
ali da ih je Velidan zaboravio, bio bi jo vei iluminator. Dvije koristi, kojih ak ni sam nije
svjestan, u dubinama su njegove due, kao grijeh, ono to je nekada nauio od svojih uitelja i
to su: 1. prati ga osjeaj krivice i otuenosti, koji vjetini nadarenog iluminatora daje
odreenu teinu; 2. kad zapadne u tekoe, dovoljno je da se sjeti onoga to kae da je
zaboravio pa da, koristei jedan od starih heratskih kalupa, savlada novu temu, neto istorijski
novo, neki neobian prizor. S obzirom na to da ima jako izotreno oko, on zna iz starog
kalupa harmonino uklopiti u novi crte sve to je nauio od starih majstora aha Tahmaspa.
U njegovim rukama heratski crte i istanbulska iluminacija skladno se nadopunjuju.
Jednom sam iznenada, banuo u njegovu kuu, a to sam radio i drugim iluminatorima. Za
razliku od mene i mnogih drugih majstora iluminacije, oak u kojem je sjedio i radio,
njegove boje, etke, koljke za satiniranje papira, stalak za itanje, sve je bilo u potpunom
neredu i prljavtini. Za mene je to ostala zagonetka jer se zbog toga nije ak ni posramio.
Pored toga, nije prihvatao nikakav posao sa strane kako bi zaradio koju aku vie. Kad sam
mu to ispriao, Crni je rekao da je Maslina bio najvie zainteresovan za stil franakih majstora
i da se najvie prilagodio ovom stilu. Shvatio sam da je stara budala to smatrala pohvalnim.
To je sve bila njegova pogrena procjena. Znao sam da je Maslina u tajnosti, mnogo vie nego
to se primjeivalo, ostao vezan za heratske metode preuzete od Sijavua, oevog uitelja, i od
njegovog uitelja Muzafera, i to me je neprestano tjeralo na pomisao da u njemu postoje i
druge skrivene tajne.
On je najutljiviji, najosjeajniji, najkrivlji, najnevjerniji, najpodmukliji (odmah to pomislim)
od svih mojih iluminatora. Kad se spomene zapovjednikovo muenje, prvo se njega setim. (I
elim i ne elim da ga mue.) Oi su mu kao u dina, sve vidi, sve primjeuje, ak i moje
pogreke, ali s oprezom ovjeka bez zaviaja i domovine, koji se prilagoava svakoj situaciji,
rijetko e govoriti o tuim grekama. Podmukao je, ali mislim da nije ubica. (Ni to nisam
rekao Crnom.) Jer, ni u ta ne vjeruje. Ne vjeruje ni u novac, iako ga paljivo tedi. Meutim,
sve ubi-ce su fanatini vjernici, a ne nevjernici, kako se smatra. Ilumi-natorska vjetina vodi
ka slikarstvu, a slikarstvo, sauvaj Boe, ka izazivanju Alaha, i to je svima jasno. U tom
smislu Maslina je zbog svoga nevjernitva pravi slikar. Ipak, sada mislim da je manje nadaren
od Leptira, ak i Rode. elio sam da mi Maslina bude sin. Govorei to elio sam da Crni
osjeti ljubomoru prema Maslini, ali Crni je samo irom otvorio svoje crne oi i gledao me s
djetinjom radoznalou. Tad sam mu rekao da je Maslina genijalan kad crta crnim tuem, kad
za mape izrauje po-jedinane crtee ratnika i lovaca, krajolike s rodama i apljama u
kineskom stilu, ili lijepe mladie koji sjede pod drvetom, itaju poeziju i sviraju, kad crta tugu
legendarnih ljubavnika, bijes ljutitog aha sa sabljom u ruci, strah na licu junaka koji skae
zbog napada zmaja.
Moda mu je Tetak elio dati da izradi posljednji crte, portret naeg padiaha koji sjedi, i to
sa mnogo detalja u stilu franakih majstora", ree Crni.
Da li je htio da me zbuni?
Da je tako, zato bi Maslina, nakon to je ubio Tetka, ponio sa sobom crte koji mu je ionako
bio poznat?", upitao sam. Ili, zato bi morao ubiti Tetka da bi vidio taj crte?"
Neko vrijeme obojica smo razmiljali.
Zato to je na tom crteu neto nedostajalo", rekao je Crni. Ili zato to se zbog neeg
pokajao i uplaio. Ili...", razmiljao je kratko, ili zbog toga to je htio da napravi tetu nakon
to je ubio mog sirotog tetka, jer je htio ponijeti neku uspomenu. Ili ak i bez posebnog
povoda? Maslina je veliki iluminator i svakako osjea potovanje prema lijepim crteima."

Govorili smo o tome da je Maslina veliki iluminator" rekao sam ljutei se. Ipak, nijedna od
tih Tetkovih slika nije lijepa."
Nismo vidjeli posljednju", rekao je Crni odvano.
LEPTIROVE KARAKTERISTIKE
Poznat je kao Hasan elebi iz Barutane, ali je za mene oduvijek bio Leptir. To ime me
podsjea na njegovo lijepo djetinjstvo i mladost. Jer, toliko je lijep da svi koji ga vide ne
mogu da povje-ruju i poele ga vidjeti jo jednom. A jo jedno udo jeste da je lijep, koliko je
i nadaren. On je majstor za boje, to mu je najjaa strana. Crta s ljubavlju, kao da poskakuje i
plee, samo da bi uivao u nanoenju boja. No, odmah sam rekao Crnom da je nestalan,
neodluan, da nema odreeni cilj. elei da budem pravedan, dodao sam da je on pravi
iluminator, jer stvara srcem. Ako iluminatorska umjetnost postoji da bi uinila radost oku, a
ne radi razuma, ne radi toga da dozove ivotinju u nama ili da se dodvori padiahu, onda je
Leptir pravi iluminator. Kao da je uio kod gazvinskih majstora prije mnogo godina, povlai
iroke, slobodne, radosne i pomalo zaokruene linije, vjeto nanosi bljetave, iste boje, a u
zagonetnoj kompoziciji njegove iluminacije neprestano je prisutan neki smireni kruni tok.
Ipak, ja sam ga podigao i poduio, a ne davno umrli majstori iz Gazvina. Moda ga zato
volim kao sina, ak i vie, ali ne osjeam divljenje. U djetinjstvu i ranoj mladosti, kao i sve
svoje egrte, esto sam ga tukao draljima za pera, lenjirima, ak i cjepanicama, ali to ne
znai da ga zbog toga ne mogu potovati. Jer, i Rodu sam mnogo puta tukao lenjirom, ali sam
ga potovao. Uiteljeve batine ne istjeruju ejtana i dine talenta iz mladog egrta, kako se
misli, nego ih samo privremeno udaljavaju. Ako je udarac dobar i pravedan, ej-tan i dini se
podignu i podstiu na rad iluminatora koji tek sazrijeva. Udarce koje sam udijelio Leptiru
napravile su od njega sretnog i poslunog iluminatora.
A kasnije sam osjetio potrebu da ga ponovo pohvalim Crnom. Leptirova umjetnost, rekao
sam, pravi je dokaz da je slika sree, za kojom pjesnik traga u svojoj mesneviji, mogua samo
uz bogom dani talenat za boje. Kad sam to shvatio, znao sam ta ne-dostaje Leptiru: nije znao
za onaj trenutak nevjerice i sumnje koji je Dami u svojoj pjesmi nazvao 'mrana no due'.
Radi svoj posao kao iluminator koji sretan crta u raju, vjeruje da e naslikati jednu sretnu
sliku to mu i polazi za rukom. Naa vojska koja opsjeda tvravu Dopio, trenutak kad
maarski izaslanik ljubi skute naeg padiaha, uspee naeg Proroka na konju u Sedmo
nebo... Sve su to sretni dogaaji sami po sebi, ali u Leptirovoj ruci svaki od njih pretvara se u
pravu radost koja na krilima izlijee iz oslikane stranice. Ako se na nekom crteu koji sam
dao naslikati previe osjeti mrak smrti ili ozbiljnost Divana, kaem Leptiru: Oboji taj crte
onako kako eli!", i nekakav vjetar odmah zanjie skute, lie, zastave, mora, sve to je do
tog trenutka lealo tiho i mirno, kao zatrpano grobnom zemljom. Ponekad pomislim da Alah
eli da ivot bude slavlje, a da svijet bude onakav kakvim ga Leptir predstavlja. To je svijet u
kojem boje jedna drugoj usaglaeno recituju savrene stihove, u kojem vrijeme stoji i u koji
ejtan nikada ne zalazi.
Ali, i Leptir zna da tu neto nedostaje. Neki su mu, s pravom, doapnuli da na njegovim
crteima sve blista od sree kao u prazninim danima, ali da oni nemaju nikakvu dubinu. U
njima uivaju mali prinevi i senilne haremske robinje na pragu smrti, a ne ljudi prinueni da
se bore protiv zla. Poto je jako dobro znao za ta govorkanja, jadni Leptir je ponekad
ljubomoran na iluminatore koji su manje vjeti i nadareni od njega, jer je mislio da u sebi nose
svog ejtana i svoje dine. Meutim, ono to mu se inilo 'ejtansko i dinsko' u njima
najee je bilo isto zlo i ljubomora.
Ljutim se zato to ga sretnim ini misao da e se iluminacija na kojoj radi dopasti drugima, a
ne misao da moe nestati u tom udesnom svijetu dok ga crta. Ljutim se i zato to misli na

novac koji e dobiti. Jo jedna ironija ivota jeste ta da ima bezbroj ilu-minatora koji mu po
talentu nisu ravni, a koji se u trenucima stvaranja vie predaju svojoj umjetnosti.
Zbog potrebe da otkloni te svoje nedostatke, Leptira vjeno eli da se dokae kako se rtvuje
za iluminatorsku umjetnost.
Kao iluminatora ptijeg mozga, koji na noktu ili zrnu rie izrauju iluminacije jedva vidljive
golim okom, i on je opsjednut strau prema tako detaljnom radu. Jednom sam ga pitao da li
Se predaje toj strasti koja je mnoge iluminatore oslijepila u ranoj ivotnoj dobi, zbog toga to
se stidi talenta koji mu je Alah u izobilju podario. Jer, samo nenadareni umjetnici preputaju
se strasti da na drvetu, nacrtanom na zrnu rie, crtaju svaki i najmanji list, kako bi se na lak
nain ulo za njih i kako bi se dodvorili svojim zahtjevnim nalogodavcima.
To to iluminacije i crtee nije radio za svoje oko i svoju duu, nego za tue, ta njegova
potreba da bude slavan, sve je to Leptira, vie nego bilo koga drugog, napravilo ovisnikom o
laskanju. Straljivi Leptir zbog toga da bi se obezbijedio eli da postane prvi iluminator. Ovu
temu zapoeo je Crni:
Da", rekao sam, znam da pravi urote i spletkari da bi nakon moje smrti zauzeo moje
mjesto."
Da li je zbog toga sposoban da ubije svoju brau po peru?" Mogao bi ubiti. Jer, on je veliki
majstor, ali to ne zna, i u trenucima kad slika ne moe zaboraviti svijet oko sebe."
im sam to izgovorio, shvatio sam kako sam zapravo i elio da na elo iluminatorske
radionice poslije mene doe Leptir. U Maslinu se nisam mogao pouzdati, a vjerujem da e na
kraju i Roda, nesvjesno, postati orue franakog stila. Leptirova istraj-nost u tome da bude
voljen (bio sam nesretan zbog pomisli da je u stanju ubiti ovjeka), bila je potrebna kako bi
istovremeno mogao upravljati i jednom iluminatorskom radionicom i samim pa-diahom.
Samo Leptirova osjeajnost i vjera u boje mogla je da se suprotstavi umjetnosti koja je sve
prikazivala kao istinu, a ne kao crte, i zavodila posmatrae prikazujui franake kardinale,
mostove, amce, svijenjake, crkve i tale, volove i tokove do najsitnijih detalja, ukljuujui
i sjene, kao da je svemu tome Alah dao isto znaenje.
Da li ste ga ikad nenajavljeno posjetili, kao to ste posjeivali ostale?"
Ko vidi Leptirovu sliku, osjea da on voli i tuguje srcem i da je sposoban u trenutku shvatiti
vrijednost ljubavi. Ali, kao svi ljubitelji boja, i on se lako mijenja, kako vjetar duva. Kako
jako volim njegov neobini dar i osjeaj za boje koji mu je Alah podario, tako sam ga u
njegovoj mladosti pratio iz neposredne blizine i znam sve o njemu. Naravno, u takvim
situacijama kod drugih iluminatora odmah se pojavi ljubomora, to optereuje odnos majstora
i egrta, a moe i tetiti. Bilo je mnogo trenutaka ljubavi oko kojih Leptir nikada nije razbijao
glavu pitajui se ta e drugi rei. Nakon to je oenio lijepu ker bakalina iz svoje etvrti,
nisam imao ni elju ni priliku da ga posjetim."
Pria se da je blizak sa pristalicama Hode iz Erzuruma", rekao je Crni. Pria se i o tome da
nae Sumarne, u kojima je nacrtana parada svih uesnika, od kuvara do onglera, od
sljedbenika dervikih redova do igraa, od evabdija do bravara, i nae sefername, knjige o
vojnim pohodima koja sadri prikaze ratova, oruja, krvavih i svakakvih scena, da sve to
zabranjuje Hoda Er-zurumski, tvrdei da razjaruju ljude i da se protive vjeri, i ako se zbog
toga ponovo budemo vratili knjigama i postupcima starih persijskih majstora, Leptir e,
priaju, izvui korist."
Kad bismo se vjeto i pobjedonosno vratili udesnim iluminacijama iz Timurovog doba, kad
bismo se upustili u one ivotne i umjetnike pojedinosti koje e nakon mene nastaviti moj
pametni Roda, na kraju e se opet sve zaboraviti", rekao sam bezosjeajno. Jer, svako e
eljeti da crta u franakom stilu."
Da li sam vjerovao u te obeshrabrujue rijei?
Tako je rekao i moj tetak", dodao je tiho Crni. Jedino to je on bio optimista."

RODINE KARAKTERISTIKE
Vidio sam kako se potpisuje kao iluminator Mustafa elebi, grjeni. Potpisivao se sa
osmijehom i osjeajem pobjede, ne razbijajui glavu pitanjima da li ima svoj stil ili ne, da li bi
trebalo da ga ima i, ako ga ima, da li bi trebalo da ga otkrije svojim potpisom ili sakrije kao
svi stari majstori, da li je in skromnosti potpisati ili ne potpisati svoje djelo.
Hrabro je iao putem koji sam mu utro, vidio je stvari koje niko prije njega nije mogao
naslikati i smjestio ih na papir: staklarske majstore koji vrte cijev na ijem je vrhu masa
rastopljena u njihovim peima kako duvaju da bi izradili plave bokale i zelene boce; kou,
igle i kalupe obuara koji su paljivo nagnuti nad izme i cipele i iju; gracioznu ljuljaku na
nekoj proslavi; kapanje ulja iz sjemenja pod pritiskom prese; vatru naih topova usmjerenih
prema neprijatelju; cijevi i zavrtnje naih puaka. Sve je to vidio kao i ja i nacrtao, ne
obraajui panju na to da stari majstori Timurovog doba i slavni iluminatori iz Tabriza i
Gazvi-na nisu radili takve prizore. On je prvi muslimanski iluminator koji je, da bi se
pripremio za rad na knjizi o ratu, sefernami, koju e kasnije oslikati, otiao u rat i posmatrao
neprijateljska utvrenja, topove, vojsku, konje iz ijih je rana tekla krv, umirue i mrtve
ratnike, kako bi ih bolje nacrtao, i nakon toga vratio se iv i zdrav.
Lake ga prepoznajem po temi nego po stilu, po zapaanju detalja koje drugi nisu vidjeli,
nego po samoj temi. Mogao bih mu, mirne due, povjeriti itav rad na iluminaciji, od
pripreme stranice i njene kompozicije, do bojenja najsitnijih detalja. Sve ovo ini ga
sposobnim da poslije mene postane glavni iluminator. Ambiciozan i samoljubiv
omalovaavao bi druge iluminato-re do te mjere da ne bi mogao upravljati, sve bi ih rastjerao.
On bi mogao, kad bi htio, sam izraditi sve minijature nae ilumina-torske radionice
zahvaljujui svojoj nevjerojatnoj marljivosti. Veliki je majstor i zna svoj posao. Blago njemu!
Kad sam jednom nenajavljen otiao u njegovu kuu, zatekao sam ga kako radi vie stvari
odjednom: ilustracije za knjigu naeg padiaha i ilustracije za mene; listove za knjigu o
odijevanju, koju su za svoje bijedne knjige naruivali budalasti franaki putopisci, koji su nas
omalovaavali; jedan od tri crtea koje je naruio neki umiljeni paa; iluminacije za albume,
ak i one koje je crtao radi vlastitog zadovoljstva... Sve su, ukljuujui i jednu nepristojnu
koja je prikazivala obljubu, leale naokolo rasporeene na stalcima za knjige, radnim
povrinama i minde-rima, a moj visoki, mravi Roda, marljiv kao pela, trao je od crtea do
crtea, pjevuio, tipkao za obraz egrta koji je mijeao boje, unosio u crte neki aljivi detalj,
pokazivao ga i slatko se smijao divei se samom sebi. Za razliku od drugih iluminatora, nije
prestajao da radi zbog ceremonije dobrodolice, nego je, ba suprotno, sa zadovoljstvom
pokazivao koliku brzinu mu omoguava talenat koji mu je Alah podario i vjetina steena
neprekidnim radom (uradie ono to zajedno uradi sedam-osam iluminatora). Uhvatim
ponekad skrivene misli: ako je podmukli ubica jedan od trojice mojih majstora iluminacije,
onda je to, inalah, Roda. Kad god bih ga u doba njegovog egr-tovanja petkom ugledao na
svojim vratima, nisam mu se obradovao kao Leptiru.
S obzirom na to da svakakvim detaljima bez ikakve logike (osim da budu uoljive) daje isto
znaenje, njegov stav u slikarstvu slian je stavu franakih majstora. Ali, za razliku od njih,
moj oholi Roda niti vidi, niti crta posebnost i razliitost ljudskih lica. Ljudsko lice, smatram,
ne znai mu nita zato to on, tajno ili javno, omalovaava svakoga. Pokojni tetak mu sigurno
nije povjerio da nacrta lice naeg padiaha.
ak i kad radi neku veoma ozbiljnu temu, on ne moe da odoli iskuenju da u uglu crtea
nacrta distanciranog i sumnjiavog psa ili bijednog prosjaka koji svojim siromatvom baca
sjenu na bogatstvo i sjaj neke sveanosti. Toliko je samosvjestan da se moe rugati iluminaciji
koju radi, temi i samom sebi.

Ubistvo i bacanje efendi Prefmjenog u jamu slino je kao i kada su Jusufa njegova
ljubomorna braa bacila u jamu", rekao je Crni. Ubistvo mog tetka isto tako lii na ono kada
je Husreva ubio njegov sin, koji se zagledao u lijepu irin. Svi priaju da Roda oboava
prizore rata i krvavog umiranja."
Vjerovati da iluminator ima slinosti s temom koju oslikava znai ne shvatati ni mene ni
moje majstore iluminacije. Ono to nas odaje nisu teme koje drugi naruuju, one su uvijek
iste, nego skrivena osjeanja koja unosimo u crte dok obraujemo odreenu temu. Svjetlost
koja kao da isijava iz slike, suzdranost ili ljutnja koji se nasluuju po rasporedu ljudi, konja,
stabala na crteu, sjeta koju oko sebe ire empresi stremei ka nebu, osjeaj uzdanja u Boga i
trpljenja koji prenosimo na papir obraujui are zidnih ploica strau koja osljepljuje, sve su
to nai skriveni znaci. Oni nisu konji koji stoje kao da se ponavljaju. Slikajui bijes i silovitost
nekog konja, iluminator ne crta svoj bijes i svoju silovitost, crtajui naj savrenijeg konja, on
prikazuje ljubav koju osjea prema bo-gatstvu ovog svijeta, prema njegovom Tvorcu i prema
bojama, koja je neka vrsta ljubavi prema ivotu. Nita vie."

42.
ZOVEM SE CRNI
Veliki majstor Osman i ja proveli smo itavo popodne u razgovoru o iluminatorima i o knjizi
mog tetka, posmatrajui stranice otvorene ispred nas od kojih su neke bile ispisane, neke
potpuno zavrene, neke jo neobojene, a neke, ko zna zato, tek napola uraene. Mislili smo
da su konano utihnuli koraci utivih ali grubih zapovjednikovih ljudi, koji su donosili radove
majstora i kaligrafa ije su kue na prepad opljakane (neke nisu imale nikakve veze s naom
knjigom, a neke su jo jednom potvrdile da i kaligrafi tajno izvan palate rade neke bijedne
poslove kako bi zaradili koju aku). Mislili smo, dakle, da su se konano povukli, kad je jedan
s najvie samopouzdanja, vadei papir iz njedara, priao velikom majstoru.
Najprije nisam obratio panju smatrajui da je to jedna od onih molbi koju otac, da bi dao sina
na zanat, pokuava doturiti naelniku nekog esnafa ili agi nekog odreda. Po slaboj svjetlosti
koja je dolazila izvana zakljuio sam da je jutarnje sunce zalo za oblake. Kako bih odmorio
oi, trudio sam se da gledam u daljinu ne gledajui nita posebno, to su stari majstori iz
iraza preporuivali iluminatorima kao vjebu da ne bi mladi oslijepili. No, u tom trenutku
uzbueno sam prepoznao divnu boju papira koji je majstor gledao s izrazom uenja i nain
(zbog ega mi je srce zaigralo) na koji je bio presavijen. Po svemu je liio na pisma koja mi je
ekura slala preko Ester. Malo je nedostajalo da, kao prava budala, pomislim da je neka
sluajnost, jer mu je jo, kao i u ekurinom prvom pismu, bio dodat crte uraen na komadu
grubog papira!
Majstor Osman je zadrao crte, a meni dao pismo koje je, kako sam u tom trenutku postien
shvatio, bilo ekurino.
Moj gospodine Crni,
Ester sam poslala kod Kalbije, udovice pokojnog efendi Prefi-njenog, kako bi neto saznala
od nje. Kalbija joj je pokazala papir koji ti sada aljem. Kasnije sam je i sama posjetila,
dodvoravala joj se, uvjeravala je i preklinjala, i na kraju uspjela dobiti taj iscrtani papir
mislei da bi ti mogao koristiti. Navodno, pronaen je kod efendi Prefinjenog kad su ga
mrtvog izvukli iz jame. Kalbija se zaklinje da niko od njenog pokojnog mua nije naruio
crte konja. Ko je onda nacrtao ovo? Zapovjednikovi ljudi pretraili su kuu. Crte ti aljem
jer bi to u vezi konja moglo biti vano. Djeca ti ljube ruku.
Tvoja ena, ekura.

Posljednje tri rijei tog lijepog pisma proitao sam jo dvaput s uvaavanjem, kao da paljivo
razgledam tri udesne crvene rue u vrtu. Zatim sam se i ja primaknuo papiru koji je majstor
Osman paljivo razgledao kroz lupu. Odmah sam razaznao da figure, ije je mastilo bilo
mrljavo, prikazuju konje nacrtane u starom stilu i u jednom potezu, kako bi se ruka izvjebala.
Majstor Osman, koji je bez ijedne rijei proitao ekurino pismo, upita: Ko je to nacrtao?"
Zatim je sam odgovorio na njega: Naravno, iluminator koji je nacrtao konja za pokojnog
Tetka."
Da li moe biti toliko siguran u svoje rijei? Pogotovo zato to nikako nismo mogli pouzdano
rei ko je nacrtao konja u knjizi. Izdvojili smo crte konja iz pripremljenih devet listova
knjige i poeli ga paljivo posmatrati.
Bio je to lijep i jednostavan dorat, ovjek ga se ne moe nagledati. Da li je istina kada to
kaem? Crtee sam posmatrao sa svojim tetkom, a kasnije nasamo. Imao sam mnogo vremena
za razgledanje tog konja, ali se nisam zadravao na njemu. Bio je lijep, ali sasvim obian,
toliko obian da nismo mogli odgonetnuti iji je. Nije bio boje urme, nego zagasitosmee,
kestenjaste boje, a opet neodreeno crvenkast. To je bio konj kakvog sam esto viao u
drugim knjigama i na drugim crteima, toliko obian da je ovjeku odmah bilo jasno da ga je
iluminator nacrtao u jednom potezu, ne razmiljajui.
Gledali smo tog konja sve dok nismo shvatili da krije neku tajnu. Sad sam u njemu vidio
ljepotu koja se pred mojim oima dizala kao para, snagu koja pobjeuje, silnu elju za
ivotom, spoznajom i eljom da sve primi u zagrljaj. Ko je iluminator arobne ruke koji je
nacrtao ovog konja onako kako ga Alah vidi?", pitao sam se kao da sam na trenutak zaboravio
da je taj ovjek jedan bijedni ubica. Konj je bio preda mnom kao da je od krvi i mesa, ali
jednim dijelom uma ipak sam bio svjestan da je samo nacrtan. arolija koja se javljala izmeu
te dvije misli budila je u meni osjeaj cjelovitosti i besprijekornosti.
Neko vrijeme uporeivali smo konja uraenog za tetkovu knjigu sa konjima koji su na brzinu
nacrtani na papiru i ije mastilo je bilo razliveno. Zakljuili da ih je nacrtala ista ruka. Dranje
konja nije odavalo pokret, nego mir, bili su ponosni, snani i graciozni. Osjetio sam divljenje
prema crteu konja u tetkovoj knjizi.
Taj konj je toliko lijep", rekao sam, da ovjek odmah poeli da uzme papir i uradi isti takav
crte."
Najvei kompliment za jednog iluminatora jeste kada mu neko kae da njegovi crtei
pobuuju elju za crtanjem", rekao je majstor Osman. Ali, pozabavimo se sada ne vjetinom
tog ejta-na, nego pitanjem ko je on. Da li ti je pokojni Tetak ikad rekao za koju priu je
nacrtan ovaj konj?"
Ne. Po njegovom miljenju, to je mogao biti bilo koji konj koji ivi u zemljama naeg
monog padiaha. Neki lijep konj, konj koji pripada dinastiji Osmanovia, Konj koji
venecijanskom dudu predstavlja zemlje i bogatstvo naeg padiaha. Ali, s druge strane, i taj
konj, kako je to ve sa svim onim to crtaju franaki majstori, morao je izgledati stvarnije od
konja kakvog je Tvorac zamislio, morao je izgledati kao konj koji ivi u Istanbulu, gdje ima
talu i konjuara, tako da mletaki dud pomisli: 'Osmanlije su poele liiti na nas, jer su
njihovi iluminatori poeli gledati svijet naim oima i crtati kao mi', i da na taj nain prihvati
mo i prijateljstvo naeg padiaha. Kad ovjek pone crtati konja na drugi nain, to znai da
je cijeli svijet poeo posmatrati drugim oima. Uprkos njegovoj neobinosti, taj konj nacrtan
je u stilu starih majstora."
injenica da se o tom konju toliko govorilo uinila ga je u mojim oima jo privlanijim i
vrijednijim. Imao je blago otvorena usta, a medu zubima se vidio jezik. Oi su mu bile sjajne.
Noge snane i graciozne. ta je taj crte inilo izuzetnim? On sam ili sve ono to je
izgovoreno o njemu? Majstor Osman lagano je prelazio lupom preko crtea konja.
ta nam taj konj eli rei?" pitao sam se iz dubine due. Zato postoji taj konj? Zato ba taj
konj? Zato me taj konj toliko uzbuuje?"

Padiah, ahovi i pae, zatitnici knjiga koje naruuju ire glas o svojoj snazi i moi.
Smatraju ih lijepim jer svojom obilnom pozlatom i nemjerljivou uloenog iluminatorovog
vida i truda svjedoe o njihovom bogatstvu", rekao je majstor Osman. Ljepota crtea
znaajna je i kao dokaz da je iluminatorov dar neto rijetko i dragocjeno, kao i zlato koje je
upotrebljeno za crte. Oni koji gledaju i listaju knjigu, smatraju je lijepom zbog teme i
slinosti tog konja sa nekim drugim konjem, ili zato to je taj konj onakav kakvim ga je Alah
zamislio, ili to je zaista iz glave nacrtan, pa tu autentinost tumae kao talenat. Za nas ljepota
crtea poiva na mnogoznanosti i prefinjenosti. Saznanje da je u tom konju, osim njega
samog, i prst ubice, ejtanov znak, crte ini mnogoznanijim. Uz to, treba smatrati lijepim
tog konja kojeg je nacrtao, a ne sam crte. Odnosno, konja ne treba posmatrati kao crte, nego
kao pravog konja."
Da ga posmatrate samo kao konja, ta biste vidjeli na tom
crteu?"
Po veliini konja, mogu rei da nije patuljaste rase, duina i luk njegovog vrata govore mi da
je dobar trkaki konj, a ravna lea da je pogodan za duga putovanja. Njegove graciozne noge
govore da je okretan i spretan kao arapski konj, ali arapski nije, jer mu je tijelo dugo i krupno.
Gracioznost njegovih nogu svjedoi o tome da e na konj, kako za dobre konje govori
naunik Fadlan od Buhare u svojoj Knjizi o veterini, lako preskoiti rijeku ispred njega i da se
nee uplaiti i trgnuti. U Knjizi o veterini, koju je sjajno preveo dvorski veterinar Fujuzi,
mnogo lijepih rijei izreeno je o vrsnim konjima. Znam ih napamet i svaku od njih mogao
bih upotrijebiti za dorata s crtea. Dobar konj mora imati lijepu glavu, oi kao gazela,
uspravne ui kao listove trstike i iroko razmaknute, sitne zube, izboeno elo i neprimjetne
obrve, visok, duge grive, uskih bedara, malih nozdrva, uskih prsa i ravnih lea, mesnatih
butina, dugog vrata, snanih prsa, irokog korijena repa i mesnatog meunoja, mora biti
graciozan, a u pokretu otmjen i ponosan kao da se klanja svima."
Na dorat je upravo takav", rekao sam gledajui s divljenjem crte konja.
Sad znamo kakav je konj", rekao je majstor Osman s istim stidljivim osmijehom. Ali, teta
to nam to nimalo ne koristi u otkrivanju tajne ko ga je nacrtao, jer znam da nijedan pametan
iluminator nee nacrtati konja gledajui u nekog od krvi i mesa. Moji iluminatori, jasno, crtaju
konja napamet i u jednom potezu. Dokaz je to to veina njih konja poinje crtati od kopita."
Zar se ne poinje od nogu kako bi konj mogao vrsto stati na zemlju?", upitao sam kao da se
izvinjavam.
Kao to pie Demaletin Gazvinski u svome djelu Crtanje konja, crte konja koji zaponemo
od njegovih nogu moemo dobro zavriti samo ako cijelog konja uvamo u glavi. Poznato je
da se konj kojeg crtamo po sjeanju ili, to je jo smjenije, kao da gledamo konja, mora crtati
od glave prema vratu i od vrata prema tijelu. Priaju da ima franakih slikara koji takav crte,
crte bilo kakvog tegleeg konja s ulice, uraen nesigurno, esto brisan i ispravljan, prodaju
krojaima i mesarima. Takav crte konja nema nita zajedniko sa smislom ovog svijeta, sa
ljepotom koju je Alah stvorio. Siguran sam da ak i oni znaju da pravi crte nastaje
zahvaljujui onome to ruke dobro uvjebaju i zapamte, a ne zahvaljujui neemu to oko u
tom trenutku vidi. Iluminator je uvijek sam kraj svog papira, pa se zbog toga mora stalno
oslanjati na pamenje. Ne preostaje nam nita drugo nego da 'metodom dvorske dame'
pronaemo skriveni potpis koji krije na konj nacrtan po sjeanju, na brzinu, majstorskim
pokretom ruke. Dobro pogledaj taj potpis."
Polako je prelazio lupom preko udesnog konja kao da traga za zakopanim blagom na nekoj
staroj, detaljno iscrtanoj karti na komadu koe.
Dobro", rekao sam kao uenik ponesen eljom da odmah napravi neko sjajno otkrie kako bi
se dopao svom uitelju. Moemo uporediti boje i vez na prekrivau s njegovog sedla sa prekrivaima na sedlima drugih crtea."

Moji majstori iluminacije to uopte ne dotiu etkom. Odjeu, ilime, ukrasni vez na
atorima i takve detalje na slici rade egrti. Moda ih je iscrtao i pokojni efendi Prefmjeni,
zaboravi to!"
,,A ui?", upitao sam uzbueno. 1 ui konja..."
Ui? To je kalup jo iz Timurovog vremena, poznate ui u obliku lista trske."
Upravo sam poelio da kaem: ,,A pletenica u grivi, nain na koji je, dlaku po dlaku,
raeljana?", ali zautio sam jer mi se ova igra majstora i egrta nije dopadala. Kao egrt
moram znati do koje granice mogu ii.
Pogledaj ovo!", rekao je majstor Osman jadikujui, ali potpuno predan poslu, tonom kakav
bi upotrijebio ljekar pokazujui svom kolegi teak ir. Vidi li?"
Lupu je nadnio nad glavu konja i, diui je s crtea, sasvim polagano primicao nama. Da bih
dobro uoio detalj koji je lupa uveavala, sagnuo sam glavu.
Njuka konja izgledala je udno. Tanije, njegova nozdrva.
Vidi li?", ponovio je majstor Osman.
Da bih bio siguran u ono to vidim, morao sam pogledati tano u sredinu lupe. Kako je to u
istom trenutku napravio i majstor Osman, lica su nam se dotakla upravo ispred lupe koja je
bila prilino udaljena od crtea. Na trenutak sam se trgnuo kad na svom licu osjetih otrinu
majstorove brade i njegov hladni obraz.
Zavladala je tiina. Kao da se neko udo dogaalo na crteu udaljenom pedalj od mojih
umornih oiju, a mi, svjedoci, sa strahopotovanjem i uenjem smo to posmatrali.
Mnogo kasnije proaputao sam: Staje to na njegovoj njuci?"
Nozdrva je udno nacrtana", rekao je majstor Osman ne skidajui pogled sa crtea.
Da li mu se ruka omakla? Da li je to neka greka?"
Jo uvijek smo zurili u taj udan, jedinstveni crte njuke.
Da li je to ono to su svi, ak i stari kineski majstori, oponaajui franake umjetnike poeli
otkrivati kao stil?", rekao je majstor Osman aljivim glasom.
Mislei da je njegova ala bila na raun mog tetka, reagovao sam emotivno: Ako neka greka
ne nastaje iz nesposobnosti ili nedostatka talenta, nego izvire iz dubina iluminatorove due,
onda je to stil, govorio je moj pokojni tetak."
Osim te njuke, ni iluminatorova ruka, ni sam konj, niti bilo ta drugo nije odavalo nikakav
znak u potrazi za podlim tetko-vim ubicom. Na crteu ije je mastilo bilo razmazano, a kojeg
su pronali kod ubogog efendi Prefinjenog, teko smo razaznavali ne samo nozdrve nego ak i
njuke konja.
Mnogo vremena izgubili smo tragajui za crteima konja koje su proteklih godina za razliite
knjige radili omiljeni ilumi-natori majstora Osmana, kao i za pogrekom na nozdrvi konja.
Sumama je bila pri samom kraju i prikazivala je paradu razliitih grupa i esnafa pred naim
padiahom, ali medu dvjesto pedeset crtea bilo je jako malo onih na kojima se pojavljuju
konji. U ilu-minatorsku radionicu poslani su ljudi da donesu nacrte nekih knjiga i tek
dovrene mape s uzorcima. Takoe je izdata zapovijest da iz unutranjih odaja palate i
harema, naravno s doputenjem naeg padiaha, donesu sve knjige koje nisu bile pohranjene u
dobro uvanoj Carskoj riznici.
Najprije smo na stranicama jedne sveske Knjige o pobjedama, donesene iz sobe jednog
mladog princa, razgledali dorata s bijelim biljegom na elu i sivca s oima gazele. Oni su
vukli pogrebna kola na crteu denaze sultana Sulejmana Velianstvenog, preminulog za
vrijeme opsade Sigeta, kao i druge tune konje, koji su za sultanovu denazu bili ukraeni
pozlaenim sedlima i prelijepim prekrivaima na njima. Sve to nacrtali su Leptir, Maslina i
Roda. Svi konji na crteu, i oni koji vuku pogrebna kola s velikim tokovima i oni koji odaju
posljednju poast svom gospodaru pratei suznim oima njegovo tijelo prekriveno zagasitocrvenim pokrivaem, svi su stajali u onom istom gracioznom stavu preuzetom od starih
heratskih majstora: jedna noga otmjeno ispruena, a druga pokraj nje miruje. Svi su imali dug,

povi-jen vrat, repove svezane u vor, podiane i poeljane grive, ali ni na jednoj njuci nije
bilo greke za kojom smo tragali. Nije je bilo ni kod jednog od stotinu konja na kojima su
vojni zapovjednici, uenjaci i uitelji prisustvovali denazi i na oblinjim brdima odavali
posljednju poast preminulom sultanu Sulejmanu.
alost tog obreda prela je i na nas. Bili smo tuni zbog spoznaje da je ta velianstvena
knjiga, u koju su majstor Osman i njegovi iluminatori uloili toliko truda, bila pohabana, i da
su haremske dame, igrajui se s prinevima, na njenim stranicama tu i tamo povlaile linije i
poneto vrljale. Ispod jednog prizora lova, na kojem djed naeg padiaha lovi pored jednog
drveta, neka ruka loim rukopisom ispisala je sljedeu reenicu: Moj pre-uzvieni
Gospodaru, volim vas i ekam strpljiva kao ovo drvo." I tako smo, s osjeanjem poraza i tuge,
pregledali sve te legendarne knjige koje sam poznavao iz pria o njihovom nastanku, ali ih do
sada nisam vidio.
U drugom dijelu Knjige o umjetnostima, u kojem su se prepoznavali tragovi pera sve trojice
majstora iluminacije, vidjeli smo stotine konja svih boja. ogate, dorate i sivce kako pod
oklopom i punom ratnom opremom napreduju uz zveket i larmu, kako u savrenom borbenom
poretku prelaze ruiasta brda i mariraju iza topova koji grme i pjeadije nosei na svojim
leima slavne spahije sa titovima i isukanim sabljama, ali nijedan od tih konja nije imao
greku.
ta je na njemu pogreno?!", uzviknuo je kasnije majstor Osman posmatrajui u istoj knjizi
crte Carske kapije i Alajmeg-dana, gdje smo se upravo nalazili. Na bolnici s desne strane,
dvorani za prijeme, dvorinom drveu toliko malenom da mogu stati u njegov okvir, i onoliko
velikim koliko im na razum pridaje znaenje, isto kao i na njukama raznobojnih konja, na
ijim su leima sjedili straari, aui i divanski pisari, nije bilo znaka za kojim smo tragali.
Gledali smo pradjeda velikih pradjedova naeg padiaha, sultana Selima Okrutnog, kako
prilikom ratnog pohoda protiv vladara od Zulkadira, naredivi da mu se na obali rijeke
Kuskun podigne ator, lovi razbjeale crvenorepe divlje pse crnog krzna, gazele uzdignutih
zadnjica i preplaene zeeve i kako za sobom, u lokvi jarkocrvene krvi, ostavlja tigra s
cvjetnim arama na krznu. Nije bilo znaka ni na njuci dorata s bijelim biljegom na elu kojeg
je jahao padiah, ni na konjima na kojima su iza oblinjih crvenih brda ekali sokolari s
pripravnim sokolima na podlaktici. Do mraka pregledali smo stotine konja koje su u
posljednjih etiri-pet godina izradila pera Masline, Leptira i Rode, iluminatora majstora
Osmana. Crne i ute konje krimskog kana Mehmeta Giraja s gracioznim uima i smeim
arama na sebi, ruiaste i olovnosive konje koji se za vrijeme neke bitke pomaljaju iza brda,
te im se vidi samo vrat i glava, konje Hajdar-pa-e, koji je iz ruku panskih nevjernika oteo
utvrenje Halkul Vad u Tunisu, crvenkastosmee i svijetlozelene panske konje, od kojih
jedan pada u bijegu, crnog konja koji je majstora Osmana natjerao da kae: Njega sam
oigledno previdio, ko ga je tako nemarno nacrtao?". Crvenog konja koji uzdignutih uiju s
potovanjem slua ud na kojem pod kronjom stabla svira jedan pa. ebdiza, konja stidljivog
i gracioznog kao irin, prikazanog kako nju samu na obali eka dok se ova na mjeseini kupa
u jezeru, i razigrane konje za viteke igre bacaa kratkih kopalja. Jedan vatreni konj i njegov
lijepi jaha natjerao je iz ko zna kog razloga majstora Osmana na primjedbu da ga je u
mladosti jako volio, ali se jako umorio. Zlatnog konja boje sunca, kojeg je Alah poslao svom
poslaniku Iliji da bi ga spasio od potjere idolopoklonika, ali grekom crtaa, krila je dobio
poslanik Ilija; plemenitog sivca sultana Sulejmana Velianstvenog, krupnih prsa i malene
glave, dok tunim pogledom posmatra mladog i ljupkog princa u lovu kojeg je sa sobom
poveo sultan Sulejman nakon prerane smrti trojice svojih sinova; ljutite konje; galopirajue
konje; umorne konje; konje o kojima niko ne brine; konje koji nikad nee napustiti ove
stranice; konje koji se propinju probijajui okvir slike kao da ele pobjei od dosade tih
stranica.

Nijedan od njih na njuci nije imao znak koji smo traili. Ali, uprkos osjeanju bezvoljnosti i
tuge koje nas je obuzimalo, uzbuenje u nama nikako nije nestajalo. Dva-tri puta zaboravljali
smo konje i predavali se ljepoti crtea koje smo gledali, bojama koje zaokupe ovjeka.
Majstor Osman, uzbueno vie zbog prisjeanja nego divljenja, gledao je crtee koje je
uglavnom on lino pripremao, nadgledao ili dovrio. To pripada Kasimu iz Kasimpae",
rekao je pokazujui ljubiastu travu ispred jarko-crvenog ratnog atora sultana Sulejmana,
djeda naeg padiaha. Uopte nije bio majstor, ali je etrdeset godina u nepopunjene dijelove
crtea ucrtavao travu s jednim cvijetom i pet listova. Umro je prije dvije godine. Budui da je
tu nisku travu crtao bolje nego iko, ja sam mu uvijek davao da je crta." Zatim je kratko utio,
a onda dodao: teta, teta!" Cijelim biem osjetio sam da se tim rijeima neto zavrilo, da je
zavrena jedna epoha.
Padao je mrak, kad odjednom sobu ispuni neka svjetlost, nastane neka strka. Moje srce,
snano zakucavi, odmah je shvatio. U sobu je uao na preuzvieni padiah, Gospodar
svijeta. Ba-cih mu se pred noge. Poljubih mu skute. U glavi mi se vrtjelo. Nisam ga mogao
pogledati u oi.
Meutim, on je ve odavno otpoeo razgovor s glavnim ilu-minatorom, majstorom Osmanom.
injenica da razgovara s osobom sa kojom sam neko vrijeme prije toga sjedio koljeno uz
koljeno i razgledao crtee, ispunila me ogromnim ponosom. Nisam mogao vjerovati da na
preuzvieni padiah sada sjedi na mjestu na kojem sam maloprije ja sjedio i isto kao i ja
paljivo slua ono to mu objanjava majstor. Carski rizniar, zapovjednik i nekolicina
nepoznatih osoba istovremeno su ga titili i paljivo gledali crtee na otvorenim stranicama
knjiga. U jednom trenutku skupio sam hrabrosti i dugo, makar i sa strane, posma-trao lice i
oi Vladara svijeta. Kako je lijep! Kako je odmjeren i pravedan! Srce mi vie nije udaralo
tako snano. U tom trenutku on me pogleda i nai se pogledi ukrstie.
Mnogo sam volio tvog pokojnog tetka", rekao je. Da, meni se obraao. Od uzbuenja su mi
promakle neke njegove rijei.
...neobino me je potreslo. Tjei me kad vidim da je svaki od tih listova koje je priredio
pravo udo. Kad to vidi, mletaki nevjernik e se zauditi, uplaie se moje mudrosti. Sada
ete po nozdrvi tog konja otkriti ko je taj prokletnik meu iluminatori-ma. Ako ne uspijete,
izlaganje svih majstora iluminacije mukama bie surovo ali neophodno."
Moj preuzvieni sultanu i padiahu, Uzdanico svijeta", rekao je majstor Osman, ako moji
majstori u jednom potezu i bez premiljanja na praznom papiru nacrtaju konja, moda emo
po tom crteu moi otkriti ije je to pero."
Naravno, ako je to zaista pogrean potez, a ne prava nozdr-va", pametno je primijetio na
padiah.
Moj padiahu", rekao je majstor Osman, ako se s tim ciljem jo noas razglasi da elite
prirediti takmienje i da naredite svakom Vaem iluminatoru da na praznom papiru u jednom
potezu nacrta konja..."
U pogledu naeg padiaha, upuenog zapovjedniku, vidjelo se pitanje da li je uo. Znate li
koja mi je najdraa pria pjesnika Nizamija o takmienjima?"
Neki su odgovorili da znaju, neki upitali: Koja?", a neki su kao ja, utjeli.
Ne volim prie o pjesnicima koji se takmie. To nije ni pria s ogledalom i kineskim i
grkim slikarima koji se takmie u slikarskom umijeu", lijepo je rekao moj padiah. Najvie
volim prie o ljekarima i njihovim opkladama u ivot."
Tek to je to izgovorio, brzo je otiao na veernju molitvu.
Kasnije, dok se razlijegao veernji ezan, izaavi u polutami kroz vrata palate, brzim
koracima iao sam prema svojoj mahali i srean, matao o ekuri, djeci i naem domu. No, s
uasom sam se sjetio prie o takmienju dva ljekara.
Jedan od ljekara koji su se takmiili pred svojim padiahom, kojeg najee crtaju u ruiastoj
odjei, pripremio je jednu zelenu pilulu toliko jakog otrova da moe ubiti slona i dao je

drugom ljekaru, onom u tamnoplavom ogrtau. Ovaj je prvo progutao otrovnu pilulu, a zatim
jednu tamnoplavu s protivotrovom, koji je napravio na licu mjesta, i tako mu se, kako se moe
zakljuiti i po njegovom slatkom smijehu, nita nije dogodilo. Ali, sad je na njega bio red da
svom suparniku da da osjeti miris smrti. Krenuo je polako, uivajui u osjeanju da je on na
potezu, ubrao u vrtu jednu ruiastu ruu i, prinijevi je usnama, u nju proaputao jedan crni
stih. Zatim je samouvjerenim pokretima pruio ruu ljekaru u ruiastom da je on pomirie.
Ljekara u ruiastoj odjei tako je savladala snaga stiha izrecitovanog u ruu da se od straha
sruio mrtav kad je nosu primakao taj cvijet, koji ni po emu nije bio poseban, osim po svom
mirisu.
43.
ZOVU ME MASLINA
Dogodilo se to prije veernje molitve. Neko je pokucao na vrata. Otvorio sam. Zapovjednikov
ovjek iz palate, ist, lijep, nasmijan, zgodan mladi drao je u ruci svjetiljku, koja mu je u
lice bacala vie sjene nego svjetlosti, papir i dasku za pisanje. Od-mah je objasnio da je na
padiah naredio da se odri takmienje kako bi vidio koji je majstor iluminacije sposoban da u
jednom potezu nacrta najljepeg konja. Od mene se trai da odmah sjednem na pod, stavim
papir na dasku, a dasku na koljena, i da na odreenom mjestu, u odreenom okviru, u jednom
potezu nacrtam najljepeg konja na svijetu.
Pozvao sam gosta da ue. Zaas sam donio najtanju etkicu od dlake s majeg uha i tu. Sjeo
sam na pod i zastao. Da li je sve to zamka, igra koju bih mogao platiti glavom? Moda! Ali,
nisu li sve legende o starim heratskim majstorima obiljeene tom tankom linijom koja
razdvaja smrt i ljepotu?
Obuzela me elja za crtanjem, ali kao da sam se plaio povui liniju, ba kao i svi stari
majstori.
Da bih se smirio, neko vrijeme sam oklijevao gledajui u prazan papir. Trebalo je misliti samo
na lijepog konja kojeg moram nacrtati, morao sam se dobro skoncentrisati i skupiti snagu za
to.
Pred oi su mi poeli izlaziti crtei svih konja koje sam dotad vidio i nacrtao. Ali, jedan meu
njima bio je pravo savrenstvo. Nikome dosad nije polo za rukom nacrtati tog konja, sad bi
trebalo da ja to uinim. Sjetio sam se njegove slike. Sve ostalo se rasplinulo, kao da sam na
trenutak zaboravio samog sebe, zaboravio da sjedim i da u crtati. Ruka mi je sama od sebe
umoila pero u mastilo i uzela onoliko koliko je bilo potrebno. Hajde sad, ruko, uvedi u
stvarnost tog udesnog konja pred mojim oima! Konj i ja- kao da smo se stopili u jedno
spremajui se zauzeti svoje mjesto na ovom svijetu.
Obuzet nekom slutnjom, na tren sam stao traei to mjesto u okviru iscrtanom na praznom
papiru. U mislima sam tamo smjestio konja i odjednom...
Da, jo prije nego to sam pomislio, moja ruka je sama odluno krenula i - gle, kako lijepo! poela od kopita konja, potom se odmah popela iscrtavi oblinu njegovog lijepog, njenog
zgloba. S istom odlunou se savila kod njegovog koljena i, kad se hitro pribliila grudnom
kou, odjednom me je obuzela radost! Savijajui se s tog mjesta, pobjedonosno je krenula
navie - kako su divna prsa! Stanjujui se pri kraju, linija je iscrtala vrat. To je bila slika i
prilika konja kakvog sam zamislio! Ne diui pero, spustio sam se preko obraza do snanih
usta koja sam, razmiljajui trenutak, napravio otvorenim, pa sam mu, uavi u njih - tako,
rairi jo vie svoja usta, konjiu moj! - izvukao jezik van. Njuku sam - ne budi neodluan! polako zaobiao. Penjui se potpuno pravom linijom, na trenutak sam pogledao uraeno. Kad
sam vidio da je linija povuena ba onako kako sam elio, zaboravio sam da crtam. Kao da je
sama ruka, a ne ja, nacrtala ui i onaj savreni nagib njegovog lijepog vrata. Dok sam brzo i
po sjeanju crtao lea, ruka se sama zaustavila i zamoila pero u boicu. Obuzimalo me je

silno zadovoljstvo dok sam crtao njegove sapi, njegovu snanu i uzdignutu stranjicu. Moj
crte me je potpuno ispunio. Na trenutak mi se uinilo da sam pored konja kojeg crtam, pa
sam se sretan upustio u crtanje repa - to je bojni konj, to je brz konj - napravio sam mu vor
na repu, smotao ga i s uivanjem podigao. Dok sam mu crtao trtinu kost i zadnjicu, kao da
sam u svojoj zadnjici i debelom crijevu osjetio ugodnu svjeinu. S tim uivanjem brzo sam
dovrio onu divnu mekou njegovih sapi, stranju lijevu nogu, koju je zabacio unazad, i
njegova kopita. Divio sam se i svojoj ruci jer je doarala graciozan poloaj prednje lijeve
noge, onako kako sam i zamislio, i konju kojeg sam nacrtao.
Podigao sam ruku i brzo nacrtao vatreno ali tuno oko, no-zdrvu, na trenutak sam bio
neodluan, i prekriva ispod sedla. Grivu sam, dlaku po dlaku, ieljao s ljubavlju, kao da je
milujem, stavio mu uzengije, na elo bijeli biljeg i, da bi sve bilo kako treba, dodao mu i onu
stvar srazmjernih dimenzija, ali tano one veliine koja mu odgovara.
Dok crtam udesnog konja, i sam postajem taj udesni konj.

44.
ZOVU ME LEPTIR
ini mi se da se to dogodilo u vrijeme veernje molitve. Neko je pokucao na vrata. Ree da je
na padiah naredio takmienje. Kako zapovijeda, moj padiahu, ko moe ljepe od mene
nacrtati konja!
A opet, na trenutak sam zastao kad sam uo da crte mora biti u crnom mastilu i da se boja ne
moe koristiti. Zato bez boje? Zato to sam ja najbolji? Ko e odluivati iji je crte najbolji?
Pokuao sam od ljepotana iz palate irokih ramena i ruiastih usana, izvui neki podatak o
tome i naslutio da se iza toga krije glavni iluminator, majstor Osman. Majstor Osman, nema
sumnje, poznaje moj talenat i od svih majstora iluminacije najvie voli mene.
I tako, dok sam gledao u prazan papir pred sobom, pred oima mi pone oivljavati dranje,
pogled i raspoloenje konja koji se mora dopasti obojici. Mora biti razigran kao konji kakve je
majstor Osman crtao prije deset godina, ali i dostojanstven kao konji koji se sviaju naem
padiahu. Obje prednje noge takvog konja moraju biti u zraku, tako da se obojica sloe u
pogledu njegove ljepote. Koliko zlatnika iznosi nagrada? Kako bi takav crte izradio Mir
Musavir? Kako Behzad?
Iznenada mi je neto palo na pamet i moja prkosna ruka zgrabi pero prije nego to sam shvatio
ta se dogaa i od podignute prednje lijeve noge, poe crtati konja kakvog nikada niko nee
moi zamisliti. Nakon to mu se noga zaas spojila s tijelom, hrabro sam, brzo i s uitkom
povukao dva luka. Kad biste ih samo vidjeli, rekli biste da nisam crta, ve sigurno vjet
kaligraf. udei se gledao sam svoju ruku, sama je bjeala, kao da je tua. Velianstveni
lukovi pretvorili su se u zaobljeni trbuh velianstvenog konja, u njegova jaka prsa, u labui
vrat i crte se mogao smatrati zavrenim. Kako sam nadaren! Gledao sam kako je moja ruka,
sama od sebe, okruila njuku i otvorena usta sretnog i snanog konja i iscrtala njegovo
pametno elo i ui. Potom sam - pogledaj, majice, kako je lijep! - savio jo jedan luk, kao da
ispisujem neko slovo, kakav blaen osjeaj, zamalo se nisam nasmijao. Niz besprijekorni luk
vrata mog propetog konja spustio sam se do sedla. Crtajui sedlo ponosno sam gledao ve
prepoznatljiv oblik konja ije je tijelo, poput mog, punako i zaobljeno. Svi e se diviti.
Matao sam o lijepim rijeima koje e mi na padiah uputiti kad osvojim nagradu pruajui
mi kesu dukata. Obuzimala me je elja da se smijem zamiljajui kako u ih kod kue brojiti,
jedan po jedan. U meuvremenu je ruka, na koju sam skrenuo pogled, zavrila sedlo, a moje
pero zaronilo je u mastilo i izalo. Zatim sam nacrtao sapi konja, smijui se, kao da se alim.
Brzo sam okruio njegov rep. Kako sam mu lijepo zaokruio zadnjicu, mazei je, ispunjen

eljom da je zgrabim i vrsto osjetim na svojim dlanovima kao slatku guzu tog mladia iz palate, kojeg bih odmah mogao povaliti. Dok sam se smjekao, moja pametna ruka je zavrila
stranje noge, pero se zaustavilo i najljepi konj na svijetu bio je zavren. Cijelog me je
obuzela neka radost. Presretan, dok sam mislio kako e im se svidjeti moj konj, kako e me
proglasiti najnadarenijim umjetnikom, ak i glavnim iluminatorom, kroz glavu mi je prolo da
samo budale mogu tako misliti. Jer, mogli bi rei kako sam brzo, smijui se i zabavljajui,
napravio taj crte! Obuzeo me je strah da moj udesni crte samo zbog toga nee shvatiti
ozbiljno. Zato sam detaljno izradio grivu, nozdrve, zube, dlake u repu i pokriva ispod sedla,
kako bi vidjeli da sam se potrudio oko njega. U tom poloaju, straga bono, moe se vidjeti i
ona stvar, ali nisam je nacrtao da ene ne bi bile opsjednute njima. Pogledao sam ponosno
svog konja: na zadnjim nogama, brz kao munja, moan, snaan. Kao da se podigao neki vjetar
i sve njegove savreno oble crte zanjihao kao slova nekog rukopisa, a opet je bio miran.
Sjajnog iluminatora, koji je nacrtao taj crte, morali bi hvaliti kao to hvale Behzada ili Mir
Musavira, a ja bih se tada trebao osjeati poput njih.
Kad slikam udesnog konja, postajem neki drugi iluminator koji crta udesnog konja.

45.
ZOVU ME RODA
Bilo je to poslije veernje molitve. Upravo sam se spremao u kafanu kad su mi rekli da je
neko na vratima. Daj Boe da su dobre vijesti! Izaao sam. Pred vratima je bio mladi iz
palate. Rekao mi je o emu se radi. U redu! Najljepeg konja na svijetu. Obeajte da ete
platiti nekoliko aki po komadu pa u vam zaas nacrtati pet-est najljepih konja na svijetu.
Postupio sam oprezno. Nisam to rekao, ve sam uveo mladia unutra. Mislio sam da na
svijetu ne postoji najljepi konj, zato ga ne mogu nacrtati. Mogu nacrtati ratne konje, velike
mongolske konje, istokrvne arapske konje, hrabre konje koji se ritaju obliveni krvlju, ak i
nesretnog tegleeg konja kako na gradilite vue kola natovarena kamenjem, ali ko moe rei
da su to najljepi konji na svijetu? Naravno, shvatio sam, kad na padiah kae 'najljepi konj
na svijetu', onda eli najudesnijeg od svih, onoga koji je u zemlji Persiji hiljadu puta bio
nacrtan prema svim pravilima i obrascima i u tano odreenom poloaju. Zato?
Svakako da ne bih osvojio kesu zlata. Da su mi rekli da nacrtam bilo kojeg konja, ne bi ilo,
poznato je, naime, da se sa mnom niko ne moe takmiiti u crtanju konja. Ko je obmanuo
naeg padiaha? Uprkos svim olajavanjima onih zavidnika na Vladar dobro zna da sam ja
najnadareniji iluminator i voli crtee koje pravim.
Odjednom se moja ruka pokrenula sama od sebe kao da eli svesti sve raune, i ja sam,
kreui od kopita, u jednom potezu nacrtao pravog konja. Takvog ete vidjeti na ulici, u ratu.
Umoran ali gizdav... Onda sam, u istom bijesu, za tren nacrtao konja kakvog jau spahije. Taj
je bio jo ljepi. Nijedan iluminator carske radionice ne moe nacrtati neto tako lijepo.
Upravo sam elio nacrtati jo jednog kad se oglasi mladi iz palate: Dovoljan je jedan."
elio je uzeti papir i poi, ali sam ga zadrao. Bilo mi je jasno kao dan da ti podlaci nee
dozvoliti da za te konje dobijem kesu dukata.
Ako ih nacrtam na svoj nain, nee mi dati nagradu! Ako ne budem mogao da je dobijem,
moja ast e biti ukaljana. Razmiljao sam ta da radim. ekaj malo!", rekao sam momku.
Uao sam u drugu prostoriju, uzeo dva sjajna lana venecijanska dukata i stavio u ruku
mladiu iz palate. Uplaio se i razrogaio oi. Hrabar si kao lav", rekao sam mu.
Izvukao sam jednu od mapa s uzorcima koje sam skrivao od svih ivih. U nju sam tajno
kopirao najljepe crtee koje sam vidio tokom proteklih godina. Ako Dezmiju, agi dvorskih

kepeca, da deset dukata, taj e ti podlac kopirati najljepa stabla, zmajeve, ptice, lovce i
ratnike iz dobro uvanih i povjerljivih knjiga
Carske riznice. Moja mapa s uzorcima je prava stvar za sve koji se ele sjetiti starih majstora i
starih pria, a ne za one koji po crteima i ukrasima ele da vide svijet u kojem ive.
Prelistao sam crtanku pokazujui momku iz palate crtee u njoj i odabrao najljepeg konja.
Iglom sam vjeto izbockao linije svoje kopije. Stavio sam pod uzorak ist papir, a uzorak
dobro posuo ugljenom prainom i malo pretresao kako bi ta praina prodrla do papira ispod.
Podigao sam uzorak. Svidjelo mi se kako je ugljena praina na donjem papiru, taku po taku,
stvarala lik lijepog konja.
Zgrabio sam pero. U nadahnuu koje je u tom trenutku na-viralo iz mene munjevitim i
odlunim pokretima spojio sam te take lijepo i elegantno i dok sam crtao trbuh, lijep vrat,
njuku i sapi tog konja, s ljubavlju sam osjeao njegovu prisutnost u sebi. Eto", rekoh, to je
najljepi konj na svijetu. Nijedan od tih drugih budala ne moe tako nacrtati."
Mladiu iz palate dao sam jo tri lana dukata da i on u to povjeruje i da ne odjuri naem
padiahu i ispria mu s kakvim sam nadahnuem uradio crte. Nagovijestio sam mu da e
dobiti i vie, ako osvojim punu kesu dukata. Uz to, on se nadao da e ponovo moi vidjeti
moju enu, u koju je gledao otvorenih usta. Mnogi vjeruju da e postati dobri iluminatori ako
naue dobro crtati konja. Meutim, to nije dovoljno da bi postali najbolji. Naeg pa-diaha i
glupane oko njega treba uvjeriti u to da ste najbolji.
Dok crtam udesnog konja, ja mogu biti samo onaj koji jesam.

46.
PROGLASIE ME UBICOM
Da li ste po nainu na koji crtam konja shvatili ko sam?
Cim sam uo da se od mene trai da nacrtam konja, znao sam da to nije nikakvo takmienje,
nego da po tom crteu ele da otkriju ko sam. Bio sam svjestan toga da su skice konja, koje
sam radi vjebanja napravio na grubom papiru, ostale kod sirotog efendi Prefinjenog. Ali, ja
nemam nikakav nedostatak, nikakav stil da bi me mogli pronai po konjima koje nacrtam. U
to sam bio sasvim siguran, ali me obuzimao nekakav strah. Da li je mogue da sam, crtajui
Tetkovog konja, nacrtao neto to bi me moglo otkriti? Sad sam morao nacrtati drugaijeg
konja. Razmiljao sam o drugim stvarima, suzdrao se i nisam bio ja.
No, ko sam zapravo ja? Da li sam neko ko potiskuje u sebi udesna umjetnika djela kako bi
se prilagodio stilu lluminator-ske radionice? Neko ko e jednog dana pobjedonosno nacrtati
konja u sebi?
Na trenutak sam sa strahom osjetio prisutnost tog ilumina-tora u sebi. Osjetio sam stid kao da
me posmatra neka druga dua skrivena u meni.
Poto mi je odmah bilo jasno da neu moi ostati kod kue, izjurio sam i lutao mranim
ulicama. U svojoj knjizi ivotopisi evlija eik Osman Baba govori da jedan istinski dervi
mora lutati cijelog ivota kako bi se oslobodio ejtana u sebi i da se ni na jednom mjestu ne
smije predugo zadrati, a sam se nakon ezdeset i sedam godina lutanja od grada do grada i
bjeanja od ejtana na kraju umorio i predao se. Starost je ivotno doba kada majstori
iluminacije osljepljuju i sreu se s Alahovom tamom, i kada iluminatori protiv svoje volje
stiu prepoznatljiv stil i istovremeno se oslobaaju svih prepoznatljivih obiljeja stila.
Kao da neto traim, lutao sam po Bejazitu, po pijaci sa ivinom, po praznoj Pijaci robova,
uivajui u prijatnom mirisu koji se irio iz orbadijskih radnji u kojima se pripremaju
raznovrsni pudinzi. Proao sam pored zatvorenih brijanica i radionica za peglanje odjee,
pored jednog starog pekara koji je brojao novac, gledajui me zapanjeno, pored radnje koja je

divno mirisala na turiju i usoljenu ribu, pa sam, samo zato to su me privukle boje, uao u
duan jednog trgovca travama i zainima koji je unutra jo uvijek neto vagao. Tu sam, uz
svjetlost svjetiljke, strasno kao da gledam ljude zadivljeno razgledao vree kave, umbira i
cimeta, arene kutije smole, hrpice anisa, kima i afrana, iji je miris dopirao do mog nosa.
Povremeno sam osjeao elju da sve stavim u usta, da sve to nacrtam na jednom praznom
papiru.
Uao sam u lokal u kojem sam prethodnog dana dvaput jeo i koji sam nazvao 'ainicom
tunih ljudi', a zapravo sam ga morao nazvati 'ainicom ubogih'. Onima koji poznaju taj lokal
vrata su otvorena do ponoi. Unutra sam zatekao nekoliko sirotana obuenih kao okorjeli
kriminalci i konjokradice, nekoliko beskunika iji su se pogledi, u oaju i beznau, otrgli od
ovog svijeta i, kao kod puaa opijuma, odlutali u neka druga rajska prostranstva, dva
prosjaka, kojima je teko padalo da se prilagode ak i pravilima ponaanja svog esnafa i
gospodina koji je sjeo u jedan oak dalje od te cijele gomile. Ljubazno sam pozdravio kuhara
iz Alepa. Zatraio sam da mi do vrha tanjira naspu sar-mu, preliju je jogurtom i odozgo pospu
aku ljute crvene paprike. Uzeo sam jelo i sjeo pored mladog gospodina.
Svake veeri me obuzima neka tuga, neka duboka alost. Brao mila, brao, trujemo se,
trunemo, umiremo, iz dana u dan troimo, do grla tonemo u neimatinu... Ponekad nou
sanjam kako izlazi iz jame i prati me, ali prekrili smo ga sa dosta zemlje, ne moe ustati iz
groba.
Da li mi Alah upuuje neki tajni znak time to je razgovor zapoeo gospodin za kojeg sam
mislio da je, zabivi nos u zdjelu s varivom, zaboravio na svijet oko sebe? Da, rekao sam,
meso su samljeli upravo kako treba, moje sarme su jako ukusne. Onda sam ja upitao - ima
dvadeset godina, kae, nedavno je zavrio medresu i stupio u slubu kod Arif-pae kao pisar.
Nisam ga pitao zato u ovo doba noi nije u painom konaku, damiji ili u kui, u naruju
svoje ene, nego u ainici ovih neoenjenih hajduka. On je elio znati odakle dolazim i ko
sam. Razmislio sam i odgovorio mu:
Zovem se Behzad. Dolazim iz Herata, iz Tabriza. Ja sam uradio najvelianstvenije crtee,
najnevjerovatnija udesna djela. U svakoj iluminatorskoj radionici u Persiji i Arabiji, u kojoj
se rade crtei i iluminacije, ve vijekovima se kae: misli da je stvarno to to gleda, ba kao
da je Behzadov crte."
Naravno, to nije sr. Moj crte odraava ono to vidi moj razum, a ne moje oko. Kao to
znate, crte je samo radost za oko. Spojite te dvije misli i moj svijet e se pojaviti pred vama.
Dakle:
ELIF: Crte oivljava ta razum vidi kako bi se oko radovalo.
LAM: Od svega to oko vidi na svijetu u crte ulazi samo onoliko koliko koristi razumu.
MIM: Ljepota je kad oko u svijetu iznova otkriva ono to razum sam po sebi zna.
Da li je na mladi gospodin, dvadesetogodinjak koji je zavrio medresu, shvatio logiku
onoga to je u nenadanom nadahnuu poteklo iz najskrivenijih dubina moje due? Ne, jer tri
godine sjedi uz uitelja koji za dvadeset aki dnevno, danas je to dovoljno za dvadeset
hljebova, predaje u medresi neke prigradske mahale, i jo uvijek ne zna ko je Behzad. Oito,
to ne zna ni gospodin uitelj od dvadeset aki dnevno. Dobro, rei u mu:
Ja sam oslikao sve, ba sve: naeg Poslanika kako sjedi sa svojom etvoricom kalifa u
damiji pred zelenim mihrabom; zatim, u jednoj drugoj knjizi, uspee Bojeg poslanika na
konju Bu-raku u Sedam nebesa, u Noi uspea; Aleksandra kako na svom putu u Kinu udara
u bubanj hrama na obali da bi uplaio udovite koje je na moru podiglo oluju; padiaha kako
se zadovoljava dok u tajnosti gleda nage ljepotice svog harema u bazenu i pritom svira na
udu; kako jedan mladi rva, koji je utvrdio da e pobijediti svog uitelja jer je nauio sve
njegove trikove, u padia-hovoj prisutnosti predaje borbu nakon to ga je uitelj porazio
posljednjim lukavstvom, onim kojem ga nije htio nauiti; kako se Lejla i Mednun u djeijoj
dobi zaljubljuju jedno u drugo dok kleei itaju Kuran asni u nekoj koli fino ukraenih

zidova; kako najstidljiviji ljubavnici, isto kao i najbestidniji medu njima, nikada ne mogu
jedno drugo gledati pravo u oi; zidanje palate kamen po kamen; muenje okrivljenih; let
orlova; pjesnike kako se takmie; pobjednike trpeze i one koji poput tebe nita drugo ne vide
osim variva pred sobom."
Oprezni pisar vie me se nije bojao, ak me je smatrao zabavnim i smijao mi se.
Gospodin uitelj ti je sigurno o ovome govorio", rekao sam. ,,U Sadijevu Bustanu ima jedna
pria koju jako volim. Ona pria u kojoj se kralj Darije za vrijeme lova odvojio od pratnje i
krenuo u etnju po brdima. Iznenada pred njega iskrsnu neki nepoznat ovjek, koji je djelovao
opasno. Kralj se uspanii i ruka mu odmah posegnu za lukom, kad ovjek s kozjom bradom
zavapi: Kralju moj, stanite, ne odapinjite strijelu, kako me ne prepoznajete? Zar ne
prepoznajete mene, svog vjernog konjuara, kojem ste povjerili stotine svojih konja i
drijebaca? Koliko ste me puta dosad vidjeli? Dobro poznajem svakog od vaih stotinu konja,
znam ih sve po naravi, ak i po boji dlake. Kako je mogu-e da vi ne primjeujete nekog
poput mene, jednog od vaih robova kojima vladate i kojeg tako esto viate?"
Kad crtam taj prizor, crne, dorataste i bijele konje, koje ko-njuar njeno posmatra, crtam
sretne i spokojne na zelenoj rajskoj livadi prekrivenoj arenim cvijeem, tako sretne i
spokojne da ak i najgluplji italac razumije pouku prie pjesnika Sadija da ljepota i tajna
ovog svijeta postaju oigledne samo ako im se s ljubavlju pokloni panja i intimno
saosjeanje. Ako elite ivjeti u onom denetu u kojem ive sretne kobile i drijepci, irom
otvorite oi i obratite panju na njegove boje, njegove pojedinosti i njegovu razigranost.
Uenik uitelja od dvadeset aki istovremeno se zabavljao i osjeao strah. Htio je baciti
kaiku i pobjei, ali ga nisam putao na miru:
Behzad, majstor nad majstorima, na toj slici je tako nacrtao kralja, njegovog konjuara i
konje da i nakon stotinu godina nisu prestali oponaati konje koje je on uradio. Svaki od tih
konja koje je majstor nacrtao iz svoje mate, iz srca, na kraju je postao jedan uzorak. Stotine
iluminatora, ukljuujui i mene, crtaju te konje po sjeanju. Da li si ikada vidio crte konja?"
,,U jednoj arobnoj knjizi koju je jedan uitelj, uenjak nad uenjacima, jednog dana dao
mom pokojnom uitelju, vidio sam crte krilatog konja."
Da li da zgrabim za glavu tog glupana koji, kao i njegov uitelj, uzima za ozbiljno Knjigu o
udesima, da ga uguim u zdjeli variva pred njim, ili da ga pustim da u zvijezde kuje jedini i
ko zna koliko lo crte konja koji je vidio u svom ivotu? Odabrao sam treu mogunost:
spustio sam kaiku i izjurio iz ainice. Kad sam nakon dugog hodanja uao u jednu
naputenu tekiju, osjetio sam mir. Poistio sam prostor i, ne radei ba nita, oslukivao
tiinu.
Nakon toga izvadio sam skriveno ogledalo, postavio ga na stalak za knjige, u krilo stavio
dasku za crtanje i dvostruki list, pa ugljenom olovkom poeo crtati svoje lice, onakvo kakvo
sam vidio u ogledalu. Radio sam strpljivo i jako dugo. Kad sam nakon dosta vremena vidio da
lice na papiru ne lii na lice u ogledalu, toliko sam se rastuio da su mi se oi ovlaile. Kako
to polazi za rukom mletakim slikarima koje je Tetak hvalio na sva usta? Na trenutak sam
pomislio da e, ako zamislim da sam jedan od njih i ako s tom milju budem crtao, moda
moj crte liiti na mene.
Kasnije sam prokleo i franake crtae i Tetka, obrisao ono to sam nacrtao i ponovo poeo
crtati gledajui se u ogledalu.
Dosta kasnije naao sam se najprije na ulici, a potom u toj sramotnoj kavani. Nisam bio
svjestan kako sam stigao ovamo. Ulazei u kavanu, osjeao sam takav stid to zalazim meu
te bijedne iluminatore i kaligrafe da mi se elo oznojilo.
Osjeao sam da me posmatraju, da se gurkaju, pokazuju na mene i cerekaju se, sve sam to,
ako ba hoete, vidio. Sjeo sam u jedan kut trudei se da moji pokreti budu prirodni. Pritom
sam pogledom potraio druge majstore iluminacije, dragu brau s kojom sam neko vrijeme
egrtovao kod majstora Osmana. Bio sam uvjeren da je i njima veeras nareeno da nacrtaju

po jednog konja i da su se te budale, ozbiljno shvatajui takmienje, napi-njale iz petnih ila

da to i urade.
Efendi medah jo nije poeo svoju priu. Ni crte jo nije bio objeen. To me je natjeralo da
se zbliim sa ljudima u kafani.
Dobro, rei u vam istinu, alio sam se kao i svako drugi, priao bestidne prie, izvjetaeno
se ljubio s prijateljima, koristio dvosmislene rijei, aluzije i kalambure, pitao mlade kalfe za
zdravlje i raspoloenje, zajednike neprijatelje, kao i svi drugi, okrutno zadirkivao, a kad bi
me ponijelo raspoloenje, ne bih se suzdravao ni da prijatelje pipkam i ljubim u vrat. Pritom
me je nepodnoljivo boljelo saznanje da je, dok sam to radio, dio moje due bio neumoljivo
utljiv.
A opet, za kratko vrijeme uspio sam da svoju mukost i mu-kost svih drugih koje smo
ogovarali uporedim s etkicom, trskom, kafanskim stubovima, s nejom, krovnom gredom,
zveki-rom, prazilukom, minaretom, sa slatkiem u obliku prsta, s borom, dva puta i s cijelim
svijetom, a guze lijepih djeaka s naran-dama, smokvom, kadifom, jastukom i siunim
mravinjakom.
Istovremeno najpretenciozniji medu kaligrafima mojih godina svoj komad je uporedio s
jarbolom broda i motkom za noenje tereta, pritom jako nespretno i nesigurno. Uz to sam se u
alegorijama i aluzijama osvrnuo i na onemoalu mukost starih ilumi-natora, na usne novih
egrta, crvene kao vinja, majstore kaligra-fije koji, kao i ja, svoj novac uvaju na nekom
(recimo najnepri-stojnijem) mjestu, na to da se u vino koje pijem ne stavljaju ru-ine latice,
nego opijum, da za posljednje majstore u Tabrizu i i-razu, a u Alepu svakako, pripremaju
mjeavinu kafe i vina, ne zaboravljajui spomenuti njihove kaligrafe i lijepe djeake.
Dogaalo se i to da jedna od te dvije moje due prevagne nad onom drugom i ostavi je za
sobom, da na kraju zaboravim onu utljivu i nemilu stranu svog bia. Tada sam se prisjeao
bajram-skih sveanosti iz svog djetinjstva, koje sam kao JA proslavljao zajedno sa svima
ostalima. Uprkos svim tim alama, ljubljenju i grljenju, u meni je vladala neka tiina, koja mi
je usred tog metea donosila veliku bol i osjeaj potpune samoe.
Ko je usadio u mene tu utljivu i okrutnu duu? To je din, a ne dua, koja me stalno
okrivljavala i odvlaila od svih ostalih. ejtan? Ali, tiina u meni nije nalazila mir u
bestidnostima na koje me je navodio ejtan, ve naprotiv samo u najbezazlenijim priama
koje su djelovale na moju duu.
Pod utjecajem vina koje sam popio ispriao sam dvije prie kako bi mi donijele taj mir. Jedan
stasiti kaligrafski egrt svijetle ali ruiaste puti, uperio je svoje zelene oi pravo u moje i
paljivo me sluao.
DVIJE PRIE O SLJEPOI I STILU KOJE PRIA ILUMINATOR KAKO BI UBLAIO
USAMLJENOST SVOJE DUE
Elif
Smatra se da crtanje konja tako to gleda ivog konja pred sobom nije izum franakih
majstora, nego je ideja velikog majstora Demaletina Gazvinskog. Poto je Uzun Hasan,
vladar Bijelog ovna, osvojio Gazvin, stari majstor Demaletin ne samo da je oduevljeno
pristupio iluminatorskoj radionici pobjednikog vladara, ve je s njim krenuo i u vojne
pohode, uz objanjenje da svoju Istoriju eli oslikati ratnim prizorima koje vidi svojim oima.
Tako je taj veliki majstor, koji je ezdeset i dvije godine crtao konje, konjanike i ratne prizore,
a da nije ni vidio rat, prvi put otiao u bitku, ali ga je topovska kugla ispaljena iz
neprijateljskih redova oslijepila i otkinula mu obje ake do runih zglobova prije nego to je
vidio kako se estoko i snano sudaraju oznojeni konji zaraenih strana. Dodue, kao i svi

veliki umjetnici, stari majstor je iekivao sljepou kao znak Alahove milosti, a nije smatrao
velikim gubitkom ni to to je ostao bez aka. Tvrdio je da ilumi-natorovo pamenje lei u
razumu i srcu, a ne, kako su to neki tvrdili, u ruci, te da sada kad je oslijepio, vidi istinske
crtee i krajolike koje Alah nalae gledati kao i stvarne savrene konje. Da bi ta uda mogao
podijeliti s ljubiteljima iluminacije, naao je jednog stasitog, zelenookog kaligrafskog egrta
svijetle ali ruiaste puti i dao mu da nacrta udesne konje koji su mu se u Alahovoj tami
pojavljivali pred oima, objanjavajui mu kako bi ih on sam nacrtao kad bi mogao drati
etkicu u rukama. Te opise i crtee tristo tri konja, od kojih je svaki poinjao od prednje lijeve
noge konja, nakon majstorove smrti lijepi kaligraf je sakupio u tri mape, s naslovima Crtanje
konja, Razigranost konja i Ljubav prema konjima. Neko vrijeme bile su veoma omiljene i
traene u pokrajinama u kojima se osjeala mo Bijelog ovna. Pojavili su se razliiti prijepisi i
imitacije, egrti i uenici uili su ih crtati napamet, upotrebljavani su kao knjige za praktino
vjebanje crtanja da bi, nakon to je Bijeli ovan Uzun Hasana zbrisan s lica zemlje, a heratska kola iluminacije zavladala cijelom Persijom, bili zaboravljeni. Oigledno je znaajnu
ulogu odigrala i pravilna logika Kema-letina Rize iz Herata, koji je u svojoj knjizi Slijepevi
konji otro kritikovao te tri mape, smatrajui da bi ih trebalo spaliti. Po nje-govom miljenju,
nijedan konj o kojem se govori u tri knjige Demaletina Gazvinskog ne moe biti Boji jer
nije iskonski i jer ih je stari majstor opisao kao oevidac jedne prave bitke, makar na bojnom
polju bio samo jedanput, i to vrlo kratko. Ne treba se uditi to se neki od tih tristo tri opisa
konja s vremena na vrijeme
sreu i u drugim knjigama u Istanbulu. Neki konji se crtaju prema tim opisima poto je riznicu
Uzun Hasana, vladara Bijelog ovna, opljakao sultan Mehmed Osvaja i prenio u Istanbul.
Lam
Sljepoa majstora iluminacije, koja pred kraj njegovog ivota nastupa zbog previe rada, u
Heratu i irazu nije sluila samo kao dokaz majstorove nepokolebljive odlunosti, ve i kao
pohvala i nagrada koju Alah daje velikom majstoru za njegov trud i nadarenost. Sumnjiavost
prema majstorima koji uprkos svojim poodmaklim godinama nisu izgubili vid, neko je
vrijeme u Heratu tjerala brojne iluminatore da u starosti poele sljepou. To-kom jednog
dugog razdoblja, s divljenjem su spominjani oni legendarni majstori koji su radije sami sebe
oslijepili nego da rade kod nekog drugog padiaha ili da promijene svoj stil. Samo jedan medu
njima, Ebu Said, unuk iz Timurove loze po liniji Miran-a-ha, u iluminatorskoj radionici koju
je utemeljio nakon zauzea Takenta i Samarkanda, uveo je jednu novinu: pokazao je vie
potovanja prema oponaanju sljepoe nego prema njoj samoj. Kara Veli, stari majstor koji je
nadahnuo Ebu Saida, rekao je da slijepi iluminator u tami ionako vidi Alahove konje i da je
prava vjetina kad iluminator koji nije izgubio vid moe posmatrati svijet kao slijepac. To je i
dokazao kao ezdesetsedmogodinjak kad je u jednom potezu nacrtao konja koji mu je doao
na vrh etkice, ne razmiljajui o onome ta radi i ne gledajui u papir pred sobom, iako su
mu oi bile irom otvorene i uperene u njega. Na kraju te iluminatorske predstave, na koju je
Miran-ah radi podrke legendarnom majstoru doveo gluhe muziare da sviraju na udu i
nijeme medahe da priaju prie, velianstveni konj kojeg je nacrtao Kara Veli dugo je
uporeivan sa drugim konjima velikih majstora i zakljueno je da se njegov konj ni po emu
ne razlikuje od ostalih. Poto je Miran-ah bio uznemiren time, slavni majstor pojasnio je da
obdareni iluminator i otvorenih i zatvorenih oiju konje vidi uvijek na isti nain, onako kako
ih Alah vidi. Kad se radi o velikom iluminatoru, smatrao je da nema nikakve razlike izmeu
onoga koji je slijep i onoga koji vidi: ruka crta uvijek istog konja jer u to vrijeme nije bilo
franakog izuma koji nazivaju 'stilom'. Konje velikog majstora Kara Velija muslimanski
iluminatori su oponaali sto deset godina, a on je, dvije godine poslije prelaska iz Samarkanda

u Gazvin nakon to je Ebu Said poraen, a njegova iluminatorska radionica prestala da radi,
najprije oslijepljen zbog zlonamjernog osporavanja ku-ranskog ajeta Zar su isti oni koji vide i
oni koji ne vide? Poslije toga ubili su ga vojnici mladog Nizam-aha.
elio sam kaligrafskom egrtu lijepih oiju ispriati i treu priu, moda o tome kako je veliki
majstor Behzad oslijepio samog sebe, kako nikada nije htio otii iz Herata i zato, kad je na
silu odveden u Tabriz, nije htio crtati, o tome da je iluminatorov stil zapravo stil iluminatorske
radionice u kojoj radi, kao i druge legende koje sam uo od majstora Osmana, ali sam panju
usmjerio na efendi medaha. Otkud sam znao da e veeras pri-povijedati priu o ejtanu?
Osjetio sam potrebu da viem: ejtan je onaj ko je prvi rekao JA! Ko ima stil i ko razdvaja
istok i zapad - taj je ejtan!"
Zatvorio sam oi i na medahovom grubom papiru nacrtao ejtana onako kako sam u tom
trenutku bio nadahnut. Dok sam crtao, smijali su se medah i njegov uenik, svi prisutni
radoznali iluminatori i zadirkivali me.
Mislite li da i ja imam neki stil ili to samo tako djeluje zbog vina?
47.
JA, EJTAN
Volim miris crvene paprike isprene na maslinovom ulju, kiu koja u zoru pada na mirno
more, trenutak kad se na otvorenom prozoru iznenada pojavi a zatim nestane neka ena,
tiinu, razmiljanje i strpljenje. Vjerujem u sebe i uglavnom ne obraam panju na ono to se
pria o meni. Ali, veeras sam doao u ovu kafanu da opomenem svoju brau iluminatore i
kaligrafe zbog nekih ogovaranja, lai i govorkanja.
Naravno, znam da ete vjerovati u suprotno od onoga to kaem, ali dovoljno ste pametni da
naslutite kako nije uvijek dobro vjerovati u suprotno od onoga to kaem, kao i dovoljno
radoznali da vas zanima sve to kaem, ak i kad ne vjerujete u to. Jer, znate da je moje ime,
koje se u Kuranu asnom pojavljuje pedeset dva puta, jedno od najee spominjanih.
Dobro, poimo od Alahove knjige, od Kurana asnog. Sve to je u njoj reeno o meni tano
je. Skromno priznajem, elim da se to zna. Postoji i pitanje stila. Uvijek me je boljelo to to
me Kuran asni poniava. Ta bol je moj ivotni stil. To ne poriem.
Da, Bog je stvorio ovjeka pred nama, svojim anelima. Zatim je naredio da mu se
poklonimo. Da, dok su mu se svi aneli klanjali, ja sam se tome, kako i stoji u suri Araf,
usprotivio. Podsjetio sam na to da je Adam stvoren od blata, a ja od vatre, i svi znamo da je to
mnogo uzvieniji element. Nisam se poklonio ovjeku, a Alah me je smatrao 'gordim'.
Odlazi iz deneta!", rekao je. Ne prilii ti da se ovdje gordi!"
Dopusti mi da ivim do sudnjeg dana, dok mrtvi ne uskrsnu", zamolio sam.
Dopustio mi je. Onda sam rekao da u do sudnjeg dana Adamove potomke navoditi na
pogrean put, jer me je Alah kaznio zato to se nisam elio pokloniti ovjeku. On je rekao da
e sve takve slati u dehenem. Poznato vam je da se toga obojica pridravamo. O tome jedva
da bi se neto vie moglo rei.
Neki tvrde da je tada sklopljen dogovor izmeu preuzvie-nog Alaha i mene. Po toj logici,
preuzvienom Alahu pomaem u iskuavanju njegovih robova pokuavajui ih dovesti u
napast, no dobri i dalje odluno idu svojim putem, a loi se predaju strastima, ine grijehe i
zavre u dehenemu. To to radim izuzetno je vano. Niko se ne bi dao zaplaiti kad bi svi ili
u denet, jer se ovozemaljski i dravniki poslovi nikad ne bi mogli obavljati samo dobrotom.
Na svijetu mora biti zla koliko i dobrote, i grijeha koliko i dobrih djela. Iako se Alahov red
ostvaruje zahvaljujui meni i s Njegovim doputenjem (zato bi mi inae bilo dano da ivim
do sudnjeg dana?), to da sam 'zao' i da mi se nika-da ne daje za pravo nanosi mi bol koju
krijem duboko u sebi. Oni pojedinci kao Mansur al-Halad, koji je svoj nauk razradio do

kraja, ili kao Ahmed Gazali, mlai brat glasovitog imama Ga-zalija, otili su vrlo daleko
tvrdei u svojim djelima da su i napasti u koje dovodim grjenike zapravo ono to Alah eli,
da se to provodi s Njegovim doputenjem i s Njegovom voljom, da zato ne postoje dobro i zlo
jer sve dolazi od Alaha i da sam ak i ja sam jedan dio Njega.
Neki od tih nerazumnih ljudi s pravom su spaljeni zajedno sa svojim knjigama. Jer, svakako
postoji dobro i zlo, i zadatak je svakog od nas da povue granicu koja ih razdvaja. Ja, sauvaj
Boe, nisam Alah i tim nerazumnicima nisam takve gluposti utuvio u glavu, sve su sami
smislili.
Postoji jo neto to me navodi na drugi prigovor. Nisam ja izvor svih zala i svih grijehova
ovog svijeta. Mnogo ljudi poini grijeh iz vlastite strasti, poude, neodlunosti, podlosti,
ponajvie gluposti, a ne zbog toga to sam ih ja nagovorio na to, tjerao ili podstakao na
sumnju. Koliko god da su besmisleni napori nekih uenih mistika da me oslobode
odgovornosti za bilo kakvo zlo, toliko u suprotnosti sa Kuranom asnim to to me smatraju
uzrokom svakog zla. Ja ne dovodim u iskuenje svakog trgovca voem koji vara kupca i
podvaljuje trule jabuke, svako dijete koje lae, svakog laskavca, svakog starca koji ima
bludne snove, svakog mladia koji masturbira. Dvije posljednje stvari Preuzvieni i ne smatra
zlom zbog kojeg bi me trebalo prozivati. Jasno, jako se trudim da ljudi poine teke grijehove,
ali neke hode piu da sam ja zaveo one koji zijevaju nepokrivenih usta, kiu, pa ak i prde.
Sve to znai da me uopte ne shvataju.
Moete rei, pa neka i ne shvataju, tako e ih lake zavesti. Tano. Ipak, moram napomenuti
da i ja imam ponos i da je upravo on razlog zbog kojeg su odnosi izmeu Svevinjeg i mene
narueni. Iako je ko zna koliko puta zapisano u hiljadama knjiga da lako mogu poprimiti svaki
izgled, da se posebno pred ljudima vrste vjere pojavljujem u liku lijepe i poeljne ene,
mogu li mi braa iluminatori objasniti zato me jo uvijek crtaju kao neku izoblienu rogatu i
repatu nakazu bradaviastog lica?
Stigli smo tako i do nae teme, do iluminacije. Gomila ljudi, koja je nagrnula na istanbulske
sokake nahukana od jednog da-mijskog propovjednika ije vam ime neu rei da vas to
kasnije ne bi muilo, tvrdi da je melodino uenje ezana, okupljanje der-via po tekijama i
njihova ekstaza uz muziku i ples, kao i ispijanje kafe, suprotno Alahovoj rijei. Neki ovdje
prisutni ilumina-tori, koji zaziru od tog propovjednika i njegove gomile, kako ujem, smatraju
me odgovornim za crtanje u franakom stilu. To-kom proteklih vijekova o meni su izreene
nebrojene lai, ali zaista nijedna od njih nije ila tako daleko.
Vratimo se na poetak. Svi ga zaboravljaju jer se hvataju za to da sam upravo ja nagovorio
Evu da jede sa zabranjenog drve-ta. Ne, poetak nije ni onaj trenutak kad mi je Preuzvieni
prebacio gordost. Poetak svega bilo je Njegovo nareenje da se poklo-nimo ovjeku kojeg je
meni i drugim anelima pokazao, i to to se ja, dok su se svi aneli klanjali, opravdano
NISAM ELIO POKLONITI OVJEKU.
Smatrate li da je umijesno njegovo nareenje POKLONI SE OVJEKU, stvoru napravljenom
od blata, od materije mnogo manje vrijedne nego to je vatra od koje sam ja stvoren?
Savjesno odgovorite, brao moja! U redu, znam, bojite se jer mislite da ovdje nita nee ostati
meu nama, da e On sve uti i da ete jednog dana pred Njim odgovarati zbog toga. Onda
vas neu pitati zato vam je dao savjest. Imate pravo da se plaite, kaem vam i odmah
zaboravljam svoje pitanje i razliku izmeu vatre i blata. Ipak, postoji neto to nikad neu
zaboraviti, da, neto ega u se s ponosno sjeati: JA SE NISAM POKLONIO OVJEKU.
Meutim, franaki majstori upravo to ine. Nije im dovoljno to oi svojih gospodara,
svetenika, bogatih trgovaca, pa ak i svojih ena crtaju u odgovarajuoj boji, to u crte
unose detalje, kao to su lijepa sjena medu enskim grudima, bore na elu, prstenje na
rukama, pa ak i odvratne dlake koje izbijaju iz uiju, ve te figure smjetaju tano u sredinu
slike kao da je ovjek neko kome se treba klanjati, pa onda te slike vjeaju na zid kao idole
koje treba oboavati. Da li je ovjek toliko znaajno stvorenje da mu se i sjena detaljno crta?

Ako se kue u nekoj ulici crtaju kao da se postepeno smanjuju, onako kako to ljudsko oko
pogreno vidi, zar nije tada u sredite svijeta postavljen ovjek, a ne Alah? To Svemogui i
Preuzvieni najbolje zna. Ali ja, koji sam odbio da se poklonim ovjeku, koji sam zbog toga
osuen na toliku patnju i samou, koji sam zbog toga mrzak Alahu, koji sam psovan i
klevetan, ja, dakle, smatram da je sada sasvim jasno koliko je glupa tvrdnja da ideja za takve
crtee potie od mene. ak i vjerovanje da sva djeca masturbiraju zbog mene i da svi prde jer
ih ja nagonim na to, kako piu neke mule i govore neki vaizi, djeluje loginijim od te pomisli.
Takoe, na kraju elim rei jo neto, ali ne ljudima, koji su uvijek nejasni i neodreeni, jer
im je razum zamraen eljom da se pokau. Ljudi su zaslijepljeni poudom, novcem i
besmislenim strastima! Svojim beskrajnim umom razumjee me samo Preuzvieni Alah. Zar
nisi Ti nauio svoje anele gordosti tjerajui ih da se poklone ovjeku? A sada oni sami ine
ono to su nauili od Tvojih anela, klanjaju se samima sebi i sami sebe sta-vljaju u sredite
svijeta. Svako, pa ak i Tvoj najvjerniji rob, eli da bude nacrtan u stilu franakih majstora.
Posljedica tog divljenja samima sebi jeste ta da e Tebe uskoro zaboraviti, siguran sam u to
kao i u samog sebe. I opet e na mene prebaciti sav grijeh svog zaborava.
Kako da vam dokaem da o svemu tome ne brinem onoliko koliko se misli? Dakako,
pokazujem vam da sam i poslije toliko vijekova, uprkos okrutnim kamenovanjima, psovkama,
prokletstvima i kletvama, jo uvijek iv i zdrav i jo uvijek na nogama. Kad bi se moji
ogoreni i povrni neprijatelji, koji me psuju na sva usta, sjetili da mi je Preuzvieni dao
dozvolu da ivim do sudnjeg dana, svima bi bilo lake. ivot koji je Alah njima darovao traje
samo ezdeset-sedamdeset godina. Ako im kaem da se bar potrude da produe svoj ivot
ispijajui kafu, znam da bi neki rekli da, za ime Boga, ako to ejtan trai, moraju uraditi
suprotno, pa bi se zauvijek odrekli kafe ili bi se, dubei na glavi, trudili da je naliju u guzicu.
Nemojte se smejati! Nije vaan sadraj misli, vana je forma. Ne ono to oslikava iluminator,
nego njegov stil, ali ni jedno ni drugo ne bi se trebalo primjeivati. Na kraju sam elio
ispriati jednu ljubavnu priu, ali ve je kasno. Majstor medah, koji mi je noas posudio glas,
obeao mi je da e, ne sutra, nego prekosutra, u srijedu uvee, kad na zid objesi crte jedne
ene, slatko ispriati tu priu.

48.
JA, EKUPvA
Sanjala sam oca kako mi govori neto to nisam mogla razumjeti. Bilo je strano i probudila
sam se. evket i Orhan vrsto su se privili uz mene s obje strane, bila sam oznojana od topline
njihovih tijela. evket mi je stavio ruku na stomak, a Orhan je svoju oznojanu glavu naslonio
na moje grudi. Ipak sam uspjela da se iunjam iz kreveta i sobe, a da ih ne probudim.
Prola sam predsoblje i tiho otvorila vrata sobe u kojoj je bio Crni. Pri svjetlosti svijenjaka u
ruci nisam ga vidjela, ve samo njegovu bijelu posteljinu, koja se usred mrane i hladne sobe
pruala kao tijelo u mrtvakom sanduku. Svjetlost svijenjaka kao da nikako nije mogla
dospjeti do njegovog leaja.
Kad sam jo vie ispruila ruku, narandasta svjetlost svijee osvijetlila je njegovo
neobrijano, umorno lice i gola ramena. Pribliila sam mu se. Spavao je sklupan kao bubica,
kao i Orhan, a lice mu je liilo na lice usnule djevojke.
To je moj mu", rekla sam samoj sebi. Bio mi je tako dalek i stran da sam se kajala. Da sam
u ruci imala bode, ubila bih ga. Ne, nisam to eljela stvarno uraditi, samo sam, kao to smo
svi radili u djetinjstvu, razmiljala ta bi se dogodilo da ga ubijem. Nisam vjerovala da je
godinama mislio samo na mene, ne vjerujem ni nedunom djetinjem izrazu na njegovom licu.

Vrhom gole noge gurnula sam njegovo rame i probudila ga. Kad me je ugledao, na trenutak je
bio manje oaran i uzbuen nego uplaen, to sam i eljela. Prije nego to se potpuno
razbudio, rekla sam:
Sanjala sam oca. Rekao mi je neto strano. Da si ga ti ubio..."
Zar nismo bili zajedno kad je tvoj otac ubijen?"
To i ja znam", odgovorila sam. Ali, ti si znao da e moj otac biti sam u kui."
Nisam znao. Ti si djecu poslala s Hajrijom. Znala je jedino Hajrija, moda i Ester. Ti bolje
od mene zna ko je jo znao."
Neki glas u meni kao da ponekad eli da mi otkrije zato je sve krenulo naopako, i tajnu
odakle dolazi sva ta nesrea. Otvaram usta da bi mogao izii iz mene, ali iz grla ne izlazi
nita, kao to se deava u snu. A ni ti vie nisi onaj dobar i prostoduan Crni kojeg sam
upoznala u djetinjstvu."
Iti i tvoj otac protjerali ste tog Crnog."
Ako si me oenio zato da se osveti mom ocu, onda si se ve osvetio. A moda te djeca ne
vole zbog toga."
Znam", rekao je, ali tuno. Prije nego to sam zaspao, ti si neko vrijeme bila dolje, vikali su
da ih ujem: Crni, Crni, najeo se crvi!"
Da si ih bar istukao!", najprije sam rekla, elei da ih zaista istue. Digne li na njih ruku,
ubiu te!", rekla sam uzbueno.
Doi ve jednom u krevet", rekao je. Smrznue se!"
Moda nikada neu lei u tvoj krevet. Moda smo oboje pogrijeili to smo se vjenali. Kau
da je brak nevaei. Prije nego to sam zaspala, ula sam Hasanove korake. Ne zaboravi,
godinama sam sluala njegove korake dok sam sjedila sa svojim pokojnim muem. Djeca ga
vole. On ne zna za milost. Ima crvenu sablju, uvaj ga se."
U njegovom pogledu primjetila sam toliko veliki umor i strogou da mi je odmah bilo jasno
da ga neu moi zaplaiti.
Kad pogledam nas dvoje", rekla sam, ti si onaj koji ima vie i nade i tuge. Ja se inatim kako
ne bih bila nesretna i kako bih zatitila svoju djecu, a ti da bi se dokazao i zato to me voli."
Dugo mi je priao koliko me voli i kako je u pustim karavan-sarajima, u golim planinama, u
snjenim noima, neprestano mislio na mene. Da mi to nije rekao, probudila bih djecu i
vratila bih se u kuu svog biveg mua. Odjednom je izbilo iz mene:
Ponekad mi se ini kao da e se moj bivi mu svakog asa vratiti. Bojim se, ali ne boravka s
tobom nasamo u ovoj sobi, u pono, pa ni toga da bi nas djeca mogla zatei zajedno, nego
toga da bi on mogao zakucati na vrata im se zagrlimo."
Izvana, odmah s dvorinih vrata, zaulo se frktanje maaka koje su se na smrt borile. Zatim je
nastupila duga tiina. Na trenutak sam pomislio da u zaplakati. Nisam bila u stanju ni da
spustim svijenjak koji sam drala na tronoac, ni da se vratim nazad u sobu, mojoj djeci.
Neu napustiti ovu sobu sve dok ne budem sigurna u to da njegovi prsti nisu umijeani u
ubistvo mog oca, rekla sam samoj sebi.
Ti nas omalovaava", rekla sam Crnom. Postao si gord nakon to smo se vjenali. U stvari,
saaljevao si nas jer se moj mu nije vratio iz rata, a sad nas saaljeva jer mi je otac ubijen."
Gospodo ekura", brino je rekao, i dopalo mi se to je tako poeo, ,,i ti zna da to nije
tano. Za tebe u sve uiniti."
Onda ustani iz kreveta i ekaj stojei, kao ja."
Zato sam mu rekla da neto ekam?
Ne mogu to uraditi", rekao je stidljivo pokazujui na jorgan i pidamu na sebi.
Bio je u pravu, ali opet razljutilo me to to me ne slua.
Dok moj otac nije bio ubijen, obilazio si oko kue kao maak oko vrue kae", rekla sam. ,,A
sad, ak i kad kae 'gospodo ekura', kao da ni sam ne vjeruje u to to govori, i jo eli da
i mi znamo da ne vjeruje."

Drhtala sam, ali ne od bijesa, nego od hladnoe koja je poput leda obavijala moje noge i
stopala, leda i vrat.
Doi u moju postelju i budi mi ena!", rekao je.
Kako e biti otkriven krvnik koji je ubio mog oca?", upitala sam. Ako istraga potraje, nije u
redu da budem s tobom u ovoj kui."
Zahvaljujui Ester i tebi, majstor Osman je svu panju usmjerio na konje."
Majstor Osman bio je smrtni neprijatelj mog pokojnog oca. Sad moj ubogi otac odozgo vidi
da od tog ovjeka zavisi hapenje njegovog ubice, i to ga sigurno mnogo boli."
U jednom trenutku skoio je iz postelje i poao prema meni. Nisam se stigla ni da se
pomjerim s mjesta. Ali, suprotno onome to sam mislila, rukom je ugasio svijeu u mojoj ruci
i zastao. Sve je utonulo u duboki mrak.
Sad nas tvoj otac ne moe vidjeti", proaputao je. Sami smo. Reci mi, ekura, kad sam se
vratio ovamo nakon dvanaest godina, osjetio sam da bi me mogla voljeti, da bi u svom srcu
mogla pronai mjesto za mene. Zatim smo se vjenali, ali ti od tada bjei od mene, ne eli
da me voli."
Udala sam se za tebe u nevolji", odgovorila sam apatom.
U mraku sam bezduno osjeala kako se moje rijei, kako to Fuzuli pie, kao avli zabadaju u
njegovo tijelo naspram mene.
Da sam te voljela, voljela bih te i u djetinjstvu", proaputa-la sam.
Reci mi, ljepotice u mraku, tajno si posmatrala sve ilumina-tore koji su zalazili u ovu kuu.
Koji bi od njih, po tvom miljenju, mogao biti ubica?"
Dopalo mi se to je jo uvijek dobro raspoloen. Pa ipak, bio je moj mu!
Hladno mi je."
Ne sjeam se da li sam to rekla. Poeli smo se ljubiti. Bilo je lijepo priviti se uz njega dok sam
u ruci jo uvijek drala svijenjak, primiti u svoja usta njegov barunasti jezik. Moje suze,
moja kosa, moja spavaica, moje drhtanje, ak i njegovo tijelo, sve je bilo lijepo. Bilo je
lijepo u takvoj hladnoi nasloniti nos na njegov vru obraz i ugrijati ga, ali se plaljiva ekura
suzdrala, nije mogla zaboraviti, dok se ljubila i mislila je na svijenjak u svojoj ruci, na oca
koji je gleda, svog biveg mua, djecu koja spavaju u sobi.
Neko je u kui!", vrisnula sam, odgurnula Crnog i izjurila u predsoblje.
49.
ZOVEM SE CRNI
Iskrao sam se iz kue po jutarnjem mraku kao gost koji je svjestan svoje krivice i dugo hodao
blatnjavim ulicama. Na Beja-zitu sam uzeo abdest u damijskoj avliji, uao u damiju i
klanjao jutarnju molitvu. Unutra nije bilo ni ive due osim efendi imama i jednog starca koji
je, zahvaljujui sposobnosti koja se stie poslije mnogo i mnogo godina, mogao spavati i za
vrijeme molitve. Ponekad izmeu snenih matanja i tunih uspomena osjetimo da je Alah na
trenutak obratio panju na nas, pa sa nadom podanika koji pun velikih oekivanja predaje
padiahu neku molbu, molimo neto od Njega. Svog Alaha sam preklinjao da mi da dom pun
sree i onih koji me vole.
Stigavi do kue majstora Osmana, osjetio sam da je on u jednom danu u meni postepeno
zauzeo mjesto pokojnog tetka. Bio je zadrtiji, dalji, ali njegova predanost iluminaciji bila je
dublja. Veliki majstor je vie liio na dervia predanog svom miru nego na nekoga ko je
godinama meu iluminatorima irio strah, divljenje i ljubavni zanos.
Od majstorove kue krenuli smo prema palati. Idui tako on, lagano pogrbljen na svome
konju, i ja, uz konja, takoe lagano pogrbljen, vjerojatno smo liili na nekog starog dervia i

njegovog zanesenog sljedbenika, koji se mogu vidjeti na jeftinim ilustracijama koje krase
stare prie.
U palati smo zatekli zapovjednika i njegove ljude, poletnije i spremnije od nas. Poto je na
padiah bio siguran da emo ujutru pregledati sva tri crtea konja, koja su sino izradila
trojica majstora iluminacije, i na brzinu utvrditi ko je od njih podli ubica, naredio je da se taj
prokletnik odmah baci na muke bez obaveze da se jo jednom pita za carsko doputenje. I
tako smo bili primljeni u onu malu, sklepanu kuu u skrivenom dijelu padiahove bate, koji
su radije koristili za tajna sasluanja, muenja i pogubljenja, a ne pred Delatovom esmom,
gdje se obavljaju javna pogubljenja kako bi svako iz toga mogao izvui odgovarajuu pouku.
Jedan mladi, toliko otmjen i uljudan da je bilo nemogue povjerovati da je zapovjednikov
ovjek, sigurnim pokretima postavio je tri crtea na stalak za knjige.
Kad je majstor Osman izvadio svoju lupu, srce mi je snano zakucalo. S lupom i okom koje je
stalno drao na istoj udaljenosti, lagano je preao preko tri savrena crtea konja. Kao orao
koji graciozno krui iznad zemlje i sa visine paljivo posmatra gazelu koju e uloviti, tako je i
on u jednom trenutku usporio iznad konjskih nozdrva i sav se pretvorio u oko, ali se nije
uzbuivao.
Nema", rekao je hladnokrvno.
ega nema?", upita zapovjednik.
Mislio sam da veliki majstor nee uriti, da e ispitati svaku taku na konjima, od grive do
kopita.
Prokleti iluminator nije ostavio nikakav trag", rekao je majstor Osman. Po ovim crteima ne
moe se zakljuiti ko je nacrtao dorata."
Uzeo sam lupu koju je spustio i pogledao nozdrve konja. Majstor je imao pravo. Ni na jednom
od ta tri konja nije bilo niega to je liilo na udnu nozdrvu dorata nacrtanog za knjigu koju
je pripremao moj tetak.
U tom trenu zaokupie me muitelji koji su ekali vani s nekakvom napravom za koju nisam
mogao odgonetnuti kako se koristi. Dok sam ih tako posmatrao kroz odkrinuta vrata, ugledao
sam kako jedan od njih tri unatrake, prestraen kao da je vidio duha, baca se iza jednog
dudovog stabla i tu ostaje da lei.
Tano u tom trenutku, kao svjetlost koja razdanjuje olovno jutro, u sobu je stupio na
preuzvieni padiah, Temelj svijeta.
Majstor Osman mu je odmah objasnio da po crteima konja nije mogao nita zakljuiti. Ipak,
nije mogao odoliti iskuenju da naem padiahu ne pokae konje na tim udesnim crteima,
na to da se prvi propeo na stranje noge, na prefmjenost u gracioznom dranju drugog i
dostojanstvo i ponos treeg, to se vialo samo u veoma starim knjigama. Istovremeno je
procjenjivao kojem iluminatoru pripada koji crte, a pa koji je sino iao od jednog do
drugog potvrdio je tanost njegovih pretpostavki.
Gospodaru moj, nemojte se uditi tome to moje ilumina-tore poznajem kao svoj dep",
rekao je majstor Osman. Jer, udim se kako se nekom od tih iluminatora, koje dobro
poznajem, mogao dogoditi takav, meni nepoznat potez etkom. Jer, nijedna greka koju
napravi iluminator nije bez razloga." To znai?", upitao je na padiah.
Moj preuzvieni i sretni padiahu, Pokrovitelju svijeta, tajni potpis koji smo vidjeli na
nozdrvi onog dorata, po mom miljenju nije beznaajna i glupa iluminatorska pogreka, nego
neto iji korijeni seu daleko unazad, do sasvim drugaijih slika, drugaijih metoda i stilova,
a moda ak i drugaijih konja. Ako prelistamo udesne stranice vievijekovnih knjiga koje
uvate u svojoj carskoj riznici, u vrsto zakljuanim podrumima, u eljeznim sanducima i
ormarima, vidjeemo da je ono to danas smatramo 'grekom' nekad moda bio stil, pa emo
tako i zagonetni crte moi pripisati peru jednog od trojice iluminatora."
Da li vi to elite ui u riznicu unutranjih odaja carske pa-late?", upita sultan zapanjeno.
Da", odgovorio je majstor.

To je bila beskrajno hrabra elja, kao da poeli ui u harem. U istom trenutku shvatio sam i
ovo: kao to su zgrade harema i riznice bile smjetene u dva najljepa dijela unutranjeg
dvorita koje je pripadalo unutranjim i poput raja lijepim odajama pala-te, tako su se i te
dvije graevine nalazile u najosjetljivijem dijelu padiahovog srca.
Dok sam po izrazu lijepog lica naeg padiaha, u koje sam se napokon usudio pogledati,
nastojao shvatiti ta bi se u tim trenucima moglo dogoditi, on se iznenada podie i ode. Da li
se naljutio i uvrijedio? Da li bismo svi mi, pa ak i svi iluminatori, mogli biti kanjeni zbog
majstorove drskosti?
Gledajui u crtee ispred sebe, razmiljao sam o tome da u biti pogubljen i da nikad vie
neu vidjeti ekuru, niti lei s njom u istu postelju. Uprkos njihovoj ljepoti, sad mi se inilo
da su ti udesni konji izronili iz nekog meni dalekog svijeta.
U toj jezivoj tiini neprestano me je opsjedala sljedea misao: kao to sama injenica da je
neko kao dijete primljen u unutranje carske odaje, u samo srce palate, da tu ivi i stie odgoj,
znai da je ta osoba rob naeg padiaha i da moe i umrijeti za sve to, tako i biti iluminator
znai biti rob Alahove ljepote i umrijeti za nju.
Kada su nas mnogo kasnije ljudi glavnog rizniara izveli gore, prema Srednjoj kapiji,
pomislio sam samo na smrt i njenu tiinu. Dok smo prolazili kroz Kapiju mira, na kojoj je
pogubljeno na desetine paa, uvari kao da nas nisu primijetili. U tim trenucima ni Divanski
trg, koji me je jo jue zaslijepio svojom ljepotom kao da je sam denet, ni kula na njemu, ni
paunovi nisu ostavili neki utisak na mene. Shvatio sam da nas vode jo dublje unutra, u
unutranje carske odaje, u srce skrivenog svijeta naeg padiaha.
Tako smo proli kroz vrata na koja bez dozvole nisu mogli ui ak ni veliki veziri. Kao dijete
koje se nalo u bajci, nisam podizao sputeni pogled kako se ne bih suoio s udima i
udovitima koji bi mogli da iskrsnu ispred mene. Nisam pogledao ak ni dvoranu za prijeme.
Ipak, u jednom trenutku moj pogled je skliznuo i naas se zadrao na zidovima harema, na
jednom platanu, koji se ni po emu nije razlikovao od drugih, i na jednom visokom ovjeku
odjevenom u ogrta od sjajnog, plavog satena. Proli smo izmeu visokih stubova i zaustavili
se pred tekim vratima, veim i ras-konijim od ostalih, a povrh toga i prekrivenim ukrasima
u obliku stalaktita. Na njihovom pragu stajale su age u svjetlucavim karta-nima, a jedan od
njih bio je nagnut prema bravi.
Gledajui nas pravo u oi carski rizniar je rekao: Blago vama, na preuzvieni padiah
dopustio je da vas prime u Carsku riznicu. Vidjeete knjige koje jo niko nije vidjeo, vidjeete
stranice od zlata i nevjerojatne crtee i tragati kao lovci. Moj padiah je naredio da vas
podsjetim na to da majstor Osman ima rok od tri dana, a poto je jedan ve proao, majstor u
preostala dva dana, do etvrtka u podne, mora otkriti ko je prokletnik meu ilu-minatorima,
ali ako to ne bude mogao zapovjednikova sasluanja pod mukama otkrie istinu."
Najprije su skinuli omota lokota stavljenog zbog zatite peata koji sprijeava da se u bravu
stavi neki drugi klju. uvar riznice i dvojica aga provjerili su peat i klimanjem glave
potvrdili da je netaknut. Kada je peat prelomljen, a klju stavljen u otvor, tiinu u kojoj smo
svi napeto posmatrali ta se dogaa naruilo je kljocanje i lokot se otvorio. Lice majstora
Osmana na trenutak je poprimilo pepeljastosivu boju. Kad se otvorilo jedno krilo tekih,
izrezbarenih drvenih vrata, inilo se kao da je na to lice pala sjena iz nekih davno prolih
vremena.
Moj padiah nije htio da tome nepotrebno prisustvuju vii pisari i tajnici koji vode inventarne
knjige", rekao je carski rizniar. Bibliotekar je umro, a na njegovo mjesto nije doao niko ko
bi brinuo o knjigama. Zato je padiah odredio da sa vama moe ui jedino Dezmi-aga."
To je bio kepec sjajnih oiju, star otprilike sedamdeset godina. Kapa na njegovoj glavi, kao
jedro, bila je udnija i od njega samog.
Dezmi-aga poznaje unutranjost riznice kao svoju kuu. On zna bolje od svakog gdje su
knjige i sve druge stvari."

Stari kepec se nije gordio zbog toga. Razgledao je stvari koje su unosili paevi Carske riznice:
mangal s nogama od srebra, nonu posudu s drkom ukraenom sedefnim umecima, svjetiljku
i svijenjake.
Carski rizniar nam je rekao da e vrata za nama opet biti zapeaena sedamdesetogodinjim
peatom sultana Selima Okrutnog, da e peat nakon veernjeg namaza u prisutnosti velikog
broja aga kao svjedoka opet biti prelomljen i vrata otvorena i da pripazimo na to da neto
'grekom' ne zaluta u nau odjeu, depove i pojaseve jer e nas pretresti do gole koe.
Uli smo u riznicu kroz palir aga. Unutra se osjeala jeziva hladnoa. Kad su se vrata za
nama zatvorila, naas je sve utonu-lo u gust mrak. Osjetio sam vonj plijesni, praine i vlage,
koji me je guio. Svaki je ugao bio pretrpan, stvari, sanduci, kacige, sve je to inilo jednu
zbrkanu gomilu. Obuzeo me osjeaj kao da iz neposredne blizine prisustvujem nekom
velikom ratnom okraju.
Moje oi su se na kraju navikle na udnu svjetlost koja se raz-livala po cijelom prostoru
prodirui kroz debele reetke na prozorima iznad nas i kroz ograde stepenica (du visokih
zidova penja-le su se na meusprat) i drvenih odmorita koja su zaobilazila drugi sprat. Ta
prostorija je bila crvena zbog crvene boje baruna na zidovima, sagova i ilima. S dubokim
strahopotovanjem osjetio sam da se tu zavravaju svi ratni pohodi na koje se kree radi
prikupljanja tog silnog bogatstva i svih tih stvari, da tu zavravaju sve bitke, sva prolivena
krv, svi opljakani gradovi i riznice.
Da li se bojite?", upitao je stari kepec, izgovorivi naglas ono to sam osjeao. Ko god ulazi
prvi put, boji se. Nou due ovih stvari apuu."
Tiina uronjena u nepreglednu gomilu svih tih nevjerojatnih stvari bila je zastraujua. uli
smo zveket peata udarenog na lokot vrata iza nas, no mi smo, ne pomjerajui se, s uenjem
po-smatrali tu gomilu.
Vidio sam sablje, bjelokost, ogrtae, srebrne svijenjake, zastave od atlasa, vidio sam kutije
od sedefa, eljezne sanduke, kineske vaze, remenje, sazove, oklope, jastuke od svile, globuse,
izme, krzna, rogove nosoroga, oslikana nojeva jaja, puke, strijele, topuze, ormare, ormare,
ormare... Sve je bilo zatrpano tkaninama, ilimima i svilom, i kao da je sve to s gornjih
spratova obloenih drvetom, s balustrada, iz ugraenih zidnih ormara, iz malih zidnih
udubljenja, u rolama lagano klizilo prema meni. Neka udna svjetlost, kakvu jo nisam vidio,
padala je na tkanine, kutije, vladarske kaftane, na sablje, ruiaste i velike svijee, na turbane,
jastuke ukraene biserima, sedla protkana zlatnim nitima, na duge maeve s drkama
ukraenim dijamantima, topuze ukraene rubinima, kavuke, perjanice, neobine satove,
figurice konja i slonova od bjelokosti, nargile s dijelovima ukraenim dragim kamenjem,
komode od sedefa, konjske perjanice, goleme brojanice, oklope ukraene rubinima i tirkizom,
ibrike, bodee... Ta neodreena svjetlost koja je dopirala s gornjih prozora osvjetljavala je
stupove praine u polumranoj sobi, ba kao kad sunev zrak u ljetujem danu prodire kroz
stakleni otvor na damijskoj kupoli, samo to to sada nije bila suneva svjetlost. Zahvaljujui
toj udnoj svjetlosti zrak u prostoriji gotovo da se mogao dotai rukom, i zbog njega su sve
stvari izgledale kao da su napravljene od istog materijala. Poto smo svi zajedno jo neko
vrijeme s nelagodom trpili tiinu koja je vladala u prostoriji, primijetio sam da se zbog
praine, koja je kao i svjetlost pokrivala sve stvari priguujui u hladnoj sobi preovlaujuu
crvenu boju, da se upravo zbog te praine inilo kako su sve stvari napravljene od iste tajne
materije. Ono to je tu cijelu gomilu predmeta inilo jo strasnijom bilo je udno i neodreeno
slivanje svih tih stvari u masu za koju ovjek ak ni nakon drugog ili treeg pogleda ne moe
otkriti ta je. Od jednog predmeta mislio sam da je sanduk, zatim da je stalak za knjige, na
kraju sam vidio da je to neka udna franaka maina. Pokazalo se da je i jedna sedef-na
krinja, ostavljena meu ogrtaima i perjanicama koje su iz sanduka na brzinu izvaene i
razbacane, zapravo jedna udna komoda koju je poslao ruski car.
Dezmi-aga uvjebanim pokretima namjesti mangal ispod otvora dimnjaka u zidu.

Gdje su knjige?", apatom upita majstor Osman.

Koje knjige?", upita kepec. One iz Arabije, ili kurani napisani kufskim pismom, ili knjige
koje je Njegova preuzvienost, u denetu poivajui sultan Selim-han Okrutni, dopremio iz
Tabriza, ili zaplijenjene knjige pogubljenih paa, ili sveske koje je mletaki ambasador
poklonio djedu naeg padiaha, ili hrian-ske knjige jo iz vremena sultana Mehmeda
Osvajaa?"
One koje je prije trideset godina ah Tahmasp poslao na dar preuzvienom, u denetu
poivajuem sultanu Selimu", odgovorio je majstor Osman.
Kepec nas je odveo do jednog velikog drvenog ormara. Kad je otvorio njegova vrata i pred
sobom ugledao ukoriene sveske, majstora Osmana obuze nestrpljenje. Otvorio je jednu
svesku, proitao natpis na njoj i prelistao stranice. Zajedno s njim i ja sam s divljenjem
razgledao stranice i paljivo uraene crtee kanova lagano iskoenih oiju.
Dingis-kan, agataj-kan, Tuluj-kan i Kublaj-kan, vladar Kine", proitao je majstor Osman,
sklopio knjigu i uzeo drugu.
Pred nama je iskrsnuo crte nevjerojatne ljepote: Ferhat snagom ljubavi i uz silan napor nosi
na leima svoju ljubljenu irin, zajedno sa konjem na kojem je jahala. Da bi naglasila strast i
tugu zaljubljenog para, tuna drhtava ruka nacrtala je svjedoke Fer-hatove ljubavi, planine,
oblake i lie tri plemenita stabla empresa, i to s takvim bolom da smo majstor Osman i ja
odmah osjetili tugu i ukus suza opadajueg lia. Taj dirljivi prizor ni ovdje, kao ni kod svih
drugih velikih majstora, nije bio nacrtan da bi se pokazala snaga Ferhatovih miica, nego da bi
se crteom reklo kako cijeli svijet u tom trenutku saosjea s Ferhatom.
Jedno od djela koja oponaaju Behzada, uraeno prije sedamdeset dvije godine u Tabrizu",
rekao je majstor Osman, vratio svitak na njegovo mjesto i uzeo drugi.
Bio je to crte iz zbirke Kalila i Dimna na kojem je prikazano prinudno prijateljstvo make i
poljskog mia. Jadni mi, koji se naao na njivi izmeu kune na zemlji i crne lunje na nebu,
nalazi spas kod jedne jadne make uhvaene u lovevu zamku. Postiu dogovor, maka se
prema njemu ponaa kao prema prijatelju i lie ga s ljubavlju. Kuna i crna lunja plae se
make i odustaju od lova na mia, a mi oprezno spaava maku iz zamke. I prije nego to
sam mogao shvatiti iluminatorovu osjetljivost na tu temu, majstor je ve ugurao knjigu medu
druge i napamet otvorio novu stranicu neke druge knjige. Na njoj je bio lijep crte neke
tajanstvene ene koja je graciozno irila dlan jedne ruke pita-jui neto, dok joj je druga ruka
poivala na koljenu prekrivenom zelenim prekrivaem, i mukarca okrenutog na stranu, koji
je paljivo sluao ta mu ona govori. S uivanjem i zaviu posmatrao sam prisnost, ljubav i
prijateljstvo medu njima.
Majstor Osman skloni i tu knjigu i otvori neku stranicu nove knjige. Konjanici dvije
neprijateljske vojske, Irana i Turana, s oklopima, ljemovima i titnicima na koljenima, s
lukovima, to-bolcima i strijelama, na prekrasnim legendarnim konjima, pokrivenim zatitnim
prekrivaima, poredani besprijekorno jedni nasuprot drugih u pranjavoj stepi ute boje,
drei uspravno koplja s raznobojnim ukrasima na vrhu, strpljivo posmatraju borbu svojih
zapovjednika prije nego to zaponu odluujuu borbu na ivot i smrt. Htio sam rei samom
sebi da ono to crta jedan iluminator vrste vjere, danas ili prije sto godina, bilo da se radi o
ratnom ili ljubavnom prizoru, jeste njegova borba s vlastitim biem, sa samim sobom, i
njegova ljubav prema crtanju, a to znai da iluminator crta svoje vlastito strpljenje. No, tada
majstor Osman zatvori tvrdi povez i ree: Nije ni ovo."
Na stranicama jednog albuma vidjeli smo beskrajno dug crte nekog s visokim planinama
koje su se gubile u uskovitlanim oblacima. Mislio sam da je crtanje sposobnost da se
posmatra ovaj svijet, a zatim nacrta kao da je neki sasvim drugi. Majstor Osman mi je ispriao
kako je taj kineski crte mogao dospjeti iz Kine u Istanbul putujui iz Buhare u Herat, iz
Herata u Tabriz, iz Tebriza u araj naeg padiaha i to tako to je bio umetan u razne knjige,
vaen iz njih, a zatim s nekim drugim crteima ponovo uvezivan u neku drugu knjigu...

Vidjeli smo crtee rata i smrti, sve strasnije i ljepe: Rustem ah s Mazenderanom; Rustem
napada Efrasijabovu vojsku, Rustem kao tajanstveni ratnik kojeg ne prepoznaju u oklopu... U
drugom albumu vidjeli smo raskomadane leeve u surovoj bici nepoznatih legendarnih vojski,
bodee umrljane krvlju, nesretne vojnike u ijim oima se ogleda smrt i ratnike kako jedan
drugog sjeckaju na komadie kao luk. Ko zna po koji, moda i hiljaditi put, majstor Osman je
razgledao uvene crtee: Husreva kako iz prikrajka posmatra lijepu irin, koja se na mjeseini
kupa u jezeru, Lejlu i Mednuna kako gube svijest od uzbuenja u trenutku ponovnog susreta
nakon duge razdvojenosti, crte raspjevane sree, na kojem Salaman i Absal, pobjegavi od
cijelog svijeta, sami ive na otoku sree, punom stabala, cvijea i ptica koje cvrkuu. I kao
svaki pravi majstor, ni on se nije mogao suzdrati, a da mi, ak i na najloijem crteu, ne
skrene panju na neto neobino, iluminatorovu nesposobnost ili svau koju su boje same
zapoele meu sobom. Koji nesretni i zlonamjerni iluminator je nepotrebno smjestio zloslutnu
sovu na granu dok Husrev i irin sluaju slatke prie njenih dama? Ko je smjestio onog
lijepog mladia u enskoj odjei meu Egipanke koje su isjekle prste gulei narande jer
nisu skidale pogled s prelijepog Jusufa? Da li je iluminator koji je zabiljeio trenutak kad
Isfendijara osljeplju-ju strijelom slutio da e i on kasnije izgubiti vid?
Vidjeli smo anele koji okruuju naeg preuzvienog Poslanika u trenutku njegovog uspea
na nebo, tamnoputog bradatog starca sa est ruku, koji predstavlja planetu Saturn, kako mali
Ru-stem spokojno spava u kolijevci od sedefa, pod budnim okom svoje majke i dadilja.
Vidjeli smo Darijevu bolnu smrt u Aleksandrovom naruju, kako Behram Gur s ruskom
princezom odlazi u crvenu sobu, kako Sijavu kroz vatru jae na vrancu na ijoj no-zdrvi nije
bilo tajanstvenog potpisa, tunu denazu Husreva, kojeg je ubio njegov vlastiti sin. Uurbano
pregledajui knjige, majstor je katkad prepoznavao iluminatora i pokazivao ga, traio i
pronalazio njegov stidljivi potpis skriven u cvijeu, u djeliu nekih ruevina ili crne jame u
kojoj se krije demon, pa je te potpise i kolofone odgonetao objanjavajui mi ko je ta od
koga preuzeo. Neke knjige je dugo listao nadajui se da emo u njima pronai nekoliko
oslikanih stranica. Ponekad je nastupala duga tiina, ulo bi se samo neizvjesno utanje
stranica. A ponekad bi majstor Osman uzviknuo: Tako!", ali ja sam utio jer nisam znao
emu se udi. Povremeno je otvarao neke crtee, pokazivao ih i podsjeao me na to da smo
kompoziciju neke stranice ili ras-pored stabala i konjanika na nekim crteima ve sreli u
drugim knjigama, u drugim scenama nekih sasvim drugih pria. Upore-ivao je crte iz jedne
knjige Nizamijeve Hamse/Petorke, prireena u vrijeme Timurovog sina aha Rize, skoro prije
dva vijeka, s crteom iz jedne druge knjige koji je, kako je majstor rekao, izraen u Tabrizu
prije sedamdeset sedam godina, i pitao me kako se moglo dogoditi udo da iluminatori
nacrtaju isti crte, a da prije toga nijedan od njih nije vidio radove onog drugog. Crtati znai
sjeati se."
Prelistavao je stare knjige, rastuio bi se nad udesnim ljepotama (jer tako vie niko nije znao
crtati), a radovao se grekama (jer, svi smo mi iluminatori zapravo braa!), pokazivao mi
stvari kojih se iluminator sjea, crtee starih stabala, anela, kiobrana, tigrova, atora,
zmajeva i tunih prineva, aludirajui na to da je nekada Alah vidio neponovljiv svijet i
vjerujui u ljepotu onoga to je vidio, povjerio ga je svojim robovima. Obaveza nas
iluminatora i onih koji vole iluminaciju jeste da se sjetimo tog veli-anstvenog pejzaa koji je
Alah vidio i povjerio nam ga. Najvei majstori iz svake generacije iluminatora, koji su
predano radili itav ivot dok ne bi oslijepili, s velikim trudom i nadahnuem nastojali su
dostii tu fantastinu viziju, koju nam je Alah zadao da vidimo i nacrtamo. No, ono to su
napravili liilo je na njihove najljepe uspomene. Naalost, ak su se i najvei majstori kao u
snu mogli sjetiti samo ponekog detalja te velianstvene slike, isto kao i umorni starci i veliki
iluminatori ije su oi ve bile ugasnule od prekomjernog rada. Eto, to je razlog zbog kojeg
stari majstori, iako nikad nisu vidjeli radove drugih, iako su izmeu njih vijekovi, s vremena

na vrijeme, kao nekim udom, potpuno isto crtaju drvo, pticu, princa koji se kupa u hamamu
ili tunu djevojku kraj prozora.
Mnogo kasnije, nakon to je crvena svjetlost u prostoriji Carske riznice ve ugasnula i nakon
to se pokazalo da u ormaru nema nijedne knjige koju je ah Tahmasp poslao na poklon ocu
naeg padiaha, majstor Osman se ponovo vratio istom razmiljanju:
Nekada se vjetina vijekovima prenosila s majstora na egrta, pokazivalo se, pouavalo i
uilo kako se crta krilo ptice, list koji visi s grane drveta, kako saviti strehu, oblak na nebu,
osmijeh ene. Kako sve to naui od svog uitelja prihvata kao kalup, majstor iluminacije
svim srcem vjeruje u nepromjenljivost tih stvari isto kao to vjeruje u nepromjenljivost
Kurana asnog, pa zato nikad ne zaboravlja detalj koji mu se, kao i Kuran asni, dobro ureze
u pamenje. Ali, to to ga majstor ne zaboravlja ne znai da e ga uvijek i upotrebljavati.
Navike iluminatorske radionice u kojoj gubi vid, navike mrzovoljnog uitelja uz kojeg crta,
osjeaj za boje i padiahov ukus, sve to ponekad ne dozvoljava iluminatoru da u svoj crte
unese taj detalj, to krilo ptice ili osmijeh ene..."
Ili konjsku nozdrvu", dodao sam u jednom dahu.
Ili konjsku nozdrvu...", ponovi majstor Osman, ne osmi-jehnuvi se. Sve to taj veliki
majstor ne crta onako kako je sauvano u dubini njegove due, nego u skladu sa navikama
majstorske radionice u kojoj radi i onako kako to svi drugi crtaju. Da li ti je jasno?"
Na jednoj oslikanoj stranici Nizamijevog djela Husrev i i-rin, ije smo brojne prepie ve
imali u rukama, bila je prikazana irin na prijestolu, a na kamenom zidu dvorca vidio se
uklesan natpis koji je majstor proitao: SVEMOGUI BOE, SAUVAJ MO,
VLADAVINU I ZEMLJU NAEGA PLEMENITOG PA-DIAHA, NAEGA
PRAVEDNOG VLADARA, SINA TIMUR-HANA POBJEDONOSNOG, DA BI I SRETAN
(napisano na lijevom kamenu) I BOGAT (napisano na desnom kamenu) BIO.
Gdje emo nai crtee koje je majstor nacrtao onako kako je konjsku nozdrvu i upamtio?",
upitao sam kasnije.
Moramo pronai svesku legendarne ahname, knjige o kraljevima, koju je ah Tahmasp
poslao na poklon", rekao je majstor Osman. Moramo se vratiti u ona lijepa, stara, slavna
vremena kad nam je Alah darivao svoj udio u stvaranju iluminatorske umjetnosti.
Pregledaemo jo mnogo knjiga."
Kroz glavu mi je prolo da prava namjera majstora Osmana nije bila ta da pronae konja s
udnom nozdrvom, nego da razgleda to vie tih velianstvenih crtea, koji u ovoj prostoriji
Carske riznice poivaju daleko od oiju. Bio sam nestrpljiv da to prije pronaemo dokaze i
da se vratim ekuri, koja me je ekala kod kue, toliko da nisam htio vjerovati u to da bi
veliki majstor elio to je mogue due ostati u prostoriji hladnoj kao led.
1 tako, nastavili smo da otvaramo nove ormare i nove sanduke, koje nam je kepec pokazivao,
i da razgledamo crtee. Ponekad mi je bilo dosta tih crtea koji lie jedan na drugi, nisam vie
elio da vidim scenu u kojoj Husrev dolazi pod prozor dvorca da bi vidio irin, odvajao sam
se od uitelja, ne gledajui ak ni nozdrve Husrevova konja, i pokuavao se ugrijati kraj
mangala, ili sam etao, s potovanjem i divljenjem, izmeu zastraujuih gomila tkanina,
zlata, trofeja, oruja i oklopa u sporednim prostorijama koje su se nastavljale jedna na drugu.
Ponekad bih se brzo vraao majstoru, zbog uzvika koji bi mu se oteo, ili zbog njegovog
odmahivanja rukom, nadajui se da se u nekoj svesci pojavilo neko novo udo, ili da se, ba
tako, konano na nekoj stranici pojavio konj udnih nozdrva, a kad bih priao majstoru, koji
je sjedio pogrbljen na ilimu jo iz vremena sultana Mehme-da Osvajaa, i pogledao list u
njegovim drhtavim rukama, ugle-dao bih neto to do tada nikad nisam vidio - prikaz ejtana
kako se podmuklo ukrcava na barku Muha Pejgambera.
Vidjeli smo stotine i stotine ahova, kraljeva, padiaha i sultana na prijestoljima raznih drava
od Timurovog doba, sve do sultana Sulejmana Velianstvenog, kako sretni i razdragani love
gazele, lavove i zeeve. Vidjeli smo kako je ak i ejtan pocrvenio od srama pred

bestidnikom koji je na stranje kamiline noge, u visini njezinih koljena, privrstio dvije daske
kako bi se mogao uspeti na njih i sodomizirati jadnu ivotinju. U jednoj arapskoj knjizi iz
Bagdada vidjeli smo trgovca koji, drei se za noge ptice iz bajke, leti preko mora. Na prvoj
stranici jedne sveske, koja se sama od sebe otvorila, vidjeli smo scenu koju smo ekura i ja
najvie voljeli: kako se irin zaljubljuje u Husreva posmatrajui njegov portret objeen na
drvetu. Postali smo svjesni vremena tek kad smo ugledali crte s prikazom mehanizma nekog
zbrkanog sata, koji se sastojao od predmeta natovarenih na lea slona: mo-tovila, lopti, ptica i
jedne arapske figurice.
Nisam mogao pretpostaviti koliko smo vremena proveli idui tako od sveske do sveske, od
jednog crtea do drugog. Kao da se apsolutno nepromjenljivo, zaustavljeno zlatno doba o
kojem govore crtei i prie koje smo prelistavali, izmijealo s pljesnivim i vlanim vremenom
koje smo ivjeli u ovoj prostoriji Carske riznice. Stranice koje su vijekovima oslikavane u
iluminatorskim radionicama mnogih ahova, prineva, hanova i padiahova, i nad kojima je
nestajao oinji vid, kao da su poslije toliko godina koje su proveli u nedostupnim krinjama
svakog trena trebale oivjeti i pokrenuti ljemove razbacane oko nas, sablje i bodee s
drkama ukraenim dragim kamenjem, oklope, oljice donesene ak iz Kine i pranjave i
njene ude, jastuke s biserima i ilime kakve smo viali na crteima, kao i sve mogue vrste
konja.
Tokom prolih vijekova hiljade i hiljade iluminatora izraivali su u tajnosti i tiini uvijek iste
crtee i tako su, tad mi je palo na pamet, na svojim crteima zabiljeile tihu i neosjetnu
promjenu svijeta u jedan potpuno drugaiji svijet."
Priznajem, nisam mogao potpuno shvatiti ta veliki majstor eli time da kae. Panja koju je
posveivao hiljadama crtea napravljenim u posljednja dva vijeka na prostoru od Buhare i Herata do Tabriza, Bagdada i odatle do Istanbula, uveliko je preva-zila potragu za tajanstvenim
znakom na nozdrvama nacrtanih konja. Ono to smo mi ovdje radili bila je jedna vrsta tunog
obreda divljenja nadahnuu, umijeu i strpljenju svih majstora koji su na tim prostorima ve
nekoliko vijekova izraivali crtee i iluminacije.
Kada su se, u vrijeme veernje molitve, vrata Carske riznice poela otvarati i kad mi je
majstor Osman rekao da ne osjea nikakvu potrebu da izlazi, da e zadatak koji mu je
povjerio na pa-diah moi valjano obaviti samo ako do jutra ostane tu i pri svjetlosti svijea i
uljanica pregleda crtee, prvo sam pomislio da ostanem ovdje s njim (i s patuljkom!), zato
sam mu to i rekao.
Kad su se vrata riznice otvorila i kad je majstor nau odluku saoptio agama koje su nas
ekale, i od carskog rizniara traio dozvolu, istog trena sam se pokajao. eznuo sam za
ekurom i kuom. Svaki put kad bih pomislio na to da e sama s djecom provesti no i da e
vrsto zatvoriti prozore, iji su kapci u meuvremenu popravljeni, osjeao sam se kao na
iglama.
Veliki, vani platani u unutranjem dvoritu, koji su se kroz odkrinuto krilo vrata riznice kao
kroz maglu nazirali i gestikuli-ranje dvojice mladih paeva koji su u tom sretnom vrtu
razgovarali jezikom gluvonijemih, da ne bi uznemirili naeg padiaha, mamili su me u
udesni ivot vani, ali se nisam pomjerio obuzet stidom i krivicom.
50.
MI, LUTAJUI DERVII
Poto je kepec Dezmi-aga razglasio esnafu iluminatora da se u jednoj mapi u padiahovoj
tajnoj riznici, koju su njegovi preci vijekovima punili skupljajui i harajui mnoge zemlje,
meu stranicama koje potjeu iz Kine, Samarkanda i Herata, pojavio crte nas dvojice,
ukoliko bismo i mi svoju priu ispriali na na nain, Alah e nam pomoi da nas niko ne
shvati pogreno.

Naa smrt dogodila se prije stotinu i deset godina, a etrdeset otkako su nam ejtanske i
bogohulne tekije zatvorili izgovarajui se da se tu okupljaju persijski sljedbenici, no, mi smo
se pojavili ispred vas! Zbog ega? Naslikani smo na nain franakih majstora, eto zato! Na
crteu se vidi kako smo jednog dana mi, dva lutajua dervia, u carstvu naeg padiaha, ili od
jednog do drugog grada.
Bosonogi, elavi, odrpani sa po jednim jelekom i komadom jelenske koe, opasani emerom,
s povijenim motkama u rukama i prosjakim posudicama objeenim o rame, dogovarali smo
se pokraj jedne esme, kad se pojavi franaki putnik, udak koji nas zaustavi, svakome da
jednu aku i krene da izrauje na crte.
udak je na papir stavio nas u centar poput atora naeg padiaha i crtao nas odrpane kad mi
odjednom pade na um, to sam rekao i svom prijatelju, pa da bismo izgledali kao pravi siroti
derviki prosjaci poeli smo kolutati zjenicama oiju, dok su nam bjeonjae bile isturene pa
smo gledali poput slijepaca.Tako dervi posmatra svijet koji se nalazi u njemu, a ne svijet koji
ga okruuje, i kako su nam glave bile pune haia, scena koju smo vidjeli bila je jo prijatnija.
No, pejza se pokvario zbog nekog hode koji je poeo da vie na sav glas.
joj, nemoj pogreno shvatiti! Kada smo prije spominjali ho-du, u kafani su nas dobro
razumjeli. Ali ovo nije Nusret hoda iz Erzuruma, niti je Husret hoda, niti hoda iz Sivasa
koji je sa ejtanom bio na drvetu. Oni koji sve pogreno razumiju, zaprijetili su da e, ako
efendi medah bude olajavao asnog hodu, odsjei jezik i kafanu mu izvrnuti.
Dakle, hoda kojeg spominjemo, poto prije sto i deset godina nije bilo ni kafe, bio je jako
bijesan.
Hej, ti, franaki nevjernice, zato ih crta?", urlao je. Bestidnici koji skitaju otimajui i
proeci, puei hai, ispijajui vino, povaljuju jedni druge, a po tome kakvi su odrpani svako
vidi da su svjetska fukara koja ne zna ni za namaz, ni za dom, ni za porodicu. Pored svih
lijepih stvari u ovoj naoj zemlji, to ti crta olo, zar da budemo bijedni?"
Ne, ve se crtei onog to je loe kod vas mnogo bolje i skuplje prodaju", odgovori franaki
kaurin, dok smo se mi udili njegovoj pameti.
Da li bi i ejtana crtao ako donosi vie zlata?", pita hoda pokuavajui da ga ukljui u velike
prie i rasprave, ali umjetnik, majstor, ne dade se zapriati ve se sav toliko posvetio svom
poslu da hodu nije ni primijetio.
Tako as je nacrtao, crte postavio u korice na kraju sedla svog konja, vratio se u svoju zemlju,
no kako je osmanlijska vojska grad u kojem je ivio na obali Dunavca zaposjela, mi smo se
vratili nazad u Istanbul, u Carsku riznicu. Poslije su nas detaljno precrtavali iz jedne mape u
drugu, iz knjige u knjigu, i konano se pojavismo u ovoj kafani gdje se kafa ispija kao napitak
snage i mladosti. Slijedi:
KRATKO OBJANJENJE SLIKARSTVA, SMRTI I NAEG MJESTA NA OVOM
SVIJETU
Hoda kojeg smo maloprije spomenuli u svojoj povelikoj knjizi propovijedi, govorio je da
kalenderijski dervii ne bi trebali da poostoje na ovom svijetu. Jer, svi ljudi na svijetu dijele se
na etiri grupe: 1. gospoda, 2. meetari, 3. radnici, 4. umjetnici, a dervia ni u jednoj grupi
nema. Dakle, oni su suvini.
A pripovijedao je i to da oni koji lutaju u paru, vjeno s jednom kaikom u ruci, prepirui se
oko toga koji e prvi da jede, dok se oni koji ne shvataju smiju zato to nisu shvatili pravi
razlog svae, odnosno ko e koga prevrnuti. Efendi hoda je otkrio nau tajnu tako to s nama
i s lijepim mladiima, egrtima i ilu-minatorima ide istom stazom.
Prava tajna je drugaija. Za vrijeme dok nas je crtao, franaki nevjernik nas je njeno i ljupko
posmatrao pa nam se svidjelo sve to. Jedino je pravio greku zbog toga to je prosto gledao
svijet i preslikavao ono to vidi i tako je nas koji vidimo prikazivao kao da smo slijepi, ali to

nas nije brinulo. Sada smo zadovoljni. Prema hodinom miljenju mi gorimo u dehenemu,
prema nevjernicima mi smo truli leevi, a vi, umni slikari, smatrate da smo mi jedna slika, a
kako smo slika, tako je lijepo to stojimo ispred vas kao da ivimo. Budui da smo, poslije
susreta sa poznatim hodom, skitali tri dana od Konje do Sivasa, prosjaei po selima, jedne
noi bilo je tako hladno da smo nas dvojica zagrljeni zaspali, smrzli se i izdahnuli. Prije nego
to sam umro, usnio sam da sam naslikan i da poslije hiljadu godina postojanja moja slika
stie u denet.

51.
MAJSTOR OSMAN - TO SAM JA
U Buhari postoji jedna pria jo iz vremena uzbekog kana Abdulaha. Uzbeki kan, jedan
veoma sumnjiav vladar, doputao je da na jednoj slici istovremeno radi vie iluminatora, ali
nikako nije volio da iluminatori jedni drugima gledaju crtee, kako se ne bi meusobno
oponaali. Jer, ukoliko bi se na crteu pojavila kakva greka, bilo bi gotovo nemogue pronai
krivca meu iluminatorima koji su jedni druge bez ustruavanja oponaali. to je jo vanije,
iluminatori koji kradu jedni od drugih s vreme-nom poinju crtati samo ono to vide preko
ramena svojih kolega, umjesto da se napregnu i u tami potrae boje uspomene. Zato je
uzbeki kan s radou primio dvojicu velikih majstora, jednog s juga, iz iraza, drugog s
istoka, iz Samarkanda, koji su po-bjegli od ratova i okrutnih ahova i potraili utoite kod
njega. Zabranivi toj dvojici slavnih umjetnika da jedan drugom pokazuju svoje radove, dao
im je po jednu malu radnu sobu u dva, meusobno najudaljenija krila svog saraja. Tako su
oni, rastavljeni jedan od drugog, tano trideset sedam godina i etiri mjeseca sluali od kana
Abdulaha, kao da sluaju kakvu legendu, prie o udnim stranicama na kojima rade, o
pojedinostima u kojima se one razlikuju i detaljima po kojima lie jedna na drugu, te su
umirali od elje da ih vide. Nakon to je uzbeki kan, poput kornjae, poivio dugo i umro,
dvojica iluminatora pohitala su jedan drugom u sobu da vide slike. Kasnije, kad su sjeli na
min-der, a svaki je pri tom u krilu drao knjigu onog drugog, i poeli razgledati crtee koje su
poznavali samo iz uvene prie kana Abdulaha, obojica su osjetila razoaranje. Jer, crtei koje
su gledali nisu bili legendarna djela o kojima im je priao kan Abdulah, ve su izgledali poput
onih koje su tokom posljednjih godina viali -lieni bilo kakve osobitosti, tamni, mutni. ak i
kad su, nedugo zatim, sasvim izgubili vid, ti veliki majstori nisu uspjeli shvatiti da je uzrok te
zamuenosti crtea bilo sljepilo koje je nastupalo. I zakljuivi da su cijelog ivota bili
obmanjivani, obojica su umrla vjerujui da su snovi ljepi od crtea.
Dok sam nou u hladnoj odaji Carske riznice promrzlim prstima listao stranice knjiga o
kojima sam godinama matao, bio sam mnogo sretniji od junaka te surove prie iz Buhare.
Uzbuivalo me je to to, prije negoli oslijepim i umrem, u ruke mogu uzeti neke knjige o
kojima sam cijelog ivota sluao bajke. Toliko me je uzbuivalo da sam, kad god bih bacio
pogled na stranicu koja je izgledala jo udesnije nego to je to kazivala bajka o njoj,
mrmljao: Boe, hvala ti, hvala, hvala."
Na primjer, kad je, prije osamnaest godina, ah Ismail preao rijeku i od Uzbeha sabljom
povratio Herat i cijeli Horosan, te svog mlaeg brata Sam Mirzu proglasio heratskim valijom,
brat je, da bi to proslavio, dao da se pripremi jedan rukopis naredivi da se iznova napie i
oslika knjiga emira Husreva po imenu Susret zvijezda, jer opisuje neto slino onome to je
emir doivio na delhijskom dvoru. Po onome to sam uo, jedan crte u toj knjizi prikazivao
je dvojicu vladara kako na obali jedne rijeke proslavljaju pobjede i taj susret; a obojica su
liila ne samo na delhij-skog sultana Kejkubada i bengalskog vladara Bugru-kana, njegovog
oca, nego i na aha Ismaila i brata mu Sam Mirzu, radi kojih je knjiga i nastala. Kad sam se

sasvim uvjerio u to da se u sultanovom atoru na crteu pojavljuju lica junaka iz one prie
koju zamislim u glavi, zahvalio sam Svevinjem to mi je pruio priliku da vidim tu udesnu
stranicu.
Na jednom crteu ejha Muhameda, jednog od velikih majstora iz tih legendarnih vremena,
bio je nacrtan neki ubogi sluga ije je divljenje prema padiahu preraslo u strasnu ljubav. Dok
je njegov sultan igrao polo, taj je podanik strpljivo ekao ne bi li se lopta moda dokotrljala
do njega pa da je on podigne i da svom gospodaru, a na crteu je prikazan trenutak kad se to
zaista i dogodilo i kad on loptu koju je podigao sa zemlje prua svom padiahu. Ljubav,
divljenje i pokornost, sve to jedan podanik osjea prema velianstvenom vladaru, prema
jednom presvijetlom padiahu, ili mlad i lijep egrt prema velikom majstoru, to mi je iz
hiljada pria ve bilo poznato, na crteu su bili doarani s takvom suptilnou i takvim
razumijevanjem stvari, od naina na koji su prsti to dre loptu bili isprueni do podanikovog
ustezanja da podigne glavu i pogleda padiaha u lice, da ovjek, gledajui tu stranicu, shvata
kako je najvea srea na svijetu biti uitelj lijepim i razumnim egrtima i, isto tako, egrtovati
kod velikog uitelja s pokornou koja prelazi u ropstvo. Bio sam alostan zbog onih kojima
to nije bilo sueno.
I dok sam listao stranice i pomno posmatrao na hiljade ptica, konja, vojnika, ljubavnika,
divova, stabala i oblaka, dotle je sretni kepec Carske riznice iz krinje neprestano vadio nove
uveze i stavljao ih preda me, hvalei se bez ustruavanja, poput kakvog vladara iz starih
vremena kojem se pruila prilika da nam pokae svoje silno bogatstvo. Stranice dvaju
raskonih svezaka, oba su isplivala iz razliitih kutova nekog eljeznog sanduka, od kojih je
jedan bio boje trule vinje, ukorien u iraskom stilu, dok je drugi, izraen u Heratu, pod
kineskim uticajem, imao lakirane korice, toliko su meusobno liile da sam najprije pomislio
kako su prekopirane. Pokuavajui da otkrijem koja je knjiga original, potraio sam imena
umjetnika u kolofonu, tragao za tajnim potpisima i na kraju, uasnut, shvatio da su ta dva
primjerka Nizamijevog djela one legendarne knjige koje je majstor ejh Ali Tabrizi izradio za
aha Dahana, vladara dinastije Karakojun-lu, a drugu za Uzun Hasana, vladara dinastije
Akojunlu. Kad ga je karakojunski ah oslijepio kako nekom drugom ne bi izradio knjigu nalik
prvoj, veliki majstor iluminacije potraio je utoite kod akojunskog vladara i izradio jo
bolju knjigu. Kad sam uvidio da su slike u onoj drugoj, koju je izradio kad je bio slijep, svedenije i istije, a da su boje u prvoj jae i punije ivota, naslutio sam da uspomene slijepih na
vidjelo iznose nemilosrdnu ogolje-nost ivota, ali da ubijaju njegovu dinamiku.
Znam da u jednog dana i sam oslijepjeti, jer sam zaista veliki majstor i jer je i to, naravno,
predodredio Svevinji, koji sve vidi i sve zna, ali elim li to ba sad? Poput osuenika na smrt
koji prije pogubljenja eli jo jednom da pogleda krajolik, rekao sam Svevinjem: Dopusti
mi da vidim sve te slike, da nahranim oi!" Jer, u zastraujuoj, stvarima ispunjenoj tami
riznike odaje snano se osjealo boje prisustvo. Na stranicama koje sam listao esto sam
nailazio na legende i primjere sljepila, te boje mudrosti. uvenu scenu koju prikazuje kako
se, prilikom jednog izleta, irin zaljubila u Husreva vidjevi njegovu sliku okaenu na grani
platana ejh Ali Reza iz iraza oslikao je tako da pojedinano iscrtani listovi stabla prekrivaju
cijelo nebo. I da bi jednoj budali koja je, vidjevi crte, rekla kako njegova tema ipak nije platan samouvjereno dokazao da je stvarna tema nae iluminacije umjetnikova strast, a ne strast
mlade i lijepe djevojke, odluio je da taj isti platan, sa svim njegovim listovima, ponovo
nacrta na zrnu rie. Nisam vidio to stablo na zrnu rie, koje je majstor dopola dovrio jer je
sedam godina i tri mjeseca nakon to se dao na posao oslijepio, nego majstorovo prekrasno
drvo na papiru, ako me ne vara potpis oholo baen pod noge lijepih irininih drugarica. A na
jednoj drugoj stranici bilo je oslikano Aleksandrovo osljepljenje Rustemovom ravastom
strijelom, i to onako kako bi to izveli iluminatori upueni u indijske postupke, s tako
raspjevanim i ivopisnim bojama da se ta sljepoa, ta iskonska briga i skrivena elja svakog
istinskog iluminatora onome koji gleda crte ini kao uvod u neko neobuzdano slavlje.

Sve te stranice i uveze razgledao sam s uzbuenjem nekoga ko svojim oima eli vidjeti
legende to ih je godinama sluao, ali i s uznemirenou starca koji nasluuje da e nakon
izvjesnog vremena sasvim izgubiti vid. Kad bi mi se oteo uzdah divljenja u hladnoj sobi
Carske riznice, koja je od boje tkanina, praine i udne svjetlosti svijea u svijenjacima
utonula u neku tamnocrvenu boju, kakvu sam prvi put vidio, Crni i kepec povremeno bi mi
prilazili i preko mog ramena gledali te udesne stranice, a ja sam im, nemoan da se obuzdam,
objanjavao:
Ta crvena boja ostala je tajna koju je veliki tabriski majstor Mirza Baba Imami odnio sa
sobom u grob. Njome je obojio rub ilima, alevitski znak na turbanu safavidskog aha;
pogledajte, evo, na ovoj stranici, stomak lava, a tu kaftan ovog lijepog djeaka. Tu prekrasnu
crvenu boju, koju Alah svojim robovima nikad izravno nije pokazao, osim kad bi potekla krv,
i koju skriva u rijetkim bu-bama i meu kamenjem, kako bismo se potrudili i pronali je,
takvu crvenu golim okom na ovom svijetu moemo vidjeti samo na ljudskom materijalu i na
slikama velikih majstora", govorio sam i dodavao: Hvala onome koji nam je sve ovo
pokazao!"
Mnogo kasnije, ne mogavi da se suzdrim, rekao sam: Pogledajte ovo!" i pokazao im
velianstven crte, dostojan zbirke gazela o ljubavi, prijateljstvu, proljeu i srei. Dok smo
gledali raznobojna stabla, emprese u vrtu nalik rajskom i sreu ljubavnika koji sjede u
njemu, piju vino i recituju poeziju, kao da smo u hladnoj sobi Carske riznice to je vonjala na
bu i prainu na trenutak osjetili njean miris cvijea i koe sretnih ljubavnika. Pogledajte
grubost s kojom je emprese u pozadini nacrtao ilu-minator koji je tako iskreno uhvatio ruke i
lijepe obnaene noge ljubavnika, eleganciju u njihovom dranju i uivanje ptica koje krue
oko njih", rekao sam. To je crte Luftija iz Buhare, koji zbog svoje naprasitosti nijednu sliku
nije dovrio, koji se posvaao sa svim ahovima i kanovima, smatrajui da nemaju pojma o
umjetnosti, i koji se nigdje nije mogao skrasiti. I tako se taj veliki majstor, kojem nijedan
vladar nije bio dovoljno dobar da bi radio za njega, svaajui se i lutajui od grada do grada,
od jednog do drugog vladara, naposljetku vezao za umjetniku radionicu jednog beznaajnog
princa koji je vladao golim planinama, te je kod njega proveo preostalih dvadeset pet godina
ivota govorei da je kanova zemlja moda mala, ali da se zato kan razumije u umjetnost. I
danas zbijaju ale na raun toga, pitajui se je li iluminator uopte znao da je taj neugledni kan
bio slijep."
Nakon to je prola pono, upitao sam: Vidite li ovu stranicu?" Ovaj put obojica su dotrala
sa svijenjacima u rukama. Ova knjiga stigla je ovamo iz Herata i u proteklih sto pedeset
godina, od vremena Timurovog unuka do danas, promijenila je deset vlasnika." Pomou moje
lupe, zajedno smo proitali potpise koji su ispunjavali svaki kutak stranice s biljekom,
posvete, hro-nograme i meusobno isprepletena imena padiaha koji su se u stvarnom ivotu
borili na ivot i smrt. Pisalo je: Ova knjiga je osamsto etrdeset devete godine, u Heratu, s
bojom pomoi, zavrena rukom kaligrafa sultana Velija, sina Muzafera Heratskog, za Ismet
el Dunja, enu Muhameda Dukija, pobjedonosnog brata sultana Bajsungura, vladara svijeta."
Knjiga je kasnije pala u ruke sultana Halila, iz dinastije Akonjulu, a potom u ruke njegovog
sina Jakub-bega, da bi nakon njega dospjela do uzbekih sultana na sjeveru. Svaki od tih
sultana neko vrijeme radosno se zabavljao knjigom, trgao po dvije-tri stranice i umjesto njih
ubacivao dva-tri nova crtea neke svoje ljepotice, povodei se za prvom vlasnicom knjige, te
u biljeke ponosno upisivao i njeno ime. Iz ruku uzbekih sultana prela je u ruke Sam Mirze,
mla-eg brata aha Ismaila, osvajaa Herata. Potom ju je on s posvetom poklonio svom
starijem bratu. A kad je ah Ismail, koji je knjigu odnio u Tabriz, gdje je dao da se ona
pripremi kao poklon i da se na njoj ispie nova posveta, poraen u bici na Caldironu od
sultana Selim-kana Okrutnog - poivao u denetu! - i kad je opljakana njegova palata Het
Bihit u Tabrizu, knjiga je, kako smo proitali, zajedno sa sultanovom pobjedonosnom
vojskom, prela pustinje, planine i rijeke i stigla u Istanbul u ovu riznicu.

U kojoj li su mjeri Crni i kepec dijelili sa mnom, jednim ostarjelim iluminatorom, napetost i
uzbuenje koje sam osjeao? Kad god bih prelistavao nove sveske i stranice, duboko u sebi
osjetio bih onu tugu hiljada i hiljada iluminatora koji su u stotinama velikih i malih gradova
svoje umijee stavili u slubu ahova, kanova i prineva, od kojih je svaki bio razliite naravi
i svirep na svoj nain, i tu oslijepjeli. A dok sam, postien, prelistavao stranice jedne
primitivne knjige koja je prikazivala metode i sprave za muenje, osjetio sam bol od batina
koje smo dobijali u godinama egrtovanja, bol amaranja lenjirima, sve dok nam se obrazi ne
bi zacrvenjeli, bol od tupog udarca mramornog peata po naim obrijanim glavama. Ne znam
ta je ta bijedna knjiga traila u riznici Osmanlija, no bila je jedna od onih kakve od
minijaturista bez trunke asti, sposobnih da se u zamjenu za tri-e-tiri dukata prihvate
krabanja takvih slika, naruuju kaurski pu-topisci da bi ih, umjesto da muenje vide kao
neminovan postupak to se pod kadijinim nadzorom primjenjuje, koristili da svojim
istovjercima dokau koliko smo mi okrutni.
Ipak, osjetio sam stid zbog nasluenog besramnog uitka, koji je obuzimao iluminatora dok je
radio sve te slike to prikazuju batinanje po tabanima, ibanje, razapinjanje na krst, vjeanje,
vjeanje naglavake, kaenje na kuku, nabijanje na kolac, ispaljivanje iz topa, rezanje
grkljana, bacanje gladnim psima, trpanje u vreu, gnjeenje stegom, uranjanje u ledenu vodu,
zabadanje avala, upanje kose, lomljenje prstiju, deranje koe, odsijecanje nosa i vaenje
oiju. Samo smo mi, istinski iluminatori, koji smo svih godina svoga egrtovanja nemilosrdno
batinjani po tabanima i nasumino udarani da bi se nervozni majstor smirio nakon pogreno
povuene crte, mi koji smo satima mlaeni mot-kama i linijarima da bi ejtan u nama umro
preobrazivi se u slikarskog demona, samo smo mi mogli tako temeljito uivati u izradi crtea
batinanja i tortura i te sprave bojiti veselim bojama kao da bojimo zmaja od papira.
Oni koji na svijet posmatraju s distance i bez velikog razumijevanja, sa eljom da mu se
priblie i shvate ga, ali bez strpljenja da tu elju i ostvare, moda e uspjeti da naslute stid i
sreu, dobok bol i zadovoljstvo koje sam osjetio razgledajui crtee u hladnoj prostoriji
Carske riznice, no sve to ipak nee u potpunosti shvatiti. Dok su moji staraki, od hladnoe
obamrli prsti listali stranice, moja stara dobra lupa sa sedefnom drkom i moje lijevo oko
prelazili su preko slika poput rode, koja je, selei se, prola sito i reeto pa se dok prelijee
cijeli svijet ne udi krajoliku ispod sebe, ali mu se divi. Sa stranica to su godinama leale
daleko od naih oiju i o kojima sam sluao samo bajke saznao sam od koga je koji iluminator
ta nauio, u kojoj se umjetnikoj radionici i u vrijeme kojeg aha najprije uobliilo ono to
danas nazivaju stilom ili, na primjer, to da su i u Gazvinu crtali one uskovitlane oblake u
kineskom stilu, za koje sam znao da su se pod kineskim uticajem iz Herata rairili po cijeloj
Persiji. Kad god bih otkrio neto novo i nehotice bih uzviknuo, ali bol koji sam osjetio jo
dublje u sebi, tuga i stid koje bih teko podijelio s vama, muke i ponienja koja su, umjetnosti
radi, trpjeli stasiti i lijepi iluminatori s oima gazele (mnoge od njih zlostavljali su u vrijeme
egrtovanja njihovi majstori) te uzbuenje i nada koje su nosili u sebi - sve je to bilo
povezano s njenom bliskou egrta i njihovih majstora, sa zajednikom ljubavi prema
slikarstvu, sa zaboravom i sljepoom koja ih je ekala nakon mnogih godina rada.
S takvom tugom i stidom stupio sam u taj svijet finih i njenih osjeanja; okruena tiinom,
moja je dua ve zaboravljala da ih je mogue oslikati budui da sam za naeg padiaha
godinama izraivao samo crtee s prikazima rata i proslava. U jednom albumu vidio sam
nekog vitkog, mladog Persijanca rumenih usana kako u krilu dri knjigu, ba kao ja u tom
asu, i sjetio se onoga to svi vladari, zalueni zlatom i moi, zaboravljaju: da sve to je lijepo
dolazi od Alaha. Na stranici drugog albuma vidio sam dva mlada zaljubljena ovjeka
nevjerovatne ljepote, nacrtao ih je neki mlad majstor iz Isfahana, i suznih oiju prisjetio se
ljubavi koju su prema slikarstvu gajili moji lijepi egrti. Jedna vitka lijepa djevojka,
bademastih oiju, s usnama boje trenje, zadovoljno je, kao da posmatra tri lijepa cvijeta,
gledala tri mala ali duboka ljubavna oiljka koje joj je upuivao mladi malih stopala,

prozranog tena, krhke grae, kakva je bila i ona sama. Mladi je brino razgolitio svoju
slabanu ruku, ija je koa u ovjeku budila elju da ljubi i da umre, te ju je spaljivao na vatri
da bi dokazao snagu svoje ljubavi i privrenost djevojci.
Odjednom mi srce poe snano kucati. Dok sam razgledao polupristojne crtee iz Tabriza, na
kojima su crnim tuem bili nacrtani lijepi mladii mramorne puti i njene djevojke malih
grudi, na elu mi izbie grake znoja, kao i prije ezdeset godina, kad sam kao egrt gledao te
iste crtee. Sjetio sam se misaone dubine i slikarske strasti koju sam nekoliko godina kasnije,
nakon to sam postao majstor, osjetio gledajui lijepog mladia aneoskog lica, bademastih
oiju i ruiastog tena, koji je u radionicu bio doveden kao kandidat za egrta. Na trenutak
sam osjetio da je crtanje povezano s tom eljom koju sam osjetio, a ne sa stidom i tugom i da
talenat majstora iluminacije tu elju najprije pretvara u ljubav prema Svevinjem, a ljubav
prema Svevinjem u ljubav prema svijetu oko sebe; i to osjeanje bilo je toliko snano da sam
sve godine koje sam proveo zgrbljen nad daskom za crtanje, sve batine koje sam dobio da bih
nauio svoj zanat, svu svoju odlunost da slikajui oslijepim, sav slikarski bol koji su mi
nanosili i koji sam ja drugima nanosio - sve sam to doivio kao pobjedu jednog sretnog
zadovoljstva. Gledao sam nijemo, dugo i s istim zadovoljstvom taj udesni crte, kao da
gledam neto zabranjeno. Prolo je mnogo vremena, a ja sam ga i dalje gledao. Iz oka mi se
otela suza, skliznula niz obraz i izgubila se negdje u bradi.
Kad sam vidio da mi se u odaji Carske riznice pribliava jedan od svijenjaka to su tromo
kruili uokolo, podigao sam album i ovla otvorio jedan od svezaka koje je kepec prije
izvjesnog vremena ostavio pokraj mene. Bio je to poseban album, pripremljen za ahove:
vidio sam jelena i srnu kako zaljubljeno stoje na rubu nekog zelenila dok im akali zlobno
zavide. Okrenuo sam stranicu i ugledao dorate i alate kakve bi samo drevni majstori iz Herata
mogli nacrtati - kako su samo lijepi! Okrenuo sam drugi list i ugledao crte nekog slubenika
kako samouvjereno sjedi. Bio je to neki crte star sedamdeset godina; po licu tog ovjeka
nisam mogao razaznati o kome je rije - izgledao je kao i svako drugi. Htio sam rei ovo:
atmosfera crtea i nain na koji je ovjekova brada bila obojena razliitim bojama naveli su
me na pomisao od koje mi je srce bre zakucalo - prepoznao sam udesnu ruku na tom crteu.
Srce ju je naslutilo prije mene. Jedino je on mogao izraditi tako udesno djelo. Pripadalo je
velikom majstoru Behzadu. inilo mi se da je bljesak nekakve svjetlosti s crtea umio moje
lice.
I ranije sam nekoliko puta vidio crtee velikog majstora Beh-zada, ali, moda zato to ih prije
mnogo godina nisam gledao sam, a moda i zbog toga to nismo mogli biti sigurni pripadaju
li Behzadu, moje oi nikad dosad nisu bile tako zasljepljene ljepotom.
Teka, mirisom budi ispunjena tama riznike odaje kao da se bila razdanila. U glavi mi se ta
lijepo iscrtana ruka sjedinila s onom njenom, velianstvenom, ljubavnim oiljcima
igosanom rukom koju sam maloprije vidio. Zahvalio sam Alahu to mi je otkrio sve te
krasote prije nego to sam oslijepio. Kako sam znao da u uskoro oslijepjeti? Ne znam! Na
trenutak sam osjetio da bih tu slutnju mogao podijeliti s Crnim, koji je, privivi se uza me sa
svijenjakom u ruci, gledao istu stranicu kao ja, ali mi je iz usta izletjelo neto sasvim drugo:
Pogledaj ljepotu te ruke", rekao sam. Behzadova je." Ruka mi je spontano dohvatila
njegovu, kao da hvata ruku nekog od lijepih, mladih egrta barunaste koe koje sam, sve do
jednoga, u mladosti toliko volio. Ruka mu je bila glatka i vrsta, toplija od moje; njeno
zapee na mjestu gdje se osjeao puls bilo je njeno i iroko, onakvo kakvo mi se i svia.
Uzimajui u mladosti ruku kakvog egrta djeakog uzrasta, s ljubavlju bih uperio pogled u
njegove uplaene, male oi prije nego to bih mu rekao kako da dri kist. Tako sam pogledao i
Crnog. U njegovim zjenicama vidio sam plamen svijee u svijenjaku koji je drao u ruci.
Svi smo mi iluminatori braa", rekao sam. Ali sad je svemu doao kraj."
Te rijei, sad je svemu doao kraj", izgovorio sam onako kako bi ih izgovorio svaki veliki
majstor koji je godine i godine ivota poklonio kakvom vladaru ili princu i koji je,

oponaajui stare majstore u gospodarevoj umjetnikoj radionici, stvorio udesna djela, pa

ak se pobrinuo i za to da radionica stekne prepoznatljiv stil, ali je nakon svega poelio
oslijepjeti, jer je njegov kan, njegov pokrovitelj, izgubio sve bitke i jer e za neprijateljskom
pljakakom vojskom to prodire u grad stii i novi gospodari, koji e rasturiti njegovu
radionicu, razvezati njegove knjige, pobrkati njihove stranice i s omalovaavanjem pokvariti
one sitnice u iluminaciji u koje je vjerovao, koje je izumio i volio kao svoju djecu. Ali to sam
Crnom morao objasniti na drugaiji nain:
Ovo je slika velikog pjesnika Abdulaha Hatifija", rekao sam. On je bio tako velik pjesnik da
nije ni mrdnuo prstom kad je u Herat uao ah Ismail, kojem su se svi dodvoravali. A ah
Ismail otiao mu je na noge, ak u njegovu kuu izvan grada. A da je u pitanju Hatifijeva slika
mi ne shvatamo po Hatifijevom licu koje je majstor Behzad nacrtao, nego po zapisu ispod
slike, zar ne?"
Crni me je pogledao, rekavi da" svojim lijepim oima. Kad pogledamo pjesnikovo lice na
slici, vidimo da je ono nalik svim drugim licima, da je poput bilo kojeg drugog lica. Kad bi se
sad pokojni Abdulah Hatifi naao ovdje, nikad ga ne bismo prepoznali po licu s ove slike. No
mogli bismo po cijeloj slici: u samoj atmosferi, u Hatifijevom dranju, u bojama i pozlati, u
toj predivnoj ruci koju je majstor Behzad nacrtao - u svemu tome postoji neto to nas odmah
navodi na pomisao da je to neki pjesnik. Jer, na naem crteu znaenje je vanije od forme. A
sad, kad ponu oponaati franake i italijanske majstore, kao u knjizi koju je na padiah
naruio od tvog pokojnog tetka, nestae sav taj svijet znaenja i zapoee svijet forme, tako
da e franakim stilom..."
Crni mi je odbrusio: Moj pokojni tetak je ubijen."
Pomilovao sam njegovu ruku koja mi je poivala na dlanu kao da s potovanjem milujem
malu ruku mladog egrta koji e u budunosti crtati uda.
Neko vrijeme nijemo smo i s potovanjem gledali Behzado-vo udo. Potom je Crni izvukao
svoju ruku iz moje.
Preletjeli smo preko prethodnih stranica ne pogledavi njuke dorata na njima", rekao je
Crni.
Nema tu niega", rekao sam i okrenuo prethodnu stranicu da bih ga uvjerio u to: na
nozdrvama konja nije bilo niega neobinog.
Kad emo nai konje neobinih nozdrva?" upitao je Crni poput djeteta.
Ali kad smo, u gluho doba noi, kepec i ja pronali legendarnu ahnamu aha Tahmaspa u
jednom eljeznom sanduku, ispod svilenih materijala i zelenih satenskih tkanina, i izvadili je,
Crni je, spustivi svoju lijepo oblikovanu glavu na jastuk ukraen biserima, spavao sklupan
na jednom crvenom uakom tepihu. Meni je pak, im sam, poslije mnogo godina, ponovo
ugledao legendarnu knjigu, sve bilo jasno: za mene je dan tek poinjao.
Knjiga je bila toliko velika i teka da smo je Dezmi-aga i ja jedva podigli i prenijeli. Kad
sam dotakao njene kone korice, koje sam prije dvadeset pet godina pogledao izdaleka,
shvatio sam da su iznutra obloene drvetom. Kad je, prije etvrt vijeka, umro sultan Sulejman
Velianstveni, ah Tahmasp toliko se obradovao to se napokon rijeio padiaha koji mu je
triput otimao Isfahan da je svom nasljedniku, sultanu Selimu poslao mnotvo darova, te jedan
velianstven primjerak Kurana i najljepu knjigu iz svoje riznice. Knjiga je, u pratnji jednog
persijskog izaslanstva od tri stotine ljudi, najprije otpremljena u Jedrene, gdje je u to vrijeme
mladi padiah provodio zime u lovu, a kad je zajedno s ostalim poklonima na leima deva i
mazgi stigla u Istanbul, glavni iluminator Kara Memi i nas trojica mladih majstora otili smo
da je pogledamo prije nego to je pohrane u Carsku riznicu. Tog dana, kad smo u palatu otili
trei, ba kao Istanbulci koji hitaju da vide slona dopremljenog iz Indije ili irafu pristiglu iz
Afrike, uo sam od majstora Kara Memija da je veliki majstor Behzad u starosti preao iz
Herata u Tabriz, ali, poto je bio slijep, tu knjigu nije ni dotakao.

Za nas osmanlijske iluminatore, koji smo se u to vrijeme divili svakoj osrednjoj knjizi sa
sedam-osam ilustracija, pogledati tu knjigu s dvjesta pedeset ogromnih slika bilo je isto kao i
etati se po nekom velianstvenom araju u vrijeme kad svi njegovi stanovnici spavaju.
Nevjerovatno bogate stranice knjige razgledali smo bez rijei, s nekom nijemom pokornou,
kao da posmatra-mo rajske vrtove to su nam se nekim udom nakratko ukazali.
Posljednjih dvadeset pet godina razgovarali smo o knjizi zakljuanoj u riznici. Dvadeset pet
godina kasnije, tiho sam otvorio debele korice legendarne ahname, kao da otvaram
gorostasna vrata neke palate, ali dok sam listao stranice, osjeajui pod prstima prijatno
utanje, osjeanje tuge nadvladalo je moje oduevljenje:
Na crtee se nisam mogao usredsrediti zbog onih pria da su svi istanbulski majstori
iluminacije poneto ukrali s tih stranica i to dalje primjenjivali.
Nisam se u potpunosti mogao predati udima koja su se na pet-est slika samo jednom
pojavila, jer sam se nadao da u u nekom kutku prepoznati ruku koju je Behzad nacrtao. (S
kakvom je samo odlunou i elegancijom Tahmuras svojim topuzom mlatio po glavama
avole i demone koji e ga kasnije, u vrijeme mira, poduiti alfabetu, grkom i raznim drugim
jezicima!)
3. Konjske nozdrve i prisustvo Crnog i kepeca nisu mi dopustili da se do kraja predam onome
to vidim.
Koliko god da je za mene bila velika srea to sam, zahvaljujui prilici koju mi je Svevinji
velikoduno pruio, do mile volje mogao gledati tu legendarnu knjigu prije nego to mi se
pred oi spusti barunasta zavjesa tame to se, kao dar boji, primie svim velikim
iluminatorima - toliko mi se velikom inila tuga zbog injenice da sam je, vie nego srcem,
gledao razumom. I prije nego to se jutarnja svjetlost probila do riznike prostorije koja je sve
vie liila na hladan grob, ja sam pregledao svih dvjesta pedeset devet (a ne dvjesta pedeset)
crtea te jedinstvene knjige. Osvrem se na to s razumom te, ponovo razvrstavajui poput
arapskih naunika sklonih racionalizmu, elim rei sljedee:
Nisam naiao na konja koji bi po nozdrvama liio na konja podlog ubice, mada sam pregledao
konje razliitih boja koje je Rustem sretao u Turanu tragajui za konjokradicama; udesne
konje aha Feriduna kako, uprkos zabrani arapskog sultana, preplivavaju rijeku Tigris; tune
sivce koji izdaleka posmatraju kako Tur izdajniki odsijeca glavu svom bratu Ireu jer je
njihov otac, poklonivi jednom sinu daleku zemlju Rum a drugom jo dalju Kinu, najmlaem
Ireu prepustio Iran, najljepu od svih zemalja; konje Aleksandrove junake vojske odjevene
u oklope s metalnim titovima, nesalomljivim sabljama i sjajnim ljemovima, kojoj su
podrka bili Hazari, Egipani, Berberi i Tazijci; legendarnog konja koji neoekivano i po
pravdi bojoj na obali ljekovitog zelenog jezera ubija aha Jazgrida, kojem je neprestano
curila krv iz nosa jer se pobunio protiv sudbine koju mu je zacrtao Alah; uz to, jo i stotine
legendarnih i stvarnih konja koje su nacrtala estorica ili sedmorica iluminatora. Ali ja sam
pred sobom imao vie od dana vremena da pregledam i druge knjige u Carskoj riznici.
Postoji jedna tvrdnja o kojoj se proteklih dvadeset pet godina neprestano uka medu
iluminatorima: kako jedan iluminator, s posebnim padiahovim doputenjem, ulazi u ovu
nedostinu rizniku odaju, uzima ovu udesnu knjigu, otvara je i pod svjetlou svijea kopira
u svoje biljenice konje, drvee, oblake, cvijee, ptice, vrtove te ratove i ljubavne prizore, pa
ih potom koristi u svojim crteima... Kad god bi neki iluminator nacrtao neto udesno i
izvanredno, drugi bi iz ljubomore potezali tu priu ne bi li pomalo i omalovaili njegov rad,
kao neto persijsko, neto iz Tabriza. A u to vrijeme Tabriz nije bio teritorija naeg pa-diaha.
U tu klevetu, zbog koje sam, kad bi o meni bila izreena, osjeao opravdan gnjev i skriven
ponos, i ja sam znao povjerovati kad bi bila izricana o drugima. Sad sam s tugom uvidio da
smo se nas etvorica minijaturista, koji smo jednpm, prije etvrt vijeka, zavirili u tu knjigu i
tog je dana urezali u sjeanje, tokom svih dvadeset pet godina prisjeali se nje i preslikavali je
u sultanske knjige, stalno je mijenjajui u glavama. Nije me oalostila okrutnost

nepovjerljivih sultana koji tu, ili neke druge knjige, nisu iznosili iz riznice i davali nama na
uvid, nego spoznaja koliko je zakinut na slikarski svijet. Persijski iluminatori, veliki majstori
iz Herata i novi iz Tabriza stvarali su savrenije slike i virtuoznija djela od nas, osmanlijskih
iluminatora.
Na trenutak sam pomislio kako bi bilo dobro da za dva dana svi moji iluminatori i ja budemo
stavljeni na muke, i na slici koja je preda mnom stajala otvorena vrhom svog peroreza svirepo
sam iskopao oi prvom licu koje mi je dolo pod ruku. Bila je to pria o persijskom mudracu
koji je, gledajui figure i tablu s kvadratima to ih je donio indijski izaslanik, nauio da igra
ah i odmah pobijedio indijskog majstora! Persijska la! Jednom po jednom, iskopao sam oi
ahistima, i vladaru koji ih je posma-trao, i svim njegovim ljudima. Prelistavi stranice
unazad, iskopao sam oi sukobljenim ahovima, vojnicima njihovih pompe-znih vojski i oi
odsjeenim glavama na zemlji. Kad sam to uinio na tri stranice, stavio sam perorez za pojas.
Ruke su mi drhtale, ali se nisam osjeao naroito loe. Jesam li sad shvatao ta osjeaju ti silni
luaci kad naprave tu istu, tu udnu stvar, na koju sam esto nailazio u svom
pedesetogodinjem slikarskom pozivu? Prieljkivao sam da iz iskopanih oiju potee krv po
stranicama knjige.
3. A to me dovodi do bola i utjehe na kraju ivota. Tu prelijepu knjigu, na kojoj su, po
zapovijesti aha Tahmaspa, punih deset godina radili najvei majstori persijske iluminacije,
nije ni dotakao kist velikog majstora Behzada, nigdje vie nisam sreo one prelijepe ruke koje
je on crtao. To je bila potvrda da je Beh-zad bio slijep kad je, u posljednjim godinama svog
ivota, stigao u Tabriz iz Herata, gdje je bio pao u nemilost. Tako sam jo jednom s radou
shvatio da je veliki majstor, kad je, nakon mnogih godina neprestanog rada, dostigao
savrenstvo starog majstora, samog sebe oslijepio da ne bi zbog prohtjeva neke umjetnike
radionice ili nekog drugog morao kvariti svoje djelo.
Crni i kepec otvorili su jedan debeo svezak i stavili ga preda me.
Ne, nije taj", rekao sam ne inatei se. To je neka mongolska knjiga o carevima: eljezni
konji Aleksandrove eljezne konjice, napunjeni naftom i potom zapaljeni, gore kao zapaljeni i
juriaju na neprijatelja bljujui vatru iz nozdrva."
Razgledali smo tu eljeznu vojsku u plamenu, koja je vodila porijeklo s kineskih slika.
Dezmi-aga", rekao sam, poklone persijskih izaslanika koji su prije dvedeset pet godina
donijeli ovu knjigu aha Tahmaspa oslikali smo kasnije u Selimnami, hronici o sultanu
Selimu..."
Odmah je pronaao taj svezak Selimname i stavio ga preda me. Naspram blistavo obojene
stranice koja je prikazivala izaslanike kako pokojnom sultanu s ostalim poklonima predaju i
ah-namu, meu pojedinano pobrojanim poklonima, moje oi spontano su pronale neto to
sam davno proitao i zaboravio, jer u to nisam mogao povjerovati:
Zlatna igla perjanice, s drkom od sedefa i tirkiza, koju je majstor Behzad, najvei medu
starim majstorima Herata, koristio za samoosljepljivanje.
Upitao sam kepeca gdje je pronaao taj svezak Selimname. U pranjavoj tami odaje hodali
smo krivudajui ispod stepenica i oko sanduka, krinja i gomile tkanina i tepiha. U jednoj
drugoj prostoriji, utonuloj u onu udnu boju crvenog tofa i baruna, pored eljezne krinje u
kojoj smo pronali svezak ahname, meu drugim knjigama, prekrivaima izvezenim
srebrnim i zlatnim nitima, meu neobraenim cejlonskim kamenjem i bodeima s rubinima,
ugledao sam i neke druge poklone aha Tahmaspa, svilene tepihe iz Isfahana i ah od
slonovae, kao i jednu pernicu. Kineski zmejevi, grane i sedefne rozete kojima je bila
ukraena otkrivali su da potie iz Timurovog doba. Odmah sam je otvorio i, u nagorjelom
papiru i ruinom mirisu, ugledao zlatnu iglu per-janice s drkom od sedefa i tirkiza. Uzeo sam
iglu i neprimjetno se vratio na svoje mjesto. Kad sam ostao sam, na otvorenu stranicu
ahname spustio sam iglu kojom se majstor Behzad oslijepio i dugo je posmatrao. Podilazila

me je jeza, ali ne zato to sam vidio iglu kojom je sebe oslijepio, nego zato to uopte vidim
bilo ta to je drao u svojoj udotvornoj ruci.
Zato li je ah Tahmasp sultanu Selimu s poklonjenom knjigom poslao i ovu stranu iglu? Je
li zato to se, iako je u djetinjstvu kod Behzada imao asove crtanja, a u mladosti iluminatore
pazio kao malo vode na dlanu, u starosti udaljio pjesnike i slikare iz svog okruenja i predao
se molitvi? Je li zbog toga drugome ustupio tu knjigu na kojoj su najvei majstori radili deset
godina? Je li tu iglu poslao s knjigom kako bi se svako uvjerio u to da je dobrovoljno sljepilo
oznailo kraj velikog majstora iluminacije? Ili pak, kako se nekad prialo, s ciljem da se
njome uputi ova poruka: ko jednom pogleda stranice ove udesne knjige, taj na ovom svijetu
vie nita nee poeljeti da vidi. Ali ta knjiga vie nije bila udo za aha koji se, poput mnogih
drugih ahova, u strahu od grijeha pokajao zbog svoje mladalake ljubavi prema slikarstvu.
Sjetio sam se pria koje pripovijedaju nesretni iluminatori koji se razoaraju kad ostare.
Neposredno prije nego to e vojske aha Dahana, karakojunskog vladara, ui u iraz,
tamonji glavni minijaturista Ibn Husam naredio je svom ueniku da mu spri oi usijanim
eljezom jer on ne moe crtati drugaije". Govorilo se da je meu iluminatorima koje je
vojska sultana Selima Okrutnog, porazivi aha Ismaila, uavi u Tabriz i opljakavi njegovu
palatu Het Bihit, dovela u Istanbul bio i jedan stari persijski majstor koji je, vjerujui da ne
moe crtati u osmanlijskom stilu" samog sebe lijekovima oslijepio, te nije, kao to se kasnije
isticalo, izgubio vid zbog bolesti na putu. U trenucima ljutnje opisivao sam svojim
iluminatorima kako je Behzad samog sebe oslijepio, da bi im to sluilo kao primjer.
Zar ne postoji drugi put? Zar ne bi majstor iluminacije mogao spasiti cijelu radionicu i stil
starih majstora, makar donekle, ako bi prihvatio poneto od novih metoda?
Na vrlo otrom vrhu igle koja se pri kraju elegantno suavala vidjela se neka mrlja, ali moje
umorne oi nisu mogle razabrati je li to bio trag krvi ili neeg drugog. Pribliio sam lupu i
dugo posmatrao iglu, kao da iznova i s istom tugom posmatram neku tunu ljubavnu scenu.
Pokuavao sam zamisliti kako je Behzad izveo takvo neto. Govorili su mi da ovjek ne
oslijepi odmah nakon toga, nego da se barunasta tama sputa polako, katkad danima i
mjesecima, kao kod staraca kojima spontano gasne vid.
Ve sam ga ranije vidio u bonoj odaji; ustao sam i pogledao - i zaista je bilo tamo: ogledalce
od slonovae sa spiralno uvijenom drkom i debelim okvirima od ebanovine. Sjeo sam na
svoje mjesto i u ogledalu posmatrao oi: kako je lijepo titrao plamen zlatnog svijenjaka u
zjenicama koje su ezdeset godina crtale i posmatrale crtanje!
Kako li je to uradio majstor Behzad, zapitao sam se jo jednom.
Moja ruka spontano je pronala iglu uvjebanim pokretom ene koja se minka ne skidajui
pogled s ogledala. Bez oklijevanja, odvano, smireno i snano zabio sam iglu u svoju desnu
zjenicu, kao da s vrha probijam nojevo jaje koje treba oslikati. eludac mi se prevrtao, ali ne
zato to sam neto osjeao, nego zbog prizora koji sam vidio. Zabio sam iglu u oko za etvrt
prsta, a zatim je izvukao.
U distihu ugraviranom na okviru ogledala pjesnik je onome koji se ogledao elio beskrajnu
ljepotu i beskrajnu svjetlost, a ogledalu beskrajno dug ivot.
Smijeei se, isto sam uradio i svom drugom oku. Dugo sam ostao potpuno nepomian.
Posmatrao sam svijet. Sve.
Boje svijeta nisu, kao to sam vjerovao, potamnjele, ali kao da su se lagano prelijevale jedna u
drugu. No ja sam i dalje poneto vidio.
Neto kasnije, blijeda suneva svjetlost spustila se na zagasi-tocrvena sukna Carske riznice.
Glavni rizniar i njegovi ljudi ponovo su, uz isti ritual, polomili peat, otkljuali bravu i
otvorili vrata. Dezmi-aga promijenio je none posude, svjetiljke i man-gal, uzeo svje hljeb i
suhe dudinje te rekao da emo medu padi-ahovim knjigama nastaviti potragu za konjima
neobinih no-zdrva. Dok razgleda najljepe crtee na svijetu, ta ovjeku moe biti ljepe od
njegovog nastojanja da se sjeti svijeta onakvog kakvog ga je vidio Svevinji.

52.
ZOVEM SE CRNI
Ujutro, kad su glavni rizniar i age ceremonijalno otvorili vrata, oi su mi se ve privikle na
barunasto crvenilo riznike odaje, pa mi se svjetlost zimskog jutra, koja je iz unutranjeg
dvorita prodirala kroz vrata, uinila kao neto strano, napravljeno da prevari posmatraa.
Nisam se ni pomakao, ba kao ni majstor Osman kao da bi, ako bih se pokrenuo, ona
pljesniva, pranjava i gotovo opipljiva atmosfera riznike odaje izletjela kroz vrata zajedno s
dokazima za kojima smo tragali.
S neobinim oduevljenjem, kao da gleda neku dotad nevienu ljepotu, majstor Osman gledao
je svjetlost koja je izmeu glava riznikih aga, poredanih u dva reda s obje strane otvorenih
vrata, prodirala unutra.
Dok je sino listao stranice ahname aha Tahmaspa, paljivo sam ga posmatrao iz daljine i
vidio da mu se na licu povremeno javlja isti izraz oduevljenja. Njegova sjenka na zidu katkad
bi blago zadrhtala, glava bi mu se paljivo primakla lupi, a usne bi mu se blago zaokruile,
kao da se pripremaju da otkriju kakvu lijepu tajnu, a zatim bi, dok on zadivljeno posmatra
kakav crte, same od sebe zaigrale.
Kad su se vrata zatvorila, ja sam, gonjen nemirom koji je neprestano rastao, etao gore-dolje
kroz sobe, usplahirano razmiljajui o tome kako iz knjiga u riznici neemo moi da
prikupimo dovoljno informacija jer e nam nedostajati vremena. Osjeao sam da majstor
Osman tom poslu ne posveuje dovoljno panje, te sam mu izrazio svoju bojazan. Uhvatio
sam ga za ruku s puno ljubavi, poput pravog majstora, koji je navikao na to da svoje egrte
mazi.
Ljudi poput nas moraju se truditi da posmatraju svijet onako kako ga vidi Alah, moraju se
uzdati u boju pravdu", rekao je. ,,U dubini due osjeam da se ta dva ovdje, meu ovim
slikama i predmetima, jedan drugom primiu. I to smo blii Alahovom pogledu na svijet, to
nam je blia i njegova pravda. Gle, igla kojom je majstor Behzad samog sebe oslijepio..."
Dok je priao okrutnu priu o igli, paljivo sam pogledao otar vrh te jezive stvari pod lupom
koju mi je pribliio da bolje vidim i na njemu ugledao rozikastu, vlanu mrljicu.
Stari majstori su", rekao je majstor Osman, od primjene vjetina, boja i stilova kojima su
cijeli ivot posveivali - pravili veliko pitanje savjesti. Smatrali su neasnim da se, kako to
mladi danas ine, svijet vidi onako kako ti to jednog dana zapovijedi ah na Istoku, a drugog
dana vladar na Zapadu."
Njegove oi nisu gledale u moje, niti u stranicu koja je bila pred njim. inilo se da gledaju u
neku nedostinu, daleku bjelinu negdje u pozadini. Dok su se na otvorenoj stranici ahname,
koja je leala ispred njega, svom estinom sudarale iranska i tu-ranska vojska, a konji borili
prsa u prsa, koplja konjanika probijala su oklope i komadala tijela, na zemlji su leala
raspoluena krvava trupla odsjeenih glava i ruku, a hrabri, razjareni ratnici isukanim
sabljama ubijali su jedni druge s radou i u bojama koje prilie kakvom veselju.
Kad bi stari veliki majstori bili primoravani da prihvate metode pobjednika i oponaaju
njihove iluminatore, radi spasa svoje asti, odvano bi iglom obavili in zbog kojeg su
naposljetku osljepljivali, a potom bi, prije nego to im se na oi, kao kakva nagrada, spusti
ista boja tama, satima, ponekad i danima, netremice posmatrali neku udesnu stranicu koju
bi stavili pred sebe. A kako su je satima posmatrali, ni na trenutak ne diui glavu, svijet i
smisao tih slika, katkad umrljanih kapima krvi to bi im ponekad kapnule iz oiju, potisnuli bi
s prijatnom mekoom sve nevolje koje su ikad preivjeli jer se vid hrabrih majstora polako
mutio, a oi su im gasnule! Kakva srea! Zna li koju bih ja sliku elio da gledam prije nego

to uronim u tamu sljepila?"

Svoje oi, inilo se da im se zjenice smanjuju, a bjeonjae postepeno ire, uperio je u daljinu,
daleko izvan riznikih odaja, kao to to ine ljudi kada pokuavaju da se prisjete neke
uspomena iz djetinjstva.
Prizor oslikan na nain starih majstora iz Herata: Husrev na konju eka irin podno zidina
njenog drutva, izgarajui od ljubavi za njom!"
Vjerovatno je tu sliku htio opisati u nekom tunom pjesnikom zanosu da bude pohvala
osljepljenju starih majstora. Ali ja sam ga presjekao jednim neobinim unutarnjim porivom:
Moj veliki majstore i gospodine", rekao sam, ono to ja zauvijek elim da gledam jeste
njeno lice moje voljene. Prola su tri dana otkako sam se njome oenio. Dvanaest godina
eznuo sam za njom. Scena u kojoj se irin zaljubljuje u Husreva vidjevi njegovu sliku uvijek me na nju podsjeti."
Na licu majstora Osmana pojavilo se mnotvo izraza koje nije mogao sakriti, moda neka
briga, no oni nisu bili upueni mojoj prii, a ni krvavom ratnom prizoru pred njim. Izgledalo
je kao da oekuje neku radosnu vijest koju e lagano prigrliti. Kad sam bio siguran da me ne
vidi, brzo sam zgrabio iglu ispred njega i udaljio se odatle.
Na jednom mranom mjestu u treoj odaji Carske riznice, onoj uz hamam, postojao je kutak
sa stotinama neobinih i velikih satova koje su brojni franaki kraljevi i vladari slali na
poklon i koji su stavljani na stranu jer bi se za kratko vrijeme pokvarili. Otiao sam tamo i
paljivo pogledao iglu kojom je, kako je rekao majstor Osman, Behzad sebe oslijepio.
Pri crvenkastoj dnevnoj svjetlosti, koja se odbijala o zlatne okvire pranjavih i pokvarenih
satova, kristalne prozorie i drago kamenje na njima, povremeno bi bljesnuo zlatan vrh igle,
obloen nekom crvenkastom tekuinom. Je li legendarni majstor Behzad zaista ovim
predmetom sebe oslijepio? Je li i majstor Osman sebi napravio istu grozotu? Jedan areno
obojen, odvratni Marokanac veliine prsta, prikaen za mehanizam jednog od ogromnih
satova, kao da mi je pogledom rekao da"! Taj ovjek s osmanskim turbanom na glavi oito je
bio aljiv poklon habsburkog cara i njegovog talentovanog sajdije i trebalo je, naravno,
onda kad je sat radio, da zabavlja naeg padiaha i njegove ene u haremu tako to bi na svaki
pun sat odreen broj puta klimnuo glavom.
Kroz moje ruke prole su mnoge osrednje knjige. Kako je i kepec pojasnio, one su isplivavale
iz nekadanjih dobara paa kojima su glave odsijecane, a sva imovina oduzimana. Toliko je
paa bilo podavljeno da tim knjigama nije bilo kraja. Kepec je zlurado rekao da paa koji bi,
opijen bogatstvom i moi, zaboravio da je samo sluga te, poput nekog sultana ili aha, naredio
da se u njegovo vrijeme neka knjiga napie i pozlatom iluminira i te kako zasluuje da mu
glava bude odrubljena, a imovina zaplijenjena. Kad bih ak i u tim knjigama, od kojih su neke
bile albumi, a neke pak oslikani divani, naiao na scenu u kojoj se irin zaljubljuje u Husreva
gledajui njegovu sliku, zastajao bih i dugo je posmatrao.
Slika u slici, dakle, Husrevova slika koju je irin ugledala na izletu nikad nije bila
razgovijetna, ne zbog toga to iluminatori nisu mogli dovoljno dobro nacrtati neto tako
siuno kao to je slika u slici. Jer, velika veina iluminatora koji su radili slike bila je
sposobna da napravi filigranske radove na noktu, zrnu rie, ak i na vlasi kose. Pa zato onda
nisu crtali lice i oi zgodnog Husreva, u kojeg se irin zaljubila na prvi pogled, tako jasno da
odmah bude prepoznatljiv? Dok sam tokom poslijepodneva na-sumice listao stranice jednog
haotinog albuma koji mi je doao pod ruku, razmiljajui o tome kako u to pitanje postaviti
majstoru Osmanu, panju mi privue konj na jednoj, na tkanini iz-raenoj slici koja je
prikazivala neku svadbenu povorku. Istog trena srce mi je snano zakucalo.
Preda mnom je bio jedan konj s neobinom nozdrvom. Na sebi je nosio koketnu nevjestu i
gledao u mene. Uinilo mi se da e mi aroban konj otkriti neku tajnu. Kao u snu, htio sam
povi-kati, ali glas nije izaao.

Zgrabio sam knjigu, okolo stvari i sanduka otrao do majstora Osmana i pred njim otvorio
stranicu. Pogledao je sliku.
Vidjevi da mu se lice nije ozarilo, izgubio sam strpljenje. Nozdrve ovog konja iste su kao
nozdrve konja nacrtanog za knjigu mog tetka", rekao sam. Nadnio je lupu nad konja. Oi je
toliko primakao slici i lupi da nosom umalo nije dotakao stranicu. Nisam mogao podnijeti
tako dugu tiinu. 1 sami vidite da taj konj nije nacrtan na isti nain i u istom stilu kao onaj
namijenjen tetkovoj knjizi", rekao sam. Ali nozdrve su mu iste. Iluminator se oito trudio da
svijet vidi onako kako ga vide Kinezi." Nakratko sam zautio. Neka svadba. Reklo bi se da je
crte kineski, ali ljudi na njemu nisu Kinezi, lie na nas."
Sad se inilo da je majstorova lupa prilijepljena za crte, a njegov nos za lupu. Da bi bolje
vidio, svom snagom uposlio je ne samo oi nego i glavu, vratne miie, svoja stara leda i
ramena. Nastupila je duga tiina.
Nozdrve su rasjeene", zadihano je rekao mnogo kasnije.
Naslonio sam svoju glavu na njegovu. Dugo smo, obraz uz obraz, gledali nozdrve konja. U
jednom trenutku s tugom sam primijetio da su konjske nozdrve rasjeene i da se majstor
Osman napree da vidi.
Vidite ih, zar ne?"
Jedva", ree. Ti mi opisi sliku."
Mislim da je u pitanju neka alosna svadba", turobno sam rekao. Jaui na jednom sivcu s
rasjeenom nozdrvom, mlada putuje sa svojim pratiljama i njoj nepoznatim uvarima. Lica
mukaraca, njihov strog izraz, zastraujue crne brade, skupljene obrve, dugi gusti brkovi,
krupne kosti, ogrtai od prostog, tankog materijala, laka obua, ubara od medvjeeg krzna,
njihove sjekire i sablje ukazuju na to da oni pripadaju turk-menskim plemenima Bijelog ovna
iz Transoksanije. Sudei po tome to sa svojim dvorskim damama putuje nou, obasjana
svjetiljkama i bakljama, moglo bi se pretpostaviti da je lijepa nevjesta pred kojom je veoma
dug put neka tuna kineska prin-ceza."
,,A moda je iluminator, da bi istakao njenu besprijekornu ljepotu, nevjestino lice, kako to
Kinezi rade, obojio u bijelo, a oi joj nacrtao ukoso, kao u kineskih ena, pa mi sad mislimo
da je ona Kineskinja", rekao je majstor Osman.
Ko god da je, ao mi je te tune ljepotice, koja u po noi usred stepe u pratnji smrknutih
stranih uvara putuje u nepoznatu zemlju kao nevjesta mua kojeg nikad nije vidjela", rekao
sam.
Kako emo po rasjeenoj nozdrvi konja na kojem jae znati ko je taj na iluminator?" upitao
sam odmah potom.
Listaj stranice albuma i govori mi ta vidi", rekao je majstor Osman.
Sad je s nama bio i kepec, kojeg sam maloprije, dok sam trkom nosio knjigu majstoru
Osmanu, vidio kako sjedi na nonoj posudi, tako da smo sva trojica gledali stranice koje sam
listao.
Vidjeli smo lijepe Kineskinje nacrtane na isti nain kao i naa tuna nevjesta; okupljene u
nekom vrtu, svirale su neku neobinu lautu. Vidjeli smo kineske kue, tune karavane koji su
krenuli na daleka putovanja, stepsko rastinje i stepske prizore, lijepe kao stare uspomene.
Vidjeli smo stabla koja su se savijala i prepli-tala u kineskom maniru, njihov svom silinom
rascvjetali behar i raspjevane, sretne slavuje. Vidjeli smo prineve kako sjede u ho-rosanskim
atorima i priaju o poeziji, vinu i ljubavi; fantastine vrtove i naoite begove s
velianstvenim sokolovima kako love jaui na svojim prekrasnim konjima. A onda, kao da je
preko stranice preao avo; osjetili smo da je zlo na slikama najee oznaavalo neto
pametno. Je li to iluminator dodao neto podrugljivo u zahvat hrabrog princa koji svojim
divovskim kopljem ubija zmaja? Je li zlurado uivao u siromatvu ubogih seljaka koji u ejtanovom prisustvu iekuju iscjeljenje? Je li se vie naslaivao crtajui tune oi kukavnih
pasa, nerazdvojivo spojenih u trenutku parenja, ili dok je avolski crvenim bojio otvorena

usta ena koje su ih, smijui se, gledale? Kasnije smo vidjeli i slikareve demone lino: ta
udna stvorenja liila su na dine i divove koje su bezbroj puta crtali stari heratski majstori,
kao i ilustratori ahname, ali ih je slikareva aljiva vjetina uinila zlonamjernijim, nasilnijim
i o-vjenijim. Nasmijali smo se vidjevi te strane ejtane u ljudskoj veliini, ali s
izoblienim tijelima, s kvrgavim rogovima i majim repovima. Kad god bih okrenuo stranicu,
poeli bi se rvati i meusobno tui goli avoli gustih obrva, okruglih lica, buljavih oiju,
otrih zuba i noktiju te zagasite koe, zbrkane kao u staraca;
poeli bi krasti nekakvog ogromnog konja da ga odvedu i rtvuju svojim bogovima, poeli bi
skakati i plesati, sjei drvee, otimati lijepe sultanije zajedno s njihovim nosiljkama te hvatati
zmajeve i pljakati riznice. Kad sam rekao da je u tom albumu, na kojem su radili raznorazni
iluminatori, zastupljen i onaj po imenu Sijah Kalem, koji je crtao demone, te da je on nacrtao i
kalenderijske dervie obrijanih glava, odjevene u rite, s okaenim eljeznim lancima i
tapovima u rukama, majstor Osman je zatraio da mu, jednu po jednu, ponovim slinosti.
Nakon to me je paljivo sasluao, rekao je: Rasijecanje no-zdrva konjima da bi lake disali i
due trali stari je mongolski obiaj. Kad su trupe Hulagu-kana, koji je na svojim konjima
osvojio sve arapske zemlje, Persiju i Kinu, ule u Bagdad, posje-kle i opljakale cio grad, a
sve knjige bacile u Tigris, Ibn akir, uveni kaligraf, kasnije i iluminator, nije otiao na jug,
kako su to inili drugi ne bi li pobjegli iz grada i tako izbjegli pokolj, nego je krenuo prema
sjeveru, odakle su, kako je poznato, pristigli mongolski konjanici. U to vrijeme nije bilo
crtea u knjigama jer ih Kuran zabranjuje, pa slikari nisu bili ozbiljno shvatani. Majstor Ibn
akir, utemeljitelj nae umjetnosti, kojem dugujemo najvee tajne svog zanata, pogled na
svijet s minareta, zauvijek prisutnu liniju horizonta, bila ona skrivena ili jasna, te crtanje svih
stvari, od uskovitlanih oblaka do buba, u ivopisnim bojama, kako to Kinezi vide, krenuo je s
namjerom da stigne ak do srca mongolske vojske. Tokom tog svog legendarnog pohoda na
sjever orijen-tisao se prema rasjeenim konjskim nozdrvama. Oslikavajui knjige u
Samarkandu, u koji je stigao nakon to je godinu dana hodao po snijegu i egi, nijednom od
konja, koliko sam uo, nije nacrtao rasjeene nozdrve. Jer, savreni konji iz snova za njega
nisu bili moni i pobjedonosni mongolski konji, s kojima se susreo u zrelim godinama, nego
rasni arapski konji njegove sretne mladosti, koje je s tugom morao ostaviti i otii. Zato me
konj neobinih nozdrva nacrtan za Tetkovu knjigu nije podsjetio na mongolske konje, a ni na
taj obiaj, koji su Mongoli donijeli u Horasan i Samarkand."
Majstor Osman objanjavao je gledajui as u knjigu, as u mene, ali inilo se da ne vidi nas,
nego stvari o kojima mata.
Osim kineskog slikarstva i obiaja rasijecanja konjskih nozdrva, ono to je s prodorom
monglolskih hordi pristiglo u zemlju Persiju, pa ak i do nas, jesu demoni iz ove knjige.
Vjerovat-no ste sluali o tome da su oni izaslanici zla koje mrane sile podzemlja alju ovamo
da otimaju stvari kojima mi ljudi posveujemo ivot i koje cijenimo, te da e nas oni odvesti u
svijet tame i smrti. U tom podzemnom svijetu sve ima duu i govori - oblaci, drvee,
predmeti, psi, knjige..."
Da", ree stari kepec. Bog mi je svjedok: u noima kad sam ovdje zakljuan uznemire se ne
samo due tih satova, kineskih ta-njira i kristalnih zdjelica, koje ionako odzvanjaju, nego i
due svih onih puaka i sablji, titova i krvavih ljemova. A onda ponu tako glasno
razgovarati da se odaja Carske riznice u mrklom mraku pretvara u jedno ogromno bojno
polje."
Ta su vjerovanje iz Horasana u Persiju, a odande i u na Istanbul, donijeli kalenderijski
dervii koje ste vidjeli na slici", nastavio je majstor Osman. Dok je sultan Selim Okrutni,
porazivi aha Ismaila, pljakao Tabriz i palatu Het Bihit, Bediuzaman Mirza, od Timurova
roda, izdao je aha Ismaila i s kalenderijskim derviima pridruio se Osmanlijama. Nakon
pobjede nad ahom Ismailom kod aldirana, sultan Selim Okrutni vraao se po snijegu i
hladnoi iz Tabriza u Istanbul, a s njim su bile i dvije ene poraenog aha, bjelopute ljepotice

iskoenih bademastih oiju. Tom prilikom donio je i sve ove knjige, preostale od bivih
gospodara Tabriza: Mongola, Ilhanida, Dalairida i Karakojunida. Njih je poraeni ah
preoteo od Uzbeka, Persijanaca, Turkmena i Timurovih potomaka, a onda ih sve sakrio u
biblioteci palate Het Bihit u Tabrizu. Razgledau te knjige sve dok me odavde ne udalje na
padiah i glavni rizniar."
U njegovom pogledu, meutim, ve je uveliko bilo one bes-ciljnosti koja se susree kod
slijepih. Lupu sa sedefnom drkom drao je u ruci iz navike, a ne da bi bolje vidio. Nastupila
je kratka tiina. Majstor Osman zatraio je od kepeca, koji je cijelu pripovijest sluao kao da
je neka tuna bajka, da opet pronae i donese onu knjigu iji je uvez detaljno opisao. im je
kepec otiao, prostoduno sam upitao majstora:
Pa ko je onda nacrtao konja u knjizi mog tetka?"
Oba konja imaju rasjeene nozdrve", rekao je. Ali taj konj nacrtan je u kineskom stilu, pa
bilo to u Samarkandu ili, kako rekoh, u Transoksaniji. A to se lijepog konja u Tetkovoj knjizi
tie, on je nacrtan na persijski nain, poput svih drugih udesnih konja heratskih majstora. To
je graciozan konj, kakav se rijetko moe sresti na ovom svijetu! To je konj iluminacije, a ne
mongolski konj."
Ali nozdrva mu je rasjeena kao u pravog mongolskog konja", proaputao sam.
Zato to je neki od starih majstora koji su stvarali u Heratu jo prije dva vijeka, u vrijeme kad
su se Mongoli povukli, a Timur i njegovi potomci uspostavili novu vlast, bio pod uticajem
mongolskih konja kojih se prisjeao, ili pak crtea nekog drugog ilu-minatora koji je crtao
konje rasjeenih nozdrva. Niko ne zna za kojeg vladara, u kojoj knjizi i na kojoj stranici je to
bilo. Ali siguran sam da su na nekom dvoru ta knjiga i taj crte bili veoma hvaljeni, ko zna,
moda su se dopadali i ahovoj miljenici u haremu, a neko vrijeme ak i legendarni! A
siguran sam i u to da su svi osrednji iluminatori, puni zavisti i mrzovolje, precrtavali tog konja
rasjeenih nozdrva i umnoavali ga. Tako je, zahvaljujui tom udesnom konju, i rasjeena
nozdrva postala model, nauen napamet i ugraviran u sjeanja iluminatora u toj radionici.
Mnogo godina kasnije, kad su ti iluminatori, nakon to su im gospodari doivjeli poraz na
bojnom polju, nali sebi nove ahove i prineve, poput tunih konkubina to prelaze u druge
hareme, i kad su promijenili grad i zemlju, ponijeli su sa sobom i elegantno rasjeene nozdrve
konja sauvanih u sjeanju. Zbog drugih stilova i majstora, veina njih vjerovatno uopte nije
ni crtala, pa je naposljetku i zaboravila tu rasjeenu nozdrvu, pohranjenu u nekom kutku
sjeanja. Ali ipak, neki majstori nisu se u novim umjetnikim radionicama zadovoljili samo
time da crtaju konje sa skladno rasjeenim nozdrvama, nego su poduavali i svoje lijepe
egrte, govorei da su ih tako crtali i stari majstori. I tako, mnogo stoljea nakon to su se
Mongoli povukli i otili iz Persi-je i arapskih zemalja, a u razorenim i opljakanim gradovima
poeo nov ivot, neki iluminatori, vjerujui da je to model, nastavili su da crtaju konje s
rasjeenim nozdrvama. A neki su, siguran sam, budui da nita nisu znali ni o mongolskim
osvajaima ni o rasjeenim konjskim nozdrvama, poeli crtati konje na isti nain kao nai
iluminatori vjerujui 'da je to uzor'.
Majstore moj i gospodine", rekao sam s divljenjem, va metod dvorske dame zaista je dao
rezultat kojem ste se nadali. Svaki iluminator ima svoj tajni potpis."
Ne svaki iluminator, nego svaka umjetnika radionica", rekao je ponosno. Zapravo, ne
svaka. U nekim nesretnim radionicama, ba kao i u nekim nesretnim porodicama, niko ne
shvata da srea proizlazi iz harmonije i da je harmonija srea. Neki ele crtati kao Kinezi,
neki kao Turkmeni, neki oponaaju majstore iz iraza, neki Mongole i nikako ne mogu
pronai zajedniki jezik, poput nesretnih suprunika koji se godinama prepiru."
Sad se na njegovom licu jasno mogao uoiti ponos, a umjesto izraza alosnog i napaenog
starca, koji sam mu ve dugo viao na licu, zauzeo je razjaren pogled drnog ovjeka koji bi
da dri sve konce u svojim rukama.

Majstore moj", rekao sam, vi ste razne iluminatore, svakakvih udi i navika, pristigle sa
svih strana svijeta, ovdje u Istanbulu, ujedinili u takvoj harmoniji da ste stvorili osmanski
stil."
Zato se divljenje koje sam maloprije osjeao prema njemu odjednom preobratilo u dvolinost
kad sam mu to rekao u lice? Mora li neko ijem se talentu i umijeu divimo gotovo sasvim
izgubiti mo i postati pomalo jadan da bismo mogli biti iskreni dok ga u lice hvalimo?
Gdje li se zadrao onaj kepec?" upitao je. To je izgovorio kao monik koji uiva u laskanju i
dodvoravanju, ali koji se nejasno sjea da ne bi trebalo da mu prijaju. Jer, eli ostaviti utisak
da bi rado promijenio temu.
Iako ste veliki majstor persijskih legendi i metoda, stvorili ste jedan poseban slikarski svijet,
dostojan osmanlijske slave i moi", proaputao sam. ,,U iluminaciju ste uveli mo osmanlijske
sablje, vedre boje njene pobjede, njeno zanimanje za stvari i orua i slobodu lagodnog ivota.
Majstore moj, za mene je najvea ast u ivotu to to s vama ovdje gledam uda legendarnih
majstora..."
Dugo sam aputao u tom stilu. Blizina naih tijela u hladnom mraku riznike odaje i haos koji
je liio na naputeno bojno polje uinili su da moj apat zazvui kao neka vrsta povjerljive
ispovijesti.
Kasnije se, kao i u nekih slijepaca koji ne mogu kontrolisati izraz lica, u oima majstora
Osmana nazreo pogled starca koji se predao uivanju. Dugo sam hvalio starog majstora,
katkad od srca, a katkad s jezom zbog duboke odbojnosti koju osjeam prema slijepcima.
Hladnim prstima drao me je za ruku, milovao mi ramena, doticao lice. inilo mi se da je
preko njegovih prstiju na mene prela njegova mo i starost. Pomislio sam na ekuru, koja me
je ekala kod kue.
Neko vrijeme stajali smo pred otvorenim stranicama. Kao da su nas moje pohvale i njegovo
samodivljenje i samosaaljenje zamorili, a mi se odmarali. Osjeali smo i nekakav stid.
Gdje li se kepec zadrao?" ponovo je upitao. Bio sam siguran da nas podmukli kepec
posmatra iz nekog budaka. Ramena sam pomakao desno i lijevo, kao da ga traim pogledom,
ali sam svoj pogled paljivo usredsredio na majstorove oi. Je li zaista bio slijep ili je pak sve
druge, pa i samog sebe elio da uvjeri u to? Kau da su se neki nevjesti i netalentovani
majstori iz iraza pod starost pretvarali da su slijepi kako bi im drugi ukazivali potovanje i
kako im ne bi prebacivali zbog njihovog neuspjeha.
Ovdje elim da umrem", rekao je.
Veliki moj majstore, gospodaru", ulizivao sam se, ,,u ovim zlim vremenima, kad se cijene
novac i oponaanje franakih umjetnika, a ne iluminacija i nai stari majstori, ja tako dobro
shvatam to to govorite da mi suze naviru na oi. Ali vaa je dunost da zatitite svoje
majstore iluminacije od njihovih neprijatelja. Recite mi, molim vas, ta ste zakljuili
metodom dvorske dame. Ko je nacrtao onog konja?"
Maslina."
Rekao je to usput, pa nisam stigao ni da se zaudim. Nakratko je zautio.
Ali siguran sam da Maslina nije ubio ni tvog tetka ni siro-tog efendi Prefinjenog", rekao je
mirno. Da je Maslina nacrtao konja zakljuujem po tome to je najprivreniji starim
majstorima, to cijelim svojim biem poznaje heratske legende i metode i to rodoslov
njegovih uitelje vue korijene ak iz Samarkanda. Znam da nee pitati zato rasjeenu
nozdrvu nikad nismo susreli kod drugih konja koje je Maslina godinama crtao. Ve sam
govorio o tome da, iako se iz generacije u generaciju prenosi crtanje nekog detalja, recimo,
ptijeg krila ili nain na koji se list dri za drvo, ipak se desi da se zbog strogosti i mrzovolje
slikarevog majstora ili zbog padiahovog ukusa i prilika u radionici - taj de-talj uopte ne
ispolji. To je, dakle, konj kakvog je Maslina u djetinjstvu nauio da crta direktno od persijskih
majstora i kojeg nikad nije zaboravio. A to to se taj konj neoekivano pojavio u knjizi
glupavog Tetka dokaz je da se Alah okrutno poigrao sa mnom. Zar nismo svi mi uzimali za

uzor stare heratske majstore? Zar nismo, kad bi se reklo 'lijepa slika', pomiljali na udesna
djela starih heratskih majstora, ba kao to je turkmenski ilumi-nator enu lijepog lica mogao
zamisliti jedino kao Kineskinju? Svi se mi divimo starim heratskim majstorima. Oslonac svih
velikih iluminatora jeste Behzadov Herat, dok iza Herata stoji mongolska konjica i Kinezi.
Zato bi onda Maslina, koji je toliko privren heratskim legendama, ubio efendi Prefinjenog,
koji je jo vie, ak slijepo, bio odan starim metodama?"
Pa ko je onda?" upitao sam. Leptir."
Roda!" odgovorio je. To mi govori srce. Jer, poznajem njegovu strast i luaku marljivost.
Sluaj ovo: siroti efendi Prefinje-ni, koji je radio iluminacije, vjerovatno je shvatio da se u
knjizi tvog tetka, koja oponaa franake metode, kriju bezbonitvo, je-res i nevjernitvo, pa
se uplaio toga. S jedne strane, bio je dovoljno ogranien da slua blebetanja onog budalastog
vaiza iz Erzu-ruma - iako blii Alahu od slikara, pozlatari su, naalost, dosadni i priglupi; s
druge strane pak, znao je da je knjiga tvog blesavog tetka padiahov tajni i veliki poduhvat, te
su se stoga njegovi strahovi i sumnje meusobno sudarili. Kome da povjeruje: padi-ahu ili
vaizu iz Erzuruma? U neko drugo vrijeme, taj moj siroti posinak, kojeg sam u duu poznavao,
doao bi k meni, svom majstoru, i povjerio mi muku koja ga je iznutra razjedala. Ali kako je
ak i on, sa svojim ptijim mozgom, shvatao da izrada pozlate za knjigu tvog tetka, franakog
imitatora, istovremeno znai izdaju mene i nae radionice, potraio je nekog drugog te se
povjerio lukavom i pohlepnom Rodi, u iji je razum i moral, ve oduevljen njegovim
umijeem, grekom povjerovao. Ve sam mnogo puta vidio kako Roda, zloupotrebljavajui to
njegovo divljenje, koristi efendi Prefinjenog. Kakva god da je svaa meu njima izbila, Roda
ga je ubio. A budui da je efendi Prefinjeni svoje stavove prethodno povjerio Erzurumevim
sljedbenicima, oni su, da bi pokazali svoju mo i osvetili se, ubili tvog tetka, zaljubljenog u
Franke, jer su ga smatrali odgovornim za smrt svog prijatelja. Ne mogu rei da me je to
posebno raalostilo. Tvoj tetak je prije mnogo godina nagovorio padiaha da od jednog
mletakog majstora po imenu Sebastijano narui svoju sliku u fra-nakom maniru, kao da je
kralj tog svijeta nevjernika; potom je tu sramotnu sliku stavio preda me kao model i primorao
me na jedan gnusan in, uperen protiv mog dostojanstva - da prema njoj izradim istovjetnu
kopiju. I ja sam je, radei u bezboni-kom maniru i strepei od naeg padiaha, beasno
prekopirao. Da nisam, moda bih i danas tugovao zbog smrti tvog tetka i upinjao se da
pronaem podlaca koji ga je ubio. Ali moj problem nije tvoj tetak nego moja radionica. Zbog
tvog tetka su moji majstori ilumiunacije, medu kojima sam svakog volio vie nego roeno
dijete i nad kojima sam drhtao dvadeset pet godina, izdali mene i cijelu nau tradiciju, te
poletno poeli da oponaaju franake majstore izgovarajui se kako to, na kraju krajeva, eli i
na padiah. Svi ti beasnici zasluuju da budu stavljeni na muke! Kad bismo mi, zajednica
slikara, u prvom redu bili podanici svog talenta i umjetnosti, a ne padiaha koji nam daje
posao, zasluili bismo raj. Sad elim sam da pregledam ovu knjigu."
Te rijei izgovorio je poput nekog umornog pae koji s tugom izrie posljednju elju prije
nego to mu odsijeku glavu zbog poraza za koji ga smatraju odgovornim. Otvorio je knjigu
koju je ispred njega stavio kepec i poeo mu prijekornim glasom izdavati naredbe kako da
pronae stranicu koju eli. Tako optuivaki nastrojen, u trenu se preobratio u prvog
iluminatora, kakvog je poznavala cijela umjetnika radionica i na kojeg se navikla.
Udaljio sam se i povukao u jedan kutak izmeu jastuka ukraenih biserima, ormara i puaka
ije su drke bile prekrivene draguljima, a cijevi zarale, te izdaleka posmatrao majstora
Osmana.
Sumnja koja me je nagrizala dok sam ga sluao sad me je cijelog obuzela: pomisao da je
majstor Osman, kako bi sprijeio izradu padiahove knjige u franakom stilu, bio taj koji je
naruio ubi-stvo sirotog efendi Prefinjenog, pa onda i mog tetka, sad mi je djelovala toliko
logino da sam na trenutak sebi prebacio zbog divljenja koje sam maloprije prema njemu
osjetio. S druge strane, htio ne htio, ipak sam osjeao duboko potovanje prema tom velikom

majstoru, koji se sad ve toliko predao crteu ispred sebe da je, neovisno od toga je li bio
slijep ili poluslijep, izgledalo kao da ga razgleda smeuranom koom svog ostarjelog lica.
Kad mi je konano doprlo do mozga da bi on zapovjednikovim muiteljima lako mogao
izruiti ne samo bilo kojeg od svojih majstora iluminacije nego i mene, s namjerom da sauva
stari stil i poredak u umjetnikoj radionici, da se rijei Tetkove knjige i ponovo postane
padiahov jedini miljenik, dugo sam razmiljao kako bih se mogao rijeiti duboke naklonosti
koja me je za njega vezivala.
Prolo je mnogo vremena, a ja sam i dalje bio zbunjen. Dugo sam nasumce razgledao
ilustrovane stranice svezaka koje sam izvadio iz sanduka samo da bih primirio avole u sebi i
skrenuo panju demonima neodlunosti.
Koliko je mnogo ljudi, mukaraca i ena, stavljalo prst u usta! U posljednja dva vijeka taj je
pokret kao izraz uenja koriten u svim radionicama od Samarkanda do Bagdada: dok junak
Kejhusrev, kojeg su neprijatelji sustigli, s bojom pomoi i zahvaljujui svom vrancu,
bezbjedno presijeca maticu rijeke Dejhun, podli splavar koji ga nije htio primiti na splav i
njegov vesla gledaju ga zaprepateno s prstom u ustima. Dok se irin kupa u jezeru iju su
srebrnu vodu patinirale godine, Husrev, koji prvi put vidi ljepotu njene koe boje mjeseine,
zadivljen, dri prst u ustima. Jo due i paljivije posmatrao sam prste u ustima lijepih
haremskih ena koje su se ukazivale na poluotvorenim dvorskim vratima, na nedostinim
prozorima na kulama tvrava i iza zavjesa. Dok Teav bjei s bojnog polja nakon poraza od
iranske vojske i gubitka krune, njegova miljenica Espinuj, ljepotica nad ljepoticama,
zaprepateno i s prstom u ustima posmatra ga s haremskog prozora njegove palate i oima
preklinje: Ne ostavljaj me neprijatelju!" Dok Jusufa odvode u zatvorsku eliju nakon
Zulejhine optube da ju je silovao, klevetnica Zulejha, stojei na prozoru, u svoja lijepa usta
gura prst vie vragolasto i pohotno nego zaueno. Dok se ljubavnici, sretni, ali melanholini
kao da su izali iz lirske pjesme, u jednom vrtu nalik rajskom preputaju jedno drugom,
njihova zlonamjerna dvorska dama posmatra ih s prstom u ustima, vie ljubomorna nego
zauena.
Iako je taj pokret, koji su svi iluminatori imali i u svojim mapama i u svojim glavama, postao
kalup, dugi je prst u usta lijepe ene svaki put ulazio s drugaijom elegancijom.
Koliko je utjehe pruilo razgledanje tih crtea? Predvee sam priao majstoru Osmanu i rekao
mu: Uvaeni moj majstore, dragi gospodine, kad se otvore vrata, napustiu riznicu s vaim
doputenjem."
Kako to!" uzviknuo je. Ta pred sobom imamo jo jednu no i jutro. Kako si se ti brzo
zasitio najljepih slika koje su ikad postojale na ovom svijetu!"
Dok je to govorio, nije dizao pogled sa stranice pred sobom, ali je bljedilo njegovih zjenica
potvrivalo da polako gubi vid.
Otkrili smo tajnu rasjeene konjske nozdrve", hrabro sam rekao.
Ah!" uzviknuo je. Da! Za ono to slijedi nakon toga pobri-nue se na padiah i glavni
rizniar. Moda e nam svima oprostiti."
Hoe li im pokazati Rodu kao ubicu? Zbog straha nisam to ak ni pitao. Jer, plaio sam se da
me nee pustiti van. I, to je jo gore, na trenutak sam povjerovao da e i mene optuiti.
Nestala je igla kojom se Behzad oslijepio", rekao je.
Vjerovatno ju je kepec uzeo i vratio na mjesto", rekoh. Kako je lijepa stranica koju
gledate!"
Lice mu se ozarilo kao u djeteta; nasmijao se. Husrev nou dolazi na konju podno irininog
dvorca i, izgarajui od ljubavi, eka da se ona pojavi", ree. ,,U stilu starih heratskih
majstora."
Gledao je u crte kao da ga vidi, a lupu ak nije ni uzeo.

Primjeuje li ljepotu listova na tim stablima, listova koji se u nonoj tami vide jedan po
jedan, kao da su, poput proljetnog cvijea i zvijezda, osvijetljeni iznutra; primjeuje li
skromno strpljenje utkano u zidnu dekoraciju, tu otmjenu odmjerenost u koritenju pozlate,
finu ravnoteu u kompoziciji crtea? Konj lijepog Husreva plemenit je i otmjen poput kakve
ene. Vrat Hu-srevove voljene irin, koja ga gleda s gornjeg prozora, malo je po-vijen, ali joj
je lice ponosito. Kao da e ti ljubavnici zauvijek ostati tu, obasjani svjetlou to prosijava iz
slikareve strasti i njeno nanesenih boja, tkiva i koe crtea. Vidi, licem su donekle okrenuti
jedno prema drugom, ali im je polovina tijela okrenuta prema nama. Jer, svjesni su da se
nalaze na slici i da ih moemo vidjeti. Zato se uopte ne trude da budu istovjetni s onim to
vidimo. tavie, nagovjetavaju da su izali iz bojeg sjeanja. Zbog toga je tamo, na toj slici,
vrijeme stalo. I koliko god da je uurbana pria koju slikari pripovijedaju, oni e, kao dobro
odgojene, stidljive i otmjene djevojke, vjeno ostati tu, ne miui ni rukama, ni krhkim
tijelima, pa ak ni oima. S njima e se sve zaustaviti u zagasitoplavoj noi: meteor na nebu i
leti u tami, meu zvijezdama, uzbueno poput ustreptalog srca ljubavnika, ali i vjeno stoji
tamo, u tom jedinstvenom trenutku, kao da je prikovan za nebo. Stari heratski majstori, koji bi
znali da im se pred oi, kao kakav zastor, sputa barunasta boja tama, dobro su znali i da e
im se, budu li oslijepjeli tako to e danima i nedjeljama nepomino gledati u neku ovakvu
sliku, dua naposljetku pretoiti u to beskrajno vrijeme sa slike."
Kad su se, u vrijeme veernjeg ezana, uz isti ritual i u prisustvu istih ljudi, vrata riznice
otvorila, majstor Osman je i dalje predano zurio u stranicu pred sobom, u pticu koja je letjela
nebom uopte se ne miui. Ali svi koji su primijetili bljedilo u njegovim zjenicama, upravo
onako kako primjeujemo neke slijepce kad se iz pogrenog ugla primiu tanjiru pred sobom,
uoili su i to da on na neki udan nain posmatra udesnu stranicu ispred sebe.
Budui da me aui odjela Carske riznice, koji su znali da e majstor Osman jo ostati unutra i
da e Dezmi-aga biti na vratima, nisu detaljno pretresli, nisu ni pronali iglu skrivenu u
mojim gaama. Kad sam iz dvorita palate izaao na istanbulske ulice, skrenuo sam u jedan
uski prolaz, izvukao iz gaa tu uasnu stvar to je oslijepila Behzada i stavio je u njedra.
Krenuo sam niz ulice gotovo trei.
Hladnoa riznikih prostorija toliko mi se uvukla u kosti da mi je izgledalo kao da se na
gradske ulice prerano spustio blag proljetni zrak. Prolazei arijom Eskihan, ispred duana
koji su se jedan po jedan ve zatvarali, bakalnica, brijanica, piljarnica, drvara i travarskih
radnji, usporio sam i paljivo razgledao bave, prekrivae, mrkve i tegle u toplim duanima
koje su obasjavale uljane svjetiljke.
Ulica mog tetka, jo nisam mogao rei ekurina ulica", a kamoli moja ulica", nakon
dvodnevnog izbivanja bila mi je jo dalja i nepoznatija. Ali radost zbog toga to se iv i zdrav
vraam svojoj ekuri i, s obzirom na to da je ubica pronaen, logina pomisao da u noas
lei u postelju svoje voljene tako me je zbliavala s cijelim svijetom da sam se, ugledavi drvo
nara i popravljen prozorski kapak, koji je bio zatvoren, jedva suzdravao da se ne proderem
kao seljek koji se dovikuje s nekim preko potoka. Jer, htio sam svojoj dragoj zapoeti priu
ovim rijeima: Saznalo se ko je prokleti ubica."
Otvorio sam dvorinu kapiju. Da li po kripi vrata, da li po bezbrinosti vrapca koji je pio
vodu iz bunarskog vedra ili moda po kui utonuloj u mrak, ne znam, ali s vujim
predosjeanjem ovjeka koji dvanaest godina ivi sam kao pustinjak - osjetio sam da u kui
nema nikoga. ovjek s bolom shvata da je ostao sasvim sam, a opet otvara sva vrata, ormare,
ak i poklopce na erpama podie. Tako sam postupio i ja. ak sam i sanduke otvorio i
pogledao unutra.
Jedino to sam u toj dugoj tiini uo bilo je ubrzano kucanje svog srca. Kad sam, kao kakav
starac koji je obavio sve to mu u ivotu valja initi, izvukao sablju koju sam krio na dnu
najudaljenijeg sanduka i opasao je, u trenutku sam osjetio spokoj. Tokom svih godina u
kojima sam radio perom, moja sablja s drkom od slonovae pruala mi je unutarnji mir i

ravnoteu (u hodu takoe). Ljudskoj nesrei knjige pruaju samo dubinu, za koju vjerujemo
da je utjeha.
Siao sam u avliju. Vrabac je odletio. Poput mornara kad naputa brod koji tone, izaao sam,
preputajui kuu tami to je padala.
Tri, govorilo mi je srce s mnogo vie samopouzdanja, idi, pronai ih! Potrao sam, ali sam
usporavao na mjestima gdje je bila guva i onda kad su za mnom pojurili opori pasa,
zadovoljni to su pronali zanimaciju u damijskim dvoritima koja sam koristio kao preice.

53.
ZOVEM SE ESTER
Ba sam za veeru kuhala orbu od soiva kad Nesim ree: Neko je na vratima."
Pazi da orba ne zagori", rekla sam tutnuvi mu u ruku kaiku, a zatim sam dvaput
promijeala orbu u loncu drei dlanom njegovu staraku aku.
Kad sam na vratima ugledala Crnog, osjetila sam prema njemu samo saaljenje. Na licu je
imao takav izraz da se ovjek plaio da pita ta se dogodilo.
Nemoj ulaziti", rekla sam. Sad u se presvui i doi."
Obukla sam svoje ruiasto i uto ruho koje nosim kad me pozovu na ramazanska slavlja,
bogatake gozbe i druga svadbena veselja i uzela svoj praznini zaveljaj.
Jeu orbu kad se vratim", rekla sam sirotom Nesimu.
Tek to smo proli jedan sokak moje male jevrejske mahale, iji su se dimnjaci, kao
sirotinjske erpe, jedva puili, rekoh Crnom:
ekurin bivi mu vratio se iz rata."
Crni je utio sve dok nismo izali iz mahale. Lice mu je bilo sivkasto, kao boja veeri koja se
sputala. Gdje su?" upitao je mnogo kasnije.
Tako sam saznala da ekura i djeca nisu kod kue. Kod svoje kue", rekla sam. Shvativi
odmah da je ta reenica ujela Crnog za srce jer je ciljala na ekurinu prijanju kuu, dodala
sam jo jednu kako bih mu dala malo nade: Vjerovatno."
Jesi li ti vidjela mua koji se vratio iz rata?" upitao je gledajui me u oi.
Niti sam vidjela njega, niti sam vidjela da je ekura napustila kuu."
Kako zna da ju je napustila?" Po izrazu tvog lica."
Ispriaj mi sve to zna", rekao je odluno.
Toliko je bio oajan da mu nikako nije bilo jasno da ta Ester nikad ne smije sve ispriati ako
bi da bude Ester koja je, okom na prozoru a uhom na ulici, uspjela da pronae mueve
mnogim sa-njalicama i da pokuca na vrata tolikih nesretnih kua.
Hasan, brat ekurinog prvog mua", rekla sam, uvukao se u vau kuu (vidjela sam da se
obradovao to sam rekla vau kuu) i rekao evketu da e se njegov otac svakog asa vratiti iz
rata, da e stii kui u vrijeme popodnevne molitve i da e se veoma rastuiti ne bude li kod
kue zatekao djecu i njihovu majku. Iako je evket majci prenio vijest, ekura je bila oprezna
i nije mogla donijeti odluku. U rano poslijepodne evket je pobjegao od kue i sklonio se kod
svog djeda i strica Hasana."
,,A otkud tebi sve to?"
Zar ti ekura nije rekla da je Hasan u posljednje dvije godine na sve naine pokuava vratiti
u nekadanji dom? Neko vrijeme Hasan joj je preko mene slao pisma."
Je li mu ona ikad odgovorila?"
Poznajem sve vrste ena u Istanbulu", rekla sam ponosno. Nema te koja bi kao ekura
toliko polagala na kuu, mua i potenje."
Ali sad sam ja njen mu."

U glasu mu se osjeala ona muka nesigurnost koja me je uvijek rastuivala. Ako se ekura
prikloni jednoj strani, na onoj drugoj nastupie propast.
Hasan mi je dao da joj odnesem papir na kojem je napisao da je evket doao kui kako bi
doekao oca, da je veoma nesretan zbog tog lanog mua, svog novog oca, s kojim je njegova
majka u nezakonitom braku te da se nee vratiti."
ta je ekura uradila?"
Cijelu no te je ekala sama sa sirotim Orhanom." ,,A Hajrija?"
Hajrija godinama vreba priliku da tvojoj lijepoj eni napakosti. Zato je i odlazila u postelju
pokojnog Tetka. Kad je Hasan vidio da je ekura provela no sama, u strahu od ubice i aveti,
po meni joj je poslao jo jedno pismo."
ta je napisao?"
Bogu hvala to ova sirota Ester ne zna ni itati ni pisati, pa tako, kad to pitaju ljutita gospoda
i napeti oevi, ona kae: 'Ja ne itam pismo, ve lice lijepe djevojke koja ga ita.'"
1 ta si proitala?"
Oaj."
Dugo nije progovorio. Vidjela sam sovu uurenu na krovu jedne grke crkvice. Vidjela sam
slinavu djeurliju iz mahale kako se smiju mojoj odjei i zaveljaju. Vidjela sam ugave pse
kako, eui se, silaze s groblja pokrivenog empresima na ulicu, radosni jer se sputa no.
Uspori", doviknula sam Crnom kasnije. Ne mogu se pentrati uz ove uzbrdice kao ti. Kud
me vodi s ovim zaveljajem u ruci?"
Prije nego to me odvede do Hasanove kue, odveu ja tebe kod velikodunih momaka
koji e od tebe kupiti poklone za tajne ljubavnike - cvjetne maramice, svilene pojeseve i
ukrasne, srebrnaste novanike."
Dobro je bilo to se Crni u tom jadnom stanju jo mogao aliti, ali ja sam u toj ali odmah
uoila ono pola zbilje.
Ako bude okupljao neku vojsku, uopte te neu voditi Ha-sanovoj kui", rekla sam.
Smrtno se plaim svae i tue."
Ako bude bila ona pametna Ester, kakva uvijek i jesi, nee biti ni svae ni tue", rekao je.
Proli smo Aksaraj i izali na put koji vodi iza, prema vrtovima Longe. U gornjem dijelu
blatnjavog puta, u mahali koja je pamtila i bolje dane, uao je u brijanicu koja je jo bila
otvorena. Vidjela sam kako razgovara s majstorom kojeg je pri svjetlosti svjetiljke brijao
jedan momak istog lica i lijepih ruku. Nedugo zatim pridruie im se brico, njegov lijepi
egrt i jo neka dvojica. U rukama su imali sablje i sjekire. Na ehzadebai, u mraku jedne
sporedne ulice, prikljuio nam se i jedan momak iz medrese za kojeg nikad ne bih pomislila
da je siledija.
Pa zar ete napasti kuu usred bijela dana?" upitala sam. Nije dan nego no", rekao je Crni
vie zadovoljno nego aljivo.
Nemoj biti tako siguran u sebe zato to si okupio rulju", rekla sam. Pazi da vas ne vide
janiari kako tumarate naokolo poput kakve naoruane vojske!"
Niko nas nee vidjeti."
Jue su ljudi erzurumskog hode najprije udarili na jednu mehanu, a potom na tekiju
Derahija na Sagirkapiju i sve prisutne istukli. Izdahnuo je, kau, neki starac koji je dobio
cjepanicom po glavi. U mrklom mraku mogu pomisliti da i vi pripadate njima."
ujem da si ila u kuu pokojnog efendi Prefinjenog - bog te blagoslovio! - i tamo vidjela
one konje nacrtane razmrljanim tuem, pa si o tome obavijestila ekuru. Izgleda da je efendi
Pre-finjeni bio blizak s ljudima tog vaiza iz Erzuruma."
Ako sam u toj kui i ieprkala neto, uinila sam to jer sam mislila da e koristiti sirotoj
ekuri", rekla sam. Zapravo, otila sam tamo da bih pokazala tkanine to su tek stigle

flamanskom laom, a ne da bih se petljala u te vae erijatske i politike stvari, kojima moja
sirota pamet ionako nije dorasla."
Ester, ti si veoma pametna ena."
Budui da jesam, da ti i ovo kaem: ljudi tog vaiza iz Erzuruma jo e se vie naljutiti i
mnogim e ljudima nanijeti bol, pazite se!"
Kad smo uli u ulicu iza arikapije, srce mi je od straha poelo ubrzano kucati. Gole i mokre
grane na stablima kestena i duda svjetlucale su na blijedoj svjetlosti polumjeseca. Vjetar koji
su razduvali dini i aveti lepetao je zavezanim krajevima mog zaveljaja i, zvidei u
ogoljelim stablima, odnosio miris nae druine mahalskim psima koji su vrebali u zasjedi.
Kad su jedan za drugima poeli lajati, pokazala sam Crnom kuu. Na trenutak smo u tiini
bacili pogled na njen mrani krov i kapke. Crni je smjestio svoje ljude oko kue, u opustjeloj
bati, s obje strane dvorine kapije i iza smokava koje su bile pozadi.
,,U tom prolazu ima jedan grozni prosjak Tatarin", rekla sam. Slijep je, ali zna bolje od
muhtara ko prolazi ulicom. Neprestano masturbira, kao oni sultanovi nepristojni majmuni.
Udijelite mu deset aki - pazite da vas ne dotakne po ruci - i sve e vam rei."
Izdaleka sam posmatrala kako je Crni Tatarinu najprije dao novac, a potom mu vrh sablje
prislonio na grkljan i prisilio ga da govori. A onda je, ne znam kako se to dogodilo, berberski
egrt, za kojeg sam mislila da motri na kuu, poeo mlatiti Tatarina drkom od sjekire.
Posmatrala sam taj prizor, mislei da e se brzo okonati, ali je Tatarin i dalje plakao.
Pritrala sam i iz ruku mu istrgla sjekiru prije nego to ga ubije.
Psovao mi je majku", govorio je egrt.
Kae da Hasan nije kod kue", rekao je Crni. Je li istina to to govori ovaj slijepac?" Pruio
mi je pismo koje je napisao na licu mjesta i rekao: Uzmi ovo i odnesi do kue. Daj Hasanu, a
ako njega ne nae, onda njegovom ocu."
Zar za ekuru nita nisi napisao?" upitala sam uzimajui pismo.
Ako bih joj poslao posebno pismo, to bi jo vie izazvalo mukarce u kui", odgovorio je
Crni. Reci joj da sam pronaao podlog ubicu njenog oca."
Je li to istina?"
Ti joj to reci!"
Prijekorno sam uutkala Tatarina, koji je i dalje plakao i kukao. Nemoj zaboraviti ta sam
uinila za tebe!" rekla sam i shvatila da sve to odugovlaim kako bih ostala tu s njima.
Zato sam se mijeala u cijelu tu stvar? Prije dvije godine na Edirnekapiju odsjekli su ui
jednoj pokuarki poput mene, i ubili je kad se djevojka koju je ona obeala udala za drugog
ovjeka. Baka mi je govorila da Turci najee ubijaju bez ikakvog razloga. enjivo sam
mislila na orbu od soiva koju je moj dragi Ne-sim u tom trenutku jeo kod kue. Iako su mi
se noge odupirale i uzmicale, krenula sam prema kui mislei kako je ekura tamo. A muila
me je i radoznalost.
Pokuarkaaa!" vikala sam. Imam svilu iz Kine za praznino ruho!"
Primijetila sam kako se pokrenula narandasta svjetlost koja se probijala kroz kapke. Vrata su
se otvorila. U kuu me je uveo Hasanov pristojni otac. Unutra je bilo toplo, kao i u svim
bogatakim kuama. ekura, koja je pri svjetlosti svjetiljke s djecom sjedila za sofrom, ustala
je kad me je ugledala.
ekura", rekla sam, doao ti je mu."
Koji?"
Crni", rekla sam. On i njegovi naoruani ljudi opkolili su kuu. Spremni su da se bore s
Hasanom."
Hasan nije kod kue", rekao je uljudni svekar.
Odlino!" rekla sam i pruila mu pismo kao ponosni izaslanik koji prenosi padiahovu
nepokolebljivu volju. Uzmi to i proitaj!"

Dok je njen uljudni svekar itao pismo, oglasila se ekura: Ester", rekla je, doi da ti
naspem orbu od soiva, ugrijae te."
Ne volim ga", rekla sam najprije. Jer, uopte mi se nije dopalo to o toj kui govori kao o
svojoj. Ali kad sam shvatila da eli ostati sa mnom nasamo, zgrabila sam kaiku i krenula za
njom.
Reci Crnom da se sve ovo dogodilo zbog evketa", proa-putala je. Prole noi ekala sam
ga sama s Orhanom, strahujui od ubice. Orhan je cijelu no drhtao. Djeca su mi se
razdvojila! Koja bi se majka od djece odvojila!? Kad se Crni nije vratio kui, donijeli su mi i
vijest da su ga padiahovi muitelji natjerali da progovori i da je i on imao udjela u smrti mog
oca."
Zar nije Crni bio s tobom kad ti je otac ubijen?"
Ester", rekla je razrogaivi svoje lijepe crne oi, molim te, pomozi mi!"
Reci mi zato si se vratila ovamo, kako bih shvatila i pomogla ti!"
Misli li da znam zato sam se vratila?" rekla je. Na trenutak se inilo da e zaplakati. Crni
je bio grub prema evketu", rekla je. ,,A kad je Hasan rekao da se vratio pravi otac djeaka,
povjerovala sam mu."
Ali u oima sam joj vidjela da lae, a ona je znala da ja to vidim.
Hasan me je obmanuo!" proaputala je, a ja sam osjetila kako eli da shvatim da voli Hasana.
Ali je li njoj bilo jasno da ee misli na Hasana zato to se udala za Crnog?
Vrata su se otvorila i ula je Hajrija, nosei u ruci hljeb tek izvaen iz penice, koji je mirisao
kao dua. Po njenom smrknutom licu vidjela sam da je nakon Tetkove smrti to jadno
stvorenje ostalo u nasljee ekuri kao belaj kojeg se nikako ne moe otarasiti.
A kad se ekura osvrnula prema djeci s tek peenim hljebom pristiglim u sobu, shvatila sam
pravu istinu: ono to ona trai, a ne moe nai, nije bio mu kojeg bi ona voljela, bilo da je u
pitanju roeni otac djece, Hasan ili Crni, nego ovjek koji bi volio tu djecu, izbezumljenu od
straha. ekura je bila spremna da dobronamjerno voli svakog dobrog mua.
To to trai, trai srcem", rekla sam bez ikakvog razmiljanja. Mora, meutim, odluiti
razumom."
Odmah u se Crnom vratiti s djecom", rekla je. Ali pod odreenim uslovima!" Malo je
odutjela. Mora se lijepo ponaati prema evketu i Orhanu. Ne smije traiti da mu
objanjavam to sam se sklonila ovamo. I povinovae se naim branim uslovima - zna on.
Sino me je ostavio samu u kui i prepustio i ubi-ci, i lopovu, i zlotvoru, i Hasanu."
Izgleda da jo nije pronaao ubicu tvog oca, ali je traio da ti kaem da jeste."
ta misli o tome da mu se vratim?"
Prije nego to sam odgovorila, bivi svekar, koji je odavno proitao pismo, ree: Recite
gospodinu Crnom da mi sin nije tu, tako da ne mogu ponijeti odgovornost toga da mu vratim
svoju snahu."
Koji tvoj sin?" upitala sam zlobno, ali blagim glasom.
Hasan", odgovorio je. Postidio se, jer je bio gospodin u dui: Moj stariji sin se, kau, vraa
iz Persije."
Gdje je Hasan?" upitala sam. Srknula sam dvije kaike orbe koju mi je ekura nasula.
Otiao je da skupi carinske slubenike, nosae i ostale ljude", odgovorio je s naivnou
dobrih a glupih ljudi koji nisu u stanju da prevale la preko usana.
Nakon onog to su sino uradili ljudi hode iz Erzuruma, noas su i janiari na ulicama."
Mi ih uopte nismo vidjeli", rekla sam idui prema vratima. Je li to tvoja posljednja?"
Pitala sam to svekra kako bih ga zaplaila, ali je ekura vrlo dobro znala da je pitanje upueno
njoj. Je li zaista bila toliko zbunjena ili je moda neto krila; je li, recimo, ekala da se vrati
Ha-san s ljudima? Obradovala sam se shvativi da mi se dopada ta njena neodlunost.
Mi neemo Crnog", odvano je rekao evket. ,,A ti, debela, nemoj vie ovamo dolaziti!"

Ali ko e onda tvojoj lijepoj majci donositi one ipkane prekrivae i maramice s cvjetiima i
pticama, koje toliko voli, i crveno platno za koulje, koje ti tako voli?" rekla sam i spustila
zaveljaj nasred sobe. Do mog ponovnog dolaska odveite ga i pogledajte, obucite ta elite,
krojte i ijte kako vam je volja."
Izlazei, osjetila sam tugu: nikad dosad nisam vidjela toliko suza u ekurinim oima. Tek to
sam se privikla na vanjsku hladnou, Crni me je zaustavio sa sabljom u rukama.
Hasan nije kod kue", rekla sam. Moda je otiao na pijacu da kupi vino kako bi proslavio
ekurin povratak, moda e se, kako kau, s ljudima odmah vratiti. U tom sluaju potui ete
se jer je lud. Pogotovo kad prihvati onu svoju crvenu sablju."
ta je rekla ekura?"
Svekar je kazao da nee dati snahu, ali ne treba da se plai njega nego nje. ena ti je
potpuno sluena; ako mene pita, vratila se jer je shvatila da, dva dana nakon to joj je otac
ubijen, u istoj kui ne bi mogla provesti drugu no u strahovima, to zbog ubice, to zbog
Hasanovih prijetnji, to zbog toga to tebe nije bilo, a nisi se uopte javio. A rekli su joj i da si
i ti imao udjela u ubistvu njenog oca... Ali da se ekurin bivi mu vratio, da ovo, da ono - o
tome nema ni govora. Izgleda da je evket povjerovao u Hasanove lai, a, ini se, i otac.
ekura namjerava da ti se vrati, ali postavlje uslove."
Gledajui Crnog pravo u oi, nabrojala sam ih jedan po jedan. Prihvatio ih je odmah i nekako
zvanino, kao da razgovara s pravim izaslanikom.
1 ja imam jedan uslov", rekla sam. Sad opet idem u kuu." Pokazala sam na kapke
svekrovih prozora iza njegovih leda: Malo kasnije udariete na njih i na vrata. Kad budem
viknula, prestaete. Ako Hasan doe, borite se bez kolebanja!"
Jednog izaslanika sve te rijei sigurno bi kotale ivota, ali se Ester, eto, zanijela. Vrata su se
otvorila im sam povikala: Poku-arkaaa!" Otila sam pravo pred svekra.
Cijela mahala i kadija u ovoj oblasti, svi znaju da je ekura odavno razvedena i da se ponovo
udala po zakonima Kurana", rekla sam. ak i da tvoj odavno mrtav sin oivi, da napusti raj,
pa i bojeg poslanika Mojsija, i vrati se ovamo, to nita ne bi znailo, jer on nije njen mu.
Oteli ste udatu enu i drite je ovdje. Crni je traio da vam prenesem da e vas on i njegovi
ljudi kazniti zbog toga prije kadije."
Pogrijeie", rekao je svekar uljudno. Ta mi nismo oteli ekuru! Ja sam, hvala bogu, djed
ovoj djeci. Hasan im je stric. Kad je ostala sama, ekura se sklonila kod nas. ta je drugo
mogla? Ako eli, moe se odmah s djecom vratiti. Ali ne zaboravi: ovo je njena kua u kojoj
ih je rodila i u srei ih podizala."
ekura", rekla sam nepromiljeno, eli li se vratiti u kuu svog oca?"
Zbog prie o srei, ekura je briznula u pla.
Ja nemam oca", odgovorila je. Ili mi se samo uinilo. Djeca su joj se privila uz skute, a
potom je posjela i obgrlila je oko grudi; isprepleteni u zagrljaju, svi su zajedno plakali. Nije
ova Ester blesava: shvatila sam veoma dobro da ekura upravlja objema stranama, ne inei
pri tom nikakav izbor, ali sam znala i da plae od srca. Jer, i sama sam se rasplakala. Malo
kasnije, vidjela sam da i zmija Hajrija plae.
to se pak tie zelenookog, uljudnog svekra, jedine osobe u kui koja nije plakala, zbog njega
je u tom trenutku otpoeo napad Crnog i njegovih ljudi: poeli su udarati o daske na
prozorima i provaljivati vrata, a svaki udarac odzvanjao je u kui kao topovska granata.
Ti si iskusan ovjek, gospodin", rekla sam svekru, ohrabrena i vlastitim suzama. Otvori
vrata i reci da ekura dolazi ne bi li oni bijesni psi vani prestali."
Da si ti na mom mjestu, bi li izbacila na ulicu i prepustila tim psima enu bez igdje ikoga
koja je kod tebe potraila utoite, a uz to ti je i snaha?"
Ona sama eli da ode", rekla sam. Ljubiastom maramicom obrisala sam nos zaepljen od
plaa.
Ako je tako, moe otvoriti vrata i izai", rekao je.

Sjela sam pokraj ekure i djece. Svaki nov udarac na vrata stvarao je uasnu buku i izazivao
jo vie suza. Djeca su poela jo jae plakati, a to je samo pospjeilo ekurine i moje suze.
Ali obje smo znale i da plaemo kako bismo dobile na vremenu, brojei krike izvana i udarce
koji su padali kao da e sruiti kuu.
Lijepa moja ekura", rekla sam, svekar ti doputa, tvoj mu Crni prihvata sve tvoje uslove,
oekuje te s ljubavlju, nema vie ta da trai u ovoj kui. Spremi se, stavi veo, uzmi svoj
zaveljaj i djecu, otvori vrata pa da konano krenemo tvojoj kui."
uvi ta sam rekla, djeca su se jo vie rasplakala, a ekura je razrogaila oi:
Plaim se Hasana", rekla je. Njegova e osveta biti strana. On je divljak. Osim toga, sama
sam dola."
Ali to ne ponitava tvoj novi brak", rekla sam. Ostala si bespomona, normalno je to si
potraila neko utoite. Mu ti je sve oprostio, prihvata te. A to se Hasana tie: kako smo s
njim dosad, tako emo i odsad." Osmijehnula sam joj se.
Ali ja ne mogu otvoriti vrata", rekla je. Onda bi ispalo da sam svojevoljno otila."
Draga ekura, ni ja ih ne mogu otvoriti", kazala sam. 1 sama zna da bi onda rekli kako sam
gurala nos u vae stvari. Ja bih jo gore prola."
U oima sam joj vidjela da se slae sa mnom.
Onda niko nee otvoriti vrata", rekla je. Pustiemo da ih razbiju, udu i odvedu nas na silu."
Shvativi odmah da je za ekuru i njenu djecu to najbolje rjeenje, uplaila sam se. Ali
mogla bi pasti krv", kazala sam. Ako se kadija ne umijea, bie krvi, a krvna osveta trajae
godinama. Niko ko eli biti astan ovjek ne moe mirno posmatra-ti kako mu razvaljuju
vrata, upadaju u kuu i odvode ensko eljade."
Kad je, umjesto da razumno odgovori, privila djecu na grudi i poela glasno plakati, jo
jednom sam s kajanjem shvatila koliko je ona lukava i proraunata. Neki glas iznutra govorio
mi je da sve to ostavim i odem, ali ni ja vie nisam mogla prii vratima, jer su udarali na njih
kao da e ih polomiti. Jer, padalo mi je na pamet da bi Crni, koji se uzdao u mene a
pribojavao se da ide do kraja, svakog asa mogao povui svoje ljude i tako osokoliti svekra.
Kad sam se privila uz ekuru, shvatila sam da se pretvara da plae, ali je od tog plaa bilo
gore njeno drhtanje, koje se nije moglo imitirati.
Prila sam vratima i iz sve snage povikala: Stanite, dosta je bilo!"
U trenutku je sve utihnulo.
Neka Orhan majci otvori vrata!" rekla sam u iznenadnom nadahnuu, umilno kao da se
obraam djetetu. eli da se vrati kui, na njega se niko nee naljutiti."
im sam to izgovorila, Orhan je iskliznuo iz majinih ma-laksalih ruku. S iskustvom nekog
ko je godinama ivio u toj kui, najprije je povukao rezu, zatim skinuo drveni zasun, a onda
otvorio mandal i odmakao se dva koraka od vrata. Kroz odkrinuta vrata, koja su se sama od
sebe otvorila, prodrla je vanjska hladnoa. Nastala je takva tiina da smo svi uli kako negdje
daleko tek tako laje neki lijeni pas. Kad je ekura poljubila Orhana, koji joj se vratio u
naruje, evket je rekao: Rei u stricu Hasa-nu", rekao je.
Kad sam vidjela da je ekura ustala, uzela veo i da sprema svoj zaveljej, laknulo mi je, i to
toliko da sam se uplaila da se ne nasmijem. Sjela sam i uzela dvije kaike orbe od soiva.
Sreom, Crni je bio dovoljno razborit da se ne priblii vratima kue. Iako smo ga zvale u
pomo kad se evket, navukavi rezu iznutra, na neko vrijeme zakljuao u sobi svog
pokojnog oca, Crni nije ni kroio u kuu niti je svoje ljude pustio unutra. A nakon to mu je
majka dopustila da uzme striev bode s drkom optoenom rubinima, i evket je pristao da
izae iz kue.
uvajte se Hasana i njegove crvene sablje", rekao je, vie izistinski zabrinut nego tonom
gubitnika i osvetnika. Poljubio je unuke pomirisavi im kosu. A onda je ekuri neto apnuo
na uho.

Kad sam primijetila kako ekura urno baca posljednji pogled na kuna vrata, zid i dimnjak,
prisjetila sam se da je tu s prvim muem provela najsretnije godine ivota. Je li primjeivala
da je sad ta kua sklonite dvojici nesretnih, usamljenih mukaraca i da zaudara na smrt?
Kako mi je slomila srce, na povratku sam se prema njoj ponaala suzdrano.
Ono to je nas tri ene, jednu robinju, jednu Jevrejku i udovicu s dvoje djece, zbliavalo na
povratku, nije bila hladnoa i nona pomrina, nego skuenost nepoznatih sokaka te strah od
Hasana. Poput karavana to nosi blago, naa je brojna povorka, koju su titili Crni i njegovi
ljudi, vijugala zaobilaznim putevima te udaljenim i zabaenim mahalama kako ne bismo
nabasali na none uvare, radoznale kabadahije iz kraja, razbojnike i Hasana. Po mrklom
mraku, u kojem se ni prst pred okom nije vidio, put smo pronalazili sudarajui se sa zidovima
i jedni s drugima. Pomiljajui da bi nas u tami mogli epati i oteti vampiri, dini i demoni iz
podzemlja, privile smo se jedna uz drugu. Iza zidova koje smo doticali pipajui pred sobom u
pomrini i iza zatvorenih kapaka, inilo se kako u hladnoj noi hropcu i kalju spavai, a
ivotinje stenju u stajama.
Iako sam ja, Ester, koja sam protabanala svim istanbulskim sokacima, s vremena na vrijeme
pomiljala da smo se u tami bez dna izgubili u beskonano krivudavim ulicama, ipak sam
uspijevala da prepoznam neke uglove kraj kojih sam danju strpljivo prolazila sa zaveljajem u
ruci: zidove u Terzibainoj ulici, otar vonj balege, gotovo nalik mirisu cimeta, koji se irio iz
staje pored vrata Nurulah-hode... Prepoznala sam i Sokolarski prolaz i esmu slijepog
hode, na trgu na koji taj prolaz vodi, te shvatila kako ne idemo prema kui ekurinog
pokojnog oca, nego u nekom drugom, meni nepoznatom smjeru.
Odmah mi je bilo jasno da Crni svoju porodicu eli da sakrije od Hasana, koji je u napadu
bijesa mogao svata uiniti, kao i od onog bezdunog ubice, i da je na nekom drugom mjestu
pronaao sklonite. Da znam gdje, rekla bih vam odmah, a Hasanu sljedeeg jutra. Ne zato to
sam zla, nego zato to sam bila sigurna da e ekura opet poeljeti da pridobije Hasanovu
panju. Ali promuurni Crni s pravom mi vie nije vjerovao. Bili smo u jednoj mranoj ulici
iza Pijace robova kad se s njenog kraja zaue krici, jauci i vapaji. ule smo neko kokanje i
ja sam sa strahom prepoznala onaj jedinstven zveket koji se oglasi kad se ukrste sjekire, sablje
i mouge, i jauke kad udarac zaboli do kosti.
Crni je svoju veliku sablju ustupio svom ovjeku od povjerenja, na silu istrgao jatagan iz
evketove ruke i tako ga rasplakao, a ekuru, Hajriju i djecu uputio dalje u pratnji berberskog
egrta i druge dvojice.
Mene nije pustio s njima; student medrese rekao je da e me preicom odvesti kui. Je li to
bila sluajnost ili namjera da od mene lukavo zataji mjesto gdje e me sakriti? Na kraju uskog
sokaka kojim smo morali proi bio je jedan duan za koji shvatih da je kafana. Borba
sabljama bila je zavrena prije nego to je i poela. Rulja koja je urlajui izlazila i ulazila isprva sam pomislila da je pljaka - unitavala je kafanu. Da bismo mi radoznalci pod
svjetlou buktinja mogli posmatrati i iz toga izvui pouku, oni su najprije paljivo iznosili
fildane, dezve, ae i klupice, a potom ih na nae oi razbijali. Malo su istukli jednog koji je
to pokuao da prekine, ali je on naposljetku dobro proao. U poet-ku sam mislila da je kafa
sva njihova briga, to su i govorili. Objanjavali su da je tetna, da unitava oi i eludac,
pomuuje um i ljude izvodi iz vjere; govorili su da je to franaki otrov, opisivali kako je
hazreti Muhamed odbio kafu koju mu je ponudio ej-tan u liku lijepe ene. Sve je to liilo na
pounu nonu zabavu i mislila sam kako u, kad stignem kui, izgrditi Nesima: Ne na-livaj
se toliko tim otrovom."
Kako je u okolini bilo mnogo samakih soba i jeftinih hanova, za kratko vrijeme okupila se
gomila radoznalaca eljnih gledanja, sastavljena od besposliara i oloa koji se ilegalno
uvukao u grad, to je ohrabrilo neprijatelje kafe. Tad sam shvatila da su to ljudi Nusret-hode,
uvenog propovjednika iz Erzuruma, da po Istanbulu razbijaju kafane i legla razvrata i vina,
kanjavaju one koji su skrenuli s hazreti Muhamedovog puta i one to uz muziku izvode

trbuni ples, tvrdei da je to derviki ritual. Psovali su neprijetelje vjere, sve koji uruju sa
ejtanom, idolopo-klonce, nevjernike i slikare. Tad sam se sjetila da je ta kafana ona na ije
zidove vjeaju crtee i u kojoj se rugaju vjeri i hodi iz Erzuruma. Iznutra je izaao kafedijin
pomonik okrvavljenog lica. Pomislila sam da e se sruiti, ali je on rukavom koulje obrisao
krv s ela i obraza, umijeao se meu nas i zajedno s nama nastavio da gleda napad. Uplaena
svjetina lagano je uzmicala. Primijetila sam da je Crni u guvi ugledao nekog i da se na
trenutak pokolebao. Po okupljanju Erzurumevih pristalica, zakljuila sam da pristiu
janjiari ili neka druga rulja. Baklje su se ugasile, a ljudi se ratrkali.
Crni me je uhvatio za ruku i predao studentu medrese.
Ii ete sporednim ulicama", rekao je. Otpratie te do kue." Momak je htio da pobjegne to
prije, te se udaljismo urnim koracima. U mislima sam bila s Crnim, ali vam Ester, ostane li
izvan toka dogaaja, ne moe ispriati ta je dalje bilo.
54. JA, ENA
Kau, medah-efendijo, da ti svakog umije oponaati, ali da ena ne moe biti! A ja tvrdim
potpuno suprotno. Tano je da mi enidba nije bila suena, jer sam putovao od grada do
grada, zabavljao se na svadbama, zabavama i u kafanama do sitnih sati i sve dok me ne bi
izdao glas priao prie oponaajui sve i svakog. Ali to uopte ne znai da ne poznajem enski
rod.
Dobro ja poznajem ene; s etiri sam se ak lino susreo, lica im vidio, razgovarao s njima.
To su:
1. Moja pokojna majka; 2. Moja draga tetka; 3. ena mog starijeg brata (u nju sam se najprije
zaljubio) koji me je tukao, a ona, im bi me vidjela, vikala: Izlazi iz sobe"; 4. ena koju sam
u jednom trenutku svojih putovanja primijetio na jednom otvorenom prozoru u Konju. Iako ni
rije nismo izmijenili, prema njoj sam uvijek osjeao poudu, a osjeam je i sad. A moda je
sad ve mrtva.
Pogled na enu otkrivenog lica, razgovor s njom, svjedoenje o njenim ljudskim stanjima - u
nama mukarcima pobuuju ulna i duboka duhovna osjeanja, a budui da je tako, najbolje
je, kako nam to i vjera zapovijeda, ene, naroito one lijepe, prije enidbe uopte i ne gledati.
Traiti prijateljstvo lijepih momaka, to ne goni da se ena trai kako bi se prinudno
zadovoljili puteni porivi, jedini je izlaz, a na kraju i to postane slatka navika. To to se ene po
franakim gradovima etaju ne samo otkrivenog lica nego ne kriju ni svoje najprivlanije
strane, sjajne kose, vratove, ruke, lijepa grla, pa ak, ako je istina ono to se pria, dijelom ni
noge, sve je to razlog zbog kojeg njihovi mukarci stidljivo, teko i bolno hodaju, s
nadignutim prednjim dijelom pan-talona, i zbog kojeg je njihovo drutvo paralizovano. I zbog
kojeg franaki nevjernici pred Osmanlijama svakog dana gube po jedno utvrenje.
Kad sam, jo u ranoj mladosti, shvatio da je najispravniji put k srei i spokoju moje due da
ivim daleko od lijepih ena, za ene sam se jo vie zainteresovao. A kako u to vrijeme, osim
majke i tetke, nijednu enu nisam vidio, moja radoznalost poprimala je tajanstvene obrise i ja
sam, kao da mi je mozak utrnuo, shva-tao da u moi da dokuim kako se one osjeaju samo
inei ono to one ine, jedui ono to one jedu, ponavljejui njihove rijei, oponaajui
njihova stanja i oblaei njihovu odjeu. Tako sam jednog petka, kad su svi, otac, majka, brat
i tetka otili u rui-njak mog djeda na obali Fahrenga, rekao da sam bolestan i ostao kod
kue.
Ta poi s nama!" rekla je pokojna majka. Na selu e vidjeti pse, drvee, konje, pa e ih
oponaati i nas nasmijavati. ta e raditi sam u kui?"
Nisam joj mogao rei da u obui njene stvari i glumiti enu, pa sam rekao: Boli me
stomak."

Ne budi mlakonja", kazao je otac. Doi, rvaemo se."

Sad u vam, svojoj brai iluminatorima i kaligrafima, ispriati ta sam sve osjetio dok sam,
kad su oni otili, komad po komad, oblaio rublje i odjeu pokojne majke i tetke; otkriu vam
ta znai biti ena, tajnu koju sam tog dana dokuio. Odmah vam mogu rei: ta god da smo
itali u knjigama i sluali od propovjednika, ovjek se, kad postane ena, uopte ne osjea kao
avo.
Ba suprotno: kad sam obukao vunene i ruama oslikane gae pokojne majke, proelo me
osjeanje slatke dobrote, osjetio sam da sam senzibilan poput nje. Kad mi je kou dotakla
svije-tlozelena svilena koulja moje tetke, i njoj je samoj bilo ao da je nosi, osjetio sam veu
ljubav prema svoj djeci, ak i prema sebi samom. elio sam da spremim jelo cijelom svijetu,
svakog da po-dojim. I tako, nakon to mi je sinulo kakav je to osjeaj imati grudi, u njedra
sam nagurao razne stvari, arape, pekire, jer sam htio da zadovoljim radoznalost i osjetim
kako je to biti ena s velikim sisama. Kad sam ugledao te ogromne izboine na sebi... U redu:
bio sam ponosan ko sam avo. Budui da sam odmah shvatio da e mukarci trati za njima i
kad im samo vide sjenu, kako e se koprcati, udeti da ih uzmu u usta, osjetio sam se veoma
mono, ali - je li mi to bila namjera? Zbunio sam se: elja mi je bila i da imam mo i da me
saaljevaju; i da me ludo voli bogat, jak i pametan mukarac, kakvog uopte nisam poznavao,
ali sam se i plaio toga. Na ruke sam natakao majine zlatne narukvice koje je, pokraj arava
s izvezenim liem, krila u vunenim, mirisom mousa proetim arapama na dnu kovega s
dje-vojakom opremom; na lice sam nanio rumenilo to ga je koristila da bi joj obrazi po
povratku iz hamama bili jo rumeniji, obukao tetkinu tamnozelenu feredu pa, skupivi kosu,
stavio veo iste boje. Kad sam se vidio u ogledalu sa sedefnim ramom, zadrhtao sam. Iako ih
nisam bio ni dotakao, oi i trepavice ve su mi postale enske. Vidjele su mi se samo oi i
obrazi, ali bio sam veoma lijepa ena, to me je inilo sretnim. Moja mukost primijetila je to
i prije mene i ukrutila se, to me je oneraspoloilo.
U ogledalu koje sam drao u ruci posmatrao sam suzu kako se kotrlja iz mog lijepog oka i u
meni se iznenada bolno rodila pjesma koju nikad nisam zaboravio. Jer, istog trenutka, s
nadahnuem koje mi je poslao sam Svevinji, a u nastojanju da zaboravim taj svoj bol, te
stihove poeo sam izgovarati melodino, njiui se kao u taktu neke pjesme.
Dok sam na istoku, na zapadu elim da budem,
kae moje neodluno srce.
Ako sam mukarac, ena bih da budem,
ape mi jedan drugi organ.
Teko li je biti ovjek, a jo tee ivjeti tako!
I sprijeda i straga, i s istokom i sa zapadom,
ja elim da uivam.
Pazite, naa erzurumska braa ne smiju me uti kako pjevam tu pjesmu srca svog! Jer, veoma
bi se naljutili. A to li se ja plaim? Moda se i ne bi ljutili, jer, pazite, ovo nije ogovaranje,
ima onaj uveni vaiz, preasni efendi aknihusret, eh... Oenjen je, naravno, ali kau da i on,
ba kao i vi, osjeajni iluminatori, vie voli djeake nego nas ene. Samo prenosim ono to su
meni ispriali. Ali taj me ne zanima, jer je veoma odbojan. Zubi su mu poispa-dali, a, kako
kau ljepotani koji su mu prilazili, iz usta mu se iri nesnosan smrad, ne zamjerite mi, kao iz
medvjeeg dupeta.
No dobro. Zatvaram gubicu i vraam se svojoj muci. Kad sam shvatila da sam veoma lijepa,
nisam vie htjela da perem rublje i sudove niti da izlazim na ulicu ko robinja. Siromatvo,
suze i nesrea, stalno razoaranje pred ogledalom i pla i tuga, sve je to za rune ene. Ja
moram nai mua koji bi me drao ko malo vode na dlanu, ali ko je od vas takav?
Tako sam kroz rupu na zidu poela posmatrati sinove paa i plemia koje je moj pokojni otac
pod svakojakim izgovorima pozivao u kuu. Htjela sam da moj poloaj lii na poloaj one

poznate lijepe ene, one koja ima mala usta i dvoje djece, u koju su zaljubljeni svi iluminatori.
Ne bi bilo loe da vam ispriam priu o sirotoj ekuri. Ali ekajte! Obeao sam da u u
srijedu uvee ovo ispriati:
LJUBAVNA PRIA KOJU ENA PRIA PO EJTANOVOM NAGOVORU
Zapravo, pria je vrlo jednostavna. Dogodila se u jednoj od siromanijih istanbulskih mahala.
Jedan od uglednih prvaka u mahali - elebi Ahmet, pisar kod Vasif-pae, bio je povuen
ovjek. Imao je enu i dvoje djece. Jednog dana, kroz otvoren prozor ugledao je crnokosu,
crnooku, srebrnoputu i vitku bosansku ljepoticu i u nju se zaljubio. ena je, meutim, bila
udata, te je elebija uopte nije zanimao. I tako, siroti elebija nikom ne povjerava svoju
patnju, vene od ljubavi, kupuje vino od jednog Grka i pije, ali na kraju ne uspijeva da sakrije
svoju ljubav od ljudi u mahali. A kako su svima u njoj drage ljubavne prie i budui da su
elebiju veoma voljeli i potovali, najprije su se prema njegovoj ljubavi odnosili s
potovanjem, pretvarajui se, uz poneku alu, da je ne primjeuju. Ali kad se elebi, nemoan
da se nosi s ljubavnim jadima, poeo svake veeri opijati pred vratima kue u kojoj su
srebrnoputa ljepotica i njen mu sretno ivjeli, svi ga Se poee plaiti. Ljubavnika koji je
svake veeri plakao skrhan bolom nisu mogli ni istui i protjerati, a ni utjeiti. A on je plakao
bez glasa, ne prigovarajui nita i ne dosaujui nikom, kao pravi elebija, to jest gospodin.
Malo-pomalo, njegova beznadena tuga zahvati cijelu mahalu i postade svaija tuga i nesrea;
uniti svako zadovoljstvo pa se, poput esme koja neprestano alosno tee, i sama pretvori u
izvor tuge. Tako mahalom najprije poe da krui pria o tugi pa o nesrei, a potom i misao o
prestanku blagostanja - i ta misao uvrijei se meu svima. Neki se iselie odatle, nekima je
krenulo loe, a nekima zanat vie nije iao od ruke jer izgubie polet. Jednog dana, mahala se
ve bila ispraznila, zaljubljeni elebija pokupi enu i djecu i odseli se u neko drugo mjesto, te
srebrnoputa ljepotica i njen mu ostadoe sami samciti. Nesrea koju su prouzrokovali ugasila
je njihovu ljubav i udaljila ih jedno od drugog. Ostali su zajedno do kraja ivota, ali vie
nikad nisu bili sretni.
Volim ovu priu, jer nam kazuje koliko su ljubav i ene opasne, ali hej, gdje mi je pamet,
zaboravih da sam morao rei neto drugo jer sam sad ena! U redu, neto poput ovog:
Ah, kako je ljubav lijepa!
Ali ko su ti stranci to upravo ulaze?

55.
ZOVU ME LEPTIR
Kad sam vidio rulju, shvatio sam da Erzurumevi ljudi ubijaju nas aljive iluminatore.
I Crni je bio u masi koja je posmatrala prepad. U ruci je drao bode, a pored njega je stajalo
nekoliko udnih ljudi, uvena pokuarka Ester i jo neke ene sa zaveljajima u rukama.
Dolo mi je bilo da pobjegnem kad sam vidio kako su posjetioci kafane nemilosrdno
premlaeni, a kafana divljaki unitena. Zatim je pristigla neka druga gomila, vjerovatno
janjiari. Erzurumevci ugasie baklje i pobjegoe.
Na mranim vratima kafane nije bilo nikog, niko nije ni gledao u tom smjeru. Uao sam. Sve
je bilo u krhotinama; hodao sam po zdrobljenim oljicama, tanjirima, aama i komadima
stakla. Jedna svjetiljka, okaena o visoki avao na zidu nije se bila ugasila u svoj toj gunguli,
ali nije osvjetljavala krhotinama prekriven pod kafane, slomljene tronoce i ostatke drvenih
klupica, nego aave mrlje na tavanici.

Stavio sam jastuke jedan na drugi, pruio se i dohvatio svjetiljku. Pri njenoj svjetlosti spazio
sam tijela na podu. Kad sam ugledao okrvavljeno lice najblieg od njih, skrenuo sam pogled u
stranu i primakao se drugom tijelu. ulo se jecanje; ugledavi moju svjetiljku, ispustio je
nekakav djeji glas i ja uzmakoh.
U kafani je bio jo neko. Najprije sam se pokolebao, no osjeao sam da bi taj doljak mogao
biti Crni. Zajedno smo se pribliili treem tijelu. Kad smo mu prinijeli svjetiljku, vidjeli smo
ono to smo obojica slutili: ubili su medaha.
Na njegovom licu, naminkanom kao da je ensko, nije bilo tragova krvi, ali su mu vilica, oko
i narumenjene usne bili smrskani, a vrat sav u modricama od davljenja. Ruke su mu bile
zabaene unazad. Nije bilo teko zakljuiti da je neko s lea drao starca odjevenog u ensku
odjeu, a da su ga drugi tukli akama po licu i potom udavili. Jesu li, prije nego to su to
uinili, rekli: Onome ko se ruga preuzvienom propovjedniku Hoda-efendi-ji - odsijecite
jezik!"
Prinesi svjetiljku ovamo!" oglasio se Crni. Svjetlost je pala na slomljene mlinove za kafu,
sita, vagu i komadie oljica za kafu, sve je to lealo oko tednjaka u lokvi prolivene kafe. U
kutku gdje je medah svake veeri kaio slike Crni je pri svjetlosti svjetiljke premetao njegov
radni pribor, njegov pojas, pekir, motku kojom je lupkao. Drei u ruci svjetiljku ija mi je
svjetlost udarala u lice, rekao je da su mu na umu samo crtei. Da, naravno, i ja sam, onako
drugarski, nacrtao dva. Jedino to smo pronali bila je persijska kapica koju je pokojnik nosio
na obrijanoj glavi.
Uronili smo u no kroz zadnja vrata, do kojih se stizalo kroz jedan veoma uzak prolaz, a da
nikog nismo sreli. Mora da su prilikom napada iluminatori i posjetioci bjeali kroz ta vrata, ali
prevrnute saksije i razbacane vree kafe svjedoile su o tome da je tu bilo prie.
Napad na kafanu, okrutno ubistvo majstora medaha i zastraujua tama noi zbliili su Crnog
i mene. Mislio sam da smo zbog toga obojica utjeli. Dvije ulice dalje, Crni mi je dao da
nosim svjetiljku koja mu je bila u ruci, zatim je isukao no i prislonio mi ga na grlo.
Idemo tvojoj kui!" rekao je. Hou da je pretraim kako bih se smirio."
Ve su je pretraili", kazao sam i zautio.
Osjetio sam prezir, ne ljutnju. Zar nije to to je Crni povjerovao u sramne glasine koje krue o
meni pokazivalo da je i on jedan obian zavidljivac? A ni bode nije drao ba samouvjereno.
Moja kua nalazila se u suprotnom smjeru od ulice na koju smo izali kroz zadnja vrata
kafane i kojom smo upravo prolazili. Zato smo, da ne bismo naletjeli na gomilu, napravili
irok luk kreui se sporednim ulicama i prolazei kroz prazne vrtove koji su sjetno mirisali
na vlano i usamljeno drvee. Buka to je dopirala iz kafane oko koje smo kruili uopte nije
prestajala. uli smo kako erzurumevci tre ulicama, a za njima janiari, noni uvari i
momci iz kraja. Kad smo bili negdje na kraju puta, Crni ree:
Dva dana majstor Osman i ja gledali smo u Carskoj riznici uda starih majstora."
Dugo sam utio. A onda sam gotovo povikao: Kad bi u nekim godinama ivota neki
iluminator i sjeo na istu klupu s Beh-zadom, ono to bi vidio priutilo bi samo radost
njegovom oku te spokoj njegovoj dui, ali mu talenat ne bi obogatilo! Jer, ne slika se okom
nego rukom, a ruka teko ui i u mojim, a kamoli u godinama majstora Osmana!"
Vikao sam da bi moja lijepa ena, za koju sam bio siguran da me eka, shvatila da nisam sam
te da se ne bi susrela s Crnim, a ne zato to sam tu jadnu, samodopadljivu budalu s bodeom u
ruci uzimao za ozbiljno.
Dok smo prolazili kroz dvorina vrata, uinilo mi se da u kuci vidim mirkavu svjetlost
svjetiljke, ali, bogu hvala, sad je sve bilo u mraku. Prinudan ulazak u kuu u pratnji ivotinje
naoruane noem, ulazak u moj raj u kojem sam sve vrijeme provodio u crtanju i u traganju
za bojim uspomenama i, kad bi mi se oi umorile, u voenju ljubavi sa svojom voljenom,
najljepom na svijetu, djelovali su mi kao grubo naruavanje moje intime. Zato sam se zakleo
da u se osvetiti Crnom.

Pri svjetlosti svjetiljke pregledao je moje papire, stranicu koju sam upravo zavravao,
sultanovo pomilovanje osuenika koji ga preklinju ne bi li se oslobodili duga, provjerio moje
boje, postolja, noeve, isjeke, etkice, sve to je bilo oko mog radnog stola, pa iznova papire,
sprave za satiniranje papira, peroreze, zavirio u kutije za olovke i papir i u krinju na podu, u
sanduke, pod jastuk i potom pod tepih. Pretraivao je moju radnu sobu, a ne moju kuu, kako
je rekao kad je isukao bode. Kao da ono to je traio nisam mogao sakriti u sobi iz koje nas
sad moja ena kri-om posmatra!
Knjiga koju je prireivao moj tetak imala je jo jedan crte", rekao je. Onaj koji ga je ubio
ukrao ga je."
Bio je drugaiji od ostalih", odmah sam dodao. Tvoj pokojni tetak i meni je dao da u
jednom kutku nacrtam drvo. Negdje u pozadini... U sredini i naprijed trebalo je da bude neko,
vjerovatno na padiah. Bio je predvien velik prostor za njega, ali je ostao nepopunjen.
Budui da su se predmeti u pozadini slike morali smanjivati, onako kako ih crtaju franaki
majstori, traio je da nacrtam stablo malih dimenzija. to je crte vie napredovao, to nam se
vie inilo da kroz otvoren prozor posmatramo svijet, a ne sliku. Tad sam shvatio da okvir i
pozlata tog crtea, uraenog u franakoj tehnici perspektive, imaju funkciju prozorskog
okvira."
Okvir i pozlatu radio je efendi Prefmjeni."
Ako to pita, ve sam ti rekao da ga nisam ubio."
ovjek nikad ne priznaje da je ubio", odgovorio je i upitao me kako sam se zatekao tamo
tokom napada na kafanu. Svjetiljku je namjestio malo podalje od mindera na kojem sam
sjedio, izmeu mojih papira i crtea na kojima sam radio, i to tako da mi ona obasjava lice.
On je pak, poput sjenke u tami, unezvjere-no tumarao po sobi.
Osim onoga to sam i vama kazao, da veoma rijetko idem u kafanu i da sam onuda sluajno
prolazio, rekoh mu da sam ja nacrtao dva od svih crtea to su okaeni na zid, ali da mi se
uopte nije svialo to to se odigrava u kafani.
Jer", rekao sam, ako iluminacija crpi snagu iz elje da omalovai i prezre loe strane ivota,
a ne iz slikarevog talenta, njegove ljubavi prema umjetnosti i elje da se susretne i spoji s
Bogom, na kraju e samog sebe omalovaiti i kazniti, bilo da je onaj kojeg omalovaava vaiz
iz Erzuruma, bilo da je sam avo. Pri tom, da se ta kafana nije okomila na Erzurumca i
njegove pristalice, moda veeras i ne bi bila napadnuta."
Ali ipak si zalazio tamo", ree podlac.
Zalazio sam jer sam se tamo i zabavljao." Je li shvatao s koliko sam iskrenosti govorio?
Ljudi, premda umom i savjeu znaju da je neto runo i pogreno, u tome i te kako mogu
uivati", dodao sam Ali me je ipak bilo sramota to uivam u tim jeftinim crteima,
imitacijama i priama o avolu, novcu i psu, isprianim na priprost nain, bez rime i metrike."
Pa zato si onda odlazio u tu kafanu nevjernika?"
Dobro", rekoh pokorivi se svom unutarnjem glasu. Katkad i u meni proradi crv sumnje:
otkako su me majstor Osman i padiah otvoreno priznali za najtalentovanijeg i najsposobnijeg
meu iluminatorima, toliko sam se poeo plaiti ljubomore drugih iluminatora da sam, kako
me ne bi udavili u ai vode, povremeno odlazio na mjesta gdje se oni okupljaju, druio se s
njima i ponaao se poput njih. Shvata li? Otkako su poeli govorkati da sam Erzurumev
pristalica, odlazim u tu bijednu kafanu nevjernika da niko u te prie ne bi povjerovao."
Majstor Osman smatra da ti mnogo toga ini kako bi se iz-vinio zbog svog talenta i
sposobnosti."
ta je jo rekao o meni?"
Da radi sitne, besmislene crtee na noktu i zrnu rie kako bi ljudi pomislili da si radi
umjetnosti digao ruke od ivota. Rekao je da ti kao iluminator neprestano pokuava da se
dopadne drugima jer se stidi talenta koji ti je Alah podario."
Majstor Osman je ravan Behzadu", rekao sam iskreno. ta jo?"

Bez ustezanja je govorio i o tvojim manama", kazao je podlac.

Nabroj ih!"
Rekao je da, uprkos svom talentu, ne crta iz ljubavi prma crtanju, nego da bi se dopao
drugima. Kad crta, najvie te raduje matanje o uivanju s kojim e drugi gledati taj crte. Te
da bi ipak trebalo da crta radi uitka u samom crtanju."
Ujelo me je za srce to to je majstor Osman svoje miljenje
meni bez ikakvog ustruavanja istresao pred ovjeka koji svoj ivot nije posvetio slikarstvu
nego stvarima primjerenim svojoj prirodi: protokoliranju, prepisci i dodvoravanju. Crni je
kazao
ovo:
Rekao je da stari veliki majstori nikad ne bi odustali od stila i postupaka koje su usvajali
cijeli ivot samo da bi se pokorili sili nekog novog aha, naravi nekog princa, ili pak ukusu
nekog novog vremena, te da su, kako ne bi bili prisiljeni na to, sami sebe osljepljivali. Vi ste,
meutim, pod izgovorom da je to elja naeg padiaha, za stranice knjige mog tetka, revnosno
i beasno oponaali franake majstore."
Veliki uitelj i prvi iluminator Osman sigurno nije mislio nita loe", rekao sam ,,A sad u
svom gostu skuhati aj od lipe."
Preao sam u susjednu sobu. Moja ljepotica, odjevena u spavaicii od kineske svile koju je
kupila od pokuarke Ester, skoila je na mene i, podrugljivo ponavljajui moje rijei ,,A sad
u svom gostu skuhati aj od lipe", zgrabila me za klip meu nogama.
S dna krinje na podu, blizu nae postelje, uzeo sam i iz korica izvukao sablju s drkom
ukraenom kameniima ahata. Otrica joj je bila tako britka da bi i svilenu maramicu, spusti
li je na nju, presjekla nadvoje. A prospe li nad njom zlatne listie, isjekla bi ih tako
ravnomjerno da bi ti komadii izgledali kao li-nijarom izmjereni.
Sakrivi sablju, vratio sam se u sobu za crtanje. Efendi Crni bio je toliko zadovoljan
propitivanjem da je i dalje kruio oko mindera s bodeom u ruci. Na minder sam spustio
jednu napola dovrenu stranicu. Pogledaj ovo", rekao sam. Radoznalo je unuo,
pokuavajui da shvati.
Priao sam mu s leda, isukao sablju, bacio se na njega i oborio ga. Bode mu je ispao iz ruke.
Zgrabio sam ga za kosu i, gurajui glavu prema podu, sablju mu odozdo prislonio na grkljan.
Svojim tekim tijelom gnjeio sam krhkog Crnog, koji je leao potrbuke, a bradom i rukom
pritiskao sam mu glavu sve dok pod grkljanom nije osjetio britku otricu. Jedna mi je aka
bila puna njegove prljave kose, a druga je prislanjala sablju na njenu kou njegovog grla. Bio
je dovoljno razuman da se ne mrdne, jer bih mu istog asa mogao pustiti krv. To to sam bio
tako blizu njegove kovrave kose, njegovog potiljka, koji je, da je kakva druga prilika,
naprosto mamio ovjeka da ga drsko pljusne, i njegovih runih uiju - jo me je vie uzrujalo.
Suzdravam se da te smjesta ne ubijem", apnuo sam mu na uho kao da mu odajem neku
tajnu. Svidjelo mi se to me slua ne putajui glasa od sebe, kao neko posluno dijete. Zna
legendu iz ahname", proaputao sam. ah Feridun pravi greku jer, dijelei zemlju na tri
dijela, loije pokrajine ostavlja dvojici starijih sinova, a najbolji dio - Iran - najmlaem Ireu.
Spreman na osvetu, Tur prevari Irea, kojem je zavidio, i prije nego to e mu prerezati
grkljan, hvata ga za kosu, ba kao ja sad tebe, i svom svojom teinom, upravo kako ja to sad
inim, nalijee na tijelo mlaeg brata. Osjea li teinu mog tijela?"
Nije odgovorio, ali sam po njegovim oima, po pogledu rtvene ovce, shvatio da slua, te me
jo jednom ispuni nadahnue:
Privren sam persijskom stilu i postupcima ne samo u slikarstvu nego i u stavljanju noa pod
grlo i pedantnom odsijecanju glave. A jednu drugu verziju te omiljene scene viao sam i na
slikama koje prikazuju smrt aha Sijavua."
Crnom, koji me je nijemo sluao, detaljno sam opisivao kako je Sijavu pripremao osvetu
svojoj brai, kako je zapalio za-mak i sav svoj imetak, oprostio se od ene, uzjahao konja i s

vojskom otiao u boj; kako je izgubio bitku i kako su ga epali za kosu i vukli po pranjavom
bojitu prekrivenom leevima; kako je, kao i on sada, oboren potrbuke i kako mu je
naposljetku bode stavljen pod grlo; kako je, leei u takvom poloaju, uo raspravu izmeu
svojih prijatelja i neprijatelja o tome treba li ga ubiti ili pomilovati; kako je poraeni ah, lica
zabijenog u prainu, sve vrijeme morao sluati taj razgovor. A onda sam upitao svoju rtvu:
Voli li tu sliku?"
Kad se Geruj, pribliivi se straga, kao i ja tebi, baca na Sijavua, prislanja mu sablju na vrat
i, hvatajui ga ovako za kosu, ree mu grkljan. Krv koja e ubrzo potom potei najprije e se
na neplodnoj zemlji pretvoriti u crn dim, a potom e na tom mjestu izniknuti cvijet."
Nakratko sam uutio, pa smo zauli erzurumevce koji su negdje u daljini vritei trali kroz
ulice. Uas i propast tamo vani jo su vie zbliili nas dvojicu, koji smo leali na podu, jedan
preko drugog.
Ali na svim tim slikama", nastavio sam upajui jo jae njegovu kosu koja mi je bila u aci,
nasluuje se da je teko s oekivanom istananou nacrtati dvojicu ija su tijela isprepletena
poput naih, a koja se istovremeno mrze. Kao da su se izdaja, ljubomora i mete ratova to su
prethodili tom tajanstvenom i velianstvenom trenutku odsijecanja glave zavukli u te slike
vie nego to je potrebno. ak su se i najvei gazvinski majstori muili dok su dvojicu
mukaraca crtali jednog na drugom; jer, sve se ispretura. Ali, pogledaj, ti i ja smo sreeniji i
ele-gantniji."
Sijee sablja", prostenjao je.
Hvala ti to si progovorio, dragi moj, ali ne sijee. Pazim, neu uiniti nita to bi pokvarilo
ljepotu nae poze. Stari veliki majstori mogli su nas dovesti do suza samo kad su crtali ljudska
tijela isprepletena u svim ljubavnim i ratnim prizorima kao da su jedno. Pogledaj, moja glava
priljubljena je uz tvoj potiljak kao da je dio tvog tijela. Osjeam miris tvoje kose i tvog vrata.
Moje se noge s obje strane pruaju du tvojih, i to tako skladno da bi neko sa strane mogao
pomisliti da smo neka graciozna etvorono-na zvijer. Osjea li na svojim leima i zadnjici
moj ravnomjeran pritisak?" Nastupila je tiina, ali sablju nisam pritisnuo jer je mogao
prokrvariti.
Ako ne progovori, ujeu te za ovo uho!" proaputao sam mu.
Kad sam mu po oima vidio da je spreman da govori, ponovo sam upitao: Osjea li na sebi
ravnomjeran pritisak mog tijela?"
Osjeam."
Je li ti lijepo?" upitao sam. Jesmo li nas dvojica lijepi? Jesmo li lijepi koliko i legendarni
junaci to na udesnim slikama starih majstora jedni druge elegantno ubijaju?"
Ne znam", odgovorio je Crni. Ne vidim nas u ogledalu."
Kad sam u mati predoio prizor u kojem bi nas moja ena, koja nas je iz susjedne sobe tajno
posmatrala, mogla vidjeti pri svjetlosti svjetiljke donesene iz kafane i sputene malo dalje od
nas, uplaio sam se da u u talasu uzbuenja zaista ugristi Crnog za uho.
Efendi Crni, ti koji si mi u intimni prostor uao s bodeom i koji si me podvrgao sasluanju,
osjea li sad svoju snagu na sebi?"
Osjeam i da si u pravu."
Sad me pitaj ta eli!"
Opisi mi kako te je milovao majstor Osman."
,,U vrijeme mog egrtovanja, kad sam bio mnogo mraviji, njeniji i ljepi nego sad, peo se na
mene kao sad ja na tebe. Milovao me je po rukama, ponekad bi mi nanosio bol, ali budui da
sam bio opinjen njegovim znanjem, talentom i snagom, to mi se svialo i ni na ta loe
nisam pomiljao, jer sam ga volio. Ljubav prema majstoru Osmanu za mene je bila put ljubavi
prema iluminaciji, bojama, papiru, peru, ljepoti crtea, prema svemu osli-kanom, pa tako i
prema svijetu i Bogu. Majstor Osman bio je za mene vie od oca."
Je li te mnogo tukao?" upitao je.

Tukao me je u pravom trenutku i s osjeanjem za pravdu, onako kako treba da tue jedan
otac, ali i jako i po kazni, onako kako mora tui majstor da bi poduio. Danas shvatam da sam
zbog straha i bola od udarca linijarom po noktima mnogo toga nauio i bolje i bre. Plaei se
u danima egrtovanja da e me uhvatiti za kosu i tresnuti mi glavu o zid, nisam u posudu
sipao previe boje i rasipao pozlatu, upamtio sam dobro zavijutak na konjskom kopitu,
skrivao greke crtaa okvira crtea, na vrijeme istio svoje kistove i nauio da svu svoju
panju i duu predam stranici. Budui da svoje umijee i majstorstvo dugujem batinama, sad
mirne due bijem svoje egrte. Znam da e ak i najnepravedniji udarac, ako egrtu ne
povrijedi ponos, naposljetku biti koristan za dijete."
Ali ipak, kad tue nekog lijepog egrta njenog pogleda i aneoske naravi, svjestan si da
mu, kad povremeno izgubi kontrolu, radi sopstvenog zadovoljstva radi one iste stvari koje
je tebi radio veliki majstor Osman, zar ne?"
Ponekad je znao da me udari mramornim peatom iza uha, i to tako jako da mi je u uhu
danima zujalo, a u glavi mi se mutilo. Katkad bi me tako oamario da bi me obraz danima
bolio tjerajui mi suze na oi. Sjeam se ja svega, ali svog majstora ipak volim."
Ne", rekao je Crni. Ljutio si se na njega. Zbog bijesa koji se skupljao u vama svetili ste mu
se tako to ste crtee za knjigu mog tetka izraivali u franakom stilu."
Ti uopte ne poznaje iluminatore. Potpuno suprotno je istina. Batine koje jedan iluminator
pretrpi u ranoj mladosti dubokom i doivotnom ljubavlju veu ga za njegovog majstora."
To to su Ire i Sijavu s lea, okrutno i izdajniki, zaklani sabljom, kako ti meni sad ini plod je bratske ljubavi. A bratsku ljubomoru u ahnami uvijek izaziva nepravedni otac..."
lacno.
Sad se va nepravedni otac, koji vas je zavadio, priprema da vas izda", rekao je drsko.
Ah, ne ini to, sijee me!" prostenjao je. Jo jednom je jauk-nuo. Da, u trenutku mi moe
prerezati grkljan i pustiti krv kao rtvenoj ovci", kazao je. Ali ako to napravi prije nego to
me saslua - zapravo, vjerujem da bi to mogao uiniti, ah, dosta s tim! - onda e godinama
odgonetati ta ti imam rei. Olabavi malo sablju!" Olabavio sam. Majstor Osman, koji je od
vaeg djetinjstva slijedio svaki va korak, svaki va dah i, obuzet sreom, pratio kako se,
zahvaljujui njegovoj panji, vaa bogomdana nadarenost rascvjetava poput behara i
preobraava u talenat - sad vam okree lea da bi zatitio svoj stil i radionicu kojoj je zajedno
s vama posvetio cijeli ivot."
Onog dana kad smo sahranili efendi Prefmjenog ispriao sam ti tri poune prie da bih ti
objasnio koliko je runa ta stvar koju nazivamo stilom."
One su govorile o umjetnikovom stilu", uzvratio je Crni oprezno. ,,A to se tie majstora
Osmana, njegova velika briga jeste kako da zatiti stil umjetnike radionice."
Dugo mi je priao kako je padiahu bilo vano da bude pronaen bijednik koji je ubio Tetka i
efendi Prefmjenog, kako mu je radi toga otvorio ak i vrata Carske riznice, te da e majstor
Osman iskoristiti tu priliku da osujeti Tetkovu knjigu i kazni one koji su se priklonili
oponaanju franakih majstora. Rekao je da je majstor Osman, to se konja rasjeene nozdrve
tie, zbog njegovog stila sumnjao na Maslinu, ali da e delatima predati Rodu jer je, kao prvi
iluminator, uvjeren u njegovu krivicu. Osjeao sam da pod pritiskom sablje govori istinu i
poelio sam da ga poljubim, jer se poput djeteta bio predao prii. Nimalo se nisam uplaio
onog to sam uo; jer, to je znailo da je Roda ispao iz igre te da u poslije - daleko bilo smrti majstora Osmana ja postati glavni iluminator.
Nije me uznemiravala pomisao da bi se sve to je ispriao moglo ostvariti, nego mogunost da
se to ne ostvari. Praznine koje sam osjeao izmeu redova znaile su da bi majstor Osman
mogao rtvovati ne samo Rodu ve i mene. Pomisao na tu nevje-rovatnu mogunost nije u
meni izazivala samo jezu nego me je, poput nekog ko je iznenada ostao bez oca, vukla ka
uasu bes-kunitva. Suzdrao sam se jer me je razmiljanje o tome uvijek iznova tjeralo da
zarijem Crnom sablju u grlo, te se ni s njim ni sa samim sobom nisam vie uputao u raspravu

o tome. Zato bi nas to to smo, nadahnuti franakim stilom, za Tetkovu knjigu izradili
nekoliko bezvrijednih knjiga - uinilo izdajnicima? Jo jednom sam pomislio kako se iza
smrti efendi Prefmjenog krije Rodina i Maslinina zavjera protiv mene te izvukoh sablju ispod
njegovog grkljana:
Hajdemo zajedno do Masline da mu ispreturamo kuu!" rekoh. Ako je posljednja slika kod
njega, znaemo barem da se vie nikog ne moramo plaiti. A ako pak nije, poveemo ga kao
pojaanje i udariemo na Rodinu kuu."
Rekao sam mu da mi vjeruje i da e nam obojici biti dovoljan njegov bode. Izvinio sam mu
se to mu nisam ponudio ak ni oljicu aja od lipe. Dok sam s poda uzimao kafansku
svjetiljku, obojica smo na trenutak znaajno pogledali minder na koji sam ga bio oborio.
Pribliio sam mu se sa svjetiljkom u ruci i rekao da e jedva vidljiva posjekotina na njegovom
grlu biti biljeg naeg prijateljstva. Malo je krvario.
Na ulicama se jo ula galama Erzurumevih pristalica i njihovih progonitelja, ali na nas niko
nije obratio panju. Brzo smo stigli do Maslinine kue. Kucali smo na dvorina vrata pa na
kuna, a onda nastrpljivo i na prizorske kapke. Nije bilo nikoga. Nakon tolike buke bili smo
sigurni da u kui niko ne spava. Crni je rekao ono to smo obojica pomislili: Da uemo!"
Tupim dijelom otrice njegovog bodea olabavio sam metal brave, zatim smo bode ugurali u
prorez izmeu vrata i dovrat-ka i, navaljujui i upajui, polomili bravu. Iznutra nas je zapahnuo godinama taloen vonj vlage, prljavtine i samoe. Pod svjetlou lampe ugledali smo
jedan neuredan krevet, preko minde-ra nehajno nabacane pojaseve, jeleke, dva turbana,
koulje; potom persijsko-turski rjenik nakibendije efendi Nimetulaha, o-hu, konac za
ivenje, bakarni tanjir pun kora od jabuke, mnogo mindera, prekriva za krevet, njegove boje,
kistove i sav slikarski pribor.
Ba sam htio da proeprkam po papirima za pisanje, paljivo isjeenim slojevima indijske
hartije i iscrtanim stranicama na maloj polici, ali se u posljednjem trenutku suzdrah. Sinulo
mi je, naime, da je Crni zainteresovaniji od mene, a i da preturanje po stvarima nekog manje
talentovanog majstora iluminacije onom nadarenijem donosi nesreu. Maslina nije bio
nadaren koliko se mislilo, imao je samo volju. Nedostatak talenta pokuavao je da nadoknadi
opinjenou starim majstorima. Stare legende, meutim, samo rasplamsavaju matu
iluminatora, a ruka je ta koja crta.
Dok je Crni pretraivao unutranjost svih sanduka i kutija, ja sam, ne dotiui nita, bacao
pogled na Maslinine ubruse iz Bruse, ealj od ebanovine, prljav pekir za hamam, boice s
ru-inom vodicom, smijenu pregau od indijske basme, zatim na dempere, na njegov teak i
prljav ogrta s izrezom, na jednu iskrivljenu bakarnu tepsiju, na prljave tepihe i zaputen
namjetaj, jeftin i neugledan s obzirom na novac koji je zaraivao. Ili je Maslina bio veoma
krt, pa je tedio novac, ili ga je negdje rasipao...
Prava kua jednog ubice", nadahnuto sam rekao kasnije. Nema ak ni molitveni ilim." Ali
nije me to zaokupljalo. Razmislio sam. To su intimne stvari osobe koja nije u stanju da bude
sretna..." rekao sam. Ali sam, oaloen, krajikom uma shvatio da i nesrea i bliskost ejtanu
pogoduju slikanju.
Iako zna ta bi ga uinilo sretnim, ovjek moe i ne biti sretan", rekao je Crni.
Stavio je preda me niz crtea koji su bili izraeni na grubom samarkandskom papiru i ojaani
straga tvrdim listovima. Vidjeli smo jednog ljupkog ejtana pristiglog ak iz Horosana, iz
samog podzemlja; vidjeli smo jedno drvo, jednu ljepoticu, psa i crte smrti koji sam ja bio
izradio. Bili su to crtei koje je ubijeni medah svake veeri kaio na zid i po kojima je
pripovijedao svoje sramotne prie. Crnom sam pokazao svoj crte smrti.
Isti crtei postoje i u knjizi mog tetka", kazao je.
I medah i vlasnik kafane sloili su se da e pametnije biti da crte koji e stajati na zidu svake
veeri nacrtamo mi, iluminato-ri. Medah bi od nas traio da na grubom papiru na brzinu neto

nacrtamo, potom bi nas malo propitao o prii i slikarskim alama, poneto bi i sam dodao, pa
od svega sastavio priu.
Zato si i za njega izradio crte smrti?"
Jer je to bio crte sam za sebe, kako je medah traio. Ali nisam ga radio pomno, kao za
Tetkovu knjigu, nego ovla i na brzinu. I ostali su tako, moda ale radi, u grubljem i
jednostavnijem obliku za pripovjedaa improvizovali crtee na kojima su pomno radili za onu
tajnu knjigu."
,,A ko je nacrtao konja?" upitao je. Njuka mu je rasjeena."
Pribliili smo svjetiljku i zadivljeno posmatrali konja. Liio je na onog izraenog za Tetkovu
knjigu, ali je bio nacrtan bre, nemarnije i radi nekog jeftinijeg zadovoljstva. Kao da je neko
ilu-minatoru dao ne samo manje novca i natjerao ga da uri nego ga i prisilio da nacrta
grubljeg i, moda ba zbog toga, mnogo ivot-nijeg konja.
Roda najbolje zna ko je nacrtao konja", rekao sam. Budui da ta samoljubiva budala ne
moe ivjeti bez slikarskih ogovaranja, svake veeri odlazi u kafanu. Siguran sam da je to
njegov crte."

56.
MENE ZOVU RODA
Leptir i Crni doli su usred noi, poredali slike po podu i traili da im kaem ko je izradio
koju. U djetinjstvu smo igrali igru iji je turban"; nalikovalo je tome. Na komadima papira
nacrtaju se turbani i kape to ih nose hoda, spahija, ena, delat, def-tedar i pisar, a zadatak
je da se povezu s imenima ispisanim na papiriima i potom naopako okrenutim.
Rekao sam da sam psa nacrtao ja. Njihovu priu svi smo ispriali muki ubijenom medahu.
Smrt nad kojom je lelujala svjetlost svjetiljke nacrtao je dragi Leptir, koji mi sad dri bode
pod grlom. Sjeao sam se i kako je Maslina sa zanosom crtao avola; priu o njemu moda je
u trenutku smislio pokojni medah. Drvo sam zapoeo ja, a listove su docrtali svi iluminatori
koji. su doli u kafanu. Mi smo i priu ispriali. A tako je bilo i s crvenim: na jedan list
kapnula je crvena tinta, a krti medah upitao je moe li od toga ispasti crte. Nakapali smo jo
crvenog na papir, a zatim su svi iluminatori u uglovima docrtali poneto crveno i ispriali
priu o onome to su nacrtali, kako bi je onda na padiah samo za nas ispripovijedao. Tog
prelijepog konja nacrtao je Maslina, svaka mu ast, a tunu enu, prisjetio sam se, Leptir. U
tom trenutku Leptir je sklonio bode i rekao Crnom da je, sad se i on sjea, nacrtao ljepoticu.
Novac na pijaci nacrtali smo svi, a dvojicu lutajuih dervia nacrtao je, naravno, Maslina, koji
i sam potie od kalenderija. Njihov derviki red oslanja se na prosjaenje i spopadanje lijepih
mladia, a njihov ejh Evhadudini Kermani napisao je prije dvjesta pedeset godina knjigu o
tome te u stiho-vima opjevao kako je boansku ljepotu vidio u onima to imaju lijepa lica.
Oprostite mi, brao iluminatori, to nam je kua ovako neuredna. Zatekli ste nas nespremne,
ne mogu vas posluiti ni katom s mirisom ambre, ni slatkom narandom, jer mi ena spava u
susjednoj sobi. Govorio sam im to da ne bih morao okrvaviti ruke ako bahato ulete u susjednu
sobu, budui da ono to su traili nisu nali medu vunenim suknima, pamunim platnima za
ukure, ljetnjim pojesevima od indijske svile i muslina, persij-skim basmama i dolamama
poslaganim u korpe i sanduke koje su predano otvarali i pretraivali do dna, pod tepisima i
minde-rima i medu stranicama uvezanih knjiga, kao ni medu ilustracijama koje sam
pripremao za raznorazne knjige.
Ali ipak priznajem da sam osjeao izvjesno zadovoljstvo ponaajui se kao da ih se silno
bojim. Umijee jednog iluminatora poiva na njegovoj sposobnosti da spozna ljepotu trenutka
i svaku stvar sa svim njenim pojedinostima ozbiljno shvati, ali i na tome da, kao da ini korak

unazad i gleda u ogledalo, odstojanje i vjetinu ale postavi kao posrednike izmeu sebe i
ovog svijeta, koji sebe shvata i suvie ozbiljno. Tako sam na njihovo pitanje odgovorio
potvrdno: da, u vrijeme prepada Erzurumevih pristalica u kafani je te veeri, kao i obino,
bila okupljena povea grupa od oko etrdeset ljudi, u kojoj su sa mnom bili i Maslina, crta
okvira Nasir, kaligraf Demal, dvojica mladih kalfi ilumina-tora i neki mladi kaligrafi s
kojima su stalno zajedno, potom udesno lijep egrt Rahmi i neki drugi lijepi uenici,
pjesnici, pijanci, narkomani i estorica-sedmorica dervia - ukupno etrdeset osoba zajedno s
onima koji su se na prevaru prikljuili tom sretnom i aljivom mnotvu. Ispriao sam kako je
nastalo komeanje kad je poeo napad i kako nikome nije palo na pamet da odva-no zatiti
kafanu i jadnog starog medaha preobuenog u enu kad je ta gomila ljubitelja opscenih pria,
koje je okupljao vlasnik kafane, poela bjeati na prednja i zadnja vrata, uspaniena
osjeanjem krivice. Jesam li zbog toga bio tuan? Da! Jer, ja, slikar Mustafa, s nadimkom
Roda, koji sam cijeli ivot posvetio iluminaciji, smatram da svake veeri treba da sjednem sa
svojom braom iluminatorima, da zbijam ale i da se podsmijavam, da reci-tujem poeziju,
izgovaram lijepe rijei i pravim aluzije - izjavio sam gledajui pravo u oi ogranienog
Leptira, koji je odavao utisak bucmastog momka s oima upalim od ljubavi. Na Leptir, ije
su oi i dalje bile lijepe poput djejih, kao egrt bio je jedan veoma senzibilan ljepotan
prekrasnog tena.
I tako sam, kad su me ponovo upitali, ispriao da je pokojni stari medah, koji je obilazio
gradove pripovijedajui razne prie, drugog dana svog angamana u kafani, stalnom
sastajalitu iluminatora, vidio kako je jedan od njih, moda omamljen kafom, ale radi, okaio
na zid jedan crte. Na to je brbljivi medah odgovorio alom i poeo da pria kao da je on taj
pas prikazan na slici, a kako se to svima dopalo, posao je nastavljen pomou crtea koje su
mu svake veeri radili majstori iluminacije i ala koje su mu aputali na uho. Peckanja na
raun propovjednika iz Erzuruma podsticao je i vlasnik kafane iz Jedrena da bi razgalio
iluminatore koji su se plaili hodinog gnjeva i privukao vie muterija.
Rekli su da su crtee koji su bili pred nama, a koje je medah svake veeri kaio na zid iza
svojih leda, pronali kad su upali u praznu kuu naeg brata Masline, te su od mene traili
objanjenje. Rekao sam da objanjenje nije potrebno, da je vlasnik kafane, kao i Maslina,
kalenderijski dervi, prosjak, lopov i podli tu-inac. Otkrio sam im da je naivni efendi
Prefinjeni, prestravljen rijeima Hoda-efendije iz Erzuruma, naroito propovijedima koje je
ovaj, namrgoen, drao petkom, sve to prijavio Erzurum-evim pristalicama. Ili su, to je jo
vjerovatnije, vlasnik kafane i Maslina, koji pripada istom dervikom redu, okrutno ubili sirotog pozlatara kad ih je ovaj opomenuo da to ne rade. A erzurum-evci, bijesni zbog toga, ubili
su efendi Tetka, jer su ga vjerovat-no smatrali odgovornim za sve to se dogaalo, a danas su,
opet iz osvete, izvrili prepad na kafanu.
Koliko su panje tim mojim odgovorima poklanjali debelju-kasti Leptir, koji je pretresao
moje stvari uivajui u tome da podigne svaki poklopac i prevrne svaki kamen, i ozbiljni
Crni, koji je izgledao kao avet? Na Leptirovom djejem licu primijetio sam zavist kad je u
izrezbarenom sanduku od orahovog drveta naiao na moje izme, oklop i ratnu opremu te sam
ponosno ponovio ono to su svi dobro znali: da sam ja prvi muslimanski ilumina-tor koji je s
vojskom otiao u rat i na bojnim poljima paljivo posmatrao topovsku paljbu, kule
neprijateljskih tvrava, boje uniformi kaurskih vojnika, leeve razbacane du rijeke i ruenje
tvrava, razvrstavanje konjanika u oklopima i kretanje u napad, i koji je potom u hronikama
podviga oslikao sve to je vidio.
Kad je Leptir traio da pokaem kako se navlai oklop, bez ikakvog ustezanja svukao sam
mintan postavljen crnim zejim krznom, koulju, akire i gae. Uivajui u tome to me
posma-traju pri svjetlosti tednjaka, navukao sam duge i iste gae koje nosim ispod oklopa,
debelu koulju od crvene ohe koja se po hladnom vremenu nosi ispod, vunene arape, izme
od ute koe i preko njih kamane. Izvadio sam oklop iz navlake i s uitkom ga stavio na

grudi, okrenuo leda Leptiru i takorei mu naredio da mi vrsto vee vrpce oklopa i privrsti
titnike za ramena. Dok sam stavljao titnike za ruke, navlaio rukavice, opasavao pojas za
sablju od kamilje dlake i na kraju stavljao ljem protkan zlat-nim i srebrnim nitima, koji sam
nosio samo u sveanim prilikama, s ponosom sam govorio kako se poslije mene prizori iz rata
vie nee crtati na isti nain.
Nemogue je", rekao sam, crtati konjanike dviju sukobljenih vojski tako da se isti kalup
dvaput okrene, jednom s lica, drugi put s nalija. Odsad e se u umjetnikim radionicama
osman-lijske dinastije ratne scene crtati onako kako sam ih ja vidio i crtao: kao isprepletenost
vojski, konja, oklopa i krvavih leeva!"
Iluminator ne crta ono to on vidi, nego ono to vidi Alah", rekao je Leptir ljubomorno.
Da", rekoh, ali Alah ionako vidi ono to mi vidimo." Naravno da vidi i ono to mi vidimo,
ali to to vidi ne vidi onako kako mi vidimo", rekao je Leptir kao da me prekorijeva. Bitku
koju mi zbunjeno vidimo kao potpun nered, onaj koji nam je uvijek blizu vidi kao dvije
meusobno suprotstavljene vojske u savrenom poretku."
Naravno da sam imao odgovor na to. Htio sam rei: vjerujmo u Alaha i slikajmo samo ono to
nam on pokazuje, ali sam preutio. No nisam zautio zato to bi me Leptir mogao optuiti za
oponaanje Franaka, niti zbog tog to me je, pod izgovorom da iskuava moj oklop, tupom
stranom bodea nemilosrdno udarao po ljemu i leima. Smatrao sam da emo se iz
Maslinine smicalice izvui samo ako se suzdrim i pridobijem tu ljepoo-ku budalu i Crnog.
Kad su shvatili da ovdje nee nai ono to trae, rekli su mi
emu je rije. Postojao je jedan crte koji je podli ubica ukrao. Kazao sam im da mi je kua
ve ispreturana zbog toga te da e ga pametni ubica ba zato sakriti na neko nedostupno
mjesto (imao sam na umu Maslinu), ali koliko li su oni na to obratili panju? Crni mi je
detaljno ispriao sve o konju s rasjeenim nozdrvama
rekao da su tri dana koja je na padiah dao majstoru Osmanu gotovo istekla. Kad sam
navaljivao da mi kae na ta ukazuju konji rasjeenih nozdrva, Crni je, gledajui me pravo u
oi, rekao da te konje majstor Osman kao dokaz povezuje s Maslinom,'ali da, znajui kakve
su mi tenje, najvie sumnja na mene.
Na prvi pogled inilo se da su ovamo doli kako bi se uvjerili u to da sam ja ubica, ali to, ako
se ja pitam, nije pravi razlog njihovog dolaska. Na moja vrata pokucali su i zbog usamljenosti
i bezizlazne situacije u kojoj su se nali. Kad sam ih otvorio, bode usmjeren prema meni
podrhtavao je u Leptirovoj ruci. Em to su se uplaili da bi ih ubica, iji identitet nikako nisu
mogli utvrditi, s osmijehom starog prijatelja mogao satjerati u neki oak i zaklati ih, em to
im je san rastjerivala pomisao da bi ih majstor Osman, po dogovoru s naim padiahom i
glavnim rizniarom, mogao izruiti muiteljima; pri tom, obeshrabrila ih je i gomila
Erzurumevih pristalica na ulicama. U toj panici traili su moje prijateljstvo. Ali majstor
Osman rekao im je potpuno suprotno. Sad im suptilno moram dokazati da je istina upravo
suprotno od onog to im je on rekao, to oni i prieljkuju.
Rei da se stari majstor vara, da je posenilio, znailo bi okrenuti Leptira protiv sebe. jer, kao
da sam u zamagljenim oima lijepog iluminatora leptirastih trepavica, koji je noem udarao
moj oklop, i dalje vidio blijedi plamen ljubavi prema velikom majstoru iji je miljenik bio. U
vrijeme moje mladosti, bliskost te dvojice, majstora i egrta, bila je povod za ljubomorna
podbadanja ostalih iluminatora, ali se oni nisu obazirali na to, nego bi se pred svima dugo
gledali u oi, naoigled svih se mazili, a zatim bi majstor Osman nemilosrdno objavljivao da
je Leptir taj ije je pero najivahnije, a kist najjai. Ta konstatacija, obino tana, davala bi
povoda ljubomornim iluminatorima za beskrajne igre rijei u kojima su pera, kistovi,
mastionice i pernice koritene kao nepristojne, avolje aluzije i vulgarne metafore. Zbog toga
ja danas nisam jedini koji sluti kako bi majstor Osman elio da ga Leptir zamjeni na elu
umjetnike radionice. Ve mi je dugo bilo jasno da veliki majstor zapravo to ima na umu dok
drugima pria o mojoj svadljivosti, odbojnosti i tvrdoglavosti. S pravom je mislio da sam ja

mnogo vie nego Maslina i Leptir sklon franakom stilu i da novim padiahovim eljama
neu okrenuti leda pravdajui se kako stari majstori uopte nisu tako crtali".
Znam da bih u tome mogao uspostaviti vrstu saradnju s Crnim: jer bie da na novopeeni i
revnosni mladoenja silno eli da zavri knjigu svog pokojnog tetka, ne samo da bi osvojio
srce lijepe ekure i pokazao da joj moe zamijeniti oca nego i da bi odluno i brzo stekao
padiahovu naklonost.
I tako sam preao na stvar s neoekivanog mjesta: naeo sam temu rekavi da je Tetkova
knjiga jedno nevieno i sretno udo. Kad to udo bude zavreno onako kako na padiah
zapovijeda i kako je pokojni efendi Tetak elio, cijeli svijet e se zapanjiti pred moi i
bogatstvom osmanskog sultana i talentom, gracioznou i sposobnostima iluminatora. Svi bi
se uplaili nas, nae snage i nepokolebljive estine, a vidjeli bi i kako se smijemo i plaemo,
kako smo poneto preuzeli od postupaka franakih majstora, kako su ive nae boje i kako
smo u stanju da vidimo i najsitniji detalj, te bi sa strahom osjetili ono to su najpametniji
sultani rijetko mogli shvatiti - da mi postojimo negdje u svijetu crtea koje smo izradili, ali
istovremeno i negdje veoma daleko, meu starim majstorima.
Leptir je najprije lupkao po mom oklopu kao djeak koji eli da ispita je li zaista pravi, zatim
je poeo udarati kao drugar koji bi da mu ispita vrstinu, a na kraju je, s tim izgovorima,
mlatio po njemu poput kakvog nepopravljivog zavidljivca koji bi rado probio taj oklop i
povrijedio me. Zapravo, sigurno je s bolom shvatao da sam talentovaniji od njega, da je,
tavie, slutio da je to i majstor Osman znao. A kako je Leptir, zahvaljujui svom
bogomdanom talentu, jedinstven majstor, njegova me je ljubomora inila jo ponosnijim.
Budui da sam ja postao majstor zahvaljujui snazi svog pera, a ne drei se majstorovog, kao
on, osjetio sam da bih ga mogao natjerati da me prihvati kao svog uitelja.
Povisio sam glas i rekao kako, naalost, ima ljudi koji ele da onemogue izradu te udesne
knjige naeg padiaha i pokojnog tetka. Majstor Osman bio nam je svima otac i uitelj; sve
smo od njega nauili! Tragajui u riznici naeg padiaha, shvatio je da je Maslina podli ubica,
ali to je iz nekog nepoznatog razloga pokuao da sakrije. Rekao sam im kako sam siguran da
se Maslina, kojeg nema kod kue, krije u naputenoj kalenderijskoj tekiji u blizini
Fenerkapija. Podsjetio sam ih na to da je u vrijeme padi-ahovog djeda ta tekija zatvorena, ali
ne zato to je bila leglo sramote i nemorala, nego zbog beskrajnih ratova s Persijancima te da
se Maslina svojevremeno hvalio time da uva" zatvorenu tekiju. Ako nemaju povjerenja u
mene i misle da se iza svega to kaem krije neka podvala, imaju bode i mogu mi presuditi
na licu mjesta.
Leptir mi je bodeom zadao jo dva udarca, i to takva da bi ih malo koji oklop mogao izdrati.
Okrenuo se Crnom, koji je rekao da sam u pravu, i djetinjasto zaurlao na njega. Priao sam
mu s lea, rukom koja mi je bila u oklopu obgrlio ga oko vrata i privukao k sebi. Zapravo,
nismo se istinski ni borili ni igrali. Opisao sam mu jednu takvu scenu iz ahname:
Treeg dana nakon to su se sukobile vojske Irana i Turana, u podnoju planine Hamaran, u
oklopima i pod punom ratnom opremom, Turanci su, ne bi li doznali ko je tajanstveni iranski
vitez koji je svakog dana ubijao po jednog velikog turanskog junaka, na bojno polje poslali
ustrog engila", poeo sam priu. im je engil tajanstvenog ratnika izazvao na megdan,
ovaj je to prihvatio. Dok su vojnici dviju vojski bljeskali na popodnevnom suncu, a
posmatrai od uzbuenja gubili dah, oklopljeni konji dvojice ratnika tako su se estoko
sudarili da su im iskre koje su poletjele iz oklopa oprljile dlaku. Borba je dugo trajala.
Turanac je odapinjao strijele, a Iranac sjajno koristio ma i konja. Naposljetku je tajanstveni
Iranac sruio Turanca engila tako to mu je konja zgrabio za rep. Turanac je pokuao da
pobjegne, ali ga je Iranac stigao, u oklopu se bacio na njega i epao ga za vrat. Prihvatajui
poraz, Turanac engil, koji je htio da sazna ko je tajanstveni vitez, bespomono je upitao ono
to je danima kopkalo i druge: 'Ko si ti?' Tajanstveni vitez ree: 'Za tebe je moje ime smrt.' Ko
je to bio?"

Bio je to legendarni Rustem!" odgovorio je Leptir, veseo poput djeteta.

Poljubio sam ga u vrat. Svi smo mi izdali majstora Osma-na", rekao sam. Sada, prije nego
to nas kazni, moramo pronai Maslinu, izbaciti otrov iz sebe i dogovoriti se kako bismo se
snano oduprli iskonskim neprijateljima iluminacije i onima to bi nas za tili as izruili
muiteljima. A moda emo, kad odemo tamo, u Maslininu naputenu tekiju, mi shvatiti da
niko od nas nije bezduni ubica."
Siroti Leptir nije ni pisnuo. Poput svih iluminatora koji, koliko god bili daroviti, samouvjereni
i s jakom zaleinom, koliko god bili zavidni i meusobno ljubomorni, trae jedni druge, on se
zapravo uasno plaio da ne ode u pakao ili pak ne ostane sasvim sam na ovom svijetu.
Dok smo ili prema Fenerkapiju, nad nama je bila neka udna ukastozelena svjetlost, ali to
nije bila mjeseina. Pri takvoj svjetlosti, i poznati prizor nonog Istanbula s empresima,
kupolama, kamenim zidovima, drvenim kuama i zgaritima bio je pokrenut osjeanjem koje
u ovjeku izaziva pogled na kakvu neprijateljsku tvravu. Penjui se uz brdo, negdje daleko,
iza Baja-zitove damije, vidjeli smo poar.
Kad smo u mrklom mraku naili na volovska kola dopola napunjena vreama brana, koja su
se, kao i mi, kretala gradskim bedemima, platili smo dvije ake i popeli se. Crni je uza se
imao slike, pa je paljivo sjeo. Dok sam ja zavaljen posmatrao niske oblake koje je poar
obasjavao, na oklop mi je pala prva kap kie.
Tragajui za naputenom tekijom, razjarili smo sve pse u mahali koja je u po noi izgledala
kao da je potpuno naputena. Iako smo vidjeli plamen svjetiljki koje su se zbog nas upalile u
nekoliko kamenih kua, otvorila su se tek etvrta vrata na koja smo pokucali. Jedan stariji
ovjek s kapom na glavi, koji nas je pri svjetlosti svjetiljke posmatrao kao da vidi sablasti, ne
promolivi nos na kiu koja je u meuvremenu poela pljutati, objasnio nam je kako da
stignemo do naputene tekije, ali je s uitkom dodao da e nam zli dini, demoni i aveti
zagorati ivot.
U tekijskom vrtu doekao nas je miris trulog lia i spokoj ponositih empresa koji uopte
nisu marili za kiu. Kad sam provirio, najprije kroz rupu drvenog tekijskog zida, a zatim kroz
kapak na malom svjetlarniku, vidio sam zastraujuu sjenku nekoga ko je klanjao pri
svjetlosti uljanice, ili se zbog nas pretvarao da klanja.

57.
ZOVU ME MASLINA
Je li bilo ispravnije prekinuti namaz, odmah ustati i otvoriti im vrata ili ih pustiti da ekaju
dok ne zavrim molitvu? Kad sam primijetio da zure u mene, molitvu sam obavio do kraja, ali
se na nju vie nisam mogao usredsrediti. im sam otvorio vrata i pred sobom ugledao svoje
Leptira, Rodu i Crnog, uzviknuo sam od radosti. Uzbueno sam zagrlio Leptira.
ta nas to snae?!" zajecao sam glave prislonjene na njegovo rame. ta hoe od nas? Zato
nas ubijaju?"
Zbog odvajanja od stada bili su obuzeti onom usplahireno-u kakvu sam tokom svog
slikarskog ivota povremeno viao kod svih majstora iluminacije. ak se ni u tekiji nisu
odvajali jedan od drugog.
Ne bojte se!" rekao sam. Ovdje se danima moemo skrivati."
Bojimo se zato to je moda meu nama onaj koga treba da se bojimo", rekao je Crni.
1 ja se uplaim kad god pomislim na to", rekoh. Jer, i do mene su doprle takve glasine.
Traevi su od zapovjednikovih ljudi stigli do esnafa iluminatora, govorkalo se da je osoba
koja je ubila Tetka i efendi Prefmjenog meu nama koji smo gubili vid radei na knjizi od ije

tajanstvenosti vie nije ostalo nita." Crni je pitao koliko sam crtea izradio za Tetkovu
knjigu.
Prvi je bio ejtan. Nacrtao sam mu jednog ejtana iz podzemnog svijeta, kakvog su esto
crtali stari majstori u umjetnikim radionicama vladara Bijelog ovna. Medah je bio iz istog
reda kao ja, zato sam mu nacrtao i dva dervia. Predloio sam tvom tetku da ih stavi u knjigu.
Ubijedio sam ga da taj prijedlog prihvati dokazavi mu kako i za te dervie ima mjesta na
osmanskim teritorijama."
Je li to sve?" upitao je Crni.
Kad sam rekao da jeste, Crni je, epurei se kao da je u kradi uhvatio kakvog egrta, otiao do
vrata, otvorio ih, izvana donio hrpu papira i stavio je pred nas trojicu iluminatora kao maka
koja svojim maiima donosi ranjenu pticu. Prepoznao sam ih jo dok su mu bili pod rukom:
bili su to crtei koje sam zgrabio noas, tokom iznenadnog napada, i odnio ih iz kafane.
Nisam ih ni pitao kako su uli u kuu i uzeli ih. Uprkos svemu, Leptir, Roda i ja smireno smo
pokazali crtee koje smo izradili za pokojnog medaha. Tako je na kraju preostao jedan lijep
konj povi-jenog vrata. Vjerujte mi, nisam imao pojma da je nacrtan nekakav konj.
Jesi li ti nacrtao onog konja?" upitao je Crni poput nekog uitelja sa tapom u ruci.
Nisam", odgovorio sam. A onog u knjizi mog tetka?" Ni tog konja nisam nacrtao ja."
Po stilu bi se reklo da jesi", rekao je. tavie, to je zakljuio majstor Osman."
Ja uopte nemam stil", rekoh. Ne kaem to da bih se pohvalio kako odolijevam vjetrovima
koji u dananje vrijeme duva-ju, niti da bih dokazao svoju nevinost. Jer, smatram da je gore
imati nekakav stil nego biti ubica."
Po neemu se ipak razlikuje od starih majstora i od svih drugih", kazao je Crni.
Nasmijeio sam im se. Poeo je govoriti o stvarima koje vi, siguran sam, znate. Paljivo sam
sluao o tome kako na padiah i glavni rizniar trae nain da zaustave zloine, kako je
majstoru Osmanu dao rok od tri dana, o metodi dvorske dame, konjskim nozdrvama i o
najveem udu - ulasku u Carsku riznicu, gdje su vidjeli one nedodirljive knjige. Svi mi u
ivotu imamo trenutke kad smo svjesni da upravo proivljavamo neto to dugo neemo
zaboraviti. Vani je padala neka tuna kia; Leptir je, kao da ga ona rastuuje, potiteno drao
bode u ruci; Roda, iji je oklop na leima bio sav bijel od brana, sa svjetiljkom u ruci
odvano je zalazio u unutranjost tekije. Ti majstori iluminacije, ije su sjenke po zidovima
tekije tumarale poput utvara, bili su moja braa. Toliko sam ih volio! Osjeao sam sreu zato
to sam iluminator.
Zna li ti kakva je srea sjediti rame uz rame s majstorom Osmanom i danima razgledati
uda starih majstora?" upitao sam Crnog. Je li te poljubio? Je li milovao tvoje lijepo lice?
Jesi li se divio njegovom talentu i znanju?"
Majstor Osman mi je, dok smo se divili udima starih majstora, kazao da ti ima svoj stil",
uzvratio je Crni. Nauio me je da stil nije neto to bira sam iluminator, nego da umjetnikova
prolost i potisnute uspomene odreuju taj skriveni nedostatak. Ukazao mi je i na to da e te
skrivene greke, slabosti i nedostaci, kojih smo se nekad silno stidjeli i skrivali ih kako nas ne
bi udaljili od starih majstora, konano s velikim pohvalama izai na vidjelo kao lina
karakteristika, kao stil, jer su se postupci franakih majstora proirili po cijelom svijetu.
Nakon toga e, zbog budala koje se hvale svojim manama, svijet postati areniji, ali gluplji i
nekako nesavreniji."
To to je Crni nadmeno vjerovao u sve to govori pokazivalo je da je i on jedna od tih novih
budala.
Je li ti majstor Osman uspio objasniti zato sam godinama za knjige naeg padiaha crtao
konjske nozdrve na uobiajen nain?" upitao sam.
Budui da vam je jo od vaeg djetinjstva poklanjao ljubav i da vas je kanjavao batinama,
bio vam je i ljubavnik i otac, te zato ni on sam ne shvata da je uinio da svi liite na njega i
jedni na druge. On nije elio da vi imate svoj stil, nego da se umjetnika radionica prepoznaje

po stilu. A vi ste, zbog divljenja koje ste prema njemu osjeali, zaboravljali svoje potisnute
nedostatke, sve razlike i stvari koje odstupaju od uzora. Kad god si crtao za knjige koje oi
majstora Osmana nee vidjeti, crtao si konja koji je u tebi dugo leao."
Moja pokojna majka bila je umnija od mog pokojnog oca", rekao sam. Jedne veeri, kad
sam u kui plaui izjavio kako se vie neu vraati u umjetniku radionicu zbog batina koje
sam dobijao ne samo od majstora Osmana nego i od drugih okrutnih i nervoznih majstora, kao
i zbog udaraca linijarom koje su nam dijelile starjeine da bi nas zastraile, rekla mi je da na
svijetu postoje dvije vrste ljudi. Prvi su oni koji posustanu pod teretom batina iz djetinjstva.
Takvi ostanu uvijek pokorni, govorila mi je pokojna majka. Jer, batine bi, to se i htjelo, ubile
avola u njima. Drugi su sretnici u kojima avo nije ubijen nego samo zastraen i ukroen. Ne
zaboravljaju te rune uspomene iz djetinj-stva, ali, nikom to ne govori, opominjala me je
majka, budui da su nauili da ive sa ejtanom, takvi bolje nego drugi znaju biti lukavi, znaju
ono to se ne zna, sposobni su da steknu prijatelja, prepoznaju neprijatelja, na vrijeme osjete
zavjere koje im se kuju i da, ovo ja dodajem, crtaju bolje nego drugi. Kad bi majstor Osman
smatrao da grane nekog stabla nisu skladno nacrtane, znao bi me tako oamariti da bi mi se
pred oima zatalasala cijela uma, a niz obraze potekle gorke suze. Najprije bi me izudarao
akama po glavi viui kako ne uoavam greku na kraju stranice, a nakon toga bi s ljubavlju
uzeo ogledalo, poloio ga na stranicu kako bih se oslobodio navike povrnog gledanja i,
prislonivi svoj obraz uz moj, jednu po jednu, pokazao bi mi sve greke koje bi se u
izvrnutom odrazu ogledala pojavile. inio je to s takvom ljubavlju da nikad nisam zaboravio
ni tu ljubav ni greke koje sam napravio.
A nakon proplakane noi u krevetu zbog povrijeenog ponosa, budui da me je pred svima
grdio i tukao linijarom po ruci, izjutra bi mi s takvim zanosom ljubio ruke da sam strasno
vjerovao kako u jednog dana postati slavan iluminator. Tog konja nisam nacrtao ja."
Mi emo (imao je u vidu Rodu) potraiti u tekiji posljednji crte koji je ukrao prokleti ubica
mog tetka. Jesi li ti vidio taj crte?"
To ne bi prihvatio na padiah, a ni mi iluminatori odani starim majstorima. Niti bi to mogao
prihvatiti musliman privren svojoj vjeri", rekao sam i zautio.
Te su im rijei jo vie otvorile apetit. Roda i on poeli su pretraivati tekiju, okreui je
naglavake. Dva-tri puta prilazio sam im samo da bih im olakao posao. Pokazao sam im rupu
na podu u jednoj od dervikih elija iji je strop prokinjavao, da ne bi upali u nju i da bi je,
ako ele, pretraili. Predao sam im ogroman klju male sobe u kojoj je boravio ejh tog reda
prije nego to su se, prije trideset godina, sljedbenici prikljuili bektaijama i rasturili ih. Kad
su vidjeli da u sobi u koju su poletno uli nema jednog zida i da kia pada pravo unutra, nisu
je ak ni pretraili.
Bilo mi je drago to se Leptir drao dalje od njih, ali sam osjeao da bi im se pridruio im bi
se pronaao neki dokaz protiv mene. Roda se ve prilino zbliio s Crnim, koji je, plaei se
da bi nas majstor Osman mogao predati muiteljima, govorio da jedan drugoga moramo
podravati protiv njega i zajedno se suprotstaviti muiteljima. Shvatio sam da ono to je
usmjeravalo Crnog nije bila samo namjera da pronae Tetkovog ubicu i na taj nain za lijepu
ekuru obezbjedi istinski svadbeni dar, nego i elja da osmanske iluminatore usmjeri na put
franakih umjetnika i tako novim novcem naeg padiaha, oponaajui franake majstore (to
je bilo vie smijeno nego bogohulno) Tetkovu knjigu privede kraju. Shvatio sam, naravno, da
i Roda, koji je matao o tome da postane prvi iluminator (jer su svi pretpostavljali da e
majstor Osman predloiti Leptira), i koji je bio spreman da uini sve za svoju budunost, eli
da se rastosilja nas, pa ak i majstora Osmana.
Na trenutak sam se zbunio. Oslukujui kiu, dugo sam razmiljao. Zatim sam, duboko
inspirisan, odluio da se pribliim Rodi i Crnom poput nekog ko pokuava da se probije kroz
guvu kako bi predao svoju molbu vladaru i velikom veziru koji prolaze na konjima. Proveo
sam ih kroz jedan mraan hodnik i iroka vrata i odveo ih na strano mjesto koje je

svojevremeno bilo kuhinja. Upitao sam ih jesu li u ruevinama neto pronali. Naravno da
nisu. Tu nije bilo ni traga od kazana, posua i mje-hova koji su nekad bili koriteni kad se tu
kuhalo za odbaene i siromane. Nikad nisam ni pokuao oistiti to jezivo mjesto prekriveno
pauinom, prainom, blatom, majim i pseim izmetom i krhotinama. Unutra je, kao i obino,
duvao snaan vjetar nepoznatog porijekla i priguivao svjetlost uljanice inei nae sjenke as
blijedim, as tamnim.
Traili ste moje skriveno blago, ali ga niste nali", rekao sam.
Vjeto koristei ivicu ake kao metlu, razgrnuo sam pepeo u ruevini koja je prije trideset
godina bila ognjite i, uhvativi ruku, uz kripu otvorio eljezni poklopac penice koji se
ukazao ispod pepela. Primakao sam svjetiljku malom otvoru penice. Nikad neu zaboraviti
kako je Roda skoio prije Crnog i zgrabio kone torbe koje su bile unutra. Htio je da ih
pretrai odmah tu, kraj otvora penice, ali budui da sam se vratio u veliku prostoriju i da mi
se Crni, plaei se da ne ostane sam, pridruio, Roda je krenuo za nama na svojim dugim i
tankim nogama.
Vidjevi da su iz torbe isplivale moje iste vunene arape, akire, crvene gae, moj
najelegantniji mintan, svilena koulja, brija, ealj i druge stvari, na trenutak su zastali. Iz
ostalih tekih torbi koje je Crni otvarao, jedna po jedna, na vidjelo su izale sljedee stvari:
pedeset tri venecijanska dukata; zlatni listii koje sam posljednjih godina krao iz radionice;
moja sveska s modelima koju sam krio od svih i ukradeni zlatni listii ubaeni medu njene
listove; nepristojni crtei koje sam dijelom sam izradio, a dijelom skupio s raznih strana;
uspomena na moju dragu majku - ahatni prsten i pramen njene sijede kose; moji najbolji
kistovi i pera.
Da sam ubica, kao to mislite", rekao sam s nekim glupim ponosom, ,,u mojoj tajnoj riznici
naao bi se taj posljednji crte, a ne sve ove stvari."
Otkud sve ovo?" upitao je Roda.
Kad su mi zapovjednikovi ljudi pretresali kuu - ba kao to su i tvoju - lopovski su strpali u
dep dva od dukata koje sam cijelog ivota skupljao. Pomislio sam da e nas zbog tog podlog
ubice vie puta pretresati i, eto, bio sam u pravu. Da je taj crte kod mene, bio bi tu."
Pogrijeio sam to sam izgovorio tu zadnju reenicu, ali nasluivao sam da su se konano
opustili i da se vie ne plae da u ih zadaviti u nekom mranom oku tekije. A jeste li mi vi
povjerovali?
Ovog puta me je, meutim, cijelog obuzeo neki nemir. To to su moji prijatelji iluminatori,
koje poznajem jo iz djetinjstva, saznali da ve dugo krtarim skupljajui novac, da kradem i
krijem zlato i to su, uz to, vidjeli moje sveske i nepristojne slike - nije bilo ono zbog ega
sam se toliko uznemirio. Zapravo, bilo mi je krivo to sam im sve to pokazao u trenutku
panike. Tako lako otkrivaju se samo tajne nekog ko, poput mene, ivi od danas do sutra.
Ipak", rekao je Crni mnogo kasnije, treba da se dogovorimo ta emo rei na mukama ako
nas majstor Osman, ne izdvajajui nikog, bez rijei preda u zapovjednikove ruke."
Osjeao sam da nas je obuzela neka apatija. Pri blijedoj svjetlosti svjetiljke, Roda i Leptir
razgledali su nepristojne slike u mojoj biljenici. Izgledali su kao da ih nita ne zanima; na
neki zastraujui nain bili su ak i sretni. Pretpostavljao sam da gledaju neki odreen crte, te
sam osjetio snanu elju da bacim pogled na tu stranicu. Ustao sam, stao iza njih i bez rijei
pogledao vulgarnu sliku koju sam sam nacrtao, uzbuen kao da iznova po-smatram neku
davnu sretnu uspomenu. Pridruio nam se i Crni. Osjetio sam olakanje to nas etvorica
zajedno gledamo sliku.
Mogu li uopte biti jednaki onaj koji je slijep i onaj koji vidi?" upitao je Roda nakon
izvjesnog vremena. Je li aludirao na uzvienost bogomdanog zadovoljstva gledanja, pa ak i
kad je ono to vidimo najobinija prostota? Ali Roda se u te stvari uopte nije razumio; on ak
ni Kuran asni nije itao. Znao sam da su stari heratski majstori esto ponavljali taj kuranski
ajet. Koristili su ga kao odgovor neprijateljima iluminacije kad bi oni ustvrdili da naa vjera

zabranjuje crtanje i da e na sudnji dan svi iluminatori biti poslati u pakao. Ali, sve do tog
maginog trenutka, iz Leptirovih usta nikad nisam uo te rijei, koje kao da su mu same
navrle na usta.
Rado bih izradio crte koji pokazuje kako nisu jednaki onaj koji vidi i onaj koji ne vidi!"
Ko su taj slijepi i taj koji vidi?" naivno je upitao Crni.
Nisu jednaki slijepac i onaj koji vidi - znaenje je ajeta wa ma yastawi al-'a' ma wa albasiru1, kazao je Leptir i nastavio.
Nisu jednaki slijepac i onaj koji vidi,
ni tama ni svjetlost,
ni hladovina i vjetar vrui,
i nisu isti ivi i mrtvi.
U trenutku sam se najeio zbog zle sudbine efendi Prefinje-nog, Tetka i naeg brata medaha
koji je noas ubijen. Jesu li se i drugi uplaili koliko i ja? Neko vrijeme niko se nije pomjerio
s mjesta. Roda je u ruci i dalje drao moju biljenicu; bila je otvorena, ali mi kao da nismo
vidjeli nepristojnosti koje sam nacrtao iako smo i dalje zurili u njih.
,,A ja bih elio da nacrtam sudnji dan", rekao je Roda. Uskrsnue mrtvih, odvajanje grenih
od nevinih. Ali zato ne moemo oslikati Kuran asni7."
Radei u mladosti u istoj prostoriji umjetnike radionice, povremeno smo dizali glave s radnih
tabli i stalaka za knjige, kao to su to radili i stari majstori da bi odmorili oi, i zapoinjali
razgovor o onome to bi nam palo na pamet. Ni tad se nismo gledali dok smo razgovarali, ba
kao to ni sad nismo gledali jedan drugog dok smo razgovarali nad otvorenom biljenicom.
Jer, da bismo otvorili oi, nekad smo upirali poglede kroz otvoren prozor. Ali kad je doao
red na mene, potpuno sam se zbunio, srce mi je zalupalo kao da sam se suoio s nekom
opasnou. Nisam znao je li tome razlog uzbuenje koje je izazvalo sjeanje na ljepotu sretnih
egrtskih dana ili iskreno kajanje koje sam u tom trenutku osjetio jer ve dugo nisam otvorio i
itao Kuran asni. A moda je za moju zbunjenost bio kriv uas zloina koji sam noas vidio
u kafani. Ni sam nisam bio siguran. I kako mi nita drugo nije palo na pamet, rekoh:
Na kraju sure Krava nalaze se ajeti koje bih najvie volio da oslikam. Sjeate li se, u njima se
kae: Gospodaru na, ne kazni nas ako zaboravimo ili to nehotice uinimo! Gospodaru na,
ne stavljaj nam u dunost ono to ne moemo podnijeti, obrisi grijehe nae i oprosti nam, i
smiluj se na nas." U trenutku sam izgubio glas, osjetio sam stid zbog suza koje su mi
neoekivano potekle. Moda zato to sam se uplaio podsmijeha koji smo stalno drali u
pripravnosti da bismo prikrili svoju osjetljivost. Mislio sam da e mi suze stati, ali se nisam
mogao suzdrati te poeh jecati.
to sam vie plakao, to sam bio sigurniji da svakog od njih obuzimaju osjeanja bratske
privrenosti, poraza i tuge. U padi-ahovoj umjetnikoj radionici ubudue e se slikati na
franaki nain; postupci i knjige kojima smo posvetili ivot pae u zaborav, svemu e doi
kraj. A ako nas erzurumevci ne dokraje, osakatie nas padiahovi muitelji... I dok sam tako
plakao oslukujui u pauzama izmeu svojih uzdaha i jecaja tuno dobova-nje kie,
djelimino sam osjeao da sve te stvari nisu ono to me tjera na pla. Koliko li su to drugi
primjeivali?
Iskreno sam plakao, ali sam istovremeno osjeao neku nejasnu krivicu zbog toga to ne
plaem iskreno.
Leptir mi je priao, stavio ruku na moje rame, pomilovao me po kosi, poljubio u obraz i
izgovorio rijei utjehe. Zbog iskrenih emocija, ali i osjeanja krivice, taj izraz prijateljstva
rasplakao me je jo vie. Nisam mu mogao pogledati u lice, ali sam iz nekog razloga vjerovao
da i on plae. Obojica smo sjeli.
Eto, u takvom smo se raspoloenju prisjetili kako smo iste godine dovedeni u radionicu na
egrtovanje; sjetili smo se osjeanja tuge i otuenosti jer su nas otrgli od majki i iznenada
gurnuli u sasvim drugaiji ivot; prisjetili se bola od udaraca koje smo poeli dobijati ve

prvog dana; radovanja zbog prvih poklona od glavnog rizniara; dana kad smo trei odlazili
kuama.
Isprva je samo on govorio, a ja potiteno sluao, ali kasnije, kad su se askanju pridruili
Roda i Crni, koji je tokom prvih godina naeg egrtovanja neko vrijeme proveo u radionici pa
otiao, zaboravio sam da sam maloprije plakao te sam, smijui se s njima, poeo priati o
tome.
Sjetili smo se zimskih jutara, kad su egrti ustajali rano, loili pe u najveoj prostoriji
umjetnike radionice i vrelom vodom ribali pod. Prisjetili smo se kako nas je jedan obazriv,
sad pokojni stari majstor, inae toliko nenadahnut i oprezan da je u jednom danu uspijevao da
nacrta tek list na stablu, po stoti put prekorio rijeima ne tamo, gledajte ovamo!" kad bi nas
vidio da kroz otvoren prozor umjesto u taj list gledamo u jarkozelene listove na procvalom
drveu, ali nas nikad nije tukao. Prisjetili smo se kako je pla jednog goljavog egrta, kojeg
su vratili kui jer je od pretjeranog rada ozrikavio, odjekivao radionicom dok je sa
zaveljajem u ruci iao prema vratima. Kasnije nam je pred oima oivjelo kako smo s
uivanjem, jer nije bila naa krivica, posmatrali kako smrtonosna crvena boja curi na stranicu
na kojoj su trojica iluminatora radila est mjeseci (na putu za irvan osmanlijska vojska
suoena s glau na obalama rijeke Kinik - zauzima Ere i objeduje). S puno potovanja
pominjali smo jednu erkesku damu s kojom smo sva trojica spavali i nakon toga se u nju
zaljubili; bila je to najljepa ena jednog sedamdesetogodi-njeg pae koji je, zanesen
osvajanjem, moi i bogatstvom, traio da mu oslikamo strop upravo onako kako je bio oslikan
u padi-ahovoj lovakoj rezidenciji. S enjom smo se prisjeali uivanja u orbi od soiva
koju smo u zimska jutra jeli na pragu odkrinutih vrata kako para ne bi smekala papir.
Pominjali smo i tugu koja nas je obuzimala zbog razdvojenosti od prijatelja i majstora iz
radionice kad smo, po nareenju svog uitelja, odlazili da e-grtujemo u nekom dalekom
mjestu. U jednom trenutku pred oima mi je iskrsao onaj najdrai prizor s mojim dragim
Leptirom u vrijeme kad je bio esnaestogodinjak. Jednog ljetnjeg dana, dok je sunce, koje je
ulazilo kroz otvoren prozor, padalo na njegove gole ruke boje meda, Leptir je satinirao papir
drei morsku koljku u ruci. Povremeno je prekidao posao koji je obavljao sasvim odsutan,
prinosio oima papir i paljivo prouavao ima li propusta na njemu, te poto je uz dva-tri
drugaija pokreta preao preko sumnjivog mjesta, ponovo bi zauzimao prijanji poloaj; i dok
mu je ruka brzo ila gore-dolje, on je matao gledajui kroz prozor nekud u daljinu. Nikad
neu zaboraviti da je tad uradio ono to sam i ja kasnije radio drugima, prije nego to e
ponovo skrenuti pogled kroz prozor, pogledao me je pravo u oi. Taj pogled imao je samo
jedno znaenje, koje su poznavali svi egrti: ako ne mata, vrijeme uopte ne prolazi.

58.
MENE E PROGLASITI UBICOM
Zaboravili ste na mene, zar ne? Bar od vas vie ne moram kriti da sam ovdje. Jer, osjeam
neodoljivu potrebu da progovorim glasom koji u meni sve vie narasta. Katkad se teko
suzdravam i pomiljam da bi me zbog toga glas mogao izdati. Katkad se, opet, prepustim igri
i tad mi se omaknu rijei koje ukazuju na moju drugu linost, koje moda i sami primjeujete.
Ruke mi zadrhte, elo mi se orosi znojem i odmah znam da su to novi pokazatelji.
Ovdje sam, meutim, veoma sretan! Dok moja braa ilumi-natori i ja sjedimo i, tjeei jedni
druge, prizivamo uspomene, u sjeanje nam ne dolaze neprijateljstva, ve ljepota i radost
slikanja. Sjedimo tako s osjeanjem da je kraj svijeta, milujemo se sa suzama u oima i, poput
haremskih ena, pominjemo stara dobra vremena.

To poredenje preuzeo sam od Ebu Saida iz Kirmana; piui istoriju Timurovih potomaka,
prenio je i prie o starim majstorima iz Herata i iraza. Prije sto pedeset godina, ah Dihan,
vladar plemena Crnog ovna porazio je male vojske meusobno zaraenih timuridskih ahova i
kanova od Timurovog roda, sa svojom pobjednikom turkmenskom vojskom preao cijelu
Persiju i stigao na istok. Naposljetku je kod Astarabada pobijedio Ibra-hima, unuka aha
Ruha, Timurovog sina, zauzeo Gurgan i poveo vojsku prema tvrdom Heratu. Prema
kermanskom istoriaru, snaan udarac zadat nepobjedivoj sili Timurida, koji su pola stoljea
vladali ne samo Persijom nego i polovinom svijeta, od Indije do Vizantije, izazvao je tako
snano osjeanje katastrofe da je u opsjednutoj tvravi Herat nastao pravi krkljanac. Istoriar
Ebu Said s udnim zadovoljstvom podsjea svoje itaoce na to da je ah Dihan, vladar Crnog
ovna u osvojenim tvravama bez trunke milosti pobio sve koji su bili iz Timurove loze, kako
je probrao ene iz vladarskih i prinevskih harema i poslao ih u svoj harem, a iluminatore
razdvojio jedne od drugih i veinu nemilosrdno dodijelio svojim majstorima kao egrte. Na
tom mjestu on skree svoju priu s heratskog aha, koji se s vojskom trudio da probije
neprijateljsku odbranu na kulama tvrave, i usmjerava je prema iluminatorima, koji su u
svojim radionicama, meu kistovima i bojama, iekivali ve uveliko izvjestan, zastraujui
kraj opsade. Ebu Said opisuje kako svi ti iluminatori, ija imena pojedinano nabraja i koje,
kako kae, cijeli svijet poznaje i nikad ih zaboraviti nee, iako su danas sasvim zaboravljeni,
tokom opsade nisu radili nita drugo osim to su, sjeajui se lijepih, starih vremena, zagrljeni
plakali poput ena u ahovom haremu.
Poput sjetnih haremskih ena, i mi smo se sjetili krznenih kaftana i kesa punih novca koje bi
nam padiah, budui da nam je nekad iskazivao mnogo vie naklonosti, darovao nakon to
bismo mu o praznicima uruivali poklone: izrezbarene arene kutije, ogledala i tanjire,
oslikana nojeva jaja, ukrase od izrezanog papira, pojedinane crtee, zabavne albume, karte za
igranje i knjige. Gdje su sad ti stari, vrijedni i strpljivi iluminatori iz mi-nulih vremena,
kojima je malo bilo dovoljno? Oni se nikad nisu zatvarali u kue iz ljubomore da drugi ne bi
vidjeli kako rade, ili iz straha da se ne sazna da rade i za vanjske narudbe, nego su svaki dan
dolazili u umjetniku radionicu. Gdje su stari majstori koji su cijeli ivot smjerno posveivali
oslikavanju fine zidne dekoracije dvoraca na slikama, iscrtavanju listova na empresima, za
koje bi jedino ako ih dugo gleda mogao shvatiti da se razlikuju jedan od drugog, i stepske
trave sa sedam listova, koja je trebalo da popravi prazna mjesta na crteu? Gdje su osrednji
majstori koji su prihvatili da ima neke nedokuive mudrosti i pravde u tome to je Alah
nekima dao umijee i talenat, a nekima samo strpljenje i pokornost, i koji zbog toga nikad
nisu bili ljubomorni na druge? Kad god smo se prisjeali tih brinih majstora, od kojih su neki
bili pogrbljeni i stalno nasmijani, neki sanjalice i pijanice, a neki pak optereeni time da nam
utrape ker koju ni-ko drugi nije htio uzeti za enu, trudili smo se da oivimo zaboravljene
pojedinosti vezane za umjetniku radionicu iz vremena egrtovanja i prvih majstorskih
godina.
Bio je tu - sjeate li se? - zrikavi izraiva okvira, onaj koji je jezik prislanjao na desni obraz
ako je linija ila udesno, a na lijevi ako je ila ulijevo. Bio je i jedan sitan, njean iluminator
koji se, kad bi mu se boja prosula, sam za sebe tiho kikotao ponavljajui: Strpljenja,
strpljenja, samo strpljenja." Pa je bio onaj se-damdesetogodinji pozlatar koji je satima brbljao
sa egrtima knjigovescima s donjeg sprata i koji je tvrdio da crvena tinta, nanese li se na elo,
zaustavlja starenje. Bio je tu i nervozni majstor koji je, kad bi sve nokte na rukama obojio da
bi provjerio gusti-nu boje, zaustavljao nekog od egrta, ili bilo koga drugog, i na prst mu
nanosio boju. Postojao je i onaj debeli iluminator koji nas je nasmijavao kad god bi gladio
bradu krznenim zejim nogama koje su koritene za skupljanje praine preostale od pozlate.
Gdje li su oni sada?
Gdje su sad one daske za glaanje papira koje su od silne upotrebe srastale s tijelima egrta,
da bi potom bile odbacivane; duge makaze za rezanje papira koje su egrti kvarili maujui se

njima; radne table na kojima su bila ispisana imena velikih majstora, kako se ne bi pobrkale
jedna s drugom; miris tinte za oslikavanje keramike; krckanje ibrika za kafu koje bi se ulo u
tiini; tigraste make i njihovi maii, ije smo njene dlaice svakog ljeta skidali iz uiju i s
potiljka i od njih izraivali razne kistove; tabaci indijskog papira koje su nam davali u izobilju
da ne sjedimo dokoni, ve da vjebamo kaligrafsko umijee; zastraujui no s elinom
drkom, koji je koriten samo s doputenjem prvog iluminatora kako bi cijela radionica
izvlaila pouku dok se velike greke na crteu struu, i rituali koji su sve to pratili?
Razgovarali smo i o tome kako je bilo pogreno to to na padiah nije doputao majstorima
iluminacije da rade kod kue. I o nezaboravnoj toploj halvi koju su nam iz dvorske kuhinje
donosili u ranim zimskim veerima, kad smo s bolom u oima radili pri svjetlosti svjetiljki i
lojanica. Smijui se do suza, sjetili smo se slatkih gurabija koje je ostarjeli i senilni majstor
pozlatar, bolestan od drhtavice i nemoan da u ruci dri olovku i papir, donosio kad bi,
jednom mjeseno, posjetio radionicu, a koje je za nas egrte pekla njegova ki. Razgovarali
smo i o udesnim stranicama velikog majstora Kara Memija, glavnog iluminatora prije
majstora Osmana; pri ienju majstorove danima prazne sobe nakon njegove sahrane, te su
stranice pronaene u jednoj mapi ispod dueka koji je stari majstor prostirao da bi oko podne
malo odrijemao.
Razgovarajui, doli smo i do naih crtea kojima bismo se, ba kao i majstor Kara Memi,
ponosili i koje bismo, kad bi nam pod ruku dole njihove kopije, izvlaili na svjetlo dana i
gledali. Opisivali smo nebo iznad dvorca nacrtanog za Hunernamu; kad je ono bilo
premazano zlatnom vodicom, meu kupolama, kulama i empresima ukazao bi se krajolik
koji je podsjeao na kraj svijeta, ali ne zbog zlata samog, nego, kako to i prilii jednom
raskonom crteu, zbog njegove boje. Govorili smo i o prikazu raspea bojeg poslanika s
vrha minareta na nebo.
Nain na koji su ga dva anela, uhvativi ga svaki sa po jedne strane, drala ispod pazuha i
nain na koji je on, uplaen od nepoznatog, osjeao i golicanje - bili su oslikani tako ozbiljnim
bojama da bi se ak i djeca pred tim blagoslovljenim prizorom najprije pobono uplaila, a
potom se s potovanjem smijala, kao da i sama osjeaju isto kakljanje. Priao sam im o
jednom crteu na kojem sam s uivanjem prikazao glave koje je na paa, prethodni veliki
vezir, posjekao dok je guio ustanak pobunjenika odbjeglih u planine. Suptilno i s
potovanjem nanizao sam ih du ruba stranice koju sam ilustrovao: njihove presjeene
vratove, na koje je bila nanesena crvena boja, i obrve spojene u samrt-nom asu; njihove
tune usne kako preispituju smisao ivota; noseve koji bez nade posljednji put udiu zrak;
zauvijek sklopljene oi. Nisam ih nacrtao kao neke bezline mrtvake glave, nego zasebno,
jednu po jednu, s licima koja se razlikuju jedno od dru-gog, onako kako bi ih nacrtali franaki
portretisti. Tako sam prenio na crte jedan zastraujui ugoaj misterije.
Tako smo u sjeanje prizivali najdrae ljubavne i ratne scene, najudesnije ljepote i detalje
koji su nam tjerali suze na oi. S enjom smo ih pominjali, kao da su nae nezaboravne i
neponovljive uspomene. Pred naim oima nizali su se pusti i tajanstveni vrtovi gdje su se
sastajali ljubavnici u zvjezdanim noima, proljetna stabla, legendarne ptice, zaustavljeno
vrijeme... Zamiljali smo krvave bitke, zastraujue i bliske koliko i nai koma-ri;
raspoluene ratnike; konje s okrvavljenim oklopima; drevne ljude to jedni druge probadaju
bodeom; kosooke ene s malim ustima i sitnim akama to kroz odkrinute prozore gledaju
ta se zbiva... Sjetili smo se ponosnih i samozadovoljnih lijepih momaka, zgodnih ahova i
kanova te njihovih odavno unitenih drava i saraja. Znali smo da smo ve uveliko iz ivota
preli u uspomenu, ba kao ene koje su nekad plakale u haremima tih ahova, ali jesmo li,
poput njih, i mi prelazili iz istorije u legendu? Kako nas sjena straha da emo biti
zaboravljeni, gora i od same smrti, ne bi odvukla u uas, upitali smo jedni druge koji nam je
prizor smrti najdrai.

Odmah smo se sjetili kako je ejtan nagovorio Dehaka da ubije svog oca. Budui da je u
vrijeme te legende, ispriane na poetku ahname, svijet bio tek stvoren, sve je bilo toliko
jednostavno da nita nije trebalo pojanjavati. Poeli mlijeko, pomu-ze kozu i popije ga;
pomene konja, uzjae ga i ode; kae li neto loe, pojavi se ejtan i ubijedi te u ljepotu
oceubistva. To to je Dehak ubio svog oca Merdasa, porijeklom Arapina, bilo je lijepo i zbog
toga to je bilo sasvim bezrazlono i zbog toga to se zloin odigrao u pono, u vrtu jednog
velianstvenog saraja, dok su zlatne zvijezde treperavo osvjetljavale emprese i areno
proljetno cvijee.
Potom smo se sjetili kako je legendarni Rustem nekon trodnevnog dvoboja ubio Suhraba,
zapovjednika neprijateljske vojske, ne znajui da mu je to sin. To to je Rustem plakao i
upao sebi kosu kad je po narukvici koju je Suhrabu mnogo godina ranije poklonila majka
shvatio da je ubio roenog sina, raz-nijevi mu grudni ko udarcem maa, sve nas je pogodilo
duboko u srce.
Kako se zapravo sve to odigralo?
Dok je kia melanholino udarala po krovu tekije, etao sam gore-dolje i odjednom izgovorio:
Ili e majstor Osman, na otac, izdajom poslati u smrt nas, ili emo mi njega iznevjeriti i
ubiti."
Uasnuli smo se i zautjeli, ali ne samo zato to su te moje rijei bile pogrene, ve zato to su
bile istinite. Hodajui gore-dolje, u panici sam nastojao da vratim stvari u prijanje stanje te
sam u sebi govorio: da bih promijenio, temu moram ispriati kako je Efrasijab ubio Sijavua.
Ali ne plaim se takve izdaje. Opisi Husrevovu smrt! U redu, ali kako? Onako kako je opisuje
Firdu-si u ahnami ili pak Nizami u poemi Husrev i irin? Ono to u ahnami izaziva tugu
jeste trenutak kad Husrev kroz suze prepoznaje ubicu koji je uao u sobu.
Hvata se za slamku i pau koji je bio kraj njega govori: Hou da se pomolim, donesi mi
vodu, sapun, istu odjeu i prostirku za klanjanje!" Ali prostoduni djeak ne shvata da ga
gospodar alje po pomo i zaista odlazi da donese naruene stvari. Kad se naao sam u sobi s
Husrevom, ubica je najprije zakljuao sobu iznutra. Na kraju ahname Firdusi s gnuanjem
opisuje ubicu -smrdljiv, dlakav, izbaenog stomaka.
Dok sam hodao gore-dolje, glava mi je bila puna rijei, ali glasa nisam isputao od sebe, ba
kao u snu.
Tako sam, opet kao u nekom snu, osjetio da se ostali u trenutku doaptavaju i da o meni
govore neprijateljski.
Odjednom su se sva trojica bacila na mene. Tako su me brzo sapleli da smo se svi stropotali
na pod. Poelo je guranje, ko-kanje i rvanje, ali sve to nije dugo trajalo. Leao sam oboren na
leima, a oni su bili na meni.
Jedan mi je sjeo na koljena, a drugi na desnu ruku.
Crni se koljenima naslonio na mjesto gdje mi se ruke spajaju s ramenima, a zadnjicu je
smjestio izmeu mog stomaka i grudi. Nisam se mogao ni maknuti. Tako smeteni, svi smo
teko disali. Sjetio sam se neeg.
Moj pokojni stric imao je odvratnog sina, dvije godine starijeg od mene. (Nadam se da su ga
uhvatili kako presree karavan i odsjekli mu glavu.) Kad god bi taj ogavni zavidljivac osjetio
da znam vie od njega, da sam pametniji i prefinjeniji, zapoeo bi svau s nekim izgovorom; a
ako mu to ne bi polo za rukom, predloio bi da se rvemo i, kad bi me za kratko vrijeme
sruio, na isti bi nain naslanjao koljena na moja ramena, upirao svoje oi pravo u moje,
onako kako to sad i Crni ini, te na usnama skupljao pljuvaku. I dok bi se ona gomilala i
lagano sputala k mojim oima, on se zabavljao gledajui kako s gaenjem okreem glavu
lijevo-desno da bih je izbjegao.
Crni je rekao da nita ne krijem. Gdje je posljednji crte? Priznaj!"

Dvije su stvari u meni izazivale tugu i gnjev: to to sam se ulagivao ne shvatajui da su se ve

dogovorili ta treba da ine i to to ranije nisam pobjegao. Jednostavno, nisam vjerovao da
ljubomora dotle moe dovesti.
Crni je rekao da e me zaklati ne budem li im dao posljednji crte.
Smijeno. vrsto sam stisnuo usne, kao da e, otvorim li usta, iz njih izletjeti istina. S druge
strane, razmiljao sam: nema nieg to bih mogao uiniti. Ako se dogovore i prijave me
glavnom rizniaru kao ubicu, izvui u se. Jedina nada bio mi je majstor Osman, koji bi
mogao usmjeriti trag prema nekom drugom, prema nekoj drugoj taki, ali pitam se je li istina
to to je Crni rekao o njemu? Plaio sam se da bi me ovdje mogli ubiti i potom na mene svaliti
svu krivicu.
Prislonili su mi no na grlo. Odmah sam primijetio daje Crni u tome osjetio nakakvo
zadovoljstvo koje uopte nije skrivao. Opalili su mi amar. Je li me bode sjekao? Opet me
udarie.
Ali mogao sam ii i ovom logikom: ako nita ne kaem, nita se nee ni dogoditi! To mi je
dalo snagu. Vie nisu krili da su jo od egrtskih dana bili ljubomorni na mene. Osmijehnuo
sam se svojoj dragoj brai. Jedan od njih, ne elim da znate ko je uradio tu gadost, poljubio
me je strasno, kao da ljubi voljenu za kojom ve dugo udi. Ostali su to posmatrali pri
svjetlosti svjetiljke koju su bili prinijeli. A ja sam uzvratio poljubac svom voljenom bratu.
Ako se bliimo kraju svega, neka se zna da sam ja izraivao najbolje crtee. Pronaite moje
stranice i pogledajte!
Kao da ga je razjarilo to to sam na poljubac odgovorio poljupcem, poeo me je ljutito tui,
ali su ga ostala dvojica zaustavila. Na trenutak su se svi pokolebali. To to su se meu sobom
pokokali naljutilo je Crnog. Izgledalo je kao da ne osjeaju gnjev prema meni, ve prema
pravcu u kojem im ivot odlazi, pa zbog toga hoe da se osvete cijelom svijetu.
Crni je iz pojasa izvukao dugaku iglu veoma otrog vrha. Primakao ju je mojim oima i
napravio pokret kao da e mi je zabosti u oko.
Veliki Behzad, majstor nad majstorima, shvatio je prije osamdeset godina, dok je Herat
padao, da je svemu doao kraj i asno se oslijepio kako ga niko ne bi mogao prisiliti da crta na
neki nov nain", rekao je. Ovu iglu za perjanice lagano je zabio u oko i izvukao je. Nakon
izvjesnog vremena velianstvena boja tama spustila se lagano na tog iluminatora udesnih
ruku. Ovu iglu, koja je sa slijepim i opijenim Behzadom stigla iz Herata u Tabriz, ah
Tahmasp je, zajedno s legendarnom ahnamom, poslao na poklon ocu naeg padiaha.
Majstor Osman isprva nije mogao shvatiti zato je uz knjigu poslata igla. Ali danas je uvidio
da se iza tog okrutnog poklona krije zlonamjernost i ispravna lo-gika. Vidjevi da na padiah
eli da mu slika bude izraena u franakom maniru i da ste ga izdali vi, koje je volio vie
nego svoju djecu, majstor Osman je sino u Carskoj riznici, ba kao i Beh-zad, ovu iglu zabio
sebi u oko. I ta e biti ako ja sad oslijepim tebe, prokletnika koji gura u propast radionicu u
kojoj je majstor Osman proveo cijeli ivot?"
Bilo da me oslijepi ili ne, za nas ovdje vie nee biti mjesta", rekao sam. Ako majstor
Osman zaista oslijepi, ili umre, a mi pod uticajem franakih majstora, nastavimo da crtamo u
prepoznatljivom stilu, sa svim svojim manama i osobenostima, onako kako elimo, opet emo
liiti na sebe, ali to vie neemo biti mi. A ako kaemo: ne, hajde da crtamo u stilu starih
majstora, jer emo samo tako sauvati svoju osobenost - na padiah, koji je ak i majstoru
Osmanu okrenuo lea, nai e druge majstore umjesto nas. Vie nas nee ni pogledati; samo
e nas saaljevati. A napad na kafanu doi e im kao naruen. Jer, naravno da e polovinu
krivice za te dogaaje natovariti nama iluminatorima, koji smo se rugali vaiz-efendiji."
Nastojao sam da ih pridobijem i navedem da shvate kako nam uopte ne ide u prilog da se
meu sobom zavadimo, ali nije vrijedilo. Nisu namjeravali da me sluaju, bili su u panici:
vjerovali su da e se izvui iz nevolje, da e izbjei muitelje i da e u radionici jo mnogo

godina sve biti po starom pod uslovom da do jutra nepromiljeno zakljue da je jedan od njih
ubica, ne marei pri tom je li to istina.
Ipak, druga dvojica nisu blagonaklono gledala na prijetnje Crnog. A ta ako se ispostavi da je
kriv neko drugi, a do padia-ha doe da su me bezrazlono oslijepili. Plaila ih je njegova
bliskost s majstorom Osmanom, ali i drskost s kojom je govorio o njemu. Zato su nastojali da
odmaknu iglu koju je Crni u neobuzdanom bijesu neprestano drao ispred mojih oiju. Crni se
us-paniio jer je mislio da mu iz ruku otimaju iglu i da smo se nas trojica dogovorili. Jedino
to sam mogao uiniti kako bih izbjegao natezanje s iglom koja mi se nalazila ispred oiju
bilo je da podignem vilicu i zabacim glavu.
Zatim se sve odigralo tako brzo da u prvi mah nisam ni bio svjestan ta se dogodilo. U
desnom oku osjetio sam otar, ali ogranien bol. Na trenutak mi je elo utrnulo. Onda se sve
vratilo u prijanje stanje, ali mene je ve bio proeo uas. Udaljili su svjetiljku, ali sam ipak
vidio kako mi jedan od njih odluno zabija iglu, ovaj put u lijevo oko. Trenutak ranije oteo je
iglu od Crnog, ovog puta bio je paljiviji i precizniji. Kad sam shvatio da mi igla prodire u
oko, nisam se ni pomakao, ali sam osjetio isto peckanje. Kao da se osjeaj obamrlosti ela
proirio na cijelu glavu, ali je prestao kad je izvukao iglu. Gledali su as u vrh igle, as u moje
oi. Kao da im je bilo jasno ta se dogodilo. No kad su shvatili kakva me je strahota snala,
kokanje je prestalo, a teret na mojim rukama oslabio.
Poeo sam vritati. Ne zbog bola, ve zbog uasa spoznaje ta me je zadesilo.
Ne znam koliko sam dugo vikao. Najprije sam osjetio da moj vrisak ne uznemirava samo
mene nego i njih. Zbliavala nas je moja vriska. I to sam jae vritao, to ih je vie obuzimala
panika. I dalje me nita nije boljelo. Ali ni na trenutak nisam zaboravljao da je ta igla
zabodena i u moje oi.
Ali jo nisam oslijepio. Bogu hvala, i dalje sam mogao razabrati da me posmatraju s tugom i
uasom i da se njihove sjenke neodluno miu. To me je i obradovalo i uznemirilo.
Pustite me!" vikao sam. Molim vas, pustite me da jo jednom vidim svijet!"
Odmah nam ispriaj kako ste se ti i efendi Prefmjeni sreli one veeri", rekao je Crni. Tada
emo te pustiti."
Vraao sam se kui iz kafane kad me je presreo efendi Prefmjeni. Bio je potpuno izgubljen.
Isprva mi ga je bilo ao. Ali pustite me sad, kasnije u priati! Smrkava mi se pred oima."
Ne dogaa se to odmah", rekao je Crni ravnoduno. Vjeruj mi, majstor Osman je i
probuenim oima prepoznao konja rasjeene nozdrve."
Siroti efendi Prefinjeni rekao je kako eli sa mnom da razgovara jer jedino meni vjeruje."
Ali sad nisam alio njega nego sebe.
Ako nam sve ispria prije nego to ti se krv zgrua u oima, ujutro e posljednji put do
mile volje posmatrati svijet", rekao je Crni.
Predloio sam mu da se vratimo u kafanu, ali sam odmah shvatio da mu se to mjesto ne
svia, da ga se ak i plai. I tako sam prvi put od naih egrtskih dana, nakon dvadeset pet
godina zajednikog crtanja, primijetio da se efendi Prefinjeni prilino udaljio od nas. Tokom
posljednjih osam-devet godina, otkako se oenio, viao sam ga u radionici, ali nisam ak znao
ni ta radi... Rekao mi je da je vidio posljednji crte. Da nosi u sebi veliki grijeh. Neto iz
ega niko od nas nee moi da se izvue. Govorio je da emo zbog toga svi gorjeti u paklu.
Bio je uznemiren, uplaen; bio je opsjednut uasnim osjeanjem da je nesvjesno poinio
veliki grijeh."
Je li rekao o kakvom je grijehu rije?"
Kad sam ga to upitao, zbunjeno je razrogaio oi kao da pita: zar ti ne zna? Tad sam
pomislio kako je na drug iz egrtskih dana ostario kao i mi. Rekao mi je da je siroti Tetak na
posljednjem crteu bez ustruavanja primjenjivao perspektivu. Na toj slici stvari su
oslikavane redosljedom koji se priinjava naim oima, onako kako to ine franaki majstori,
a ne u skladu sa znaenjem koje imaju u bojem umu. To je, rekao je, veliki gri-jeh. A drugi

grijeh je to to je na padiah, islamski kalif, na crteu prikazan u veliini psa. Trei grijeh je
to to je u istoj veliini nacrtan i ejtan, i to tako da se ini dopadljivim. Ali je od svega toga
najbogohulnije, naravno, ako se prihvati franako poimanje slikarstva, izraditi ogroman crte
naeg padiaha, a njegovo lice sa svim detaljima. Onako kako to rade i idolopoklonici... Poput
portreta koje na zidovima crkava rade i pred kojima se klanjaju hriani, koji se nikako ne
mogu osloboditi mnogoboakih navika. Efendi Prefinjeni dobro je poznavao tu rije, nauio
ju je od tvog tetka i s pravom je vjerovao da je portret najvei grijeh i da e se njime okonati
islamsko slikarstvo. Budui da nismo otili u kafanu, u kojoj se, po njegovom miljenju,
rugaju preuzvie-nom vaiz-efendiji i naoj vjeri, sve mi je to ispriao u hodu. Povremeno je
zastajkivao i, kao da od mene trai pomo, zapitkivao me je li sve to tano, ima li izlaza,
hoemo li gorjeti u paklu. Kidao se u napadima kajanja, ali sam odjednom osjetio da mu uopte ne vjerujem. Bio je podlac koji je glumio silno kajanje."
Na osnovu ega si to zakljuio?"
Efendi Prefinjeni i ja poznajemo se jo iz djetinjstva. Veoma je uredan, ali tih, blijed i
bezbojan. Kao i njegove pozlate. ovjek preko puta mene kao da je bio neko gluplji, naivniji i
pobo-niji od efendi Prefinjenog."
1 on je bio blizak s Erzurumevim pristalicama", rekao je Crni.
Nijedan musliman ne bi se toliko kajao zbog nesvjesno poinjenog grijeha", rekao sam.
Dobar musliman zna da je Alah pravedan i razuman i da vodi rauna o namjerama svog
sluge. Samo neznalice kokojeg mozga vjeruju da e otii u pakao zato to su nesvjesno jeli
svinjetinu. Pravi musliman zna da strah od pakla slui da bi se zaplaio drugi, a ne on sam. A,
eto, efendi Prefinjeni je to inio i htio je da me zaplai. Tvoj tetak mi je pokazao da to moe
uraditi; odmah sam to shvatio. Sad mi, draga brao iluminatori, poteno recite: jesu li mi oi
krvave, gube li boju?" Donijeli su svjetiljke, primakli ih mom licu i paljivo poput lje-kara
zagledali mi se u oi.
Kao da se nita nije dogodilo."
Zar e ta trojica to bulje u moje oi biti posljednje to u vidjeti na ovom svijetu? Shvatio
sam da te trenutke nikad neu zaboraviti i nastavio da priam, jer sam, uprkos kajanju,
osjeao nadu.
Tvoj tetak je ubijedio efendi Prefinjenog da radi neto opasno. Prekrivajui posljednji crte,
svakom od nas otkrivao je tek po jedan njegov kutak, traio da na njemu neto nacrtamo, a
cjelinu skrivao... Slici je dao auru nekog misterioznog posla, proeo je strahom od grijeha.
Muile su nas sumnje da bismo mogli poiniti grijeh; bili smo u panici. Za takva osjeanja
krivac je bio on, a ne erzurumevci, koji u ivotu nisu vidjeli iluminiranu knjigu. ega bi,
meutim, trebalo da se plai iluminator iste savjesti?"
Ima mnogo stvari kojih bi trebalo da se plai iluminator iste savjesti", pametovao je Crni.
Tano", niko nema nita protiv dekoracije, ali naa vjera zabranjuje slikarstvo. Budui da se
na slike persijskih majstora, pa ak i na uda najveih heratskih majstora, na kraju krajeva,
gledalo kao na dio ukrasa margine stranice, one nikome nisu smetale. Smatralo se, naime, da
u prvi plan istiu ljepotu pisanja ili vjetinu kaligrafa. Osim toga, koliko njih uopte vidi nae
iluminacije? Ali ako koristimo metode franakih majstora, nae iluminacije ili pak minuciozni
ukrasi postaju slikarstvo. Eto, to je ono to zabranjuje Kuran asni i to se nikako nije svialo
naem poslaniku. I na padiah i moj tetak znali su to veoma dobro. Zato je moj tetak ubijen."
Tvoj tetak je ubijen zato to se plaio", rekao sam. 1 on je, poput tebe, poeo da tvrdi kako
ilustracija nije u suprotnosti s vjerom i knjigom. A to je bilo upravo ono to su traili erzurumevci, koji se iz petnih ila trude da pronau neto protivno vjeri. Efendi Prefinjeni i tvoj
tetak sasvim su odgovarali jedan drugom."
Obojicu si ti ubio, zar ne?", upitao je Crni. Na trenutak sam pomislio da e me udariti i
odmah sam shvatio da novi mu lijepe ekure nijednom nije pokazao aljenje zbog smrti svog
tetka. Nije namjeravao da me udari, a i da jeste, vie me nije bilo briga.

Zapravo, koliko je na padiah elio da narui knjigu opremljenu pod franakim uticajem",
prkosno sam rekao, toliko je tvoj tetak elio knjigu koja e svakog izazvati i proiriti strah od
grijeha, i to da bi se mogao praviti vaan. Ropski se divio slikama franakih majstora koje je
vidio na svojim putovanjima i predano je vjerovao u stvari koje je svima nama danima
prepriavao, sigurno je i tebi priao one budalatine o perspektivi i portretu. Mislim da u
knjizi koju smo ilustrovali nema nieg to bi bilo tetno ili nespojivo s vjerom. A kako je i on
to znao, stvarao je oko sebe famu kao da toboe radi na nekoj opasnoj knjizi, to mu je veoma
prijalo. To to radi neto opasno s padiahovim doputenjem za njega je bilo vano koliko i
divljenje slikama franakih majstora. Nacrtati sliku koja e biti okaena na zid sigurno bi bilo
bogohulno. Ali ja ni na jednoj od slika koje smo radili za tu knjigu nisam osjetio nita to bi
bilo u suprotnosti s vjerom, nikakvo bezbonitvo, pa ak ni strah od zabranjenog... A vi?"
Oi su mi bile izgubile poneto od svoje snage, ali, bogu hvala, mogao sam shvatiti da ih je
moje pitanje pokolebalo.
Niste sigurni, zar ne?" rekoh s uivanjem. ak da ste kri-om i pomislili da zbog crtea koje
smo radili u vama postoji nekakva predstava o grijehu i da vas natkriljuje sjenka bezbonitva, nikad to niste prihvatili i izgovorili. Jer, to bi znailo da dajete za pravo svojim
neprijateljima, Erzurumevim pristalicama i fanaticima koji vas okruuju. S druge strane, ne
moete tvrditi da ste isti kao suza, jer bi to znailo da odustajete od go-spodskog razmetanja i
primamljive fantazije da radite na neemu tajnovitom i zabranjenom. Znate li kako sam
shvatio da se i ja pravim vaan? Tako to sam sirotog efendi Prefmjenog u pono doveo u ovu
tekiju! Doveo sam ga ovamo jer smo se bili smrzli hodajui ulicama. Zapravo sam elio da
vidi da sam ostatak jednog nevjernog kalenderije i da, to je jo gore, tome teim. Kao da je
siroti efendi Prefinjeni trebalo vie da me se plai kad vidi da sam posljednji sljedbenik
jednog rasturenog reda to poiva na pederastiji, puenju haia, skitnji i svakojakim
nepodoptinama. Naravno, dogodilo se ba suprotno. Ne samo da se naem ogranienom
prijatelju iz djetinjstva ovo mjesto nije dopalo nego je i smjesta zakljuio da su optube za
bezbonitvo koje je uo od tvog tetka sasvim na mjestu. I tako je na dragi prijatelj iz
egrtskih dana, koji me je najprije preklinjao rijeima 'pomozi mi, uvjeri me da neemo otii u
pakao pa da mogu mirno zaspati', poeo govoriti kako e se sve to loe zavriti. Govorio je
kako se na posljednjem crteu uveliko odstupilo od ahovih naredbi, kako nam padiah to
nee oprostiti i da e glasine stii do hode iz Erzuruma. Bilo je gotovo nemogue uvjeriti ga
da je sve u redu. Shvatio sam da e on, pretjerujui u svojim izmiljanjima da se rugamo vjeri
i da ejtana prikazujemo na dopadljiv nain, izbrbljati svojim ogranienim prijateljima koji su
se poveli za vaizom iz Erzuruma sve Tetkove besmislice te da e oni u te klevete povjerovati.
I sami znate koliko su nam zavidjeli ne samo majstori nego i umjetnici zato to smo imali
padiahovu naklonost. Tad bi svi uglas zlurado povikali: Iluminatori su izdali svoju vjeru!"
Pri tom, kleveta se mogla ispostaviti kao tana zbog Tetkove saradnje s efendi Prefinjenim.
Kaem kleveta jer uopte ne vjerujem u ono to je na brat Pre-finjeni rekao o knjizi i
posljednjem crteu. Tad jo nikom nisam doputao da kae neto protiv tvog pokojnog tetka.
Smatrao sam ak umjesnim to to padiah vie panje poklanja njemu nego majstoru Osmanu
i - premda ne onoliko koliko on - vjerovao sam u stvari koje mi je nairoko priao o
franakim majstorima i njihovim slikama. Iskreno sam vjerovao da mi osmanski iluminatori,
ne trgujui sa ejtanom, moemo preuzeti poneto od franakih metoda prema sopstvenom
nahoenju ili u mjeri u kojoj nas te metode oaravaju na putovanjima, te da nam to nee
natovariti bijedu na vrat. ivot je bio lak, a tvoj pokojni tetak bio je za mene, nakon majstora
Osmana, nov otac u tom novom ivotu."
Kasnije emo o tome", rekao je Crni. Najprije opisi kako si ubio Prefmjenog."
Taj in", rekao sam, svjestan da preko usana ne mogu prevaliti rije ubistvo, taj in izveo
sam ne samo da bih nas spasio nego i radi dobrobiti cijele radionice. Efendi Prefinjeni shvatio
je da raspolae monim orujem. Molio sam Svevinjeg da mi pokae koliko je bijedan taj

podlac. Alah mi je usliio molitve i pokazao mi beee tog bijednika: ponudio sam mu
novac. Pali su mi na pamet i zlatnici, ali sam, s bojom pomoi, smislio la. Rekao sam da
zlatnici nisu u tekiji ve na jednom skrovitom mjestu. Izali smo. Bez ikakvog cilja hodali
smo ulicama i zabaenim mahalama. Uopte nisam znao kuda idemo i uasno sam se plaio.
Na kraju tog naeg besciljnog i besmislenog lutanja, kad smo prolazili sokakom kojim smo
ve bili proli, efendi Prefinjeni, na brat pozlatar koji je cijeli ivot posvetio ponavljanju i
formi, postao je sumnjiav. Ali Alah nas je odmah doveo pred jedno zgarite i jedan presahli
bunar."
Tu sam shvatio da dalje neu moi da priam, pa sam rekao: Da ste vi bili na mom mjestu, i
vi biste mislili na spas ostale nae brae i uinili biste isto", rekao sam odvano.
Kad sam uo da mi daju za pravo, dolo mi je da se raspla-em. Umalo nisam rekao da je to
bilo zato to mi je saosjeanje koje ne zasluujem smekalo duu, ali ni to nije bio pravi
razlog. Htio sam rei da je to zato to sam se sjetio koliko sam bio sretan prije nego to sam
postao ubica, kad se ni po emu nisam razlikovao od drugih, ali ni to nije tano. Pred oima
mi se ukazala slika jednog slijepca koji je u mom djetinjstvu prolazio kroz na-u siromanu
mahalu. Iz prljave odjee vadio bi jo prljaviji bakarni vr i oglaavao se djeci koja su ga
posmatrala izdaleka, stojei kraj mahalske esme: Draga djeco, ko e od vas natoiti vode u
vr jednog slijepog ike?" A kad mu niko ne bi priao, govorio bi: To je sevap, djeco moja,
sevap!" Boja njegovih zjenica bila je izblijedjela i sasvim se izjednaila s bojom njegovih
bjeonja-a. Uspanien zbog slinosti sa slijepim starcem, na brzinu i bez ikakvog uitka,
ispriao sam im i to kako sam ubio efendi Tetka. Nisam pretjerivao ni u istini ni u lai.
Pronaavi mjeru koja mi nije previe pritiskala duu, primijetio sam da su bili uvjereni kako
tamo nisam otiao da bih ubio efendi Tetka. I kao to su shvatili da sam htio rei: nisam ga
ubio s predumiljajem, tako su shvatili jo neto: da za sebe traim opravdanje tvrdei kako
ovjek nee zavriti u paklu ako nema zle namjere.
Nakon to sam efendi Prefmjenog predao bojim anelima", rekao sam zamiljeno, rijei
koje mi je pokojnik kazivao u posljednjim trenucima poele su me izjedati kao crv. To to
sam okrvavio ruke zbog posljednjeg crtea u mojim oima uvealo je njegovo znaenje.
Potraio sam tvog tetka, koji za potrebe knjige vie nijednog od nas nije pozivao u kuu, da
mi pokae taj posljednji crte. Ne samo da mi ga nije pokazao nego se prema meni ponaao
kao da je sve u najboljem redu. Nije bilo nikakvog misterioznog crtea radi kojeg bi trebalo
poiniti ubistvo, niti bilo ega slinog! Da me ne bi toliko nipodatavao i da bi me uzeo za
ozbiljno, priznao sam mu da sam ubio efendi Prefmje-nog i bacio ga u jamu. Shvatio me je
ozbiljno, ali je nastavio da me poniava. Onaj koji poniava svog sina ne moe biti otac.
Veliki majstor Osman nekad bi se ljutio na nas, tukao bi nas, ali nas nikad nije nipodatavao.
Pogrijeili smo, brao moja, to smo ga iznevjerili."
Osmijehnuo sam se svojoj brai, koja su me gledala pravo u oi, kao da uz samrtnu postelju
sluaju moje posljednje rijei. I kao to osjea brat na samrti, tako sam i ja vidio da se
udaljavaju od mene rasplinj avaj ui se u izmaglici.
Tvog tetka sam ubio zbog dvije stvari. Zato to je majstora Osmana tjerao da kao majmun
oponaa franakog slikara Seba-stijana. I zato to sam u trenutku slabosti upitao imam li ja
stil."
ta je odgovorio?"
Da imam. Ali za njega to nije bila uvreda, ve, naravno, pohvala. Sjeam se da sam se
odjednom i s osjeanjem stida zapitao doivljavam li i ja to kao pohvalu. Stil mi se ini kao
neka vrsta izopaenosti i beea, ali ipak mi neto ne da mira. elio bih da nemam stil, ali
mi avo ne da mira i budi u meni radoznalost."
Ali niko me nije sluao. Crni je pripovijedao priu o nesretnom turkmenskom begu koji je
prognan u Kinu zato to je aho-voj kerki prerano izjavio ljubav. A kako uza se nije imao
portret svoje voljene, o kojoj je matao punih dvanaest godina, medu kineskim ljepoticama

zaboravio je njeno lice, a ljubavni bol pretvorio se u duboku patnju kojom ga je Alah
iskuavao. Ali svi smo znali da on zapravo pria o samom sebi.
Zahvaljujui tvom tetku, svi smo konano nauili tu rije -portret. Bog e dati da jednog
dana nauimo kako da o sopstve-nom ivotu priamo bez ikakvog straha."
Bajke pripadaju svima podjednako", rekao je Crni. ,,A ne pojedincu."
,,A sve iluminacije Alahu", upotpunio sam stihove heratskog pjesnika Hatifija. Ali kad se
raire metode franakih majstora, svako e misliti da je vjetina priati tuu priu kao svoju."
Upravo to ejtan i eli."
Pustite me ve jednom!" povikao sam iz sve snage. Da posljednji put posmatram svijet!"
Kad sam vidio da su se prestravili, u meni se poelo buditi samopouzdanje. Najprije se
pribrao Crni: Hoe li nam pokazati posljednji crte?"
Tako sam ga pogledao da mu je odmah bilo jasno da hou, pa me je pustio. Srce mi je poelo
lupati. Sigurno ste ve odavno otkrili moj identitet, koji toboe pokuavam prikriti. Ipak,
nemojte se uditi to se ponaam poput starih heratskih majstora. Oni su krili svoje potpise iz
potovanja prema svojim uiteljima i normama, a ne da se ne bi saznalo ko su. Sa svjetiljkom
u ruci, uzaludno sam hodao mranim sobama tekije, pravei prolaz svojoj blijedoj sjeni. Je li
se to zavjesa tame ve poela sputati na moje oi ili su te sobe i predvorja zaista bili toliko
mrani? Koliko e jo vremena proi prije nego to oslijepim. Moja sjenka i ja zastali smo
meu utvarama u kuhinji, iz istog kutka pranjavog ormara uzeli papire i brzo se vratili. Crni
me je iz predostrono-sti pratio, ali bode nije bio ponio sa sobom. Jesam li ja elio da uzmem
bode i iskopam mu oi prije nego to oslijepim?
Drago mi je to u to jo jednom vidjeti prije nego to oslijepim", rekao sam ponosno.
elim da i vi to vidite. Pogledajte ovamo!"
I tako sam im pri svjetlosti svijee pokazao taj posljednji crte, koji sam uzeo iz Tetkove kue
onog dana kad sam ga ubio. Najprije sam uoio kako radoznalo i uplaeno gledaju sliku
veliine dviju stranica. Kad sam skrenuo pogled i zajedno s njima pogledao sliku, osjetio sam
laganu drhtavicu. Da li zbog igle kojom su mi probili zjenice ili zbog toga to sam pao u
ekstazu, tek skoila mi je temperatura.
U razliitim dijelovima tih stranica nalazili su se crtei na kojima smo svi mi radili
posljednjih godinu dana: stablo, konj, ejtan, smrt, pas i ena; svi su, dodue, pomalo
nevjesto, bili poredani prema Tetkovoj novoj kompozicijskoj metodi, i to tako da su pozlata i
okviri pokojnog efendi Prefinjenog stvarali utisak kao da kroz prozorsko okno posmatramo
cijeli svijet, a ne stranicu neke knjige. Usred tog svijeta, tamo gdje je trebalo da bude
padiahov portret, nalazilo se neto to sam na trenutak s ponosom osmotrio - moj portret.
Titalo me je to to je veoma malo liio na mene, iako sam ga, gledajui se u ogledalu,
danima i s mnogo truda crtao. Ipak, osjeao sam i nesavladivo uzbuenje, ne samo zato to
me je portret stavljao u centar svijeta nego i zato to me je iz nekog neobjanjivog ejtanskog
razloga uinio produhovljenijim, kompletnijim i tajanstvenijim nego to sam zapravo bio.
elio sam da moja braa iluminatori vide to moje uzbuenje, da ga shvate i podijele sa mnom.
Kao neki sultan ili kralj, bio sam u sreditu svega, a, opet, bio sam to ja. Ta situacija budila je
u meni i ponos i stid. A kako su me ta dva, meusobno uravnoteena osjeanja smirivala,
mogao sam beskrajno uivati u tom svom novom poloaju na slici. Ali da bi to uivanje bilo
potpuno, sve je, poev od bora na mom licu i nabora na odjei, od sjenki, bubuljica i ireva,
od brade pa do tkanine, sve je moralo biti izraeno bez najmanje greke i s umjetnikom
vjetinom franakih majstora.
Osim straha i zaprepatenja, na licima svojih starih prijatelja koji su gledali sliku vidio sam i
ono neizbjeno osjeanje koje nas sve izjeda i unitava - ljubomoru. Prema meni su osjeali
gnuanje koje bi osjetili prema svakom ko je do kraja ogrezao u grijeh, ali istovremeno i
zavist punu straha.

,,U noima kad sam ovdje pri svjetlosti svijee gledao tu sliku prvi put u ivotu osjetio sam da
me je Alah napustio i da mi u mojoj usamljenosti jedino ejtan moe biti prijatelj", rekao sam.
1 kad bih zaista bio u sreditu tog svijeta, a poelim to kad god pogledam sliku, osjeao bih
se jo usamljenijim uprkos svim stvarima koje me okruuju, a koje toliko volim; uprkos
mojim prijateljima derviima i eni koja lii na lijepu ekuru; uprkos ljepoti crvene boje koja
prevladava na slici. Ne plaim se toga da imam stil i osobenost, kao ni toga da mi se drugi
klanjaju; naprotiv-ja to elim."
Ti se, dakle, ne kaje?" upitao je Roda glasom osobe koja se tek vratila s propovijedi
petkom.
Osjeam se kao ejtan, ali ne zato to sam ubio dva ovjeka, nego zato to sam izradio takvu
sliku. Mislim da sam onu dvojicu ubio samo da bih je mogao zavriti. Ali uasava me samoa
koju je stvorila novonastala situacija. Oponaati franake majstore, a pri tom ne ovladati
njihovom vjetinom, jo vie porobljava iluminatora. Rado bih pobjegao od svega toga.
Shvatili ste, a siguran sam da je to shvatio i Alah, da sam obojicu ubio samo da bi u
umjetnikoj radionici ostalo sve po starom."
Ali to e nam stvoriti jo vee probleme", rekao je moj dragi Leptir.
Budalu Crnog, koji je jo bio zadubljen u sliku, u trenutku sam epao za runi zglob, vrsto
ga stisnuo zarivi mu nokte u meso i uvrnuo ga. Iz ruke mu je ispao bode, koji je ionako
ovla drao. Zgrabio sam ga s poda.
Neete se rijeiti briga tako to ete me predati muiteljima", rekao sam i vrh bodea
pribliio Crnom kao da u mu ga zabosti u oko. Daj mi iglu perjanice!"
Izvadio ju je neozlijeenom rukom i dao mi je. Zadjenuo sam je za pojas. Uperio sam pogled
u njegove oi; gledao me je poput janjeta.
Zao mi je lijepe ekure, jer nije imala drugog izlaza osim da se uda za tebe", kazao sam. Da
nisam morao ubiti efendi Prefinjenog kako bih vas izvukao iz nevolje, ona bi se udala za
mene i bila bi sretna. Prie o franakim majstorima i njihovim vjetinama koje nam je
pripovijedao njen otac - najbolje sam shvatio ja. Zato dobro sluajte ta u vam rei: ovdje
vie nema mjesta za iluminatore koji ele da ive od svog umijea i asti; to mi je odnedavno
jasno. Pa i kad bismo poeli oponaati franake majstore, kako su to eljeli pokojni tetak i
padiah, ne bismo mogli ii do kraja, jer bi nas savladali erzurumevci ili neko poput efendi
Prefinjenog, a ako ne oni, onda onaj kukaviluk u nama. A ako bismo se priklonili ejtanu i
ili do kraja, iznevjerili prolost i stekli osobenost kakva je franaka, ne bismo uspjeli, kao to
ni ja, zbog nedostatka talenta i znanja, nisam uspio da izradim svoj portret. Po svedenosti
moje slike, po tome to je nikako nisam mogao dotjerati tako da lii na mene, jo jednom sam
spoznao ono to smo svi ve odavno znali, da je umjetnost franakih majstora neto to se
stoljeima mora uiti. A da je Tetkova knjiga bila zavrena i poslata, ismijali bi nas franaki
majstori, a njihov podrugljiv smijeh zarazio bi i mletakog duda, i to bi bilo to. Rekli bi kako
Osmanlije vie ne ele da budu Osmanlije i vie nas se ne bi plaili. Kamo sree da smo ili
putem starih majstora! Ali to niko ne eli, ni na preu-zvieni padiah, ni efendi Crni, koji
tuguje jer uza se nema portret svoje mile ekure! E, onda sjedite ovdje i stoljeima oponaajte
postupke franakih majstora! Ponosno potpisujte svoje imitacije! Pokuavajui da oslikaju
svijet onako kako ga Alah vidi, stari heratski majstori nisu se potpisivali kako bi prikrili svoj
identitet. A vi ete se potpisivati samo kako biste prikrili injenicu da ne posjedujete identitet.
Ipak, postoji jo jedan izlaz; moda su i vama kucali na vrata, ali to krijete od mene: Ekber,
mogulski padiah iz Indije, skuplja oko sebe najtalentovanije iluminatore svijeta, rasipajui
zlato i milost. Sad je konano jasno: povodom hiljadugodinjice islama, izdaemo knjigu u
umjetnikoj radionici u Agri, a ne u Istanbulu, a radovi na njoj ve se privode kraju."
Mora li iluminator postati ubica da bi se mogao razmetati kao ti?" upitao je Roda.
Dovoljno je da bude najtalentovaniji i najvjetiji", odgovorio sam ne pridajui mu znaaj.

U daljini je jedan ponosni pijetao dvaput zakukurikao. Skupio sam svoj zaveljaj i zlatnike, a
svoje sveske s modelima i slike stavio sam u korice. Kroz glavu mi je prolazilo i to da bih ih
jednog po jednog mogao probosti bodeom iji sam vrh drao uperen Crnom u grlo, ali sam i
dalje volio svoje prijatelje iz djetinjstva, s kojima sam jo od egrtskih dana bio nerazdvojan,
pa ak i Rodu, koji mi je zabo iglu u oi. Proderao sam se na dragog Leptira, koji je ustao,
preplaio ga i natjerao da ponovo sjedne. Kako mi je to ulilo nadu da u se iv izvui iz tekije,
pourio sam; i ba kad sam bio na vratima, brzopleto sam izgovorio one neodmjerene rijei
koje sam naumio da kaem:
Ovaj moj odlazak iz Istanbula lii na Ibn akirov bijeg iz Bagdada u vrijeme mongolske
opsade", kazao sam.
Onda bi trebalo da krene na zapad, a ne na istok", rekao je ljubomorni Roda.
Alahovi su i istok i zapad", odgovorio sam na arapskom, kao pokojni Tetak.
Ali Istok je na istoku, a Zapad na zapadu", rekao je Crni.
Iluminator ne bi smio umiljati", rekao je Leptir. Trebalo bi da crta onako kako osjea, a ne
da se optereuje Istokom i Zapadom."
Sad si rekao istinu!", odgovorio sam dragom Leptiru. Najradije bih te poljubio."
Ali tek to sam napravio korak-dva prema njemu, Crni se snalaljivo bacio na mene. U jednoj
ruci drao sam zaveljaj s rubljem i zlatnicima, a pod pazuhom mapu punu crtea. Nastojei
da ih zatitim, nisam pazio na sebe - dopustio sam mu da mi zgrabi ruku u kojoj je bio bode.
Ali ni on nije imao sree: nogom se sapleo o stalak, izgubio ravnoteu i umjesto da me zgrabi
za ruku - samo se prihvatio za nju. Snano sam ga utnuo grizui ga za prste. Zaurlao je iz
petnih ila. Nanosei mu snaan bol, zgazio sam mu istu aku i, drei bode u ruci, povikao:
Ostanite gdje ste!"
Posluali su. Vrh bodea zabio sam Crnom u nozdrvu, onako kako je to u legendi uradio
Kejkavus. Kad je poeo da krvari, iz oiju su mu potekle gorke suze pune preklinjanja.
Govori sada", rekao sam, hou li oslijepjeti?"
Prema legendi, nekome se krv zgrua u oima, a nekome, opet, ne. Ako je Alah zadovoljan
tvojom iluminacijom, darovae ti svoju velianstvenu tamu kako bi mu bio blii. Tad e,
umjesto ovog bijednog svijeta, vidjeti velianstvene krajolike koje i on vidi. A ako nije
zadovoljan, nastavie da vidi kao sada."
Pravo umjetniko djelo naslikau u Indiji", rekoh. Jo nisam izradio sliku na osnovu koje e
Alah suditi o meni."
Ne pomiljaj da e tako lako pobjei od franakih metoda", rekao je Crni. Zna li da
Ekber-kan podstie svoje umjetnike da potpisuju slike? Portugalski jezuiti odavno su tamo
prenijeli franako slikarstvo i postupke. Svuda ih ima."
Onaj ko eli da ostane ist uvijek moe neto raditi i nekud pobjei", kazao sam.
Da", rekao je Roda, moe oslijepjeti i pobjei u nepostojee zemlje."
Zato eli da ostane ist?", upitao je Crni. Ostani ovdje i izmijeaj se kao mi."
Oni e cijelog ivota oponaati franake majstore vjerujui da imaju stil", rekao sam. ,,A
budui da ih oponaaju, nikad ga nee imati."
Nema nam drugog izlaza", neasno je rekao Crni.
Naravno, njegova jedina srea nije bila umjetnost, ve lijepa ekura. Iz nosa sam mu izvukao
bode okrvavljenog vrha i digao ga iznad njegove glave kao da je sablja delata koji se
sprema da odrubi glavu.
Kad bih htio, mogao bih ti odrubiti glavu", objavio sam ono to je bilo oito. Ali oprostiu
ti radi sree lijepe ekure i njene djece. Lijepo se ponaaj prema njoj. Nemoj biti grubijan i
neznalica. Obeaj mi to!"
Obeavam", rekao je Crni.
Onda te darujem njoj", rekao sam.

Ali moja ruka je postupila potpuno suprotno od onog to mi je izletjelo iz usta. Svom snagom
zamahnuo sam bodeom prema Crnom.
On se u posljednjem trenutku pomakao s mjesta, pa mu se sjeivo arilo u rame, a ne u vrat, a
i ja sam promijenio putanju zamaha. Sa strahom sam pogledao u ono to je moja ruka
spontano uinila. Mjesto iz kojeg sam izvukao u meso zariven bode potpuno se zacrvenjelo.
Bio sam se i uplaio i postidio tog ina. Ali takode sam znao da ako uskoro oslijepim, moda
na lai negdje u arapskim morima, uza se neu imati nijednog od svojih prijatelja
minijaturista kojem bih se mogao osvetiti.
Roda, koji se s pravom uplaio da bi on mogao biti sljedei, pobjegao je u mrane odaje
tekije. Krenuli smo za njim moja sjena i ja sa svjetiljkom u ruci, ali sam se uplaio i vratio.
Posljednje to sam uinio bilo je da se poljubim i oprostim s Leptirom. Nisam ga mogao
poljubiti od srca, onako kako sam elio, jer se izmeu nas isprijeio miris krvi. Vidio je da mi
iz oiju teku suze. Dok sam tiho kao lopov prolazio Aksarajem, na horizontu sam ugledao
prvu svjetlost dana.
Preko puta prve mahalske esme, koja se preda mnom ukazala kroz sporedne sokake, uske
prolaze i zidove, nalazila se kamena kua u kojoj sam proveo no po dolasku u Istanbul, prije
dvadeset pet godina. Tu sam kroz odkrinuta dvorina vrata ponovo ugledao bunar u koji sam
usred noi htio da skoim zbog osjeanja krivice to sam se sa svojih jedanaest godina
pomokrio u krevet koji mi je namjestio moj dalji roak to me je prije dvadeset pet godina
velikoduno i dobronamjerno ugostio. Sve dok nisam stigao do Bajazita, mene i moje suze s
potovanjem su pozdravili: duan sajdije kod kojeg sam esto dolazio da bih popravio
zupanike svog polomljenog sata; duan staklara od kojeg sam kupovao prazne kristalne
svjetiljke i ae za sokove, dekori-sao ih i ispod ruke prodavao otmjenim ljudima, kao i boce
po kojima sam iscrtavao cvijee; hamam u koji su me neko vrijeme noge same nosile jer je
bio jeftin i slabo posjeen.
U blizini rasturene kafane nije bilo nikog, kao ni u kui za koju sam iskreno poelio da lijepa
ekura u njoj bude sretna sa svojim novim muem, koji u ovom trenutku moda umire.
Otkako sam priznao svoje zloine i odluio da napustim grad svog ivota, prijateljski su me
gledali svi istanbulski psi, mrana stabla, zamandaljeni prozori, crni dimnjaci, utvare te
vrijedni nesretni ranoranioci koji su hitali na jutarnju molitvu - sve ono to me je gledalo
neprijateljski onih dana kad sam okrvavljenih ruku tumarao ulicama.
Proavi Bajazitovu damiju, s jednog brijega posmatrao sam Zlatni rog: svitalo je, ali je voda
i dalje bila tamna. Ljuljuka-jui se lagano na jedva vidljivim talasima, dva ribarska amca,
teretne lae s umotanim jedrima i jedna zaboravljena galija dovik-nuli su mi: Ne idi, ne idi!"
Jesu li mi suze tekle zbog igle kojom su mi proboli oi? Zamisli taj fantastian ivot koji te
oekuje u Indiji zahvaljujui udima tvog raskonog talenta, rekao sam samom sebi.
Skrenuo sam s puta, protrao kroz dva blatnjava vrta i zaustavio se kraj jedne stare kamene
kue okruene zelenilom. Bila je to kua od ijih sam vrata kao egrt svakog utorka pratio
majstora Osmana, hodajui dva koraka iza njega i nosei njegovu torbu, mapu, pernicu i
dasku za crtanje. Tu se nita nije promijenilo, samo su platani u vrtu i na ulici davali ugoaj
raskoi, moi i bogatstva iz vremena sultana Sulejmana Velianstvenog.
Kako je bila blizu puta koji se sputao u luku, posluao sam avola i povinovao se elji da
posljednji put vidim lukove na zgradi umjetnike radionice u kojoj sam proveo dvadeset pet
godina. I tako sam opet proao putem kojim sam kao egrt prolazio utorkom hodajui za
majstorom Osmanom - Ulicom strijelaca, koja je u proljee opojno mirisala na lipu; pored
pekare u kojoj je moj majstor kupovao pecivo s mljevenim mesom; uzbrdicom s nanizanim
stablima dunje i kestena i prosjacima pod njima; pored zatvorenih duana nove arije; kraj
berberina s kojim se majstor svakog jutra pozdravljao; ivicom pustog povrtnjaka na kojem su
akrobati ljeti podizali ator i izvodili predstave; ispod samakih soba to smrde na prljavtinu
i ispod vizantijskih stu-bova iz kojih se irio pljesniv zadah; pokraj Ibrahim-painog sa-raja,

zmijskog stuba koji smo crtali stotinu puta i platana koji smo svaki put crtali drugaije, te na
kraju, izaavi na Artmeg-dan, ispod stabala duda i kestena u ijim su kronjama izjutra
cvrkutali vrapci i graktale svrake.
Teka vrata radionice bila su zatvorena. Nikog nije bilo ni na vratima ni gore, u nadsvoenom
hodniku. Uzbuen, tek na trenutak uspio sam da bacim pogled na malene prozore kroz koje
smo posmatrali stabla dok smo se u egrtskim danima smrtno dosaivali, kad me neko
zaustavi.
Imao je prodoran i kretav glas koji para ui. Rekao je da krvavi bode s drkom ukraenom
rubinima pripada njemu, da ga je njegov bratanac evket, udruivi se s majkom, ukrao iz
njegove kue. A to je pak bio dokaz da sam ja jedan od ljudi s kojima je Crni sino napao
kuu i oteo ekuru. Znao je taj sveznajui ljutiti ovjek kretavog glasa da Crni ima prijatelje
iluminatore i da e oni doi u radionicu. Imao je dugaku sablju koja je svjetlucala u nekakvoj
udnoj crvenoj boji, a i mnogo nesreenih rauna, koje je iz nekog razloga htio da izravna sa
mnom i pri tom jo tota da mi ispria. Moda je trebalo da mu kaem kako je u pitanju neki
nesporazum, ali sam mu na licu spazio nevjerovatan gnjev. inilo mi se da e me napasti
kako bi me, pun mrnje, ubio. Poelio sam da ga zamolim da stane.
Ali on je ve krenuo u napad.
to se mene tie, nisam uspio ni da uperim bode u njega, samo sam podigao ruku u kojoj mi
je bio zaveljaj.
Zaveljaj je poletio u zrak. Ne usporavajui, crvena sablja najprije mi je odsjekla ruku, zatim
mi je isjekla vrat i odrubila glavu.
Da mi je glava odrubljena znao sam po tupavom mahanju bodeom, po tome to se moje
jadno tijelo odvojilo od mene, napravilo dva teturava, udna koraka i stropotalo se na zemlju
dok mi je iz vrata krv ikljala kao iz vodoskoka. Moje jadne noge, koje su koraale same od
sebe, uzalud su se ritale, kao u nekog jadnog konja na samrti.
Iz blata u kojem mi je glava zavrila nisam mogao vidjeti ni svog ubicu ni zaveljaj pun
zlatnika i crtea, koji sam i dalje elio vrsto da drim. Ostali su iza mog potiljka, u pravcu
nizbrdice koja se sputala prema luci i moru, do kojih nikada neu stii. Moja glava se vie
nikad nee okrenuti i pogledati njih i ostali dio svijeta. Zaboravio sam ih i prepustio glavu
njenim mislima.
Prije nego to mi je sablja odsjekla glavu, pomislio sam kako e laa isploviti s Kadirge, a to
je u mom sjeanju bilo povezano s naredbom da pourim i upotpunjeno nainom na koji mi je
majka kad sam bio dijete govorila Pouri". Majko, boli me vrat i ne mogu se ni pomai!
To je, dakle, ono to zovu umiranjem.
Znao sam, meutim, da jo nisam mrtav. Moje probuene zjenice nisu se pomjerale, ali sam
otvorenim oima sasvim dobro vidio.
Ono to sam vidio odozdo ispunilo mi je sve misli. Put se lagano penje. Zid i luk umjetnike
radionice, njen krov, nebo. Tim redosljedom.
inilo mi se da taj trenutak gledanja predugo traje dok nisam shvatio da je gledanje sada
postalo neka vrsta sjeanja. Tad sam se sjetio upravo onoga to sam doivljavao kad bih
satima posmatrao neku lijepu sliku: ako dovoljno dugo gleda, umom e prodrijeti u vrijeme
slike.
Sada su sva vremena postala ono vrijeme.
inilo mi se da me niko nee vidjeti i da e mi glava, dok u njoj blijede misli, godinama
gledati tu tunu uzbrdicu, kameni zid i, malo dalje, nedostina stabla kestena i duda.
To beskrajno ekanje odjednom je postalo tako bolno i zamorno da sam poelio da izaem iz
tog vremena.

59.
JA, EKURA
U kui njegovog dalekog roaka, u koju nas je Crni poslao da se sklonimo, provela sam
besanu no. Uprkos povremenom hrkanju i kalju uspijevala sam da zaspim u krevetu koji
sam dijelila s Hajrijom i djecom, ali su me u mojim nemirnim snovima neprestano pratila
udna stvorenja i ene odsjeenih te potom nasumino spojenih udova, pa sam se budila. Pred
jutro me je probudila hladnoa; utoplila sam evketa i Orhana, privila se uz njih, poljubila ih
u kosu i, kao u onim sretnim vremenima kad sam mirno spavala u kui svog pokojnog oca,
poela preklinjati Alaha da mi podari sretan san.
Ipak, nisam mogla zaspati. A ono to sam u sretnim snovima neprestano viala ugledala sam
nakon jutarnje molitve kroz prozorske kapke male i mrane sobe. Jedan mukarac nalik na
avet, iscrpljen od ratovanja i rana, poznatim koracima pribliavao mi se s enjom, drei u
ruci tap kao kakvu sablju. Uvijek sam se budila uplakana u trenutku kad bih tog ovjeka u
svojim snovima poeljela da zagrlim. Kad sam shvatila da je taj krvlju obliven ovjek na ulici
zapravo Crni, oteo mi se krik koji u snovima nikad nisam ispustila.
Potrala sam i otvorila kapiju.
Lice mu je bilo oteklo i modro od udaraca, a nos razbijen i krvav. Imao je veliku ranu od
ramena do vrata. Koulja mu je bila crvena od krvi. Poput mua u mojim snovima, smjekao
mi se neodreeno jer je napokon uspio da se vrati kui.
Ui", kazala sam mu.
Pozovi djecu", rekao je. Idemo kui."
Nisi sposoban za povratak."
Ne treba vie da ga se plai", rekao je. Bio je to efendi Ve-lidan, Persijanac."
Maslina...", rekla sam. Jesi li ubio tog bijednika?"
Laom koja je isplovila s Kadrige pobjegao je u Indiju", odgovorio je i nakratko skrenuo
pogled, svjestan da nije obavio posao do kraja.
Hoe li moi da hoda do kue?" upitala sam. Neka ti dovedu jednog konja."
Bilo mi ga je ao jer sam osjetila da e umrijeti kad stignemo kui. Ne samo zato to e
umrijeti nego i zato to nikad nije doivio sreu. Po njegovim oima, u kojima je bilo neke
tuge i odlunosti, zakljuila sam kako ne eli da umre u ovoj stranoj kui i kako zapravo eli
da se izgubi, a da ga niko iv ne vidi u tom stranom stanju. S mukom su ga podigli na konja.
Dok smo se vraali kui sa zaveljajima u rukama, idui sporednim ulicama, djeca od straha
nisu mogla ni pogledati Crnog, koji je jahao konja. Uprkos tome, on je s konja koji se lagano
kretao ipak uspio da im ispria kako je raskrinkao podlog ubicu njihovog djeda i kako su se
njih dvojica borila sabljama. Vidjela sam kako se malo otkravljuju prema njemu i molila
Alaha da ne umre.
Kad smo stigli kui, Orhan je ushieno povikao: Kod kue smo!" Istog trenutka osjetila sam
da e se Azrael, aneo smrti, saaliti na nas i da bi nam Alah mogao dati jo vremena. Ipak,
nisam polagala previe nade u to, jer sam iz iskustva znala da se nikad ne zna koga e, zato i
kada preuzvieni Alah pozvati k sebi.
Crnog smo s mukom spustili s konja, odvukli ga na sprat, unijeli u oevu sobu s plavim
vratima i smjestili u krevet. Hajri-ja je prokuhala vodu i donijela je. Cijepajui tkaninu, ona i
ja zajedno smo mu skinule krvavu, za kou slijepljenu koulju, pojas, cipele i donje rublje.
Kad smo otvorile prozor, sobu je ispunilo blago zimsko sunce koje se poigravalo na granama,
odbijalo se o ibrike, lonce, kutije za ljepilo, mastionice, komadie stakla i pe-roreze i
obasjavalo rane boje vinje na njegovom samrtniki utom tijelu.
Komade tkanine od izrezanog arava nakvasila sam toplom vodom, natrljala ih sapunom i
oprala mu tijelo paljivo kao da istim neki skupocjen stari tepih, a njeno i udno kao da
njegujem jednog od svojih sinova. Ne dotiui mu modrice na licu i pazei da mu ne

povrijedim posjekotinu na nozdrvi, poput ljeka-ra oistila sam mu stranu ranu na ramenu. Pri
tom sam mu pjevuila neke besmislice, kao to sam to nekad inila dok sam kupala djecu. I na
njegovim grudima i rukama bilo je posjekotina. Prsti na lijevoj ruci bili su mu modri od
ugriza. Kad god bih komadima platna prela preko njegovog tijela, oni bi se natopili krvlju.
Dotakla sam mu grudi, pod rukom osjetila mekou njego-vog stomaka, dugo mu gledala
mukost. Odozdo, iz dvorita, dopirali su glasovi djeaka. Zato su neki pjesnici ovo nazvali
tra-nim perom?
Kad sam ula da je u kuhinju ula tajanstvena Ester, oglaavajui se zvonkim glasom kakav
ima kad donosi vesele vijesti, si-la sam u prizemlje.
Toliko je bila uzbuena da mi je sve ispriala a da me prethodno nije ni zagrlila ni poljubila.
Maslinina glava pronaena je pred vratima umjetnike radionice, zajedno s njegovim
zaveljajem i slikama koje dokazuju njegove zloine. Namjeravao je da pobjegne u Indiju, ali
je, izgleda, rijeio da posljednji put obie radionicu.
Bilo je svjedoka: Hasan, koji je tamo sreo Maslinu, potegao je svoju crvenu sablju i jednim
udarcem odrubio mu glavu.
Dok je priala o tome, u sebi sam se pitala gdje je sad moj siroti otac. Spoznaja da je ubicu
stigla zasluena kazna najprije me je oslobodila straha. Osveta je u meni probudila prijatno
osjeanje rastereenja i pravde. Istog trenutka poeljela sam da znam kako se to osjeanje
doivljava tamo gdje se sad nalazi moj otac i odjednom mi se cijeli svijet uinio poput nekog
dvorca s bezbroj soba koje se niu jedna za drugom. Iz jedne sobe mogli smo prei u drugu
samo ako bismo se sjeali i matali, ali je veina nas zbog lijenosti to rijetko inila te smo
amili u istoj sobi.
Ne plai, duo!" tjeila me je Ester. Zar ne vidi da se na kraju sve dobro zavrilo?"
Dala sam joj etiri zlatnika. Jedan po jedan, stavila ih je pohlepno u usta i zagrizla strasno ali
nevjesto.
Sve su preplavili lani dukati venecijanskih nevjernika", rekla je osmijehujui se.
im je otila, kazala sam Hajriji da ne puta djeake gore. Popela sam se, zakljuala vrata,
eljno se privila uz njegovo nago tijelo i vie iz radoznalosti nego iz elje, vie brino nego
uplaeno uradila ono to je od mene traio u kui objeenog Jevrejina u noi kad je ubijen moj
siroti otac.
Ne mogu da kaem da mi je u potpunosti bilo jasno zbog ega su persijski pjesnici stoljeima
uporeivali tu muku stvar s tr-anim perom, a usta nas ena s mastionicom, niti ta stoji u
pozadini tih napamet nauenih poredenja, iji je smisao u papagajskom ponavljanju odavno
zaboravljen - siunost usta, tajanstvena tiina mastionice ili to da je Alah iluminator? Ali
mora biti da je ljubav neto to se ne da razumjeti logikom osobe poput mene, koja stalno
koristi svoj mozak kako bi se zatitila.
Otkriu vam onda jednu tajnu: tamo, u sobi koja je mirisala na smrt, stvar koja mi je bila u
ustima uopte me nije uzbuivala. Ono to me je uzbuivalo dok sam leala osjeajui kako
mi cijeli svemir pulsira u ustima bilo je veselo cvrkutanje mojih sinova, koji su se vani gurkali
i svaali.
Iako su mi usta bila zaposlena, mogla sam primijetiti da me Crni gleda na jedan sasvim
drugaiji nain. Rekao je da nikad nee zaboraviti moje lice i usta. Koa mu je, poput nekih
starih knjiga mog oca, mirisala na pljesniv papir, a u kosu mu se uvukao miris praine i
tkanine iz riznikih odaja. Kad god bih se zaboravila i dotakla mu rane, otoke i posjekotine,
zajeao bi kao dijete, uda-ljujui se od smrti, a ja sam tad shvatala da u se za njega jo vie
vezati. Naa ljubavna igra polako je dobijala na zamahu, kao brod ija se jedra lagano
nadimaju od vjetra, i smjelo se uputila prema nepoznatim morima, poput tog dostojanstvenog
jedrenjaka.
Da je Crni, koji se veoma dobro snalazio u tim vodama, ranije stekao iskustvo s ko zna
kakvim enama - mogla sam vidjeti po tome to je i na samrtnoj postelji vladao situacijom. I

dok ja nisam znala ljubim li svoju ili njegovu ruku i je li to to sam gurnula u usta moj prst ili
cijeli moj ivot, on je, iako poluoamuen od rana i uivanja, jednim poluotvorenim okom
pratio kuda ide ovaj svijet te povremeno njeno uzimao meu ake moje lice i posmatrao ga s
divljenjem, kao da gleda sliku, a odmah potom i s izrazom kao da pred sobom vidi lice neke
mingerske kurve.
U trenutku najveeg uitka kriknuo je poput sabljom raspoluenih junaka s legendarnih crtea
koji prikazuju kako su se sudarale iranska i turanska vojska, a mene je uplailo to to se
njegov krik razlijegao cijelom mahalom. Ipak, poput pravog majstora iluminacije, onog koji je
i u trenucima najveeg nadahnua, kad mu ruku u kojoj dri pero pokree sam Alah, u stanju
da kontrolie oblik i postavku cijele stranice, Crni je, ak i kad je bio najuzbueniji, krajikom
uma neprestano vodio rauna o naem \ mjestu na ovom svijetu.
Rei e im da si stavljala melem na rane njihovog oca", rekao je zadihano.
Te rijei nisu samo odredile boju nae ljubavi, priklijetene izmeu ivota i smrti, zabrane i
raja, beznaa i stida; one su postale i izgovor za nju. U narednih dvadeset i est godina, sve
dok se moj dragi mu Crni nije sruio pokraj bunara i umro od srane kapi, mi smo svakog
podneva, dok se kroz zatvorene prozorske kapke u sobu provlailo sunce, a iz dvorita, prvih
godina, dopirali veseli glasovi mojih djeaka, vodili ljubav i to uvijek na-zivali stavljanjem
melema na rane". Tako su moji ljubomorni sinovi, koje sam htjela potedjeti toga da ih jedan
grub i melan-holian otac zlostavlja svojim prohtjevima i ljubomorom, mogli godinama
nakon toga spavati u istom krevetu sa mnom. Svaka razborita ena zna da je spavanje s
djecom privijenom uza se mnogo ljepe od spavanja s muem kojeg ivot nije tedio.
Moja djeca i ja bili smo sretni, ali Crni nije. Prvi vidljiv razlog bila je rana na njegovom
ramenu i vratu, koja nikad nije potpuno zarasla, i to je moj dragi mu, ula sam druge kako
to govore, ostao sakat". Ipak, osim to se vidjelo, to nije bilo tjelesno oteenje koje mu je
oteavalo ivot. Ponekad bih ak ula da neke ene koje su Crnog viale izdaleka kau da mi
je mu zgodan. Ali njegovo desno rame zauvijek je ostalo sputeno, a vrat udno nakrivljen.
Katkad su mi do uiju stizale glasine da se ena poput mene mogla udati samo za ovjeka
kojeg bi gledala s visine i da je njegova obogaljenost bila razlog njegove nesree onoliko
koliko i tajni razlog nae sree.
Kao u svakom ogovaranju, i u ovom je moda bilo malo istine. Ali koliko god da sam se
osjeala zakinutom i siromanom jer nisam mogla gordo projahati ulicama Istanbula na
prekrasnom konju, okruena slugama, Ester je uvijek govorila da mi to dolikuje, s vremena na
vrijeme eznula sam i za muem lavljeg srca koji bi pobjedonosno gledao na svijet.
ta god da je bilo u pitanju, Crni je zauvijek ostao tuan. Budui da sam primijetila da
njegova potitenost najee nema nikakve veze s njegovim ramenom, vjerovala sam da u
skrivenom kutku njegove due, ak i u najsretnijim trenucima voenja ljubavi, obitava
nekakav demon tuge koji ga ini turobnim i zamiljenim. Da bi primirio tog demona, ponekad
bi pio vino, ponekad razgledao crtee u knjigama i zanimao se za iluminaciju, a ponekad je
dane i noi provodio s iluminatorima i zajedno s njima trao za zgodnim momcima. I kao to
je bilo perioda kad se u drutvu iluminatora, kaligrafa i pjesnika zabavljao dosjetkama,
dvosmislicama, aluzijama, laskanjem, igrarijama s lijepim mladi-ima, tako je bilo i perioda u
kojima je sve to zaboravljao zaokupljen sekretarskim i dravnikim poslovima koje je
obavljao za Sulejman-pau Krivog. etiri godine kasnije, kad je umro na pa-diah, a na
prijesto stupio sultan Mehmed, koji je iluminaciji i slikarstvu okrenuo leda, entuzijazam koji
je Crni gajio prema tim aktivnostima preobratio se iz jednog fantastinog uitka u tajnu
proivljavanu u samoi, iza zatvorenih vrata. Ponekad bi otvarao neku od knjiga mog
pokojnog oca i s osjeanjem krivice i sjete posmatrao crte jo iz vremena kad je Timurov sin
vladao Hera-tom (da, prizor kad se irin zaljubljuje u Husreva vidjevi ga na slici), i to ne kao
plod sretne umjetnike igre, koja je i u to vrijeme ivjela u dvorskim krugovima, ve kao neku
slatku tajnu koja mu se duboko urezala u sjeanje.

Engleska kraljica je naem padiahu povodom tree godinjice njegovog stupanja na prijesto
poslala udnovat sat u kojem se nalazio muziki ureaj s mijehom. S lae koja je zbog tog
ogromnog sata i njegove pratnje doplovila iz Engleske iskrcani su dijelovi, zupanici, slike i
statue te danima sklapani na jednoj padini to gleda na Zlatni rog. Ljudi su se iz radoznalosti
skupljali na padinama Zlatnog roga ili su pak pristizali amcima. S uenjem i divljenjem
posmatrali su kako divovski sat radi buno i u pratnji neke zastraujue muzike, kako se
skulpture i slike u ljudskoj veliini smislenim pokretima vrte jedne oko drugih i u taktu
melodije graciozno i smisleno kreu, kao da ih je stvorio sam Alah, a ne ljudska ruka, i kako
sat cijelom Istanbulu objavljuje vrijeme udarcima koji podsjeaju na zvuk zvona.
Nezavisno jedno od drugog, Crni i Ester prenijeli su mi kako je taj sat, koji je izazvao
bezuslovno divljenje priprostog puka i gomile glupaka, za fanatike odane naem padiahu i
vjeri s pravom postao izvor nespokojstva jer prikazuje snagu nevjernika. U periodu kad su se
takva ogovaranja ve proirila, ula sam da se sljedei padiah, sultan Ahmed probudio jedne
noi s bojim nadahnuem, zgrabio buzdovan, siao iz harema u Carski vrt te u paramparad
razbio sat i njegove figure. Oni koji su pronosili tu vijest i glasine objanjavali su kako je na
padiah u snu ugledao blagoslovljeno i boanskom svjetlou obasjano lice naeg hazre-ti
pejgambera i kako ga je boji poslanik upozorio na to da e padiah odstupiti od Alahovih
zapovijedi dopusti li da se njegov narod divi slikama, pogotovo onim ovjekolikim, koje se,
kao takve, nadmeu s Alahovim stvorenjima, te da je na padiah na te rijei jo u snu bio
dograbio svoj buzdovan. A na padiah je taj dogaaj svom vjernom hroniaru vie-manje
ovako prepriao i, ne alei zlata, naloio je kaligrafima da mu prirede tu knjigu Sutina
istorija, ali nije dopustio da je iluminatori ilustruju.
Na taj nain je uvenula crvena rua oduevljenja iluminacijom i crtanjem koja je,
nadahnjujui se Persijom, stotinu godina cvjetala u Istanbulu. Rasprave o metodama starih
heratskih majstora i postupcima franakih majstora, koje su medu ilumina-torima raspirivale
svae i otvarale bezbroj pitanja, nikad nisu okonane. Jer, slikarstvo je bilo naputeno: nije se
crtalo ni u istonjakom ni u zapadnjakom maniru. Iluminatori se nisu pobunili; poput
staraca koji bez pogovora prihvataju neku bolest, prihvatili su situaciju s nenametljivom
pokornou i tugom. Nisu se pitali ta rade veliki majstori iz Tabriza i Herata, koje su
svojevremeno s divljenjem slijedili, niti su se zanimali za djela franakih majstora, ijim su
novim postupcima teili ne znajui da li da ih mrze ili da im zavide. I kao to nou, kad se
pozatvaraju vrata na kuama, grad ostane preputen tami, tako je i slikarstvo ostavljeno
potpunoj samoi. Okrutno je zaboravljeno da je svijet nekad izgledao sasvim drugaije.
Knjiga mog oca, naalost, nije mogla biti dovrena. Izraene stranice prenesene su u Carsku
riznicu s mjesta na koje su pale Hasanovom zaslugom; tamo su na insistiranje nekog
snalaljivog i pedantnog bibliotekara uvezane zajedno s nekim drugim, bezveznim listovima
iz umjetnike radionice, tako da su se ratrkale po raznim albumima. Hasan je pobjegao iz
Istanbula, nakon ega mu se izgubio svaki trag. Ali evket i Orhan nikad nisu zaboravili da je
ubicu mog oca posjekao taj njihov stric, a ne Crni.
Na mjesto majstora Osmana, koji je umro dvije godine nakon to je oslijepio, doao je Roda
kao glavni iluminator. Leptir, ijem se talentu divio i moj pokojni otac, posvetio je ostatak
ivota crtanju i ukraavanju tepiha, tkanina i atora. I mlade kalfe iz umjetnike radionice
krenule su istim putem. Niko se nije ponaao kao da je naputanje umjetnike radionice neki
veliki gubitak. Moda zato to niko nije vidio pravu sliku svog lica.
Ja sam cijelog ivota tajno prieljkivala da budu izraene dvije slike, ali to nikom nisam
smjela otkriti.
1. eljela sam svoju sliku. Ali znala sam da im to, ma koliko se trudili, ne bi polo za rukom;
jer ak i kad bi moju ljepotu uspjeli da vide onakvu kakva jeste, nijedan od padiahovih iluminatora, naalost, ne bi mogao vjerovati da je lice neke ene lijepo ako joj oi i usne ne bi
nacrtao kao u Kineskinje. Da su me i nacrtali kao neku kinesku ljepoticu, kako bi to uinili

stari majstori iz Herata, moda bi oni koji bi me vidjeli i prepoznali shvatili da se iza lica te
kineske ljepotice krije moje. Ali kad bi oni koji dolaze poslije nas i shvatili da moje oi
zapravo nisu kose, ne bi uspjeli da dokue kako je izgledalo moje lice. Kako bih samo bila
sretna da danas, u starosti koju mi utjeha mojih sinova ini podnoljivom, imam sliku svog
lica iz mladosti!
2. eljela bih sliku sree, ono o emu i pjesnik Sari Nazim iz Rana promilja u svojoj
mesneviji. Veoma dobro znam kako bih to napravila. Bila bi to slika majke s dva djeaka; da
mlaeg, onog koji s osmijehom sisa bradavicu na njenoj velikoj sisi, dri u naruju i doji, a da
joj se oi susreu s oima starijeg, pomalo ljubomornog brata. elim da majka sa slike budem
ja i da slika bude uraena u stilu starih heratskih majstora, koji - prikazujui pticu kao da leti i
istovremeno kao da, ispunjena sreom, lepra na nebu - zaustavljaju vrijeme. Znam da to nije
lako.
Moj sin Orhan, koji je toliko nerazuman da u svemu eli biti razuman, godinama govori kako
heratski majstori, koji su zaustavljali vrijeme, mene ne bi mogli nacrtati onakvom kakva
jesam i kako franaki majstori, koji neprestano crtaju lijepu majku s djetetom, uopte ne bi
mogli zaustaviti vrijeme, te da moja slika sree zapravo nikada nee moi da bude izraena.
Moda je u pravu. ovjek u sutini ne trai osmijeh na slici koja prikazuje sreu, nego sreu u
ivotu. Slikari to znaju, ali je upravo to ono to nisu u stanju da naslikaju. Zato na mjesto
sree ivota postavljaju sreu posmatranja.
Zato sam ovu priu, koja se ne bi mogla oslikati, ispriala svom sinu Orhanu, da je moda on
zapie. Bez ustezanja sam mu dala pisma koja su mi slali Hasan i Crni i crte konja na kojem
se tinta razmazala, pronaen kod sirotog efendi Prefinjenog. Orhan je razdraljiv, mrzovoljan
i nesretan i uopte se ne plai da bude nepravedan prema onima koje ne voli. Zato mu nemojte
vjerovati ako je Crni ispao smeteniji nego to je bio, nai ivoti tei, evket gori, a ja ljepa i
nepristojnija nego to sam bila. Jer, nema ta ne bi izmislio da bi mu pria bila lijepa i da
bismo povjerovali u nju.
1990-1992; 1994-1998.
RJENIK
abdest - obredno pranje muslimana prije molitve
aga
- dvorski inovnik, zapovjednik turske vojske
ajet
- odlomak iz Kurana
aka - stari turski srebrnjak
akam - vee, jedna od pet dnevnih muslimanskih molitvi
ainica
- restoran kuhanih jela i rotilja
beglerbeg
- vojni i civilni starjeina turskog carstva
bostandije - lanovi sultanovog obezbjeenja
ador - ator
akire - istonjake duboke, iroke hlae
ibrik - posuda za vodu
imam - muslimanski svetenik
inalah - fraza Alahova je volja
janjiar
- pripadnik pjeadije turske vojske
kadija - sudija
kaftan - dugi ogrta
kalem - pero
kalenderije - derviki red
kalif - vrhovni poglavar sunita, Muhamedov nasljednik
kavuk - orijentalna kapa

kolofon
- biljeka na prednjoj ili zadnjoj stranici knjige
mahala - dio grada
mangal- limena zdjela sa postoljem koja slui za grijanje
maala - uzreica kojom se iskazuje divljenje
medah - narodni pripovjeda
medresa
- muslimanska vjerska kola
mekteb- nia muslimanska vjerska kola
mesnevija
- pjesma sa rimovanim distihom
mevlevije
- pripadnici dervikog reda, poznati po ritualima
okretanja u mjestu
mevlud
- praznik povodom Muhamedovog roendana
mihrab - imamovo mjesto odakle predvodi molitvu
minaret
- visoka kula uz damiju
minder - duek
mintan - muka koulja bez kragne
muhtar - starjeina mahale
mujezin
- hoda koji s minareta poziva vjernike
na molitvu
namaz - molitva, klanjanje koje su muslimani duni da
obavljaju pet puta dnevno
oka - ranija jedinica za mjerenje teine
padiah
- car, vladar
paa - upravnik pokrajine u Turskoj
pejgamber
- poslanik Muhamed
perdedar
- pripovjeda
ramazan
- deveti mjesec muhamedanske mjeseeve godine
kada je propisan strogi post
rahat lokum - turski slatki
saraj - palata, dvor
sinija - niska okrugla trpeza
spahija - konjanik u nekadanjoj turskoj vojsci
sultanija
- sultanova ki
sura - glava, poglavlje iz Kurana
afiiti - sljedbenici erijatske pravne kole
ah
- kralj, titula persijskog vladara
ahnama
- velika epska pjesma od 170 hiljada stihova persijsko
pjesnika Firdusija
alvare - duge, vrlo tiroke istonjake hlae
artovi - lanovi, simboli islamske vjere
ejh - starjeina dervikog reda
ejhul islam - vrhovni muftija, poglavar
ejtan - avo
erijat - uenje islamske vjere
tarikat - derviki red
tekija - derviki duhovni centar
telal - glasnik
timar - njegovanje stoke, naroito konja
topuz - buzdovan
turbe - muslimanska natkrivena grobnica
ud
- arapski muziki instrument

vaiz
vakuf
valija
vezir

- propovjednik
- zadubina
- turski vojno-administrativni starjeina jedne oblasti
- visoki dravni inovnik