Sveta Liturgija nesluena dubina

Pohaanje svete Mise za nemali broj krana predstavlja dosadu ili nemogunost dubljeg
prodiranja u Otajstvo koje se pred nama odvija. Rijei koje ujemo su samo nae izvanjsko
slaganje bez nutarnjeg sudjelovanja i bez iskustva vjere. alica kave ostvaruje u nama
djelovanje, koje u najmanju ruku ostavlja opipljivog traga kao posljedica djelovanja kofeina,
dok mnogi nakon blagovanja Tijela naega Spasitelja ili nakon cijelog obreda ne primjeuju
nikakvu promjenu.
Zato je tome tako? Zar je nuno pomiriti se takvim stanjem?, i to moemo uiniti da
ispravno shvatimo i steknemo pravo razumijevanje o svetosti Liturgije, o dogaaju Krista
meu nama, koji je klju za duboko iskustvo vjere?
Liturgija ne opisuje vrijeme npr. nedjelju ili druge svetkovine kao sveto, nego ga preobraava
i ini svetim. Na putu prema naem brdu preobraenja i iskustva svetoga preko liturgijskog
ina, se elim posluiti slikom umijea istonih borilakih vjetina i njihovog pristupa prema
usvojenom znanju, kako bi poblie osvijetlio uzrok i nemogunost otkrivanja milosnog
trenutka Kairosa, u koji se Liturgijom ucjepljujemo.
Na istoku se polaganjem crnoga pojasa u nekoj borilakoj vjetini tek zakorauje u svijet
uenika koji je stekao temelj na kojemu moe graditi svoje iskustvo. Openito se smatra da je
potrebno 10 godina intenzivnoga rada da bi se nauila tehnika, a jo toliko da bi se ona
zaboravila, tj. da se naui njome intuitivno sluiti, ne aktivno umom, nego pasivno intuicijom
koja predstavlja duh odreene vjetine, kojom se od uenika postupno postaje majstorom.
Tehnika dakle postupno postaje ivotni stav, filozofija kojom majstor susree svijet i
potekoe ivota, a ne samo svoga protivnika.
Uenik znanjem spoznaje bit, a majstor znanjem kua bit. Razlika lei u iskustvu. Znanje nije
iskustvo. Znanje nije ni mudrost. Ono nas treba dovesti do iskustva koje e nas uiniti
mudrim. Iskustvo jednog majstora sa istoka u susretu sa drugim, i sa samim sobom je za njega
udesni susret sa stvarnou koja mu se pokazuje onakvom kakva ona jest. On ne razmilja
zato je cvijet crven, a ne ut. Znanje koje je stekao kao uenik sada mu slui da postane dio
njega samoga, njegovog stava kojim susree i doivljava svoju okolinu. On se oslanja na
svoje znanje, ali i doputa da ga svijet dotakne u svojoj udesnoj drukijosti. Doputa svijetu
da se pokae onakvim kakav jest. Znanje koristi na razini intuitivnog sijeanja koje ne koristi
aktivno, nego pasivno. Takav stav prema stvarnosti transcendira njegovo znanje i dovodi ga
do iskustva svijeta na jednoj dubljoj i vioj razini.

Spomenuli smo da se tehniku ui da bi se zaboravila. Isti put nalazimo kod kranskih

kontemplativaca kao to su sv. Ivan od Kria i drugi. Nema kontemplacije, tj. motrenja Boga,
bez sadraja koji stvara potrebnu enju i usmjeruje prema Njemu. Tako nema ni iskustva
vjere u liturgiji bez znanja o liturgiji, bez otvaranja i neupitnog predanja srca i uma tom
znanju. Nacrt liturgijskog obreda koji je mudro sastavljen u oslukivanju s tradicijom crkve,
slui kao odskona daska, koja nau egzistenciju u prostoru i vremenu ini novom,
drugaijom, preobraenom. ini od nas sve ono to smo pokuali nai uvoenjem
modernizma u liturgiju, koji bi se ukratko mogao opisati "traenjem prave stvari na krivi
nain". Ono to se trai ne nalazi se u kreativnom preoblikovanju liturgije, zanemarivanjem
stavova tijela i uvoenjem novotarija. Oni nam ne donose kontemplaciju kranskih otajstava,
nego rastresenost i uvijek novu e koja trai svoje taenje neim novim. To je nemir svijeta
koji je naao svoj put u liturgiju.
Vratimo se na Istok. Znanje koje se stekne poloenim crnim pojasom moemo usporediti
uspjeno zavrenim teolokim studijem. No kako je crni pojas tek poetak ulaenja u svijet
vjetine, tako je i diplomirani teolog tek na poetku svoga razumijevanja i usavravanja koje
ga treba dovesti do vrhunaca sjedninjenja s Bogom ve ovdje na zemlji, kao predokusu raja.
Liturgija ovjeka treba dakle dovesti do iskustva onoga o emu govori. I znanje koje smo
stekli je orue kojim otvaramo tu nau suhu neplodnu zemlju dosadanjih iskustava u
odlascima na svetu Misu. Ali znanje bi trebalo postupno postati intuitivno sijeanje kojim se
sluimo, na koje se oslanjamo i kojim se bacamo ususret Otajstvu. Tim pasivnim pristupom
doputamo Kairosu da nas zahvati na "svoj nain", da nam se oituje drugaije nego li bismo
mi to ikada mogli htjeti i poeljeti svojim umom. Kairos je neto to nama dolazi u susret i to
nadilazi nau sposobnost spoznavanja. U poniznosti treba dopustit biti dotaknut. Nae
intuitivno sijeanje u obredu liturgije postaje enja koja zna da nikada do kraja nee iscrpiti
blago koje se pred nama otvara i koje nas preplavljuje. Ovo znano neznanje postaje enja za
uvijek dubljim susretom s Gospodinom koji ne ovisi o ovjeku, nego samo o ovjekovoj
enji koju mu Gospodin rado ispunja, u onoj mjeri u kojoj je ovjek kadar pasivno uroniti u
prisutnost Krista, u Kairos.
Potrebno je da svaki kranski vjernik upozna i naui to vie o svakom aspektu svete
Liturgije. Sa takvim usvojenim znanjem dolazimo na slavlje kako bi nae znanje o svakoj
gesti postupno sve vie postalo na intuitivni stav, u kojem izraavamo svoje slaganje, svoju
nadu i svoju enju za ispunjenjem iste nade. A to je mogue samo sa kvalitetnom pripravom,
tj. stjecanjem znanja o onomu to se dogaa na sv. Misi. Ovaj proces priprave traje cijeli ivot

i nije ga mogue do kraja iscrpiti. Ali sa uvijek novim produbljivanjem znanja, bolje
razumijemo Otajstvo spasenjskog djela Krista, prema kojemu zauzima ispravniji stav, koji
opet omoguuje izravnije iskustvo koje nas dotie u naoj najdubljoj egzistenciji. Jasno je da
nam vrijeme u toku liturgijskog slavlja ne doputa da aktiviramo sve znanje o pojedinom inu,
stoga je vano prijei na ovu intuitivnu razinu koja nae bie sinkronizira sa stvarnou toga
ina, Rijei, ... .
Iskustvo njegova dolaska u sv. Misi se dakle ne otkriva aktivnim znanjem, nego pasivnom
kontemplacijom sadraja Otajstva koje nas dotie i poziva na mnogostruki nain. Nae znanje
treba djelovati iz pozadine, kao intuitivno sijeanje koje u nama stvara stav pred Rijei, u
stavu tijela, u susretu s Gospodinom. Do potrebne intuicije dolazimo stalnim ponavljanjem,
kada intuitivno osjeamo da ima jo, da moe dublje. Tako se kontemplativno otvaramo
Otajstvu koje nam se daje po Duhu Svetom koji je izliven u srcima naim.
To je put predanja i otvaranja sebe Kairosu, u kojemu zajedno s Augustinom moemo klicat:
"Kasno sam te uzljubio ljepoto tako stara a tako nova. Kasno sam te uzljubio."
Fra Ivan Grubii.