UDK: 2-12-726.

6-427
Pregledni lanak
Primljeno 05/08

ZAJEDNIKA TEOLOKA MJESTA NOVIH CRKVENIH

POKRETA
Tomislav IVANI, Zagreb

Saetak
U uvodu se objanjava pojam crkvenih pokreta i loci theologici. U prvom delu
obrauje se apostolat kao locus theologicus novih crkvenih pokreta. U drugom se delu
ukazuje na problematiku tzv. djejih bolesti novih crkvenih pokreta. U treem se
delu obrauju druga teoloka mjesta novih crkvenih pokreta kao mjesta gdje laici
bivaju duhovno i doktrinarno osposobljeni za apostolat.
Kljune rei: crkveni pokreti, teoloko mjesto, apostolat, poziv i poslanje laika, temeljno kransko iskustvo.

Uvodne misli
Od sedamdesetih godina prologa stoljea odrano je u naoj domovinskoj Crkvi preko deset pastoralnih, strunih, katehetskih i znanstvenih skupova o fenomenu suvremenih crkvenih pokreta. injenica da se oni na ovom
Teoloko-pastoralnom tjednu opet pojavljuju kao kritika tema pokazuje da to
pitanje ne dostatno razjanjeno i reeno. Suvremeni crkveni pokreti s jedne
strane, te uiteljstvo i pastoral Crkve s druge strane ive i dalje jedan pokraj
drugoga, kao da nemaju nita zajedniko, tovie, kao da su dve suprotstavljene strane. Oito je da je neophodno s novih motrita razmotriti to pitanje,
kako bi postalo teoloki osvetljeno i pastoralno upotrebljivo. Pokuajmo najpre ukratko objasniti smisao gornjeg naslova, a to znai razjasniti to su crkveni pokreti i to mislimo pod teolokim mjestima.

365

T. Ivani, Zajednika teoloka mjesta suvremenih crkvenih pokreta

1. Crkveni pokreti

366

U istraivanju crkvenih pokreta treba razlikovati pokret Crkve od pokreta u Crkvi. Pokreti Crkve gibanje su itave Crkve. Takvi su npr. liturgski
pokret, maranski pokret, biblski pokret, katehetski pokret, evangelizacski
pokret. Za razliku od njih, pokreti u Crkvi gibanja su nekih skupina vjernika,
koji su nositelji raznih nadahnua, darova, slubi i djelovanja Duha Svetoga
u Crkvi. Sv. Pavao pie: Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi uitelji?
Zar svi udotvorci? Zar svi imaju dare leenja? Zar svi govore jezike? Zar
svi tumae? (1 Kor 12,29-30). Crkvi Duh Sveti daje sve to joj je potrebno, ali
nemaju svi sve nego jedni ovise o drugima i jedni se koriste drugima, kako bi
u toj razliitosti Crkva poput mozaika imala sve darove, slube i djelovanja
i tako funkcionirala poput organizma. Ona i jest organizam, naime Telo
Kristovo.
Govor o suvremenim pokretima u Crkvi moe izgledati zamren i nejasan. U Crkvi postoje gotovo bezbrojne skupine kao zajednice ivota, studske zajednice, drutva, udruge, razne neformalne skupine, pobona gibanja,
udruivanja bez neke forme, bazine skupine, Katolika akca, humanitarni
i politiki katoliki aktivisti raznih profila, obiteljski pokreti i pokreti mladih,
karizmatski pokret, molitveno gibanje, maranski pokret, Schnstatski pokret,
pokret fokolara, kursiljo pokret, Put neokatekumenski pokret, kranski terapski pokreti, razne vrste apostolata. Za razliku od drugih skupina u Crkvi,
koje su stabilne i vezane uz upu i crkvene strukture, pokreti prelaze granice upe i lokalnih Crkava te djeluju opecrkveno, univerzalno. Postoje stoga
razlozi za to da u Crkvi smemo razlikovati razne skupine od pokreta na taj
nain da skupine u Crkvi predstavljaju stabilnost mjesne Crkve i u njoj djeluju, dok pokreti predstavljaju misionarsku univerzalnu Crkvu i djeluju u njoj.
Zaetnici su pokreta redovito neke karizmatski nadarene osobe, oko kojih se
stvori socioloka forma te postanu zajednica koja snagom karizme ivi evanelje na nov nain i bez kompromisa priznaje Crkvu kao svoj ivotni temelj. Za
crkvene je pokrete, naime, bitno da su ukorenjeni u vjeri Crkve. Bez te vjere
oni ne bi mogli biti crkveni apostolski pokreti, izgubili bi svoju fascinantnost i
elan, ne bi imali smisla.
elimo li izvorno shvatiti nove crkvene pokrete treba se uvati s jedne
strane simplifikace, a s druge strane straha od daloga. Drugi vatikanski koncil pozvao je celu Crkvu na dalog: Crkva, snagom svoga poslanja da osvetli itav svet evaneoskom porukom i da sve ljude bilo kojeg naroda, rase ili
kulture sjedini u jedan Duh, jest znak onog bratstva koje doputa i jaa dalog.
Zato se meutim trai, da pre svega promiemo u samoj Crkvi meusobno
visoko tovanje, potivanje i slogu priznavajui svaku zakonitu raznolikost,
da bi se uvek plodonosne uspostavljao dalog izmeu svu koji sainjavaju

Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 2, 365-384

jedan Boji Narod, bilo da su pastiri bilo ostali vjernici.1 H. Kng smatra da
smo u unutarcrkvenom dalogu danas tamo gdje se pre pedeset godina bilo
u interkonfesionalnom ekumenskom dalogu. Nakon sukoba u Crkvi te nakon mirne, ali ne i miroljubive koegzistence stojimo pred razdobljem proegzistence. U unutarcrkvenom dalogu radi se o susretu s Isusom iz Nazareta
kojega su na razliite naine susreli sudionici crkvenih pokreta.2 U drugoj polovici dvadesetog stoljea govorilo se o sekularizaci, Bojoj smrti, o nestanku
svetoga, o kraju relige i poetku razdoblja postreligioznoga. Brzo su posle
toga novi val religioznosti izvan Crkve i val novih crkvenih pokreta u Crkvi
demantirali takva oekivanja. ini se da su novi crkveni pokreti odgovor kako
na sekularizacu tako i na religiozne pokrete u svetu kao i na potrebe Crkve
u suvremenom svetu. Pa ipak oni imaju dublje korene u samoj Crkvi. Oni
su nastali iz potrebe za onim to nas se bezuvjetno tie (P. Tillich). Radi se o
temeljnim egzistencalnim stvarnostima o kojima ovjek moe govoriti samo
s potovanjem i dostojanstvom. Sudionici pokreta imaju potrebu dublje i svestrane raditi na svome spasenju. Oni su obdareni raznim talentima i imaju
potrebu razviti ih i umnoiti. Oni trae dublji duhovni ivot kako bi i drugima
doneli spas i svjetlo Kristova ivota. Oni trebaju veu milosnu snagu kako
bi izdrali u drutvu u sukobima s nevjerom i zlom, u napadima na vjeru, kranski moral i vjerska uvjerenja. Zato se odluuju na sudjelovanje u crkvenim
pokretima.
Treba naglasiti da porast zanimanja za kransku vjeru i odlazak u crkvene pokrete nisu doveli do porasta prakticiranja vjere. Porasla je vjera u mnogih
vjernika, ali ne porastao broj praktinih vjernika, tovie, kriza vjere u Crkvi
nastavlja se produbljivati, to se pokazuje u sve manjem broju vjernika na nedjeljnoj misi, u poveanju broja civilnih brakova, rastu broja obitelji koje ne
krste djecu. tovie, ini se da raste broj vjernika bez Crkve. Oni nisu ni za ni
protiv Crkve nego bez Crkve. Ne to sluaj samo kod onih koji odlaze u vjersku indiferentnost nego i kod onih koji se distanciraju od instituce Crkve jer
im je ona, tako oni misle, zaprjeka za ivot s Kristom. Takoer, dok raste broj
molitvenih skupina, time ne raste broj onih koji mole nego kvaliteta molitelja.

2. Teoloka mjesta
Teoloka su mjesta, ili loci theologici, izvori iz kojih teologa kao znanost
o vjeri crpi nove spoznaje da rasvetli istine vjere. Pojam potjee iz Aristotelovih Topika, gdje on pokazuje kako se iz opepoznatih i priznatih spozna1

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstituca o Crkvi u suvremenom svetu (7. XII. 1965.), br. 92 (dalje: GS), u: Dokumenti, Zagreb, 41986.
Usp. H. KNG, Kranstvo i svjetske relige, Zagreb, 1994.

367

T. Ivani, Zajednika teoloka mjesta suvremenih crkvenih pokreta

ja moe za svaki spoznajni problem nai zakljuak za daljnje istraivanje i

zakljuivanje. U srednjem su veku iz Aristotelovih Topika nastale regulae
theologicae iz kojih se moglo na temelju opeprihvaenih vjerskih spoznaja
dalje zakljuivati.
U 16. je stoljeu Melchior Cano razradio teoloka mjesta ne prema sadraju kao regulae theologicae nego prema formalnom aspektu objavljenosti
neke istine. On je loci theologici razvrstao u deset kategora: Sveto pismo, tradica, Katolika crkva, koncili, pape, crkveni oci, skolastiki teolozi, razum,
filozofija i povest. Prvih sedam on naziva loci theologici proprii teoloka
mjesta vlastita teologi, a tri posljednja loci alieni strana teoloka mjesta,
jer su posueni od drugih znanosti. Prva je dva teoloka mjesta Sveto pismo
i tradicu nazvao loci revelationem constituentes, a sljedeih pet Katoliku crkvu, koncile, pape, crkvene oce i skolastike teologe revelationis
interpretationem continentes odnosno loci theologici declarantes, jer su to
tumai objave i vjere. Sva su teoloka mjesta sadraji iz kojih teologa crpi naela, a iz njih teoloke zakljuke.
Zadaa je ovoga rada istraiti koja se zajednika teoloka mjesta nalaze u
suvremenim crkvenim pokretima. Pitanje je, naime, iz ega se mogu teoloki
izvorno razumjeti suvremeni crkveni pokreti.

3. Zajednika teoloka mjesta

Traei teoloka mjesta suvremenih pokreta u Crkvi kardinal Ratzinger
upozorava na injenicu da Crkvu vode instituca i Duh Sveti. Iz toga on zakljuuje da postoje dva bitna aspekta crkvenog ivota: institucionalni i duhovski. Institucionalni je oblik crkvenog ivota Crkve temeljni i u njemu se izrie
kontinuitet Crkve i njezina stabilnost i trajnost. Duhovski aspekt crkvenog ivota jesu stalna nadahnua koja vode promjenama i koja postojei ustroj Crkve
oivljavaju i obnavljaju. Taj se posljednji aspekt meutim dogaa u stalnim trvenjima i nemirima koji postavljaju institucionalnom aspektu Crkve nova pitanja i trae nove zakoraaje. Kardinal Ratzinger to je ovako izrekao: Kad Duh
Sveti provali, on uvek remeti i rui svako ljudsko umovanje i planiranje.3
Kardinal dalje kae da je osobno iskusio zanos i oduevljenje crkvenih pokreta
koji su ivjeli svoju vjeru i u radosti osjeali potrebu priopiti ju drugima. Kao
da se doslovce sam Duh Sveti javio za re4, kae on. No to je zbunilo i uzdrmalo one koji su u svojim intelektualistikim diskusama ili rukotvorenim
umotvorinama, konstrukcama i modelima zamiljali i stvarali posve druku
Crkvu. Oito je dakle da je potrebno odrediti teoloko mjesto pokreta u konti3

368

J. RATZINGER, U slubi istine, Mostar Zagreb, 2002., 90-91.

Isto, 90.

Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 2, 365-384

nuitetu crkvenih uredbi i ustrojstava.5 Kardinal Ratzinger pokuava na pitanje

teolokog mjesta pokreta u Crkvi odgovoriti analizirajui odnos instituce i
karizme, kristologe i pneumatologe te herarhe i prorotva. No on dolazi do zakljuka da nedan od tih putova ne prua dostatan odgovor. Naime,
sakrament svetog reda tvori vrst poredak Crkve i konstituira Crkvu kao institucu. To znai da ju Bog mora stalno stvarati, jer Crkva ne raspolae sakramentima nego ih Bog uvek iznova mora stvarati. Sakrament je primarno plod
karizmatsko-pneumatolokog zova koji Bog upuuje ovjeku. Slubu Crkve
ne moe nainiti instituca nego Bog daje poziv i zato se slube instituce trebaju izmoliti. Slube dakle nastaju snagom slobode Duha Svetoga. Besmisleno
je dakle traiti suprotstavljenost karizmatskih pokreta u Crkvi instituci, jer i
jedni i drugi imaju korene u slobodi Bojeg vodstva Crkve. No zato je vano
da se i sveeniki poziv kao sluba ivi karizmatski, kako bi se jasne mogle
razumjeti i uskladiti slube herarhskog kao i opeg sveenitva. Jednako
je nemogue razdeliti pneumatologu od kristologe, jer Duha se ne moe
ispravno shvatiti bez Krista, a Krista je nemogue shvatiti bez Duha Svetoga.6
Pogrjena je misao da je u Crkvi mogue odeliti proroke slube ili stalee
pokreta i redovnika od herarhske slube. Bog, naime, podie proroke kako
meu redovnicima i laicima tako i meu biskupima, sveenicima i akonima.
Stoga je odreivanje teolokog mjesta pokreta u Crkvi mogue samo iz povesnog ishodita, smatra Ratzinger.
Da bi povesno odredio mjesto pokreta u Crkvi, Ratzinger razlikuje univerzalnu Crkvu od mjesnih Crkava. Univerzalna prethodi mjesnim Crkvama,
koje su njezina konkretna ostvarenja. Dvanaestorica, nazvana kasne i apostolima, slue itavom svetu da svi postanu jedno Kristovo Telo, lanovi jedne
Kristove Crkve. Oni nisu, kao ni kasne sv. Pavao, biskupi pojedinih lokalnih
Crkava nego su poslani, zato se zovu apostoli, celom svetu za izgradnju
cele Crkve. Apostoli navetaju evanelje i postavljaju mjesne upravitelje u
Crkvama, a sami idu dalje u celi svet. U prvoj Crkvi, dakle, brzo se oblikuju
dve bitne slube, mjesna i sveopa. U mjesnim se uvruje trajni herarhski
poredak, a na drugoj strani apostolska sluba kao poredak za sveopu Crkvu.
Osim toga, kod sv. Pavla moe se razlikovati dva pojma apostola. Prvi
je shvaanje njegova apostolstva kao izraslog iz osobnog susreta s Isusom
Uskrslim, a koji on stavlja na istu razinu s apostolstvom Dvanaestorice. Drugi
su pojam apostola za sv. Pavla njegovi suradnici koji su zapravo nadmjesni
misionari, a e apostolstvo ne izraslo ni na nain Dvanaestorice ni na nain sv. Pavla. Drugim reima moemo zakljuiti da je u Prvoj Crkvi postojao
5
6

Usp. Isto, 91.

Usp. Isto, 97-98.

369

T. Ivani, Zajednika teoloka mjesta suvremenih crkvenih pokreta

370

dvostruki poredak slubi, mjesni i sveopi, mada ne na isti nain izrastao.

Kasne se ti misionari apostoli pretvaraju u itinerante, dok nisu ubrzo zbog
zloporaba i pitanja tko su nositelji apostolskog naslea, nestali. Tad su slubu
daljnjeg misionarskog djelovanja preuzele mjesne Crkve i njihovi predvodnici.
Tako su biskupi uvidjeli da su zapravo oni nasljednici apostola, oni stvaraju
apostolsku sukcesu te su jamci kontinuiteta i jedinstva vjere s jedne strane, a
univerzalnosti i jedinstva cele Crkve s druge strane. Kao to bez karizmatsko-sakramentalnog elementa sveenike slube nestaje i institucionalni smisao
te slube, tako i bez univerzalne brige svakog mjesnog biskupa nestaje i smisao njegova mjesnog predvodnitva. Crkva je jedna, jedno je Telo Kristovo
ostvareno u razliitim mjesnim Crkvama. U Crkvi razlikujemo inkarnacskokristoloku dimenzu, koja je jednom zauvek dana, i kristoloko-pneumatoloku dimenzu koja jami novinu i kontinuitet Crkve. Papinstvo treba jednu
i drugu dimenzu Crkve dovoditi u skladan suodnos.
Ovdje kardinal Ratzinger smjeta teoloko mjesto novih crkvenih pokreta. Biskupska je sluba u sebe pretoila sveope slube, no postojala je opasnost da ona ostane jedina sluba Crkve bez sudjelovanja laika. Ta je opasnost
postala tim aktualna, iako to Ratzinger ne spominje, kad je za cara Teodoza
Crkva postala dravna rimska religa, te se razlika izmeu Crkve i sveta premjestila na razlikovanje herarhe od laika. To znai da je pretila opasnost da
se pod pojmom Crkve razume samo herarhsko sveenstvo te time izgubi
jednakost svih krtenih u dostojanstvu, pozivu i poslanju, a razliitost u slubama, kako je to osobito konstituca Lumen gentium jasno izrekla.
Logino je stoga bilo da se u treem stoljeu javio monaki pokret. On
ne imao misionarski karakter, ali je traio odluan ivot kranina prema
evanelju. A to je u poetcima svih crkvenih pokreta. Oni ele Crkvu koja ivi
posluna evanelju i iz snage evanelja. Monaki je pokret stvarao ivotna
evaneoska sredita iz kojih su mogli Crkvi pritei duhovni snani ljudi koji u
sebi stapaju institucu i karizmu. U tom se kontekstu mogu razumjeti istone
Crkve koje za biskupe uzimaju lanove monakih redova te tako biskupsku
slubu definiraju kao institucu i karizmu. Mogli bismo tako promatrati povest Crkve u cjelini i tada bismo u njoj otkrili s jedne strane mjesnocrkvenu
formu s biskupom na elu kao vrstu okosnicu, a s druge strane nove pokrete koji naglaavaju vrednost univerzalistikog poslanja Crkve i radikalnosti
evanelja. Apostolski se pokreti javljaju u Crkvi uvek u novim oblicima, jer
su oni odgovor Duha Svetoga na promenjene situace Crkve. Oni pridonose
duhovnoj ivotnosti i istini mjesnih Crkava. No istodobno su esto u napetosti s mjesnom Crkvom, jer nadilaze okvire i prostore mjesne Crkve, nadilaze
njezine strukture te, poput papinstva, nose apostolsku slubu univerzalnosti
spasa celom svetu i svim mjesnim Crkvama. Pokreti su darovani Crkvi i cr-

Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 2, 365-384

kveni ih autoritet ne moe organizacski i planski uvoditi nego prihvatiti ono

to je u njima korisno, a odbaciti to je neuporabivo.7
No za pokrete je vana poslunost evanelju i time Crkvi, stav siromatva i slobode za apostolat. Bez te slobode pokret se gasi i gubi svoju efikasnost
i smisao. Ali za takav ivot dobiva se motivaca samo u osobnom susretu s
Isusom Kristom, u iskustvu osobnog poziva na apostolat. Taj osobni susret
koji oslobaa od svega, a za apostolsko djelovanje jest uvjet da bi Duh Sveti
pomazao osobu za njezin poziv i tako jo jae stvarao zajednitvo. Tko je zahvaen osobno Isusom Kristom, taj privlai oko sebe druge osobe i tako nastaje
zajednitvo. Ti se uvjeti za zajednitvo ne mogu nadomjestiti institucskim
ureenjem, stvaranjem statuta i organizacskim oblicima te disciplinom, iako
je to sve neophodno, jer bez slobode od svega a za Krista gubi se snaga Duha
Svetoga, sve se ohladi te se pokret pone raspadati. To je kristoloko-pneumatoloki i egzistencalni temelj na kojem se regenerira novina kranstva, pomlauje Crkva i preobraava svet.8

4. Djeje bolesti crkvenih pokreta

Svako ljudsko djelo u sebi nosi dobro i zlo. Vano je ne zbog dobra prihvaati i zlo i ne zbog zla odbaciti i dobro. Budui da snaga, elan i nadahnue
Duha Svetoga u pokretima prolazi kroz ljude, a da ih ne oslobaa od slabosti,
onda treba raunati s problemima, nesporazumima i sukobima. Treba puno
napora, strpljivosti i poniznosti da se razlikuje govor Duha Svetoga od oekivanja, elja, viza i tenji ovjeka. Duh se naime suprotstavlja ljudskim planovima i shvaanjima. Bit je kranske vjere obraenje, odricanje od vlastitih elja
i viza te prihvaanje Bojih planova i Boje volje. Krist je jedini voa, jedini
uitelj i njegov je Otac jedini pravi otac svakog ovjeka.
Duh Sveti Isusov je duh izliven na Crkvu da je vodi vjekovima sve do
svretka vremena (usp. Dj 2,1-4). Duh pue kuda hoe, kae Isus (usp. Iv 3,8).
On je iva voda koja tee u vjeni ivot (usp. Iv 4,14). Ta iva voda treba institucu kao nasip i korito da bi tekla u ljudska srca. Duh iznenauje, budi, vodi,
govori preko znakova vremena, on je nutarnji uitelj koji vodi vjernike kamo
hoe. On vodi Petra kamo on nee (usp. Iv 21,18).
Nikakvo udo da je u povesti Crkve bilo pokreta koji su se nasukali ili
odveli u shizmu i herezu te postali sektom. Takvi su bili montanisti, katari,
valdenzi, husiti, reformatorski pokreti u 16. stoljeu. I ne samo oni, stalno se
umnaa broj onih koji nisu uspjeli ostati u dosluhu s Duhom Svetim. Greh je
stalna zaprjeka i smetnja vjerniku u komuniciranju s Duhom Svetim. Zli obila7
8

Usp. Isto, 115.

Usp. Isto, 118.

371

T. Ivani, Zajednika teoloka mjesta suvremenih crkvenih pokreta

372

zi kao riui lav, da ovjeka zavede (usp. 1 Pt 5,8). On ne zavodi toliko na greh
koliko na stavove, doivljaje, vjebe, iskustva i zahtjeve koji nisu Kristovi; njemu je cilj ovjeka odvojiti od Isusa, od njegova mentaliteta, njegovih planova i
viza. On e ovjeku dati neke religiozne ugoaje i vize samo da ga odvoji od
kranske vize i iskustva Isusova puta.
esto u Crkvi i u pokretima manjka svest da religa i Crkva nisu jedno
te isto. Relige su poganstvo a kraninom se postaje tako da se ovjek obrati
od njihovih zahtjeva, vjebi i iskustava. Relige trebaju obraenje i otkupljenje.
Ne isto vjerovati u nekog Boga napravljenog prema vlastitoj mati i vjerovati
u Isusa Krista, njegova Oca u Duhu Svetomu. Religska iskustva i iskustva
kranske vjere kao i iskustvo Duha Svetoga nisu isto. Pomea li se religa i
religsko iskustvo s kranskim nastaju teke posljedice, koje umrtve evaneosku vjeru, a Crkvu ostavljaju u nemiru ili letargi. Zato je laicima u pokretima,
posebno obraenicima bez kranske tradice, neophodno duhovno vodstvo.
Ne na herarhi da gasi i kritizira pokrete nego da im pomogne razlikovati
duhove te zadrati ono to je Kristovo, a odbaciti ono to je njemu strano.
No to odbacivanje ide teko kod onih kojima je stalo do ugodnih religioznih
iskustava, religioznog lanog mira, do doivljaja svoje privatne pobonosti, a
ne do Kristova Duha i njegova Tela. Unato tome vano je da se zajedno s vodom iz korita ne izbaci i dete. Svako ljudsko i vjerniko djelovanje i miljenje
iziskuje ispitivanje i razlikovanje, kako ne bi bilo zavedeno.
U lanova crkvenih pokreta pojavljuju se neke vrste djejih bolesti. Ti lanovi dolaze ili iz redova tradicionalnih vjernika ili pak iz obraenikih iskustava. Njima se dogaa kao da su progledali, kao da sad prvi put prepoznaju Crkvu. Manjka im povesni pogled na Crkvu, nedostaje im poznavanje struktura
Crkve, njezina ivota i obiaja. Imaju osjeaj kao da se to to oni doivljavaju
po prvi put dogaa u svetu i Crkvi. Tada ponu prenaglaavati svoju karizmu, gotovo apsolutiziraju svoj pokret, postaju iskljuivi kao da je tek pokret
prava Crkva i kao da je to jedini put vjere kojim svi moraju poi. Osim toga,
prva iskustva vjere u sebi nose snagu Duha te se lanovima pokreta ini da
su oni sposobni preobraziti itav svet i oivjeti letargine i uspavane strukture Crkve. Taj zamah gotovo redovito dovodi do sukoba s mjesnom Crkvom
umjesto da se pokret ukljui u postojee strukture Crkve i preko njih djeluje.
Tako dolazi do suprotstavljanja vlastitom apostolskom pozivu. Umjesto da s
ljubavlju pristupaju ostalim vjernicima, oni se od njih dele ili ih oholo kritiziraju.
Poseban se problem takvih djejih bolesti pojavljuje u totalnoj ovisnosti o
pokretu. Mnogi su u pokretu doivjeli obraenje i susret s Kristom tako da im
pokret ostaje prostor zatite i topline. Tako su lanovi Bratstva sv. Petra rade
napustili Katoliku crkvu nego liturgske i kanonske forme u kojima su doi-

Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 2, 365-384

vjeli obraenje. Oni su u tridentinskoj liturgi i njezinim disciplinskim formama ivota doivjeli obraenje i poziv u sveenitvo te im se zahtjev da napuste
te forme i prihvate odredbe Drugoga vatikanskog koncila uinio kao da se
raspada itav njihov obraeniki sustav i sveeniki poziv. Umjesto slobode od
zakona a za ljubav, u njima se pojavila vezanost uz zakon i ovisnost.
Slino je i karizmatski pokret ostao vezan uz protestantske pentekostalne
amerike forme, iz kojih se rodio, te postao okaminom bez slobode duha i apostolata. Jednako se dogodilo s tzv. poivanjem u duhu, za koje je komisa kojoj
je predsjedao kard. Suenens ustanovila da se ne radi o djelovanju Duha Svetoga nego o mehanizmima psihe, ali su oni koji su to doivjeli, kao i sveenici
koji na tome rade, rade ostali uz taj fenomen nego odrastali u slobodi Duha i
poslunosti Crkvi. Ozdravljenje obiteljskog stabla nema smisla, jer se Krist povezao sa svakim ovjekom ljudske povesti, kae konstituca Gaudium et spes,
a s druge je strane svakom ovjeku dostupan pashalni mister (usp. GS 22),
no u nekim pokretima to i dalje prakticiraju. Takoer egzorcizmi mogu stvoriti suprotan efekt, jer se u veini sluajeva zbog psihike bolesti ne dogaa
oekivano osloboenje, te bolesnik ostaje uvjeren da je beznadno opsjednut.
Iskustvo pokazuje da se obraenjem i molitvom na miran nain moe svakome
pomoi, pa ak da se radi i o opsjednuu. Treba takoer razlikovati duhove:
Radi li se kod iskustva duha samo o opem religioznom ili o izvornom kranskom iskustvu? Autentino iskustvo Duha Svetoga vodi izgradnji Crkve
i apostolskom djelovanju, a ne zatvaranju u forme molitve, liturge, kateheza i doivljavanja. U neokatekumenskom pokretu okamenile su se odreene
forme kateheze i liturge te prete univerzalnosti apostolskog duha s jedne
strane i sukobima s mjesnom Crkvom s druge strane.
Mnogi u pokretima trae samo iskustvo umjesto intelektualnog aspekta
vjere. Kao da je mogue bez navjetaja vjere auditus fidei biti evangeliziran
i susresti Isusa Krista. Jo je vei problem ako se misli da je dovoljno samo
poznavanje Svetoga pisma, a to znai auditus fidei bez intellectus fidei, samo
znanje Boje rei bez argumentiranog razmiljanja nad njom. Mnogi trae
prvenstveno subjektivno iskustvo Boga umjesto objektivnog koje se ostvaruje
u liturgi i sakramentima.
Budui da su lanovi pokreta veinom neka vrsta obraenika, jednih
od neprakticirane vjere, drugih od ateizma, manjka im dubinski tradicionalni uvid u Crkvu. Nikakvo udo da oni stoga marginaliziraju organizacske
strukture Crkve. Za mnoge u pokretu Crkva je samo narod Boji, a to znai da
prvenstveno tee ostvarivanju vrjednota kranske egzistence pred vrednostima organizace i struktura. Kao da pred zajednikom molitvom, iskustvom
vjere, zajednitvom unutar pokreta, nestaje svest da je Crkva Telo Kristovo, ne uoava se zajednitvo ministeralnog i opeg sveenitva, ne dogaa

373

T. Ivani, Zajednika teoloka mjesta suvremenih crkvenih pokreta

se ulaenje u planove i programe mjesne ili upne Crkve, gubi se shvaanje

euhariste kao stalne izgradnje Crkve, a ne kao privatnog doivljaja Isusove
prisutnosti. U tom se smislu moe govoriti o nekoj vrsti paralelnog postojanja
dvu Crkava, pokreta s jedne strane i upe s druge strane.
Uvia se takoer da mnogi lanovi pokreta revno mole, ali zaboravljaju
akcu, ive skrivenost Crkve, ali ne i njezino oitovanje, zadovoljavaju se vlastitom izgradnjom duhovnog ivota, a zaboravljaju svoju missku dimenzu
i obvezu.
Neophodno je stoga stvaranje novih struktura u upnim zajednicama
u kojima sve slube, darovi, zadae i pobonosti nalaze svoje mjesto. Treba,
osim toga, imati strpljivosti i razumevanja prema pokretima. Oni nisu zreli
vjernici kao ni teoloki izobraeni pojedinci, te se od njih ne moe oekivati
neko vrhunsko shvaanje i ivljenje vjere. Osobito se treba u kritici pokreta
uvati odreene umiljene prosvjeenosti, koja djelovanje Isusova Duha olako
progoni i prostodunu vjeru u Boju re naziva fundamentalizmom. Biskupi
ne smu biti poklonici uniformizma u pastoralnom planiranju i ne bi trebali
vlastite pastoralne planove podizati na razinu onoga to sme initi samo Duh
Sveti. Rade manje organizace, a vie Duha Svetoga, kae doslovno kardinal Ratzinger.9 Ako dolazi do sukoba izmeu pokreta i herarhe, treba biti
svjestan da se krivnja moe pronai na jednoj i drugoj strani te je neophodno
da se obje strane jasno odrede jedna spram druge. Obje se strane moraju prepustiti vodstvu Duha Svetoga i podloiti crkvenoj mjerodavnosti. Potrebno je
usvojiti nesebinost bez koje je pluralizam nemogu. Obje strane moraju uiti
jedna od druge, moraju se dati proiavati, moraju se znati i moi podnositi,
naglaava Ratzinger.10 No vano je i pokretima jasno naglasiti da se oni nalaze
u cjelini Crkve i da se stoga trebaju podvrgnuti zahtjevima te cjeline. Zato e
mjesne Crkve i apostolski pokreti morati uvek iznova, i to zajedno, spoznavati i prihvaati kako uvek istodobno vredi: ubi Petrus, ibi ecclesia ubi
episcopus, ibi ecclesia. Primat i episkopat, mjesnocrkvena struktura i apostolski
pokreti trebaju jedni druge: Primat moe samo ivjeti po ivom i sa ivim episkopatom, a episkopat moe sauvati svoje dinamiko i apostolsko jedinstvo
samo u usmjerenosti prema primatu.11
Nakon svega ostaje visjeti u zraku pitanje gdje se laici mogu osposobiti
za svoj apostolat. Oni imaju poziv koji je kao talent koji treba uloiti, kao sjeme
koje treba posati, kao inteligenca koju treba razviti. Duh Sveti ih je pozvao,
na Crkvi je da ih osposobi. Iskustvo vjere laike vee uz Isusa, svjedoenje meutim uz Crkvu. Treba oito uz pronalaenje apostolata kao jednog teolokog
9
10

374

11

Usp. Isto, 120.

Usp. Isto, 119.
Usp. Isto, 121.

Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 2, 365-384

mjesta novih crkvenih pokreta u Crkvi pronai i druga teoloka mjesta njihova
odgoja i obrazovanja za apostolat.

5. Druga teoloka mjesta novih crkvenih pokreta

Pokuajmo sada proiriti i konkretizirati teoloka mjesta novih crkvenih pokreta. lanovi su tih pokreta gotovo iskljuivo laici. Iako u njima ima i
sveenika i redovnika, iako su neke od njih osnovali sveenici, oni su tipino
laiki. Tko su laici?

5.1. Laika sluba u Crkvi

Pre Koncila laicima su se smatrali samo oni koji su bili posebno angairani vjernici. Nakon Koncila laici su svi vjernici osim lanova svetog reda i
redovnikog stalea.12 Oni su u slubi Tela Kristova, a lanovi svetog reda u
slubi Glave istoga Tela. Koncil kae: Laici sakupljeni u Bojem Narodu i
postavljeni pod jednu Glavu u jednom Kristovu Telu pozvani su da kao ivi
udovi sve svoje sile upotrebe za porast Crkve i njezino trajno napredovanje
u svetosti (LG 33). Posljednji koncil takoer kae da u Crkvi postoji jednakost u dostojanstvu, pozivu i poslanju, a razlika u slubama. Jedan je dakle
izabrani Boji Narod. (...) Premda se neki po Kristovoj volji postavljaju kao
uitelji i djelitelji tajna i pastiri za druge, ipak postoji meu svima prava jednakost s obzirom na dostojanstvo i na djelovanje zajedniko svim vjernicima
u izgradnji Kristova Tela (LG 32). No, u Crkvi postoji razliitost slubi13.
Ministeralni slubenici vre crkvenu slubu, oni slue laicima. Slubenici
koji imaju svetu vlast slue svojoj brai (LG 18). Laika je sluba pak svjetovna. Laicima je svjetovna narav vlastita i posebna (LG 31). Oni slue spasenju
sveta. Tu su oni od Boga pozvani da pridonesu, kao iznutra, poput kvasca,
posveenju sveta vrei vlastitu dunost, voeni evaneoskim duhom, i tako
drugima otkru Krista u prvom redu svetlei svjedoanstvom svoga ivota,
vjerom nadom i ljubavlju (LG 31). Oni u svetu vre sveeniku, proroku i
kraljevsku slubu. Oni navjeuju evanelje ne samo ivotom nego i reju,
naglaava Koncil (usp. LG 35). Zato im je potrebna i teoloka naobrazba i duhovni odgoj i ivot ispunjen snagom Bojom. Zato neka laici marljivo nastoje
da steknu dublju spoznaju objavljene istine i neka ustrajno mole od Boga dar
mudrosti, zahteva Koncil (LG 35).
12

13

Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstituca o Crkvi (21.
XI. 1964.), br. 31 (dalje: LG).
DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Apostolicam actuositatem. Dekret o apostolatu laika (28. X.
1965.), br. 2 (dalje: AA).

375

T. Ivani, Zajednika teoloka mjesta suvremenih crkvenih pokreta

376

Pitanje je gdje e laici stei izobrazbu i duhovni odgoj? Imaju li oni u

upi takve mogunosti? Mnogi su laici upisali teoloke fakultete i institute, no
to ne dostupno svima. Pa ak i oni koji studiraju teologu nemaju gdje biti
duhovno odgojeni. Budui sveenici i redovnici imaju bogoslove i novicate
gdje uz teoloku izobrazbu dobivaju i duhovni odgoj. Zato koncilski dekret
o apostolatu laika kae: Razne grupe i udruenja laika, bilo da se posveuju
apostolatu ili nekim drugim nadnaravnim ciljevima, moraju prema vlastitom
cilju marljivo i ustrajno raditi na formiranju za apostolat. Ta su udruenja esto normalan put prikladne formace za apostolat. U njima postoji mogunost
za doktrinarnu, duhovnu i praktinu formacu. Njihovi lanovi, okupljeni s
drugovima ili prateljima u mala drutva, neka ispitaju metode i uspjehe svog
djelovanja u apostolatu i usporeuju nain svoga svakidanjeg ivota s evaneljem (AA 30).
Vano je naglasiti kako laici bez herarhskog vodstva nisu u mogunosti ostvariti ope ciljeve Crkve. Laici, iako u pokretima gdje se koluju u
duhovnosti, izobrazbi za apostolat i svjedoenju, ne pripadaju pokretu nego
upi i mjesnoj Crkvi. Sluba Glave i sluba Tela moe biti samo u tesnom
zajednitvu, koordinaci i skladnom djelovanju. ini se meutim kao da su
laici u pokretima odvojeni od upravljanja i poslunosti Glavi. Kome se preputa djelovanje i odgoj laika ako ih ne vodi herarhsko sveenstvo? Glava
ne moe bez tela ni telo bez glave. Koncil nalae da laici mogu pristupati
raznim udrugama i osnivati nove, ali uvajui dunu vezu s crkvenim autoritetom. Udruenja nisu sama sebi cilj nego trebaju sluiti ispunjenju mise Crkve prema svetu. Vrednost jednog pokreta moe se vrjednovati samo prema
usklaenosti djelovanja pokreta s ciljevima Crkve, s kranskim svjedoenjem
i evaneoskim duhom svakog pojedinog lana i cele udruge (usp. AA 19). Da
bi izobrazba i odgoj laika u pokretima ispravno funkcionirali, neophodno je
biti svjestan da Crkvu vode Duh Sveti i herarha. O tome Koncil kae: Duh
Sveti ne samo da po sakramentima i slubama Boji Narod posveuje i vodi
i krepostima ga uresuje nego svoje darove delei kako hoe (1 Kor 12,11)
deli meu vjernike svakoga stalea takoer posebne milosti, kojima ih ini
sposobnima i spremnima da prime razna djela ili dunosti korisne za obnovu
i veu izgradnju Crkve (LG 12). On uvodi Crkvu u svu istinu, ujedinjuje ju
u zajednici i slubi, pouava ju i vodi raznim herarhskim i karizmatikim
darovima. Duh Sveti dakle vodi Crkvu kako herarhskim ureenjem tako i
karizmatikim darovima raznih pokreta koje on budi i oblikuje u Crkvi.
No tu nastaju problemi. Pokreti obino misle da ih je probudio i da ih vodi
Duh Sveti i da se samo njemu imaju pokoravati. Zato se katkad ne pridravaju
liturgskih propisa, preoblikuju razne propise sebi po volji, vladaju se kao da je
irelevantno herarhsko vodstvo Crkve. Zato je u svrhu zdravog razvoja pokre-

Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 2, 365-384

ta i njihova ukljuivanja u crkvene planove i programe nuno posvjeivati im

da Crkvu vode i herarha i Duh Sveti. Apostoli na prvom koncilu u Jeruzalemu
kau: Zakljuismo Duh Sveti i mi (Dj 15,28). To je jedinstveno vodstvo i jedno
bez drugoga ne funkcionira. Dok se trai poslunost Duhu Svetome, trai se
jednako poslunost i onima koje je Isus postavio za voditelje Crkve. Uz istinu:
Tko ima uho, nek poslua to Duh govori crkvama! (Otk 2,7) stoji i druga re:
Tko vas slua mene slua, tko vas prezire mene prezire (Lk 10,16). Duh Sveti i
vodstvo Crkve rade usklaeno i nikad jedni protiv drugih.
S druge stane ne na biskupima da gase pokrete, ne na njima ni da ih
podnose, a jo manje da ih prepuste samima sebi, jer bi to bio prezir prema
Duhu Svetome. Na njima je da posluaju i razumu znakove vremena koje
Duh Sveti pokazuje preko crkvenih pokreta, prihvate ih i pomognu im da se
ispravno razvu. Drugi vatikanski koncil upozorava: Ali sud o ispravnosti
karizama i njihovoj urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom i
na koje osobito spada ne ugasiti Duha nego sve ispitati i zadrati ono to je
dobro (LG 12).
Pokreti nisu privatna svojina osnivaa ili voditelja pokreta nego su vlasnitvo Crkve i dar Duha Svetoga pastirima Crkve da im pomogne u njihovoj
brizi za sve Crkve. lanovi pokreta nisu prestali biti lanovima upne zajednice nego su tek sad pozvani, prema svojim sposobnostima i odgoju te izobrazbi
koju su dobili, u pokretu sluiti upi, biskupi ili opoj Crkvi. Ne ine li to, na
biskupima je da ih korigiraju. Pokreti naime nisu, kao redovnike zajednice,
izuzeti od vlasti biskupa nego upravo oekuju vodstvo Crkve da im pomogne
u njihovu hodu. Na biskupima je da uoe njihovo mjesto, ulogu i prikladnost
za potrebe Crkve.
Herarha treba prema dokumentima Crkve voditi apostolat laika. Hijerarha mora njegovati apostolat laika, davati mu naela i duhovnu pomo,
ureivati vrenje tog apostolata na ope dobro Crkve i bdjeti da se potuje
doktrina i red (AA 24). U Crkvi jo manjka taj red. Laici nemaju poput redovnika vlastite zajednice ivota. Stoga je na sveenicima i biskupima da vode
laike i koordiniraju njihovo djelovanje i apostolat. teta je da kod nas jo ne
zaivio dokument Hrvatske biskupske konference i Nacionalnog katehetskog ureda iz 2000. godine pod naslovom upna kateheza u obnovi upne zajednice, u kojem se trai da se sve zajednice, udruge i pokreti zajedno s drugim
slubama u upama ujedine zajedniki radei prema specifinim darovima,
slubama i sposobnostima na svestranom posveivanju upe i meusobnom
obogaivanju. esto se dobiva dojam kao da herarha Crkve ima svoje ljude,
animatore, vea, slubenike i slube, a pokrete koje je probudio Duh Sveti ne
priznaje i ne surauje s njima, odnosno ne ukljuuje ih u djelatnosti Crkve i ne
koordinira njihov apostolat u svetu.

377

T. Ivani, Zajednika teoloka mjesta suvremenih crkvenih pokreta

5.2. Temeljno kransko iskustvo

378

U suvremenim se crkvenim pokretima gotovo redovito dolazi do temeljnog kranskog iskustva. To iskustvo ne isto to i mistino iskustvo. Mistino
se nalazi u svim religama, osobito u islamu, idovstvu, hinduizmu i budizmu. To je opeljudsko iskustvo Boga koje se dobiva na temelju vjernosti odreenoj religskoj praksi. Kransko je iskustvo meutim iskustvo Pedesetnice,
a to znai da se dobiva na temelju vjere i obraenja Isusu Kristu. Dobiva ga se
ili na temelju obnove primljenih sakramenata inicace ili na temelju katekumenske priprave za primanje istih sakramenata. Mistino se iskustvo dobiva
na kraju duge religske prakse, a kransko iskustvo na poetku hoda prema
vjernikom savrenstvu.
Osim toga, temeljno kransko iskustvo ne iskustvo darova Duha Svetoga. Mnogi dobu neke darove Duha Svetoga bez tog temeljnog iskustva,
a drugi ne dobu darove iako imaju to temeljno iskustvo. Temeljno iskustvo
fascinira ljude i vodi ih u zajednitvo. No, treba ga razlikovati od zajednitva u
ivotnom pozivu koje takoer povezuje ljude u zajednitvo. Temeljno iskustvo
povezuje sve crkvene pokrete, dok ivotni poziv zdruuje samo one koji imaju
isti poziv.
Temeljno je kransko iskustvo doivljaj fundamentalne opce zbog ega
mnogi u tom iskustvu o sebi govore da su obraenici. To je takoer doivljaj
da su se vjerniku otvorile oi i da sada jasno vidi tragiku greha te vrjednote
Crkve, kranske vjere i odnosa prema Bogu. Ako je bit istonog greha prevara i la u koju je prve ljude uveo otac lai, kako Isus naziva sotonu, onda je
temeljno kransko iskustvo ulazak u istinu (usp. Iv 8,44). Prvim su se ljudima
otvorile oi i vidjeli su da su goli (usp. Post 3,7). U temeljnom se iskustvu ovjeku takoer otvaraju oi, ali on doista ugleda Boga kao svoga oca, Isusa Krista kao spasitelja i Isusovu majku kao majku Crkve i svoju majku. To temeljno
iskustvo stoga ovjeku otvara oi za boanske stvarnosti, za smisao ivota i za
otvorenu budunost sebe i sveta.
To iskustvo neki doive kao susret s Isusom Kristom. U tom duhovnom
iskustvu naime vjernik doivi Isusovu blizinu, njegovo ovjetvo, njegovu
spasiteljsku snagu. Vjernik doivljava da mu iz svake rei evanelja Isus dolazi ususret kao to se i u euharisti susree s Kristom umrlim i uskrslim za
ovjeka. Drugi opet to temeljno iskustvo doive kao prateljstvo s Isusom. Oni
su spremni Isusu predati itav ivot u uvjerenju da se samo u njemu moe
postii spas i ispuniti enje koje nadilaze ovjeka.
Sv. Pavao to iskustvo opisuje kao prelaz iz smrti u ivot, iz tame u svjetlo. To je iskustvo pripadnosti novom Bojem narodu Crkvi, iskustvo novog
shvaanja sakramenata i vjerskog ivota. To je iskustvo prosvjetljenja te ovjek
duhovnim oima vidi stvarnosti Boga i pozadinu svega to dri svet. Ljudi s

Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 2, 365-384

tim iskustvom imaju potrebu itati Sveto pismo i napredovati u vjeri i molitvi.
Ono u ovjeku ostaje prisutno celog ivota. U njemu ovjek vidi sebe i svoja
djela. U tom iskustvu ovjek prosuuje ivot i otkriva svoj poziv u Crkvi i svijetu. Taj se poziv moe uvrstiti, kako to kae sv. Petar: Zato, brao, to revne
uznastojte uvrstiti svoj poziv i izabranje (2 Pt 1,10). To znai da se to iskustvo
ne da iriti ili produbiti nego uvrstiti. Ono je polazna toka za sve drugo u
vjernikom ivotu. Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i
krepou, boanska nas je snaga njegova obdarila svime za ivot i pobonost
(2 Pt 1,3). Na temelju tog prvotnog iskustva moe se napredovati prema sve
veoj svetosti. Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost,
krepou spoznanje, spoznanjem uzdrljivost, uzdrljivou postojanost, postojanou pobonost, pobonou bratoljublje, bratoljubljem ljubav. Jer ako to
imate i u tom napredujete, neete biti besposleni i neplodni za spoznanje Isusa
Krista. A tko toga nema, slep je, kratkovidan; zaboravio je da je oien od
svojih pranjih greha (2 Pt 1,5-9).
Zadaa je novih crkvenih pokreta i laika uope davati svjedoanstvo za
Isusa Krista. Svjedoiti znai potvrditi istinu onoga to je Bog rekao i Isus ostavio Crkvi za spasenje sveta. Istina, meutim, oslobaa, kae Isus (usp. Iv
8,32). To znai da svjedoiti znai ljude oslobaati za njegove rei i djela, uvjeravati ih o istinitosti njegove objave. Isus je navestio da emo mu biti svjedoci
sve do kraja sveta (usp. Dj 1,8).
Svjedoenje trai dvoje: najpre iskusiti samu istinitost Isusovih obeanja, a onda o njima izvestiti javnost; najpre iskusiti snagu vjere i silu Duha
Svetoga, a onda to javno tvrditi. Netko treba suvremenim ljudima posvjedoiti
i jasno jamiti da je istina sve to Isus kae. Pokreti u Crkvi stoga trebaju imati iskustva vjere, molitve, Svetoga pisma, sakramentalne milosti, prateljstva
s Isusom, snage milosti protiv nevolja, deprese, oaja, smrti i greha. Iskustvom vjere vjernici dobivaju sadraj svjedoenja, a odgojem u vjeri sposobnost da ga izreknu uvjerljivo u evangelizaci.
Za razvoj crkvenih pokreta bitno je razumjeti te dve etape vjernikog
hoda. Najpre trebaju lanovi pokreta biti evangelizirani, a to znai doi do
temeljnog iskustva, a zatim se izgraivati u duhovnom ivotu i teolokoj izobrazbi. Za prvu etapu papa Pavao VI. u enciklici Evangelii nuntiandi kae: Crkva poinje evangelizirati samu sebe.14 Bez toga ne postoji mogunost evangelizace sveta. Istodobno je istina kako je nemogue biti evangeliziran, a da
se ne pone evangelizirati druge. Nemogue je i zamisliti da je netko Re
prihvatio i predao se Kraljevstvu, a da sam sa svoje strane ne pone svjedoiti

14

PAVAO VI., Evangelii nuntiandi. Apostolski nagovor episkopatu, kleru i vjernicima cele Crkve
(8. XII. 1975.), Zagreb, 1976., br. 15 (dalje: EN).

379

T. Ivani, Zajednika teoloka mjesta suvremenih crkvenih pokreta

i navetati15, kae papa dalje. Ivan Pavao II. takoer kae da je mnogima danas potrebna prva evangelizaca.16 No vano je iza toga prei na drugu etapu
vjernikog ivota, a to je katehizaca. Pogrjeke u pokretima nastaju kad ve
evangelizirani ponovno trae to prvo iskustvo, te zanemare drugu etapu svoje
duhovne izgradnje.
Dakle, temeljno iskustvo jest prvo, na njega se kao drugo nastavlja katehizaca i vjerniki duhovni ivot, a onda sledi tree, evangelizacski apostolat, ime se drugima posreduje temeljno iskustvo. Tu moe nastati opasnost
da se pokret zatvori u sebe i ne djeluje prema van, ne ide za evangelizacom
sveta i reevangelizacom vjernika. Svaki pokret stoga ima smisla ukoliko posreduje sve tri faze. Prvo, temeljno iskustvo obino se bre i lake posreduje.
To je plod kerigme odnosno evangelizacskog djelovanja u pokretu. No tad su
vjernici tek kao novoroenad, oni nemaju dovoljno znanja ni snage Duha za
misu Crkve u svetu i za apostololat u Crkvi. Oni sad trebaju biti katehizirani
i odgajani. Pokreti stoga moraju posjedovati znanje o napredovanju u kranskom ivotu, o izgradnji krjeposti i dobivanje sve veih vjerskih spoznaja. Oni
time bivaju sve dublje uvreni u Crkvu i njezino poslanje.
Imaju li pokreti ljude koji lanove pokreta mogu tako voditi? Dokumenti
Crkve trae da pokreti trebaju imati duhovne asistente koji e ih savjetovati,
duhovno voditi i povezivati s vodstvom Crkve. No, takoer je pitanje, imaju li pojedini pokreti stratege i mehanizme da bi izvravali svoje poslanje i
apostolat. To im opet treba i moe dati samo vodstvo Crkve, biskupi koji su
odgovorni za evangelizacu sveta i izgradnju vjernika. Treba dobro uoiti
tu isprepletenost herarhske i laike slube u Crkvi. Herarhska sluba ne
moe evangelizirati svet bez laike slube, a laika se sluba ne moe osposobiti za evangelizacu bez herarhske slube. Konano, laici ne mogu djelovati
u Crkvi i u ime Crkve bez mandata herarhe.

5.3. Poziv i poslanje laika

Posebno je teoloko mjesto novih crkvenih pokreta buenje svesti laika
o njihovu pozivu i poslanju. Oni su pozvani u pokret da bi stekli iskustvo
kranske vjere i izgradili se za evangelizacu. No njihovo poslanje jest evangeliziranje sveta da Crkvu uine prisutnom i djelatnom u onim mjestima i
prilikama gdje ona samo po njima moe postati sol zemlje (LG 33). Poslanje ili
cilj djelovanja laika ne razvoj njegova pokreta, zajednice ili udruge nego spas
sveta i rast Crkve. Njihov apostolat evangelizace ne sme ii za tim da sebe
15
16

380

EN 24.
Usp. IVAN PAVAO II., Catechesi tradendae. Apostolska pobudnica biskupima, sveenicima i
vjernicima cele Crkve o vjerskoj pouci u nae vreme (16. X. 1979.), Zagreb, 1994., br. 19.

Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 2, 365-384

promoviraju i osvajaju ljude za svoj pokret nego tako evangelizirati svet da

uvek meu njima bude onih koji e se, poput njih, u pojedinom pokretu dati
izgraditi za apostolat u Crkvi. Udruenja nisu sama sebi cilj nego moraju sluiti ispunjenju mise Crkve prema svetu, njihova apostolska vrednost ovisi
o njihovoj usklaenosti s ciljevima Crkve, o kranskom svjedoenju i evaneoskom duhu svakog pojedinog lana i celog udruenja (AA 19).
Pokret je mjesto gdje se oni osposobljavaju, a upa i druge strukture Crkve, kao i svet, mjesta su gdje vre svoj apostolat. U pokret se povlae da bi
rasli pred Bogom i u duhovnosti svog pokreta, a u svet izlaze da bi tamo bili
svjedoci i ivo orue mise same Crkve prema karizmi u mjeri koju im je dao
Krist (usp. Ef 4,7 i LG 33). Za razumevanje i ispravno vrjednovanje pokreta te
osobito za korigiranje devaca nuno je poznavati to temeljno pravilo svakog
pokreta. No ne dovoljno da sami lanovi pokreta budu toga svjesni nego jo
vie uiteljstvo Crkve i pastoralni djelatnici.
Poziv i poslanje u pokretima se razva u zajednitvu. Komunitarna je
dimenza spontana socioloka forma svih crkvenih pokreta. Krist je ustanovio
jedan Boji narod da bude zajednicom ivota, ljubavi i istine (usp. LG 9). A
Crkva je u Kristu sakrament ili znak i orue najtjenjeg sjedinjenja s Bogom i
jedinstva celog ljudskog roda. Pokreti stvaraju novi jezik, stil, odnose i novi
tip ponaanja. Oni se slue istim Svetim pismom, sluaju iste upne propovijedi, ue istu teologu ili vjeronauk za odrasle, slave istu svetu misu i primili
su iste sakramente kao i vjernici izvan pokreta. Zato su u temelju svi pokreti
jednaki i meu njima postoji mogunost temeljnog razumevanja, solidarnosti
i suradnje. No, oni se razlikuju po specifinim slubama u Crkvi ili svetu. Jedni su kontemplativni, drugi aktivistiki, trei karitativni, etvrti promoviraju
maransku pobonost, jedni razvaju ekumenizam, drugi dalog meu religama, jedni evangeliziraju svet, drugi djeluju terapski, jedni evangeliziraju
kulturu i znanost, a drugi osposobljavaju u kranskom duhu svoje lanove za
profesionalnu djelatnost i sudjelovanje u politici. Sve njih, meutim, vodi isti
duh i ista pastirska sluba.
Crkveni pokreti trebaju meusobno komunicirati i suraivati. Iskustvo
pokazuje da sudionici pokreta koji se bave apostolatom evangelizace prelaze
u druge pokrete preuzimajui njihovu specifinu karizmu i radei u njima na
duhovnoj obnovi sveta. Crkva treba biti odgajana u bazinim zajednicama
kako bi se juridiko i evaneosko spojilo, da autoritet ministeralne slube ne
bude autoritet strukture nego slobode i iskustva vjere. Praksa pokazuje da se
vjera Crkve ne moe prenositi kao dobro upakiran paket koji nitko ne otvara nego kao svjedoanstvo izvornog kranskog ivota u zajednicama. Takve
e zajednice moi biti alternativa mentalitetu postmodernog konzumistikog
drutva.

381

T. Ivani, Zajednika teoloka mjesta suvremenih crkvenih pokreta

To je zajednitvo nastalo na temelju karizme koja se pojavila u zaetniku pokreta. injenica je da svaki crkveni pokret, bilo laiki bilo redovniki,
ima svoga utemeljitelja koji ga vodi, usmjerava na izvorno ivljenje karizme
pokreta i potie na ustrajnost na putovima duhovne izgradnje i izobrazbe. Nesporazumi nastaju kad razni autori nekritiki meaju vou nekog religskog
pokreta ili sekte s voditeljima crkvenih pokreta. Voa sekte zarobljava i pere
mozak pripadnicima sekte, odvaja ih od obitelji i svih koji bi mogli djelovati
na njihovu osloboenju, trai da se fundamentalistiki dre njegovih odredbi,
da mu vjeruju nekritiki. No pripadnici crkvenih pokreta ive u svojim obiteljima, oni sudjeluju u radu upne zajednice, oni ostaju u Crkvi, te voditelj
pokreta ima samo relativni utjecaj na njih. Kao to se moe postaviti pitanje
mogu li upe bez voditelja-upnika, mogu li mjesne Crkve bez svog voditelja i
pastira-biskupa, moe li sveopa Crkva bez vodstva Petrove slube u papama,
tako je normalno da pokreti imaju svog voditelja u karizmi. Sve su redovnike
zajednice nastale po nekom utemeljitelju i voi. Posljednji Koncil zahteva da
se redovnici moraju vratiti duhu utemeljitelja. Redovnike zajednice ne samo
da se pokoravaju onome to im je propisao utemeljitelj nego ga proglaavaju
blaenim i svetim te mu se mole i aste ga. Nemogue je u Crkvi imati neku
skupinu, pokret, zajednicu ili udrugu, a da ju ne netko pokrenuo i da ju netko ne vodi. G. Lohfink kae: Nigdje se Bibla ne bavi pastoralnim planovima i duobrinikim strategama. Umjesto toga pokazuje se gotovo na svakoj
stranici: Bog ne djeluje posvuda nego na konkretnom mjestu. On ne djeluje
u svako vreme nego u odreenom trenutku. On ne djeluje preko svakoga,
nego preko ljudi koje si je odabrao. Ne shvatimo li mi to ponovno, nee biti
u naem vremenu obnove Crkve.17 Voditelj ili utemeljitelj nekog crkvenog
pokreta samo je u slubi razvoja karizme odreenog pokreta te odgovorna
osoba pred Crkvom i drutvom. Njegovu autentinost, uostalom, ispituje herarhska sluba Crkve.

Zakljuak
U ovom smo radu traili zajednika teoloka mjesta suvremenih crkvenih
pokreta. Pokuali smo odrediti to mislimo pod pojmom crkvenih pokreta i to
podrazumevamo pod teolokim mjestima. Oslanjajui se na misli kardinala
Ratzingera nastojali smo definirati apostolstvo kao jedno od teolokih mjesta
novih crkvenih pokreta u suvremenoj Crkvi. Pokreti, prema njemu, zastupaju
univerzalnu vizu Crkve i radikalnost evaneoskog ivota. Javljaju se u vremenima kad je potreban novi odgovor Duha Svetoga na promenjene situace
382

17

G. LOHFINK, Braucht Gott die Kirche?, Freiburg, 1998., 10.

Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 2, 365-384

Crkve i sveta. Oni nastaju iz kristoloko-pneumatolokog i egzistencalnog

temelja na kojem se moe regenerirati novina kranstva, pomladiti Crkva i
preobraziti svet.
injenica je, meutim, da su oni ba iz crkvenih redova estoko kritizirani. Zato smo pokuali dati neke od razloga djejih bolesti koji izazivaju
kritike i zazor crkvenih pokreta. Ne bi bilo pravedno kad bi ta kritika ila samo
na raun pokreta, a to znai samo na raun Duha Svetoga koji, prema iskazu
Drugoga vatikanskog koncila, budi takve pokrete u Crkvi. esto se lanovi
pokreta osjeaju neprihvaeni ili kao odbaeni lanovi Crkve. Instituca Crkve
jedva s njima surauje, ne vidi njihovo mjesto u pastoralnim planovima, programima i inovacama upe i biskupe. S druge pak strane laici kao lanovi
pokreta ne razumu u emu je zapravo problem. Oni oekuju radost herarhskog vodstva Crkve nad njihovim obraenjem i svjesnim ukljuenjem u poslanje Crkve, a doivljavaju rezervu i gotovo odbanje.
Stoga je bilo potrebno zagrabiti dublje u dokumente Crkve i otkriti i druga zajednika teoloka mjesta suvremenih crkvenih pokreta te dobiti pravi
uvid u to kako su pokreti mjesta izgradnje laika za apostolat u Crkvi i svetu.
ini se da koncilski nauk o laicima jo ne prodro u svest vjernika i instituce
Crkve i da se pravo mjesto pokreta u Crkvi i svetu tek oekuje. U pokretima
laici najpre stjeu temeljno kransko iskustvo koje je uvjet za svako drugo
svjesno djelovanje kao kranina u Crkvi i svetu. Tu oni mogu nai mjesto
svoje duhovne i intelektualne izgradnje. Tu, meutim, nalaze i vrsto zajednitvo koje u glomaznim upama ne mogue uspostaviti. Tu otkrivaju svoj
kranski poziv i poslanje, dobivaju motivacu za djelovanje na evaneoskim
naelima i snagu za moralnu preobrazbu drutva. U pokretima nalaze vodstvo obdarenih osoba koje ih mogu odgovorno voditi na putu izgradnje za
apostolat. Tu oekuju i pomo institucionalne Crkve za svoj poziv. Oni tu ue
svjedoiti i stalno biti spremnima na apostolat.
Laici ne bi smjeli i dalje kao lanovi crkvenih pokreta ostati nekom vrstom paralelne Crkve. U njima Crkva ima velike mogunosti evangelizace
sveta. Institucionalna Crkva treba pomoi pokretima odbaciti to je u njima
neuporabivo i neprilino, a zadrati ono to posveuje Crkvu i svet. Hoe li
hrvatska Crkva uspjeti iskoristiti ponudu Duha Svetoga u pokretima za svoj
blagoslov i napredak? Potrebe su obnove drutva, a i crkvenih redova, velike
te je pomo Duha Svetoga u pokretima itekako aktualna.

383

T. Ivani, Zajednika teoloka mjesta suvremenih crkvenih pokreta

Summary
COMMON THEOLOGICAL PLACES OF NEW CHURCH MOVEMENTS
The introduction explains the notion of Church movements and loci theologici.
The first part of the article deals with apostolate as the locus theologicus of new
Church movements. In the second part the author points out the question of so-called
childrens illnesses experienced by new Church movements. In the third part the
author deals with other theological places for new Church movements as places where
the laity are spiritually and doctrinally equipped for the apostolate.
Key words: Church movements, theological place, apostolate, calling and mission of
the laity, fundamental Christian experience.

384