Odsjek za filozofiju

Katedra za etiku
22. kolovoz 2016.

ETIKA U KANTA KROZ OI MILANA KANGRGE

Seminar: Kantova kritika praktinog uma

Student: Marija Laki

1

1. UVOD
Zamislimo da gledamo prema sjeveru. Na to bi nas asocirala rije sjever, na to bi prvo
pomislili? To ovisi o naem nainu razmiljanja, ali neki bi sigurno pomislili na Njemaku s
obzirom na njenu geografsku lokaciju u odnosu na Hrvatsku, ali ne samo to. Njemaka danas
jedna je od vodeih lanica Europske unije, time i drava koja moe, ako to poeli, prekrojiti
nain ivota naroda u cijeloj Europi. Njena jaa strana nije samo na politiko-ekonomskom
planu ve i na akademskom. Ono to nas zanima jest filozofija, a injenica da se nekada
morao znati njemaki jezik kako bi se itala i prouavala filozofija na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu nam govori dovoljno o doprinosu znanstvenika s njemakog prostora filozofiji.
Njemaka je jaka drava i u prolosti je to bilo tako, ako pogledamo samo Franaku u kojem
je sastavu bio taj geografski prostor. Meutim, nije stalno bilo tako. O Njemakoj kao dravi
ne moemo govoriti ni u 18. stoljeu, ovdje je rije o vie rascjepkanih teritorija i Pruskoj. U
takvom politikom i geografski podijeljenom svijetu rodio se jedan od najutjecajnih
njemakih filozofa zbog kojih bi trebali poznavati njemaki jezik. Rije je o Immanuelu
Kantu. Stvarao je pod utjecajem raznih svojih suvremenika te je svojim radom uspio otvoriti
vrata novoj filozofiji pa bismo mogli rei i stvoriti novi filozofski nauk. Iako mu je opus djela
povelik i discipline kojima se bavio razliite, usredotoimo se ovdje na jednu unutar filozofije
etiku. Djelo kojim emo se baviti je nailo i nailazi na brojne interpretacije i kritike, a nosi
naziv Kritika praktikog uma. Knjiga je dio njegove kritike faze pisanja u kojima kritizira
prethodni filozofski nauk. Moe se rei i da je dio trilogije velikih kritikih djela. Djelo je
bitno utoliko to pristupa obraivanoj temi drugaije u odnosu na sve prethodne prikaze etike.
Tomu je tako zbog kritikog pristupa etici, ali ponajvie zbog vraanja izvoru filozofije i
pitanja mogunosti postojanja stvari, u ovom sluaju etike, a ne samo osvrt na povijest
etikog razmiljanja ili nastavak neijeg etikog razmiljanja. U knjizi je prikazan etiki
model ili kako se treba postupati ukoliko elimo da nai postupci budu moralni ili kantovski u
skladu s moralnim zakonom, a s obzirom na odreene pojmove, primjerice isti um, na nju se
moe gledati kao na nastavak djela Kritika istog uma. U knjizi se jo susreemo s
pojmovima kao to su zakoni, naela, moralitet, legalitet, imperativ, sloboda, um, dunost,
autonomija, heteronomija, to svaki od njih znai i u kojoj mjeri su vezani jedni za druge
vidjet emo u nastavku. S obzirom na ve spomenut velik broj interpretacija Kantove etike,
ne bi bilo mogue sustavno i donekle tono prikazati Kantov sistem, stoga e ovdje biti
prikazana interpretacija autora Milana Kangrge. Kangrga je djelovao u Hrvatskoj kao
profesor na odsjeku za filozofiju, a teme o kojima je predavao i pisao bile su etike prirode, a
2

konkretno to ga je najvie zanimalo je bio moral. On pripada zapadnoj filozofiji 20. stoljea,
tj. vei dio svog ivota je djelovao u Jugoslaviji pa se kao i mnogi drugi naao u situaciji gdje
nije mogao iznijeti svoje konkretne misli, uslijed reima na vlasti, pa su mu ak i ukinuli
asopis Pogled. Meutim, pridonio je hrvatskoj filozofiji brojnim knjigama i radovima na
temu etike. Jednom takvom knjigom emo se baviti ovdje. Knjiga koja nosi naziv Etika:
Osnovni problemi i pravci je pregled povijesti etike, a u njoj se nalazi poglavlje o Kantu. Cilj
ovog rada je pregled Kangrgine interpretacije Kantove etike te pojmova koje je on smatrao da
su vani za prikazati itatelju te osvrt na samo Kantovo stvaralatvo.

2. RAZRADA

Prije no to krenemo dublje u Kantovu etiku pogledajmo ukratko to je to etika. Etika je vrlo
jednostavno znanost o moralu ili filozofija morala koja se razvila unutar filozofije jo u
Antikoj Grkoj. Meutim, pojam morala, predmeta koji etika prouava nije jednostavan kao
definicija etike. Mnogi ljudi znaju to je moral, ali ga ne bi mogli objasniti rijeima. Naime,
moral, kako je danas poznato, jest kulturno uvjetovan i objektivan u nekoj zajednici,
opevaei. On se sastoji od pravila koje svi znaju, iako ih ne znaju izraziti rijeima, prema
kojima bi se trebalo ponaati ukoliko se eli primjerice ostati uklopljen u zajednicu. Prije
nego to uemo dublje u prikaze pojmova Kantove etike treba se zapitati postoji li takva stvar
kao to je Kantova etika. Naime Kant nigdje eksplicitno ne pokazuje da postoji mogunost
postojanja etike kao znanosti o moralu, kakvom smo ju definirali, pa i samog morala. On
prije svega svojoj razradi etike pristupa kritiki te koristi transcendentalnu metodu tako to
se pita o mogunosti postojanja stvari. Pod transcendentalnim Kant misli na svaku spoznaju
koja se ne bavi predmetima ve je to naa spoznaja predmeta ukoliko je mogua. Pojam
transcendentalno se ne bi trebao mijeati s pojmom transcendentno jer oznauje ono to
prekorauje isustvenu spoznaju te se time razlikuje od onoga to je Kant htio pokazati. Takav
nain pisanja bi znaio i kritiku prethodnih prikaza etike bez namjernog prikaza nove metode.
Sada bi se trebala objasniti razlika izmeu pridjeva praktino i praktiko s obzirom na to da
knjiga u nazivu sadri praktiko, a taj se pojam razlikuje od praktino kod Kanta toliko da su
znaenja i u suprotnosti. Naime, pri pisanju knjige Kant je bio ogranien nemogunou
jezinog izraavanja pa je morao upotrijebiti pridjev praktisch to bi u hrvatskom jeziku
imalo dva ekvivalenta praktino i praktiko. Meutim, Kant je naknadno objasnio da ne misli
3

na uobiajeno shvaanje rijei praktisch u etikome smislu to bi u hrvatskom jeziku bilo

praktino ve da pod tom rijei eli izraziti ili dodijeliti joj jedno novo, drugaije znaenje.
Pridjev praktino se odnosi na spretnost ili snalaljivost u svakodnevnom ivotu koja vodi do
uspjenosti u raznim svakodnevnim poduhvatima. Dok Kant predlae drugaije znaenje, u
prijevodu praktiko, aktivitet subjekta u uspostavljanju svog () svijeta, koji je bitno
suprotan svemu naprosto postojeem stanju, koje jo nema dignitet moralnosti, (Kangrga
2004:206) to je jo inovativno kod Kanta jest to da on svoju etiku naziva autonomnom, za
razliku od prethodnih koje su bile heteronomne. Autonomnost nalae da subjekt sam sebi
nalae zakon za praktiko djelovanje koji moe biti poopiv dok je heteronomnost kada taj
zakon subjektu nalae netko drugi ime subjekt postaje objekt tog zakona. Kada zakone
nareuje netko drugi oni sadre formulaciju onoga to se ne treba initi dok
samozakonodavstvo nalae to se treba initi. Sada krenimo na prikaz samo djela. to je
svojstveno njegovoj kritikoj metodi jest mogunost postojanja neega. Upravo radi toga ne
moemo ni govoriti o njegovoj etici jer se pita o mogunosti postojanja etike pa i morala. S
obzirom na pitanje utemeljenja podruja etikog istraivanja pita se o praktikim zakonima i
maksimama. Kant se na samom poetku pita moe li isti um, koji je sastavni dio same
mogunosti spoznaje, biti praktiki. Na pitanje pokuava odgovoriti prikazom objanjenja
maksima i praktikih zakona. Oba pojma potpadaju pod praktina naela koja sadravaju
ope odreenje volje. Praktiki zakoni su, ukoliko se uvjet spoznaje kao objektivan, time i
primjenjivi na sva iva bia, a maksime su ukoliko je uvjet subjektivan za volju za jednog
subjekta, tj. ako nije opevaei. Subjekt prema svojoj maksimi djeluje, a prema praktikom
zakonu treba djelovati jer je on imperativ, tj. nain na koji bi svi trebali djelovati. Dakle
maksime su praktine, a zakon je praktiki. Naime, Kant radi distinkciju izmeu ovjeka i
ivotinje upravo na temelju principa, naela. ivotinje djeluju prema prirodnom zakonu dok
ovjek djeluje prema predodbi nekog zakona koji si je sam postavio ili jednostavnije, djeluje
prema principima tj. djeluje uvijek prema nekom cilju. Svaki ovjek zna u svakom trenutku
to hoe i prema tome djeluje i upravo radi toga praktino moe postati praktiko ili bolje
reeno ovjek je po svojoj biti praktiko bie jer zna prema emu djeluje. Prema tome,
maksima odreuje svako mogue ovjekovo svrhovito djelovanje koje je svrhovito samo za
djelujui subjekt pa je time i subjektivno. Meutim, ovjek je drutveno bie i ne moe samo
djelovati prema vlastitiom nahoenju ve mu je potrebno drutvo pa je stoga spreman
djelovati prema opem zakonu za dobrobit svih ljudi to ga ujedno i razlikuje od ivotinje
koja djeluje po prirodnom zakonu. Radi toga praktina maksima moe postati praktiki
zakon, naravno ako je maksima usmjerena prema opem interesu. Obrazlaganjem samo
4

maksime je sada spreman odgovoriti na postavljeno pitanje te je siguran da isti um moe biti
temelj za odreivanje volje, tj. da moe imati praktiku zadau. Nakon to se uvjerio u
mogunost takve stvari spreman je za daljnju raspravu i dokaz mogunosti postojanja morala.
Pogledajmo sada razliku legaliteta i moraliteta koja je i osnova Kantove etike pozicije.
Legalitet su mnogi shvatiti isto u zakonodavnom, pravnom sistemu to se kosi sa samim
Kantovim etikim principom. Legalitet i moralitet, tj. njihova razlika odnosi se na odreenje
mogunosti etikoga odnosno moralnog zakona. Moralni zakon je u dubokom proturjeju s
legalnim iji je temelj u patologijski aficiranoj volji ili jednostavnije u emocionalnoj sferi
ljudskog duha, a to su primjerice ljubav, suosjeanje, zadovoljstvo, itd. Moralno je ono to
vrijedi za sve, a u legalno potpadaju emocije i aficiranost prema kojoj subjekt kao svrsi tei,
no to ne moe biti poopivo, tj. dignuto na razinu moralnog zakona jer nas aficiranost tjera da
pomaemo samo svojim prijateljima ili svojoj obitelji u kojem sluaju opet govorimo o
subjektivnoj svrsi ili maksimi. Kada govorimo o moralnom zakonu onda nije rije niti o
drutvenom ni o prirodnom zakonu. Moralni zakon po svojoj biti mora imati zapovjedni
karakter kako bi ovjek po tom zakonu djelovao ope, a ne prema subjektivnom nahoenju ili
bolje reeno prema vlastitom bitku. Prema tome, ovjek je po roenju ve subjektivan, a
objektivan mora postati. Kao to je navedeno, moralni zakon ima zapovjedni karakter dakle
nekakav imperativ. Kant razlikuje dva imperativa hipotetiki i kategoriki. Hipotetiki
imperativ zahtijeva izvravanje radnji ija svrha ne lei u samoj radnji ve u neemu
drugome. Dok govorimo o kategorikom imperativu govorimo o formulaciji moralnog
zakona, dakle apsolutna zapovijed koja ne podlijee nikakvim uvjetima te na taj nain
moralni zakon poprima formulaciju: Djeluj svagda tako, da moe htjeti, da maksima tvoje
volje moe postati moralni zakon! (Kangrga 2004:217) Subjekt u sluaju kategorikog
imperativa vri prisilu na samog sebe na nain da svladava svoju sirovu, ne-oblikovanu
prirodu, tj. svoj nagon te da prebaci samovolju ili vlastito htijenje na svrhovito htijenje kako
bi se se ispunio u putovanju k samome sebi koji je civiliziran i kulturan odnosno djeluje
prema praktikom zakonu. Moralnost u kantovskom smislu je medij izmeu samog ovjeka i
njegove okoline to povezuje te dvije stavke kako bi bili zajedno ili radili jedni za druge to
e pridonijeti i zajednitvu i vlastitiom boljitku. Bitan moment kod Kanta jest i sloboda jer
nakon to subjekti razumiju zakon tek onda mogu prema njemu, ukoliko shvaaju moralitet
tog zakona, djelovati. Vratimo se na autonomiju i heteronomiju s poetka razrade. Pri
formuliranju razlike ta dva pojma Kant koristi kritiki moment i kae da su svi prijanji
filozofi traili predmet volje kako bi ga pogreno stavili u ve postojei zakon, to je za
Kanta obratni put metode. Ono to je pogreno u heteronomnoj metodi je i to to se u
5

odreivanju moralnog zakona polazilo od druge stvari umjesto od samog subjekta koji sam
sebi zadaje zakon. Ovdje se vidi jo jedna posebnost Kakntove metode, napravio je prevrat
stavljajui subjekt u sredite ime je prevladao metafiziku u smislu vjenog horizonta
postojeeg bitka (Kangrga 2004:223). Argument mu je taj da ukoliko subjekt ne bi bio u
sreditu ivota onda bi mu sve drugo, tue bilo najvanije umjesto njega samoga. Time je bit
praktikog uma volja. Dok je predmet etike dobro i zlo koje uvijek znai neki odnos prema
volji. S Kantovim odreenjem dobra i zla odreenje moralnosti se po prvi put u povijesti
etike pomie iz onostranosti u ovostranost ime samo ovjekovo djelovanje mora biti
podvrgnuto moralnom prosuivanju (Kangrga 2004:225) Prema reenom dobro i zlo se
nalaze u subjektu, ne vie izvan njega te su rezultat djelovanja, a ne njegov poetak odnosno
ljudski su proizvod, a ne neto to postoji kao univerzalna injenica. Ovdje dolazimo do
Kantove tzv. paradoks ili obrnute metode. Dakle, za razliku od prethodnog miljenja Kant
kae da dobro i zlo nastaje tek poslije ovjekovog djelovanja, a ne postoji prije pa da prema
njima ovjek djeluje. ovjek svojim djelom omoguuje dobro ili zlo time to svojom
inidbom dobrog ili zlog prozivodi dobro ili zlo. Iz toga proizlazi da ovjek sam proizvodi
svoj nain ivota te da je radi toga svijet njegovo djelo, a ne djelo nekoga drugoga te da se
svijet prema Kantu mora odrediti samo u dimenziji moralnosti (Kangrga 2004:226) Treba se
zapitati zato bi ovjek djelovao prema opem zakonu ukoliko jo nije dovoljno sazreo da to
ini ili ukoliko je u pitanju biranje pomaganja lanu obitelji prema aficiranoj volji ili
djelovanje prema moralnom zakonu. ovjek djeluje prema moralnom zakonu zbog dunosti.
Dunost je odreenje volje koja vodi prema zakonu kao moralnom zakonu odnosno ona je
vaan princip Kantove etike jer je sastavnica pojma volje i u tom smislu u etiku sferu se
moe dospjeti u kojoj se moe govoriti samo o slobodi i neslobodi volje. Ona je vrsta
samodiscipline odnosno prevladavanja vlastitih nagnua u korist potivanja onog moralnog,
praktikog zakona. Dunost je potrebna iz jednostavnog razloga, ukoliko smatra da si
ljudsko osvijeteno bie, onda treba biti svjestan toga da ima obaveze prema drugim
ljudima i prema vlastitom ivotu. Odgovoran ovjek treba, a onaj koji ne preuzima obaveze i
odgovornost samo ivi. Njegova postavka i dunosti djelovanja prema njoj pada u vodu
ukoliko se uzme u obzir ljudska priroda djelovanja prema interesu. Meutim, Kant nalazi i
ovdje rjeenje pa kae kako je pojam interesa dvojak jer se moe djelovati iz praktikog
interesa za djelovanje prema praktikom zakonu dok je drugo znaenje djelovanje iz interesa
prema predmetu djelovanja. Slino vidimo u razgranienju hipotetikog i kategorikog
imperativa. U hipotetikom imperativu djelujemo radi onog to elimo i time koristimo
djelovanje kao sredstvo dobitka eljenog predmeta dok kategoriki imperativ oznaava
6

djelovanje samo za sebe kao neto objektivno i nuno u kojem sluaju govorimo o interesu za
djelovanje. Kako bi si pribliili dvojakost pojma treba odrediti volju i slobodu. Naime, volja
je vrsta uzroka svih umnih ivih bia dok je sloboda svojstvo uzroka po kojem ovjek moe
djelovati neovisno od drugih, izvanjskih uzroka. Ljudsko bie jedino pod idejom slobode
djeluje pa je volja po definiciji miljena kao slobodna ime poprima karakteristike ljudskog
karaktera koji ukljuuje odgovornost. Vratimo se na dunost. Ona omoguuje pretvaranje
samovolje u volju utoliko to subjektivna svrha postaje objektivna pomou zapovjedi.
Zakljuno, dunost je vana jer se njome osigurava da e se subjekt brinuti ne samo za sebe
nego i za druge.

3. ZAKLJUAK

Kritika praktikog uma jest djelo pisano mnogima tekim jezikom koje je ujedno i objanjeno
nekima teko za razumjeti, a oni koji ga i uspiju razumijeti se suoe s pitanjem opstojanja
argumentacije napisanog. I upravo radi nerazumijevanja, nepoznavanja prijanjih etikih
formulacija ili radi razliitih pogleda i interpretacija napisanog je to djelo suoeno s brojnim
kritikama. Kritike Kantove etike bile su usmjerene primjerice na njegovu neovjenost jer
smatra da emocije, ili veoma poznati primjer majinska ljubav, utjeu na subjektovu
sposobnost donoenja moralnih odluka time i djelovanja radi djelovanja prema praktikom
zakonu; druga vrsta kritika je usmjerena na dunost jer su ju mnogi doivjeli kao vojniku ili
diktatorsku formulaciju koja eksplicitno nareuje i tjera ljude na potivanje zakona. Za Kanta
ono humano nisu emocije ili suosjeanje ve ljudsko djelovanje radi djelovanja prema
praktikom zakonu to je ujedno i istinsko ljudsko djelovanje. Nehumano nije staviti emocije
sa strane ve ograniiti ljudsko djelovanje na interesno djelovanje prema posjedovanju
predmeta u kojem sluaju bi ga sveli na ivotinjski opstanak. Postoje mnogo kompleksnije
kritike i problemi s djelom, ali kada se sve uzme u obzir Kritika praktikog uma je
revolucionarno djelo u povijesti etike radi raznih noviteta pri gradnji etike zgrade od kojih
su: pokuava ukinuti metafiziku stavljajui subjekta u centar njegovog svijeta; jer govori da
dobro i zlo nastaju tek nakon djelovanja subjekta koje je ili dobro ili zlo; te radi kritiziranja
heteronomnosti etike i uvoenja autonomnosti.

LITERATURA:
Kangrga, Milan. (2004): Kantova etika U Etika: Osnovni problemi i pravci. Zagreb:
Golden marketing-Tehnika knjiga.