Professional Documents
Culture Documents
Saburo Sakai-Samuraj (Japanski Pilot-As Na Ratistu Pacifika)
Saburo Sakai-Samuraj (Japanski Pilot-As Na Ratistu Pacifika)
SAMURAJ
SADRAJ
1. Potomak slavnih Samuraja ........................................................ 4
2. U ratnoj mornarici...................................................................... 8
3. Prvi let....................................................................................... 11
4. Mornariki pilot II klase............................................................ 16
5. Napad kineskih bombardera ..................................................... 22
6. Fudiko Niori ............................................................................ 28
7. Perl Harbor................................................................................. 36
8. Protiv "letee tvrave"............................................................... 42
9. Amajlija...................................................................................... 45
10. U najveem vazdunom okraju ............................................. 50
11. Pod erupcijom vulkana............................................................. 58
12. Aerodrom u Leju..................................................................... 65
13. Roendan cara Hirohite........................................................... 73
14. Predstraa u dungli............................................................... 82
15. Bombardovanje Tokija........................................................... 89
16. Danse macabre........................................................................ 94
17. Osinje gnezdo.......................................................................... 98
18. Trideset i sedma pobeda......................................................... 101
19. Midvej .................................................................................... 104
20. Port Moresbi............................................................................ 110
21. Gorak ukus pobede.................................................................. 122
22. Gvadalkanal............................................................................ 127
23. Operacija oka.......................................................................... 148
24. Roditeljski dom....................................................................... 161
25. Smrt admirala Jamamote........................................................ 167
26. Ivo Dima............................................................................... 172
27. Let bez povratka..................................................................... 189
28. rtve....................................................................................... 208
29. Hacujo..................................................................................... 212
30. Kamikaze................................................................................ 219
31. Jedini preiveo....................................................................... 227
32. Hiroima................................................................................. 231
33. Dodatak................................................................................... 239
Predgovor
Knjiga SAMURAJ biveg vazduhoplovnog asa japanske Carske mornarice u
drugom svetskom ratu pojavljuje se sada na srpskohrvatskom jeziku, poto je
doivela vie izdanja u zemljama protiv ijih se pilota Saburo Sakai ogoreno
borio, a objavljena je i u slovenakom prevodu. Time se jugoslavenskim itaocima
prua prilika da se, pored inae oskudnih prevoda japanskih dela, pogotovo iz
vazduhoplovne publicistike, upoznaju sa krutom disciplinom u japanskoj vojsci,
tokovima rata, naravima i obiajima ove daleke zemlje u kojoj su kamikaze oajnici ratne katastrofe i militaristikog bezumlja - veliani do lane slave
bogova.
Kada se paljivo proitaju Sakaijevi redovi, nailazi se i na njegov kritiki
stav prema dogaajima koji su se odvijali vratolomno - od uspeha vojnikog
Japana do Hiroime i kapitulacije. Takav se utisak neminovno namee s obzirom
da je Sakai, kao hronolog, jednostavno izvodio zakljuke, svestan katastrofe koja
se pribliavala. On iznosi injenice koje ukazuju na realnost: dok je Tokio, a i
ostalo stanovnitvo ostrvskog Japana bilo uljukivano treteom svirkom mareva,
prekidanom informacijama o pobedama Carske vojske i mornarice, piloti i ostali
uesnici borbe bili su svesni neminovnog poraza. Sakai, koji je doao u Tokio i na
ulicama video ruevine, a ljude odevene u prnje, konstatuje: "Zvunici na ulicama
su i dalje parali ui trubei vojne mareve i slavei izmiljene pobede... Od svega
toga spopala me je muka. Nikada nisam ni sanjao da u morati da budem svedok
tako oiglednog i podlog obmanjivanja svojih sugraana".
Sakai je bio protiv samoubilakih napada koje su izveli piloti kamikaze 25.
oktobra 1945. godine severoistono od Suluana na Filipinskim ostrvima. Tu svoju
logiku beskorisnog rtvovanja potvruje kritikujui i sva ostala sredstva za
isforsirano podizanje morala. Takve 'pozorine predstave' za Sakaija predstavljale
su duhovni poraz japanskih oficira koji su nastojali da svoje vojnike, a i sebe,
impresioniraju arom i surovou minulih vremena.
"Hoe li to da zaustavi svetlea zrna iz helketovih mitraljeza"? pita se
Sakai. "Kao pilot lovac cenio sam vie nego ita mudrost verovanja u sopstvenu
snagu i vetinu da izbegnem smrt, koja nikada nije bila dalje od delia sekunde iza
mene". Saburo raskida lance tradicije i lane discipline: sa leta bez povratka, kada
je cela jedinica bila odreena da se baci na neprijateljeva brodovlje jer je bio
besmislen svaki let u starom tipu aviona protiv superiornijih amerikih
vazduhoplovnih snaga on se ipak vraa sa dvojicom mladih i neiskusnih pilota.
SAMURAJ je knjiga koja nas hronoloki upoznaje sa poetkom, tokom i
krajem rata na Dalekom istoku. U centru panje su autorovi opisi vazdunih bojeva
Ironija sudbine je htela da moj ivot krene gotovo istim putem kao i moga
dede. Kada se augusta 1945. Japan predao Saveznicima, bio sam prvi preiveli as
svoje domovine sa priznate esdeset i etiri pobede u vazdunim borbama. Na
zavretku rata otpustili su me iz bive carske mornarice i zabranili mi da stupim u
bilo kakvu dravnu slubu. Bio sam bez prebijene pare i zanimanja kome bih se
posvetio, kako bih se prilagodio svetu koji se svugde oko mene ruio. Kao i moj
deda, izdravao sam se najmukotrpnije fizikim radom i tek posle nekoliko godina
teke borbe za ivot utedeo sam toliko da sam otvorio malu tampariju, koja mi je
postala izvor prihoda.
Obrada zemlje na imanju od jednog jutra, blizu mesta Saga, pala je u
potpunosti na lea moje majke, koja je morala da se brine za svoje sedmero dece.
Da bude gore, majka je uz ovo neprestano rintanje ostala udovica kada mi je bilo
jedanaest godina. Seam je se iz tog vremena kao ene koja neprestano i neumorno
radi, drei moju mlau sestru vezanu na leima, i itave sate se saginje nad
njivom dirinei u najteim uslovima. Ne seam se, meutim, da sam ikad uo
pritube iz njenih usta. Bila je jedna od najhrabrijih ena koje sam ikad upoznao,
prava samurajka, ponosna i nepopustljiva, ali meka srca ako joj se za to pruila
prilika.
Ponekad sam se vraao iz kole plaui, jer su me stariji i vei aci tukli.
Nije pokazivala nikakva razumevanja za moje suze, mrtila se i grdila me: "Stidi
se" bila je njena omiljena primedba, "ne zaboravi da si sin samuraja i da ti suze ne
prilie."
U seoskoj osnovnoj koli sam naporno uio i svih est godina bio prvi u
razredu. Iskrsle su, meutim, sasvim nepremostive prepreke mom daljem
kolovanju. Osnovne kole su bile dravne i zato je kolovanje bilo besplatno, ali
za veinu srednjih kola se plaalo. To je za porodicu Sakai, koja je jedva
privreivala za hranu i odeu, bilo neto potpuno nedostino. Nismo uopte
raunali na dareljivost moga strica u Tokiju, koji se neoekivano ponudio
da plaa sve trokove mog daljeg kolovanja. Bio je dobar slubenik u ministarstvu
saobraaja i predloio nam da me usvoji i da se stara o mom celokupnom
kolovanju. Sa zahvalnou smo prihvatili tu srenu okolnost.
Feudalni stale iz Sage bio je gospodar jedne od privredno najsiromanijih
samostalnih dravica. Njena samurajska kasta vekovima je ivela vie nego
skromno i bila je poznata po svojoj spartanskoj disciplini. Bili smo jedina dravica
u zemlji koja je verski pripadala zakoniku buida Hagakure i potovala njegovo
osnovno pravilo: "Samuraj mora da ivi tako da je uvek spreman da umre". Za
vreme rata Hagakura je postao obavezno tivo u svim kolama u domovini, ali ja
sam ga se jo od malih nogu pridravao. To mi je pomoglo u daljem kolovanju i
jo kasnije u ratnim godinama.
2. U ratnoj mornarici
Vratio sam se kui na sramotu porodice i jo vie celog mesta. Da bude gore,
na moju porodicu su se tada svalile sve mogue nedae i iveli smo u krajnoj
nematini. Majka i moj najstariji brat su od zore do mraka dirinili na njivama
naeg bednog imanja. Ona i moje tri sestre bile su odevene u rite, kuica u kojoj
sam odrastao bila je strano zaputena.
Svako u mestu me je pri odlasku za Tokio bodrio s najboljim eljama i inilo
im se da je moj uspeh i njihov.
Sada me niko nije otvoreno grdio niti je rekao bilo ta zajedljivo na moj
raun, iako sam ih osramotio. Moglo im se videti na oima da su se stideli. Radije
su se sklanjali, da me ne dovedu u nezgodnu situaciju. Zbog ponaanja metana
nisam se usuivao da idem po naselju i nisam mogao da podnosim njihove
prekore. Tako se u meni javila elja da pobegnem iz tog mesta sramote.
Tada sam se setio velikog plakata, koji sam video na eleznikoj stanici u
Sagi, kojim su pozivali mlade da se dobrovoljno jave u ratnu mornaricu. Vojska mi
je izgledala jedini izlaz iz mog neprijatnog poloaja. Majka, koja mi je poslednje
dve godine nedostajala, bila je alosna to ve odlazim, iako nije mogla da mi
ponudi drugo reenje.
Trideset i prvog maja 1933. godine sam kao esnaestogodinji mornariki
regrut stupio u vojnu bazu Sasebo, nekih osamdeset kilometara daleko od mog
doma. Tamo je poelo novo razdoblje ivota, uasno stroge discipline i grubosti,
koja je premaivala ak i moje najmranije snove. Tada sam shvatio koliko mi
pomae teki zakonik Hagakure po kome su me vaspitali.
Zapadnjacima bi bilo veoma teko, a moda i nemogue, da shvate sve
grubosti discipline koje smo morali da podnesemo u naoj ratnoj mornarici.
Mornariki kaplar ni za trenutak nije razmiljao da li da premlati regruta za koga je
mislio da zasluuje kaznu. Kad god sam prekrio disciplinu, ili kod uenja
napravio greku, kaplar me je doslovno izvukao iz barake.
"Stani uza zid! Sagni se regrutu Sakai!", urlao je, "ovo ti ne inim zato to te
mrzim, nego zato to si mi drag i to elim da od tebe stvorim dobrog mornara i
desetara. Sagni se!"
Posle tih rei je zavitlao batinom i svom snagom poeo da udara po mojoj
uzdignutoj zadnjici. Bol je bio uasan, a jaina udaraca nije slabila. Nije bilo
drugoga izbora sem stisnuti zube i oajniki se truditi da ne jaue na sav glas.
Izbrojao sam ak etrdeset unitavajuih udaraca po svom zadnjem delu. esto
sam se od bolova skoro onesvestio. Meutim, padanje u nesvest nije bilo reenje.
Kaplar bi mirno izlio na moje isprueno telo vedro hladne vode i zaurlao da se
10
3. Prvi let
Japanske carske oruane snage imale su dva roda: kopnenu armiju i
mornaricu. Svaki od njih je imao svoje vazduhoplovstvo. Pre drugog svetskog rata
i u toku rata nije se nikad ni pomiljalo da se osnuje samostalno vazduhoplovstvo.
Mornariku peadiju, koju, npr., imaju i Sjedinjene Amerike Drave kao zaseban
rod vojske, nismo nikad imali. Odabrani delovi kopnene armije i mornarice bili su
izvebani za amfibijski nain ratovanja, i ove jedinice su izvravale zadatke koje je
u drugih armija obavljala mornarika peadija.
Sredinom tridesetih godina su se svi mornariki piloti ikolovali u
mornarikoj vazduhoplovnoj koli u Cuijuri osamdeset kilometara zapadno od
Tokija. kolu su istovremeno pohaale tri klase pitomaca; potporunici koji su
zavrili mornariku akademiju u Eta Dimi u zapadnom Japanu; podoficiri koji su
ve bili u slubi i mladii koji su bili spremni da ponu svoju slubu u mornarici,
kao uenici pilota.
Kada se Japan upustio u rat sa Sjedinjenim Dravama, mornarica je svoje
kole za obuku pilota proirila u oajnikom pokuaju da bi gotovo kao na tekuoj
traci stvarala pilote. Godine 1937. koncepcija masovnog kolovanja bila je jo
potpuno nepoznata. Obuka pilota bila je do kraja usavrena i zato su se samo
najbolji izabrani kandidati od celokupnog ljudstva mogli da nadaju da e ih uzeti u
iri izbor. U Cuijuri je primljen samo mali broj prijavljenih. Godine 1937, kada
sam ja podneo molbu za prijem, izabrali su jedva sedamdeset mladia od preko
1500 prijavljenih kandidata. Zato nije mogue opisati pobedniko slavlje koje me
je obuzelo kada sam svoje ime otkrio u spisku sedamdesetorice podoficira
primljenih na kolovanje. Po prijemu u Cuijuru oseao sam bolesno zadovoljstvo
da sam time sprao sramotu neuspeha u tokijskoj gimnaziji. Tako u svojoj porodici
i selu vratiti ast i opravdati nadanje koje su polagali u mene.
Moete da zamislite sa kakvim prijatnim oseanjem sam se vratio u striev
dom u Tokiju na svoje prvo odsustvo.
Nisam vie bio beznadan i nepopravljiv mladi koji se ne usuuje da se
suoi sa svojim kolskim i porodinim problemima. Bio sam mladi od dvadesetak
godina koga je opravdano obuzimao ponos, bez ijedne trunke na besprekornoj
novoj uniformi mornarikog pilota ukraenoj sa sedam Meteih dugmeta i eljnog
toliko eljnog da presrean primi estitanje strieve porodice.
Susret sa roakom Hacujo me je iznenadio. Uenica, devojica, nekuda je
nestala i umesto nje ispred mene je stajala privlana srednjokolka od petnaest
godina. U njenom pozdravu je bilo neega vie od rodbinske srdanosti. Sa stricem
koji je ve od ranije pokazao veliko interesovanje za moj napredak, sam nadugako
i nairoko priao. Veoma sam mu bio zahvalan, kada sam primetio da se zajedno
11
13
14
injenicom da lovaki avion udaljen nekoliko kilometara nije nimalo lake otkriti
nego zvezde na dnevnom nebu.
Pilot koji prvi otkrije neprijatelja i prikrade mu se, moe da izbori sebi
neprocenjivu prednost. Postupno, i sa sve vie vebe dali smo se u lov na zvezde.
Zatim smo napravili jo korak dalje. Kada smo primetili poneku zvezdu i utvrdili
njen poloaj okrenuli smo oi za devedeset stepeni i brzo vratili pogled, da bismo
se uverili da emo je ponovo ugledati. Na takvim sitnicama se kale pravi piloti
lovci.
ini mi se da je sasvim nemogue ubediti u vanost te neobine sposobnosti
oveka koji ne razume, ili ne poznaje i najmanje detalje bitne za odluku o ivotu i
smrti u deliirna sekunde vazdunog dvoboja. Znam, da me u svih dve stotine
vazdunih borbi sa neprijateljskim avionima, osim u dva kraa navrata, protivniki
lovci nisu nikada iznenadili i nisu mi oborili nijednog pratioca.
U svim slobodnim trenucima, tokom kolovanja u Cuijuri, traili smo nain
kojim bismo skraivali vreme reakcije i usavrili nae pokrete. Omiljena vetina
bila je hvatanje muva u letu. Verovatno smo izgledali smeni kada smo mlatarali
rukama po vazduhu, ali je posle nekoliko meseci svaka muva, koja nam je preletela
ispred lica gotovo sigurno zavravala u naim rukama. Sposobnost da se ovlada
iznenadnim i tanim pokretima potrebna je zbog uskih kabina naih lovakih
aviona.
Ta izotrenost refleksa nam je ponekad priskoila u pomo na sasvim
neoekivani nain. Nas etvorica smo jurili autom brzinom od sto etrdeset
kilometara na as po uskoj cesti, kada je voza iznenada izgubio kontrolu nad
vozilom i izleteo van ruba druma. Sva etvorica smo kao jedan otvorili vrata i
doslovno izleteli iz automobila.
Bilo je nekoliko udaraca i modrica, ali niko od nas nije pretrpeo ozbiljnije
povrede, iako je vozilo bilo potpuno uniteno.
15
bilo prekasno. Spremnost pilota koje smo obuili u toku rata bila je najblae reeno
problematina. Ubeen sam, da bi svih etrdeset i pet pitomaca iskljuenih iz moje
klase za vreme kolovanja u Cuijuri, bili mnogo bolji nego mladii koji su obuku
zavrili tokom rata.
Posle zavrnog ispita rasporedili su nas u razne letake jedinice da bismo u
njima stekli praksu. Mene su poslali u pomorske baze Oita i Omura, na severu
ostrva Kjuu. U obema smo vebali letenje sa kopnenih aerodroma i nosaa
aviona. Kada sam prvi put video kolika je uvebanost pilota sa nosaa aviona, bio
sam snano potresen.
Njihove akrobacije su me iznenadile, jer su ih izvodili neverovatnom
spretnou. Uprkos svom dugom kolovanju, tada sam prvi put posumnjao u svoje
sposobnosti. Hou li uspeti da postanem takav majstor u vazduhu kao oni?
Posebne tekoe mi je priinjavalo sletanje na nosa aviona. Mesec dana
napornog vebanja prilaenja i dodirivanja, prilaenja i dodirivanja ponovo i
ponovo konano je otklonilo moje sumnje. Neobino je da posle tog kolovanja
vie nikad nisam poleteo ili sleteo na nosa. Sve letove za vreme rata izvrio sam
sa kopnenih aerodroma.
Posle tri meseca vebanja na aerodromima i nosaima aviona dobio sam
naredbu kojom su me premestili u vazduhoplovnu bazu Kaohsjung na, u to vreme,
japanskom ostrvu Formozi. Tempo mornarikog ivota se tih dana ubrzao. Rat u
Kini se irio na sve vea podruja i iznenada se javila hitna potreba za sve veim
brojem pilota lovaca, ak i takvih poetnika kao to sam ja.
Sa Formoze su me prekomandovali u Kjukijang u jugozapadnoj Kini i tamo
sam maja 1938. godine doiveo svoju prvu borbu za koju ne bih mogao da
kaem da je bila srean poetak. Komandantu puka u Kjukijangu nije se inilo da
vredi slati novajlije u svakodnevne vazdune okraje, jer je bio ubeen da bi
svojim neiskustvom skrenuli na sebe panju pilota veterana koji su leteli na
kineskoj strani. Zato me je prilino dugo slao na letove nisko iznad bojita, da
pomaemo operacije kopnene vojske. Ti letovi bili su sve drugo nego opasni:
japanska armija je na zemlji skrila sav otpor neprijatelja, a u vazduhu iznad
bojita bilo je slabog otpora. Prolazile su nedelje i ja sam besneo, jer su me i dalje
slali na te letove podrke. Goreo sam od elje, vrealo mi je ponos, da sam
mornariki pilot druge klase i odluio sam da u se najveom hrabrou ustremiti
na neprijateljske avione.
Dvadeset i prvog maja bio sam lud od oduevljenja kada sam svoje ime
otkrio meu petnaest pilota koje su izabrali da sledeeg dana polete u uobiajenu
patrolu na Hankov. Ime Hankov davalo je nade za okraj, jer je tamo bio glavni
kineski nacionalistiki aerodrom.
Godine 1938. nismo raspolagali lovcem Zero (Micubii Zero 52) koji sam
kasnije u borbama tako dobro upoznao. Leteli smo na lovcima micubii tip 96,
17
koga su Saveznici kasnije nazvali klod (Claude). Bili su spori i nisu imali naroito
veliki dolet. Stajni trap bio je neuvlaei, a kabina je bila bez krova nad glavom.
Naih petnaest lovaca je dvadeset i drugog rano poletelo iz Kjukijanga i u
penjanju se razvrstalo u pet odeljaka u obliku klina. Vidljivost je bila vanredna.
Devedeset minuta leta od nae baze do Hankova bilo je slino kolskom krstarenju.
Nijedan neprijateljski lovac nije se digao u vazduh da napadne nau formaciju i
nijedan protivavionski top nije pokuao da nas uznemiri. Izgledalo je potpuno
neverovatno da ispod nas besni rat.
Sa visine od tri hiljade metara smo aerodrom u Hankovu videli neobino
jasno. Sveza zelena trava se presijavala na jutarnjem suncu i zato nam se glavni
neprijateljski aerodrom uinio slinijim velikom, paljivo negovanom igralitu za
golf. Lovcima, meutim, nisu potrebni takvi sportski objekti i te tri take koje sam
video da se brzo kreu i diu ka naim avionima bili su neprijateljski lovci.
Zatim su se iznenada nali na naoj visini, sada veliki, crni i moni. Bez
upozorenja bar se mom iznenaenom mozgu tako uinilo jedan od
neprijateljskih lovaca se izdvojio iz svoje grupe i zapanjujtiom brzinom ustremio
na mog lovca. Za tren su se rasplinuti svi paljivi i razraeni planovi o tome ta u
raditi u svom prvom sukobu. Oseao sam kako moji prenapeti miii nervozno
pulsiraju i mada je neprijatno da se danas toga priseam, istina je da sam se tada
tresao od uzbuenja i iznenaenja, to je taj pilot izabrao ba mene za svoj cilj.
Vie puta sam razmiljao o tome da sam se u tim kritinim trenucima
ponaao nerazumno i italac e se sa tim mojim zakljukom sigurno sloiti. Morao
bi da uzme u obzir, da su nae modane reakcije na tri hiljade metara posle leta od
devedeset minuta na toj visini, sigurno manje pouzdane nego na zemlji. Vazduh je
redak i zbog toga u mozak dospeva manje kiseonika. Buka motora u otvorenoj
kabini i pitanje hladne vazdune struje koja brie pored vetrobrana, zagluuju.
Nema ni govora, da se moe odahnuti za komandama; vrteo sam glavom da bi
osmotrio u svim smerovima, kako me ne bi uhvatili nepripravljenog, pomerao sam
komandnu palicu, pritiskivao pedale, ruicu gasa i buljio u instrumente i dugmad.
Jednostavno reeno, bio sam potpuno zbunjen.
Zatim su mi u pomo priskoile navike stvorene za vreme kolovanja.
Posebno jedan savet za poetnike u dvobojima potisnuo je sve druge: "uvek se dri
repa vodeeg lovca u svom klinu"! U zbrci pokreta ruku prilegao sam trake svoje
kiseonike maske (kiseonik smo imali za dva sata leta, pa smo morali da ga
uvamo za borbu i let iznad tri hiljade metara) i dao gas do kraja. Motor je
odgovorio snanim bmjanjem i patuljasti lovac je prosto poskoio napred. Svuda
oko mene dopunski rezervoari za gorivo mahnito su se tumbali po vazduhu, jer su
ve svi ostali japanski piloti povukli ruice pored sedita. Sasvim sam zaboravio da
odbacim rezervoar sa opasnim eksplozivnim gorivom, koji je bio okaen ispod
18
trupa aviona i sada sam drhtavom rukom povukao ruicu. Moj rezervoar je
poslednji odleteo u dubinu.
Tada sam ve bio van sebe. Sve sam inio polovino i zaboravio sam na sva
osnovna pravila vazdunog boja.
Nije mi polo za rukom da vidim bilo ta se deavalo sa strane i pozadi.
Nisam mogao vie da primetim nijedan neprijateljski avion, i nisam imao pojma da
li pucaju na mene ili ne. Sve to sam video je bio rep moga voe. U oaju sam
srljao za njegovim lovcem i svako ko nas je posmatrao morao je da pomisli da smo
vezani jedan za drugog.
Kada sam naposletku zauzeo pravilan poloaj pratioca, pozadi i malo
ustranu od vodeeg lovca, toliko sam se pribrao da vie nisam nezgrapno hvatao po
kabini. Duboko sam udahnuo i pogledao ulevo. U pravi as. Dva bletea
neprijateljska lovca ustremila su se na moj avion. Bili su sovjetski I-16 sa
uvlaeim stajnim trapom.
Imali su snaniji motor od naeg lovca micubiija 96, a uz to su I-16 bili bri
i pokretljiviji.
Opet sam zatajio. I, pri tom saznanju, iste sekunde, obuzela me nova elja za
ivotom. Ruke su bile nepokretne.
Nisam znao ta da uinim u sledeem trenutku. Umesto da skrenem u stranu,
ili poletim navie, mirno sam nastavio napred. Po svim pravilima vazdune borbe
morao sam da oekujem u takvom trenutku svoj kraj. Zatim su oba lovca
neoekivano, u trenutku kada je trebalo da me uhvate u svoje niane, zaokrenula
iznad mene i nestala! Do kraja ivota neu moi da shvatim da mi se tako udno
nasmeila srea.
Odgovor je, meutim bio veoma prost. Poto je voa eskadrile ve raunao s
tim da u se u svom prvom okraju muvati po vazduhu to se i dogodilo
poverio je jednom iskusnom pilotu da me titi s lea. Taj lovac je sada napravio
otar zaokret i pojurio za neprijateljskim avionima, koji su zbog toga prekinuli svoj
napad.
Ja jo uvek nisam smislio nita pametno. Naravno, izvukao sam se iz
smrtonosne zamke i leteo sam kao lep, mlako da nisam ni primetio, da sam se
zbog iznenadne promene poloaja naao sa svojim lovcem dobrih etiri stotine
metara iza jednog aviona u bekstvu. Sedeo sam u seditu i pokuavao da mislim ta
bi moglo da se uini. Konano sam se trgao iz otupelosti i dao u poteru za njim.
Uhvatio sam neprijateljskog lovca u nian i pritisnuo okida mitraljeza.
Nita se nije desilo. Nervozno sam pritiskivao prekida i preklinjao to su mi se
mitraljezi zaglavili, da bi se zatim na veliko razoaranje setio da nisam repetirao
mitraljeze, to je neophodno pri susretu sa neprijateljskim avionima.
Podoficir koji me je pratio u. svom avionu s leve strane oajavao je kada je
video kako sam se ueprtljao u seditu, pa je jurnuo napred, otvorivi vatru na
19
neprijatelja. Njegov rafal nije zakaio I-16 koji je neprestano skretao nadesno, kao
namerno u mom pravcu i naao se oko dvesto metara ispred mojih mitraljeza. Tog
puta sam bio spreman i pravilno sam otvorio paljbu iz mitraljeza. Meci su
promaili. Propustio sam jo jednu zlatnu priliku.
Tada sam se zakleo, da u oboriti tog pilota, pa makar morao i svojim
avionom da udarim u njega. Pod punim gasom smanjivao sam rastojanje izmeu
lovaca, iako je neprijateljski pilot zaokretao, penjao se, sputao i izvodio brze
manevre kojima je uspeno izbegavao metke koje sam sipao na njega. Njegovi
otri zaokreti kojima je nameravao da mi zae za rep pokazivali su da je neobino
nespretan, a njegovi svetlei meci su se beskorisno rasipali po nebu. Zaista,
neprijatelj ni za trenutak nije imao priliku da me uhvati, a ja to tada jo nisam
shvatio, ali su to videli piloti drugih micubiija, koji su kruili visoko iznad
poprita naeg dvoboja i budno pazili da se u sluaju potrebe obrue na
neprijateljskog lovca, ako bi me ovaj doveo u suvie opasan poloaj.
Neprijatelj je naravno sve to znao pa je svu svoju panju usmerio samo na to
kako da umakne, a ne da me obori.
To ga je stajalo glave. Tek to sam izaao iz polupetIje, I-16 se naao jedva
sto pedeset metara ispred mene i ve sam izreetao zrnima njegov motor. Sledeeg
trenutka je iz nosa aviona prokuljao crni uljasti dim, i avion se strmoglavio ka
zemlji. Tek kada se neprijateljski lovac daleko dole pretvorio u gomilu ruevine i
nad njim se digla plamena lopta, video sam da sam potroio gotovo svu municiju,
iako su nas neprestano upozoravali da to nikad ne smemo da dozvolimo. Svaki
pilot je morao da se trudi da do kraja sauva neto municije za povratak u bazu, za
sluaj da ga na putu napadnu neprijateljske lovake patrole.
Uurbano sam se okretao i traio druge micubiije, pa mi je srce prosto
zamrlo kada sam video da sam potpuno sam u vazduhu. Izgubio sam svoju grupu.
Moja pobeda je bila ista poruga, jer su mi je kao na srebrnom posluavniku
servirali moji saborci, ti isti koje sam izgubio dok sam progonio neprijateljskog
lovca. Ponienje koje sam osetio zbog svojih zaista preglupih postupaka tako me je
pritiskivalo da sam bio na granici suza. Zaista su navrle kada sam kod ponovnog
pogleda uvis ugledao etrnaest micubiija koji su u pravilnom rasporedu polako
kruili, strpljivo ekali da se snaem i da im se pridruim. ini mi se da sam
najmanje pet minuta jecao od stida.
Kada smo se vratili u Kjukijang, izvukao sam se potpuno iscrpljen iz sedita.
Voa grupe se sav pomahnitao stutio ka mom avionu lica zajapurenog od besa.
"Sakai! Sve si..." siktao je. "Prokleta ludo Sakai! Pravo je udo da si jo iv!
Jo nikad nisam video takvo nespretno i bezglavo letenje, jo nikada u ivotu. Ti..."
Vie nije izustio ni rei. Sav oajan i kajui se buljio sam u zemlju, i nisam
se uopte pretvarao. Nadao sam se i silno eleo da mu ne popuste nervi, pa da me u
besu ne utne ili udari. Bio je suvie izbezumljen, a da bi bio sposoban za fiziko
20
21
23
26
pokopali Mikiko. Kako bih bila srena ja, njena majka, da je Mikiko mogla da ga
proita pre svoje smrti! Bila je divna ki, dobra, bistra i tako aneoska!
Danima sam plakala. Verujem da ete biti zadovoljni kada saznate da smo
vae pismo stavili u njen koveg i da ju je otpratilo u nebo. Molimo vas, primite
najdublju zahvalnost moga mua i mene za to vae pismo. Sada ponizno molimo,
da vas Mikikina dua u nebu titi od neprijateljskih zrna."
Misli su mi sasvim otupele. Bio sam sasvim pometen i bez snage. Jo
nekoliko asova posle toga sam nepomino leao u postelji i gledao u tavanicu, a
zatim sam Mikikinoj majci napisao dugo pismo, da bih joj izrazio svoje sauee.
Uz pismo sam simbolino priloio neto novca za njenu porodicu, da bi njenom
grobu darovali u moje ime neku sitnicu, kao to je to nalagao drevni obiaj.
Vie dana sam oseao stranu nostalgiju za domom, eznuo da ponovo
vidim svoju porodicu, majku, brau i sestre.
Nisam morao dugo da ekam da bih opet video svoj Japan. Dva dana posle
toga dobio sam naredbu za prekomandu kojom su me slali u puk u Omuri,
vazdunoj bazi koja je bila najblia mom rodnom mestu. Moj odlazak nije bio ba
veseo. Kapetan kontraobavetajne slube me je ledenog lica upozorio: "Zbog
dravne bezbednosti nee nikome u Japanu ni zucnuti o katastrofi. Jesi li
razumeo?"
"Da, gospodine. Zbog dravne bezbednosti neu nikome u Japanu ni zucnuti
o katastrofi," ponovio sam kao odjek. Zatim sam pozdravio i otiao na pistu, gde
sam se ukrcao u transportni avion koji e da me odvede u domovinu.
27
6. Fudiko Niori
U bazu Omura vratio sam se sumornog raspoloenja. Porazni napad na na
aerodrom, gubitak velikog broja dobrih drugova, Mikikina smrt, moje rane, sve to
zajedno doprinelo je optoj utuenosti. I pored toga to je vazduhoplovna baza bila
veoma blizu moje kue, nisam smeo da poseujem svoje dok mi rane sasvim ne
zarastu.
Sa nevericom sam ekao taj prvi susret sa komandantom baze u Omuri.
Kada su me prethodne godine poslali ovamo otvoreno je pokazao svoj prezir i
neprijateljstvo prema novajlijama i to mi se bolno useklo u pamenje.
Na moje najvee iznenaenje komandant mi se blagonaklono nasmeio kada
sam se posle pozdrava ukipio pred njegovim stolom. Nekoliko trenutaka me je
posmatrao, zagledao moju uniformu, lice i oi, koje su gledale pravo ispred sebe.
Zatim mi se naklonio. Nisam, naime, znao da je pre mene u Japan stigla vest o
mome drskom napadu na dvanaest protivnikih bombardera uprskos negativnom
ishodu celog okraja. Sada vie nisam bio potcenjivanja vredan poetnik, koga bi u
Omuri muili. Zapovednik mi je rekao da u smeti dobro da se odmorim i da mi za
poetak nee dati nikakvu posebnu dunost. Takav tok dogaaja bio je
iznenaujui, jer podoficirima nisu nikad ukazivali takvu milost.
U menzi sam shvatio da su moji letovi u Kini, moja vazduna pobeda i, kao
poslastica, jo napad na bombardere stvorili od mene pravog heroja za pilote
uenike u bazi. Bio je udan i neobian oseaj kada su se svi ti mladii gurali oko
mene, eljni da uju neto o borbama na azijskom kontinentu. Nedelju dana sam se
odmarao, koliko mi je dua elela i posmatrao pitomce pri kolskim letovima.
Zatim sam dobio pismo koje mi je poslala devojka ije sam ime prvi put uo.
Fuiko Niori. Pisala mi je:
"Mikikina sam sestra, pa bih rado iskoristila priliku da Vam se od sveg srca
zahvalim za Vae pismo majci i za sve tople rei i panju prema mojoj mlaoj
sestri. Vae pismo mojoj porodici je bilo kao sunev zrak u asu kada smo svi bili
oajni zbog Mikikine smrti. Nije me stid da priznam da smo svi plakali, jer smo
izgubili Mikiko kada je bila najsrenija.
Moram da vam priznam da sam do trenutka kada je stiglo vae pismo ivela
u ubeenju da svi piloti lovci ive samo za borbu i da im nedostaje topline i
oseanja. Vae pismo je, naravno, to moje miljenje izmenilo. Ako mi dozvolite,
iskreno bih elela da postanem vaa prijateljica, a posebno u znak seanja na moju
sestru. Beskrajno bih se radovala ako biste mi odgovorili na moje pismo."
U kovertu je bila i Fuikina slika. Ako nita drugo, ali ta
osamnaestogodinja devojka bila je lepa od svoje sestre. Odmah sam joj
odgovorio poverivi joj da sam u Kini bio lake ranjen i da sam ponovo u Japanu
28
radi potpunog ozdravljenja. Pisao sam joj da u prema lekarskim obeanjima moi
ubrzo da letim i da u, kada budem zdrav, nai priliku da je lino upoznam.
Njeno drugo pismo je ve posle nekoliko dana bilo u mojim rukama. Fuiko
mi je nadugako pisala, kako ivi i ta se svakog dana dogaa u njihovom mestu
Tokuimi na ostrvu ikoku. Poto sledeeg meseca u vazduhoplovnoj bazi Omuri
nisam imao pravog posla, posvetio sam prilino vremena pisanju pisama Fuiki, a
sva njena sam vie puta itao. Njena pisma bila su izuzetno lepo napisana, pa sam
vie puta posumnjao da joj moda nacrte za njena pisma daje majka, to je bio
prilino rasprostranjen obiaj.
Novembra 1939. sam posle godinu dana dobio prvo odsustvo preko noi, da
bih mogao da posetim majku i druge roake. Moje rane su ve potpuno bile zarasle
i jedva sam ekao da otputujem kui. Vozom je to bilo svega sat vonje. Znao sam
da e kod kue etva ve biti pokupljena. Pirinana polja i njive bie gole, jer se
pribliavala zima, mada to za mene uopte nije bilo vano. Posle crvenkaste
kineske zemlje, rodna gruda mi se uinila gotovo kao bata. I dok se voz primicao
mestacu zagledao sam se u prelepe planine Kjuua, koje su se vrtoglavo dizale u
nebo pokrivene bujnim zelenilom gustih uma i u potoke koji su se presijavali na
kasnom popodnevnom suncu.
Dok sam koraao po putu ka staroj kuici, nisam mogao da verujem svojim
oima. Velika masa se gurala u dvoritu i kriom pogledala na cestu i na mene.
Zatim je cela gomila krenula prema meni i poela da klie u znak pozdrava.
Iznenaen sam primetio da moju majku prate sam predsednik optine i omiljeni
uitelj. Nisu samo ta dva ugledna gospodina dola da mi lino poele dobrodolicu,
ve su se gotovo svi mesni inovnici sakupili oko mene i stiskali mi ruke u znak
toplog pozdrava.
Tada je mesni uitelj gromkim glasom rekao: "Dobrodoao u svoj dom
Saburo, junae naeg skromnog mesta!"
Zaista sam pocrveneo. Nikada nisam ni sanjao da tako neto moe da se
dogodi! Mucao sam i pokuavao da objasnim mesnom uitelju da sam sve pre nego
heroj i da sam samo mornariki podoficir koji je oborio tek jedan neprijateljski
avion.
"uti, uti!", prekinuo me je, "dosta je tvojih prigovora. Sasvim je lepo to si
skroman, meutim, znamo da si u mornarikoj koli izborio carev srebrni sat i da
su te proglasili za najperspektivnijeg letaa celog naeg naroda!"
Nisam vie izustio ni rei. U seanju su mi iskrsli dogaaji od pre est
godina kada sam se vukao po toj cesti, kada sam bio sramota svoje porodice, celog
mesta i kada su mi moji prijatelji iz detinjstva okretali lea zbog sramote koju sam
im naneo. Da su ti ljudi znali kako sam se bezglavo muvao u seditu za vreme te
prve vazdune borbe, ili da su videli kako je moj kapetan bio bez rei od besa zbog
moje gluposti. A sada sve ovo... ovde! Bilo je neopisivo i potpuno me obuzelo.
29
30
oni gotovo svi bili asovi kojih su se neprijatelji bojali, jer su ostvarili potpunu
premo u vazduhu iznad Kine. Najzad je stigla dobra vest. Bila je to naredba
kojom su me prekomandovali u vazduhoplovnu bazu Kaohsjung na Formozi.
Proteklo je tano godinu dana od kako sam se vratio iz Kine i sav sam goreo od
nestrpljenja da se opet vratim u rat. Aerodrom u Kaohsjungu je postao glavna
japanska vazduhoplovna baza van matine zemlje i to to su me tamo premestili
znailo je da e me ubrzo poslati u nove borbe.
Jo pre nego to sam otiao na Formozu kupio sam neto to sam ve
godinama eleo fotoaparat lajku sa soivom 2.0 koji je tada vaio za najbolji na
svetu. Kupiti kameru verovatno za veinu ljudi, bar mi se tako inilo, ne bi moralo
da bude neki poseban doivljaj. Za mene je to tada predstavljalo ak neto vie o
tromesene plate i progutalo mi je gotovo celu uteevinu. Kupio sam je sa sasvim
posebnom namerom. Nai lovci tada jo nisu imali automatske kamere koje bi
poele da snimaju im se pritisne okida mitraljeza ili topova, a koje su za
amerike pilote bile neto uobiajeno. Lajka je bila kao stvorena za vazdune
snimke iz moje kabine.
U Kaohsjungu me je ekalo veliko iznenaenje. Na aerodromu sam ugledao
nepoznate avione koji su se od naih micubiija 96 razlikovali kao dan od noi. Bili
su to novi lovci koji su se kasnije u svetu proslavili pod imenom zero. Blistajui i
krajnje moderan zero mi je zapalio matu vie nego ijedna stvar do tada na svetu.
ak i na zemlji je otkrivao svoje savrene i iste linije, najfinije koje sam do tada
video na nekom avionu. Sada smo imali na raspolaganju zatvorenu kabinu, snaan
motor i stajni trap koji se za vreme leta uvlaio u krilo. Umesto sa dva laka
mitraljeza starog micubiija, zeroi su bili naoruani sa dva teka mitraljeza i jo sa
dva dvadesetmilimetarska topa.
Zero je imao gotovo dvostruku brzinu micubiija 96 i bio je prava pesma za
letenje. Avion je bio najosetljiviji i najpitomiji od svih koje sam do tada osetio pod
rukama, a reagovao je na najmanji pritisak prstiju na komandnu palicu. Kako smo
nestrpljivo ekali da bismo na tim izvanrednim novim lovcima sreli neprijateljske
avione.
Novog lovca smo poslali na probu pri okupaciji francuske Indokine gde smo
davali podrku iz vazduha kopnenim jedinicama koje su osvajale kljune poloaje
u toj zemlji. To je znailo let bez sletanja od Kaohsjunga do 1300 kilometara
udaljenog ostrva Hajnan. Ta razdaljina je za lovake avione bila neto sasvim
neverovatno, tim pre to se veim delom letelo iznad mora. Proteklo je sasvim
glatko pravo udo za nas koji smo do tada bili naviknuti na avione micubii 96
kratkog doleta.
Za vreme patroliranja nad naim okupacionim snagama koje su prodirale u
Indokinu, nismo naili ni na kakav otpor. Ako zanemarimo neke sukobe manjeg
obima sa protivnikim francuskim jedinicama, nae armije su napredovale sasvim
32
33
34
kae nita detaljnije, mada nam je bilo svima jasno da svakog trenutka moe da
zapone rat sa velikim zapadnim silama.
Septembra smo opet bili na ostrvu. Sto i pedeset lovakih pilota i jednak broj
posada naih bombardera se iz vazduhoplovne baze Kaohsjung preselilo na Tajnan,
gde smo se uklopili u novu tajnansku vazdunu flotu.
Uskoro e ceo Pacifik da bude u plamenu.
35
7. Perl Harbor
Drugog decembra 1941. je viceadmiral Fuizo Cukahara, komandant 11.
vazdune flote, uputio prve izviake avione nad Filipinska ostrva. To se ponovilo
4. i 5. decembra i avioni su sa visine od est hiljada metara snimili aerodrome
Klark i Iba, kao i druge krupne objekte blizu Manile. Snimci aerodroma Klark su
nam sasvim jasno otkrili trideset i dva bombardera B-17, tri aviona srednje veliine
i sedamdeset i jedan mali avion. Mornarica je cenila da na Luzonu ima oko tri
stotine borbenih aviona svih tipova, ali smo kasnije utvrdili, da je taj broj preteran i
da se na Filipinima nalazi upola manje aviona.
Nai izviaki avioni nisu bili usamljeni u svom poslu. Iznad Formoze smo
nekoliko puta primetili amerike PBY kataline (Catalina). Ti dvomotorni letei
amci su doletali po oblanim danima i kruei sporo na visini manjoj od petsto
metara, snimali mirno nae zemaljske objekte i avione.
Ovi ameriki piloti su nas iznenaivali. U svojim glomaznim i sporim
avionima trebalo je da budu lak plen, nikad meutim, nismo uspeli da presretnemo
nijednog. im je odjeknuo znak za uzbunu, desetine naih pilota vinuli su se u
vazduh, ali su kataline uvek uspevale da uu u debeli sloj oblaka i umaknu
netaknute. Snimci, koje su napravili sa tako male visine verovatno su
Amerikancima otkrili sve to su eleli da znaju o naim vazduhoplovnim
jedinicama.
Kada smo stigli na Tajnan, kao deo nove armije, poelo je za nas novo i
neprekidno razdoblje vebi. Celokupno osoblje je bilo vezano za svoje aerodrome.
Od jutra do kasno u no, svih sedam dana sedmice, i po svim vremenskim
uslovima, morali smo da letimo da bismo izuili do najsitnijih detalja praenje,
grupno letenje u velikim formacijama, briue letove i sline vetine.
Na prvobitni plan napada na Filipine predvideo je upotrebu tri mala nosaa
aviona, koji bi doveli zeroe to blie neprijateljskim ostrvima. Bili su to Rjuo
(Ryujo) od 11.700 tona, Zuiho, pregraeni matini brod za podmornice od 13.950
tona i Taiho, preraeni trgovaki brod od 20.000 tona. Teoretski je trebalo da se na
ova tri nosaa smesti devedeset lovaca. Njihov stvarni kapacitet bio je, meutim,
oko 50 aviona, a taj je broj bio upola manji po vetrovitim danima. Cukahara je na
kraju zakljuio da su tri nosaa gotovo sasvim neupotrebljiva za njegov plan.
Ako bi zeroi mogli da lete direktno od Formoze do Filipina i da se vrate,
tada ne bi morali da upotrebe nosae.
Admiralovi pomonici su, meutim, sumnjali da bi se sa jednomotornim
lovcima moglo da leti tako daleko i jo izvri zadatak. Aerodrom Klark bio je
udaljen 720 kilometara od nae baze, a aerodrom Nikols, drugi najvei objekt blizu
Manile, nalazio se na rastojanju od itavih 800 kilometara od Tajnana. To je
36
Filipinima. Posle toga nam je preostalo samo da ekamo. Posilni su nam doneli
doruak na pistu, gde smo sedeli pored naih aviona.
Priblino oko tri asa izjutra, iznad aerodroma poela se stvarati izmaglica,
retka pojava u tim polutropskim krajevima. Oko etiri se pretvorila u maglu, gustu
kao orba, smanjivi vidljivost na samo pet metara. Zvunik komandnog tornja je
zatretao: "Poletanje se odlae na neodreeno". Naa nervoza je rasla kako je mrak
bledeo.
Neprestano smo gledali u asovnike i proklinjali maglu. Tako su prola tri
asa a magla se jo nije razila.
Naprotiv, zgusnula se jo vie. Iznenada je zagrmelo iz zvunika: "Panja!
Sluajte vano obavetenje!" Piloti su u potpunoj tiini napregnuto sluali. "Jutros
u est asova je specijalnim japanskim pomorskim snagama uspelo da iznenade
Amerikance na Havajskim ostrvima unitavajuim napadom." Iz mraka se razleglo
gromoglasno urlanje. Piloti su igrali od oduevljenja i udarali drugove po leima,
mada ti krici nisu bili jedino izraz likovanja.
Mnogi letai su davali oduka nagomilanom besu zbog toga to su bili
prikovani za zemlju, dok su drugi avioni satirali neprijatelja.
Ovaj napad prouzrokovao je neto sa ime smo sada morali da raunamo.
Amerikanci su bili upozoreni da poinje rat i inilo nam se sasvim izvesnim da e
nas potpuno spremni doekati na Filipinima. Kako se pribliavalo jutro, tako je
napetost rasla. Magla je poremetila nae planove, i jo gore, omoguie
Amerikancima da poalju svoje bombardere sa Luzona i ulove nae avione na
zemlji u trenutku kada se magla bude digla.
Strelci su zauzimali svoje poloaje u protivavionskoj odbrani. Mitraljesci su
ugurali pune arere u svoje mitraljeze i svi na aerodromu su napregnuvi ui
ekali da uju brojanje neprijateljskih bombardera.
Zaudo, do napada nikad nije dolo! Magla je poela da se die oko devet
ujutro i tada nas je udno oekivani glas obavestio da emo poleteti za jedan as.
Svi piloti lovci i posade bombardera uli su u svoje avione ne ekajui dalje
nareenje. Tano u deset poela su da svetlucaju signalna svetla kroz zadnje
pramenove magle.
Bombarderi su jedan za drugim jurnuli niz dugu pistu. Jedan, dva, tri i
est bombardera je bilo u vazduhu, penjui se ravnomerno. Sedmi avion se zaletao
niz pistu kad mu se posle, priblino, 350 metara preenog put iznenada uvukao
desni toak. Uz strahovit kretav urlik avion se na zemlji okrenuo na trbuhu i
plamen mu je obavio ceo trup. U zaslepljujuem sjaju plamena videli smo posadu
koja se izvukla iz olupine i poskakala na zemlju, pa izbezumljeno pobegla od
aviona. Sledeeg trenutka eksplodirale su bombe i strahovit udar je po tresao ceo
aerodrom. Niko od posade nije preivco eksploziju.
38
40
i odvojili joj krov. Lovac se zaneo, kao da se sapleo o neto u vazduhu, okrenuo se
i strmoglavio ka zemlji.
Bila je to moja trea rtva i prvi ameriki avion koji smo oborili iznad
Filipina.
Posle toga nisam video nijednog neprijateljskog lovca, ali su drugi piloti sa
svojim zeroima ulovili celu grupu aviona u vazduhu. Uvee, u Tajnanu, izjavili
smo u naim izvetajima da je u vazduhu oboreno devet aviona, a etiri verovatno,
dok je trideset i pet uniteno na zemlji. Protivavionski mitraljezi na aerodromu
Klark oborili su jedan zero, a jo etiri su se sruila na povratku u bazu. U borbi sa
neprijateljem u vazduhu nismo izgubili nijedan avion.
41
42
Jedna laka krstarica od 400 tona tipa Nagara i est razaraa pratilo je etiri
transportna broda. Ameriki izvetaj o tim pomorskim jedinicama, zasnovan na
izjavama preivelih lanova posade kapetana Kelija, znatno je preuveliavao broj
brodova. Prema amerikom izvetaju, nae snage su sainjavali bojni brod Haruna
od 29.000 tona, est krstarica, deset razaraa i petnaest do dvadeset transportnih
brodova.
Kruili smo dvadeset ili moda dvadeset i pet minuta na visini od 5400
metara iznad naih transportnih brodova, kada sam odjednom primetio tri velika
kruga na vodi blizu brodova. Bili smo previsoko da bismo mogli da primetimo
vodene stubove od eksplozija bombi, ali su tri kruga oigledno bila njihova
posledica. Sledei pogled je otkrio da nijedan od brodova nije bio pogoen, iako su
Amerikanci tvrdili da je nepostojei bojni brod dobio jedan direktan pogodak a dva
veoma blizu, pa su ga ostavili obavljenog dimom, dok je, kako su naveli, nafta u
velikim koliinama isticala iz njega u more.
Moji drugovi i ja bili smo iznenaeni injenicom da je neprijatelj napao
uprkos prisustvu naih zeroa.
Bombardere nismo ni videli! Posle nekoliko trenutaka osvrtanja na sve
strane ugledao sam usamljeni B-17 koji je na oko 1800 metara iznad nas beao
prema jugu. Upozorio sam drugove na usamljeni bombarder pa smo nastavili da
tragamo za ostalima koji su sigurno uestvovali u napadu. Jo nikada nismo uli da
bi bombarderi leteli bez pratnje, jo manje da bi se usamljeni bombarder pojavio u
oblasti za koju se znalo da u njoj patrolira na desetine neprijateljskih lovaca. Iako
nam se inilo prosto neverovatnim, taj B-17 napao je sasvim sam, i to doslovce
ispred nosa svih naih aviona. Tome pilotu zaista nije nedostajalo hrabrosti.
Na vodei avion nam je signalizirao da krenemo u poteru za neprijateljem,
pa su se svi lovci, izuzev tri koji su ostali pozadi da zatite na konvoj, pojurili za
bombarderom. B-17 je bio iznenaujue brz i tek pod punim gasom uspeli smo da
mu se pribliimo na rastojanje odakle smo mogli da ga napadnemo. Priblino
osamdeset kilometara severno od aerodroma Klark rasporedili smo se za napad.
Iznenada su se pojavila tri zeroa, kao da su iznikla ni iz ega, i presekla put leteoj
tvravi. Oigledno su bili iz kaohsjunkoga puka, koji je tog dana pre nas
mitraljirao aerodrom Nikols. Tada nam je neprijatelj jo uvek bio van dometa
mitraljeza i topova i videli smo kako su se tri lovca iz kaohsjunkoga puka
razdvojila i odozgo krenula u napad na veliki avion. Bombarder je nastavio mirno,
kao da mu zeroi nisu smetali vie od komaraca. Redak vazduh na visini od 6600
metara davao mu je prednost, jer je znatno smanjio mogunosti zeroa.
Tada se naih sedam lovaca pridruilo trojici iz Kaohsjunga i poeli smo da
napadamo. Bombarder je nastavio bezbrino, ak i kada su svi avioni krenuli u
napad. Bilo je potpuno nemogue da deset zeroa izvri koncentrisani napad na
bombarder, jer smo u razreenom vazduhu mogli lako da pogreimo u pilotai i da
43
udarimo u neki od naih aviona. Zato smo se prestrojili u dugu kolonu i jedan za
drugim napadali na leteu tvravu, tako da je svaki praktino sam vodio borbu sa
neprijateljem. Taj nain je bio dug. Nervirao sam se jer je trebalo dugo da se eka
svoj red. Kada je svih deset zeroa okonalo svoj napad, ostali smo zapanjeni.
Izgledalo je da nijedno mitraljesko zrno, ili topovska granata nisu pogodili
bombarder.
To je bilo nae prvo iskustvo sa B-17. Neubiajene dimenzije aviona bile su
razlog za pogrene procene rastojanja od cilja. Pored toga, izuzetna brzina
bombardera, koju nismo znali da ocenimo, obezvredila je nae nianske ureaje.
Tokom celog naeg napada stalno su pucali iz mitraljeskog gnezda tvrave.
Sreom, preciznost neprijateljskih strelaca nije bila bolja od nae.
Posle napada sam primetio da smo se nali iznad aerodroma Klark pa smo
verovali da je pilot letee tvrave sigurno pozvao u pomo amerike lovce. Avion
smo morali da unitimo to pre, da ne bismo sami bili uhvaeni u zamku. Bilo je
sasvim jasno da je potpuno besmisleno da nastavimo napade na bombarder iz
obruavanja od pozadi. Tada sam se odluio da ga napadnem pravo s lea. Imao
sam veliku sreu u tome da prvi modeli B-17 nisu imali repni turelni mitraljez, jer
inae nikako ne bih mogao da zadrim srner. Pod punim gasom sam zaao za rep
bombardera i poeo da mu se pribliavam kako bih lake otvorio vatru na njega.
Jo dva lovca su sledila moju nameru, pridruila mi se, pa smo krilo uz krilo
jurnuli na rtvu da je unitimo.
Mitraljezi tvrave su sevali, dok je pilot svojim avionom krivudao kao riba,
da bi strelcima na boku dao priliku da nas uzmu na nian. I pored besomunog
odbrambenog letenja, neprijateljska zrna su prolazila pored naih aviona. Prestigao
sam dva pratioca i otvorio vatru. Komadi metala su poeli da se otkidaju od desnog
krila aviona i zatim se pojavio tanak beli trag. Liio je na benzin koji curi, ali
mogao je da bude i dim. Nastavio sam da gaam u oteeni deo krila u nadi da e
moje topovske granate pogoditi rezervoar goriva, ili kiseoniki sistem. Tada je iz
magliastog belog traga buknuo plamen. Mitraljezi bombardera su prekinuli
paljbu; izgleda da je izbio poar u trupu. Morao sam da prekinem napad, jer mi je
nestalo municije.
Skrenuo sam u stranu u nameri da zerou iza mene pruim priliku za napad.
Pilot se jarosno zalepio za rep bombardera zasipajui ga mecima i granatama.
Meutim, ve je bio dovoljno oteen i jo pre nego to mu se drugi lovac dovoljno
pribliio, B-17 je oborio nos i poletio ka zemlji. Za udo, krila su izdravala
naprezanje i pilot bombardera je oigledno nameravao da prinudno .sleti na
aerodrom Klark. Obruio sam se za oteenom tvravom i drei rastojanje od
nekoliko stotina metara slikao sam je svojom lajkom. Uspeo sam da napravim tri
ili etiri snimka. Kada je bio na oko dve hiljade metara visine iskoila su trojica s
44
45
9. Amajlija
Te veeri sam dobio vie pisama od porodice i mali omot od Fuiko. Poslala
mi je pamuni pojas da ga obavijem oko stomaka, a krasilo ga je hiljadu crvenih
bodova starodrevni japanski talisman protiv neprijateljskih kuruma.
Fuiko je pisala: "Danas su nam saoptili da je naa domovina ula u veliki
rat protiv Sjedinjenih Drava i Velike Britanije. Preostaje nam samo da se molimo
da izvojujemo konanu pobedu i da vas srea prati u borbi.
Ja i Hacujo-san smo poslednjih dana stajale po nekoliko asova na uglu ulice
i zamolile 998 ena koje su prolazile da nam svaka uije po jedan bod u taj pojas.
Tako je sada u njemu hiljadu bodova, koje je izvezlo hiljadu ena. elimo da taj
pojas nosi na svome telu i molimo se da te sauva od zrna neprijateljskih
puaka..."
U stvari, malo je japanskih letaa verovalo u takve amajlije. Znao sam,
meutim, kako je teko bilo za Fudiko i moju sestriinu da duge asove stoje po
zimskom mrazu na ulici. Resio sam, naravno, da ga nosim i obavio sam ga oko
pasa.
Fuikino pismo rne je navelo na razmiljanje. Prvi put te noi mislio sam na
neprijateljske pilote koje sam oborio. Shvatio sam da su i oni ljudska bia kao i ja,
a ne samo nepoznati delovi aviona. To je izazvalo neoekivano i tuno oseanje,
ali je odgovor bio kao i za sve druge stvarnosti rata samo jedan ubiti ili biti
ubijen.
Narednih deset dana nastavili smo uobiajene letove od Formoze do
Filipina, a zatim su nas prekomandovali u vazdunu bazu Dolo na ostrvu Sula, na
pola puta izmeu Mindanaoa i Bornea, a gotovo 2000 kilometara daleko od naeg
aerodroma u Tajnanu. Tridesetog decembra u devet prepodne poleteo sam zajedno
s ostalih dvadeset i est lovaca na 2000 kilometara dug put do nove baze. Tamo su
nas ve ekale nove naredbe, pa smo odleteli jo 430 kilometara na jug do
Tarakana na istoimenom ostrvu ispred istone obale Bornea. Ceo taj let protekao je
bez posebnih dogaaja. Nismo sreli nijedan neprijateljski avion.
U januaru je neprijatelj prvi put vratio udarac naim jedinicama. Jedne noi,
kasno, usamljeni B-17 iznenadio je sve nae snage na Tarakanu. Niz bombi sruilo
se na barake inenjeraca, koje su bile savren cilj za nevidljivi bombarder, jer su
inenjerci glupo prekrili naredbu o zamraenju. Eksplozije bombi ubile su vie od
sto ljudi, jo mnoge ranile i sruile grupu zgrada. Nijedan zero nije mogao da se
podigne u vazduh, jer je vazduhoplovna baza u Tarakanu bila meu najgorima na
celom podruju Indonezije. ak su i danju poletanja i sletanja bila krajnje opasna
zbog klizavog blata na pisti. Jo kada smo tamo doleteli, dva zeroa su preletela
otri kraj piste i slupala se. Komandant baze se razbesneo i naredio mornarikom
46
pilotu prve klase Kunijoiju Tanaki i meni da nou patroliramo iznad aerodroma.
Tanaka je bio bivi as iz Kine sa dvanaest pobeda i na Pacifiku je kasnije jo
oborio osam neprijateljskih aviona do trenutka kada je bio teko ranjen i proglaen
za nesposobnog.
Nono letenje je bilo teko i opasno. U to vreme zero uopte nije bio
sposoban za nona dejstva, pa ni Tanaka ni ja nismo znali ta da radimo u sluaju
da neprijateljski bombarderi ponovo napadnu. Sreom po nas i bazu, nismo bili
ponovo uznemiravani.
Dvadeset i prvog januara je jedan na konvoj isplovio iz tarakanske luke sa
zadatkom da sudeluje u operaciji iskrcavanja kod Balikpapana na donjem Borneu.
Vrhovni tab je naredio naoj grupi da ga titimo iz vazduha, ali pored najbolje
volje mi smo mogli da poaljemo samo nekoliko malobrojnih lovakih patrola nad
lako ranjive transportne brodove.
Iako se u javnosti mislilo da raspolaemo velikim brojem lovaca, u prvim
mesecima 1942. godine imali smo na celom tom prostranom podruju
indonezijskog i filipinskog arhipelaga manje od sedamdeset lovaca. Pored toga,
veliki broj lovaca nalazio se na opravkama posle borbi ili na obaveznom remontu
posle sto pedeset asova letenja, tako da smo za borbu u ma kom trenutku
raspolagali sa priblino trideset aviona.
Sredinom januara su poeli da pristiu bombarderi B-17 u neprijateljsku
bazu Malang na Javi i da napadaju nae snage na Filipinima i po celoj ovoj oblasti.
Ovi avioni pokazali su se veoma efikasni u unitavanju kopnenih snaga na
ostrvima, ali ih je bilo premalo da bi ugrozili uspeno izvoenje naih operacija.
U poslednjem mraku, pred zoru 24. januara, jo jednom smo se uverili u
oiglednu nepodobnost zeroa za none borbe. Neka amerika grupa ratnih brodova
napala je japanski konvoj kod Balikpapana i u munjevitom, dobro organizovanom
napadu potopila nekoliko transportnih brodova. Mi smo biti potpuno nemoni da
naima pruimo bilo kakvu pomo, a u meuvremenu su se ameriki napadai ve
udaljili na otvoreno more van domaaja. ak i po danu smo nad Balikpapan mogli,
obino, da poaljemo samo patrolu od tri aviona.
U prolee 1942. pojavile su se na naem bojitu prve letee tvrave sa
repnom turelom. Do tada smo velike avione napadali tako to smo im prilazili s
lea iz obruavanja i gaali ih dugim rafalima od repa do nosa, pa zatim proiali
pored njih. Ubrzo smo se uverili da na taj nain ne moemo mnogo nauditi vrsto
graenom i jako oklopljenom B-17. To saznanje je, mnogo vie nego ugradnja
repne turele na leteim tvravama, dovelo do brze promene nae taktike napada.
Odluili smo se za eoni napad, tj. leti pravo na tvravu koja prilazi i njen prednji
deo zasipa mecima i granatama. U poetku se to pokazala dosta uspeno, ali smo
ubrzo odustali od takvog naina napada, jer su piloti bombardera iznenadnim
odbrambenim manevrima uspevali da avion okrenu tako da je veina njegovih
47
48
Konvoj je bio netaknut. Nali smo se opet iznad B-17, koji su okretali u
irokom luku od 180 stepeni vraajui se u prvobitni smer i traili smo drugi
mogui talas aviona. Nebo je bilo isto.
Opet sam se vratio u preanji poloaj, pribliio 800 metara iznad zadnjeg u
njihovoj formaciji. Sada sam video svojim oima ono to se dan pre desilo Tanaki.
Gurnuo sam naglo palicu napred i u obruavanju se okrenuo na lea. Lovac je
naglo poveao brzinu. Neprestano sam gurao palicu napred, leteo vertikalno i
pucao iz svih oruja. Nikakvog rezultata. inilo mi se da je nebo oko mene puno
leteih tvrava, a svetlea zrna su parala vazduh kad smo proiali kroz
neprijateljsku formaciju. Nepogoeni smo se provukli kroz njih, jo jednom se
popeli, da bi se strmo obruili.
Izabrao sam jedan bombarder, na koji sam se obruio obrui se oko
uzdune ose trupa. Ovog puta je bio moj!
Posmatrao sam granate, koje su se rasprskavale u vidu crvenih i crnih
eksplozija, kidajui trup. Sigurno e sada da padne. Delovi metala veliki
komadi, otkidali su se i odletali od B-17 u vazdunu struju. Boni i leni mitraljezi
su umukli, jer su moje granate nale svoj cilj.
Nita! Nigde plamena niti bilo kakvog traga dima koji bi se izvlaio iz
aviona. B-17 je nastavio u grupi.
Otro smo zaokrenuli, popeli se i poli u trei napad. Neprijateljska
formacija je letela napred, kao da je neosvojiva, kao da se nita nije dogodilo. Trei
put sam se obruio na bombarder, koji sam pre toga pogodio.
Opet sam ga ulovio u svoj njegovoj veliini. Kroz nian sam video kako
moje granate eksplodiraju na njemu, kidaju komade metala od krila i trupa i
raznose unutranjost na delove. Za nekoliko sekundi proiao sam pored aviona i
povukavi palicu popeo sam se u velikom strmom zaokretu.
Avion je jo uvek bio u formaciji. Nikakvog znaka vatre ni dima. Svaki put
kad smo se obruavali na B-17, njegovi strelci su nas doekivali snanom
odbrambenom vatrom kojoj je oigledno smetala zbijenost formacije.
Do tada nisam primetio da je zero oteen i jo dva puta sam napadao,
okretao se, obruavao i izvodio valjak.
Uehara me je pratio i obojica smo istovremeno otvarali vatru iz mitraljeza i
topova. Svaki put smo videli kako zrna i granate pogaaju bombarder, ali
oigledno bez rezultata. Kada smo upravo zavrili esti napad, osam B-17 se
razdvojilo u dve grupe. etiri su krenula na desnu stranu, a druga etvorica na
levu. Uehara je uzbueno pokazao na grupu koja je skrenula desno: tanak crni trag
se vukao za jednim od levih motora treeg B-17.
Znai, taj je dobio svoje, mada to do tog trenutka mi nismo primetili.
Zaokrenuo sam u nameri da poem za etvoricom bombardera i dodavi gas do
kraja poeo sam se brzo pribliavati oteenom avionu. Bio je naet i zaostajao je
49
iza ostala tri aviona svoje grupe. Kada sam mu se pribliio ugledao sam umesto
repne turele zdrobljenu olupinu, a mitraljezi su utali. Pribliio sam mu se
najveom brzinom na udaljenost od pedeset metara i pritisnuo na okida. Ispalio
sam i poslednji metak iz mitraljeza i topova u tu olupinu. Odjednom je iz
bombardera pokuljao oblak crnog dima, zatim se za trenutak postavio na nos i
nestao u gustom sloju oblaka ispod nas.
Po povratku u Tarakan izvestio sam svog pretpostavljenog porunika ingu
o pojedinostima toga leta. Ostali piloti su se sakupili oko nas da uju detalje o
obaranju tvrave. Po njihovom miljenju bilo je skoro pravo udo to sam se vratio
itav, jer su mitraljezi osam tvrava istovremeno tukli po meni.
Moji mehaniari su nali samo tri rupe koje su neprijateljska zrna napravila
na povrini blizu kraja krila moga aviona. Nikada nisam bio praznoveran, ali se
tada nisam mogao uzdrati i rukom sam pomilovao amajliju koju mi je poslala
Fuiko.
Vrhovna komanda mi je ovaj bombarder priznala kao verovatnu pobedu.
Dva dana kasnije, jedan japanski izviaki avion javio je da je jedan B-17
prinudno sleteo na malo ostrvo izmeu Balikpapana i Surabaje.
50
52
53
Kada sam ponovo bio na visini od 3500 metara, primetio sam oko dvanaest
zeroa koji su kruili u pravilnom rasporedu. Nekoliko retkih preostalih holandskih
lovaca nestajalo je u daljini u vidu crnih taaka. Borba je trajala est minuta.
Bilo je udno to holandske protivavionske baterije nisu gaale nae avione
kad su njihovi lovci nestali s neba, a mi kruili iznad grada ekajui da nam se
pridrui jo neki zero, koji je moda zakasnio zbog potere za holandskim lovcima.
Dok su drugi lovci kruili, preleteo sam nisko iznad moreuza koji razdvaja
Surabaju od ostrva Madure i na ostrvu sam primetio dobro zakamufliranu pistu.
Polako sam se spustio i na mojoj mapi oznaio poloaj tog aerodroma, koji se
nalazio blizu Dombanga na zapadnom rtu Madure.
O tom aerodromu nismo jo imali nikakvih podataka, pa e me naa
obavetajna sluba pohvaliti za tu vest.
Poao sam u penjanje, da bi se ponovo pridruio naim lovcima, kada je
ispod mene, a nisko iznad grada proleteo usamljeni P-36. Bio je suvie dobar cilj,
da bih ga ispustio. Neprijateljski pilot je bezbrino leteo punom brzinom i nije ni
slutio, da mu se pribliavam.
Preterana elja liila me je brze pobede. Iako je bio predaleko da ga uspeno
gaam, pritisnuo sam okida. Rafal iz topova je bio dovoljna opomena
Holananinu, koji se naglo obruio i pobegao to je bre mogao. Proklinjui svoju
glupost gurnuo sam ruicu gasa do kraja i palicu napred, da bih sledio P-36.
Meutim, ve sam neprijatelju poklonio neprocenjivu prednost.
Performanse amerikog P-36 bile su znatno slabije od letnih karakteristika
naeg lovca. Zero je bio bri, pokretljiviji, imao jae naoruanje kao i veu brzinu
obrtanja oko uzdune ose trupa i brzinu penjanja. Zero, meutim, nije bio
projektovan za velike brzine u obruavanju i moj prevremeni rafal omoguio je da
P-36 povea rastojanje izmeu naih aviona na dvesto metara. Blie mu nisam
mogao prii.
Moda bi neprijateljskom pilotu i uspeo pokuaj bekstva da je ranije poao u
obruavanje. Sada ga je zemlja, koja mu se brzo primicala, primoravala da pone
izvlaenje i da pree u horizontalan let. Tu u moi da iskoristim prednost koju mi
prua vea horizontalna brzina mog zeroa.
Holananin je bukvalno preskakao prepreke i besomuno skretao. Kod
svakog njegovog zaokreta sekao sam mu put smanjujui rastojanje izmeu naih
aviona. Sputao se sve nie, beznadeno pokuavajui da umakne i gotovo je
dodirivao vrhove drvea i krovove kua. Verovatno se nadao da e me zavaravati
sve dok me nedostatak goriva ne natera da odustanem. Skoro je uspeo u tome. U
poslednjem pokuaju da poveam brzinu preopteretio sam motor ba u trenutku
kada se baza Malang pojavila na vidiku. Kada sam bio pedeset metara iznad njega
nanianio sam u kabinu P-36 i pritisnuo dugme. Topovi su bili prazni, ali su dva
54
niza mitraljeskih zrna presekli pilota. Lovac se sruio u pirinano polje prevrnuvi
se na lea.
Poslednji sam se pridruio ostalim lovcima. Kruili su na visini od 4000
metara i bili trideset i est kilometara severno od Madure.
U ovoj borbi smo izgubili porunika Asaja i jo dva pilota. Kada smo
ponovo bili u Balikpapanu, piloti su izjavili da su sigurno oborili, ili gotovo
sigurno poslali na zemlju ukupno etrdeset neprijateljskih lovaca. Uvek sam
smatrao da treba da odbijem dvadeset do trideset procenata od prijavljenih pobeda,
posebno ako se radi o veoj grupi pilota koja je vodila tako estoku bitku kakva je
bila ona iznad Surabaje. U optem meteu pojedinanih lovaki dvoboja, dva ili tri
pilota gaaju isti avion, i svaki e tvrditi da ga je on oborio. Ovog puta je,
meutim, izgledalo da nije bilo puno preterivanja u broju pobeda, jer od tog dana
praktino nismo nailazili ni na kakav otpor holandskih lovaca.
To nije bio kraj nae sree. Obavetajni oficiri su poslali grupu bombardera
da napadnu skriveni aerodrom kod Dombanga i prilikom tog neoekivanog
bombardovanja unitena je na zemlji veina preostalih neprijateljskih aviona, P-40
bafala i britanskih harikena (Hurricane). Sledeeg dana smo se vratili na Javu da
napadnemo svakog neprijateljskog lovca koga bismo sreli u vazduhu, i da iz
briueg leta mitraljiramo sve ciljeve koje primetimo na zemlji. Neprijateljska
protivavionska artiljerija, koja je dan ranije utala, sada je tukla po nama svom
snagom, pa smo izgubili tri od osamnaest zeroa.
Svake noi smo sluali saveznike vesti u kojima su tvrdili da je oboreno pet
ili est zeroa u borbama sa neprijateljem tokom tog dana.
Znali smo sigurno da smo mi jedina jedinica u toj oblasti koja raspolae
lovcima zero i da smo tako velike gubitke pretrpeli samo 19. i 20. februara, kada je
izgubljeno est aviona i pilota. Dvadeset i petog je osamnaest zeroa odletelo iz
Balikpapana sa zadatkom da zbrie vazduhoplovnu bazu u Malangu u kojoj je,
prema podacima obavetajne slube, neprijatelj skrivao i opravljao nekoliko
saveznikih bombardera namenjenih poslednjoj odbrani tih ostrva. Na putu za
Malang susreli smo holandski hidroavion. Izdvojio sam se iz formacije samo toliko
vremena koliko mi je bilo potrebno da ga poaljem u okean.
Ako su Holanani imali jo nekog lovca u Malangu, onda su sasvim sigurno
izbegavali borbu. Prvo smo est minuta kruili iznad aerodroma, a zatim nas je
voa poveo nisko iznad aerodroma da mitraljiramo tri B-17 na zemlji.
Protivavionska paljba je bila estoka, ali su sva tri bombardera eksplodirala i
zapalila se. Holandski protivavionci su izreetali nekoliko naih lovaca, ali nisu
uspeli da obore nijednog.
Moja sledea rtva zvanino trinaesta, pala je poslednjih dana februara.
Leteo sam u formaciji od dvanaest lovaca koji su pratili dvanaest bombardera
micubii tip l, koje su Amerikanci zvali "beti". Ti bombarderi iz Makasara poli su
55
56
57
kontrolu nad sobom. "Koji je to prokleti idiot, kukin sin, pucao iz mitraljeza?"
Zaurlao je.
Javio se neki zbunjeni narednik. "Zato?" upitao je. "Bio je to neprijateljski
avion. Dobili smo naredbu da pucamo na svaki neprijateljski avion, a ne da mu
prireujemo dobrodolicu!" Morali smo obuzdavati pilota pozelenelog od besa da
ne pokua da ubije narednika. Porunik armijske jedinice uo je viku i dotrao je.
Kada smo mu objasnili ceo sluaj, duboko se poklonio i procedio iz sebe: "Ne
znam kako da se opravdam za glupost svojih vojnika."
Sledeih nekoliko dana smo proklinjali armiju i oplakivali gubitak
neprijateljskog bombardera. Naravno, danas mi taj sluaj izgleda smean, ali tada,
1942, kada su nam letee tvrave bile najtei protivnik meu saveznikim
avionima, bilo je drukije.
Poto je prola itava sedmica, zategnutost izmeu mornarikih pilota i
armijskog garnizona jo se poveala. Tih dana nismo leteli, pa smo bili loe volje.
Ta neprijatna situacija je jedne noi dovela do eksplozije, kada sam leei na
postelji zaboravio na zamraenje i upalio cigaretu.
Odmah se spolja javio glas: "Prekini s puenjem ti unutra, kopile jedno! Zar
ak ni propise ne zna?"
Pilot Honda, podoficir treeg ranga, koji je spavao u susednoj postelji skoio
je na noge i izleteo kroz vrata. Za tren je zgrabio vojnika za guu i poeo glasno da
ga psuje. Honda je bio moj pratilac u vazduhu i mislio je da uvek mora brzo da
reaguje, ako mi neko nanese i najmanju uvredu. Izjurio sam za njim, ali je bilo
kasno. Honda je potpuno izgubio kontrolu nad sobom i pre nego to sam stigao do
njega ulo se kako pesnice tuku po mesu i zatim tup udarac, kada je onesveen
vojnik pao na zemlju.
Honda je poludeo od besa. Otrao je od barake na travu, pa je poeo da se
dere koliko ga grlo nosi: "Pojavite se vi armijska kopilad! Ovde vas eka Honda iz
mornarice! Izaite i borite se idioti!"
Dva vojnika su izletela iz barake i bacila se na Hondu. Video sam kako je
zareao, okrenuo se na peti i veselim pokliem jurnuo na protivnike. Dolo je do
kratkog guanja, uli su se zvui brzih udaraca i ubrzo je Honda ustao na noge, pa
se pobedonosno raskoraio iznad dva opruena tela.
"Honda! Prestani!" viknuo sam, ali bez ikakvog efekta. Jo nekoliko vojnika
istralo je napolje, a Honda im se sa radou suprotstavio. Armijski porunik je,
meutim, bio za petama svojih ljudi, pa ih je oterao u njihovu baraku. Nije nam
nita rekao, ali smo uli kako psuje svoje vojnike. "Vi, idioti i svinje, tu ste da se
borite sa neprijateljima!" psovao je. "Niste ovde da se bijete sa svojim zemljacima.
Ako ba morate da se prepirete, onda naite takvog koga moete da istuete. Lako
se moe videti da su ovi piloti sve sami samuraji i da nita ne znaju bolje od
borbe."
59
61
62
neto kamenja i gust, zaguljiv dim. Iza vulkana su se protezale bezbojne planine,
potpuno gole, bez trave i drvea.
im smo se iskrcali sa broda, odvezli su nas pilote na aerodrom. Pranjav
put po kojem smo se vozili, bio je pokriven deset centimetara debelim slojem
plavca i oporog vulkanskog pepela.. Aerodrom je bio zaputen i krajnje odbojan.
Pri svakom naem koraku uzvitlali su se iza nas praina i pepeo. Gunanje i
oajanje obuzeli su pilote kada su meu poredanim avionima ugledali nekoliko
davno zastarelih lovaca tipa klod sa neuvlaeim stajnim trapom i otvorenom
kabinom. Ponovo mi je pozlilo i onesvestio sam se. Sve to bilo je previe za mene.
Porunik Sasai me brzo prebacio do upola dovrene bolnice na brdu pored
piste.
Sledeeg jutra, rano, shvatio sam da Rabaul ni izdaleka nije mesto
progonstva, kako sam u prvi mah mislio.
Umesto da bude po strani ratnih zbivanja, Rabaul se ubrzo naao u samom
njihovom sreditu.
Znak za vazdunu uzbunu trgnuo me iz tekog sna. Kroz prozor sam ugledao
dvanaest dvomotornih bombardera maroder kako u niskom letu briu iznad luke i
znalaki seju bombe u Komaki Maru, brod koji nas je dovezao ovamo sa Balija.
Njegova posada, koja je istovarila teret, razbeala se po keju i poela da skae u
vodu kada su bombarderi B-26 napali brod. Za nekoliko trenutaka je brod obavijen
plamenom poeo da tone. Bombarderi, koji su nosili australijske oznake, zatim su
poeli da tuku po pisti i avionima koji su tamo bili parkirani. Tri dana za redom su
se maroderi vraali da napadnu aerodrom i sve to se na njemu nalazilo. Kruili su
polako na maloj visini, a njihovi strelci uivali su u pravom praznikom gaanju.
Na zemlji se niko nije smeo ni da pomeri, da ne bi privukao na sebe vatru iz
velikog broja tekih mitraljeza.
Ti napadi bili su za mene najbolji lek. Ako nita drugo, Rabaul je obeavao
akciju koja e me pokrenuti iz obamrlosti u koju sam zapao pre mnogo sedmica, od
kada smo bili prizemljeni. Zamolio sam lekara da me odmah otpusti iz bolnice.
Silno sam udeo da ponovo uhvatim komande zeroa.
Lekar se nasmejao. "Jo nekoliko dana e tu ostati, Sakai. Nikakve koristi
ne bi bilo, da te sada pustim. Za tebe jo nemamo ni lovca da bi leteo. Kada budu
stigli nai novi avioni, pustiu te."
etiri dana kasnije napustio sam bolnicu dobro oporavljen. Sa devetnaest
drugih pilota lovaca uao sam u etvoromotorni letei amac, koji je tog jutra
sleteo u luku. Uskoro emo opet poleteti, jer je ovaj letei amac doleteo od
pregraenog nosaa aviona Kasuga, koji je dovezao dvadeset novih lovaca zeroa
za nau eskadrilu.
63
64
napali Port Moresbi. Oborili su dva neprijateljska lovca, uz gubitak jednog naeg.
Sledeeg dana je poleteo isti broj aviona i ponovo su se piloti lovci vratili
oduevljeni kui, tvrdei da su oborili pet neprijateljskih aviona. Sedmog aprila su
dva zeroa presrela tri neprijateljska bombardera iznad Salamue i u borbi koja se
razvila oborili su dva i verovatno jo jednog. Neprijateljski mitraljesci su "skinuli"
jednog zeroa.
Za Hondu su borbe bile najvanija stvar u ivotu. Bio je potpuno ravnoduan
prema toj smrdljivoj rupi iz koje smo poletali. Za njega je to sada bilo nevano.
Toga popodneva smo se sakupili u tabu da bismo dobili potrebna uputstva.
Naziv tab sam upotrebio sasvim proizvoljno. Ta re je u naem sluaju zvuala
smeno. To mesto nije zasluilo da se nazove ni koliba, jer nije bilo ni zidova!
Umesto zidova, zavesa i vrata visile su pletene asure sa rasklimatanih greda.
"Soba" je bila jedva toliko prostrana, da je u nju moglo da stane svih trideset
letaa, sabijenih jedan do drugoga. U sredini je bio veliki, grubo istesan sto od
drveta iz okoline. Nekoliko svea i jedna petrolejka sluile su za osvetijavanje.
Elektrinu struju za telefon dobijali smo iz akumulatora.
Poto nam je kapetan Saito dao o svemu uputstva, otili smo u nau baraku.
Tada sam pred tabnim poloajem video sav vozni park namenjen naoj
vazduhoplovnoj jedinici u Leju. Sastojao se od prastare zarale rasklimatane
fordove limuzine, jednog propalog kamiona i jedne cisterne za gorivo. Ta vozila su
opsluivala celu bazu. Hangara nije bilo. Nismo imali ak ni kontrolni toranj.
Meutim moje oigledno razoarenje u aerodrom Lej ni najmanje nije uticalo na
Hondino i Jonekavino raspoloenje. Honda je zgrabio moju torbu od grubog platna
i veselo pevajui krenuo ka barakama, a Jonekava mi je usput pokazivao ureaje u
bazi.
Dve stotine mornara zaposelo je protivavionske poloaje oko piste. Oni su
bili celokupna borbena posada aerodroma. Tih dvesto ljudi, sto mehaniara i
trideset pilota predstavljali su sveukupne japanske snage u Leju.
Za sve vreme japanske okupacije, sve dok Saveznici nisu osvojili Lej, 1943.
godine, nije se pokuavalo da se poboljaju ureaji na aeromu ni da se dovedu bilo
kakva pojaanja.
Dvadeset podoficira i tri mobilisana letaa iveli su sabijeni u jednoj kolibi.
Ta, takozvana, zgrada merila je u osnovi est puta deset metara. Na sredini se
nalazio velik sto koji smo naizmenino koristili za jelo, pisanje i itanje. S obe
strane sobe bili su tesno poredani kreveti. Nekoliko svea nam je sluilo kao jedino
osvetljenje.
Baraka je bila tipina tropska koliba, sa podom pola metra uzdignutim iznad
vlanog tla. Klimave stepenice ispod proelja sluile su za pristup u nau "kuu".
Iza barake bio je velik rezervoar za vodu. Ljudi su odsekli dno sa nekog praznog
bureta za gorivo i pretvorili ga u provizornu kadu za kupanje. Bilo je nepisano
66
67
68
ljude ija je jedina elja bila da pritisnu obarae mitraljeza i topova u zerou koji se
"prilepio" za rep neprijateljskog lovca.
Jedanaestog aprila sam ponovo okusio vazdunu borbu. Srea mi je darovala
dobar povratak, jer sam tog dana postigao svoju prvu "dvostruku" pobedu.
Uzbudila me ve sama pomisao da se posle gotovo dva meseca prinudne
neaktivnosti opet vraam u borbu. Dan ranije, desetog aprila, nisam bio planiran za
letenje i morao sam da ostanem na zemlji, dok su drugi piloti doiveli pravi
praznik. est naih lovaca, koji su pratili sedam bombardera nad Port Moresbi,
oborili su dva neprijateljska bombardera koje su uhvatili kada su hteli da pobegnu
sa napadnutog neprijateljskog aerodroma. Tom prilikom su verovatno oborili i trei
bombarder. Istoga dana, kasnije, tri deurna zeroa morala su odmah u vazduh da bi
blagovremeno presreli nekoliko neprijateljskih bombardera iz Salamue. Uspeli su
da obore jedan bombarder, a drugi da otete.
Na let jedanaestog bio je pre ponovno upoznavanje s avionom, nego bilo ta
drugo. S osmoricom tek prispelih u Lej, poleteli smo i rasporedili se u tri grupe u
obliku klina, pa odleteli ka Moresbiju. U toku leta du obale postepeno smo se peli
da bismo dobili visinu. Vreme je bilo savreno, a bela peana obala liila je na
masu u prah samlevenih ogoljenih kostiju, rasutih po ivici ostrva. Zatim su se pred
nama uzdigle u nebo Oven Stenli planine koje su dopirale do 4500 metara iznad
mora. I pored velike visine, na njihovim vrhovima nije bilo snega, a njihovi
obronci liili su na ogromne zidove zastraujue dungle.
Na 5000 metara visine preleteli smo planinski greben. Sasvim neoekivano
smo se nali u novom svetu u neprijateljskom. Na beskrajnoj tamnoplavoj
povrini Koralnog mora nisam mogao da primetim nijedan brod.
Voda je liila ria neobinu ljubiastu mermernu plou koja se prostirala u
nedogled. Planine ispred nas sputale su se ka junoj obali mnogo blae, nego to
su padale s one strane iza nas, nasuprot naem aerodromu. Sve ostalo bilo je
jednako.
etrdeset i pet minuta posle poletanja pod mojim krilom se nala baza
Moresbi. Na zemlji sam lako raspoznavao velik broj aviona razliitih tipova.
Mnoge od njih su u velikoj urbi gurali sa lako uoljivih mesta u sklonita u
dungli, gde ih je od pogleda iz vazduha skrivalo gusto zelenilo koje je okruivalo
neprijateljski aerodrom.
Protivavionski topovi su utali, jer smo verovatno bili van njihovog dometa.
Sve je ukazivalo da postoje odlini uslovi za napad iz briueg leta, jer smo lako
mogli da gaamo avione na zemlji pre nego to bi uspeli da ih odguraju do zaklona
gde su bili sigurni od naih zrna. Imali smo, meutim nedvosmislenu naredbu za
"let upoznavanja" samo za borbu, a ne mitraljiranje.
Preletali smo Moresbi i iznad Koralnog mora se okrenuli. Za nekoliko
minuta bili smo u suprotnom smeru, koji nas je ponovo doveo iznad neprijateljske
69
70
72
pravilno, ali je bila nepobitna injenica da nismo uspeli da poaljemo metke tamo
kuda treba. Dvadeset i estog se odigrala sledea vazduna bitka. Opet sam se
vratio bez pobede. Ponovo ni Niizava nije uspeo da postigne nijednu pobedu, iako
su oborena tri od est P-40.
Niizava je bio zbunjen. Zaboravio je svoj pokaziva rastojanja i besno se
zalepio za jedan P-40, iji je pilot sumanuto pokuavao da se oslobodi zeroa koji
mu je bio za repom. Niizava je jurio po celom nebu za P-40, zasipajui ga
mitraljeskim zrnima i granatama. Ali rtva mu je i pored svega umakla.
Dvadesetog aprila je bio roendan cara Hirohite i na komandant je u ast
toga dogaaja planirao skromnu sveanost. Svi mornari koji su imali bilo kakvo
kuvarsko iskustvo prikljuili su se osoblju u kuhinji da bi pripremili to bolji
doruak iz ogranienih sredstava kojima smo raspolagali. Saveznici nisu
poslednjih dana ni pokuavali da napadnu Lej. To zatije u borbi i oseanje sree u
toj izuzetnoj prilici uinili su nas potpuno neopreznim. Neprijatelj se tome i nadao.
Upravo smo dovravali doruak u sedam, kada su osmatrai viknuli:
"Neprijateljski avioni!" Odmah je neskladan zvuk trube zaparao jutarnju
tiinu. U znak uzbune poeli su udarati po kofama, buradima, upljim balvanima i
slinom. Dva roga su zatrubila i upotpunila tu galamu.
Na pistu smo dotrali prekasno. Bombe su ve padale i inile svoje.
Pogledali smo gore i ugledali nae stare prijatelje letee tvrave. Tri su kruile
na oko 6000 metara visine. Bacile su svega nekoliko bombi, i ako se uzme u obzir
velika visina sa koje su pale, pogodile su savreno tano, najpreciznije to sam
ikada video. Pet zeroa se pretvorilo u plamtee olupine. Druga etiri su bila
ozbiljno oteena, izreetana krhotinama od bombi.
Od est zeroa koji svi bili deurni, samo dva su mogla da polete.
Ota i jedan drugi pilot stigli su prvi do aviona. Za sekund su startovali
motore i jurnuli niz pistu. Kada smo mi ostali stigli do naih aviona bilo je
prekasno za poletanje. Tri B-17 i dva zeroa izgubili su se iz vida, a B-17 su zbog
svoje velike brzine bili predaleko, da bismo mogli da ih stignemo. Vreme je sporo
proticalo i proklinjali smo bombardere plaei se za Otu. as kasnije pojavio se
usamljeni zero i poao na sletanje. Bio je to Endo.
"Napali smo ih u penjanju", objasnio je, "i gaali smo B-17 doklegod smo
mogli. Ota je otetio jedan od bombardera i jo uvek ga je gaao, kada je meni
nestalo municije. Zbog toga sam se vratio".
Protekao je jo ceo as. Ota se nije vraao. Poeli smo da se brinemo hoe li
se vratiti iv i zdrav. Ota, koji je bio prijatelj sa svima nama i sjajan pilot,
oigledno je sam napao dva teko naoruana B-17. Endo je poeo da besni i
mrzovoljno mrmlja to je napustio Otu kada mu je nestalo municije.
Prolo je jo petnaest minuta. Tada je kapetan Saito iznenada promolio glavu
iz oficirske sobe i veselo nam doviknuo: "Hej, iv je i zdrav! Ota je upravo pozvao
77
zero je estoko goreo, a drugi se pretvorio u gomilu metala. Druga etiri lovca i
bombarder bili su gadno izreetani mecima i delovima bombe.
Narednih nekoliko dana rat se naglo rasplamsao. Saveznici su nam se
revanirali za nae poslednje mitraljiranje aerodroma, savreno izvedenim
napadom dvanaest P-39 na na aerodrom. Tada su teko otetili devet bombardera i
tri lovca. Uhvatili smo erakobre prilikom njihovog bekstva i oborili dve bez
gubitaka. Meutim, opet ni Niizava, niti ja nismo uspeli da oborimo avion.
Dan posle napada P-39, Niizava i ja oslobodili smo se te zle sree. Nas
devetorica, eljnih borbe, poleteli smo sledeeg dana za Moresbi. Imali smo sreu.
Devet neprijateljskih lovaca P-39 i P-40, isto tako ornih za borbu, ekalo nas je
iznad aerodroma. im su nas ugledali prekinuli su kruenje i ustremili se pravo na
nae avione.
Izabrao sam prvoga izmeu neprijateljskih lovaca. Bio je P-40, koji je
zaokrenuo odozdo, u nadi da e me gaati u trbuh. Presekao sam njegov krug i
otvorio vatru na njega. Neprijateljski pilot je odmah zaokrenuo ulevo, ali prekasno.
Jo jedan rafal i iz lovca ispred mene izbio je plamen.
Imao je, meutim, pratioca, pa sam naglo izaao iz zaokreta, upravo kada se
jedan P-39 obruio na mene. Nisam morao da urim. Izveo sam polupetlju i
neprijateljski pilot je pravo uleteo u klopku. Sledeeg trenutka, kada je pokuao da
izvede petlju i pobegne njegov trbuh naao se ispred mojih mitraljeza. Oekivao
sam taj momenat i pritisnuo sam okida. Granate su pogodile neprijateljskog lovca
u trenutku penjanja i avion se raspao u vazduhu.
Video sam da ima pratioca, pa sam jo za vreme gaanja snano povukao
palicu na sebe, gurnuvi pedalu do kraja, i na taj nain uveo zero u najotriji
mogui zaokret. Uspelo mi je. Tano sam se naao u poloaju iz koga sam ispalio
kratak rafal. Preneraeni pilot je pokuao da umakne prelaskom u obruavanje ali
je zakasnio. Izaao sam iz zaokreta tano na vreme da na njega ispalim drugi rafal.
Neprijateljski lovac je uleteo pravo u snop zrna, zaneo se i sunovratio ka zemlji.
Vrisnuo sam od radosti! Bio je kraj mog uroka. Tri lovca za manje od
petnaest sekundi! Moja prva trojka!
Bio je kraj borbe i jedini sam ja postigao pobedu. est neprijateljskih lovaca
je pod punim gasom bealo nanie.
Leteli su prevelikom brzinom da bi ih nai lovci mogli da uhvate, mada su
Niizava i ostalih sedam zeroa to pokuali. Bilo je to potpuno nemogue. Ameriki
P-39 i P-40 su uvek mogli da nam umaknu u obruavanju.
Kada smo opet bili na aerodromu u Leju, moji mehaniari su uzbueni
dotrali do mene. Bili su zadivljeni kada su videli da sam u borbi tog dana ispalio
svega 610 metaka, proseno po 200 zrna na svakog neprijateljskog lovca. Niizava
se izvukao iz svog aviona, lica mranog od srbe i razoarenja.
79
Sledeeg dana, drugog maja, ponovo smo odleteli na Moresbi sa osam zeroa.
Saekalo nas je trinaest neprijateljskih lovaca, koji su kruili na visini od pet i po
kilometara. Niizava ih je prvi primetio i odmah krenuo u borbu. Pratili smo ga,
dok nas je u irokom zaokretu sleva i od pozadi poveo na neprijateljsku formaciju.
ta li se dogaalo s tim pilotima? Jesu li ikada pogledali oko sebe? Tih trinaest
aviona smo napali pre nego to su ikada saznali da smo u vazduhu. Pre nego to su
uspeli da umaknu, ili da se brane, ve je nekoliko neprijateljskih aviona padalo u
plamenu. Tog dana smo oborili ukupno osam P-39 i P-40, od kojih sam ja skinuo
dva.
Kada se Niizavin zero zaustavio, iskoio je iz kabine. Bili smo preneraeni
jer je obino silazio mirno. Tada se, meutim, protegnuo u oduevljenju, podigavi
obe ruke iznad glave, i podvrisnuo: "Ijuuu!" Zablenuli smo se u njega
zaprepaeni. To je bilo potpuno suprotno njegovom karakteru. Zatim se Niizava
nacerio i otiao. Njegov nasmejani mehaniar nam je rekao ta je uzrok tome. Stao
je pored lovca i podigao tri prsta. Niizava je opet bio u formi.
Sedmog maja sam posle nekoliko dana odmora u Rabaulu poleteo u akciju
koju sam nazvao "borba snova".
etiri zeroa bila su odreena u izvianje iznad Moresbija, a kada je svaki
pilot video s kim e leteti uskliknuo je od veselja. Bila je to etvorka vodeih asova
naeg puka. Ja sam imao dvadeset i dve pobede, Niizava trinaest, Ota jedanaest i
Takacuka, kao poslednji, devet. Naa etiri najvea asa! Kakav dan za borbu sa
neprijateljem!
Znali smo da moemo u bilo kakvoj tekoj situaciji raunati jedan na
drugog. Sigurno da nijedan neprijateljski pilot nee ni slutiti da ulee u najopasnije
osinje gnezdo! Nadao sam se da emo naii na pravi otpor.
Tako je i bilo. Kruili smo iznad Moresbija kada je Niizava zanjihao
krilima skreui nam panju na deset lovaca, koji su se iz smera mora u dugoj
koloni sputali na nas. Bili su oko esto metara vie od nas. Niizava i Ota su svoje
avione rasporedili u smaknut red, a Takacuka i ja, smo zauzeli pozicije neposredno
iza njih i malo nie. etiri P-40 izdvojila su se iz formacije i obruila na nas. Sva
etiri zeroa podigla su noseve i jurnula gotovo vertikalno navie, umesto da skrenu
u stranu i raziu se, kao to je neprijatelj oekivao. Prvi P-40 je poao u divlji
luping pokuavajui da izbegne zamku koju je sam sebi postavio. Njegov trbuh je
za trenutak blesnuo ispred mene i tada sam mu uputio kratak rafal. Granate su ga
zakaile i krilo mu se otkinulo. Izveo sam imelman i izaao iz penjanja, a u
meuvremenu sam primetio, da je svaki zero uhvatio svog P-40. Iz svih je buknuo
plamen. Preostalih est lovaca ve nam je bilo nad glavom. Razili smo se ulevo i
udesno, popeli izvodei otre petlje i zajedno jurnuli napred u luku. Uspelo nam je!
Sva etvorica smo se postavili tako, da je svaki bio iza svog lovca. Jo tri P-40 su
80
81
82
udobnosti oficirske barake gde je bilo manje tesno nego u nas i provodio vei deo
svog vremena sa nama.
Preuzeo je sve mere predostronosti da budemo to boljeg zdravlja. Jedan od
takvih zdravstvenih zahteva u Leju bio je da svakog drugog dana kao odbranu
protiv malarije uzimamo tablete kinina. Zbog gorkog ukusa piloti su ih izbegavali.
Sasai je pri tome sa svojim ljudima postupao gotovo kao sa decom, posebno kada
je ustanovio da su izbegavali da uzimaju tablete kinina. Uzeo je nekoliko tih gorkih
tableta u usta i savakao ih oblizujui se.
Prosean pilot ne bi mogao da se pretvara kod takve demonstracije i sigurno
bi ispljunuo tu gadost napolje, ali ne i Sasai. Nije bilo oveka meu nama koji bi se
posle takve predstave naeg komandanta drznuo da se poali na gorak ukus kinina!
Kada sam se naao nasamo sa Sasaijem priznao sam mu da nikako ne mogu
da shvatim kako moe da jede kinin na tako neuobiajen nain.
"Ne smatraj me za hipokritu," polako mi je objasnio Sasai. "Priznajem ti da
ga mrzim podjednako kao i svi drugi. Ali moram svoje ljude da zatitim od
malarije. U stvari, inim za njih isto to je radila za mene moja majka kada sam
kao dete bio bolestan."
U toku naih dugih razgovora, Sasai mi je priao o svom detinjstvu, o
godinama kada je zbog bolesti bio prikovan za postelju. Ispriao mi je, malo
snebivajui se, kako je plakao kada je uzimao lek, i kako se njegova majka
pretvarala da uiva u lekovima koje je trebalo da uzima njen deak da bi preiveo.
Zahvaljujui godinama majine nege, Sasaijevo se zdravlje postepeno
poboljavalo. inio je stalne napore da ojaa svoje oslabljeno telo, a esto je trpeo
velike bolove kada je pokuavao da stekne snagu. Na visokoj koli je izgubio
boleiv izgled, a u pilotskoj koli Sasai je izrastao u vodeeg studenta i atletu.
Kako su prolazili meseci ivota na aerodromu u Leju, tako su vazdune
borbe postajale sve ogorenije, a nae snabdevanje sve slabije. I pored izvanrednih
uspeha zeroa i naeg puka u borbama, uvideli smo da saveznika ne moemo da
oteramo s neba. Pojavljivali su se u vazduhu u sve veem i veem broju. Kako ih je
karakterisala uporna borbenost, predstavljali su zaista sve veu snagu, ije smo
udarce i te kako oseali. Njihovi bombarderi i lovci su danonono leteli iznad
ostrva i mora potapajui nae brodove za snabdevanjc. Amerike podmornice su
isto tako ubirale straan danak.
Posledica toga bila je da je naa mornarica morala da danju skriva svoje
brodove, ako je to iole bilo mogue, a da nou alje toliko potrebno snabdevanje.
Takav transport nije, meutim bio dovoljan, pa je opreme koju je doturala
mornarica bilo sve manje. U oajanju je nareeno podmornicama da nam
dopremaju potrebna sredstva.
U najboljem sluaju, to je bio samo kompromis sa najnunijim. Na kraju se
snabdevanje svelo na ono najneophodnije za dalje voenje borbe. Kao posledica
84
smo sveli na goli minimum i ono malo luksuza. Ljudi su udeli za pivom i
cigaretama, koje smo dobijali samo kao najveu nagradu kada su nai piloti
postizali velike pobede bez gubitaka. Veina pilota nije uopte pila. Za cigarete
smo se, meutim, dovijali kako god smo umeli da bismo udovoljili potrebama
velikog broja ljudi koji su bili strasni puai.
Ljude je ozlojedilo to pilotima nisu davali cigarete osim u sluaju kada smo
neprijatelju nanosili velike poraze u vazduhu. U skladu sa kastinskim propisima,
ovo ogranienje nije vailo za oficire. Oni su svaki dan, iako nisu leteli, dobijali
svoje sledovanje cigareta. Grdili smo oficire iz administracije, ljude koji nikada
nisu leteli, a koji su slobodno puili, dok smo mi ratni piloti zbog podoficirskog
statusa bili toga lieni.
Pukovnik Saito je uobiajeno vrio kontrolu pilotskih baraka svake dve
sedmice. Kod tih pregleda uvek je sluajno "zaboravljao" svoje cigarete na stolu,
ili na nekoj postelji. Niizava bi sa zahvalnou ispraznio oko pola pakla
komandantovih cigareta, razdelivi ih drugim pilotima. Na alost, Saito nije
dolazio esto.
Konano sarn izgubio strpljenje i odluio se na beznadean korak. Poslao
sam svoje ljude u domorodako naselje sa naredbom da nam kupe domae
cigarete. Bilo nam je strogo zabranjeno da puimo lokalni duvan, jer smo se bojali
da u njemu moe biti neke droge. Sa paketom cigareta koje su smrdele kao avo
poao sam s ostalim pilotima u najskriveniji kut aerodroma. Gledali su me
zaueno, oklevajui da ne izazovu gnev pretpostavljenih zbog krenja izriite
naredbe. "Svu odgovornost za ove cigarete preuzimam na sebe i zato uzmite i
puite ih!" rekao sam okupljenima.
Svako je bez rei uzeo cigaretu iz moje ruke, dok sam proao izmeu njih.
Zadimili smo.
Znao sam da e doi neko od oficira, kada primeti grupu okupljenu na
jednom mestu. Ve posle petnaest minuta porunik Sasai dotrao je do nas s
izrazom uenja na licu. Samo jedan pogled na cigarete bio mu je dovoljan.
"ta radite? Jeste li ba svi poludeli?" viknuo je,
"Bacite to ubre!"
Veina je od stida pocrvenela nenaviknuta na takav neuobiajen Sasaijev ton
i bacila svoje cigarete na zemlju.
Niizava i ja smo odbili da to uinimo i nastavili smo da puimo. Sasai je
razrogaio oi poto smo odbili da izvrimo nareenje. "ta je to sa vama
dvojicom?", upitao je "Zar ne znate da je zabranjeno da to puite?"
Upitao je ba ono to sam eleo da pita. Duboko sam udahnuo i ispriao
Sasaiju sve to sam mislio o sistemu koji pilotima borcima zabranjuje puenje, a
dozvoljava oficirima koji se nikada dobrovoljno nisu izloili neprijateljskim
mecima. Priajui jo malo, rekao sam Sasaiju da je svaka kazna koju e mi izrei
85
vredna puenja. Niizava je stajao pored mene miran kao obino, isputajui
oblake dima.
Sasai je od besa grizao usne, a lice mu se smrailo. Svaki drugi oficir ne bi
ni trenutka oklevao da me udari to jae moe. Okrenuo sam Sasaiju lea, osetivi
se krivim to tako sramno postupam sa jednim toliko dobrim oficirom. Meutim,
nastavio sam da puim. Drugi piloti su u udu buljili u mene i Niizavu, jer nikada
pre nisu videli, niti uli, da je neko tako drsko prkosio nekom oficiru.
Posle toga je Sasai iznenada otiao. Nekoliko minuta kasnije smo primetili
jedinu limuzinu u bazi, kako juri k nama vrtoglavom brzinom diui oblak praine.
Vozilo se uz kripu konica zaustavilo tano ispred nas. Sasai je besno irom
otvorio vrata i izvukao dve nabijene platnene torbe.
Otvarao je vree ne progovorivi ni rei. Bile su nabijene paklicama
cigareta. "Uzmite ovo i podelite," rekao je
"I ne pitajte odakle je".
Kada se automobil ve udaljio, promolio je glavu kroz prozor uzviknuvi, "i
bacite te proklete cigarete!"
Sasaiju smo dali nadimak "letei tigar". To ime nema nikakve veze sa
grupom amerikih dobrovoljaca "leteih tigrova" u Kini. Porunik Sasai je uvek
nosio kai sa srebrnom kopom na kojoj je bila urezana slika tigra u skoku.
Sasaijev otac, penzionisani mornariki kapetan, je jo pre rata napravio tri takve
kope, od kojih je jednu poklonio svom sinu jedincu Sasaiju, a ostale dve
muevima svojih dveju kerki, mornarikim kapetanima. Po japanskoj legendi,
tigar prevaljuje po tragu svoga plena hiljadu milja i uvek se vraa iz svoje
pustolovine. To je bilo znaenje gravure na Sasaijevoj kopi.
Sasai je bio talentovan pilot, ali je u toku aprila i poetkom maja postigao
samo nekoliko vazdunih pobeda. Taj neuspeh je bio oigledno posledica njegovog
borbenog neiskustva, Takacuka i ja odluili smo da izvuemo Sasaija iz njegove
uaurenosti i pretvorimo u pravog vazdunog asa. Posebno smo se trudili da
porunika nauimo svim detaljima vazdune borbe. Mnogo asova smo proveli u
naoj baraci objanjavajui mu kako da izbegava greke u vazduhu i naine da
postigne pobedu. Sasai je imao posebnih tekoa kod podeavanja ureaja za
odreivanje rastojanja u toku borbe, pa smo mu se uvek nanova suprotstavljali u
izmiljenim vazdunim dvobojima, da bismo mu pomogli da savlada taj
nedostatak.
Dvadesetog maja pruila nam se prilika da proverimo rezultate naeg
poduavanja. Sasai je na savren nain dokazao da na trud nije bio uzaludan.
Postigao je samostalno tri pobede u obruavanju, od kojeg je zastajao dah, i brzom
penjanju, a sve to za manje od dvadeset sekundi.
Leteli smo blizu Moresbija na naoj redovnoj jutarnjoj patroli sastavljenoj
od petnaest zeroa rasporeenih u pet grupa u vidu klina. Iznenada sam primetio tri
86
Bio sam udaljen oko osamsto metara, kada je P39 mahnito proleteo
nagore u nameri da odozdo gaa Sasaija.
U oajanju sam grevito pritisnuo obara topova u nadi, da e pucnjava
upozoriti Sasaija, ili moda uplaiti neprijateljskog pilota, pa e da prekine napad.
P39 nije ni trepnuo, ali je Sasai uo moje topove. Odmah je sa pratiocima, koji
su bili kao prilepljeni za njegov avion, odjednom poao u petlju u nameri da se
dokopa spasonosne visine.
To je za neprijateljskog pilota oigledno bilo suvie. Sa tri zeroa ispred i jo
jednim koji se primicao s lea zakljuio je da postoji mogunost da bude ulovljen u
zamku. P39 je iz penjanja preao u petlju, da bi se obruio poto je zavri.
Meutim, prednost je bila sada na mojoj strani. Poao sam nanie u obruavajuem
zaokretu s namerom da uhvatim erakobru u trenutku kada bude izala iz petlje i
obruila se ka zemlji. Pilot me je, meutim, primetio, pa je naglo skrenuo ulevo i
preao u obruavanje. Tada su mu se na putu ispreile visoke planine. U trenutku
kada je poeo da uzmie mom avionu, bio je prinuen da izvlai avion i pree u
penjanje.
Pilot je bio odlian. Brisao je iznad same planinske kose pravei otre
zaokrete i naginjui se, pri emu je jedva izbegavao grebene i strmine, dok sam mu
ja stalno bio za repom. Pri svakom zaokretu sekao sam iznutra njegovu putanju,
skraujui rastojanje izmeu naih aviona. Svaki put kada je video priliku da
umakne levo ili desno, naao bi se pred novim zeroom mojim pratiocima. Dobri
pratioci! Pritisli smo erakobru. Morala je da se bori.
I prihvatila je borbu. Nekoliko puta mi je vratolomno zaokreui da bi
izbegla planinu, prilazila i otvarala vatru.
Svaki put kada je to inila, ja sam jo otrije zaokretao, ili se jo strmije
penjao, smanjujui rastojanje za otvaranje vatre. Uhvatio sam ga kad je bio udaljen
sto pedeset metara, a kratki rafal sam ispalio kada sam bio svega pedeset metara
dalje. Iz P39 izbio je crni dim i avion je tresnuo u dunglu.
Sasai je na aerodromu Lej postien priao mojem avionu. Moji mehaniari
su razrogaili oi od uenja, kada su videli rupe koje su neprijateljski meci
napravili na krilu mog aviona. Tada je Sasai priao meni i, zamuckujui, zahvalio
se.
Pogledao je na izbuenu metalnu povrinu ne prozborivi vie ni rei.
88
tako misle i sve devojke moga soja, jo predanije da radim, da bih dala svoj
doprinos domovini pomaui tako .tebi i drugim pilotima koji ratujete tako daleko
od rodnog Japana."
Hacujo je jo uvek ila u kolu, mada je svako popodne sve do veera
zajedno sa drugim uenicama provodila u fabrikama u kojima su ivene vojne
uniforme. Ta iznenadna promena stanja kod nae kue sasvim me je zbunila.
Moja braa u uniformi, Fuiko za mainom u vojnoj fabrici, a Hacujo u
nekoj drugoj .... sve je to tako udno. Hacujo mi je podrobno opisivala
bombardovanje Tokija iako je bilo prvi put da su bombardovali nau uu
domovinu. Jasno, da je vest o tom stigla u Lej ve mnogo ranije, u stvari jo istog
dana kada su bombe pale.
Vlada je slubeno negirala da smo pretrpeli neke vee gubitke, to je
izgledalo sasvim razumljivo, jer je broj bombardera bio mali. Ipak je napad
uznemirio sve pilote na naem aerodromu. Saznanje da je neprijatelj tako snaan,
da moe da napada i nau uu domovinu, mada se oigledno radilo o osvetnikom
napadu bombama, bez ikakvog stratekog znaaja, izazvalo je ozbiljnu zabrinutost
da e u budunosti slediti jo tei napadi.
Jo uvek sam itao svoju potu, kada mi je priao podoficir Vataru Handa i
zamolio me da mu za izviaki let iznad Moresbija ustupim svog stalnog pratioca
Hondu. Honda je bio novajlija u Leju i doekan je rairenih ruku.
Iako jo nije ratovao na Pacifiku bio je jedan od najpoznatijih japanskih
asova na kineskom bojitu postigavi petnaest vazdunih pobeda. Od povratka sa
azijskog kontinenta bio je izvesno vreme instruktor letenja u Cujuri.
Nisam video nikakav problem da pustim Hondu da leti sa njim, jer e u
svakom sluaju pratiti jednog od naih najboljih pilota. Honda je, meutim, imao
drukije miljenje o tome. "Iskusni as ili ne", gunao je kad sam mu naredio da ide,
"najradije ne bih iao Saburo", promrmljao je. "Samo sa tobom letim i za sada ne
elim nikakve promene".
"Ma, zavei ti budalo", dreknuo sam. "Handa je bolji pilot od mene i mnogo
due leti.....idi i taka!"
U podne je Handa sa drugih pet zeroa poleteo u izvianje iznad Moresbija.
Hondino odbijanje da poe u tu akciju me uznemirilo. Sa zebnjom sam
oekivao njegov povratak. Dva asa posle poletanja, iznad aerodroma se pojavilo
pet zeroa koji su poeli da sleu. Na elu je bio avion podoficira Hande, a iza njega
jo etiri aviona. Hondinog lovca nije bilo. Van sebe otrao sam do piste i popeo se
na krilo Handinog aviona jo pre no to se sasvim zaustavio. "Gde je Honda?"
viknuo sam "Gde je? ta mu se desilo?"
Handa je gledao s izrazom tuge na licu. "Gde je?" jo jednom sam viknuo.
"ta mu se desilo?" Handa se izvukao iz kabine. Kada je stao na zemlju uhvatio me
za obe ruke, duboko se poklonio s mukom izustivi nekoliko rei.
90
Glas mu se prekidao.
"ao.....ao mi je, Saburo," mucao je,
"ao mi je! Honda, Honda je mrtav. Bila je moja greka."
Bio sam oamuen. Nisam mogao da verujem. Samo ne Honda! Bio je
najbolji pratilac sa kojim sam ikada leteo.
Handa je okrenuo lice od mene gledajui u zemlju i zatim se tekim
koracima uputio ka tabu. Pratio sam ga nesposoban da progovorim ijednu re, dok
je on nastavio da pria kao da razgovara sam sa sobom.
"Bili smo iznad Moresbija", jedva je iscedio iz sebe. "Poeli smo da kruimo
na visini od 2000 metara iznad mesta. Nebo je izgledalo isto, nigde nijednog
neprijateljskog aviona. Onda sam poeo da traim avione po aerodromu.
Bila je to moja greka; sve moja greka," mrmljao je. "Nisam ni primetio te
lovce. Bili su P39. Ne znam koliko ih je bilo. Tako brzo su se sjurili na nas, da
ih nismo ni primetili. ak nismo ni znali da su ve izmeu nas, sve dok se nije ula
pucnjava. Napravio sam valjak, a Endo, moj drugi pratilac, uradio je isto. Kada
sam se za trenutak okrenuo primetio sam Hondin avion, poslednji u mojoj trojci, i
video kako ga ve prodire plamen.
Uleteo je u unakrsnu vatru tih P39."
Zaustavio sam se i blenuo u njega. Handa je otiao. Izgleda da se nikada nije
povratio zbog oseanja krivice to je izgubio mog pratioca. Iako je bio as u Kini,
Handa je oigledno izgubio sigurnost u letenju. Nikada pre nije se susretao s
amerikim lovcima, koji su u obruavanju znatno bri od naih. Teko je sa
sigurnou rei ta se stvarno dogodilo, ali je Handa preuzeo svu odgovornost za
smrt mog pratioca na sebe. Bio je tuan i bled sve vreme koje je posle toga proveo
u Leju. Na kraju je oboleo od tuberkuloze, pa su morali da ga poalju kui.
Mnogo godina kasnije primio sam pismo od njegove ene. Pisala mi je:
"Moj suprug je jue umro posle duge bolesti. Piem ovo pismo, da bih ispunila
njegovu poslednju elju, i da vam se izvinim u njegovo ime. Nikad se nije povratio
zbog gubitka vaeg pilota u Leju. Poslednje rei koje je izgovorio pred smrt bile
su: "Celog ivota sam se hrabro borio, ali ne mogu sebi da oprostim to sam
dozvolio da se desi ono u Leju, kada sam izgubio Sakaijevog oveka."
Kada je poginuo, Hondi je bilo samo dvadeset godina. Bio je odluan u svim
akcijama, kako na zemlji, tako i u vazduhu. Uvek je bio spreman za borbu i jedan
od najomiljenijih ljudi u Sasaijevoj eskadrili. Ponosio sam se njim, a leteo je
vrhunski. Bio sam uveren da je bio na putu da postane as. Ostatak tog dana lutao
sam po bazi sav izgubljen. Nisam obraao panju na ostale ljude iz eskadrile koji
su se zakleli da e osvetiti prvog pilota koji je oboren posle 17. aprila. Za mene je
najvei uspeh u svim vazdunim borbama bio to nikada nisam izgubio nijednog
od svojih pratilaca. A sada sam Hondu poslao protiv njegove volje da leti sa
91
92
Sledeih nekoliko minuta su se oba lovca vrtela kao divlje make izvodei
valjke, obruavajui i penjui se u spiralama, a za to vreme su stalno gubili visinu.
U toj jurnjavi Jonekava je zagrieno neprestano bio iza repa neprijatelja i
doslovce mu se sklanjao s puta, kad god bi se P-39 naao iza njegovog zeroa.
Neprijateljski pilot je napravio prvu presudnu greku kada je svoju erakobru
izvadio iz prvog obruavanja. Tada je jo uvek imao sve anse da umakne
Jonekavi, ali sada, kada mu je Jonekava bio tako blizu, novo obruavanje
pretvorilo bi ga u lak plen za zeroa. Sa visine od gotovo 4000 metara spustila su se
u meuvremenu dva aviona, koje sam izbliza pratio, na svega oko hiljadu metara.
Neprijateljski pilot je oigledno znao ta radi. Nemoan da se oslobodi zeroa iza
sebe, pokuavao je da nas dovede iznad baze Moresbi, a na domet neprijateljskih
mitraljeza.
To nije bila borba gde je sva prednost na naoj strani, jer je pilot P39
izvanredno manevrisao avionom, koji je bio daleko slabiji od naih zeroa. Erakobra
i zero liili su na dva dervia koji se okreu. Ispaljivali su kratke rafale, jedan na
drugog, pri emu nijedan pilot nije postizao odluujui pogodak. Uskoro je postalo
jasno da Jonekava polako postaje gospodar situacije. Posle svakog zaokreta on je
za sekund-dva due ostajao za repom P39, neprekidno poveavajui prednost.
Dva aviona su preletela iznad Moresbija i nastavila sa borbom nad gustom
dunglom.
Tada mi je priao Hatori pa smo se sa svojim lovcima popeli nazad na visinu
gde smo polako kruili iznad dva aviona, koja su se borila. Sada su leteli iznad
kronji drvea gde je Jonekava mogao da iskoristi sve prednosti zeroa. Erakobra
vie nije imala slobodnog prostora za manevrisanje i mogla je jedino da leti
horizontalno. Kada bi izala iz nekog zaokreta, Jonekava je za tren oka bio iza nje.
Ovog puta tanost nije dolazila u pitanje. P39 je pao u dunglu i nestao.
Jonekava je prvi put okusio slavu pobede.
93
95
97
98
Krajem maja, estina napada se poveala. Prvi put su dvadeset i petog maja
etiri B-17 napala u pratnji od dvadeset lovaca. Iznad vrtoglavih vrhova Oven
Stenli planina odjekivalo je kao u paklu kada se esnaest zeroa sruilo na njih.
Oboreno je pet neprijateljskih lovaca, ali tvrave su umakle. Tri dana kasnije, pet
B-26 bez pratnje ponovo je napalo Lej. Uknjiio sam jo jednu pobedu. Devetog
juna sam poslao jo dva B-26 na dno mora.
inilo nam se da se dani stapaju jedan u drugi. ivot se pretvorio u
beskrajno ponavljanje lovakih napada, praenje naih bombardera na Moresbi i
tranja do naih lovaca na zemlji, da bismo pre poleteli u nebo i presreli
neprijatelja koji je nailazio. Izgledalo je, da Saveznici raspolau nepresunim
izvorima snabdevanja avionima.
Nije prola nijedna nedelja, a da neprijatelj ne pretrpi gubitke, a opet su
njegovi avioni uporno dolazili po dva, po tri, a ponekad i po desetak. Kako su
godine prolazile, izbledeli su mnogi detalji tih borbi i pored toga to sam
religioznom tanou vodio dnevnik. Meutim, neke epizode su mi ostale u ivom
seanju.
Nezaboravan je, na primer, pokolj do kojeg je dolo 24. maja, kada je na
znak uzbune o pribliavanju aviona nastala prava pometnja na naem aerodromu.
est deurnih aviona poletelo je u trenutku kada smo mi ostali u ludoj vonji na
kamionu koji je poskakivao, a sluio je za prevoz od barake do aerodroma, stigli
do piste, grevito se drei ograde vozila. Samo to smo se nali u vazduhu, a ve
su nizovi bombi buili pistu, tano iza mog aviona. Svih jedanaest zeroa je bilo
dovoljno visoko u vazduhu, kada je est B-25 zavrilo da napada i okrenulo se da
pobegne ka Moresbiju. Niizava i Ota su prvi stigli do bombardera i svaki od njih
je uhvatio po jednog, izreetavi miele topovskim rafalima. Posle nekoliko
sekundi oba B-25 je obavio plamen. Sruili su se u neposrednoj blizini aerodroma.
Mi ostali smo se dali u poteru za preostalim bombarderima koji su, zahvaljujui
umenom odbrambenom letenju izbegli sve nae rafale, doepavi se otvorenog
mora. Svih jedanaest lovaca stutilo se za njima.
Napali smo ih ispred Salamue. Ponovo se pokazalo da nai piloti nedovoljno
vladaju vetinom grupnog letenja.
Svaki od naih je mislio da je ova borba njegova lina, pa je juriao na
bombardere ne obazirui se na svoje drugove. Zeroi su morali da zaokreu otro,
da bi izbegli sudare sa drugim lovcima i mnogi su piloti bili prinueni da se
bezglavo obru da ne bi uleteli u snop zrna nekog zeroa koji je na slepo gaao u
bombardere.
Kada su se B-25 probili do mora, spustili su se gotovo do njegove povrine i
leteli su zamalo dodirujui talase na visini od svega deset metara od vode. Taktika
im je bila pravilna. Sada nismo mogli da se prestrmo obruavamo na njih i niti smo
99
100
sam iz zaokreta, ispred i zdesna od erakobre. Kratak rafal iz mojih topova i avion
se raspao na dva dela. Samo je jo jedan pilot toga dana postigao pobedu. Ota je
uspeo da obori drugi P-39.
Narednog dana sam oborio svog prvog neprijateljskog lovca, a da nisam
ispalio nijedno zrno u borbi koja se vodila pod potpuno suprotnim uslovima od
onih na velikoj visini. Tada, 26. maja, borili smo se vodei mahnite dvoboje briui
iznad kronji drvea. U grupi je bilo esnaest zeroa kada smo sreli neuobiajenu
neprijateljsku formaciju, etiri B-17 letela su u koloni, a oko dvadeset lovaca, u
grupama od po dva ili tri, kruili su oko tvrava. Bili smo ispod neprijateljskih
aviona i uspelo nam je da ih iznenadimo vertikalnim napadom navie.
Zapalio sam jedan P-39, a zatim se nebo uskomealo od vitlajuih lovaca,
koji su kidisali jedan na drugog u pojedinanim dvobojima.
Veina neprijateljskih lovaca obruila se ka zemlji i udaljila od naih aviona.
Nekolicina ih je, mculim, bila prinuena da se zbog visokih planinskih vrhova
ponovo popne na visinu i da se opet okrene u odbrambenim manevrima, ba onako
kao to smo i oekivali. Nisko iznad dungle uao sam u rep jednog P-39. Pilot je
bio neustraiv. Izgledalo je kao da ee vrhove kronji drvea i stene koje su
trcale, dok je zaokretao i obruavao, okretao i peo se celo vreme sa mnom za
svojim repom. Svaki put kad se peo, zaokretao ili pravio valjak, smanjivao sam
razdaljinu izmeu naih lovaca. Ispalio sam kratki rafal koji je erakobra izbegla
naglim obrtanjem ulevo. Sledeeg trenutka, pilot je ponovo preao u obruavanje,
pravo u vijugavu guduru stenjenu izmeu vrtoglavih litica.
Jo pre nego to sam dobro razaznao to se dogaa, naao sam se u opasnom
planinskom prolazu letei za repom P-39. Nisam imao vremena da se usredsredim
na gaanje i jedino sam mogao da iz neposredne blizine pratim neprijateljskog
lovca koji je skretao i naginjao se u zastraujuem begu izmeu stena. Potpuno
sam zaboravio na ono to mi je bio glavni cilj. Kupao sam se u sopstvenom znoju.
inilo mi se da motor grmi sve jae i jae u mojim uima, a kameni vrhovi stene
itali su opasno blizu mog zeroa, dok sam jurio brzinom od nekoliko stotina
kilometara na as.
Zatim je planina uhvatila neprijateljski avion. P-39 je izaao iz otrog
zaokreta i bez prethodnog znaka naao se pred orijakom viseom stenom, koja
nam je zatvorila put. Pilot je istog trenutka povukao erakobru navie i okrenuo
krila na no, da bi izbegao stenu. To nije bilo dovoljno. Krilo je zakailo stenu,
lovac se naglo obrnuo j eksplodirao uz strahovit tutanj, koji se razlegao u kanjonu.
Kao kroz maglu video sam delove i delie koji su leteli ka meni.
Istovremeno, im sam primetio stenu, poslednjom snagom povukao sam palicu na
sebe. Zero je kao munja poleteo u petlju i u tom delu sekunde, koja je izgledala kao
venost, inilo mi se da u naleteti na stenu, jednako kao erakobra. Zero je,
102
103
19. Midvej
Poslednje sedmice maja, lovaki puk u Leju izvrio je najvei mogui broj
borbenih letova u podruju oko Moresbija i u toku trodnevnih ogorenih borbi
postigao vanredne uspehe u okrajima sa saveznikim avionima.
Po svemu tome nam se inilo da je Moresbi zreo za konani udarac. Prvog
juna odletelo je iz Rabaula osamnaest bombardera u pratnji tamonjih jedanaest
lovaca i jo trinaest iz Leja, sa zadatkom da svi zajedno pokuaju da zadaju
poslednji udarac neprijateljkoj tvravi od ivotne vanosti.
Prema svim dotadanjim vazdunim borbama izgledalo je nemogue da nam
savezniki lovci prue bilo kakav ozbiljniji otpor, ali smo se u takvim svojim
ocenama prevarili. Dvadeset lovaca se ustremilo na veliku japansku formaciju i jo
jednom je dolo do dvoboja izmeu lovaca. Sedam neprijateljskih aviona palo je u
plamenu, a jedan od mojih metaka. Svoj zadatak su, meutim, ispunili jer su
razdvojili nae bombardere, onemoguili im tano bombardovanje.
Na povratku za Lej, jedan od naih bombardera izdvojio se iz formacije i
poeo smueno da vrluda po nebu. Sa pet drugih lovaca sam se izdvojio da ga
titim. Bombarder je bio prava letea olupina. Rupa od mitraljeskih zrna i otvora
od topovskih granata bilo je posvuda po krilu i trupu, pa je avion najvie liio na
reeto. Priao sam blizu njegovog nosa i pogledao u kabinu. Sa te daljine mogao
sam da vidim krv na instrument tabli i seditu. Bilo je pravo udo da je avion jo
uopte leteo.
Pilot i kopilot leali su u lokvama krvi na podu. Mehaniar-leta se borio sa
njemu nepoznatim komandama.
Ostalu etvoricu lanova posade nisam video. Dve turele su bile smrskane, a
ljudi u njima sigurno mrtvi ili ranjeni, ini se da jedino mehaniar-leta nije bio
ranjen i svim silama se borio da avion odri u vazduhu.
To mu je na neki nain uspevalo, ali se pri tome avion zanosio i naginjao
kao pijan celim putem do Leja. Taj ovek napravio je neverovatan podvig.
Oigledno je leteo po seanju, onako kao to je ranije posmatrao svoje pilote u
vazduhu. To je veoma teko, da ne kaem nemogue, za veinu ljudi bez bilo
kakve pilotske obuke, a sa teko oteenim bombarderom stvarno nemogue. Sad,
kada je stigao iznad Leja, mehaniar-leta bio je potpuno izgubljen. Nije znao ta
da radi. Polazilo mu je za rukom da bombarder odrava u vazduhu, ali sletanje sa
dugim prilaenjem i brzinom koja se smanjivala, bilo je potpuno druga stvar.
Oteen avion je polako kruio iznad aerodroma opisujui krug za krugom
dok je mehaniar-leta prouavao uzanu pistu ispred sebe. Nije bilo naina da se
pomogne nesrenom oveku u kabini. Pribliili smo mu se, pokuavajui da ga
vodimo do zemlje, ali kad god je odvojio oi od komandi, avion se opasno zaneo.
104
nebu i pravio krugove oko mog lovca. Zato to ini shvatio sam tek kad je priao
uz bok moga aviona i sa najirim osmehom pokazao dva prsta. Jonekava vie nije
bio utokljunac, jer je imao tri oborena aviona. Ustreptao od uzbuenja, leteo je na
leima i pritome mahao rukama, koliko god mu je to dozvoljavala uska kabina.
Zatim je leteo tano iznad mene, pa opet ispod mene i opisivao oko mog aviona
razvueni valjak. Liio je hvalisavom deaku. Na kraju se pribliio mom krilu,
drei palicu meu kolenima. Jo uvek smejui se mahnuo je prema meni kutijom
za hranu i poeo da jede. Njegovo oduevljenje je bilo zarazno. Odmahnuo sam mu
sa etiri prsta i otvorio bocu sode. Tada je i on izvadio svoju iz kutije sa hranom pa
smo jedan drugome nazdravljali.
Ovom pobedonosnom danu jo nije bio kraj. Samo to su nae avione
napunili gorivom i zamenili im redenike s municijom stiglo je obavetenje od
osmatraa. Deset B-26 je bilo na putu ka naoj bazi. Nisu mogli da izaberu gori
trenutak, jer je devetnaest lovaca bilo u vazduhu, pre nego to su maroderi doleteli
nad Lej. I pored svega, nismo uspeli da oborimo nijednog, ali smo otetili veinu
aviona, prinudivi ih da bombe bace daleko od ciljeva.
Dok smo ih gonili, na njihovom bekstvu od Leja napalo nas je iznad rta Vard
Hant pet P-39 koji su oigledno doleteli na poziv bombardera za pomo. Jedna
erakobra je pala u plamenu.
Te veeri ceo Lej je ludovao opijen pobedom. Piloti su dobili vanredno
sledovanje, a mehaniari su se okupili oko nas da bi uivali u slavi. Gotovo jo
lepa vest bila je da emo dobiti pet dana odsustva i otii u Rabaul.
Oduevljeni krici pilota odjekivali su u okolnoj dungli. Meni je vest o
petodnevnom odsustvu donela posebno olakanje. Nisam bio samo umoran od
bezmalo svakodnevnih borbi, nego je i mojim mehaniarima bilo potrebno
nekoliko dana da naporno rade na mom lovcu. Pozvali su me i pokazali mi rupe od
metaka u krilima i trupu, pa me je neto steglo u stomaku kada sam ugledao niz
rupa koji se protezao sve do same kabine. Promaili su me za nekih petnaest
centimetara.
Godine 1942. nijedan od naih lovaca nije imao zatitnu oklopnu plou iza
pilota, a pored toga zero nije posedovao ni samozaptivajue rezervoare, kakvi su
bili ugraeni u sve amerike avione. Neprijateljski piloti su zato brzo otkrili da
kratak rafal njihovih mitraljeza od pola ina u rezervoare goriva prouzrokuje poar
i snanu eksploziju naeg lovca. Uprkos tome, niko od naih pilota u tim danima
nije leteo sa padobranom. Na zapadu su to tumaili pogreno i navodili kao dokaz
da nai rukovodioci ne mare za nae ivote, da su japanski piloti potroni materijal
i da se smatraju ahovskim figurama a ne ljudskim biima. To je bilo daleko od
istine. Svaki leta imao je svoj padobran. Odluku da letimo bez njih donosili smo
mi sami, a ne neko od pretpostavljenih.
107
109
pilot, koji je naiao iza mene, prepreio put i zgrabio redenike sa mecima. Tada je
mornar pobegao.
Tog trenutka se iznad aerodroma pojavio drugi talas od est bombardera B26. Pritisnuo sam okida i pogledom pratio svetlea zrna, koja su parala nebo.
Jedan maroder je preleteo gotovo tano iznad moje glave, pa sam ispalio rafal
svetleih zrna u njegov trup od nosa do repa. Bombarder se nije ni potresao i
obruavajui ustremio se na moje mitraljesko gnezdo, pri emu je strelac u
njegovom nosu odgovorio na moju vatru. To je bilo moje prvo iskustvo na zemlji
sa avionom koji leti pravo ka meni, pa me obuzeo strah od metaka koji su zujali u
mom pravcu. Privid da bombe ispadaju iz aviona i eksplodiraju na mitraljeskom
gnezdu bio je zaprepaujui i zastraujui. Strah je potisnuo sve drugo pa sam
napustio mitraljez pobegavi koliko su me noge nosile u zaklon sa vreama peska
koji se nalazio pozadi mene. Put do zaklona nisam ni sav pretrao ve sam na kraju
uinio pravi skok. Nekoliko sekundi sam tamo sedeo oseajui se kao idiot i
nerazumna kukavica. B-26 mi je protutnjao iznad glave ne bombardujui. Prokleo
sam svoje uzdrhtalo telo i vratio se mitraljezu koji sam bio napustio. Polako sam
prestao da se tresem i ponovo mi se vratila prisebnost. Dok sam uao tamo iza
mitraljeza, zakleo sam se da sledei put neu da pobegnem kao zec.
Bombarderi su nam opet bili nad glavama i zvuk njihovih motora, koji su
grmeli na visini od svega pedeset metara, pretvorio se u zagluni kreendo, koji
mi je kidao bubne opne. Liili su na velike crne senke koje su izranjale iz mraka i
bljuvale oganj iz svojih turela, a treptei plaviasti plamen iz njihovih izduvnih
cevi probijao je tamu. Kada je poslednji bombarder uleteo u snop mojih zrna
ulovio sam ga rafalom i vrsto drei mitraljez pratio sam ga po smeru. Pojavio se
tanki plamen dima, ali je bombarder nastavio ne skrenuvi i zatim se izgubio u
daljini ostavi i dalje u formaciji.
Kada se zavrio napad neprijateljskih aviona, koji su itav as nekanjeno
bombardovali i mitraljirali Lej, poelo je da svie. Nismo oborili nijedan
neprijateljski avion, mada je hiljade zrna ispaljeno iz protivavionskih oruja.
Piloti su zbog napada bili toliko demoralisani, da niko nije ni posle
eksplozije poslednje bombe izaao iz zaklona ni pojurio ka lovcima da bi krenuo u
poteru, kako smo to ranije uvek inili. Veina objekata na aerodromu je gorela.
Duboki krateri od bombi pretvorili su pistu u ruevinu koja je onemoguavala bilo
kakvo uzletanje, ak i da smo hteli. Izgledalo je sasvim neverovatno, ali dvadeset
lovaca razmetenih s obe strane piste, ostali su eli, poneki tu i tamo izbueni
mecima ili krhotinama bombi. Sakupili smo se u tabu radi daljih naredbi. Piloti su
bili van sebe i besni zbog udarca koji smo pretrpeli. Posebno jedan leta meu
nama, podoficir Micuo Suicu, koji je tek nedavno doao u Lej, gotovo se guio od
besa. Zakleo se da e kod sledeeg napada unititi jedan bombarder, pa makar
112
115
nikada nije uspeo da postigne svoj glavni cilj. Uvek smo imali na raspolaganju
lovce za letenje.
Jedanaestoga smo krenuli u najjae mogue bombardovanje Moresbija.
Dvanaest lovaca je pratilo dvadeset i jedan bombarder iz Rabaula. Bili smo na putu
ka neprijateljskoj bazi kada je porunik Sasai primetio est B-17 koji su leteli da
napadnu na aerodrom. Izdvojio se iz formacije i poveo pet lovaca. Sasai je veoma
loe procenio situaciju. Dao je znak Niizavi, Oti i meni da mu se pridruimo, pa
smo nas estorica poeli da napadamo bombardere u beskonanom nizu borbenih
naleta. Ali letee tvrave su dokazale da su tako otporne kao to im je i ime
govorilo. Otetili smo tri aviona, ali nijedan nismo oborili. Njihovi strelci su se
oigledno popravili. Jedan na lovac pao je u plamenu, a jo dva, od kojih je jedan
bio moj, bili su izbueni mecima. Praeni od svega est zeroa, nai bombarderi koji
su napali Moresbi, bili su razbijeni od neprijateljskih lovaca, pa su se njihove
bombe rasejale po velikom prostoru, nanevi malo tete neprijateljskim objektima.
Sasai je otro ukoren to je ostavio bombardere sa tako slabom pratnjom. Nije
pokuao da pravda svoj postupak, i nemo je sasluao ukor. Bez sumnje, prekrio je
osnovno pravilo koje je vailo za pratee lovce: bombardere nikada ne treba
ostavljati nezatiene. Nai piloti bili su, meutim, na njegovoj strani. B-17 su nam
bili trn u oku.
Njihova sposobnost da tako uspeno odbijaju nae napade zbunjivala nas je i
razbesnela.
Kada se 21. jula jedna japanska kopnena divizija iskrcala u Buni, priblino
180 kilometara od Leja, lovake operacije su ule u novu etapu. Nae trupe su u
fantastinom maru prodirale kroz divlju dunglu i poele da se pribliavaju Port
Moresbiju. Po karti je izgledalo veoma lako izvriti nameravanu akciju. inilo se
da je Buna udaljena od Moresbija za domet baenog kamena preko rta Papuanskog
poluostrva.
Meutim, mape tih ostrva pokrivenih dunglom su neto sasvim drugo od
stranih uslova koji vladaju tamo u gustom tropskom rastinju. Japanska komanda
uinila je stranu i fatalnu greku kada je poslala nae trupe na Moresbi. Jo pre
kraja bitke, Japan je pretrpeo jedan od svojih najtraginijih i najsramnijih poraza.
Oven Stenli planine su gotovo podjednako visoke kao zastraujui Alpi.
Kada bi dunglu na tim planinskim strminama opisali kao divlji gusti, to bi
znailo da preterano ublaavamo pravo stanje. Raznolikost biljnog sveta je tamo
prosto neverovatna. Situacija bi bila podnoljiva, da pod nogama nije bilo
movara, ivog peska, blata, trulei, rastinja koje je palo na zemlju, kao no otrih
stena, vrtoglavih padina, svih vrsta lijana i puzavica, insekata, nesnosne vruine i
bolesti koje su na nevidljive naine delovale na ljude.
Prelaenje preko alpskih lednika je zaista prost zadatak u poreenju sa
surovom i iscrpljujuom borbom pri probijanju kroz dunglu Oven Stenli planina.
116
117
118
Sa daljine od esto metara, pozadi, sleva ispalio sam rafal iz svih oruja na
neprijateljski avion, nadajui se da e hadson da pokua da umakne i tako izgubi
vreme, to bi mi omoguilo da smanjim rastojanje. Ono, ta je neposredno sledilo
bilo je iznenaujue. Samo to sam otvorio vatru na njega, a hadson je poao u
desni penjui zaokret, okrenuo se oko ose trupa i grmei poao punom brzinom
nazad i pravo na mene. Bio sam toliko preneraen, da sam nekoliko trenutaka
nepomino sedeo u kabini. Sledee sekunde su svi hadsonovi prednji mitraljezi
sasuli kiu zrna na mene.
Nai zeroi su se mahnito rasprili obrui se i obruavajui se na sve strane.
Neto slino se nikada ranije nije desilo! Za trenutak sam pogledao porunika
Sasaija. Usta su mu ostala otvorena u uenju zbog drskosti neprijateljskog pilota.
Zero kojim je pilotirao Niizava, a ovaj se nije dao zbuniti, izdvojio se iz cele te
guve i zaao iza bombardera sipajui vatru iz svog oruja. Ponovo smo bili
zaprepaeni. Hadson je napravio brzi valjak, najbri koji sam video kod
dvomotornog aviona. Niizavini mitraljezi i topovi gaali su u prazno.
Ostali piloti, ukljuujui i mene, ustremili smo svoje zeroe na hadsona. Niko
od nas nije uspeo da postigne ijedan pogodak. Bombarder se obrtao i jurio goredole, izvodei vratolomne akrobacije, dok je leni strelac neprestano pucao na nae
avione.
Piloti naih zeroa su naprosto poludeli od besa. Naa formacija se raspala.
Svako je pucao na hadsona iz svega to mu je bilo na raspolaganju. Ja sam ga
napadao najmanje etiri puta i morao sam da se sklonim zbog besomunih napada
drugih pilota, koji su gaali ne gledajui gde su im drugovi.
Gotovo deset minuta smo jurili hadsona, sipajui metke i granate na
neverovatni avion. Konano je jedan dug rafal pogodio zadnju turelu. Video sam
kako je strelac rairio ruke i sruio se. Sada vie nije bilo opasnih zrna iz turele, pa
sam se pribliio na dvadeset metara i pritisnuo okida, nianei u desno krilo. Posle
nekoliko sekundi se pojavio plamen na desnom i proirio na levo krilo. Pilot je
ostao u svom avionu. Bili smo prenisko, da bi mogao da iskoi padobranom.
Hadson je naglo poeo da gubi brzinu, ponirui ka dungli. Drvee je odseklo dva
plamtea krila, a trup koji je takoe vukao za sobom veliki plameni rep, uleteo je u
gusto rastinje kao ogroman trag usijanog elika. Odjeknula je strana eksplozija, a
dim je prokuljao navie.
Taj dan je bio pun iznenaenja. Kad smo se vraali prema Buni, da bismo
tamo opet patrolirali iznad mostobrana, pet erakobra pokualo je da nas iznenadi.
Neprijatelj je leteo u dugoj koloni, nisko iznad vode, pa je zatim krenuo u penjanje
u nameri da nas iznenadi. Prvi sam primetio neprijateljsku grupu. Poao sam u
strmi zaokret i obruio se na erakobre ustremivi se pravo na vodei avion. Svih
pet erakobri se brzo razilo na sve strane, okrenulo i pobeglo iz sve snage. Kada su
videli da su izgubile prednost koju bi im pruilo iznenaenje, i da iza mene leti jo
119
pet zeroa, vie im nije bilo do borbe u kojoj bismo mi imali jo i preimustvo u
visini.
Zbog brzine dobijene u obruavanju ubrzo sam se naao usred neprijateljske
grupe. Dva lovca su mahnito poletela navie i nestala u oblacima. Trei se izgubio
u kii, a jo jedan je iezao nekuda u visinu. Na dohvatu mi je ostala jedna
erakobra, pa sam maksimalnom brzinom jurnuo za tim lovcem. Beao je ka
oblacima, ali mu je moj rafal ispred nosa presekao put, pa je promenio nameru. P39 je tada naglo skrenuo ulevo i obruio se ka moru, pri emu sam ga pratio na
rastojanju od nekih dvesto metara.
Bio je to novi model erakobre, koja je na nivou mora postizala istu brzinu
kao moj zero. Pilot je, meutim, napravio presudnu greku jer je poao u
pogrenom smeru. Umesto da leti u pravcu Moresbija, uputio se sasvim suprotno.
Imao sam jo uvek dovoljno goriva i bio sam zadovoljan to stalno odravam
rastojanje izmeu naih aviona, pa, ako zatreba, sve do Rabaula. Posle nekoliko
minuta ameriki pilot se pribrao i shvatio greku. Nije imao drugog izbora, osim da
promeni svoj smer, pa je nagnuo avion poavi u otri levi zaokret.
To se desilo i mnogo puta ranije. Presekao sam mu putanju unutar zaokreta,
pribliavajui mu se polako odozdo i sleva. Kratak rafal ga je naterao da naglo
zaokrene, kako bi izbegao moja zrna. Grevito sam se drao njegovog repa, dok se
zanjihao i uputio ka obali. Za nekoliko dragocenih sekundi neprijateljski lovac mi
je utekao van dometa, izvodei neke lude akrobacije, a ve je grabio ka svojoj bazi.
Rastojanje izmeu nas je sada bilo oko sto metara. ak i da sam snagu motora
poveao preko dozvoljene granice, ne bih uspeo da smanjim rastojanje. Bio sam
ve reen da okrenem kui, jer sam znao da e mi biti sasvim nemogue da priem
na rastojanje potrebno za otvaranje vatre, ako pilot produi u tom kursu.
Neprijatelj se, meutim, odluio na drugo. Umesto da ostane iznad mora,
okrenuo je pravo ka Oven Stenli planinama, pa je bio prjnuen da pree u
penjanje. Nije bilo P-39 koji bi se peo bre od zeroa. Polako, ali stalno, smanjivao
sam rastojanje. Nisam jo otvorio vatru, ekajui da bih mu uputio rafal sa to
manje daljine. Poto mi je posle borbe sa hadsonom ostalo veoma malo municije,
mogao sam da ispalim na njega jedan, ili dva kratka rafala.
Pedeset metara. Zatim se rastojanje smanjilo na etrdeset, pa trideset metara.
Uhvatio sam okida paljivo nianei.
Nisam stigao da ispalim nijedan metak, kada je pilot neoekivano iskoio iz
lovca. Erakobra je bila manje od etrdeset i pet metara iznad zemlje, kada je
Amerikanac iznenada ispao napolje, to je znailo sigurnu smrt. Nije mi bio poznat
nijedan sluaj, da je pilot preiveo skok iz aviona sa visine manje od sto metara.
Zaudo, padobran se trenutno otvorio, samo deli sekunde pre nego to je
pilot dodirnuo zemlju. Prizemljio se na malu istinu, dok se lovac razbio nekoliko
metara ispred njega. Jo uvek nisam mogao da verujem da je neprijateljski pilot
120
121
122
123
najvelianstvenija vazduna pobeda koju sam ikada video i glasno sam se radovao,
kada je Otin zero kao raketa proleteo kroz dim.
Sada je Endo bio na redu. Obruio se i zatim strmo popeo. Zero se polako
obrtao dok je prilazio bombarderu, pucajui iz mitraljeza i iz topova. Njegova
svetlea zrna prolazila su pored neprijateljskog aviona i zero se ve popeo, a u
meuvremenu je upao u unakrsnu vatru bombardera.
Sada sam ja bio na redu. Lagano sam navukao palicu i ve je trea tvrava
poela da raste u mom nianu.
Prilazila mi je blie i blie, pa sam na kraju pritisnuo okida. Nita se nije
dogodilo. Uinilo mi se kao da bombarder prekriva celo nebo ispred mene i tada
sam otkrio ta nije u redu. Glupo! Zaboravio sam da ukljuim osigura okidaa
paljbe. Greka koju ne bi napravio ni najmlai poetnik. Bila je to gotovo moja
propast. Zato sam naglo zaokrenuo da bih izbegao B-17 za jedva dvadeset metara.
Njegovi strelci su me uhvatili u unakrsnu vatru. Zero se zaneo kada su zrna tukla
po njegovom trupu. Osetio sam udare kada su meci parali metal. Prosto sam
pomahnitao i peo sam lovca trbuhom navie, pa gurajui palicu mahnito ulevo,
izveo valjak. Probio sam se, ali ne bez oteenja. Bio sam besan zbog svoje
gluposti, ali je bilo prekasno. Propustio sam savrenu priliku za otvaranje vatre.
Spustio sam se ispod neprijateljske formacije, dao gas do preoptereenja, da bih
otiao ispred bombardera i preao u drugi napad.
Niizava se ve peo prema jednom B-17. Prilazio je divno, njegov lovac je
postepeno prilazio po lunoj putanji, okreui se neprestano, dok se rastojanje do
neprijateljskog aviona smanjivalo. Njegov napad je bio savren, i kada je otvorio
vatru na B-17, kia granata se sruila u krilne rezervoare goriva bombardera.
Iznenada je izbio plamen iz krila i brzo se proirio, a za svega nekoliko sekundi
tvrava se pretvorila u ogroman vatromet.
Vazduna struja je odnosila bletei plamen sa krila i trupa. Avion se snano
zaneo i oborio nos, zatim je ieznuo. Druga strana eksplozija je bacila i prevrnula
Niizavin lovac na lea kao igraku, a snano potresla moj zero. Drugi bombarderi
su se zaneli od talasa eksplozije u trenutku kada su ih drugi zeroi napali. Sasai je
ponovo bio na redu, i zasuo je trei bombarder topovskim granatama od nosa do
repa. Poeo je da puca sa daljine od svega sto pedeset metara i njegove granate su
se, uz pogodak, pomerale prema kraju trupa. Komadi metala su se otkidali od trupa
i odletali u vazdunu struju. Bombarder je divlje skrenuo ulevo, bez sumnje vie se
nije moglo upravljati njime. Video sam plamen koji se irio unutar trupa, liui
kabinu i drugu turelu. Zatim je B-17 pao u dug klizui zaokret, obrtao se i zanosio,
to je karakteristino kada je pilot mrtav. Plamen je postao jai, i po trei put u dva
minuta jo jedna zagluujua eksplozija oznaila je kraj treeg B-17.
Jedva sam oima verovao. To su bili avioni koji su dovodili do besa nae
pilote gde god bi se pojavili. A sada, po redu, jedan, dva, tri! Tri zaslepljujue
124
125
126
127
22. Gvadalkanal
Treeg avgusta je u Rabaul pozvana veina zeroa koji su nekada bili upueni
u Lej. Veselili smo se tom premetaju, jer nam je obeavao odmor od
svakodnevnih patrola iznad Bune i spas od nonih bombardovanja. U Leju smo
ostavili sve nae line stvari vrsto uvereni da emo se uskoro vratiti. Bili smo u
zabludi. Prva etiri dana u Rabaulu leteli smo u izvianje i lovake napade na
Rabi, koji je neprijatelj naglo pretvarao u najvee lovako uporite, tako da se
moglo uporediti sa Moresbijem.
Poto su nam osmog avgusta u tabu naredili da patroliramo uputili smo se
preko aerodroma ka naim lovcima. Veina od osamnaestorice pilota ve je bila u
kabinama, kada su dotrali kuriri javljajui da je let otkazan.
Morali smo odmah da se jo jednom javimo u tab. U baraci je vladala opta
guva. Posilni i kuriri su dolazili i odlazili, a oficiri koje smo susretali bili su
zabrinuti. Komandant Nakadjima, koji je trebalo da vodi dananji let izaao je iz
admiralove sobe oigledno ljut i glasno objavio: "Dananji let su otkazali. Idemo
negde drugde."
Pogledao je po sobi. "Gde je, doavola, taj posilni? Ti," pokazao je prstom
na zbunjenog kurira, "bre mi donesi kartu!"
Rairio je kartu po velikom stolu i poeo kompasom da trasira kurseve. Nije
obraao panju ni na jednog pilota, dok je paljivo gledao u kartu. Upitao sam
porunika Sasaija da li zna ta se desilo. Sasai je pitao Nakadjimu, dobio kratko
objanjenje i uleteo u admiralovu sobu, ne rekavi nita nijednom od nas. Nekoliko
minuta kasnije vratio se i dao znak pilotima da se okupe oko njega. Njegove rei su
delovale kao bomba. "Jutros u 5.20 su se mone neprijateljske snage poele
iskrcavati u Lungi na junom delu ostrva Gvadalkanal. Nai prvi izvetaji govore
da Amerikanci iskrcavaju na ostrvo ogromnu masu ljudi i opreme. Istovremeno su
napali kod Tulagija na Ostrvu Floridi. Unitili su nam celokupnu flotilu amfibija.
im komandant izrauna nae nove putanje, odmah emo da poletimo ka
Gvadalkanalu i tamo na obalama napadnemo neprijateljske snage."
Posilni su svakom pilotu dali karte tih ostrva. Poeli smo da prouavamo
karte i traimo to nepoznato ostrvo koje je iznenada postalo tako znaajno. Ljudi
su mrmljali izmeu sebe. "Gde li je to prokleto ostrvo?" viknuo je jedan razdraen
pilot. "Ko je od vas ikada uo za takvo ludo mesto?"
Merili smo razdaljinu od Rabaula do Gvadalkanala. uli su se tihi zviduci
iznenaenja. Devetsto kilometara!
Morat emo da preletimo toliko rastojanje do neprijateljskog mostobrana, da
bismo se tamo sukobili sa njegovim lovcima i zatim se vratili u Rabaul. Bila je to
neverovatna razdaljina. Znailo je da e let biti dug hiljadu osamsto kilometara, a
128
130
Kad sam opet jasno video u svim pravcima, bili smo ve iznad Velja
Lavelja, na priblino pola puta od Rabaula do Gvadalkanala.
Iznad Nju Dordije popeli smo se na veu visinu i Rasel preletili na est
hiljada metara. Na osamdeset kilometara ispred nas na moru se nejasno pojavio
Gvadalkanal. Ve sa te udaljenosti sam na plavom nebu video ute odbleske
eksplozije iznad ostrva oko koga se vodila bitka. Oigledno je ve bila u toku
borba izmeu neprijateljskih lovaca i zeroa iz drugih baza. Pogledao sam dole na
severnu obalu Gvadalkanala. U kanalu izmeu Gvadalkanala i Ostrva Floride
video sam stotine belih brazda, tragova neprijateljskih brodova, koji su sekli
povrinu mora. Kuda god sam pogledao, svuda su bili brodovi. Jo nikada nisam
video na okupu toliko ratnih i transportnih brodova. Tada sam prvi put
prisustvovao amerikoj operaciji iskrcavanja. Izgledala je prosto neverovatno.
Video sam najmanje sedamdeset brodova koji su prilazili obalama, a desetak
razaraa seklo je bele brazde oko njih. Jo je bilo drugih brodova na horizontu,
predaleko da bih mogao da odredim kakvih i koliko.
U meuvremenu su bombarderi polako uli u pravac za napad. Pravo ispred
njih na etiri hiljade metara visine plovili su mali oblaci. Desno i iznad nas
zaslepljujui je bletalo sunce i zaklanjalo sve od pogleda. Oseao sam se
neprijatno, jer ne bismo mogli da primetimo nijednog lovca koji bi doao iz tog
smera. Moj strah se ubrzo potvrdio. Bez ikakvog prethodnog znaka, iz tog sjaja
prosto je izniklo est lovaca. Bacivi brz pogled otkrio sam da su glomazniji od
drugih amerikih aviona sa kojima smo se do sada borili. Bili su obojeni
maslinasto zeleno i samo donje povrine su bile bele. Bili su vildketi, prvi gramen
lovci koje sam sreo.
Vildketi nisu marili za zeroe, ve su kidisali odozgo na bombardere. Nai
lovci su jurnuli za njima i mnogi izmeu nas poeli su da pucaju jo dok su bili van
domaaja samo da bi odvrtali panju neprijateljskih lovaca od naih bombardera.
Vildketi su se zarili u jato bombardera, svi se istovremeno okrenuli oko uzdune
ose trupa i nestali okomito u dubinu. Bombarderi su bacili svoje bombe na veliki
konvoj koji je plovio ba ispred ostrva Savo. Pogledom sam pratio bombe koje su
po dugoj lunoj putanji padale dole. Zatim su nestale a iz povrine mora su
odjednom iknuli gejziri vode, ali neprijateljski brodovi su netaknuti nastavili da
plove dalje.
Oigledno je bio sasvim besmislen pokuaj da se pogode ti brodovi sa visine
od est kilometara. Nikako nisam mogao da shvatim propust zato nisu
upotrebljena torpeda, koja su se ranije pokazala veoma efikasnima. Ovako je cela
naa akcija propala za nekoliko sekundi zbog veoma netanog bombardovanja.
(Sledeeg dana su bombarderi ponovo napali torpedima sa male visine. Ali
tada je ve bilo kasno. Neprijateljski lovci su se u rojevima sa svih strana ustremili
131
sedita. Srce mi je divlje lupalo, a oseao sam kao da mi glava tei itavu tonu.
inilo mi se kao da mi se siva koprena navlai na oi. Stisnuo sam zube; ako
protivnik moe da trpi ta muenja, mogu i ja. Onaj ko prvi popusti i skrene u
stranu, da bi ublaio optereenje, izgubie borbu.
U petoj spirali vildket se lako zaneo. Moj je, pomislio sam u tom trenutku.
Meutim, gramen je oborio nos, dobio brzinu i opet bio pod punom kontrolom
pilota. Oigledno je za komandama tog aviona bio izvanredan leta.
Ve sledeeg trenutka je pogreio. Umesto da ue u estu spiralu, dodao je
gas motoru, promenio pravac i poao u petlju. Bio je to odluujui deli sekunde.
Jurnuo sam pravo za njim, presekao mu put sa unutranje strane vertikalne krune
putanje i naao mu se iza repa. Bio je moj. Nastavio je da izvodi petlje nastojei da
krugovi budu to ui. Svaki put kada je pravio petlju sekao sam mu put sa
unutranje strane njegovog kruga i smanjivao rastojanje izmeu naa dva aviona. U
takvim akrobacijama zero je mogao da nadmai svakog drugog lovca u svetu.
Kad sam bio samo pedeset metara udaljen od njega, vildket je iznenada
prekinuo petlju i zbunio me prelazei u horinzontalan let. Na tako malom
rastojanju gotovo mi nisu ni trebali topovi. Sasuo sam rafal od dvesta zrna u
gramenovu kabinu i posmatrao kako meci cepaju tanku metalnu oplatu i drobe
staklo.
Prosto nisam mogao da verujem onome to sam video. Vildket je nastavio da
leti kao da se nita nije desilo.
Kada bi zero dobio toliko pogodaka u svoju vitalnu kabinu ve bi se odavno
pretvorio u plamenu kuglu. Ovo nisam mogao da razumem. Dodao sam gas i
pribliio se amerikom avionu u trenutku kada je poeo da gubi brzinu. Ve
sledeeg trenutka sam bio deset metara ispred njega i na sve naine pokuavao da
smanjim brzinu.
Uvukao sam glavu meu ramena i oekivao da me iskasape njegovi
mitraljezi. Pomislio sam, da sam uhvaen u zamku.
Meci nisu doleteli. Vildketovi mitraljezi su utali. Situacija je bila prosto
neverovatna. Uspeo sam da smanjim brzinu toliko da su sada nai avioni leteli
krilo uz krilo. Otvorio sam okance na krovu kabine i pogledao napolje.
Vildketov krov kabine bio je ve pomaknut nazad i sada sam sasvim jasno
video pilota. Bio je krupan ovek okrugla lica. imao je laku uniformu kaki boje.
Izgledao je srednjih godina, ne tako mlad kao to sam pretpostavljao.
Nekoliko sekundi smo leteli u tom udnom paru i nai pogledi su se susreli
na tom kratkom rastojanju izmeu naa dva aviona. Vildket je liio na klanicu.
Rupe od mojih metaka su od trupa i krila napravile pravo reeto.
Oplata krmila pravca je odletela, a metalna rebra su trcala kao kosti skeleta.
Tada sam shvatio zato avion leti horizontalno i pilot ne otvara vatru. Krv mu je
133
obojila desno rame i video sam tamnu mrlju koja se pomera po njegovim grudima.
Bilo je neshvatljivo da se avion jo odrava u vazduhu.
Tako ne moe da ubije oveka. Ne, kada je ovako bespomoan, ranjen u
avionu koji je olupina. Podigao sam levu ruku i zapretio mu stisnutom pesnicom.
Vikao sam na njega, mada uzaludno, traei da se bori, a ne da sedi kao glineni
golub. Amerikanac je bio oigledno iznenaen. Podigao je desnu ruku i sa mukom
mahnuo.
Nikad se do tada nisam oseao tako udno. U vazdunim borbama sam ve
ubio mnogo Amrikanaca, ali sada prvi put bio u situaciji da se suoim sa
protivnikom koji je brzo gubio snagu zbog rana koje sam mu zadao.
Kunem se da nisam znao da li da okonam sa njim ili ne. Sigurno su sva ta
razmiljanja bila besmislena. Ranjen ili ne bio mi je neprijatelj koji je jo pre
nekoliko minuta zamalo ubio tri moja oveka. Svakako, nisam imao nikakvog
razloga da ponovo pucam u pilota. Hteo sam avion, a ne oveka.
Smanjio sam brzinu i opet mu se naao iza repa. Tada je Amerikanac
oigledno sakupio poslednje delie snage i vildket je naglo poao u petlju. To sam
ekao. Nos aviona se poeo dizati. Nanianio sam paljivo u motor i ovla
pritisnuo dugme topova. Prava erupcija plamena i dima izbila je iz njegovog
motora. Vildket se okrenuo na lea i pilot je iskoio. Njegov padobran se duboko
ispod mene, gotovo tano iznad obale Gvadalkanala naglo otvorio. Pilot nije
dohvatio spone padobrana nego je kao dak visio ispod kupole. Poslednji put sam
ga video kada ga je vazduna struja nosila ka obali.
Ostala tri zeroa su se naglo rasporedila pored mojih krila. Jonekava mi se
iroko nasmehnuo kada se naao pored mog boka. Poeli smo da se penjemo pa
smo uzeli kurs natrag ka ostrvu u iiameri da pronaemo druge neprijateljske
avione. Protivavionske granate su poele da se rasprskavaju oko nas. Neprijateljska
vatra je bila netana, ali nas je uznemirila injenica da je teka protivavionska
artiljerija ve bila na obali samo nekoliko asova posle prvog iskrcavanja. Znao
sam da je naim snagama trebalo najmanje tri dana od prvog iskrcavanja da
rasporede protivavionsko oruje. Brzina kojom su Amerikanci iskrcali na obale
svoju opremu bila je zapanjujua.
Dugo posle zavretka borbi koje su se odigrale tog dana komandant
Nakadjima mi je ispriao ta se deavalo sa ostalih etrnaest zeroa. Neprijateljski
mornariki lovci su imali iznad Gvadalkanala stalnu premo. Neprestano su se u
grupama od est do dvanaest aviona obruavali, uvek iz pravca sunca i izazivali
mete meu zeroima.
Nikad do tada nije Nakadjima sa svojim ljudima naiao na tako odluan
otpor ili se sreo sa neprijateljem koji nije hteo da uzmakne. Ponovo i ponovo su
vildketi obruavajui se uletali u jato zeroa.
134
grupe. Neprijatelj. Nai avioni se nisu nikada razvrstavali u takve formacije, Bio
sam dosta ispred ostalih naih lovaca i stalno sam se pribliavao neprijateljskoj
grupi. Napau grupu zdesna, a druge u prepustiti trima zeroima. Neprijateljski
avioni su stesnili svoju formaciju. Jo bolje! Gotovo je sigurno da su to vildketi, a
ovo zbijanje formacije je moralo znaiti da me jo nisu primetili.
Ako budu ostali u takvom rasporedu moi u lako da ih napadnem, a da me
ne primete, tako to u da im priem odozdo i s lea. Jo samo nekoliko sekundi...
Ve u prvom napadu moi u da oborim oba aviona. Pribliio sam im se na
najmanju moguu razdaljinu. Rastojanje u nianu se smanjivalo na dvesto metara,
pa 100 70 60 ...
Uleteo sam u zamku! Neprijateljski avioni nisu bili lovci, ve bombarderi,
novi tip torpedonosca evender, koji do tada jo nisam video. Od pozadi su
izgledali isto kao i vildketi, ali sada iz blizine sam video da su dosta vei i da imaju
gornju turelu sa jednim mitraljezom i donju sa drugim mitraljezom od pola palca.
Vie mi nije bilo udno zato su stesnili formaciju! Oigledno su me ekali i
sada je u mene bilo upereno osam mitraljeza s leve i isto toliko s desne strane.
Motor mi je radio pod najveim moguim gasom pa je bilo nemogue da avionu
dovoljno brzo smanjim brzinu.
Nije postojala ni mogunost da odustanem. Kada bih poao u zaokret ili
petlju trbuh moga zeroa postao bi siguran cilj neprijateljskim strelcima. Nije bilo
nikakve anse da izbegnem njihovu vatru. Preostalo mi je samo jedno leteti
pravo napred i otvoriti vatru na njih iz svih oruja. Pritisnuo sam dugme za
otvaranje paljbe.
Gotovo istog trenutka su svi mitraljezi iz formacije evender stupili u
dejstvo. tektanje mitraljeza i grmljavina mojih topova nadjaali su svaki drugi
zvuk. Neprijateljski avioni su bili samo dvadeset metara ispred mene, kada je
suknuo plamen iz dva bombardera. To je bilo poslednje to sam video. Strahovita
eksplozija je smodila moje telo. Osetio sam kao da su mi se noevi divlje arili u
ui; svet se rasprsnuo u plamtee crvenilo, a zatim sam oslepeo.
(Tri pilota koji su me pratili, kasnije su raportirali naem komandantu da su
oba evendera pala zajedno s mojim avionom. Jo su dodali da su neprijateljski
avioni u padu za sobom vukli plamen i dim, pa su mi kasnije priznati kao ezdeset i
prva i ezdeset i druga vazduna pobeda. Meutim, zvanini ameriki izvetaji o
toj borbi nisu pominjali gubitak bilo kog aviona tipa gramen TNF evender, koji su
poleteli sa tri nosaa aviona jugozapadno od Gvadalkanala. Moda su ta dva
aviona uspela da se vrate na svoje nosae. Dok je moj avion strmoglavo padao, a ja
bio onesveen u kabini, tri zeroa su me pratila. Napustili su me kada je moj lovac
nestao u niskoj izmaglici.)
136
137
nita nisam oseao. Toliko bi me obradovao oseaj bola u levoj ruci ili nozi, ma
ta, to bi mi pokazalo da su mi udovi jo zdravi.
Obrazi su mi bili vlani. Plakao sam i suze su tekle niz lice. To je pomoglo, i
te kako mi je pomoglo! Oduzetost je poela da poputa. Suze su sprale neto krvi s
oiju.
Jo uvek nisam nita uo. Ali opet sam video! Samo malo, ali crvenilo je
poelo da bledi. Sunevi zraci, koji su prodirali u kabinu pomogli su mi da vidim
obrise metalnih delova. Nian ispred mene je bio mutna mrlja. Stanje mi se
poboljalo i ubrzo sam raspoznavao krugove instrumenata ispred sebe. Jo uvek su
bili nejasni iako sam ih video. Podeoke nisam mogao da oitavam. Okrenuo sam
glavu i pogledao iz kabine. Velike tamne senke su promicale pored krila velikom
brzinom. Mora da su to bili neprijateljski brodovi. To je znailo da sam svega oko
sto metara iznad vode. Zatim su do mene doprli zvuci. Prvo sam uo brujanje svog
motora, a zatim odsene praskove. Sa brodova su pucali na mene! Zero se zatresao
od eksplozija protivavionskih granata. udno da nita nisam preduzeo. Sedeo sam
u kabini i ak nisam pokuao da izbegnem vatru protivavionske artiljerije. Zvuci
eksplozija su se polako izgubili iza mene. Vie nisam video crne senke na vodi.
Bio sam van njihovog domaaja.
Prolo je nekoliko minuta. Jo uvek nisam nita inio osim to sam
nepomino sedeo u kabini i sa najveim naporima pokuavao da mislim.
Misli su navirale isprekidano. Opet sam hteo da spavam. U toj obamrlosti
sam shvatio da nikada neu moi da preletim ceo put do Rabaula. Nisam ak ni
znao kuda letim. Neu moi da stignem ni do Buke koja je nekih petsto kilometara
udaljena. Tada me je nekoliko minuta pritiskivala misao da se u punoj brzini
strmoglavim u more, i to sam smatrao kao jedini izlaz u mojoj nemoi.
Sada sam bio potpuno blokiran. Svim silama sam se trudio da ostanem
budan. Proklinjao sam sam sebe: tako se ne srne umreti! Ako ve moram da
nestanem, onda treba da umrem kao ovek, razmiljao sam. Zar sam, moda, neki
neiskusan poetnik koji ne zna kako treba da se bori? Misli su dolazile i odlazile,
ali sam znao da dokle god budem mogao da upravljam avionom, dokle god budem
mogao da letim, uiniu sve to je u mojoj moi da sa sobom u smrt povuem bar
jednog, ako ne i vie neprijatelja.
Smeno je uti, ali sam konano shvatio da bih obmanuo nekog
neprijateljskog pilota kada bih se tako ravnoduno strmoglavio u more, prihvativi
ono to mi je izgledalo neizbeno. Znao sam ta vazdune pobede znae jednom
pilotu lovcu. Ako tako ve mora da bude, zato tada ne u borbi. Koja korist od toga
to u sam i bez svedoka nestati u moru uz tihi pljusak praen eksplozijom, koju
niko ne bi uo?
138
nije bilo ispred. Tada nije udo to sam tako jako oseao vetar; duvao je u kabinu
brzinom od gotovo tri stotine kilometara na as. Oseao sam da mi se krv na licu
sui. Teme je, meutim, jo bilo vlano, a vetar je udarao u duboku brazgotinu na
lobanji, koja je, izgleda, jo uvek krvarila. Shvatio sam da u morati neim da
zaepim rupu, jer e mi se, inae, ubrzo opet zamraiti pred oima zbog gubitka
krvi.
Tada sam osetio iznenadan bol. Moje desno oko! Kako se bol pojaavao,
poelo je da kljuca. Napipao sam ga prstima i naglo ih sklonio. Bol je postao
nepodnoljiv. Opet sam rukom pokrio desno oko. Video sam isto kao i ranije. To je
oko bilo slepo!
Svaki japanski pilot lovac je nosio u depu svog letakog kombinezona etiri
pareta trouglastog zavoja. Izvukao sam jedan zavoj i pokuao da ga ovlaim
pljuvakom vaui njegov kraj. U ustima nije bilo ni kapi pljuvake!
Bio sam strahovito edan. Usta su mi bila suva kao pamuk.
Nastavio sam da ga grizem i vaem i zavoj je polako postao vlaan.
Nagnuo sam se napred koliko je bilo mogue, da se zaklonim od vetra pa sam
vlanim zavojem obrisao levo oko. Uspelo je! Vid se polako razbistrio i kroz minut
sam ve jasno razabirao krajeve krila. Uzdahnuo sam od olakanja.
To je trajalo samo nekoliko sekundi. im sam se ispravio u glavi sam osetio
ubistven bol i posle njega sledei.
Bolovi su dolazili i odlazili u talasima. Nekoliko trenutaka nisam nita
oseao, a zatim je sledio udar, kao da me je neko tupim krajem ekia tresnuo po
lobanji. Ni trenutak vie nisam oklevao da stavim zavoj na ranu na glavi, ali tim
sam pomerio ruku vetar ga je istrgnuo i izbacio kroz razbijeno staklo na kabini.
Opet me je obuzela malodunost. Kako u da privrstim zavoj oko glave?
Moram da zaustavim krvarenje! Leva ruka je bila neupotrebljiva i za omotavanje
zavoja mogu da koristim samo desnu ruku. Meutim, desnica mi je bila potrebna
da drim komandnu palicu i pomeram ruicu gasa. Vetar koji je fijukao kroz
kabinu jo vie mi je oteavao poloaj.
Izvukao sam sledei zavoj. im sam ga stavio u krilo vetar ga je odneo.
Trei i etvrti su odleteli na isti nain.
ta da radim? Bio sam gotovo van sebe od besa. Bol u glavi se pojaao i
sada je preao u jako kljucanje, a svaki sledei talas bolova bio je gori od
prethodnog. Oko vrata sam jo uvek imao svileni al. Odvezao sam vor i
podmetnuo kraj ala pod desno bedro tako da ga je teina mog tela pritiskivala i
spreavala da ga vetar odnese.
Zatim sam izvukao depni no, stisnuo ga zubima i izvukao seivo. al je
mahnito leprao na vetru.
Zgrabio sam tada njegov drugi kraj zubima i noem koji sam prebacio u
desnu ruku, odsekao pare. Vetar ga je odmah odneo. Otsekao sam novo pare i
140
opet ga je vetar koji je fijukao odneo iz kabine. Vie nisam znao ta da radim.
Ponovo sam pao u oajanje. Izbezumljen, traio sam reenje. Ostalo mi je samo jo
jedno pare ala.
Naravno! Kako da se nisam toga ranije setio. Sagnuo sam se napred, da se
sklonim od vetra i poeo da guram al pod rub kape i na ranu. Meutim, morao
sam da se ispravim da bih nastavio. Poto sam due vremena bio sagnut bol je
postao nesnosan.
Naposletku mi je uspelo da komandnu palicu uhvatim pod skvreno koleno i
da je tu vrsto stisnutu zadrim u miru, a time i avion u horizontalnom letu. Posle
toga sam se opet sagnuo napred i ruicu gasa gurnuo po voici do kraja hoda i tu je
ostavio. Kad sam nogom povukao palicu, zero je preao u ravnomerno penjanje.
Nisam mario to moj avion leti tako udno i jedino mi je bilo vano da sa njim
mogu da upravljam.
Kad sam se popeo na visinu od etiri stotine i pedeset metara, oduzeo sam
gas i preao u horizontalni let. Zatim sam ispod sebe izvukao jastue da bih sedeo
to nie i zaklonio se od vetra. Nogu sam vrsto stegnuo oko komandne palice, u
nameri da avion to pravilnije leti, pa sam se svukao sa sedita i kleknuo, a
ramenom pritisnuo jastue, tako da me je titilo od vetra. Polako sam gurao pare
ala pod kapu, prislanjajui ga uz ranu.
Nemam pojma koliko je dugo sve to trajalo, ali mi se inilo da je prola
itava venost. Sve vreme nisam mogao da gledam iz kabine, i zero je najednom
divlje poskoio i prevalio se na krilo jer smo uleteli u snano uspono strujanje. Ako
sada izgubim kontrolu nad avionom, biu izgubljen. Nisam mogao da dosegnem
pedalu iz mog udnog poloaja u kojem sam se nalazio.
Konano sam uspeo. Komad ala je bio ispod kape i vrsto je prianjao uz
ranu. Uspuzao sam se nazad na sedite i ispravio avion. Glava me je odjednom
manje bolela. Krvarenje se zaustavilo.
Oseaj olakanja posle tolikih napora da uguram komad ala, bio je jai od
svih oseanja do tada. Ubrzo me spopala neodoljiva elja za spavanjem. Oajniki
sam se borio protiv nje, ali nisam uspeo da je se otresem. Vie puta sam tonuo u
san, a brada mi je poivala na grudima. Tresao sam glavom u nadi da e me bol
rasaniti.
Meutim, svakih trideset, etrdeset sekundi ramena su mi se trzala jer sam se
u snu opustio i zategao sigurnosne kaieve.
Nekoliko puta sam se naglo budio i video da moj zero leti u izvrnutom
poloaju. Tako mi se jedanput desilo da letim na leima, a bio sam toliko ophrven
snom da nisam bio u stanju da pomerim komande. Posle nekoliko sekundi motor je
poeo uznemiravajue da prekida. To je bilo dovoljno da se probudim, pomerim
komande i ispravim avion.
141
bol. To nisam mogao da objasnim. Zato bih se sada strmoglavio u smrt, kada
mogu da doletim do Buke, ili ak do Rabaula? Ponovo sam okrenuo lovca ka
severu. Posle nekoliko minuta opet me obuzela elja za snom. Bio sam "grogi".
inilo mi se da se sve okree oko mene. ta da radim, zato letim ka severu?
Neprijateljski brod! Setio sam se: moram da pronaem neprijateljski brod i
udarim u njega. Sunovratiu se u njega u punoj brzini.
Svet je izgledao nejasan. Sve se gubilo u izmaglici. Mora da sam se pet puta
okretao nazad ka Gvadalkanalu i isto toliko puta uzimao pravac ka Rabaulu. Poeo
sam da viem na sebe ponovo i ponovo. Odluio sam da ostanem budan. Jaukao
sam i vritao. Ostani budan! elja za snom je postepeno slabila. Leteo sam nazad
ka Rabaulu. Meutim, let u pravcu severa jo nije bio garancija, da u ikada stii
do matine baze. Nisam imao nikakvu predstavu o svojoj poziciji. Jedino sam znao
da, otprilike, letim u pravcu Rabaula.
Morao sam da budem ve dosta daleko na sever od Gvadalkanala, ali nisam
tano znao koliko. Pogled mi je lutao po moru, ali nije mogao da otkrije nijedno
ostrvo iz niza koji se protezao do Rabaula. Poto je samo moja desna noga
pritiskivala pedalu, verovatno je avion zbog toga skrenuo ka istonom delu
Solomonskih ostrva.
Izvukao sam kartu ispod sedita. Bila je umrljana krvlju, pa sam morao
nekoliko minuta da pljujem po njoj i trljam je o pilotski kombinezon, da bih je
oistio od krvi. Ali mi to u tom trenutku nije nita pomoglo. Pokuao sam da se
orijentiem po poloaju Sunca na nebu. Prolo je pola asa i jo se nikakvo ostrvo
nije pojavilo. ta je bilo pogreno? Gde sam? Nebo je bilo potpuno isto, a okean
se prostirao u beskraj.
Tada me neto podiglo iz sedita. Mora da sam upao u nispono strujanje. Sve
je bilo tako udno. Avion je opet bio na leima i to nisam primetio sve dok nisam
osetio da mi telo visi na sigurnosnim kaievima. Polako sam vratio avion u
normalan poloaj. Tada je neto blesnulo ispod krila. ta to moe da bude?
Pogledao sam dole.
Neto nejasno, tamno i to se neposredno ispod lovca protezalo u nedogled.
Voda! Bio sam gotovo u vodi! Lud od straha sagnuo sam se napred i gurnuo
ruicu gasa, a odmah zatim dohvatio komandnu palicu i povukao je na sebe. Zero
je naglo preao u penjanje do petsto metara. Na toj visini sam oduzeo gas i preao
u let sa minimalnom brzinom pri kojoj je potronja goriva najmanja.
Ostrvo! Pravo ispred mene ostrvo! Pojavilo se na horizontu i trcalo iz vode.
Od olakanja sam poeo glasno da se smejem. Sada e sve da bude u redu. Sada u
lako da odredim svoj poloaj i uverim se da letim ka Rabaulu.
Lagano sam mu se pribliavao i nestrpljivo ekao ta e da mi izbliza otkrije
oblik njegove obale.
143
Automatska pumpa, koja je potiskivala gorivo kroz cevi za napajanje suvie dugo
je crpla vazduh, pa su se cevi potpuno ispraznile. Tada sam dohvatio ruicu
pomone pumpe i poeo mahnito da pumpam. Preostalo je jo veoma malo
vremena. Pumpa je odjednom povukla. Motor je uz zadovoljno brujanje proradio, a
zero jurnuo napred. Nisam hteo da izgubim ni trenutak i odmah sam se popeo na
visinu od petsto metara.
Sada su mi svi dugi meseci vebanja u letenju iznad okeana dobro doli.
Nekada sam postavio rekord u itavoj mornarici, kada mi je uspelo da letim sa
najmanjom moguom potronjom goriva. Kada bih sada nastavio da letim sa
najmanjom potronjom goriva koja se moe izvui od motora moda bih ostao u
vazduhu jedan as i 45 minuta. Podesio sam korak elise, koji odgovara takvom
reimu rada motora i smanjio gas, tako da je broj obrtaja bio 1700 u minutu. Sastav
smee vazduha i goriva podesio sam na najsiromaniju pri kojoj je motor jo uvek
radio normalno. Zero je polako leteo napred. Za manje od dva asa moram da
stignem do nekog ostrva, koje su okupirali Japanci.
Ako mi to ne uspe, preostaje mi manje od dva asa ivota.
Protekao je jo jedan as. Moje oi nisu nita primeivale na beskrajnom
okeanu i plavom nebu. Zatim sam iznenada neto primetio na vodi. Atol! Ovog
puta nije bila varka, ni oblak ispred mene. To je stvarno bilo ostrvo.
Kod sam mu se pribliio oblik mu je postao jasan. Grin Ajlend, koralni
greben oblika potkovice, onaj isti koji sam primetio na putu za Gvadalkanal.
Proverio sam poloaj na karti. U meni se javila nada... Bio sam jo samo sto
kilometara daleko od Rabaula.
Sto kilometara. U normalnoj situaciji bio bi to kratak skok. Meutim, sada je
sve to bilo daleko od normalnog.
Moj poloaj nije mogao biti gori. Imao sam goriva jo za priblino etrdeset
minuta leta. Zero je bio teko oteen, i dodatni otpori zbog razbijenog vetrobrana i
izreetane metalne oplate ozbiljno su uticali na brzinu aviona. Bio sam teko ranjen
i jo uvek napola oduzet. Na desno oko sam potpuno oslepeo, a ni levo nije bilo
najbolje. Bio sam iscrpljen i naprezao sam se svim silama da avion odrim donekle
u stabilnom poloaju.
Jo jedno ostrvo pravo ispred mene. Ovog puta to nije bio oblak koji bi se
nejasno ocrtavao na horizontu. Raspoznao sam planine. Bilo je to ostrvo Nju
Ajerlend. Nije bilo sumnje. Znao sam da mogu da stignem do Rabaula ako mi poe
za rukom da preletim vrhove koji su dosezali do visine od sedamsto metara.
Uinilo mi se da ba sada na kraju nailazim na bezbroj prepreka koje ele da mi
pregrade put do matine baze. Gusti oblaci su se nagomilali oko vrhova, i snana
oluja se sruila na planine i ostrva. Izgledalo je sasvim nemogue proi kroz njih.
Kako u preleteti ovako fiziki i mentalno iscrpljen, napola slep, u teko
145
146
147
148
za tebe od onoga ta sam upravo uradio". Paljivo se zagledao u moje lice. "Treba
da te poaljemo u Japan gde e doi u ruke pravom specijalisti za oi".
Obuzeo me straan oaj. Plaio sam se za desno oko, jer je desna strana bila
u mraku. Pomisao da u moda oslepeti zgrozila me. Tada u biti nesposoban za
pilota lovca. Znam da treba jo da letim, da moram jo da letim na lovcu!
etiri dana u bolnikoj postelji prolazila su nesnosno polako. Zavoji su
pokrivali moje telo. Lekar je odstranio etiri metalna komadia koji su se bili zarili
u meso i jo sve eline krhotine iz mog lica. etvrtog dana sam u levoj ruci i nozi
osetio sasvim slabe trzaje. Miii su se jedva pokretali, meutim neto se
pomeralo! Suprotno tome, rana na glavi se zagnojila i desno oko mi je jo uvek
bilo slepo.
Za to vreme su se lovaki letovi i bombarderski napadi nad Gvadalkanalom
nastavljali bez prekida. Svakog dana sam sluao grmljavinu aviona koji su se
zaletali po pisti i poletali u pravcu udaljenog bojita. Rabaul je takoe imao svoje
svakidanje posetioce, visoko letee tvrave, koje su napadale oba aerodroma.
Svaki put kada su se pribliavali neprijateljski bombarderi, odnosili su me zajedno
s ostalim bolesnicima u sklonite. Nakadjima i Sasai su me obilazili svako vee.
Predlagali su mi da bi bilo najbolje da me poalju u Japan. Ubeivali su me da e
povrede na mom oku bre zaceliti zahvaljujui umerenom podneblju domaih
ostrva i nezi naih najboljih specijalista za oi. Ja sam se "meutim, protivio
odlasku kui. Bio sam nerazuman i nervozan. Tvrdio sam da mogu jednako dobro
da me izlee tu u Rabaulu, i da nema razloga da za nekoliko sedmica ponovo ne
poletim.
Da sam samo znao! Teko je opisati sva moja oseanja, moj otpor da
napustim tu paklenu jamu, to je Rabaul u stvari bio. Danas sam svestan da sam
tada bio ve na rubu histerije zbog ubistvenog straha da se moj ivotni put pilota
pribliava kraju. Bilo je jo i pitanje ponosa.
Bio sam svestan da ast zahteva da istrajem u Rabaulu dok mogu. Ako ne
budem mogao da letim, mogao bih da pomaem pilotima novajlijama. Mogao bih
da ih upozoravam na greke koje bi mogle da znae njihovu smrt.
Svi razlozi su se tada slili u jedno: moj povratak u Japan znaio bi
istovremeno konanu osudu onog strunjaka, koga sam se bojao i zato sam
uzmicao pred onim to e najverovatnije rei.
Sasai i Nakadjima su tada prestali da me dalje ubeuju. Stvar je okonana
ujutro 11. avgusta, kada je pukovnik Saito, komandant aerodroma Lej doao u
obilazak. Bio je krajnje ljubazan, ali neumoljiv.
"Znam ta se kuva u tebi, Sakai" rekao mi je. "Razmotrio sam sve
mogunosti koje bi mogle da se uzmu u obzir.
Nareujem da mora da ode u Japan i da se javi u mornariku bolnicu u
Jokosuki. Ujutro e odleteti transportnim avionom. Na hirurg mi je rekao da je za
149
tebe jedina nada kod lekara u Jokosuki". Zatim mi se nasmeio. "Sada e tvoj
odlazak kui biti za nas isto toliko znaajan kao i za tebe, Sakai. Svi emo znati da
e imati najbolju lekarsku negu u Japanu". Ustao je.
Posmatrao me jo nekoliko trenutaka, zatim se sagnuo i stavio mi ruku na
rame. "Za sve nas si obavio velianstven posao, Saburo", rekao je gotovo neno.
"Svako ko je ikada leteo sa tobom ponosan je to te poznaje i to je zajedno sa
tobom ratovao. Kada ti rane zacele, vrati se meu nas"! Zatim je otiao.
Uvee je doao da me obie Sasai. Bio je oigledno umoran od leta tog dana
nad Gvadalkanalom. Ispriao sam mu o naredbi da me sledeeg dana alju kui.
Dok si trepnuo u sobi su se skupili svi moji stari prijatelji da mi prirede skromnu
oprotajnu sveanost. Niko nije pevao ili glasno govorio i nije se mogla uti
nijedna ala. Mirno smo razgovarali, uglavnom o Japanu.
Amerikanci su, meutim, sasvim drugaije mislili o naem skupu. Jedva je
proteklo nekoliko mirnih asova, a ve je dolo do lude trke ka sklonitu. Ostali
piloti su me odneli iz bolnice. Od stida i besa krgutao sam zubima.
Oseao sam se tako nemonim! Oko mene su bili isti oni ljudi koje sam
navikao da vodim u borbe, a sada su me oni prenosili kao napola slepo, osakaeno
dete! Najpre bih urlao, besneo i strgao zavoje sa tela. No, preostalo mi je jedino to
sam mogao: da leim i vrsto zatvorim oi.
Sledeeg jutra, rano, polako sam odopao do keja. Tamo me je ekao amac
da me odveze do hidroaviona usidrenog u pristanitu. Sasai me je pratio, a drugi
piloti su ili za nama.
Sasai mi je dugo stezao ruke. "Nedostajae mi, Saburo, mnogo vie nego
to e ikada da pomisli".
Suze su mi tekle niz lice, nisam mogao da ih zaustavim. Gutao sam
pljuvaku i bez rei sam se uhvatio za njegove ruke. Sasai je na kraju odvojio ruke,
skinuo pojas i pruio mi ga. Gledao sam uvenog utisnutog riueg tigra.
"Saburo, taj opasa mi je dao otac. Jednog meni i po jednog mojim
zetovima. Jedan od nas je upravo umro. Malo verujem u arobnu mo srebrnog
tigra, mada bi me mnogo radovalo da ti umesto mene nosi taj pojas. Nadam se da
e ti pomoi da se vrati meu nas."
Opirao sam se, ali nita nije pomoglo. Sasai nije hteo ni da uje. Opasa i
kopu mi je ugurao u dep, a zatim je opet uhvatio moje ruke. "Jo emo se videti,
Saburo. Nikada ne kai zbogom! Ponovo emo se sresti i nadam se uskoro".
Pomogao mi je da uem u amac. Odmah je zaplovio ka avionu koji je
ekao. Niizava, Ota, Jonekava, Hatori, Nakadjima i svi moji prijatelji su mi
mahali sa keja. Dovikivali su mi da se to pre vratim da opet zajedno letimo.
Za nekoliko trenutaka su mi se zamaglili. Levim okom sam video jedva
nekoliko metara daleko. Uspravio sam se u amcu koliko se moglo s podignutom
desnicom, dok su se moji prijatelji pretvorili u maglovite i nepoznate obrise. Tada
150
sam zaplakao kao dete. U hidroavionu je bilo malo putnika. Pored mene se nalazio
jo kurir da brine o meni tokom putovanja i nekoliko ratnih dopisnika. Usput smo
sleteli na ostrva... Truk... i Saipan, da bismo se tamo snabdeli gorivom.
Proteklo je toliko vremena od kada sam poslednji put hodao po svojoj
zemlji. Nisam ni sanjao kako se ivi kod kue u Japanu, bio sam sasvim nespreman
na udarac koji sam doiveo u Jokohami. U pristanite Jokohame sleteli smo u rano
subotnje vee. Nije imalo nikakvog smisla da se jo te veeri javim u bolnicu i zato
sam otiao do grada da uzmem taksi, koji e da me odveze do strieve kue u
zapadnom delu Tokija.
Oh, ti ljudi! Nisu ni sanjali kakav je u stvarnosti taj na rat! Potpuno
zanemeo sam gledao u uskomeanu masu, bletee reklame i odsjaje. Nisam
mogao da verujem glasovima koji su dopirali do mojih uiju, hiljade glasova, koji
su izraavali radost i bezbrinost. Zar nisu znali ta se stvarno deava tamo daleko
na jugozapadnom Pacifiku?
Pri svakoj vesti koja je glasno odjekivala iz zvunika na ulicama, radio je
neprestano grmeo "Mar ratnih brodova" i do detalja govorio o velikim pobedama
koje smo izvojevali protiv Amerikanaca u bitkama kod Solomonskih ostrva. Nisam
uo nita drugo osim beskrajnih spiskova unitenih amerikih brodova i o
stotinama amerikih aviona koje smo oborili.
Masa ljudi u lakoj i ivopisnoj letnjoj odei zaustavljala se ispred radnji i na
uglovima ulica gde je tretao radio.
Svaki put kada je spiker objavio neku novu pobedu na neprijateljem, po
ulicama su se razlegali krici i uzvici oduevljenja. Narod je bio opijen lanim
pobedama. Pri svemu bilo je teko verovati da se vodi unitavajui rat. U
prodavnicama sam otkrio da su ograniili prodaju neke luksuzne robe, ali svega
onog najpotrebnijeg za svakodnevni ivot bilo je u izobilju.
Hteo sam to pre da izaem iz mesta. Sve ono to se dogaalo u Leju i
Rabaulu uinilo mi se nestvarnim!. Zar je mogue da istovremeno postoje dva
sasvim razliita sveta? Krv i umiranje udaljeno jedva nekoliko sati leta avionom
odavde, a tu, kod kue, pobedniko klicanje u ast nepostojeih pobeda?
Mahnuo sam taksisti i rekao mu strievu adresu. Vozili smo se kroz
Jokosuku i stigli u Tokio. Nekoliko minuta kasnije ve je jedan policajac zaustavio
auto i kroz prozor se zagledao u mene. Moja uniforma je jo bila umrljana krvlju, a
ja sam sav bio u zavojima.
"ta vam se desilo?" hteo je da zna.
"Upravo sam se vratio sa bojita u Japanu"; jetko sam mu odgovorio.
"Zar tako?" uzviknuo je. "Dakle, ranili su vas na bojitu! Gde! Priajte mi, i
kako?"
"Pilot sam", procedio sam. "Kod Gvadalkanala. Ranili su me u vazdunoj
borbi".
151
Povremeno sam jo mahao glavom zbog te neoekivane sree. O toliko stvari smo
imali da priamo! Prole su gotovo tri godine od kada sam proveo vee u krugu
svojih.
Hacujo nije vie bila gimnazijalka kako mi je ostala u seanju. Gledao sam u
nju i pokuavao da se pomirim s tim da je ta divna mlada dama stvarno ona ista
moja roaka iz prolosti. ak je i Miio, koji je bio jo deak kada sam odlazio,
sada postao atletski razvijen mladi. Sve sam vie gledao u Hacujo i hteo iz
pogleda da otkrijem ta se sve deavalo tih godina koje su prebrzo prole bar mi
se sada tako inilo, kada sam u seanju pokuao da ih jo jednom proivim.
Prenoio sam u strievoj kui. Bila je to posle mnogo godina prva no da
sam dugo i vrsto spavao. Nisu mi smetale ni rane koje mi poslednje sedmice nisu
dale da spavam.
Sledeeg jutra sam vozom otputovao u Jokosuku. Svakodnevni ivot
metana me je po danu gotovo jo vie iznenadio nego prethodne veeri. Putnici,
posebno ene i deca, gledali su me popreko. Trzali su se zbog moga izgleda i
gledali na drugu stranu. Njihovo smiljeno nastojanje da ne gledaju moje krvave
zavoje nerviralo me je i razbesnelo me. Vie nisam bio vodei as u Leju i Rabaulu,
ovek koga je pukovnik Saito molio da se vrati meu njih, pilot koji je plakao pri
oprotaju sa svojim drugovima letaima. Bio sam krvav, uprljan i, priznajem,
neprijatnog izgleda za svoje sunarodnike. Bio sam razoaran.
im sam se javio u bolnicu u Jokosuki, posilni me je odveo u ordinaciju
glavnog hirurga. Bio sam malo zbunjen, jer je bila nedelja. Glavni hirurg bi toga
dana bio na poslu samo u najneophodnijim sluajevima. Iznenadilo me da me je
lino doekao.
Nasmejao se to sam iznenaen. "Naredio sam da me obaveste im se
pojavite" objasnio mi je. "Doao sam pravo iz svog stana. Pukovnik Saito iz vaeg
puka u Leju poslao mi je posebno pismo i zamolio me da za vas uinim sve to je
mogue". Zatim me je nekoliko trenutaka paljivo posmatrao. "Pukovnik Saito se
naroito potrudio da opie sve to ste uinili na Pacifiku. Dao mi je do znanja da
ste vodei as meu svim naim pilotima".
Klimnuo sam.
"No, ako je tako, tada potpuno razumem brigu vaeg pukovnika. Doite", i
uzeo me pod ruku, "odmah emo da ponemo". Ve za nekoliko trenutaka bio sam
u operacionoj sali. Hirurg je sa moje rane na glavi skinuo sve zagnojeno meso.
Radio je brzo i sigurno i uopte se nije ostvrtao na to to sam hvatao dah, dok je
no sekao i strugao po lobanji. Kada je oistio i zaio ranu sa etrnaest novih
avova, sam me je odveo na ono odelenje.
"Pozvali smo najboljeg oveka u celom Japanu da vas prihvati", objasnio mi
je usput. "Doktora Sakana su mobilisali iz njegove civilne bolnice u mornaricu i
sada je kapetan. U celoj naoj dravi nema boljeg onog hirurga. Kada smo primili
153
poruku od pukovnika Saita, obavestili smo doktora Sakana da bude spreman kada
se vi pojavite".
Tako, znai, nastupio je presudan moment. Ubrzo u znati ta e odluiti da
sa mnom urade, hou li jo ikada moi da vidim i da letim. Pokuao sam da
razmiljam o svemu drugom osim o svojim oima; na njih nisam hteo da mislim.
Bilo bi to potpuno besmisleno.
Doktor me je pregledao. Posle nekoliko minuta je ustao. Jako ozbiljnog lica
polako je progovorio.
"Ni minut ne srne da se gubi. Moram da vas operiem odmah. Paljivo
me sasluajte. Va vid zavisi od toga ta emo uraditi u toku sledeeg asa".
Zatim je napravio dugu pauzu. "Sakai, neu moi da upotrebim nikakvo
uspavljujue sredstvo. Ako elite da vidite, ako elite da vam spasem bar jedno
oko, morate biti spremni na svaki bol i to pri punoj svesti."
Bio sam kao oamuen. Nemo sam klimnuo glavom u strahu da me glas ne
izda. Poloili su me na visoku postelju. Zatim me je vie bolniara vezalo
kaievima i konopcima. Ruke i noge nisam mogao da pomerim ni za centimetar.
irokom trakom sam bio vezan preko ela, da bi mi drala glavu u miru, a za svaki
sluaj je jedna bolniarka jo rukama obuhvatila moje sleponice. Doktor mi je
naredio da usmerim oi pravo u bleteu sijalicu koja je visila sa tavanice.
"Gledajte u nju, Sakai" upozorio me. "Samo u nju gledajte i ni za trenutak ne
odvajajte oi od tog svetla. Ne smete da mirkate, niti da pomerate oi. Paljivo me
sluajte. Moete oslepiti za ceo ivot, ako ne budete inili ono to sam vam
naredio!"
Bilo je uasno. Ne mogu u stvari, da opiem te najstranije bolove koje sam
pretrpeo u ivotu. Uvek sam smatrao da sam ovek koji moe da podnese svaki
bol. Zakonik buido me je uio strpljenju i ustrajnosti u najteim situacijama.
Ali avaj! Morao sam da buljim u svetlo. Da gledam u njega toliko dugo dok
nisam video jo samo usijanu icu koja je ceo moj svet. Zatim mi se pred oima
pojavila hirurgova ruka, nejasna i kao nestvarna, a u ruci je bilo otro gvoe, koje
se sve vie pribliavalo.
Zavritao sam. Vie puta sam vritao kao luak u grozniavoj agoniji.
Oseao sam da vie neu moi da izdrim ni trenutka. Iznenada nisam imao druge
misli, osim da bol mora da prestane. Moja elja da opet poletim, pa ak i elja da
opet vidim, nisu vie uopte bile vane. Jednom sam ak zavritao i na Sakana.
"Prestanite! Prestanite s tim. Iskopajte mi radije oko, uinite neto, samo da ve
bude kraj!". Pokuao sam da se izmaknem tom nou, pokuao sam da se izvuem
ispod kaieva. No bili su tesno vezani. Kad god sam zavritao, doktor je svaki put
dreknuo "Umukni! Mora to da podnese! Inae e biti slep. Prestani da se dere!"
Muenje je trajalo vie od trideset minuta. Meni se uinilo dugo milion
godina i izgledalo mi je da mu uopte nikada nee biti kraja. Kada se zavrilo, bio
154
sam tako uniten da nisam mogao ni prst da pomaknem. Leao sam nemono na
postelji hvatajui vazduh. Za to vreme se glavni hirurg nagnuo nad mene i
pokuao, da me tei.
Grudi su mi gorele. Jecao sam.
Mesec dana sam bio vezan za bolniku postelju. Davio sam se u sopstvenoj
nesrei. ivot mi vie nita nije znaio. Danima i noima sam jo sanjao o onom
dugom letu ka Rabaulu, o bezbrojnim situacijama, kada sam mogao da gurnem
palicu unapred i potonem u okean. Bio bi to samo kratak bol.
Dr Sakano me je esto obilazio i pregledao mi oi. "Uinio sam sve to je
bilo u mojoj moi" rekao mi je, mada se vae desno oko nee nikada popraviti.
Nee sasvim popraviti. Njime ete uoavati predmete koji su dvadeset centimetara,
ili moda pola metra udaljeni, to je sve. Vae levo oko bie potpuno u redu."
Njegove rei su za mene znaile stranu, smrtnu presudu pri ivom telu.
Pilot lovac, a sa jednim okom. Gorko sam se nasmejao i doktor me je ostavio
samoga.
Moja rana na glavi je brzo zarastala i doktor mi je ve dozvolio da etam oko
bolnice. Svake sedmice sam pisao molbu da me otpuste i poalju natrag u Rabaul.
Svake sedmice su odbijali moju molbu.
Na kraju je hirurg lino odbio moju poslednju molbu. Bio je oigledno ljut.
"Sada u ti rei, Sakai", uvreeno je rekao, "da e proi jo dosta meseci pre nego
to bude smeo da pomisli na to da se vrati u Rabaul. Moja naredba je konana.
Svih est meseci mora da ostane u bolnici, pre no to moemo da te poaljemo
opet na dunost nezavisno od toga da li kui, ili na Pacifik."
Oseao sam se kao begunac, kao dezerter sa bojita. Razmiljao sam o svim
pilotima, o Niizavi i Oti i Sasaiju, koji svakog dana lete u svojim zeroima i ure u
borbe. ak sam se plaio da i preko radija ujem vesti sa bojita.
Suvie su me podseale na Rabaul.
Jednog dana sam dobio posetu. Bolniarka je ula u sobu. "Dole vas ekaju
posetioci", rekla mi je. "Da li biste eleli da vam ih dovedem u sobu?"
Nisam sanjao ko bi mogao da bude. Bio je etvrtak. Roaka Hacujo mi je
bila u poseti krajem sedmice, kada nije radila u fabrici municije, i tada rni je donela
rue u sobu. Majci sam pisao da nikako ne polazi na dugo putovanje iz Kjuua, jer
e me za nekoliko sedmica prebaciti u bolnicu u Sasebu. Od Fukuoke na severu
Kjuua, kuda se majka preselila keri i zetu, bilo je vie od 1100 kilometara vozom
do Jokosuke. Te mogue posetioce dakle nisam oekivao. Dve osobe su ule u
sobu. Naprezao sam oi da ih prepoznam. Moje bolje oko je jo uvek bilo toliko
slabo, da sam jedva na dva metra daljine raspoznavao lica.
"Fuiko-san!" naposletku sam izustio njeno ime. Fuiko, jo lepa nego to
sam je znao, stajala je sa svojim ocem profesorom Niorijem u vratima. Nisam ih
video ve vie od osamnaest meseci, kada smo se jednom sreli u Osaki.
155
sam koji je napola slep! Jesam li jo uopte dobar za bilo kakvu upotrebu! Heroj?
Zar ne znate da naa domovina ne priznaje pojedinane heroje?" Nekoliko
trenutaka sam utao. "Saburo-san moda se nisam pravilno izrazio", na kraju je
nastavio. "Morate da me razumete. Ta stvar je takva da se o njoj ne moe brzo da
odlui. ena i ja smo vas ve prilikom naeg prvog susreta izabrali za zeta. Vaa
oseanja potpuno razumem, mada bih vam pre svega neto preporuio. Moja ena i
ja, i naravno Fuiko, verujemo da ste jedini ovek koji bi mogao da je usrei.
Nadamo se i tvrdimo da bi naa kerka i vas usreila".
inilo mi se da mi srce puca. Zar taj ugledni i divni ovek zaista ne razume
o emu govorim? "Kako moete da ocenite oveka samo na osnovu jednog
susreta?", uzviknuo sam. "Kako moete da doete do takve odluke posle ovako
kratkog poznanstva? Ceo ivot vae Fuiko-san, svu njenu sreu, sve to ste vezali
za utisak steen tokom nekoliko asova prilikom naeg susreta. Nikako ne mogu da
razumem va postupak, iako moram da priznam, da mi do sada nije ukazao niko
takvu ast, kao vi, veeras, vaom ponudom".
U oajanju sam razirio ruke. "Sigurno da ima jo mnogo mladih ljudi za
Fuiko-san koji bi joj mnogo bolje odgovarali od mene! Ima ih na hiljade sa svim
prednostima koje prua potpuna kolska sprema i sa budunou koja vie
obeava. ta bih ja mogao da pruim vaoj kerci, profesore Niori? ta mogu da
joj dam? Jo jednom vas molim pogledajte me jo u drugom svetlu. Pogledajte me!
Kakva mi budunost predstoji takvom kakav sam sada?"
Sada je Fuiko prekinula svoje utanje. Podigla je glavu i zagledala se u
mene. Hteo sam da pobegnem iz sobe.
"Kako se vara Saburo-san", rekla je sasvim mirno. "Oh, kako se jako vara!
Die suvie veliku buku zbog svog oka. Bio napola slep ili ne, meni je to sasvim
svejedno. Venaemo se zato da bismo bili jedno. Isto te eka u ivotu kao i sve
ostale mukarce. Ako zatreba Saburo-san, ako bude zatrebalo, mogla bih da ti
pomognem. Ne mislim, valjda, da se udam za tebe samo zbog tvojih oiju!"
"Vara se Fuiko-san" odgovorio sam joj. "Znam da si hrabra i da je sve to
si rekla o sebi istina. Meutim, sada iz tebe govore samo oseanja. Ne moe ceo
svoj ivot da gradi na prolaznim oseanjima".
"Ne, ne, ne" uporno je ponavljala i odmahivala glavom. "Kako moe da me
potcenjuje? Kako moe da govori o prolaznim oseanjima? Zar ne moe da
razume da sam nekoliko meseci ivela samo za ovo vee?
Dobro znam ta govorim!"
Nije bilo nikavog smisla da se razgovor tako nastavi. Plaio sam se svakog
trenutka da ne klonem. "Profesore Niori i Fuiko-san" zato sam progovorio
krajnjom odlunou koju sam mogao da ispoljim svojim glasom, "nisam pokuao
da vas potcenim. O tom pitanju nemogue je pogaati se. Ponavljam vam
gospodine, da mi niko do sada nije iskazao toliku ast, kao vi noas. Ne mogu,
158
"Onda me sasluaj. Za sve vreme dok sam bio preko mora, svih tih
zamarajuih meseci na Pacifiku nisam u mislima ni za trenutak zaboravio Fuiko.
eleo sam da se ponosi sa mnom i potrudio sam se da tako bude.
Moda nije sasvim u redu da s tobom o tom razgovaram, Hacujo, ali u
uprkos tome da budem iskren. Rabaul je bio naa glavna vojna baza, gde je uvek
ivelo najmanje deset hiljada Japanaca. Pored toga smo tamo esto irnali i po celu
diviziju peadije, ta misli to rade mukarci kada su daleko od kue, daleko od
svojih ena? U Rabaulu smo imali javne kue, isto tako kao da smo ovde u
Jokosuki! Kada smo ili u Rabaul na odmor, bilo je mnogo pilota koji celo to
vreme nisu naputali javne kue. Ne ba svi, ali veina. Ja to nikada nisam uinio.
Ponos mi to nije dozvoljavao. eleo sam da ostanem telesno neukaljan za Fuiko,
za dan kada u moi da je zaprosim, da mi postane ena.
Pre nego to mi se desila nesrea mogao sam da doem pred nju kao Sakai,
veliki as, neustraivi leta, ovek koji je dostojan njene ruke. Ali sada? Ne", viknuo
sam Hacuji. "Neu da me saaljevaju! Zar misli da bih podneo da me Fuiko
saaljeva? Nikada! Da li me razume?"
Hacujo je vrsto stisnula moju ruku i klimnula glavom, "Znam, znam",
proaputala je.
Pogledala mi je u oi. "Mnogo te bolje poznajem nego to misli. Znam
koliko mnogo eli da leti. No, ipak mi je teko zbog Fuiko, tu ne mogu sebi da
pomognem". "Tako e biti srenija. Bie..."Hacujo me je prekinula, obavila mi je
ruke oko vrata i privukla me k sebi. "Jadni Saburo! Nadaj se... mora da veruje.
Opet e da leti. Znam da hoe!"
160
lekari skinu trulo meso sa lobanje, kada ti izeprkaju gvozdene parie iz tela i tee
te sumnjivom presudom na smrt jo za ivota; "Nije ba loe, Sakai, bie lep
samo na jedno oko." Samo napola lep!
Majka je htela da me pozdravi, pa me ekala na stanici Fukuoka. Svega za
trenutak smo se zaustavili i niko od putnika nije smeo da izae iz voza. Zato sam
se sagnuo kroz prozor i, koliko se moglo, rukama mahnito mahao da bih privukao
njenu panju. Radost na njenom licu kada me je primetila bio je najlepi doivljaj
koji sam imao poslednjih dugih meseci. Ostarela je oh jo kako je ostarela!
sada kada su je svi sinovi napustili i otili u svet. Zvao sam je iz svog grla. "Sve je
u redu!" vikao sam. "Sa mnom je u redu majko! Ne brini za mene! Sada je sve u
najlepem redu!"
I voz se opet kretao. Stajala je na peronu i oiju punih suza dugo mi je
mahala zastavicom sa izlazeim suncem, a kada je voz poao, vikala je: Banzai!
Banzai!".
Lekari u Sasebu su mi propisali jo mesec dana leanja u bolnici. Vie nisam
pokuavao da se sa njima prepirem i da ih ubeujem da me vrate u Rabaul. Osetio
sam se tako prazan: bilo mi je sasvim svejedno ta e da mi narede.
Mesec je polako prolazio, mada mi je prvu sedmicu ulepala majina poseta.
Bila je jo uvek vanredna ena!
Bila je ubeena da su mi najvie na svetu nedostajali njeni specijaliteti, koje
sam u detinjstvu toliko cenio, i zato mi je skuvala ruak i donela ga sa sobom.
Plaio sam se trenutka kada u morati da kaem istinu da sam izgubio vid na
desnom oku. Na moje najvee iznenaenje, ta vest je uopte nije uznemirila. "Zbog
toga nisi nimalo manje mukarac, sine moj", rekla mi je sasvim mirno. Time je za
nju sluaj bio zavren. Ponudila mi je da dolazi u posetu krajem svake sedmice.
Bilo bi zaista divno kada bih mogao tako esto da je viam, ali sam je uprkos tome
molio da uopte ne dolazi. Bila je stara i ne bi mogla da podnese sve neprijatnosti
napornog putovanja vozom. Putovanje eleznicom je postajalo sve tee. Poto je
vojni transport zauzimao sve vie prostora, udobnost civila su sveli na najmanju
meru, pa je ak najbolje putovanje jo uvek bilo krajnje neprijatno.
U novembru se dogodilo neto to bi mi u normalnim uslovima znailo
jedan od najvanijih ivotnih trenutaka.
Sada mi je znailo tako malo. U bolnicu je stigla naredba kojom sam
unapreen u in zastavnika. Tako se zavrio dugi put navie od mornarikog
regruta, put koji su pratile samo disciplina i neprestane kazne. Korak po korak sam
se probijao kroz sve stepene najniih inova i sada sam na kraju bio nagraen. Bila
je to stvarno sasvim prazna pobeda, iako je priinjavala zadovoljstvo. Moj novi
poloaj je znaio da mogu da se do kraja izleirn kod kue. eljno sam prihvatio
hirurgovu ponudu i odmah otputovao u predgrae Fukuoke, gde sam se smestio
kod svojih.
162
Sledei mesec bio je neto neobino. Prvi put za deset godina proiveo sam
punih trideset dana s majkom i uivao u njenoj srei. Sve je bilo tako tiho i mirno.
Majka me je gotovo svakog dana pitala: "Kada misli, Saburo, da e biti kraj rata?"
Znao sam da brine za moja dva brata koji su bili na bojitu. Svaki put kada me je
upitala, da joj kaem istinu, nisam znao odgovor.
Zatim se osvrnula unaokolo da vidi da li je neko slua. "Saburo, rei mi",
zamolila je gotovo apatom, "da li stvarno pobeujemo? Da li je istina sve to nam
priaju?" I opet nisam mogao da joj odgovorim. Ponavljao sam joj da moramo da
pobedimo. Bila je srena. To se nije dalo sakriti. Znao sam, meutim, da eli da
moje bolniko odsustvo, kad bi to moglo da bude, traje beskonano.
Nekoliko sedmica posle mog preseleiija u novi sestrin dom dobio sam
posetu iz Tokia. Jomiuri imbun, jedan od najveih japanskih listova, poslao je k
meni svog dopisnika. Rekao mi je da ga je njegova redakcija iz Tokija poslala sa
eljom da dobije eksluzivni intervju sa najveim japanskim vazduhoplovnim asom.
(Nagaao sam koliko su u meuvremenu aviona oborili Niizava i Ota i bio sam
gotovo ubeen da su ve premaili broj mojih vazdunih pobeda. Laskalo mi je da
itava zemlja eli da ita ta ja mislim i priam o ovom ratu).
Pitao sam se da li uopte smem da razgovaram s tim ovekom. Disciplinske
mere bi u sluaju da govorim na svoju, ruku bile brze i stroge. Zato sam pozvao
oficira za informisanje javnosti u Sasebu i rekao mu ta mi predlau. Ovaj je vrdao
i samo ponavljao da o tome nema nikakvih posebnih propisa.
"Nemam nikakvog ovlaenja da vam zabranim razgovor sa reporterom"
zakljuio je svoje izlaganje. "Na neto bih vas i pored svega upozorio: va
razgovor neu uopte da sluani i zato ete za sve ta budete kazali sami da
odgovarate. Zapamtite, propisi niti odobravaju, niti se protive da oficir daje bilo
kakve izjave. Budite zato oprezni!"
To je bio gotovo negativan odgovor. Vratio sam se u svoju sobu i rekao
reporteru da moji pretpostavljeni nisu saglasni da dam intervju za koji me je
zamolio. No, nije se dao tako lako odbiti.
"Ne bih vas zamarao", molio je, "meutim morao sam da proputujern hiljadu
sto kilometara iz Tokija dovde, samo da bih razgovarao s vama. Dozvolite mi samo
da vam postavim nekoliko pitanja. Molim vas! Bie dovoljno samo pet minuta."
Bio sam naivan. Morao sam da znam kako se slue takvim reima. Njegova
sposobnost izmicanja i izvrdavanja u razgovoru bila je naprosto paklena. Od
njegovih pet minuta postala su tri dana. Svakog jutra bi se iz hotela dovezao k
meni kui zapisivao bezbroj rei.
Jo nikada nisam naiao na tako vetog oveka. Naveo me da mu ispriam
sve do poslednje pojedinosti. Njegova su pitanja paljivo zaobilazila rat, dok nisam
uoio da je razgovor o mojim doivljajima, u stvari, pria o ratu.
163
164
166
167
168
Takvih je, meutim, bilo veoma malo, a osim toga nije postojao onaj
bezbolni vremenski interval u kome su se sakupljali asovi u vazduhu, ili ma
kakvo borbeno iskustvo, pre nego to su ih slali u borbu protiv Amerikanaca.
Nije proao ni ceo mesec posle vesti da smo izgubili Gvadalkanal, kada smo
pozvani na poseban oficirski sastanak da bismo uli vest o novoj katastrofi. Ta vest
je ostala u tajnosti do kraja rata i nisu je nikada i ni u kom obliku objavili u
javnosti. Iza zatvorenih vrata itao sam kako je japanski konvoj, sastavljen od
preko dvadeset brodova dvanaest transportnih, osam razaraa i nekoliko malih
pomonih plovnih jedinica pokuao da iskrca armijske trupe u moju bivu bazu
Lej. Najmanje sto neprijateljskih lovaca i bombardera napalo je konvoj na
otvorenom moru i u odlunim napadima potopilo sve transportne brodove i jo
najmanje pet razaraa. Ova novost je govorila o porazu gorem od onog kod
Gvadalkanala, jer je to znailo da neprijatelj sada potpuno gospodari nebom
severno od Leja i da smo bili nemoni da se suprotstavimo njegovom neverovatno
efikasnom napadu na nae brodove.
Nekoliko dana kasnije, tajnanski vazduhoplovni puk dobio je naredbu da se
bez odlaganja prebaci u Rabaul.
Komandant Nakadjima me upitao da li bih moda bio spreman da ga pratim
na povratku u podruje zapadnog Pacifika. Kako je uopte mogao da pomisli da
elim bilo ta drugo?
Nakadjima mi je priznao da je ubeen da sam i pored gubitka jednog oka
bolji od njegovih novih pilota. Te iste veeri glavni tab mornarice objavio je
spisak ljudi koji treba da preu u Rabaul. Meu njima je bilo i moje ime.
Nismo meutim raunali sa glavnim hirurgom u Tojohaiju. Razbesneo se
kada je proitao moje ime u spisku.
Kao oluja je uleteo u komandantovu kancelariju i svoj bes iskalio na
nesrenom zapovedniku.
"Jeste li poludeli!" urlao je. "Hoete li da ubijete tog oveka? Sa vama nije
neto u redu kada doputate jednookom pilotu da ide u borbu? To je za njega
smrtna osuda. Sve je to potpuno besmisleno. Ne doputam da Sakai ide u Rabaul".
uli smo ga kako vie, ak na drugom kraju aerodroma.
Nakadjima se branio da sam ja bolji od veine novajlija i da oni, ak s oba
oka umesto mog jednog, nemaju moju vetinu za komandama zeroa i jo tome
moje dugogodinje iskustvo. Hirurg nije hteo da popusti ni za dlaku.
Sada se Nakadjima razbesneo. Svaali su se nekoliko asova, ali na kraju je
hirurg izaao kao pobednik. Ubedio je Nakadjimu da izmeni miljenje.
Kada je lekar napustio komandantovu kancelariju, uleteo sam kod
Nakadjime i zamolio ga da promeni miljenje.
169
171
nastavio sam da je zaikavam. "Ubeen sam", rekao sam im, a gledao sam Hacujo,
"da biste mogli da joj izaberete odlinog supruga."
Stric i strina su se na to moje zadirkivanje na sav glas smejali, a Hacujo je
zautala. Oima je sevnula na mene i brzo oborila pogled, a oi su govorile da je
ljuta.
"ta nije u redu Hacujo-san?"
Napravila se gluvom. Bio sam iznenaen, jer je zaista bila ljuta. Odmah sam
skrenuo razgovor na drugu temu.
"Hacujo-san, da li bi mi uinila uslugu? Lepo te molim. Sedi za klavir. Ve
tako dugo me nisi udostojila svojom svirkom."
Pogledala me je upitno.
"Da li se jo sea? Kada sam se upisao u kolu? Neto si mi svirala. ta je
to bilo..., da seam se. Mocart. Da li bi mi ga opet odsvirala?"
Umesto odgovora Hacujo je otila kod klavira i sela uz njega. Ko bi mogao
tada, dok su njeni prsti milovali dirke boje slonovae, da pomisli da u tom trenutku
divlja rat na hiljade kilometara okeana! Ali ipak! Kada sam zatvorio oi, u mislima
sam ugledao treptee plaviaste plamenove izduvnih cevi lovaca i bombardera,
koji su jurili po pisti diui oblake praine i kamenja i tutnjei kreendom
maksimalne snage odvajali se od tla i nestajali u noi iz koje se mnogi nee vratiti.
Ja sam, meutim, sedeo u tokijskom predgrau, oputen psihiki i fiziki,
punog stomaka, grejan Ijubaznou to dvoje ljudi, koji su me doekali kao svog
sina. Za to vreme su drugi umirali. Zaista, tada je taj na svet bio tako udan.
Svirka se utiala. Hacujo je jo nekoliko trenutaka posedela za klavirom, a
zatim se okrenula i udno me pogledala. Oi su joj bile irom otvorene i upitne,
kada je tiho progovorila: "Jo neto bih rado odsvirala ovog puta samo za tebe.
Paljivo sluaj. Neto u ti ispriati to reima ne umem da iskaem."
Izgledala je tako udno, zatim joj po licu razlilo rumenilo i naglo je oborila
pogled.
Jako je dobro svirala. Muzika je izvirala iz klavira i lagano se dizala i
razlegala po sobi istovremeno jaajui i stiavajui se. Zaueno sam gledao tu
devojku. Mislio sam da je poznajem, ali je ipak nisam sasvim poznavao.
Takvu Hacujo jo nikada nisam video. ta je time htela da kae: "Neto u ti
ispriati to reima ne umem da iskaem".
Iznenada mi je postalo jasno da na Hacujo ne gledam kao na mladu devojku,
ne kao roaku, nego kao na enu!
Prvi put sam je stvarno video svu zanetu nad dirkama, s prstima koji su leteli
gore - dole i tako ozbiljnog lica kao da je htela da svoju duu unese u muziku.
Hacujo i ja? Ve sama pomisao je bila zapanjujua. Oigledano vie nije bila
dete. Probudi se Sakai, ti glupavko!
173
175
posle godinu dana boravka u domovini ponovo je otiao na put, ali u borbe koje su
obeavale junatva vea nego ikada do sada.
Naredili su mi da se javim u njegovu kancelariju. "Sakai, zato ne poe
ovog puta sa mnom?" upitao je. "Ti zna koliko elim da opet zajedno letimo. Nije
me briga ta e neki doktor da kae. Ti si bio, a i sada si odlian pilot. To si
dokazao svaki put kada sam te video da leti. Ti to dokazuje uvek kada si u
vazduhu."
Za trenutak je umuknuo. "Budimo sasvim iskreni. Saburo. Ti zna bolje
nego iko od nas kako je nesigurno znanje tih novih pilota. Ve unapred se bojim
tog trenutka, kada e se suoiti sa novim amerikim avionima.
Treba nam neto to e im podii moral i uliti to vie borbenosti.
Eto vidi, Saburo, zato bih eleo da si sa mnom. Nuno si mi potreban. Za te
mladie si gotovo kao bog. Ako bude leteo sa nama, porae im moral. Sledie te
kuda god bude eleo."
"I vi me jo pitate, gospodine?" prasnuo sam. "Pitate me hou li sa vama?
Koliko puta sam pokuavao, koliko puta mi je odgovoreno NE! Ne moe da leti
Sakai. Ti si poluslep, Sakai. Ti nisi dobar, Sakai. Naravno elim da idem! Hou
da idem sa vama gospodine, elim ponovo da letim!"
Vremena su se promenila. Nijedan hirurg se vie nije opirao da odem.
Upornosti da jednog pilota ne puste u borbu, vie nije bilo. Nismo mogli da
gubimo vreme s takvim beznaajnim stvarima. Japanska domovina bila je
ugroena i zato jednooki pilot sa mojim borbenim iskustvom vie ni za koga nije
mogao da bude razlog odgovornosti.
Doekao sam opet svojih pet minuta. Moja zemlja me je trebala. Dobili smo
nareenje da odmah odletimo za Ivo Dimu. Nismo imali ni vremena da
obavestimo porodice. Nije bilo oprotaja.
esnaestog juna izjutra poleteli smo iz Jokosuke i razvrstali se u dve grupe,
pa uputili ka udaljenom ostrvu. Posle sto ezdeset kilometara bezglavog letenja
kroz guste niske oblake i teak pljusak, bili smo prinueni da se vratimo u
Jokosuku. Kini period u Japanu je poeo. Nakadjima i ja bismo se, moda, probili
do Ivo Dime, i moda bi to uspelo jo nekolicini ostalih pilota. Ali veina od
trideset letaa u grupi bili su neiskusni. Oluja bi ih usput odvojila od nae
formacije, to bi bio njihov kraj.
Ivo Dima je malo ostrvo, oko hiljadu kilometara juno od Jokosuke.
Najvea irina mu iznosi oko tri kilometra.
Ako se pogleda geografska karta Tihog okeana, Ivo izgleda kao poslednji u
nizu kamenja za prelazak preko vode u skupini Bonin, koja se protee od Jokosuke
do Guama. Karte, meutim, daju potpuno pogrenu sliku, jer u ogromnim
prostranstvima Pacifika, razdaljine izmeu svakog pareta kopna dobij aju u
176
marodera, koji su nou i danju bez lovake pratnje tukli Lej i dokazivali svoju
upornost uz nos desetina zeroa.
Sada sam morao da gledam drugu stranu medalje, onu goru po nas. U ranim
mesecima 1942, ameriki dvomotorni bombarderi imali su nade da e se izvui.
Ali sa naim betima je bio sasvim drugi sluaj. Ako je neprijateljskom lovcu
uspelo da za sekund-dva ulovi betija u nian, ili ako je protivavionska granata
svojim uarenim pariima zasula trup bombardera, bilo je potpuno verovatno da
e ve u sledeem trenutku, umesto naeg aviona, biti u vazduhu grmea plamena
masa, koja e se na kraju raspasti u moru.
asovi izmeu svakog poletanja i povratka preivelih bombardera liili su
na itavu venost. Nai piloti su napadali krajnje pogibeljno i postigli su nekoliko
pogodaka. Ali ta je to znailo? Liilo je na jai ujed!
I svake noi su se na Ivo Dimu vraali jedan ili dva aviona sa izreetanim
krilima i trupom, s krajnje iscrpljenim posadama iz ijih je upalih oiju izbijao
strah, jer su gledali drugove koji su jedan za drugim ginuli u dubini, jo pre nego
to su se dovoljno primakli da bi napali. aica pilota, koji su se vratili na ostrvo
priali su nam o lovcima koji su im se pribliavali u tami, i nou nepogreivo
otkrivali njihove avione, o svetleim mecima, koji su no pretvarali u dan, kada su
svi topovi sa amerikih brodova otvorili vatru na njih.
Bletee eksplozije i mrea bljujuih svetleih zrna liili su na neprobojni
plameni zid koji se ispreio na njihovom putu, kada su se sputali da bombarduju.
Posle nekoliko dana, bilo je teko da se na ostrvu nae jo neki dvomotorni
bombarder micubii. Zatim su sa Ivo Dime poslani u napad torpedni avioni,
jednomotorni dil, koji su pokuali da torpeduju brodove, letei iznad povrine
vode. Proli su malo bolje od veih aviona.
Dvadeset i etvrtog juna bio je kraj zatija koje je vladalo na Ivo Dimi. Oko
pet asova i dvadeset minuta izjutra, uz zagluni zvuk razlegao se znak uzbune.
Nai radari za daljinsko osmatranje otkrili su veliku grupu neprijateljskih aviona,
na manje od sto kilometara udaljenosti, koji su se naglo pribliavali.
Svi lovci na naem ostrvu vie od osamdeset zeroa protutnjali su niz
dve piste i brzo se vinuli u vazduh.
Preostale betije i dilove mehaniari su ugurali u zaklone.
Desilo se! Dugo ekanje se isplatilo. Opet sam imao zeroa u rukama i ve za
nekoliko sledeih trenutaka znau po krvavom iskustvu prave borbe da li
sam pored oiju izgubio i svoju ratniku vetinu.
Na etiri hiljade metara visoko u vazduhu plovio je sloj oblaka. Nai lovci su
se podelili u dve drupe, etrdeset zeroa se popelo iznad oblaka, a drugih etrdeset,
moja grupa, ostalo ispod. Samo to sam iz penjanja preao u horizontalan let, pod
oblakom je ve neki neprijateljski lovac mahnito obrui se proao kroz oblak
vukui za sobom dugi rep plamena i crnog dima. Za trenutak sam pogledao na
179
lovca i uoio da se radi o novom tipu irokih krila i tupog nosa. Bes sumnje, bio je
to novi gramen, helket o kome sam ve toliko mnogo sluao. Poeo sam da pravim
iroki zaokret i bacio pogled navie. Jo jedan gramen je padao iz oblaka pikirajui
strmoglave i ostavljao dimni trag.
Neposredno za petama ovome koji se puio, sledila je desetina helketa u
obruavanju. Svih naih trideset zeroa zaokrenulo je u njihovom pravcu i poelo
da penje, da bi se sa ela sukobili sa neprijateljskim avionima.
Ameriki piloti nisu oklevali. Grameni su jurnuli u napad. Zatim su se avioni
rasuli po celom nebu i vitlali se vodei mahnite dvoboje od povrine vode pa sve
do oblaka. Formacije su se raspale i izmeale.
Naglo sam izveo petlju pa valjak i iziao iza repa jed nog helketa na koji sam
ispalio kratak rafal im mi je uao u nian. Neprijateljski avion se brzo obrnuo u
drugu stranu i moji meci su otili u prazno. Sada sam poao u levi borbeni zaokret i
stalno smanjivao rastojanje pokuavajui da postignem ist pogodak u trbuh
protivnika.
Gramen je hteo da izvede isti manevar, pa je tako za deli sekunde, koji sam
ekao, njegov trbuh ispunio moj nian i poslao sam mu kratak rafal. Topovske
granate su eksplodirale na njegovom trupu. Sledee sekunde izbio je gust oblak
crnog dima iz neprijateljskog aviona koji se sunovratio u more.
Kuda god sam pogledao, svugde su bili lovci, dugi tragovi dima, buktei
plamenovi i avioni koji su eksplodirali.
Predugo sam gledao. Bleskovi svetleih zrna su se pojavili neposredno
ispred mojih krila, pa sam nagonski gurnuo palicu levo, zaokrenuo unazad, da bih
neprijatelju zaao za rep i ispalio rafal. Pogreio sam. Obruio se i naao se van
mog domaaja, a bio je prebrz da bih ga sledio.
Prokleo sam samog sebe, jer me uhvatio nepripremljenog. Podjednako
estoko kleo sam svoje slepo oko, koje mi je zatvorilo gotovo polovinu vidnog
polja. Koliko sam bre mogao, odvezao sam gurtne padobrana, oslobodivi telo,
tako da sam mogao da se okreem u seditu i da, na taj nain gledam u stranu.
Posle toga nisam vie imao ni sekunde vremena. Najmanje pet-est gramena
bilo je za mojim repom i premetali su se, da bi doli u to povoljniji poloaj za
gaanje. Krila su im bletala od plamenova prvih rafala njihovih mitraljeza. Jo
jedan brzi valjak ulevo. to bri! I zrna su prola pored mene. est lovaca je
proialo kraj mojih krila i u strmom, penjuem zaokretu otilo udesno.
Nee me ovog puta! Oh, ne! Dao sam gas do kraja, okrenuo na desno pa
jurnuo za estoricom lovaca najveom brzinom koju je zero mogao da razvije.
Bacio sam brz pogled unazad nije bilo nijednog lovca pozadi. Jedan od ovih
bie moj. Zakleo sam se! Zero je naglo smanjivao ras to janje do najblieg aviona.
Kada sam bio na pedeset metara otvorio sam vatru iz topova i posmatrao kako
granate udaraju po trupu i nestaju u kabini. Ispod staklenog krova pojavili su se
180
Pet aviona je padalo u more. Video sam svih pet gejzira koji su iknuli na
povrini vode. Poslednji zero je izveo pobedniki valjak, zaokrenuo i kao jedini
preiveli iz ovog sukoba nekuda odleteo.
Neko vreme sam kruo severno od Ivo Dime i duboko udiui vazduh
pokuavao da se opustim. Klonulost je popustila i tada sam zaokrenuo ka popritu
borbe. Bitka se ve zavrila. Jo je bilo zeroa i helketa na nebu, ali su bili
razdvojeni i poeli su se okupljati u svoje formacije.
S desne strane i ispred sebe ugledao sam penaest zeroa koji su leteli u
formaciji njiui krilima, pa sam pourio da im se pridruim. Poeo sam da im
prilazim odozdo, kad...
Helketi! Sada sam shvatio zato se hirurg nekada tako uporno protivio mom
povratku. Sa jednim okom imao sam veoma malo nade da uspem da uoim sitne
detalje koji pomau da se raspoznaju avioni na daljini. Sve dok nisam video bele
zvezde na povrini plavih krila, nisam bio svestan svoje greke. Odmah sam
pokuao da odagnam strah koji je poeo da me hvata. Okrenuo sam ulevo i poao u
otar stromglavi zaokret da bih dobio brzinu, nadajui se da me grarneni nisu
primetili. Nisam imao sree. Formacija helketa se razdvojila i svi avioni su poli u
divlji lov za mnom. ta da radim? inilo mi se da mi nema spasa.
Ne! Jo uvek je postojao izlaz i mala nada. Bio sam gotovo iznad Ivo Dime.
Kada bi mi uspelo da odlunim manevrima zadravam neprijateljske lovce tako
dugo dok im ne ponestane goriva to mi se uinilo nemoguim, mogao bih da ih
prinudim da se vrate kui...!
Sada sam uvideo koliko su ti lovci bili brzi. Za nekoliko sekundi su me
stigli. Kako su neverovatno hitri. Beanje je bilo gotovo besmisleno...
Napravio sam otar zaokret unatrag i elom se naao nasuprot njima. Moj
manevar je potpuno iznenadio neprijateljske pilote, dok sam se ispod njih penjao u
spirali. Sada su oni mene zbunili. Nisu se razili kao to sam oekivao. Vodei
lovac je odgovorio istom spiralom do detalja ponavljajui moju akrobaciju.
Ponovio sam spiralu i u njoj jo otrije zaokretao. Neprijateljski lovci nisu hteli ni
za pedalj da popuste.
Sve to bilo je za mene neto potpuno novo. Jedna erakobra ili P-40 bili bi
izgubljeni kada bi pokuali da mi se suprotstave na taj nain. ak ni vildket ne bi
mogao da se tako dugo meri u spiralama sa zeroom. Ali, ti helketi bili su
najpokretljiviji neprijateljski avioni koje sam ikada sreo. Izaavi iz spirale, uleteo
sam pravo u klopku.
Petnaest lovaca zavrilo je spirale i rasporedilo se u dugu kolonu. Ve
sledeeg trenutka sam se naao u sreditu kruga koji je obrazovalo petnaest
gramena. Svugde okolo video sam iroka krila sa belim zvezdama. Ako je ikada
neki pilot bio opkoljen u vazduhu, onda sam to bio ja.
182
Lovci su se opet rasporedili u irok krug. Svaki pokret koji bih uinio da
umaknem, odmah bi mi navukao na vrat nekoliko gramena koji su iz razliitih
smerova hteli da mi preseku put. Kruio sam u sredini i traio izlaz iz klopke.
Oigledno nisu imali nameru da mi to dopuste. Jedan za drugim su se izdvajali iz
kruga, zaokretali prema unutra i otvarali vatru im su se dovoljno pribliili.
Ne seam se koliko su me puta napadali i koliko sam im puta uzmicao. Znoj
mi je oblio telo i natopio" rublje. Na elu su mi se pojavile kapljice znoja i poele
tei niz obraze. Opsovao sam kad mi je slana tenost kanula na oko.
Nisam smeo da gubim ni trenutka da ga protrljam rukom. Sve to sam
mogao da uinim bilo je da povremeno trepem i da tako pokuam da spreim da
mi so onemogui vid.
Umarao sam se suvie brzo. Nisam znao kako da izaem iz obrua. Ali, bilo
je oigledno, da ti piloti nisu tako dobri kao njihovi avioni. Kao da je neki
unutranji glas aputao. Stalno je ponavljao iste rei... Brzina, odravaj brzinu...
Zaboravi na motor, neka izgori, ne smanjuj brzinu... ne prestaj da se obre oko ose
trupa, nikada ne prekidaj da se obre...
Ruka je poela da mi se zamara od stalnog izvoenja valjaka u levu stranu
kojima sam izbegavao svetlea zrna helketa. Kada bih se samo jednom za deli
sekunde kasnije okrenuo ulevo, to bi bio moj kraj. Ali koliko dugo mogu jo da
dovoljno brzo izvodim leve valjke?
Moram da nastavim obrtanje! Dok god gramcni budu odravali svoj obru,
samo po jedan lovac moe da napadne. Ako bude napadao samo jedan, nije me
brinulo da neu moi da izbegnem njegove rafale. Svetlea zrna su prolazila blizu,
ali morala su tano da me pogode da bi me oborila. Bilo mi je sasvim svejedno da
li meci prolaze sto metara ili sto centimetara pored mene dok god sam uspevao da
ih izbegnem.
Trebalo mi je vremena da umaknem lovcima koji su naputali iroki krug
kojim su me opasali i jedan za drugim se ustremljivali na mene.
Napravio sam valjak. Pun gas.
Palicu snano ulevo.
Vidi, ve dolazi drugi!
Na lea. More i horizont se ludo okreu.
Skreni!
Nailazi novi!
Ovo je bilo sasvim blizu!
Svetlei meci. Svetle. Blete. Proleu.
Stalno prolaze ispod krila.
Palicu ulevo!
Zadri brzinu!
Obri se ulevo!
184
Valjak!
Moja ruka. Jedva je jo oseam!
Da je ma koji pilot helketa izabrao drugi nain prilaenja kod napada, ili da
se malo vie usredsredio na svoj cilj, sasvim sigurno bi me oborio. Nijedanput nisu
neprijateljski piloti nanianili u taku kojoj se moj avion pribliavao. Da je samo
jedan od njih ispalio rafal u prazno nebo ispred mene, ili u stranu na koju sam
pravio valjak, naleteo bih pravo na njegove metke.
No, ima neto udno u svih letaa. Njihova psihologija je nesvakidanja,
osim retkih izuzetaka, a ti postaju asovi.
Devedeset i devet procenata svih pilota grevito se dri primera koje su
nauili u koli. Obuavani su da se pridravaju nekog odreenog programa, i ta
god se desi, ni za dlaku ne bi odstupili od nauenih pravila, ak i kada se nau u
situaciji da se bore za ivot.
Tako se ovo proganjanje svelo na pitanje, hoe li me pre izdati snaga u ruci,
pa u pogreno izvesti valjak kojim sam se spaavao, ili e helketima nestati
gorivo. ekao ih je jo let do njihovih nosaa aviona.
Pogledao sam na brzinometar. Gotovo 560 kilometara na as. Najvie to je
zero mogao da izvue iz sebe!
Vanija mi je bila izdrljivost motora, nego ruka. Lovac je isto imao svoje
granice. Plaio sam se za njegova krila. Suvie su se naprezala usled optereenja
kod stalno ponavljanih valjaka i zaokreta, kojima sam izmicao neprijatelju.
Postojala je mogunost da metal popusti pod neprestanim optereenjima i da
se krilo otkine od zeroa, ali to je bilo van moje moi. Morao sam da nastavim da
letim i da nateram avion da pravi spasonosne valjke ili u umreti.
Valjak.
Gurni palicu ulevo!
Skreni!
Nailazi novi.
Doavola s krilima! Valjak!
Vie nita nisam uo. Zvuk zeroovog motora, zagluna grmljavina helketa,
prodorno tektanje njihovih mitraljeza od pola palca, sve se izgubilo.
Levo oko me peklo.
Znoj mi je curio sa ela u oko.
Nisam mogao da ga obriem.
Pazi!
Palicu u stranu. Gurni pedalu!
Vidi svetlee metke! Opet su me promaili.
Igla visinometra spala je do kraja. Okean je bio neposredno ispod mog
aviona. Morao sam da ispravim krila, jer u inae krajevima zakaiti talase. Gde je
poeo taj prokleti lov? Na gotovo etiri hiljade metara visine. Sa vie od etiri
185
186
Neizmerno sam eleo da se to pre spustim. eleo sam vrstu zemlju pod
nogama. Sleteo sam se na glavni aerodrom Ivo Dime. Oko pet minuta sam se
odmarao u kabini iznuren, a zatim sam se tekom mukom izvukao iz mog zeroa.
Svi ostali lovci su odavno sleteli. Kada sam se zaustavio, gomila pilota i
mehaniara poletela je ka mom avionu viui i vritei. Nakadjima je bio meu
njima. Obgrlio me je oko vrata urlajui od radosti. "Uspeo si Sakai! Uspelo ti je!
Petnaest protiv jednoga... Bio si velianstven!" Ja sam se samo naslonio na svoj
avion i neto mrmljao, proklinjui svoje slepo oko. Gotovo me je stajalo ivota.
Jedan oficir me je tapao po leima. "Mi, dole smo gotovo poludeli",
uzviknuo je. "Svi na ostrvu su vas gledali!
Protivavionci nisu mogli doekati da doete iznad ostrva i da privuete te
avione na njihov domet. Svi su imali prste na okidaima, ekali su i nadali se da
ete u njihov smer. Kako ste uspeli?" upitao je preneraen.
Jedan mehaniar je dotrao do mene i salutirao: "Gospodine! Va avion... na
njemu nema... to je neverovatrio, nijedne rupe od mitraljeza nema na vaem
lovcu!" Ni ja nisam mogao da verujem. Pregledao sam zero sa kraja na kraj.
Mehaniar je bio u pravu. Nijedan metak nije pogo dio lovca.
Kada smo kasnije bili u baraci, saznao sam da je prva grupa zeroa, koja je
letela iznad oblaka vodila mnogo laku borbu od nae. Velika formacija helketa
penjala se kroz sloj oblaka tano ispod njihovih aviona, tako da su oni imali
visinsku prednost, pa su mogli da preu u pikiranje i iznenade Amerikance pre
nego to su shvatili ta se dogaa. Podoficir Kinsuke Muto, zvezda puka iz
Jokosuke, imao je svoj veliki dan. Oborio je etiri gramena.
Drugi piloti su potvrdili njegove pobede. Muto je dva helketa zapalio pre
nego to su uspeli da mu umaknu.
Ali konaan ishod te borbe je bio porazan po nas. Blizu etrdeset gotovo
polovina svih naih lovaca bilo je oboreno.
188
189
odbrambene objekte. Celo popodne i vee, do kasno u no, nai tabni oficiri su
pokuavali da pronau izlaz iz te beznadene situacije. Te noi za neke nije bilo
odmora. Mehaniari i pomono osoblje su radili do svitanja, da bi raistili piste i
zasuli kratere bombi.
Piloti nisu nita znali ta se deavalo na sastanku u tabu. Rano smo otili na
spavanje u tih nekoliko koliba i atora, koji su jo ostali itavi oekujui
drugi napad ujutro.
Amerikanci nas nisu razoarali. Ponovo je svaki zero na ostrvu poleteo u
vazduh. Rezultat je bio ak gori, nego to smo oekivali. Svega devet zeroa, od
kojih veina oteena, vratila se na Ivo. U tri uzastopne bitke izgubili smo
sedamdeset i jednog lovca od osamdeset.
Ponovo nismo uinili nita da bismo zaustavili bombardere. tavie,
preciznost njihovog bombardovanja se poboljala. Na Ivo Dimi je vladao
neopisivi haos. Veina objekata bila je u ruevinama, aerodrom je opet bio posut
jamama od bombi. Svega osam bombardera ostalo je itavih na zemlji osam
torpedonosaca koje su spasila njihova sklonita. Gotovo svaki drugi bombarder, ili
lovac, koji je bio na opravci, ili skriven u zaklonu, bio je uniten.
Posle sletanja odvukli smo se do taba. Niko nije imao vie ni snage ni volje
da pria. Utueni, maloduni, izvalili smo se na zemlju i posmatrali ljude kako
bezglavo jure po pisti, pokuavajui da zatrpaju rupe i ugase plamenove koji su
divlje buktali i prodirali razruene zgrade.
Nekoliko minuta smo ekali da komandant Nakadjima izae iz tapskog
atora i uputi se ka naoj grupi. Ustali smo da ga pozdravimo. Nakadjima je
odmahnuo rukom, dajui nam znak da sednemo. Komandant je bio oigledno
uzbuen i govorio je tihim kolebljivim glasom. Rekao nam je da su tapski oficiri
raspravljali celu no i da se razilaze u tome kakve akcije treba ubudue da
preuzmemo protiv Amerikanaca. Jedna grupa je ostajala pri tome da nemamo
nikave anse da aljemo svoje lovce da presreu amerike napadae. Za nekoliko
dana ostaemo bez ijednog aviona. Zato je, po njima, preostalo samo jedno reenje:
da sa svim raspoloivim snagama napadnemo amerike taktike brodove koje su
nai avioni otkrili na oko sedamsto kilometara zapadno od ostrva.
Druga grupa bila je naelno saglasna sa tim planom napada. "Ali," protivili
su se, "ta moe da postigne svega devet japanskih lovaca i osam jednomotornih
bombardera protiv neprijateljskih taktikih snaga? Amerikanci mogu odjednom da
poalju sa svih svojih nosaa aviona nekoliko stotina aviona!" Amerike pomorske
snage bile su iste koje su 20. juna kod Marijanskih ostrva praktino zbrisala sve
nae mornarike avione sa nosaa.
Rasprava se zavrila tako, rekao je Nakadjima, to je komandant puka na Ivu
kapetan Kanzo Miura konano prihvatio predlog da se napadne amerika taktika
192
193
195
uspehu napada. Na Ivo Dimi bilo je sasvim drukije. ak i zeroi, koji nisu nosili
bombe, morali su da se rtvuju. Miura, koji nam je dao tu naredbu, poginuo je u
akciji, dok je admiral Onii izvrio harakiri posle pada Japana.)
Miurin govor je meu okupljenim pilotima izazvao ogromno uzbuenje. Ma
kakva bila reakcija prisutnih na zahtev da dobrovoljno rtvuju ivote, ipak su
njegove rei, njegov nain obraanja, i k tome njegov ugled odlinog letaa u
dotadanjim borbama, potpalili duh veine. Vie nisu prilazili akciji sa
malodunom ocenom da odlaze da se vie nikad ne bi vratili. Sada je bilo drukije.
Poto su uvideli da se nee vratiti, u njih se usadila odlunost. Njihovi ivoti nee
biti uludo izgubljeni. rtva te grupice bie vie nego naplaena jednim ili vie
ogromnih neprijateljskih brodova, ije e unitavanje, verovatno, izazvati smrt vie
hiljada Amerikanaca.
Obuzeo me nemir. U mozgu sam oseao kao da me zahvata neka hladna
mora. Nisam bio ni ljut ni oajan.
Moda bi moglo da se kae da su se moje srce i oseanja zamrzla. Setio sam
se stare izreke: "Samuraj ivi stalno spreman da umre."
Samurajski zakonik, meutim, ni u kom sluaju nije traio da ovek bude
spreman da ubije samog sebe. Velik ponor zjapi izmeu elje za rtvovanjem
ivota i odlunosti da krene u borbu prihvatajui sve njene rizike i nevolje. U
drugom sluaju, smrt je prihvatljiva i tu ne moe biti odustajanja. ivi visoko
uzdignute glave i isto tako umire. Tada ne krnji ni svoju ast, ni ast domovine, i
ima zadovoljstvo da si svojoj zemlji dao ono najvrednije to ima. Uopte nije
bilo teko da u jeku borbe bude toliko nadahnut da izaziva najgoreg neprijatelja i
da se bori, i ako treba, da napadne i kada si u manjini. Sve je to sastavni deo
ivota oveka koji se posvetio zvanju ratnika.
Kako, meutim, moe da se u nekoliko asova mirno i sabrano odlui da
ode i umre?
Pri tome ne sme da zaboravi da si jo uvek u mornarici, gde su naredbe
iznad svega.
Ledena tiina je doekala kraj Miurinog govora. Zatim smo ga pozdravili, on
je siao sa postolja i otiao, a piloti su se razdvojili u manje grupe.
Okrenuo sam se dvojici ljudi koji su bili odreeni za moje pratioce: "Jeste li
potpuno razumeli naredbe?"
Potvrdili su mi. "Verujem da ste spremni na ono to moramo da uinimo.
Mogu da vam dam samo jedno uputstvo: ostanite uz moj avion dok ne stignemo do
cilja. Nikako se ne izdvajajte iz grupe. Nezavisno od toga ta se bude deavalo,
drite se mog aviona."
Obojica su bili ozbiljni. Mladi starci! Svak je imao po dvadeset godina.
Muto i njegova dva pratioca su nam se pridruili. Muto se smejao i alio.
"Dakle, poto svi moramo da umremo za nekoliko asova, bilo bi dobro da se
197
198
199
201
202
Izaao sam i opet imao svog lovca pod kontrolom. Okrenuo sam se i daleko
iza sebe ugledao dva zeroa koji su bili u kovitlacu izbaeni iz oblaka. Za nekoliko
sekundi su se izvukli iz vrtloga i poeli da se penju prema meni.
Nebo je bilo bez helketa. Pobegli smo im. Kakvo ironino reenje! Umakli
smo im uprkos njihovoj gotovo nepobedivoj premoi, samo da bismo izvrili
samoubistvo po nareenju. Pregrupisali smo se u klin i poli opet ka jugu. Laknulo
nam je to smo im pobegli, ali bliska budunost nije opravdavala nikakvo
oduevljenje.
Oblaci su se zbijali kako smo se pribliavali neprijateljskoj floti. Postojali su
sve gui i gui, a prostor izmeu donje baze oblaka i povrine okeana smanjio se
na dvesto metara.
Zaslepljujui potoci kie padali su takvom snagom, da se zero s vremena na
vreme opasno naginjao na krilo i tonuo pod teinom vode koja je sipala kao
vodoskok. Morali smo napred. Oblaci su se sputali sve nie i nie ka okeanu. Bili
smo u dugom postepenom poniranju odravajui visinu neposredno ispod olujne
baze. Naposletku smo bili samo dvadesetak metara iznad okeana, koga su brazdali
beli penuavi talasi. Oluja je sve vie besnela.
Vetar je urlao glasnije od motora.
Zero se trzao i tresao pod strahovitom snagom kie, koja je dobovala po
krilima i trupu. U duim vremenskim razmacima potoci kie su me zaslepljivali
pokrivajui vetrobran neprozirnom vodenom zavesom.
Nismo mogli da se spustimo nie. Tada smo bili slepi. Video sam jedino
zavese kie koja nas je gurala ka povrini okeana. Voda nije mogla da se razlikuje
od kie. Znao sam da emo udariti u okean ako odemo jo metar nie. Oluja je
neprekidno besnela. Jo uvek od kie nismo nita videli osim, na momente,
povrinu okeana koju je ibalo nevreme. Prema mojoj karti, trebalo je da smo tano
iza neprijateljske flote. Ni za trenutak nismo uspeli da vidimo nijednu lau od
mnogobrojnih brodova.
Nebo je postajalo sve tamnije. Prolo je sedam popodne. Brinuo sam. ak i
da nam uspe da se probijemo kroz kiu, mrak koji se naglo sputao sakrie
neprijateljske brodove. U ovo doba nije bilo Meseca ni meseine.
Morao sam da donesem brzu odluku. Ako nastavimo da letimo napred,
beskonano lutajui u tami, povrina okeana sakrie nam se, goriva e nestati i
paemo u vodu bez ikakve nade da preivimo. Smrt bez ikakvog znaaja i svrhe...
Pogledao sam za trenutak u lovce koji su bili kao zalepljeni za moj rep. ta e biti
sa tom dvojicom ljudi? Pratili su me bez pogovora, spremni da prihvate sve to ja
odluim. Ako se ja okrenem i punom brzinom obruim u vodu, ne bi proao ni
deli sekunde a oni bi me sledili. Njihova sudbina je bila u mojim rukama i ta
misao me je potpuno zaokupila. Kakva korist od toga da nestanemo? Potonuti u
okeanu i pustiti da ljudi tamo na Ivo Dimi misle da smo ili stigli do neprijateljske
203
flote, ili da su nas razneli u vazduhu kada smo to pokuavali? Da li je to bio put
asti?
Ne? Proverio sam kompas i zaokrenuo u irokom zaokretu praen od dva
zeroa na bliskom rastojanju. Toga trenutka nisam bio siguran ni u poloaj, jer smo
se mahnito borili, uletali u oblake i onda slepo lutali kroz oluju.
Mogao sam da budem ma gde iznad okeana... zaokret od 180 stepeni mogao
je ak da me usmeri u pravcu juga, umesto ka Ivo Dimi. Ali, sam oseao da
moram da zaokrenem. Moram da pokuam! Opet sam se setio stranih Miurinih
rei ".. .morate da se obruite na neprijateljske nosae aviona zajedno!"
Gotovo mi je dolo da okrenem natrag, da potraim brodove. Jo uvek sam
oficir Carske mornarice, gde su naredbe iznad svega. Jo nikada nismo uli za
oveka koji se drznuo da postavi pitanje koliko su te naredbe pametne ili moda
besmislene, ak i ako se vratimo u bazu, kako u moi da pogledam u oi
komandantu koji me je poslao na zadatak.
Bila je to teka unutranja borba. Zbog neodlunosti i utuenosti bio sam van
sebe. Danas, posle toliko godina, znam da sam reagovao na jedini razuman nain.
Ali ak ni sada ne mogu reima da opiem duevnu borbu koju sam proivljavao
da bih nadvladao godine slepe i surove poslunosti, ivota koji je poznavao i
priznavao samo naredbe.
U tim stranim trenucima u kabini, borio sam se uspeno da raskinem lance
slepe discipline i tradicije.
ak i da nas trojica pronaemo neprijateljske brodove, ak i da se probijemo
kroz lovce, ak i da nae obruavanje izvedemo savreno, ta bismo mogli da
postignemo sa naa tri laka aviona, bez bombi, samo sa mitraljeskim i topovskim
mecima, koji gaaju u prazno? Ta dva mlada pilota iza mene, koja su mi predala
svoje ivote, pokazala su izvanrednu vetinu dok su me uporno pratila kroz brze
akrobacije, kojima smo izmicali helketima. Bez oklevanja su uleteli u srce oluje,
kao da se to samo po sebi razumelo. Zasluili su bolju sudbinu nego da se survaju
u more i potonu u olupinama svojih aviona. Jo e biti potrebni Japanu. Zato su
imali pravo na mogunost da i dalje lete i ponovo se bore.
Zbog toga sam doneo odluku. Meutim, pred nama je bio jo dug i opasan
let, sa toliko prepreka da se nisam usuivao ni da pomiljam na njih. Na primer,
samo orijentacija. Nai motori su bili sve pre nego u redu. Posebno avion
podnarednika Haime ire bio je u veoma loem stanju. Snane vazdune struje u
sreditu oluje sasvim su otrgle limenu oplatu sa kapotaa motora. Mahnuo sam mu
da se postavi uz moj bok. Odmahnuo mi je rukom i pakazao da mu je motor
neispravan i da moe da se zaustavi svakog trenutka.
ta sam mogao da mu kaem? Odmahnuo sam dajui mu znak da ostane
blizu mene. Avion podnarednika Idi iraija bio je u malo boljem stanju i postavio
se sa moje druge strane, poto se Siga pomerio u novi poloaj.
204
205
207
28. rtve
Amerika taktika flota ostavila nam je malo vremena da razmiljamo o
naoj zloj sudbini. Dan posle povratka sa neuspelog zadatka, neprijatelj nas je
pozdravio gromovskim salvama sa esnaest ratnih brodova, koji su krstarili oko
ostrva.
Osam krstarica i osam razaraa izdvojilo se iz glavne flote i lagano plovilo
ka ostrvu. Posle nekoliko probnih plotuna, koji su na ostrvu izazvali neopisivu
pometnju, primakli su se u nau neposrednu blizinu.
Dva dana smo se sakrivali kao pacovi i pokuavali da se zakopamo duboko u
vulkansku prainu i pepeo Ivo Dime. Svih etrdeset i osam asova neprijateljski
ratni brodovi su polako plovili gore-dole, a njihovi bokovi su bleskali
zaslepljujuim sjajem, bljujui iz topovskih drela gomile usijanog elika koji je
potresao ostrvo s kraja na kraj.
Jo nikada se nisam oseao tako nemonim i siunim kao ta dva dana. Nita
nismo mogli da uinimo. Nije postojao nain da neprijatelju uzvratimo napad.
Ljudi su vritali, psovali i vikali, pretili pesnicama, zaklinjali se da e se osvetiti, a
u meuvremenu su mnogi od njih padali na zemlju, a pretnje su im se guile u krvi,
koja je kuljala iz rana na njihovim grlima.
Sada su stvarno i svi preostali objekti na ostrvu pretvoreni u gomilu
ruevina. Nije ostao nijedan. ak ni atori nisu bili poteeni. Nije vie postojala ni
najbednija koliba. Sve je bilo razneto u paramparad. etiri lovca u kojima smo se
vratili sa naeg poslednjeg leta su granate pretvorile u plamteu gomilu otpadaka.
Nekoliko stotina vojnika i mornara je ubijeno, a jo mnogo vie ranjeno. Bili smo,
doslovce, bez zaliha, a i municija je bila pri kraju. Ceo Ivo Dima leao je kao
omamljen i bespomoan. U uima ljudi je prodorno pitalo od neprekidnih
detonacija hiljada granata koje su fijukale iznad malog ostrva. Za odbranu tog
ivotno vanog ostrva ostalo je na raspolaganju bataljon armijskih trupa. Ti ljudi su
se kretali okolo kao u oku, uasnuti strahovitim bombardovanjem koje su
preiveli. Mozgovi su im bili potpuno paralisani, a govorili su nepovezano.
Ivo Dima je bespomono leao pred neprijateljem.
Podjednako zaprepaena bila je grupica mornarikih letaa koja je preivela
strahovito bombardovanje granatama. Bilo nas je jo malo na broju, ali smo bili
vrsto reeni da branimo nae ostrvo od invazije za koju je svaki ovek na ostrvu
verovao da e poeti za koji as, ili najvie nekoliko dana. Od pilota bez aviona
obrazovali smo malu mornariku etu Ivo Dime. Naa mala patetina jedinica se
zaklela da e se boriti do poslednjeg daha zajedno sa preivelim armijskim
trupama. Dobili smo oruje i municiju i prihvatili injenicu da je naa stvar
izgubljena.
208
209
212
29. Hacujo
Mesec dana po mom povratku u Jokosuku unapreen sam u in
potporunika. Posle jedanaest godina dobio sam zvanje aktivnog oficira. Za
mornaricu je moj primer bio neverovatan presedan.
Nekoliko ljudi koji su poginuli za vreme napada patuljastih podmornica na
Perl Harbor bili su dvaput za redom unapreeni i, posle deset godina staa u
mornarici, dobili su in oficira. Njihovo napredovanje je, meutim, bilo potpuno u
skladu sa tradicijama, jer su unapreeni posle smrti. Ja sam bio prvi japanski
vojnik koji je iv dostigao neverovatan poloaj oficira posle jedanaest godina
slube.
Muto i ja bili smo ponovo ukljueni u vazduni puk u Jokosuki. Odluili su
da nas ne vrate na Ivo Dimu.
Nedostatak aviona i pilota bio je tako akutan, da je Vrhovna komanda
morala da u toku narednih meseci ostavi ostrvo bez vazdune zatite.
Da su sada Filipini doli na red za invaziju, bilo je sasvim jasno. Zato je
onamo poela da tee reka pilota i aviona, da bi se pojaale nae snage na tim
ostrvima. Bili smo prisutni kada je komandant Nakaima premeten na novu
dunost na ostrvu Cebu.
Moje novo naimenovanje znailo je prijatnu promenu posle strahovitih
udaraca koje su nae snage pretrpele na ostrvu Ivo Dimi. Pored zadatka da
obuavam nove pilote, imao sam i dunost probnog pilota.
Vrhovna komanda je naredila masovnu proizvodnju novih lovaca koji bi
trebalo da zamene zeroe. ak i najtvrdoglaviji tabni oficir nije mogao da negira da
je nekada svemoni zero ostao bez svoje aoke i da su ga novi neprijateljski lovci
daleko premaili u vazduhu.
Kod Marijana i u drugim bitkama na moru, gramen F6F helket je
nesumnjivo pokazao da je nadmoniji od zeroa po gotovo svim karakteristikama
koje treba da poseduje lovac.
Sa junog Pacifika stizale su uznemiravajue vesti o novim modelima lokid
lajtning (Lockheed Lightning) P-38, uveliko poboljan prema poetnim modelima
koji su se prvi put pojavili u borbama 1942. godine. Lajtning je sa novim motorom
osetno poboljao sve svoje karakteristike. Kada bi se taj veliki dvotrupi lovac
upustio u dvoboj sa zeroom, nai piloti su zbog vee pokretljivosti svojih lovaca
imali jo neke nade u uspeh. Meutim, velika brzina lajtninga i njegove vanredne
mogunosti na velikoj visini, a posebno sposobnost da se obruava i penje bre od
zeroa, predstavljali su nereiv problem za nae letae. Tako su piloti P-38 letei na
velikim visinama mogli da biraju kada i gde e da vode borbu... sa katastrofalnim
posledicama po nae ljude.
213
Nita manje neprijatan nije bio korser (Corsair), moni ameriki mornariki
lovac, krila slinih galebovim, koji je obino poletao sa kopnenih baza. Nije bio
tako pokretljiv kao helket, ali je zato bio mnogo bri od zeroa, a posebno u
obruavanju.
Nai armijski piloti u Burmi javljali su da sreu nekog drugog, novog
neprijateljskog lovca P-51 mastanga (Mustang) koji je zeroa nadmaio
neuporedivo vie nego svi ostali. Mastang je doiveo veliko borbeno krtenje kada
je novembra 1943. pratio etvoromotorne bombardere liberatore (Liberator).
Performanse novog amerikog lovca bile su prosto neverovatne. Armijski piloti su
tada jo leteli na lovcima tipa hajabua (Havabusa) koje su sjajni ameriki lovci
doslovce zbrisali.
Pored toga bilo nam je svima jasno da smo potpuno nespremni da se
suprotstavimo velikim "leteim tvravama", koje su prvi put napale Kjuu,
poletevi sa aerodroma u Kini. Laki armijski avioni, koji su presretali tvrave, bili
su potpuno nemoni protiv toga brzog, teko naoruanog i oklopljenog
bombardera. Ako je B-17 bio velianstveni protivnik, B-29 bio je nesavladiv.
Sada, kada su Marijanska ostrva bila u amerikim rukama i brzo pretvorena
u ogromni aerodrom, ceo Japan je u strahu oekivao teke napade B-29.
Odbrambeni plan koji je smislila Vrhovna komanda stigao je prekasno, a
nije ni odgovarao. Veina naih lovaca bili su zeroi, dobro prilagoeni naoj
ofanzivnoj taktici u poetku rata, ali sada neupotrebljivi protiv B-29. Mnogi nai
piloti jo uvek su leteli na bombarderima micubii tip l, koji su Amerikanci zvali
beti, a sada su bili zastareli i prespori, i uz to su imali lou osobinu da odjednom
buknu i eksplodiraju, im ih zakae neprijateljska zrna.
Gubitak Sajpana je podstaknuo da se prekine svako komplikovanje u naem
planiranju. Vrhovna komanda je vapila za novim lovcima, koji su posebno
konstruisani da prevaziu zeroove nedostatke.
U septembru sam poeo probne letove na dva lovaka aviona. iden
(munja), poznat kod Amerikanaca po nadimku dord, bio je projektovan kao
presreta, koji je trebalo da nadmai helket. Nije imao zeroov dolet, bio je tei, ali
je imao veu brzinu i etiri topa kalibra 20 mm. Pilotima je pruao bezbednost,
zahvaljujui oklopu i izvanredno jakoj strukturi. Utvrdio sam da je iznenaujue
pokretan s obzirom na veliku teinu. Za svoju veu pokretljivost imao je delimino
da zahvali automatskom sistemu za isputanje i uvlaenje zakrilaca.
Na nesreu, pilotiranje idenom bilo je komplikovano i zahtevalo je
iskusnog pilota. Mnogo ljudi koji su proveli malo asova za komandama lovakih
aviona, nisu doiveli da na idenu polete u borbu. Ginuli su jo dok su se
upoznavali sa novim avionom.
Raiden (gromovski valjak) nazvan kod Amerikanaca dek, bio je posebno
projektovan za borbu protiv tekih bombardera, kao B-29. Za tu namenu imao je
214
217
Sada... ali sada nije ilo! Nita se nije promenilo. Jo uvek sam bio pilot,
mada sam dobio oficirski in. Znao sam da u opet poleteti u borbu. Zapaljeni
zeroi koje sam video kako padaju pod rafalima helketovih mitraljeza ostavili su u
meni bolne uspomene. Znao sam da ima malo nade da preivim i da mogu ve kod
prvog borbenog leta biti jedan od onih koji nemono padaju na zemlju i ivi gore.
Tada me iznenada prekinula. "Saburo," tiho mi je rekla, "zna li da se
Fuiko-san udala?"
Nisam znao. "Posle toga kada je svemu bilo kraj," nastavila je, "Fuiko-san
se udala za nekog pilota, za letaa kao ti," izazovno je dodala.
Pokuao sam da govorim, ali mi nije dala da doem do rei. "Saburo, zato
se jo nisi oenio? Sada vie nisi tako mlad, kao to dobro zna. Ima dvadeset i
sedam godina. Ve si neto postigao u ivotu. Sada si oficir. Mora da nae enu."
"elim da ti kaem, Hacujo, da ne poznajem nijednu devojku koju bih
voleo!" tvrdio sam.
"Zar nisi voleo Fuiko-san?"
Nisam znao ta da joj odgovorim. Nelagodni tajac je zavladao meu nama, a
Hacujo je otila na drugi kraj sobe, ukljuila radio i okrenula stanicu koja je davala
poslepodnevnu simfonijsku muziku. Muzika je malo izgladila neprijatne trenutke.
Vratila se i ponovo sela pored mene. "Zapravo", nasmeila se, "Saburo,
moda bi mogli da ti preporue neku mlau enu koja bi vie odgovarala tvom
ukusu."
Hacujo me je dovela u nezgodan poloaj. Gledala me pravo u oi i nije
sklanjala pogled. Zbunio sam se i poeo da govorim pomalo zamuckujui.
Tada sam naglo ustao i poao do prozora, pa sam se zagledao napolje.
Divnih rua vie nije bilo. Primetio sam da su ih zamenili povrem. "Sada ima
mnogo ena koje su isto tako lepe kao Fuiko-san, Saburo," javila se Hacujo.
Dola je za mnom i zaustavila se tano iza mene.
"Hacujo" viknuo sam i okrenuo se na petama. "Ne elim vie da govorim o
tome. Molim te!" Moj ispad ju je zbunio. "Ve smo toliko puta o tome razgovarali.
injenice se nisu promenile. Nita se nije izmenilo. Leta sam, zar to ne razume?
Svakog puta kada uzletim, poveava se mogunost da se vie ne vratim. Svakog
puta! Pre ili kasnije to e i da se dogodi. Pre ili kasnije!"
Bio sam zbunjen i oajan. Zato je opet poela da govori o enidbi? Mrzeo
sam samog sebe zbog naina na koji sam se branio, mrzeo sam samoga sebe zbog
toga to nisam rekao ono to sam stvarno oseao.
"Danas nema pilota, koji ne oekuje smrt, Hacujo", pokuao sam da joj
objasnim. "Nemamo vie sree. Vetina i iskustvo pri tome vie nita ne znae.
Tako je..."
218
219
30. Kamikaze
Dvadeset i sedmog oktobra, deset dana poto su se amerike trupe iskrcale
na obale Filipina, Carski vrhovni tab objavio je istorijsku poruku:
"Jedinici ikiima specijalnog udarnog odreda kamikaze uspelo je 25.
oktobra 1944. godine u 10,45 da neoekivanim napadom iznenadi neprijateljske
taktike brodove koje su, pored ostalog, sainjavala i etiri nosaa aviona. Pedeset
i pet kilometara severoistono od Suluana na Filipinskim ostrvima, dva posebna
jurina aviona obruila su se zajedno na neprijateljski nosa aviona, prouzrokovali
ogromne poare i verovatno ga potopili. Trei avion je pikirao na drugi nosa i
izazvao veliki poar. etvrti avion se obruio na neku krstaricu prouzrokujui
strahovitu eksploziju posle koje je brod potonuo."
To je bio gromoglasan poetak kamikaza. Prvi samoubilaki let vodio je
porunik Jukio Seki koji je leteo na elu pet zeroa od kojih je svaki nosio bombu
od dvesto pedeset kilograma. Seki je bio pilot bombardera sa manje od tristo
asova letenja, a ni ostali piloti njegove grupe nisu sakupili vie asova u vazduhu.
Samo je jedan od pet aviona u smrtonosnom obruavanju promaio svoj cilj.
etiri lovca zero su pratila grupu od pet aviona koji su nosili bombe. Kasnije
sam saznao da je prateu grupu vodio moj prijatelj Hirojoi Niizava, koji je tada
ve bio zastavnik. Niizava je spretno izbegao napade vie od dvadeset helketa i
svih devet aviona je proveo kroz uragansku vatru pravo nad neprijateljsku flotu.
Posle obruavanja pet kamikaze aviona, Niizava se sa etvorkom vratio u
svoju bazu Mabalakat na Cebuu I javio da je zadatak izvren sa vanrednim
uspehom.
Svuda u mornarici piloti su priali o tom napadu bez presedana. Bio je
izveden sa tako sjajnim, uspehom, sasvim suprotno naim strahovitim gubicima
kod Ivo Dime. Kao pilot lovac nisam nikada bio posebni pristalica samoubilakih
napada, ali sada nisam mogao da zatvorim oi pred injenicom da je amerika flota
kod Filipina primila straan udarac. ak sam morao da priznam da su samoubilaki
napadi jedini nain da se uzvrate udarci amerikim ratnim brodovima.
Od tog dana je pojam kamikaze postao svakodnevna re u naem jeziku, re
koja je dobila sasvim novo znaenje. Svaki put kada su avioni kamikaze poletali,
znali smo da e ljudi u njima sigurno da poginu. Mnogi od njih ak nisu ni stigli do
svojih ciljeva, jer su ih pre toga zbrisali s neba neprijateljski presretai i
neverovatne zavese protivavionske vatre sa brodova.
Ali, uvek je bilo onih koji su se probili i kao nebeski osvetnici padali s neba,
jednom otkinutih krila, drugi put obavijenih plamenom. Gledali smo ih kako jedan
za drugim, ponekad u parovima, esto puta u grupama po est, deset ili esnaest,
220
grme niz pistu poslednji put, da bi se na kraju negde daleko obruili na svoje
ciljeve.
Kamikaze su nam dali neverovatnu novu snagu. Njihov uinak je oigledno
potvren brojem unitenih neprijateljskih ratnih i transportnih brodova, koji su
doskoro pred naim avionima krstarili sasvim neometani i zatieni strahovitom
vatrenom moi. Sada su, iznenada, odjekivali od grmljavine zapaljenog benzina,
eksplozija bombi i vriska ljudi. Kamikaze su cepali nosae aviona od pramca do
krme, potopivi vie brodova nego to smo do tada uspeli sa svim naim orujem
zajedno. Raznosili su krstarice i razarae i meu njima naplaivali krvavi danak.
Protivniku se inilo da nai ljudi vre samoubistva. Po njima, oni su
beskorisno unitavali svoje ivote. Moda nikada Amerikanci i ljudi na Zapadu
nee moi potpuno da shvate da nai ljudi nisu smatrali da svoje ivote gube uludo.
Nasuprot tome, piloti kamikaze su dobrovoljno i masovno ili u akcije bez
povratka. Ti ljudi su imali svoje ubeenje. Verovali su u Japan. Kako mala cena za
veliku nagradu: jedan ovek za moda stotine ili hiljade drugih ivota. Naa
domovina vie nije imala mogunosti da na uobiajen nain odrava svoju snagu.
Nae rezerve su bile potpuno iscrpljene. Svaki od tih ljudi koji je dao svoj
ivot, nije stvarno umro. Nastavio je da ivi u onima koji su ostali.
Bilo ih je, meutim, malo i doli su prekasno. ak ni preneraujui danak
koji su naplaivali kamikaze, nije mogao da zaustavi strahovitu snagu koju su
nagomilali Amerikanci. Bili su suvie moni, suvie brojniji i suvie su daleko
otili u svojem pohodu. Bilo je premnogo brodova, aviona, topova i ljudi.
Moda su ti nai ljudi, koji su leteli u poslednji napad, to shvatili. Bilo je
teko verovati da mnogi od tih koji su ginuli kao kamikaze, nisu bili svesni
bezizlaznog poloaja Japana u ratu.
Oni ni za trenutak nisu oklevali. Odleteli su u svojim avionima natovareni
bombama i poginuli za svoju zemlju.
Tih dana su se odigravali i drugi dogaaja, koji su bili jo presudniji za nae
stanovnitvo.
Iznad Tokija je prvi put, 1. novembra 1944. godine, visoko leteo jedan B-29,
koji je do Japana stigao iz novih baza na Sajpanu. Trenutak kojega su se stanovnici
prestonice toliko bojali pribliio se. Bilo je jasno da orijaki bombarder, koji je
samo izviao, utire put drugima u bliskoj budunosti. "Supertvrava" je bezbrino
kruila visoko iznad Tokija, a armijski i mornariki lovci su histerino poleteli u
vazduh da presretnu uljeza. Nisu uspeli da mu se dovoljno priblie, niti da ispale
na njega bar jedan rafal.
Petoga i sedmoga novembra su ponovo usamljeni B-29 sa Sajpana posetili
Japan. Po drugi i trei put nai lovci su se vinuli u vazduh i uzaludno pokuavali da
se popnu do velike visine na kojoj su kruili B-29. Vrhovna komanda je besno
praskala i proklinjala pilote zbog nesnalaljivosti i nesposobnosti u vazduhu.
221
"Samo jedan avion!" grmeli su, "samo jedan avion i mi nita ne moemo da
uinimo!"
Oigledno nisu znali kakve se tekoe javljaju prilikom presretanja
"supertvrava" na toj visini. Pre svega, nai lovci nisu mogli tako brzo da se penju
i da za nekoliko minuta od znaka uzbune dou na visinu od devet hiljada metara,
pre nego to bombarderi umaknu. ak i da pilotima uspe da se popnu tako visoko,
bilo je pitanje da li bi svojim avionima mogli da dostignu i obore B-29, koji je bio
neverovatno brz.
U decembru su doli dugo oekivani udarci. Tokio, Osaka, Nagoj a,
Jokohama i drugi veliki gradovi u zemlji tresli su se pod stranim naletima tih
bombardera. Posebno su se okomili na fabrike aviona, unitavajui jednu za
drugom. Suvie esto je priliv novih lovaca liio na kap vode u moru. Rezervne
delove za nae avione je bilo sve tee i tee nai.
Istoriju stranih napada zapaljivim bombama na najvee japanske gradove su
hroniari opisali do najsitnijih detalja. Ta pria je poznata irom sveta.
"Letee tvrave" su doletale nou i tada je veina japanskih pilota
bespomono sedela na zemlji, proklinjui pomanjkanje nonih lovaca i nedostatak
obuke u nonoj borbi. Izuzev nekoliko lovakih aviona koji su delimino
uznemiravali none posetioce, protivniki avioni su jedino trpeli gubitke od
protivavionske vatre.
Svuda smo gubili, svugde smo bili prinueni da odustanemo. Nae
vazduhoplovne jedinice bile su iskidane na parie, avioni su padali masovno, a
piloti nisu ginuli pojedinano, po dvojica ili trojica, ve na desetine.
Sredinom januara nam je ponestalo snage da dalje branimo Filipine.
Doslovce, svaki japanski avion na ostrvu bio je uniten ili su ga oborili u
vazduhu ameriki lovci koji su ih napadali, ili su ga rtvovali za napade kamikaza,
sa kojima se nastavljalo sve dok nam nije ponestalo aviona.
Sada vie nismo bili zaokupljeni odbranom raznih ostrva, nego smo brinuli
kako emo da branimo samu domovinu. Znali smo da ni B-29, koji je imao stranu
sposobnost da zapali i unitava itave gradove jo nije poslednje oruje. Pojavie
se jo vie aviona drugih tipova.
Dvadesetog januara Carska mornarica je u Macu jami na ostrvu ikoku
osnovala novi letaki puk poslednji u ratu. Kada sam se javio u novu
vazduhoplovnu bazu, sreo sam tamo komandanta Nakaimu, koga su naimenovali
za zamenika komandanta puka. Sa pedeset preivelih pilota lovaca prebegao je sa
Filipina, da bi pomogao stvaranje nove jedinice. To nije bio obian lovaki puk;
imali smo najbolje ljude u Japanu. Na komandant puka bio je pukovnik Minoru
Genda, koga su smatrali jednim od najsjajnijih pomorskih stratega kojega je Japan
ikada imao.
222
Nakaima je bio jedini lan jedinice koga sam lino poznavao. Kada mi se
ukazala prilika, trknuo sam do njegove kancelarije, da bih ga pitao za zajednike
poznanike s kojima smo ratovali u prolosti. Ba on me je zaprepastio veu da je
Niizava mrtav.
"Izgubili smo ga na najbedniji nain," priao je Nakaima, "dvadeset i
estog oktobra, dan posle prve akcije kamikaza protiv amerikih ratnih brodova.
Niizava se odmah po povratku iz pratnje prve grupe kamikaza, kada se pet
aviona obruilo na ameriku flotu, dobrovoljno javio za akciju kamikaza sledeeg
dana. Govorio mi je da je ubeen da e uskoro da pogine. Bilo je tako udno"
razmiljao je Nakaima, "ali Niizava je istrajao da to nasluuje. Oseao je da nee
da ivi due od nekoliko dana.
Nisam hteo da ga pustim. Tako sjajan pilot bi za komandama svog lovca
vredeo mnogo vie nego da se obrui na neki nosa aviona, kao to je molio da
uini."
Nakadjima mi je opisao kako su na Niizavin lovac zakaili bombu od
dvesto pedeset kila, ali je u njega seo podoficir Tomisaku Kacumata. Konano je
Niizava bio zadovoljan da bar njegov avion odleti na cilj na koji je sam hteo da
poe. Kacumata je udario direktno u palubu jednog amerikog nosaa pred
Surigaom, pri emu su eksplodirali rezervoari goriva u avionima koji su ekali na
poletanje, pretvorivi nosa u pobesnelu pe.
Tog istog dana Niizava je poleteo u nekom starom nenaoruanom
transportnom avionu DC-3, da zajedno sa nekoliko pilota ode do aerodroma Klark,
gde je trebalo da preuzmu nekoliko zeroa. Transporter je poleteo rano ujutro
dvadeset i estog oktobra iz Mabalakata. O njegovom avionu se vie nikada nije
ulo.
"Samo jedno je moglo da se dogodi", nagaao je Nakaima, "njegov avion
su sigurno uhvatili helketi koji su leteli u toj oblasti. Niizava za komandama
starog, nenaoruanog transportera nije imao nikakve anse.
Najverovatnije je oboren negde iznad Cebua. Jo uvek to ne mogu da
verujem, Saburo, da je tako veliki pilot mogao da pogine na takav nain,
bespomoan, bez mogunosti da se bori..."
Nita nisam mogao da kaem. Eto, tako je i Niizava nestao. "avo", kuga
za neprijateljske avione u Leju i Rabaulu, poginuo je isto kao i Sasai, Ota i svi
ostali.
"Ako nita drugo, tei me da se Niizava borio na Filipinima jo hrabrije
nego ranije," rekao je Nakaima. "Na kraju vie nije vodio brigu o tome koliko je
pobeda postigao u vazduhu!"
To je sasvim liilo na Niizavu. Nakaima je bio ubeen da je "avo" oborio
vie od sto neprijateljskih aviona u vazdunim borbama. Ni za Nakaimu, ni za
mene, ili bilo koga drugog koji ga je poznavao i borio se sa njim, uopte nije bilo
223
Sve je bilo tu, spojeno u jednom avionu. To vie nije bio zero koji su u
gotovo svim karakteristikama nadmaili helketi. Piloti su jedva ekali kada e opet
da polete. Hteli su odmah da upoznaju sve odlike svog aviona i da vide ta sve
moe da uradi. Moral im se popeo do nesluenog zamaha. "Dovedite nam helkete!"
ratoborno su vikali. Opet su se zaeleli borbe.
Vei deo letaa novog puka bili su veterani iz bezbroj bitaka. U naim
redovima bili su sami slavni asovi. Naa lovaka jedinica predstavljala je
najelitniju u celom Carskom mornarikom vazduhoplovstvu i zato su nas snabdeli
novim avionima. Uprkos sve veoj potrebi za dobrovoljcima za jedinice kamikaza,
Nakaima je odluno odbijao sve molbe onih koji su hteli da idu u njih, jer su ljudi
u naem puku bili najmonije vazduno oruje kojim je Japan raspolagao.
Prolo je vie od deset dana od kada sam Hacujo poslao pismo. Nisam umeo
sebi da objasnim zato mi nije odgovorila. Nisam, meutim, mogao nita da
uinim. Pre svega nisam smeo da dozvolim da se moja oseanja meaju sa
slubom, a posebno u tim presudnim asovima. Dvanaestog dana otkako sam
poslao pismo, obuavao sam nove pilote tehnici vazdunih dvoboja. Kada je bio
kraj vebe, doao je posilni i rekao mi da me ekaju dva posetioca koji bi eleli da
me vide. Odmah sam otiao u sobu za posete.
Tamo su me ekale Hacujo i njena majka. im sam stupio u sobu, Hacujo je
ustala sa stolice. "Dola sam, Saburo," tiho je rekla. "Dola sam, da postanem tvoja
ena."
Zastao sam kao da su me prikovali za zemlju i oduzeli mi dar govora.
"Kad si ti spreman na smrt, onda sam i ja. Ako su pred nama jo dani ili
sedmice, proiveemo ih zajedno. Tako bog hoe."
"Hacujo!" viknuo sam. Bilo je nemogue. To nikako ne moe da bude istina!
Bilo je sve prelepo da se stvarno desi.
Moja strina je progovorila. "Saburo, nikakvog razloga ne vidim zato se ti i
Hacujo ne biste venali. injenica da ste roaci ne sme da vam stoji na putu.
Duevno i telesno ste zdravi. Moja ki eli, a ja takoe da doe do tog braka."
Naravno, bio sam lud od veselja. Meutim, morali smo pre nego to bismo
poeli stvarno da razgovaramo o planu venanja, da piemo mojoj majci, kako
bismo je zamolili za dozvolu, jer je bila najstarija u mojoj porodici.
Njeno pismo je donelo blagoslov i istovremeno neprijatnu poruku da nee
moi da prisustvuje sveanosti.
eleznika pruga na ostrvu Kjuuu je jo bila u ruevinama i vozovi uopte
vie nisu prevozili civile. Zamolio sam strinu da se pobrine za sve potrebne
pojedinosti.
Jo kada sam prvi put doao u Macujamu, direktor velike vazduhoplovne
fabrike ponudio mi je prostranu sobu u svojoj kui. Priao mi je da je pratio moje
uspehe u vazduhu jo od onih dana kada sam oborio svoj prvi neprijateljski avion
225
nad Kinom i uveravao me da bi ga mnogo radovalo kada bih hteo da stanujem kod
njegove porodice. Tada sam ponudu odbio, ne zato to ne bih hteo da prihvatim
njegovo gostoprimstvo, ve iz sasvim drugih razloga. Oseao sam da ne bi bilo
pravedno kada bih uivao u raskoi velikog stana, dok su ljudi sa kojima sam leteo
iveli u otrcanim barakama.
Sada sam, naravno, traio ivotni prostor za Hacujo i sebe. Oklevajui i
zbunjeno sam upoznao majora Nakaimu sa planom venanja. Od sree iroko se
nasmejao i rekao mi da se ne pomeram s mesta gde sam stajao. Podigao je
slualicu telefona na stolu i odmah nazvao direktora fabrike. Rekao mu je da emo
se tamo preseliti, odmah posle venanja i zatim spustio slualicu. Nakaima je ve
znao za taj gostoljubivi poziv i nije hteo da uje nikakve moje izgovore.
Hacujo i ja venali smo se 11. februara 1945. na praznik osnivanja naeg
carstva. Sveanost je bila skromna.
Prisustvovali su joj moja strina i porodica direktora fabrike. Od zamisli da
joj prisustvuju i piloti naeg puka, morali smo da odustanemo u poslednji trenutak,
jer su rano uvee poele da zavijaju sirene. Drugi piloti su ostali pored svojih
aviona da bi u sluaju opasnosti mogli odmah da polete, a mi smo za to vreme
obavili obred venanja. Nikada nisam mogao da pomislim da u kao svadbenu
muziku sluati do mozga prodirue zavijanje stotine i stotine sirena, koje su
najavljivale vazduni napad.
Posle sveanosti, Hacujo i ja smo kroz zamraeno mesto otpeaili do
intoistikog hrama. Tamo smo klekli i pomolili se za na brak.
Razume se da je u takvim okolnostima medeni mesec pao u vodu. Sledee
sedmice priredili smo prijem za pedeset pilota naeg puka. Na sav glas su se
smejali mom venanju u pratnji "mara sirena" koje su zavijale u svadbenoj noi.
Prijem je potpuno nadoknadio skromnost proslave na sam dan venanja. Veina
pilota je donela sa sobom svoje instrumente, gitare i harmonike, pa su nam do
kasno u no svirali vesele svadbene igre. Bio sam najsreniji ovek na svetu. Piloti
su neprestano ponavljali kako je lepa moja nevesta. Bilo je to divno, divno vee.
Moja strina je za sve nas imala posebno iznenaenje. Obila je celu okolinu i
uspelo joj je da za tu priliku nabavi dovoljno hrane za sve nas. Pedesetorica
mukaraca su se velikim apetitom bacili na te blagodeti i zabava se protegla do
kasno u no. Svi su se sakupili u grupu i pevali nam pesmu za pesmom. Hacujo je
za klavirom pratila i vodila hor mojih drugova, koji su se sa instrumentima okupili
oko nje, obrazujui tako prijatan improvizovani orkestar.
To su bili najsreniji asovi moga ivota. Bio sam pijan od sree. Sve ta se
pre dogodilo, odjednom je postalo sasvim nevano; sve je to bilo beznaajni
trenutak u poreenju sa divnim veseljem i raspoloenjem koji su me sada
obuzimali. Nisam mogao oi da odvojim od Hacuje. Bila je ostvarenje mojih
snova, princeza iz bajke, sjala je u svojoj lepoti. Bila mi je ena.
226
227
230
32. Hiroima
Na povratak u Jokosuku bio je iscrpljujue i besano etrdeset osmoasovno
putovanje vozom. Zaustavljali smo se, moda, dvadesetak puta na otvorenoj pruzi
ispred raznih gradova koji su u meuvremenu trpeli strahovita razaranja amerikih
lovaca i bombardera, a Hacujo je bila oigledno zabrinuta zbog usporenog kretanja
voza.
Nije se, meutim, alila, ve se veselo smeila, kada god sam je brino
pogledao i apatom me uveravala da je sve u redu.
Bili smo uasnuti prizorima ruevina i ogolelih razvalina koje su promicale
ispred naih oiju, dok smo se vozili kroz razna mesta na svom putu. Oko svake
eleznike stanice prostirale su se opustoene zone, sve pocrnele, spaljene od
zapaljivih bombi koje su posejali bombarderi B-29. Svako od tih mesta bila je
pustinja pepela. Vetar je podizao fini gare i prainu, ispunjavajui vazduh
zaguljivom materijom. Svaki put kada smo napustili neko mesto odahnuli smo sa
olakanjem, ali smo ve u sledeem videli gotovo iste uasne prizore. Nau
domovinu su pretvarali u ruevine i kao pilotu bilo mi je jasno da moemo malo da
uinimo da bismo spreili to strano i sve vee unitavanje.
Na nae iznenaenje, veliko luko mesto Jokosuka bilo je netaknuto. udno
da su ga Amerikanci potedeli, kada su B-29 ve pre toga spalili i sravnili sa
zemljom vie od 140 provincijskih mesta, od kojih mnoga manjeg stratekog
znaaja od ove pomorske tvrave. Moda je injenica da u Jokosuki nije bio
ukotvljen nijedan vojni brod ili nosa aviona doprinela da ostane nedirnuta od
neprijateljskih bombi.
Video sam jedino nekoliko malih motornih amaca, koji su brazdali velikim
pristanitem, vrtoglavo manevriui, dok su vebali za posebne zadatke. Posade su
se pripremale za odluni dan, kada e biti izvrena invazija na nae tle. To su bili
dvojnici aviona kamikaze. Svaki takav brzi amac je bio do vrha natovaren
snanim eksplozivom i bilo je predvieno da se njihove posade sa amcem ustreme
na neprijateljske transportne brodove i unite ih zajedno sa sobom. Ponovo smo
bili na putu da platimo visoku cenu. Meutim, koliko Amerikanaca je moglo da se
ubije na transportnim ili ratnim brodovima po cenu ivota dvojice, ili trojice
Japanaca, koji e se svojim amcem zariti u bok neprijateljske lae?
Mornarica nam je obezbedila trosobni rekvirirani stan blizu aerodroma
Opame u severnom delu Jokosuke. Na ivot bio je sve drugo no prijatan, a Hacujo
se svim silama trudila da od minimalne koliine racionirane hrane spremi neto
priblino slino obroku.
Velika skladita u Jokosuki bila su doslovce prazna, jer je vojska iz njih
pokupila sve zalihe. Obroci koje su davali oficirima i redovima vie se nisu
231
tipian hvalisavi heroj iz romana, snano graen, buan i uvek srean. Akamacu je
stupio u mornaricu deset godina pre mene, ali mu nije uspelo da napreduje tako
brzo kao sve njegove kolege. Ve nekoliko puta do tada oduzimali su mu in i pri
tome zapretili da e ga sramno oterati iz mornarice. Bio je nepopravljiv, ali genije
u vazduhu, pa mornarica nije htela da izgubi oveka koji je bio tako izvanredan
pilot. Akamacu je okirao pretpostavljene oficire svojim ponaanjem. Umesto da
prisustvuje pripremama pre leta i eka na poletnoj crti kao svi ostali, on je u nekoj
javnoj kui organizovao svoj sistem obavetavanja! esto je u bazu dojurio starim
kolima, vozei kao demon jednom rukom, dok je pio iz boce koju je drao u
drugoj. Dok su sirene zavijale na uzbunu, on je iz automobila uskoio u svoj avion,
koji su mehaniari ve prethodno zagrejali. Kretao je onog trenutka kada se krov
kabine nad njim zatvorio. Bio je isto tako neobuzdan u vazduhu kao i na zemlji, a
bio je jedini pilot koji se ikada uspeno nosio sa mastangima i helketima u
dvobojima iz kojih je izlazio kao pobednik. Akamacu je sa svojim raidenom oborio
negde oko deset tih odlinih amerikih aviona, nainivi podvig za koji su ostali
piloti smatrali da je nemogu. Imao je sreu, da su mu osam pobeda potvrdili i
ostali piloti.
Do dananjeg dana niko ne zna koliko je neprijateljskih aviona Akamacu
oborio u borbama. Neprekidno se borio vie od est godina, a zube je poeo da
otri u Kini, gde je oborio nekoliko neprijateljskih aviona. Posle toga je nastavio da
ratuje po gotovo celoj oblasti Pacifika, vraajui se esto iz borbe sa avionom
izreetanim kao sito, pri emu se smejao i vikao.
Ni sam Akamacu nije znao ukupan broj svojih pobeda. Kada je bio pijan,
udarao je pesnicom u sto i vikao da je oborio najmanje 350 saveznikih aviona.
Trezan se nikada nije hvalio. Drugi piloti koji su se borili zajedno sa njim, a uspeli
su da preive rat, su broj njegovih pobeda u vazduhu sveli na oko pedeset.
esto sam bio prisutan kada je Akamacu sletao u Opamu, jer mu nije uspelo
da doleti do Acugija, zbog nestanka goriva u divljim vazdunim sukobima. Za
svakog od nas na aerodromu bilo je ohrabrujue kada smo ga videli kako iskae iz
svog lovca i tura nos u svaku rupu od metka, neprestano se smejui. Dovikivao mi
je i dizao ruku sa nekoliko ispruenih prstiju, pokazujui koliko je aviona oborio
tog dana.
Vie no jednom se desilo da je Akamacu poleteo u grupi od pet do deset
aviona i da se jedini preiveli iz grupe vraao iz borbe. Mastanzi su bili njegov
najomiljeniji plen, mada je prema tim amerikim avionima gajio veliko potovanje.
Psovao je oficire koji su slali mlade i zelene pilote sa raidenima u vazduh, jer su
jedva mogli da pilotiraju tim avionom, a jo manje su umeli da se njime bore.
(Akamacu je preiveo rat. Danas je vlasnik malog restorana u Koiju, svom
rodnom kraju na ostrvu ikoku.) Vazduhoplovna baza Opama je prvenstveno bila
probni aerodrom, gde su piloti ispitivali nove lovce u vazduhu.
233
prava da uiva u muzici tih dana, kada se svi ostali s mukom bore za opstanak.
Razumeo sam je pa je vie nisam nagovarao. Ceo Japan je pao u oaj, koji je ak
prevazilazio tekoe i grozote bombardovanja. Ljudi su bili razdvojeni, nai
gradovi su leali u razvalinama i plamenu, kao da je po njima gazilo dinovsko
stopalo. Gotovo nije bilo oveka koji nije bio ubeen da je kraj blizu, i da e se
borbe ubrzo preseliti na nae tle. Niko nije verovao da emo se predati. Boriemo
se do poslednjeg oveka.
estoga augusta, pilote u Opami zaprepastila je vest o nepoznatoj,
strahovitoj eksploziji iznad Hiroime, koja se posle pokazala istinitom. Bila je to
atomska bomba. Saznanje da samo jedan avion moe da izazove takva strana
razaranja bilo je poraavajue i suvie strano da bi ga ovek odjednom potpuno
shvatio.
Zatim je dola kao udarac maljem sovjetska invazija u Manduriji, koja je
gotovo neposredno sledila za atomskom bombom. To je bilo lake shvatljivo, ali
po svojim posledicama nita manje porazno.
Eksplodirala je druga atomska bomba nad Nagasakijem. Mozak mi je bio
kao paralisan zbog tih neverovatnih amerikih unitavanja. Sve to prevazilazilo je
granice moguega. To nije moglo da bude istina, ali je ipak bila.
Trinaestog avgusta u tri posle podne pozvali su sve oficire iz vazduhoplovne
baze u Opami na tajni sastanak u komandantovu kancelariju. Na zapovednik je
bio bled i oigledno potresen. Jedva je mogao da se dri na nogama i morao je da
se oslanja o sto. Govorio je slabim i kolebljivim glasom.
"Ovo to u vani rei je izvanredno vano", poeo je, "pa zato sve morate da
smatrate najveom tajnom.
Oslanjam se na vau oficirsku zakletvu Carskoj mornarici da ete tu vest
zadrati samo za sebe."
"Japan", ovde mu je glas zamro, "je odluio da prihvati neprijateljske uslove.
Moraeino da se drimo Potsdamske deklaracije."
Buljio je u nas iroko otvorenih oiju. "Naredba o predaji bie saoptena
svakog trenutka. Zahtevam da svi oficiri sarauju sa mnom do kraja. Red mora da
se odri u ovoj bazi. Moda e da se nau usijane glave koje nee hteti da prihvate
odluku o kapitulaciji. Ne moemo da dopustimo da nai ljudi prekre bilo koji
uslov prihvaen od nae zemlje. Zapamtite i nikada ne zaborative da carske
naredbe stoje ispred svih ostalih."
Bomba je mogla da eksplodira meu nama i niko se ne bi pomerio. Bili smo
kao prikovani za zemlju i nismo mogli da verujemo. Znali smo da je kraj blizu, ali
to sada nismo oekivali. Ljudi su, kao omamljeni polako izali iz sobe. Veina ih je
tupo gledala pred sebe, ili u pod. Neki oficiri su plakali, a drugi psovali.
235
236
dve grupe. Ravnomerno smo peli i zatim poeli da kruimo na visini od tri hiljade
metara iznad tokijskog zaliva.
Kavaijev lovac se iznenada nagnuo i okrenuo ka istoku. Leteo sam iza
njega, a dve grupe blizu iza nas.
Nekoliko trenutaka nisam uspeo da vidim nijedan avion. Tada su Kavaijevi
topovi poeli da pucaju i primetio sam veliki bombarder koji je leteo u pravcu
severa. Video sam ga jasno u svom nianu. Postavio sam se neposredno uz
Kavaijev avion i otvorio vatru. Sada smo imali svaki po etiri topa, a svi su nam
bili potrebni protiv tog monog aviona. Nikada nisam video neto tako ogromno.
Kada sam zaokrenuo posle borbenog naleta da ponovo poem u napad video sam
kako ostalih osam lovaca napada "tvravu". Liili su na muice koje zuje oko
ogromnog bika. Kako smo uopte smeli da se nadamo da emo oboriti tako
dinovski avion?
Ponovo sam bio na redu i u strmom penjanju sam poslao rafal u trbuh B-29.
Protivnik se branio uraganskom vatrom. Svetlei meci su itali kroz vazduh iz
svih turela na B-29 i osetio sam kako se zero nekoliko puta zatresao, kada su
neprijateljski strelci pogodili cilj. Nismo marili za neprijateljske mitraljeze i
nastavljali smo napadom. "Supertvrava" se okrenula i pola ka jugu. Verovatno
smo otetili veliki avion i sada je beao kui.
Prilepio sam se za Kavaija i dao gas motoru preko granice. Ostalih osam
lovaca se izgubilo daleko iza nas i postavljalo se pitanje da li moemo da pratimo
bombarder. "Supertvrava" je bila vanredno brza, sigurno bra od starog zeroa, na
kakvima smo leteli jo u Leju.
Kavai nije, meutim, imao nameru da izgubi veliki avion u mraku. Iznutra
je presekao irok zaokret B-29 i poveo me u napad iz obruavanja. Sada smo gaali
bez ispravljanja, i obojica smo stalno pritiskali obarae.
Primetili smo kako svetlei meci i granate kidaju staklo na nosu bombardera.
Imamo ga! Dinova brzina se naglo smanjila i pilot je preveo avion u dugo
poniranje ka moru. Napravili smo otar zaokret i dalje kratkim rafalima proganjali
rtvu i sejali topovske granate po oteenom avionu.
Veliki bombarder je naglo gubio visinu. Nisu se videli ni vatra ni dim.
Nisam primeivao vidnija oteenja ali je avion nastavio stalno da silazi ka okeanu.
Produili smo da letimo za avionom koji je beao. Iz tame su se iznenada pojavili
obrisi ostrva O ima. Bili smo osamdeset kilometara juno od Jokosuke.
Izvukli smo se iz pikiranja i popeli do priblino 500 metara. Vulkan na
ostrvu je dosezao do 300 metara iznad mora, pa u tami nismo smeli da rizikujemo
sudar sa njim. Sada sam jo nejasno video "supertvravu" koja se sputala. Zatim
je u obruu bele pene uz silovit pljusak pristala na more nekoliko kilometara
severno od obale O ime. Za manje od minuta "tvrava" je nestala pod vodom.
237
Kada smo se vratili na aerodrom saznali smo da su te noi najmanje tri grada
razorena. Poari su jo divlje besneli i nisu mogli da ih savladaju, jer ih je
raspirivao vetar.
Rat e da se zavri za manje od dvanaest asova.
Komandant je oigledno bio ljut, ali nas je potedeo svog gneva. "ini mi se
da ne mogu da se ljutim na vas", rekao je, "ali vie ne moe da se ponovi ono ta se
noas desilo. Od ovog trenutka pa nadalje avioni ostaju na zemlji.
Poverio mi je da je u Acugiju dolo do velikih nemira i da je na tome
aerodromu gotovo izbila pobuna. Tamo je bila baza lovaca raiden, gde su se
nalazili Akamacu i drugi piloti koji nisu mogli da prihvate ideju o predaji i hteli su
da se vinu s avionima u vazduh. Izgubili su glave, oficire nisu hteli da sluaju.
Zaklinjali su se da e odbiti da prihvate predaju i da e se boriti do poslednjeg
daha. Na aerodrom su morali da poalju peadijske ete i tek nekoliko dana posle
kapitulacije zaveden je ponovo neki red.
Unitenje tog neprijateljskog bombardera ostalo je tajna mnogo godina, a
izvetaj sa naeg leta te noi nije dat.
Naravno, nijedan pilot nije prijavio da je unitio taj B-29. Ja, sada, prvi put
otkrivam tu borbu. Toga trenutka nismo mislili ni na ta drugo nego da e se
neprijatelj doepati nae zemlje, domova i ljudi. Zbog toga, tada nismo oseali
nikakvu radost to smo oborili veliki bombarder.
Ostatak noi do svitanja nemirno sam prespavao na stolu u menzi. U naoj
bazi je vladao pakleni urnebes. Mnogi piloti su bili mrtvi pijani, vikali su i mahnito
psovali.
Drugi su bili oamueni, kao da su u oku, kada je osvanuo istorijski 15.
avgust 1945. Rat je bio zavren.
Dogodilo se. U svim kancelarijama vii oficiri su spaljivali dokumente i
arhive. Za to vreme ljudi su etali okolo potpuno odsutno, ili sedeli po barakama na
podu.
Tano u podne smo uli kako je car proitao naredbu o predaji naih
oruanih snaga, gde god se zatekle u tom trenutku. Dve hiljade ljudi stajalo je
nepomino na aerodromu i paljivo slualo. Veina nas nikada ranije nije ula
carev glas. Mnogi su plakali bez ustezanja.
Iznenada sam se setio da od sino nisam iao kui! Macujo! ta li misli?
Ako sluajno preko radija slua cara, moda e da pomisli da sam ve mrtav.
Vie nisam sluao, ve sam izleteo iz sobe. Nigde nije bilo nikakvog
automobila. Zgrabio sam bicikl i kao u groznici odjurio u pravcu nae kuice. Sa
bicikla sam skoio pre nego to se zaustavio. Naglo sam otvorio vrata i viknuo.
Hacujo je izletela iz sobe i stegla me u zagrljaj. Nekoliko minuta smo bili vrsto
pripijeni jedno uz drugo, ne izustivi ni rei.
238
Konano je podigla glavu. "Je li, je li sve u redu s tobom, Saburo?" apnula
je. Potvrdio sam joj.
"Dragi moj, ko bi znao..." jecala je.
"Kada smo saznali da je svemu kraj, plakala sam kao dete. Je li zaista svemu
kraj? Bombama... bombama, kraj svemu tome?"
U znak potvrde sam joj lagano klimnuo.
"Nita me vie ne brine, Saburo, zaista nita vie! Iako si ti u svim borbama
pobeivao, dragi, ipak smo izgubili."
Kada je pogledala u mene, oi su joj se zaarile. "I ti nee vie nikada ii u
rat!" proaputala je. "Sada je svemu kraj. Nikada, nikada vie!"
Tada se naglo odmakla od mene i iz pojasa izvukla bode.
"Nikada vie mi nee trebati!", viknula je i tresnula sjajnim seivom o
zemlju.
No je zatandrkao po sobi i zaustavio se u uglu.
239
Dodatak
JAPANSKO MORNARIKO VAZDUHOPLOVSTVO
Japansko Carstvo nije imalo samostalnu avijaciju, ve su njegove
vazduhoplovne snage bile podeljene izmeu armije i mornarice. Po kvalitetu i
obimu, mornariko vazduhoplovstvo je bilo na prvom mestu. To nije vailo samo
za avione, ve i za pilote.
Saburo Sakai u svojoj knjizi gotovo i ne pominje armijsko vazduhoplovstvo,
a kada to ini, ocena nije naroito laskava. Rivalstvo koje uvek postoji izmeu svih
mornarikih i armijskih vazduhoplovstava u svetu, bilo je veoma izraeno i u
Japanaca. Za razliku od Amerikanaca ili Britanaca, Japanci su ulagali mnogo vie
napora u razvoj mornarikog vazduhoplovstva, dok je kod njihovih protivnika,
sasvim suprotno, teite bilo na armijskoj avijaciji, odnosno na samostalnom
vazduhoplovstvu.
U trenutku izbijanja rata na Tihom akeanu, japansko armijsko
vazduhoplovstvo raspolagalo je, priblino, sa 1500 aviona, a mornariko sa gotovo
3000. Zanimljivo je da nije bilo nijednog tipa vojnog aviona koji bi istovremeno
upotrebljavali u mornarici i armiji. Razlike u zahtevima bile su prevelike, i zbog
toga su jedni i drugi tvrdoglavo ostali sa svojim tipovima, ak i kada im je
nedostajalo aviona, a industrija je mogla da isporui tipove drugog roda vojske,
koji su esto bili bolji od matinog. Primer za to je lovac zero. Kada ga je
mornarica ve bila isprobala u Kini, armija se jo uvek bavila prototipom lovca
hajabusa, koji je po mnogo emu bio slabiji od zeroa.
Vrhovni komandant mornarikog vazduhoplovstva bio je naelnik glavnog
taba mornarice i istovremeno lan Carske vrhovne komande. Neposredna
komanda mornarikog vazduhoplovstva bio je Glavni tab mornarikog
vazduhoplovstva. Starao se o svemu to je bilo u vezi sa mornarikim
vazduhoplovstvom: o porudbini novih aviona, njihovom snabdevanju, opremanju
motorima i opremom, kao i kolovanju posada. Taktika komanda bila je podeljena
na flotu, vazdunu tlotu i vazdunu flotu obalskih podruja.
U flotu su spadali nosai aviona sa svim avionima na njima, a ti avioni bili
su razvrstani u vazdune divizije (obino su po dva nosaa aviona imali jednu
vazduhoplovnu diviziju).
U toku rata, divizije su se podelile u mornarike vazdune grupe, sa oko 150
aviona, i objedinjavale avione sa nosaa aviona i hidroavione na katapultima
bojnih brodova i krstarica.
240
Vazdune flote su, gotovo redovno, bile velike kopnene jedinice bez nosaa
aviona koje su se, kao i divizije nosaa aviona, delile u mornarike vazduhoplovne
grupe. Te grupe, koje autor obino pominje kao pukove, bile su dosta esto vezane
za naroito velike aerodrome i po njima su dobijale ime (na primer, jokosuka
grupa). Broj aviona u tim grupama i vazdunim flotama varirao je od sluaja do
sluaja. Tako je III vazduna flota raspolagala sa 35 hidroaviona, a XI je u to
vreme imala 597 aviona najrazliiti]ih tipova.
Pomanjkanje aviona je u japanskom mornarikom i armijskom
vazduhoplovstvu bilo skoro hronina bolest.
Tome industrija nikada nije mogla da parira, iako je za vreme rata proizvela
oko 70.000, od ega oko 30.000 lovaca, meu kojima vie od treine zeroa.
241
MICUBII A6 M ZERO
Kada bi ma kog japanskog ili amerikog pilota koji se za vreme drugog
svetskog rata borio na pacifikom bojitu upitali koji mu je japanski avion najvie
ostao u dobroj, ili looj uspomeni, bez sumnje i razmiljanja bi odgovorio: "Zero!"
Zero znai nula, ali i pored toga to se na japanskom to kae "rei", ak su i
Japanci u svakodnevnoj upotrebi esto koristili ime "zero sen", umesto "rei
sentoki" ili "reisen", to znai lovac zero. Izraz "nula" za avion koji je bio tako
uven, nije ba posebno pogoen, a potie od gotovo neshvatljivog sistema
oznaavanja japanskih aviona, koji su obino imali po tri ili etiri zvanina imena.
Jedan od tih naziva avion je dobijao po poslednjoj cifri godine uvoenja aviona u
naoruanje oruanih snaga. Lovac tipa O oznaavao je lovca koga je mornarica
dobila 1940. godine, odnosno godine 2600. po japanskom kalendaru.
Radi ilustracije evo nekoliko imena pod kojima se ovaj avion pojavljivao u
japanskim izvorima: zero, reisen, rei sentoki, A6M. Tome jo treba dodati i nazive
iz amerikih izvora koje su Saveznici koristili na Tihom okeanu: zeke, hamp i hap.
Prava zbrka imena za tako poznati avion.
Mnogi ameriki piloti i vojnici jo danas su ubeeni da je zero bio uspena
kopija jednog rekorderskog amerikog aviona, kojim je milijarder Hjuz 1935.
godine postavio svetski rekord brzine za kopnene avione.
Drugi Amerikanci su tvrdili, i jo uvek to ine, da je zero uspeni plagijat
neuspelog lovca vot (Vought) V 143, ili valti vengarda (Vultee Vanguarda),
nortropa (Northropa) F T-l, ili engleskog glostera F. 5z34. Priali su, i jo priaju,
da je zero bio napravljen od ne mnogo kvalitetne plastike, koja se raspadala u
242
243
247
MICUBII A5M
Prvi lovac u kome je Saburo Sakai poleteo u borbu bio je proizvod iste
fabrike kao i slavni zero, a bio je njegov neposredni prethodnik. U doba aviona A5
M, poznatog kao micubiijev lovac tip 96, dok su ga Saveznici zvali klod (Claude),
lovci u velikoj veini sluajeva nisu imali uvlaei stajni trap i zatvorenu kabinu.
Bili su naoruani sa dva mitraljeza i u tom pogledu malo su napredovali od
vremena prvog svetskog rata. Pilot je esto poloaj aviona oseao po pritisku na
sedite, jer jo nisu imali odgovarajue instrumente, a za praenje brzine lepo je
sluio vetar, koji se vrtloio oko ivica vetrobranskog stakla zavijajui toliko da je
esto nadjaavao brujanje zvezdastog motora, koji je na prototipu tog aviona
razvijao 550 konjskih snaga.
248
249
MICUBII J2 M RAIDEN
Dvadesetog marta 1942. godine na aerodromu Kasumigaura Micubiijev
probni pilot Kacuzo ima poleteo je u najnovijem lovcu J2M raiden (strela), koji je
kao i zero bio delo konstruktora Dira Horikoija. Malo je teko da se shvati da jo
isti konstruktor projektovao dva po koncepciji tako razliita lovca. Sve najvrednije
karakteristike zeroa pokretljivost i neverovatan dolet raiden uopte nije
imao, ali je zato bio veoma brz, kako u horizontalnom letu tako i u penjanju.
Bio je to avion sasvim suprotan tenjama japanskih pilota. Oni su itav niz
godina od svoje vrhovne komande zahtevali prvenstveno pokretljivije avione, dok
su svuda drugde po svetu u godinama pred drugi svetsksi rat isticali potrebu za
brzinom. Rat je doveo do neophodnih kompromisa i japanski piloti su brzo shvatili
da za borbu sa tekim etvoromotorcima pokretljivost nije posebno vana.
supertvrave B-29, za koje je velika veina japanskih lovaca bila spora. Veina
modela bila je naoruana sa etiri topa od 20 mm u krilima, ali su ponegde u
aerodromskim radionicama ugraivali u trup, iza pilotskog sedita, jo dva takva
topa, koji su gaali koso nagore i napred, slino kao kod nemakih nonih lovaca.
251
252
iden kai je imao zvezdasti motor, koji je razvijao gotovo 2000 konjskih
snaga i postizao maksimalnu brzinu od 595 kilometara na as. Kako je teio vie
od etiri tone peo se neto sporije od raidena i do visine od 6000 metara trebalo mu
je 7 minuta i 22 sekunde.
Mada su ocene posle rata esto pristrasne, oigledno je, meutim, da je za
borbu lovca protiv lovca bio u Japanaca najuspeniji lovac iden kai, ako se uzmu
u obzir avioni koje su izraivali u veem broju.
253
MICUBII A7 M REPPU
Jo 1940. godine su u Vrhovnoj komandi Carske mornarice uvideli da treba
da misle na avion koji e u drugoj polovini etrdesetih godina da zameni zeroa. Rat
je ubrzao te planove, iako su fabrike bile suvie zauzete serijskom proizvodnjom
postojeih aviona, pa su teko mogle da misle mnogo unapred. Jo 1940. godine
poeo je Horikoi da se bavi kod Micubiija detaljnim nacrtima aviona repu
(Reppu orkan), kome je u projektu namenio jai motor nego to je ratna
mornarica bila spremna da mu prui. Prvi letovi prototipa, maja 1944. godine, bili
su zbog toga razoarenje, pa je posle drugog prototipa, koji nije bio nita bolji,
mornarica resila da prekine razvoj sledeih. Na uporno traenje Horikoija najzad
su dozvolili da se ugradi jai motor i ve oktobra je poleteo novi prototip, koji je
ispunio sve ono to se zahtevalo od novog lovca. Odmah su poele pripreme za
serijsku proizvodnju, ali su decembra 1944. godine fabrike u Nagoj i pretrpele
veliku tetu od snanog zemljotresa, a ubrzo zatim su se supertvrave B-29
okomile na fabriku koja je proizvodila motore za lovce repu, to je znailo kraj
repua. Izradili su samo devet prototipova i prvi serijski avion, pa zbog toga nije
postojala mogunost da se repu ispita u borbi.
254
255
MICUBII TIP l
Ovi avioni su uestvovali u kljunim zbivanjima rata na Dalekom istoku.
Desetog decembra 1941. godine je ispred malajske obale pored 60 tada ve
zastarelih aviona micubii 96, britanske bojne brodove Princ od Velsa i Ripals
napalo i dvadeset est najmodernijih bombardera micubii tip 1. Pre toga, u leto
iste godine, nove bombardere su isprobali u Kini. Kina je za Japance bila poligon
za isprobavanje novog oruja, kao to je predratna panija bila u Evropi. Te mone
bombarderske formacije tri elitna puka potopile su oba britanska broda,
jedini stvaran otpor japanskom napredovanju u tom delu sveta. eril je u svojim
memoarima naveo da nije doiveo gori ok. Malaja sa Singapurom, cela Indonezija
i Filipini su posle toga za tri meseca pali u ruke Japanaca.
Osamnaestog aprila 1943. godine su ameriki lovci velikog doleta, P-38
lajtning, iznad ostrva Bugenvila oborili dva bombardera micubii tip 1. Meu
ostacima jednog od njih poginuo je veliki japanski admiral Jamamoto, kreator svih
munjevitih japanskih pobeda na Tihom okeanu.
Devetnaestog augusta 1945. godine, dva aviona istog tipa obojena belo, sa
zelenim krstovima na trupu, repu i krilima dogovoreni znak za Saveznike
prevezli su japansku vojnu delegaciju koja je trebalo konano da prizna da nije
samo kapitulirao japanski car, ve da su na to spremne celokupne japanske oruane
snage.
Delegaciju je vodio vii oficir Torairo Kavabe, a pratili su je ameriki
avioni. Kada su oba micubiija sletela na ostrvce Ije ima, ispred obale Okinave,
256
taj tip aviona je izvrio svoj poslednji zadatak, bolji od onih kada su se sa teretom
eksploziva i umiruim pilotima razbijali u moru izmeu amerikih brodova.
Iako su Micubiijevom bombarderu tip l, koji su Japanci zvali G4M, a
Saveznici zvali beti (Betty), dali nadimak "letea ibica", bio je to dobar avion, pa
nije udo to je bio najbrojniji bombarder na japanskoj strani. Izradili su ih ukupno
2446. Prvi avion tog tipa bio je sagraen septembra 1939. godine i nastao je na
zahtev mornarice da u Kini ima bombardere koji e moi sami da se brane, to nije
bio sluaj sa bombarderima tip 96 (taj tip s istim brojem kao lovac 96 bio je sasvim
drugi avion). Da bi tome zadovoljili, morali su da budu bri i bolje naoruani.
No fabrika Micubii imala je dovoljno konstruktorskih kapaciteta, pa su
mogli istovremeno sa lovcem zero da realizuju i dvomotorni bombarder, koji je u
tom trenutku bio meu najmodernijima na svetu, ali opet na raun bezbednosti kod
sletanja.
Rezervoari za gorivo bili su neverovatno osetljivi na poar, i zbog toga se
kasnije rodio nadimak "letea ibica".
Pored toga iza pilotskog sedita nije bilo oklopne ploe, najuobiajenije
zatite protiv lovaca koji bombarder najradije napadaju s lea. Kasnije se pokazalo
da mu ni brzina ni naoruanje ne zadovoljavaju zahtevima i ovi bombarderi trupa u
obliku cigare su posebno iznad Nove Gvineje pretrpeli izuzetne gubitke. To je,
naravno, zahtevalo znaajne izmene na avionima poslednjih godina rata. Koristili
su ga u naj razliiti je svrhe, kao bombarder velikog doleta, torpedonosac, kao
transporter za padobrance, kao trenani avion za pilote velikih aviona i ak kao
pratei lovac koji je mono naoruan leteo sa bombarderima istog tipa pa ga nije
bilo moguno razlikovati od njih, predstavljajui tako opasnost za neprijateljske
lovce. Dobar broj ovih aviona su preradili da bi mogli ispod trupa da nose
jednosedu krilatu raketnu bombu jokosuka oka. Bombarder bi je otpustio oko
trideset kilometara od cilja, pilot bombe je tada aktivirao raketne motore bombe i
zajedno sa njom se ustremio na brod, koji je izabrao za cilj. Dvadesetprvog marta
su u prvoj takvoj akciji Amerikanci oborili oko esnaest betija, jo pre nego to su
one mogle da odlete na cilj.
Sledei osnovni podaci se odnose na uobiajeni model bombardera G4M2,
koji su koristili za napade sa aerodroma na ostrvu Timoru protiv ciljeva na
australijskom kontinentu. Srazmerno velik dvomotorac, sa motorima od 1800
konjskih snaga, imao je razmah krila od 25 metara i duinu 20 metara. Maksimalna
teina poletanja bila je dvadeset i po tona. Imao je maksimalnu brzinu od 437
kilometara na as i plafon leta neto manji od 9000 metara. Obino je nosio jedan
torpedo od 800 kilograma ili do 1000 kilograma bombi. Maksimalni dolet mu je
bio est hiljada kilometara. Bio je naoruan razliitim brojem mitraljeza, kalibra
7,7 mm i topovima od 20 mm, koji su bili rasporeeni u nosu, leima, bokovima i
257
repu, ali ga nikakvo oruje nije titilo odozdo i zato je uobiajena taktika amerikih
lovaca bila da letee ibice napadaju odozdo, u nezatien trbuh.
NAKAIMA Kl 43 HAJABUSA
Za tog lovca moglo bi da se kae da je bio armijski parnjak mornarikog
zeroa. Mada moderniji, nije bio tako uspean kao zero, ali posedovao je gotovo iste
odlike. Spolja mu je bio toliko slian, da su ga savezniki piloti pogreno dugo
smatrali za zeroa i tek kasnije mu dali naziv oskar (Oscar). Imao je iste nedostatke
kao zero i pred kraj rata su pokuali da ga poboljaju ugradnjom snanijeg motora,
a) i ni tako nije mogao da postigne veu brzinu od 515 kilometara na as. Vei deo
svoje karijere, hajabusa (soko) je bio slabo naoruan sa dva mitraljeza kalibra
12,7 mm. Izradili su ih neto manje od 6000.
DOUGLAS DC-3
Ne radi se, zapravo, o japanskom avionu, mada je injenica da su Japanci,
jo pred rat, otkupili licencu ovog uspenog, moe se rei prvog modernog
putnikog aviona. Amerikanci su licencu prodali i verovatno pri tome nisu
razmiljali da e taj avion igrati u japanskim oruanim snagama ulogu osnovnog
transportnog aviona.
258
SAVEZNIKI AVIONI
CURTISS P-36 HAWK
Taj lovac sa zvezdastim motorom, koji su Amerikanci pre nego to su sami
uli u rat prodavali po celom svetu, bio je ve na poetku rata davno zastareo.
Sakai se susretao s tim avionom prvo iznad Jave u vazdunim borbama, za koje
tvrdi da su bile odluujue za uspeh japanske ofanzive u toj oblasti. Na Javi su u
tim lovcima prvenstveno leteli holandski piloti. Avioni P-36 houk (jastreb) su,
ipak, imali dobru osobinu, bili su izuzetno vrste konstrukcije, pa su zato mnogi od
njih, koje su japanski piloti proglasili za oborene, ipak stigli do svojih aerodroma.
259
260
262
Tako je mastang, ako ne najbolji, bio sigurno najbri klipni lovac sveta
izraen serijski. Druga dobra osobina bila mu je da je u sebi nosio ogromnu
koliinu goriva, koja mu je omoguavala da leti tako daleko, da je to bilo na
granici izdrljivosti pilota. Sa putnom brzinom od 400 kilometara na as imao je
dolet od 3920 kilometara i mogao je da ostane u vazduhu gotovo deset asova!
263
Takav jednosedi lovac, naoruan sa etiri ili est mitraljeza kalibra 12,7 mm, bio je
avion koji je doslovce gospodario nebom, ali je na bojite stigao kasno itavu
godinu dana posle Sakaijevih slavnih dana nad Novom Gvinejom.
Kuriozitet je da su se Amerikanci odluili za mastanga tek poto su Englezi
preuzeli prvu seriju, a i tada su ga prihvatili s nevericom. Kasnije su sledili
Engleze, koji su nezadovoljni performansama prvog motora amerikog elajsona
(Allison) zamenili ovaj motor svojim rols-rojsem i tako dobili zaista sjajan
avion. Moe se rei da su Amerikanci, i pored dinovske vazduhoplovne industrije,
u poetku rata bili dosta inferiorniji od Britanaca, Nemaca ili Japanaca.
Broj od 14819 izraenih mastanga govori o uspenosti tog lovca.
Amerikanci tvrde da su njihovi mastanzi samo na evropskom frontu unitili vie od
9000 nemakih aviona uz gubitke od 2520 svojih! Mastang je nastavio da leti i
posle rata, a uestvovao je i u korejskom ratu. U jedan kasniji posleratni model
ugradili su i turboelisni mlazni motor. Mastang je jedini od slavnih lovaca drugog
svetskog rata, koji se i danas jo nalazi u sastavu vazdunih snaga nekih zemalja.
264
brzini zvuka. Najbri model lajtninga P-38 J postigao je najveu brzinu od 676
kilometara na as, a peo se na visinu od 6000 metara za 7 minuta. Najvei dolet mu
je bio 3636 kilometara (sa dopunskim rezervoarima), a plafon leta 13.200 metara.
U naoruanju je imao jedan top od 20 mm i etiri mitraljeza od 12,7 mm, plus
bombe ili rakete.
266
267
268
269
270
271
272
BOEING B-17
Taj avion odigrao je bitnu ulogu u vazduhoplovnoj strategiji tridesetih
godina, jer je bio prva uspena "letea tvrava" pojam za velike etveromotorne
avione koji su mogli da nose veliku koliinu bombi na veliku udaljenost i da lete
tako visoko i sa toliko naoruanja da su, do izvesne mere mogli sami da se brane
od neprijateljskih lovaca.
274
Nastanak i razvoj prvih serija novih bombardera pratio je niz tekoa koje u
potpunosti nisu bile otklonjene sve do 1944. godine, kada su prve "supertvrave"
B-29 odletele u borbu. Dinovske bombardere Amerikanci su prvo koristili za
dnevne napade na Japan, a u prolee 1945. godine su poeli da ih alju u none
napade na japanska mesta, jer su utvrdili da su krhko graeni gradovi najvie
ranjivi na zapaljive bombe, koje su B-29 u gotovo neogranienim koliinama nosili
u sebi. Sve do kraja rata Japanci nisu imali nijedno zaista efikasno oruje za borbu
protiv velikih bombardera, od kojih su Amerikanci do kraja rata sagradili vie od
3600. Boing B-29 je bio veliki avion sa razmahom krila od 42 metra, i etiri
motora od po 2200 konjskih snaga, s najveom brzinom od 575 kilometra na as.
Imao je 1014 lanova posade. Bio je naoruan sa dvanaest tekih mitraljeza i
jednim topom od 20 mm. Nosio je obino 5,5 tona bombi. Leteo je do 5200
kilometara daleko, a plafon leta mu je bio deset kilometara. Zanimljivo je da ga
Komanda USAF (Ameriko ratno vazduhoplovstvo) nije htela da upotrebi iznad
Nemake, jer su eleli da sav posao obave "letee tvrave" B-17 i liberatori.
275
276
279