DRUKIJA BIA U KNJIEVNOSTI STAROG DUBROVNIKA

(GRANICE MIMESISA, GRANICE FANTASTIKE)

Dunja Falievac

Albert Einstein: Mata okruuje svijet

I.
Ideju za ovaj lanak nala sam u knjizi Kathryn Hume Fantastika i mimesis,
u kojoj autorica, negodujui to je uenje o mimesisu jo od grkih vremena u
temelju europske estetike i tumaenja knjievnosti, kae:
() za oba ova filozofa (misli se na Aristotela i Platona, op. D. F.), knjievnost
je bila mimetika, i zato su oni analizirali samo njene mimetike sastavnice.
I dalje:
Sokratovo kuenje himera i pegaza odvratilo je pozornost njegovih nasljednika s bogatstva fantastike u smislu knjievnog poriva. On je osim toga, skrenuo
istraivanja i s odnosa fantastike i nesvjesnog, te time destimulirao sustavna
istraivanja u tom smjeru sve do pojave psihoanalize. Danas, kad nae zanimanje
zaokupljaju psiholoka valjanost i umjetnika djelotvornost fantastike, moramo
se trsiti da ispravimo svoju iskrivljenu percepciju te iznaemo nudan kritiki
vokabular. S obzirom na to da se naa terminologija razvijala u smjeru zadovo26

ljavanja potreba teorije koja je polazila od mimetikih pretpostavki, dosad su u

knjievnosti lice imali samo mimetiki elementi. Pa ipak, sad kad smo napokon
poeli uoavati i priznavati fantastiku kao nevidljiva pratioca mimesisa, njezin
oblik postaje sve uoljiviji.1
Na analizu fantastinih, neobinih i udesnih bia u djelima starih Dubrovana
isto su me tako potaknula razmiljanja Rosemary Jackson, koja u knjizi Fantasy
The Literature of Subversion (Methuen 1981) kae:

Kritiari su fantastino ustrajno odbacivali kao napad ludila, iracionalnosti
ili barbarstva, pa su ga stoga stalno suprotstavljali humanijoj i civiliziranijoj praksi
realistike knjievnosti. (...) Implicitno povezivanje s barbarskim i nehumanim
odagnalo je fantastino na rub knjievne kulture.2
Ista autorica u svojem radu o fantastici i fantastinom kae da moderniji
kritiki pristupi na fantastine tekstove gledaju kao na tekstove koji artikuliraju
probleme vezane uz odnos jezika i erosa, uz nesvjesno formiranje predmeta
pisanja, uz meuigru imaginarnoga, simbolikoga i realnog, kao i uz neobuzdano
zadiranje fantastinoga u sve sudionike te meuigre, te da fantastino zahtijeva
mnogo dublje analize svojih psihoanalitikih znaajki. Takva njezina stajalita
obrubila su smjer mojih analiza.3

II.
Od racionalizma i prosvjetiteljstva dominantan koncept logocentrinosti
i racionalne strukture ovjekova bia bio je uzrokom zanemarivanju pojave
neobinih, udnih i udesnih, a opet ljudima bliskih bia, elei uutkati nerazumno, iracionalno, neshvatljivo. Pa dok je moderna fantastika dobivala svoje
opise u nas4, dok su vile i vilenjaci, demoni i udesna bia bili predmetom brojnih
folkloristiko-etnolokih propitivanja i istraivanja5, udesni, nadnaravni, neobini
i fantastini likovi koji se pojavljuju u djelima visoke, elitne ranonovovjekovne
kulture ostali su zanemareni i po strani istraivakoga interesa knjievne po27

vijesti, koja je bila sklonija realistikoj knjievnosti. To odgurivanje fantastinoga,

neobinog i udesnog na margine knjievne kulture moe se tumaiti dvojako: ili
nezainteresiranou pozitivistiki usmjerenih kritiara za takve pojave ili kao svojevrsna ideoloka gesta: njome se nerazumno eli uutkati od ruke te iste kulture.
Kao umjetnost nerazumnog, ba kao i elje, fantastika je bila stalno uutkivana
(...) Poemo li od racionalnoga, monolokoga svijeta, onda se drukijost ne moe
ni spoznati ni prikazati drukije nego kao neto strano, iracionalno, ludo i zlo.
Ona se ili posve odbacuje, ili polemiki pobija, ili se pak asimilira u smislenu
narativnu strukturu, pa se iznova pie ili ispisuje kao romansa ili bajka. To drugo,
izraeno u itavoj fantastici, kategorizirano je kao negativna crna zona kao
neto zlo, demonsko, barbarsko sve dotle dok u njemu suvremena fantastika nije
prepoznala nevieno svoje kulture.6

III.
Citirana stajalita amerikih autorica o izgonu drukijega iz kritikog
razmiljanja o knjievnosti navela su me na pomisao da pokuam analizirati
fenomen fantastinoga, neobinoga i udesnoga u djelima razne anrovske ustrojenosti nastalima u ranom novovjekovlju u Dubrovniku i opisati kakve je oblike
i funkcije on poprimao i obnaao u knjievnim djelima, a isto tako i da pokuam
odgovoriti na pitanje kakvu je ulogu ta pojava mogla imati u ivotu ovjeka u
ranom novovjekovlju. Pritom u se ograniiti na pojavu drukijih, ovjeku slinih,
a opet od njega razliitih bia. Takva analiza zanima me ne stoga da bih ustanovila
provenijenciju vila i vilenjaka, uzmnonih pastira, kominih i udovinih satira i
satirica, negromanata, maioniara i maionica u djelima elitne, visoke knjievnosti
staroga Dubrovnika nego da opisujui ta bia pokuam ocrtati psihizme, posebice
fantazme ugraene u ta drukija bia, opisati matu i fantaziju, neosvijeteno,
podsvjesno, strahove a jo vie elje i snove ranonovovjekovnog ovjeka iz kojih
su takva bia roena i koji su ih inkorporirali u knjievne svjetove, te svjetonazore
koji im stoje u pozadini.

28

Fenomeni fantastike i fantastinoga, neobinog, udnog, udesnog i natprirodnog s jedne su strane natpovijesni, gotovo univerzalni pojmovi, iji se opseg
najee odreuje u opreci prema mimetikom, zbiljskom, realistinom. Meutim,
fenomenologija fantastinoga, neobinog i udesnog ima i svoje povijesne uvjete pojavljivanja i prihvaanja: neobino, udesno i fantastino koje se pojavljuje u ranonovovjekovnim djelima razliito je od srednjovjekovnoga udesnog
i fantastinog, a isto tako i od fantastike kakva nastaje u romantici i traje sve do
danas. Stoga je za analizu fantastinoga koje se javlja u udaljenom prosudbenom
materijalu vano da se respektiraju koliko je to uope mogue razliita iskustva
koja razdvajaju udaljeni svijet pjesnika od svijeta iskustva dananjeg itatelja. Ako
umjetnika i itatelja razdvajaju vrijeme, jezik, religija, kultura i klasa, koliina e
zajednike stvarnosti biti mala.7 Stoga u analizi udaljenih pojava fantastinoga,
neobinog i udesnog nije dostatno odrediti samo povijesnopoetiku dimenziju
fenomena nego je isto tako vano pokuati ocrtati granice i rubove onoga to bi
se moglo nazvati konsenzualnom stvarnou danog razdoblja kako bi se ono to
predstavlja otklon moglo podvesti pod pojam fantastike. Jer, nema sumnje, drukija
bia ranonovovjekovne knjievnosti proizala su iz vienja i razumijevanja svijeta
jo nesputanoga zahtjevima racionaliteta i empirijskoga uvida kao samorazumljivim
granicama mimetikih knjievnih svjetova. S druge strane, drukija bia ranoga
novovjekovlja nisu proizvod individualne, subjektivne mate nego su u visoku
knjievnost ula iz razliitih slojeva kulturne tradicije, posebice popularne kulture,
kao arhetipski, simbolini ili ritualizirani relikti davnih, najee pretkranskih
vremena, sauvani u kolektivnom pamenju, u kolektivnoj mitologiji.
Svjesna kompleksnosti analize fenomena fantastinoga u udaljenom razdoblju,
tekoe njegova definiranja iz vizure sadanjosti, pokuat u ocrtati samo ona bia
koja su do danas sauvala bar neka obiljeja fantastinih, neobinih ili udesnih
bia i koja i suvremenog recipijenta dovode do uenja i svojevrsne nedoumice ili
kolebanja u tome kakav im karakter i koji stupanj prirodnoga odnosno natprirodnog
pridati.8
U omeivanju fenomena fantastinoga u ranom novovjekovlju priklonit u
se onom odreenju fantastinoga i neobinog to ga daje K. Hume. Ona smatra da
je knjievnost proizvod dviju pobuda: to su mimesis, koju osjeamo kao elju da
oponaamo, da opisujemo dogaaje, ljude, situacije i predmete tako uvjerljivo da
drugi s nama mogu podijeliti na doivljaj; te fantazija, koja je elja da se promi29

jene datosti i izmijeni stvarnost iz dosade, zbog razigranosti, vizionarstva, zbog

enje za neim to nedostaje (...)9. Smatrajui da se djela ne mogu strogo svrstati
u fantastina ili mimetika, nego da postoji mnogo anrova i oblika, od kojih svaki
posjeduje karakteristinu smjesu ili spektar smjesa tih dviju pobuda, smatrajui
da u brojnim djelima europske knjievnosti postoje elementi fantastinoga koji se
prepleu s mimetikim te da se fantastika ne moe smatrati neim perifernim u
odnosu na matinu mimetiku knjievnost, autorica daje ovakvu radnu definiciju
fantastike: Fantastika je svaki otklon od konsenzualne stvarnosti, autohtoni poriv
knjievnosti koji se iskazuje u bezbroj varijacija, od monstruma do metafore. Ona
obuhvaa krenje onoga to smatramo fizikim injenicama (...).10 Dalje K. Hume
kae: Moglo bi izgledati kao da elim ustvrditi da je sva knjievnost fantastika
(...), to nije istina. Ja samo velim da u najveem dijelu knjievnosti nailazimo na
fantastine elemente, ak i kad u njoj nalazimo i mimesis.11

IV.
anrovski razliitim djelima dubrovake ranonovovjekovne knjievnosti kreu
se ljudi, bolje rei bia drukija od obinih, iskustvu poznatih i prepoznatljivih
bia ili pak bia ija egzistencija posjeduje svojevrsnu ekstravagantnost, otklon
od uobiajenoga i prosjenog. eu u renesansnim i baroknim djelima razne
proroice, vraare, maioniarke, satiri i satirice, vile, vilenjaci i vilenice, uzmnoni
pastiri, pakleni i demonski dusi, hodoasnici sa ivotinjskim dijelovima tijela,
negromanti i razne druge ovjekolike spodobe, a opet od obinih ljudi razliite,
sudjelujui u zapletima i raspletima, zaustavljajui radnju, okreui je u drugom
smjeru, suprotstavljajui se ili pomaui zbiljskim, mimetikim ljudima te na taj
nain svjetove knjievnih djela ine matovitijima, neobinijima, kompleksnijima,
dijaloginijima, bogatijima razliitim smislovima. S jedne strane obiljeena su ta
drukija bia vie ili manje ljudskim svojstvima, fiziki su nalik ovjeku, ali isto
su tako nositelji i mnogi drugih, izvanljudskih osobina kako u psihikom tako i
u fizikom obliku. S druge strane, sva takva bia poznata su iz dubljih slojeva
tradicije, esto pretkranske, a nisu proizvod mate pojedinca.
30

Navest u samo najpoznatije primjere takvih drukijih bia u knjievnosti

staroga Dubrovnika.
Lik koji osporava knjievnost kao mimetiku djelatnost te dekonstruira ideju o
ovjeku kao harmoninu biu zacijelo je Vetranoviev lik Piligrina iz istoimenoga
djela, a njemu se pridruuju i brojni drugi neobini i fantastini likovi epa. Sam
Piligrin napola je ovjek, a napola sklopljen od dijelova raznih ivotinja (magaree
ui, sovlje oi, veprovi zubi, a k tome jo i runa grba). ivotinjsko i nakaradno
oblije Piligrinova lika u strunoj se literaturi objanjavalo kranskoetikom
simbolizacijom grijeha.12 U spjevu nalazimo i ovjekolikoga majmuna, mojemuu,
krilatog ovjeka, blavora koji govori, neidentificiranu osobu koja misli pretvara u
proso, medvjeda koji se valja po zemlji, krilate mrave; tu je i krasna djevojka koja
je postala od ovce, a poslije se pretvara u zmiju s bisernom krunom na glavi. U
jednoj epizodi gavran se pretvara u papigu, a papagao u strijeia. U umi na putu
Piligrin susree lavove, vukove, lisice, kune, grifune, harpije, ognjene zmajeve,
troglave i ine zmije, centaure, satire, bivola, basiliska, himere i druge ivotnje,
poluljude i poluivotinje, a njima upravlja djevojka sa zlatnim tapom, iji je donji
dio tijela zmajovski. Odmah zatim ta djevojka pretvori se u zmaja ognjenoga, a
njezin zlatni tap postane zmija te one skupa poletjee u zrak. U zaaranu jezeru
Piligrin zatjee utvu zlatokrilu, a tu je i uvarica jezera koja ga vee zlatnim pasom;
pokraj jezera nalaze se Dijanini dvori koje uvaju dva lava, a u njima nimfe i vile
igraju i pjevaju. Pojavljuje se u epu i satir koji udi za vilom, ali vilu Dijana pretvori u mramor. Javlja se tu i neka udna zvijer koja ima glavu djevojke, rep kune,
a nije vea od vidre. Ta ivotinja-ovjek dovodi Piligrina u umu gdje su ljudi od
ljubavi pretvoreni u zvijeri. Ispostavi se da je djevojka Tirena, koju je Jupiter zbog
neuzvraene ljubavi iz osvete pretvorio u zvijer. Inae, sve te neobine ivotinje
ili poluljudi posjeduju sposobnost ljudskoga govora.
I u Vetranovievoj Pjesanci Eolu javlja se trup ruan, grdoba nakazna. I go
vornica Vetranovievih politikih satira, Orlaa rianka, sazdana od blata i kala,
vlaka sibila, posjeduje obiljeja neobinoga i udesnog bia; vjerojatno zbog
svoga neobinog izgleda i prorokih sposobnosti ima ovlasti prekoraiti granice
nametnute autorovu glasu te satiriki izricati politika uvjerenja. Bez obzira na
to shvatimo li neobina bia u Vetranovia kao prepoznatljive alegorije ili kao
simbolike topose preuzete iz bogatoga kataloga knjievne tradicije, svojom bogatom metamorfoznou i bujnom matovitou ta se bia doivljuju i kao izraz
31

svojevrsnih fantazmi, elja, a jo vie strahova i represija koji su obiljeili svijest

odnosno podsvijest ranonovovjekovnoga ovjeka.
eu knjievnim djelima starih Dubrovana razni negromanti koji pripovijedaju svoja neobina iskustva i fantastine prie i izraavaju svoja kozmogonijska
stajalita; od takvih je napoznatiji negromant Dugi Nos iz Drieva Dunda Maroja.
On kae:
Ma prije neg vam to od moje negromancije ukaem, hou vam odkrit jedan
sekret koji dosle od ovizijeh strana nijedan ovjek ni mudar ni tri mudar nije znao,
od ta se su skule od mudraca vazda veoma udila i veoma napastovale, sekret
dostojan da ga vi znate, plemeniti i vrijedni Dubrovani. Znate er kad se, jes tri
godine, od vas odijelih, onas se uputih put Indija Velicijeh, gdje osli, aplje, abe
i mojemuni jezikom govore. Otole obrnuh put Malijeh Indija, gdje pigmaleoni,
ovuljici mali, s dralovi boj biju. Otole otegnuh noga k Novijem Indijami, gdje
vele da se psi kobasami veu, i da se od zlata balotami na cunje igra, gdje od aba
kant u scjeni bijee kako meu nami od slavica. U Stare Indije otole htjeh naprijeda
pro, ma mi bi reeno er se ve naprijeda ne more pro. Rekoe mi da su tamo Star
Indije, i da u Stare Indije nitko ne more po, govorei: Uprijeilo se je ledeno
more, koje se ne more broditi, i vrla vjena zima, koja galatinu od ivijeh ljudi
ini, a s drugu stranu veljahu da gorute sunce i paljevito ljeto dan bez noi ne da
ne taam ivu ovjeku pristupit, ma zemlji od vruine plod plodit. I rekoe mi: Po
negromanciji samo u te strane moe se pro. Kako ja to uh, otvorih moja libra od
negromancije, to ete ino? U hip, u as ugledah se u Indijah Starijeh!
I dalje:
I za rijet vam sve to sam vidio, i da me bolje razumijete, vidjeh u tjezijeh
stranah, u jednomu zgradu veliku, visoku i vele ureenu, jedna pisama i od kamena ovuljica, vele uinjeno, obraza od mojemue, od papagala, od virata, od
barbaepa; ljudi s nogami od aplje, stasa od abe, tamae, izjee, glumci, feca
od ljuckoga naroda. Upitah koji su ovo obrazi, to li hoe tolika gruboa, tolik
nesmirna od lica ovjeanskijeh rijet. Rekoe mi da negromanti u stara brjemena,
kako to bud ja, po negromanciji dohodei u njih strane i donosei diverse trgovine
za otuda zlato odnosit, er se u rijekah tamo veliko zlato nahodi, donoahu meu ine
virata, ovuljica, barbaepa od drva, obraza od papagala, od mojemua, od aba,
oslastijeh, koznijeh i na svaki nain. (...). Negromanti, za lakomos od zlata, dae
duh viratom, barbaepom, ovuljicom, obrazom od papagala, od mojemua, od
32

aba, oslastijeh, kozjijem i od tezijeh naina. Ti ljudici, kako imae duh, poee
hodit, govorit i smijenice init po taki nain, er se nigdje gozba ni pir ne injae
gdje oni ne bi dozvani bili. Mislite je li smijena stvar bila gledat te obraze u to
prvo brijeme gdje tamae!
I, za dovrit besjedu, ovi obrazi od papagala, od mojemua, od aba, virati,
barbaepi i s koze udreni i, za u krae rijet, ljudi nahvao, poee se plodit i mijeat
s enami nazbilj po taki nain, er se ljudi nahvao toliko poee umnaat, er poe
vee broja bit od ljudi nahvao neg ljudi nazbilj. I ti ljudi nahvao od ruke im ide
uinit jednu konjuru, da iz gospoctva izagnu ljudi nazbilj. Ljudi nazbilj to uzaznavi
skoie, uzee oruje, izagnae sve te ljude nahvao i ne ktjee da jedan cigloviti za
lijek u tjezijeh stranah ostane.
Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, prioe u ove nae strane, i to prokleto
sjeme, ovuljici, virati, barbaepi, obrazi od papagala, od mojemua, od aba,
oslasti i s koze udareni, ljudi nahvao uselie se u ovi na svijet u brijeme kad
umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez
zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primie ljudi nahvao, i smijeae
se meu dobre i razumne i lijepe. Tako ovuljici, virati, barbaepi, obrazi od papagala, od mojemua, od aba, oslasti i s koze udreni naplodie to gadljivo sjeme:
nasta vee ljudi nahvao neg ljudi nazbilj.13
Ne ulazei u pitanja tajnih i ifriranih znaenja negromantovih rijei, ne elei
ponavljati brojne pokuaje tumaenja skrovitih smislova negromantovih rijei, u
ovom kontekstu kao zanimljivo postavlja se pitanje kako su negromanta i njegove
prie o udnim, neobinim i fantastinim ljudima mogli tumaiti i razumjeti njegovi dubrovaki suvremenici. Jesu li lik negromanta akceptirali samo kao jednu
od negromantskih figura poznatu iz karnevalskih, pokladnih sveanosti, u kojima
je sve bilo doputeno i kada je vladala sloboda, jesu li se pitali o znaenju maske
dugog nosa, jesu li negromantove rijei shvaali kao simbole triju omiljenih
pokladnih tema: hrane, spolnosti i nasilja? Jesu li drukija bia iz Negromantove
prie doivljavali kao fantastinu i izmatanu ludost u kojoj ima zrnce istine ili kao
ludost koja razara i obeauje ovjekovo dostojanstvo? Jesu li Negromantove
rijei prihvaane kao u pokladno vrijeme doputena verbalna agresija na raun
nesavrenosti ovjekove prirode, a istodobno i kritika vlasti? Jesu li njegove
prie fantastine vizije obrnutoga, naglavce izokrenutog svijeta, omiljene teme u
33

narodnoj, popularnoj kulturi predindustrijske Europe? Jesu li neobine i zaudne

slike ljudi-ivotinja izraz slike pokladne povorke u kojoj je poloaj ovjeka i
ivotinje bio izokrenut? Odgovor na pitanje kako su Dubrovani doivljavali te
slike ovjeka-ivotinje i prie o njima mogao bi nam dati P. Burke: to znai
taj niz slika? Nema jednoznana odgovora na to pitanje. Znaenja su viestruka,
drukija razliitim ljudima, a moda i ambivalentna, pa istoj osobi mogu znaiti
razliite stvari. Lako je dokumentirati shvaanja viih klasa kojima su te slike
znaile kaos, nered, rasipanje. Protivnici mijena u ranom razdoblju moderne Evrope
esto ih doslovce oznaavaju kao subverzivne, kao pokuaj da se svijet izokrene.
Smatraju da je postojei poredak prirodan i da je svaka alternativa tom poretku
naprosto nered. (...) Mnogo je manje jasno je li obian puk smatrao izokrenuti svijet
neim loim. (...) Ukratko, poklade bijahu vrijeme institucionaliziranoga nereda,
spleta obiaja obrata. Nije udno to su ih suvremenici nazivali ludim danima,
dobom u kojoj Ludost caruje. Pravila kulture privremeno su obustavljena; trebalo
je slijediti uzore divljeg ovjeka, lude, i Mesopusta koji predstavlja Prirodu, ili
prema Freudu Id.14
Neobinost i udesnost Negromantova lika i njegovih pria o fantastinim
ljudima-ivotinjama ne mogu se oznaiti kao individualizirani proizvodi mate i
fantastike. Kao i Vetranovieva neobina bia, i Drievi su fantastini i udesni
likovi zacijelo oblikovani u oslonu na tradiciju narodne, popularne karnevalske
kulture te su ih gledatelji mogli smjestiti u svoje iskustvo. No, drugo je pitanje u
kojoj je mjeri Dri i Negromanta i njegove prie o neobinim biima preoblikovao,
iznova izmatao i u njih usadio nove, kako struna literatura najee tumai, subverzivne smislove. A slino je i s Vetranovievim neobinim i fantastinim biima.
Upravo to bogatstvo mate kao i viestruki smislovi to ih nose bia u jednoga i
drugog autora govori nam da nije rije samo o kolektivnim nego i o individualnim
pjesnikim fantazmama.
I u drugim Drievim komedijama i pastoralama javljaju se neobina, zaudna
i nadnaravna bia.
U Noveli od Stanca pojavljuje se vila koja navodno posjeduje natprirodna
svojstva ona bajanjem moe pretvoriti Stanca u mladia izgovarajui neke arobne
rijei. No, budui da je vila ustvari makara i budui da je otpoetka jasno da je
rije o ali, igri, ini se da ovim likom i postupkom bajanja i vraanja Dri ustvari parodira i karikira taj puki obiaj i vjerovanje, a opet mu daje odreenu mo
34

 barem iz vizure naivnoga Stanca. Prepletanjem realnoga i fantastinog, pukog

i elitnog, podravanjem popularnog i njegovim ludikim osporavanjem u Noveli
od Stanca proizvode se dvostruki smislovi.
U komediji Tripe de Utole neobino i fantastino bie pojavljuje se u liku
vraare Jeupke koja nudi nesretnom Tripetu da ga izbavi od dva zla: od fizike
mane od koje pate svi Kotorani te da mu pomou nekog korijenja obuzda mladu
i temperamentnu enu Mandu tako da zaboravi druge i ljubi samo Tripeta. Lik
vraare i njezine nadnaravne moi nisu samo izvor smijenoga i kominog nego
oni oblikuju i seksualne fantazme ranonovovjekovnog ovjeka.
U prologu Duhe Kerpete Kerpeta se izdaje za negromanta govorei da ide
al fonte di Elicona, na studenac, na vodu gdjeno Apolo deventa profeta. A to za
nauit indivinat i da deventam profeta za mo ugonenut tri stvari15. Iako je to djelo
sauvano samo u fragmentima, oito je lik Duha Kerpete oblikovan kao udesno
i neobino bie. Kada nepoznati lik pita Duhu Kerpetu odakle je, on mu odvraa:
Odkud se papagali donose, to upuuje na to da je iz dalekih, egzotinih krajeva,
odakle su i negromanti, odakle je i Dugi Nos.
I samu rije fantastika, i to kao pridjev, uporabit e Marin Dri, i to u
ironinom smislu, povezujui tu rije s makaratom, scenskom iluzijom. Satir
u prologu Skupu kae:
Njarnasi, kako znate, veeras festiaju. Oh, vi se nasmijejaste kad uspomenuh
Njarnase. Istinom, njeka je fantastika rije Njarnas: kad uje naa kuka ovo ime,
bjei kako od bata! Ma ime od Njarnasa ima u sebi mo: njar hoe rijet sto, pristolje, gospoctvo, nasi nase. Svak s strane, sve kompanjije! Njarnasi su glave
od svijeh kompanjija; Njarnase je veeras tokalo da uine makaratu.16
Dalje u prologu satir-Stijepo govori o moi scenske iluzije, o sebi kao divljem
satiru dok vlasteli laska vaa pitomos, vaa dobrota, a govorei o Njarnas-gradu,
aludira na Dubrovnik. Kae on:
A vam, vlastele, velim kako satir od gora zelenijeh, ovjek divji: nu ako to
ne bude na va nain veeras, to se ima, to se dava. A tko sve dava, vele dava,
tko srca dava, svega sebe dava. Vaa pitomos namjeri divjai naoj, vaa dobrota
primi nau dobru volju. I tko bi ktio znat to u ja satir u ovoj komediji rijet, ja sam
starcu u gori kameni tezoro objavio; i tko hoe znat koji je ovo grad koji se ovdi
vidi, ovo je Njarnas grad. Njarnasi ga su zidali, Njarnasi ga gospoduju, Njarnasi

35

mu su i zakone dale. U ovomu se gradu ide u kapah, u platijeh; u ovomu je gradu

svaka liberta.17
Satiru, divljem, neobinom biu, namijenio je Dri ulogu onoga koji aluzijama i dvostrukim smislovima razotkriva istinu o Gradu. I ovdje je lik satira kao
to je to u Dundu Maroju negromant Dugi Nos ovlaten, i ovdje si je neobino i
fantastino bie prisvojilo mo i ovlast da govori u ime depriviranoga puanskog
autora. Zato Dri vlastita stajalita nije povjerio likovima koji su mimetiki,
realistiki? Je li rije o svjesnoj i dobro prikrivenoj autocenzuri? Naime, iako su
neki realistiki likovi primjerice Pomet ili Divo iz Skupa proglaavani kao
porte-parole autorovih stajalita, ini se da je dubrovaki komediograf replike
o najosjetiljivijim drutvenim i politikim problemima Grada povjerio upravo
neobinim, udesnim i fantastinim biima jer je iza takvih bia, moda, lake
mogao sakriti vlastiti glas, vlastiti identitet.
Osim neobinih, fantastinih bia, Dria zaokupljaju i likovi koji su dodue
ovjekoliki, ali njihova je ljudska priroda izloena preispitivanju jer je ustvari
animalna.
Tako e Divo iz Skupa o ljudima rei: Moj Boe, udan ti je animao ovjek.
A u Dundu Maroju Tripe stalno usporeuje ljudsku i ivotinjsku prirodu. U III.
inu on ovako govori o ovjekovoj prirodi:
Ree se: tko je bjestija, bjestija e i umrijet, a sve to se od make rodi, sve
mie lovi, i sve to lisice lee, sve liha; a to hrtica koti, sve zeca tjera; a zmije to
raaju, sve to prokleto sjeme jadom mee. Hoe riet da ljudi son stato a scola, non
parlo miga a caso velim, hoe rijet da ljudi partiipaju, misser mio, od ovizijeh
bjestija. Lav ima srce i zec ar contradio; pas vjeran lisica liha; prasac u gnusoi
armilin u istoi; vuk grabi ovica s mirom stoji; osao trom konj brz; ljudi
njeki od rampine njeki daju; njeki osli njeki la gentilezza di questo mondo,
njeki crnilom meu kao i hobotnica, a njeki isti u jeziku, isti u misleh; njeki Or
misser mio, or misser mio, aren kako i zmija, vlai se tiho kako i zmija; ovjek
je u formu, zmija je u pratiku; grij zmiju, da te uije; pratika njim, da te otruje.
Omo coperto di lupo cerviero, intrinsecus autem sunt lupi rapaces; a fructibus
eorum cognoscuntur. Sve to se od pelicara rodi, ije peli; a sve to se od mlinara
rodi, sve mku krade.18
Za razliku od ivotinjske udovinosti koja u Piligrinu, najvjerojatnije, simbolizira moralno-etike sadraje epa, u Dria je animalno portretiranje ovjeka
36

rezultat humanistike karakterizacije ovjeka: prema F. ali, na taj nain Dri

varira humanistiku temu o ovjekovoj feritas, zvjerskom stanju, koje neki
ljudi nikada ne uspiju prevladati i dosegnuti ljudskost ili pak divinitas, a koje
faze prema renesansnom nazoru prolazi ovjek od stanja divljatva do boanske
naravi, od ovjeka-zvijeri do ovjeka-boga, prema uenju Pontana, Erazma i drugih
humanista.19
Drievo opisivanje i karakteriziranje animalnosti ovjekova bia svjedoi o
tome da je za dubrovakoga komediografa granica meu ivim biima bila vrlo
fluidna: za njega zbiljski ljudi, ivotinjska stvorenja, kao ni nestvarna, neobina
i fantastina bia na nekoj imaginarnoj ljestvici postojanja nisu strogo odijeljena
i razgraniena nego se njihove egzistencije preklapaju i prepleu.20 Budui da je
tome tako, za Dria i ne postoji stroga granica izmeu ljudskoga i neljudskog:
i ljudska i drukija bia imaju za njega isti realitet, istu zazbiljnost, isti stupanj
egzistencije, iako ne identine etike kvalitete.
I u nekim drugim renesansnim pastoralama i komedijama ima mnogo
fantastinih i neobinih likova i epizoda, posebice scena vraanja, bajanja i gatanja,
to se u strunoj literaturi tumai vezom tih anrova s folklorom i s popularnom kulturom.21 U brojnim, najee pastoralnim, idilinim djelima zatjeemo raznovrsne
satire i satirice smijenih fizionomija i samodopadnih naravi, koje doivljujemo
kao svojevrsne alegorije ili simbole tjelesnosti, karnalne biti ovjeka, ali i kao
vesele, nasmijeene, ludike figure koje nas na trenutak odvajaju od nostalgine
ozbiljnosti pastoralnih knjievnih svjetova; prolaze u tim idilama raskone i prelijepe vile koje govore o potrebi svakoga pojedinca za ljepotom i sreom, kao i o
tome da se enje mogu ispuniti; eu u tim djelima i zli vilenjaci i vilenice, koji
izazivaju nae djetinje strahove i jezu; zatjeemo tu idealizirane, uzmnone pastire
koji se zaljubljuju u nadnaravne vile djelujui na nae snove i matanja; jednom
rijeju, knjievni su svjetovi starih Dubrovana nastanjeni biima koja nas uvode
u svijet fantastinoga i nadnaravnoga ili granie s njim, a mi njihovu egzistenciju
prihvaamo kao neupitnu i zbiljsku budui da ta bia gotovo nikada nisu obiljeena
nekim signalom fikcionalnosti.22
Vraare-vjetice i prizore gatanja i bajanja unio je u dvije kratke drame
Naljekovi: u prologu I. komedije, pastoralnih obiljeja, najavljuje se da e se
pojaviti starica, tono se u vlasijeh opi zvat vjetica, koja e jednom junaku
drame, kada dozna za uzrok njegove patnje, pomoi ljekarijama. Ona je vraara,
37

ali i vjetica, dakle posjeduje nadnaravne moi. I u Komediju VI. Naljekovi je

uveo vraaru travaricu Mariju hondricu, koja otkriva da se bolesna gospoa
stravila ili da se po njoj razbila rabija.
I u Sasinovoj Filidi javlja se vraara stara i iskusna Jelaa, koja e zaljublje
noga osloboditi ljubavne patnje spasonosnim i ljekovitim korijenjem.
I u manje poznatim djelima javljaju se takva neobina, fantastina ili nadnaravna bia, primjerice u Jeupki Horacija Maibradia. Njegova Jeupka imenom
Znahorica dobra je poznavateljica pukih ljekarija i vradbina kojima skida uroke i
pomae u lijeenju razliitih boletina. No, ona posjeduje i mnoge nadnaravne moi,
a tajne ovoga i onoga svijeta nauila je od starice zoroljube Zlatoglave: poznaje
ona mo vode i raznih trava, poznaje tajne sunca, mjeseca i zvijezda; starica joj
je pokazala na sedam nebesa sedam svjetlosti, a na osmom nebu dvanaest biljega,
nauila je govoru zvijeri, putu ptica, vjetra i ljute zmije. Kada je starica umrla,
Znahorica je odluila dvoriti gospoje i svakomu biti blaga, a ponajvie eli sluiti
ubogima. Ona zna to drugi misle i to im je na pameti jer njezino znanje: od
vaega naprijed leti, / pamet hitra / bra e od vitra. // Znam u paklu to se tvori, /
u sve etra strane svieta, / i na osmom nebu gori, / vie pamet ma ne uzlieta.
A hvali se Znahorica ovim sposobnostima:
Nu skrovnijeh znam kreposti
jo, kim mogu uiniti
od gruboa svih lieposti,
dan da stamni, no da sviti,
sunce gdi je,
da ne grije.
Mogu od leda oganj stvorit,
i bez ognja plam da gori,
i u pogled goru oborit,
vrh da e doli a dno gori,
da dub svene
i u as zene.

38

Da sred zime klasiem ita

sva se polja zarumene,
da zeleni nie sred lita,
a da zima ljetom zene,
da mu e voe
kad tko hoe.
Umiem stuit u ponoi
etr vjetra stok da obore,
i da opet bude doi
na svoe mjesto sve pri zore
i to nije
sve da e prije.
Mogu razbit grom u oblaku,
svedrit nebo, smutit more,
natrag vratiti rieku svaku,
polja uzdvignut, sravnit gore
i gdi je propas,
da nie u as.
Umiem s gradom grad zamesti,
selo s selom da se izkolje,
i opeta mojom sviesti
sve obratit na njih bolje,
da su u elji
prijatelji.

Jeupka, 181-21623
Utjecaj pukih vjerovanja, gatanja, kao i raznih kozmogonijskih pretkranskih
predaja to su se naslojile u popularnoj kulturi u oblikovanju je Maibradieve
Jeupke oit. U samom tekstu ne postoje signali koji bi recipijenta upozoravali
na nevjerojatnost i nadnaravnost Jeupkina lika. Ona je prikazana kao realno i
vjerojatno bie.
39

U baroknim djelima razliite anrovske strukture neobina, fantastina i

nadnaravna bia jo su ea.
Primjerice, u Osmanu je Mustafina majka prikazana kao vjetica, a u njezinu
opisu razabiru se elementi fantastike preuzeti iz folklornih bajki i predaja24, kao i
ostaci pretkranskih kozmogonija. Poslije opisa njezina aranja nou, rasputene
kose, napravila je oko sebe krug i zazivanja paklenih duhova, pripovjeda ovako
o njoj pripovijeda:

Glas je da ona od djetinje
mlijene puti pomas kuha
i na ovnu priko sinje
noi leti vragoduha,

na kom jae sve bez straha
k planinskomu vilozmaju,
gdi vjetice podno oraha
na gozbe se strane staju.

Rije je da prije arajui
glad ti u vojsku posla iz pakla,
ki ti vee neg mogui
ma poljakih vitez zakla.

Vilenika roditelja,
vjeticu joj mater glase,
na granicah od Rdelja
u Ugrovlasijeh rodila se.

Od njih na zao put se stavi
i na djela strana i kleta,
da bio mjesec okrvavi,
arkom suncu svjetlos smeta.

Crni vedrinu od nebesa,
sitne zvijezde zgar pritee;
more smua, zemlju stresa,
povjetarce vihrim ee.

Zgrade ori, njive hara
trijeskom, gradom, zlom godinom;
40

priobraa se i pritvara
pticom, zvirim, dubom, stinom.

Osman, 2. pjev., 149-17625
A u 13. pjevanju, koje se dogaa u paklu, oslikana su nadnaravna i fantastina
paklena bia za koje pripovjeda izrijekom kae da su poluljudi-poluivotinje:


U njekijeh su praja rila,
vuju eljus tko razglaba,
a ko gubice ima i krila
od biljaka i od aba.

Ljudi s glavam crnijeh pasa,
ene od zmija kijem su kose,
bivoli odprijed ki do pasa
ovjeanske slike nose;

kuke u kih je ensko lice,
psi troglavi, zmaji hudi,
poluribe poluptice,
poluzvijeri poluljudi;

srde, nakazni i nemani,
i sve to igda ukaza se
vrla i grda u koj strani
u paklenom vijeu sta se.

Osman, 13. pjev., 57-72
A sam Lucifer pripovjeda ga naziva stranodrac oslikan je kao
fantastino bie, u ijem je oblikovanju uvelike sudjelovala ideja runoga, stranog
i jezovitog. Neobian i rijedak leksik uvelike je potpomogao ovaj opis (eljupina,
apet, opearati, draan, granaf, raepaati itd.):

Stri glava najeena,
trepte zmajska krila o pleu,
runjave ui do ramena
prostiru se i klepeu.
41


Iz kosijera slike grube
nos nezgromni na kljun pada;
eljupine jazne trube,
zamrena visi brada.

Kosmurat je kip i uplesan,
tmasta iz oi munja udara;
jedan velik hrek neotesan
apeti otrom opeara.

Na krvave kuda kaplje
dranijem biim u tle lupa:
s nokti od orla, granfi od aplje
raepaa mjete stupa.

Ispod ela vitoroga
razrok pogled krivo izbei
i, usne grizu s ijeda mnoga,
u nesvijesne prasnu rijei.

Osman, 13. pjev., 89-108
Paklene sile u epu imaju brojne funkcije: retardiraju radnju, suprotstavljajui
se ideologiji i svjetonazoru koji ep zagovara, ostvaruju baroku drage meraviljozne
segmente djela, djeluju zaudno na recipijenta i slino. I u Dubrovniku ponovljenom
J. Palmotia Dionoria te u Svetom Ivanu biskupu trogirskom Petra Kanavelia
paklene sile imaju slinu funkciju.
U paklene duhove i njihove intrige voene protiv sretnoga ishoda epske radnje
u Osmanu ili drugim baroknim epovima nitko ne sumnja. Ta bia doivljujemo
slino kao to doivljujemo bia religiozne fantastike ili kao fantastina bia
u bajkama. Za sva ta bia mogli bismo rei da pripadaju fantazijama koje tee
udesnom te da kao takve (...) spadaju u one koje su se tolerirale i bile iroko
drutveno rasijane. Stvaranje sekundarnih svjetova u vjerskim mitovima, vilinskim
priama, znanstvenoj fantastici slui se legaliziranim metodama religijom,
magijom, znanou uspostavljanja drugih svjetova, svjetova koji su kompenzacijski, koji ispunjavaju prazninu, kompenziraju zabrinutost zbog aktualnosti
koja je iznereena i nedostatna. Te fantazije transcendiraju tu aktualnost. Njihov
romantini temelj upuuje na to da je svemir, u krajnjem izvodu, samoupravljivi
42

mehanizam u kojem e na kraju prevladati dobro, stabilnost i red. Tako one stabiliziraju drutveni poredak jer smanjuju na najmanju moguu mjeru potrebu za
ljudskim upletanjem u taj dobrohotno sloeni svemirski mehanizam.26
I dramski korpus hrvatske barokne knjievnosti nastanjen je brojnim
neobinim, udesnim, nadnaravnim i fantastinim biima.
U Gundulievoj Dubravki, osim Grdana, koji se ne pojavljuje na sceni nego
se o njemu samo pria, ali zacijelo je nakazan i ruan27, pojavljuje se i satir Divjak
koji, svjestan svoje drukijosti, ovako govori o sebi:

Satiri sam udno prist,
stvari u mene grube nije,
a u jezero bistro i isto
ogledah se maloprije.

U napravi nije mj varka,
najljepi sam od m vrste:
zrana oblija, ela arka,
jake kosti, puti vrste.

Dva roia ki me krune
umjesto su mi od rudea,
a po koi otre vune
od hrabrenstva obiljeja.

U mom srcu nije strahe,
m su oruja ruke gole;
tijekom stiem srne plahe,
snagom rvem lave ohole.

Dubravka, injenje, prvo, skazanje esto28
itatelj ili gledatelj Gundulieve Dubravke ni u jednom trenutku ne sumnja
da je zbiljnost satira Divjaka drukije naravi od zbiljnosti Miljenka, Dubravke ili
ak staroga Ribara iz Mletake Dalmacije, ni u jednom trenutku ne doivljava taj
lik kao bie koje ima drukiji status realistinosti od ostalih likova u pastorali.
Za razliku od Dria, Gunduli se nadnaravnim biima koristi kao alegorijama,
i to dvostruko: s jedne strane ona su alegorije ovjekove dvojnosti, podijeljenosti
na tjelesno i duhovno, a s druge, ona su i simboli socijalne stratifikacije drutva.
43

Pa dok Dri neobinim i fantastinim biima oslikava manjkavosti i nedostatnosti

ovjekova karaktera, Gunduli u fantastina i neobina bia ugrauje odreene
moralno-etike i drutveno-politike ideje i eljene projekcije o ovjekovu biu i
ustrojstvu drutva.
U Palmotievu Pavlimiru vilenik Tmor i vilenica Snjenica svojim nadnaravnim moima, a po naredbi kralja Strmogora, nastoje sprijeiti Pavlimira da osnuje
Grad. Oblikovani na elementima folklorne predaje, u drami su ti likovi poprimili
obrise kranskoga svjetonazora: kao paklene, zle sile suprotstavljaju se nebeskoj
volji, iji je eksponent Pavlimir i njegova elja da osnuje Grad. Pavlimir naime
po volji neba mora osnovati grad kako bi se u njemu uvrstila i cvala kranska
vjera.
I u Alini se zatjeu razliita neobina, nadnaravna i fantastina bia: vilenica
Melisa, vila maionica Alina i sirene, a i vitezovi preobraeni u ivotinjsko oblije,
slino kao to je to bio i ubogi Piligrin. Njihova uloga u dramskoj radnji istovjetna
je ulozi to je imaju i zbiljski, realistini likovi.
Za sve takve nadnaravne i fantastine likove ranonovovjekovne knjievnosti
mogli bismo postaviti isto pitanje: ima li Sjevernica vilenica, kraljica od sjevera,
nii stupanj zazbiljnosti od Krunoslava, kralja od Epidavra, ili od sinova kralja
srpskoga, ugarskoga i bohemskoga u Captislavi ? Ili, kako su gledatelji doivljavali
skup manjaka ili pigmea u istoj drami? Kako su se doivljavali Vilozmaj,
vilenik i Sjevernica, kraljica od nove zemlje u Bisernici? Kako su kao dramatis
personae funkcionirale sirene ili pak nakazi paklene u Armidi? Kako sama
Armida? Koji se stupanj nemimetinosti moe pridati Sibili proroici, Karontu,
skupu od duha paklenijeh i skupu od duha blaenijeh u Doastju od Enee k
Ankizu? Kakvo je simboliko i estetsko znaenje figure Polifema kiklopa u lirsko-epsko-dramskom tekstu Ai i Galatea Dore Palmotia?29 Moramo li svim tim
likovima odrei status zazbiljnosti, jesu li oni fantastina i nadnaravna, udna ili
udesna bia? Jesu li njihove funkcije eskapistike? Uvode li nas u nove svjetove?
Ili pak, podupiru li i tite ti likovi postojei poredak i dominantnu ideologiju predstavljenoga svijeta djela ili u njemu djeluju subverzivno? Jesu li ti likovi proizvod
individualne mate ili su doli iz dubokih slojeva razliitih tradicija, od onih
pretkranskih, kozmogonijskih, barbarskih, antikih ili do folklorno-magijskih?
Da je ranonovovjekovna fantastika jednim dijelom djelovala stabilizirajue u
odnosu na drutveni poredak, nema nikakve sumnje. Uloga paklenih sila u baroknim
44

epovima nedvojbeno je bila takva da je omoguivala transcendiranje ljudske sudbine, bijeg od odgovornosti i aktivnog sudjelovanja u povijesnim procesima kao
to su zle sile u Pavlimiru otvorile vrata ideolokom i politikom eskapizmu. U
navedenim knjievnim svjetovima pojava neobinoga i udesnog nema subverzivnu
funkciju. No, u nekim djelima dubrovake ranonovovjekovne knjievnosti pojava
fantastinih bia moe se oditati i kao subverzivna djelatnost. Primjerice, kako je
struna literatura pokazala, prolog Dugoga Nosa pokazuje tenju bijega iz zbilje u
neke daleke, fantastine i utopijske svjetove.
Tako je na sva postavljena pitanja o ulozi fantastinih, neobinih i udesnih
bia teko odgovoriti jednoznano. Ipak, jedno je zacijelo sigurno: neobina i
nadnaravna bia dubrovake renesanse i baroka nisu se doivljavala kao neto
to unosi jezu, rascjep, prodor i skandal u realni svijet, kao neto to unosi nered,
nepoznatu paniku, to razbija sveopu koherenciju, kao neto to prijeti agresijom i
to lomi stabilnost svijeta.30 Ta bia prije djeluju kao nadnaravna i fantastina bia
u bajci: uklopljena su u mimetiki, realistiki svijet djela kao njegov ravnopravni
dio; stoga ne izazivaju preveliko uenje i zbunjenost, i mi ih prihvaamo bez
nevjerice, bez kolebanja o tome kakav status da im dademo.31

V.
Opisana ili spomenuta fantastina i udesna bia eu djelima stare hrvatske
knjievnosti, kontaktiraju s likovima za koje se moe rei da su mimetiki, preuzeti
iz zbilje, odnosno da zbilju oponaaju, kadikad imaju neto od nadnaravne moi
utjeui na smjerove zapleta fabule, ali nikad ne posjeduju toliku mo da bi bitno
utjecali na rasplet radnje, da bi dovodili u pitanje prirodni, empirijski poredak stvari
te nikada ne izazivaju jezu, strah ili grozu u recipijenta. U razdoblju koje je u sreditu
moje pozornosti, a to je ranonovovjekovlje, ti likovi ne posjeduju vie nadnaravne
moi kakve su posjedovali boanski likovi biblijske fantastike. Fantastina, udna
ili neobina bia dubrovake ranonovovjekovne knjievnosti pripadaju sekundarnoj
fantastici32, a njihovo djelovanje slino je ljudskom djelovanju, kadikad protiv ljudi
usmjereno, kadikad ljudima na pomo, ali nikad nije u tolikoj mjeri nadnaravno da
45

bi dovelo u pitanje, osporilo empirijom ovjeren svijet. Jednom rijeju, ta fantastina

bia i slina su i neslina ljudima: na nekoj imaginarnoj ljestvici ljudskih bia,
konstruiranoj prema stanju svijesti onodobnoga ovjeka, stajala bi ta bia malo
iznad ili malo ispod ili na istoj razini s ovjekom.
Isto tako, drukija bia dubrovake ranonovovjekovne knjievnosti nisu
fantastina na onaj nain na koji su fantastini likovi moderne fantastike. Neobina,
udesna ili fantastina bia ranonovovjekovne hrvatske knjievnosti nisu iskljuivi
proizvod rada individualne, subjektivne mate, jer im je podrijetlo u nekim starijim
slojevima kolektivnih vjerovanja i popularne mitologije. Knjievna historiografija
takvim likovima najee odreuje folklorno, puko podrijetlo, tumaei da folklor
ulazi u knjievnost, nisko prodire u visoko.33 Drukija bia dubrovake renesansne
i barokne knjievnosti u odreenoj su mjeri svojevrsni produeci dubrovakih
karnevalskih i uope svakojakih pukih sveanosti, obreda, ritaula i vjerovanja,
produeci oroja, Vile, Turice, svjedoei o tome da je prepletanje kulturnih tijekova u ranom novovjekovlju u Dubrovniku bilo intenzivno i dinamino. Naime, u
dubrovakoj su sredini razni aspekti puke kulture poklade, koledanje, svetkovina
sv. Vlaha, svetkovine i procesije bratovtina, razni oblici morekanskog plesa
bili vrlo proireni ne samo izvan zidina grada i ne samo meu puanima nego
i unutar zidina, a takoer i meu patricijatom. Tako su se negromanti, poluljudi,
poluivotinje, Jeupke, vile i vilenjaci mogli razmiliti po visokim, reprezentativnim
anrovima renesansne i barokne knjievnosti bez straha da e izazvati uenje,
pobunu zdravog razuma, nelagodu, strah ili tjeskobu. Kultura pretprosvjetiteljskoga
i predempiristikog razdoblja nije uspostavila vrstu granicu izmeu racionalnoga
i iracionalnog.
Provenijencija takvih bia see i u dublju starinu: prema etnografskoj i
folkloristikoj literaturi, vila se dovodi u vezu s keltskim i germanskim mitovima,
s razliitim predajama i bajkama, satiri i pastiri s antikom mitologijom, ali i
biblijskom simbolikom, negromanti s raznim okultnim, hermetikim, najee
alkemijskim znanjima.
Pojava nadnaravnih, neobinih bia svjedoi o tome da su u dubrovakoj
renesansnoj i baroknoj elitnoj knjievnosti supostojali kulturni fenomeni razliite
dubine trajanja, prepletale se pojave preuzete iz razliitih slojeva drutvenoga ivota
i kulture. To prepletanje, neometani ulazak neobinih bia iz puke, popularne
kulture u visoku, elitnu, a bez tekstualnih signala koji bi upuivali na fantastinost,
46

neobinost, zaudnost svjetova to ih takva bia uobliavaju, govori poneto i o

dubinskoj proetosti ranonovovjekovne kulture shemama miljenja i doivljavanja
svijeta na neracionalni, predracionalni nain. Taj proces naknadne obrade nekih
folklornih likova u sklopu elitne kulture i na naem primjeru potvruje Bahtinovu
tezu o djelovanju niske kulture na visoku.34
estu pojavu nadnaravnih bia u staroj hrvatskoj knjievnosti knjievna povijest tumai i drukije: kadikad se pojava nadnaravnih, neobinih i fantastinih
bia dovodi u vezu s konvencijama anra, najee pastoralnoga (pa se pojava vila
i satira u pastorali smatra samorazumljivom) ili pak obiljejem manirizma kao
tipoloke i ahistorijske pojave, a pritom se ne ulazi u pitanje egzistencije, smisla
i znaenja takvih bia. No, je li rije samo o konvencijama pojedinoga anra ili
o maniristikim elementima u nekom djelu, ili je moda rije o neem drugom?
Budui da se pojavljuju gotovo u svim anrovima, kao i u djelima za koja se nikako
ne moe rei da su maniristiki obiljeena (Drieve i druge renesansne komedije
itd.), anrovsko ili periodizacijsko tumaenje oito nije dostatno.
Ostavimo li po strani pitanje provenijencije takvih drukijih bia i zapitamo
li se o njihovu statusu unutar teksta, postavimo li pitanje kako su takva bia u
djelu prezentirana: oblikuje li ih tekstualna svijest i recipijentu prikazuje kao
neobina, komentira li dramska svijest ili pripovjedaev glas njihovu udesnost i
fantastinost, pobuuju li takvi likovi strahove i izazivaju li tjeskobu, sudjeluju li
u stvaranju izmiljenih svjetova ili vode u hipotetiku budunost odgovor na sva
postavljena pitanja bio bi nijean. Naime, ni ranonovovjekovni pripovjedai u epici
ni likovi-rezoneri u dramskim tekstovima nikada ne komentiraju drukijost takvih
bia, nikada ne potiu recipijenta na uenje nego, tovie, sve te neobinosti,
udesnosti i fantastinosti predstavljaju na istoj razini kao i mimetike fabule,
a drukije likove prezentiraju kao prema zbilji modelirane likove. Jednom
rijeju, opisana i pobrojana bia ranonovovjekovne dubrovake knjievnosti ne
doivljujemo kao fantastina bia identina fantastinim biima koja se javljaju
u djelima, primjerice, A. E. Poea, Ernsta Theodora Amadeusa Hofmanna, Franza
Kafke, Johna Ronalda Tolkiena ili pak u djelima hrvatskih fantastiara od romantike naovamo, u tekstovima R. Jorgovania, K. . Gjalskog, J. Leskovara, A. G.
Matoa, F. Galovia, U. Donadinija, . Sudete, N. opa, A. oljana, P. Pavliia,
G. Tribusona i drugih. Pa ipak je rije o biima koja su proizvod mate i zacijelo
posjeduju elemente fantastinoga.
47

Razlozi drukijoj percepciji fantastinoga, neobinog i udesnog u ranonovojekovnoj knjievnosti mogu se objasniti injenicom to su uvjeti pojavljivanja
pa onda i prihvaanja fantastinih i udesnih bia u starijim djelima drukiji nego
u fantastinim djelima od romantizma do suvremenosti. Neobina bia u starim
djelima posjeduju drukiju tekstualnu koherenciju od one koja obiljeuje noviju
fantastiku: bia ranonovovjekovne fantastike nisu opremljena signalima koji bi
govorili o njihovoj iznimnosti, drukijosti, neprirodnosti, nadnaravnosti, ne izazivaju strah i tjeskobu, ne osporavaju postojee svjetove, ne uvode nepodnoljiv
prodor i rascjep u realni svijet. Oni se doivljuju kao bia koja postoje paralelno i
posjeduju istu razinu zazbiljnosti kao i likovi modelirani prema ovjekovu obliju.
Likovi ranonovovjekovne knjievnosti, ni oni realistini ni oni fantastini, nisu
naime oblikovani na temelju osvijetena psiholokog uvida u individualnu egzistenciju, na temelju vjere u osobni identitet svakoga subjekta.
Neobina bia dubrovake renesansne i barokne knjievnosti ne potkopavaju
dominantne filozofske i epistemoloke poretke kao to to ine bia u fantastinim
djelima od kraja 18. stoljea pa do danas. Ta moderna fantastika i njezina bia,
naime (...) potkopavaju i propitkuju nominalno jedinstvo vremena, prostora i
lika, a isto tako dovode u pitanje i vjerodostojnost ili iskrenost fikcionalnog reprezentiranja tog jedinstva. Ba kao i na grotesku, s kojom se djelimice preklapa, na
fantastino moemo gledati kao na umijee ouenja, otpora zatvaranju, otvaranju
struktura koje kategoriziraju iskustva u ime ljudske realnosti. Time to skree
zanimanje na relativnu narav tih kategorija, fantastino kree prema demontai
realnoga, a napose koncepta lika i njegovih ideolokih pretpostavki, parodirajui
i izrugujui se slijepoj vjeri u psiholoku koherentnost i vrijednost sublimacije kao
civilizirajue djelatnosti. U srcu te sistematske koherencije jest ujedinjeni, stabilni
ego, a fantastino ga razara u svojoj elji da tu tamu srca uini vidljivom.35 Nita
od navedenoga ne vai za ranonovovjekovnu fantastiku: ona ne pokuava, kao to to
ini modernija fantastika kako zakljuuje R. Jackson erodirati stupove drutva
svojim unitavanjem racionalnih struktura shvaanja ovjeka i svijeta. Moderni
fantastini tekstovi, suprotstavljajui se homogenizirajuem, reducirajuem razumu, (...) suzbijaju svaki pokuaj sumiranja znaenja i ogranienoga, represivnoga tumaenja. Subjekt se ovdje koprca u eksplozivno proirenoj mnogostrukosti
znaenja (...) irei se u svim moguim smjerovima transegoistino. Oni erodiraju
potpornje logocentrizma, idealizma, teologizma, kostur politike i subjektivne
48

ekonomije.36 Fantastino, neobino i udesno ranoga novovjekovlja ne nastaje

u vremenu logocentrizma, idealizma, teologizma i svih drugih pretpostavki razumijevanja svijeta i ovjeka karakteristinih za moderni svijet koji se oblikovao
tijekom i poslije 18. stoljea.

VI.
Posebno je pitanje mogu li nam neobina, udesna i fantastina bia ita rei o
psihikim procesima, psihizmima u razdoblju prije priznavanja, prije osvijetenosti
podsvjesnoga. Stoga nije nezanimljivo pojavu uzmnonih pastira, satira, satirica,
vila, vilenica i vilenjaka, negromanata i piligrina u ranom novovjekovlju pokuati
osvijetliti iz antropoloke vizure.
Pojava neobinih, udnih i drukijih bia mogla bi se, vjerojatno, objasniti
kao svojevrsno pamenje poganske batine37 ili kao proces preobliavanja i
preuzimanja nekih kolektivnih mitologema, hermetikih, alkemijskih znanja u
visoku, elitnu literaturu, a u tenji da se uoblie neke fantazme u kojima su bia
drukija od ovjeka igrala razliite uloge, ispunjavala neobine elje, snove, projekcije, nadanja, vjerovanja ili pak izazivala iracionalne strahove. ini se da je
takvo tumaenje fantastinih, neobinih i udesnih bia ija je priroda simbolina
i polisemina najvjerojatnije. Knjievni svjetovi napueni samo zbiljskim,
mimetikim, realistikim licima oito nisu bili dostatni naima starima. Stoga su
te svjetove napuili i drukijim biima, ovlastili ih za obnaanje razliitih uloga:
primjerice, maska negromanta Dugog Nosa ovlatena je za izricanje utopijskih i
kozmogonijskih vizija, satiri za simbolizaciju tjelesnoga i nagonskog u ovjeku,
vile i vilenjaci za snove o srei i izricanje udnje, ivotinjski dijelovi na ovjeku
za psiholoku karakterizaciju ljudske nesavrenosti. Kroz neobina i udesna bia
ranonovovjekovni je ovjek oblikovao svoje sanje o moguim boljim svjetovima,
izricao svoje potisnute nagonske elje, dokazivao svoju mo u postojeem svijetu
ili pak stjecao nadzor nad nepoznatim, tajanstvenim i neobjanjivim.
Po modusu postojanja neobinih, udesnih i fantastinih bia u knjievnim
svjetovima ranonovovjekovlja razabire se da njihov svijet nije bio optereen grani49

cama, kriterijima ili hijerarhizacijom bia kakve su u europskoj kulturi i svijesti

uspostavili racionalizam i prosvjetiteljstvo svojim naelima i kategorijama osjetilnoga iskustva i empirije kao jedinog kriterija istine, egzistencije i razumijevanja
postojeeg. Rije je o svijetu u kojem naelo Cogito ergo sum jo nije postalo
kategorikim imperativom individualne samosvijesti.

VII.
Ve je prije reeno da funkcija nadnaravnoga i udesnog u ranonovovjekovnoj
visokoj knjievnosti nije identina funkciji kakvu ima fantastika od romantike do
danas, to jest da stara fantastika ne tei stvaranju sekundarnih svjetova koji ispunjavaju prazninu, kompenziraju zabrinutost zbog aktualnosti koja je iznereena
i nedostatna elei transcendirati tu aktualnost. Za fantazije Mavra Vetranovia,
Marina Dria i drugih pastoralnih pisaca, ili pak one Ivana Gundulia i Junija
Palmotia, teko bi se moglo rei da tee transcendiranju nevoljke aktualnosti i
neureenoga realiteta te da priaju priu bijega iz realiteta elei transcendirati
ljudsku sudbinu. Drugim rijeima, ima li fantastika naih starih Dubrovana kompenzacijsku funkciju u Freudovu smislu pa je kao i svaka umjetnost kompenzacija
za odricanje od nagonskog zadovoljenja, te stoga i djelatnost koja podupire kulturalni poredak popunjavanjem drutvenih manjkavosti?
Na tematskoj razini neobina bia naih renesansnih i baroknih pisaca zaposjedaju isti prostor kao i mimetiki likovi, dakle posve su dobro uklopljeni u svijet
mimetikih, zbiljskih likova i na prvi pogled meu njima nema spora, nema antagonizama. Satirii iz Dubravke ne ometaju ostvarenje ideala kalokagatije u pastorali
i svetkuju slobodu kao i Miljenko i Dubravka i cijela povorka ostalih likova; vile
Drieve Tirene nagodit e se s ljudskim biima, svaki e ubogi pastiri, pastiri-prostai, dobiti svoju vilu; jaza nema, sporazum je mogu, u svijetu postoje
razliite vrste bia, iako jedna dolaze iz zbiljskoga svijeta, druga iz mate.
Hijerarhiju i ljestvicu ivih bia u ranom novovjekovlju najbolje objanjava
Driev negromant Dugi Nos: svojom neobinom prirodom on je ovlaten objasniti taj svijet razliitih bia, ljudi nazbilj i ljudi nahvao, iji postanak objanjava
50

upravo mijeanjem realistikih, mimetikih s neobinim i fantastinim biima. Po

njemu, i zbiljski ljudi posjeduju neto od egzistencije bia mate: i oni su nastali
mijeanjem ljudi nazbilj i ljudi nahvao. Stoga svijet takvih bia recipijent doivljuje
bez uenja, bez straha i groze, bez osjeaja kakve izaziva moderna fantastika.
Imaju li ta neobina bia i njihovi ini istu onu funkciju koju ima fantastika od
konca 18. stoljea, a ta je da potkopaju prevladavajue filozofske i epistemoloke
poretke? Govore li ta bia naih starih kao bia koja ele ouditi, osporiti zatvaranje
ovjeka i drutva u ime ljudske realnosti ili im je funkcija drukija? Osporavaju
li oni koherentnost ljudskoga bia, njegovo nedjeljivo ja? Na sva postavljena
pitanja odgovor bi bio nijean. Gotovo nijednu od navedenih uloga udesna i
neobina bia starih Dubrovana nemaju. Po tome kako su ta bia prezentirana
u narativnoj strukturi, u kakvu su odnosu sa zbiljskim likovima, ini se da svijet
realnoga, zbiljskog, mimetikog supostoji u idealnom skladu sa svijetom nadnaravnoga, udesnog i neobinog ne elei otkriti niti jaz niti provaliju izmeu tih
svjetova. udesna bia ne tee pokazivanju nedostataka i manjkavosti zbiljskoga
svijeta, to nisu likovi Hofmannovih ili Kafkinih pria, oni nisu iskljueni iz kulturnog poretka. Vile iz Drievih pastorala strukturiraju neke fantazme, vjerojatno
erotske matarije i seksualne elje, uzmnoni pastiri u Drievu, Gundulievu i u
ostalim pastoralnim svjetovima simboliziraju duhovnu stranu bia, Gundulievi
satirii govore o stalekoj strukturiranosti drutva ili o dvojstvu ovjekova bia
simbolizirajui ono karnalno u ovjeku, ali ne izazivaju pritom razdor ili rascjep i
ne sugeriraju da je dvojstvo ovjekove egzistencije zazorno. Satirii iz Dubravke
ne osporavaju zagovarani svijet djela i eljeni poredak, oni su u taj poredak
ukljueni kao injenica. Jednom rijeju, imamo posla s knjievnim svjetovima koji
ne osporavaju postojei poredak i vladajuu predodbu o ovjekovu egu. Proizvod
predracionalistikoga svijeta i svjetonazora, ta neobina bia govore da su nastala
u svijetu u kojem racionalizam nije rekao svoju posljednju rije, u svijetu u kojem
smisao postoji zajedno s nesmislom, u svijetu u kojem se Platonov zahtjev da se
iz idealnog drutva, iz idealne republike, izbace sve nedisciplinirane energije, sve
energije za koje je smatrao da se izraavaju kroz fantastino erotizam, nasilje,
ludilo, smijeh, none more, snovi nije ostvario. Fantastina, neobina i zaudna
bia ranoga novovjekovlja ne prezentiraju nalije kulture nego su integralni dio te
iste visoke kulture, preuzeti moda iz niske, folklorne, puke, alkemijske, alternativne, ali dio su toga poretka. Rije je o predracionalistikom shvaanju svijeta
51

u kojem su kategorije racionalnoga i neracionalnog, ljudskog i ovjeku slinog,

ali ipak drukijega, svjesnog i nesvjesnog, institucionalnog i institucionalnom
odmaknutog ivjele paralelno, u sukladnom ljuljanju izmeu zbilje i fantastike,
izmeu osjetilima provjerenoga i onog u to se neporecivo vjerovalo bez upitanosti
o mogunosti dvojake, dvostruke ureenosti svijeta. Ranonovovjekovno udesno
ne pokazuje razbijenost identiteta, ne pokazuje ovjekovu dezintegriranost jer ni
ne proizlazi iz stajalita da je jedinstvo ljudske osobe nuno. Taj dvostruki svijet
govori i upuuje na mogunost postojanja bezbrojnih drugih osoba, drukijih
pria, razliitih tijela. Stoga ta bia, za razliku od modernih fantastinih bia, ne
tee kulturnoj preobrazbi, ne tee uspostavi granice meu biima: prostor bia u
dubrovakoj je ranonovovjekovnoj kulturi homogeniziran.
Drukija bia u djela dubrovake knjievnosti ne unose svijest o ovjekovoj
dehumanizaciji, ne unose ouenje, nelagodu, tajanstvenost i jezu, osobine koje
posjeduje moderna fantastika. Takva bia nisu izraz svijesti o drutvenoj i kulturalnoj represiji. Proizvod predracionalistikoga razdoblja, porijeklom iz kolektivne
mitologije, ta su bia uklopljena u vrst sustav vjerovanja, i to magijske provenijencije, svjedoei o tome da je kranski svjetonazor koegzistirao s ostacima
pretkranskih vjerovanja, s poganskom batinom, bez oporbe i sukoba, bez osporavanja. Isto tako, drukija bia, unosei u visoku, elitnu knjievnost tragove te
iste poganske, puke, niske batine, svjedoe da je visoka, elitna starija hrvatska
knjievnost ostavljala prostor i za takve alternativne relikte potonulih kulturnih
dobara.
Istodobno su takva drukija bia, koja su doputovala iz bogatih i razliitih
slojeva i taloga tradicije i mitologije, u visokoj knjievnosti renesanse i baroka bila
preoblikovana te su izraavala nove sadraje, oblikovala nova znaenja: ponekad
su bila u funkciji podravanja konstitutivnih ideologema politike moi, najee
u baroknih autora, ponekad su imala ulogu simbolizacije ovjekove dualistike
prirode ili su pak izraavala utopijske i eljene projekcije o drutvenoj strukturi.
A pritom su uvijek sluila zapletanju i raspletanju fabule, te raspirujui matu
itatelja ili gledatelja nudila uitak u neobinom, zaudnom, imaginarnom. Tako
se odsutnost racionalnoga tumaenja razliitih psihizama i njihovih mehanizama
u ranom novovjekovlju kompenzirala proizvoenjem i izmatavanjem bia u koja
su se ugraivale razliite simbolike projekcije. Neobina i udesna bia ranoga
novovjekovlja simbolizirala su one moi koje je ovjek nastojao dosegnuti u
52

pokuaju tumaenja transcendentnoga. Za razliku od moderne fantastike, koja

osporava ideal racionaliteta, u novovjekovlju se fantastino, udno, neobino,
zaudno pojavljuje paralelno i prepleteno s iskustvenim, zbiljskim i racionalnim te
ne predstavlja nehumano, ludo, iracionalno ili barbarsko. U ranom novovjekovlju
imamo posla s meuigrom imaginarnoga, simbolinog i realnog. Nigdje ne nalazimo znakova uutkivnja nerazumnoga i iracionalnog nego upravo suprotno
njihovo prihvaanje. Stoga neobina i udesna bia ranoga novovjekovlja ne
otvaraju u naoj recipijentskoj percepciji upite o uvjetima pristajanja na fantastino,
ne izazivaju u nama svijest o moguim nadosjetilnim, nadnaravnim i fantastinim
svjetovima. Mi ih prihvaamo kao takve, bez ikakvih ograda i primisli da su proizvedeni u svijetu fantastike mate, doivljujemo ih kao likove kojima je zajamen
isto takav stupanj realistinosti i zbiljnosti kao i bilo kojem drugom biu.
udesna i fantastina bia ranonovovjekovne knjievnosti rezultat su i kolektivnih simbolizacija i mitologizacija, produkt kolektivnoga utjelovljenja imaginarnog, ali i proizvod pojedinanih pjesnikih kompetencija svjedoei o poecima
procesa individualizacije i ovlaivanja subjektivne mate.

BILJEKE
1
K. Hume: Fantastika i mimesis, Mogunosti XLIII, 4-6, 1996, str. 44 i 46. Fantastika i mimesis prvo je poglavlje iz autoriine knjige Fantasy and Mimesis, Methuem
1984. To poglavlje prevedeno je u asopisu Mogunosti, u tematskom broju posveenom
suvremenoj teoriji fantastine knjievnosti. Broj je priredio J. Pavii. Citati iz knjige K.
Hume donose se prema prijevodu iz navedenoga tematskog broja (prev. P. Raos).
2
Cit. prema: R. Jackson: Knjievnost subverzije, Mogunosti XLIII, 4-6, 1996,
str. 127.
3
O fantastici kao problemu knjievnoteorijskoga i knjievnokritikog razmiljanja
postoje brojne studije, posebice u angloamerikoj znanosti o knjievnosti. Napomenut u
da tematski broj asopisa Mogunosti XLIII, 4-6, 1996. (priredio J. Pavii, prev. P. Raos)
donosi vei broj radova posveenih toj problematici te da se iz tih tekstova najeminentnijih
knjievnih kritiara i teoretiara razabire sva irina pitanja i problema koje fantastino,
neobino, zaudno u suvremenoj knjievnoznanstvenoj misli postavlja. Najea pitanja
koja se nameu u tim studijama vezana su uz odreenja i granice fantastinoga, neobinog,
udesnog i nadnaravnog te uz vremenske odrednice pojavljivanja tih fenomena u europskoj

53

knjievnosti. Brojne rasprave posveene su i pitanju je li fantastino modus, anr ili neto
tree.
4
Usp. o tome: Antologija hrvatske fantastine proze i slikarstva, priredili B. Donat
i I. Zidi, Zagreb 1975. Antologija je popraena vrsnim predgovorom iz pera B. Donata,
koji nosi znakovit naslov Stotinu godina fantastinoga u hrvatskoj prozi, a u kojem autor
upozorava da je prouavanje fantastike u hrvatskoj knjievnopovijesnoj i knjievnokritikoj
misli zanemareno. Istodobno, autor upozorava da se fantastino pojavljuje u hrvatskoj
knjievnosti Od narodne bajke, pukih supersticija, preko srednjovjekovnih Lucidara (...),
preko nevjetih pokuaja iliraca i njihove sklonosti za melodramsko (...) (str. 8). Pojavu
fantastike u ranom novovjekovlju autor ne spominje. Fantastikom u pisanoj knjievnosti, i
to onoj najnovijoj, u generaciji tzv. hrvatskih fantastiara ili borhesovaca, s vrlo relevantnim
teorijskim zapaanjima o fenomenu fantastinog, pozabavio se J. Pavii u knjizi Hrvatski
fantastiari, Zagreb 2000.
5
Fantastikom u folklornoj knjievnosti vrlo se relevantno i studiozno bavila M.
Bokovi-Stulli u knjizi Pjesme, prie, fantastika, Zagreb 1991. te Ivan Lozica u knjizi
Poganska batina, Zagreb 2002. (posebice u studijama Dva demona: Orko i Maci i
Turiinim tragom), a isto tako i Z. ia: Vilenica i vilenjak; Sudbina jednog pretkranskog
kulta u doba progona vjetica, Zagreb 2002.
6
R. Jackson, nav. djelo, str. 127-128
7
K. Hume, nav. djelo, str. 48.
8
Kolebanje kao recipijentsko stajalite u odnosu na fantastino jedan je od presudnih
kriterija C. Todorova u odreivanju fantastinoga u knjievnosti. Usp. o tome C. Todorov:
Uvod u fantastinu knjievnost, Beograd 1987.
9
K. Hume, nav. djelo, str. 59.
10
Ibid., str. 60.
11
Ibid., str. 61.
12
M. Medini: Vetranovis Pelegrin, Archiv fr slavische Philologie, 17, 1895, str.
505-543.
13
Cit. prema: Dundo Maroje, u knjizi: Marin Dri, Djela, priredio F. ale, Zagreb
1979, str. 342-346.
14
Cit. prema: P. Burke: Junaci, nitkovi i lude; Narodna kultura predindustrijske Evrope,
preveli B. Augutin i D. Rihtman-Augutin, str. 153-154
15
Cit. prema: Marin Dri, Djela, str. 526.
16
Ibid., str. 539-540.
17
Ibid., str. 541.
18
Ibid., str. 447-448.
19
Usp. o tome alin komentar uz Dunda Maroja, nav. djelo, str. 449.
20
O ljestvici oblika u Aristotela, Tome Akvinskoga i u povijesti zapadnoeuropske
prirodoznanstvene misli uope usp. . Beni: Ljestvica ivih bia / Lamarck Osipa
Mandeltama, u zborniku Hijerarhija, Zagrebaki pojmovnik kulture 20. stoljea, ur. A.
Flaker i M. Medari, Zagreb 1997, str. 103-117.
21
Usp. Maja Bokovi-Stulli: Visoko i nisko u knjievnosti usmenoj i pisanoj,
u knjizi O usmenoj tradiciji i ivotu, 2. proireno izdanje, Zagreb 2002, str. 219-246; Z.

54

Bojovi: Prizori i pomeni vraanja u dubrovakim renesansnim i pastirskim dramama i

farsama, u knjizi Renesansa i barok, Beograd 2003, str. 120-129.
22
Pojam signali fikcionalnosti rabim kao zajedniki pojam za oznaavanje kontekstualnih, paratekstualnih, tekstualnih, jezinih i estetikih znakova koji upuuju na fikcionalitet nekog djela, odnosno kroz koje se fikcionalitet nekog djela ukazuje. Uporaba signala
fikcionalnosti podlijee povijesnim mijenama i uvjetovana je knjievnim konvencijama.
Pojam preuzimam iz: Metzler Lexikon; Literatur-und Kulturtheorie; Anstze Personen
Grundbegriffe, ur. Ansgar Nnning, StuttgartWeimar, 2. izd., 2001, str. 178.
23
Cit. prema: Pjesme Miha Bunia Babulinova, Maroja i Oracia Maibradia, Marina
Bureia, SPH, knj. XI, priredio S. epi, Zagreb 1880.
24
O fantastici u folkloru, posebice u bajkama i predajama, te o odnosu fantastike u
usmenoj i pisanoj knjievnosti usp. M. Bokovi-Stulli: Fantastika u usmenoj prozi, u
knjizi Pjesme, prie, fantastika, Zagreb 1991, str. 161-197.
25
Svi citati iz Osmana navode se prema: Ivan Gunduli, II, Osman, priredio M.
Ratkovi, PSHK, knj. 13, Zagreb 1964.
26
R. Jackson, nav. djelo, str. 128.
27
O moguoj nakaznosti i udovinosti Grdanova lika usp. S. P. Novak: Ai i Galatea
Dore Palmotia, u zborniku Knjievni barok, ur. . Beni i D. Falievac, Zagreb 1988,
str. 293-308.
28
Citat iz Dubravke navodi se prema Ivan Gunduli, Suze sina razmetnoga; Dubravka,
2. izd., prir. D. Falievac, Zagreb 1999.
29
O znaenju runoga i iregularnosti fizikog oblija kiklopa Polifema te o estetici
runog i zaljubljenoj grdobi u djelu D. Palmotia usp. S. P. Novak, nav. djelo.
30
Tako fantastiku atribuira R. Caillois u knjizi Images, images..., Paris 1966, str. 28
i dalje.
31
itateljevo vjerovanje ili nevjerovanje, odnosno kolebanje, Todorov smatra bitnim
obiljejem fantastike. Usp. o tome C. Todorov, nav. djelo, str. 37 i dalje.
32
O primarnoj, biblijskoj i sekundarnoj fantastici usp. R. Jackson, nav. djelo, str.
128.
33
Usp. o tome P. Burke, nav. djelo; M. Bokovi-Stulli: Visoko i nisko u knjievnosti
usmenoj i pisanoj; I. Lozica, nav. djelo.
34
M. Bahtin: Stvaralatvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjega veka i renesanse, prev. I. op i T. Vukovi, Beograd 1978.
35
Ibid., str. 129.
36
Ibid., str. 129. (R. Jackson u svojem se tekstu u navedenom odlomku poziva na tekst
Helene Cixous The character of character.)
37
Termin preuzet iz knjige Ivana Lozice Poganska batina, Zagreb 2002. Pod pojmom poganske batine Lozica podrazumijeva drevne, pretkranske pojave i likove koji
uvaju standardizirane i konvencionalne simbole polisemine prirode, sposobne za razliita
znaenja (nav. djelo, str. 7).

55