MEUNARODNO PRIVATNO PRAVO

1. POJAM ELEMENATA INOSTRANOSTI

Osnovna dva pravna obiljeja koja opredjeljuju odreena pitanja i problem, jesu da su to
privatnopravni odnosi i da oni sadre elemente inostranosti u injeninom sklopu. Nesumnjivo je da su
pravila o odreivanju mjerodavnog prava (tzv. koliziona pravila) najznaajniji i najsvostveniji deo MPP.
Ako se na jedan ivotni dogaaj, koji se vezuje za vie drava, gleda s aspekta organa jedne drave,
tada primjeujemo da u tom odnosu, pored domae izraenih obiljeja, elemenata, postoji i strani element.
Ako svoju taku posmatranja ne fiksiramo za jednu dravu (polaznu dravu), ve fenomen posmatramo na
optem planu, tada dolazimo do zakljuka da odnos (ivotni dogaaj) nema strano, ve meunarodno
obiljeje, da sadri meunarodni element.
MPP, iako regulie odnose koji se vezuju za vie zemalja, nije istinski nadnacionalno, meunarodno,
ve je unutranje pravo svake pojedine drave, kao to su i graansko pravo, krivino pravo ili
administrativno pravo. Sudovi jedne drave uvijek polaze od MPP te drave. Posmatrajui jedan odnos sa
stanovita organa jedne drave (i to one ije se MPP primenjuje), njegovi elementi se pojavljuju kao domae
ili strano izraeni. Ovakvo stanovite je pretpostavljeno i pri kvalifikaciji pojavnih oblika stranog elementa.
2. GRAANSKOPRAVNI ODNOSI SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI
Opte je prihvaen stav u teoriji MPP da se strain element pojavljuje u tri osnovna oblika: u subjektu,
objektu, kao i u pravima i obavezama. Ova podjela odgovara konvecionalnom nainu razvrstavanja
elemenata pravnog odnosa. Izraz pojava stranog elementa u pravima i obavezama ukazuje da se tu radi o
tehnikom terminu kojim se oznaava da je odnos vezan za inostranostvo po mjestu svog nastanka ili
dogaanja (izvrenja).
Kvalifikacija pojedinih pojavnih oblika stranog elementa vri se u zavisnosti od polazne take a to je
uvijek drava u kojoj se raspravlja dati odnos. Strani element se javlja na bazi odreenih tipinih injenica.
Strani element u subjektu javlja se na bazi dravljanstva kao pravne injenice, ali se moe javiti i na
osnovu domicila (prebivalita), pa i boravita lica koja stupaju u odreeni graanskopravni, privrednopravni,
porodinopravni ili radnopravni odnos. Kada su uesnici odnosa pravna lica, strani element je izraen u
subjektu ukoliko je bar jedan od uesnika odnosa pravno lice koje ima stranu nacionalnu pripadnost.
Strani element u objektu javlja se na bazi mjesta nalaenja stvari, koja je predmet transakcije, i na
osnovu mjerila pomou kojih se utvruje pripadnost osnovnih sredstava prevoza (to mjerilo je najee mjesto
registracije), kada su ova predmet transakcije.
Strani element u pravima i obavezama nastaje ako su strano obiljeeni nastanak ili ispunjenje prava i
obveza na primer, ako je pravni posao zakljuen u inostranstvu, ili ako je deliktna radnja uinjena u
inostranstvu, ili je tamo nastala tetna posledica, ili ako je kao mjesto ispunjenja obaveze predvieno mjesto u
nekoj stranoj dravi, ili ako je do ispunjenja dolo u stranoj dravi.
Da bi se govorilo o pojavi stranog elementa u jednom, drugom ili treem vidu dovoljno je, na primjer,
da samo jedan od subjekata ima strano dravljanstvo ili domicil u inostranstvu; da se samo dio stvari koje ine
predmet ugovora nalazi u inostranstvu; da se samo nastanak prava i obaveza vezuje za stranu teritoriju, a ne i
njihov prestanak, ili pak, da se samo ispunjenje jednog dijela obaveza vezuje za stranu dravu.
Pojava stranog elementa u privatnopravnim odnosima ima opredjeljujui znaaj: strani element
pretvara porodinopravne, graanskopravne, radnopravne i privrednopravne odnose u odnose MPP, tanije
reeno, u odnose koje je pozvano da regulie MPP. MPP ne preuzima rjeavanje tih odnosa u cjelini, jer nakon
to su pravila MPP utvrdila pravo koje drave je mjerodavno, dalje rjeavanje spornog odnosa preuzima
1

graansko, porodino, privredno ili radno pravo odreene drave.

Strani element je differentia specifica koja razdvaja MPP od privatnog prava, i bez koje bi bilo teko
konstruisati definiciju MPP. Strani element javlja se u tri vida, dok intenzitet jednog pravnog odnosa sa
stranom dravom moe biti veoma razliit. Strani element je signal da smo napustili sferu u kojoj sude van
svake sumnje domai sudovi i primjenjuje se van svake sumnje domae pravo te da treba postaviti pitanje,
da li e suditi domai ili strani sud, da li e se primijeniti domae ili strano pravo.
Ipak se postavlja pitanje koji je strani element relevantan, i postoji li element koji se moe zanemariti,
tj. koji je irelevantan. Zakonski tekstovi obino sadre jednu optu odredbu o tome, da e se zakonska pravila
primijeniti na odreene odnose ukoliko oni sadre elemente inostranosti, odnosno meunarodni element.
Kakve su praktine posljedice ako sud propusti da primijeti signal koji ga upozorava da se nalazi na raskrnici
izmeu domena domaeg i stranog prava i pravosua? Mogao bi se izvesti zakljuak, da se rezultat praktino
ne mienja ako sud propusti da prizna relevantnost jednog stranog elementa sve dok to nije strani element
koji je u naoj kolizionoj normi priznat kao taka vezivanja i koji vodi do primjene stranog prava.
Postoji i situacija, kada je i praktino veoma vano znati ne samo to koji nas strani element vodi do
stranog prava ili pravosua, ve i to, koji je strani element relevantan u tom smislu, to bi ukazalo na potrebu
da se uopte primijene MPP norme. Takve se situacije javljaju najee u vezi sa odreivanjem mjerodavnog
prava, i to, prije svega, u sluajevima, kada dolazi u obzir primjena vie normi za odreivanje mjeroda. prava.
3. NAIN REGULISANJA GRAANSKOPRAVNIH ODNOSA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI
Postoje dva osnovna naina regulisanja odnosa sa elementom inostranosti:
1. Instrument direktnog naina regulisanja su norme koje neposredno rjeavaju sporni odnos, tj.
pitanja koja se javljaju u vezi sa privatnopravnim odnosom koji sadri elemente inostranosti.
2. Instrument indirektnog naina regulisanja podrazumijeva posredno regulisanje, ukazivanjem na
mjerodavno pravo, koje se vri putem specifinih pravnih normi koje se zovu kolizione norme.
Direktan nain:
Direktno regulisanje meunarodnim propisima: Idealan nain rjeavanja privatnopravnih odnosa sa
elementom inostranosti bilo bi njihovo neposredno regulisanje, i to na meunarodnom planu. Ako bi
sporazumom svih drava svijeta meunarodnom konvencijom, bila stvorena jedinstvena pravila u pogledu
ugovorne i deliktne odgovornosti i naknade tete, jedinstveni rokovi zastarjelosti, jedinstveni uslovi za
sklapanje i razvod braka, itd., postojalo bi savreno i jednostavno rjeenje za one privatnopravne problem za
ije je rjeavanje zainteresovano vie drava. Ovakva rjeenja su danas jo utopija, poto je teko zamisliti
jedno cjelovito i istinski univerzalno graansko, porodino, radno ili privredno pravo, prije svega zbog razlika
koje meu velikim pravnim sistemima postoje, a i zbog nacionalnih specifinosti i razlika.
Ipak postoje znaajni poduhvati i uspjesi na polju neposrednog regulisanja privatnopravnih odnosa sa
elementom inostranosti. Postoje, naime, pravila stvorena meunarodnim sporazumima kojima se reguliu
veoma znaajna pitanja iz oblasti graanskog, privrenog, porodinog i radnog prava i koja su prihvaena od
strane velikog broja zemalja (vazduni, pomoski, drumski, eljezniki saobraaj). Postoje i meunarodni
propisi koji neposredno reguliu mjenicu, ek, problematiku autorskog prava industrijske svojine, kao i brojna
druga pitanja. Sve vie dobija na znaaju Konvencija UN o ugovorima o meunarodnoj prodaji robe (Be,
1980.). Od posebnog je znaaja ustanovljenje UNCITRAL-a (UN Commision for International Trade Law
Komisija UN za meunarodno trgovako pravo), iji je zadatak da koordinira postojee i pokree nove
inicijative za stvaranje jedinstvenih univerzalnih pravila meunarodnog trgovakog (poslovnog) prava. Na
regionalnom nivou znaajne su norme donijete u okviru EU.
Direktno regulisanje unutranjim propisima: Neki odnosi i pitanja koja se javljaju usljed pojave
elementa inostranosti u privatnopravnim odnosima, reguliu se direktno, normama domaeg prava. Ovo se,
prije svega, odnosi na pitanja prava stranaca i meunarodnog postupka (procedure). Unutar MPP direktna
regulativa karakteristina je za oblast privatnih prava stranaca. Domaa drava neposredno ureuje putem
2

imperativnih normi koja su prava dostupna strancima i na koji nain, a koja prava ostaju rezervisana za
domae dravljane. Direktna regulativa nalazi se i kod graanskoprocesnih odnosa sa elementom inostranosti
(npr. uslovi za priznavanje stranih sudskih odluka). Norme o meunarodnoj sudskoj nadlenosti neposredno
rjeavaju jedan procesnopravni problem.
Direktnu ili neposrednu tehniku regulisanja odnosa moemo odrediti kao tehniku pri kojoj se na
injenice, dakle na sve ono to pravilo koje odreuje posljedicu predvia kao uvjet primenjuje pravno
pravilo koje, svojom primjenom, injenini odnos pretvara u pravni, na taj nain to odreeno ponaanje
uesnika odnosa ini obaveznim. To znai, dalje, da 1. pravilo, u okviru na koje se ima primijeniti (tzv.
dispoziciju) i 2. konanu instrukciju o buduem obaveznom ponaanju (tzv. sankciju).
Indirektan nain:
Indirektan nain je po nekim shvatanjima jedini nain koji spada pod MPP. Indirektan nain jeste onaj
nain koji je tipian, karakteristian za MPP. Sutina indirektnog naina regulisanja je u odabiranju
mjerodavnih pravila za rjeavanje spornog odnosa. Osnovni instrumenti takvog naina regulisanja su
specifine norme koje se zovu kolizione norme.
Pravila koja govore o npr. mjeninoj sposobnosti, formi mjeninih radnji, ne kau neposredno nita
meritorno o tome, ko se smatra mjenino sposobnim, u kakvom se obliku imaju preduzeti mjenine radnje.
Ova pravila samo upuuju na mjerodavno pravo po kojem e se ta pitanja raspraviti.
Postaviti pravilo koje e ukazati na mjerodavno pravo je izuzetno teak zadatak, jer pretpostavlja
veoma sloeno vrednovanje moguih veza jednog pravnog odnosa sa raznim suverenitetima i ocjenu razliitih
interesa za primjenom jednog ili drugog prava. Koliziona norme su veoma znaajne jer one daju odgovor na
dodatno pitanje koje se javlja usljed pojave elementa inostranosti u privatnopravnom odnosu. Tako se otvara
mogunost da se sporni odnos razmotri u svjetlosti jednog nacionalnog prava, prava jedne drave.
Specifinost kolizione tehnike regulisanja odnosa je u tome to, na osnovu kolizionih normi, ne nastaje
iz injeninog odnosa automatski konani pravni odnos, ve se lokalizacijom injeninog odnosa stvaraju
pretpostavke za njegovo nastajanje. Tako posmatran indirektan nain regulisanja odnosa je usputna stanica na
putu izmeu poetnog injeninog i konanog pravnog odnosa. I koliziona tehnika sadri uputstvo o
ponaanju (koje glasi mjerodavno je pravo zemlje X) te je, s aspekta MPP, primjenom kolizione norme
sluaj neopozivo rijeen. Ova konstatacija je tana, makar bila s aspekta merituma spora, preuranjena.
4. POJAM I PREDMET MPP
Pod predmetom MPP mogu se podrazumijevati prije svega oni pravni odnosi koji su normama MPP
regulisani (pri tome se u stvari koncipira predmet MPP kao grane prava), a mogu se predmetom smatrati i
same norme koje reguliu odreenu vrstu odnosa (pri tome se zapravo koncipira predmet discipline koje
izuava tu granu prava). Apstrahujui ovaj terminoloki spor, postoji, prilino iroka saglasnost po pitanju koji
odnosi ine predmet MPP. Ipak, saglasnost nije potpuna. Sporno je da li radnopravni odnosi i
graanskoprocesnopravni odnosi spadaju u MPP. Graanskoprocesnopravnim odnosima sa stranim elementom
posveena je znaajna panja unutar nae nauke MPP, kao i u ZMPP. Radnim odnosima sa stranim elementom
poklonjeno je znatno manje panje i prostora u naoj pravnoj nauci, a ZMPP za razliku od nacrta koji su
prethodili konanom testu ne obuhvata ovu materiju.
Valja istai da postoji samo jedna oblast koja sasvim nesporno spada u MPP. To je domen koji se
naziva sukob zakona i obuhvata kolizione norme, pravila koja odreuju mjerodavno materijalno pravo za
odnose koji se vezuju za vie suvereniteta. To je svakako i najtipiniji predmet MPP, ali je danas ve
naputeno stanovite da je to jedini predmet.
Predmetom MPP esto se smatraju i norme o sukobu jurisdikcija, odnosno pravila koja reguliu
graanskoprocesne odnose sa elementom inostranosti, prije svega pravila o meunarodnoj nadlenosti i o
priznanju i izvrenju inostranih odluka.
3

Po shvatanju koje prevolauje kod nas, u Francuskoj i jo u nekim zemljama predmet MPP ine i
pravila o privatnim pravima stranaca. U njemakom pravu ova se pravila smatraju predmetom posebne
discipline prava stranaca (Fremdenrecht) i to se stanovite podrava i u teoriji (Kegel, Nojhaus,..). U
anglosaksonskim pravima pravila o privatnim pravima stranaca takoe se ne smatraju predmetom MPP.
Po naem shvatanju, predmet MPP ine i odreena pravila o pravima naih dravljana da stupaju u
privatnopravne odnose sa elementom inostranosti. O ukljuivanju, odnosno, neukljuivanju ovih pravila u
oblast MPP rijetko se zauzimaju eksplicitni stavovi u drugim dravama.
Pravila dravljanstvu neki na autori ukljuuju u MPP (npr. Jezdi,..), mada pravila o dravljanstvu ne
smatramo iskljuivim predmetom MPP.
Predmetom MPP, kao discipline koja izuava odreenu pravnu oblast smatramo norme o odreivanju
mjerodavnog prava, graanskoprocesnim odnosima sa elementom inostranosti, pravima stranaca da stupaju
u privatnopravne odnose i pravima domaih dravljana da stupaju u privatnopravne odnose sa elementom
inostranosti.
Pojam MPP: MPP je grana unutranjeg prava. Njegova pravila nisu meunarodna, meunarodno
obiljeje imaju samo odnosi koje regulie, jer se vezuju za vie suvereniteta. Pravila MPP na direktan ili
indirektan nain reguliu ona pravna pitanja koja se postavljaju usljed pojave elementa inostranosti u
privatnopravnim odnosima.
Meunarodno privatno pravo je grana koja ureuje privatnopravne odnose sa elementom inostranosti.
U privatnopravne odnose spadaju graanska stanja fizikih i pravnih lica, obligacionopravni odnosi,
stvarnopravni odnosi, trgovinski odnosi, brani i porodini odnosi i nasljednopravni odnosi.
Elementi inostranosti se odreuju prema: subjektu, objektu, i prava i obaveze. Meunarodno privatno
pravo obuhvata tri osnovne grupe pravnih normi:
1. norme o sukobu zakona (pravna pravila pomou kojih se odreuje mjerodavno pravo),
2. norme o sukobu jurisdikcija (pravna pravila pomou kojih se odreuje meunarodna sudska nadlenost,
ureuju specifinosti postupka sa stranim elementom i utvruju uslovi i postupak priznanja i izvrenja
stranih sudskih i arbitranih odluka) i
3. norme koje ureuju pravni poloaj stranaca (tj. o graanskim pravima stranaca - pravna pravila koja
ureuju da li i pod kojim uslovima lica strane nacionalnosti mogu stupati u privatnopravne odnose sa
domaim licima i na domaoj teritoriji).
5. HIJERARHIJA IZVORA MPP
Izvore meunarodnog privatnog prava ine unutranji propisi i meunarodni ugovori.
A) Unutrasnji izvori prava
Zakon o rjeavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja ureuje materiju sukoba zakona i
sukoba jurisdikcija.
Unutranji izvori MPP u pojedinim dravama: Osnovni izvor MPP u svim zemljama su sa
izuzetkom onih u kojima vai precedentno pravo zakoni. Postoje dva pristupa zakonskom sistematizovanju
materije MPP: *u nekim zemljama postoje posebni zakoni u kojima su, ako ne u potpunosti, ono barem
najveim dijelom, sadrana pravila iz oblasti MPP (meu njima je i BiH). *U drugoj grupi zemalja propisi iz
oblasti MPP nalaze se u zakonima, uglavnom uz odgovarajue materijalnopravne (suptsancijalne) propise
(npr. kolizione norme za mjenicu nalaze se u mjeninim zakonima,..). U ovoj drugoj grupi zemalja mogle bi se
izdvojiti kao podgrupa one drave koje u jednom zakoniku koncentriu najvei dio normi iz oblasti MPP. Taj
zakonik je, po pravilu, graanski zakonik, koji sadri poseban blok MPP norm i to, najee, u svom uvodnom
ili zavrnom dijelu. Glavni izvor u zemljama common law sistema dugo vremena bila je sudska praksa, koja i
dalje ima veoma veliku ulogu, ali situacija se postepeno i mijenja. Posljednjih nekoliko decenija jasno je
obileeno zakonskim intervencijama u ovoj oblasti, koje su oznaene kao creeping codification (unjajua
kodifjikacija) za razliku od sveobuhvatnih kodifikatorskih poduhvata u kontinentalnim pravnim sistemima.
4

Multilateralne konvencije kao izvori i kao nain unifikacije MPP: Paskvale Stanislao Manini je
1874. godine pozvao inostrane vlade da zakljuuju multilateralne konvencije. Inicijativu je ponovo pokrenuo
holandski pravnik Asser, te je vlada Holandije uputila poziv dravama za uee na Konferenciji posveenoj
regulisanju razliitih pitanja MPP, koja je i bila odrana u Hagu od 12. 27. septembra 1893. godine.Taj
datum se smatra danom osnivnja Hake konferencije za MPP. Do 1951.godine odrane su etiri meudravne
konferencije i usvojeno est konvencija. Usvojen je bio statut Hake konferencije za MPP naglaavajui time
njen stalan karakter i glavni zadatak, koji se sastoji u progresivnoj unifikaciji pravila MPP. Statut je stupio na
snagu 1955. godine. Ne raunajui konvencije sa poetka XX vijeka, koje su na snazi meu veoma malim
brojem drava, te su tako izgubile praktian znaaj, do danas su usvojene 34 konvencije (npr. Konvencija o
graanskom sudskom postupku (1954.), Konvencija o pravu koje se primjenjuje na meunarodnu kupoprodaju
tjelesnih pokretnih stvari (1955.),..). Program rada Hake konferencije za MPP do 2002. godine obuhvata rad
na donoenju konvencija o meunarodnoj nadlenosti i dejstvima stranih sudskih odluka u graanskim i
trgovakim stvarima, o obavezama izdravanja (revizija postojeih konvencija), o elektronskoj trgovini i
internetu.
Regionalne multilateralne konvencije kao nain unifikacije MPP: Napori u pravcu unifikacije
pravila MPP, jasno su obiljeeni regionalnom (geografskom) pripadnou drava koje su potpisnice
odgovarajuih viestranih konvencija. Tu spadaju inicijative amerikih drava i one koje su vezane za Evropu.
Multilateralne konvencije koje su na snazi meu dravama Evrope vezuju se za aktivnost nordijskih drava,
Meunarodne komisije za graanska stanja (CIEC) i za djelatnost Saveta Evrope i Evropske unije.
Unutranji izvori MPP: Ustav je osnovni izvor svake grane prava, pa i MPP. Odreene ustavne
odredbe na neposredan nain ureuju pitanja MPP (npr. norme o zakonodavnoj nadlenosti,..).
Zakoni i podzakonski akti kao izvor MPP: I nakon donoenja ZMPP, vei broj zakona, pa i neki
podzakonski akti ostaju znaajan izvor MPP.
*Najvaniji pozitivni propisi koji su izvor normi o odreivanju mjerodavnog prava (kolizionih normi), odn.
norme o sukobu zakona sadrane su i u sljedeim zakonima:
Zakon o mjenici,
Zakon o eku, zakon o pomorskoj i unutranjoj plovidbi,
Zakon o obligacionim odnosima i osnovama svojinsko-pravnig odnosa u vazdunom saobraaju,
Zakon o rjeavanju sukoba zakona i nadlenosti u statusnim, porodinim i nasljednim odnosima.
*Najvaniji propisi koji su izvor normi o pravima stranaca da stupaju u graanskopravne, porodinopravne i
radnopravne odnose:
Zakon o uslovima za zasnivanje radnog odnosa sa stanim dravljanima,
Zakon o autorskom i srodnim pravima,
Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa,
Zakon o kretanju i boravku stranaca,
Zakon o igovima,
Zakon o patentima,
*Najvaniji propisi koji su izvor normi o graanskoprocesnim odnosima sa elementom inostranosti:
Zakon o parninom postupku,
Zakon o izvrnom postupku,
Zakon o rjeavanju sukoba zakona i nadlenosti u statusnim, porodinim i nasljednim odnosima,..
*Najvaniji propisi koji su izvor normi o pravima domaih dravljana da stupaju u graanskopravne,
porodinopravne, odnosno radnopravne odnose sa elementom inostranosti:
5

Zakon o preduzeima,
Zakon o spoljnotrgovinskom poslovanju.

B) Meunarodni izvori prava ine ratifikovani multilateralni i bilateralni ugovori.

*Pod okriljem Hake konvencije za meunarodno privatno pravo zakljuen je veliki br. konvencija, to su:
- Konvencija o graanskom sudskom postupku iz 1905. godine.,
- Konvencija o zakonu koji se primjenjuje na drumske saobraajne nezgode iz 1971. godine,
- Konvencija o zakonu koja se primjenjuje na odgovornost za proizvode iz 1973. godine.
*U oblasti ugovornih odnosa znaajne su konvencije:
- Konvencija o ugovorima o meunarodnoj prodaji robe iz 1980. godine,
- Konvencija o zastarjelosti u oblasti meunarodne prodaje robe iz 1974. godine,
- Konvencija o odgovornosti hotelijera u vezi sa imovinom njihovih gostiju iz 1962. godine
*U oblasti intelektualne svojine znaajne su sljedece konvencije:
- Parika kovencija o zatiti industrijske svojine iz 1883. godine,
- Konvencija o evropskom patentu iz 1973. godine,
- Madridski aranman o meunarodnom registrovanju fabrikih ili trgovakih igova iz 1891. godine,
- Univerzalna konvencija o autorskom pravu iz 1971. godine,
- Bernska konvencija o zatiti knjievnih i umjetnikih djela iz 1886. godine
*U oblasti meunarodnog prevoza znaajne su sljedee konvencije:
- Konvencija o meunarodnom prevozu eljeznicom iz 1980. godine,
- Konvencija o ugovorima o meunarodnom prevozu robe drumom iz 1956. godine,
- Konvencija o ugovorima meunarodnom prevozu putnika i prtljaga iz 1973. godine,
- Varavska konvencija.
*U oblasti statusa fizikih i pravnih lica znaajne su sljedece konvencije:
- Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine,
- Konvencija o pravnom poloaju lica bez dravljanstva iz 1954. godine,
- Konvencija o dravljanstvu udatih ena iz 1957. godine,
- Konvencija o pravima djeteta iz 1989. godine.
*Status diplomatsko-konzularnih predstavnika ureuju sljedee konvencije:
- Konvencija o privilegijama i imunitetima UN iz 1946. godine,
- Beka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. godine,
- Beka konvencija o konzularnim odnosima iz 1963. godine.
Hijerarhija izvora MPP: Pojava meunarodnih ugovora meu izvorima meunarodnog privatnog
prava, kao i postojanje vie razliitih izvora u okviru istog pravnog poretka, postavlja problem odreivanja
redosljeda, tj. hijerarhije izvora prilikom primjene prava na datu situaciju sa elementom inostranosti. S druge
strane, u vezi sa izvorima se postavlja i pitanje pravnih praznina.
Sukob izmeu meunarodnih ugovora i unutranjih izvora: izraava se naelo pacta sunt servanda.
ZMPP je odredio mjesto opteg zakona ije e odredbe biti derogirane, ukoliko reguliu isto pitanje, po
pravilu lex specialis derogate legi generali. Drugo pravilo koje isto tako slui za odreivanje hijerarhije
izvora prava uopte (lex posterior derogate legi priori) u ovom odnosu ZMPP i meunarodnih ugovora se ne
primjenjuje, poto naelo pacta sunt servanda u ovom sluaju ima primat.
U sluaju sukoba dvostranog i viestranog ugovora, prevagu dobija dvostrani, poto se u odnosu na
viestrani pojavljuje kao specijalni zakon, a ako su u sukobu ugovori istog ranga, primjenjuje se pravilo lex
posterior derogate legi priori.
Dakle, u sluaju sukoba meunarodnog ugovora i zakona, primat pripada meunarodnom
ugovoru. Sukob izmeu samih meunarodnih ugovora rjeava se u korist bilateralnog ugovora, a sukob
izmeu vie ugovora istog ranga razrjeava se na osnovu pravila lex posterior derogate legi priori,
izuzev ako kasniji ugovor propisuje dugaije.
6

*Ratifikovani meunarodni ugovori imaju primat nad unutranjim izvorima prava u skladu sa
principom PACTA SUND SERVANDA.
Kada je jedna ista materija ureena dvostranim i viestranim meunarodnim ugovorom, dvostrani
meunarodni ugovori imaju primat nad viestranim na osnovu principa LEX SPECIALIS DEROGAT LEGI
GENERALI.
Kada su meunarodni ugovori istog ranga njihova meusobna hijerarhija odreuje se primjenom
principa LEX POSTERIOR DEROGAT LEGI PRIORI- primjenjuje se ona koja je donijeta poslednja.
Hijerarhija unutranjih izvora prava takoe se odredjuje primjenom pravila LEX SPECIALIS
DEROGAT GENERALI I LEX POSTERIOR DEROGAT LEGI PRIORI.
Sukob razliitih unutranjih izvora MPP: Pri traenju rjeenja jednog meunarodno-privatnog
problema, trebalo bi prvo pogledati ima li solucije u bilateralnoj konvenciji. Ako nemamo odgovarajuu
bilateralnu konvenciju, trebalo bi ispitati postoji li rjeenje u nekoj multilateralnoj konvenciji. Ako se ni na
ovaj nain ne moe nai rjeenje, primjenjuju se norme unutranjeg zakona, i to najprije specijalnog, pa tek
potom norme ZMPP.
Pravne praznine u MPP: ZMPP odreuje da se pravna praznina rjeava shodno primenom:
a) odredaba i naela ZMPP,
b) naela pravnog poretka drave i
c) naela MPP.
Poto se pojavljuje pitanje na kojim redosljedom se upotrebljavaju navedeni izvori, postoji miljenje,
da se navedeni izvori mogu primjenjivati u cilju popunjavanja pravnih praznina alternativno, pa ak i
kumulativno.
6. POJAM KOLIZIONIH NORMI
Koliziona norma je pravno pravilo za odreivanje mjerodavnog prava za rjeavanje graanskopravnog
odnosa sa elementom inostranosti. Ima zadatak da nas odvede do mjreodavnog prava koje emo primijeniti tj.
za koju emo injenicu vezati.
Kada su elementi nekog pravnog odnosa povezani sa dva ili vie suvereniteta, organ koji na taj odnos
treba da primijeni pravne norme mora da odlui ije pravne norme e primijeniti. Kriterijumi za donoenje
odluke o izboru mjerodavnog prava sadrani su u kolizionim normama. Sud ili drugi dravni organ
primjenjuje uvijek kolizione norme svog nacionalnog prava.
Koliziona norma se sastoji iz dva elementa:
a) Pravna kategorija je element pomou koga nadleni organ opredjeljuje koju kolizionu normu e
primijeniti na konkretan pravni odnos; to je vrsta privatnopravnog odnosa sa elementom inostranosti. On
odreuje pravnu kategoriju konkretnog odnosa (skupa injenica) i pomou elemenata pravne kategorije
trai kolizionu normu koja se na taj skup odnosi.
b) Odluujua injenica (taka vezivanja) je onaj element kroz koji se neposredno ostvaruje dejstvo
kolizione norme: u njoj se takom vezivanja izdvaja jedan od moguih oblika vezivanja da bi postao
opredjeljujui. Opredjeljivanjem za odreenu taku vezivanja, omoguava se da konkretan sluaj bude
rijeen po materijalnom pravu odreene drave i da na taj nain nastupi konkretna pravna posljedica
(sankcija). Postoje take vezivanja koje su u svijetu postale tipine za pojedine domene.
*Za statusne i porodine odnose to su:
- Lex nationalis (ili lex patriae) zakon tj. pravo dravljanstva,
- Lex domicilii zakon domicile.
*Kod stvarnopravnih odnosa najtipinija taka vezivanja je lex rei sitae (zakon mjesta nalaenja stvari).
*Kod ugovornih odnosa najire se koriste:
7

- Lex loci contractus zakon mjesta zakljuenja ugovora,

- Lex loci solutions zakon mjesta plaanja,
- Lex loci actus zakon mjesta izvrenja,
- Lex loci venditoris zakon mjesta prodavca,
- Princip najblie veze.
*Kod graanskopravnih delikata najee se koristi lex loci delictii commissi (zakon mjesta izvrenja delikta).
*U pogledu forme pravnih poslova tipino je rjeenje locus regit actum (mjesto gde je pravni posao preuzet).
*U raznim situacijama se esto koristi kao taka vezivanja lex fori (zakon suda, foruma odnosno organa koji
postupa u odreenom sluaju, tj. pavo mjesta gdje se postavlja pitanje, gdje npr. sud sudi).
Sama primjena kolizione norme je samo prvi korak. Graansko-pravnni odnos se sastoji iz vie
injenica ali samo jedna je najbitnija (negdje je dravljanstvo, negdje je neto drugo...), ali uvijek piostoji. Od
injenica u graansko-pravnom odnosu zavisi koje emo mjerodavno pravo primijeniti (npr. desila se nesrea
u Rumuniji, primijeniemo rumunsko pravo...).
Drugi korak je primjena konkretnog materijalnog prava na koje nas je uputila koliziona norma u prvom
koraku.
Take vezivanja moemo klasifikovati prema nekoliko kriterijuma (odn. karakteristike t.v.):
I Podjela prema irini ovlaenja foruma (organa): Neposredno vezujue su one take vezivanja kod
kojih je zakonodavac sam izvrio vrednovanje moguih oblika povezanosti jedne pravne kategorije sa raznim
suverenitetima i izabrao je jednu vezu koja e nas neposredno povezati sa mjerodavnim pravom tj. odreuje
ih zakon. To su hard and fast (rules) vrste i brze (poveznice) jer forumu ne ostavljaju nikakvu
mogunost za procjenu toga da li je pravo na koje ukazuju kao na mjerodavno zaista u najblioj vezi sa
odnosom koji je izraen kroz pravnu kategoriju (npr. ako se u pogledu poslovne sposobnosti predvia lex
nationalis kao taka vezivanja, ona e nas neposredno povezati sa mjerodavnim pravom (pravom drave iji je
dravljanin lice u pitanju). Okvirne su one take vezivanja kod kojih je vrednovanje bitnim djelom preputeno
sudiji. Zakonodavac samo postavlja odreene okvire i smjernice, ali ne utvruje direktno relevantnu vezu.
Zbog njihove apstraktnosti proizilazi da mogu da ukau na mjerodavnost prava bilo koje drave (kako
domae, tako i strane). Neutralnost znai da su indiferentne po pitanju sadraja mjerodavnog prava i
pravednosti rezultata koje primjena mjerodavnog materijalnog prava daje.
II Podjela na proste i kompleksne take vezivanja: Proste take vezivanja su one koje nas vode do
jednog mjerodavnog prava (radi se o jdnoj taki vezivanja) slijedei bilo striktna, bilo okvirna zakonodavna
uputstva (npr. po lex loci contractus - ta nas taka vezivanja vodi do prava one drave u kojoj je ugovor bio
zakljuen). Kompleksne su one take vezivanja unutar iste kolizione norme koje nas vode do vie
mjerodavnih prava. Mi na primjenjujemo sve take vezivanja koje postoje ve samo jednu. Kompleksna taka
vezivanja moe da bude postavljena alternativno i supsidijarno. Taka vezivanja je kompleksna ako za istu
pravnu kategoriju propisuje mogunost primjene prava dvije razliite drave, ali moe biti i alternativna, zato
to e se primijeniti samo pravo jedne od tih drava. Alternative ne znai slobodu izbora za organ koji
primjenjuje kolizionu normu. Kod njih biramo koju emo taku vezivanja primijeniti. Posoje razlozi za prelaz
sa jedne veze na drugu, koje sugerie zakonodavac. Kod supsidijarnih taaka vezivanja, zakonodavac
pribjegava supsidijarnom nabrajanju, a ne zato da bi se dolo do odreenog rezultata, ve da bi se uopte dolo
do rezultata, tj. do mjerodavnog prava. Npr. kod imovinskih posljedica (recimo kod podjele imovine branih
drugova) nema kumulativne primjene! Ako se ne moe prijijeniti prva, ide se na drugu, ako ne moe druga,
ide se na treu taku vezivanja
U ovom sklopu treba istai da vie mjerila za vezivanje unutar jedne kolizione norme (bilo da ona
dovode kumulativno do primjene vie prava ili da su vezivanja postavljena alternativno ili supsidijarno)
smatramo dijelovima jedne iste (kompleksne) take vezivanja. Taka vezivanja nije isto to i jedna veza. To je
onaj element jedne kolizione norme, koji na osnovu opredjeljenja zakonodavca, i putem striktnih ili okvirnih,
prostih ili kompleksnih uputstava, rjeava pitanje koje su materijalne norme mjerodavne.
8

III Podjela na stalne i promjenljive take vezivanja: Stalne su one take vezivanja koje su vremenski i
prostorno fiksirane (ne mogu se mijenjati). To su prije svega one take vezivanja, ija je injenina podloga
jedan dogaaj, kao to je npr. zakljuenje ugovora ili izvrenje delikta. Meu stalne take vezivanja spadaju
po svojoj prirodi lex rei sitae ali samo ako je reij o mjestu nalaenja nepokretnih stvari koje ne mogu da
mijenjaju svoj poloaj, ije je mjesto nalaenja stalno. Promjenljive su one take vezivanja, koje nisu jednom
zasvagda u jednom konkretnom sluaju konano fiksirane ni vremenski, pa ni prostorno. One se zasnivaju na
injenicama koje se mogu mijenjati, a pri tome mogu da ukazuju na razna prava kao na mjerodavno pravo
(npr. lex rei sitae kod pokretne stvari, ili lex nationalis).
7. VRSTE KOLIZIONIH NORMI
Karakteristika viestranih kolizionih normi je da su one apstraktne, te zavisno od okolnosti
konkretnog sluaja ukazuju na pravo bilo koje drave svijeta (ako se nekretnina npr. nalazi u Francuskoj,
odvest e nas do fracuskog prava). Sa aspekta istorijskog razvoja MPP, viestrane kolizione norme su one za
koje se zalagao Savinji objanjavajui regulisanje odnosa sa elementom inostranosti.
Jednostrane kolizione norme su one koje u svakom sluaju dovode do primjene jednog istog, i to
domaeg prava. Jednostrane kolizione norme se ili protive principima meunarodne saradnje ili proputaju da
razrade principe te saradnje. Zbog toga se esto u praksi, ekstenzivnim tumaenjem, jednostrane kolizione
norme shvataju kao viestrane. Ne treba da postoje jer nas mogu dovesti samo do jednog prava, domaeg. Kod
nas u zakonu ne postoje.
Viestrane kolizione norme su bolji i cjelishodniji instrument za odreivanje mjerodavnog prava. U
ZMPP, kao i u drugim naim normama iz oblasti MPP, koriste se, najee, viestrane kolizione norme, one su
pravilo.
Prema kriterijumu koji pokazuje da li je koliziona norma prema svom tekstu podobna i dovoljna da
ukae na mjerodavno pravo ili nije, kolizione norme mogu biti samostalne i nestamostalne. Samostalne su
one kolizione norme koje ukazuju na mjerodavno pravo. Pri tome nije od znaaja kakve take vezivanja
konkretna norma sadri, ve je bitno to da primjenom na konkretne okolnosti sluaja norma dovodi do
konkretnog mjerodavnog prava. Nesamostalne su one kolizione norme ija formulacija nije dovoljna da se
pomou njih odredi mjerodavno pravo. One dopunjuju samostalne kolizione norme tako to sadre
objanjenje, uputstva koja utiu na utvrivanje konkretnog mjerodavnog prava. Nesamostalne kolizione norme
se odnose na opti dio MPP i izraavaju stav zakonodavca o optim institutima MPP (npr. o uzvraanju i
upuivanju na dalje pravo,). U skladu sa tim nesamostalne kolizione norme se nalaze, po pravilu, u optem
dijelu zakona o MPP, dok se samostalne kolizione norme, uglavnom, nalaze u posebnom dijelu.
Krupan problem u vezi sa kolizionim normama predstavlja pitanje njihove pravne prirode. Rije je o
dilemi da li su ove norme imperativne ili dispozitivne. Norme u MPP, kao i kolizione norme sadrane u
drugim izovrima, formulisane su kao imperativna pravila (obavezno se primjenjuju, bez obzira na uputstvo
stranke ili ne). To znai, da su sudovi duni da primjenjuju kolizione norme ex officio, a duni su da primjene
i strano pravo, ako taka vezivanja ukazuje na inostrani pravni poredak. U anglosaksonskom pravu nisu
imperativne i primjena zavisi od stranaka da li e sa ona pozvati na njih.
Obaveza primjene stranog prava
Shvatanje o stranom pravu kao injenici ima svoje korijene u teoriji steenih prava, po kojoj ukoliko se
neko poziva na svoja steena prava, treba i da dokae kako je ta prava stekao. Suprotno shvatanje, da nadleni
organ ima obavezu da primijeni strano pravo obrazlae se potrebama meunarodne saradnje, meusobnog
uvaavanja i koegzistencije razliitih pravnih poredaka. U naem zakonodavstvu strano pravo se tretira kao
pravo, odnosno da je nadleni organ duan da primijeni strano pravo. U skladu sa zakonom sud ili drugi
nadleni organ e po slubenoj dunosti utvrditi sadrinu stranog mjerodovnog prava.
Nain saznanja stranog prava
9

U okviru Savjeta Evrope 1968. godine je zakljuena Evropska konvencija o obavjetenjima o stranom
pravu. Ova konvencija obavezuje drave da imenuju organe koji e biti zadueni da postupaju po zahtjevima
organa drugih strana ugovornica da imaju informacije o domaem pravu. Ovi organi mogu sami sainiti
obavjetenje ili, po svom nahoenju, zahtjev proslijediti drugom dravnom organu, privatnoj instituciji ili
advokatu. Sadrina obavjetenja ne obavezuje organ koji primjenjuje strano pravo. On moe sadrinu stranog
prava utvrivati na drugi nain.
Pravne posljedice neprimjene stranog prava
Vana posljedica stava da strano pravo ima tretman prava je da se protiv odluka donijetih
nepotovanjem obaveze primjene stranog prava mogu ulagati svi pravni lijekovi predvieni za sluaj pogrene
primjene materijalnog prava. To znai da se, pored albe i revizije kao redovnih pravnih sredstava, moe
uloiti zahtjev za zatitu zakonitosti kao vandredno pravno sredstvo.
Izdavanje uvjerenja o sadrini domaeg prava
Ministarstvo pravde RS nadleno je za poslove meunarodne pravne pomoi. Na zahtjev nadlenih
organa drugih drava ugovornica ovo ministarstvo izdae uvjerenje o sadrini domaeg prava. Ministarstvo je
to duno da ini i po zamolnicama organa onih drava sa kojima su zakljueni ugovori o meunarodnoj
pravnoj pomoi. U uvjerenju se navodi naziv propisa, datum kada je donesen, odnosno kada je prestao da vai
i doslovni tekst odgovarajuih odredaba tog propisa.
9. KVALIFIKACIJA
Kvalifikacija = podvoenje injenica pod pravne pojmove, vrsta tumaenja.
Sutina posrednog (kolizionog) naina rjeavanja privatnopravnog odnosa sa elementom inostranosti je
u tome da se postavi mjerilo koje e odrediti mjerodavno pravo. Zatim e se postavljena pravna pitanja
raspraviti po tome pravu, pravu jedne odreene drave. Mjerila za odreivanje mjerodavnog prava nisu
svjetska mjerila, ve norme jednog odreenog prava i zovu se kolizione norme. Kvalifikacije se vezuje za
norme koje indirektno reguliu odnose sa elementom inostranosti, putem odreivanja mjerodavnog prava.
Specifine dileme kvalifikacije se javljaju u momentu kada bi trebalo odrediti pravi smisao, pravu
sadrinu jednog ili vie pravnih pojmova i kategorija, kada bi trebalo izvriti pravno supsumiranje injenica
a mjerodavno pravo je jo nepoznato. Pravno pitanje postavljeno prije no to smo odredili koje je pravo
mjerodavno, ne moe nas dovesti do odgovora iz kog prava da uzmemo odgovor na pravno pitanje. Zbog toga
bi trebalo da krenemo sa terena nekog odreenog prava. S jedne strane je problem u tome, to nuno moramo
da se opredijelimo za neko pravo iz ije perspektive emo davati odgovor na pitanje koje se tie odreivanja
mjerodavnog prava, a s druge strane, to opredeljenje se moe shvatiti kao prejudiciranje odgovora na pitanje
koje je pravo mjerodavno.
U pravu klasifikacija znai definisanje jedne injenice ili skupa injenica pojmom odreenog pravnog
sistema. Problem kvalifikacije se javlja iz dva razloga. Prvi je to se pravni pojmovi u razliitim nacionalnim
pravima razliito definiu (odreuje im se njihova sadrina) i kategorizuju, klasifikuju, kvalifikuju ili se uopte
nedefiniu. Drugi razlog je to organ koji odluuje u nekom odnosu u kome su prisutni jedan ili vie stranih
elemenata, treba da se opredijeli u okviru kog pravnog sistema e izvriti definisanje.
10. VRSTE KVALIFIKACIJA
*Sukob kvalifikacija javlja se u dva osnovna vida: 1. Kao kvalifikacija pravne kategorije i
2. Kao kvalifikacija take vezivanja.
10

Kvalifikacija pravne kategorije je odreivanje pravnog smisla kategorija korienih kolizionim

normama, odnosno podvoenjem jednog odnosa pod pravu kategoriju, pravu kolizionu normu. Prilikom
kvalifikacije pravne kategorije, dilema je zapravo u tome koju, od dvije ili vie, kolizionih normi emo
primijeniti, a ija primjena dolazi u obzir zavisno od toga kako emo shvatiti njihove kategorije. Postoji
nekoliko naroito osjetljivih graninih oblasti koje su est izvor problema kvalifikacije pravnih kategorija
(nasljedno i obligaciono pravo, materijalno i proceduralno pravo, porodino i imovinsko pravo, razgranienje
kategorije forme od sadrine pravnih poslova). Posebne tekoe donose sluajevi kod kojih problem nije u
tome da li emo pravno pitanje supsumirati pod jednu ili drugu kategoriju jedne ili druge kolizione norme, ve
je pitanje kako emo uopte pronai neku pravnu kategoriju pod koju bi se jedna ustanova mogla podvesti.
Ova se dilema javlja kada je rije o ustanovi koje domae pravo ne poznaje, pa prema tome ne poznaju je ni
kolizione norme foruma. U nas je to sluaj sa ustanovom trusta (trast). *Problem se javlja u tome to kod
svrstavanja pravnih normi u ovu ili onu jo uvijek ne znamo koju emo kolizionu normu primijeniti.
Prilikom kvalifikacije take vezivanja nema vie dileme oko toga koju kolizionu normu valja
primijeniti, ali nije jo jasno kuda ona pravno vodi. Od razliitih moguih poimanja taka vezivanja koja nude
razliita prava zavisi kakvo e biti uputstvo koje daje taka vezivanja. Postoji nekoliko taaka koje esto daju
povoda kvalifikaciji (mjesto zakljuenja ugovra, mjesto delikta, domicil). Vano je istai da kvalifikacija take
vezivanja slijedi i logiki i vremenski iza kvalifikacije pravne kategorije. Prema tome, ako se u istom sluaju
pojave oba vida kvalifikacije, prvo se pristupa kvalifikaciji pravnih kategorija.
11. NAIN RJEAVANJA PROBLEMA KVALIFIKACIJE
Kvalifikacija po lex fori: Po tom rjeenju kvalifikaciju treba vriti po lege fori, tj. prema pravu drave
gde se sudi i od ijih se kolizionih normi polazi prilikom rjeavanja spora. Pojmovi sadrani u tim kolizionim
normama, a koji imaju razliita znaenja u raznim pravima, imaju se shvatiti po pravu drave u ijim se
kolizionim normama oni sadre i gdje se pitanje raspravlja (sudi). Ovo rjeenje ima i danas veoma iroku
podrku u teoriji, a sasvim je sigurno vladajue u praksi.
Najjai argument u prilog kvalifikaciji po lex fori nalazi se u injenici da se prilikom kvalifikacije radi
o razumijevanju kolizione norme a logino je da se kolizione norme shvataju u sistemu i prema pojmovima
onog prava kome pripadaju. To je zakon suda, jer svaki sud polazi od kolizionih normi svoje drave. Za
kvalifikaciju po lex fori mogu se navesti jo i neki praktini agrumenti: shvatiti odreene pojmove po
domaem pravu svakako je najlake za sud, te se smanjuje mogunost greaka u tumaenju; pored toga, za
kvalifikaciju lege fori govori i to, da ni praksa, ni teorija, nisu, do sada stvorile zaista vitalnu alternative tome
rjeenju. Ako se opredijelimo za kvalifikaciju po lex fori, dobijamu jednu vrstu polaznu taku, nismo, vie,
na nesigurnoj niijoj zemlji. Otvara se mogunost da pravnim kategorijama i takama vezivanja korienim
u kolizionim normama damo pouzdano tumaenje. Neki ugledni kritiari (Wolff, Lunz, Jezdi) prigovaraju da
ovakva kvalifikacija prua mogunost za neopravdano proirenje primjene domaeg prava, da vodi
zloupotrebam, da stvara pravnu nesigurnost na taj nain to e se isti pojam na razliite naine kvalifikovati.
Argument kritike nisu mogli da ugroze prevlast kvalifikacije lege fori, ali su uticali na pojavu modifikovanih,
vie nijansiranih verzija rjeenja koja polaze po lex fori.
Kvalifikacija prema lex causae i stepenasta kvalifikacija: Prva alternativna kvalifikacija prema lex
fori je kvalifikacija prema lex causae (mjerodavno pravo), odnosno prema pravu koje je mjerodavno za odnos
koji se raspravlja. Temelje ove teorije postavio je francuski autor Despanje. Osnovna i svakako najubjedljivija
zamjerka Despanjea je koje je pravo mjerodavno za raspravljanje predmetnog odnosa, poto jo nije poznato u
momentu kada se pristupa kvalifikaciji, ono se tek trai i jedna od prvih prepreka na putu do mjerodavnog
prava je ba kvalifikacija.
11

Kvalifikacija lege causae znai tumaenje date kolizione norme prema smislu i pojmovima koje sadri
pravo drave iji e pravni poredak, pri jednom takvom tumaenju, biti mjerodavan za jedno konkretno
pravno pitanje sa elementom inostranosti.
Veoma iroku podrku dobija tumaenje prema lex causae kod tzv. drugostepene kvalifikacije
(dvostepene kvalifikacije ili stepenaste kvalifikacije). Prema teoriji stepenaste kvalifikacije uvijek se pri
izboru i tumaenju kolizione norme polazi od shvatanja, tj. od prava drave suda, dakle od lex fori (prva
stepenica), dok se na drugoj stepenici, ukoliko se ima primijeniti strano pravo kao mjerodavno, ono tumai po
pojmovima i smislu koje sadri (lex causae). Pri tome se, u prvom redu, misli na materijalne (supstancijalne)
norme lex casae, ali i na kolizione ukoliko se primjenjuje ustanova ranvoa. Smatra se da pojmove ve
utvrenog mjerodavnog prava treba shvatiti u sistemu tog prava, a ne prema lex fori, ili, kako to formulie
Katii, kvalifikuje se po pravu koje se primjenjuje. I ova teorija moe dovesti do problematinih situacija.
Kvalifikacija pomou autonomnih pojmova: Tvorcem se smatra Rabel. Sutina je u tome da
kvalifikaciju ne bi trebalo vriti sa oslonom na jedno nacionalno pravo, bilo da je to lex fori ili lex causae, ve
bi se trebalo sluiti autonomnim pojmovima, nezavisnim od nacionalnih prava. Ti autonomni pojmovi bi se
stvarali u meunarodnim sporazumima, ili bi ih sud pronalazio putem komparativnih istraivanja. To bi
rjeenje najvie odgovaralo internacionalistikim zadacima MPP i moglo bi da utie na veu predvidljivost
solucije, ak i kada stranke ne znaju unaprijed u kojoj e se dravi raspraviti njihov spor. Ova teorija je
pogodna, ili ak neophodna, pri primjeni meunarodnih ugovora i tumaenju njihovih pojmova. Veoma je
mali broj autora koji prihvataju kvalifikaciju pomou autonomnih pojmova kao cjelovito rjeenje de lege lata,
ali postoje brojni autori koji smatraju autonomnu kvalifikaciju djelimino primenljivom. Meu ove autore
mogli bismo svrstati Niderera, ija teorija polazi od lex fori, ali tome dodaje primjese autonomne kvalifikacije.
Kod nas (lan 9. ZMPP) prihvaena je stepenasta kvalifikacija. Nije ba tano ono to je
zakonodavac rastumaio, ali U situaciji kada ne znamo koju kolizionu normu primjenjujemo ide se prvo po
lex cause, to je dupli posao, nepotreban!

KOREKCIJE KOLIZIONIH NORMI

Ne ispravlja se koliziona norma; ipak se ovdje radi o odstupanjima od redovnih kolizionih normi tj.
njihovih primjena. Situacije kada se primjenjuje druga koliziona norma ili drugo mjerodavno pravo zbog
zatite MPP su:
a) izigravanje zakona;
b) javni poredak zatita;
c) uzvraanje i upuivanje renvoi (itaj: renvoa).
12. UZVRAANJE I UPUIVANJE (RENVOI)
Pojava problema uzvraanja i preupuivanja na dalje pravo, vezuje se, po pravilu, za odluke
Kasacionog suda Francuske u sporu oko zaostavtine Forgo. Francuski sud je poao od svoje kolizione norme,
utvrdio je da ona ukazuje na bavarsko pravo. Po bavarskim kolozionim normama, za nasljeivanje je
mjerodavno pravo faktikog domicile ostavioca, a to je u Francuskoj, bavarska koloziona norma, dakle,
uzvraa na francusko pravo. Sluaj je rijeen na bazi koncepcije da francuska koloziona norma upuuje na
bavarsko pravo u celini, dakle, po principu kolozionog upuivanja, te je konsultovana bavarska koliziona
norma i dolo je do uzvraanja na francusko pravo. Poto po francuskom pravu poboni srodnici vanbranog
djeteta nisu zakonski nasljednici, konstatovano je da zaostavtina nema nasljednika i dosuena je francuskoj
dravi.
12

Ukoliko stanemo na stanovite supstancijalnog upuivanja, polazno koliziono pravo (pravo zemlje
suda) e nas, direktno, uputiti na supstancijalno pravo odreene zemlje koje e meritorno rijeiti sluaj. U toj
logici razmiljanje poinje i zavrava se na lancu A-B, gde je A polazno koliziono pravo (koliziono pravo
zemlje suda), a B mjerodavno supstancijalno pravo.
*Kad stanemo na stanovite kolizionog upuivanja, mogue su tri logike situacije:
1. Po prvoj od njih polazno koliziono pravo A (pravo zemlje suda) upuuje, kao na mjerodavno, na
cjelokupno pravo zemlje B. Kolizione norme zemlje B (prvoupueno pravo) mogu smatrati da je
supstancijalno pravo te zemlje (B) i mjerodavno pravo, te lanac izgleda A-B-B.
2. Druga od njih se desila u sluaju Forgo dolo je do uzvraanja, dakle, do lanca A-B-A.
3. Pri drugaijem rasporedu relevantnih injenica, moglo bi se dogoditi da bavarske kolizione norme upute
na neko dalje (tree) pravo, preupute. Tada bi lanac dobio izgled A-B-C (polazno pravo na Bavarsku
(prvoupueno pravo), dok bi bavarska koliziona norma uputila stvar dalje npr. u Belgiju (preupueno
pravo).
Francuska
A
3. KN prava B upuuje
na MN
prava A MN

Bavarska
B

posmatramo cjelokupno
pravo
3. cjelokupno pravo C
2.
upuuje na MN MN
MN
drave C

upuuje na
cjelokupno
pravo 1.

KN

Belgija
C

dravljanstvo
UZVRAANJE

KN

2. posmatra se
cjelokupno
pravo C

KN

domicil
UPUIVANJE

- KN jedne drave upuuje na drugu dravu i posmatra se pravo druge drave u cjelini, i ona, odn. ono
cjelokupno uzvraa, tj. upuuje na MN prve drave --- uzvraanje.
- KN jedne drave upuuje na drugu dravu i posmatra se pravo druge drave u cjelini, i ona, odn. ono
cjelokupno upuuje na MN tree drave --- upuivanje.

*Nain primjene ustanove ranvoa:

1. teorija stranog suda (anglosaksonski sistem);
2. zatim da se izbegne zaarani krug, jedna od tehnika je da se ini uvijek samo jedan korak (djelimini ili
single ranvoa - kontinentalni ranvoa) u lancu uzvraanja ili upuivanja na dalje pravo (preupuivanje).
Louis Lucas daje jasno obrazloenje single renvoa ako forum smatra da pravo strane drave (na koju
ukazuje taka vezivanja) treba da rijei sluaj, treba prihvatiti rjeenje koje daju kolizione norme te strane
drave. Poto drava foruma smatra da je druga drava ta koja ima monopol za odluku, izbor koji ini ta
druga drava treba prihvatiti kao konaan.
*Na sistem primjena materijalnih normi one drave na koju su ukazale KN stranog prava, na koje su prvo
uputile KN. Kod nas u l. 6. ZMPP prihvaen je ranvoa, nije ogranieno na odreene odnose, ali se posebno
mora isljuiti kod materijalnog prava, kod autonomije volje stranaka nema ranvoa!
13

- Postoje dva ogranienja:

a) primjenjuje se samo po odredbama ZMPP ili po drugim zakonima;
b) nelogina primjena kod autonomije volje, kao kod utvrivanja najblie veze.
*Kod nas se upotrebljava renvoa:
1. renvoa u jednom koraku,
2. prihvata se i primjenjuje domae pravo ako doe do uzvraanja, ali nema odredbe o upuivanju na pravo
tree zemlje.
- Renvoi ne poznaju samo Grka i Egipat!
Koliziona norma slui da se odredi mjerodonavno pravo, odnosno da organ koji odluuje o odnosu sa
stranim elementom uputi na pravo ija pravila treba primjenjivati prilikom odluivanja. Mjerodavno pravo ima
svoje kolizione norme i te norme mogu biti razliite od kolizionih normi domaeg prava. U takvom sluaju
organ koji primjenjuje kolizionu normu moe postaviti principijelno pitanje sa vanim praktinim
posljedicama-da li je, kada primjenjuju mjerodavno pravo, potrebno da uzme u obzir i koliziona pravila tog
prava, odnosno da li domaa koliziona norma upuuje na strano pravo uzeto u cjelini, ili samo na njegove
materijalne norme? Ako primjenjujui mjerodavno pravo uzme u obzir njegove kolizione norme, one ga, u
prisustvu odreenih pretpostavki, mogu odvesti dalje, do prava druge drave kao mjerodavnog (upuivanje),
odnosno one mogu dovesti do primjene domaeg prava kao mjerodavnog (uzvraanje). Stvarni razlog
primjene ove ustanove u praksi je najcee u tome da se njome obezbijedi primjena nacionalnog prava ije
rjeenje organ koji odluuje smatra ispravnim ili poeljnim.
13. PRETPOSTAVKE UZVRAANJA I UPUIVANJA
*Postoje tri osnovne pretpostavke da bi u jednom konkretnom sluaju dolo do ranvoa:
(1) Naelno-teorijska pretpostavka za ranvoa je u tome da se prihvati koncepcija po kojoj kolizione norme
upuuju na jedno pravo u cjelini, a ne samo na materijalne norme toga prava. Ako kolizione norme drave
suda upuuju samo na materijalno pravo odreene drave, onda je jasno da treba primijeniti to materijalno
pravo, bez obzira na to kakav je stav kolizionih normi unutar tog prava. U primjeru Forgo, naelna osnova
zakljuka francuskog suda je u stavu da francuska koliziona norma upuuje na bavarsko pravo u cjelini,
ukljuivi i bavarske kolizione norme a ne samo na bavarsko nasljedno pravo.
(2) Drugi je preduslov u tome da u konkretnom sluaju kolizione norme drave suda i kolizione norme drave
na ije pravo polazne kolizione norme upuuju, budu razliite, odn. da strano pravo sadri razliitu
kolizionu normu od domaeg prava. Ako bi i bavarsko pravo prihvatilo istu taku vezivanja kao i
francuska koliziona norma, ne bi moglo doi do ranvoa, odnosno sve bi se zavrilo lancem A-B. Da bi
moglo doi do ranvoa, dvije kolizione norme treba da budu razliite, treba da usvoje razliite take
vezivanja. Tek tako postaje mogue da kolizione norme provupuene drave dejstvuju u pravcu
uzvraanja ili upuivanja na dalje pravo.
(3) Potrebno je da postoji odreeni injenini sklop, to podrazumijeva takav raspored injenica koji
omoguuje da se razliita mjerila prihvaena u dvije ili vie kolizionih normi vezuju u datom sluaju za
razliite drave. Odnosno, uslov je da splet injenica u stvarnosti bude takav da primjena kolizione norme
stranog prava vodi uzvraanju na domae pravo ili upuivanju na pravo tree drave. Do primjene
ustanove uzvraanja i upuivanja moe doi i kada su domaa i strana koliziona norma iste ako se
drugostepena kvalifikacija primjenjuje po lex causae pa se odluujuca injenica razliito definie.
PRAVNI SISTEM = materijalne norme + kolizione norme, tj. primjenjuje se cjelokupno pravo (ranvoa)
jedne strane drave, jer su kolizione norme sline i tu nema problema. Dakle ako su KN sline mi
primjenjujemo materijalno pravo i nema potrebe za ranvoa.
- ALI! --- ako injenice nisu ba tako sline, onda se postavlja pitanje ranvoa.
- Konana odluka o primjeni KN ja one drave na koju je uputila polazna drava.
14

14. JAVNI POREDAK

Pod javnim poretkom se podrazumijevaju same osnovne norme domaeg prava koje se u svakom
sluaju moraju zatiti. Isti termin moe da oznaava i onu instituciju MPP koja omoguuje da domai organ ne
postupi po uputstvu domae kolizione norme ili ne prizna stranu odluku koja ispunjava ostale uslove za
priznanje, a da bi se zatitio javni poredak.
Ustanova javnog poretka javlja se ve pri prvoj pojavi kolizionog naina regulisanja pravnih odnosa
koji se vezuju za vie pravnih podruja. U holandsko-flamskoj koli se javlja koncepcija o otklanjanju stranog
prava koje bi vrijealo osnovne vrijednosti domaeg poretka, iako u datom sluaju comitas gentium nalae
primjenu stranog prava. Pri utvrivanju sadraja i granica javnog poretka mogua su dva pristupa:
(1) Krug normi koje ine javni poredak jedne drave moe se nagovijestiti jednom optom klauzulom.
Postoje brojni pokuaji u zakonodavstvima, kao i u doktrini da se jednom optom formulacijom obuhvate
osnovna obiljeja normi koje ine javni poredak.
(2) Drugi nain opredjeljivanja sadrine javnog poretka je enumeracija onih normi koje obuhvata, odnosno,
nabrajanje onih domena u kojima imperativne norme predstavljaju automatski dio javnog poretka. Bilo je
pokuaja da se nabroje norme koje ine javni poredak (kubanski profesor Bustamante, hake konvencije,
Jezdi,..).
Najee se pri formulaciji javnog poretka ostaje pri tome da se nee primijeniti strani zakon, odnosno
da se nee priznati strana odluka, ako su protivni javnom poretku ili ako su oito protivni javnom poretku.
Takve su formulacije prihvaene i u hakim konvencijama (i u onima koje je ratifikovala naa drava). U
njima se jednostavno postavlja pravilo da se primjena prava, na koje ukazuje koliziona norma konvencije,
moe odbiti samo ako bi strano pravilo bilo oito suprotno javnom poretku ili oito inkompatibilno sa
javnim poretkom.
Najznaajnije je pitanje da li javni poredak ine sve imperativne norme jedne drave. Javni poredak
se ne moe izjednaiti sa imperativnim normama. Javni poredak je svakako ua kategorija od zbira
imperativnih normi, i obuhvata samo one domae norme koje tite najosnovnije vrijednosti naeg poretka.
Ovakvo shvatanje je danas vladajue i kod nas, i u svijetu.
Ako stanemo na stanovite da povredu javnog poretka mogu da prouzrokuju samo meritorni efekti
strane norme, namee se zakljuak da predmet naeg posmatranja treba da budu uvijek konkretne norme
stranog prava ija primjena dolazi u obzir. Ne bi trebalo otkloniti primjenu stranog prava ako konkretno
strano pravilo u pitanju nije suprotno domaem javnom poretku, ve su suprotne neke druge, dobro poznate
ustanove tog istog stranog prava, ali koje su u tom sluaju irelevantne.
Strane norme nasljednog prava mogu uskraivati pravo na nasljeivanje vanbranim potomcima
ostavioca ili nejednako tretirati muke i enske potomke.
Odluka stranog suda o razvodu braka kojom se istovremeno djeca povjeravaju na staranje ocu jer u zemlji
porijekla odluke, majke poslije razvoda braka nemju pravo da podiu djecu, ve samo otac.
Javni poredak je ustanova odstupanja od normi meunarodnog privatnog prava koja omoguuje da
nadleni organ ne primjeni strano pravo, odnosno ne prizna stranu sudsku odluku, zbog toga to bi to imalo za
posljedicu povredu osnovnih drutvenih vrijednosti priznatih u domaoj zemlji.
Ustanovom javnog poretka ne mogu se tititi sve imperativne norme ve samo uzak krug tih normi
koje ureuju osnovne drutvene vrijednosti i od kojih se ni u kakvim okolnostima ne bi moglo odstupiti.
15. POSLJEDICE PRIMJENE ODREDABA O JAVNOM PORETKU
a) Neprimjena stranog prava: ako je strano pravo inkompatibilno sa domaim javnim poretkom, efekat
ustanove javnog poretka ogleda se u tome da se odstupa od kolizione norme foruma i otklanja se primjena
15

stranog prava, da bi se sluaj rijeio na bazi pravila i principa lex fori. Postojae supsidijarna primjena lex
fori i u tom sluaju, kada se strano pravilo jednostavno otklanja i ne zamjenjuje se konkretnom domaom
normom, poto se i u tom sluaju odluka temelji na principima domaeg, umjesto stranog prava.
- Postoji i shvatanje da u nekim sluajevima umjesto norme stranog prava, koja vrijea domai javni
poredak, treba primijeniti drugu normu istog stranog prava.
- Vladajue je stanovite da se pravilo stranog prava, koje je suprotno javnom poretku, zamjenjuje
domaom normom.
b) Nepriznanje strane odluke: dejstvo strane odluke se nee priznati, niti izvriti na domaoj teritoriji.
Javni poredak u naem pravu: tri su odredbe: lan 4. (otklanjanje stranog prava); lan 91.
(nepriznavanje strane sudske odluke); lan 99. (nepriznavanje strane arbitrane odluke).
Kada je rije o javnom poretku kao instrument otklanjanja stranog prava, ovakvo shvatanje je sasvim
eksplicitno potvreno u samom tekstu, jer lan 4. govori o suprotnosti dejstva stranog prava sa Ustavom
utvrenim osnovama drutvenog ureenja.
- JP treba usko tumaiti! Dejstvo JP je samo u l. 4. ZMPP.
- JP je najprsutniji u porodinom i nasljednom pravu.
Ukoliko se primjenom ustanove javnog poretka odbija primjena norme stranog prava ta norma se mora
zamijeniti nekom drugom normom, a to je norma domaeg prava lex fori.
U postupku priznanja strane sudske odluke primjena ustanove javnog poretka ima za posljedicu
odbijanje priznanja i izvrenja.
16. IZIGRAVANJE ZAKONA
Ako se vjetakim stvaranjem ili mijenjanjem injenica, koja je taka vezivanja neke kolizione norme,
postie primjna nekog drugog prava, a ne onog koje bi bilo mjerodavno da do promjene nije dolo, rije je o
izigravanju zakona u MPP. Subjekti pravnog odnosa preduzimaju ovakve akcije obino radi toga da postignu
primjenu prava koje je u pogledu njih povoljnije, umjesto prava koje je manje povoljno. Svrha izigravanja
zakona jeste da umjesto prava koje bi bilo mjerodavno da nije dolo do manipulisanja injenicom koja
predstavlja taku vezivanja, ishodi primjena drugog prava ije e norme dopustiti postizanje takvog efekta koji
je razliit ili nije doputen pravilima mjerodavnog prava.
Materijalnopravni efekat za kojim tei fraus legis postie se oslonom na slovo kolizione norme, ali
protivno ratio legis te norme. Iz ovog razloga, sankcionisanje fraus legis moe da se shvati kao odstupanje od
kolizionog pravila, odnosno od mjerodavnog prava, poto se otklanja primjena normi onog prava do kojeg
koliziona norma normalno vodi, ali se istovremeno moe shvatiti i kao zatita principa na kojima su graena
domaa koliziona pravila.
Do izigravanja zakona najee dolazi kod statusnih, porodinih i nasljednih odnosa, a najpoznatiji
sluaj je Gretna Grin ukinut je status vjerenikog staa.
U praksi izigravanje zakona je najee u oblasti branih i porodinih odnosa kada se koristi da bi se
izbjegla primjena konzervativnih propisa o zabrani zakljuenja ili razvoda braka. Izigravanje zakona je
ustanova odstupanja od primjene normi meunarodnog privatnog prava koja omoguuje da nadleni organ
odobije primjenu normi stranog prava ako su uesnici u odnosu o kome se odluuje vjetaki stvorili
odluujuu injenicu kako bi izbjegli primjenu normi domaeg prava. Izigravanje zakona mogue je samo u
sferi imperativnih normi.
*Odnos prema ustanovi javnog poretka
Ustanove izigravanja zakona i javnog poretka se jednim dijelom preklapaju. Mogue je da uesnici
odnosa mjenjaju odluujuu injenicu da bi izbjegli primjenu domae norme koju domai zakonodavac smatra
sastavnim dijelom javnog poretka. U tom sluaju organ koji eli da sprijei primjenu norme stranog prava
moe se jednako koristiti ustanovama izigravanja zakona i javnog poretka. Polje primjene ustanove
izigravanja zakona je ire i obuhvata i imperativne norme domaeg prava koje ne ulaze u krug normi javnog
16

poretka. Ustanova javnog poretka dovoljna je da zatiti domai pravni poredak od neadekvatnih
posljedica primjene stranog prava i da ustanova izigravanja zakona nije potrebna.
17. ELEMENTI IZIGRAVANJA ZAKONA
a) Vjetako stvaranje take vezivanja: osnovni elelement kroz koji se ostvaruje fraus legis je promjena
injenice koja predstavlja taku vezivanja kolizione norme. Radnje su preduzete radi postizanja jednog
posrednog cilja, koji se ogleda u nametanju primjene prava koje pod redovnim okolnostima ne bi bilo
mjerodavno. U stvari predstavlja promjenau odluujue injenice. To se ini na nain koji je sam po sebi
legalan.
- U sluaju da se injenica koja daje sadraj taki vezivanja simuluje, nije rije o fraus legis u MPP, jer
injenica koja predstavlja taku vezivanja nije stvorena. Postavlja se pitanje da li e se smatrati
mjerodavnim pravo na koje novostvorena injenica kroz taku vezivanja ukazuje, ili e se otkloniti
primjena tog prava kao sankcija zbog fraudoloznog manipulisanja kolizionim instrumentima.
b) Namjera izigravanja: Prihvaeno je stanovite da namjera jeste konstitutivni element fraus legis. Batiffol
istie da je namjera karakteristian element fraus legis; mjerodavnost odreenog prava treba da je cilj, a
ne samo prosta posljedica promjene dravljanstva, domicila ili sliog stvaranja nove take vezivanja. Prema
objektivistikom shvatanju namjera nije nuan konstitutivni element fraus legis. Blagojevi smatra da nije
potrebno da postoji umiljaj za izigravanje zakona u MPP, ali je neophodno da se taka vezivanja stvara
u cilju da se otkloni primjena domaeg materijalnog prava. Teko ju je dokazati.
c) Izbjegavanje domaih imperativnih normi: Vjetaka taka vezivanja, koja se stvara putem stvarne
promjene injenice koja joj u konkretnom sluaju daje sadraj, stvara se upravo radi izbjegavanja odreenih
materijalnih normi. Prema vladajuem shvatanju to treba da budu imperativne norme. Do fraus legis dolazi
radi izbjegavanja primene imperativnih normi, ali to ne treba da budu istovremeno i norme javnog poretka.
Inae, izigravanje zakona ne bi imalo osnova da postoji kao posebna ustanova. Prema miljenju koje je
danas ire prihvaeno, sud nije duan da vodi rauna o tome da li su izigrane materijalne norme stranog
prava.
Jedna od osnovnih karakteristika fraus legis u MPP je u tome, to se fraudolozna radnja ostvaruje u
kolizionoj sferi, zloupotrebom mogunosti koje otvaraju kolizione norme, ali su krajnji objekt izigravanja
materijalne norme, prema vladajuem stanovitu materijalne norme domaeg prava.
Oblici izigravanja zakona u MPP: Prvi tip podrazumijeva da se pred domaim organom namee
primjena stranog prava umesto domaeg, skreui normalan pravac dejstva domae kolizione norme putem
vjetaki stvorene take vezivanja. Drugi tip oznaava fraudolozno izbjegavanje domaih imperativnih
propisa pred stranim organom. U ovom drugom sluaju sankcionisanje fraus legis od strane domaeg
organa treba da se odigra u sferi priznanja, tj. nepriznanja dejstva jedne strane odluke (kod nas), a time je u
poveanoj mjeri ugroena pravna sigurnost jer je rije o aktu koji je ve stvoren i koji proizvodi odreene
posljedice i uiva odreeno povjerenje. Zbog toga se namee poseban oprez prilikom sankcionisanja drugog
tipa fraus legis. U prvom sluaju sankcionisanje fraus legis sastoji se u tome da se ne uzima u obzir
fraudolozno stvorena taka vezivanja, ve se primjenjuje ono pravo koje bi bilo mjerodavno da nije dolo do
manipulisanja sa takom vezivanja a to je domae pravo. Pri tome se, po vladajuem miljenju, ne dira u
samu novostvorenu injenicu koju koliziona norma priznaje kao taku vezivanja, samo se odbija primjena
stranog prava iju mjerodavnost nastoji da uspostavi fraudolozno steeno npr. dravljanstvo.
Izigravanje zakona u naem MPP: Iz formulacije lana 5. moe se zakljuiti da e domai sud
otkolniti strano pravo samo ako je mjerodavnost stranog prava uspostavljena u cilju izbjegavanja primjene
domaeg prava. Domai organ nee primijeniti ono (strano) pravo na koje pokazuje fraudolozno stvorena
taka vezivanja, ve e primijeniti domae pravo koje bi bilo mjerodavno (u redovnim okolnostima) da nije
dolo do manipulisanja sa takom vezivanja.
17

18. SAZNANJE I PRIMJENA STRANOG PRAVA

Primjena stranog prava od strane domaih organa spada meu majznaajnija dostignua meunarodne
pravne saradnje. Mogunost primjene stranog prava u odreenim sluajevima je preduslov stabilnosti odnosa
sa elementom inostranosti. Ako bi domai sudovi prijmenjivali iskljuivo domae materijalno pravo, bili bi
ugroeni, na primjer, brojni porodini odnosi, pa i meunarodna trgovina. Vano je neglasiti da primjena
stranog prava nije samo jedan logian nain rjeavanja odreenih specifinih pravnih odnosa, to je
istovremeno i gest, i to veoma znaajan za odravanje delikatne meunarodne ravnotee interesa i ponosa. Od
kljune je vanosti da se uine gestovi uvaavanja i da se pokae spremnost za saradnju u sistemu odnosa koji
se zasnivaju na recipronim ustupcima.
Primjenjuje se samo strano materijalno pravo, a ne i procesno. U kontinentalnom sistemu strano pravo
se shvata kao pravo i sud mora da ga ex officio sazna, dok u anglosaksonskom sistemu se shvata kao injenica
i dokazuju ga stranke u postupku (sa 4 dokazna sredstva).
Rijetka je prijmjena stranog prava u praksi (zbog nespremnosti sudova i tekog utvrivanja sadrine
stranog prava) budui da je saznatljivost stranog prava veoma ozbiljan problem. Nesporno je da utvrivanje
sadrine stranog prava moe da bude veoma teko, moe da iziskuje veoma mnogo vremena i nesrazmjerno
visoke trokove, moe da bude nepotpuno na nekim relevantnim takama; dok interpretacija nejasnoa i
popunjavanje praznina jednog stranog prava nosi sa sobom ozbiljne rizike. Pod pritiskom ovih objektivnih
tekoa javljaju se zakonodavna rjeenja koja omoguavaju sudu da odustane od utvrivanja i prijmene inae
mjerodavnog stranog prava, ako se ono ne moe saznati. A ova mogunost, potom, esto moe predstavljati
alibi sudu za nedovoljno zalaganje pri saznanju stranog prava. Danas je jo vladajue stanovite da je
neophodno postaviti neko alternativno rjeenje za sluaj da se sadrina stranog prava ne moe utvrditi. Ovakav
stav je prihvaen u veini zemalja gdje se strano pravo smatra za pravo i prijmenjuje se ex officio na osnovu
imperativnih kolizionih normi. Na sudu je teret dokazivanja stranog prava, iako se postavlja pitanje kako e
oni to da uine imajui u vidu da u pogledu stranog prava ne moe da vrijedi klasina maksima iura novit
curia sud poznaje pravo.
Meutim, danas je to ipak mnogo lake jer se sud prilikom utvrivanja sardine stranog prava moe
obratiti za pomo strankama, dravnim organima (prije svega upravnim organima koji su nadleni za poslove
pravosua), naunim institucijama (npr. Institut za uporedno pravo,..) za pomo. I pored toga postoje tekoe
jer postoji slaba povezanost sudova i dravnih organa.
Na multilateralniom (regionalnom) planu znaajno dostignue predstavljaju sporazumi posveeni
upravo pitanju obavjetavanja o stranom pravu, kao to su npr. Evropska konvencija o informisanju o stranom
pravu
U naoj teoriji i praksi strano pravo se tretira kao pravo. Sudska praksa stoji na stanovitu da sud po
slubenoj dunosti saznaje i primjenjuje strano pravo! Po slovu zakona, kod nas vai maksima iura novit
curia i za strano pravo. Ipak nadleni organ moe zatraiti obavjetenje o stanju prava (u lanu 13. ZMPP) od
Ministarstva pravde, koje nije obavezujue ve je informativno-induciono. Stranke sa svoje strane mogu u
postupku podnijeti sudu javnu ispravu o sadrini stranog prava. Ta isprava ima tretman kao i druge javne
isprave, i ona sadri tri oborive pretpostavke: 1. autentinost (jer je izdata od strane dravnog organa),
2. istinitost sadraja i 3. osnovanost stava o sadraju stranog prava koji bi se gradio na njoj.
Ukoliko je nemogue saznati strano pravo onda ga je nemogue i primijeniti, tada se ide na primjenu
prava po lex fori. Procesnopravne konsekvence ovog zakonskog rjeenja su:
- strano pravo se primjenjuje ex officio (teret dokazivanja je na sudu, a ne na strankama);
- strano pravo se dosljedno tretira kao pravo i pogrena primjena stranog prava omoguava primjenu
pravnih sredstava protiv odluka suda u kojoj je po miljenju suda dolo daopogrene primjene stranog
prava, odn. predstavlja osnov za reviziju, albu, zahtjev za zatitu zakonitost;
- u sluaju da ne zna sadrinu stranog prava sud e zatraiti obavjetenje od nadlenog organa
(Ministarstvo pravde), a moe se osloniti i na pomo stranaka i naunih institucija;
18

- prema ZMPP nema alternative ako se ne sazna strano pravo.

*Stvarno pravo ini ne samo odredba ve i praksa i pravna pravila.
19. RECIPROCITET POJAM
Reciprocitet i retorzija su ustanove MPP koje omoguavaju da se ouva ili uspostavi naruena
ravnopravnost. Reciprocitet predstavlja ravnopravnu saradnju, dok retorzija predstavlja naputanje saradnje.
Reciprocitet je ustanova meunarodnog privatnog prava koja znai uslovljavanje priznanja i izvrenja
stranih sudskih odluka i priznanje odreenih prava strancima u domaoj dravi odgovarajuim postupanjem
drave porijekla odluke, odnosno drave iju nacionalnost ima strano lice. Reciprocitet je ustupak koji ini
drava na raun svoje teritorijalne suverenosti, a u cilju meunarodne saradnje. Na taj nain se stvara
meuzavisnost prava pojedinih drava. Usaglaavaju se pravni sistemi i pri rjeavanju problema stranih lica
vodie se rauna kako e se to odraziti na poloaj domaih graana u inostranstvu. Uslov reciprociteta je
uslovljavanje primjene stranog prava, priznavanje strane odluke ili nekog prava stranca istim ili slinim
postupanjem tangirane drave prema naim graanima, naem pravu i odlukama.
Retorzija znai odbijanje priznavanja odreenih prava dravljanima strane drave, zbog toga to i ta
drava uskrauje ista prava domaim dravljanima na svojoj teritoriji. Retorzija predstavlja sankciju prema
dravi koje na potuje drugi suverenitet, mjeru koja se primjenjuje u meunarodnim odnosima. Domai sudovi
se mogu oglasiti nadleni u sporovima protiv dravljana strane drave ako u toj dravi postoji nadlenost
njenih sudova u sporovima protiv naih dravljana po kriterijumima kojih nema u odredbama o nadlenosti
domaih sudova u stvarima sa meunarodnim elementom.
U naem pravu retoriziona mjera je predviena za nasljedno pravne odnose zaostavtina stranog
dravljanina se raspravlja prema pravu drave ije dravljanin ostavilac. Ali ako je u toj zemlji zaostavtina
naeg dravljanina raspravlja se po lex fori. Retorzija je rijetka pojava i znai odmazdu. Predstavlja
jednostranu akciju drave i drava odluuje do koje e mjere i u kojim situacijama da uvai strano pravo i
odluke. ZMPP ne poznaje uslov reciprociteta i retorzije u oblasti odreivanja mjerodavnog prava. Najvei broj
prava postavlja uslov reciprocitetea u pogledu priznanja i izvrenja stranih odluka. Ne uslovljavaju se sva
prava stranaca reciprocitetom, a u mnogim pravima ne postoji opte pravilo ve samo odreena pravila. To
znai da se pojaava uloga zakonodavca u procjeni.
Postavljanje uslova reciprociteta nije jednako opravdano u svim oblastima MPP. U teoriji i praksi
postoje razliiti stavovi, te se reciprocitet posmatra kroz tri oblasti koje ine MPP: sukob zakona (odn.
odreivanje mjerodavnog prava), sukob jurisdikcija i prava stranaca:
a) SUKOB ZAKONA Vri se odreivanje i primjena mjerodavnog prava i ovdje se reciprocitet i retorzija
javljaju prije svega u vezi sa priznanjem i izvrenjem stranih sudskih odlukaNe treba traiti potpunu
simetrinost. Kod nas se u ovoj oblasti ne postavlja uslov reciprociteta. Strano pravo ne treba primijeniti
onda kada fragrantno kri neku nau normu. Ali u situaciji kada druga drava ne primijeni nae pravo u
istom sluaju, mi ipak ne smijemo da im vratimo i ne primijenimo njihovu odluku u istom sluaju tj.
retorziju (koju treba izbjegavati kad god je mogue!). Meutim, ukoliko se situacija odbijanja priznanja
naeg prava ponavlja, e tada se postavlja pitanje retorzije s punim pravom.
b) SUKOB JURISDIKCIJA pretpostavka je kod priznanja i izvrenja stranih odluka. Kada vie sudova iz
razliitih zemalja pretendiraju da budu nadleni ili kod priznanja stranih sudskih odluka reciprocitet se
mora potovati.
Posmatra se ira oblast jedne odluke, ali to sud ne moe da radi sam. Stranka je ona koja ese protiviti
priznanju strane sudske odluke i treba da dokae nepostojanje reciprociteta (jer se reciprocitetu principu
pretpostavlja dok se ne dokae da ne postoji kod nepriznanja stranih sudskih odluka).
Kod stranih arbitranih odluka se postavlja isto pitanje reciprociteta, premda je labavije i izvrenje
stranih arbitranih odluka ne zavisi samo od reciprociteta i tee je neizvriti stranu arbitranu nego stranu
sudsku odluku.
c) PRAVA STRANACA Mnoga prava stranaca nisu niim uslovljena, neka prava se uslovljavaju, dok su neka
19

zabranjena. Prava stranaca su: opta, apsolutna (zabranjena prava npr. ne mogu vriti javne funkcije, imati
aktivno i pasivno birako pravo,) i relativno rezervisana prava stranaca (prava uslovljena reciprocitetom
npr. pravo na osnivanje preduzea, pravo na koncesiju, )
Reciprocitet je nedjeljiv, ako su u pitanju sloene drave (federativna i sl.). On se posmatra na nivou
cijele npr. federativne drave jer je federalna drava jedini meunarodnopravni subjekt.
20. OBLICI RECIPROCITETA PO NAINU NASTANKA
*Oblici reciprociteta: A) po nainu nastanka i B) po sadrini
*Po nainu nastanka razlikuje se diplomatski, zakonski i faktiki reciprocitet.
Diplomatski reciprocitet se uspostavlja zakljuivanjem meunarodnih ugovora kojima se licima koja
imaju nacionalnu pripadnost drava potpisnica omoguava uivanje odreenih prava na teritoriji drugih drava
potpisnica i obezbeuje priznanje i izvrenje odluka sudova jedne drave potpisnice na teritoriji drugih drava
potpisnica. Mora se potovati dok god ne doe do raskida ili revizije ugovora. On je i najbitniji oblik.
Zakonski reciprocitet postoji kada je nacionalnim propisima strancima priznato uivanje odreenih
prava ili predvieno priznanje i izvrenje stranih sudskih odluka. Postoji kod donoenja paralelnih zakona
(odn. kada ima npr. mnogo graana jedne zemlje na radu u drugoj dravi). Rjei je oblik reciprociteta.
Faktiki reciprocitet postoji kada se organi druge drave u praksi ponaaju tako da strancima priznaju
odreena prava i priznaju i izvravaju odluke stranih sudova. To je onaj reciprocitet koji se sprovodi u praksi
tj. klasino uzajamno postupanje u sluajevima. Drava ne mora da zakljui ni jedan ugovor, ne mora imati
nita definisano, iako je mnogo bolje da ima i da postoji diplomatski nego faktiki reciprocitet.

21. OBLICI RECIPROCITETA PO SADRINI

*Reciprocitet prema pravnoj sadrini moe biti: formalni i materijalni.
Formalni reciprocitet postoji je onaj koji se primjenjuje kod prava stranaca, onda kada strana drava
izjednauje domaa i strana lica u pogledu uivanja odreenih prava bez obzira da li su obim tih prava ili
uslovi njihovog uivanja vei ili manji od onih koje im obezbjeuje domaa drava. On je uslov koji se u
naem pravu zahtijeva da bi se strancu omoguilo uivanje odreenih prava. NACIONALNI TRETMAN =
izjednaavanje stranih i domaih dravljana - ako stranac ispuni sve uslove kao i na dravljanih onda ima i
sva prava, iako ipak tu postoje i neka ogranienja.
Materijalni reciprocitet se primjenjuje kod priznaja izvrenja stranih sudskih odluka (tj. dejstvo koje
naa odluka ima u stranoj dravi imae i strana odluka u naoj). Postoji ako se strancima u domaoj dravi
daju ona prava koja uivaju domaa lica u stranoj dravi. Za materijalni reciprocitet bitno je da su draavljani
obje drave izjednaeni u pogledu prava koja uivaju na teritoriji druge drave. On se postavlja kao uslov u
oblasti priznanja i izvrenja stranih sudskih odluka.
Efektivni reciprocitet koji se razlikuje od materijalnog u tom smislu to se cijeni i obim prava ije se
uivanje omoguava. On nije nita drugo do kvantifikovani materijalni reciprocitet: stranac e u naoj dravi
imati ona prava koja mi imamo u stranevoj dravi, u koliini i na nain koji vae u stranevoj dravi.
Reciprocitet koji traimo u pogledu prava stranaca da stupaju u privatnopravne odnose i da budu
nosioci privatnih prava kod nas je formalni reciprocitet. Prilikom priznanja i izvrenja stranih odluka trai se
materijalni reciprocitet.
20

Reciprocitet prema nainu dokazivanja

U pogledu naina dokazivanja razlikuje se: dokazni i pretpostavljeni reciprocitet.
Dokazni reciprocitet znai da je lice koje pretenduje da mu se prizna odreeno pravo duno da
dokae postojanje reciprociteta u odnosu na dravu ije dravljanstvo ima.
Pretpostavljeni reciprocitet znai da se teret dokaza prebacuje na suprotnu stranu, onu koja strancu
osporava uivanje odreenog prava.
22. RAZLIKA IZMEU DIPLOMATSKOG I FAKTIKOG RECIPROCITETA
Ukoliko je diplomatski reciprocitet definisan on se mora potovati u praksi. Tada slijedi pitanje ta
ukoliko se ne potuje? Mi tj. naa zemlja mora priznati i potovati stranu odluku sve dok postoji diplomatski
reciprocitet (odn. dok god je zakljuen ugovor), te ne moemo odbiti primjenu strane sudske odluke, bez
obzira ako je strana drava odbila nau odluku. Dakle dok god postoji ugovor diplomatski reciprocitet se mora
potovati!
Za razliku od diplomatskog, faktiki reciprocitet je onaj reciprocitet koji se sprovodi u praksi tj.
klasino uzajamno postupanje u sluajevima. Drava ne mora da zakljui ni jedan ugovor, ne mora imati nita
definisano, ali se potuje ukoliko je ispunjen uslov reciprociteta.
*Postavlja se pitanje koji je reciprocitet zadovoljavajui u sluajevima kada se sticanje odreenih
prava uslovljava uzajamnou. Naa teorija, pa i praksa, prihvataju stav da je dovoljan i faktiki reciprocitet.
Dakle, ne trai se da uzajamni tretman bude zagarantovan meunarodnim ugovorima ili zakonima, dovoljno je
ako se ispunjava u praksi. Uslov uzajamnosti smatrae se ispunjenim, naravno i tada kada je zagarantovan
meunarodnim ugovorom ili paralelnim zakonima. Ne trai se faktika uzamajnost preko diplomatske ili
zakonske.
Sloena situacija nastaje kada postoji zagrantovana uzajamnost, postavljeni su principi uzajmnog
postupanja u meunarodnom ugovoru ili zakonima, ali se ti principi ne sprovode u praksi. Kod nas se smatra
da u takvim sluajevima postupanje mora biti diferencirano, s tim da se pravi razlika u pitanju ta je uslov
uzajamnosti.
a) Ukoliko je to meunarodni ugovor (diplomatski reciprocitet) retorzija se ne bi smjela poduzeti sve dok se
meunarodni ugovor ne otkae.
b) Ukoliko je zakon izvor reciprociteta, a strana drava uskrauje neko pravo domaim dravljanima, to se i
dokae, onda bi mi utakvim sluajevima, mogli uskratiti ista prava dravljanima te zemlje kod nas. U ovoj
situaciji nije teret dokazivanja na strancu, ne mora on dokazivati da organi njegove zemlje zaista postupaju
onako kako bi po normama morali postupati. To se pretpostavlja, treba dokazati suprotno.
Postojanje diplomatskog ili zakonskog reciprociteta oslobaa lice koje se na njega poziva obaveze
dokazivanja ali se i u prisustvu ovako utvrenog reciprociteta moe dokazivati da se organi druge drave ne
ponaaju u skladu sa obavezama preuzetim meunarodnim ugovorom, odnosno u skladu sa odredbama
nacionalnog zakona. Tada se dokazuje odsustvo faktikog reciprociteta.
23. MOBILNI SUKOB ZAKONA U MEUNARODNOM PRIVATNOM PRAVU
(VREMENSKI FAKTOR U MPP)
Kada su pojedini elementi nekog privatnopravnog odnosa povezani sa razliitim dijelovima teritorije
iste drave, postavlja se pitanje odreivanja privatnog poretka mjerodavnog da uredi taj odnos.
Problem unutranjeg sukoba zakona se moe iskomplikovati u dva sluaja. *Prvo, moe se dogoditi da
drava na koju upuuje koliziona norma meunarodnog privatnog prava nema sopstevna pravila o rjeavanju
unutranjeg sukoba zakona. *Drugo, u pravnoj teoriji i uporednom zakonodavstvu postoje razmimoilaenja
oko toga da li koliziona norma MPP upuuje na dravu ije pravo je mjerodavno da rijei spor, pri emu
pravila o unutranjem sukobu zakona te drave upuuju na pravo odreene teritorijalne jedinice unutar te
21

drave, ili koliziona norma MPP direktno upuuje na pravo teritorijalne jedinice unutar suverene drave koje
je mjerodavno za rjeavanje konkretnog spora.
Domaaj pravnih normi ima svoje granice. Te granice vaenja pravnih normi su:
a) prostorne (granice drava postojanje granica ne znai da su one uvijek jasne; kako se prostorne mee
vaenja zakona nekad povlae i u okvirima jednog suvereniteta mogua je i pojava tzv. unutranjeg
teritorijalnog sukoba zakona);
b) personalne (tu spadaju plemenska i vjerska pravila, kao i pravila koja se odnose na odreene manjine ili
nacionalne zajednice; ove norme takoe nalaze oslonac u dravi, a granice njihovom vaenju postavljene su
pomou kriterijuma line pripadnosti nacionalnoj ili vjerskoj zajednici, odn. plemenu);
c) vremenske (vremenski sukob zakona izazvan je injenicom, to se, najee voljom legislativne vlasti
odreene drave, mijenja sadrina prava (donose se novi zakoni, mijenjaju stari) te se postavlja pitanje
odnosa u primjeni novog i starog opteg akta; Dakle, vremenski sukob zakona ne proizilazi iz
koegzistencije (u prostoru), ve iz sukcesije zakona na jednoj teritoriji. Ovaj se sukob esto naziva i
Vremensko vaenje normi ukazuje na to kako se mijenja norma, odn. kakao dolazi do sukoba zakona).
Na terenu MPP intertemporalni sukob zakona ima sljedee vidove, odn. javlja se u sljedeim
situacijama:
1) ako se promijene kolizione norme (kn) - Neke zemlje imaju poseban Zakon o MPP, a neke ne. Ali, u
odreenim situacijama neke norme su retroaktivne i ta retroaktivnost esto znai i pokazuje da je zakon ili
pravni sistem lo (kao i esta promjena zakona). Zakoni koji reguliu koliziono pravo na isti nain se
reguliu kao i pitanja.????
2) ako se promijene norme prava na koje je ukazala kn materijalna norma druge zemlje moe da se
promijeni. Da li emo je mi morati primijeniti ili ne zavisi od toga da li je zakon retroaktivan ili ne.
Postavlja se pitanje ko to treba da radi (odn. da utvrdi i vidi u zakonima da li su retroaktivni): stranka,
sudija, ministarstvo pravde? Nije rijeeno ko e to da uradi.
3) ako se promijene odredbe koje predstavljaju javni poredak Javni poredak zavisi od drutvenog ureenja u
zemlji (ni 05. oktobra 2000. nije dolo do promjene javnog poretka u Srbiji!). U Srbiji je dva puta dolo do
promjene javnog poretka: kada je Milo primio Hatierif i 1945. godine. *Ako se promijene odredbe javnog
poretka uvijek se primjenjuju odredbe novog javnog poretka bez obzira to je postupak u toku! Nee se
prijmijeniti nora stranog prava , na koju inae ukazuje domaa kn, ako bi se na taj nain povrijedio domai
javni poredak.
4) promjenom suvereniteta promjenom suvereniteta nad teritorijom jedne drave ili nad dijelom njene
teritorije, takoe nastaju posljedice za MPP. Prijmer je sluaj Jugoslavije, gdje je dolo do promjene
suvereniteta nad jednom geografskoi definisanom teritorijom (Hrvatska i Slovenija su se osamostalile,
potom Makedonija, pa BiH). Razlika izmeu ovog intertemporalnog sukoba zakona i prethodnih vidova je
u tome to je kod njega dolo do promjene suvereniteta koja je izazvala promjenu karaktera zakona, te se
stari zakoni, sa aspekta nove vlasti nekih novih suvereniteta, tretiraju kao stari zakoni, to u prethodnim
vidovima intertemporalnih sukoba nije bio sluaj, i novi i stari zakoni donijeti su od strane iste
zakonodavne vlasti, te su svi oni domai. *Veina autora zastupa stav: kada sud na bazi svoje kn doe do
pravazemlje koja je nekad pretrpjeal politiko-teritorijalne promjene, treba primijeniti, kao mjerodavno,
materijalno pravo koje je pozitivno pravo na teritoriji koja je s odnosom u najblioj vezi. To se pravo
primjenjuje zajedno sa svojim propisima o tranziciji intertemporalna pravila te se na bazi njih, odreuje
konano mjerodavno pravo, novo ili staro.
Sukob zakona (conflit mobile) je kombinacija vremenskih i prostornih sukoba zakona do koje
dolazi kada se protekom vremena mijenjaju injenice na kojima je zasnovana taka vezivanja i to na
nain to se vezuju za vie pravnih poredaka. Problem se, dakle, vezuje za postojanje promjenjivih taaka
vezivanja. Najei sluaj mobilnog sukoba zakona je u branim i imovinskim odnosima. U veini zemalja
glavna taka vezivanja je zajedniki lex personalis, lex nacionalis i lex domicii branih drugova. Ali ako oni
mijenjaju svoje dravljanstvo ili domicil treba utvrditi po kom pravu se procjenjuje njihov imovinski odnos.
22

Unutranji sukob zakona treba razlikovati od izigravanja zakona (fraus legis). Do sukoba zakona
dolazi: 1) ako se promijene kn;
2) ako se promijene norme prava na koje je ukazala kn;
3) ako se promijene odredbe koje predstavljaju javni poredak i
4) promenom suvereniteta nad teritorijom jedne drave ili nad dijelom njene teritorije.
Slian je sa izigravanjem zakona jer i kod jednog i drugog, problem nastaje promjenom injenice koje
taka vezivanja smatra relevantnim i njihovim vezivanjem za drugo pravo. Razlika je u tome to fraus legis
ima namjeru i posljedice sankcionie se ta pojava i ne primjenjuje se pravo na koje taka vezivanja ukazuje
preko novostvorenih injenica, ve se primjenjuju materijalne norme (domaeg) prava koje su se htjele izbjei.
Nasuprot tome, rjeenje conflit mobile ne mora d abude u ignorisanju novostvorenih injenica. Za razliku od
conflit mobile kod izigravanja zakona nema dileme oko toga koje bi pravo trebalo primijeniti meu onima na
koje sukcesivno ukazuje taka vezivanja usljed promjene relevantnih injenica. Naprotiv, jesno je da bi se
trebalo primijeniti novo pravo zbog toga se i mijenjaju relevantne injenice na vjetaki nain. Sukob
zakona ne mora da bude u ignorisanju novostvorenih injenica. Ne moe se svesti na pitanje odnosa starog i
novog prava jer se mijenja jedna koliziono pravna relevantna injenica koja se sukcesivno vezuje za vie prava
i tako pravi sintezu sukoba zakona u prostoru i vremenu. U pitanju su dva ili vie paralelno vaea prava u
razliitim dravama.
REAVANJA MOBILNOG SUKOBA ZAKONA (CONFLIT MOBILE)

*Postoje dva osnovna pristupa rjeavanju problema mobilnog sukoba zakona. Po jednom trai se opta
i jedinstvena solucija za probleme conflit mobile, koja bi bila primjenjiva u svim konkretnim sluajevima; po
drugom shvatanju, jedinstvenog rjeenja nema, ve ga treba traiti od sluaja do sluaja.
1) Najpoznatija jedinstvena teorija izvodi se iz teorije steenih prava nastaje u XIX vijeku i po njoj ono to
je steeno po ranijem pravu ne moe biti oduzeto po novom pravu (iako nije uvijek potovana u istoriji
nacionalizacija, 1948. godina i Imformbiro,..).
2) Posebna pravila za svaki sluaj ili vremensko fiksiranje kn za odreeni moment u vremenu npr.
primjenjuje se tj. fiksira za mjesto prebivalita u vrijeme podnoenja tube = vremensko fiksiranje.
Jedinstvene solucije nema ve treba rjeavati sluaj do sluaja. ZMPP je predvidio ovo rjeenje.
ISTORIJSKI RAZVOJ MEUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA
*U razvoju MPP razlikovaemo sljedee periode:

robovlasnika Grka i Rim;

raspad Rimskog carstva i rani feudalizam;
kole statuta (italijanska, francuska i holandsko-flamanska);
MPP u dravama kontinentalne Evrope u XIX vijeku;
anglo-amerike koncepcije o MPP (XVIII i XIX vijek);
amerika revolucija u oblasti sukoba zakona (XX vijek).

*ROBOVLASNIKA GRKA I RIM

Iako se razvijene robovlasnike drave antikog doba karakteriu intenzivnim robnonovanim
odnosima i omoguuju intenzivan razvoj pravnih odnosa, ipak nemaju razvijeno MPPu dananjem smislu
rijei. Posstojanje MPP pretpostavlja, pored razvijenosti prometa rova i usluga i odreen stepen saradnje i
tolerancije meu dravama koje se ne moe stvoriti u klimi stalnih ratovanja. Razvoj MPP pretpostavlja i to
23

da na svoje pravo ne treba gledati kao jedino mogue, a takve se koncepcije veoma teko mogu stvoriti u
vrijeme kada se pravo veoma intenzivno oslanjalo na religiju.
- GRKA
U grkim dravama gradovima javljaju se *iroka demokratska ovlatenja ali za uzan krug ljudi.
Stranci, prirodno ne spadaju meu povlatene. Oni su po pravilu robovi. Meutim, zauzima se diferencirani
stav prema strancima iz drugih helenskih drava. Ovdje se nedvosmisleno javlja ideja meusobne tolerancije u
tretiranju stranaca, koja je ideja preduslov formiranju odreenih prava stranaca. *Znaajni su i podaci koje
nailazimo u vezi sa arbitranim rjeavanjem sporova (jedino se u staroj Grkoj MPP vee za postojanje
arbitraa). *Pominju se i neke pogodbe koje su nastale u trgovini izmeu Grke i Egipta i koje imaju karakter
meunarodno-privatnopravnih normi. U tim pogodbama je postavljeno pravilo da se mjesto suenja odreuje
prema jeziku na kojem je sastavljen ugovor. Na taj nain strane implicitno priznaju mogunost da se sudi u
stranoj dravi i da se primjenjuje strano pravo, a mjesto suenja i primjena mjerodavnog prava ine se
zavisnim od injenice koju formiraju sami trgovaki putnici.
-RIM
Striktno vezano za religiju, Rimsko pravo se dugo vremena odnosilo samo na pripadnike te religije.
Codex iuris civilis obuhvata cjelokupno rimsko pravo i osnova je dananjeg graanskog prav Najstarije
rimsko pravo ius civile predstavljalo je zapravo privilegiju rimskih graana. Stranci, koji se tada javljaju
uglavnom kao robovi, potpuno su obespravljeni. Strano pravo se u Rimu nije primjenjivalo, niti se uvaavalo,
za njega se nije interesovala ni klasina pravna misao. U odnosu na peregrinska prava pokauje se vea
elastinost (u literaruri su zabiljeeni sluajevi da su u Rimu priznati efekti testamenta koji je bio sainjen
prema peregrinskom pravu peregrini stanovnici provincija kojima je vremenom priznat status civitasa). U
starom Rimu MPP se vezuje za prava patricia, nasciturusa.str.214.
24. ITALIJANSKA KOLA MEUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA
Istorija MPP vezana je za rani srednji vijek.
U Italiji je nastalo MPP. Tada se Italija sastojala od samostalnih gradova (imali su pravo da donose
samostalno opte pravne akte, tzv. statute - praktino zakone) u kojima su odravane pijace (trgovina je meu
gradovima bila veoma intenzivna), bazari gdje su se sklapali ugovori, brojni su kontakti i veze meu ljudima,
a time je dolazilo i do sporova, odn. pravnih problema koji se vezuju vie za gradove. Problem su predstavljala
pitanja npr. kako da se nadoknadi teta, po kojim pravilima, kojeg grada. Uglavnom je to bilo po pravilima
statuta (zakona), koje su imali ti gradovi. Ali, usljed intenzivne razmjene i kretanja ljudi izmeu gradova nije
vie bilo mogue odrati strogi teritorijalni princip i pravnu zatvorenost. Neophodno je da se odreena pravna
dejstva priznaju na vie pravnih podruja. im se ivot i pravni odnos ne zatvaraju u granice jednog feudalnog
dobra, jednog pravnog podruja, neophodna je makar i minimalna saradnja meu pravnim podrujima, da bi
ivotni (i pravni) odnosi koji se prostiru na vie podruja mogli da opstanu.
Svjesni toga da je stvorena jedna meuzavisnost, koja iziskuje meusobnu toleranciju, naputa se
princip da se na jednoj teritoriji primjenjuje uvijek i apsolutno samo pravo te teritorije. Umjesto toga, u
sluajevima kada se jedan pravni odnos vezuje za vie podruja, trai se neko logino, za sve prihvatljivo
mjerilo koje e se primijeniti, trai se kriterijum koji bi uinio izbor izmeu statuta koji su pravnim odnosom
tangirani, ija primjena dolazi u obzir. To traenje statuta ija bi primjena u datom sluaju bila najopravdanija
pretpostavlja jednu toleranciju koja se namee uestanou trgovinskih i drugih veza izmeu gradova.
Vremenom dolazi do sukoba statuta gradova, te Bartolus i Baldus formiraju teritorijalne i personalne
(vezane su za prebivalite) statute tj. prve kn. *Personalnim statutima su se smatrali oni kojima se postavljaju
neke granice slobodi ugovaranja, kao to su npr. zabrana poklona meu branim drugovima, zabrana
24

zakljuivanja ugovora do odreenih godina Personalnim se smatrao i statut kojim se predvia odgovornost
roditelja za djecu. *Realni statuti su oni koji propisuju zastarjelost i odraj, kao i npr. statuti koji zabranjuju da
se svojina prenese na drugoga sem na suvlasnika.
Za Bartolusa se vezuje pravilo (koje je i danas vladajue) da se za delikte prijmenjuje pravo mjesta
izvrenja delikta. U pogledu ugovora on se zalae za primjenu prava mjesta zakljuenja ugovora.
Pretee italijanske kole MPP su bili glosatori i postglosatori. *U XI vijeku glosatori dolaze do
rimskog prava i umjesto da ga komentariu, oni na marginama piu tumaenje, prevode, tzv. glose jer je
tadanji latinski bio nejasan. *U XIII i XIV vijeku postglosatori su komentarisali Codex iuris civilis i davali
mogunost primjene nekih odredaba u praksi
- FRANCUSKA
U XVI vijeku Francuska je bila kraljevina sa jakim uticajem buroazije. Dimulen (kao predstavnik
buroazije) i D*Arantre (kao pripadnik monarhije, klase feudalaca) su se sukobili oko personalnih normi
(D*Arantre ih je favorizovao). *Kao najznaajnija Dimulenova ideja se javlja koncepcija o autonomiji volje.
To je teza po kojoj subjekti jednog pravnog odnosa mogu sami da odrede mjerodavni obiaj. U doba
Dimulena, teritorijalno vaenje obiaja ima jo nesumnjivi primat. * D*Arantrese zalae za zadravanje
teritorijalnog principa, nastoji da se oblast vaenja normi to potpunije poklapa sa oblau na koju se prostire
mo one vlasti koja te norme postavlja, a to je feudalna vlast.
Meutim, obojica su kritikovala lex loci contractus (mjesto zakljuenja ugovora, odn. pravila da se na
ugovore primjenjuje pravilo mjesta zakljuenja ugovora) ono ne mora imati nikakve veze sa ugovorom.

25. HOLANDSKA KOLA MEUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA

U XVII i XVIII vijeku se razvija MPP. Tada se u Holandiji radilo o poveanju teritorije, isuivanjem
mora su dobili 30 % teritorije. Osloboenje od panije se deava poetkom XVII vijeka.
Predstavnici su Huber i Vet, koji su princip nacionalne suverenosti stavili na pijedastal (oni prvi govore
o primjeni prava u drugim dravama). Oni su imali u vidu sukobe zakona izmeu drava, a ne sukobe statuta
gradova ili sukobe obiaja (kao to su to imali u vidu italijanski i francuski statuisti). Nisu smatrali da pravno
podruje ima sopstvene norme koje bi odreivale kriterijume za izbor mjerodavnog prava, ve da su ta mjerila
opta i da imaju (ili bi trebalo da imaju) vanost svuda. Holandski ststuist su izvor univerzalnih pravila o
rjeavanju sukoba zakona vidjeli prije svega u meunarodnom javnom pravu. Huber je smatrao da pravila o
rjeavanju sukoba zakona (odn. o izboru mjerodavnog prava) nastaju preutnom saglasnou naroda.
Naglaavajui neprikosnovenost suverene drave Vet istie da statuti mogu da prekorae svoje
teritorijalne granice samo onda ako jedan narod eli da izae u susret drugom narodu, te odlui da prijijeni
obiaje drugog naroda na domaoj teritoriji.
Istu ideju razrauje i Huber, koji postavlja tri osnovna principa (koje naziva aksiomima), i koji bi
uproeno znaili sledee: Unutar jedne drave primjenjuje se u naelu pravo te drave. Mogue je iz
utivosti priznati i dejstva stranih zakonaako se time ne povreuju vitalni domai interesi.
Statuti mogu da se primjenjuju u drugoj dravi, jedino ako ta drava dozvoli.
26. SHVATANJA O MEUNARODNOM PRIVATNOM PRAVU U XIX VIJEKU Vehter, Savinji,
Manini
Nakon Francuske revolucije, formiraju se buroaske drave u onom obliku, koji bi se ve mogao
nazvati klasinim i razvija se pravo koje u sebi sadri i najtipinije karakteristike buroaskog prava. Javljaju se
25

teoretiari koji se bave MPP, a pored teorije i zakoni koji su od znaaja za MPP. U XIX vijeku pojavljuju se
graanske kodifikacije. U Francuskoj Code civil - u l.3. postavljaju se granice vaenja francuskih zakona, ali
se ne kae izriito kada e se primijeniti strano pravo. U austriji se donosi Opti austrijski graanski zakonik iz
1811. godine (ija rjeenja preuzima, uglavnom, i Srpski graanski zakonik).
Najpoznatiji teoretiari MPP tog doba su Vehter, Savinji i Manini.
*Vehter Po njemu je MPP unutranja grana prava, ne moe se unifikovati, specifino je za svaku zemlju.
Smatra da se MPP treba shvatiti kao dio prava pojedinih drava, predstavlja dio nacionalnog prava.
*Savinji Potvruje Vehterovu polaznu postavku da je MPP grana unutranjeg prava, iz ega slijedi da se
primjenjuje prije svega ono pravo koje domae norme odreuju. Razike izmeu Savinjija i Vehtera postoje u
pogledu pitanja kako treba postupiti ako u pravu zemlje suda nema normi koje bi u datom sluaju sluile kao
mjerilo za odreivanje mjerodavnog prava. Rjeenje koje Savinji predlae za takve situacije je na poziciji
univerzalizma. On smatra da razvoj kretanja ljudii razmjene dobara namee sve vee udaljavanje od krutog
principa da svaka drava primjenjuje svoje pravo. Kae da eljena jednakost ne podrazumijeva samo to da se
stranac u pojedinim dravama izjednaava sa domaim dravljanima, ve i to da, pravni odnosi, u sluaju
sukoba zakona, budu na isti nain presueni, i bez obzira na to da li se presuda izrie u ovoj ili onoj dravi.
Da bi se sukobi zakona jednako rjeavali u svim dravam, potrebno bi bilo da se rjeavaju na osnovu
istih nadnacionalnih pravila i to je ona taka gdje se Vehter i Savinji razilaze. Jer iako obojica prihvataju da
se na prvom mjestu primjenjuju eksplicitne kolizione norme zemlje suda, razlike nastaju u tretmanu onih
(najeih) sluajeva, kada domae pravo ne sadri takve kolizione norme. Vehter zagovara stanovite da
treba i dalje ostati u granicama pojedinih nacionalnih prava, istraujui njihov duh i smisao, dok Savinji
predlae da se trae pravila koja bi odgovarala zajednici naroda.
Zasluga Savinjija je u definisanju taaka vezivanja, npr. *mjesto nalaenja stvari (on je napravio
razliku izmeu pokretnih i nepokretnih stvari koja se prihvata i danas), *jedinstvena zaostavtina (cjelokupna
zaostavtina ostavioca e se raspravljati po pravu ostavioca tj. drave po dravljanstvu ostavioca); *domicil
boravite,
Istorija je na neki nain dala za pravo obojici: Vehteru zato to je dalji razvoj tekao u pravcu jaanja
nacionalnih rregulativa, Savinji zato, to su mnoge od njegovih solucija do kojih je doao traei prirodno
teite pravnih odnosa, u cjelini ili djelomino prihvaene u pozitivnom pravu Njemake, ali i u pozitivnim
pravima mnogih drugih drava. Tako, npr. Savinji je smatrao da je sredite stvarnopravnih odnosa uvijek
tamo gdje se nalaze stvari, kako nepokretne (to ni prije njega nije bilo sporno), ali i pokretne (to je bila
novost). Pod lex personalis Savinji je podrazumijevao pravo domicila (a ne pravo dravljanstva kako to dnas
smatra njemako pravo).
*Manini Istie nacionalnu suverenost kao osnovnu pretpostavku MPP, ali nije odbacio ni primjenu stranog
prava. Kljuna teza koju on istie u svom pristupnom predavanju je da nacije (a ne drave) ine racionalnu
osnovu MPP. Zalae se za stvaranje nacionalnih drava, smatrajui da to je vie takvih drava, tim su vei
izgledi za mir u meunarodnoj zajednici. U pogledu dilema oko dravne ili univerzalne zasnovanosti MPP;
Manini je blizak Savinjiju. Smatra da je primjena stranog prava meunarodnopravna obaveza, tj. zalae se
za univerzalna pravila o tome kada e se primijeniti domae, a kada i koje strano pravo.
- ANGLOSAKSONSKE ZEMLJE
Doktrina MPP, koja bi se mogla uporediti sa brojnim doktrinama kontinentalne Evrope, ne javlja se u
Engleskoj sve do kraja XVIII vijeka, premda ne bi bilo pogreno rei da se razvijena doktrina ne javlja sve do
XIX vijeka. Naravno, ima sudskih odluka u kojima se problem teritorijalnih sukoba postavlja i ranije.
Holandsko-flamanska kola vrila je jak uticaj na englesko (kao i ameriko) pravo i pravnu misao. U
amerikom pravu se ranije javlja razvijena teorija MPP nego u engleskom i to je prije svega zasluga Dozefa
Storija, koji je bio sudija Vrhovnog suda SAD i proofesor na Harvardu. Na Storija, kao i na druge amerike i
engleska pravnike od velikog su uticaja bila uenja Hubera, kao i Veta o comitas gentium. Taj izraz je ak
26

prilagoen engleskom jeziku i postao je opte prihvaen kao comity = comitas gentium = potovanje
steenih prava). Stori je prihvatio Huberova tri polazna principa (aksiome), ali je primijetio da njihova
uoptenostostavlja mnoga teka pitanja u pogledu primjene ove teorije. Vijeran ideji suverenosti i
teritorijalnosti, kao polaznoj taki, Stori istie da pitanje kakvu e snagu imati zakoni jedne drave u drugoj
dravi zavisi iskljuivo od zakona i domaih propisa druge drave, tj. od sopstvene sudske prakse i politike,
odnosno od izriitog ili preutnog pristanka te druge drave. Dalje dodaje i posebno naglaava da pravila
MPP trebaju da se razviju na principima reciprociteta. Time je na vrlo jasan nain reeno da su pravila MPP
opredjeljena meuzavisnou drava i ljudi iz raznih drava koji ulaze u meusobne odnose i line veze.
Jedna od najkarakteristinijih ideja anglo-amerike teorije MPP je ideja tj. teorija steenih prava,
koja takoe ima oslonac u holandsko-flamanskoj koli. Sutina ove koncepcije je da treba priznati prava koja
su valjano steena po pravu neke strane drave, tj. treba primijeniti pravo strane drave pod kojom je kreirano
neko subjektivno pravo. Dakle, ako neko trai zatitu svog subjektivnog prava iz pravnog odnosa koji se
vezuje za vie suvereniteta, mjerodavno jepravo onog suvereniteta pod ijim je normama to subjektivno pravo
steeno.
- SAD (Amerika revolucija u oblasti sukoba zakona XX vijek i njeni odjeci)
Poetkom XX vijeka u SAD vlada teorija steenih prava, koju je najdosljednije razvio profesor sa
Harvarda Bil, poznat kao glavni redaktor prvog amerikog Restatementa iz 1934. godine. Restatemen je
poseban kvazi-zakonodavni tekst. Sastavljaju ga istaknuti strunjaci pod okriljem Instituta za smeriko pravo,
nastojei da formuliu ona pravila koja vae, i koja bi trebala da vae. Stvara se u posebnim granama prava ili
uim oblastima. Rad obino traje vie godina. Po svom obliku, restatement je tekst koji lii na evropske
zakone sa komentarom. Restatement naravno nije pozitivno pravo, ali vri snaan uticaj na sudsku praksu.
Restatement I i ameriko koliziono pravo iz ovog doba odlikuju se izvanredno dosljednom realizacijom
nekoliko osnovnih principa.Sukob zakona se rjeava pomou viestranih kolizionih normi, mjerodavno pravo
se trai kroz teritorijalne kontakte spornog odnosa i polazi se od principa da je svako pravo steeno, te valja
primijeniti ono zakonodavstvo pod kojim je jedno pravo steeno.
Jedna veoma nadahnuta generacija amerikih strunjaka je ovu Bilovu graevinu napala u samim
njenim temeljima. Kroz ova osporavanja i kroz bitku sa autoritetom Restatementa I, raaju se originalna
vienja sutine i metoda MPP. Jedan od najorginalnijih mislilaca ove amerike teorije je Kejvers koji sa
svojim pristalicama smatra da je jedno od velikih preimustava nalaenja rjeenja analizom konkretnih pravila
u sukobu u otvaranju mogunosti da se pokae da je rije o lanom sukobu zakona, da zapravo ne postoji
potreba da se vri izbor. Za sluaj da sukob nije laan, Kejvers predlae naela preferencije (nastoji da ih u
svojim radovima definie; u njima naelima se kombinuju teritorijalne veze sa tipovima
materijalnopravnih rjeenja, te se na taj nain dolazi do kolizionih opredjeljenja.
Uz Kejversa najradikalnijim reformatorom se smatra Keri koji takoe odbacuje tradicionalna uenja, i
umjesto izbora jednog neutralnog teritorijalnog kontakta koji bi sluio kao taka vezivanja, predlae da se
mjerodavno pravo trai kroz analizu dravnihinteresa i zakonodavne politike.
Amerika revolucija u vienju sukoba zakona izazvala je veoma irok interes, stekla je brojne
pristalice (kao i protivnike) u cijelom svijetu, ali je relativno malo uticala na zakonodavstva i praksu van SAD.
Restatement (zbornik prava) I i II iz 1934. i 1969. godine --- donesen je od strane advokatske komore,
nema zakonsku snagu.
27. MJERODAVNO PRAVO ZA PRAVNU I POSLOVNU SPOSOBNOST FIZIKIH LICA
Pravna sposobnost podrazumijeva sposobnost jednog lica da bude noslac prava i obaveza, dok
poslovna sposobnost oznaava sposobnost jednog lica da svojim sopstvenim radnjama stie prava i obaveze.
Pravna sposobnost se stie roenjem, a gasi smru. Norme o odreivanju mjerodavnog prava za utvrivanje
pravne i poslovne sposobnosti fizikih lica koriste dravljanstvo i prebivalite, odnosno uobiajeno boravite
kao odluujue injenice.
27

Pravila o pravnoj sposobnosti se danas mnogo ne razlikuju u raznim zemljama svijeta. Svuda se smatra
da je svaki ovek subjekt prava, dakle da ima pravnu sposobnost. Izvjesnih razlika ima u pogledu nastanka i
prestanka pravne sposobnosti. U najveem broju zemalja pravna sposobnost nastaje roenjem, dok u nekim
zemljama 24 asa nakon roenja (panija). U pogledu poslovne sposobnosti razlike su mnogo vee. Tako po
jednom shvatanju uzrast za sticanje poslovne sposobnosti 18 godina, a po drugom 21 godina, a u nekim
junoamerikim pravima tek sa 25 godina. Razlike postoje i po tome da li udata ena ima punu poslovnu
sposobnost. Veliki je sukob zakona i po pitanju emancipacije, odnosno sticanja poslovne sposobnosti
zakljuenjima braka prije predvienog uzrasta. Sve to ukazuje na znaaj kolizione odluke, odreivanja
mjerodavnog prava u pogledu pravne i poslovne sposobnosti fizikih lica.
U pogledu odreivanja mjerodavnog prava za sposobnost fizikih lica u uporednom pravu javljaju se
tri osnovna koliziona reenja: primena prava dravljanstva, prava domicila i prava mjesta nastanka obaveze.
28. DRAVLJANSTVO, DOMICIL I BORAVITE KAO TAKA VEZIVANJA
Dravljnstvo je status fizikog lica koji znai povezanost sa odreenom dravom, na osnovu koje to
lice ima najira graanska, politika i socijalna prava, ali i dunosti.
Dravljasntvo je javno pravni odnos izmeu drave i lica u kojem lice dravljanin stie takav status
da su mu dostupna sva prava (privatna, politika, ekonomska i druga) koja obezbjeuje pravni sistem dotine
drave. To je veza na osnovu koje se odeuje pripadnost jednog lica jednoj dravi.
Dravljanstvo se stie na dva osnovna naina: *roenjem (osnovni nain sticanja) i *priroenjem
(naturalizacijom dopunski nain sticanja). Roenjem znai da e dijete automatski dobiti dravljanstvo
svojih roditelja. Priroenjem znai naknadno sticanje naeg dravljanstva od strane lica koja su imala neko
drugo dravljanstvo ili nisu imala nijedno dravljanstvo. Uslove za naturalizaciju propisuje zakon.
U uporednom zakonodavstvu postoje dva osnovna naina sticanja dravljanstva:
1. ius sanguinis (dravljanstvo po porijeklu, stie se preko roditelja) - dijete stie dravljanstvo drave u
kojoj se rodi tj. nasljeuje dravljanski status roditelja;
2. ius soli (dravljanstvo po teritoriji roenja dijete roeno na domaoj teritoriji ima domae
dravljanstvo).
Dopunski naini sticanja dravljanstva su:
a) prijem, prihvatanje u dravljanstvo lica koje prebiva odreeni period vremena na teritoriji odreene drave
i ispunjava druge propisane uslove;
b) stupanje u brak sa licem koje ima dravljanstvo odreene drave;
c) pozakonjenje;
d) usvojenje.
*Sticanje dravljanstva Republike Srbije
Zakon o dravljanstvu Republike Srbije predvia sticanje dravljanstva porijeklom kao osnovni nain
sticanja, kombinovan sa sticanjem dravljanstva po roenju u odreenim sluajevima. Dravljanstvo RS po
porijeklu stie dijete ija su oba roditelja u trenutku njegovog roenja dravljani RS, dijete roeno na teritoriji
RS, ako je jedan od roditelja dravljanin RS, a drugi roditelj je nepoznat, nepoznatog dravljnstva ili bez
dravljnstva.
Prijemom se stie dravljanstvo RS pod sljedeim uslovima:
- da lice koje trai prijem ima 18 godina,
- nije mu oduzeta poslovna sposobnost,
- ima odobrenje za stalno nastanjenje po propisima o kretanju i boravku stranaca i ima stalno prebivalite na
teritoriji Republike Srbije u neprekidnom trajanju od najmanje tri godine;
- da lice koje trai prijem dobija otpust iz stranog dravljanstva ili podnese dokaz da e izgubiti dravljanstvo
zemlje iji je dravljanin, ili podnese izjavu da se odrie stanog dravljanstva u sluaju da dobije
28

dravljnastvo RS;
- da lice koje trai prijem podnese pismenu izjavu da Republiku Srbiju smatra svojom dravom, odn.
ponaanje iz koga prioizilazi da e osoba koja aplicira biti lojalan graanin.
*Domai dravljanin i stranac
Posebno je pitanje da li se, i pod kojim uslovima, lice koje ima dva ili vie dravljanstava, od kojih je
jedno domae, smatra domaim dravljaninom?
Zakon o dravljanstvu RS izriiti ureuje ovo pitanje, propisujui da se dravljanin RS koji ima i
dravljanstvo strane drave, smatra dravljaninom RS kad se nalazi na njenoj teritoriji. Pod odreenim
okolnostima i za naroite svrhe, strancima se mogu smatrati i lica domaeg dravljanstva.
*Prebivalite i boravite stranaca u SCG
Prema zakonu o kretanju i boravku stranaca, stranac moe stei pravo na stalno nastanjenje i
privremeni boravak.
---Stalno nastanjenje stranca
Stranac se moe stalno nastaniti u SCG ako dobije odobrenje od Ministrastva za unutranje poslove.
Moe se odobriti:
- kome je neko od lanova ue porodice dravljanin SCG ili stranac kome je odobreno stalno nastanjenje u
SCG;
- koji je zakljuio brak sa dravljaninom SCG;
- koji ima porijeklo SCG;
- koji je u SCG uloio sredstva radi obavljanja privrednih djelatnosti.
Drugi uslov je da stranac ima obezbijeena sredstva za izdravanje o emu je duan da priloi dokaze
prilikom podnoenja zahtjeva za odobrenje stalnog nastanjenja.
---Privremeni boravak
strancu moe se odobriti sa rokom vaenja najdue do jedne godine, radi kolovanja, specijalizacije, naunog
istraivanja, zapoljavanja ili vrenja profesionalne djelatnosti. Ovaj rok se moe produavati, svaki put
najdue na godinu dana, odnosno do isteka roka vaenja staneve putne isprave.
- DRAVLJANSTVO KAO TAKA VEZIVANJA
Zakonodavac se opredijelio za dravljanstvo kao taku vezivanja kod odreivanja mjerodavnog prava
za statusna, porodina i nasljedna pitanja. U vezi sa korienjem dravljanstva kao take vezivanja poseban
problem predstavljaju lica bez dravljanstva (apatridi) i lica sa vie dravljanstava (bipatridi).
Ako se radi o bipatridima (lica sa dva dravljanstva), a jedno od dravljanstava tog lica je domae,
domai organi e ga po pravilu tretirati kao da ima samo domae dravljanstvo. Ako je dravljanin vie stranih
drava, potrebno je utvrditi tzv. efektivno dravljanstvo, a to je dravljanstvo kojim se dotino lice u stvarnosti
slui. Prilikom utvrivanja efektivnog dravljanstva uzima se u obzir i stvarna veza koju lice ima sa dravama
iji je dravljanin, tj. ispituje se gdje ima prebivalite, gdje je zaposlen.
Ako je re o apatridima (lica bez dravljanstva), dravljanstvo kao taka vezivanja mora se zamijeniti
nekom supsidijarnom takom vezivanja, a to je po pravilu prebivalite, a ako ga lice nema, onda boravite (lex
domicilii, boravite, lex fori).
ZMPP *bipatride rjeava tako da e se smatrati samo domaim dravljanima ako pored naeg ima i jo
neko drugo dravljanstvo. Ako neko ima vie stranih dravljanstava, smatrae se da je dravljanin one od tih
drava u kojoj ima prebivalite. Ako to lice nema prebivalite ni u jednoj od drava iji je dravljanin, tada e
se smatrati dravljaninom one drave (od drava ije dravljanstvo ima) sa kojom je u najblioj vezi. Kod
*apatrida ukoliko ZMPP upuuje na lex nationalis, a radi se olicu koje nema ni jedno dravljanstvo, lex
nationalis se zamenjuje sa lex domicilii. Sljedea supsidijarna taka vezivanja je boravite. Ako ne moe ni po
tome slijedi lex fori.
- DOMICIL (PREBIVALITE) KAO TAKA VEZIVANJA
29

Prebivalite (domicil) oznaava faktiku vezu - stalno nastanjenje u odreenoj dravi. Domicil ima dva
osnovna elementa: faktiki i voljni. Faktiki element (objektivni) se sastoji u prisustvu na jednom mjestu, dok
je voljni (subjektivni) element u namjeri lica da trajno ostane u tom mjestu.
Po pitanju prestanka prebivalita, nae je miljenje da ne prestaje gubitkom jednog elementa, neroito
ne ako je voljni element onaj koji prvi nestaje (a to je ei sluaj: tee je zamislivo da se neko odseli, a da tek,
potom, izgubi namjeru da trajno ivi u ranijem mjestu prebivalita; suprotno je, meutim, relativno esto: tj.
da neko izgubi majeru da u jednom mjestu trajno ostane, a da se ne odseli odmah, nego tek nakon odreenog
vremenskog intervala). Dovelo bi do znatne nesigurnosti ako bi smatrali da domicil nestaje im nestane samo
voljni element, pogotovo to se on teko utvruje; a drugi izvor nesigurnosti bio bi u tome to bi u tom sluaju
domicil prestao prije nego to je uspostavljen novi, te ne bi bilo oslonca za taku vezivanja, a to bi dovelo do
bezdomicijalnosti to bi bilo neprihvatljivo za nae pravo.
- BORAVITE KAO TAKA VEZIVANJA
Javlja se kao taka vezivanja kod statusnih odluka. To je u pravilu supsidijarna taka vezivanja, koja se
primjenjuje u odsustvu domicila. Boravite ima jedno lice u mjestu gdje faktiki boravi (ima samo faktiki
element). Ovde nedostaje voljni element, tj. namjera da lice tamo trajno ostane. Jedno lice moe istovremeno
imati prebivalite u jednom mjestu (dravi) i boravite u drugom mjestu (dravi).
Postoji i termin REDOVNO BORAVITE koje podrazumijeva boravljenje na odreenoj teritoriji i
odreenu stalnost tog boravka, tj. efektivno sredite ivota i rada, podrazumijeva boravak na odreenoj
teritoriji, konstantan, ali ne i neprekidan. Oslanja se samo na faktiki element - injenicu trajnijeg, odnosno
stalnog nastanjenja u odreenoj dravi. injenica redovnog boravita se stoga lake dokazuje. Redovno
boravite se esto koristi kao odluujua injenica u meunarodnim ugovorima.
I domicil i redovno boravite imaju jedan zajedniki konstutitivni element, a to je boravak na
odreenoj teritoriji. On mora biti konstantam, znatnije duine, ali ne i neprekidan. Dakle, mogue je
uspostavljenje boravita van mjesta uobiajenog boravita (npr. uobiajeno boravite je BL, ali trenutno
boravim u SA radi seminara).
Naspram toga, ovi koncepti se razlikuju u drugom konstitutivnom elementu: dok kod domicila mora
postovati animus smper vivendi, kod redovnog boravita ona ne postoji, ali zato postoji navika, regularnost,
pravilnost boravka tzv. animus residendi.
- DILEMEA IZMEU DRAVLJANSTVA I DOMICILA KAO TAKE VEZIVANJA
Pristalice dravljanstva istiu da je to jaa veza, da je manje podlona promjenama, da se znatno lake
utvruje nego to je to sluaj sa domicilom. S druge strane, pristalice domicila istiu da je prebivalite mnogo
realnija veza sa jednom teritorijom, da je loginije da se neija sposobnost ravnaprema pravu one sredine u
kojoj ivi. Istie se da postoje i tekoe kod utvrivanja dravljanstva (zbog apatrida i bipatrida). Iza
opredjeljenja za jedno ili drugo rjeenje, odn. da li za taku vezivanja uzimati dravljanstvo ili prebivalite
stoje veoma znaajni interesi dviju grupa drava: imigracionih i emigracionih.
*Imigracione drave su one drave u koje tradicionalno dolaze doseljenici i radnici iz drugih zemalja;
*emigracione su one drave iz kojih ljudi dolaze da bi postali ekonomski emigranti. Imigracionim dravama
vie odgovara domicil kao taka vezivanja, a emigracionim vie odgovara dravljanstvo.
- KOLIZIONE NORME ZA PRAVNU I POSLOVNU SPOSOBNOT FIZIKIH LICA
Po naem pravu osnovna taka vezivanja za odreivanje pravne i poslovne sposobnosti fizikih lica je
lex nationalis, a lex loci actus ako je nesposoban po lex nationalis. Lex loci actus e se supsidijarno
primijeniti samo ako je rije o utvrivanju pravne i poslovne sposobnosti, a nikako kada se radi o porodinim
ili nasljednim odnosima. l. 14. ZMPP lex nationalis za fizika lica; poslovna sposobnost lex nationali, a
lex loci actus ako je nesposoban po lex nationalis.
Ovo pravilo nikad nije bilo osporavano. Meutim, sporno je bilo da li ga treba dopuniti, a ako treba, na
koji nain.
a) Kada je u pitanju pravna sposobnost i kako je dravljaanstvo je jedina taka vezivanja, pravna sposobnost
30

se tretira samo po pravu dravljanstva lica o ijoj se sposobnosti radi. Posebne tekoe nastaju kod pitanja
da li vai lex nationalis i za komorijente.
b) Drugo je pitanje opte poslovne sposobnosti koje je rijeeno u l. 14. ZMPP mjerodavno je lex nationalis,
ali dopunjemno sa lex loci actus (odn. poslovna sposobnost jednog lica cijenie se po normama prve zemlje
iji je dravljanin; a ako po tim pravima to lice ne bi bilo poslovno sposobno, smatrae se ipak poslovno
sposobnim, ako bi bilo sposobno po pravu zemlje gdje je nastala sporna obaveza. A lice e se smatrati
poslovno nesposobnim samo ako bi bio poslovno nesposobna po normama oba ta prava. Ali treba naglasiti
da se lex loci actus ne prua kod porodinih ili nasljednih odnosa gdje vai samo lex nationalis. Lex loci
actus kao dopunsko rjeenje dolazi samo u obzir ako je rije o utvrivanju neije poslovne sposobnosti u
ugovornim odnosima.
Posebno pitanje je i odreivanje mjerodavnog prava za proglaenje nestalog lica umrlim (povezano sa
pravnom i poslovnom sposobnou). Za ovo pitanje je ZMPP postavio posebno koliziono pravilo (l. 16.
ZMPP) mjerodavno je pravo drave iji je dravljanin bilo to lice u vrijeme nestanka.

29. MJERODAVNO PRAVO ZA PRAVNA LICA

*Mjerodavno pravo za pravnu i poslovnu sposobnost fizikih lica
ZMPP prihvata dravljanstvo kao osnovnu odluujuu injenicu za odreivanje mjerodavnog prava na
osnovu koga e se utvrivati pravna i poslovna sposobnost fizikog lica. Za pravnu i poslovnu sposobnost
fizikog lica mjerodavno je pravo drave ije je od dravljanin. Supsidijerna odluujua injenica je
prebivalite. Ako fiziko lice nema dravljanstvo ili se njegovo dravljanstvo ne moe utvrditi, mjerodavno
pravo se odreuje prema njegovom prebivalitu. Sljedea supsidijerna injenica je boravite. Ako fiziko lice
nema ni prebivalite niti se ono moe utvrditi, mjerodavno pravo se utvruje prema njegovom boravitu.
*Mjerodavno pravo za lienje i ogranienje poslovne sposobnosti
Za lienje i ogranienje poslovne sposobnosti fizikog lica mjerodavno je pravo prema kome se cijeni
njegova poslovna sposobnost - to znai pravo drave iji je dravljanin odnosno lice. Za lica bez
dravljanstva odluujue injenice su: 1) prebivalite; 2) boravite, ako lice bez dravljnastva nema ni
prebivalite; 3) lex fori, ako lice bez dravljanstva nema ni prebivalite ni boravite.
*Mjerodavno pravo za proglaenje nestalog lica umrlim i dokazivanje smrti
Dravljanstvo je odluujua injenica i kod odreivanja mjerodavnog prava za proglaenje nestalog
lica umrlim i dokazivanje smrti. Mjerodavno pravo je pravo iji je dravljanin bilo to lice u vrijeme nestanka.
U odsustvu dravljanstva, mjerodavno pravo se odreuje na osnovu sljedeih odluujuih injenica:
prebivalite, boravite, lex fori, shodno redosljedu kako su nabrojani.
*Mjerodavno pravo za stranaku i parninu sposobnost stranca
Lex fori - MZPP predvia posebnu odredbu koja ima za cilj da omogui stranom dravljaninu da
samostalno preduzima parnine radnje i kada po odredbama svog nacionalnog zakona nije parnino sposoban.
Strani dravljanin koji nije parnino sposoban po zakonu zemlje iji je dravljanin, ali je parnino sposoban
po domaem zakonu, moe sam preduzimati radnje u postupku.
*Mjerodavno pravo za lica sa vie dravljanstava polipatridi
Ako lice ima dva dravljansta od toga jedno Srbije - mjerodavno pravo za njegovu pravnu i poslovnu
sposobnost je pravo Srbije.
31

Ako lice ima dva ili vie dravljastava a ni jedno Srbije, za svrhu primjene ZMPP smatrae se da lice
ima dravljanstvo one drave iji je dravljanin i u kojoj ima prebivalite, pa e pravo te drave biti
mjerodavno za njegovu pravnu i poslovnu sposobnost.
Ako to lice nema prebivalite ni u jednoj od drava iji je dravljanin, smatrae se da ima
dravljanstvo one drave iji je dravljanin i s kojom je u najblioj vezi i pravo te drave e biti mjerodavno
za njegovu pravnu i poslovnu sposobnost.
*Mjerodavno pravo za lica bez dravljanstva - apatridi
Ako lice nema dravljanstvo ili se njegovo dravljanstvo ne moe utvrditi, mjerodavno pravo odreuje
se prema njegovom prebivalitu. Ako to lice nema prebivaliste ili se ono ne moe utvrditi, mjerodavno pravo
se odreuje prema njegovom boravitu, ako se ni boravite lica bez dravljanstva ne moe utvrditi,
mjerodavno je pravo Srbije - lex fori.
*Mjerodavno pravo za pravnu i poslovnu sposobnost pravnih lica
Dva osnovna kriterijuma za utvrivanje nacionalne pripadnosti pravnih lica su mjesto osnivanja
(registracije) i mjesto stvarnog sjedista.
U prvom sluaju, smatra se znaajnim po ijim propisima je pravno lice osnovano. U drugom, bitno je
gdje se nalazi njegovo stvarno sjedite. Postoje razlike u tumaenju gdje se nalazi stvarno sjedite pravnog lica
po jednima to je sjedite glavne uprave, po drugima - mjesto koje kao takvo oznaeno u statutu (pravilima)
drutva.
Postoje i drugi kriterijumi za utvrivanje pripadnosti pravnog lica:
- privredne aktivnosti pravnog lica.
- iju nacionalnost imaju lica koja su osnivai i lanovi uprave pravnog lica - ovaj kriterijum se primjenjuje u
vanrednim okolnostima.
Pravna lica su osnovni nosioci meunarodne razmjene dobara. Taka vezivanja za odreivanje
mjerodavnog prava u pogledu sposobnosti pravnih lica je lex nationalis. S tim da se kod pravnih lica koristi
izraz pripadnitvo umjesto dravljanstvo. Pripadnost pravnog lica predstavlja pravnu vezu izmeu jednog
pravnog lica i odreene drave, preko koje to lice postaje titular odreenih prava i potpada pod jurisdikciju
odnosne drave. Za razliku od fizikih lica koja pravnu sposobnost dobijaju roenjem, raznim oblicima
udruivanja ili imovinskim masama, ovo svojstvo moe biti pridodato pravnim licima privatnog prava tek
ukoliko ih neka drava prizna za pravna lica. Ovu ulaznicu za pravni svijet svaka drava daje na osnovu
sopstvene procedure i svojih kriterijuma, pa tako postoji sistem slobodnog udruivanja, sistem koncesije i
normativni sistem.
*Danas postoje dva osnovna oblika povezivanja drave sa udruenjem:
a) sistem inkorporacije (osnivanja) i
b) sistem stvarnog sjedita.
Po prvom od njih, ukoliko je drutvo osnovano po domaim propisima, ono crpi subjektivitet iz
domaeg prava. Po drugom se subjektivitet izvlai iz domaeg prava samo ukoliko lice ima stvarno sjedite na
domaoj teritoriji. Dakle, ukoliko neko udruenje u organizacionom obliku pripada tipu drutva koje postoji u
jednoj dravi, ukoliko ispuni kriterijum povezivanja (inkorporacija, stvarno sjedite) i ukoliko proe
proceduru predvienu pravom jedne zemlje za davanje svojstva pravnog lica ta e mu drava dati svojstvo.
Poslije toga, egzistencija tog udruenja kao pravnog lica, bar za tu dravu, nije sporna. Sporno je ima li to
pravno lice subjektivitet i u drugim dravama.
- Profesor pravi razliku izmeu inkorporacije i udruivanja iako sistem inkorporacije proizilazi iz sistema
osnivanja, koji je osnovno pravilo kod odreivanja dravne pripadnosti, ali i tu postoje odreena pravila).
Tekoe oko odreivanja pripadnitva pravnih lica su potencirane tim to je danas veoma esta pojava
da se jedna privredna organizacija vezuje za vie drava. Najtee je odrediti pripadnitvo multinacionalnih
kompanija. To su pravi giganti, iji potencijali otvaraju mogunost da se te kompanije pojave i kao znaajan
politiki inilac, a ne samo ekonomski. Otvaraju se mogunosti i za krupne zloupotrebe. Odreivanje
32

pripadnosti jednog pravnog lica jedne privredne organizacije, postaje izuzetno sloeno pitanje. Teorija i
praksa nude razna mjerila:
1) dravljanstvo lanova UO (danas je ovaj kriterijum nepodoban jer su lanovi glavnog odbora esto
dravljani razliitih drava);
2) registracija pravnog lica (nedostatak ovog mjerila su mogue i fiktivne registracije);
3) stvarno sjedite pravnog lica (sjedite glavnog organa);
4) centar realne eksploatacije (odn. aktivnost pravnog lica);
5) kontrola vanredne prilike (nastao je za vrijeme II svjetskog rata, a danas se vee za industrijsku
pijunau...).
Nae pravo (po l. 17. ZMPP) uzima dva pokazatelja: 1) pravo po kojem je pravno lice osnovano i
2) stvarno sjedite pravnog lica. *Ako ima stvarno sjedite u zemlji po ijem je pravu osnovano onda se
primjenjuje pravo te zemlje. *Ako ima stvarno sjedite van zemlje osnivanja onda e imati dravnu pripadnost
te zemlje, ako se po tom pravu smatra da pripada tpj dravi. Ali ukoliko po pravu zemlju stvarnog sjedita
pravno lice nr ptripada toj dravi, tada e se smatrati da pravno lice pripada onoj dravi po ijem je pravu
osnovano.
- Ne moe se omah odrediti da li to drutvo ima dravnu pripadnost u drugoj zemlji. Prvo se mora odrediti da
li ima sjedite u toj zemlji!
30. MJERODAVNO PRAVO ZA ZAKLJUENJE BRAKA
Materijalno pravni uslovi za zakljuenje braka odnose se na poslovnu sposobnost lica koja
zakljuuju brak (starost, sposobnost za rasuivanje..), mogunost zakljuenja braka sa vie lica suprotnog pola
- bigamija, mogunost zakljuenja braka sa srodnikom odreenog stepena srodstva, mogunost zakljuenja
braka sa licem istog pola...
Kod branih smetnji moe se praviti razlika izmeu onih koji se tiu linih svojstava suprunika i
smetnji koje se u odreenom drutvu smatraju apsolutnom preprekom za zakljuenje braka, jer se normama o
tim smetnjama tite osnovne drutvene i moralne vrijednosti (monogamija) ili bioloki zakoni. U teoriji se ove
smetnje nazivaju dvostrane, to znai da iako ih propisuje nacionalno zakonodavstvo samo jednog suprunika,
organ koji zakljuuje brak mora voditi rauna da te smetnje nisu prisutne kod oba budua suprunika. ZMPP
propisuje da se apsolutne brane smetnje cijene prema lex fori, to znai da e nas organ kada zakljuuje brak
izmeu lica stranog drvljanstva cijeniti postojanje ovih branih smetnji prema naem zakonodavstvu, bez
obzira da li nacionalna zakonodavstva vjerenika propisuju ove brane smetnje ili ne.
*Meunarodno porodino pravo kao materijalno pravne uslove za zakljuenje braka podrazumijeva:
- lex nationalis branih drugova
- Ako su razliita dravljanstva onda kumulacija distributivna svaki brani drug ispunjava uslove po
svom pravu.
*Kod nas u lanu 32. ZMPP propisuje kao uslove:
- lex nationalis i
- dopuna po lex fori.
Brane smetnje:
A) apsolutne:
a) raniji brak (dvobranost) kod nas je dozvoljeno samo 1 mukarac = 1 ena,
b) nesposobnost za rasuivanje (utvruje se sudskom odlukom i medicinskim vjetaenjem) i
c) krvno srodstvo (kod nas - nije dozvoljeno sklapanje braka do IV stepena pobonog srodstva);
B) otklonjive (relativne):
d) maloljetnost
33

U pogledu kolizionih normi za materijalne uslove za zakljuenje braka, uporedno MPP poznaje
uglavnom dva pristupa: prema jednom, mjerodavno je personalno pravo buduih suprunika, a prema drugom
primjenjuje se pravo zemlje gdje se brak zakljuuje. Prvi je pristup prihvaen znatno ire. Prema ZMPP na
matiar e moi da zakljui brak sa elementom inostranosti, samo ako su zadovoljeni uslovi drava iji su
dravljani vjerenici, kao i osnovni uslovi naeg prava.
Kumulativna primena lex nationalis vjerenika
Ako su vjerenici iz razliitih drava, kumulatino e se primijeniti propisi tih drava o materijalnim
uslovima za zakljuenje braka. Postoji obina i distributivna kumulacija. Obina kumulacija podrazumijeva
da oba vjerenika treba da ispune oba prava. Distributivna kumulacija znai da svaki od verenika treba da
ispune uslove svog lex nationalisa. Ova kumulacija je vie zastupljenija.
Primena djela lex fori
U mnogim kolizionim pravima, pored personalnog prava vjerenika predviena je i mjerodavnost lex
fori ili djela lex fori. Prema ZMPP, ak i ako prema lex nationalis odreenog lica postoje uslovi da to lice
zakljui brak, nadleni organ u naoj zemlji ipak nee dozvoliti zakljuenje tog braka, ako u pogledu tog lica
postoji jedna od tri smetnje koje se odnose na: postojanje ranijeg braka, srodstvo i nesposobnost za
rasuivanje.
Rezime: U pogledu materijalnih uslova za zakljuenje braka primijenie se kumulativno nacionalni zakoni
vjerenika (nupturijenata), s tim, da je kumulacija distributivna. Kad je rije o inostranim vjerenicima, pored
uslova iz njihovih nacionalnih zakona, treba da se potuju i tri uslova koje postavlja nae pravo.
31. FORMA BRAKA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI
Brak se zakljuuje u formi koju propisuje pravo drave u kojoj se brak zakljuuje - lex loci
celebrationis, zato to forma braka ima sveani karakter (ad solemnitatem). U njenom zakljuivanju uestvuje
dravni, odnosno vjerski organ. ZMPP propisuje da je za formu braka mjerodavno pravo mjesta u kom se brak
zakljuuje. Navedena odredba istovremeno sadri rjeenje i za sluaj da se u naoj dravi trai priznanje braka
zakljuenog u inostranstvu. Izuzetak od pravila lex loci celebrationos su diplomatsko - konzularni brakovi.
Forma braka moe biti crkvena i graanska, te sklapanje braka preko punomonika ili na nekim
drugim mjestima (na brodu - kapetan broda...). Osnovna koliziona norma u pogledu forme braka je danas,
manje vie svuda u svijetu, lex loci celebrationis (zakon mjesta sveanosti) kod nas po lanu 33. ZMPP
predstavlja taku vezivanja po kojoj se odreuje mjerodavno pravo. To znai da je mjerodavno pravo zemlje
u kojoj se brak sklapa.
Brak zakljuen u inostranstvu ne podlijee kod nas postupku egzekvature. Priznaje se brak zakljuen u
inostranstvu ako ispunjava formu po pravu te zemlje, te se upisuje u matine knjige nae zemlje. Meutim,
postavlja se pitanje da li se priznaje dejstvo braka koji je zakljuen po pravilima koja odudaraju od naih
pravila? Tu se pravi razlika izmeu naih i stranih dravljana. Kod stranaca se mora priznati to dejstvo braka,
dok kod naih dravljana se ne bi moglo priznati.
Pitanje punovanosti stranog braka, a uz to pitanje fraus legis moglo bi se kod nas postavljati samo u
sluaju ponitaja (zabrana fraus legis i prigovor javnog poretka).
32. DIPLOMATSKO-KONZULARNI BRAKOVI
Diplomatsko-kozularni brakovi su domai brakovi zakljueni u naim DK predstavnitvima. Uslovi za
sklapanje tih brakova su sljedei:
1) DK predstavnitvo mora biti ovlaeno od MIP;
34

2) da se drava prijema ne protivi tome;

3) domai dravljani mogu zakljuivati takve brakove;
4) moe i domai dravljanin sa dravljaninom tree drave (NE drave prijema) ako je zakljuen bilateralni
ugovor
Ako se eli sklopiti brak u inostranstvu, postoji mognost da se to uini i u domaoj formi, a ne prema
formi koja predvia strana drava u kojoj se brak sklapa. Takva mogunost postoji ako se brak zakljuuje pred
naim diplomatskim ili konzularnim predstavnitvom u stranoj dravi. DKP mora biti ovlaeno od strane
drave koju predstavlja za sklapanje takvih brakova (MIP). Da bi brak zaljkuen pred DKP bi valjan i u
dravi u kojoj se nalazi DKP, potrebno je da se ova drava ne protivi sklapanju takvih brakova. ZMPP ne
predvia mogunost da pred naima DKP sklope brak na i strani dravljanin!

33. MJERODAVNO PRAVO ZA NEVANOST BRAKA

Nevanost braka nastaje usljed nepostojanja uslova koji su vezani za momenat zakljuenja braka.
Proglaenje nevanosti = ponitaj braka.. Pravo mjerodavno za zakljunje braka mjerodavno je i za
proglaavanje braka nevaeim. To znai da e se nedostaci u formi braka cjeniti prema pravu mjerodavnom
za formu zakljuenja braka, dok e se materijalni nedostaci cijeniti prema pravu mjerodavnom za materijalne
uslove za zakljuenje braka (primenjuje se pravo koje je u vreme zakljuenja braka bilo mjerodavno za
materijalne uslove ili formu - zavisno za ta se vezuje uzrok nevanosti). Po tom pravu se odreuje i krug lica
koja mogu pokrenuti postupak. Po lex cause se utvruju sve injenice za ponitaj braka i to po pravu u
momentu zakljuenja braka.
Kod nas mjerodavno pravo za ponitaj je pravo po kome je brak zakljuen. ZMPP regulie ponitaj
braka u lanu 34. pravo po l. 32. (govori o materijalnim uslovima za zakljuenje braka)
Rjeavanje vremenskog sukoba zakona za nevanost braka po pravu mjerodavnom u vrijeme
zakljuenja braka.
34. PRAVO MJERODAVNO ZA RAZVOD BRAKA
Prilikom izbora odluujuih injenica za razvod braka u obzir dolaze pravo drave u kojoj se brak
razvodi - lex fori, pravo prebivalita branih drugova - lex domicil i pravo dravljanstva - lex nationalis.
Osnovni princip je da se na sva statusna pritanja fizikih lica primjenjuje lex nationalis, a ovo osnovno pravilo
se dopunjuje primjenom lex fori.
ZMPP lan 35.:
1) pravo drave iji su dravljani brani drugovi u vreme podnoenja tube ili zahteva;
2) kumulacija (ali tekoe postoje ukoliko brani drugovi imaju razliita dravljanstva tada se kumulacija
ne moe primijeniti jer se razvod razliito definie u razliitim zemljama, tj. po razliitim pravima);
3) ako jedan od branih drugova ima prebivalite u domaoj zemlji u vreme podnoenja tube ili zahteva
domae pravo;
4) ako jedan od branih drugova ima dravljanstvo domae zemlje, iako u njoj nema prebivalite, onda
domae pravo.
Dejstvo razvoda se protee na obe strane, ne samo na jednu! Postoje pravila koja su vezana za ovekve
situacije (to su taka 3 i 4). Kriterijum prebivalita i dravljanstva su kao dodatne take koje su fiksirane kod
podnoenja tube za razvod. Ove take vezivanja za odreivanje primjene mjerodavnog prava su supsidijerne
take vezivanja.
Vrijeme podnoenja tube ili zahtjeva je relevantan vremenski momenat prema kojem se odreuje
konkretno mjerodavno pravo. Ovo je vano zbog toga to su dravljanstvo ili domicila promjenljive take
35

vezivanja, te bi se promjenom dravljanstva moglo uticati na ishod postupka.

Odreivanje mjerodavnog prava za razvod braka spada u red najvie diskutovanih pitanja MPP. Prema
ZMPP: za razvod braka mjerodavno je pravo drave iji su dravljani oba brana druga u vreme
podizanja tube. *Ako su brani drugovi dravljani razliitih drava u vrijeme podnoenja tube, za razvod
braka mjerodavna su kumulativno prava obe drave iji su oni dravljani. *Ako se brak ne bi mogao razvesti
po pravu jedne od drava iji su oni dravljani, za razvod braka mjerodavno je domae pravo, ako je jedan od
branih drugova imao prebivalite u naoj zemlji u vrijeme podnoenja tube. *Ako je jedan od branih
drugova domai dravljanin koji nema prebivalite u naoj zemlji, a brak se ne bi mogao razvesti po pravu
drugog suprunika (dravljanina), za razvod braka mjerodavno je domae pravo. Lex fori se ne primjenjuje
samostalno, ve zahtijeva prisustvo makar jo jedne injenice.

35. DEJSTVA BRAKA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI

Brak se definie kao trajna zajdenica ivota ene i mukarca, koji u pogledu pravnog poloaja branih
partnera naeminovno donosi sa sobom razlike u odnosu na njihov prethodni poloaj, i to kako u pogledu
njihovih linih, tako i imovinskih odnosa. Na koji se nain ispoljavaju dejstva braka u linim i imovinskim
odnosima, to umnogome zavisi i od obiaja, tradicije, morala, vejre u svakom drutvu,
Dejstva braka proteu se na zakonska (lini i imovinski odnosi branih drugova - prezime, obaveze
izdravanja i uzajamnog pomaganja, staranja o zajednikoj djeci, status imovine steene u braku i van braka) i
ugovorna.
Kod nas ZMPP (u lanovima 37.- zakljuenje braka, 38. odnosi nakon braka i 39. ugovorna dejstva
braka) kao osnovno pravilo kod zakonskog dejstva braka predvia primjenu lex nationalis odn. mjerodavno
je pravo drave iji su oni dravljani (lako e se rijeiti, tj. primijenie se jedno pravo). Ako su brani drugovi
dravljani razliitih drava za njihove line i zakonske imovinske odnose mjerodavno je pravo drave u kojoj
imaju prebivalite tj. domicil (u vrijeme postavljanja pitanja) uobiajeno je da brani drugovi imaju isti
domicil, ali ima i onih koji ga nemaju. Ako nemaju zajedniko dravljanstvo ili prebivalite, mjerodavno je
pravo drave u kojoj su imali poslednje zajedniko prebivalite (ukoliko ga nemaju moe se posumnjati da
je rije o fiktivnom braku). Ako se ni na ovaj nain ne moe odrediti mjerodavno je pravo po lex fori pravo
po mjestu gdje se postavlja pitanje.
- Ove take vezivanja su, bez ikakve dileme, supsidijerne take vezivanja.
Ne moe se govoriti o kumulativnom efektu primjene prava (tj. primjeni vie prava u isto vrijeme).
Tekoe se javljaju kod primjene kumulacije kada su brani drugovi razliitog dravljanstva zbog imovinskih
efekata. Razvod proizvodi mnogo vie posljedica nego zakljuenje braka. Kod dejstva braka postoje razliiti
ekonomski efekti na razvod braka jer se razliito rasporeuje imovina. Imovina je vezana za neto to vezuje
oba brana druga i primjenjuje se samo jedno pravo nema kumulativne primjene prava.
36. ZAKONSKA DEJSTVA BRAKA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI
U domenu imovinskog dejstva braka izvor sukoba zakona su razliite koncepcije brano-imovinskih
reima. Uporedno pravo pokazuje na ovom terenu veliko bogatstvo: s jedne strane je zakonski, a s druge
ugovorni reim imovinskih odnosa u braku.
Zakonski reim ima razliite varijante koje se kreu od zajednice dobara, s jedne strane, i odvojene
imovine, s druge. Sistem zajednice dobara ukljuuje modifikovane verzije koje nastaju kombinaciom detalja, i
zavise od toga koja imovina ulazi u zajednicu dobara i da li brani partneri imaju i odvojenu imovinu
univerzaln azajednica dobara, sistem zajednike tekovine, sistem odloene zajednike tekovine i prirasta
imovine daju razliite odgovore na pitanja upravljanja pojedinom vrstom iovine, raspolaganja imovinom,
36

odgovornosti za dugove, razluivanja imovine u odreenim situacijama i to kako za vrijeme trajanja tako i po
prestanku braka.
U pogledu linih i zakonskih imovinskih odnosa ZMPP smatra relevantnim ono dravljanstvo ili
domicil koji brani partneri imaju u vrijeme kada se problem postavlja, a ne dravljanstvo ili domicil koji su
imali u vrijeme zakljuenja baka ili u nekom drugom ranijem momentu.
Zakonska dejstva braka (odreivanje prava):
1. Po lex nationalis
2. Prebivalite
3. Posljednje zajedniko prebivalite
4. Ako nisu imali zajedniko prebivalite onda po lex fori.

37. UGOVORNA DEJSTVA BRAKA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI

Posebnu panju zasluuje odredba lana 37. ZMPP koja se odnosi na ugovorna imovinska dejstva
braka. Iz stava 2. ovog lana proizilazi da e za brano-imovinske ugovore biti mjerodavno pravo koje su
brani drugovi izabrali, ali samo ukoliko takav izbor dozvoljava pravo koje je mjerodavno po odredbama
ZMPP za lina i imovinska zakonska dejstva. Ovakva autonomija volje naziva se izvedenom autonomijom
volje, poto se njena doputenost i njene granice ne cijene prema pravu drave suda, ve prema pravu koje
koliziono pravo drave suda propisuje kao mjerodavno za lina i zakonska imovinska dejstva braka, tj. prema
lex cause.
ZMPP zauzima stav i u pogledu mobilnog sukoba zakona. Kada je rije o ugovornim imovinskim
odnosima, ZMPP to ini eksplicitno. Predvia se u l. 37. mjerodavnost onog prava koje je po navedenim
mjerilima bilo mjerodavno u vrijeme zakljuenja brano-imovinskog ugovora. Iz toga proizilazi da kasnije
promjene dravljanstva ili domicila nee imati uticaja na odreivanje mjerodavnog prava za ugovorne
imovinske odnose branih partnera.
to se tie ugovornih odnosa - brani ugovor, isto je kao i kod imovinskih i linih prava, ali ZMPP
ureuje i pitanje doputenosti izbora prava za brani ugovor. Naime kod nas je problem u standardu zemlje jer
su i brani i predbrani ugovor vezani za visoko razvijene zemlje.
Kod taaka vezivanja akcenat je stavljen na imovinske odnose, tj. radi se o ekonomskom aspektu
razvoda braka (one su i definisane da se primjenjuju i na ekonomski aspekt).
Problem kod ugovornih dejstava moe biti autnomija volje branih drugova koja se odraava kroz
izbor mjerodavnog prava u ugovoru. Provjerava se da li to mjerodavno pravo dozvoljava autonomiju volje po
taki vezivanja predvienoj za zakonska dejstva braka. Ako se provjerom zajednike take vezivanja utvrdi da
je dozvoljena autonomija volje onda se primjenjuje pravo sukladno autonomiji volje branih drugova. U
suprotnom upotrebljava se taka vezivanja predviena za zakonska dejstva braka (dakle pravo se odredi po
jednoj od taki vezivanja kao kod zakonskih dejstava braka).
38. VANBRANA ZAJEDNICA SA ELEMENTIMA INOSTRANOSTI
Vanbrana zajednica (i ostali izrazi: slobodna zajednica, de facto vjenani parovi, divlji brakovi,)
upotrebljavaju se za oznaavanje parova koji ive zajedno, a da nisu proli ceremoniju zakljuenja braka. To je
drutvena pojava koja moe imati posljedice kako na line, tako i na imovinske odnose partnera meu sobom,
ali u odnosu na trea lica. Supstancijalna prava se mogu odnositi prema ovoj pojavi ignorantski, tj. mogu da ne
reguliu posebno ovu pojavu. Tada se posljedice izmeu partnera (kao i izmeu partnera i treih lica) u sluaju
spora podvode pod postojee norme jednog pravnog sistema u zavisnosti od prirode spornog pitanja. Ako se,
meutim, postojanje tih zajednica priznaje, ili prihvata, njihove posljedice mogu dobiti pravne sankcije, bilo u
37

tom obliku da se na njih analogno primjenjuju norme koje se odnose na dejstva braka, bilo tako to se donose
posebne norme koje izraavaju specifinost dejstva vanbranih zajednica.
Vanbrane zajednice ivota sa elementom inostranosti su isto tako injenice ivota kao to su i unutar
granica pojedinih drava meu partnerima koji su dravljani domae drave. Ako vanbrani partneri imaju
zajedniko dravljanstvo ali ive u nekoj drugoj dravi, ili ako su partneri dravljani razliitih drava, MPP
treba da odredi mjerodavno pravo za njihove meusobne odnose za vrijeme trajanja te zajednice, kao i po
njenom okonanju, a trebalo bi da odredi i mjerodavno pravo za odnose izmeu partnera i treih lica.
Teorija MPP razlikuje i predlae dva pristupa kolizionom regulisanju vanbrane zajednice sa
elementom inostranosti.
*Prema teoriji analogije, koliziona norma bi trebalo da bude postavljena na istim principima kao i za brak
za konstituisanje zajednice mjerodavno bi bilo pravo dravljanstva kumulativno, za lina i imovinska dejstva
supsidijerno postavljene take vezivanja od zajednikog dravljanstva, preko zajednikog prebivalita
do mjesta suda. Ugovorni imovinski odnosi potpadali bi pod lex loci contractus ili pod pravo koje partneri
izaberu, ako je izbor doputen po pravu mjesta zakljuenja ugovora.
*Po konstruktivnoj teoriji posljedica bi bila da vanbrana zajednica proizvodi dejstva samo u okviru
pravnog sistema koga su partneri odluili da prihvate, a to je mjesto njihove zajednice ivota.
ZMPP sadri eksplicitne kolizione norme o vanbranoj zajednici (lan 39.):
- Za imovinske odnose: mjerodavan je lex nationalis lica koji ive u vanbranoj zajednici,
o Ako nisu dravljani iste drave onda pravo drave u kojoj imaju zajedniko prebivalite.
- Za ugovorne imovinske odnose: mjerodavno je isto pravo (zajedniki lex nationalis ili pravo zemlje
zajednikog prebivalita), s tim da ZMPP precizira da je re o dravljanstvu, odnosno prebivalitu u
vrijeme zakljuenja ugovora.
Zakonodavac je odustao od traenja daljih supsidijarnih reenja za sluaj da partneri ne samo da nisu
istog dravljanstva, nego nemaju ni zajedniki domicil u vrijeme kad se sporno pitanje postavlja.
Miljenje je da bi ZMPP trebao postaviti jo jednu supsidijernu taku vezivanja posljednje
zajedniko prebivalite lica koja su ivjela u vanbranoj zajednici.
*Mjerodavno pravo za odnose izmedju roditelja i djece
U savremenom meunarodnom pravu tite se interesi djeteta u svim sferama, pa i u sferi porodinih
odnosa. Kao kolizionopravno rjeenje predvia se lex nationalis djeteta. ZMPP predvia zajedniko
dravljanstvo roditelja i djeteta kao primarnu odluujuu injenicu. Ako roditelji i djeca nemaju zajedniko
dravljanstvo, mjerodavno je pravo drave u kojoj svi oni imaju prebivalite, u odsustvu ove injenice
primjenjuje se pravo zajednikog dravljanstva jednog od roditelja i djeteta, pod uslovom da su djete i makar
jedno od roditelja dravaljani iste zemlje.
*Mjerodavno pravo za priznavanje, utvrivanje ili osporavanje oinstva ili materinstva
Za priznavanje, utvrivanje ili osporavanje oinstva ili materinstva primjenjuju se dvije alternative: da
se kao mjerodavno pravo odreuje personalni zakon lica ije se oinstvo, odnosno materinstvo, utvruje ili
osporava, ili personalni zakon djeteta.
Mjerodavno je pravo drave iji je dravljanin u vrijeme roenja djeteta bilo lice ije se oinstvo,
odnosno materinstvo priznaje, utvruje ili osporava.
*Mjerodavno pravo za obavezu izdravanja izmeu srodnika
Za obavezu izdravanja izmeu krvnih srodnika, osim roditelja i djece, ili za obavezu izdravanja
srodnika po tazbini mjerodavno je pravo drave iji je dravljanin srodnik od kog se zahtijeva izdravanje.
*Mjerodavno pravo za usvojenje
U pogledu uslova zasnivanja i prestanka usvojenja ZMPP propisuje lex nationalis, za sluajeve da su
usvojilac i usvojenik istog ili razliitog dravljanstva. Ako su dravljani razliitih drava, za uslove usvojenja i
prestanka usvojenja mjerodavna su kumulativno prava obije drave iji su oni dravljani.
U pogledu oblika usvojenja, primjenjuje se opte pravilo locur regit actum, odnosno mjerodavno je
pravo mjesta gdje se usvojenje zasniva. U pogledu dejstva usvojenja primarna odluujua injenica je pravo
drave iji su drzavljani usvojilac i usvojenik u vrijeme zasnivanja usvojenja, a ako su razliitog dravljanstva,
38

onda pravo drave u kojoj imaju prebivalite, ako ni to nema mjerodavno je pravo SCG. Ako ni jedan od ovih
uslova nije ispunjen mjerodavno je pravo drave iji je dravljanin usvojenik.
*Mjerodavno pravo za starateljstvo
Pod starateljstvo se stavljaju maloljetna djeca bez roditeljskog staranja ili punoljetna lica koja su liena
poslovne sposobnosti. Kao odluujuc njenica za starateljstvo primjenjuje se lex nationalis lica pod
starateljstvom - tienika. tieniku koji nema dravljanstvo, a nalazi se na teritoriji SCG odreuje se po pravu
SCG - lex fori, i traje dok nadlena drava ne donese odluku i ne preduzme potrebne mjere.
MJERODAVNO PRAVO ZA NASLJEDNOPRAVNE ODNOSE SA STRANIM ELEMENTOM
Pravo mjerodavno za nasleivanje treba da da odgovore na sljedea pitanja: ko su zakonski nasljednici
i kako oni nasljeuju (nasljedni redovi), koji nasljednici imaju pravo na nunio dio i u kom obimu, da li
postoje razlike u poloaju branih i vanbranih potomaka, kada se stie testamentarna sposobnost, koji su
oblici testamenta punovani, itd.
39. MJERODAVNO PRAVO ZA ZAKONSKO NASLJEIVANJE
Koliziona norma za zakonsko nasljeivanje kod nas je lex nationalis ostavioca u vrijeme smrti. Ako
je ostavilac u toku svog ivota imao vie dravljanstava, relevantno je ono koje je imao u momentu svoje
smrti. U sluaju da je ostavilac u momentu smrti imao vie dravljanstava, bipatrid koji ima dva ili vie stranih
dravljanstava, smatrae se da je dravljanin one drave u kojoj ima prebivalite, a ako ne bi imao prebivalite
ni u jednoj od zemalja ije dravljanstvo ima, smatrae se da je dravljanin one drave sa kojom je u najblioj
vezi.
Ukoliko ostavilac u momentu smrti nije imao dravljanstvo nijedne drave, ona e se lex nationalis kao
taka vezivanja zamijeniti sa lex domicilii, a ako to lice nema ni domicil, mjerodavno je pravo njegovog
boravita. U sluaju da dotino lice nema ni boravite, mjerodavno e biti nae pravo.
Prilikom primjene odredaba ZMPP treba svakako voditi rauna o ranvoa. Do uzvraanja i upuivanja
e uvijek doi, kada propisi strane zemlje iji je dravljanin ostavilac predviaju da se ima primijeniti zakon
zemlje u kojoj je ostavilac imao domicil, a ostavilac je imao u vrijeme smrti domicil kod nas, ili u nekoj treoj
zemlji. Treba istai da putem ranvoa domai sud moe da doe u situaciju da na razliite dijelove zaostavtine
primjenjuje razliita prava, iako je u naoj dravi prihvaena koncepcija o jedinstvenoj zaostavtini. To se
moe desiti ako kolizione norme zemlje iji je dravljanin ostavilac polaze od koncepcije podijeljene
zaostavtine, a nepokretna imovina se ne nalazi u istoj zemlji iji je ostavilac dravljanin, ili u kojoj ima
domicil. Situacija moe biti naroito oteana u sluajevima kada ostavilac ima nekretnine u vie zemalja, a
prava tih zemalja imaju razliita stanovita po bitnim pitanjima nasljeivanja (npr. po pitanju nasljednih
redova).
ZMPP ne sadri pravilo o retorziji u oblasti odreivanja mjerodavnog prava i primjenjivanja stranog
prava koje je odreeno kao mjerodavno na osnovu odredaba ZMPP, pa tako ni u oblasti nasljednopravnih
odnosa. To je jedini ispravan pristup i jedino ispravno rjeenje u savremenim uslovima koji favorizuju princip
meunarodne saradnje.
Pravo dravljanstva ostavioca u vrijeme smrti je lex causae za nasljednopravna pitanja. Smrt fizikog
lica i postojanje njegove imovine su injenice, pretpostavke da bi se postavilo pitanje nasljeivanja. Smrt
fizikog lica, kao prestanak pravne sposobnosti u okvirima ima poseban znaaj u sluaju nestalog lica i
njegovog proglaenja umrlim ili nestalim. Druga situacija koja moe da izazove dileme u vezi sa nastupanjem
smrti su komorijenti. Za utvrivanje vremena smrti tj. za vrijeme prestanka pravne sposobnosti kao bitne
injenice za nasledno pravo, mjerodavno je pravo koje ureuje lini status dotinog lica.
Bitno pitanje za nasljeivanje jeste i postojanje imovine ostavioca. Odgovor na pitanje ta spada u
ostavinsku masu ne daje lex causae za nasljednopravne odnose, ve pravo koje je mjerodavno za dotino
imovinsko pravo.
39

Lex causae za nasljeivanje odreuje osnov pozivanja na nasljee: da li po osnovu zakona, testamenta
ili drugih oblika raspolaganja imovinom za sluaj smrti, kao to je, na primjer, ugovor o nasljeivanju. U
sluaju zakonskog nasljeivanja, kada se svojstvo nasljednika stie na osnovu odreene veze sa ostaviocem,
mjerodavno pravo za nasljeivanje odreuje da li je ta veza podobna za nasljeivanje.

40. FORMA TESTAMENTA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI

Testamentalno nasljeivanje sa stranim elementom obuhvata odreivanje mjerodavnog prava za
testamentalnu sposobnost, odreivanje mjerodavnog prava za sadrinska pitanja testamenta i odreivanje
mjerodavnog prava za formu testamenta.
U skladu sa maksimom favor testament, odnosno sa tenjom da se izjava volje koja je postla
neponovljiva odri na snazi ako je to razumno mogue, postoji tenja da se predvidi nekoliko alternativnih
prava po kojima se moe ocijeniti formalna punovanost testamenta. To je razumno, imajui u vidu da
razliita prava postavljaju razne uslove putem kojih ele da obezbijede vjeredostojnost testatorove izjave, te ne
bi bilo cjelishodno da se u situaciji u kojoj se nasljednopravni odnosi vezuju za vie drava testament
smatra nevaeim zato to ne ispunjava formalne uslove po jednom pravu, a odgovara standardima nekog
drugog prava.
Nae pravo je u pogledu forme testamenta preuzelo pravila Hake konvencije o sukobima zakona u
pogledu testamentalnih odredaba (1961.). Karakteristika Konvencije jeste da se ona primjenjuje bez obzira
na recirpocitet. To znai da se na osnovu odredaba Konvencije primjenjuje kao mjerodavno pravo i pravo
onih drava, koje nisu lanice Konvencije. Pojedina zakonodavstva mogu da proire listu prava po kojima e
se alternativno cijeniti oblik testamenta. ZMPP sadri jednu takvu alternativu koju Konvencija ne poznaje, a to
je lex fori, odnosno pravo nae drave.
Prema pravu koje vai kod nas, tj. prema Hakoj konvenciji, i prema lanu 31. ZMPP, testament e biti
u pogledu forme punovaan, ukoliko ispunjava uslove propisane po jednom od sljedeih prava:
(1) pravo mjesta gde je testament sastavljen,
(2) pravo drave iji je dravljanin bio ostavilac u vrijeme sastavljanja testamenta,
(3) pravo drave iji je dravljanin bio ostavilac u momentu smrti,
(4) pravo drave u kojoj je ostavilac imao domicil u vrijeme sastavljanja testamenta,
(5) pravo drave u kojoj je ostavilac imao domicil u vrijeme smrti,
(6) pravo drave u kojoj je ostavilac imao boravite u vrijeme sastavljanja testamenta,
(7) pravo drave u kojoj je ostavilac imao boravite u vrijeme smrti.
Pored ovih sedam alternativa, predviena je i osma, kada su u pitanju nekretnine a to je mjesto
nalaenja nekretnine (lex rei sitae). Time je donekle prihvaena ideja podijeljene zaostavtine, jer je zamislivo
da testament bude punovaan samo prema pravu zemlje u kojoj se nalazi nekretnina. U tom sluaju testament
bi vaio u odnosu na nekretnine, a ne bi vaio u odnosu na ostalu imovinu. Ovim je samo donekle prihvaen
princip podijeljene zaostavtine, jer taj princip, inae, pretpostavlja da se testament u odnosu na nepokretnu
zaostavtinu cijeni iskljuivo prema zakonu mjesta nalaenja nekretnina, dok prema Hakoj konvenciji,
testament moe biti punovaan i u odnosu na nekretnine, ako je punovaan po jednom od sedam navedenih
prava, ili ako je punovaan prema osmom pravu, tj. pravu mjesta nalaenja nekretnina.
lan 31. ZMPP dodaje preuzetim pravilima Hake konvencije jo jednu, devetu, alternativu a to je
lex fori, odnosno nae pravo.
40

Iako na ZMPP to nije odredio, prema pravilima Hake konvencije koja je ratifikovana, te je njena
primjena meunarodnopravna obaveza Jugoslavije, to znai, da se ne moe primjenjivati uzvraanje ili
upuivanje na dalje pravo prilikom odreivanja mjerodavnog prava za oblik testamenta.

41. MJERODAVNO PRAVO ZA SPOSOBNOST ZA SASTAVLJANJE TESTAMENTA

Prema odredbi stava 2. lan 30. ZMPP u pogledu ovog pitanja mjerodavno je pravo drave iji je
dravljanin zavjetalac bio u momentu sastavljanja testamenta. Pitanja koja su nesporno obuhvaena
ovom kolizionom normom odnose se na minimalnu starosnu granicu za raspolaganje imovinom za sluaj smrti
i na sposobnost za rasuivanja zavjetaoca.
Sposobnost za rasuivanje punoljetnih lica testatora je osetljivo pitanje, ali i omiljeni prigovor
nezadovoljnih pretendenata na nasljee prilikom osporavanja testamenta.
Sudbina raspolaganja imovinom za sluaj smrti, kao trenutanog akta testatora, zavisie od vremena u
kome je raspolaganje uinjeno. Ukoliko je u momentu sastavljanja testamenta testator po pravu svog
dravljanstva bio ogranieno sposoban zbog svojih godina, ili je prema tom pravu imao potrebnu sposobnost
za rasuivanje, kasnije njegovo stanje nee uticati na punovanost testamenta po osnovu sposobnosti. Isto
tako, ni promjena dravljanstva poslije izvrenog raspolaganja nema uticaja na punovanost testamenta.
Testamentalna sposobnost se postalja kao kolizioni problem ne samo u trenutku sastavljanja, ve i u
momemntu modifikacije ili opoziva testamenta.
Iz odredaba stava 1. lan 30. ZMPP, koja ne pravi razliku izmeu razliitih osnova pozivanja na
nasljee, proizilazi da se u pogledu testamenta primjenjuje isto pravo kao i u pogledu zakonskog
nasljeivanja. To znai, sadrinska pitanja i punovanost testamenta procjenjuju se prema pravu dravljanstva
testator u vrijeme njegove smrti. Imajui u vidu da se sposobnost za sastavljanje testamenta cijeni prema pravu
dravljanstva testatora u vrijeme sastavljanja testamenta, a sadrinska punovanost prema njegovom
dravljanstvu u momentu smrti, mogue je da se ova dva pitanja cijene po razliitim pravima, ukoliko je
poslije sastavljanja testamenta nastupila promjena dravljanstva. U pogledu sadrinskih pitanja testamneta
ovakav stav omoguuje da razlog eventualne nepunovanosti u momentu sastavljanja testamenta postane
bespredmetan, ako ne postoji po zakonu dravljanstva u momentu smrti testatora.
42. MJERODAVNO PRAVO ZA NEPOKRETNOSTI
Kada je rij o stvarnim pravima na nekretninama, nema kontroverzi oko kolizionog reenja. Opte je
prihvaena taka vezivanja lex rei sitae. Ovakva solucija ima vie opravdanja. Istie se, prije svega, kao
naelan razlog, da su nekretnine dio suverene drave, te se ne moe dozvoliti da se njihov status procjenjuje
prema nekom drugom pravu, a ne prema pravu suvereniteta iji su dio.
Potrebno je istai i praktine obzire koji opravdavaju primjenu lex rei sitae kod nepokretnosti. Sticanje,
gubljenje i mijenjanje stvarnih prava na nekretninama vezuje se, gotovo u svim dravama, za neke slubene
radnje organa drave gdje se nalaze nekretnine. Stvarna prava na nekretninama cijene se, prema tome, prema
pravu zemlje gdje se nepokretnost nalazi. Naelno, taj zakon odluuje, prije svega, o tome koja se stvarna
prava mogu konstituisati na predmetnoj nekretnini. Dalje, isto pravo odluuje koji uslovi moraju biti ispunjeni
za sticanje prava, prenos i njegov prestanak.
41

Posebne tekoe nastaju kada se radi o stvarnim pravima koja se vezuju za vie nekretnina, meu
kojima se na taj nain postavljaju neke relacije. Kod stvarnih slubenosti, tangirane su dvije nekretnine
povlasno i posluno dobro. Slino je i kod susjedskih prava. Problem se javlja kada se nekretnine koje su u
okvirima odreenog stvarnog prava dovedene u vezu nalaze u razliitim zemljama. Tada pravilo lex rei sitae
ukazuje istovremeno na dvije drave, dva prava.
Drave u kojima se nalaze nekretnine meu kojima se uspostavlja relacija u okvirima nekog stvarnog
prava, mogu imati razliita pravila koja dovode do razliitih rjeenja postavljenog stvarnopravnog pitanja.
Logino je da se da primat pravu drave gdje se nalazi ona nekretnina, koja trpi izvjesna ogranienja.
Opravdano je istai posluno dobro kao teinu nekretninu u kolizionopravnom pogledu. Isto se rjeenje
moe predloiti u pogledu onih susjedskih prava, kod kojih se moe razlikovati jedna nekretnina iji vlasnik
trpi ogranienja i druga nekretnina iji vlasnik koristi ovlaenja.
43. MJERODAVNO PRAVA ZA POKRETNE STVARI
U pogledu stvarnih prava na pokretnim stvarima lex rei sitae je vladajue, ali ne i jedino koliziono
rjeenje. Kao alternativa, javlja se princip mobilia personam sequuntur (doslovno: pokretnost prate linost)
koji dovodi do primjene personalnog prava (prava dravljanstva ili prava domicila) vlasnika pokretne stvari. U
nekim pravima lex rei sitae je zamijenjen u potpunosti ili djelimino sa lex loci actus, pravom zemlje u
kojoj se preuzima pravni posao koji se odnosi na pokretnost.
44. MJERODAVNO PRAVO ZA STVARI U TRANZITU
Pod stvarima u prevozu, tranzitu (res in transit) treba podrazumijevati robu koja je u prevozu i nalazi se
na teritoriji drave koja nije ni zemlja odailjanja (izvozna), ni zemlja opredjeljenja (uvozna), ili se nalazi u
niijem prostoru, tj. na otvorenom moru, ili vazdunom prostoru iznad njega. Potrebno je da prevozni lanac
obuhvata najmanje tri zemlje (izvoznu, tranzitnu i uvoznu). Ne smatra se stvari u prevozu, stvar koja zajedno
sa vlasnikom putuje, recimo prtljag.
ZMPP prhvaa lex loci destinationis, odn. pravo mjesta odredita-opredjeljenaj (samo eka ima
pravo polaska stvari). Ova je taka vezivanja posebno opravdana kada je rije o stvarnopravnim efektima na
bazi pravnih poslova koji se zakljuuju dok se stvar nalazi u tranzitu.
Nestaje opravdanje za primjenu lex loci destinationis u sluajevima kada se tranzit prekida. Tada
valja ostati na primjeni opteg kolizionog pravila za stvarna prava, lex rei sitae (makar to bilo pravo tranzitne
drave).
U teoriji se takoe smatra da nestaje osnova za primenu lex loci destinationis u sluaju da stvari putuju
zajedno sa vlasnikom ili draocem. Za takve sluajeve predlae se kao taka vezivanja lex rei sitae ili lex
nationalis vlasnika odnosno draoca.
45. MJERODAVNO PRAVO ZA SREDSTVA PREVOZA
Smatra se da odreene kategorije pokretnih stvari, zbog njihovog znaaja treba upodobiti
nekretninama, odn. zbog njihove velike ekonomske vrijednosti vai pravna fikcija da imaju status nekretnina.
Zbog toga se, kao i za nepokretnosti, i za njih konstituiu knjige u kojima se vri njihova registracija. U
kolozionopravnu kategoriju osnovnih sredstava prevoza spadaju van svake sumnje, brodovi i vazduhoplovi, a
blizu su toj kategoriji i eljeznice.
Brodovi i vazduhoplovi imaju dravnu pripadnost koja se formira upisom u upisnik brodova,
odnosno registar vazduhoplova. Ovi upisi imaju konstitutivno stvarnopravno dejstvo, za razliku, na primjer,
od dejstva registracije motornih vozila. Iz ovog razloga, poloaj brodova i vazduhoplova ima izvjesne slinosti
42

sa nekretninama, mada one ostaju pravnotehniki pokretne stvari, to je kod nas izriito propisano. Naroita
vezanost brodova i vazduhoplova za dravu registracije, kao i trajniji karakter te veze, takoe nalau
odstupanje od pravila lex rei sitae.
Dravnu pripadnost mogu stei borodovi i vazduhoplovi koji jo ne saobraaju, ne vre svoju
ekonomsku funkciju, koji su jo u izgradnji. Prema Konvenciji o upisu prava na brodovima u gradnji (1967.),
uslovi za upis i konstituisanje dravne pripadnosti za brodove u gradnji vrie se u okvirima Konvencije, a
prema zakonodavstvu drave gdje se brod gradi ili e se graditi.
Dejstva evidentiranja eljeznica ne mogu se izjednaiti sa znaajem i efektima upisa, odnosno
registracije brodova, odnosno vazduhoplova. eljeznice ne spadaju u istu specijalnu kolizionu kategoriju
pokretnih stvari sa brodovima i vazduhoplovima za koje bi vaila ista posebna taka vezivanja.
Take vezivanja za osnovna sredstva prevoza: Opte je prihvaeno u uporednom pravu, da je
mjerodavno pravo za stvarna prava na brodovima i vazduhoplovima, pravo drave iju pripadnost brod
odnosno vazduhoplov ima tzv. zakon zastave lex banderae. Postoji takoe iroka saglasnost o tme, da se
pripadnost (nacionalnost) broda odnosno vazduhoplova odreuje prema registraciji. Prema tome, brod ili
vazduhoplov imaju nacionalnost one drave u kojoj su registrovani.
Zakon o pomorskoj i unutranoj plovidbi predvia isto rjeenje za brodove u gradnji. Ova norma je
jednostrana koliziona norma poto se odnosi samo na stvarnopravne norme, ako je odgovarajuim upisom
steena naa dravna pripadnost. Duhu Konvencije o upisu prava na brodovima u gradnji bi odgovaralo, da se
ovo pravilo proiri na viestranu kolizionu normu, tj. da se u pogledu stvarnih prava na brodovima u gradnji
koji su valjanom registracijom stekli pripadnost strane drave, primijeni pravo dotine strane drave
Kod eljeznica se ne upotrebljava lex banderae, nego sjedite preduzea koje se stara o eljeznici.
46. STVARNA PRAVA NA HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI
Poseban problem prilikom utvrivanja mjerodavnog stvarnog prava u pogledu HoV nastaju prije svega
usljed mogueg razdvajanja i divergentnog kretanja same stvari i hartije u kojoj je inkoroporisano stvarno
pravo na dotinoj stvari.
Potrebno je podvui da su razmatranja ograniena na one HoV u kojima je inkorporisano stvarno
pravo (konosman, skladinica).
Postoji iroka saglanost da je mjerodavno pravo u pogledu stvarnih prava na hartiji mjesto nalaenja
hartije lex cartae sitae. Lex certae sitae je, zapravo, samo poseban izraz za lex rei sitae u pogledu HoV.
47. POJAM AUTONOMIJE VOLJE
Autonomija volje je taka vezivanja koja ovlauje stranke da uine izbor mjerodavnog prava koje e
se primijeniti za regulisanje njihovog ugovornog odnosa. Autonomija volje je od kljunog znaaja za
odreivanje mjerodavnog prava za ugovore. Iz toga proizilazi da je veoma vano da se precizira autonomija
volje kao kolizioni instrument i da se odrede granice njenog domaaja.
Granice autonomije volje: U naelu, autonomija volje se moe koristiti kod svih graanskopravnih i
privrednopravnih ugovora. Mogu se, meutim, stavljati i stavljaju se odreena ogranienja. Tako prema
Konvenciji o ugovorima u meunarodnom prevozu robe drumom (eneva 1955.), stranke ne mogu da ugovore
primjenu pravila dugaijih od normi koje postavlja Konvencija.
Isto tako se smatra i to je zapravo vrsta obiajnog pravila u MPP da stranke kod cesije (cesionar i
cedent), kod zastupnitva (zastupnik i vlastodavac), posrednitva (posrednik i nalogodavac) ne mogu da
izaberu mjerodavno pravo koje bi se odnosilo na efekte ovih pravnih poslova prema treim licima.
Iz naina kako su formulisane kolizione norme ZMPP o ugovorima, namee se zakljuak, da je
autonomija volje iskljuena kod onih ugovora koji se odnose na nekretnine.
43

Prema tome, meunarodnim konvencijama, zakonima i putem drugih izvora MPP, postavljena su
ogranienja kojima se u pojedinim domenima ugovornog prava iskljuuje i bitno ograniava autonomija volje.
O tim ogranienjima treba voditi rauna prilikom odreivanja mjerodavnog prava na bazi autonomije volje.
Treba voditi rauna i o tome da se autonomija volje, prirodno, odnosi samo na norme iz oblasti
ugovornog prava.
Pitanje koneksiteta: Koneksitet je veza izmeu izabranog prava i ugovornog odnosa. Po jednom
shvatanju, mogunosti za izbor su ograniene, strane ugovornice mogu da biraju samo jedno izmeu prava sa
kojim je ugovorni odnos povezan. Neophodna je, dakle, veza, koneksitet, izabranog prava sa ugovornim
odnosom. Koneksitet se moe traiti u dva oblika. *Prema jednom, stroem, zakonodavac nabraja one veze
koje dolaze u obzir i time tano odreuje izmeu kojih prava mogu stranke da biraju (system enumeracije).
*Kod drugog naina umjesto nabrajanja prava iji izbor dolazi u obzir, zakonodavac se zadovoljava optom
formulacijom da izabrano pravo treba da bude u vezi sa ugovorom. Prema drugom shvatanju, takva veza nije
potrebna, moe se, dakle, birati kao mjerodavno i pravo sa kojim ne postoji koneksitet, dakle, izbor je
neogranien.
Vremenski moment do kojeg se moe koristiti autonomija volje: Mjerodavno pravo preporuljivo
je birati u vrijeme zakljuenja ugovora, ali i nakon toga (slobodno disponiranje pravima).
*Ogranienja izbora mjerodavnog prava u pogledu njegove povezanosti sa predmetnim
ugovornim odnosom: pristalice ograniene autonomije volje smatraju da stranke mogu birati mjerodavno
pravo samo unutar kruga prava sa kojima je ugovorni odnos stranaka na neki nain povezan. Oni daju
strankama ulogu zakonodavca, dopustajui im da se izmeu nekoliko konkurentnih odluujuih injenica
opredijele za jednu koja je po njihovom miljenju relevantna. Pristalice neograniene autonomije volje
smatraju da nema dovoljno jakog argumenta koji bi opravdao ogranienje slobode izbora mjerodavnog prava.
Naprotiv, neograniena sloboda izbora doputa da se stranke opredijele za pravo koje je u pogledu njihovog
ugovornog odnosa potpuno neutralno i ba zbog toga za njih najprihvatljivije. Tako se u domaoj praksi
veoma esto opredjeljuje za vajcarsko pravo. ZMPP ne uslovljava izbor mjerodavnog prava povezanou sa
ugovornim odnosom.
*Nain izraavanja izbora mjerodavnog prava: U teoriji i zakonodavstvu sporno je i pitanje naina
izraavanja autonomije volje. Da li taj izbor mora biti uinjen izriito ili je doputena i preutna autonomija
volje. U drugom sluaju sud pretpostavlja volju stranaka u pogledu izbora mjerodavnog prava. Te injenice
mogu biti, na primjer: pozivanje u ugovoru na odredbe odreenog nacionalnog zakona, sastavljanje zakona na
jeziku odreene drave, korienje tipskih ugovora ili arbitrae odreene zemlje, ugovaranje mjesta izvrenja i
mjesta zakljuenja, itd.
*Autonomija volje stranaka u pravu Srbije: Za ugovor je mjerodavno pravo koje su izabrale
ugovorne strane, ako tim zakonom ili meunarodnim ugovorom nije odreeno drugaije. Navedena odredba se
tumai tako da ZMPP ne ograniava autonomiju volje stranaka ni u pogledu kruga prava koje stranke mogu
biti, niti u pogledu karaktera normi ija se primjena moe iskljuiti. ZMPP iskljuuje autonomiju volje
stranaka kod ugovora koji se odnose na nepokretnost. Ogranienje autonomije volje u unutranjem pravu
predvieno je posebnim zakonima u oblasti obligacionih odnosa.
*Odreivanje mjerodavnog prava pomou neposredno vezujuih odluujuih injenica: Organ
koji primjenjuje normu nema mogunost diskrecione ocjene. Da li je tako odreeno pravo pravilno rjeenje u
konkretnom sluaju (fiksna norma). Mjesto zakljuivanja ugovora kao odluujua injenica imala je pristalica
u starijoj teoriji. Danas se ona manje primjenjuje. U novije vrijeme sve se vie primjenjuje domicil, odnosno
sjedite dunika karakteristine prestacije iz ugovora kao odluujua injenica. Karakteristina prestacija u
ugovoru je ona koja opredjeljuje vrstu ugovora. Po pravilu, obaveza jedne ugovorne strane se sastoji u
naturalnom davanju ili u injenju, dok druga ugovorna strana za uzvrat placa cijenu u novcu. Mejrodavno
pravo se odreduje prama toj, karakteristinoj prestaciji, tanije prema domicilu (sjeditu) dunika koji vri
karakteristinu prestaciju.
*Odreivanje mjerodavnog prava primjenom principa najtenje povezanosti: Princip najtenje
povezanosti ponikao je u anglosaksonskom pravu. Njegova primjena znai davanje ovlaenja nadlenom
44

organu da u svakom konkretnom sluaju na osnovu vie karakteristinih elemenata ugovora cijeni sa kojim
pravom je ugovorni odnos najtjenje povezan. To je elastinije rjeenje, koje dozvoljava sudiji da cijeni
okolnosti konkretnog sluaja. Za ugovorne strane ona znai manju pravnu sigurnost.
*Odreivanje mjerodavnog prava za ugovore u ZMPP
U ZMPP navedeno je nekoliko vrsta ugovora: o prodaji, djelu, punomostvu, komisionu, pediciji,
zajmu, posluzi, prevozu, osiguranju...
Za ugovore koji nisu imenovani takoe je predviena injenica - pravo mjesta gdje se u vrijeme
prijema ponude nalazilo prebivalite odnosno sjedite ponudioca. Karakteristina prestacija u ugovoru slui da
uputi na mjerodavno pravo samo ako:
a) nije izabrano mjerodavno pravo
b) posebne okolnosti sluaja ne upuuju na drugo pravo.
Prema tome kada primjenjuje kolizionu normu za ugovore u ZMPP sud je duan da najprije utvrdi da li
su ugovorne strane izabrale mjerodavno pravo. Ako to nije sluaj dalje e pokuati da utvrdi da li posebne
okolnosti sluaja upuuju na odreeno pravo. Ako takvih okolnosti nema, primijenie se supsidijerna
odluujua injenica - prebivalite, odnosno sjediste strane koja vri karakteristinu prestaciju.
48. OBLICI AUTONOMIJE VOLJE
I Izriita autonomija volje postoji kada stranke izriito odrede (expressis verbis) koje e pravo biti
mjerodavno.
II Teorija i praksa poznaju, meutim, i drugaiju autonomiju volje. Rije je o preutnoj (tacito
consensus) autonomiji, preutnom izboru, kada stranke istina nisu izriito odredile koje e pravo biti
mjerodavno, ali se iz ugovora i okolnosti sluaja vidi da su one imale u vidu jedno pravo kao mjerodavno, da
su htjele da se primijeni to pravo. Trai se da indicije, iz kojih proizilazi zakljuak o preutnoj saglasnosti
stranaka, budu iznad svake sumnje, da dovedu sud do ubjeenja o postignutoj saglasnosti. Dokazi takve
neizreene odnosno preutno izraene - volje su:
(1) izbor suda (arbitrae) odreene zemlje (po maksimi ko bira sud bira i pravo qui eligit iudicem
(arbitrum) eligit ius),
(2) okolnost da se stranke u svom ugovoru pozivaju na zakonske odredbe iz odreenog prava ili koriste
neke karakteristine termine koji su osobenost nekog odreenog prava,
(3) korienje tipskih ugovora ili optih uslova poslovanja zasnovanih na pravu odreene zemlje,
(4) izbor jezika ugovora,
(5) izor valute ugovora,
(6) zajedniko ugovaranje mjesta (zajednikog) ispunjenja ili zakljuenja ugovora,
(7) zajednika nacionalnost ili sjedite ugovaraa,
Vano je, da indikacije budu snane, nedvosmislene, da ne pruaju lako osnova razliitim
interpretacijama.
III Hipotetina autonomija volje ne podrazumijeva nikakvu stvarnu volju (ni izriito ni preutno
izraenu), stvarni izbor koji su stranke uinile. Ne radi se o pravu iju su primjenu stranke htjele, ve o pravu
za koje bi bilo logino da su ga stranke htjele, iju su primjenu stranke trebale da ele kao razumni
privrednici, trgovci. Sud koji istrauje hipotetinu autonomiju volje ne polazi uopte od volje stranaka, ve
trai pravo koje je najloginije, najvre vezano sa ugovorom.
49. MJERODAVNO PRAVO ZA UGOVORNE ODNOSE U ODSUSTVU AUTONOMIJE VOLJE
U nedostatku izbora, sudovi i drugi organi primijene odreuju mjerodavno pravo pomou supsidijarnih
taaka vezivanja, koje su predviene u kolizionim normama zemlje suda.
45

(1) Lex loci contractus, odnosno mjesto zakljuenja ugovora, najstarija je taka vezivanja. Nju istie i
predlae kao rjeenje jo Bartolus (italijanska kola statute XIV vijeka). Smatralo se da je ugovor
roen na osnovu suverenosti teritorije na kojoj su stranke postigle saglasnost o njemu, odnosno da
samo taj suverenitet moe volji dati znaaj, zbog ega normalno da on potpada pod vlasti koje su ga
stvorile. Ovo rjeenje je bilo posebno opravdano u vrijeme kada je transport bio nerazvijen i ogromne
praktine tekoe su stajale na putu svake komunikacije, sem neposredne. Tokom vremena, javlja se,
meutim, sve vie tekoa u vezi sa lex loci contractus. Zbog brzog razvoja saobraaja i komunikacija,
sasvim je razumljivo da lex loci contractus sve vie gubi svoj znaaj. Lex loci contractus se javlja i u
naem novom pravu, u ZPUP ali samo kao pomona taka vezivanja i to na ogranienom domenu.
(2) Lex loci solutionis, zakon mjesta ispunjenja, odnosno izvrenja ugovora, javlja se kasnije nego lex loci
contractus. Jake zastupnike u teoriji stie u XIX vijeku (Savinji). Javljaju se, meutim, ozbiljne tekoe i
u vezi sa lex loci solutionis. Mjesto izvrenja je lako utvrditi ako je to mjesto odreeno u ugovoru ili ako
je do ispunjenja ve dolo. Spor, meutim, veoma esto nastaje ba zbog neispunjenja, a strane
ugovornice ne oznauju uvijek mjesto ispunjenja ugovora ime daju povoda kvalifikaciji tog pojma i
kontroverzama. Ozbiljne tekoe mogu nastati zbog toga to u jednom ugovoru ima dva ispunjenja i ona
se esto vezuju za najmanje dva mesta. U takvim sluajevima lex loci solutionis ukazuje na vie prava.
U naem pravu, lex loci solutionis se prihvata u ZPUP i u ZOSOVS, kao pomona taka vezivanja.
(3) Domicil (ili sjedite) dunika karakteristine obaveze (prestacije) vidi sljedee pitanje!!!
(4) Princip najtjenje povezanosti odnosno najblie veze jeste koliziono rjeenje koje se javlja
posljednih decenija i takoe spada meu uspjena rjeenja, meu one solucije koje je savremena praksa
opravdala i koje se iroko primjenjuju. Princip najtenje povezanosti spada meu one take vezivanja
koje smo nazvali okvirnim, kod kojih vrednovanje veza pravnog odnosa nije izvrio unaprijed
zakonodavac, ve se to preputa sudiji, s tim da zakonodavac daje samo okvirna uputstva. Princip
najtenje povezanosti ne izdvaja jedan tip veze izmeu pravnog odnosa i zainteresovanih poredaka kao
odluujui. Umjesto toga, nalae se sudiji da ispita sve veze, te da imajui u vidu kako kvantitet, tako i
kvalitet veza, utvrdi sa kojim je pravom dati ugovorni odnos najtjenje povezan. Osnovno je
preimustvo ovog rjeenja u tome to je sudu ostavljena mogunost da primjeni ono pravo ija bi
primjena u datom konkretnom sluaju bila najloginija. Princip najtjenje povezanosti prihvaen je
danas u anglosaksonskim pravima, a prihvaen je bio i u naem ZPUP i ZOMVP (1977.), a i dalje je
prisutan u ZOSOVS (1998.). Ovaj princip prihvata i ZMPP, uz domicil (sjedite) nosioca karakteristine
obaveze.
(5) Kombinacije principa najtjenje povezanosti i neke neposredno vezujue take vezivanja (via
media otvorena koliziona norma): Osnovna tekoa u vezi sa primjenom principa najtenje
povezanosti je u tome to ova taka vezivanja prua mogunost za razliite interpretacije i time stvara
pravnu nesigurnost. Da bi se ovi nedostaci otklonili, a da bi se istovremeno zadala preimustva principa
najtjenje povezanosti, stvorene su, u zakonodavstvima, kombinacije ovog principa sa drugim,
neposredno vezujuim kolizionim mjerilima. Osnovna je svrha ovih kombinacija da se istakne u prvi
plan jedno vezivanje kao pretpostavljeno koje e sud najee primijeniti to je vanije koje e biti
opredjeljujue u sluaju sumnje. Istovremeno se ostavlja mogunost da sud odstupi od ovog
pretpostavljenog rjeenja kada je u konkretnom sluaju jasno da ova veza nije dovoljno reprezentativna,
karakteristina, i kada se vidi da je neko drugo pravo ono sa kojim je ugovor najvie, najvre povezan.
Kombinaciju najtjenje povezanosti i neposredno vezujuih taaka vezivanja prihvata ZOSOVS, a
iroko se koristi i u naoj arbitranoj praksi. Prihvaen je i u praksi sudova. ZMPP je takoe zauzeo
stanovite da u odsustvu volje, rjeenje treba traiti u kombinaciji principa najblie veze i jedne
neposredno vezujue take vezivanja (domicila ili sjedita nosioca karakteristine obaveze).
50. ODREIVANJE MJERODAVNOG PRAVA PO NOSIOCU KARAKTERISTINE OBAVEZE

46

Tokom posljednih decenija, meu takama vezivanja za ugovore u prvi plan naglo izbija domicil (ili
sjedite) dunika karakteristine obaveze (prestacije). vajcarski autor nicer slagao se sa Savinjijem da je
potrebno tragati za sutinom obligacije jer se iz nje mora izvesti taka vezivanja za ugovor.
Pitanje je koja se prestacija ima smatrati karakteristinom. Karakteristina je ona obaveza koja
diferencira razne tipove ugovora i koja je prisutna u svakom individualnom ugovoru odreenog tipa. Tako se
diferenciraju ugovori na tipove, razlikujui na primjer ugovor o prodaji od ugovora o gradnji, makar se u oba
sluaja plaalo i za robu i za izvedene radove. Karakteristina je, prema tome, obaveza prodavca, peditera,
graevinara, osiguravaa, itd. i zbog toga treba primijeniti, na ugovorni odnos, pravo domicila (sjedita)
prodavca, itd.
Za nosioca karakteristine obaveze ne postoji odomaeni latinski naziv. Takav naziv postoji samo za
oznaavanje prava domicila (sjedita) nosioca karakteristine obaveze kod kupoprodaje a radi se o obavezi
prodavca koristi se latinska sintagma lex loci venditoris (zakon mjesta prodavca).
Domicil (sjedite) dunika karakteristine obaveze se prihvata kao taka vezivanja u sve irem broju
zemalja, ponegdje u kombinaciji sa drugim rjeenjima. Smatra se da je ovo vezivanje vrsto, da ne moe biti
sluajno i da se relativno lako utvruje. Ovu taku vezivanja prihvata Haka konvencija o pravu koje se
primjenjuje na ugovore o prodaji robe iz 1986. godine.
51. FORMA UGOVORA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI
(1) Osnovna taka vezivanja locus regit actum: Osnovna taka vezivanja kojom se odreuje mjerodavno
pravo u pogledu ugovora je locus regit actum (lex loci actus). To pravilo odreuje da se forma ima cijeniti
prema pravu mjesta gdje je ugovor nastao, odnosno gdje je zakljuen. Poseban problem u vezi sa
primjenom pravila locus regit actum nastaje ukoliko se pita gdje je mjesto zakljuenja distancionih
ugovora, tj. ugovora zakljuenih inter absentes. ZMPP ne sadri odgovor na postavljeno pitanje, ali
sistemskim tumaenjem ZMPP i ZOO dolazimo do zakljuka da je potrebno primijeniti teoriju prijema:
ako je prihvat ponude primljen u naoj zemlji, tu je i mjesto nastanka ugovora. Ovakvo je rjeenje u
suprotnosti sa savremenim tendencijama razvoja MPP, u kojima prevladavaju pokuaji da se ugovor, u to
je veoj moguoj mjeri, odri na snazi sa aspekta forme (in favorem contractus). Takvo je jedno rjeenje
predvieno u Rimskoj konvenciji EU o mjerodavnom pravu za ugovorne obaveze, po kome e forma
distancionih ugovora biti valjana ako je takvim smatra pravo bilo koje od zemalja na ijoj se teritoriji
nalaze ugovarai. Time se broj prava koja konkuriu na primjenu, alternativno, u pitanju forme, penje na
dva ukoliko je forma punovana po bilo kome od njih, ugovor e se smatrati formalno perfektnim.
(2) Izuzeci od pravil locus regit actum: Opte je prihvaeno pravilo da se u pogledu ugovora iji su predmet
nekretnine, princip locus regit actum zamjenjuje drugom takom vezivanja lex rei sitae. Prema tome,
ugovori o nekretninama bie, u pogledu forme, punovani ako odgovaraju uslovima koje postavlja pravo
drave gdje se nekretnine nalaze.
(3) Fakultativnost pravila locus regit actum: Ugovor e biti punovaan u pogledu forme ako ispuni bilo
prava mjesta zakljuenja ugovora, bilo drugog prava po kojem se cijeni. Da bi se izbjegli nesporazumi,
trebalo bi istai da fakultativnost ne vai za izuzetke od locus regit actum. Oni su imperativne prirode.
Isto tako fakultativnost ne znai slobodu za organ koji primjenjuje kolizionu normu. Ne zavisi od sudije
da li e konsultovati i drugo pravo ako je ugovor nevaei prema pravu mjesta zakljuenja. Sudija to mora
uiniti.
Ostaje jo da se odgovori na pitanje koje pravo dolazi u obzir, pored prava mjesta zakljuenja
ugovora, za procjenu punovanosti forme ugovora. Nai pozitivni tekstovi predviaju dva rjeenja. Prema
Zakonu o mjenici i Zakonu o eku to je pravo zajednikog dravljanstva dunika i povjerioca. Treba
dodati i to, da je rije o jednostranoj kolizionoj normi koja se odnosi samo za sluaj da je to zajedniko
47

dravljanstvo nae dravljanstvo. Prema ZPUP i ZOSOVS to pravo je lex causae ono pravo koje se
primjenjuje na ugovor u cjelini, tj. pravo koje je mjerodavno za sadrinu, za prava i obaveze iz ugovora.
Isto je rjeenje prihvaeno kao opte pravilo ZMPP. Prema tome, ugovor e biti punovaan u
pogledu forme, ako je punovaan bio prema pravu mjesta zakljuenja ugovora, bilo prema pravu koje je
mjerodavno za sadrinu ugovora. Ovim rjeenjem nastojalo se da se da doprinos pravnoj sigurnosti u
domenu ugovora.
(4) Autonomija volje u pogledu forme ugovora: U vezi sa fakultativnom prirodom pravila locus regit
actum postavlja se i pitanje mogu li same stranke da odrede pravo po kojem e se cijeniti forma ugovora.
Ako stranke izaberu jedno pravo kao mjerodavno za ugovor u cjelini, ono dolazi u obzir, posrednim
putem, da bude primijenjeno i na formu, kao lex causae, dopuna principa locus regit actum u smislu
odredaba ZMPP, ZPUP i ZOSOVS.
Postavlja se pitanje mogi li stranke i neposredno da biraju mjerodavno pravo ba u pogledu forme
ugovora. Po tom pitanju nema jasnog stava u naem pravu, ali ini se da je takav izbor mogu. Ako je
pravilo locus regit actum fakultativne prirode kao to jeste ne postoje naelne smetnje da se zamijeni
voljom stranaka. Ovo tim prije, to stranke inae mogu da postignu da se forma cijeni prema pravu iju
primjenu ele ako to pravo izaberu kao mjerodavno za ugovor o celini.
Pri tome treba napomenuti da takav izbor nije mogu u pogledu ugovora za koje ne vai locus regit
actum, ve neki izuzetak od tog pravila koji je imperativne prirode (kao to je lex rei sitae kod
nekretnina). Isto tako, pravo koje bi izabrale stranke da bude mjerodavno za formu ugovora ne javlja se
kao dopuna, alternative principa locus regit actum, ve zamjenjuje to pravilo. Mjerodavno e biti samo
pravo koje su stranke izabrale.
52. CIJEPANJE UGOVORA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI
Primjena vie prava na ugovor je poznati problem u MPP. Kod nas se najvie koriste termini cijepanje
ugovora i cijepanje statuta, gdje pod statutom podrazumijevamo zakon mjerodavan za ugovore.
*Do primjene vie prava na isti ugovor moe se doi u osnovi na dva naina:
a) Moe sam zakon da postavi razliite take vezivanja u pogledu razliitih pitanja (npr. jednu taku
vezivanja u odnosu na formu ugovora, a drugu taku vezivanja u pogledu prava i obaveza).
b) Na primjenu vie prava mogu da utiu i stranke. Bilo na taj nan to bi izabrale razliita prava u pogledu
razliitih dijelova ugovora, bilo tako to bi izabrale jedno pravo koje ne pokriva sva pitanja, ime se
otvara mogunost da se u pogledu ostalih pitanja primjeni neko drugo pravo na koje ukazuju kolizione
norme.
*Cijepanje ugovora se javlja u dva vida:
(1)Kao veliko cijepanje (coupre gnrale), kod koga se razna prava primjenjuju na pojedine faze ugovora,
od njegovog roenja do smrti (mi ga nazivamo vertikalno cijepanje) - primjenljivo je u praksi;
(2) Kao malo cijepanje, kod koga se jedno pravo vezuje za prava i obaveze jednog saugovaraa, a drugo za
prava i obaveze drugog (mi ga nazivamo horizontalno cijepanje) nije ba primjenljivo uvijek.
Mogue je govoriti i o problemskom cijepanju, kod koga se razliita prava primjenjuju na pojedina
ugovorna pitanja.
Osnovni prigovor koji se stavlja cijepanju statuta sastoji se u tvrdnji da je ugovor ekonomsko i pravno
jedinstvo, koje se naruava ukoliko se, na njega, primijeni vie prava, gubi se njegova ravnotea, to i jeste
tano. Kontraprigovor pobornika cijepanja se svodi na konstataciju da, ukoliko ravnotea ugovora postoji, po
definiciji, samo ukoliko se jedno pravo primjenjuje na njega, onda su ugovori sa stranim elementom, odavno,
neuravnoteeni, jer se procesno pravo, kod ovih ugovora, esto razlikuje od materijalnog, a i razliita se prava
pimjenjuju na pitanje forme i sadrine transakcija.
48

U naem pozitivnom pravu jedno cijepanje proizilazi iz samog ZMPP koji predvia razliite take
vezivanja za formu, odnosno za sadrinu ugovora. ZPUP i ZOSOVS predviaju i mogunost da stranke
doprinesu primjeni vie prava na isti ugovor. ZMPP ne postavlja nikakvo pravilo koje bi onemoguavalo ili
ograniavalo cijepanje ugovora. Treba dakle zakljuiti da u naem MPP postoji mogunost da se na razne
dijelove ugovora primijene razliita prava i da na to mogu da utiu i stranke.
Cijepanje ugovora je prisutno kod graevinskih firmi koje rade u Arapskim zemljama, praktino radi se o
ugovoru sa produenim dejstvom. Kod ovih ugovora je pitanje po kom prau e se primijeniti dejstvo, rijeiti
mjerodavno pravo, poto ovi ugovori traju due godina i u sebi sadre vie ugovora.
- Kod cijepanja ugovora sam zakon moe da postavi razliite take vezivanja za razliite faze ugovora, ali i
same stranke mogu odrediti razliita prava za pojedine faze ugovora.
53. UGOVOR O KUPOPRODAJI SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI
U pogledu prava i obaveza kupaca i prodavca primjenjuje se prije svega pravo koje su stranke izabrale
kao mjerodavno podrazumijevajui da je izbor uinjen izriito ili preutno u onim granicama koje smo
nastojali da opiemo. U sluaju da nema ni izriitog ili preutnog izbora, primijenie se pravo koje je
najtjenje povezano sa ugovorom, odnosno sa tubenim zahtjevom koji se postavlja iz ugovora. Traei pravo
sa kojim postoji najtjenja veza, sud ili arbitraa e se osloniti prije svega na lex loci venditoris kao pomonu
taku vezivanja. Primijenie zakon domicila, odnosno sjedita prodavca, ukoliko nema jasnih indikacija da je
najtjenje povezano sa ugovorom neko drugo pravo.
ZMPP jo dodaje precizirajui i dopunjujui take vezivanja da se uzima u obzir sjedite prodavca
u vrijeme kada je primljena ponuda - odn. vrijeme zakljuenja ugovora (a ne vrijeme kada se pokree spor).
Zakonodavac je oito htio da domicil prodavca, koji je promjenljiva taka vezivanja, pretvori u stalnu taku
vezivanja fiksiranjem vremenskih koordinata. Rije je o onom domicilu koji prodavac ima u vrijeme prijema
ponude. Pitanje je da li su te vremenske koordinate dovoljno jasne. Pri tome treba naglasiti, da relavantna
moe biti samo ona ponuda koja je konano dovela do zakljuenja ugovora (npr. u sluaju dugih pregovora),
mjerodavno pravo e se odrediti prema domicilu koji je prodavac imao u vrijeme kada je takva ponuda data.
Postoji izuzetak i to u pogledu ugovora o kupoprodaji nekretnina, gdje e mjerodavno biti lex loci
actus (mjesto nalaenja nekretnine).
U pogledu forme ugovora, polazno koliziono pravilo je locus regit actum (mjerodavan je zakon gdje se
radnja preduzima). Ugovor e biti punovaan u pogledu forme i ako forma odgovara pravu koje se primjenjuje
na prava i obaveze. Ako stranke izaberu mjerodavno pravo u pogledu forme, primijenie se to pravo. U
pogledu kupoprodaje nekretnina je lex rei sitae umesto locus regit actum.
- U ZMPP l. 20. vidjeti ugovore i mjerodavna prava za pojedine ugovore!
- Izuzeci od l. 20. su ugovor o transferu tehnologije i ugovor o radu.
54. UGOVOR O TRANSFERU TEHNOLOGIJE I UGOVOR O RADU SA ELEMENTOM
INOSTRANOSTI
Ugovori o transferu tehnologije kriju u sebi izvanredno iroke mogunosti za nametanje jednostranih
rjeenja na tetu pimaoca tehnologije. Iz tih razloga, posljednjih decenija svjedoci smo izuzetno intenzivne
zakonodavne aktivnosti, posebno u zemljama u razvoju, iji je cilj prije svega zatita opravdanih interesa
pimalaca tehnologije. U normama i praksi inudstijski razvijenih zemalja vladajue je stanovite da je
odgovarajua taka vezivanja sjedite prenosioca tehnologije. Na zakonodavac je takoe stao na stanovite da
kod ugovora o transferu tehnologije treba odstupiti od principa veze sa nosiocem karakteristine obaveze, te
ZMPP postavlja kao taku vezivanja sjedite primaoca tehnologije u vreme zakljuenja ugovora. Ovo
49

reenje vai ako stranke ne izaberu neko drugo pravo ili ako posebne okolnosti sluaja ne ukazuju na to, da
najblia veza postoji sa drugim pravom.
Kod ovog ugovora o transferu tehnologije imamo kao strane: davaoca tehnologije i primaoca
tehnologije (po l. 20. ZMPP bio bi davaoc tehnologije, ali se ovdje odstupa i ne raauna se po sjeditu
davaoca tehnologije jer se pravo odreuje po tzv. slabijoj strani, a to bi ovdje bio primaoc tehnologije- to se
pretpostavlja.
Ugovor o radu se odnosi samo na imovinsko-pravne odnose, odn. iznose koji proizilaze iz
pomenutog ugovora. Mjerodavno pravo se ovdje odreuje ne po pravu davaoca posla, ve po lex loci laboris
tj. po mjestu rada gdje se posao obavlja ili se obavljao. Odstupilo se od dunika poslodavca (onog koji
daje posao, jaa je strana), ali i od mjesta radnika. Naao se kompromis u veini sluajeva mjesto rada e biti
mjesto sjedita poslodavca ili sjedita radnika. Ali ne mora biti uvijek tako--- i naao se kompromis!
55. UGOVOR O POMORSKOM PREVOZU SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI
Ugovor o pomorskom transportu prva je oblast koja je relativno cjelovito regulisana domaim
kolizionim normama. To su norme Zakona o iskoriavanju pomorskih brodova iz 1959. godine, koje je
kasnije, uz manje modifikacije preuzeo ZPUP iz 1977. godine. Danas nae pozitivno pravo predstavlja ZPUP
iz 1998. godine.
U pogledu prava i obaveza, ZPUP predvia primjenu prava koje su stranke izriito ili preutno
izabrale, dakle autonomija volje je stvljena na prvom mjestu. Postavljene su i granice stranakoj autonomiji.
Izriito se predvia da se nee primeniti lex voluntatis u sluaju da je mjerodavnost tog prava ugovorena
izigravanjem zakona, kao ni u sluaju kada ugovoreno pravo vrijea na javni poredak. Specifine situacije
(kada se primjenjuje nae pravoi to samo onda kada se pitanje postavlja kod nas!):
- Kada je rije o odgovornosti brodara za gubitak, manjak ili oteenje tereta, radi se o odgovornosti koja se
zasniva na imperativnim odredbama naeg Zakona, a luka ukrcaja, ili luka odredita je u naoj dravi;
- Kada se radi o prevozu putnika, a primjenom drugog prava putnik bi bio stavljen u nepovoljni poloaj
nego po odredbama naeg Zakona (lan 1039).
U nedostatku izriite ili preutne autonomije, to je veoma esto, kojom bi bilo izabrano pravo za sva
pitanja iz ugovora, primijenie se na ugovor ili na ugovorni odnos sljedee pomone take vezivanja:
- za glavna prava i obaveze ugovornih strana (prevoz robe, plaanje robe,...) lex loci conatractus,
- za sporedna prava i obaveze (nain krcanja i predaje tereta, nain plaanja vozarine, raunanje vremena
kod stojnica i prekostojnica) lex loci soutionis (mjesto izvrenja obaveza),
- za ugovor o prevozu putnika ili stvari zakljuen na osnovu unaprijed utvrenih optih uslova brodara (to
je najei sluaj) pravo drave iji dravljanin ili iju dravnu pripadnost ima brodar (tj. pravo onog
ko vri prevoz, uglavnom je to lex loci contractus,
- za ugovor o teglenju lex fori (neke brodove tegljai, remorkeri moravu da izvedu i uvedu u luku i
putnike i robne - te moe doi do tete i pitanja koje pravo da se primijeni...).
to se forme ugovora tie, primjenjuje se locus regit actum kao osnovno pravilo, odn lex loci actus
mjesto preuzimanja prava i obaveza. Ono je fakultativne prirode, forma e biti punovana i ako ispunjava
uslove lex causae, prava koje je mjerodavno za prava i obaveze.
Koliziona pravila koja su iznijeta u vezi sa pomorskim prevozom stvari ili putnika odnose se i na
prevoz u unutranjoj plovidbi, odn. i na rijenu plovidbu, a odnose se i na druge ugovore o iskoriavanju
brodova, kao to su ugovor o tegljenju, ili ugovori o drugim plovidbenim poslovima.

50

56. UGOVOR O VAZDUNOM PREVOZU SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI

Najznaajniji meunarodni sporazumi u ovoj oblasti u Varavska konvencija o izjednaavanju izveznih
pravila koja se odnose na meunarodni vazduni prevoz (1929.) i ikaka konvencija o meunarodnoj civilnoj
avijaciji (1944.). Varavska konvencija sadri kolizionu normu u pogledu procjenjivanja greke usljed koje je
nastupila teta i predvia kao rjeenje lex fori.
Ako ni materijalnopravne ni kolizione odredbe konvencije ne pokrivaju postavljena pitanja, ili ako ne
postoje uslovi da se primjene konvencijska rjeenja, mjerodavno pravo e se odrediti prema kolizionim
normama ZOO i osnovama svojinsko-pravnih odnosa u vazdunom saobraaju (1988. ZOSOVS).
U pogledu prava i obaveza iz ugovora o prevozu, mjerodavno pravo je prije svega pravo koje su
stranke same izabrale. Autonomija volje trpi odreena ogranienja koja su postavljena u prilog lex fori
(materijalnopravnih odredaba ZOSOVS), koja su tri:
(1) Prvo ogranienje je ustanovljeno radi zatite interesa putnika. Nee se primijeniti izabrano pravo, ako bi
putnik primjenom drugog prava bio stavljen u nepovoljniji poloaj nego primjenom odredaba ovog
zakona.
(2) Drugim ogranienjem iskljuuje autonomija volje za sluajeve u kojima je ugovorni odnos posebno
vrsto povezan sa domaim pravom. Smatrae se da postoji tako vrsta veza, kad su obe ugovorne strane
fizika i pravna lica sa prebivalitem, odnosno sjeditem u naoj dravi, a mjesto polaska ili mjesto
opredjeljenja nalazi se u naoj dravi. Ako doe do sticaja ovih uslova, primijenie se pravila ZOSOVS,
a ne izabrano pravo.
(3) Tree ogranienje ne iskljuuje autonomiju volje, ve samo umanjuje njen domaaj. Ako postoji
znaajna povezanost izmeu ugovornog odnosa i domaeg prava, dozvoljava se materijalnopravna, ali
ne i kolizionopravna autonomija volje. Pretpostavka za ovo ogranienje je, kao to smo rekli, jedan
manji stepen povezanosti ugovora sa naom dravom. Smatrae se da postoji takav stepen povezanosti
kada se mjesto polaska ili mjesto opredjeljenja nalazi u naoj dravi. U takvom sluaju norme izabranog
prava ne mogu da derogiraju i zamijene imeprativne norme ZOSOVS. Za razliku drugih ugovora, kod
ugovora o vazdunom prevozu, dozvoljena autonomija volje je po pravilu materijalnopravne prirode.
U odsustvu autonomije volje, odnosno u odsustvu punovanog izbora kojim bi se odredile
mjerodavne norme za sva sporna pitanja, primijenie se pravo koje je najtjenje povezano sa ugovorom.
Kada je rije o glavnim pravima i obavezama, smatrae se da je najtjenje povezano sa ugovorm pravo
one drave, u kojoj prevozilac ima prebivalite (odnosno sjedite) u vrijeme zakljuenja ugovora. To znai
da e se primijeniti pravo prebivalita (sjedita) vozara, ako ne postoje posebno snane indikacije da je neko
drugo pravo u najblioj vezi sa ugovorom.
U pogledu sporednih prava i obaveza kao to su nain prijema i predaje stvari, ili nain plaanja
vozarine primijenie se lex loci solutionis (tj. pravo mjesta gdje su te radnje izvrene odnosno trebale biti
izvrene). I ova je taka vezivanja samo pretpostavljeno rjeenje, od njega se moe odstupiti ako bi iz bitnih
okolnosti proizalo da najblia veza postoji sa nekim drugim pravom.
U pogledu forme ugovora, rjeenje je isto koje prihvataju ZPUP, odnosno ZMPP (lex loci actus ili po
lex cause). Ugovor e u pogledu forme biti punovaan, ako je oblik ugovora punovaan bilo prema pravu
mjesta zakljuenja ugovora, bilo prema lex causae. Pri tome lex causae se precizira: za ocjenu forme dolazi u
obzir (pored locus regit actum) pravo koje je mjerodavno za glavna prava i obaveze.
Razlika izmeu pomorskog i vazdunog saobraaja ---- sa brodarom se ugovor moe zakljuiti i na drugom
mjestu tj. pomorski prevoz moe da trpi odreene izmjene i zahtjeve stranaka, dok to kod vazdunog
saobraaja nije mogue.
51

ira primjena prava po lex fori ako bi putnik bio stavljen u nepovoljan poloaj primjenom stranog
prava, ako je ugovor vrsto vezan za domau zemlji i ako postoji znaajna veza izmeu ugovora i domaeg
prava ovo se primjenjuje samo ako bi se pitanje postavljalo kod nas.
57. UGOVOR O ELJEZNIKOM PREVOZU SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI
Za ovaj ugovor nemamo posebne domae kolizione norme. U oblasti eljeznikog transporta
postignuta je prilino iroka unifikacija materijalnih pravila, posebno u Konvenciji o meunarodnim
prevozima eljeznicom (1980.) objedinjene su, odn. stavljene jedan iza druge Konvencija o ... robe i
Konvencija o ... prtljaga i putnika).
a) U sluaju da se ne mogu primijeniti ni unifikovana materijalna ni unifikovana koliziona pravila, ili
ako ne pokrivaju postavljeno pitanje, mjerodavno e biti u pogledu prava i obaveza, pravo koje su stranke
izabrale, a u nedostatku takvog izbora - a1) primijenie se pravo zemlje gdje se u vrijeme prijema ponude
nalazilo sjedite prevozioca, ako posebne okolnosti sluaja ne upuuju na drugo pravo, kao pravo sa kojim
postoji najblia veza.
b) Kod povrede ili smrti putnika upotrebljava se lex loci delicti comissi (mjesto gdje je dolo do
povrede ili smrti).
- a1) i b) nisu ba kompatibilni --- non sens je!
U pogledu forme mjerodavni su locus regit actum i lex causae.
- Uglavnom se primjenjuju opta pravila, koja nisu ba najsrenije rjeenje... ali eto... primjenjuju se....
58. UGOVORI O DRUMSKOM PREVOZU SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI
Ovdje je situacija slina kao i kod eljeznikog i vazdunog prevoza robe. Treba se istai jedna
osobenost meunarodne regulative u toj oblasti, a to je injenica da se u meunarodnoj Konvenciji o
drumskom prevozu robe (eneva 1956.) iskljuuje autonomija volje. To znai da stranke ne mogu da ugovore
ni materijalne klauzule, niti primjenu mjerodavnog prava, ako se na taj nain odstupa od pravila Konvencije.
Ni ovdje nema domaih kolizionih normi. Izuzetak predstavljaju samo lanovi 37 i 38 Konvencije, koji se
odnose uglavnom na povraaj naknade koje je isplatio prevozilac, i od kojih se moe odstupiti.
Ako Konvencija ne sadri rjeenje, ili nema uslova za primenu Konvencije, primenie se kolizione
norme koje se primenjuju i kod eleznikog i vazdunog prevoza.
UGOVORNI ODNOSI SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI
Beka konvencija o meunarodnoj prodaji roba donesena je 1980. godine i preko 125 zemalja ju je
ratifikovalo.
U njoj je zastupljena unifikacija materijalnog prava, odn. ono to je predvieno Bekom konvencijom
direktno se primjenjuje, negira kolizione norme. Ona se primjenjuje kada se stranke iz drava ugovornica ili
kada MPP pravila ukazuju na pravo drave ugovornice.
PRIMJENA: ugovarai imaju sjedite u ugovornici, a sjedite arbitrae (npr. ad hok-osnivaju se samo
za jedan posao) moe biti u ugovornici ili van nje:
a) ako jeste - onda se primjenjuje;
b) ako nije onda zavisi od primjene kolizionih normi (to je rijetko kad jer se Beka konvencija u najveem
broju sluajeva primjenjuje).

52

59. MJERODAVNO PRAVO ZA MENINU I EKOVNU SPOSOBNOST

Opta koliziona pravila koja vae za obligaciono pravo (a u vezi sa prenosom prava iz mjenice) i koja
vae za stvarno pravo (a u vezi sa prenosom prava na mjenicu) mogu biti primjenljiva u materiji kolizije
statuta kod mjenice i eka, samo u mjeri u kojoj oni nisu u suprotnosti sa specijalnim kolizionim pravilima
mjeninog i ekovnog prava. Ovo, prije svega, vai za kolizionu autonomiju volje, koja je nespojiva sa
imperativnou mjeninog i ekovnog supstancijalnog i kolizionog prava.
Pokuaji da se mjenina i ekovna prava reguliu jednoobraznim normama, datiraju jo od sredine
XIX vijeka. Najznaajniji uspjeh je postignut donoenjem enevskih konvencija o mjenici i eku (1930. i
1931. godine). Donijete su tri konvencije posveene mjenici: Jednoobrazni zakon o mjenici, Konvencija o
taksama i Konvencija o sukobu zakona u materiji mjenice. Donijete su tri paralelne konvencije koje pokrivaju
iste materije u oblasti eka.
Mjenica i ek spadaju meu one oblasti za koje imamo posebne razraene kolizione norme u naem
pozitivnom pravu. Te se norme grupiu u tri pitanja:
mjenina (ekovna) sposobnost,
forma mjeninih i ekovnih obaveza,
prava i obaveze kod mjenice (eka).
U pogledu sposobnosti jednog lica da se mjenino obavee, taka vezivanja je lex nationalis. Prema
tome, sposobnost glavnih mjeninih dunika, kao i sposobnost indosanta, avalista i ostalih lica koja primaju
mjenine obaveze, cijenie se prema pravu one drave iji je dravljanin lice u pitanju. Ovo osnovno pravilo
ima dvije dopune:
ravnova: Primjenjujui zakon dravljanstva mjeninog obveznika na sud treba da konsultuje i kolizione
norme tog prava. Ako one prihvataju neku drugu taku vezivanja (ne lex nationalis) i ako su relevantne
injenice tako rasporeene da ta drugaija taka vezivanja ukazuje u datom sluaju na drugo pravo, treba
prihvatiti takvo uzvranje ili upuivanje na dalje pravo. Zakon o mjenici ne postavlja posebna pravila za
sluaj da se radi o mjeninoj sposobnosti apatrida i bipatrida. U tim sluajevima vae opta pravila ZMPP.
teoriju najvee vrijednosti mjenine obaveze: Ako mjenini dunik ne bi bio sposoban prema svom lex
nationalis, odnosno prema pravu na koje lex nationalis upuuje, treba konsultovati pravo drave u kojoj je
mjenina obaveza preuzeta, ime se prua jedna dopunska mogunost da mjenina obaveza ostane na
snazi (lex loci actus).
Da rezimiramo, osnovno pravilo i dopune: mjenini obveznik e se smatrati mjenino sposobnim ako
je sposoban prema svom lex nationalis (odnosno pravu na koje upuuju kolizione norme lex nationalisa), bilo
prema pravu zemlje u kojoj je mjenina obaveza preuzeta.
60. MJERODAVNO PRAVO ZA FORMU MJENICE I MJENINIH RADNJI
Osnovno koliziono pravilo u pogledu forme meninih obaveza i radnji za odravanje mjeninih prava
je locus regit actum, pravilo koje je najire prihvaeno za formu pravnih radnji uopte. To znai da e se
oblici mjeninih radnji cijeniti prema pravu drave gdje su preuzete.
Ako je rije o obliku protesta, notifikacije i drugih radnji za vrenje ili odravanje mjeninih prava,
ovo koliziono pravilo ostaje bez dopuna, dakle ono je jedino. Ako je u pitanju oblik primanja mjeninih
obaveza, nae pravo predvia dvije dopune uz locus regit actum:
53

kada je obaveza primljena tj. preuzeta u inostranstvu izmeu naih dravljana i nije zadovoljena forma
prema pravu zemlje gdje je obaveza primljena (odn. po tom stranom pravu), ali su zadovoljenih uslovi
koje u pogledu forme postavlja nae pravo, primijenie se nae, domae pravo i smatrae se da je obaveza
preuzeta u punovanoj formi. Prema tome uz locus regit actum javlja se kao dopunska taka vezivanja
zakon zajednikog dravljanstva.
Druga se dopuna predvia u pogledu sukcesivno preuzetih mjeninih obaveza. Naelno se, u lancu
mjeninih obaveza, sve obaveze zasnivanu na inicijalno izdatoj mjenici, iz nje izvlae pravnu snagu i
obaveznost. S druge strane, za naknadno preuzete obaveze vai naelo njihove samostalnosti, to znai da
ove kasnije obaveze ne izvlae svoju vanost jedna iz druge. Ali, ako sama mjenica nije punovano
izdata, po optem pravilu locus regit actum, nita ne moe da spase kasnije obaveze. Druga dopuna
pravila locus regit actum primjenjuje se upravo onda kada se neregularnost forme odnosi na izdavanje
mjenice. Drugim reima, izdavanje mjenice koje nije punovano prema locus regit actum ipak nee
onemoguiti punovanost kasnije obaveze ako prema pravu drave gdje je preuzeta kasnija obaveza vae
i kasnija i ranija (odn. ako je nepunovana po pravu zemlje gdje je preuzeta, sve kasnije obaveze bie
punovane, ako su po pravu gdje je preuzeta kasnija; punovaane e biti i ksnije i ranije preuzete
obaveze).

- Locus regiti actus - ne moe se desiti kod solo mjenica npr. preklapanje obaveza.
61. MJERODAVNO PRAVO ZA DEJSTVA MJENICE (EKA) I ZA POJEDINE MJENINE
(EKOVNE) RADNJE
*Prava i obaveze kod mjenice (eka) su:
1. zakon mjesta plaanja (lex loci solutionis)
2. zakon mjesta preuzimanja (lex loci actus)
62. PRIMJENA LEX LOCI SOLUTIONIS KOD MJENINIH RADNJI SA ELEMENTOM
INOSTRANOSTI
Pravo drave u kojoj je mjenica plativa mjerodavno je za prava i obaveze glavnih mjeninih dunika
dakle akceptanta kod trasirane mjenice i izdavaoca sopstvene mjenice. Po tome pravu (lex loci solutionis) se
cijeni i pitanje moe li se acceptant ograniiti na dio svote, zatim da li je imalac mjenice duan da primi
djeliminu isplatu, ili pak moe to da odbije. Po lex loci solutionis se odreuju i mjere koje se imaju preduzeti
u sluaju gubitka ili krae mjenice.
63.

PRIMJENA LEX
INOSTRANOSTI

LOCI

ACTUS

KOD

MJENINIH

RADNJI

SA

ELEMENTOM

Pravo drave u kojoj je preuzeta mjenina obaveza mjerodavno je za prava i obaveze svih ostalih
mjeninih dunika. U pogledu mjesta preuzimanja mjenine obaveze trebali bi rei da Zakon o mjenici
precizira da se mjestom preuzimanja obaveze podrazumijeva mjesto gdje je dat potpis mjeninog dunika.
Pravo mjesta gdje je dat potpis vai, dakle, za trasirane mjenice, za indosante, avaliste i intervenijente.
Prema zakonu mjesta u kome je mjenica izdata odreuju se jo neka pitanja, kao to su rokovi za
ostvarenje regresnih zahtjeva (regres=neko plati umjesto drugog pa ima pravo da trai naplatu).
54

64. KVAZI DELIKTI SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI (sticanje bez osnova, neosnovano obogaenje,
upotreba stvari bez poslovodstva, poslovodstvo bez naloga)
ZMPP je posvetio vanugovornoj odgovornosti van delikata posebne kolizione norme. U lanu 27.
ZMPP ne koristi se termin kvazikontrakti, ve nabraja etiri kategorije odnosa na koje se odnosi:
(1) Sticanje bez osnova (kondikcijski zahtevi): Do neosnovanog bogaenja e doi ukoliko se plati
nepostojei dug (dva puta se plati jedan dug, ili se plati u uverenju da postoji). Treba smatrati da je za
restituciju merodavno pravo koje je merodavno za odnos iz koga je dug nastao, ili se pogreno drao da
je nastao (obino je to u obligacionom pravu zemlje do koje se doe primenom poveznica koje vae za
ugovorne odnose). Pri tome, ukoliko se radi o postojeem ugovoru, kod koga je dolo do dvostruke
isplate, mogua je i primena lex voluntatis, ukoliko su stranke, koristei autonomiju volje, izabrale
merodavno pravo za svoj ugovor. Ukoliko dug nikada nije postojao, jer nije postojao osnov, primena lex
voluntatisa je nemogua, ve se do merodavnog prava dolazi na bazi supsidijarnih poveznica koje vae
za ugovore.
Isto vai i za sluajeve plaanja duga pogrenom poveriocu (indebitum ex persona), ili plaanja
nedugovanog, ili vie od dugovanog (indebitum ex re); onda ako je do obogaenja dolo zbog plaanja po
osnovu koji je ab initio nitav, ili je kasnije otpao, ili je prestacija izvrena po osnovu koji se oekivao, ali
do njega nije dolo.
- Lice je neto steklo, a ne postoji iustus titulus.
(2) Poslovodstvo bez naloga (negotiorum gestio): Prema jednom shvatanju, trebalo bi da je merodavno
pravo dominius negotiii (lica u iju korist, odnosno za koga je radnja izvrena), ili pak negotiorum
gestora (lica koje vri radnje bez naloga). Nae je pozitivno pravo na stanovitu da je kod negotiorum
gestio mjerodavno obligaciono pravo zemlje u kojoj je radnja poslovoe izvrena lex loci actus. Ovo je
pravo mjerodavno za prosuivanje zahjteva gospodara posla u odnosu na djelovou (na primjer, za
predaju stvari do kojih je djelovoa doao u toku obavljanja posla) i zahtjeva djelovoe prema gospodaru
posla (na primjer, za naknadu trokova i nagradu).
- Lice dobilo vie nego to mu pripada.
(3) Upotreba stvari bez poslovodstva (verzioni zahtevi actio de in rem verso): Pod upotrebom stvari bez
poslovodstva treba supstituisati sluajeve u kojima se oskoriena stvar pretvara u neto drugo, ili prestaje
da postoji, ili joj se smanjuje vrijednost. U naoj sudskoj praksi najei sluajevi verzije vezani su za
upotrebu tueg graevinskog materijala, graenje na tuem zemljitu i neosnovanog korienja tueg
stana. Za rjeavanje sukoba zakona zakonodavac se opredijelio za primjenu prava zemlje na ijoj su se
teritoriji dogodile injenice koje su dovele do nastanka obaveze. Kako su te injenice vezane za upotrebu
stvari, proizilazi primjena zakona mejsta nalaenja stvari (lex rei sitae) u momentu njene upotrebe.
- Data nam stvar na uvanje, ali smo je mi upotrijeboli bez dozvole!.
(4) Negativno (sve druge vanugovorne obaveze koje ne proizilaze iz odgovornosti za tetu): Za vanugovorne
obaveze za koje u istom zakonu nije postavljeno posebno pravilo (npr. upotreba stvari u tuu korist,
upotreba stvari u svoju korist), mjerodavno je pravo zemlje u kojoj su se dogodile injenice koje su
prouzrokovale obavezu.
Neko nam je uradio neto korisno iako mi to nismo traili
- Kvazi delikti nastala teta koja proiste iz ugovornog odnosa koji je ve izvren, tj. svi ovi oblici (1, 2, 3, i
4. iza sebe imaju neku vrstu ugovora --- zato su kvazi delikti).

55

65. MJERODAVNO PRAVO ZA VANUGOVORNU ODGOVORNOST

Princip lex loci delicti commissi javlja se kao taka vezivanja ve u XIV vijeku za vrijeme Bartolusa.
U XVII vijeku, kada se centar kolizionopravne misli nalazi u Holandiji, princip lex loci delicti commissi
dobija i iru teorijsku razradu u djelu Paulusa Futa, jednog od najpoznatijih predstavnika holandsko-flamske
kole. Sve do prije nekoliko decenija, ovo rjeenje nije imalo ozbilniju alternativu to ne znai da se nisu
javljali izvjesni dopunski principi i da se nisu javljale odreene tekoe u primjeni lex loci delicti commissi
kao take vezivanja.
Lex fori kao dopunski princip: Prema nekim shvatanjima, uz lex loci delicti commissi treba postaviti
kao dopunski princip lex fori, pravo suda. Meutim, i kada je ovaj dopunski princip prihvaen, ne odnosi se na
itavu problematiku delikta, ve samo na pitanje protivpravnosti radnje. Radnja e se smatrati protivpravnom
samo ako je takvom smatraju kako zakon mjesta izvrenja delikta, tako i zakon suda. U pogledu ostalih pitanja
primjenjuje se samo zakon mjesta izvrenja delikta.
Tekoe oko primjene naela lex loci delicti commissi: Osnovna i klasina tekoa u primjeni lex loci
delicti commissi kao take vezivanja javlja se kada posljedica delikta ne nastupa u istoj dravi u kojoj je
izvrena i radnja. U ovakvim sluajevima javlja se sloeni problem kvalifikacije pojma mjesta izvrenja
delikta. Postavlja se pitanje treba li na isti nain shvatiti lex loci delicti commissi, bez obzira na to da li se radi
o osnovu odgovornosti, vrste naknade, visini naknade, itd. Posebne tekoe u primjeni lex loci delicti
commissi javljaju se u onim sluajevima, kada se delikt dogodi na niijoj zemlji: na brodu na otvorenom
moru, u vazduhoplovu.
Osnovno rjeenje tj. pravilo koje prihvata na ZMPP je lex loci delicti commissi. Istovremeno,
zakonodavac je bio svjestan problema lokalizacije delikta odreivanja ovog mjesta ukoliko se teritorija na
kojoj je do radnje dolo ne poklapa sa teritorijom na kojoj je posljedica nastupila (locus laesionis). Zato je
pitanje kako se vri tzv. lokalizacija delikta. elei da zatiti rtvu delikta, zakonodavac je, za sluaj
dislokacije delikta, opredijelio za primjenu tzv. teorije rtve: primijenie se ono od dva (lex loci delicti
commissi mjesto nastanka tetne radnje ili mjesto tetnih posljedica), ili vie, prava u konkurenciji koje je
povoljnije za oteenog (rtvu).
ZMPP dozvoljava odstupanje od lex loci delicti samo u onim dobro poznatim sluajevima u kojima je
primjena zakona mjesta delikta praktino nemogua. To su sluajevi kada se dogaaj iz kojeg proizilazi tetna
posljedica odigrao na brodu koji se nalazi na otvorenom moru, ili pak u vazduhoplovu koji leti iznad
otvorenog mora, ali i iznad neke zemlje. U takvim situacijama lex loci nije rjeenje, jer do delikta dolazi na
mjestu koje ne pripada nijednoj dravi, nijednom pravu, te e mjerodavno biti pravo drave kojoj pripada brod
ili vazduhoplov (lex banderae pravo zastave). Ukoliko se delikt ipak dogodio u tuim teritorijalnim
vodama (iznose 12 nautikih milja od zadnjeg kopna), ili luci, ili u stranom vazdunom pristanitu,
povezivanje je normalno sa lex loci delicti commissi.
66. DVA TUMAENJA TAKE VEZIVANJA LEX LOCI DELICTI COMMISSI
*Vidi pitanje 65!

67.

MJERODAVNO PRAVO ZA DRUMSKE SAOBRAAJNE NEZGODE PO HAKOJ

KONVENCIJI O MJERODAVNOM PRAVU ZA DRUMSKE SAOBRAAJNE NEZGODE
56

Tekst Konvencije o mjerodavnom pravu za drumske saobraajne nezgode stupio je na snagu 4. maja
1971. godine. Komprimis je traen i pronaen prije svega izmeu pristalica lex loci delicti commissi i onih
koji se zalau za odstupanje od lex loci delicti commissi u prilog najblie veze, odnosno centra gravitacije
(ili proper law of the tort). Rjeenje Hake konvencije nalazi se u osnovi u sljedeem: lex loci delicti
commissi je zadrano kao osnovno rjeenje, ali je predvien veliki broj izuzetaka. Pravilo koje kroz izuzetke
zamjenjuje lex loci delicti commissi nije fleksibilan princip najblie veze, ve jedna taka vezivanja koja se
relativno lako utvruje a to je mjesto registracije vozila.
Kao to je to istaknuto u lanu 1., Kovnecija se primjenjuje na graansku vanugovornu odgovornost
koja proistekne iz saobraajne nezgode. Ova formulacija obuhvata sve oblike i vidove odgovornosti sem
krivine i ugovorne. Konvencija se odnosi i na odreivanje mjerodavnog prava povodom imovinskopravnog
zahtjeva u krivinom postupku.
Konvencija se jednako odnosi i na motorna i na nemotorna vozila (ak i kada je u pitanju traktor). Da
bi bila rije o saobraajnoj nezgodi u okvirima Konvencije, potrebno je da se ona dogodila na javnim
drumovima ili drugim povrinama otvorenim za javnost, ili pak na privatnim povrinama na koje odreena
lica imaju pristup. Primjenjuje se bez obzira na osiguranje, na svim putevima, pa i parkinzima.
Jedan od kljunih pojmova koje koristi Konvencija je registracija vozila, odnosno mjesto registracije
vozila. U sluaju odsustva registracije, kao i u sluaju da je vozilo registrovano u vie drava, mjerodavno e
biti pravo zemlje redovnog smjetaja vozila. Po pravilu, mjesto redovnog stacioniranja vozila moe doi u
obzir samo kada je kriterij mjesta registracije neprimjenljiv (jer registracije nema, ili ih ima vie). U jednom
izuzetnom sluaju, meutim, mjesto redovnog stacioniranja vozila zamjenjuje mjesto registracije vozila, ne
zato to je ova taka vezivanja neprimjenljiva, ve zato to nije pogodna. To e biti sluaj kada se mjesto
registracije vozila ne poklapa sa redovnim boravitem vozaa, niti vlasnika ili draoca vozila. Treba pomenuti
i to da Konvencija prua jedno preciziranje pojma lex loci delicti commissi, te pod mjestom delikta
podrazumijeva mjesto radnje (odnosno nezgode), a ne mjesto posljedice.
*Konvencija se primjenjuje bez obzira na reciprocitet (bez obzira na to da li je mjerodavno pravo drave
ugovornice ili neugovornice).
*Konvencija se ne primjenjuje na (ukoliko doe do saobraajne nesree koja je nastalane primjenjuje se
Konvencija ve pravo po ugovornom odnosu):
(a) odgovornost proizvoaa, prodavca i servisera vozila,
(b) odgovornost preduzea koje odrava puteve;
(c) regresne zahtjeve izmeu lica odgovornih za tetu;
(d) subrogaciju i regresne zahtjeve u pogledu osiguravajuih drutava.
Ulogu osnovnog pravila zadrava lex loci delicti commissi. To znai, da e se primijeniti zakon zemlje
u kojoj se dogodila nezgoda, ako se okolnosti sluaja ne bi mogle podvesti pod jedan od izuzetaka koji
upuuju na pravo zemlje registracije vozila.
Da bi dolo do primjene prava mjesta registracije vozila treba da doe do sticaja okolnosti predvienih
u lanu 4., koje se mogu podijeliti u dvije grupe:
(a) Okolnosti koje se tiu vozila i aktera nezgode (mora postojati jasna veza izmeu aktera i drave
registracije): formulisan je tako to postavlja zahtjev, da vozilo, odnosno vozila koja uestvuju u
saobraajnoj nezgodi, budu registrovana u istoj zemlji. Ako u nezgodi uestvuje i lice koje se nalazilo
van vozila, ovaj se uslov iri time, to se trai da to lice ima redovno boravite u istoj zemlji u kojoj je
registrovano vozilo koje je uestvovalo u nezgodi.
(b) Okolnosti koje se tiu podnosioca zahtjeva, tj. lica prema kojem se javlja odgovornost: Alterantivni
uslovi su sljedei:
Da zahtjev postavlja voza, dralac, sopstvenik, ili drugo lice koje polae pravo na vozilo;
Da zahtjev postavlja rtva koja je bila putnik pod dopunskom pretpostavkom da to lice ima redovno
boravite van drave u kojoj se dogodila nezgoda;
57

 Da zahtev postavlja rtva koja nije bila putnik, ve se nalazila van vozila.
lan 4. Konvencije daje jo jedno razjanjenje u pogledu primjene prava mjesta registracije vozila.
Precizira se da u sluaju da u nezgodi ima vie rtava, mjerodavno pravo se odreuje posebno prema svakoj
od njih (prema jednoj rtvi su ispunjene pretpostavke mjesta registracije vozila, dok prema drugoj rtvi nisu pa
e se primijeniti opte pravilo, pravo mjesta nezgode).
Kod tete nanijete na stvarima (kako u vozilu, tako i van vozila) - i tu se primjenjuje pravo mjesta
nezgode ili pravo registracije vozila. Mjerila su postavljena na sljedei nain:
(a) za stvari u vozilu koje pripadaju putniku, primjenjuje se pravo koje se primjenjuje na putnika;
(b) za stvari u vozilu koje ne pripadaju putniku, primjenjuje se pravo koje se primjenjuje na vlasnika vozila;
(c) za stvari van vozila mjerodavno je pravo mjesta nezgode, izuzev ako je rije o linim stvarima rtve koja
se nala van vozila. U pogledu ovih, poslednje pomenutih stvari, mjerodavno je pravo koje se
primjenjuje na odgovornost prema rtvi.
Koliziono pravilo iz lana 9. Konvencije odreuje mjerodavno pravo po kojem e se cijeniti
mogunost postavljanja direktnog zahtjeva prema osiguravajuem drutvu. Ovaj lan upuuje alternativno
na vie prava. To su: pravo mjesta nezgode, zatim pravo koje je mjerodavno za ugovor o osiguranja, a kao
trea alternativa javlja se pravo mjesta registracije vozila. Po bilo kom od ovih prava postoji mogunost
oteenog za podnoenje direktnog zahtjeva ili tube prema osiguravau.
68. POJAM MEUNARODNE NADLENOSTI
Pitanje meunarodne sudske nadlenosti je svakako najvanije pitanje u problematici meunarodne
nadlenosti. Pravila o meunarodnoj nadlenosti sudova postavljaju granice jednog pravosua, odreuju onaj
krug situacija u kojima jedno pravosue ima pravo i dunost da postupa. Svaka drava ima svoja pravila o
meunarodnoj nadlenosti.
U jednom sporu sa elementom inostranosti moemo se obratiti samo pravosuu one drave ije norme
o meunarodnoj sudskoj nadlenosti predviaju nadlenost svojih sudova za taj sluaj, jer e sudovi drugih
drava, kojima bi se (npr.) obratili, odbiti da raspravljaju o tubi, jer su nenadleni.
Mogue je, meutim, i to da zakonodavstva vie drava dozvoljavaju nadlenost svog pravosua u
istom sluaju, kada se pojavljuje pozitivan sukob nadlenosti, ili konkurencija nadlenosti. U takvim je
situacijama tuilac u mogunosti da se opredijeli za sud jedne od zemalja kome e se obratiti, i tada kaemo da
postoji pojava konkurentne nadlenosti.
Propisi o meunarodnoj nadlenosti odreuju sudovi koje drave imaju pravo i dunost da postupaju,
ali ne odreuju konkretno nadlean sud. Ovo se preputa normama o stvarnoj i mjesnoj nadlenosti zemlje iji
je sud meunarodno nadlean. U svakom sluaju, prilikom ocjene svoje meunarodne, stvarne i mjesne
nadlenosti svaki sud polazi, uvijek, od propisa svoje zemlje, primjenjuje sopstveno pravo (lex fori).
Dakle, voenje postupka sa elementom inostranosti uvijek je po pravu zemlje gdje se pitanje
postavlja, tj. po lex fori. U obzir se uzima ZMPP i Zakon o parninom postupku. Na meunarodnu nadlenost
se pazi po slubenoj dunosti. Norme o mjesnoj nadlenosti primjenjuju se na meunarodnu nadlenost.
Norme o nadlenosti (kod sukoba jurisdikcije) su uvijek jednostrane (za razliku od kolizionih normi). One ne
govore koji je sud nadlean ako nije domai.
- Kada govorimo o mjesnoj nadlenosti govorimo o teritorijalnoj nadlenosti. Kod stvarne nadlenosti rije
je o vrsti predmeta po kojoj sud moe da odluuje. Kada sud sudi, a postoji element inostranosti, on mora da
prekine postupak (po ex officio), to mu daje mogunost da utvrdi da li e i dalje biti nadlean ili ne. ZMPP
sadri kn i norme o sukobu jurisdikcija.
*Graanski sudski postupak sa elementom insotranosti ureuju i sljedee Konvencije:
1. Haka konvencija o graanskom sudskom postupku (1954. godina) najvanija je u graansko-sudskom
postupku,
58

2. Haka konvencija o olakanom meunarodnom pristupu sudovima (1980. godina) pomo koju treba
pruiti strancima,
3. Haka konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava (1961. godina).
69. ODNOS MEUNARODNE I MJESNE NADLENOSTI
Poreenje meunarodne i mjesne nadlenosti potrebno je, poto postoje odreene slinosti, te se u
mnogim zakonodavstvima pravila o mjesnoj nadlenosti primjenjuju, putem analogije i u funkciji pravila o
meunarodnoj nadlenosti.
Osnovna je slinost izmeu meunarodne i mjesne nadlenosti u tome to se u oba sluaja radi o
teritorijalnom razgraniavanju kompetencija (ratione territoriae). Osnovna je razlika u tome to pravila o
meunarodnoj nadlenosti vre razgranienja kompetencija pravosua drava, a pravila o mjesnoj nadlenosti
odreuju koji e stvarno nadlean sud biti teritorijalno nadlean unutar iste drave. Iz ove razlike proizilazi i
sljedea, a to je da od meunarodne nadlenosti moe da zavisi, dok od mjesne nadlenosti u naelu ne moe
da zavisi, ishod spora.
Sud na svoju nadlenost pazi po slubenoj dunosti (ex officio), u toku cijelog postupka, dok to nije
sluaj sa mjesnom nadlenou, o kojoj se vodi rauna samo po prigovoru stranke (osim ukoliko je ova
iskljuiva), i samo do odreene faze u toku trajanja postupka.
Potrebno je istai da su pravila izmeu meunarodne i mjesne nadlenosti esto identina, da se
oslanjaju na ista mjerila. U mnogim dravama pravila o mjesnoj nadlenosti se koriste i u funkciji normi o
meunarodnoj nadlenosti.
ZMPP stvara jednu kvalititativno novu situaciju i posveuje veoma mnogo prostora posebnim
normama o meunarodnoj nadlenosti, te predstavlja jedan od rijetkih pokuaja u uporednom pravu da se na
kompleksan nain furmuliu posebne norme o meunarodnoj nadlenosti, bar kada su u pitanju sudovi.
Trebalo bi rei, da su donoenjem ZMPP ukinute posebne norme o meunarodnoj nadlenosti ZPP, ali da nije
ukinut lan 27. ZPP, koji govori o mogunosti da se norme o mjesnoj nadlenosti primjenjuju u funkciji normi
o meunarodnoj nadlenosti. ZMPP danas sadri posebne norme o meunarodnoj nadlenosti, koje relativno
potpuno ureuju problematiku nadlenosti domaeg pravosua.
Isti su sastavni elementi kolizione norme i norme o meunarodnoj nadlenosti, tj. pravna kategorija i
taka vezivanja, samo ova druga vezuje se za domai sud, a ne za pravo.
Za nae se pravo mogu identifikovati odreene take vezivanja koje predstavljaju este osnove
nadlenosti (forum domicilii; dravljanstvo se ne smatra adekvatnom osnovom nadlenosti; forum rei sitae
(mjesto nalaenja stvari); forum loci contractus (mjesto zakljuenja pravnog posla); forum loci solutionis
(mjesto izvrenja pravnog posla); forum delicti commissi (mjesto delikta).
Norme o meunarodnoj nadlenosti uvek su jednostrane. Sve norme o nadlenosti, naime, odgovaraju
samo na pitanje da li je nadlean domai sud. Ukoliko je odgovor negativan, one ne ukazuju na to iji je sud
nadlean, ve se iscrpljuju u konstataciji o nenadlenosti domaeg. Jedini izuzetak od ovog pravila je situacija
u kojoj se meunarodna nadlenost regulie meunarodnim ugovorima. U njima moe doi i do ureivanja
nadlenosti izmeu sudova drava ugovornica, tj. do rasporeivanja nadlenosti. Prilikom primjene normi
sadranih u takvim konvencijama ne zna se, samo, da li je nadlean sud jedne zemlje, ve i koje je zemlje sud
nadlean, ako to nije postupajui sud. Tipian primjer takve konvencije predstavlja Briselska konvencija.

KARAKTERISTIKE NADLENOSTI (a ne vrste!)

70. DIREKTNA I INDIREKTNA NADLENOST
59

Kriterijum za podjelu pravila o meunarodnoj nadlenosti na pravila o direktnoj, odnosno pravila o

indirektnoj meunarodnoj nadlenosti, jeste procesni moment u kome se ocjenjuje nadlenost i svrha ocjene
nadlenosti.
Primenom pravila o direktnoj meunarodnoj nadlenosti rjeava se, u momentu zasnivanja
nadlenosti za presuenje, da li je jedno pravosue uopte nadleno za rjeavanje sporova sa elementom
inostranosti, ima li pravo i dunost da postupa u jednoj stvari ili ne.
Primjena pravila o indirektnoj nadlenosti dolazi u obzir u jednom znatno kasnijem momentu, nakon
donoenja pravosnane odluke, kada se postavlja pitanje dejstva te odluke u nekoj drugoj dravi. Tada e se
primijeniti norme o indirektnoj nadlenosti te druge drave u kojoj se trai priznanje sudske odluke (drave
priznanja), da bi se utvrdilo da li je pravosue, koje je donijelo odluku (pravosue drave odluke), bilo
nadleno za donoenje odluke.
Prema tome, naa pravila o direktnoj nadlenosti odreuju mogu li nai sudovi da postupaju u jednoj
stvari, a naa pravila o indirektnoj nadlenosti odreuju moemo li prihvatiti nadlenost stranog suda koji je
ve donio odluku, a koju treba priznati kod nas (odn. vezana je za priznanje i izvrenje stranih odluka).
71. ISKLJUIVA NADLENOST
Iskljuiva nadlenost pravosua jedne zemlje kao to ve sam naziv pokazuje iskljuuje nadlenost
sudova drugih drava. U sluajevima kada je, po naim propisima, iskljuivo nadleno nae pravosue (odn.
moe da sudi samo domai sud), ne dozvoljavamo da strano pravosue postupa, a ako bi ipak postupalo i
donijelo odluku, takva odluka ostaje bez dejstva i ne moe se priznati kod nas. Drugo, u stvarima koje su
iskljuivo rezervisane za domae pravosue ne bi mogle ni stranke da ugovore nadlenost sudova neke strane
drave.
Iskljuiva nadlenost se predvia izuzetno, u sluajevima kada jedan pravni odnos ima veoma snane
kontakte sa domaim pravosuem i postoji izraziti interes da se raspravljanje tih odnosa rezervie za domae
sudove.
*U ZMPP iskljuiva nadlenost se predvia u sledeim sluajevima:
Stvarnopravni sporovi na nekretninama u domaoj zemlji l. 56. ZMPP;
Brani sporovi, ako je tueni domai dravljanin i ako ima domicil u domaoj zemlji l. 61. ZMPP--moe biti tuen smo u naoj zemlji;
Kod utvrivanja materinstva i oinstva kada se u ulozi tuenika nae dijete (dijete ima pasivnu
legitimaciju)koje je domai dravljanin i da ima domicil u domaoj zemlji l. 64. ZMPP;
Nepokretna zaostavtina u domaoj zemlji l. 71., 72. i 73. ZMPP;
uvanje, vaspitanje i podizanje djeteta, ako su tueni i dijete nai dravljani i imaju domicil u domaoj
zemlji l. 66. ZMPP;
Davanje dozvole maloljetniku da stupi u brak: *ako su oba vjerenika domai dravljani bez obzira gdje se
brak sklapa, *ako se brak zakljuuje u domaoj zemlji dovoljno je da je jedan od vjerenika domai
dravljanin l. 70. ZMPP;
Proglaenje nestalog lica umrlim, ako je domai dravljanin l. 78. ZMPP;
Iskljuiva nadlenost drugih organa: *kod usvojenja ako je lice domai dravljanin i ako ima domicil u
domaoj zemlji l. 74. ZMPP; *isto je i u postupku u vezi starateljstva, gdje tienik mora biti domai
dravljanin l. 75. ZMPP.
Iskljuiva nadlenost postoji jedino ako je to odreeno zakonom!
72. KONKURENTNA NADLENOST
Konkurentna (elektivna) nadlenost znai da postoji osnova za nadlenost domaeg pravosua, ali
time ne iskljuujemo nadlenost drugog pravosua. To znai da neemo odbiti priznanje odluke stranog suda,
60

da je mogua prorogacija nadlenosti i da e se usvojiti prigovor meunarodne litispedencije. Pravila o

konkurentnoj nadlenosti dozvoljavaju da se konkurentno javi kao nadleno i neko drugo pravosue.
Konkurentna nadlenost je nadlenost i domaih i stranih sudova. Dobie je onaj sud koji je prvi
dobio predmet u nadlenost!
73. OPTA I POSEBNA MEUNARODNA NADLENOST
Opta meunarodna nadlenost je nadlenost jednog pravosua za sve vrste sporova i drugih
postupaka. Ako postoji baza za optu meunarodnu nadlenost kod nas, nai e sudovi moi da postupaju bez
obzira na to da li se radi o sporu radi naknade tete, ispunjenja ugovora, razvoda braka, isplate osigurane
sume, smetnji posjeda, ili o neem drugom.
Oslonac za optu meunarodnu sudsku nadlenost je veza sa tuenim, ostvarena preko njegovog
prebivalita, a u nekim sluajevima i boravita.
Retorziona meunarodna nadlenost odreena je izuzetno. Drava se ovdje odluuje na
pozajmljivanje kriterijuma, tj. na upuivanje na kriterijume na osnovu kojih druge drave odreuju
nadlenost sudova koji im pripadaju (lan 48. ZMPP). Ovu nadlenost nazivamo retorzionom ili recipronom
nadlenou smatrajui je vrstom opte nadlenosti: ona se primjenjuje bez obzira na vrstu stvari i u
parninom i vanparninom postupku. Ako bi domai sud prihvatio retorzionu nadlenost u nekom sluaju,
onda bi se i mjesna nadlenost naeg suda odreivala po kriterijumima prava iz koga je pozajmljena retorziona
nadlenost (npr. francuskog).
O posebnoj nadlenosti govorimo tada, kada se previa nadlenost naeg suda za raspravljanje jedne
posebne kategorije odnosa. U naem pravu postoji veliki broj pravila o posebnoj nadlenosti.
ZMPP trai da se u branim sporovima pored dravljanstva jedne stranke ispune jo neke dopunske
pretpostavke kako bi domai sud bio nadlean u branom sporu. Domai sud e biti nadlean u branom
sporu, iako nisu ispunjene pretpostavke za optu meunarodnu nadlenst:
Ako oba brana druga imaju nae dravljanstvo;
Ili ako je samo tuilac na dravljanin, ali ima i prebivalite u domaoj dravi;
Ili bez obzira kakvog su dravljanstva brani drugovi, ako su imali svoje posljednje zajedniko prebivalite
u domaoj zemlji, i ako u vrijeme podnoenja tube tuilac ima prebivalite ili boravite u domaoj zemlji.
Propisi o posebnoj nadlenosti u branim sporovima svjedoe o tome da na zakonodavac uvaava
obzire meunarodne saradnje. Postoji ipak sluaj u kome su obziri meunarodne saradnje potisnuti. U
sporovima za razvod braka dovoljno je, za nadlenost naeg pravosua, da samo tuilac bude domai
dravljanin i to bez obzira na to da li neko strano pravo dozvoljava nadlenost naeg suda, no samo ako pravo
drave iji bi sud inae bio nadlean, ne poznaje uopte ustanovu razvoda. U takvim sluajevima, princip
slobode linosti i razrjeivosti braka, koji je doao snano do izraaja u naem ZMPP, dobija primat ispred
obzira saradnje pravnih poredaka.
- Primjenjuje se i kod mjeninih (ekovnih) sporova.

74.

ZAKONSKA I
SPORAZUMNO
(PROROGACIONA)

ODREENA

MEUNARODNA

NADLENOST

Do sada smo govorili o meunarodnoj nadlenosti koja se zasniva na zakonskim normama i mjeilima
(zakonska nadlenost). Postoji, meutim, jo jedan nain zasnivanja meunarodne sudske nadlenosti. Osnov
61

te nadlenosti, istina opet u okvirima koje postavlja zakon, moe da predstavlja i sporazum stranaka
(sporazum o nadlenosti suda, kroz sporazum o nadlenosti pravosua prorogation fori u vidu prorogation
iurisdictionis). Naravno, ni taj nain nije nezavisan od zakona, jer je sporazum o meunarodno nadlenom
sudu punovaan samo u granicama koje odreuju zakonske norme. Ipak, u datim okvirima, konkretnu osnovu
za nadlenost ne postavlja zakonodavac, ve se to preputa strankama.
Prorogacija nadlenosti je sporazum stranaka stranaka kojim oni odreuju sud neke zemlje koji e
odluivati o nekoj njihovoj pravnoj stvari. Ugovarajui nadlenost stranke ispoljavaju svoju procesnu
autonomiju volje.
Sporazum o nadlenosti domaeg suda e biti valjan ako je barem jedna od stranaka domai
dravljanin, dakle ako se radi o mjeovitom sporu, i ako se ne radi o pravnoj stvari koja se tie branih,
porodinih i statusnih odnosa.
S druge strane, sporazum o nadlenosti stranog suda bie valjan ako je bar jedno od ugovaraa
strano lice, dakle ako se radi o mjeovitom sporu, i ako se ne radi o pravnoj stvari koja se tie branih,
porodinih i statusnih odnosa.
Sporazum o nadlenosti moe biti uinjen izriito (expressis verbis) i preutno (prorgatio tacita).
Sporazum o meunarodnoj nadlenosti moe biti zakljuen poslije nastanka spora, u vidu posebnog
pismena (prorogacionog ugovora), ili prije nastanka spora, jo u momentu zakljuenja ugovora o osnovnom
poslu u vidu klauzule u ugovoru, kojom se svi sporovi koji mogu nastati iz tog ugovra povjeravaju sudu
odreene zemlje (prorogaciona klauzula). ZMPP ne odreuje posebnu formu prorogacionog sporazuma, ali
ipak treba uzeti analogno lanove ZPP koji se odnose na formu prorgiranja mjesne nadlenosti (prorogation
fori) i na formu arbitranog sporazuma po kojoj ona treba biti pismena, i da je ta forma ad solemnitatem.
Dokazivanje postojanja sporazuma vri se samim pismenom (ad probationem), ali i drugim pismenima koja
ukazuju na postojanje pismenog prorogacionog sporazuma. Smatra se da je sporaum sklopljen i kada se nalazi
u optim uslovima poslovanja, ili u tovarnom listu, ili u teretnici. Treba uzeti da je prorogacioni sporazum
samostalan pravni posao koji ne dijeli sudbinu glavnog ugovora. On ima procesnu prirodu, a pravo
mjerodavno za ocjenu njegove punovanost je lex fori prorogati (pravo zemlje iji je sud prorogiran). S druge
strane bi domai sud derogaciju domae nadlenosti imao cijeniti i po domaem pravu kao lex fori derogate.
Tek ukoliko su ispunjeni zahtjevi oba prava, domai sud bi se imao oglasiti nenadlenim.
Prorogacijom meuanrodne nadlenosti (sporazumna nadlenost) pravosue jedne zemlje postaje
iskljuivo nadleno za raspravljanje spora iz reenog pravnog odnosa, uz istovremeno derogiranje nadlenosti
pravosua koje je jedino ili elektivno nadleno po zakonu.
Sud na postojanje prorogacionog sporazuma vodi rauna samo po prigovoru stranaka, ne i ex offo.
75. AKTORSKA KAUCIJA (Obezbjeenje parninih trokova kada je tuilac stranac)
Obaveza polaganja cautio iudicatum solvi je obaveza stranca koji se javlja u sporu kao tuilac, da
poloi odreeni iznos kao kauciju za obezbjeenje parninih trokova druge strane, tuenika (radi izbjegavanja
parninih trokova odlaskom u inostranstvo u toku ili nakon zavretka spora). Razlog za postavljanje ovog
pravila (koje stranca stavlja u izvjesnoj mjeri u nejednak poloaj), jeste u nastojanjima da se sprijee
zloupotrebe. Zamislivo je da stranac pokree spor iz oblasti i da ga izgubi, jer ga je i pokrenuo iz objesti. Zbog
pravila o trokovima parninog postupka mogue je da tuilac, time, izloi tuenika trokovima koji se ne
mogu uvijek nadoknaditi, bez obzira na to to tuenik dobija spor. Ovo zbog toga to se, pretpostavimo,
tuioeva imovina, iz koje bi se trokovi mogli nadoknaditi, nalazi u zemlji u kojoj se mogu pojaviti tekoe
pri izvrenju odluke naeg suda povodom trokova. Institut aktorske kaucije je postavljen jer polazi od
hipoteze da je postupak koji pokrene stranac pred domaim sudom voen veksatorski, iz objesti. Zbog toga on
i nalazi na kritike.
*Da bi dolo do polaganja kaucije za obezbjeenje parninih trokova, treba da se ispune sljedea tri uslova:
62

1. tuilac treba da je stranac ili lice bez dravljanstva koje nema prebivalite u naoj dravi (i strano pravno
lice, kako i kod aktivnog obinog suparniarstva i aktivnog jedinstvenog suparniarstva kaucija se moe
traiti od onih od kojih bi se traila da su se samostalno pojavili u toj ulozi);
2. tueni moe biti svako lice, bez specificiranja, tj. ograniavanja (svaki od obinih pasivnih umjeaa
mogao bi traiti kauciju za sebe i za stranku kojoj se on pridruio, a umjea sa poloajem jedinstvenog
pasivnog suparniara mogao bi zahtijevati kauciju za sve),
3. on treba da postavi zahtjev za polaganje obezbjeenja (sud prema tome ne moe ex offitio obavezati
stranog tuioca na polaganje kaucije; zahtjev se moe uputit samo na pripremnom roitu ili ako nema
pripremnog roita na prvom roitu za glavnu raspravu prije nego to se tueni upusti u raspravljanje o
glavnoj stvari (o meritumu) odn. najkasnije do zavretka glavne rasprave; izuzetna mogunost jeste u
sluaju ako tueni tek naknadno sazna da postoje pretpostavke za traenje kaucije i tada se zahtjev mora
podnijeti odmah, im se sazna za te pretpostavke, a najkasnije do okonanja prvostepenog postupka,
usmeno na zapisnik, ili pismeno; rokovi su prekluzivni, a teret dokazivanja je na tuenome; kaucija se
daje u depozit suda u novcu ili drugim vrijednostima i njime mogu biti obuhvaeni samo trokovi
postupka do pravosnanosti, ne i po vanrednim pravnim sredstvima.).
O zahtjevu za kaucijom sud odluuje rjeenjem, slobodan je prilikom odreivanja visine
obezbjeenja, samo je limitiran visinom postavljenog zahtjeva (zahtjev postavlja tueni na prvom roitu ili na
roitu za glavnu raspravu, ali najkasnije do zavretka glavne rasprave) ne moe se dosuditi vie nego to je
tueni traio. Do donoenja sudskog rjeenja tueni ne mora nastaviti postupak, moe se uzdravati od bilo
koje parnine radnje. U sluaju pozitivnog rjeenja, ovo se uzdravanje protee na vrijeme do isteka roka koji
je sud ostavio tuiocu za polaganje kaucije. Ovaj je rok sudski rok i njegovim se protokom, uz nepolaganje,
smatra da je tuilac povukao tubu, tj. odustao od pravnog lijeka, ukoliko je zahtjev postavljen u
drugostepenom postupku. Odluka o aktorskoj kauciji, jednom donijeta, moe se u toku postupka izmijeniti
ukoliko se izmijene okolnosti, uz analognu primjenu odredaba o jemstvu i ukidanju privremenih mjera kao
sredstva osiguranja u izvrnom postupku.
Izuzeci:
- ne postoji obaveza polaganja kaucije ako se radi: o branom sporu, o utvrivanju ili osporavanju
oinstva ili materinstva; o sporu koji se odnosi na zakonsko izdravanje; o tubenom zahtjevu koji se
odnosi na potraivanje tuioca iz radnog odnosa u naoj zemlji; o protivtubi; o tubi za izdavanje
pravnog naloga; o mjeninoj i ekovnoj tubi.
- ako je strani tuilac iz zemlje u kojoj ni nai dravljani ne polau kauciju kao tuioci, dakle u sluaju
postojanja reciprociteta. Dovoljan je faktiki reciprocitet. Isto tako ne polagau kauciju oni stranci
koji uivaju u naoj zemlji pravo azila.
Znaaj ove ustanove umanjen je injenicom da postoje brojni bilateralni i multilateralni sporazumi u
kojima se predvia uzajamno oslobaanje od cautio iudicatum sovli, tj. uvoenje reciprociteta.
Poloaj tuenog do momenta polaganja kaucije - Tueni ima pravo da se uzdri od svih radnji u
postupku po glavnoj stvari sve dok sud pravosnano ne odlui o njegovom zahtjevu,odnosno dok tuilac ne
poloi obezbjeenje ukoliko je zahtijev tuenog usvojen.
Pravne posljedice ne polaganja kaucije - Ako tuilac u roku kojim mu je sud odredio ne poloi
obezbjeenje tj. ne podnese sudu dokaz o tome, smatrae se da je povukao tubu, tj. da je odustao od pravnog
lijeka, ako je zahtijev za obezbjeenje stavljen tek u postupak povodom pavnog lijeka.
76. BESPLATNA SUDSKA POMO
63

Zakon o parninom postupku otvara mogunost naim dravljanima da vode postupak, da trae zatitu
svojih prava i tada kada za to ne bi imali materijalnih uslova. Stranka ima pravo da bude osloboena plaanja
parninih trokova, ako ne bi bila u mogunosti da snosi trokove bez tete po svoje nuno izdravanje ili po
nuno izdravanje svoje porodice. To pravo se naziva siromano pravo i ono znai da se stranka oslobaa od
predujmljivanja trokova, a ne i od, eventuelne, dunosti naknaivanja trokova koje je protivniku izazvala.
Oslobaenje moe biti djelimino (osloboanje od sudskih taksi) i potpuno (osloboanje od svih trokova).
Ovo tzv. siromano pravo priznaje se strancima koji imaju prebivate u naoj zemlji, pod istim
uslovima kao i domaim dravljanima. U pogledu stranaca koji nemaju prebivalite u naoj zemlji neophodno
je da se ispuni dodatni uslov, uslov uzajamnosti. Zahtijeva se uzajamnost u faktikom obliku.
Stranac, da bi bio osloboen od predujmljivanja trokova, mora podnijeti domaem sudu uvjerenje
svog nadlenog organa o imovnom stanju poreska prijava ili sl.), isto kao to to moraju domai dravljani, jer
se postupak vodi po lex fori, to znai po odredbama ZPP. Domai sud nije vezan stavom stranog organa koji
je izdao potvrdu, jer ono to je granica siromatva u jednoj zemlji, ne mora imati isto znaenje u drugoj. Izdaje
je organ zemlje u kojoj stranac ima prebivalite, a ne organ drave njegovog dravljanstva.
Svi bilateralni i multilateralni sporazumi koji se odnose na cautio iudicatum solvi odnose se i na
besplatnu sudsku pomo i obezbjeuju to pravo stranaca kod nas (kao i naim dravljanima u dravama
potpisnicama tih sporazuma).
Stranci su gotovo bezrezervno izjednaeni u svojim pravima sa domaim dravljanima pred naim
sudovima. Znai, ovdje se pazi na uzajamnost, odn. ukoliko lice ima pravo na besplatnu sudsku pomo po
mjerilima svoje zemlje, to pravo mu se mora priznati i kod nas.
77. PARNINA SPOSOBNOST STRANACA
Stranaka sposobnost podrazumijeva svojstvo nekog subjekta da moe biti nosilac procesnih prava i
dunosti. Parnina sposobnost je sposobnost stranke da preduzima punovane procesne radnje u parnici, kao i
da prema njoj budu preduzete punovane parnine radnje, koje imaju procesno-pravna dejstva.
Mjerodavno pravo za stranaku i parninu sposobnost fizikih i pravnih lica odreeno je u lanu 79.
ZMPP. Po pravilima sadranim u tom lanu stranaka i parnina sposobnost stranca, fizikog lica, cijeni se
prema pravu njegovog dravljanstva (lex nationalis), a za pravna lica po pravu odreenom lanom 17. ZMPP,
tj. naelno, na bazi teorije inkorporacije korigovane teorijom sjedita. Mogue je da bude pred naim sudom
parnino sposobno lice koje prema domaim propisima ne bilo parnino sposobno, ako lex nationalis postavlja
niu granicu nego to to ini nae pravo. Ako bi, meutim, lex nationalis postavio viu granicu, strano fiziko
ili pravno lice bi, ipak, moglo da obavlja punovano parnine radnje iako nije parnino sposobno prema lex
nationali, ako je parnino sposobno prema lex fori, tj. prema naem pravu.
Domaa koliziona norma tako prihvata kao taku vezivanja lex nationalis, dopunjen sa lex fori.

78. LITISPENDENCIJA
U situacija u kojima postoji stvarna mogunost da se parnica povede u vie drava, prirodno je, da se
stranke (ili tuilac) opredijele za jedan od moguih foruma. Deava se, meutim, da se postupak efektivno
vodi u vie drava (ali se to ne mora uvijek znati i to moe biti problem!). Kod litispendencije se javlja sukob
nadlenosti i postupak se prekida.
Na podruju istog pravosua, dvije pravosnane odluke donijete u istoj stvari automatski se iskljuuju.
im je jedan sud donio pravosnanu odluku, ona je res iudicata na tom podruju cijelog pravosua. Domae
64

zakonodavstvo koncipiralo je pravilo iz l. 194. ZPP, po kome sud, pred kojim je parnica kasnije poela da
tee, odbacuje tubu koja je pokrenuta o istom izmeu istih stranaka.
Na meunarodnom planu stvari stoje neto drugaije. Pokrenuta parnica u inostranstvu nije bezuslovno
punovana sudska odluka in statu nascendi, na domaoj teritoriji. Da bi jedna strana odluka imala dejstvo
pravosnano presuene stvari na podruju domaeg pravosua, teba prije svega da proe odreenu provjeru u
postupku egzekvature.
Po ZMPP stoji se na stanovitu da ranije pokrenuta parnica u inostranstvu ima odreene procesne
efekte. Efekat, tj. pravna posljedica meunarodne litispendencije, meutim, nije u tome da e domai sud da
odbaci tubu, kako je to u unutranjoj litispendenciji, ve u tome da e sud prekinuti postupak. ZMPP ne
precizira kada i pod kojim uslovima e se postupak nastaviti, no smisao prekida je, po svemu sudei, u tome
da se saeka dok se donese strana odluka i dok se otkloni neizvjesnost oko toga hoe li se ta strana odluka,
priznanjem, izjednaiti sa domaim odlukama. Ukoliko se strani postupak ne okona meritorno, ili se
meritorna odluka ne prizna kod nas, prekinuti postupak bi se nastavio, a u suprotnom trebala bi se odbaciti na
osnovu prigovora res iudicata.
Postupak se ne prekida ex officio, ve e sud to da uini samo po prijedlogu bilo koje stranke. Da bi
sud uvaio prigovor meunarodne litispendencije, potrebno je da su ispunjena tri dodatna uslova, koja ne
postoje kod internih litispendencija:
(1) da je prvo, ranije, pred stranim sudom pokrenut postupak (ne i parnica!): rauna se momenat
dostavljanja tube sudu. Momenat pokretanja postupka se, kako proizilazi iz lana 9. ZMPP
(kvalifikacija), prosuuje po standardima tog stranog prava (pojmovi stranog prava imaju se shvatiti po
smislu koje im daje to strano pravo).
- 1) po prof. = identitet predmeta i stranaka (najbitniji je uslov, koji mora da postoji)! --- kada su predmeti isti
ili slini, spajaju se. Ocjenu identiteta vri sud....
(2) da je u pitanju spor za koji ne postoji iskljuiva nadlenost domaih sudova: Iskljuiva
meunarodna nadlenost je smetnja za priznanje i izvrenje stranih odluka pa je stoga smetnja i za
usvajanje prigovora meunarodne litispendencije. Sud mora da vodi ex officio rauna o tome, ali on to
ne mora da zna, ve ga stranke trebaju napomenuti! Ukoliko domai sud sudi u svojoj nadlenosti , onda
ni jedan drugi sud ne moe vie to da sudi!
(3) da izmeu nae zemlje i zemlje u kojoj je ranije pokrenut postupak postoji uzajamnost: Veoma je
labav uslov. Uslov uzajamnosti treba smatrati ispunjenim ukoliko se i u zemlji u kojoj je postupak ve u
toku, prekida postupak ako bi u istoj stvari postojala ranije zapoeta parnica pred naim sudom. Uslov
reciprociteta e, naravno, biti ispunjen i ako se u posmatranoj zemlji priznaje neko jae procesno dejstvo
ranije zapoete parnice pred naim sudom, tj. ako bi to tamo bio povod, npr., da se odbaci tuba. Uslov
uzajamnosti treba shvatiti i kao uzajamnost na terenu priznanja stranih odluka to znai da e se
prekinuti postupak pred domaim sudom samo:
- ukoliko se prekida i pred stranim sudom postupak u kome se pojavila naa litispendencija i
- ukoliko se u toj zemlji priznaju i izvravaju sudske odluke naih sudova.
(4) da postoji zahtjev stranaka, postupak se ne porekida ex officio: sama litispendencija je stvar stranaka,
a sud ne mora da zna tj. ne mora on da vodi rauna! Moe se prekinuti postupak dok se ne utvrdi
nadlenost, a kasnije se moe postupak nastaviti.
Teret dokazivanja da se i pred stranim sudom vodi parnica i da postoji uzajamnost je na licu koje
podnosi prigovor, tj. trai prekid postupka. Ovaj bi se prigovor mogao uloiti najkasnije na pripremnom
roitu, odnosno na prvom roitu za glavnu raspravu, prije uputanja u meritum, a ako se tako ne uini,
smatra se da se stranka odrekla prava da trai prekid. U sluaju da se o postojanju strane litispendencije sazna
kasnije, u toku postupka, moda bi se moglo razmiljati o mogunost da se stranci prui dopunska mogunost
da prekid trai im je za litispendenciju saznala.
Donoenjem rjeenja o prekidu, a ne pravosnanou tog rjeenja, nastupa prekid postupka, to znai
da se postupak ne prekida ex lege u momentu nastupanja svih okolnosti koje se za prekid trae, ve u
momentu donoenja rjeenja koje je konstitutivno. Na bi sud mogao prekinuti postupak i u sluaju kada je
pred stranim sudom u toku parnica koja je od prejudicijalnog znaaja za postupak pred naim sudom.
65

79. MEUNARODNA STRANA POMO

Meunarodna pravna pomo predstavlja klasinu saradnju sudova. Poto sud ne moe da djeluje na
podruju druge drave, parnine radnje na teritoriji strane drave mogu se preduzeti samo u saradnji sa
stranim organima. U uslovima razvijenog meunarodnog pravnog saobraaja, ovakva je saradnja svakako u
interesu svih drava. I nai se sudovi esto obraaju za pravnu pomo inostranim sudovima i takoe obavljaju
parnine radnje kod nas po molbi stranog suda.
DOSTAVLJANJE: U sporovima sa stranim elementom, dostavljanje dobija poseban znaaj i za njega
se vezuju i posebne tekoe. Nepravilno izvreno dostavljanje predstavlja jedan od limitativno nabrojanih
razloga, zbog kojih se po naem pravu i gotovo svuda po svijetu moe odbiti priznanje strane odluke, a
zbog tzv. povrede prava odbrane, odn. predstavlja jedini element povrede postupka koji se moe vezati za
veinu postupaka.
U naem pravu, dostavljanje sa elementom inostranosti regulisano je u principu u ZPP-u, no u odnosu
na veoma veliki broj drava, nain dostavljanja je utvren bilateralnim ili multilateralnim meunarodnim
ugovorima.
Najznaajnije multilateralne konvencije u kojima se govori i o dostavljanju su dvije Hake konvencije
o graanskom sudskom postupku (1905. i 1954. godine). U sluaju da u odnosu sa jednom zemljom vai i
jedna od Hakih i posebna bilateralna konvencija, prednost ima, po pravilu, bilateralna konvencija.
*ZPP razlikuje u osnovi tri naina dostavljanja licima u inostranstvu (klasina pravila dostavljanja):
(1) ako se radi o stranim dravljanima i pravnim licima, dostavljanje se obavlja diplomatskim putem (ako
meunarodnim ugovorom nije neto drugo predvieno),
(2) ako se radi o naim dravljanima, dostavljanje se moe obavljati preko naeg konzularnog predstavnika
ako lice kome je pismeno upueno pristane na takav nain dostavljanja,
(3) domicil notifikacije = dostavljanje se moe obavljati i posebnom punomoniku za prijem pismena, koga
postavlja inostrana stranka ili na sud. Punovano je samo ako je stranka na odgovarajui nain
obavijetena o postavljanju punomonika.
DIPLOMATSKI NAIN dostavljanja:
- Sud donosi npr. odluku, rjeenje, poziv,... koji mora biti dostavljen u inostranstvo.
dostavlja se
- Kompletan akt sa npr. odlukom dostavlja se: Ministarstvu pravde, odn pravosua Ministarstvu inostranih
poslova nae drave Ministarstvu inostranih poslova strane drave Ministarstvu pravosua neke drave,
tj. svoje strane drave sudu po prebivalitu ili sjeditu lica kome treba dostaviti akt adresat.
mogu se upotrijebiti i usluge policije
- Ukoliko adresat odbije prijem akta ponovo se alje na isti nain.
KONZULARNI NAIN dostavljanja:
- Sud donosi npr. odluku, rjeenje, poziv,... koji mora biti dostavljen u inostranstvo.
dostavlja se

- Kompletan akt sa npr. odlukom dostavlja se od strane suda Ministarstvu pravde, odn pravosua
Ministarstvu inostranih poslova nae drave Diplomatsko-konzularnom predstavnitvu nae zemlje u stranoj
zemlji adresat.
mogu se upotrijebiti i usluge policije
- Ukoliko adresat odbije prijem akta onda se to konstatuje na aktu i alje se na diplomatski nain.
Komunikacija sa stranim sudom tee, u naelu, diplomatskim posredstvom. Ovaj nain komuniciranja
prilino je komplikovan i nedovoljno brz. Pored diplomatskog naina optenja sa inostranim organima,
predvieni su i neki drugi, manje komplikovani naini. Ali u principu i diplomatski i konzularni nain se
66

izbjegavaju zbog sporosti; rokovi za odgovor su dugi (npr. 3 mjeseca za evropske zemlje, 9 mjeseci za
mediteranske zemlje i zemlje Bliskog Istoka, a 12 mjeseci za zemlje na drugim kontinentima), odugovlai se
proces, a samo rokovi se veoma esto i probijaju.
- Hake konvencije predviaju optenje konzularnim putem. Prema Hakoj konvenciji o olakavanju
meunarodnog pristupa sudovima (1980.), svaka drava ugovornica imenovae jedan centralni organ koji e
biti zaduen za prijem molbe za sudsku pomo. Nadalje, svaka drava ugovornica imenuje jedan ili vie
otpremnih organa. Zahtjevi za pravnu pomo prosljeuju se izmeu ovih organa, na obrascima koje je utvrdila
Konvencija.
- Pored Hake konvencije prisutna je i Evropska konvencija o obavjetenjima o stranom pravu.
- Sadanju situaciju reguliu odredbe EU.
- Uskoro se predviaju centralni organi Agencija za prijem i slanje pismena koji komuniciraju direktno sa
drugim zemljama, odn. organima.
Zamolnica za dostavljanje treba da bude sastavljena na jeziku zamoljene drave, dok u nekim
sluajevima moe biti i jezik drave molilje. Ako se trai da se dostava izvri na poseban nain, pismena
moraju biti sastavljena na jeziku zamoljene drave ili popraene ovjerenim prevodom.
Po odredbama ZPP, koje se primjenjuju u odsustvu posebnog sporazuma sa odreenom dravom, i
zamolnica i pismena, treba da budu ili sastavljena na jeziku zamoljene drave ili popraena ovjerenim
prevodom.
U pogledu naina dostavljanja, opte je naelo da zamoljeni sud postupa po svojim propisima, a na
drugi nain moe da postupa ako postoji izriit zahtjev u tom pravcu, i ako se to ne bi kosilo sa javnim
poretkom zamoljene drave.
OSTALI VIDOVI PRAVNE POMOI: Izvoenje dokaza (sasluanje svjedoka, vjetaka, uviaj),
sasluanje stranaka,... Procesne radnje zamoljeni sud izvodi po lex fori (po pravu zamoljene drave), osim
ako je posebno zamoljen da postupi na neki drugi nain, koji ne smije da se kosi sa javnim poretkom suda koji
prua pravnu pomo, odn. mora da se pazi na javni poredak domae zemlje.
Trokove pruanja pravne pomoi snosi, po pravilu, zamoljena strana, polazei od pretpostavke da e
se ti trokovi izmeu dvije drave meusobno kompenzirati. Meutim, ako je rije o vjetaenju koje iziskuje
vee trokove, zamoljena strana moe da trai nadoknadu trokova.
PRINCIPI NA KOJIMA SE ZASNIVA MEUNARODNA PRAVNA POMO:
(1) SUVERENITET: daje povoda pravnoj pomoi i ujedno postavlja i njene okvire. Suverenost je, po
svojoj prirodi, teritorijalno ograniena, te organi jedne drave ne mogu da vode postupak na teritoriji
druge drave. Izvjesne kompetencije u voenju postupka na teritoriji strane drave imaju diplomatska i
konzularna predstavnitva, no te su kompetencije strogo ograniene, baziraju se na vaeim
meunarodnim normama i uravnoteene su naelom reciprociteta.
U svakom sluaju, princip suverenosti ima za posljedicu to, da je osnovni nain voenja postupka
na teritoriji strane drave, voenje postupka sa oslonom na pravnu pomo. Princip suverenosti dolazi do
izraaja ne samo kod postuliranja odnosa meunarodne saradnje u vidu pravne pomoi, ve i
ostvarivanjem meunarodne pravne pomoi, tanije reeno, kod odreivanja njenih granica. Granice
predstavljaju principi domaeg javnog poretka, koji se ne mogu zaobii. To je ona granica do koje nema
nesklada izmeu principa suverenosti i meunarodne saranje putem pruanja pravne pomoi. Preko te
granice rjeenje diktira princip suverenosti.
(2) RAVNOPRAVNOST: Princip ravnopravnosti u meunarodnoj pravnoj pomoi ostvaruje se
prvenstveno pomomou reciprociteta. Uslov reciprociteta je upravo izraz tenje da se osigura
ravnopravna saradnja meu suverenitetima.
Uslov reciprociteta treba fleksibilno tumaiti da ne bi postao konica meunarodne saradnje. U
naem pravu, u nedostatku diplomatskog reciprociteta koji je zagarantovan meunarodnim ugovorom,
zadovoljavamo se i faktikim reciprocitetom.
67

Ako sa nekom dravom jo nemamo uspostavljen reciprocitet, izlaz se moe nai ako se poe od
principa pretpostavljenog reciprociteta, to znai da e se zamolnice prihvatati, osim ako se utvrdi da se
u dravi porijekla zamolnice ne udovoljavaja naim zamolnicama.
(3) EFIKASNOST: Efikasnost je takoe jedan od principa koji osmilja meunarodnu pravnu pomo.
Izmjene do kojih je dolo u reimu pravne pomoi u posljednjim decenijama, najee su motivisane
traenjem efikasnijeg mehanizma.
80. NAINI DOSTAVLJANJA JAVNIH ISPRAVA PUTEM MEUNARODNE PRAVNE POMOI
- vidi prethodno pitanje (dio odgovora se preklapa!)

*ZPP razlikuje u osnovi tri naina dostavljanja licima u inostranstvu:

(1)ako se radi o stranim dravljanima i pravnim licima, dostavljanje se obavlja diplomatskim putem (ako
meunarodnim ugovorom nije neto drugo predvieno),
(2)ako se radi o naim dravljanima, dostavljanje se moe obavljati preko naeg konzularnog predstavnika
ako lice kome je pismeno upueno pristane na takav nan dostavljanja,
(3)dostavljanje se moe obavljati i putem posebnog punomonika za prijem pismena, koga postavlja
inostrana stranka ili na sud. Punovano je samo ako je stranka na odgovarajui nain obavjetena o
postavljanju punomonika.
Komunikacija sa stranim sudom tee, u naelu, diplomatskim posredstvom. Ovaj nain komuniciranja
prilino je komplikovan i nedovoljno brz. Pored diplomatskog naina optenja sa inostranim organima,
predvieni su i neki drugi, manje komplikovani naini. Hake konvencije predviaju optenje konzularnim
putem. Prema Hakoj konvenciji o olakavanju meunarodnog pristupa sudovima (1980.), svaka drava
ugovornica imenovae jedan centralni organ koji e biti zaduen za prijem molbe za sudsku pomo. Nadalje,
svaka drava ugovornica imenuje jedan ili vie otpremnih organa. Zahtjevi za pravnu pomo prosljeuju se
izmeu ovih organa, na obrascima koje je utvrdila Konvencija.
Zamolnica za dostavljanje treba da bude sastavljena na jeziku zamoljene drave, dok u nekim
sluajevima moe biti i jezik drave molilje. Ako se trai da se dostava izvri na poseban nain, pismena
moraju biti sastavljena na jeziku zamoljene drave ili popraene ovjerenim prevodom.
Po odredbama ZPP, koje se primjenjuju u odsustvu posebnog sporazuma sa odreenom dravom, i
zamolnica i pismena, treba da budu ili sastavljena na jeziku zamoljene drave ili popraena ovjerenim
prevodom.
U pogledu naina dostavljanja, opte je naelo da zamoljeni sud postupa po svojim propisima, a na
drugi nain moe da postupa ako postoji izriit zahtjev u tom pravcu, i ako se to ne bi kosilo sa javnim
poretkom zamoljene drave.

81. SISTEMI PRIZNANJA I IZVRENJA STRANIH SUDSKIH ODLUKA lako pitanje!

(1) SISTEM OGRANIENE KONTROLE (CONTRLE LIMITE): Ova sistem je danas najire
prihvaen u svijetu i prihvata ga i nae pravo. Sutina sistema ograniene kontrole je u tome da se
omoguuje izvjesna kontrola strane odluke, ne prihvata se akt organa stranog suvereniteta bezuslovno, ali
je ta kontrola ograniena i sumarna, preispitivanje se moe vriti samo u pogledu taksativno navedenih
pitanja koja su, uglavnom, procesnog znaaja. Pitanja se tiu formalne strane inostrane odluke, kao i
njene kompatibilnosti sa domaim javnim poretkom.
Vano je istai i to da se u okvirima sistema ograniene kontrole strana odluka ne moe
preinaavati, niti se moe ukinuti i vratiti stranom sudu na ponovno odluivanje (odluka se ili
priznaje ili ne priznaje, ne smije se promijeniti ni zarez, ne ulazi se u sadrinu, materiju odluke). Mogua
68

(2)

(3)

(4)

(5)

su samo dva rejenja: da se prizna strana odluka onakva kakva jeste, ili da joj se uskrati priznanje. Iz
ovoga slijedi da se, u opisanom sistemu, domai sud ne postavlja u poloaj vieg suda u odnosu na strani.
SKRAENO REENO: ovdje treba da se ispune odreene pretpostavke, uslovi (po naem pravu), kako bi
se priznala strana sudska odluka, ali se ona ne moe mijenjati.
SISTEM NEOGRANIENE KONTROLE: Ovdje se preispitivanje strane odluke nee zadrati na
formalnoj strani strane odluke, ve e se preispitati i kvalitet utvrenog injeninog stranja i primijenjeno
materijalno pravo. I taj je sistem stekao odreene pozicije u naem pozitivnom pravu, ali samo ako je rije
o priznanju statusnih odluka (odluke koje se odnose na lino stanje, status pojedinca). Zastupljen je
najvie u zemljama anglosaksonskog prava.
SKRAENO REENO: Ovdje se ispituju i materijalne norme, koje su primijenjene od stranog suda, ali
sudija ne moe mijenjati odluku ve je moe samo odbiti!
SISTEM REVIZIJE IZ OSNOVA, PO MERITUMU: Ovaj sistem dozvoljava da se vri preispitivanje
inostrane presude u istoj irini kao i kod sistema neograniene kontrole, no tome se dodaje i moguost da
se strana odluka preinai. Ovaj se sistem naputa u modernim pravima.
SKRAENO REENO: Ovdje se moe i preinaiti strana odluka, mijenja se i dispozitiv, a samim tim i
sve ostalo, ali se ne sprovodi postupak!
SISTEM PRIMA FACIE EVIDENS: Pred sudom koji odluuje o priznanju vodi se zapravo nov
postupak koji zapoinje tubom actio rei iudicati. To znai da je u tom postupku iskljuen prigovor
presuene stvari (exeptio rei iudicati), ali u tom se postupku strana odluka smatra kao dokaz na prvi
pogled (prima facie evidens). U kojoj e se mjeri zaista voditi nov postupak, a u kojoj e se mjeri
prihvatiti rezultat prvobitnog (stranog) postupka, to varira od zemlje do zemlje koje prihvataju ovaj
sistem. U nekim zemljama, taj se sistem praktino pribliuje sistemu ograniene kontrole. Vezan je
uglavnom za Junu Ameriku.
SKRAENO REENO: Ovdje se vodi nov postupak u kome je strana odluka samo dokaz, injenica.
SISTEM NEPRIZNAVANJA (ILI NEIZVRAVANJA): Ovdje bi se mogla svrstati i ona prava, po
kojima se u naelu ne mogu priznati i izvriti strane presude, osim ako je to meunarodnim ugovorom
drugaije predvieno (skandinavske zemlje, Rusija, Holandija). Postavlja se pitanje da li je to uopte
sistem, ali.... Rijetko je prisutan. Mora se voditi novi postupak.
Kod nas, sistem priznanja i izvrenja stranih sudskih odluka je jedinstven. Ne postoji jedan sistem
za priznanje, a drugi za izvrenje stranih odluka.
Pod egzekvaturom strane sudske odluka najee se podrazumijeva izvrenje strane sudske odluke,
ali, nerijetko, izraz egzekvatura se koristi i u smislu priznanja strane sudske odluke. Nadalje, pod
egzekvaturom se podrazumijeva prije svega postupak ispitivanja pretpostavki za davanje dozvole
izvrenja (ili priznanja) strane odluke; ali se govori i o dobivanju egzekvature u smislu pozitivne odluke
o izvrenju (odnosno o priznavanju) strane sudske odluke.
U ovom kontekstu, pod izvrenjem se ne podrazumijevaju mjere izvrenja ve proglaenje jedne
strane odluke izvrnom, tj. njeno upodobljavanje sa domaim izvrnim naslovom. Tek onda se pristupa
njenom konkretnom izvravanju (u smislu pljenidbe, itd...).

82. OPTI USLOVI ZA PRIZNANJE STRANIH SUDSKIH ODLUKA

Strana sudska odluka izjednauje se sa odlukom domaeg suda i proizovdi pravno dejstvo kod nas
samo ako je prizna domai sud, tj. mora da postoji rjeenje o priznanju (jer strana sudska odluka nema isti
status kao domaa i mora da proe sve da bi bila izvrna na domaoj teritoriji). Ipak se ini da ne bi bilo
opravdano da strana odluka putem priznanja dobije ira dejstva od onih koja su stvorena u zemlji donoenja
zato to ta vrsta odluke kod nas ima ira dejstva. Strana sudska odluka koja se priznaje kod nas mora da ispuni
uslove koji su predvieni nije upitno da se ispituje sve, ve samo neophodno da bi se mogla priznati kod nas.
Da bi mogla biti priznata i proglaena izvrnom, strana sudska odluka treba da udovolji odreenim
uslovima koje navode nai pozitivni propisi. Uslovi koje postavlja ZMPP su dobro poznati u uporednom
69

pravu. Kada je rije o statusnim odlukama, opti uslovi se modifikuju sa nekim posebnim. Skoro svi su uslovi
priznanja formulisani negativno, tj. formulisani su u formi smetnji priznanja.
Pretpostavke mogu biti opte i posebne. Opte se upotrebljavaju za sve odluke, tj. uslovi koje moraju
da ispune sve odluke bez obzira u kojoj su oblasti donesene i mogu biti pozitivne ili negativne.
*Opte pozitivne pretpostavke su (moraju biti ispunjene!!!):
(1) Meunarodna nadlenost suda koji je donio odluku: Afirmacija priznanja i izvravanja stranih odluka
je nezamisliva, ako se istovremeno ne afirmie koncept sopstvene uzdranosti pri prihvatanju nadlenosti.
Ne bi bilo razumno initi gestove saradnje i priznavanja odluke koje je donio sud zemlje koja nema
kontakta sa spornim odnosom. U vezi ovoga, opte je prihvaen samo stav da se ova procjena moe vriti
prema standardima zemlje u kojoj se trai priznanje. Ti standardi su, zapravo, norme o indirektnoj
nadlenosti te drave.
*Prema najstroijoj varijanti, strani sud ne moe da bude nadlean ako u datom sporu moe da sudi i
domai sud. Ovaj tip rjeenja zapravo nije nigdje u potpunosti prihvaen.
*Po drugoj varijanti, pravila o direktnoj nadlenosti su izjednaena sa pravilima o indirektnoj. To je
koncept bilateralizacije, i to znai da e se priznati nadlenost stranog suda u svim onim sluajevima u
kojima je ta nadlenost bazirana na okolnosti koje bi opravdale nadlenost domaeg suda.
*Prema treem osnovnom tipu rjeenja, koji je najblai, tj. koji najvie olakava priznanje priznae
se nadlenost stranog suda u svakom sluaju, osim ako je strani sud postupio u sporu za koji je iskljuivo
nadleno domae pravosue. Na tom je stanovitu i ZMPP. To praktino znai da je irelevatno na kojim se
okolnostima zasniva nadlenost stranog suda, bitno je samo da se ne radi o sluaju u kojem postoji naa
iskljuiva nadlenost. Kod sporova o obligacionopravnim zahtjevima radi naknade tete, zapravo se
nikada nee moi odbiti priznanje strane odluke s pozivom na nepostojanje nadlenosti, jer u ovoj oblasti
ZMPP nema normi o iskljuivoj nadlenosti. Kao zamislivi instrument za korekcije ostaje javni poredak u
procesnopravnoj funkciji.
ZMPP postavlja i jedno pravilo o tome da u branim sporovima pod odreenim uslovima ni iskljuiva
nadlenost domaeg suda ne predstavlja prepreku za priznanje odluke stranog suda (ako sam tueni trai
priznanje odluke, ili ako to trai tuilac, a tueni se tome ne protivi).
- Skraeni rezime pravila ZMPP u pogledu meunarodne nadlenosti: priznanje strane sudske odluke se
moe odbiti sa pozivom na nenadlenost stranog suda samo u sluajevima u kojim postoji iskljuiva
nadlenost domaeg pravosua. U branim sporovima, iskljuiva nadlenost naeg pravosua nee biti
razlog za odbijanje priznanja, ako priznanje trai sam tueni, ili ako se on ne protivi priznanju. Govori se
o tome da li je jedan sud mogao da sudi u sporu sa elementom inostranosti, da li je sud bio nadlean po
pravilima sopstvene zemlje. Iako postoji nedoumica, moraju se potovati pravila te zemlje u kojoj je
strana sudska odluka donijeta.
(2) Pravosnanost, odnosno izvrnost strane sudske odluke: Strana sudska odluka koja pretenduje da bude
priznata kod nas treba da bude pravosnana, a ako se postavlja pitanje njenog izvrenja, onda treba da
bude i izvrna. Da li je jedna inostrana odluka pravosnana i izvrna, cijeni se prema normama zemlje u
kojoj je odluka donijeta. Pravosnanost i izvrnost se dokazuje potvrdom nadlenog stranog suda, koju je
duno da podnese lice koje trai priznanje odnosno izvrenje (proglaenje izvrnom) strane odluke.
Dokazuje se peatom na stranoj sudskoj odluci ili posebnim aktom. Strana sudska odluka ne moe da ima
dejstvo na domaoj teritoriji bez postupka priznanja i izvrenja. Ni jedan sudija ne moe dati dejstvo
odluci bez postupka i rjeenja o priznanju!!!
(3) Uzajamnost materijalni reciprocitet: Da bi se strana odluka priznala (i da bi postala kod nas izvrni
naslov) trebalo bi da postoji uzajamnost izmeu drave u kojoj je odluka donijeta i nae drave. Nai e
sudovi priznati i izvriti samo odluke koje su porijeklom iz zemalja sa kojima u tom pogledu postoji
reciprocitet. Reciprocitet koji se trai treba da je materijalni prema svojoj pravnoj sadrini. Formalni
reciprocitet ne dolazi u obzir kod priznanja i izvrenja stranih sudskih odluka, jer bi formalni reciprocitet
znaio da se strane odluke izjednaavaju sa domaim odlukama a time bi otpala mogunost da se
podvrgnu bilo kakvoj kontroli to je za sada za naeg zakonodavca neprihvatljivo. Materijalni reciprocitet
70

znai da e se prema stranim odlukama postupati na nain na koji se u zemlji porekla postupa sa naim
sudskim odlukama. Bitno je to, da se u stranoj dravi uopte mogu priznati, odnosno da se uopte vri
priznavanje naih odluka.
- Skraeni rezime pravila uzjamnosti: uslovljavanje priznanja materijalnim reciprocitetom znai da e se u
naoj dravi priznavati strane sudske odluke koje pripadaju zemlji u kojoj se priznaju nae odluke pod
uslovima koji nisu, bitno, stroi od uslova sadrani u naem pravu, a ako su bitno blai, pod dodatnim
uslovom da u toj stranoj zemlji reciprocitet nije jedan od uslova priznanja. Ovo posljednje se primjenjuje
ukoliko je uslov reciprociteta jedan od uslova tog stranog prava, onda injenica da su kod nas uslovi bitno
stroi izaziva reakciju sistema nee se priznavati nae sudske odluke, jer su u njoj uslovi priznanja
stroi, a zbog uslova reciprociteta.
to se naina nastanka tie, dovoljan je faktiki reciprocitet. Nije neophodno, prema tome, da se
uzajamnost garantuje meunarodnim ugovorom ili paralelnim zakonom, dovoljno je, da se u posmatranoj
stranoj dravi u praksi priznaju i izvravaju nae odluke.
Pretpostavljeni reciprocitet (reciprocitet se pretpostavlja ukoliko se ne dokae suprotno): Po ZMPP
(lan 92/3) i po sudskoj praksi mogu se izvesti dvije konstatacije:
(1) U naem pozitivnom pravu pretpostavljeni reciprocitet ne znai da se sud oslanja samo na dokaze koje
prezentira protivnik predlagaa (ili stranke). Ako postoji sumnja, sud moe da uzme u obzir i druge
informacije, a posebno, objanjenje nadlenog ministarstva (pravosua).
(2) Sud slobodno cijeni podnijete i pribavljene dokaze i informacije (ukljuujui objanjenje koje daje
Ministarstvo). Priznanje se nee uskratiti ako se iz raspoloivih informacija i dokaza ne moe sa
sigurnou utvrditi da li se u zemlji porijekla strane odluke priznaju domae odluke. Priznanje se moe
uskratiti samo ako je dokazano, da se u toj stranoj zemlji odbija priznanje ove vrste naih sudskih odluka
koja je predmet postupka za priznanje pred naim sudom.
Pitanje djeljivosti reciprociteta: Ako reciprocitet traimo na relacijama sudskih odluka uopte,
govorimo o nedjeljivom reciprocitetu. Djeljivi reciprocitet znai da je reciprocitet djeljiv u smislu da u
relacijama sa istom dravom moe da postoji u pogledu jedne kategorije odluka, a da ne postoji za odluke u
drugoj materiji: da postoji, na primjer u pogledu odluka o izdravanju, a ne postoji u pogledu odluka o naknadi
vanugovorne tete. Na osnovu sudske prakse se namee sasvim jasan zakljuak da nai sudovi posmatraju
reciprocitet u relacijama odreene ue kategorije, tj. da polazi od koncepta deljivog reciprociteta.
Izuzeci od uslova reciprociteta: Na kraju treba jo rei da ZMPP navodi i neke sluajeve u kojima se
reciprocitet uopte ne postavlja kao uslov za priznanje stranih odluka (l. 92. i 94. ZMPP):
(1) Nepostojanje reciprociteta nije smetnja za priznanje strane odluke, ako je rije o odluci donijetoj u
branom sporu, ili u sporu radi utvrivanja ili osporavanja oinstva ili materinstva.
(2) Nepostojanje uzajamnosti ne predstavlja prepreku ako priznanje (i izvrenje) strane odluke trai na
dravljanin.
(3) Uzajamnost se ne postavlja kao uslov, ako se strana odluka odnosi na lino stanje dravljanina drave
poijekla odluke.
Moe se zakljuiti, da je u naem MPP zadran uslov uzajamnosti kod priznanja i izvrenja stranih
odluka, ali je on bitno ublaen. Koncepti pretpostavljenog i deljivog reciprociteta, te konstituisani izuzeci,
bitno smanjuju krug onih sluajeva u kojima se moe odbiti priznanje i izvrenje strane odluke s pozivom na
nepostojanje uzajamnosti.
*Opte negativne pretpostavke su (ne smiju biti ispunjene!!!):
(1) Potovanje prava odbrane: Provjera potovanja prava odbrane ne znai provjeru da li je lice protiv
kojeg je odluka donijeta imalo na raspolaganju upravo one mogunosti koje bi to lice imalo prema pravu
zemlje priznanja ve znai provjeru da li je to lice uopte dobilo ansu da aktivno uestvuje u postupku.
U naoj teoriji prije, pa i poslije donoenja ZMPP javilo se i stanovite prema kojem je princip
potovanja prava odbrane, zapravo, samo element javnog poretka, te da se taj princip moe uspjeno tititi
71

(2)
(3)

(4)

(5)

(6)

primjenom normi o javnom poretku. Meutim, prema lanu 88/1 ZMPP, nepotovanje prava odbrane
moe da dovede do odbijanja priznanja samo po prigovoru lica protiv kojeg je odluka donijeta; nasuprot
tome, norme koje spadaju u domen javnog poretka uzimaju se u obzir po slubenoj dunosti, ex offo. Da li
je potovano pravo odbrane cijeni se, prije svega, kroz ocjenu ispravnosti dostavljanja. Da li je potovano
pravo odbrane cijeni se, prije svega kroz dostavljanje, ali ne i iskljuivo. Dva osnovna elementa prava na
odbranu su: ispravno dostavljanje i ostavljanje dovoljno dugog roka za pripremu odbrane. Duina
tog roka je faktiko pitanje, koje se ad hoc procjenjuje. Prema ZMPP, titi se lice protiv koga je odluka
donesena! Nepotovanje prava odbrane predstavlja teku povredu postupka (npr. nedostavljanje tuenom
akta na vrijeme...).
Nepostojanje iskljuive nadlenosti ako je strani sud postupio u stvarima gdje je nadlean domai sud
strana sudska odluka nee biti priznata.
Zabrana povrede javnog poretka: Pored uslova koji se tiu proceduralne strane inostrane odluke,
postoji i jedan uslov koji doputa izvjesno preispitivanje merituma. To je uslov potovanja javnog poretka.
Priznaemo stranu odluku i ako je njeno meritorno rjeenje drugaije od onog koje nudi nae materijalno
pravo, ali ako je strana odluka suprotna naem javnom poretku, tolerancije vie ne moe biti, te emo
odbiti priznanje i izvrenje strane sudske odluke. Ustanovu javnog poretka treba koristiti restriktivno i
jedino u sluajevima koji zaista zadiru u ustavom utvrene osnove drutvenog ureenja. Formulacija koju
daje lan 91. ZMPP, kao i struktura uslova za priznanje stranih odluka koje postavlja ZMPP, nalau da se
javni poredak tumai na taj nain kako bi se omoguila njegova intervencija i u sluaju grubih procesnih
nedostataka. Na povredu javnog poretka sud pazi po slubenoj dunosti, a prema njegovom sadraju u
momentu donoenja odluke o priznanju.
Da ne postoji pravosnana domaa odluka u istoj stvari: Ne moe se priznati strana odluka, ako u istoj
stvari postoji domaa pravosnana odluka bez obzira na to, koji je postupak ranije zapoet. Ranije
pokrenuti postupak u inostranstvu moe pod odreenim uslovima da dovede do prekida postupka u
istoj stvari kod nas. Ovdje se moe istai prigovor presuene stvari po principu ne bis in idem.
Da ne postoji ve priznata strana sudska odluka u istoj stvari izmeu istih stranaka: Priznanje strane
odluke ne spreava samo postojanje domae pravosnane odluke u istoj stvari, ve i postojanje ve
priznate strane odluke u istoj stvari. Ovo je sasvim logino, imajui u vidu da se priznata strana sudska
odluka izjednaava sa domaom pravosnanom odlukom, te protivniku, ponovo, stoji na raspolaganju
exceptio rei iudicate, tj. ne bis in idem. Na taj nain se svakako titi pravna sigurnost koja bi bila
ozbiljno ugroena, ako bi se dopustilo da na teritoriji iste drave imaju dejstvo dve pravosnane odluke
donijete u istoj stvari. O dejstvu pravosnanosti se vodi rauna ex offo.
Da nije zapoet postupak pred naim sudom u istoj stvari: Po ZMPP (l. 90.), domai sud e prekinuti
postupak priznanja do okonanja postupka po tubi u istoj stvari, koji je pokrenut pred naim sudom
ranije nego pred stranim sudom, ako se radi po tubi u istoj stvari i izmeu istih stranaka. Ukoliko se
postupak pred naim sudom okona meritornom odlukom, ponovno imamo na raspolaganju argument ne
bis in idem.

83. POSEBNA PRAVILA (pretpostavke) ZA PRIZNANJE STRANIH ODLUKA U STATUSNIM

ODNOSIMA
Provjera stranih odluka koje se tiu statusa (linog stanja) domaih dravljana je po pravilu stroa i ne
zadrava se samo na pitanjima procedure. Posebne pretpostavke se primjenjuju samo kod statusnih odluka
koje se primjenjuju samo na fizika lica!
(1) Posebni uslovi u pogledu statusnih odluka koje se tiu linog stanja naih (domaih) dravljana:
Prema lanu 93. ZMPP prvo se zahtijeva da strane odluke donijete u statusnim pitanjima naih dravljana
budu saglasne sa naim materijalnim pravom. ZMPP dodaje i dva bitna ogranienja. *Prvo, ovakav
pojaani vid kontrole ne dolazi u obzir u svim sluajevima u kojima se radi o statusu naih dravljana, ve
samo u onim sluajevima, u kojim bi, prema kolizionim normama ZMPP mjerodavno bilo domae
72

materijalno pravo. *Drugo, na zakonodavac se priklonio takozvanom principu ekvivalencije. Sutina

tog principa u ovom konteksu je u tome, da se strana odluka moe priznati i ako pri njenom donoenju
nije primjenjeno domae ve strano pravo, ako ta odluka bitno ne odstupa od naeg prava koje se
primjenjuje na takav odnos. Drugim rijeima, strana odluka je podobna da bude priznata, ako
materijalnopravno rjeenje bitno ne odstupa od rjeenja do kojeg bi se dolo na osnovu naeg materijalnog
prava. To praktino znai neto strou kontrolu merituma od one koju obezbjeuje javni poredak ali se
pritom ipak ne trai potpuna saglasnost sa domaim materijalnim pravom. Razlike koje su manje bitne,
mogu se tolerisati.
Kod odobrenja usvojenja naeg dravljanina smatra se da kolizione norme ZMPP ukazuju na nae
pravo, a primjena stranog prava i zaobilaenje odobrenja koje trai nae pravo predstavlja znaajno
odstupanje od rjeenja koje predvia domae pravo.
SKRAENO: ako je primjenjeno strano pravo, a trebalo je domae, priznae se ako to pravo bitno ne
odstupa od domaeg.
(2) Posebni uslovi u pogledu odluka koje se tiu statusa dravljana drave porijekla odluke: U ovim
sluajevima, ne insistira se vie na uslovima nadlenosti, javnog poretka i uzajamnosti. Na sud
provjerava samo da li su ispunjeni uslovi koji se tiu pravosnanosti, prava odbrane i odsustva odluke
naeg suda ili ranije zapoetog postupka u naoj dravi u istoj stvari. Ovakav poseban tretman ne
dobijaju, meutim, strane odluke koje se pored linog stanja dravljana drave koja je donijela odluku
tiu i linog stanja naeg dravljanina. Odn. sve ostale opte pretpostavke moraju biti ispunjene.
SKRAENO: Ne insistira se na nadlenosti, javnom poretku i uzajamnosti.
(3) Posebni uslovi u pogledu odluka koje se tiu statusa dravljana treih drava: ZMPP postavlja
posebnu normu i za sluajeve u kojima je rije o statusu lica koja nisu dravljani zemlje porijekla odluke,
niti su dravljani zemlje priznanja, ve imaju dravljanstvo neke tree drave. U takvim sluajevima,
strana odluka e se moi priznati samo ako ispunjava uslove za priznanje koji se postavljaju u pravu
drave o ijim se dravljanima radi.
Rjeenje suda o priznanju ima konstitutivni karakter, tj. dejstvo jer jedino ono daje pravnu snagu
stranoj sudskoj odluci (ona se izvrava...).
- Bez obzira to se prmjenjuju posebne pretpostavke, uvijek se primjenjuju i opte(bez obzira to se radi o
linom stanju fizikih lica).

84. POSTUPAK PRIZNANJA I IZVRENJA STRANIH SUDSKIH ODLUKA

O priznanju stranih sudskih odluka moe odluivati samo domai sud, a ne i neki drugi organ, to je
korektno, zbog sloenosti pitanja i pretpostavljene strunosti suda. O njihovom priznanju sud moe
raspravljati na dva osnovna naina: kao o glavnoj stvari i prejudicijelno, u drugim sudskim postupcima.
(1)
Priznanje kao predmet postupka: ZMPP nije izriito normirao da se postupak priznanja sprovodi po
pravilima vanparninog postupka. Za raspravljanje priznanja stranih sudskih odluka, u prvom stepenu,
nadleni su okruni sudovi. ZMPP regulie pitanje mjesne nadlenosti, ali to ini na spretan nain, tako da
opravdava zakljuak o mjesnoj nadlenosti svakog stvarno nadlenog suda kod nas kojem se predlaga obrati
sa tvrdnjom da bi na teritoriji tog suda mogao koristiti stranu sudsku odluku. Ovo, pre svega, vai za
deklaratorne i konstitutivne, a u manjoj mjeri za kondemnatorne odluke, kakve e u pravilu biti u veini. Iako
mu je bilo u nadlenosti, zakonodavac nije predvidio u kom sastavu zasjeda sud priznanja. Kako u
vanparninim stvarima odluuje sudija pojedinac, trebalo bi to pravilo ispotovati.
Postupak se pokree zahtjevom za priznanje u vanparninom postupku gdje se provjeravaju sve
pretpostavke. Postupak se okonava rjeenjem o priznanju. Priznanjem se strana odluka izjednaava sa
sudskom odlukom naeg suda.
73

Postupak se pokree po naelu dispozitivnosti, a za njegovo pokretanje ovlaene su samo stranke u

postupku pred stranim sudom. Ovom spisku treba pridruiti pravne sljedbenike povjerioca, ali i druga lica za
koja odluka moe imati neposredan ili posredan pravni znaaj. Poto je odluka deklaratorne prirode jasno je da
predlaga mora imati pravni interes, te se postavlja pitanje moe li postupak priznanja sudske odluke kao
glavne stvari, pokrenuti povjerilac iz kondemnatorne odluke kojoj je parcioni rok istekao. ZMPP nita ne
govori o sadrini zahtjeva, a ono to je nesporno to je da predlaga mora uz zahtjev podnijeti ugovor, sudsku
odluku u originalu ili ovjerenom prepisu, sa odgovarajuim prevodom, ukoliko ona nije na jeziku koji je u
slubenoj upotrebi suda. Osim toga u zahtjevu se navode podaci o strankama i odluci, te se prilae i dokaz o
pravosnanosti po pravu zemlje porijekla odluke.
Ukoliko se protivnik predlagaa ne odazove pozivu, postupak se nastavlja. U postupku dolazi do
izraaja sistem ograniene kontrole sudske odluke, u materijalnopravnu stranu odluke se ne ulazi, osim kada
to zahtijevaju smetnje priznanja (recimo javni poredak), a objanjenja se mogu traiti od stranaka i od suda
koji je odluku donio. Odluka na osnovu priznanja i odluka zbog izostanka ne mogu se donijeti.
Rjeenje o priznanju deluje erga omnes i mora biti obrazloeno. Protiv odluke nezadovoljna strana
moe uloiti albu u roku od 15 dana od njenog dostavljanja. alba je devolutivna o njoj odluuje vii sud
(Vrhovni sud). Neblagovremena alba se ne moe uzimati ni u remonstrativno ni u devolutivno razmatranje. O
vanrednim pravnim sredstvima ZMPP ne govori. Zahtjev za zatitu zakonitosti nije sporan, a sva ostala pravna
sredstva jesu. Kada se strana odluka pravosnano prizna, postupak izvrenja vodi se po Zakonu o izvrnom
postupku (ZIP) kao da je u pitanju domaa odluka.
(2)
Priznanje kao prethodno pitanje: Ako je o priznanju strane sudske odluke rjeavano kao o glavnoj
stvari, odluka suda obavezuje sve druge organe. Ako to nije sluaj, svaki sud moe o priznanju rjeavati kao o
prethodnom pitanju, sa dejstvom samo za taj postupak. Kao o prethodnom pitanju o priznanju moe se
raspravljati u parninom ili vanparninom postupku, zavisno od glavne stvari, po pravilima tog postupka, s tim
to je svaki sud vezan pretpostavkama za priznanje sadranim u ZMPP. Meutim, u praksi e se najee o
priznanju kao o prethodnom pitanju raspravljati u izvrnom postupku, u povodu predloga za izvrenje u kome
je strana sudska odluka izvrna isprava.
Ukoliko je o priznanju strane sudske odluke kod nas donijeto posebno rjeenje, strana se odluka, kada
je kondemnatorna, u potpunosti izvrava kao da je domaa po pravilima ZIP, bez mogunosti ponovnog
ispitivanja pretpostavki za priznanje. Povjerilac iz strane kondemnatorne pravosnane odluke moe se, bez
pokretanja posebnog postupka priznanja, dirketno obratiti izvrnom sudu sa prijedlogom za izvrenje, na bazi
strane izvrne isprave. Tom prilikom on je duan, osim priloga naprijed navedenih, priloiti sudu i dokaz o
izvrnosti sudske odluke po pravu drave njenog donoenja. O ovom se prijedlogu ne moe prejudicijalno
raspravljati ni u jednom postupku on je uvijek glavna stvar u izvrnom postupku. Stvarno nadlean je sud
koji je po naim propisima nadlean za sprovoenje izvrnog postupka, a mjesna nadlenost odreuje se po
ZIP. O prijedlogu odluuje sudija pojedinac.
U prigovoru, osim uobiajenih razloga ZIP, dunik moe, po prvi put u ovom postupku, isticati da nisu
ispunjene pretpostavke za priznanje strane sudske odluke predviene po ZMPP. Poslije prigovora postupak
prelazi u kontradiktornu fazu, na nivou prvostepenog suda. Kako, u svemu ostalom, injenica da je izvrna
isprava strana odluka ne utie na sprovoenje postupka po ZIP, ostaje jo samo pitanje da li je na sud
meunarodno nadlean za izvrni spor koji bi mogao nastati iz postupka izvrenja, ukoliko sud uputi
zainteresovano lice na parnicu? Odgovor na to pitanje je pozitivan. Nepotpuna atrakcija koja vodi iskljuivoj
mjesnoj nadlenosti stvarno nadlenost suda na ijem podruju se nalazi sud koji sprovodi izvrenje, ne vodi
istovremeno iskljuivoj meunarodnoj nadlenosti naeg pravosua, ali vodi njegovoj konkurentnoj
nadlenosti.
*Sudska odluka je javno pravini akt kojim se odluuje o pojedinanim pravima i obavezama stranaka u
postupku.
*Strana sudska odluka je odluka donijeta od strane suda ili drugog organa strane drave. ZMPP propisuje da
se stranom sudskom odlukom smatra i odluka drugog organa koja je u dravi u kojoj je donesena izjednaena
74

sa sudskom odlukom ako se njom reguliu statusni, porodini i imovinski odnosi.

*Za odreivanje pojma strane sudske odluke bitno je: da se radi o odluci koju je donio organ stranog
suvereniteta, nezavisno od toga da li ju je donieo na teritoriji strane drave ili ne.
85. POJAM I VRSTE MEUNARODNIH TRGOVINSKIH ARBITRAA
Arbitrae su nedravne institucije, ustanove su privato pravnog karaktera za rjeavanje sporova koje su
im povjerile same stranke. One su poznate iz najranijih vremena i zapravo prethode sudovima. I prije nego to
su nastali dravna organizacija i dravno pravosue, parniari su povjeravali svoje sporove nekom treem licu
(ili licima) u koje obe strane imaju povjerenja, da bi ovako odreena lica utvrdila ko je u pravu.
Arbitraa nije nestala ni nakon pojave dravnog pravosua, ve postoji paralelno sa sudovima. Ima
odreene prednosti u odnosu na dravno pravosue, te se zadrala u onim oblastima gdje su njene prednosti
posebno relevantne.
U takve oblasti spada i rjeevanje sporova u meunarodnoj trgovini. Arbitraa moe znatno vie da se
prilagodi osobenostima pojedinih sluajeva nego to su to u stanju sudovi ija se organizaciona struktura i
pravila postupanja postavljaju vrsto unaprijed za neodreeni broj veoma razliitih sluajeva. Postupak pred
arbitraom je mnogo manje formalan, ima uslova da bude i brz i prua znatno ire mogunosti za traenje
kompromisnog rjeenja.
*Tradicionalno se smatra da su prednosti arbitraa u poreenju sa sudskim rjeavanjem sporova sljedee:
elastini procesni okviri koji u mnogome mogu da oblikuju same stranke; fleksibilni su rokovi;
brzina (donosi se kvalitetna odluka odluka koja e se potovati u efikasnom postupku = analiza svih
injenica); ali to nikako ne znai za par sati ili dana donijeti odluku; sigurno je da e se ta kvalitetna
odluka prije donijeti od strane arbitrae nego od strane sudova;
nii trokovi;
neutralnost (umjesto da sudi sud drave jednog ili drugog parniara, odluuje institucija koja ne pripada ni
jednoj ni drugoj dravi, a arbitri ili makar predsjednik vijea po pravilu je iz tree zemlje);
jednostepenost arbitrane odluke se uvijek izvravaju (obe strane su uestvovale u postupku); zbog
velikog uspjeha i iroke prihvaenosti Njujorke konvencije o priznanju i izvrenju stranih arbitranih
odluka (1958.), vee su anse da se van zemlje donoenja prizna i izvri arbitrana nego sudska odluka .
Postoje dvije osnovne vrste spoljnotrgovinskih arbitraa (nae pravo poznaje i dozvoljava obe vrste):
(1) Ad hoc arbitrae (povremene) - stvaraju stranke za rjeenje jednog sluaja, imenujui obino jednog ili
trojicu arbitara. To mogu biti poznati pravnici, strunjaci za spoljnu trgovinu, pa i eksperti za neka tehnika
pitanja. Ako prihvate da budu arbitri, oni e se sastati na mjestu koje su odredile stranke (ili na mjestu koje
sami odrede ako se stranke nisu dogovorile); vodie postupak na nain kako su to odredile stranke (ili kako se
oni sami dogovore, ako stranke nisu odredile). To znai da e od dogovora stranaka ili dogovora izabranih
arbitara zavisiti proceduralna pravila, pa i tehniki detalji, kao to je, na primjer, voenje zapisnika. Nakon
donoenja odluke arbitraa prestaje da postoji i pravno i organizaciono. Sve postupke kontrolie stalni
arbitrani sud u Hagu, gdje sekretar toga suda odluuje u sluaju sporova.
(2) Institucionalne arbitrae (stalne) - su one arbitrae koje imaju svoju stalnu organizacionu strukturu,
tehnike uslove (prostorije, administraciju) i pravila postupka. Nadlenost ovih arbitraa se takoe uspostavlja
voljom stranaka kao i kod ad hoc arbitraa bez sporazuma stranaka ni stalna arbitraa nema nikakve pravne
nadlenosti. Ipak, organizaciono one postoje i prije i nakon donoenja odluke za ta su ih ovlastile stranke.
Postoje slino nekom servisu kojem stranke mogu da se obrate ako to ele. Institucionalne arbitrae najee
orgnaizuju privredne komore. Svaka od ovih arbitraa ima svoju listu abitara. Ono to je karakterie je da
stranci mogu biti arbitri, ali ne i predsjednici arbitranog vijea.
Veliko je preimustvo institucionalnih arbitraa u tome to oslobaaju stranke i arbitre brojnih pravnoorganizacionih i tehnikih poslova. O korespondenciji i dostavljanju pismena vodi brigu administracija
75

arbitrae, a arbitri postupaju prema pravilniku arbitrane ustanove. Na taj nain se smanjuju mogunosti
zloupotreba koje vie prijete ako je itava organizacija i odreivanje naina postupanja neposredna briga
samih stranka.
*Institucionalne (stalne) arbitrae moemo podijeliti u dvije grupe:
(2a) Zatvorene arbitrae su one arbitrae koje rjeavaju samo sporove u kojima se kao jedna strana javlja
lanica organizacije, udruenje koje je osnovalo instituconalnu arbitrau. Stalne arbitrae najee
osnivaju trgovaka udruenja, banke, berze, privredne komore. Ako su te arbitrae zatvorene, to znai da
jedna od stranaka u sporu mora da bude lanica dotinog trgovakog udruenja, banke, berze, privredne
komore.
(2b) Otvorene arbitrae su, nasuprot zatvorenim, one institucionalne arbitrae koje takav uslov ne
postavljaju, kojima se mogu obratiti dvije stranke od kojih nijedna nije lanica organizacije ili udruenja
pri kojem postoji arbitraa. Ogormna veina poznatih arbitranih institucija je otvorenog tipa.
*2c) One se u pogledu vrste sporova koje mogu rjeavati dijele jo i na opte i specijalizovane (rjeavaju samo
odreene vrste sporova).
*2d) U pogledu naina rjeavanja sporova razlikuju se pravne (rjeavaju spor primjenom pravnih pravila koja
izaberu stranke) i faktike arbitrae (rjeavaju spor po pravinostiex aeqe et bono).
Poznatije arbitrae: Meunarodna trgovinska komora u Parizu, Londonski meunarodni arbitrani sud,
Meunarodna arbitraa pri Cirikoj trgovinskoj komori, Amerika arbitrana asocijacija u Njujorku,
Spoljnotrgovinska arbitraa pri Privrednoj komori u Beogradu.
86. IZVORI NORMI KOJIMA SE REGULIE MEUNARODNA TRGOVINSKA ARBITRAA
Arbitrano rjeavanje sporova tei ka tome da, sa jedne strane stvori fleksibilan mehanizam koji bi se u
dobroj mjeri oslobodio strogosti (ponekad i krutosti) nacionalnih procesnih prava, a da se istovremeno zadri
mogunost i pravo na sudsku intervenciju ako mehanizam koji su kreirale stranke ne bi donio rezultat (npr.
ako jedna stranka ne imenuje arbitra ili ne izvri arbitranu odluku).
*Arbitrani postupak ureuju sljedee norme:
(1) Autonomija volje stranaka: Stranaka autonomija je svakako differentia specifica arbitranog
rjeavanja sporova. Stranke su slobodne da odrede ko e, gdje e i kako e da im rijei spor. Sloboda stranaka
da odrede mehanizam odluivanja je izuzetno iroka, no ipak ima neke granice u nacionalnim procesnim
normama i meunarodnim sporazumima.
(2) Instituciona pravila nedravnog porijekla: Stranke nee, mada bi u naelu mogle, gotovo nikada same
da formuliu itav proceduralni okvir odluivanja. Zbog toga, stranke se po pravilu oslanjaju na ve postojee
izgraene modele, eventualno dodajui ili modifikujui neke elemente. Postojei izgraeni model e se
najee nai u pravilniku neke institucionalne arbitrae. To su mali procesni kodeksi prilagoeni fleksibilnom
nainu arbitranog odluivanja. Posljednjih godina svjedoci smo znaajnog ujednaavanja i harmonizacije
institucionalnih pravilnika, no razlike postoje i na strankama je da biraju pravilnik i time i instituciju koja im
najvie odgovara.
Ako se stranke opredijele za ad hoc abitrau, instituconalna pravila ne mogu pruiti oslonac, ali su od
pomoi model pravila. Od posebnog su znaaja Arbitrana pravila UNCITRAL-a (1976.) koja
predstavljaju otvoreni model i koja e se primijeniti ako ih stranke prihvate. Ova pravila nisu mnogo detaljna,
ostavljaju dosta irok manevarski prostor arbitrima. Formulisana su sa ambicijom da harmonizuju tendencije u
arbitranom pravu u svijetu. Model pravila UNCITRAL-a (Komisija UN za meunarodno trgovako pravo)
predstavljaju izrazit uspjeh i danas se ubjedljiva veina ad hoc arbitraa vodi po tim pravilima.
Pravilnici i model pravila po pravilu ostavljaju i odreeni manevarski prostor strankama, ostavljajui
im da se same dogovore o nainu izbora arbitra, o jeziku postupka, o mjestu arbitrae, kao i o drugim
detaljima. Ipak, odlika je institucionalnih pravilnika i model pravila da predviaju alternativna rjeenja za
sluaj da stranke propuste da se dogovore o nekom elementu (ili pak ne mogu postii dogovor). Stranke u
naelu mogu ne samo da dopunjavaju, ve i da mijenjaju institucionalna i model pravila, no to nije
76

preporuljivo, jer prilikom takvih izmjena stranke esto previaju sistemsku povezanost promjenjenog pravila
za drugim rjeenjima iz pravilnika, to moe dovesti do ozbiljnih procesnih tekoa. Dogaa se i to da stranke
dodaju pravilo koje se teko moe slijediti.
(3) Dravne procesne norme: Dispozicije stranaka, institucionalna ili model pravila stvaraju u znatnoj mjeri
samostalan procesni okvir, no dravne procesne norme ostaju ipak relevantne. One postavljaju odreene
granice stranakoj i institucionalnoj samoregulativi, a pored toga pokrivaju i neka pitanja do kojih
samoregulativa ne dostie. Kada je o granicama rije, misli se prije svega na minimalne procesne garancije
(due process) koje samoregulativa ne moe da povrijedi. Nagodbe stranaka ili institucionalna pravila koja ne
bi potovala princip jednakosti stranaka ili princip prava odbrane ne bi mogla dovesti do valjane arbitrane
odluke.
Pored pomenute uloge, dravne procesne norme su nezaobilazne i kada je rije o priznanju i izvrenju
stranih odluka, o ponitaju domaih odluka, ili na primjer, kod imenovanja arbitara (u sluajevima kada
mehanizam stvoren ili izabran od strane stranaka ne bi dao rezultat).
Dravne procesne norme su najee sadrane u posebnim zakonima o arbitrai (npr. SAD, Engleska,
), u zakonima o parninom postupku (npr. Njemaka, Francuska,..), ili pak u zakonima o MPP (npr.
vajcarska). Kod nas, relevantne procesne norme sadre prije svega ZMPP i Zakon o parninom postupku.
Za priznanje i izvrenje stranih arbitranih odluka se nesporno primjenjuju norme zemlje u kojoj se
trai priznanje; u pogledu samog arbitranog postupka mjerodavno je po pravilu pravo mjesta sjedita
arbitrae.
(4) Meunarodni sporazumi: Meunarodne trgovinske arbitrae ne bi mogle da budu uspjene bez
meunarodnih sporazuma koji obezbjeuju da se arbitrani postupak i njen rezultat priznaju i van granica
odreene zemlje. Meunarodni sporazumi u oblasti arbitrae spadaju nesumnjivo meu najuspenije i najire
prihvaene meunarodne ugovore. Najvaniji meunarodni sporazum je svakako Njujorka konvencija o
priznanju i izvrenju stranih arbitranih odluka (1958.). Ta konvencija je danas prihvaena u 126 zemalja.
Vana je i Vaingtonska konvencija o rjeavanju investicionih sporova izmeu drava i dravljana drugih
drava (1965.) kojom se regulie arbitraa za ovu specifinu vrstu sporova. Od znaaja je i Evropska
konvencija o meunarodnoj trgovinskoj arbitrai (1961.).
(5) Pitanje hijerarhije raznih normi: Odnos pojedinih izvora normi je veoma sloen. Sa jedne strane,
nagodbe samih stranaka i institucionalnih pravila (koja takoe vae sa oslonom na nagodbu stranaka, tj.
autonomiju volje) ne mogu biti u spornosti sa imperativnim normama nacionalnih prava i meunarodnih
sporazuma. Sa druge strane, u skladu sa principom da je arbitrano rjeavanje spora izbor i kreacija stranaka,
nee ostati valjana odluka koja se odnosi na nain koji se kosi sa dogovorom stranaka. Bitno je da arbitrani
postupak zadovolji kako dogovor stranaka (i institucionalne norme izabrane dogovorom stranaka), tako i
imperativne norme mjerodavnog dravnog prava (lex arbitri).
87. NADLENOST MEUNARODNIH TRGOVINSKIH ARBITRAA
Pojam i vrste arbitranih sporazuma - Meunarodne trgovinske arbitrae mogu da budu nadlene za
rjeavanje jednog spora samo na osnovu sporazuma stranaka. Arbitrani sporazumi su dobili izuzetno vrst
oslonac u lanu II (3) Njujorke konvencije koji predvia sljedeu kljunu obavezu sudova svih (do danas 126
zemalja) potpisnica Konvencije: Ako bi se jedna stranka obratila sudu iako postoji arbitrani sporazum, sud e
(ak iako je inae nadlean) po zahtjevu jedne od stranaka uputiti stranke na arbitrau izuzev ako bi sud
utvrdio da je arbitrani sporazum nitav ili nepodoban za primjenu. To znai da se zakljuenjem valjanog
arbitranog sporazuma zaista obezbjeuje arbitrano rjeavanje spora, jer su sudovi praktino svuda u svijetu
obavezni da daju primat arbitranom sporazumu.
Razlikujemo dvije vrste arbitranog sporazuma. To su kompromis i kompromisorna klauzula.
*Kompromis je sporazum stranaka da podvrgnu arbitrai jedan spor koji je ve nastao. To je poseban pismeni
sporazum, nezavisan od osnovnog pravnog posla meu strankama iz kojeg se raa spor. *Kompromisorna
klauzula je dio glavnog ugovora (iz kojeg je i proistekao spor; jer stranke ne znaju da li e nastati spor, ali su
za svaki sluaj ugovorile nadlenost arbitrae) koji se zakljuuje meu strankama. Ta se kluzula ne odnosi na
77

jedan konkretan spor, ve na sve sporove koji mogu proizii iz ugovornog odnosa stranaka. Stranke se
sporazumjevaju da sve budue sporove iz datog ugovora podvrgnu arbitrai.
88. ARBITRANI SPORAZUM
Sporazum o arbitrai
(Sl. glasnik RS, br. 46/2006. lan 9.)
Sporazumom o arbitrai stranke povjeravaju arbitranom sudu na rjeavanje svoje budue sporove ili sporove
nastale iz odreenog pravnog odnosa. Sporazum o arbitrai za rjeavanje buduih sporova moe biti sadran u
odredbi ugovora ili u posebnom ugovoru.
Arbitrani sporazum je najbitniji akt u atbitrai. Arbitraa nije postavljena od strane drave, ve od strane
arbitara. Arbitrani sporovi su sporovi velike vrijednosti; arbitri su ti koji donose kvalitetne odluke struna
su lica koja se godinama bave tim pitanjima, stranke trebaju i moraju da im vjeruju .
- Osnivaju se pri privrednim asocijacijama, to su komore. I u B. Luci pri Privrednoj komori postoji Spoljna
arbitraa). One nisu pod uticajem drave.
Arbitrae su nedravne institucije za rjeavanje sporova koje su im povjerile same stranke. Arbitraa
nije nastala ni nakon pojave dravnog pravosua, ve postoji paralelno sa sudovima. Arbitraa moe znatno
vie da se prilagodi osobenostima pojedinih sluajeva nego to su to u stanju sudovi ija se organizaciona
struktura i pravila postupanja postavljaju vrsto unaprijed za neodreeni broj veoma razliitih sluajeva.
Postupak pred arbitraom je mnogo manje formalan, ima uslova da bude i brz i prua znatno ire mogunosti
za traenje kompromisnog rjeenja. Arbitrae mogu da odluuju samo u sporovima u kojima bi volja samih
stranaka mogla da zamjeni presudu ako bi se stranke poravnale.
*Razlikujemo dvije vrste arbitranog sporazuma (sporazuma kojima se uspostavlja nadlenost arbitrae):
a) Kompromis je sporazum stranaka da podvrgnu arbitrai jedan spor koji je ve nastao. To je poseban
pismeni sporazum, nezavisan od osnovnog pravnog posla meu strankama iz kojeg se raa spor.
U sluaju da se tuilac obrati Spoljnotrgovinskoj arbitrai, a ne postoji punovaan arbitrani sporazum
koji bi se odnosio na pokrenuti spor, tuena strana e se pozvati da se u roku od 30 dana izjasni da li
prihvata nadlenost Spoljnotrgovinskoe arbitrae. Ako ona to uini, smatrae se da je zakljuen
punovaan kompromis. Ovakav kompromis nije izriito predvien u naem pozitivnom pravu, ali naa
sudska praksa prihvata ovo rjeenje Pravilnika Spoljnotrgovinske arbitrae.
b) Kompromisorna klauzula je dio (jedna klauzula) glavnog ugovora koji se zakljuuje meu strankama.
Ta se klauzula ne odnosi na jedan konkretan spor, ve na sve sporove koji mogu proizai iz ugovornog
odnosa stranaka. Stranke se sporazumijevaju da sve budue sporove iz datog ugovora podvrgnu arbitrai.
89. USLOVI ZA PUNOVANOST ARBITRANOG SPORAZUMA
Nae pravo postavlja sljedee uslove za punovano podvrgavanje spoljno-trgovinskoj arbitrai:
1. Barem jedna od stranaka treba da je inostrano pravno ili fiziko lice, odn. lice stranog dravljanstva
2. Moe da se radi samo o takvom sporu u kome bi stranke mogle da se poravnaju, tj. u kojem mogu slobodno
da raspolau svojim materijalno-pravnim ovlaenjima. To je tzv. uslov arbitraliteta. Sutina je u
sljedeem - arbitraa je danas u pretenoj mjeri samostalan nedravni nain rjeavanja sporova. Arbitrae
su paralelan nain rjeavanja irokog spektra spoljnotrgovinskih sporova, no ipak ostaju neke kategorije
sporova ije rjeavanje dravni ograni zadravaju sa sebe koji su nearbitralni. Pitanje arbitralnosti se
ne postavlja esto. Osjetljive i sporne oblasti su domen patenta, te zahtjeva koji se temelji na
antimonopolistikim normama. Prema naem ZPP arbitrai se mogu podvri sporovi o pravima kojima
stranke slobodno raspolau. Arbitrabilnost spora nam daje odgovor da li je mogue odreeni spor iznijeti
pred arbitrau na ispitivanje tj. odluivanje!
78

3. Ne moe se zakljuiti punovaan arbitrani sporazum ako je rije o sporu za koji je predviena iskljuiva
nadlenost naeg pravosua. Prema ZMPP, iskljuiva nadlenost postoji samo u nekim porodinopravnim i
nasljednopravnim sporovima, kao u stvarnopravnim sporovima na nekretninama (tada ne moe da odluuje
arbitraa u inostranstvu).
4. Odreivanje broja arbitara nije uslov punovanosti arbitranog sporazuma. Ako bi stranke to propustile,
arbitri e se odrediti prema pravilniku stalne arbitrae (ako su se obratile stalnoj arbitrai) ili prema
propisima mjerodavnog prava (ako su se odluile za ad hoc arbitrau). Meutim, ako stranke same
odreuju broj arbitara, taj broj treba da je neparan. Odreivanje parnog broja arbitra povlai za sobom
nevanost arbitranog sporazuma.
5. Pretpostavka za punovanost arbitranog sporazuma je i pismena forma (dokazna je forma ad
probationem). Ovaj posljednji uslov treba elastinije shvatiti, pa bi se pod pismenim kompromisom ili
kompromisornom klauzulom podrazumijevalo ne samo jedno pismeno sa potpisima obeju stranaka, ve i
pismeni sporazum koji je postignut razmjenom pisama, telegrama ili putem teleprintera; pismenoj formi je
udovoljeno i tada kada se arbitrana klauzula nalazi u optim uslovima poslovanja, ako oni ine sastavni
dio ugovora meu strankma. Pismena forma je danas bez sumnje vaei uslov potvren svim relevantnim
meunarodnim sporazumima, ali smo svjedoci sve eih kritika ovog uslova u teoriji, a javljaju se i odluke
u sudskoj i arbitranoj praksi kojima se donekle relativizira znaaj tog uslova.
6. U vezi sa punovanou javlja se i pitanje domaaja arbitranog ugovora. Arbitrani sporazum ne
zamjenjuje sudsku nadlenost u svim sporovima meu strankama potpisnicama sporazuma, ve samo u
onim sporovima koji su unutar domaaja arbitranog sporazuma. U stvari, ovdje je 6. kao i 2.

90. VRSTE ARBITRAA

Institucionalne arbitrae vode postupak prije svega na osnovu svojih pravilnika. Tek ako pravilnici
(koji ipak nisu potpuni kodeksi procedure) ne bi imali rjeenja za jedno konkretno pitanje, dolazi u obzir
primjena nekih drugih normi. Pravilnici institucionalnih arbitraa predviaju uglavnom tri naina dopune
normi svojih pravilnika:
- supsidijarne procesne norme mogu da odrede same stranke;
- moe se prepustiti arbitrima da odrede pravila postupka;
- mogu se primijeniti i pravila parninog postupka jedne drave obino drave u kojoj se vodi arbitrani
postupak.
Posljednje rjeenje nije cjelishodno, jer norme o parninom postupku pojedinih drava nisu prilagoene
osobenostima arbitranog postupka. Procesne norme drave mjesta arbitrae su relevantne u pitanjima pomoi
arbitranom postupku (npr. imenovanje arbitara u sluajevima kada stranke nisu za to predvidjele
odgovarajui mehanizam, ili pak taj mehanizam zataji); te o pitanjima kontrole arbitranog postupka (npr.
kroz norme o minimalnim procesnim garancijama ili kroz norme o sudskom ponitaju arbitrane odluke). to
se same arbitrane procedure tie, norme parninih postupaka pojedinih drava ne pruaju adekvatno rjeenje.
Postoje dvije osnovne vrste spoljnotrgovinskih arbitraa: arbitraa ad hoc i stalne (institucionalne)
arbitrae. Nae pravo poznaje i dozvoljava obe vrste.
1. Ad hoc arbitrae stvaraju stranke za rjeenje jednog sluaja, imenujui obino jednog ili trojicu arbitara.To
mogu biti poznati pravnici, strunjaci za spoljnu trgovinu, pa i eksperti za neka tehnika pitanja. Ako
prihvate da budu arbitri, oni e se sastati na mjestu koje su odredile stranke, vodie postupak na nain kako
su to odredile stranke. To znai da e od dogovora stranaka ili dogovora izabranih arbitara zavisiti
proceduralna pravila, pa i tehniki detalji, kao to je npr. voenje zapisnika. Nakon donoenja odluke
arbitraa prestaje da postoji i pravno i oraganizaciono.
79

2. Institucionalne su one arbitrae koje imaju svoju stalnu organizacionu strukturu, tehnike uslove i pravila
postupka. Nadlenost ovih arbitraa se takoe uspostavlja voljom stranaka kao i kod ad hoc arbitraa-bez
sporazuma stranaka ni stalna arbitraa nema nikakve pravne nadlenosti. Ipak, organizaciono one postoje i
prije i nakon donoenja odluke za ta su ih ovlastile stranke. Postoje slino nekom servisu kojem stranke
mogu da se obrate ako to ele. Institucionalne arbitrae najee organizuju privredne komore.Veliko je
preimustvo institucionalnih arbitraa u tome to oslobaaju stranke i arbitre brojnih pravno-organizacionih
i tehnikih poslova. Na taj nain se smanjuju mogunosti zloupotreba koje vie prijete ako je itava
organizacija i odreivanje naina postupanja neposredna briga samih stranaka.
*Institucionalne arbitrae moemo podijeliti u dvije grupe: zatvorene i otvorene.
a) Zatvorene su one arbitrae koje rjeavaju samo sporove u kojima se kao jedna strana javlja lanica
organizacije, udruenje koje je osnovalo institucionalnu arbitrau. Stalne arbitrae najee osnivaju
trgovaka udruenja, banke, berze, privredne komore. Ako su te arbitrae zatvorene, to znai da jedna
od stranaka u sporu mora da bude lanica dotinog trgovakog udruenja, banke, berze, privredne
komore.
b) Otvorene su, nasuprot zatvorenim, one institucionalne arbitrae koje takav uslov ne postavljaju, kojima
se mogu obratiti dvije stranke od kojih nijedna nije lanica organizacije ili udruenja pri kojem postoji
arbitraa. Ogromna veina poznatih arbitranih institucija je otvorenog tipa.

91. KONSTITUISANJE ARBITRAA

Jedan od veoma specifinih i sloenih proceduralnih problema koji se javljaju u arbitranom
odluivanju je problem izbora arbitara u sluaju da to ne uine stranke. Ako je rije o tri arbitara to je
najee stranke se obino dogovore, da e svaka strana imenovati po jednog arbitra, a da e tako izabrani
arbitri postii sporazum o treem arbitru, koji najee postaje predsjednik vijea. To je jedan korektan
mehanizam koji vodi rauna o ravnopravnosti stranaka, ali nije uvijek efikasan. Jedna stranka moe relativno
lako da osujeti njegovo dejstvo ako jednostavno ne imenuje svog arbitra. Do ozbiljnih tekoa moe doi i u
sljedeoj fazi konstituisanja arbitranog vijea - ako se dva arbitra odreena od stranaka ne mogu sloiti oko
linosti treeg arbitra. U ovakvim (i slinim) situacijama institucionalne arbitrae mogu da nadomjeste
pasivnost stranaka i mogu da odrede i treeg arbitra. Pravilnici institucionalnih arbitraa predviaju
mehanizme za rjeavanje ovog problema.
Situacija je, meutim tea ako je u pitanju arbitraa ad hoc, jer u takvim sluajevima ne postoji
nikakva kompetentna institucija koja bi mogla da sama odredi arbitre. Rjeenje se trai konstituisanjem tzv.
organa imenovanja (appointing authority) koji bi u gore opisanim situacijama zastoja mogao da imenuje
arbitre i na taj nain da omogui da vljani arbitrani sporazum ipak dejstvuje. Prema Model-pravilima
UNCITRAL-a, organ imenovanja e odrediti same stranke, a ako one to ne bi uinile, na scenu stupa
Generalni sekretar Stalnog arbitranog suda u Hagu. Generalni sekretar nee sam da imenuje arbitre, ali e
odrediti organ imenovanja, tj. organ koji e umjesto stranaka odrediti arbitre (ovaj mehanizam moe da
funkcionie, naravno, samo pod uslovom da se stranke sporazumiju o primjeni Pravila UNCITRAL-a).
Mogue pomono rjeenje predstavlja i imenovanje arbitara od strane suda. Takvu mogunost predvia i na
ZPP. Sudsko imenovanje e se izvriti ako arbitar ne bude na vrijeme postavljen. Imenovanje e se izvriti na
zahtjev stranke.
92. POSTUPAK PRED MEUNARODNIM TRGOVINSKIM ARBITRAAMA
80

Nakon to je konstituisana, arbitraa vodi postupak prevashodno prema pravilniku koji su izabrale
stranke (samim izborom institucionalne arbitrae ili na drugi nain). Relevantne su i konkretne instrukcije
stranaka, te minimalne procesne garancije koje postavlja lex arbitri. Pravilnici koji su danas tipini ne ulaze u
mnoge detalje, fiksiraju samo osnovne take toka postupka i ostavljaju dosta iroku diskreciju arbitrima.
Prije nekoliko godina stvoren je jo jedan tekst pod okriljem UNCITRAL-a sa ciljem da se arbitrani
postupak uini efikasnijim. To su Biljeke o organizovanju arbitranog postupka (UNCITRAL Notes on
Organizing Arbitral Proccedings, 1996.). Cilj ovih Biljeki je da slue kao neka vrsta podsjetnika kako
strankama, tako i arbitrima u pitanjima racionalne organizacije arbitranog postupka.
Spoljnotrgovinska arbitraa pri Privrednoj komori Jugoslavije (SA) je institucionalna arbitraa. SA ima
svoj pravilnik koji je donijela Trgovinska komora FNRJ (1947. godine). Kasnije je pravilnik nekoliko puta
modifikovan, a danas je na snazi Pravilnik koji je donijela Privredna komora Jugoslavije 1997. godine.
U sluaju da Pravilnik ne sadri odgovarajue odredbe za rjeenje nekog proceduralnog pitanja,
primijenie se pravila koje same stranke postave, a ako to stranke nisu uinile, primijenie se odredbe naeg
Zakona o parninom postupku ako su u skladu sa nadleostima i naelima arbitranog postupka (lan 44).
Dopunjavajui odredbe Pravilnika, stranke nisu sasvim slobodne, one ne bi mogle da postave takva
pravila koja ne bi bila spojiva sa principima na kojima funkcionie SA. Ako bi takva pravila bila postavljena
sporazumom stranaka, SA nee prihvatiti da rijei spor, iako postoji punovaan arbitrani sporazum.
Povlaenje granica izmeu kompetencije stranaka koje su sigurno znatno ire nego pred sudovima i
ovlaenja arbitara da insistiraju na osnovnim principima jednog institucionalizovanog naina odluivanja,
moe biti veoma teko. Insistiranjem na odreenim principima odluivanja, institucionalna arbitraa eli da
sauva vrijednosti na kojim se zasniva njen renome.
Zanimljivo je istai da Pravilnik SA izriito predvia mogunost da se postupak pred SA vodi prema
Model-pravilima UNCITRAL-a, to je dokaz visoke ocjene koju su ova Model-pravila dobila kod nas (l.45).
Kao dalje karakteristike postupka pred SA mogle bi se istai fleksibilnost, tenja da se stvari uproste
radi efikasnosti.
Arbitri se biraju sa liste koju utvruje Skuptina Privredne komore, no inostrana stranka moe birati za
arbitra i stranog dravljanina van liste. Predsjednik vijea moe biti samo domai dravljanin sa liste. Za
oekivati je da se ovo pravilo u dogledno vrijeme koriguje (nejednak tretman stranih dravljana).
O postupku spoljnotrgovinskih arbitraa uopte ne bi se moglo govoriti, a ne moe biti rijei ni o
jedinstvenim pravilima postupanja arbitraa unutar jedne drave, jer na postupak mogu bitno da utiu u
svakom sluaju same stranke ili arbitri. Posebno bi teko bilo izvesti neke opte zakljuke o postupku arbitraa
ad hoc, jer one nemaju nikakvu proceduralnu zaleinu. Pravila postupanja odreuju ili same stranke ili
arbitri.
Pravila postupka kod spoljnotrgovinskih arbitraa vezana su za pravilnike arbitraa. Ukoliko postoje
pravne praznine, popunjavaju se:
1. odreuju se pravila od strane stranaka;
2. potom slijedi odreivanje od strane arbitara (ukoliko stranke ne odrede ppravila za popunjavanje
praznina),
3. tek na kraju dolazi primjena procesnih pravila drave u kojoj se vodi postupak (to predstavlja mali
nonsens jer se odugovlai proces).
*Cirika arbitraa (koja je jedina dvostepena arbitraa) ima sasvim drugaiji pristup:
1. prvo se primjenjuju nacionalna pravila,
2. pa ako ona nisu utvrena onda dolazi do izraaja volja stranaka,
3. i na kraju je volja arbitara.
93. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA OD STRANE MEUNARODNIH TRGOVINSKIH
ARBITRAA
81

Odreivanje mjerodavnih materijalnih pravila na osnovu kojih meunarodne trgovinske arbitrae

rjeavaju sporove spada meu veoma sloene probleme. Postoji prilian broj naina za odreivanje
mjerodavnog prava i dosta kontraverzi u ugovornoj materiji. Ipak, za rjeenje problema polazi se od jedne
vrste polazne take, a to su kolizione norme lex fori, zakona zemlje suda. Ako je rije o arbitraama, ova
polazna taka esto nije nimalo vrsta, odnosno, nije izvjesno ta je lex fori pojedinih meunarodnih
trgovinskih arbitraa i koje kolizione norme treba primijeniti da bi se dolo do mjerodavnog prava. Ovaj je
problem posebno potenciran kod arbitraa ad hoc.
Poto arbitrae nisu dravni organi i poto mogu da imaju veze priblinog intenziteta sa dvije ili vie
drava, otvara se dilema koje pravo, pravo koje drave bi trebalo smatrati za polaznu taku, tj. od kojih
kolizionih normi treba poi pri odreivanju mjerodavnih pravila. Izdvojeno je nekoliko najznaajnijih tipova
rjeenja problema odreivanja mjerodavnih pravila, a to su:
1. Prvi nain se ne razlikuje od postupka odreivanja mjerodavnog prava pred sudovima. Polazi se od
kolizionih normi jednog nacionalnog prava (obino kolizionih normi drave u kojoj arbitraa zasjeda i
odluuje), te se primjenjuje materijalno pravo one drave na koju te kolizione norme ukazuju.
2. Karakteristika drugog tipa rjeenja su nenacionalne kolizione norme kao polazna taka, kolizione norme
koje nisu uzete iz MPP odreene drave ve ih odreuju arbitri lex arbitrii. Ovo rjeenje ima prilian
broj pristalica u doktrini, prihvaeno je u znaajnom broju meunarodnih sporazuma kao i u brojnim
arbitranim odlukama.
3. Trei tip rjeenja karakterie jo potpuniji raskid sa normama pojedinih drava. S oslonom na nedravni
karakter arbitrae javlja se i odluivanje bez oslona na neko materijalno pravo, pri emu su, naravno,
suvine i kolizione norme koje bi odvele do mjerodavnog materijalnog prava odreene drave. Javlja se
rjeenje spora na bazi optih principa pravinosti - ex aequo et bono. Opti principi ili odreena
shvatanja o pravinosti ne mogu predstavljati vrst oslonac, naroito ne ako treba rijeiti sloenija pravna
pitanja. Ovakav nain rjeavanja merituma se u mnogim dravama eksplicitno priznaje kao mogui nain
arbitranog odluivanja. I pravilnik SA predvia ovakvu mogunost.
4. Odluivanje putem oslona na autonomno pravo meunarodne trgovine ili novi lex mercatoria takoe
tei ka emancipaciji od nacionalnih prava, ali se pri tome stvara jedna alternativa nacionalnim obligacionim
i privrednim pravima. Osjea se tendencija institucionalizacije ovih pravila, a u njihovoj sistematizaciji i
razradi sve veu ulogu igraju i UN i razni specijalizovani organi OUN, prije svega UNCITRAL i regionalne
ekonomske komisije. U procesu razrade i afirmacije ovog novog lex mercatoria znaajnu ulogu imaju
meunarodne trgovinske arbitrae. Treba ipak rei da nije znaajan broj odluka u kojima bi lex mercatoria
bio iskljuivi materijalnopravni oslonac.
5. U znaajnom broju odluka arbitri koriste istovremeno vie metoda u obrazlaganju meritornog rjeenja.
esto se pored pozivanja na jedno nacionalno supstancijalno pravo pozivaju i na norme lex mercatoria ili
principe UNDROIT, eventualno i na norme drugog prava koje je dolazilo u obzir da bude mjerodavno. To
se naravno ini u sluajevima kada razne norme opravdavaju isti rezultat, te se smatra da pozivanje na vie
autoriteta moe da utie na meunarodni ugled odluke.
Treba jo dodati da se i pred arbitraama javlja pitanje normi neposredne primjene.
1. i 2 . su dva osnovna pravila koja odreuju primjenu matreijalnog prava ukoliko to stranke ne odlue!
94. PRAVNA SREDSTVA PROTIV ARBITRANIH ODLUKA
Tri su osnovna tipa pravnih sredstava koja se mogu koristiti protiv arbitranih odluka u pojedinim
zakonodavstvima:
1. alba vioj arbitranoj instanci ili sudu,
2. tuba za ponitaj i neka slina pravna sredstva protiv domae arbitrane odluke,
3. kontrola strane arbitrane odluke u postupku njenog priznanja i izvrenja.
Sudski postupak moe pokrenuti strana koja nije zadovoljna arbitranom odlukom.
82

Nae pravo poznaje dva pravna sredstva protiv arbitranih odluka. Domaa arbitrana odluka prizvodi
kod nas dejstvo kao i domaa pravosnana i izvrna sudska presuda, ali se moe napadati tubom za ponitaj.
Strana arbitrana odluka ne proizvodi kod nas dejstvo dok ne bude priznata odnosno, proglaena izvrnom od
strane naeg suda. Kod nas status jedne arbitrane odluke u bitnoj mjeri zavisi od toga da li je ta odluka
domaa ili strana.
Utvrivanje porijekla arbitrane odluke: Pripadnost jedne arbitrane odluke moe biti veoma
sporna i postoje razna mjerila o odreivanju porijekla arbitrane odluke. Tradicionalno su se razlikovala dva
osnovna tipa povezanosti izmeu arbitraa i jednog pravnog poretka, tj. dva osnovna kriterijuma za
odreivanje porijekla arbitrane odluke. Kao mjerila isticani su personalni i teritorijalni kriterijumi.
1. Shvatanja o odluujuem znaaju personalne veze su manje zastupljena u teoriji i bez veeg su odjeka u
praksi. Danas je ta bitka praktino odluena u korist teritorijalne veze. Jedan od glavnih zastupnika pravne
veze jeste bio Demana, koji smatra da su odluujui kriterijumi vezivanja dravljanstvo i domicil
arbitara, odnosno predsjednika vijea, ako bi arbitri bili razliite nacionalnosti. Prema jednom drugom,
takoe personalistikom shvatanju kljuna veza, odnosno kljuni kriterij za odreivanje porijekla
arbitrane odluke, jeste dravljanstvo ili pak domicil stranaka.
2. Pokuaji lokalizacije arbitrae pomou elementa teritorijalne povezanosti su uvek imali vie pristalica u
teoriji i od znatno su veeg uticaja na razvoj prakse. Jo je rano formiran jedan od najizglednijih kriterija
teritorijalna lokalizacije arbitrae, princip vezivanja arbitrae za sjedite arbitrae. Kritiari ovog
shvatanja su iznosili brojne argumente protiv: tekoe oko utvrivanja sjedita arbitrae (naroito ako se
radi o ad hoc arbitraama), mogunost da arbitraa zasjeda u vie drava...
Po drugom shvatanju (Niboaje, nicer, Lunc,..), porijeklo arbitrane odluke se odreuje prema mjestu
donoenja odluke. Protiv ovog shvatanja se pogotovo koristi zamjerka kako moe biti donoenje odluke
u nekim sluajevima sasvim incidentalno, da moe biti teko utvrdivo (naroito ako se odluka donosi
putem prepiske).
Model-zakon UNCITRAL-a (lan 31/3) postavlja presumpciju da je arbitrana odluka donijeta u
mjestu koje je naznaeno u samoj odluci. Arbitri e normalno oznaiti ono mjesto koje je odreeno i kao
mjesto sedita arbitrae.
3. Pored dva osnovna pristupa, poznati su jo neki naini lokalizacije arbitrane odluke. Pomenuemo
shvatanje o lokalizaciji arbitrane odluke pomou zakona arbitrae, tj. zakona kojem su stranke podvrgle
arbitrani proces. Javlja se zatim i shvatanje da je odluujua okolnost primjenjeno procesno pravo (bez
obzira na to da li su to pravo birale stranke).
U koncepciji koju usvaja nae pravo, razlikovanje izmeu domaih i stranih arbitranih odluka
zadrava kljuni znaaj. Prema ZMPP, stranim se smatraju dvije kategorije arbitranih odluka:
koje su donijete van teritorije nae drave i
koje su istina donijete na teritoriji nae drave, ali pri ijem je donoenju primjenjeno procesno pravo
strane drave (bez obzira to je postupak voen na naoj teritoriji).
U pogledu druge kategorije znai to, da ako su primjenjena Pravila UNCITRAL-a ili nekog drugog modelpravilnika, to odluku jo ne pretvara u stranu odluku. Pravila UNCITRAL-a nisu nai propisi, ali nisu ni
pravila neke strane drave.
95. PRIZNANJE I IZVRENJE STRANIH ARBITRANIH ODLUKA
Efikasnost arbitranog rjeavanja sporova (kao i svakog drugog naina rjeavanja sporova) zavisi u
krajnoj liniji od toga da li se odluke sprovode, da li se izvravaju. Problem izvrenja arbitranih odluka je
potenciran time to arbitrae nisu neposredno vezane za dravni aparat, koji se javlja kao aparat za prinudno
izvrenje onih odluka koje se ne izvravaju dobrovoljno.
U naem pravu, norme o priznanju i izvrenju stranih arbitranih odluka postavljene su u lanovima
99-101. ZMPP. Ove norme govore prije svega o uslovima za priznanje i izvrenje stranih arbitranih odluka, a
83

postavljena su i neka pravila u pogledu procedure. Proceduralna pravila su preteno ona ista koja se odnose i
na postupak priznanja i izvrenja stranih sudskih odluka. Uslovi za priznanje i izvrenje stranih arbitranih
odluka nisu, meutim, isti kao i uslovi za priznanje i izvrenje stranih sudskih odluka mada je slinost
znaajna. Bitno je da postupak bude u skladu sa arbitranom odlukom (kako bi mogli odrediti porijeklo
odluke).
*Strana arbitrana odluka moe kod nas da dobije egzekvaturu ako su ispunjeni sledei uslovi, tj. pretpostavke
za priznanje i izvrenje stranih arbitranih odluka su:
1. Potrebno je da je arbitraa koja je donijela odluku bila nadlena. Nadlenost arbitrae cijeni se na taj
nain to e ispitati da li postoji punovaan arbitrani sporazum (kompromis ili kompromisorna klauzula).
Ako su stranke podvrgle arbitrani sporazum pravu neke druge drave, potrebno je da budu ispunjeni
uslovi za punovanost arbitranog sporazuma prema tom pravu, kao i prema pravu nae drave.
2. Sljedei je uslov da je arbitrana odluka pravosnana i izvrna. Specifinost arbitraa je u tome, to je
osim rijetkih izuzetaka arbitrana odluka konana im je donijeta, jer po pravilu ne postoji mogunost
obraanja viem organu.
Postavlja se pitanje da li su konane, odnosno podobne za priznanje i izvrenje one odluke koje su
odlukom suda neke druge zemlje ponitene. Po naem ZMPP (preuzeto stanovite Njujorke konvencije)
relevantan je ponitaj koji je izvren u zemlji kojoj, prema mjerilima ZMPP, pripada arbitrana odluka,
odn. u zemlji po ijem je pravu odluka donijeta. Ako je do ponitaja dolo u nekoj drugoj zemlji, takav
ponitaj ne moe biti prepreka za egzekvaturu kod nas.
U vezi sa pitanjem konanosti arbitrane odluke u sluaju da je pokrenut postupak za njen ponitaj u
stranoj zemlji. Odreenog efekta moe imati samo postupak koji je pokrenut pred sudom zemlje iju
pripadnost ima arbitrana odluka. U tom sluaju sud moe, i to na zahtjev jedne od stranaka, da odloi
rjeavanje o zahtjevu za egzekvaturu. Ovakvo odlaganje odluke na sud moe da uslovi polaganjem
obezbjeenja od strane dunika.
Ali!!! kada se prekine postupak priznanja i izvrenja strane arbitrane odluke, tada sud donosi
odluku, a ne arbitraa. Onda se moe postaviti pitanje ta je stranci u interesu.... npr. ako sedesi da sud
donese negativnu odluku...
3. Potivanje prava odbrane je uslov koji se javlja kako kod egzekvature sudskih, tako i kod egzekvature
arbitranih odluka. Ne moe se priznati arbitrana odluka ako je donijeta protiv lica kojem nije pruena
mogunost da se brani. ZMPP i u pogledu ovog uslova preuzima pravilo Njujorke konvencije, te moguu
povredu prava odbrane vidi prije svega u tome da stranka ne bude uredno obavijetena o imenovanju
arbitara ili o arbitranom postupku. Smatrae se, meutim, povredom prava odbrane i ako je stranki na
drugi nain onemogueno da se slui svojim pravima u postupku.
4. Nee se priznati strana arbitrana odluka koja bi bila protivna javnom poretku. Ova je odredba ZMPP
formulisana na isti nain kao i odgovarajua odredba o javnom poretku u pogledu priznanja i izvrenja
stranih sudskih odluka. Javni poredak treba usko tumaiti. Zakonodavac treba da objasni ta to predstavlja
javni poredak i njegovu povredu, odn. treba nai koje su to esencijalne odredbe koje se tiu npr.
privrednih drutava....
5. Egzekvatura e se odbiti i ako se dokae da sastav arbitrae ili arbitrani postupak nisu bili u skladu sa
odredbama arbitranog sporazuma. Treba rei da se u novije vrijeme javljaju sudske i arbitrane odluke u
kojima se tei da se arbitrani sporazum i odluka spasu iako se sporazum ne slijedi u potpunosti.
6. Sljedei razlog za odbijanje egzekvature tie se situacije kada arbitri prekorae svoja ovlaenja, tj.
kada donesu odluku o pitanjima koja im stranke nisu povjerile. U ovom sluaju zamislive su dvije
solucije: *odbijanje egzekvature, ili pak priznanje i izvrenje dijela odluke (onog dijela koji je pokriven
arbitranim sporazumom). *Na zakonodavac je usvojio fleksibilnije reenje - ako je dolo do
prekoraenja ovlaenja, priznae se odluka u onom dijelu u kojem nema prekoraenja, pod uslov da je
taj dio odvojiv.
7. Egzekvatura se moe odbiti i u sluaju kada je izreka arbitrane odluke nerazumljiva ili protivurjena. Pri
tome treba primijetiti da protivurenost u obrazloenju odluke, pa ak i nedostatak obrazloenja ne
predstavljaju razlog za odbijanje priznanja i izvrenja strane arbitrane odluke.
84

8. Najzad, reciprocitet predstavlja takoe jedan od uslova za priznanje i izvrenje stranih arbitranih odluka.
U pogledu stranih arbitranih odluka trai se takoe materijalni recirpocitet, a zadovoljavamo se
faktikim reciprocitetom u pogledu naina nastanka uzajamnosti. Reciprocitet treba traiti prema zemlji
porijekla arbitrane odluke. Reciprocitet se pretpostavlja i nije smetnja za priznanje strane odluke ako
priznanje trai na dravljanin.
96. POSTUPAK PRIZNANJA I IZVRENJA STRANIH ARBITRANIH ODLUKA
(odnosi se i na strane sudske odluke)
O priznanju i izvrenju stranih arbitranih odluka nai sudovi mogu da odluuju u posebnom postupku
koji se zavrava rjeenjem kojim se priznanje i izvrenje odobrava ili se pak odbija. Pored toga, o priznanju se
moe donijeti odluka kao o prethodnom pitanju sa dejstvom samo za taj postupak. Mjesno je nadlean za
davanje egzekvature sud na ijem podruju treba sprovesti postupak priznanja odnosno izvrenja. Pravila o
stvarnoj nadlenosti postavljaju republiki propisi.
Protiv rjeenja o egzekvaturi moe se uloiti alba viem sudu. ZMPP precizira i to, koja dokumenta
uz zahtjev treba da podnese stranka koja trai priznanje i izvrenje strane arbitrane odluke. To su:
- izvorna odluka ili njen ovjeren prepis i
- izvorni ugovor o arbitrai (arbitrani sporazum) ili njegov ovjereni prepis.
Ako ovi dokumenti nisu sastavljeni na jednom od jezika koji su u slubenoj upotrebi pred sudom
egzekvature, stranka koja trai priznanje i izvrenje treba da podnese prevod koji je izvrilo ovlaeno lice.
ZMPP ne precizira ko se smatra ovlaenim licem, no u taj krug svakako ulaze sudski tuma kao i slubena
lica diplomatskih ili konzularnih predstavnitava.
Rezime: Strane arbitrane odluke priznaje sud, a ne arbiraa. Postupak provodi okruni sud (po
teritoriji na kojoj treba izvriti odluku). Sud sprovodi vanparnini postupak, s samo izuzetno moe da pozove
stranke na saluanje... Sud donosi rjeenje o priznanju ili odbijanju rjeenja. Mogua je alba viem sudu.
Strana koja podnosi zahtjev dostavlja odiginal ili prepis (prepis = prepisuje se dokument, ne kopira, nije
kopija!!!, stavlja se peat da je prepis vjerodostojan originalu) odluke i arbitranog sporazuma.
97. OSNOVNE KARAKTERISTIKE NJUJORKE KONVENCIJE O PRIZNANJU STRANIH
ARBITRANIH ODLUKA IZ 1958. GODINE
Kima sistema meunarodne trgovinske arbitrae danas je Njujorka konvencija. Konvencija je
nazvana Konvencija o priznanju i izvrenju stranih arbitranih odluka. Okosnica Konvencije postala je
distinkcija izmeu domaih i stranih odluka. Konvencija se odnosi na priznanje stranih odluka, ime postaje
nezaobilazno prethodno pitanje porjekla arbitrane odluke, tj. pitanje da li je odluka domaa ili strana.
Njujorka konvencija o priznanju stranih arbitranih odluka iz 1958. godine sadri izriitu odredbu
kojom se ostavlja stranci koja trai priznanje, da to ini ili s oslonom na Njujorku konvenciju ili pak sa
oslonom na vaeu bilateralnu konvenciju, ili nacionalno pravo zemlje priznanja. Tretman koji nudi Njujorka
konvencija je najee povoljniji, ali to ne mora biti sluaj. Osnovni cilj Njujorke konvencije jeste olakanje
priznanja stranih arbitranih odluka. Prednosti Konvencije su u tome da su njene odredbe prihvatila mnoga
zakonodavstva. Ona je praktino ukinula reciprocitet za priznanje i izvrenje stranih arbitranih odluka.
Osnovna ideja Njujorke konvencije je u tome da ogranii razloge zbog kojih se moe odbiti priznanje
strane arbitrane odluke. U zemljama lanicama Konvencije to se moe uiniti samo iz razloga navedenih u
lanu V Konvencije. lan V sadri razloge koje sud moe da uzme u obzir samo po inicijativi stranke koja se
protivi izvrenju. Teret dokazivanja je na stranci koja se protivi priznaju. Razlozi navedeni u lanu V su
uglavnom oni isti razlozi koji su navedeni i u lanu 99. ZMPP. Tri razloga koje poznaje ZMPP nisu navedena
u Njujorkoj konvenciji (postojanje iskljuive nadlenosti naeg suda u istoj stvari, odsustvo reciprociteta, te
nerazumljivost ili protivurenost izreke). To znai da na sud ne bi mogao da odbije priznanje sa pozivom na
85

jedan od ova tri razloga ako je odluka porijeklom iz zemlje koja je ratifikovala Konvenciju. U vezi sa uslovom
reciprociteta valja pomenuti da se Konvencija u naelu primjenjuje i u odnosu na odluke koje su porijeklom iz
zemlje koja nije ratifikovala Konvenciju. Mogue je, meutim, staviti rezervu kojom se primjena Konvencije
ograniava na odluke koje su porijeklom iz zemlje lanice Konvencije.
lan V sadri i dva razloga koje sud moe da uzme u obzir i ex officio, tj. bez inicijative protivnika
prijedloga za priznanje i izvrenje. Priznanje i izvrenje se mogu odbiti ako sud utvrdi da se spor ne moe
podvri arbitrai ili da odluka vrijea javni poredak. Iste razloge poznaje i lan 99. ZMPP. Njujorka
konvencija nije postavila meunarodne standarde arbitralnosti i javnog poretka. Umjesto toga, upuuje na
nacionalne standarde zemlje u kojoj se trai priznanje i izvrenje odluke.

98. PONITAJ DOMAE ARBITRANE ODLUKE

Pored protivljenja priznanju i izvrenju, tuba za ponitaj je drugo mogue pravno sredstvo protiv
arbitranih odluka. Dejstvo domae arbitrane odluke nije uslovljeno nikakvom kontrolom, ali postoji
mogunost da se domaa arbitrana odluka napada tubom za ponitaj. Takva se tuba moe podnijeti sudu u
roku od 30 dana (subjektivni rok) od prijema arbitrane odluke. Ako je stranka kasnije saznala za razlog
ponitaja (ako je kasnije saznala, npr. da se odluka zasniva na lanom iskazu svjedoka ili vjetaka), rok od 30
dana poinje tei od dana saznanja za razlog za ponitaj. Postavljen je, ipak, jedan objektivni rok od godinu
dana od dana pravosnanosti odluke, nakon kojeg se vie ne moe zahtijevati ponitaj, bez obzira na to, kada
je stranka saznala za razlog.
Razlozi za ponitaj su dosta bliski razlozima za odbijanje egzekvature. Ipak, postoje i razlike. Razlozi
koje navodi ZPP su sljedei:
1. Ponitie se arbitrana odluka ako nije zakljuen arbitrani sporazum, ili ako je zakljuen, ali nije
punovaan. Ovdje se radi, zapravo, o provjeri nadlenosti arbitrae;
2. Sljedei razlog je povreda odredaba arbitranog sporazuma, ili pak odredaba ZPP u pogledu sastava
arbitrae ili u pogledu postupka;
3. Odluka se moe ponititi zbog nedostatka obrazloenja (izuzev ako su se stranke dogovorile da odluka ne
mora biti obrazloena), kao i ako odluka nije potpisana na nain kako to predvia ZPP.
4. Odluka se moe ponititi ako je arbitraa prekoraila svoja ovlaenja. ZPP ovde nije usvojio fleksibilniju
varijantu koju prihvata ZMPP, tj. da se zadri na snazi onaj dio odluke u kojem nije dolo do prekoraenja,
ako je taj dio odvojiv. Prema slovu ZPP, ako je dolo do prekoraenja, ponitie se cijela odluka.
5. Arbitrana odluka e se ponititi ako je dispozitiv (izreka) odluke nerazumljiv ili protivurjean.
6. Ponitie se odluka kojom se stranka osuuje na inidbu koja po zakonu nije dozvoljena, ili je zabranjena.
7. Postojae osnova da se poniti odluka, ako postoji neki od razloga za ponavljanje postupka prema ZPP. Pri
tome dolaze u obzir kao razlozi, prije svega, *lani iskaz svjedoka, vjetaka ili falsifikovana isprava (ako se
na njima zasniva odluka), odnosno *KD arbitara koje dovodi do odreene odluke, kao i *saznanje novih
injenica.
Samo se domaa arbitrana odluka moe ponititi u zemlji gdje je donesena. Ne moe se ponitavati strana
arbitrana odluka!
99. PRAVA STRANACA (tri vrste)
86

Norme o privatnim pravima stranaca tradicionalno se kvalifikuju meu norme MPP. Za razliku od
kolizionih normi, one na pitanja koja im se postavljaju daju direktan odgovor (moe uivati, ne moe uivati,
moe pod uslovom uzajamnosti, itd.), to znai da su odnosi koji su njima regulisani direktno regulisani.
Nai organi uvijek i samo primjenjuju nae norme o pravima stranaca, primjena stranih normi je
iskljuena, kao to se ni nae norme nee primijeniti u pitanju moe li se neko pravo uivati u inostranstvu.
Ovo ukazuje na djelovanje principa teritorijaliteta u oblasti prava stranaca. Prava stranaca su direktno
regulisana, ne reguliu se kn (odn. ZMPP). Uvijek se primjenjuju domae norme (domai zakonodavac
regulie prava koja e stranac moi stei kod nas). Apatridi se smatraju kao stranci.
Negativno stranac je svako fiziko lice koje nema nae dravljanstvo. Pozitivno stranac je svako
fiziko lice koje ima dravljanstvo neke strane drave ili je apatrid.
*Razlikujemo vie klasifikacija prava stranaca. Podela prava zavisi od kriterijuma klasifikacije.
1. Ukoliko se klasifikuje po prirodi prava, onda se prava stranaca dijele na privatna (brak, starateljstvo,
nasljeivanje) i javna (glasako pravo, ekstradicija, pravo nastanjenja, dravljanstvo).
2. Ukoliko se klasifikuje u odnosu na injenicu da li u konstituisanju nekog prava uestvuje ili ne dravni
organ, onda se dobija podela na prava koja nastaju uz uee dravnih organa (dravljanstvo, dozvola
stalnog nastanjenja, nasljedno pravo, brak) i ona koja nastaju bez toga (autorska prava, sticanje svojine
na pokretnim stvarima {osim oruja}).
3. Ukoliko se klasifikuje prema dostupnosti prava, onda govorimo o podjeli na:
3a) Opta prava - ona prava u kojima su stranci izjednaeni sa domaim dravljanima, koja su im
bezuslovno dostupna. Kada govorimo o krugu optih prava, govorimo o sferi nacionalnog tretmana
(izjednaavanje domaih i stranih dravljana). Tipino opte pravo je, na primjer, pravo na zakljuenje
braka.
3b) Relativno rezervisana prava - ona prava koja su strancima dostupna, ali su uslovljena nekim
dodatnim uslovom (reciprocitet, domicil, odobrenje) koje ne vai za domae dravljane. Ovih prava
je najvie, to pokazuje da stranci jo nemaju jednak tretman sa domaim dravljanima. Uostalom, da
ga imaju, opala bi cijena koje dravljanstvo ima na tritu. Tipian predstavnik ove grupe prava je
pravo na sticanje svojine na nepokretnostima.
3c) Apsolutno rezervisana prava - su ona prava koja su strancima, upravo zbog tog njihovog svojstva,
nedostupna. Danas opada broj takvih prava, ali su ona, ipak, prisutna, naroito u javnopravnoj sferi.
Takvo je recimo pravo na obavljanje javnih i politikih funkcija, kakva je sudijska samo domaa
lica mogu biti sudije. Ili, da ostanemo na terenu prava, pravo na poslove javnog povjerenja je
zadrano za domae dravljane. Tako se, recimo, stranac ne moe upisati u registar naih advokata.
Ovo ga ne spreava, meutim, da ad hoc zastupa pred naim sudovima. Takoe, stranci ne mogu
imati ni aktivno ni pasivno birako pravo).
100. PRAVA STRANACA I PORODINOPRAVNI ODNOSI
A) Pravo stranaca na brak
Nae pozitivno pravo ne sadri norme o pravu stranaca na brak ni u unutranjim izvorima prava, ni u
ratifikovanim meunarodnim izvorima. Uprkos tome, u savremenim uslovima, nije sporno da svako ljudsko
bie ima pravo na brak i da se ovo pravo tretira kao osnovno ljudsko pravo. Ovaj zakljuak jasno proizilazi iz
najvanijih meunarodnih dokumenata (kako onih univerzalnog, tako i onih regionalnog karaktera) koji
ureuju opta ljudska prava ili se nadovezuju svojim predmetom regulisanja na pojedine aspekte optih
ljudskih prava (Opta deklaracija o pravima ovjeka UN iz 1948. godine, Evropska konvencija o zatiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950. godine,...).
Pravo stranaca na brak jeste danas u ogromnoj veini drava postavljeno kao opte pravo, tj. pravo
koje je dostupno strancu pod jednakim uslovima kao i domaim dravljanima. Jednake uslove treba u
ovom kontekstu shvatiti kao lex fori, tj. materijalno (supstancijalno) pravo drave pred ijim organom stranac
eli da stupi u brak ne postavlja, sa svoje strane, nikakve posebne uslove s obzirom na svojstvo stranca.
Drugo je pitanje da uslovi za sklapanje braka potpadaju pod mjerodavno pravo odreeno kolizionom normom
87

domae drave i da to pravo moe faktiki oteati sklapanje braka strancu u domaoj dravi zbog smetnji koje
domae porodino pravo ne poznaje. To nije problematika prava stranaca da stupaju u privatnopravne odnose,
ve je to pitanje sukoba zakona.
Izvjesna odstupanja od principa da je pravo stranaca na brak opte pravo, postojala su u nekim
zakonodavstvima za sluajeve braka stranca, odnosno strankinje sa domaom dravljankom, odnosno
dravljaninom. Poveana opreznost u ovoj oblasti se moe pravdati u sluajevima kada je zakljuenje braka
jedan od naina olakanog sticanja dravljanstva. Iako danas nema eksplicitnih propisa o ovom pitanju,
neosporno je da je pravo stranaca na zakljuenje braka kod nas opte pravo.
Porodinopravni odnosi sva prava su u kategoriji optih prava (jedino kod usvojenja i starateljstva
je uslovljeno, kao i kod nasljeivanja nepokretnosti).
B) Pravo stranca da bude usvojilac ili usvojenik
Pravo stranaca da budu usvojioci ili usvojenici kod nas nije regulisano odgovarajuim normama, iako
bi to bilo neophodno, jer je problem sloeniji i osjetljiviji od problematike prava stranaca na brak.
Primjenjujui tipologiju prava stranaca s obzirom na uslove pod kojima su pojedina privatna prava dostupna
strancima, teorijski su mogue tri situacije u kojima se moe postaviti pitanje prava stranaca da budu usvojioci
ili usvojenici:
1) kada stranac eli da usvoji pred naim organom dijete koje ima strano dravljanstvo u ovom sluaju, koji
e se u praksi deavati rijetko, naa drava nema izraeni interes za zatitom domaih dravljana, te se to
pravo moe priznati kao opte pravo;
2) kada usvojitelj domai dravljanin eli da usvoji stranca pred naim organom u ovom sluaju pitanje
se svodi na to, da li dijete potencijalni usvojenik, kao stranac, moe biti usvojeno kod nas. Ukoliko nai
organi imaju osnova da prihvate nadlenost, ni u ovom sluaju nema razloga za to da se strancu djetetu,
na bazi njegovog svojstva uskrati pravo da bude usvojenik, dakle, i ovo je opte pravo;
3) trea je situacija kada stranac eli da usvoji dijete domaeg dravljanina!!! U naem pravu se strancima
priznaje pravo da usvajaju domae dravljane samo kada nema potencijalnih usvojilaca, naih
dravljana. Moe se postaviti pitanje da li prioritet uspostavljen u korist domaih usvojilaca znai da je
rije o relativno rezervisanom pravu stranca (pri ovom vienju dodatni uslov bi bilo odsustvo adekvatnog
domaeg rjeenja). Moglo bi se braniti i tumaenje po kojem dodatnog uslova zapravo nema, jer prioritet
uspostavljen u korist domae sredine je samo adekvatna interpretacija opteg uslova, tj. brige za interesom
djeteta. Mora da postoji reciprocitet!
Ostaje da zakljuimo da kod nas stranci imaju pravo da budu usvojioci domaeg djeteta. Da li je pri
tome rije o optem ili pak o relativno rezervisanom pravu, ostae sporno do donoenja odgovarajuih propisa.
C) Pravo stranca da bude staralac ili tienik
Kada je rije o tome da lice stranog dravljanstva bude staralac ili tienik drugom licu stranog
dravljanstva, ne javljaju se tekoe. Odreena kolebanja postoje kada se postavlja pitanje moe li strani
dravljanin da bude tienik domaeg dravljanina, a najsloenije je pitanje moe li strani dravljanin da bude
staralac domaem dravljaninu.
Pravo stranca da budu staraoci ili tienici drugog stranog lica, kao i pravo stranca da budu tienici
domaeg dravljanina priznaje se, po pravilu, kao opte pravo. Takvo rjeenje je prihvatljivo i za nae pravo.
ALI!!!! i ovdje kao i kod usvojenja mora da postoji reciprocitet izmeu zemalja (domae zemlje i zemlje
stranca).
- Kod stvarnopravnih odnosa kod nepokretnosti (sticanje svojine uslovljeno je reciprocitetom).
- Obligacionopravni odnosi ukoliko se odnose na nepokretnosti opet je uslovljeno reciprocitetom!
101. PRAVA STRANACA I RADNI ODNOSI
88

Stranci mogu, u naelu, da zasnuju radni odnos u naoj dravi. To je pravo blie regulisano Zakonom o
uslovima za zasnivanje radnog odnosa sa stranim dravljanima. Rije je o relatvino rezervisanom pravu, tj.
stranci, koji ele da zasnuju radni odnos kod nas, pored uslova koji se trae i od naih dravljana, treba da
ispune i nekoliko dodatnih uslova. Te dodatne pretpostavke su sljedee:
a) Da strani dravljanin ima odobrenje za stalno nastanjenje, odn. boravite ili pak odobrenje za prviremeni
boravak kod nas. Ovo odobrenje mogu dobiti samo pojedinci naeg porijekla, ili lica iji su lanovi ueg
porodinog domainstva nai dravljani ili lica kojima je ve odobren stalni boravak. Odobrenje za
privremeni boravak mogu dobiti i druga lica, ukoliko opravdaju razlog boravka (studije, specijalizacija,
brak) i ukoliko dokau da imaju sredstva za izdravanje.
b) Da stranac dobije odobrenje za zasnivanje radnog odnosa. Ovo odobrenje izdaje nadleni organ za
poslove zapoljavanja (kod nas Zavod za zapoljavanje). Kada stranac ima odobrenje za stalno
nastajanje, zahtjev za odobrenje za zasnivanje radnog odnosa podnosi on sam, a odobrenje se izdaje za
period vaenja izdatog odobrenja za stalno nastanjenje. Ako stranac ima odobrenje za privremeni boravak,
zahtjev podnosi organizacija odnosno poslodavac, a odobrenje se izdaje najdue do vremena dokle traje
odobrenje za privremeni boravak, s tim da e se radni odnos produiti strancu kome je produen
privremeni boravak i kome je dato novo odobrenje za zasnivanje radnog odnosa. Odobrenje za zasnivanje
radnog odnosa se ne trai, ako se radni odnos zasniva radi obavljanja strunih poslova utvrenih
ugovorom o dugoronoj proizvodnoj kooperaciji, ugovorom o poslovno-tehnikoj saradnji ili ugovorom o
prenosu tehnologije. Radni odnos traje dok traje ugovor.
c) Da je rije o radnom mjestu za koje je, optim aktom organizacija kod koje se stranac zapoljava,
predvieno da ga mogu obavljati i stranci, dakle da je rije o poslovima koji nisu rezervisani za domae
dravljane. Odnosno, dozvola od strane odjela za strance pri MUP-u, tj. prijava u CJB. U momentu
zasnivanja radnog odnosa stranac mora dati pismenu izjavu o prihvatanju nadlenosti naih sudova, u
sluaju spora sa preduzeem, odnosno poslodavcem, u povodu radnog odnosa.
Protiv rjeenja kojim se odbija zahtkev za zasnivanje radnog odnosa mogue je uloiti albu, u roku od
15 dana od dostavljanja rjeenja. U daljem roku od 30 dana nadleni organ mora rijeiti po albi, to znai da
je postupak relativno hitan.
Privremene ili povremene poslove, u trajanju od najvie tri mjeseca u jednoj kalendarskoj godini,
stranac moe obavljati bez ikakvih posebnih odobrenja, dakle, kao i na dravljanin.
Javne funkcije i poslove od javnog povjerenja stranac ne moe obavljati (sudijske ili advokatske
poslove).
102. PRAVA STRANACA NA OSNIVANJE PREDUZEA I PREDSTAVNITAVA U DOMAOJ
ZEMLJI
*Pravo stranaca da ulau kapital u naoj dravi
- Nae pravo poznaje etiri osnovna oblika stranih ulaganja:
1) Ugovor o ulaganju sredstava u domaa preduzea ili druge oblike organizovanja;
2) Ugovor o kupovini dijela preduzea ili cijelog preduzea (ili akcija);
3) Ugovor o osnivanju sopstvenog ili mjeovitog preduzea i
4) Ugovor o koncesiji sa BOT aranmanom.
Svi ovi oblici stranih investicija uslovljeni su reciprocitetom, to smatramo nepotrebnim, ali lako
ispunjivim uslovom, zbog injenice da se gotovo sve, svjetske zemlje otvaraju prema stranom kapitalu.
- Preduzee koje se osniva je domae preduzee, ali sa stranim kapitalom!!!
*Ko se smatra stranim ulagaem?
U uporednom pravu, najee se kao mjerilo koristi domicil (sjedite), ili pak, dravljanstvo.
Odgovarajua odredba u naem pozitivnom pravu nije sasvim jasna. Iz konteksta bi se moglo zakljuiti da je
89

zakonodavac (po ZMPP) imao u vidu dravljanstvo kao mjerilo, te da se stranim ulagaem smatraju ona
fizika lica (i pravna) koja su *strani dravljani. Stranim ulagaem se smatra i *na dravljanin koji ima
prebivalite, odnosno boravite u inostranstvu, u trajanju od najmanje godinu dana, i on se smatra
strancem za potrebe Zakona o stranim ulaganjima.
*Obaveze i prava stranog ulagaa
Osnovna obaveza stranog ulagaa je uplata uloga, a to je istovremeno osnovni cilj domaeg
zakonodavca: privui strani kapital. U lanu 11. Zakona o stranim ulaganjima naglaeno je da strani ulaga
ima pravo *da upravlja ili uestvuje u upravljanju preduzea. Istovremeno, dato mu je i pravo *kontrole
poslovanja preko uvida u poslovne knjige preduzea, kao i pravo na reviziju periodinog i godinjeg obrauna.
Osim toga, strano lice *uestvuje u dobiti, sa pravom *reinvestiranja i repatriacije (povlaenja) dobiti, moe
da proda svoj udio, ili svoje preduzee, moe *povui pojedina uloena sredstva, ukoliko je to pravo,
ugovorom, izriito pridrao i ima pravo na udio u neto-imovini i na njegov povraaj.
*Koncesije i BOT
Koncesija je ugovor kojim se na koncesionara (strano ili domae lice) prenosi pravo korienja
prirodnog bogastva (na primjer minerali), ili dobra u optoj upotrebi, ili mu se daje dozvola za obavljanje
djelatnosti koja je od opteg interesa (npr. voenje zatvora), od strane koncendenta, pod posebno propisanim
uslovima uz naknadu, odreeni vremenski period. Koncesijom se na koncesionara prenosi pravo korienje
javnih dobara, dobara u optoj upotrebi, prirodnih bogatstava, odreeni period.
Poseban oblik koncesije je finansiranje projekta (BOT = gradi-radi-prenesi), na bazi koga se pristupa
izgradnji objekta (primer autoput), njegovoj eksploataciji od strane koncesionara, odreeni broj godina, koji
ne moe biti dui od 30, i njegovoj predaji naoj dravi nakon proteka dogovorenog vremena.
Uslovi za davanje koncesije sastoje se u potrebi za racionalizacijom u korienju bogastva,
unapreenju djelatnosti koja je predmet koncesije i zatiti unapreenja ivotne sredine. Prijedlog za davanje
koncesije podnosi se Vladi, koja, na bazi njega, donosi koncesioni akt, koji se objavljuje u Slubenom
glasniku. Vlada, po sprovedenoj javnoj licitaciji, donosi odluku o izboru koncesionara, sa kojim u svojstvu
koncedenta (koncedent moe biti i jedinica lokalne samouprave u oblastima koncesija za komunalne
djelatnosti) zakljuuje ugovor o koncesiji. Za obavljanje koncesione djelatnosti koncesionar osniva posebno
preduzee, ukoliko ga ve nema. Ugovor o koncesiji zakljuen sa stranim investitorom se prijavljuje i
registruje na isti nain kao i ugovori o drugim oblicima stranih ulaganja. Povlastice koje vae u sferi stranih
ulaganja vae i u pogledu ovog oblika stranih ulaganja.
*Osnivanje stranih predstavnitava
Strana lica mogu osnivati stana predstavnitva. Predstavnitva se mogu otvoriti gotovo u svim
oblastima ekonomskih aktivnosti (proizvodnja, promet roba, bankarstvo, osiguranje, te odreene usluge predstavnitvo za agencijske poslove u vazdunom saobraaju.). Ne mogu se osnivati predstavnitva u oblasti
naoruanja i vojne opreme i hemijske industrije.
Predstavnitvo stranog lica (kod nas filijale) nema svojstvo pravnog lica (te ne bi mogla i trebali imati
pravo na otvaranje -R; za razlku od Francuske gdje filijale, predtavnitva imaju svojstvo pravnog lica) i ne
moe zakljuivati ugovore o spoljnotrgovinskom prometu, ve moe samo obavljati druge poslove po nalogu
osnivaa. Predstavnitva stranih lica se bave, prije svega, istraivanjem trita, vrenjem prethodnih i
pripremnih radnji za zakljuivanje ugovora, uspostavljanjem poslovne saradnje. Predstavnitva za agencijske
poslove u vazdunom saobraaju mogu prodavati sopstvena prevozna dokumenta (avio karte) u skladu sa
zakljuenim ugovorima o toj prodaji.
Zahtjev za otvaranje predstavnitva stranog lica podnosi se ogranu nadlenom za ekonomske odnose sa
inostranstvom, pri kojem se vodi Registar predstavnitava stranih lica. Ministarstvo je duno da o zahtjevu za
otvaranje predstavnitva odlui u roku 30 dana od dana podnoenja zahtjeva.
*Privatizacija
90

Po naem pravu strano fiziko i pravno lice moe biti vlasnik sam ili zajedno sa drugim stranim ili
domaim fizikim ili pravnim licem bez obzira na oblik preduzea, broj akcija, odnosno veliinu udjela.
U zemljama u tranziciji, pravo da budu vlasnici preduzea stranci ostvaruju, faktiki u procesu
privatizacije. Pod privatizacijom se podrazumijeva pretvaranje dravne svojine u privatnu. Najvaniji
oblik privatizacije je privatizacija vlasnitva nad preduzeima.
Stranac se moe pojaviti kao uesnik u privatizaciji ukoliko drava nije usvojila, kao iskljuiv sistem
*insajderske privatizacije, po kome svojinu nad akcijama stiu zaposleni u preduzeu. Ako drava usvoji
sistem *vauerske privatizacije po kome svi graani besplatno dobijaju vauere, stranac se kao uesnik u
privatizaciji, pojavljuje samo posredno:
1. otkupom vauera, kada je to dozvoljeno,
2. ueem u akcijskim fondovima preko kojih graani vauere pretvaraju u akcije,
3. otkupom na sekundarnom tritu.
Stranci neposredno stiu svojinu nad preduzeima u privatizaciji ako je usvojen sistem prodaje
kapitala, akcija, odnosno udjela u preduzeu.
Strano fiziko i pravno lice svojinu nad kapitalom stie u postupku prodaje na javnom tenderu ili
aukciji, a kao sredstvo plaanja koriste se devize, a izuzetno i domaa valuta.
Poseban oblik privatizacije je i pretvaranje potraivanja u kapital dunika (swap). Po vaeem Zakonu
o privatizaciji Republike Srbije pretvaranje novanog potraivanja u kapital je privilegija povjerioca sa
veinskim domaim dravnim kapitalom.
Poseban i specifian oblik privatizacije, u kome se kao korisnici mogu pojaviti stranci, jeste
reprivatizacija, odnosno denacionalizacija, povraaj nacionalizovane ili konfiskovane imovine bivem
vlasniku. Stranac se moe pojaviti kao korisnik denacionalizacije ukoliko mu je imovina bez naknade bila
oduzeta, ili ukoliko je u momentu oduzimanja imovine bio domai dravljanin, a kasnije je dolo do promjene
dravljanstva.

91