Knut

Hamsun GLAD
Naslov izvornog izdanja KNUT HAMSUN Suit
Prijevod
MILAN DRAGANI
Copyrig ht Gyldendal Norsk Forlag as 1890
Izdava
ARENI DUAN
Biblioteka
IVOT JE LIJEP 08

Prvi dio

Bilo je to onda kad sam gladan lutao po Kristianiji1, po tome udnovatome gradu koji nitko ne
ostavlja bez njegova traga u sebi.
Leao sam u svojoj sobici u potkrovlju i uo kako ura u sobi ispod moje otkucava est sati; ve je
zadanilo, pa ljudi stadoe uzlaziti i silaziti stubama. Dolje kraj vrata, gdje je moja soba bila
oblijepljena starim brojevima Jutarnjih novina, mogao sam na prvom jutarnjem svjetlu ve posve
jasno proitati dnevnu objavu svjetionIarskog nadglednika i debelim slovima otisnut oglas za svjei
kruh pekara Fabiana Olsena.
Tek to sam otvorio oi, stadoh s mukom razmiljati imam li danas neto radi ega bih se mogao
veseliti. U posljednje mi je vrijeme ilo prilino slabo: komad po komad mojih stvari preselio se k
ujaku, bio sam nervozan i nestrpljiv, nekoliko sam puta morao zbog omaglice ostati u krevetu.
Pogdjekad, ali rijetko, kad mi se srea nasmijeila, dobivao sam od kakvih novina po pet kruna za
podlistak.
Dan je postajao sve svjetliji, pa stadoh itati oglase na novinama nalijepljenim dolje uz vrata; ve
sam mogao razabrati i sitna, podrugljiva slova: Mrtvako rublje kod gospoice Andersen, tu i tu, u
vei desno. To me je dugo zabavljalo. Dolje, u sobi ispod moje, zauh sat kako odbija osmu, i onda
ustadoh te se obukoh.
Otvorih prozor i pogledah van. S mjesta gdje sam stajao mogao sam vidjeti komadiak slobodnog
polja; ondje dalje leale su razvaline jedne izgorjele kovanice, koje je odstranjivalo nekoliko
radnika. Naslonih se laktovima na dasku prozora i zagledah se u zrak. Dan e zacijelo biti jasan i
vedar; nadola je jesen, to njeno i prohladno doba godine kad sve mijenja boje i onda nestaje.
amor to se ve poeo razlijevati ulicom mamio me van; ova prazna sobica, koje se pod kripei
uvija pod svakim mojim korakom, nalikuje kakvom tajanstvenom, jezovitom lijesu: nema estite
brave u vratima, nema pei; nou sam obino spavao u arapama, da mi se do ujutro posue na
nogama. Jedino to je pobuivalo moje veselje bijae jedan mali crveni naslonja, u kojemu sam
uveer sanjario i razmiljao o svim moguim stvarima. Kad bi zapuhao otriji vjetar a vrata dolje
ispod mene ostala otvorena, navirali su iz poda i zidova svakojaki udnovati i prigueni jecaji, a na
starim Jutarnjim novinama dolje kod vrata javljale su se pukotine, velike kao ruka.
Sagnem se i pretraim svenji to je leao u kutu do kreveta, ne bih li u njemu naao togod za
doruak, ali uzalud. Onda ponovno prioh prozoru.
Bog zna, mislio sam, hoe li mi uspjeti nai kakvo namjetenje. Mnogi neodreeni odgovori,
polovina obeanja, pa otvoreno ne!, podravanje varave nade i novi pokuaji, koji su se
naposljetku uvijek pretvarali u nita: sve je to unitilo moju sranost. Napokon sam se ponudio za
mjesto podvornika u banci, ali sam doao prekasno, a osim toga nisam mogao poloiti jamevinu od
pedeset kruna. Uvijek je iskrsavala kakva zapreka. Javio sam se i kod vatrogasaca. Stajalo nas je kojih
pedesetak ljudi u predvorju, pa smo se udarali u prsa, samo da nainimo dojam velike snage i
smionosti. Jedan je slubenik obilazio oko nas i ogledavao one to su se prijavili, opipavao im miice

na rukama i kojeta ih ispitivao. Kad je prolazio pored mene, samo je zatresao glavom i rekao da sa
mnom ne moe raunati, zbog mojih naoala. Poslije sam jo jednom doao ovamo, ovoga puta bez
naoala, pa sam stajao uspravno i nakostrijeenih obrva, pogleda otra poput noa. No ovjek proe
pored mene i nasmija se - prepoznao me! A od svega je najoajnije bilo to to je moje odijelo postalo
tako pohabano da vie nisam mogao kao pristojan ovjek nai ama ba nikakvo mjesto.
Kao po nekom unaprijed utvrenom redu, sa mnom je sve ilo nizbrdo! Naposljetku sam ostao i
bez najpotrebnijih stvari: vie nisam imao ni elja, ni kakve knjige da je itam u tekim trenucima.
Cijelog sam ljeta odlazio na groblje i u gradski park, gdje sam sjedio na klupi i stupac po stupac
pisao za novine o najrazliitijim stvarima, udesnim zgodama, raspoloenjima i spoznajama svoga
nemirnog mozga; u svom sam se oajanju laao i najudnovatijih tema, na kojima sam se mnogo
trudio, a da mi ipak od toga gotovo nita nije bilo uvrteno. im bih zavrio jedan lanak, odmah sam
zapoinjao drugi; urednikovo ne! rijetko mi je kada oduzimalo volju. Uvijek sam vjerovao da
jednom ipak moram uspjeti. I doista, kad mi je koji lanak ipak poao za rukom te su mi ga uvrstili,
donio mi je trud jednog cijelog popodneva do pet kruna.
Opet se udaljim od prozora, poem do umivaonika te pokropim koljena mojih hlaa, da bi
izgledale crne i novije. Potom, kao obino, gurnem u dep papir i olovku te izaem. Tiho se
oduljam niza stube, da me ne spazi gazdarica: ve prije nekoliko dana istekao mi je rok za plaanje
najamnine, a ja je vie nisam imao ime platiti.
Bilo je devet sati. Drndanje kola i glasovi ispunie zrak, pa je to bilo kao neki straan jutarnji zbor
u kojem su se mijeali glasovi prolaznika s pucketanjem bieva fijakerista. Ta me buna vreva odmah
osvjeila, i ja se i opet osjetih zadovoljniji. Nije mi bilo ni na kraj pameti da uinim jutarnju etnju po
svjeem zraku. emu zrak mojim pluima! Bio sam jak kao div, mogao sam dignuti itava kola na
svojim ramenima: obuzelo me neko ugodno raspoloenje, osjeaj slatke bezbrinosti. Stao sam
promatrati ljude to sam ih sretao, itao sam oglase na zidovima, uhvatio pokoji pogled koji mi je
bio dobaen s omnibusa, pustio sam da na mene djeluje svaka sitnica, sve one male sluajnosti to
iskrsavaju na putu i odmah nestaju.
Kad bi samo ovjek imao za prigristi togod, takvog lijepog dana! Posve me je obuzelo to svjee
jutro, postao sam odjednom silno zadovoljan i bez ikakva razloga stao pjevuiti. Pred jednom
mesnicom stajala je ena s koar om u ruci i razgledavala kobasice to ih je nakanila kupiti za objed.
Kad sam proao mimo nje, omjerila me ispitljivim pogledom. Imala je tek jedan zub sprijeda. Kako
sam bio nervozan i mrzovoljan, osobito posljednjih dana, lice te ene odmah mi se zgadilo. Dugaak
i ut zub virio joj je iz eljusti kao kakav mali prst, a iz pogleda kojim me je gledala virile su same
kobasice. Odmah sam izg ubio tek i ak me obuze munina. Kad sam stigao na trg, popih kod zdenca
malo vode i pogledah na crkveni toranj - bilo je deset sati.
Potom pooh dalje ulicama bezbrino tumarajui, pa se bez ikakva razloga zaustavih na jednom
uglu, a zatim zakrenuh u jednu pobonu ulicu premda u njoj nisam imao to traiti - lutao sam tog
arobnog jutra bez cilja i bezbrino se mijeao meu zadovoljno mnotvo. Zrak je bio lagan i bistar,
a duu mi nije zastirala ba nikakva sjenka.
Gotovo deset minuta neprekidno je epesao preda mnom neki starac. U ruci je nosio sveanj i
cijelim se tijelom i svom snagom naprezao da epesajui ide naprijed. uo sam kako od napora
sope, pomislio sam da bih mu mogao ponijeti taj njegov svenji, ali ipak nisam ga pokuao sustii.
Gore na mitnici susretne me Hans Pauli, pozdravi i odbrza dalje. emu se on samo tako uri? Nije

mi bilo ni na kraj pameti da ga zamolim za jednu krunu a uostalom u najkraem sam mu roku htio
vratiti onaj njegov gunj to mi ga je prije nekoliko tjedana posudio.
Samo neka mi se malko nasmijei srea, pa neu biti ovjek koji nekome duguje i gunj pod kojim
spava. Moda u jo danas napisati kakav lanak pod naslovom Zloini budunosti ili O slobodi
volje, ili ma to drugo, samo da se ita - to bi mi donijelo najmanje deset kruna... I tek to sam
pomislio na te lanke, odmah sam se osjetio po- nukanim da ih zaponem pisati i crpsti iz punog
mozga.
Potrait u u gradskom parku zgodnu klupu i neu mirovati dok lanak ne bude zavren.
Bilo kako bilo, na cesti preda mnom jo je uvijek teturao stari bogalj. Naposljetku me poelo ljutiti
to ve tako dugo ide preda mnom taj slomljeni ovjek. inilo se da njegovu putu uope i nee biti
kraja; moda e on ba istim smjerom kao i ja, pa u ga imati itavim putem pred sobom. U mom mi
se bijesu priinjalo da on na svakom krianju zastajkuje, kako bi vidio kojim u ja putem udariti, a
onda opet uprti svoj sveanj i trudei se svim silama kree naprijed, samo da bude ispred mene.
Gledajui pred sobom to jadno stvorenje, sve sam se vie i vie hranio gorinom; osjeao sam kako
moga ugodnog raspoloenja malo-pomalo nestaje i kako se to isto i lijepo jutro pretvara u runo.
Izgledao je kao kakav veliki epavi kukac koji je svom svojom snagom htio doi do jednog mjesta na
zemlji i zadrati plonik samo za se. Kad smo stigli na uzvisinu, nisam to vie htio trpjeti. Da mu
pruim priliku da pokroi i udalji se, zaustavih se pred jednim izlogom. No kad sam se koju minutu
kasnije maknuo, ovjek je opet bio preda mnom. I on je mirno stajao. Tada bez promiljanja zagrabih
tri, etiri velika koraka, dostignuh ga i lupih ga po leima.
On zastade. Koji trenutak otro smo se promatrali.
- Moete li mi dati koji ore2 za mlijeko! - progovori on naposljetku i sagne glavu na stranu.
Sad nije bilo povratka! Stadoh traiti po svim depovima, pa kad nita ne naoh, rekoh mu:
- Za mlijeko dakle. Novaca danas ba nemam previe, a i ne znam je li vam ba jako potreban.
- Od juer, u Drammenu, nisam nita okusio - ree ovjek. - Nemam ni prebijene pare, a ni posla
nisam naao.
- Zar ste obrtnik?
- Jest, pooniva.
- to?
- Pooniva. Ali znadem ja praviti i cipele.
- To je ve bolje - nato u ja. - Priekajte nekoliko minuta, donijet u vam neto novaca, nekoliko
orea. I velikom se brzinom spustim niz Ulicu Pile, gdje je, znao sam, na drugom katu neke kue bila
jedna zalagaonica. Meutim, jo nikada nisam bio u njoj. Naavi se u kunoj vei, brzo svuem
prsluk, smotam ga i gurnem pod pazuho, zatim se popnem stubama i pokucam na vratima
zalagaonice. Pozdravim i bacim prsluk na stol.

- Krunu i pol - ree ovjek iza stola.

- Dobro - odgovorih. - Da mi nije malko pretijesan, zacijelo vam ga ne bih dao.
On mi dade novac i zalonu cedulju, i ja se vratih. Ba mi je u dobar as pao na pamet taj prsluk;
preostat e mi jo novaca za obilan zajutrak, a do veeras bit e zavren i moj podlistak o zloinima
u budunosti. Odmah mi se uini da je ivot ugodniji, pa pourih k onom ovjeku, da ga se rijeim.
- Izvolite! - rekoh. - Ba me raduje to ste se najprije obratili meni.
ovjek uze novac i stade me promatrati. to li bulji u mene? Uinilo mi se da on gleda naroito u
koljena mojih hlaa, pa mi je te njegove drskosti ve bilo dosta. Misli li taj objeenjak da sam ja
zbilja tako siromaan kako izgledam? Nisam li takorei ve poeo pisati jedan lanak za deset kruna?
Nimalo se nisam bojao budunosti: pa misli je u mojoj glavi bilo napretek. to se dakle taj neznanac
zabrinjava ako sam mu jednog takvog lijepog dana dao napojnicu? Ljutio me pogled toga ovjeka, pa
odluih da mu prije no to u otii oitam lekciju. Slegnem ramenima i progovorim:
- Vi, ovjee, imate runu naviku da buljite ljudima u koljena kad vam dadu krunu.
On nasloni glavu sasvim do zida i otvori usta. Za njeg ovim prosjakim elom rodila se neka
misao, on je oevidno mislio da ga hou navesti na lijepak, pa mi vrati novac.
Udarih nogom o tlo i stadoh ga, psujui, uvjeravati da ga mora zadrati. Pa misli li on moda da
sam se uzalud muio tom brigom? Moda sam mu ja ak i duan ovu krunu. Stadoh se prisjeati
svojih starih dugova. Naravno, starac stoji pred ovjekom koji je poten od glave do pete. Ukratko,
novac je njegov... O, na emu zahvaljivati! Bilo mi je samo drago. Zbogom!
I ja nastavim svoj put. Napokon sam se rijeio tog zloduha i sad me nitko nije smetao. Opet sam se
spustio niz Ulicu Pile i zaustavio se pred trgovinom ivenim namirnicama. U izlogu je bilo mnogo
razliitih jela, i ja odluim ui i uzeti neto.
- Komadi sira i kruha! - velim i bacim svojih pola krune na stol.
- Za sve ovo kruha i sira? - upita me ironino gospoa a da me nije ni pogledala.
- Jest, za itavih pedeset orea - odgovorim.
Poto sam dobio to sam zatraio, pozdravim osobito uljudno debelu gospou i uputim se brzo
gore u park. Potraim samotnu klupu i pohlepno stanem gutati svoj objed. Kako mi to ide u tek! Ve
dugo nisam tako obilno objedovao, i malo-pomalo obuze me isti onaj osjeaj zasienosti i mira to
ga osjeamo nakon duga plaa. Moje su ambicije brzo porasle, nije mi vie bilo dovoljno da piem
lanak o neem tako jednostavnom i razumljivom kao to su Zloini budunosti - uostalom, to bi
znao napisati svatko tko je iole itao svjetsku povijest - osjeao sam se doraslim i za vee napore, bio
sam takve volje da bih mogao svladati i najvee potekoe, pa zato odluim da u, u tri dijela,
obraditi Filozofsku spoznaju. Jasno je da mi se tako pruala prilika da satrem u prah neke Kantove
sofizme... Kad sam izvukao svoj pisai pribor i htio se prihvatiti posla, opazim da nemam olovke:
ostavio sam je u zalagaonici u depu od prsluka.
Gospode Boe, kako sve to ide naopako! Promrsim nekoliko kletava, ustanem s klupe i proetam

amo-tamo. Svuda je bilo tiho; dolje kod kraljiinog paviljona nekoliko je dadilja guralo djeja
kolica, inae nigdje ni ive due. Bio sam izbezumljen, pa sam kao bijesan koraao gore-dolje pred
klupom. Zlo me je progonilo sa svih strana. Ta banalna okolnost da nisam imao u depu olovku to
stoji svega deset orea razbila je u komadie moj lanak od tri poglavlja. Kako bi bilo da se vratim u
Ulicu Pile i zatraim svoju olovku? Jo uvijek imam vremena dovriti dobar dio lanka prije nego
etai ispune park. Mnogo je moglo ovisiti o toj mojoj Filozofskoj spoznaji, moda ak i srea
mnogih ljudi, tko zna! Mislio sam da bi taj lanak moda pomogao mnogim mladim ljudima. Kad
sam stvar dobro promozgao, odustao sam od toga da se pograbim s Kantom; tome se moe izbjei,
treba uiniti tek neznatan zaokret kad doem do pitanja o vremenu i prostoru; ali nisam htio ustati ni
za Renana, za starog upnika Renana3... Bilo kako bilo, svakako valja napisati lanak od toliko i
toliko stupaca. Neplaena stanarina, dugi pogled gazdarice kojim me ujutro ispratila na vratima, to
me je muilo itavog dana i javljalo se ak i u mojim radosnim asovima, kad me inae nije muila
nijedna turobna misao. Tome mora doi kraj. Brzo izaem iz parka, da uzmem svoju olovku od
zalagaoniara.
Sputajui se u predgrae, sustignem dvije dame. Proao sam pored njih okrznuvi se jednoj o
rukav; pog ledam je: lice joj bijae punano, tek malko blijedo. Ona odjednom porumenje i postade
neobino lijepa; ne znam zato - moda koja rije koju je ula od prolaznika, moda kakva skrivena
misao. Ili je to moda zato to sam se dotaknuo njezine ruke? Njezine se valovite grudi as diu, as
sputaju, a ruka joj grevito stie suncobran. Sto joj je?
Stao sam i pustio ih naprijed; sam se u tome trenutku nisam mogao ni maknuti, tako mi se sve to
uinilo udnovatim. Bio sam silno razdraen. Ljutio sam se zbog olovke na se, a najvie sam se
uzrujao zbog hrane to sam je uzeo na prazan eludac. Najednom se bez ikakva razloga predomislili i
glavom mi proe udna misao: doe mi da tu damu natjeram u strah, da je slijedim i da joj na bilo
koji nain dosaujem. I, ubrzavi korake, opet je dostignem, proem pored nje, zatim se odjednom
okrenem i stanem je promatrati licem u lice. Stojim i gledam joj u oi i u tren oka izmislim jedno
ime koje nikad prije nisam uo, razvuen, nervozan zvuk: Ylajali! Kad je dola tik do mene, ja se
uspravim i nametljivo velim:
- Izgubit ete knjigu, gospoice!
- Knjigu? - upita njezina pratilja i poe dalje.
Postajao sam sve zlobniji i stadoh slijediti dame. U tom sam trenutku bio potpuno svjestan da se
uputam u ludoriju, ali to sam ja mogao protiv toga? Moje je zamreno raspoloenje ilo za mnom i
priaptavalo mi najlue rijei, a ja sam ih sve redom posluao. Ma to da sam sebi govorio, nita nije
koristilo: moje je ponaanje bilo zaista glupo. Za leima dame pravio sam najgluplje grimase i
zakaljao nekoliko puta kao bijesan, proavi pored nje. Kad sam poodmaknuo malko podalje, uvijek
na rastojanju od nekoliko koraka, osjetih njezin pogled na svojim leima, pa se i nehotice zgrbih od
srama to sam joj na tako nepristojan nain dosaivao. Malo-pomalo obuze me nekakav udnovat
osjeaj kao da sam negdje daleko odavde, negdje drugdje; da, imao sam osjeaj da to nisam ja, taj
ovjek to ovako zgrbljen prolazi ovuda ulicom. Nekoliko trenutaka kasnije dama je stigla do jedne
knjiare; ja sam ve stajao pred prvim izlogom, a kad je onaprola mimo mene, ja i opet stupim pred
nju i velim:
- Gospoice, izgubit ete knjigu.

- Ma neu, kakvu knjigu? - upita ona prestraeno. - Zna li o kakvoj on to knjizi govori?
I ona stane. Ja sam uivao u njezinoj zbunjenosti, taj nemir u njezinu pogledu ushiivao me. Nije
mogla shvatiti moj kratak, besmisleni nagovor, jer nikakve knjige nije imala uza se, tovie ak ni
jedan list od kakve knjige, a ipak je stala traiti po svojim depovima, pogledavati u ruke i gledati na
plonik iza sebe, napreui svoj mali, njeni mozak, da dokui o kakvoj ja to knjizi govorim. Lice joj
je mijenjalo boju i poprimalo sad ovaj sad onaj izraaj, a disala je tako da se gotovo moglo uti.
inilo mi se da i gumbi na njezinoj haljini bulje u mene, kao niz uplaenih oiju.
- Ne osvri se na nj - ree njezina pratilja povukavi je za sobom - on je pijan; zar ne vidi da je taj
ovjek pijan?!
Jo nikada nisam sebi postao tako stran kao u tom trenutku, obuzela me sva sila udnovatih i
nejasnih misli i nita se oko mene nije dogodilo a da ja to odmah ne bih primijetio. Velik smei pas
potra preko ulice prema Tivoliju, imao je usku ogrlicu od alpake. U gornjem dijelu ulice otvori se
prozor na drugom katu, djevojka se nagnula dolje i stala istiti stakla. Nita nije umaklo mojoj panji,
bio sam svega svjestan, sve je strujalo toliko svijetlom jasnoom pored mene kao da se oko mene
razlilo neko jako svjetlo. Dame preda mnom imale su modra ptija pera na eirima i marame sa
kotskim uzorkom oko vrata. Smatrao sam ih sestrama.
One zaokrenue, a zatim se zaustavie pred Cislerovom trgovinom muzikalijama, gdje su neto
govorile. I ja sam stao. Tada se one vrate istim putem kojim su i dole, prou mimo mene i uspnu se
ravno na Trg sv. Olafa. Za sve to vrijeme bio sam im tako blizu koliko je to samo bilo mogue.
Jednom su se okrenule i dobacile mi napola plaljiv a napola radoznao pogled; nisam primijetio ni
ljutnje na njihovim licima, ni namrtenih obrva. Strpljivost s kojom su podnosile moje dosaivanje
posve me je posramila, i ja sam oborio oi. Nisam im vie htio dosaivati, ne, samo u ih iz iste
zahvalnosti pratiti pog ledom i ne izgubiti iz vida dok nekamo ne uu.
Pred brojem 2, velikom etverokatnom kuom one se jo jednom okrenue i uoe u kunu veu.
Naslonio sam se na stup plinske svjetiljke do zdenca i oslukivao njihove korake na stubama; oni
umuknue na drugome katu. Odmaknem se od svjetiljke i pogledam na kuu. Tada se dogodi neto
udnovato. Gore na drugom katu pomaknue se zavjese, malo zatim otvori se prozor, pokae se
glava i dva otra pogleda poinu na meni. Ylajali, ree ona u pola glasa i opazi kako sam
pocrvenio. Zato ne zove u pomo? Zato mi ne baci na glavu lonac s cvijeem, ili ne poalje nekoga
dolje da me otjera? Gledamo jedno drugome u oi i ne miemo se; to potraje nekoliko trenutaka;
misli polijeu amo-tamo, od ulice do prozora, ali nijedna rije nije izgovorena. Ona se okrene, ja se
trg nem, nekakav tihi srhat proe mi kroz sva utila; vidim kako u sobi nestadoe lea, rame. To
polagano udaljavanje od prozora, naglaena kretnja u ramenima, sve to bijae za me kao neki mig;
moja je krv osjetila taj njeni pozdrav i u istom tom trenutku obuze me divna veselost. Zatim se
spustih niz ulicu.
Nisam se usudio osvrtati i nisam znao je li se ona vratila k prozoru; to mi se vie nametalo to
pitanje, to sam bivao nemirniji i nervozniji. Jamano je ona u tom asu stajala gore i pomno pratila
sve moje kretnje, i meni je bilo sasvim nesnosno znati da me netko na taj nain promatra. Sabrah se
koliko sam mogao i pooh dalje; noge su mi stale drhtati, hod mi je postao nesiguran, zacijelo zato
to sam ga hotimice htio uiniti ljepim. Da bih izgledao miran i ravnoduan, lamatao sam rukama,
pljunuo sam i zabacio glavu unatrag, ali sve to nije pomoglo. Svejednako sam osjeao na leima oi
kako me progone, i kroza me proe neto hladno kao led. Naposljetku nekom pobonom ulicom

pojurih u Ulicu Pile, po olovku.

Nije bilo nikakvih potekoa da je dobijem natrag. ovjek mi je sam donio prsluk i zamolio me da
pretraim sve depove; u njima sam naao i nekoliko zalonih cedulja, koje uzeh sa sobom, i
zahvalio sam se tom ljubaznom ovjeku na njegovoj susretljivosti. On mi se sve vie i vie sviao, i
odjednom mi je postalo veoma stalo do toga da uinim na nj dobar dojam. Uinih jedan korak prema
vratima i opet se okrenuh k stolu, kao da sam neto zaboravio; smatrao sam da mu dugujem objanjenje, i zato sam poeo tiho pjevuiti da svratim na sebe njegovu pozornost. Onda uzeh olovku u ruku i
dignuh je u zrak.
- Ne bi mi ni izdaleka padalo na um da zbog jedne olovke prevalim tako dalek put - rekoh - ali ta je
olovka neto posve drugo. Ma kako da je neugledna, ipak me je, da tako kaem, taj komadiak
postavio na noge u ivotu...
Nita vie nisam rekao. ovjek prie k stolu.
- Tako? ree i pogleda me radoznalo.
- Ovom sam olovkom napisao raspravu o filozofskoj spoznaji u tri dijela nastavih hladnokrvno i
upitah ga je li ve uo togod o tome.
ovjek ree da je uo ime, naslov.
- Jesi, to je moje! Neka ga dakle ne udi to sam htio opet imati tu olovku, ona ima za mene i suvie
veliku vrijednost, ona je gotovo kao kakav mali ovjek! Uostalom, ja u mu biti zahvalan za njegovu
dobrotu i neu mu to nikad zaboraviti - zacijelo, zacijelo, neu mu to nikad zaboraviti; dajem mu
svoju rije, on je to zasluio. Zbogom.
I pooh k vratima, drei se kao da bih tome ovjeku mogao pribaviti ugledno mjesto kod
vatrogasaca. Ljubazni se zalagaoniar dva puta naklonio prije no to sam izaao van, a ja se okrenuh
jo jednom i rekoh: - Zbogom.
Na stubama me susretne neka ena s putnim koveiem u ruci. Ona se plaho stisne uza zid, da mi
naini mjesta, a ja i nehotice segnem u dep da joj neto dadem; no kako nisam naao nita,
ozlovoljim se i poem sputene glave mimo nje. Malo zatim zauh da je i ona zakucala na vratima
zalagaonice; na njima su bile eljezne reetke, i ja sam odmah razabrao njihov zveket kad ih se ona
dotaknula.
Sunce je bilo visoko, moglo je biti oko dvanaest sati. itav se grad digao na noge, primaklo se
vrijeme etnje i ljudi su se pozdravljali i smijali etajui Ulicom Karla Johana. Stisnuo sam laktove
uza se, uinio se posve malim i izmaknuo nekolicini znanaca koji su stajali na jednom uglu
sveuilita i promatrali prolaznike. Utonuo u misli, poao sam uzbrdo, prema Kraljevskim vrtovima.
Svi ti ljudi to sam ih susreo, kako su svi ti ljudi lako i veselo okretali glave i prolazili kroz ivot
kao kroz kakvu plesnu dvoranu! Ni u jednim oima ne primijetih brige, ni na ijim ramenima tereta;
moda zbilja nema nijedne tmurne misli, nijedne skrovite boli u nijednom od tih veselih bia. A ja
sam iao pored tih ljudi mlad i tek propupao, a ve sam zaboravio kako izgleda srea! Zadubio sam
se u svoje misli i nalazio da mi je nanesena strahovita nepravda. Zato su mi bili posljednji mjeseci

tako strano teki? Ni sam se vie nisam prepoznavao i sa svih su se strana obarale na me
najudnovatije neprilike. Nisam mogao sjesti na klupu ili poi ma kamo a da me ne napadnu male,
beznaajne sluajnosti, jadne malenkosti, natiskujui se u mojim predodbama i troei sve moje sile.
Pas to je mugnuo pored mene, uta rua u zapuku kakvog gospodina, sve je to moglo zaokupiti
moje misli i dugo me zabavljati. to mi je dakle? Zar je Gospod prstom pokazao na me? Ali zato ba
na me? Zato nije na nekog drugog ovjeka, recimo u Junoj Americi? Kad sam o tome razmiljao,
bivalo mi je sve neshvatljivije zato su ba mene izabrale kao kamen kunje muice sudbine. To je
zbilja prilino osebujan postupak, preletjeti itav svijet, samo da se mene dosegne; a tu ipak postoje
jo antikvar Pascha i otpremnik Hennechen.
Lunjao sam okolo i razmiljao o tome. Nisam se mogao toga osloboditi i iznalazio sam najtee
prigovore protiv te samovolje Gospoda, koji ba mene kanjava za grijehe drugih. ak jo i onda
kad sam naao klupu i sjeo zaokupljalo me to pitanje i prijeilo me da razmiljam o drugim stvarima.
Od onog svibanjskog dana kad su poele moje nevolje osjeao sam se sve slabiji i slabiji; bio sam
previe umoran a da krenem onamo kamo sam htio; u moju je nutrinu navalio roj malih tetnih
kukaca i svega me iznutra izjeo. Kako, zar je zbilja Bog nakanio da me potpuno uniti? Ustao sam i
proetao malo gore-dolje pred klupom.
itavo je moje bie bilo u tom asu u stanju neke neizmjerne muke; osjeao sam ak bolove u
rukama i jedva sam ih uspijevao drati kao obino. Poslije mog posljednjeg objeda osjeao sam se
vrlo neugodno, bio sam prezasien i uznemiren, te sam etao amo-tamo ne osvrui se uope na ono
to se zbiva oko mene, a ljudi koji su dolazili i odlazili nestajali su poput sjena. Naposljetku dva
gospodina sjedoe na moju klupu, zapalie cigarete i stadoe se glasno zabavljati; ja sam se razljutio i
poao na drugi kraj parka, gdje sam naao drugu klupu. Tu sam sjeo.
Opet me stala salijetati misao na Boga. inilo mi se ludim da se on uvijek kad ja traim
namjetenje umijea i sve upropasti - jer ipak, ja sam molio tek kruh svoj svagdanji. Opazio sam da
mi glava, kad dulje vrijeme gladujem, postaje prazna, a mozak kao da je istekao. Glava je onda bivala
sasvim lagana, nisam vie osjeao njezin teret na leima i bilo mi je kao da u svakoga koga pogledam buljim isuvie rairenih oiju.
Sjedio sam na klupi i razmiljao i postajao sve ogoreniji na Boga i neprestane muke to mi ih je
tovario. Ako on misli da ce me privuci k sebi i da ce me uiniti boljim bude li me izmuio do smrti i
stavljao mi na put nedau za nedaom, onda se on vara; to je sigurno. I gotovo plaui od prkosa
uzdignuh pogled prema nebu i tiho mu to kazah jednom zauvijek.
Opet mi padoe na pamet odlomci onoga to sam nauio u djetinjstvu. Zvuk Biblije zazvoni u mom
uhu i ja stadoh tiho govoriti sam sa sobom, podrugljivo naslonivi glavu na stranu. emu se ja
brinem za ono to u jesti, to u piti i u to u odjenuti svoje jadno tijelo? Zar se ve nije pobrinuo
za me moj nebeski otac, kao to se po - brinuo za vrapce na krovu, i zar on nee iskazati milost
svojem poniznom slubeniku? Bog se prstom dotaknuo mree mojih ivaca i zapleo niti. Onda je
Bog odmaknuo svoj prst, a ilice i korjenii mog ivanog sustava ostadoe visjeti.
I prst je boji izrovao rupu u mome mozgu i uinio ranu. Ali poto me se dotaknuo prstom svoje
ruke, pustio me i nije me se vie doticao i nita mi se zla nije vie dog odilo. On me je ostavio na miru
i pustio me da idem sa svojom ranom. I nikakvo me zlo vie ne snalazi od Boga, koji je Gospod na
sve vijeke vjekova...

Iz ake je dubrave vjetar donosio do mene glazbu; bilo je dakle poslije dva sata. Izvadim svoje
papire, da vidim mogu li pisati, i u tom asu ispadne mi iz depa pretplatniki blok za brijanje.
Otvorim ga i prebrojim jo est listia. Hvala Bogu! rekoh i nehotice, mogu se brijati jo koji tjedan,
da bar u licu nekako izgledam. To malo to mi je jo preostalo odmah me je malko odobrovoljilo;
pomno poravnah listie i zatim ih opet stavih u dep.
Ipak nisam uspio pisati. Poto napisah nekoliko redaka, nita mi vie nije padalo na pamet; misli su
mi bile negdje posve drugdje, pa se nisam mogao sabrati za nekakav napor. Svaka je sitnica djelovala
na me i zbunjivala me. Muhe i muice slijetali su mi na papir i smetali me; puhao sam da ih otjeram,
sve sam jae i jae puhao, ali uzalud. Te se male ivotinjice priljubie uz papir, napravi- e se tekima
i tako se oduprijee da su se njihove tanke noice svijale. Nisam ih mogao maknuti s mjesta. Uvijek bi
neto nale gdje se mogu zadrati, prihvatile bi se nog ama za kakvu zarezotinu ili dlaicu na papiru i
ostale tako dugo nepomino dok ne bi same odluile da je vrijeme da se udalje.
Neko me je vrijeme zabavljala ta mala gamad, prebacio sam nogu preko noge i stao ih promatrati.
Najednom zadre iz gaja nekoliko visokih tonova klarineta i moje misli uzee drugi pravac.
Zlovoljan to ne mogu svriti svoj lanak, gurnem papir ponovno u dep i naslonim se. U tom
trenutku u glavi mi se razbistri, te sam bez ikakva umora mogao ralanjivati i najtananije misli.
Kako sam se bio ispruio na klupi i gledao preko prsa sve do nogu, opazih kako mi se noga trza kod
svakog otkucaja bila. Napola se uspravim i pogledam svoje noge, i u tom me, trenutku obuzme neko
fantastino, neobino raspoloe - nje, kao jo nikada dosada; tih, udnovat srh proe mi ivcima, kao
da su kroz njih proli marci hladnog svjetla. Dok sam zurio u svoje cipele, bilo mi je kao da sam
susreo dobrog prijatelja ili kao da mi se vratio komad samoga mene; svim osjetilima proe mi
osjeaj prepoznavanja, suze mi navru na oi i doe mi da razabirem tihi umni zvuk tih svojih cipela.
Slabost! velim odluno, stisnem pesti i ponovim: slabost! Sam sam se sebi stao rugati zbog tih
smijenih osjeaja, svjesno sam se pravio ludim, govorio sam sam sa sobom strogo i pametno i svim
silama nastojao zaklopiti oi, da zaustavim suze. Kao da nikada u svom ivotu nisam vidio cipela,
stao sam ih prouavati; njihovu mimiku, kad pomaknem nogom; njihov oblik i istroenu kou, a kod
toga otkrivam da joj nabori i bijeli avovi daju izraz i neku posebnu fizionomiju. Neto je od mog
vlastitog bia prelo u te cipele, bile su kao moj vlastiti duh, kao diui komad samoga mene.
S tim sam osjeajem dugo matao, moda itav jedan sat. Na drugi kraj moje klupe sjedne neki
stari: poto je sjeo, ivo je zapuhao u taktu koranice i rekao: Da, da, da, da, da, da, da, zaista!
Kad sam uo taj glas, kao da mi je vihor prohujao glavom; ostavio sam cipele da opet budu cipele,
i uini mi se da je tome ve veoma dugo kako postadoh plijenom tog smuenog raspoloenja, moda
ve godina dana, moda ve i dvije godine, jer je ve svega nestajalo iz moga pamenja. Stao sam
promatrati starca.
to me briga za tog ovuljka! Ba me se nita ne tie! Ni najmanje! Samo to to je u ruci drao
novine, stari jedan broj s oglasima izvana; inilo se kao da je u njih neto umotano. Postadoh
radoznao i nisam mogao skinuti oka s novina; doe mi luda misao da to mora da su nekakve osobite
novine, jedine u svojoj vrsti; moja je radoznalost rasla, pa sam se stao micati amo-tamo po klupi.
Moda su dokumenti, nekakvi opasni spisi to ih je ukrao iz nekog arhiva. Preda mnom je lebdjelo
neto kao tajni ugovori, zavjere...
ovjek je sjedio mirno i razmiljao. Zato on ne nosi novine kako ih nose svi ostali ljudi, s
naslovom izvana?

Kakve su to ludorije? ini se da on ne bi pustio taj svoj svitak iz aka ni za to na svijetu. Moda ga
se ne usuuje povjeriti ni svom vlastitom depu. Kladio bih se o svoj vlastiti ivot da se tu neto krije!
Zagledah se preda se. Upravo ta nemogunost da prozrem ovu tajnovitost uinila me napola ludim
od radoznalosti. Traio sam po svim depovima ne bih li naao togod to bih mogao dati tom
ovjeku, pa da s njime zaponem razgovor; zgrabim pretplatniki blok za brijanje, ali ga opet
ostavim. Napokon mi padne na um neuvena drskost, udarih se po praznom prsnom depu i rekoh:
- Smijem li vam ponuditi cigaretu?
Hvala! On ne pui; okanio se, da potedi oi, jer ve je napola slijep. Uostalom, najljepa hvala!
Boluje li ve dugo na oima? Onda ne moe itati, valjda ak ni novine?
Na alost, ni novine.
ovjek me pogleda. Bolesne su mu oi bile prevuene mrenom i izgledale kao staklene; pogled mu
je bio tup i ostavljao odvratan dojam.
- Vi niste odavde? - upita on.
Nisam. Zar ne moe proitati ni naslov novina koje dri u ruci?
Jedva. Meutim, on je odmah primijetio da nisam odavde, izdao me moj naglasak. Njegov je sluh
vrlo istanan. Nou, kad svi spavaju, on uje kako diu ljudi u sobi do njegove...
- to sam ono htio kazati... Gdje stanujete?
Imao sam ve jednu la u pripremi. Lagao sam nehotice i nepromiljeno.
- Trg svetog Olafa broj 2. . Uistinu? On zna svaki kamen na Trgu svetog Olafa.
Ondje je zdenac, nekoliko plinskih svjetiljaka, poneko drvo, on se svega dobro sjea...
- Na kojem ono broju rekoste da stanujete?
Htio sam svemu tome uiniti kraj, pa ustadoh. No moja me fiksna ideja o novinama tjerala do
krajnosti. Tajna mora biti otkrivena, pa puklo kud puklo.
Ako ne moete itati novine, zato ih onda...
- Mislim da ste rekli broj 2 - nastavi ovjek ne obazir ui se na moju smetenost. - Kako se zove va
gazda?
Brzo izmislim jedno ime, da ga se rijeim, u tren oka ga sloim i dobacim, samo da se rijeim
napasnika.
- Happolati - velim.

- Happolati, jest - kimne ovjek glavom. Nije mu umaklo ni jedno jedino slovo ovog neobinog
imena.
Zaueno ga pogledam; sjedio je vrlo ozbiljno i zamiljena lica. Tek to sam izrekao ovo ludo
ime, koje mi je tako nenadano palo na pamet, ovjek se pravio kao da ga je ve uo. Meutim je svoj
svitak stavio do sebe i ja osjetih kako mi radoznalost trepti u ivcima. Opazim na novinama nekoliko
masnih mrlja.
- Nije li va gazda pomorac? - upita ovjek bez ikakva prizvuka ironije. - ini mi se, koliko se
sjeam, da je bio pomorac?
- Pomorac? Oprostite, to mora da mu je brat, taj kojeg a vi poznajete; ovaj je naime J. A. Happolati,
posrednik. Mislio sam da e itava stvar s time svriti, ali stari kao da je sve proniknuo, na sve je
pristajao. Da sam izmislio neko drugo ime, na primjer Barabas Rosenknospe, zacijelo ne bih u njega
pobudio sumnje.
- Kako sam uo, to mora da je valjan ovjek - ree on i razveze dalje razgovor...
- O, lukav ovjek - odgovorih - valjan trgovac, posrednik za sve mogue, za kinesku borovicu, za
rusko perje i paperje, za kou, drvo, crnilo...
- He, he, do vraga! - prekine me stari, silno obradovan. - Stvarno? - To postaje sve zanimljivije.
Promislim u kakvu sam se poloaju naao, jedna je la za drugom izlazila iz moga mozga. Opet
sam sjeo, zabor avio i novine i vane dokumente, zapao u vatru i upadao ovjeku u rije. Lakovjernost
tog starog kepeca uinila me drskim; htio sam ga bezobrazno nalagati, velianstveno potui i prisiliti
ga da se zabezekne i zauti.
Je li ve uo o elektrinoj pjesmarici koju je Happolati izumio?
- Kako?... elek...
- S elektrinim slovima, koja sjaje u tami! Velianstven posao, nebrojeni milijuni kruna, ljevaonice
i tiskare u punom pogonu, zaposlene ete dobro plaenih mehaniara, kako sam uo, nekoliko stotina
ljudi.
- Jest, ne velim nita! - ree ovjek preda se. Vie nita nije rekao; vjerovao je svakoj mojoj rijei,
a ipak se nije udio. Bio sam se malko prevario u oekivanju da e biti sav izvan sebe od mojih
izmiljotina.
Izmislim jo nekoliko nevjerojatnih lai i izgovorim ih nasumce. Govorio sam da je Happolati bio
devet godina ministrom u Perziji.
- Vi i ne slutite to to znai biti ministrom u Perziji? - upitam ga. - To je mnogo vie nego kod nas
kralj, to je otprilike kao sultan, ako znate to je to. Happolati se brzo snaao i nikad se nije naao u
neprilici.
Zatim sam mu pripovijedao o njegovoj keri Ylajali, vili, princezi koja ima tri stotine ropkinja, te
lei na poivaljci od utih rua, o najljepem biu koje sam ikad vidio. Tako mi Boga, za cijelog mog

ivota nisam vidio nita slina!

- Uistinu? Zar je tako lijepa? - upita stari kao da nije priseban i zagleda se u zemlju.
Lijepa? Ona je prekrasna, zamamna kao grijeh! Oi su joj kao svila, ruke kao jantar. Jedan njezin
pogled zavodljiviji je od cjelova, a kad me zove, njezin glas pogaa u fosfor moje due, kao kakva
svijetla zraka. Zato da nije lijepa? Smatra li je on podvornicom ili ime drugim kod vatrogasaca?
Naprosto, ona je nebeska krasota, da tako kaem, lijepa kao iz bajke.
- Jest, jest! - ree ovjek donekle zbunjen.
Njegov me je mir ljutio; uzrujao me vlastiti moj glas, a ja sam govorio s najveom ozbiljnou.
Zaboravio sam na ukradene arhivske papire, na ugovore s ovom ili onom stranom silom. Mali,
plosnati omot leao je meu nama na klupi i ja vie nisam imao ni najmanje volje da se upoznam s
njegovim sadrajem. Posve su me zaokupile vlastite moje pripovijesti, udnovate su mi slike
prolijeta- le glavom. Krv mi je navalila u glavu i ja sam se smijao iz punog grla.
Sad je izgledalo da ovjek eli otii. On ustane, ali da ne prekine tek tako napreac moje
pripovijedanje, ree:
- Taj Happolati mora da ima goleme posjede?
Kako se taj slijepi, odvratni starac usuuje izgovarati ime koje sam ja izmislio, kao da je to kakvo
posve obino ime, kao na primjer imena to se nalaze na cimerima kramarskih duana po gradu. Nije
se spotaknuo ni na jednom slovu i nijedan slog nije zaboravio; ovo mu se ime vrsto usjeklo u glavu
i u njoj se ukorijenilo. Postao sam ljutit, obuzelo me nekakvo ogorenje prema tom ovjeku kojega
nita nije moglo dovesti u nepriliku i sumnju.
- To vam ja ne znam - odgovorim brzo - to doista ne znam. Uostalom, velim vam jednom zauvijek
da se taj ovjek, sudei po poetnim slovima njegova imena, zove Johan Arendt Happolati.
- Johan Arendt Happolati - ponovi ovjek i zaudi se malko mojoj estini, a zatim umukne.
- Trebali ste vidjeti njegovu gospou - progovorim gotovo bijesno - bila je prilino debela... No,
valjda mi neete ni vjerovati da je bila uistinu vrlo debela?
Ne, on to ne porie, takav je ovjek uistinu mogao imati prilino debelu enu.
Stari je odgovarao kratko i mirno na sve moje ispade i traio pri tom rijei, kao da se boji da bi
mogao pogrijeiti i razdraiti me.
- Idite! Vi, ovjee, moda mislite da vam laem - viknuh kao izvan sebe. - Na kraju mi neete
vjerovati ni to da postoji ovjek s imenom Happolati! U cijelom svom ivotu nisam vidio toliko
zlobe i prkosa u jednom starom ovjeku. Koji vam vrag pada na pamet? Moda ste pomislili jo i to
da sam ja kakav potpuni siromah koji tu sjedi u svojem najboljem odijelu a u depu nema ni doze s
cig aretama? Na takav postupak ja nisam navikao, to vam moram rei, i takvo to neu sebi dopustiti
ni od koga, ni od vas a ni od bilo koga drugoga! Toliko da znate!
ovjek je ustao. Bez rijei i otvorenih usta stajao je preda mnom i sluao moj ispad, a kad sam

svrio, brzo je uzeo s klupe svoj omot i poao, ili bolje rei otrao sitnim starakim koracima.
Ja sam ostao i gledao u njegova lea, koja su pomalo iezavala i izgledala sve vie zgrbljena. Ne
znam kako je do toga dolo, ali mi se uinilo da nisam nikad vidio nepotenija i pokvarenija lea od
ovih, pa se nisam ni najmanje kajao to sam tog ovjeka nasamario.
Dan se primicao kraju, sunce je tonulo, tihi se povjetarac uljao drveem, a dadilje, koje su ovdje u
skupini sjedile na preki, poustajae i stadoe gurati svoja kolica. Osjeao sam se dobro i bio sam
miran. Uzbuenje to me maloas bilo obuzelo posve se sleglo, postao sam umor an i pospan; nije
ostao bez uinka onaj silni kruh to sam ga pojeo. U ugodnom sam se raspoloenju naslonio,
zatvorio oi i postajao sve pospaniji; zadrijemah i pao bih u vrsti san, da mi odjednom nije priao
nadglednik parka, stavio mi ruku na rame i rekao:
- Ovdje ne smijete spavati.
- Ne - rekoh i digoh se u tren oka. I tada, u jednom mahu, opet iskrsne preda mnom sav moj
beznadni poloaj. Neto bi ipak valjalo uiniti, ili ovo ili ono! Nai nekakvo namjetenje nije mi
uspjelo - preporuke koje sam pokazivao bijahu previe stare ili su potjecale od nedovoljno poznatih
osoba a da bi mogle dobro djelovati; osim toga, zbog tih sam neprestanih nijenih odgovora postao
maloduan. Dakle, moja je stanarina u svakom sluaju istekla, pa moram nai ma kakav izlaz da je
pribavim. Za sve ostalo ima jo vremena.
Nehotice sam i opet dohvatio u ruke olovku i papir, te sam stao po svim uglovima pisati godinu
1848. Da mi zaiskri samo jedna jedina misao, koju bih mogao uhvatiti i koja bi mi stavljala rijei u
usta! To mi se i prije deavalo, uistinu mi se deavalo da su doli asovi kad sam mogao bez ikakva
napora pisati i druge lanke, tovie ak i vrlo uspjele lanke.
I evo, sad sjedim na klupi i piem po stoti put brojku 1848, piem taj broj uzdu i poprijeko, na sve
mogue naine, i ekam da mi doe kakva dobra ideja. Roj praznih misli zuji mi glavom, a ugoaj
dana na zalazu ini me zlovoljnim i sentimentalnim. Nadola je jesen i poela sve uljuljkivati u san.
Muice i kukci padoe ve nakon prvog njezina udarca, na drveu i na zemlji razabiru se glasovi
ivota koji se bori, zaposlenost, nemir, zujanje, rad, samo da nita ne propadne! Svi pogaeni crvi
trgnu se jo jednom, pokau svoje ute glave iz mahovine, podignu noge, popipaju oko sebe svojim
dugim ticalima, zatim se srue, protegnu i okrenu trbuh prema gore. Svaka biljka ima svoju posebnu
oznaku, njeni, lagani daak prve studeni; blijede vlati izdiu se prema suncu, a lie koje pada uti
na zemlji glasovima svilenih buba na putu. To je jesen usred karnevala prolosti; crvenilo rua
boleljivo je, kao neko naroito suiavo svjetlo na purpurnoj boji.
Obuzet procesom raspadanja usred ovog usnulog svemira, priinih se sebi puzavcem koji propada.
Ustadoh osvojen naglim strahom i zakoraih nekoliko puta stazom. Ne! viknuo sam stisnuvi pesti,
tome mora biti kraj! I opet sam sjeo, dohvatio olovku i htio se ozbiljno latiti posla. Ne koristi
oajavati kad se suoimo s problemom neplaene stanarine.
Polako, sasvim polako stadoe se sabirati moje misli. Iskoristio sam tu priliku i pisao mirno i
promiljeno nekoliko stranica, kao uvod u to mu drago; ovo moe biti izvrstan poetak za sve
mogue.
Zatim uzeh razmiljati o nekom odreenom pitanju koje bih obradio, o nekom ovjeku ili stvari na

koje bih se mogao baciti - ali nisam nita nalazio. Dok sam se tako uzalud naprezao, opet su se
pobrkale moje misli; osjeao sam kako me je mozak jednostavno izdao, kako mi glava postaje sve
praznrja i praznrja, dok mi napokon nije sjela na vrat potpuno prazna i laka. Tu pustu prazninu u
glavi osjeao sam itavim tijelom, dapae mi se inilo da sam itav izdubljen, od glave pa do nogu.
- Gospode, moj Boe i Oe! - uskliknuo sam bolno i ponovio taj uzvik mnogo, mnogo puta
uzastopce. I nita vie.
Vjetar je umio u liu, pribliavalo se nevrijeme. Sjedio sam jo neko vrijeme, nesvjesno zurio u
svoje papire, zatim ih sloio i polako gurnuo u dep. Postalo je hladno, a ja vie nisam imao prsluka;
zakopah kaput do vrata i zarih ruke u depove. Zatim se digoh i pooh.
Da mi se samo ovog puta nasmijei srea - makar samo ovoga puta! Gazdarica me je ve dva put
pogledala kao da pita za stanarinu, a ja sam se zgurio, zbunjeno pozdravio i iuljao se. Vie to ne
mogu uiniti; kad me te oi jo jednom pogledaju, otkazat u sobu i srediti raun; tako to ne moe
dalje potrajati.
Kad sam prispio do izlaza iz parka, ponovno spazih onog starog kepeca to sam ga svojom
goropadnou bio nagnao u bijeg. Tajanstvene su novine leale na klupi pored njega: u njima su bila
najraznovrsnija jela, koja je stari sada jeo. Htio sam mu prii i zamoliti ga za oprote - nje zbog
svoga ponaanja, ali me od toga odvrati njegov nain blagovanja; masni kruh s maslacem pograbio
je starim, odurnim prstima koji su liili na deset svinutih aporaka - to mi se zgadilo, pa sam proao
pored njega a da mu se uope nisam obratio. On me nije prepoznao; ispijene njegove oi samo su
buljile u mene i nita se nije promijenilo na njegovu licu.
Nastavio sam svoj put.
Proem pored nekoliko izloenih novina, zaustavim se, iz obiaja, pred svakima od njih da vidim u
malom oglasniku kakva se mjesta nude, i bio sam doista sretne ruke, jer sam naao jedno koje bih
mogao preuzeti: trgovac iz Ulice Grnland trai na nekoliko sati dnevno ovjeka koji bi mu vodio
knjige; plaa po pogodbi. Zabiljeih adresu, tiho se molei Bogu da mi dodijeli to mjesto; zahtijevat
u za taj posao manje nego itko drugi, pedeset orea bit e mi dosta, moda i etrdeset orea, no to
preputam njemu.
Kad sam doao kui, naoh na stolu ceduljicu od gazdarice, kojom me poziva da ili plaam
stanarinu unaprijed ili da to prije iselim. Neka joj ne zamjerim, ali ona je prisiljena da to zahtijeva. S
najdubljim potovanjem gospoa Gundersen.
Napisao sam ponudu trgovcu Christieju, Ulica Grnland broj 31, gurnuo je u omotnicu i odnio
dolje na ugao, u potanski sandui. Zatim sam se vratio u sobu i sjeo u naslonja. Postajalo je sve
mranije i mranije. Sad mi je ve bilo teko stajati na nogama.
Sutradan, probudih se vrlo rano. Kad sam otvorio oi, bilo je jo posve mrano i tek dugo poslije
toga zauh kako sat u stanu ispod mene odbija petu. Htio sam ponovno zaspati, ali nisam mogao;
leao sam, bivao sve budniji i razmiljao o tisuu stvari.
Odjednom padne mi na pamet nekoliko dobrih reenica, koje sam mogao upotrijebiti za lanak ili
podlistak, takvo to jo nisam izmislio. Tako neto arobno i sretno. Leim tu i ponavljam te rijei i

reenice, i nalazim da su izvrsne; jedna se misao redala za drugom. Napokon se posve probudim,
ustanem i segnem iza kreveta po papir i olovku. Kao krv iz prorezane ile iktala je jedna rije za
drugom, slagale su se reenice, sklapale u cjelinu, prizor je potekao za prizorom, iz mojeg su mozga
tekle radnje i odgovori, i obuze me divna dobra volja. Pisao sam kao lud i bez odmora ispunjavao
jedan list za drugim. Misli su mi dolazile tako brzo i nenadano da mi je umaklo mnogo finih sitnica
koje nisam stigao zapisati, iako sam se svim silama trudio da sve obuhvatim. Jo uvijek navaljuju na
mene; posve sam zaokupljen svojom temom, svaka rije koju napiem dolazi kao sama od sebe.
To traje dugo, prilino dugo. Kad je proao taj trenutak inspiracije, kad sam napokon svrio i
odloio olovku, lealo je petnaest do dvadeset stranica na mojim koljenima. Ako sad uistinu imaju
kakvu vrijednost ti papiri, onda sam spaen! Skoim s kreveta i obuem se. Bivalo je svjetlije, te sam
ve mogao razabrati objavu svjetioniarskog nadglednika dolje kraj vrata. Kod prozora je bilo tako
svjetlo da sam mogao za silu i pisati. Odmah sam se dakle spremio da te svoje papire prepiem u
isto.
Iz ovih se mojih fantazija uzdie udnovato gusta para od svjetla i boja; zaustavim se sad kod
jedne, sad kod druge misli i velim sebi da je ovo najbolje to sam ikada itao. Postajem pijan od
ugodnosti, veselje me nadima, pa se sam sebi priinjam velianstvenim; rukom vaem teinu
rukopisa i povrno ga procjenjujem na pet kruna. Nikome nee pasti na um da se cjenka za pet kruna;
naprotiv, dati ga za deset kruna znailo bi dati ga u bescjenje, ako se uzme u obzir sadraj i kakvoa.
Nije mi bilo ni na kraj pameti da badava dajem tako osobito djelo; znao sam da se tekstovi ovakve
vrste ne nalaze na cesti. I odluim se za deset kruna.
U sobi je postajalo sve svjetlije; pogledavi dolje kod vrata, mogao sam posve jasno i bez
naprezanja razabrati tanka, skeletu slina slova na oglasu gospoice Andersen, kojim se oglaava
mrtvako rublje u vei desno. Ve je davno odbilo sedam sati.
Ustao sam i stao nasred sobe. Kad dobro promislim, taj otkaz gospoe Gundersen doao mi je kao
naruen. To zbilja nije soba za mene; na prozoru nema ni najprostijih zelenih roleta, niti je na
zidovima dovoljno avala da uredim garderobu. A onaj jadni naslonja u kutu tek je karikatura
pravog naslonjaa, njemu bih se mogao od srca nasmijati. Za odrasla ovjeka je prenizak; osim toga
je i preuzak, pa ti treba neto poput naprave za izuvanje izama kad se hoe iz njega izvui. Ukratko,
ta soba nije ureena tako da se u njoj bavim duevnim radom, pa je neu dulje ni zadrati.
Ni pod kojim uvjetima! Dosta sam dugo utio, trpio i izdrao u toj daari.
Sav obuzet nadom i zadovoljstvom i jo uvijek potpuno zaokupljen svojim izvanrednim
podlistkom, koji sam svaki as vadio iz depa i iitavao, htio sam odmah i ozbiljno poeti sa
selidbom. Izvukao sam sveanj, jedan crveni rupi, nekoliko istih ovratnika i neto zguvanog
novinskog papira u kojem sam donosio kui kruh, zatim sam smotao pokriva i gurnuo ostatak
bijelog pisaeg papira u dep. Naposljetku sam, za svaki sluaj, pretraio sve kutove da se uvjerim
nisam li togod zaboravio, pa poto nisam nita naao, poao sam k prozoru i zagledao se van.
Mrano, vlano jutro; kod izgorjele kovanice ni ive due, a nategnuto ue za suenje rublja u
dvoritu, posve stisnuto od vlage, protee se od jednog zida do drugog. To sam sve poznavao ve
otprije; zato se brzo maknuh od prozora. Uzmem pod ruku sveanj, naklonim se pred objavom
svjetioniarskog nadglednika i pred mrtvakim rubljem gospoice Andersen te otvorim vrata.
Odjednom se sjetim gazdarice. Ipak sam joj morao rei da selim, neka vidi da ima posla s urednim

ovjekom. Htio sam joj se i pismeno zahvaliti za ovo nekoliko dana to mi je pustila sobu preko
odreenog vremena. Uvjerenje da sam sad za due vrijeme spaen toliko me obuzelo da sam, tovie,
obeao gospoi pet kruna, koje u joj dati kad proem koji dan mimo; svakako sam joj htio pokazati
kakvog je estitog ovjeka imala pod svojim krovom.
Ceduljicu joj ostavih na stolu.
Jo jednom se zaustavim na vratima i okrenem. Ovo jasno osvjedoenje da sam se opet podigao
oduevljavalo me i inilo zahvalnim Bogu i svemiru, pa sam pao na koljena do kreveta i glasno
zahvaljivao Bogu za sve dobrote koje mi je tog jutra iskazao. Znao sam ja, znao, da je ovo ludilo od
nadahnua, koje sam netom proivio i napisao, udesno djelo nebesa u mojem duhu, odgovor na
moja jueranja jadanja. To je Bog, to je Bog! klicao sam i plakao od oduevljenja nad svojim
rijeima; na asove sam se prekidao i oslukivao ne nalazi li se tkogod na stubama.
Naposljetku ustadoh i pooh; neujno mugnuh niza stube i neprimijeen ni od koga dospjeh do
kunih vrata.
Ulice su bile svijetle od kie koja je ujutro padala, nebo je visjelo mrko i nisko nad gradom, nigdje
nije sjala sunana zraka. Koliko moe biti sati? Po obiaju, udario sam prema vijenici i vidio da je
osam i pol. Preostaje mi dakle jo nekoliko sati, jer ne bi imalo nikakve svrhe da doem u redakciju
prije deset, a moda i prije jedanaest sati. Dotle moram tumarati gradom i gledati da se dokopam
kakvog malog doruka. Uostalom, nisam se bojao da u danas lei gladan u postelju: ta su vremena,
hvala Bogu, prola! To je preboljeni stadij, ruan san; sada opet ide sve na bolje!
Meutim mi je zeleni pokriva postao teak, a osim toga - nisam se mogao s njime pokazivati pred
ljudima.
to e o meni misliti? Razmiljao sam dakle gdje da ga na neko vrijeme pohranim. Sjetim se da bih
mogao poi k Sembu, koji bi mi ga umotao u papir. Tada bi to odmah izgledalo ljepe i ne bi bila
nikakva sramota da ga nosim. Uem dakle u duan i kaem jednom pomoniku to elim.
Najprije je pogledao pokriva, a zatim u mene; kad je primio zamotak, uinilo mi se da je prezirno
slegnuo ramenima. To me je uvrijedilo.
- Dovraga! Budite oprezniji! - viknuh mu. - Unutra su dvije skupocjene staklene vaze; aljem ih u
Smyrnu.
To je pomoglo - to je sjajno uspjelo. Svakom kretnjom koju je otad uinio ovjek kao da me je
molio za oprote - nje to nije naslutio da se u pokrivau nalaze tako vane stvari. Kad je bio gotov sa
zamatanjem, zahvalim mu se na pomoi kao ovjek koji je ve ee slao u Smyrnu skupocjene
stvari. Otvorio mi je vrata, a kad sam izlazio, dva put mi se duboko naklonio.
Lutao sam meu ljudima na trnici i zadravao se najvie oko ena to su prodavale cvijee u
loncima. Velike crvene rue kojih su latice sjale otro i krvavo pobudie u meni udnju, dovodei me
u grenu napast da jednu ukradem, i zapitah za cijene, samo da doem to blie. Ako mi ostane togod
novaca, kupit u ih, pa stajale koliko mu drago; mogu ovda-onda i pritedjeti malo svojim nainom
ivota, pa da kasnije opet uspostavim novanu ravnoteu.

Bilo je deset sati i ja se uputih u urednitvo. ovjek sa karama rovao je po hrpi starih novina;
urednika jo nije bilo. Na njegovo pitanje to elim, ja mu predam svoj veliki rukopis i dadem mu
naslutiti da je vrlo vaan. Stavljao sam mu na duu da ga preda osobno uredniku. Kasnije u ve doi
sam po odgovor.
- Dobro! - ree ovjek sa karama i nastavi prekapati po novinama.
inilo mi se da on sve to prima sasvim ravnoduno, no nisam rekao nita - samo sam mu jednako
ravnoduno kimnuo i izaao.
Sad sam opet imao vremena. Da se bar hoe razvedriti! Bilo je runo vrijeme, bez vjetra, bez
svjeine, dame su za svaku sigurnost otvorile kiobrane, a i gospodske vunene kape izgledale su
spljotene i turobne. Jo jednom sam proao preko trga i pogledao zelenje i rue. Najednom osjetim
neiju ruku na ramenu, pa se okrenem. Gospoica mi nazove dobro jutro.
- Dobro jutro - odgovorim pomalo upitnim glasom, da odmah saznam to eli. Gospoica mi se
nije osobito sviao.
On radoznalo pogleda na potpuno nov zamotak pod moj im pazuhom i zapita:
- to to nosite?
- Bio sam kod Semba i kupio sukno za novo odijelo - odgovorih blazirano - ne mogu vie ii tako
pohaban; ne smije ovjek biti krt prema svom vanjskom izgledu.
Pogledao me i zabezeknuo se.
- Kako inae? - upita polagano.
- Dobro, iznad oekivanja dobro.
- Imate li sada kakvo zanimanje?
- Zanimanje? - odvratim zaueno. - Vodim knjige kod velike trgovake tvrtke Christie.
- Ah, tako! - ree on i ustukne jedan korak. - Boe moj, to mi je ba drago! Samo da vam ne
izmame novac to ste ga zasluili! Zbogom!
Malo zatim vrati se, pokae tapom na moj zamotak i ree:
- Preporuujem vam krojaa. Nigdje neete nai boljega krojaa od Isaksena. Recite mu samo da
sam vas ja poslao.
To mi je ipak bilo ve previe. Kojim pravom gura on svoj nos u moje stvari? to se njega tie
kojeg u ja krojaa uzeti? Postao sam bijesan; pogled na tu praznu, iskie - nu figuru ogorio me i ja
ga prilino brutalno podsjetim na onih deset kruna to ih je od mene posudio. Ali jo prije no to mi
je mogao odgovoriti, pokajah se to sam ga opomenuo; zbunio sam se i nisam mu gledao u oi; kad
je u tom asu prola mimo nas jedna mlada dama, brzo zakoraknuh unatrag da je pustim proi i
iskoristim tu priliku da umaknem.

Kamo sada, dok jo moram ekati? Prazna depa nisam mogao otii u kavanu, a nisam imao
nikoga poznatog kome bih u to vrijeme mogao svratiti. Instinktivno se odvuem gore u grad,
nastojei da utroim to vie vremena idui od trga do mitnice, usput proitam Veernje novosti
koje su upravo izvjesili, siem niz Ulicu Karla Johana, onda okrenem ravno i udarim prema
Spasiteljevu groblju, gdje napokon naoh jedno mirno mjestance na breuljku pored kapelice. Tu
sam sjedio u miru, sanjario na vlanom zraku, drijemao i smrzavao se. Vrijeme je prolazilo. Je li to
ba posve sigurno da je moj podlistak jedno malo remek-djelo nadahnute umjetnosti? Bog zna ne
nalazi li se ovdje-ondje po koja pogreka! Ako je tako, na kraju mi ga jo nee ni primiti, posve
jednostavno, ni primiti! Moda je i srednje ruke, ili dapae lo; tko mi jami da ve u ovom asu nije
baen u ko?... Mojega je pouzdanja nestalo, skoim i pojurim s groblja.
Dolje, u Ulici Akers, zavirio sam kroz prozor jednog duana i opazio da je tek maloas prolo
podne. To me je uinilo jo oajnijim, jer sam vrsto vjerovao da je podne ve odavna prolo, a prije
etiri sata nije imalo smisla da potraim urednika. Sudbina mog podlistka ispunila me mranim
slutnjama; to sam vie o njemu mislio, to mi se inilo nevjerojatnijim da bih tako na brzinu mogao
napisati neto estito. Pisao sam gotovo u snu, s grozniavim mozgom punim sanja. Naravno,
prevario sam se i bio itavog jutra kao izbezumljen, i to ni zbog ega! Naravno!... Brzo poem uz
Ulicu Ullevaals, blizu St. Hanshaugena, doem na otvorena polja, zatim u uske, udnovate ulice kod
pilana, preko gradilita, dok se najednom nisam naao na poljskom puteljku kojemu nisam mogao
dogledati kraja.
Ovdje se zaustavim i odluim da se vratim. Bio sam zadihan od hodanja i vraao sam se polako i
potiteno. Sreo sam dva voza sijena; gonii su leali na vozu i pjevali; obojica bijahu gologlavi i u
obojice je bilo okruglo, bezbrino lice. Nasluivao sam da e me nagovoriti, dobaciti mi kakvu
primjedbu, ili uiniti kakvu alu na moj raun. I doista, kad sam im bio posve blizu, jedan mi dovikne
i upita me to to nosim pod pazuhom.
- Pokriva za krevet - odgovorim.
- A koliko je sati? - upita on.
- Ne znam tono, ali mislim da e biti oko tri.
Na to se obojica nasmiju i potjeraju mimo mene. U tom asu osjetim bol od udarca biem na
jednom uhu, a eir mi poleti s glave; mladi me lopovi nisu mogli pustiti da proem a da mi ne
naine kakvu nepodoptinu. Malko ogluen, popipam se po glavi, potom potraim eir, koji je pao
na rub jarka, i nastavim put. Dolje u etvrti St. Hanshaugen sastadoh nekog ovjeka, od kojega saznah
da je ve prolo etiri sata.
Prolo etiri! Kazaljka je ve pokazivala preko etir i. Zakoraim i stanem gotovo trati u grad,
savijem se i pourim u urednitvo. Moda je urednik ve odavna bio ondje: onda je ve izaao iz
ureda. Naizmjence sam hodao i trao, spotaknuo se, bjeao za kolima, sve pjeake ostavio iza sebe,
natjecao se s konjima, naprezao se kao lud da ne zakasnim. Kad sam doao do zgrade gdje je bilo
urednitvo, u trku uletim u veu, u etiri skoka uspnem se stubama i pokucam na vratima.
Nema odgovora.
Izaao je. Izaao je, pomislim. Uhvatim za kvaku: vrata su otvorena. Pokucam jo jednom i uem

unutra.
Urednik sjedi za svojim stolom, licem okrenut prema prozoru, u ruci mu pero spremno za pisanje.
Poto je cuo moj usopljen pozdrav, upola se okrene prema meni, zatrese glavom i ree:
- Jo nisam dospio proitati va lanak.
Razveselilo me to to jo nije proitao, te rekoh:
- Razumije se, dragi gospodine, to mogu i misliti. Uostalom, i ne uri se tako jako. Moda za
nekoliko dana, ili...
- Da, da, ja u ve pogledati. Uostalom, imam vau adresu, pa u vam odmah javiti. Ja se nisam ni
sjetio objasniti mu da vie nemam nikakve adrese.
Audijencija je bila zavrena, i ja se poklonim, uinim korak unatrag i izaem. Nada je i opet
usplamtjela u meni, jo nije sve propalo, naprotiv - jo sam mogao sve dobiti. Moj je mozak poeo i
opet matati o velikom nebeskom vijeu u kojem su maloas zakljuili da ja moram zasluiti,
zasluiti deset kruna za jedan podlistak...
Da samo naem neko konaite! Razmiljao sam kamo bi bilo najbolje da se uvuem, i to me
pitanje toliko zao kupilo da sam zastao nasred ulice. Zaboravio sam gdje sam, stajao sam kao znak
opomene usred mora oko kojeg a bjesne i bue valovi. Raznosa novina gurne mi u ruke primjerak
Vikinga. Ba je komian, isuvie komian!
Pogledam oko sebe i uplaim se: opet sam stajao pred Sembeovim duanom.
Brzo se okrenem, sakrijem zamotak koliko je ve bilo mogue, pourim niz Crkvenu ulicu smeten
i plaei se da me moda nije tkogod vidio iza izloga. Proao sam pored Ingebreta i pored kazalita,
zaokrenuo kod biljeternice i onda udario mimo tvrave prema moru. Tu sam potraio jednu klupu i
iznova stao mudrovati.
Gdje u pod milim Bogom nai konaite? Zar nema ba nikakve rupe u koju bih se mogao zavui
i provesti no do jutra. Ponos mi brani da se vratim u svoj stari stan; ne pada mi na pamet da krim
rije; ljutito odbijam od sebe tu misao i u duhu se nasmijeim pomislivi na mali crveni naslonja.
Asocijacijom misli naem se najednom u sobi s dva prozora gdje sam nekada stanovao, u Ulici
Haegdehaugen; na stolu stoji puna zdjela kruha s maslacem, krike koje u ovom asu mijenjaju oblik
i postaju biftekom; prekrasan biftek, snjenobijeli ubrus, veliki komad kruha i srebrni pribor za jelo.
Odjednom se otvore vrata, u sobu ue moja gazdarica i, gle uda, ponudi me ajem...
Tlapnje i glupi sni! Rekoh u sebi da e mi se opet zavrtjeti u glavi pojedem li neto, da e mi i opet
groznica prohujati mozgom i da u se morati boriti s istim napadajima ludila. Nisam podnosio
nikakva jela, eto, takav sam ja, to je moja osobina, moja osebujnost.
Moda se ipak dosjetim neemu to se tie konaita, jo prije nego zanoa. Ne uri se; u najgorem
sluaju mogu potraiti neko mjestance u umi, cijela mi gradska okolica stoji na raspolaganju, a nije
ba odvie studeno.
Preda mnom se prualo more u svojoj tekoj tiini, brodovi i neotesane, irokokljune barke rezale

su brazde po olovnastoj povrini, pruge su se odbijale lijevo i desno od njih i klizile sve dalje, dok se
jastuasto debeli dim dizao iz dimnjaka i strojeva i umorno prodirao kroz vlani zrak. Nije bilo ni
sunca, ni vjetra, drvee je iza mene bilo vlano, a i klupa na kojoj sam sjedio bijae hladna i klizava.
Vrijeme je prolazilo, ja sam bio pospan i umoran, osjeao sam studen na leima; malo zatim
primijetim da mi se sklapaju oi. I ja sam ih sklopio...
Kad sam se opet probudio, bilo je sve oko mene tamno. Napola gluh i smrznut pograbio sam
zamotak i dao se u trku. Da mi bude toplije, iao sam sve bre i bre, udar ao rukom o ruku, toptao
nogama iz kojih je nestalo ve svakog osjeaja, i tako stigao gore do vatrogasne straarnice. Bilo je
devet sati, znai dakle da sam prilino dugo spavao.
to da ponem? Negdje se ipak moram skloniti. Zastanem i bacim pogled na vatrogasnu
straamicu; pomislim da bih se moda mogao uvui u koji hodnik ako priekam dok mi straar
okrene lea. Uspnem se stubama u namjeri da se s ovjekom upustim u razgovor; on me pozdravi
svojom sjekirom, ekajui to mu imam kazati. Ta uzdignuta sjekira, koje je otrica bila okrenuta k
meni, proe mi kao hladan udarac kroz ivce; zanijemjeh od straha pred tim naoruanim ovjekom i
nehotice zakoraih unatrag. Ne velim mu nita, samo se uljam sve dalje od njega; a da to sakrijem,
proem rukom preko ela kao da sam neto zaboravio, i brzo se udaljim. Kad sam se opet naao
dolje na ploniku osjeao sam se spaen, kao da sam izmaknuo velikoj pogibelji. A onda pourim
dalje.
Bilo mi je studeno, muila me glad, postajalo mi je sve neugodnije i neugodnije i tako sam poao
Ulicom Karla Johana; kleo sam u sav glas, ne brinui se to me uju svi prolaznici. Dolje, kod zgrade
parlamenta, odmah kod prvog lava, sjetim se odjednom nekom udnom asocijacijom jednog mladog
slikara, svoga znanca, mladog ovjeka kojega sam jednom u Tivoliju spasio od zaunice i kasnije ga
posjetio. Pucnem prstima i uputim se u Ulicu Tordenskjold, naem vrata s posjetnicom C. Zacharias
Bartel i pokucam.
On mi je sam otvorio vrata. Strano je zaudarao po pivu i duhanu.
- Dobra veer! - rekoh.
- Dobra veer! Ah, to ste vi?! Ali do vraga, zato tako kasno? Mogli ste doi dok je jo bio dan.
Odonda sam naslikao jo jedan sjenik i tota promijenio. To morate pogledati po danu, sada ne bi
imalo smisla.
- Pokaite mi ipak - rekoh; meutim, ni sam nisam znao o kojoj on to slici govori.
- Nemogue, potpuno nemogue! - odvrati on. - Sve e vam se priinjati utim. I onda jo neto... On prie sasvim k meni i ape: - Veeras je kod mene jedna djevojka, pa bi bilo jako nezgodno.
- No, ako je tako, onda dakako o tome ne moe biti ni govora.
Zaelim mu laku no i odem.
Nije mi dakle preostalo nita drugo nego da potraim u umi neko zgodno mjestance. Samo da
zemlja nije tako vlana! Udarim po pokrivau, ve potpuno pomiren s milju da u morati noiti vani.
Predugo sam se muio nastojei da naem konaite u gradu, pa sam se ve umorio i sve mi je

dosadilo. Smatrao sam uitkom da se primirim, prepustim svojoj sudbini i vucaram ulicama bez
ijedne misli u glavi. Poao sam prema sveuilitu i ondje na satu vidio da je ve prolo deset, pa
odande udarim u grad. Negdje u Ulici Haegdehaugen zaustavim se pred trgovinom s jelima u izlogu.
Kraj okruglog hljeba leala je maka i spavala; odmah iza nje stajao je up s maslacem i nekoliko
aa s kaom. asak sam stajao i gledao u ta jela, a kako nisam mogao nita kupiti, okrenem se i
nastavim svoj put. Polagano sam iao sve dalje i dalje, sat za satom, dok napokon ne stigoh u gradski
bukvik.
Tu skrenem s puta i sjednem da se odmorim. Onda potraim zgodno mjestance, skupim neto
suvaraka i lia, priredim leaj na jednom humku, gdje nije bilo tako vlano, potom otvorim zamotak
i izvadim pokriva. Od tog silnog hodanja bio sam posve iscrpljen i utuen, te se odmah spremih na
spavanje. Dugo sam se okretao amo-tamo, dok se nisam dobro namjestio; malko me je boljelo uho,
nateklo je od udarca biem, pa na njemu nisam mogao leati. Izujem cipele i stavim ih pod glavu, a
preko njih rasprostrem papir u koji su mi kod Semba bili zamotali pokriva.
Svuda oko mene irila se uzviena atmosfera mraka; sve je utihnulo, sve. Ali gore, u visini, umio
je vjeni pjev, puhanje povjetarca, kao neko daleko, bezglasno zujanje koje nikad ne prestaje. Tako
sam dugo oslukivao to neprekidno boleivo zujanje da me je ve poelo zbunjivati. To su zacijelo
simfonije svjetova nada mnom, zvijezde pjevaju...
- Dovraga! - velim i glasno se nasmijem, da se ojuna- im. - To su sove, prijeko u Kanaanu!
I ustadoh, pa ponovno legoh, a onda navukoh cipele i opet ustadoh, proetah se malo u mraku i
legoh nanovo, borei se i trpei od straha i bijesa sve do svanua, i tek onda napokon padoh u san.
Kad sam otvorio oi, ve je bio bijeli dan, i mislio sam da ve mora biti podne. Obuo sam cipele,
opet smotao pokriva i vratio se u grad. Dan je i opet bio bez sunca, a ja sam prozebao kao pas; noge
su mi kao odumrle, a oi mi stadoe suziti kao da ne podnose danje svjetlo.
Bila su tri sata poslijepodne. Glad me poela strano muiti, postao sam umoran, a s vremena na
vrijeme hvatala me ak i nesvjestica. Zaokrenuo sam prema zalogajnici, proitao izvjeeni jelovnik i
napadno slegnuo ramenima, kao da kuhana slanina nije za moj eludac. Odavde se uputim prema
eljeznikoj postaji.
Odjedanput osjetim udnovatu omaglicu u glavi. Poao sam dalje ne obazirui se na nju, ali ovoga
puta bivalo mi je sve gore i gore, pa sam naposljetku na nekim stubama morao sjesti. Cijelo se moje
bie izmijenilo, kao da je neto u mojoj nutrini spuznulo u stranu, ili kao da se raz- derala kakva
modana opna. Nekoliko sam puta duboko udahnuo hvatajui zrak i, zauen ovim to me snalo,
ostao sjediti. Nisam bio bez svijesti, jer sam sasvim jasno osjeao bol u uhu, a kad je proao koji
znanac, smjesta sam ga prepoznao, ustao i pozdravio.
Kakav se to bolni osjeaj pridruio ostalima? Je li to moda posljedica toga to sam spavao na
goloj zemlji? Ili je moda zato to jo nisam dorukovao? Ako se pravo uzme, ipak je besmisleno
ovako ivjeti, tako mi rana Kristovih! Ne znam to sam skrivio sudbini da me tako progoni!
Najednom mi padne na pamet da bi bilo najpametnije da postanem lopov, pa da s pokrivaem odem
do ujaka. Mogao bih ga zaloiti za krunu, a to bi mi osigur alo tri dobra objeda. Tako bih se nekako
odrao dok se neto ne nae. A to se tie Hansa Paulija, njemu bih ve neto nadrobio. I ve sam bio
na putu prema zalagaonici, ali se pred ulazom zaustavim, zatresem glavom kao da se ne mogu

odluiti, i onda se opet okrenem.

to sam bio dalje od zalagaonice, to me je vie veselilo to sam ostao pobjednikom u ovoj tekoj
kunji. Svijest da sam jo uvijek ist i poten prostruji mi glavom i ispuni me divnim osjeajem da
sam vrst karakter, da sam kao bijeli svjetionik usred uzburkanog ljudskog mora a ne podrtina
kakvog broda koju valovi bacaju amo-tamo. Da zaloim tuu stvar za jedan piljivi objed, da se
najedem i napijem, da duu upropastim prvim zalogajem, da crnom mrljom uprskam potenje, da
postanem lopovom i zastidim se sam pred sobom - nikada! Nikada! To mi nije bila namjera, na to
tovie ni u jednom trenutku nisam pomislio. Nitko nije odgovoran za nekontrolirane misli to mu se
vrzmaju glavom, a naroito ne onda kad ga mui strana glavobolja i kad mrtav od umora nosi tui
pokriva pod pazuhom.
S vremenom e se ve neto nai! Pa tu je jo onaj trgovac iz Ulice Gronland. Je li proteklo previe
vremena otkako mu poslah svoju ponudu? Nije li svejedno hou li prije ili kasnije povui za njegovo
zvonce, pa da me odbije. I uope mu se nisam osobno predstavio. No ipak mogu pokuati, moda mi
se ovog puta srea nasmije; njezini su putevi gdjekad udnovati. Uputim se dakle u Ulicu Gronland.
Posljednji trzaj to mi je projurio glavom jako me je umorio; iao sam sasvim polako i razmiljao
to u rei trgovcu. Moda je on dobar ovjek; bude li dobre volje, moda mi predujmi koju krunu a
da ga za to i ne zamolim; takvim ljudima dolaze ponekad sjajne misli.
Uuljam se u jednu veu, pocrnim koljena na hlaama pljuvakom, da izgledam nekako uredniji,
poloim pokriva u tamni kut iza nekog sanduka, poem ravno preko ulice i uem u mali duan.
Unutra sjedi ovjek i pravi tuljce od starih novina, umjesto vreica.
- Mogu li razgovarati s gospodinom Christiejem? - zapitam.
- To sam ja - odgovori ovjek.
Aha! Meni je ime tako i tako, bio sam slobodan da mu poaljem ponudu, pa sad ne znam kakav je
odgovor.
ovjek ponovi nekoliko puta moje ime i nasmije se.
- Sad ete neto vidjeti! - ree i izvadi iz prsnog depa moju ponudu. - Izvolite, gospodine,
pogledati kako bar atate s brojkama. Svoj ste list datirali godinom 1848. - I ovjek se nasmije iz puna
grla.
- Razumije se da je to krivo - rekoh krzmajui - nepribranost, zabuna, moram priznati.
- Vidite, a ja trebam ovjeka koji se ne buni u brojkama - ree on. - Vrlo mi je ao, va je rukopis
tako itljiv, a i va list mi se svidio...
Priekao sam koji trenutak. Ta nije to valjda njegova posljednja. A on se opet prihvati pravljenja
svojih tuljaka.
- Tako mi je ao - rekoh - vrlo ao, ali to mi se vie ne bi dogodilo, a i ova mala pogreka ne moe
znaiti da sam potpuno nesposoban za knjigovodstvo.

- To ja uope ne tvrdim - odgovori on - ali kod mene je znaila tako mnogo da sam se smjesta
odluio za drugoga.
- Mjesto je dakle ve popunjeno? - zapitam.
- Jest!
- Boe moj, onda vie nemam to traiti!
- Ne. Vrlo mi je ao, ali...
- Zbogom! - rekoh.
Sad me obuzeo neki divlji, brutalni bijes. Uzeo sam svoj sveanj iz vee, stisnuo zube i stao nasrtati
na mirne prolaznike na ploniku, ne molei ih za oprotenje. Kad je neki gospodin stao i pozvao me
na red zbog moga ponaanja, okrenuo sam se, zatulio mu tek jednu jedinu besmislenu rije u uho,
gurnuo mu stisnutu aku pod nos i krenuo dalje; uhvatilo me nekakvo slijepo bjesnilo koje nisam
mogao obuzdati. Gospodin je stao dozivati redara - nita bolje u tom trenutku nego imati posla s
kakvim straarom! Namjerice usporim korake da me dostigne, ali nije doao. Je li to moda pametno,
da se izjalove najmuniji, najozbiljniji pokuaji jednog ovjeka? emu sam napisao godinu 1848.?
to me se ticala ta prokleta godina? Sad moram gladovati i crijeva mi se svijaju kao crvi, a nigdje ne
stoji napisano da cu do veera nai ma i koricu kruha. I to je bivalo kasnije, to sam se osjeao
prazniji, duevno i tjelesno; svakog sam se dana uputao u sve neistije poslove. Lagao sam bez
crvenila, varao siromane ljude za stanarinu, borio se dapae s lupekim pobudama da prodam tui
pokriva - i sve to bez kajanja, mirne savjesti. Moja je duevnost stala gnjiti, u njoj niknue crne
gljive, irei se sve dalje. A gore na nebu sjedi Bog, bdije nada mnom i pazi da se moja propast
provede po svim pravilima, sigurno i polagano, pazei da se ne izae iz takta. U ponoru paklenom
pak bjee vragovi i srde se to se tako dugo odupirem da poinim kakav velik zloin, neoprostiv
grijeh, za koji me Bog u svojoj pravednosti mora baciti u bezdan pakleni...
Iao sam brzo, sve bre, onda odjednom zaokrenuo nalijevo i prispio uznojen i ljut u neko jarko
osvijetljeno i lijepo dekorirano predvorje. Nisam stao ni na jednu sekundu, a udno je ureenje
predvorja tako brzo prodrlo u moju svijest; dok sam jurio uza stube, mojem pogledu nije umaknula
ni jedna jedina sitnica na vratima, ukrasima, podu, sve je to stajalo jasno preda mnom. Na drugom
katu snano povuem za zvonce. Zato sam stao ba na drugom katu? Zato sam povukao ba za ovo
zvonce, koje je najdalje od stubita?
Mlada dama u sivoj, crno obrubljenoj haljini otvori mi vrata; trenutak me je zaueno promatrala,
a onda je zatresla glavom i rekla:
- Ne, danas nemamo nita. - I uini kretnju kao da e zatvoriti vrata.
Zato sam se u takvo to upustio s tom enom? Ona me oigledno smatra prosjakom. Odjednom se
ohladim, osjetim se smirenim. Skinem eir, s potovanjem se naklonim, kao da nisam uo to je
kazala, i izgovorim jako uljudno:
- Oprostite, gospoice, to sam tako jako pozvonio; nisam znao da imate tako jako zvonce. Stanuje
li ovdje bolestan gospodin koji je u novinama oglasio da treba ovjeka koji bi ga vozio u kolicima?

Ona je koji trenutak nepomino stajala i razmiljala o toj mojoj lai. inilo se da se njezin sud o
meni pokolebao.
- Ne - ree naposljetku - tu nema nikakvog bolesnog gospodina
- Ne? Onako, postariji? Voziti dva sata dnevno. etrdeset orea po satu.
- Ne.
- Onda jo jednom molim za oprotenje - rekoh; moda stanuje na prvom katu. Za svaki sluaj
preporuujem jednog ovjeka, moga znanca, za kojega garantiram. Ja sam iz porodice WedelJarlsberg. - Naklonim se jo jednom i odem. Mlada je dama pocrvenjela, od zabune se nije mogla ni
maknuti, nego je ostala stajati na vratima i gledati za mnom dok sam silazio stubama.
Meni se opet vrati mir i u glavi mi je postalo posve jasno. enine rijei da mi danas ne moe dati
nita djelovale su na mene kao hladan tu. Zar je ve tako daleko dolo da svatko smije pomisliti:
Evo, ide prosjak, jedan od onih kojima se daje jelo kroz vrata na hodniku.
U Ulici M0ller stanem pred jednom kuom i udahnem miris peena mesa; ve sam stavio ruku na
kvaku i bez razmiljanja htio ui, ali se u posljednji as osvijestim i nastavim svoj put. Doem blizu
trnice, da potraim klupu i da se odmorim, ali na svakoj je netko sjedio. Uzalud sam obiao skroz
oko crkve - ni jednog mjesta za sjesti. Naravno, rekoh ljutito sam sebi, naravno, naravno! I opet
odem. Kod ugla trnice svratim do vodoskoka, popijem nekoliko gutljaja vode i poem, vukui noge
kao da su od olova. Pred svakim sam izlogom dugo stajao i gledao za svakim kolima koja su se
provezla mimo mene.
Uglavi sam osjeao vruinu, a u sljepooicama mi je udno udaralo; voda koju sam popio nije mi
pomogla, nego mi je po njoj postalo samo muno. Tako sam stigao na Spasiteljevo groblje. Sjeo
sam, naslonio laktove na koljena, a glavu podupro rukama. U tako zgurenom poloaju osjeao sam
se posve ugodno i nisam vie osjeao izjedanje u prsima.
Na granitnoj ploi pored mene leao je klesar na trbuhu i urezivao natpis; imao je plave naoale i
podsjetio me na znanca na kojega sam gotovo ve zaboravio, bankovnog namjetenika, kojega sam
jo prije nekog vremena viao u kavani Oplandske.
Samo da otjeram taj stid od sebe, pa da se obratim njemu! Da mu otvoreno kaem istinu, da mi sad
ide vrlo slabo i da mi je to ivotarenje dolo ve do grla! Mogu mu dati i pretplatniki blok za
brijanje... Vrag odnio i pretplatniki blok za brijanje! Kartice u vrijednosti od jedne krune! I nervozno
posegnem za tim blagom. Ne naavi ih dovoljno brzo, skoim uznemireno. Onda ih sav znojan od
straha napokon naem na dnu prsnog depa s drug im istim i ispisanim papirima bez vrijednosti.
Nekoliko puta prebrojim tih est listia, i to najprije od sprijeda prema straga, pa obratno; za mene
oni nisu imali vie nikakve vrijednosti; zar ne mogu ostati da se i ne brijem? Tako bih doao do
polukrunke, do bijele polukrunke u srebru iz rudnika Kongsberg! Banka se zatvara u est sati, a
izmeu sedam i osam mogu priekati tog svog ovjeka pred kavanom Oplandske.
Dugo sam sjedio veselei se toj misli. Vrijeme je prolazilo. U kronjama kestenova umio je vjetar,
dan se primicao kraju. Nije li ipak nedostojno mene da doem sa est listia k mladiu koji je
namjeten u banci? Moda on ima u svom depu dva itava pretplatnika bloka za brijanje, s mnogo

iim i finijim listiima od mojih? Tko zna? I pretraio sam sve depove ne bih li naao moda jo
to drugo, da mu pridodam, ali nisam naao nita. Da mu ponudim svoju kravatu? Posve lako mogu
biti i bez nje, naroito kad kaput vrsto zakopam, a to ionako moram initi, jer nemam prsluka.
Odveem dakle kravatu, iroku vrpcu koja mi je pokrivala polovicu prsa, brino je oistim i smotam
zajedno s blokom za brijanje u komad bijelog pisaeg papira. Zatim napustim groblje i uputim se
prema kavani.
Ura na vijenici pokazivala je sedam sati. Zadravao sam se u blizini kavane, prolazio gore-dolje
pored eljezne ograde i otro promatrao sve one koji su dolazili i odlazili. Napokon, oko osam sati,
opazim mladog ovjeka kako svje i elegantan ide ulicom prema kavani. Kad sam ga spazio, srce mi
zakuca brzo kao u ptice i ja bez rijeci pozdrava nasrnem na njega.
- Jednu polukrunku, stari drue! - navalim sasvim drsko - ovdje imate protuvrijednost... - i pri tom
mu gurnem u ruku zamotak.
- Nemam - odgovori on - bogami, nemam! - I pri tome iskrene svoj novanik pred mojim ocima.
Sino sam lumpao i ostao bez para; vjerujte mi, nemam nita.
- Nemojte, dragi, valjda e biti tako - na to u ja, pokazujui da mu vjerujem; pa nije imao razloga
da zbog takve sitnice lae. Priinilo mi se ak da su mu se modre oci orosile dok je traio po
depovima i nita nije nalazio. Zakoraknem da u otii i velim mu:
- Oprostite, u trenutanoj sam oskudici.
Ve sam poodmakao komad puta, kad me on zazva natrag - radi zamotka.
- Zadrite to, samo zadrite! - odgovorim mu - neka vam ostane! To su samo malenkosti... nita...
po prilici sve to imam! - Bio sam dirnut svojim vlastitim rijeima; one su tako neutjeno zvuale u
sumranoj veeri, da sam zaplakao.
Vjetar je zapuhao jae, oblaci su se divlje gonili nebom, a u mraku koji se sputao postajalo je sve
hladnije. Plakao sam cijelom ulicom; obuzelo me smilovanje prema samome sebi, pa sam bez
prestanka ponavljao nekoliko rijei, usklik koji mi je uvijek iznova izmamljivao suze koje jedva to
su prestale: O Boe, kako boli! O Boe, kako boli!
Proe sat - proe polagano i tromo. Neko sam se vrijeme zadrao u Ulici Torv, sjedio na kunim
pragovima, uljao se u vee kad bi netko prolazio mimo, i bez misli buljio u sjajno rasvijetljene
trgovine, u kojima su ljudi rukovali novcem i robom; napokon sam za nekakvom hrpom dasaka
izmeu crkve i trnice naao miran kuti.
Ne, danas vie ne mogu u umu, pa dogodilo se to mu drago; nemam vie ni snage, a i put je
predalek. Htio sam provesti no onako kako bude i ostati gdje sam i bio; bude li hladno, mogu etati
oko crkve; neu vie mnogo promiljati. Tako sam se naslonio i zadrijemao.
Uokolo je zanijemjela buka, trgovine su se zatvorile i sve sam rjee uo korake prolaznika. Malopomalo ugasila su se svjetla na svim prozorima...
Otvorio sam oi i opazio nekakvu spodobu pred sobom; po svijetlim gumbima odmah naslutim da

je to straar; lica mu nisam mogao razabrati.

- Dobra veer! - ree on.
- Dobra veer! - odgovorim i prestraim se. Zbunjeno ustanem. On je stajao nepomino preda
mnom.
- Gdje stanujete? - zapita.
Iz obiaja i bez duga razmiljanja rekoh mu svoju staru adresu, malu mansardnu sobicu iz koje
sam juer iselio.
On je jo uvijek stajao preda mnom.
- Jesam li poinio kakvo zlo? - upitam plaho.
- Ne, dapae! - odgovori mi on. - Ali bi svakako bilo bolje da poete kui, ovdje je hladno spavati.
- Jest, istina je. Osjeam da zbilja postaje hladno.
I poeljevi mu laku no, instinktivno udarim prema svom nekadanjem stanu. Budem li dovoljno
oprezan, mogao bih dospjeti gore a da me nitko ne primijeti; od posljednjeg kata do mansarde ima
svega osam stuba, a samo dvije posljednje kripe.
Na dnu stubita izujem cipele i ponem se uspinjati. Posvuda tiina; u drugom katu zaujem
udaranje sata; jedno je dijete tiho plakalo i to je bilo sve. Napokon naem svoja vrata, podignem ih
malko na arkama, otvorim ih po staroj navici bez kljua, uem u sobu i zatvorim neujno vrata za
sobom.
Sve je bilo onako kako sam ostavio; zavjese su pomaknute na stranu, a krevet stoji prazan; na
stoluje neto bijelo, zacijelo moja cedulja za gazdaricu; nije dakle ni dolazila otkako sam otiao.
Popipam tu bijelu mrlju na stolu i na svoje veliko iznenaenje osjetim da je to list. Odnesem ga do
prozora i, koliko sam u tami mogao, stanem odgonetati neitljivo napisana slova, te napokon
prepoznam svoje vlastito ime. Aha, pomislim, to je odgovor od gazdarice! Zabranjuje mi da
prekoraim prag, kad mi padne na pamet da se opet vratim!
I polagano, sasvim polagano napustim sobu. U jednoj ruci nosim cipele, u drugoj list, a ispod ruke
pokriva. Stisnem zube i na prstima se spustim niza kripave stube. Sretno sam stigao dolje i opet
stajao pred kunim vratima.
Tu navuem cipele, muei se s time prilino dugo, i poto sam ih obukao posjedim jo koji
trenutak; kad sam bio gotov, zagledah se bez misli preda se, drei list u ruci.
Naposljetku ustanem i poem.
Gore na ulici zatreperi uto svjetlo plinske svjetiljke.
Zakoraim prema svjetlu, naslonim zamotak o stup svjetiljke i otvorim list - sve to vrlo polagano.

Kao da mi je zraka svjetla udarila u prsa; ujem kako mi se iz njih izvinuo tihi zvuk, besmisleni
poklik radosti: pismo je bilo od urednika, moj je podlistak primljen i upravo se slae! Nekoliko
malih promjena... nekoliko pravopisnih pogreaka... napisano s mnogo talenta... sutra e biti
objavljeno... deset kruna...
Nasmijem se i zaplaem, velikim koracima zagrabim niz ulicu, zaustavim se, padnem na koljena i
slatko se zakunem u velianstvenu modrinu. I sati su prolazili.
Cijelu no, dok nije svanulo jutro, pjevao sam po ulicama i lud od veselja ponavljao bez prekida:
Napisano s mnogo talenta, dakle malo remek-djelo, djelo majstora. I deset kruna!

Drugi dio

Nekoliko tjedana nakon toga bio sam jedne veeri vani. Opet sam bio na jednom groblju i napisao
lanak za novine; dok sam bio zaokupljen njime, dolo je i deset sati, spustio se mrak i grobljanska
vrata morala su se zatvoriti. Bio sam gladan, vrlo gladan; deset kruna doteklo je samo za kratko
vrijeme; sad ve dva-tri dana nisam nita jeo i osjeao sam umor i iscrpljenost od pisanja olovkom.
U depu sam imao nekakav noi i svezanj kljueva, ali ni prebite pare.
Kad su se grobljanska vrata zatvorila, trebao sam zapravo poi kui, ali iz nekog instinktivnog
straha prema sobi u kojoj je bilo prazno i hladno zatumarah dalje mimo vijenice, sioh prema moru
sve do neke klupe na eljeznikom mostu, gdje sjedoh.
U tom me asu nije muila ba nikakva tuna misao, zaboravio sam na svoju nevolju i osjeao se
spokojno pri pogledu na more, koje se tu mirno i lijepo steralo u polutami. Po staroj sam se navici
htio razonoditi itanjem lanka, koji se mojem izmuenom mozgu inio najboljim to sam dotad
napisao. Izvukao sam rukopis iz depa, prinio ga sasvim do oiju, kako bih mogao itati, i preletio
jednu stranicu za drugom. Oko mene je bila duboka tiina; more se prostrlo kao modri sedef, a male
su ptice lijetale bez glasa nada mnom. Neto dalje straario je redar, inae nije bilo ni ive due i
itava je luka utonula u duboku tiinu.
Jo jednom sam pregledao svoju imovinu: depni noi, sveanj kljueva, ali ni novia. Opet sam
segnuo u dep i izvukao papire. To sam uinio sasvim mehaniki i nesvjesno. Izabrao sam jedan
neispisani papir i - bogzna otkud mi je dola ta misao - napravio zamotak, oprezno ga zatvorio, kao
da je pun, i bacio ga daleko na plonik; vjetar ga je odnio jo dalje, a onda se papir smirio.
Najednom je na me poela djelovati glad. Gledao sam u bijeli, papirnati zamotak kao da je krcat
srebrnim novcem i silom se htjedoh uvjeriti da uistinu ima neto u njemu. Trudio sam se da pogodim
svotu - pogodim li pravo, ona je moja! Zamiljao sam na dnu male, lijepe komade po deset orea, a
gore debele krune - cijeli zamotak pun novaca! Gledao sam u njega irom otvorenih oiju i sam sam
sebe nagovarao da ga ukradem.
Odjednom zaujem kako kalje straar - kako mi je samo moglo pasti na pamet da i ja uinim to
isto. Ustao sam s klupe i zakaljao, ponovio to tri puta uzastopce, da bi on uo. Kako li e se
nasamariti s tim zamotkom ako doe ovamo! Veselio sam se toj lupetini, zadovoljno trljao ruke i
sjeo natrag na klupu. Al e spustiti nos kad vidi kako se nasamario, pas straarski! Ova deranska
nepodoptina inila mi se kao neto zbog ega bih se mogao nai u posljednjem krugu pakla. Od
gladi sam bio pijan, glad me opila!
Za nekoliko trenutaka doao je straar. Ogledavao se na sve strane, zveckajui eljezom okovanim
cipelama po ploniku. Iao je polagano - ta imao je cijelu no pred sobom. Zamotak nije opazio tako
dugo dok se nije naao tik pred njim. Tada se zaustavio i uzeo ga promatrati. Ovako ist i bijel,
izgleda mu dragocjen; moda kakva mala svotica, hm, nekoliko srebrnjaka?... On ga digne. Hm!?
Lako je, vrlo lako. Moda samo kakvo skupocjeno pero, nakit za eir... I oprezno ga otvori svojim
velikim apama te pogleda unutra. A ja sam se smijao, smijao i lupao po koljenima, smijao se kao

luak. Ni najtii zvuk nije izaao iz mojega grla; moj je smijeh bio tih i suiav, iskren kao suze...
Tada se opet zaulo zveketanje po ploniku i straar je otiao preko mosta. Sjedio sam tu sa suzama
u oima i udisao zrak, gotovo obeznanjen od grozniave veselosti. Stao sam glasno govoriti, priao
sebi o tom papirnatom zamotku, oponaao kretnje jadnog straara, zavirio u praznu aku i s
uivanjem ponavljao: - Kaljao je kad ga je odbacio! - A onda se tim rijeima pridruie nove,
impulzivnije, pa preokrenue itavu reenicu te je ona sada zavravala rijeju kaljuc.
Tako sam u nedogled varirao tu reenicu, i ve je bila kasna veer kad je moje veselosti nestalo.
Zatim se spusti na me sanjarski mir, nekakav ugodan umor kojem se nisam mogao oduprijeti. Postalo
je mranije, laganije povjetarac mrekao povrinu sedefastog mora. Brodovi sa svojim u nebo
uperenim jarbolima i crnim hrptenja- ama izgledali su kao neke utljive grdosije, ekajui me
nakostrijeenih ekinja. Vie nisam osjeao nikakve boli: otupjela je od gladi. Umjesto toga osjeao
sam se nekako ugodno praznim, netaknutim od svega to je oko mene, i bio sam veseo to me nitko
ne vidi. Poloio sam noge na klupu i naslonio se: tako sam najbolje mogao uivati u svojoj
odijeljenosti. Na mojoj dui nije bilo ni oblaka, i koliko sam se god mogao domisliti - nikakve
neugodno - sti, nikakve radosti, nikakve elje. Leao sam otvorenih oiju u nekom stanju
samoopojnosti - tako sam se osjeao daleko od svega.
Jo uvijek ni glasa, da me zbuni; ta blaga tama oko mene sakrila je svemir i zakopala me u dubine
mira - samo je prazno utanje tiine zujalo u mojim uima. I samo e me ove mrke grdosije privui
k sebi kad se nad more spusti no, i nosit e me u strane, daleke zemlje u kojima nema nesretnih ljudi.
I ponijet e me u dvorac princeze Ylajali, gdje ekaju na me nesluene krasote, vee od svih ljudskih
krasota. A ona e sama sjediti u raskonoj dvorani, gdje je sve od ametista, na prijestolju od utih
rua, i pruit e mi ruku kad uem, pozdraviti me i poeljeti mi dobrodolicu kad joj se pribliim i
padnem pred njom na koljena: - Dobro mi doao u moju zemlju, vitee! Ve dvadeset ljeta ekam na
te, zovem te u svim zvjezdanim noima, i kad si ti jadikovao, ja sam plakala ovdje, a kad si spavao,
prikazivao si mi se u naljepim snima!... I lijepa me Ylajali uzima za ruku, ide sa mnom i vodi me
beskrajnim dvoranama po kojima mi silno mnotvo dovikuje ivio! - vodi me svijetlim vrtovima u
kojima se ali i igra tri stotine mladih djevojaka, a onda me dovodi u jednu drugu dvoranu, gdje sve
blista od najieg smaragda. Ovdje sja sunce, kroz trijemove i dvorane odjekuju zvuci nevidljivih
zborova i struje opojni mirisi. Drim njezinu ruku u svojoj, osjeam kako mi ar te neizmjerne
raskoi prodire u krv; svojom rukom obuhvaam njezine bokove, a ona mi apue: Ne ovdje,
hajdemo jo malo dalje! - i mi ulazimo u crvenu dvoranu, gdje je sve od rubina, gdje se sve cakli od
sjaja, i tu klonem na tle. Osjeam samo kako me grle njezine ruke, njezin mi dah struji u lice i ona mi
ape: Dobro mi doao, dragi! Poljubi me!... Poljubi me!... Jae... jae...
Leei tako na klupi, vidim zvijezde pred oima, i misli mi uronie u bujicu svjetlosti...
Zatim sam pao u san, a probudio me straar. Sjeo sam, nemilosrdno dozvan u ivot, u ljudsku
bijedu. Prvi moj osjeaj bio je neko tupo uenje, jer sam se naao pred otvorenim nebom; ali me
odmah, umjesto uenja, obuzme gorka tuga; umalo ne zaplakah od bola to sam jo na ivotu! Dok
sam ja spavao, bila se spustila kia, pa mi je odijelo bilo promoeno i osjeao sam ledenu studen u
svim udovima. Mrak se zgusnuo, ali, napregnuvi oi, mogao sam razabrati oblije straara koji je
stajao preda mnom.
- Ta...ko - ree on - a sad ustanite!

Odmah sam ustao, a da mi je zapovjedio da legnem, ja bih ga isto tako posluao. Bio sam vrlo
potiten i bez snage, a k tome se jo, ba u istome trenutku, opet javila glad.
- Priekajte! - vikne za mnom straar i kao za sebe nadovee: - Glupan je zaboravio eir! - A onda
mi ree: - Ta...ko, no, sad moete ii!
- Meni se takoer priinilo kao da... kao da sam neto zaboravio - promucam nesvjesno.
- Hvala. Laku no!
Teturao sam dalje.
Da imam makar mali komadi kruha! Mali, slatki raeni hljepi, da ga u hodu grickam! Zamislio
sam odmah i odreenu vrstu raenog kruha koji sam htio grickati. Bio sam strano gladan, zazivao
smrt, postao sentimentalan i plakao. Mojoj nevolji nema kraja! Odjedanput sam zastao nasred ceste,
lupio nogama o zemlju i glasno opsovao. Kako me je ono straar nazvao? Glupan?! Ja u mu ve
pokazati to znai nazivati mene glupanom! Potom se okrenem i otrim natrag. U meni je sve kipjelo
od jada. Dolje na cesti spotaknuo sam se i pao; to me nije smetalo - skoio sam na noge i trao dalje.
Meutim, kad sam stigao do eljeznikog mosta, bio sam ve toliko umoran da vie nisam bio kadar
trati sve do mosta; a i moja se ljutina ve bila ohladila. Napokon sam stao i udahnuo zraka. Nije li,
na kraju krajeva, sasvim svejedno to mi je rekao straar?
- Jest, ali ipak ne mogu svata dopustiti! Svakako - prekinem se - no on ne zna bolje! - I ta mi je
isprika bila dovoljna, pa sam je jo dva puta ponovio: on ne zna bolje! I onda sam se okrenuo i vratio
natrag.
Boe moj, to ti sve ne pada na um! - mislio sam ljutito - te ja usred mrkle noi moram bjeati kao
luak preko ulinoga blata! Glad me je izjedala i nije mi ni aska davala mira. Gutao sam slinu, da se
makar tako nasitim, inilo mi se da i to pomae. Ve etiri tjedna jedem veoma slabo, pa kakvo udo
to su moje snage u posljednje vrijeme vidno smalaksale. Kad sam jo bio toliko sretan da sam na
ovaj ili onaj nain zaraivao po pet kruna, taj mi novac nikada nije dotekao tako dugo da se
oporavim, pa me je to vjeno gladovanje potpuno skrilo. Najgore mi je bilo u leima i ramenima:
svrdlanje u prsima mogao sam na trenutak umiriti tako da jako zakaljem ili da hodam sasvim
pognuto, ali ramenima i leima nikako nisam znao pomoi. Zato ba meni nikako da zasja sunce?
Nemam li ja jednako pravo na ivot kao i svatko drugi, kao antikvar Pascha ili otpremnik
Hennechen? Zar nisu moja ramena kao u diva i nemam li dvije snane ruke kojima mogu ma to
raditi; ta zar nisam u Ulici Mpller traio mjesto drvosjee, samo da privredim za kruh svagdanji?
Zar sam moda lijen? Nisam li se trudio da naem mjesto, sluao predavanja, pisao lanke za novine,
i danju i nou radio i itao kao lud? Nisam li ivio kao krtac, jeo kruh i mlijeko kad sam imao
mnogo, a samo kruh kad sam imao malo, i gladovao kad nisam imao nita? Zar sam moda stanovao
u hotelu, ili sam moda imao nekoliko soba u prvom katu? Eto, stanujem u nekakvoj rupi iz koje je i
sam Bog zajedno s ljudima pobjegao prole zime, jer je u nju padao snijeg. Sve mi je to posve
nerazumljivo!
O tome sam eto razmiljao vraajui se, bez trunka zlobe ili zavisti ili gorine u mislima.
Stao sam pred nekom trgovinom boja i zagledao se kroz prozor; pokuao sam proitati natpise na
nekoliko vrsto zatvorenih kutija, ali je bilo previe mrano. Ljut na sama sebe zbog toga i gotovo

bijesan to ne mogu otkriti to sadre te kutije, vrsto sam kucnuo po staklu i poao dalje. Gore na
ulici opazim straara. Ubrzam kor ake, stanem posve do njega i dobacim mu bez ikakva povoda:
- Deset je sati.
- Nije, nego dva - odgovori on i napravi zaueno lice.
- Nije dva, nego deset - velim ja. - Ba je deset.
I sav se tresui od srdbe, napravim jo nekoliko kor aka, stisnem ake i promrsim:
- ujete li! Znate li vi da je deset sati?!
On je asak promiljao, promatrao me, zaueno buljio u me i naposljetku rekao sasvim mirno:
- U svakom je sluaju vrijeme da odete kui. Da ja poem s vama?
Ta me ljubaznost razoruala; osjeao sam kako mi suze naviru na oi, te brzo rekoh:
- Ne, hvala!... Ja sam samo predugo lumpao... u kavani... najljepa hvala!
I kad sam zakoraio da poem, on dodirne rukom svoju kacigu u znak pozdrava. Ta me njegova
ljubaznost jo vie svladala, te mi je dolo da zaplaem to nemam pet kruna koje bih mu tako rado
dao. Stao sam i gledao za njim kad se polako udaljio, lupio se po elu i plakao to jae to se on vie
udaljavao. Psovao sam samoga sebe zbog svog siromatva, iznalazio kojekakve psovke, pog rdna
imena, rune rijei, kojima sam se onda obasuo. Tako je to ilo sve dotle dok nisam doao nadomak
svoje kue. Doavi pred kuna vrata, opazim da sam izgubio klju.
Ta, dakako! - rekoh ogoreno, zato da ne izgubim klju? Stanujem tu u dvoritu, gdje su dolje
staje, a gore limarija; vrata se nou zatvaraju i nitko ih, nitko ne moe otvoriti - pa zato da onda ne
izgubim klju? Mokar sam kao pas, malko gladan, sasvim malice gladan, a u koljenima do
smijenosti umoran - pa zato da ga ne izgubim? tovie, zato nije itava kua jednostavno nestala,
kad sam ja doao i hou ui?... I, otvrdnuo od gladi i propalosti, sam sam se sebi nasmijao.
uo sam kako u staji udaraju konj i i mogao sam dogledati svoj prozor; ali vrata nisam mogao
otvoriti, nisam mogao ui. Umoran i ogoren, odluim se vratiti na most i potraiti klju.
Opet je poelo kiiti i ve sam osjeao kako mi voda prodire na leima do gole koe. Kod
vijenice padne mi na pamet jedna divna misao: zamolit u policiju da mi otvori vrata. Smjesta sam
se obratio jednom straaru i toplo ga zamolio neka poe sa mnom i, ako moe, otvori mi vrata.
Jest, da moe, ali on ne moe; nema on kljueva. Policijski kljuevi nisu ovdje, oni su u
kriminalistikom odjelu.
- to u sada?
- Pa razumije se, u hotel i spavati!
- Ali u hotel ne mogu, nemam novaca. Dugo sam lumpao... u kavani... znate!...

Neko smo vrijeme stajali na stubama ispred vijenice. On je razmiljao to e sa mnom. Kia je
lijevala.
- Poite unutra do deurnog i kaite mu da ste bez krova - ree.
Bez krova? To mi jo nije palo na pamet. Jest, do vraga, to je dobra ideja! I odmah sam zahvalio
straaru za tu izvrsnu misao.
- Da li da samo jednostavno uem unutra i velim da sam bez krova?
- Samo jednostavno!...
- Vae ime? - upita me deurni.
- Tangen... Andreas Tangen.
Ne znam zato sam lagao. Moje su misli polijetale kao lude, te sam se dosjeao i vie no to je
trebalo; ovo mi je strano ime palo u jednom asu na um i ja sam ga izgovorio bez ikakve
proraunatosti. Lagao sam bez potrebe.
- Zanimanje?
To je znailo dati maha svojoj mati. Hm, zanimanje!? Kakvo je bilo moje zanimanje? Najprije
sam htio kazati da sam limar, ali sam uzeo ime koje nema ba svaki limar, a osim toga nosio sam i
naoale. Uini mi se najzgodnije da budem drzak. Stupim korak naprijed i izgovorim vrsto i
sveano:
- Novinar.
Slubujui se trgne prije no to je zapisao, a ja sam pred ogradom stajao velik, kao kakav dravni
savjetnik koji je ostao bez krova. Nije pobudilo nikakve sumnje to sam otezao s odgovorom. Pa
kako bi i pobudilo - novinar kod vijenice, bez krova nad glavom!
- Kod kojih ste novina, gospodine Tangen?
- Kod Jutarnjih novina - rekoh. - Na alost, veeras sam malo predugo lumpao...
- Ah, to neemo ni spominjati! - prekine me on i nastavi smijeei se: - Kad mlade malko
prolumpa... posve razumljivo... - I, okrenuvi se prema jednom straaru, poto je ustao i uljudno mi se
naklonio, ree: - Povedite gospodina gore, u rezervirano odjeljenje. Laku no!
Hladan mi je znoj oblio lea, bio sam drzak i stisnuo ake, da budem tvrd. Samo da nisam umijeao
Jutarnje novine! Znao sam da e urednik Friele kripati zubima od bijesa, a kad je u bravi
kljocnuo klju, taj me je zvuk podsjetio upravo na to.
- Plin gori deset minuta - rekao je straar jo na vratima.
- Zatim e se ugasiti?

- Zatim e se ugasiti.
Sjeo sam na krevet i sluao kako se okrenuo klju u bravi. Svijetla je elija izgledala tako ljubazno,
osjeao sam se udobno i s uivanjem sluao kako pada kia. Nisam elio nita drugo nego da imam
tako malu udobnu eliju. Moje je zadovoljstvo iz trenutka u trenutak postajalo sve vee. Sa eirom u
ruci i pogleda upravljena na plinski plamiak sjeo sam na rub kreveta i morao misliti na pojedine
trenutke u tom svom susretu s policijom. Prvo: kako sam to samo izveo! Novinar Tangen, je li? I
onda Jutarnje novine! Kako sam samo pogodio ovjeka u srce s tim Jutarnjim novinama! To
neemo ni spominjati, zar ne? Do dva sata bio sam u veernjem odijelu u Stiftsgaardenu, a klju i
novanik s nekoliko stotina kruna ostavio kod sam kue! Povedite gospodina gore, u rezervirano
odjeljenje...
Najednom se ugasi plin, tako udnovato nenadano, bez nestajanja i drhturenja. Sjedio sam u
dubokom mraku: nisam vidio ni svoje ruke, ni bijele zidove, nita. Ne preostaje mi nita drugo nego
da spavam. I svukao sam se.
Ali nisam bio pospan i nisam mogao spavati. Neko sam vrijeme leao i buljio u tamu, u tu debelu
masu tame koja nije imala dna, a to nikako nisam mogao pojmiti. Moje misli nisu to mogle
obuhvatiti. Bilo je tako neizmjerno, tako beskrajno tamno da me je to poelo titati. Zatvorio sam oi,
poeo u pola glasa pjevuiti, bacati se amo-tamo po drvenoj postelji, da se rastresem, ali bez uspjeha.
Mrak je uhvatio moje misli i nije me putao ni na trenutak na miru. Da se i sam rasplinem u tami i postanem s njome jedno? Uspravio sam se u krevetu i protegnuo ruke.
Moja je nervoza sve vie rasla, ma koliko da sam se borio protiv nje - nita nije koristilo. Mozak
su mi obuze - la najudnovatija matanja, pjevuio sam sebi uspavanke i znojio se od napora da se
umirim. Buljio sam u tu tamu - i doista, u itavom ivotu nisam vidio takve tame, takvog mraka. Bez
sumnje, to je neka osobita vrsta tame, neki straan prirodni element kojega do sada jo nitko nije zapazio. Zabavljale su me najsmjenije misli, a istovremeno sve me plailo. Mala rupa koju sam naao
pipajui prstima po zidu, pukotina to je vjerojatno ostala od nekog avla, muila me milju nije li to
moda kakav znak na zidu. Dobro sam je opipao, nekoliko puta puhnuo u nju i pokuao izmjeriti
njezinu dubinu. To nikako ne moe biti nekakva neduna rupa, nikako! To je nekakva tajanstvena
kulja koje se moram uvati. I obuzet mislima o toj rupi, sav izvan sebe od straha i radoznalosti,
naposljetku sam morao ustati s kreveta i potraiti svoj noi, da se osvjedoim i izmjerim dubinu, ne
dosee li ona moda do druge elije.
Onda sam opet legao, da pokuam ne bih li moda ipak mogao zaspati, ali zapravo jedino zato da
se i nadalje borim s tamom. Kia je bila prestala, vie se nije uo nikakav zvuk. Jo sam neko vrijeme
oslukivao korake na ulici i tako dugo nisam bio miran dok nisam uo kako mimo moje elije ide
neki prolaznik. Sudei po koraku, bio je straar. Zatim sam nekoliko puta uzastopce pucnuo prstima i
nasmijao se. Do vraga! Ha! - Uobraavao sam da sam pronaao novu rije. Uspravio sam se u krevetu
i rekao: - Ove rijei nema u jeziku, dakle ja sam je pronaao: Kuboaa. Ta je rije sastavljena od slova
i glasova ba kao i svaka druga rije... zaboga, ovjee, pa ti si pronaao novu rije... Kuboaa...
gramatiki vrlo vanu...
Sjedio sam otvorenih oiju, zauen nad tim svojim pronalaskom, smijui se od veselja. Tada sam
stao aptati: mogao bi tkogod prislukivati, a ja sam odluio da svoj pronalazak drim u tajnosti.
Obuzela me neka vesela bezumnost od gladi, osjeao sam se prazan i bez bola, a moje su se misli
raspojasale. Savjetovao sam se sam sa sobom. U najudnovatijim skokovima misli pokuavao sam

pronai znaenje svojoj novoj rijei. Ona ne treba znaiti ni Bog, ni Tivoli park, a tko je i rekao da
ona mora znaiti zvjerinjak? Kad dobro promislim, potpuno je nepotrebno da znai lokot ili izlazak
sunca. Za takvu rije nai smisao, odgovarajue znaenje, to ne moe biti teko. Poekat u, doi e to
kasnije samo od sebe. U meuvremenu mogao bih i spavati.
Legao sam na drvenu dasku i smijao se, ali nisam rekao nita - ni za, ni protiv. Prolo je nekoliko
minuta, i ja sam opet postao nervozan. Ta me je nova rije bez prestanka muila, uvijek mi se iznova
javljala, zaokupljala sve moje misli i prisiljavala me da budem ozbiljan. Znao sam sto ona ne smije
znaiti, ali jos nisam odluio sto zapravo mora znaiti. Pa to je zapravo sporedno pitanje! rekoh
glasno, uhvatih se rukom za ruku i ponovih da je to sporedno pitanje. Rije je, hvala Bogu,
pronaena, a to je glavno. No misao na tu rije i dalje me je neprestano muila i prijeila mi da
zaspim; nista mi nije bilo dovoljno dobro za tu izvanredno rijetku rije. Napokon sam se opet
uspravio na leaju, obuhvatio s obje ruke glavu i rekao: Ne, to je nemogue, ne mogu tom rijeju
oznaiti izlet ili tvornicu duhana! Kad bi ona mogla znaiti neto takvo, ja bih se ve odavna bio
odluio. Ne, ta je rije svakako stvorena zato da izrazi neto duevno, nekakav osjeaj, nekakvo stanje
- kako to ne mogu ve jednom uvidjeti? I stao sam razmiljati, da naem neto duevno. Najednom mi
se priini kao da netko govori i uplee se u moj govor, u moje rijei, pa odgovorim bijesno: Kako?
Ne, takvog idiota kakav ste vi nema viSe na itavom svijetu. Pamuk!? Vrag te odnio! Zbilja se moram
nasmijati! Ako smijem pitati: Zato bih ja bio duan tom svojom rijeju oznaiti pamuk, kad mi je ba
naroito stalo do toga da joj ne dam znaenje onoga Sto se zove pamuk? Ja sam sam pronaao rije i
imam pravo dati joj znaenje koje me je volja. Koliko znam, jo se uvijek nisam odluio...
U mojem je mozgu vladala sve vea zbrka. Naposljetku sam skoio s daske da potraim slavinu.
Nisam bio edan, ali glava mi je gorjela kao da sam u groznici, a osim toga obuzela me neka
nagonska tenja za vodom. Poto sam se napio, legao sam ponovno i pokuao poto-poto zaspati.
Sklopio sam oi i nastojao biti miran.
Nekoliko minuta leao sam potpuno nepomino, bez ijedne kretnje, sav obliven znojem; osjeao
sam kako mi krv estoko kola ilama. Ne, bilo je doista sjajno kako je straar u onom zamotku traio
novac! Samo je jednom zakaljao. eta li se on jo uvijek tamo dolje? Sjedio je na mojoj klupi?...
Modrikasti sedef... Brodovi...
Otvorio sam oi. Kako sam ih mogao drati zatvorenima, kad nisam mogao usnuti? Oko mene je
lebdjela ista tama, ta nedokuiva, crna vjenost protiv koje se propinju sve moje misli, nemone da je
obuhvate. S ime da je usporedim? Oajno sam se naprezao da pronaem rije koja bi bila dovoljno
crna da opie tu tamu, jednu uasno crnu rije, od koje bi mi pocrnjela usta kad bih je izgovorio. O
Boe, kako je tamno! To je tako djelovalo na mene da sam ponovno morao razmiljati o luci i
brodovima, o onim crnim grdosijama to lee ondje vani i ekaju na mene. One su me htjele privui
k sebi, zadrati me, odjedriti sa mnom preko mora i zemalja, preko tamnih carstava koja jo nitko
nije vidio. Drao sam da sam na kopnu, da me more vue k sebi, da lebdim meu oblacima, da tonem,
tonem...
Promuklo sam viknuo od straha i stisnuo se u krevetu. Dao sam se na opasan put, vijorio zrakom
kao kakva stara krpetina. Kakvog li osjeaja izbavljenja, kad sam rukom udario o tvrdu postelju!
Takva je smrt, rekoh, sad e umrijeti! Neko sam vrijeme leao i mislio da moram umrijeti.
Naposljetku se uspravih u krevetu i strogo zapitah: Tko veli da moram umrijeti? Ako sam pronaao
rije, onda imam puno pravo odrediti to ona znai... Znao sam da fantaziram, to sam znao po onome

to sam govorio. Moje je bezumlje bilo delirij izazvan slabou i umorom, ali nisam bio bez svijesti.
I najednom mi projuri mozgom misao da sam poludio. Obuzet strahom, skoio sam s kreveta.
Zateturao sam prema vratima, pokuao ih otvoriti, nekoliko sam se puta ak bacio na njih da ih
provalim, udarao sam glavom u zid, iza glasa jaukao, grizao prste, plakao i psovao...
Sve je bilo tiho; od zidova se odbijao samo moj glas. Sruio sam se na pod, nemajui vie snage da
i dalje bje- snim u toj eliji. Tada sam opazio visoko gore nad glavom u zidu smei kvadrat, neku
blijedu prevlaku, kao neku slutnju - danje svjetlo. Osjeao sam da je to danje svjetlo, osjeao to svim
porama svojega tijela. Ah! Kako sam odahnuo! Bacio sam se na pod i plakao od veselja nad tom
milosrdnom zrakom svjetla, jecao sam i rukom joj dobacivao cjelove, ponaajui se kao luak. U
ovom sam trenutku bio svjestan svega to sam inio. U jednom je trenu nestalo kukaviluka, prestale
su boli i oajanja; u ovom asu nisam imao nijedne neispunjene zelje, daleko, daleko, dokle su
dopirale moje misli. Uspravio sam se, sklopio ruke i stao strpljivo ekati da svane dan.
Kakva je to bila no! Kako to da nisu uli buku, mislio sam u udu. No nalazio sam se u
rezerviranom odjeljenju, visoko nad ostalim uhienicima. Dravni savjetnik bez krova, da tako
kaem. I eto, u najboljem raspoloenju, pogleda upravljena na sve svjetlije i svjetlije staklo na zidu,
zabavljao sam se izigravajui dravnog savjetnika; nazivao sam se plemeniti gospodin Tangen i
govor io ministarskim stilom. Fantaziranje nije popustilo, ali vie nisam bio tako nervozan. Samo da
nisam bio tako nehajan i ostavio kod kue novanik! Smijem li zamoliti tu ast da gospodinu
dravnom savjetniku pomognem lei u krevet? I s najveom ozbiljnou i s mnogo ceremo - nija
poao sam do drvenog leaja i legao.
Ve je postalo toliko svijetlo da sam mogao razabirati i obrise elije; odmah sam primijetio teki
zavor na vratima. To me je rastreslo. Bila je probijena jednolina, lana, teka tama, koja mi je
spreavala da vidim samoga sebe. Moja se krv umirila i doskora sam primijetio kako mi se oi
sklapaju.
Probudilo me nekoliko udaraca na vratima. Najveom sam brzinom skoio s kreveta i brzo se
obukao; odjea mi je bila mokra od kie na kojoj sam spavao juer naveer.
- Javite se dolje kod deurnog - ree straar.
Blagi Boe, opet u dakle proi sve te formalnosti! Pomislih obuzet tjeskobom.
Doao sam dolje u veliku sobu, gdje je sjedilo trideset do etrdeset ljudi, svi bez konaita. Jedan
za drugim bili su prozivani s popisa i jedan je za drugim dobivao doznaku za jelo.
- Je li i ovaj dobio doznaku? Jest, ne zaboravite mu dati doznaku... Izgledate kao da vam je objed
zbilja potreban.
A ja sam tu stajao, gledao na te doznake za jelo i zaelio jednu.
- Andreas Tangen, novinar!
Stupim naprijed i naklonim se.
- Ali dragi gospodine, kako ste vi dospjeli ovamo?

Razjasnio sam mu itavu stvar, ponovio svoju juceranju priu, lagao mu u oi i ne trepnuvsi,
lagao s najveom iskrenou. Malo sam predugo ostao vani, na alost... u kavani... izgubio klju od
vrata...
- Jest - ree on smijeei se - tako je! Jeste li dobro spavali?
- Kao dravni savjetnik! - rekoh. - Ba kao dravni savjetnik!
- Vrlo mi je drago! - ree on i ustane. - Zbogom! ja sam posao.
Doznaku! I za mene jednu doznaku za jelo! Ve puna tri dana i tri noi nisam nita okusio. Barem
komad kruha! Ali nitko mi nije dao doznaku, a ja opet nisam imao sranosti da je zamolim. Pobudilo
bi sumnju. I tako sam, ponosno uzdignute glave i s dranjem milijunaa, izaao posve sam pred
vijenicu.
Ve je sjalo toplo jutarnje sunce, bilo je deset sati, a promet u Ulici Youngstorvet bio je ve gust
kao u podne. Kamo u? Udario sam se po depu i osjetio pod prstima rukopis; im otkuca jedanaest
sati, potrait u urednika. Neko sam vrijeme stajao na ogradi i promatrao ivot ispod sebe. Meutim
se moje odijelo stalo isparivati. Glad se opet javila, bolo me je u prsima, kucalo i zadavalo mi male,
tihe ubode, koji su me boljeli. Zar uistinu nemam ba ni jednog prijatelja, ni jednog jedinog znanca
kojemu bih se mogao obratiti? Prekapao sam po sjeanju, ne bih li naao ovjeka koji bi mi dao deset
orea, ali ga nisam naao. Tako je krasan dan, oko mene tako mnogo sunca i svjetla, nebo se ljulja kao
plavetno more nad brdima...
Nisam ni primijetio da sam zapravo na putu prema svome stanu.
Bio sam strano gladan, te sam s ulice podigao iver i stao ga vakati. To je pomoglo. Kako se samo
ve prije nisam toga sjetio!
Kuna su vrata bila otvorena; konjuar mi po obiaju nazove dobro jutro.
- Lijepo vrijeme! - progovori on.
- Jest - odvratio sam. Nisam znao to da mu jo kaem. Jesam li moda mogao njega zamoliti da
mi pozajmi jednu krunu? On bi to zacijelo uinio, kad bi mogao. Uostalom, ja sam jednom pisao i
jedan dopis za njega.
On je stajao i gutao neto to mi je htio kazati.
- Lijepo vrijeme, jest, gospodine. Danas moram platiti gazdaricu; napokon, i vi biste mi mogli
posuditi pet kruna, je li? Samo na nekoliko dana. Vi ste mi ve jednom pomogli.
- Ne, to uistinu ne mogu, Jens - rekoh mu. - Sada nikako. Moda kasnije, moda danas
poslijepodne... - Potom sam se okrenuo i pojurio uza stube u svoju sobu.
Tu sam se bacio na krevet i stao smijati. Kakvu ja to imam prokletu sreu da mi se i takvo to moe
dogoditi! Moja je ast spaena! Pet kruna - sauvaj Boe, ovjee! Isto si tako mogao od mene
zahtijevati i pet dionica od parne pekarnice, ili kakvo gospodsko imanje.

I mislei na tih pet kruna morao sam se smijati sve jae i jae. Nisam li ja vraji momak?! Je li?
Upravo pet kruna! Jest, zbilja sam ovjek na mjestu!... Moja je veselost sve to vie rasla i ja sam joj se
posve prepustio. Phi, do vraga, kako ovdje mirie po jelu! Pravi svjei miris svinjskih rebaraca od
objeda! Phi! Otvorio sam prozor da izraim taj odvratni miris. Konobaru! Polovicu bifteka, molim!
Okrenuvi se k stolu, razbijenom stolu koji sam morao podupirati nogama dok sam pisao, duboko se
naklonim i zapitam: Zapovijedate li moda au vina? Ne? Moje je ime Tangen, dravni savjetnik
Tangen. Na alost, malo sam se predugo zadrao vani... Klju od kunih vrata...
Moje se misli i opet zamrsie. Znao sam da govorim bez veze, ali nisam izgovorio ni jedne rijei
koju nisam uo ili razumio. Rekao sam samome sebi: Ti sad govori bez veze! I nisam mogao
drugaije. Bilo je kao da leim budan, a govorim u snu. Glava mi je bila lagana, bez boli i pritiska, a i
duh mi je bio jasan. Zajedrio sam bez otpora.
Unutra! Samo doite! Kao to vidite, sve sam rubin. Ylajali, Ylajali! Crveni, ustalasani divan od
svile! Kako samo teko die! Poljubi me, draga! jae! jae! Tvoje su ruke kao bijeli jantar, tvoje usne
sjaju... Konobaru, naruio sam engleski odrezak...
Sunce je sjalo na moj prozor, a odozdo sam uo kako konji grickaju zob. Sjedio sam i sisao iver,
zadovoljan i veselih misli, kao dijete. Neprestano sam pipao za rukopisom; nisam ga nosio u
mislima, ali mi je instinkt govorio da on postoji, a i moja me krv sjeala na to. I izvukao sam ga iz
depa.
Bio je vlaan, zato sam ga rasprostro i poloio na sunce. Zatim sam stao etati po sobi gore-dolje.
Kako je sve potiteno! Uokolo na podu mali ostaci limenih ploa, ali ni jednog stolca, da sjednem; ni
jedan se avao s odjeom nije nalazio na golim zidovima - sve je otilo, sve je prog utao ujakov
podrum. Na stolu je lealo nekoliko araka papira pokrivenih debelom naslagom praine - to je sve
moje; stari zeleni pokriva to mi ga je prije nekoliko mjeseci posudio Hans Pauli... Hans Pauli!
Zapucketao sam prstima. Hans Pauli Pettersen mora mi pomoi! Nastojao sam se sjetiti njegove
adrese. Kako sam samo mogao zaboraviti na Hansa Paulija! On e se zacijelo ljutiti to se nisam
odmah obratio njemu. Brzo sam stavio eir na glavu, pokupio rukopis to se suio na suncu, gurnuo
ga u dep i pojurio niza stube.
- uje li, Jens - viknuo sam u staju - mislim da u ti danas poslijepodne moi pomoi!
Doavi pred vijenicu, opazim da je ve prolo jedanaest sati i odluim da odmah poem u
urednitvo. Pred vratima sam se zaustavio, da vidim jesu li papiri poredani po brojevima stranica.
Brino sam ih izgladio, ponovno gurnuo u dep i pokucao. Kad sam uao, srce mi je glasno
zakucalo.
ovjek sa karama bio je, po obiaju, na svojem mjestu. Zapitao sam plaho za urednika. Nikakva
odgovora. ovjek sjedi i izrezuje lokalne vijesti iz pokrajinskih novina.
Ponovio sam pitanje i priao mu blie.
- Urednika jo nema - ree naposljetku ovjek, i ne pogledavi me.
- Kad e doi?

- Ne znam tono, doista ne znam tono.

- Do kada je otvoreno urednitvo?
Ne dobivi na to pitanje nikakva odgovora, morao sam otii. Za sve to vrijeme ovjek me nije
poastio ni jednim jedinim pogledom; uo je moj glas i po njemu me prepoznao. Tako si dakle ovdje
loe opisan da te nitko ne smatra dostojnim odgovora, mislio sam, je li to moda po nalogu
urednika? Dodue, od onog dana kad sam za svoj glasoviti podlistak dobio deset kruna, obasipao sam
ga svojim radovima, gotovo svakog dana dolazio mu na vrata sa stvarima koje je morao proitati i
vratiti mi. Moda je on time htio uiniti kraj, njegove mjere opreza pogaaju... Uputio sam se prema
etvrti Homan.
Hans Pauli Pettersen bio je student, sin seljakih roditelja, koji je stanovao u dvoritu, u nekom
podrumskom sobiku, u koji je vodilo pet stuba. Hans Pauli Pettersen bio je dakle siromaan ovjek.
Ali ako ima krunu, on e mi je zacijelo dati. Bio sam tako siguran u to da u je dobiti, kao da je ve
imam u depu. itavog sam se puta veselio toj kruni - tako sam bio siguran u nju. Doavi do kunih
vrata naao sam ih zatvorena, pa sam morao pozvoniti.
- Htio bih govoriti sa studentom Pettersenom - rekao sam i htio ui. - Znam gdje mu je soba.
- Sa studentom Pettersenom? - ponovi djevojka. - Je li to onaj to je stanovao u podrumu? Taj je
iselio.
Kamo je iselio, to ona ne zna. Pisma mu alju k Hermansenu u Ulici Toldbod. I ona mi naznai
broj.
Pun vjere i nade proao sam itavu Ulicu Toldbod, da se raspitam za adresu Hansa Paulija. To mi je
bio posljednji izlaz, koji sam svakako morao iskoristiti. Usput sam proao mimo jedne novogradnje,
pred kojom su stajala dva stolara i neto blanjala. Zagrabio sam u hrpu bla- njevine, uzeo nekoliko
svijetlih trijesaka, stavio jednu u usta, a druge za kasnije u dep. Zatim sam nastavio svoj put. Stenjao
sam od gladi. U nekoj pekarnici vidio sam divan, veliki kruh po deset 0rea, najveu trucu to je bila
za tu cijenu.
- Doao sam se raspitati za stan Hansa Paulija Pettersena.
- Ulica Bernt Ankers broj 10, u potkrovlju.
Hou li gore? Bih li bio tako dobar da mu odnesem nekoliko pisama koja su dola za njega?
Poao sam u grad istim putem kojim sam i doao, i opet proao mimo stolara, koji su sad sjedili i
objedovali iz limenih lonia; proao sam pored pekarnice, gdje je jo uvijek na istom mjestu stajao
kruh od deset orea, i napokon sam stigao napola mrtav od umora u Ulicu Bernt Ankers. Vrata su bila
otvorena i ja se uspnem opasnim strmim stubama na tavan, izvuem pisma iz depa, da odmah
udobrovoljim Hansa Paulija.
On mi zacijelo nee odbiti, ako mu razloim u kakvim sam se prilikama naao, zacijelo nee. Hans
Pauli ima tako plemenito srce, to sam ve esto rekao...
Na vratima naoh njegovu cedulju: H. P. Pettersen, student teologije - otputovao kui.

Sjeo sam, sjeo na vlani pod, mraan, umoran, slomljen. Nekoliko puta ponovio sam mehaniki: Otputovao kui! Otputovao kui! - Onda sam uutio. Ni jedne suze u mojim oima, ni jedne misli, ni
jednog osjeaja. Sirom otvorenih oiju zurio sam u pisma, nita ne poduzimajui. Prolo je deset
minuta, a moda i dvadeset, ili vie, a ja sam svejednako sjedio na tom istom mjestu, ne maknuvi ni
prstom. To mrano razmiljanje bilo je kao san. uo sam nekoga na stubama, ustao i progovorio:
- Traim studenta Pettersena, imam za njega dva pisma.
- Otputovao je kui - odgovori gospoa kojoj sam se obratio. - Ali poslije praznika ponovno e se
vratiti. Ako elite, mogu preuzeti njegova pisma.
- Da, da, zahvaljujem, bit e mi vrlo drago - rekoh - on e ih nai kad se vrati. Moda je u njima
togod vano. Zbogom!
Doavi dolje, stao sam na otvorenoj ulici i rekao glasno, stisnuvi ake: Neto u ti rei, dragi moj
gospodine Boe... ti si svejednakovi! I zatresao sam kao bijesan glavom i zaviknuo stisnutih zubi
gore u oblake: Tako mi svih vragova, ti si svejednakovi!
Poao sam nekoliko koraaja i opet stao. Najednom sam promijenio dranje, sklopio ruke,
naklonio glavu na stranu i zapitao slatkim, pobonim glasom:
- Zar si ti to njega zazvao, dijete?
Nije pravo zvualo.
- S velikim N - rekoh - s punim velikim N! - Dakle, jo jednom: - Zar si ti to Njega zazvao, dijete? I spustio sam glavu, uinio glas plaljivim i odgovorio: - Ne!
Ni to jo nije pravo zvualo.
Ludo, ne umije se pretvarati! Jest, mora rei, jest, ja sam zazvao Boga! I mora dati svojim
rijeima najkukavniju melodiju to si je ikad uo. Taa-ko... samo jo jednom! Jest, to je ve bolje. Ali
mora jecati, jecati kao da ti svira u pluima. Taa-ko.
I tako sam se poduavao u hinjenju. Kad mi nije uspijevalo, nestrpljivo sam zatoptao nogom i
nazvao sam sebe glupanom, a zaueni su se prolaznici okretali i promatrali me.
Neprestano sam grickao iver i teturao to sam bre mogao niz ulicu. Prije no to bi okom trenuo,
bio sam ve na trnici pokraj eljeznike postaje.
Sat na crkvi svetoga Spasa pokazivao je jedan i pol. Na trenutak sam stao i razmiljao. Znoj mi je u
potocima izbio na elu i kapao u oi. Doi sa mnom na nasip, rekoh sam sebi. To jest, ako ima
vremena. I sam sam se sebi naklonio i zaputio se prema eljeznikom nasipu.
Vani su leali brodovi, a more se ljeskalo na sunanoj svjetlosti. Posvuda brze kretnje, zvuci parnih
sirena, luki radnici sa sanducima na ramenima, junako pjevanje splavara. Blizu mene sjedi
prodavaica kolaa, sag nuta svojim crvenim nosom preko robe to je prodaje. Njezin je stoli greno
krcat svakojakim zakuskama, i ja se srdito okrenem od njega. Miris tih jela ispunio je itav nasip; phi,

otvarajte prozore! Okrenuo sam se gospodinu to je sjedio do mene i silom mu stao obrazlagati o neprilikama s prodavaicama kolaa ovdje i s prodavaicama kolaa drugdje... Ne?... Ali vi ete ipak
dopustiti da... No dobriina je odmah shvatio da sa mnom neto nije u redu, nije mi dopustio da se
izbrbljam do kraja, nego se digao i otiao. I ja sam ustao i poao za njim, vrsto odluivi da mu
dokaem kako nije u pravu.
- Ve iz zdravstvenih razloga - rekao sam i potapao ga po ramenu.
- Oprostite, ja sam ovdje stranac i ne znam nita o zdravstvenim prilikama - odgovori on i
zaueno me pogleda.
Dakako, to je onda neto drugo... ako je stranac... Ne bih li mu moda mogao kako posluiti? Da ga
vodim? Ne? Mene bi to veselilo, a njega ne bi nita stajalo.
Ali ovjek me se htio rijeiti pod svaku cijenu i brzim je koracima zagrabio preko ceste, na plonik
s druge strane.
Ja sam se i opet vratio na svoju klupu i sjeo. Bio sam nemiran, a orguljice to su negdje dalje
svirale uinie me jo nemirnijim. Tvrda, metalna glazba, neka Weberova skladba, a prati je alosnim
glasom mala djevojica. Tugaljivi tonovi orguljica, nalik na frulu, prodirali su mi do krvi; moji su
ivci stali podrhtavati, kao da u njima odjekuje glazba, a trenutak kasnije pao sam na klupu i
tralalikao i pjevuckao zajedno s njom. Na to sve ovjek ne doe kad je gladan! Kao da su me obuzeli
ti zvukovi, kao da sam se u njima rasplinuo, obuzeo me osjeaj kao da se diem iznad visokih
bregova, nekamo u svjetlije prostore.
- Jedan ore! - zamoli me djevojica i prui limeni tanjuri - samo jedan 0re.
- Jest - odgovorio sam nesvjesno, skoio s klupe i stao traiti po depovima. Ali dijete je mislilo da
s njime zbijam alu, pa se udaljilo. Ta nijema strpljivost bila je previe za me: bilo bi mi drae da me
je opsovala. Spopala me bol i ja sam je pozvao natrag. - Nemam u depu ni prebite pare - rekao sam ali ja te neu zaboraviti... moda sutra. Kako se zove? Tako? Lijepo ime, neu ga zaboraviti. Dakle
sutra.
Ali ja sam shvaao da mi ona ne vjeruje, iako nije rekla ni jedne rijei, i grcao sam od oaja to mi
ta mala djevojica s ulice nee vjerovati. Jo jednom pozovem je natrag, brzo svuem kaput i htjedoh
joj dati prsluk. Ja u te ve obetetiti, samo asak priekaj...
Meutim, nisam imao prsluka!
Kako sam ga samo mogao traiti?! Ve su proli tjedni otkako sam ga zaloio. to me je spopalo?
Zauena djevojica nije vie ekala, nego se brzo udaljila. A ja sam je morao pustiti. Ljudi su se
odmah skupili i glasno se smijali; jedan se redar progurao kroz mnotvo, hotei uti sve to se
dogodilo.
- Nita - odgovorio sam - ba nita nije se dogodilo! Htio sam samo onoj djevojici pokloniti
prsluk... za njezinog oca... Tome se ne trebate smijati. Ja bih ve otiao kui i obukao drugi.
- Samo nikakvih scena na ulici! - rekao je straar. Ta... ko, mar! - I gurnuo me naprijed. - Jesu li to

vai papiri? - viknuo je za mnom.

- Jest, do vraga, moji novinski lanci, mnotvo vanih spisa. Kako sam mogao biti tako neoprezan!
Uzeo sam rukopise, uvjerio se da je sve u redu i poao, ne osvrui se, ravno u urednitvo. Sat na
crkvi svetoga Spasa pokazivao je da su etiri sata.
Urednitvo je bilo zatvoreno. Ljutito sam se uljao niza stube, kao tat, i zaustavio se, ne znajui to
u, pred vratima. to da sada uinim? Naslonio sam se na zid, buljio u kamenje i razmiljao. Pred
mojim je nogama leala pribadaa, pa sam se sagnuo i podignuo je. Kako bi bilo da odreem gumbe
sa svog kaputa? Za njih bih ipak neto dobio. Moda to ne bi nita pomoglo, gumbi bi ostali gumbi,
ali ja sam ih uhvatio prstima, ogledao sa sviju strana i uvjerio se da su kao novi. Zaista, divna misao,
mogao bih ih noiem odrezati i odnijeti u ujakov duan. Odmah sam ivnuo, pri samoj pomisli da
u prodati tih svojih pet gumba, pa sam rekao:
- Eto, eto, isti su!
Obuzelo me veselje i stao sam odrezivati jedan gumb za drugim. Za to sam vrijeme vodio u sebi
ovaj razgovor:
- Eto, vidite, nekome ide loe, nalazi se u trenutanoj neprilici... Izlizani, velite? Ne brbljajte
kojeta! Rado bih vidio onoga tko je svoje gumbe istroio manje nego ja. Moram rei da ja uvijek
idem otvorena kaputa; to mi je navika, neka vrsta osobine!... Ne, ne, ako vi ba neete, e onda!... Ali ja
moram za njih dobiti najmanje deset orea... Ali zaboga, tko veli da morate? Moete zatvoriti usta i
ostaviti me s mirom... to se mene tie, jest, jest, samo pozovite redarstvo! Ja u ovdje priekati dok
vi dovedete straara. Ukrasti vam sigurno neu nita... No, zbogom, zbogom! Zovem se Tangen, malo
sam se predugo zadrao vani...
Evo, netko silazi niza stube. Odmah sam se naao u zbilji, prepoznao sam ovjeka sa karama i
brzo gurnuo gumbe u dep. Htio je proi ne odgovorivi uope na moj pozdrav, samo je pomno
promatrao svoje nokte. Zaustavih ga i zapitah za urednika.
- Nema ga.
- Vi laete! - rekoh mu. Nastavio sam s drskou kojoj sam se i sam udio. - Moram s njime
govoriti; vrlo vana stvar. Vijesti iz Stiftgaardena.
- Ne moete li to i meni priopiti?
- Vama? - odvratio sam, odmjerivi ga od glave do pete.
To je pomoglo. On se odmah vratio i otvorio mi vrata. Srce mi se popelo u grlo. vrsto sam
stisnuo zube, da skupim hrabrost, pokucao sam i uao u urednikov privatni ured.
- Dobar dan! To ste dakle vi? - ree on ljubazno. - Izvolite sjesti!
Bilo bi mi milije da mi je pokazao vrata; suze su me guile u grlu i ja odgovorim:
- Molim vas, oprostite...

- Izvolite sjesti! - ponovi on.

Sjeo sam dakle i izjavio da imam opet jedan lanak za novine, za koji bi mi bilo veoma stalo da
ue u list. Jako sam se trudio na njemu, stajao me je puno napora.
- Proitat u ga - rekao je i uzeo lanak iz mojih ruku.
- Zacijelo, vi se kod svih lanaka jako trudite, ali ste preestoki. Kad biste bili samo malo smotreni.
Previe grozniavosti! No ipak u ga proitati.
I on se opet okrenuo stolu.
A ja sam sjedio. Jesam li ga mogao zamoliti jednu krunu? Da mu objasnim zato je u mojim
lancima toliko grozniavosti? On bi mi jamano pomogao - ne bi bilo prvi put.
Digao sam se. Hm! Ali kad sam posljednji put bio kod njega, tuio mi se na slabe prihode, morao
je ak poslati blagajnikog pomonika da skupi novac za honorar. Moda bi tako bilo i sada. Ne, to se
ne smije dogoditi! Zar ne vidim da sjedi usred posla?
- Izvolite li jo togod? - upita on.
- Ne! - odgovorio sam, nastojei da mi glas bude vrst.
- Kad bih se mogao propitati?
- Ah, kad budete jednom prolazili ovuda - odgovori on. - Za nekoliko dana, ili tako.
Svoju molbu nisam izgovorio. Ljubaznost tog ovjeka inila mi se bezgraninom, pa sam htio
pokazati da to znam i cijeniti. Radije u skapati od gladi. Zato sam poao.
ak ni onda kad sam ve stajao vani i osjetio nove muke od gladi nisam poalio to sam ostavio
urednitvo ne zamolivi ga ni tu jednu jedinu krunu. Izvukao sam iz depa drugu strugotinu i stavio je
u usta. Opet je pomog lo. Zato nisam to ve prije uinio? Stidi se, rekao sam glasno; zar si zbilja
mogao i pomisliti na to da ovjeka zamoli za jednu krunu i da ga time i opet dovede u nepriliku? I
postao sam doslovno surov prema samom sebi zbog drskosti to sam je htio poiniti. - Sam Bog zna
da je to najprostije to sam dosada uo! - Rekao sam:
- Zakriti ovjeku put na stubama, gotovo mu izgrepsti oi, i to samo zato to treba jednu krunu,
prokleto tene! Hajde, hajde! Brzo, bitango! Ta, ve u te pouiti!
I da se kaznim, poeo sam trati. Protrao sam jednu ulicu za drugom, tjerao sam se priguenim
povicima, a u sebi sam vikao kao bijesan, kad mi je dolo da stanem. Tako sam dojurio daleko u
Ulicu Pile. Kad sam se naposljetku zaustavio, zamalo da nisam stao bjesnjeti i plakati zbog toga to
nisam mogao trati dalje; drhtao sam itavim tijelom i spustio se na neke stube. Ne, stoj! rekao sam. I
da se temeljito kaznim, ustao sam, silei se da ostanem stajati, zatim sam se samom sebi nasmijao i
prepao se svoje vlastite propalosti. Napokon, nakon nekoliko minuta, kimanjem glave dopustih sebi
da sjednem; a i tada sam izabrao najneugodnije mjesto na stubama.
Gospode Boe, kako je ugodno otpoinuti! Otro sam znoj s lica i duboko udahnuo zraka. Kako

sam trao! Ali nije mi ao, zasluio sam to. Kako sam mogao i pomisliti na to da zamolim jednu
krunu!? Sad vidim posljedice! I stao sam se blago opominjati, kao to bi to inila majka. Govorio
sam sve dirljivije, i kako sam bio slab i umoran, zaplakah. Tihim, unutarnjim plaem, jecajima bez
suza.
etvrt sata, ili moda ak i vie, sjedio sam na istome mjestu. Ljudi su dolazili i prolazili, ali nitko
me nije smetao. Ovdje-ondje igrala su se mala djeca; na jednom stablu preko ulice pjevala je nekakva
ptica.
Odjednom, k meni pristupi straar.
- Zato sjedite ovdje? - zapita.
- Zato tu sjedim? Jer me je volja.
- Gledam vas ve pola sata - ree. - Sjedite tu ve pola sata.
- Pa, otprilike toliko. to elite jo? - Rekavi to, ustao sam i ljutito poao dalje.
Kad sam stigao na trg, zaustavio sam se i pogledao niz ulicu. Jer me je volja! Je li to kakav
odgovor? Od umora, trebao si rei, i to plaljivim glasom - ti si glupan, nikada se nee nauiti
pretvarati - od umora, i kod toga si morao puhati kao konj.
Opet sam stigao do vatrogasne straarnice. Nova dosjetka. Pucnuo sam prstima i nasmijao se tako
glasno da su me svi prolaznici zaueno pogledali. Rekao sam: no, sad uistinu mora k pastoru
Levisonu. Zaista, to mora. Razumije se, samo da pokua. Na to bi zakasnio? Danas je tako lijepo
vrijeme.
Uao sam u Paschinu knjiaru i potraio u adresar u stan pastora Levisona. Onda sam izaao. Sad
emo! rekoh. Samo nikakvih gluposti! Savjest, veli ti! Nikakvih besmislica; ti si previe siromaan a
da bi mogao drati do sa vjesti. Ti si izgladnio, dolazi s vanom molbom. Samo mora glavu
nagnuti na stranu i izgovarati rijei pjevajui. Zar nee? Zato? Onda neu ni koraka s mjesta, da
zna. Dakle: ti se bori, nou se bori sa silama mraka i velikim, nijemim nemanima - prava strahota;
gladuje i ea za vinom i mlijekom, a ne dobiva nita. Tako si daleko dotjerao u svojoj propasti.
Sada stoji tu bez ulja za svjetiljku. Ali ti vjeruje u milost, hvali Boga; jo uvijek nisi izgubio vjeru!
Zatim mora sklopiti ruke i izgledati posve jadno i kao da se nada milosti. to se tie vraga, ti ga
mrzi u svim spodobama...
Stajao sam pred pastorovim vratima i itao: Vrijeme za primanje od 12 do 4.
Sad samo nikakvih gluposti, rekoh si; sad ozbiljno! Tako... glavu dolje... jo malo... I pozvonim na
ulazu.
- Htio bih govoriti s gospodinom pastorom - rekao sam djevojci; ali nikako mi nije polo za
rukom da tome pridodam i ime boje.
- Otiao je - odgovori ona.
Otiao! Otiao! To je unitilo cijeli moj plan, odgodilo sve to sam mu htio kazati. to mi je

koristio ovaj dugi put? I stajao sam pred vratima kao bogalj.
- Je li to vano? - upita djevojka.
- Ni govora! - odgovorih. - Nije ni najmanje vano. Bilo je divno vrijeme, pa sam izaao s
namjerom da ga posjetim.
I ja sam stajao tu, a ona nasuprot meni. Hotimice sam se dohvatio prsa, da spazi pribadau kojom
sam zakopao kaput; oima sam je molio da shvati zato sam doao, ali jadnica nije shvatila.
- Divno vrijeme, jest, jest. Zar ni pastorova supruga nije kod kue?
- Jest, ali je mui kostobolja. Lei na sofi i ne moe se ni maknuti... - elim li moda ostaviti kakvu
poruku?
- Ne. Ja ponekad etam tako, samo radi kretanja. Poslije jela, to je veoma zdravo. Spremio sam se
za povratak. emu da i dalje brbljam? Osim toga hvatala me i omaglica; nije mnogo trebalo pa da se
sasvim ozbiljno sruim. Vrijeme za primanje od 12 do 16. Zakasnio sam jedan sat - vrijeme milosti je
minulo!...
Sjeo sam na klupu kraj crkve. Za ime boje, kako je to alosno! Nisam plakao, jer sam bio
preumoran, i tako sam tu sjedio potpuno iscrpljen, nita nisam poduzimao, nisam se ni micao, jer
sam bio izgladnio. Moja su se plua jamano upalila, jer me je u njima peklo tako udnovato i bolno.
Iveri vie nisu pomagali, eljusti su ve umorne od tolika beskorisna vakanja, zato sam ih ostavio na
miru. Predao sam se. Osim toga naao sam na ulici osuenu smeu koru od narane i stao je odmah
glodati, od ega mi je postalo muno. Bolestan sam; nabrekle ile kucavice su mi poplavile a
zglobovi na rukama natekli.
Na to jo ekam? itav sam dan trkarao okolo radi jedne krune, samo da jo za jedan sat
produim ivot. Na kraju krajeva, nije li sasvim svejedno doe li ono neizbjeno jedan dan prije ili
kasnije? Da sam postupao kao obian ovjek, ve bih davno otiao kui, mirno bih legao i prepustio
se sudbini. U tom trenutku misli su mi bile potpuno jasne. Sada sam mogao umrijeti - bila je jesen i
sve je zapadalo u san. Sva sam sredstva iskuao, sve mo - gunosti iscrpio. Sentimentalno sam se
zadubio u te misli i svaki put kad bih pomislio na kakvu mogunost da se spasim priaptao s
gorinom: luae, pa ti ve umire! Morao sam napisati jo nekoliko pisama, sve pripremiti i urediti.
Brino se umiti, krevet presvui u isto; glavu bih poloio na najbjelji arak papira, a zeleni bih
pokriva...
Zeleni pokriva! Odjednom sam se opet otrijeznio, krv mi je udarila u glavu a srce mi stalo jako
udarati. Dignuo sam se s klupe i poao dalje; ivot je opet stao kolati u svim mojim ilicama i
neprestano sam isprekidano ponavljao: Zeleni pokriva! Zeleni pokriva! urio sam se kao da
moram nekoga dostii i za nekoliko sam minuta ponovno stajao pred kuom mojega limara.
Bez zaustavljanja i predomiljanja priao sam krevetu i smotao pokriva koji je pripadao Hansu
Pauliju. Bilo bi zaista udnovato kad me dobra misao ne bi spasila! Bio sam iznad tih glupih
predrasuda, iznad tih poluglasnih unutarnjih glasova koji su mi govorili o nekakvom igu, o prvoj
tamnoj mrlji na mojem potenju; to mi je bilo potpuno svejedno. Nisam ja nikakav svetac, nikakav
kreposni idiot, jo uvijek ja imam svoj razum...

I uzeo sam pokriva pod pazuh pa se zaputio u Ulicu Steners broj 5.

Ondje sam pokucao i uao u veliku, udnovatu dvor anu, i to prvi put. Zvono nad vratima udarilo je
mnogo puta uz stranu zveku nad mojom glavom. Iz pokrajnje sobe izae ovjek s punim ustima jela,
vauci, i prie k stolu.
- Molim vas, dajte mi pola krune na moje naoale! - rekoh. - Za nekoliko u ih dana posve sigurno
otkupiti.
- to? Pa to su naoale s elinim okvirom.
- Jest.
- Za njih vam ne mogu dati nita.
- Ah ne, zbilja ne moete! Razumije se, ja se samo alim. Ali imam pokriva koji mi nipoto ne
treba, pa sam na kraju pomislio da ete ga vi uzeti.
- Na alost, imam ve itavo skladite posteljine - odg ovori on, a kad sam razmotao svoj gunj,
pogledao ga je samo jednim pogledom i uskliknuo:
- Oprostite, gospodine, ali ni to ne mogu trebati!
- Htio sam vam najprije pokazati loiju stranu - rekoh - druga je strana mnogo bolja.
- Dobro, dobro... ali sve vam je uzalud. Ja ga neu inema ovjeka koji bi vam za to dao deset orea.
- To je potpuno jasno, nije mnogo vrijedan, ali sam mislio da bi s drugim kojim starim gunjem i
on mogao doi na drabu.
- Moda i bi, ali sve vam to ne pomae.
- Dvadeset pet orea? - upitam.
- Ne, ovjee, ja ga neu, ja ga jednostavno neu imati u kui.
Uzeo sam svoj pokriva pod ruku i vratio se u svoj sobiak.
Pravio sam se kao da se nita nije dogodilo, opet sam prostro pokriva preko kreveta, izgladio ga,
kako sam to uvijek inio, i nastojao zamesti svaki trag svog uzaludnog pokuaja da zaloim tui
pokriva. Nije mogue da sam bio pri zdravoj pameti u asu kad sam se odluio da izvedem tu
ludoriju. to sam vie o tome razmiljao, to mi je stranije izgledalo. Zacijelo me napala neka slabost
ili me uspavala savjest. im sam se zapleo u te mree, odmah sam naslutio da e to zlo svriti, i ba
zato sam najprije pokuao s naoalama. I veselilo me to nisam imao prilike izvriti taj zloin, to
nisam uprljao posljednje asove svoga ivota. Opet sam izaao u grad.
Sjeo sam na klupu pored crkve svetoga Spasa, glava mi je klonula na prsa. Bio sam pospan nakon
svih tih napor a, bolestan i propao od gladi. Tako je prolazilo vrijeme.

Samo jedan sat htio sam provesti vani, bilo je svjetlije nego kod kue; osim toga inilo mi se da na
svjeem zraku ne osjeam tako otre bolove u prsima. Jo uvijek u doi dovoljno rano kui.
I sanjario sam, razmiljao i strano trpio. Uzeo sam oblutak, oistio ga rukavom i stavio ga u usta,
tek toliko da neto vaem. Inae se nisam micao - tovie, ni oima nisam trepnuo. Ljudi su dolazili i
odlazili, a zrak je ispunjavalo drndanje kola, topot konja i glasovi.
No mogao sam ipak pokuati s gumbima? Razumije se, koristilo ne bi nita. Kad pravo promislim,
morao bih proi onim dijelom grada gdje stanuje ujak, onaj drugi - moj pravi ujak.
Napokon sam ustao i stao se polako vui ulicama. Pod trepavicama mi je gorjelo, hvatala me
groznica, i ja sam se urio koliko sam god mogao, ali bre nisam mogao ii. Opet sam proao mimo
pekarnice u ijem je izlogu leao kruh. Tako, ovdje emo ostati, ali ne stajati, rekao sam s hinjenom
odlunou. Da uem i da zamolim komad kruha? Prolazna misao, kao bljesak. Ako se pravo uzme,
to mi nije ni na kraj pameti. Phi! apnuo sam i zatresao glavom. Onda sam otiao.
U Ulici Repslager stajao je u jednoj vei ljubavni par i aptao; neto dalje virila je s prozora jedna
djevojaka glava. Iao sam polako i zamiljeno, pa je izgledalo kao da o neemu mozgam... Meutim
je djevojka sila na ulicu.
- Kako je, stari? to? Jesi li bolestan? Pomozi Boe, kakvo lice! - I brzo je otrala.
Ali ja sam ostao stajati. Mora da sam bio strano mrav. Oi su mi sasvim upale u one upljine.
Kako izgledam? Do vraga, kako samo ovjeka moe glad unititi! Osjeao sam kako se u meni i opet
budi bijes, kao za posljednji put - svi su mi se miii trzali od bijesa. Pomozi Boe, kakvo lice! Imam
na ramenima glavu kojoj u itavoj zemlji nijedna nije ravna, dvije jake ake kojima bih - oprosti mi,
Boe! - kojima bih mogao i slunika satrti u kau, a ipak, na svoju sramotu, gladujem usred
Kristianije! Ima li tu mozga i razbora? Radio sam kao konj i nou i danju, oi su mi ispale iz lubanje,
izgladnio sam pamet u glavi i to imam, do bijesa, od svega toga? ak se i uline djevojke plae mog
pogleda. Ali to je sada ve previe! - razumije li? - previe, neka te vrag odnese.sve veem bijesu,
kripei zubima i osjeajui sa- trvenost, sa suzama i kletvama, mahnitao sam dalje, ne obazirui se
na prolaznike. Opet sam stao muiti samoga sebe, udarao sam glavom o stupove plinskih svjetiljaka,
zarivao nokte duboko u dlanove, kao lud zagrizao u jezik ako nije govorio dovoljno jasno, i luaki
sam se smijao kad me je to zaboljelo.
- Jest, ali to sada? - upitah se napokon. Pri tom sam nekoliko puta lupio nogom o zemlju i ponovio: A to sada?
U tom je trenutku proao pored mene neki gospodin i, smijui se, dobacio mi:
- Idite i dajte se zatvoriti.
Gledao sam za njim. Bio je jedan od naih poznatih lijenika za enske bolesti. Ni taj dakle ne
shvaa moje stanje, ni taj ovjek kojega sam poznavao i iju sam desnicu esto stiskao. Umirih se.
Jest, ja sam lud, on je potpuno u pravu. Osjeao sam ludilo u krvi, osjeao sam kako mi juri glavom.
Tako li dakle moram svriti?! Jest, jest!... I nastavih svoj polagan, alostan put.
Odjednom sam opet stao. Valjda ne zatvoriti, velim, to ne! I samo to nisam zanijemio od straha.

Molio sam, vapio gore u modrinu, samo da me ne zatvore. Tada bih opet dospio u vijenicu, zatvorili
bi me u onu mranu eliju u koju ne dopire ni najtanja zraka svjetla. Samo to ne! Ima i drugih izlaza,
koje jo nisam pokuao nai. Pokuat u! Bit u marljiv. Uzet u sebi mnogo vremena i neumorno
obilaziti od kue do kue. Na primjer, tu je Cislerova trgovina muzikalija, u kojoj jo nisam bio.
Dotle e mi ve pasti na pamet kakva misao... Tako sam govorio u sebi, gotovo jecajui od ganua.
Samo da me ne zatvore!
Cisler? Nije li to moda putokaz odozgo, prst boji? Bez ikakva sam se povoda sjetio njegova
imena, a i njeg ova je trgovina bila tako daleko; ali ipak sam ga htio potraiti; mogao sam hodati
polako, a u meuvremenu pokatkad poinuti. Znao sam put, a u onim dobrim vremenima esto sam
bio kod njega i nakupovao svu silu nota. Mogu li ga zamoliti za pola krune? To bi mu moda bilo
neugodno. Morat u dakle zaiskati cijelu.
Uao sam u duan i zapitao za vlasnika; pokazae mi njegovu poslovnicu. Tu je sjedio stasit
gospodin, odjeven po najnovijoj modi, i pregledavao raune.
Promucao sam neto kao ispriku i izrekao svoju molbu. Prisiljen nudom, obraam se njemu... u
najkraem u mu roku vratiti... odmah im dobijem honorar za novinski lanak... uinit e mi veliko
dobroinstvo.
Dok sam ja jo govorio, on se okrenuo svome stolu i nastavio svoj posao. Kad sam dovrio,
pogledao me iskosa, zatresao svojom lijepom glavom i rekao:
- Ne. - Samo tu jednu jedinu rije: Ne. Nikakva objanjenja, nijedne druge rijei.
Koljena su mi zaklecala, morao sam se osloniti na ormar. Htio sam pokuati jo jednom. Zato mi
je ba njegovo ime palo na pamet dok sam jo bio tako daleko odavde, blizu svojega stana. Na lijevoj
strani prsa osjetio sam nekoliko uboda i poeo se znojiti. Hm!? Ja sam uistinu vrlo propao, rekoh, na
alost sam i neto boleljiv, no svakako u mu za nekoliko dana vratiti. Ne bi li bio tako dobar?
- Dobri ovjee, zato ste ba k meni doli? - zapita on. - Vi ste mi potpuno nepoznati, doli ste tek
ovako, s ulice. Poite u urednitvo, gdje vas poznaju.
- Samo za danas naveer! - rekoh. - Urednitvo je ve zatvoreno, a ja sam strano gladan.
Za sve to vrijeme on je svejednako tresao glavom i jo je jednom zatresao njome kad sam se ve
dohvatio kvake na vratima.
- Zbogom - rekoh.
Dakle nije bio nikakav znak s neba, mislio sam gorko se smijeei. Vukao sam se od jedne gradske
etvrti do druge i ovdje-ondje otpoinuo na kakvom pragu. Samo da me ne zatvore! Strah pred
elijom progonio me sve to vrijeme, ni na trenutak me nije putao na miru; im sam na cesti spazio
straara, odmah sam skrenuo u pobonu ulicu, samo da izmaknem susretu s njime. Sada emo brojiti
stotinu koraka, rekao sam, a onda emo iznova pokuati sreu! Jednom ipak mora uspjeti...
Evo male trgovine pamukom. To je duan u koji jo nikad nisam zavirio. Za tezgom jedan jedini
ovjek, pozadi mala poslovnica s porculanskim cimerom na vratima, natrpane police u dugim

redovima. ekao sam dok nije iz duana izala i posljednja muterija, neka mlada dama s jamicama
na obrazima. Kako je samo sretno izgledala! Ja, sa svojom pribadaom na kaputu, nisam ni pokuao
uiniti na nju kakav dojam, ak sam se tovie okrenuo od nje, a iz mojih se grudi izvio tihi jecaj.
- Izvolite? - zapita namjetenik.
- Je li vlasnik ovdje?
- Planinari na Jotunhejmenu - odgovori mi. - elite li togod?
- Samo nekoliko orea, da kupim neto za jelo - rekoh i pokuah se nasmijati. - Gladan sam, a
nemam ni prebite pare.
- Onda ste ba toliko bogati kao i ja - odvrati namjetenik redajui zamotke s pamukom.
- Oh, ne odbijajte me... nemojte to uiniti - rekao sam i osjetio kako mi se tijelo ledeni. - Doista,
gotovo sam mrtav od gladi; ve nekoliko dana nisam nita jeo.
On je s najveom ozbiljnou, ne govorei ni rijei, poeo prevrtati jedan dep za drugim. Moda
mu ne vje - rujem, to li?
- Samo pet orea? Za nekoliko dana vratit u vam deset. - Ali dragi ovjee, zar me moda hoete
navesti da ukradem iz blagajne? - upita on nestrpljivo.
- Jest - rekoh - uzmite tih pet orea iz blagajne.
- Na krivoga ste se namjerili - zakljui on i okrene se- i odmah u vam rei da mi je toga ve dosta.
- Bolestan od gladi i crven od srama, iuljao sam se van. Zbog jedne jadne koice postao sam pseto,
a ipak nita nisam dobio. Ali tome mora biti kraj! Zaista, to je ve dolo predaleko. Toliko sam
godina stajao uspravno, bio u mnogim tekim asovima vrst i ponosan, a sad sam najednom spao na
najobinije prosjaenje. Taj jedan dan zasjenio je sve moje misli, a moj je ponos uprljao ljagom
besramnosti. Nisam se ustruavao ni onog najpodlijeg, da plaem eto pred jednim obinim
kramarom. I to je kor istilo? Nisam dobio ni korice kruha da je stavim u usta. Tako sam ve daleko
dospio da se gnuam nad samim sobom. Jest, jest, tome mora biti kraj! Sada je moda posljednji
trenutak da naem otvorena kuna vrata, pa sam se morao pouriti, da i opet ne provedem no u
zatvoru...
To mi je dalo snage; nisam htio spavati u zatvoru. Hvala Bogu, sat na tornju crkve svetog Spasa
pokazuje tek sedam sati. Jo mi ostaju tri sata, prije no to e zatvoriti kuna vrata. Kako sam se
uplaio! I nita, nita nije ostalo to nisam pokuao - uinio sam sve to sam mogao. I da mi se doista
itavog dana nijednom nije osmjehnula srea! Mogu to pripovijedati kome hou, nitko mi nee
vjerovati, a ako napiem rei e da laem. Ni na jednom jedinom mjestu! Jest, jest, nema pomoi;
samo nikad vie lunjati okolo i biti ganutljiv. Phi, to je gadno, uvjeravam te, prijatelju, upravo mi po
tome postaje mrzak! Ako se vie niemu nemam nadati, onda je svreno! Nisam li mogao ukrasti
barem aku zobi, dolje u staji? Jedna zraka svjetla, jedan plamiak - znao sam da je staja zatvorena.
Malko mi je odlanulo i, kao pu, odvukao sam se kui. Osjeao sam e, na sreu prvi put ovog
dana, i ogledao se za mjestom gdje bih se mogao napiti. Od trnice sam predaleko, a u privatne kue

nisam htio ulaziti. Moda u se strpjeti do kue, to e trajati samo etvrt sata. Nigdje dodue nije
reeno da e me odrati jedan gutljaj vode; eludac mi vie nita nije podnosio.
A gumbi? S gumbima jo ipak nisam pokuao! Zaustavio sam se i morao se osmjehnuti. Moda
ipak doe kakva misao! Jo nisam posve proklet. Za njih bih sigurno dobio deset orea, sutra u
gdjegod drugdje dobiti jo deset orea, a u petak u primiti honorar za novinski lanak! Jo bih
oivio, da sve poe po dobru! Kako sam samo mogao zaboraviti na gumbe! Izvukao sam ih iz depa i
promatrao idui dalje. Od veselja mi se zacrnjelo pred oima, nisam vie vidio ni ulicu kojom sam
iao.
Kako li sam tono poznavao veliku zalagaonicu, svoje sklonite za tamnih veeri, prijatelja
krvopiju! Sve, sve to sam god imao, jedan komad za drugim, nestalo je ovdje - tu su nestale sve
moje malenkosti iz kue, moje posljednje knjige. Na dane kad se odravala draba obino sam
dolazio da vidim i svakog sam se puta veselio kad su moje knjige dolazile u dobre ruke. Glumac
Magelsen ima moj sat, time sam se gotovo ponosio; kalendar u kojem su bili tiskani moji prvi
pjesniki pokuaji kupio je jedan znanac; moj ogrta dospio je u ruke nekom fotografu, a ovaj ga je
posuivao u atelijeru muterijama. Od svega nije nita izgubljeno.
Drao sam u ruci pripremljene gumbe i uao u zalagaonicu. Ujak je sjedio za stolom i neto
pisao.
- Ne uri se - rekoh plaei se da ga ne zbunim i ne naljutim svojim nagovorom. Glas mi je zvuao
tako udnovato i prazno da sam ga jedva prepoznao, a srce mi je udaralo poput bata.
On mi prie sa smijekom, kako je uvijek obiavao. Dlanovima obje ruke naslonio se o stol, ali
nije progovor io ni rijei.
Imam neto i htio sam ga pitati bi li on to uzeo... neto to mi je kod kue samo na putu... uvjeravam
vas... samo mi smeta... nekoliko gumba...
Dakle to je, to je s gumbima? Pri tome posve priblii oi mojoj ruci.
Ne bi li mi mogao dati za njih nekoliko orea?... Toliko koliko on sam misli... Po svojoj volji...
Za ove gumbe? I ujak zaueno izbulji oi. Zar za ove gumbe?...
No, samo toliko, za jednu cigaru, ili koliko ve hoe dati! Stari se zalagaoniar samo nasmijao i ne
troei rijei vratio se svome stolu. Ja sam jo uvijek stajao. Dodue, nisam se nadao niemu, ali ipak
mi se inilo da se jo uvijek moe pomoi. No njegov smijeh bijae moja smrtna osuda. Vie mi ni
naoale nee pomoi.
Naravno, ja bih zaloio i svoje naoale, posve jasno, rekao sam i skinuo ih. Samo deset 0rea, ili
ako misli da toliko ne vrijede, onda samo pet...
- Ta dobro znate da vam na vae naoale ne mogu dati nita - ree ujak muklo. - To sam vam
jednom ve i rekao.
- Ali ja trebam jednu potansku marku - rekoh u pola glasa. - Ne mogu poslati pismo koje sam
morao napisati. Jednu marku po deset erea, ili po pet, sasvim po vaoj volji.

- Molim vas da odete! - odgovori on i odbije me kretnjom ruke.

Jest, jest, neka bude i to! - rekao sam u sebi. Mehaniki sam opet namjestio naoale, uzeo gumbe i
izaao. Zaelio sam mu laku no i po obiaju zatvorio vrata za sobom. No, sad se vie neda pomoi!
Na vrhu stuba to su vodile u podrum jo sam se jednom zaustavio i pogledao gumbe. On ih ni pod
koju cijenu nee! rekoh. A jo su posve novi. To zbilja ne mogu razumjeti!
Dok sam tako uzbuen stajao, proao je pored mene ovjek i siao u podrum. U urbi me je malko
gurnuo; obojica se ispriasmo i ja sam se okrenuo i gledao za njim.
- Gle, to si ti? - ree on dolje na stubama. Zatim se opet vrati gore, i sad sam i ja njega prepoznao. Nego, kako ti to izgleda? - zapita. - I to si radio tu dolje?
- Ah, poslovi; ti isto ide dolje, kako vidim?
Koljena su mi drhtala, naslonio sam se na zid, pruivi mu ruku s gumbima.
- Vraga? - vikne on. - Ipak ide predaleko.
- Laku no - velim i hou otii; osjeao sam kako u sad na zaplakati.
- Ne, priekaj jo asak!
Zato da ekam? On je takoer na putu do ujaka, moda mu nosi svoj zaruni prsten, moda ve
nekoliko dana gladuje, ili je duan gazdarici.
- Jest - rekoh napokon - priekat u, samo ako se brzo vrati...
- Svakako - odgovori on i uhvati me za ruku - no neto u ti rei: glupan si. Bit e najbolje poe li
sa mnom. Znao sam to hoe, i osjetivi u sebi neku iskru potenja, odgovorih:
- Ne mogu! Obeao sam da u u sedam i pol biti u Ulici Bemta Ankersa i...
- Sedam i pol, kae? Ali sad je ve osam. Imam tu sat, hou ga naime odnijeti dolje. Dakle
naprijed, sa mnom, gladni grenie! Bit e za te najmanje pet kruna!
I on me gurne unutra.

Trei dio

Tjedan dana prolo je u pravom blaenstvu i veselju.

I ovog sam puta umaknuo onom najgorem, jeo sam svakog dana; sranost mi je vidljivo porasla.
Radio sam istovremeno na tri, etiri rasprave koje su zaokupljale svaku iskru moga mozga, svaku
misao, i inilo mi se da mi je sada bolje no to mi je prije bilo. Posljednji novinski lanak, s kojim
sam onog dana tako dugo trkarao i u koji sam bio polagao tolike nade, urednik mi je upravo sada
vratio. Uvrijeen i ljut, zamalo da ga nisam unitio i poderao i ne proitavi ga. Ubudue pokuat u
kod drug ih novina, tako da imam otvoreno nekoliko vrata.
U najgorem sluaju, ako i to ne pomogne, tu su jo uvijek brodovi na koje se mogu skloniti.
Nonna lei u luci spremna da otplovi, pa me moda uzme sa sobom u Arhangelsk, ili kamo bilo.
Ima dakle nade na vie strana.
Ona posljednja kriza jako me je poruila; kosa mi je ispadala u pramenovima, patio sam od
glavobolje, osobito ujutro, a ni nervoza se nije smirila. Po danu, kad sam pisao, morao sam ruke
omotati krpama, jer nisam podnosio ni vlastitog daha. Kad bi Jens Olaf buno otvar ao vrata od staje
dolje poda mnom, ili zalajao pas to je zalutao u dvorite, proli bi me hladni srsi od glave do pete.
Da, jako sam se poruio.
Dan na dan muio sam se s poslom, jedva da sam za sebe nalazio toliko vremena da progutam koji
zalogaj, a onda bih opet sjeo i nastavio s pisanjem. Otada je moj krevet izgledao kao mali rasklimani
pisai stol, preplavljen biljekama i ispisanim arcima papira, na kojima sam naizmjence radio:
dodavao neto novo to bi mi palo na um tijekom dana, mrtva mjesta oivljavao jaim, ivljim
rijeima, i tako sam se s velikom mukom provlaio od jedne reenice do druge.
Jednog popodneva dovrim napokon jedan od tih lanaka. Sretno i zadovoljno strpam ga u dep i
uputim se s njime k uredniku. Ve je bilo krajnje vrijeme da opet doem do novca, jer mnogo ga vie
nisam imao.
Urednik mi ree neka askom sjednem, on e odmah... i nastavi pisati.
Ogledao sam se po toj maloj uredskoj prostoriji: poprsja, litografije, izresci i straan ko za papir,
koji je izgledao kao da bi mogao prodrijeti ovjeka s koom i kostima. Kad sam pogledao to
drijelo bez dna, te zmajske ralje, stisnulo me oko srca. inilo mi se da su se upravo ovog trenutka
otvorile, da progutaju nove odbaene radove - nove unitene nade.
- Koji je danas dan? - zapita me najednom urednik.
- Dvadeset osmi - odgovorim, veselei se to mu mogu iskazati makar kakvu uslugu.
- Dvadeset osmi - ponovi on i nastavi pisati. Napokon smota nekoliko listova, baci ostale papire u
ko i odloi pero. Zatim se okrene za stolom i pogleda me. Kad je primijetio da stojim do vrata, dade

mi rukom znak neka sjednem.

Da ne bi opazio da nemam prsluka, kad otvorim kaput, okrenem se u stranu i izvuem iz unutarnjeg
depa rukopis.
- Crtica o Correggiu - rekoh - no na alost nije ba napisana tako da biste...
On uzme papire u ruke i prolista ih. Kod toga je bio licem okrenut prema meni.
Tako dakle izgleda izbliza ovjek ije sam ime uo ve u najranijoj mladosti, ovjek iji je list za
svih ovih godina najvie utjecao na mene. Kosa mu je kovrasta, lijepe smee oi nemirno mu
poigravaju. Ima naviku da gdjekad puhne kroz nos. Ni seoski upnik ne bi mogao izgle - dati blae od
tog opasnog pisca ije su rijei iza sebe, gdje god bi pale, ostavljale krvave masnice. udnovata
mjeavina straha i uenja spopala me pred tim ovjekom; gotovo su mi suze navrle na oi, i
nehotice sam stupio korak naprijed da mu kaem kako sam mu u svojoj nutrini zahvalan za sve to
me je nauio, i da ga zamolim neka mi ne ini nita naao, jer ja sam tek ubogi eprtlja kojemu i bez
toga ide prilino loe...
Sjedei i razmiljajui, polako je sloio moj rukopis. Da mu olakam negativan odgovor, pruim
ruku i pro- mucam:
- Ah ne, naravno da ne moete upotrijebiti.
I pri tom se osmjehnem, da pomisli kako mi to uope nije teko palo.
- Mi trebamo popularnih stvari - ree on. - Znate kakva je naa publika. Da napiete neto
jednostavnije? Ili da donesete neto drugo, to bi ljudi razumjeli?
Njegov me je obziran nain vrlo zaudio. Razumio sam da je lanak odbio, ali negativan odgovor
nije mogao biti ljubazniji. Da ga dalje ne zadravam, progovorim:
- Svakako, to mogu.
Poao sam prema vratima. Hm. Neka mi oprosti to sam ga s tim napastovao... Naklonio sam se i
uhvatio za kvaku...
- Ako trebate, moete dobiti mali predujam - ree. - Ve ete ga odraditi.
Sada, kad je vidio da su moje pisanije neprikladne, ponizila me je malko ta njegova ponuda, i ja
odgovorim:
- Ne, hvala, jo neko vrijeme mogu izdrati. Uostalom, najljepa hvala! Preporuujem se!
- Preporuujem se! - odgovori urednik i opet se okrene pisaem stolu.
Makar i bez razloga, on se prema meni ponio vrlo ljubazno, a zato sam mu i bio zahvalan; to mu
nikada neu zaboraviti. Odluio sam da ne idem k njemu sve dotle dok ne budem mogao donijeti
stvar s kojom e biti zadovoljan, koja e ga zauditi i dati mu povoda da mi bez razmiljanja doznai
deset kruna. Potom sam otiao kui i ponovno se bacio na pisanje.

Narednih veeri, kad je bilo otprilike osam sati i kad su se na ulici palile plinske svjetiljke,
redovito mi se dog aalo ovo:
Kad bih izaao iz kue, da nakon dnevne muke i napora proetam ulicama, stajala je kraj stupa
plinske svjetiljke, upravo pred vratima, neka u crno odjevena dama, lica okrenuta prema meni i
pratila me pogledom. Opazio sam da uvijek ima istu haljinu, istu neprozirnu koprenu koja joj je
skrivala lice i padala na grudi. U ruci je drala mali kiobran s drkom od slonove kosti.
Ve sam je primijetio tri veeri za redom, uvijek na istome mjestu. Tek to bih proao mimo nje,
ona bi se naglo okrenula i pola polagano niz ulicu.
Moj nervozni mozak odmah je ispruio svoja ticala i obuzela me je glupa slutnja da su ti posjeti
namijenjeni meni. Naposljetku sam ve bio nakanio da joj se obratim, da pitam koga trai, treba li
moda moju pomo, smijem li je otpratiti kui, da li bih je unato svom vrlo loem odijelu smio
tititi u mranim ulicama. Ali obuzimao me nejasan strah da bi me to moglo stajati ae vina, ili vonje u fijakeru, a ja nemam ni prebite pare. Moji su me beznadno prazni depovi posve potitili, pa
nisam imao toliko sranosti da je pozornije pogledam prolazei pored nje. Mnome je opet
zagospodarila glad, od juer naveer nisam okusio ba nita. Nije to dodue dugo, izdrao sam ja ve
i vie dana, ali sad sam poeo vidljivo propadati. Nisam vie mogao tako gladovati kao nekada, sad
me je znao omamiti jedan jedini dan, pa im bih ispio gutljaj vode, odmah bi mi se smuilo. K tome
je jo dolo i to da sam se nou smrzavao, da sam u krevet lijegao obuen, u odijelu, da sam se svake
noi tresao od zime i tijekom noi gotovo se potpuno ukoio. Stari pokriva nije mogao izdrati
studeni vjetar to je pirio kroz moju sobu, a jutrom sam se budio zbog toga to bi mi se od ledenog
zraka nos gotovo smrznuo.
Iao sam ulicom i razmiljao to trebam napraviti da mogu izdrati na vodi dok ne dogotovim svoj
sljedei lanak. Da imam svijeu, lako bi mi bilo probdjeti no i ve bih ujutro mogao poi do
urednika.
Bez daljnjeg razmiljanja poao sam u kavanu Oplandske, da potraim onog mladog znanca,
bankovnog namjetenika, i da ga zamolim za deset orea za svijeu. Nesmetano me pustie kroz sve
prostorije, pa sam proao izmeu stolova za kojima su gosti avrljali, jeli i pili. Dospio sam duboko
u kavanu, ak do crvene sobe, a ovjeka ipak nisam naao. Potiten i ljut, izaao sam na ulicu i
udario pravcem prema dvoru.
Do vraga, zar ne bi bilo u redu da ve jednom doe kraj tim mojim neprilikama! Velikim, bijesnim
koracima, s ovratnikom podignutim oko vrata i akama stisnutim u depovima od hlaa, hodao sam i
itavim putem grdio svoju nesretnu zvijezdu. Ve sedam-osam mjeseci nisam imao nijednog
bezbrinog asa - tjedan dana prehranjivao sam se tek koliko je bilo najpotrebnije - a zatim je i opet
pokucala bijeda na moja vrata i unitila me. U svoj svojoj bijedi ipak sam ostao poten, ha, ha, poten
od glave do pete! Boe, Boe, kako li sam bio glup! Stao sam samom sebi pripovijedati kako me je
pekla savjest kad sam nosio pokriva Hansa Paulija u zalagaonicu. Podrugljivo sam se nasmijeio
svom tankoutnom potenju, prezirno pljunuo na plonik, ne nalazei rijei koja bi bila dovoljno
jaka da se naruga mojoj gluposti. Neto bi mi se sada trebalo dogoditi! Da naem na ulici uteeni
aki deparac, ili posljednju paru kakve udovice - posve bih je mirno uzeo i strpao u dep, krao bih
s najveim mirom, a no poslije toga prospavao mirno kao vrea. Nisam uzalud toliko toga pretrpio
- moja je strpljivost ve pri kraju i ja sam na sve pripravan.

Tri, etiri puta obiao sam oko dvora, odluio se za povratak, jo jednom se navratio u park, a
zatim preko Ulice Karla Johana poao kui.
Bilo je otprilike jedanaest sati. Ulica bijae prilino mrana, posvuda su vrvjeli ljudi, tihi parovi i
buno mnotvo. Stigao je veliki as, vrijeme kad se vode mrani poslovi i poinju vesele pustolovine.
utanje enskih haljina, kratki znaajni osmijesi, bujne enske grudi, jaki, usopljeni mirisi, a ondje
dalje na ulici odjekuje neki glas i zove: Emma! itava ulica nalik je na movaru iz koje se die
vrua para.
Nehotice sam stao po praznim depovima traiti dvije krune. Strast to je podrhtavala u kretnjama
prolaznika, tamna svjetla plinskih svjetiljaka, pa dapae i tiha, umorna no, sve me je to poelo
grabiti - taj zrak ispunjen apatom, zagrljajima, drhtavim priznanjima, upola izgovorenim rijeima i
tihim hihotanjem. Ondje u vei kod kavane Blomqvist ljube se make, derui se strahovito. A ja
nemam ni dvije krune! Zaista je jadno kako sam osiromaio! Kojeg li ponienja, koje li sramote! I
opet moram misliti na posljednji novi jadne udovice, koji bih ukrao, na aku kapu ili rupi, na
krunu torbu kakvog prosjaka, to bih bez oklijevanja odnio kakvom prodavau starih krpa, a dobitak
potroio. Da se utjeim, stadoh iznalaziti svakakve mane na tim veselim ljudima to su prolazili pored
mene. Slijegao sam ramenima, prezirno ih pogledavao. Zadovoljni i lakoumni studenti misle da je
europski razuzdano ako koju velju poglade po bedru! Ti kicoi, bankovni inovnici, mesari i
zenskari ne prezu ni pred cime... Pljunuo sam daleko preda se, ne brinui se hou li koga pogoditi.
Bio sam ljut, ispunjen prezirom prema tim ljudima to se tu preda mnom guraju. Digao sam glavu i
poao naprijed.
Pored zgrade parlamenta sastanem neku djevojku, koja me je izazovno promatrala kad sam
prolazio pored nje.
- Dobra veer! - rekoh.
- Dobra veer! - odvrati ona. I stane.
Hm! Zar sama; tako kasno? Nije li opasno za mladu djevojku da u to vrijeme prolazi Ulicom Karla
Johana? Nije! Nije li je nitko nagovorio, ili uvrijedio mozda, silio je da poe s njime kui?
Ona me je zaueno gledala, ispitujui na mom licu to ja zapravo mislim. Zatim me uhvati pod
ruku i ree:
- Dakle idemo
Poli smo zajedno. Kad smo prolazili kraj koija, stao sam, oslobodio ruku i rekao:
- ujte, djevojko, ali ja nemam ni prebite pare. - I htio sam dalje.
Isprva mi nije htjela vjerovati, ali kad je pretrazila sve moje depove i u njima nije nala nita,
zabacila je glavu i nazvala me bakalarom.
- Laku no! - rekoh ja.
- Priekajte! Jesu li te vae naoale zlatne?

- Nisu.
- Onda neka vas vrag nosi! ja sam posao.
Odmah zatim ona dotri natrag do mene i zovne me.
- Ipak moete sa mnom!
Osjetio sam se ponien ponudom te siromane bludnice s ulice, te rekoh: - Ne, ve je kasno, a ja jo
moram nekoga posjetiti. - Uostalom, ni ona sebi ne moe priutiti ovakvu rtvu.
- Ipak, stvarno bih htjela da budete uza me.
- Ali u takvim okolnostima ne mogu ii.
- Sigurno idete k drugoj! - rekla je.
- Ne - odgovorio sam.
Osjeao sam da sam ispao u jadnom svjetlu pred tom bludnicom, ali sam htio barem spasiti obraz.
- Kako se zovete? - upitam je.
- Marija? ujte dakle, Marijo! - I stao sam joj objanjavati svoje ponaanje. Djevojka se sve vie i
vie udila. Da li me ona doista smatra jednim od onih koji se nou klatare po ulicama i napastuju
djevojke? Je li ona doista pomislila da sam i ja takav? Jesam li joj rekao togod nepristojno? Ponaa
li se itko kao ja, kad ima neto na umu? Ukratko, ja sam je nagovorio i poao s njom nekoliko koraka
da vidim kako e daleko ii. Meutim, moje je ime tako i tako, pastor taj i taj. Laku no! Idi i ne
grijei vie!
Rekavi to, udaljio sam se.
Ushien ovom svojom misli, protrljao sam ruke i stao glasno razgovarati sam sa sobom. Kakva li
blaenstva obilaziti ovako ulicama i initi dobra djela! Moda sam ovom palom stvoru dao prvu
pobudu da se digne za itav svoj ivot! Moda sam je za sva vremena spasio od propasti! Ona e to
uvidjeti i jo e me se sa zahvalnou sjeati u svome smrtnom asu. Ah, ipak je korisno biti poten i
pravedan! Bio sam sjajno raspoloen i osjeao se za sve dovoljno svjeim i odvanim. Samo da
imam svijeu, svrio bih lanak za novine! Pjevuei i fiukaju- i iao sam s novim kunim kljuem
u ruci i razmiljao na koji nain da doem do svjetla. Nisam mogao uiniti nita drugo nego da
iznesem pisai pribor dolje na ulicu, pa da piem pod plinskom svjetiljkom. Otvorih kuna vrata i
uspeh se u svoj sobiak.
Kad sam opet siao, zatvorio sam vrata i stao pod svjetiljku. Posvuda tiina... samo iz Ulice Tvaer
uli su se teki, zvuni koraci straara, a od St. Hanshaugena uo se lave psa. Niega to bi me
moglo smetati. Navukao sam ovratnik preko uiju i stao intenzivno misliti. Uvelike bi pomoglo,
budem li tako sretan da svrim taj mali lanak. Upravo sam doao do jednog tekog mjesta, odakle
mora voditi tek jedva vidljivi prijelaz na neto drugo; zatim prigueni finale, dugo jecanje, koje bi
valjalo zavriti poentom, osornom i otresitom kao metak, ili kao jeka, kad se rui brijeg. Toka.

Ali nisam se mogao sjetiti ni jedne jedine rijei. Proitao sam cijeli sastavak od poetka do kraja,
glasno proitao svaku reenicu, a ipak nisam bio kadar sabrati se za tu zvunu i bljetavu poentu. Dok
sam jo na tome radio, stigao je odozgo straar, stao nedaleko od mene na ulici i potpuno mi
pokvario raspoloenje. Ba je njega briga to sam ja upravo doao do izvrsne poente za urednika?!
Gospode Boe! Zbilja je nemogue da se odrim nad vodom, kako sam bio nakanio! Ostao sam
ovdje jo jedan sat, straar je ve otiao, a bilo je prestudeno da ovjek mirno stoji. Klonuo duhom i
izgubivi sranost zbog neuspjela pokuaja, ponovno sam otvorio vrata i uao u svoju sobu.
I ovdje gore bilo je studeno, a gusta mi je tama jedva doputala da vidim kroz prozor. Napipao sam
krevet, izuo cipele i pokuao meu rukama malo ugrijati noge. Zatim sam legao u krevet, i to, kao to
sam ve dugo obiavao, potpuno obuen.
Sutradan ujutro, im je zadanilo, sjeo sam na krevet i opet poeo raditi na lanku. Tako sam sjedio
do objeda, a napisao sam moda tek desetak, dvadesetak reenica. Kraj je jo daleko.
Ustao sam, obuo cipele i uetao se sobikom, da se malo ugrijem. Prozori su se pokrili injem;
provirim van - padao je snijeg. Na dvoritu, na kamenju i na zdencu leale su debele naslage snijega.
Traio sam po cijeloj sobi, bezvoljno hodao amo-tamo, noktima grebao zidove, oprezno naslonio
elo na vrata, kaiprstom kuckao po podu i pozorno oslukivao - sve bez povoda, ali tiho i
promiljeno, kao da se radi o kakvoj izvanredno vanoj stvari. Za sve to vrijeme govorio sam glasno
i isprekidano: - Boe dragi, pa to je ve ludilo!... - No ipak sam ludovao dalje. Nakon nekog vremena,
moda poslije nekoliko sati, htio sam se sabrati, pa sam se ugrizao za usnice i stisnuo ih koliko sam
god mogao. Tome mora biti kraj! Potraio sam iver, da ga vaem, a onda odluno sjeo i nastavio
pisati.
Uz najvei sam napor sklepao nekoliko kratkih reenica, dvadesetak jadnih rijei koje sam na
jedvite jade iscijedio iz sebe, samo da nekako poem naprijed. Zatim je stalo, glava mi je bila prazna,
buljio sam irom otvorenih oiju u pojedine rijei, u napola ispisani list papira, zurio u udnovata,
treperava slova koja su mi izgledala kao male, kosmate ivotinjice prilijepljene na papir. Na kraju
vie nisam shvaao savreno nita, a ni mislio nisam nita.
Vrijeme je prolazilo. uo sam buku na dvoritu, drndanje kola, udarce konjskih kopita; glas Jensa
Olafa dopir ao je ak do mene, kad bi vikao na konje. Bio sam posve slomljen. S vremena na vrijeme
obliznuo bih usnu, inae nita. Boljelo me u prsima.
Poelo se smrkavati. Sve sam vie i vie malaksao i iscrpljen od umora opet legao u krevet. Da
ugrijem ruke, proao sam prstima uzdu i poprijeko kroz kosu. Pritom sam iupao male uperke
vlasi, koji su mi ostali visjeti meu prstima ili se razletjeli po jastuku. U tom asu nisam na to mislio,
bilo mi je kao da me se to nita ne tie. Pa imam jo dosta vlasi na glavi. Ponovno sam se pokuao
trgnuti iz omame koja mi je poput magle obuzela udove. Uspravio sam se, udario se po koljenu,
zakaljao tako jako koliko su mi doputala umorna plua - a onda opet pao u krevet. Nita nije
pomoglo. Umirao sam bez pomoi, otvorenih oiju, ukoena pogleda. Naposljetku stavih kaiprst u
usta i stadoh ga sisati. U mojem se mozgu stalo neto micati, odmotavala se luda misao: to, da
zagrizem? I bez promiljanja zatvorio sam oi i stisnuo zube.
Skoim. Napokon sam se ipak probudio. Iz prsta je prokapalo nekoliko kapi krvi. Nije me vie jako
boljelo. Rana nije ni jako velika, ali sam jednim mahom doao k sebi. Stresao sam glavom i poao

prema prozoru, gdje sam naao krpu, kojom sam ovio ranu. Dok sam jo bio time zaposlen, dole su
mi suze na oi i ja sam tiho zaplakao. Kako je jadan taj mrav, nagrien prst! Boe nebeski, koliko
sam propao!
Mrak je bivao sve gui. Moda ipak tijekom veeri napiem i taj svretak. Samo da imam svijeu,
bar jednu! U mojoj se glavi opet raistilo, misli su dolazile i nestajale, kao obino, a nisam mnogo
ni trpio. Glad me vie nije muila toliko kao prije nekoliko sati; izdrat u jo do sutra. Meutim,
moda gdjegod dobijem i svijeu na vjeresiju. Da poem do trgovine ivenim namirnicama i ondje
izloim svoj poloaj. Ta ondje me tako dobro znaju, jo iz dobrih vremena, kad sam imao novaca, a i
mnogi sam kruh kupio u toj trgovini. Bez dvojbe, dat e mi svijeu na moje poteno ime. I prvi put
poslije dugog vremena oetkao sam odijelo, odstranio ispalu kosu s ovratnika, koliko je to u mraku
bilo mogue, a zatim sam otapkao niza stube.
Kad sam doao na ulicu, padne mi na pamet kako bi bilo pametnije da zatraim kruha. Neodluno
sam stajao i razmiljao. Na alost, nisam vie mogao podnositi hranu; ponovit e se ista ona
pripovijest s vizijama, slutnjama i ludim mislima, a lanak neu dovriti. Nipoto! Odluio sam se za
svijeu i uao u trgovinu.
Kod pulta stoji neka gospoa i kupuje; do nje lee mali zamoci u papirima raznih boja. Pomonik,
koji me je poznavao i znao to obino kupujem, ostavi gospou, bez pitanja umota jedan kruh u
novine i prui mi ga.
- Ne, veeras bih elio jednu svijeu - rekoh. To sam izgovorio posve tiho i skromno, da ga ne
razljutim i ne proigram svoju ansu.
- Onda ete morati trenutak priekati - na to e on i okrene se gospoi.
Ona pokupi svoje stvari, plati komadom od pet kruna, uzme sitni koji joj je on uzvratio i ode.
Ostadoh sam s pomonikom.
On prihvati: - elite dakle jednu svijeu. - I izvue zametak svijea te izvadi jednu za mene.
Onda se zagleda u mene - nisam bio kadar iskazati mu svoju elju.
- Ah, da, istina, vi ste ve platili - ree najednom. Rekao je sasvim jednostavno da sam platio. Jasno
sam uo svaku rije. Zatim je stao brojiti na blagajni krunu po krunu, svijetli krupni novac - i
uzvratio mi je kao da sam mu platio s pet kruna.
- Izvolite! - ree.
Stajao sam i askom promatrao novac. Razumijem da neto nije u redu, ali nisam razmiljao, ba
ni na to nisam mislio, samo sam se udio bogatstvu to sja tu pred mojim oima. Pogled mi se
zaustavio na nekom mjestu na zidu, gdje je visjelo malo zvonce na konatoj vrpci, a ispod njega
sveanj niranaca. Buljio sam u sve to.
Pomonik je mislio da elim s njime zapodjenuti razg ovor, kad se tako dugo zadravam, i prihvati,
redajui po stolu papir za umotavanje.

- Izgleda da je ve dola i zima.

- Hm! Jest - odgovorim. - Izgleda da je ve dola i zima. - A malo zatim: - O da, pa nije ni prerano.
uo sam kako govorim, jasno sam uo svaku rije, kao da govori netko drugi. Govorio sam
nesvjesno, bez volje, ne osjeajui to ni sam.
- Tako? Mislite li da je zbilja tako? - upita pomonik.
Gurnuo sam u dep ruku s novcem, pritisnuo kvaku i poao. uo sam kako sam zaelio laku no i
kako je duanski pomonik odgovorio na moj pozdrav.
Ve sam poodmakao nekoliko koraka, kad se otvorie duanska vrata i na njima se pojavi
pomonik te me pozove natrag. Okrenuo sam se bez uenja i bez trunka straha. Samo sam rukom
skupio novac u depu i spremio se da mu ga vratim.
- Izvolite, zaboravili ste svijeu.
- Hvala! - rekoh mirno. - Hvala! Hvala!
I sa svijeom u ruci poao sam niz ulicu.
Prva moja razumna misao ticala se novca. Poao sam do svjetiljke, prebrojio ga nekoliko puta,
odvagnuo ga u ruci i osmjehnuo se. Sad mi je dakle pomognuto, velianstveno, prekrasno
pomognuto za dugo, dugo vremena! Ponovno sam stavio novac u dep i poao.
Pred jednom gostionicom u Ulici Stor zaustavio sam se i stao hladno i mirno razmiljati da li da
uem i naruim jedan mali objed. Cuo sam udaranje tanjurima, noevima i vilicama, cuo kako se
koe meso. Kunja je bila prevelika. Uem.
- Jedan biftek!
- Jedan biftek! - viknula je konobarica kroz otvor ukuhinju.
Tu gdje sam sjeo bilo je prilino tamno; osjeao sam se prilino skrivenim i stao razmiljati. S
vremena na vrijeme konobarica bi me pogledala radoznalim pogledom.
Poinio sam dakle svoje prvo nepoteno djelo, svoju prvu krau, prema kojoj su sve moje
prijanje ludorije prava sitnica... Pa neka! Tu se vie nita ne moe promijeniti. Uostalom, ako me je
volja, tu stvar s trgoviem mogu urediti jednom kasnije, kad mi se prui prilika. Gdje to pie da u
ja uvijek napredovati rakovim korakom, a osim toga nisam se zavjetovao da u ivjeti pote - nije od
ostalih ljudi...
- Hou li skoro dobiti svoj biftek?
- Odmah, odmah! - I konobarica otvori otvor na kuhinji te pogleda unutra. No ako se za stvar
dozna? Ako po - monik posumnja o onih pet kruna od kojih je uzvratio gospoi? Nije iskljueno da
bi on jednog dana mogao na- doi na to, moda ve drugi put kad mu doem u duan. No da, Boe
moj!... I rezignirano sam slegnuo ramenima.

- Izvolite! - rekla je konobarica stavljajui biftek preda me na stol. - Ne biste li moda radije u
drugu sobu? Ovdje je tako tamno.
- Ne, hvala. Ostavite me samo ovdje - odgovorio sam. Njezina me ljubaznost najednom dirnula.
Odmah sam platio biftek, dao joj koliko sam na dobru sreu izvukao iz depa, i stisnuo joj ruku. Ona
se nasmijala, a ja sam joj rekao, alei se, sa suzama u oima:
- Za ostatak kupite kuu...
- Ah! elim vam dobar tek.
Poeo sam jesti, jeo sve lakomije, gutao velike komade a da ih nisam ni provakao i upravo sam se
ivinski naslaivao kad sam imao puna usta.
Konobarica je opet prila k meni.
- Hoete li neto popiti? - Kod toga se sagnula sasvim do mene.
Promatrao sam je. Govorila je posve tiho, gotovo ap- ui, oborivi oi.
- Mislim au piva, ili to drugo... ako elite od mene... k tome... ako elite...
- Ne, hvala - odvratio sam. - Navratit u drugi put.
Otila je i sjela iza anka, tako da sam joj vidio samo glavu. Draesna djevojka.
Kad sam svrio s biftekom, odmah sam poao prema vratima. Ve sam osjeao muninu.
Konobarica je ustala za ankom. Nisam joj htio doi preblizu i pokazati se pri svjetlu djevojci koja
nije ni slutila svu moju bijedu. Zato sam joj samo doviknuo laku no, naklonio se i izaao.
Jelo je poelo djelovati, strano sam trpio i nisam ga dugo zadrao u sebi. Povraao sam na
svakom tamnom uglu kojim sam proao, borio se protiv munine koja me sve vie i vie praznila,
stiskao ake, sabirao se, toptao nogama - uzalud. Naposljetku sam uao u neku veu, sag nuo glavu i
povratio iz sebe sve, napola slijep od suza koje su mi navrle na oi.
Ogoreno sam izaao na ulicu i plakao proklinjui strane sile koje se burkaju u meni i koje me
progone, elei im vjenu muku i prokletstvo u paklu za njihovu nevaljalost. Doista, moram rei da
se sudbina ne odnosi prema meni nimalo viteki, nimalo viteki!... Priao sam nekom gospodinu koji
se zagledao u izlog i upitao ga koliko sam bre mogao to bi on savjetovao ovjeku koji je dugo
gladovao. Radi se o ivotu, rekao sam, on ne moe podnijeti biftek...
- uo sam da je vrlo dobro mlijeko, kuhano mlijeko - odgovori ovjek u udu. - Meutim, za koga
vi to pitate?
- Hvala! Hvala! To bi moglo biti dobro, kuhano mlijeko dakle...
Potom sam se udaljio.
Uem u prvu kavanu kraj koje sam prolazio i zatraim kuhano mlijeko. Kad sam ga dobio,

popijem ga onako vrue kako je bilo, poudno i do posljednje kapi. Onda sam platio i izaao. Kui.
Sad se dogodilo neto udnovato. Pred vratima moje kue, naslonjena na plinsku svjetiljku, stoji
jedna prilika usred svjetla, te sam je ve izdaleka prepoznao - crno odjevena dama od prolih veeri.
Zabuna je nemogua: etvrti je put, eto, nalazim na istome mjestu. Stajala je nepomino.
To mi se uinilo tako udnovatim da sam i nehotice usporio korake, a misli su mi se u istom asu
potpuno umirile. Ali ja sam uzrujan, ivci su mi jo uvijek razdraeni od posljednjeg obroka. Po
obiaju, proao sam tik do nje, doao do vrata i htio ui. Ona je jo uvijek stajala. Najednom se
neemu dosjetih. Bez razmiljanja se okrenuh i pooh ravno prema dami. Pogledam joj u lice i
pozdravim je:
- Dobra veer, gospoice!
- Dobra veer!
Trai li ona koga? Ja sam je ve prije primjeivao; bih li joj mogao biti na koji nain od pomoi?
Uostalom, tisuu puta molim za oprotenje...
Ona pravo ne zna, ali...
U ovoj vei ne stanuje nitko osim mene i tri, etiri konja - to se toga tie, tu je samo staja i
limarska radionica... Po svoj prilici nije na pravom putu ako tu nekoga trai.
Ona se okrene i ree:
- Ne traim nikoga, samo tu stojim. Palo mi je na pamet da...
Ta-a-a-ko, dakle samo sluaj, to je dakle samo sluaj to ona svake veeri dolazi ovamo. Zbilja
udnovato! Razmiljao sam o tom i sve sam vie bio zbunjen pojavom te dame. Odluih biti
bezobrazan. Zazveckam novcem u depu i bez okolianja je pozovem da poemo nekamo na au
vina... s obzirom na to da je zima, ha-ha... nee trajati dugo... Zar nee?
Ne, hvala, to ne ide. Ne, ona to ne moe. Nego ako je hou otpratiti komadi puta, tada... Put je do
kue tako taman, a ona se ne usuuje ii sama Ulicom Karla Johana. Ve je prilino kasno.
Ushien sam.
Krenuli smo; ona mi je ila s desne strane. Obuzelo me udnovato, prekrasno uvstvo, osjeao sam
da se nalazim u blizini mlade djevojke. Za vrijeme itavog puta zurio sam u nju. Miris njezine kose,
toplina to je strujala iz njezina tijela, taj enski miris koji ju je obvijao, pa taj slatki dah to sam ga
osjeao kad bi mi okrenula lice, sve je to strujalo u meni, razuzdano mi prodirui u sva osjetila. Ispod
koprene razabrao sam punano, malo blijedo lice, a ispod ogrtaa isticale su se visoko izboene
grudi. Pomisao na sve te skrivene ljepote to sam ih nasluivao ispod ogrtaa i koprene posve me je
smela, osjeao sam neko ludo veselje bez ikakva razumnog uzroka. Nisam mogao izdrati, taknuo
sam je rukom, tapao je po leima, glupo se smijui. uo sam kako mi udara srce.
- Kako ste vi udni! - rekoh.

- Stvarno? Kako to mislite?

Prvo, obiava svake veeri stajati pred vratima kue u kojoj se nalazi staja, i to bez ikakva povoda,
samo zato to joj je tako unulo u glavu...
No ona ipak moe imati svoje razloge. Ona voli ostajati kasno vani i uvijek je to inila s
oduevljenjem. Lijeem li ja rado prije dvanaest sati?
Ja? Ako mi je ita na ovome svijetu gnusno, onda bi to bilo da legnem prije dvanaest sati.
Dakle vidite! Katkada je poduzimala takve etnje uveer, kad nije imala nikakva posla. Stanuje na
Trgu svetog Olafa.
- Ylaiali! - kliknem.
- to?
- Rekao sam samo: Ylajali... Samo nastavite!
Stanuje na Trgu svetog Olafa sama s majkom, koja je gluha, pa s njom ne moe razgovarati. to
ima dakle udnovato na tome ako voli izlaziti?
- Savreno nita! - odvratim.
- No dakle? - uo sam po njezinu glasu da se smijeila.
Nema li moda sestru?
Jest, ima jednu, stariju. Odakle to znam? Ona je otputovala u Hamburg.
Ve dugo?
Prije nekoliko tjedana. No odakle znam da ona ima sestru?
Ja ne znam, samo pitam.
Zautjesmo. Kraj nas je proao ovjek s parom izama ispod ruke, inae je ulica bila posve prazna
dokle mi je pogled dopirao. Na Tivoliju sjajio se itav red arenih svjetiljaka. Nije vie snijeilo, a
nebo je bilo isto.
- Boe, zar vam nije studeno bez ogrtaa? - najednom upita dama, pogledavi me.
Jesam li joj mogao kazati zato hodam okolo bez zimskog kaputa? Da joj prikaem svoj poloaj,
izjadam se i u samom joj se poetku zgadim? Tako je lijepo ii pored nje i uope ne misliti na
sadanjost. Nasmijao sam se i rekao:
- Ne, nimalo. - Da navedem razgovor na neto drugo, upitam je: - Jeste li vidjeli menaeriju u
Tivoliju?

- Nisam - odgovori ona. - Ima li to vrijedno za vidjeti?

Ako ona zaeli, morali bismo onamo. Onamo gdje je tako svijetlo i ima tako mnogo ljudi! To bi je
dovelo u silnu nepriliku: moje pohabano odijelo, moje propalo lice, ve dva dana neoprano! Moda
bi ak primijetila i to da nemam ni prsluka...
- Ah ne - odgovorim zato. - Ondje se nema to vidjeti...
Odjednom se sjetim mnotva argumenata koje bih mogao odmah upotrijebiti: nekoliko
jednostavnih rijei, ostaci mog isuenog mozga: na kraju krajeva, to da oekuje od jedne male
menaerije? Mene ni najmanje ne zanimaju nikakve ivotinje i kavezi. ivotinje znaju da se tu stoji i
da ih se gleda, osjeaju na sebi stotine radoznalih oiju. Ne, ja ne trpim ivotinje koje znaju da se u
njih bulji, plaljiva stvorenja to se veru po svojim kavezima ili lee sa sjajnim zelenim oima
oblizujui prednje noge i razmiljajui. O emu?
Jest, u tome se potpuno slae sa mnom.
Samo u slobodnoj ivotinji, u njezinoj prirodnoj grozoti, u njezinoj prirodnoj divljini ima neeg
osobitog. Tihi, potajni koraci u tamnoj noi, sama tajanstvenost ume, krik ptice u letu, lahor, miris
krvi, tutnjava nad nama, ukratko duh njihova carstva u tim grabeljivcima... U tome je jedna nesvjesna
poezija...
No bojim se da je time umaram, a spoznaja o mojem stranom siromatvu opet me pograbila i
potitila. Da sam barem koliko-toliko pristojno odjeven, razveselio bih je jednom etnjom u Tivoli!
Ne shvaam stvorenje koje doputa da ga prati napola gol prosjak po Ulici Karla Johana. to ona
zapravo misli? I zato ja to idem, prenavljam se i glupo smijem radi niega? Ne osjeam li smrtnu
hladnou u srcu, kad popuhne vjetri? Ne mui li me ve gotovo ludilo u mozgu, jer mi je ve
mjesecima nedostajala dobra hrana? Ona me je sprijeila da poem kui, sada kada sam popio malo
mlijeka, koje mogu zadrati u sebi. Zato mi nije okrenula lea i poslala me do stotinu vragova...
Oajavao sam. Beznadnost je premaila sve granice, te ja rekoh:
- Na kraju krajeva, gospoice, vi ne biste smjeli ii sami sa mnom. Svojim vas odijelom
kompromitiram pred itavim svijetom. Jest, tako je, to mislim posve ozbiljno.
Zabezeknula se. Brzo me je pogledala i uutjela. Naposljetku izusti: - Boe, Boe! - Nije rekla ni
rijei vie.
- to mislite time kazati? - upitam
- Uh, ne, vi me postiujete... Uostalom, nismo vie daleko. - Pri tome je malo ubrzala korake.
Zaokrenusmo u Sveuilinu ulicu i ve smo vidjeli svjetiljku na Trgu svetog Olafa. Sad je opet ila
polaganije.
- Ne elim biti indiskretan - progovorim - ali zar mi neete rei svoje ime prije no to se
rastanemo? Zar neete ni na trenutak skinuti veo, da vas vidim? Bit u vam tako zahvalan.
Stanka. ekao sam.

- Vi ste me ve jednom vidjeli - ree.

- Ylajali! - ponovim.
- to? Jednom ste me pola dana progonili, ak do kue. Jeste li moda bili pijani? - Opet sam uo
kako se nasmijeila.
- Jest - rekao sam - na alost, onda sam bio pijan.
- Nije bilo lijepo od vas.
Posve satrven, priznao sam da to doista nije bilo lijepo od mene.
Prispjeli smo ve do vodoskoka i promatrali mnoge rasvijetljene prozore na kui broj 2 na Trgu
svetog Olafa.
- Dalje ne smijete sa mnom - rekla je. - Hvala vam za dananju veer.
Naklonio sam se, nemajui hrabrosti da bilo to kaem. Zatim sam skinuo eir i stajao pred njom
gologlav. Zar mi neete pruiti ni ruku?
- Zato me ne zamolite da vas otpratim komad puta natrag? - upita tiho, pogledavi na vrke mojih
cipela.
- Gospode Boe - odvratio sam izvan sebe. - Gospode Boe, kad biste to htjeli!
- Jest, ali samo komadi.
Okrenusmo.
Bio sam sasvim zbunjen, pa nisam znao kako da hodam, kako da stanem. Ovo mi je stvorenje
pobrkalo sav slijed misli. Bio sam ushien, neobino veseo, bilo mi je kao da blaen tonem u srei.
Sama je izjavila da hoe ii sa mnom natrag; to nije bila moja ideja, ve njezina vlastita elja.
Pogledavao sam je i bivao sve sraniji, ona me je hrabrila i sve me vie privlaila svakom svojom
rijeju. Zaas sam zaboravio na sve svoje siromatvo, na skuenost i jadno moje ivotarenje, osjeao
sam kako mi krv toplo kola u tijelu - kao u starim vremenima, prije no to sam se skrio - i odluih
posluiti se malim lukavstvom da otkrije lice.
- Uostalom, nisam ja onda slijedio vas, ve vau sestru - rekoh.
- Moju sestru? - upita ona i jako se zaudi. Stala je i gledala me, kao da zbilja oekuje odgovor.
Pitala je s najveom ozbiljnou
- Jest - odvratio sam. - Hm! Znai, mlau od dviju dama koje su prole kraj mene.
- Mlau? Zbilja? Ha-ha-ha! - Smijala se glasno i srdano kao dijete. - Ne, zbilja ste lukavi! To ste
rekli samo zato da skinem koprenu. Zar ne? Jest, odmah sam to opazila. Ali mora da ste se zabunili...
za kaznu.

Smijali smo se i alili, sve vrijeme neumorno govorili; nisam znao to govorim, ali sam bio
zadovoljan. Priala je da me je ve prije dugo vremena vidjela u kazalitu. Bio sam s trojicom
prijatelja i ponaao se kao da sam enuo. Zacijelo sam i onda bio pijan!
Po emu to zakljuuje?
Zato to sam se tako jako smijao. A sad vie ne?
Ipak, i sada.
Doosmo u Ulicu Karla Johana.
- Dalje ne idemo! - rekla je. Opet smo poli Sveuilinom ulicom. Kad smo ponovno prispjeli do
vodoskoka, poao sam polaganije, znajui da dalje ne smijem.
- Tako, sad se morate vratiti - rekla je ona i stala.
- Jest, moram.
Malo zatim primijeti da bih je ipak mogao otpratiti do vee. Gospode Boe, nije to nita neobino,
zar ne?
- Nije - rekoh.
Ali kad smo stajali u vei, opet se svalila na mene sva moja bijeda. Kako da sauvam svu svoju
hrabrost, kad sam tako izmuen? Stojim tu pred mladom djevojkom prljav, odrpan, propao od gladi,
neopran, polovino odjeven - da propadne u zemlju. Uinio sam se sasvim malim, i nehotice se
sagnuo i promucao:
- Smijem li vas kadgod opet vidjeti?
Nisam se usudio nadati da e mi dopustiti da se jo jednom sastanem s njom. Malo da nisam
poelio da mi odgovori otro, to bi me moda uinilo jakim i ravnodunim.
- O da - ree ona tiho i gotovo neujno.
- A kada?
- Ne znam.
Stanka.
- Neete li barem na trenutak podignuti veo? - upitam. - Da vidim s kim sam razgovarao. Samo na
trenutak. Ja moram vidjeti s kime sam razgovarao.
Stanka.
- Moete li me priekati ovdje u petak naveer? - rekla je. - Hoete li?

- Boe, da, ako smijem.

- U osam sati.
- Dobro.
Proao sam rukom preko njezinog ogrtaa i otresao snijeg s njega, samo da je se mogu dotaknuti.
Uivao sam u tome to sam joj smio biti tako blizu.
- Ali ipak, ne smijete misliti o meni nita loe - rekla je, smijui se.
- Ta ne...
Najednom, odlunom kretnjom, ona podigne veo ak do ela; promatrali smo se jedan trenutak.
- Ylajali! - kliknuh.
Ona se uspravi, ovije mi ruke oko vrata i poljubi me u usta. Jedan jedini put, brzo, zbunjeno, u usta.
Osjetio sam kako su joj se uzbibale grudi, disala je brzo.
Trenutak kasnije me ispustila i doviknula mi: - Laku no! - Izgovorila je to kao bez daha, apui,
onda se okrenula i bez ijedne rijei pojurila uza stube...
Gore u jednim vratima kljocnula je brava.
Sutradan je snijeilo jae, padala je teka kia sa snijegom, sipale su velike vlane krpe i pretvarale
se u bljuzgavicu. Vrijeme je bilo studeno, hvatala se poledica.
Glava mi je bila posve mutna od jueranjeg uzrujavanja, a srce opijeno blaenstvom od slatkog
sastanka kad sam se kasno ujutro probudio. U zanosu sam jo neko vrijeme leao budan, umiljajui
da je Ylajali tu, uza me; irio sam ruke, grlio sam sebe i cjelivao zrak.
Konano sam ustao, izaao, ispio alicu mlijeka i odmah zatim pojeo biftek. Gladi vie nisam
osjeao, samo su mi ivci bili jako potreseni.
Siao sam dolje ulicom, prema trgovinama odijela. Mislio sam da bih za jeftin novac mogao kupiti
kakav ponoen prsluk, ili ma to drugo, da nosim ispod kaputa. Uspeo sam se stubama na trg, naao
jedan prsluk, koji sam paljivo ispitao. Dok sam bio time zabavljen, proao je mimo znanac, mahnuo
mi i pozvao me. Ostavio sam prsluk i priao mu. Bio je tehniar i upravo je iao na posao.
- Hajde da popijemo au piva - ree. - Ali samo brzo, nemam mnogo vremena... Tko je bila ona
dama s kojom ste juer etali?
- ujte... - rekoh, ljubomoran ve zbog njegove pomisli - pa to je bila moja zarunica.
- Do tisuu vragova! - kliknuo je on.
- Jest, juer se sve odluilo.

On se posve postidio, sve mi je vjerovao. Da ga se rijeim, napunio sam mu ui kojekakvim

laima; dolo je pivo, pa smo pili i onda otili.
- Dakle zbogom!... Sluajte - veli on najednom - ja sam vam duan jo nekoliko kruna. Prava je
sramota to vam ih jo nisam vratio. Svakako, u najskorije vrijeme dobit ete svoj novac.
- Hvala - odvratio sam. Znao sam da nikad vie neu vidjeti one krune.
Pivo mi je odmah udarilo u glavu, postalo mi je vrue. Ve sama pomisao na jueranju
pustolovinu zavrtjela mi je mozgom. to e biti ako ona u petak ne doe? Ako stane razmiljati i
izgubi povjerenje u mene?... Misli su mi postajale sve ivlje i odjednom dole na novac. Bilo me je
strah, smrtno sam se preplaio samoga sebe. Prijevara se sa svim svojim potankostima oborila na
mene. Vidio sam mali duan, tezgu, svoju mravu ruku kako posee za novcem, zamiljao dolazak
policije, kako e doi i odvesti me. Svezat e mi ruke i noge, ne, samo ruke, moda samo jednu ruku;
lanci, zapisnik slubujueg policajca, kripanje njegova pera; moda e za taj sluaj uzeti sasvim
novo pero; njegov pogled, njegov opasan pogled! No, gospodin Tangen? elija, vjena tama...
Hm. vrsto sam stisnuo ruke, da skupim hrabrosti, iao sam sve bre i bre i doao na trg kod
trnice. Tu sjedoh.
Samo nikakvih djetinjarija! Moe li mi itko na ovome svijetu dokazati da sam ukrao?! Uostalom, ni
pomonik nee smjeti dizati nikakvu galamu; njegovo mu je mjesto sigurno ipak drae. Ako smijem
moliti, samo nikakve buke i nikakvih scena!
Pa ipak me je novac svom svojom grenom teinom titio u depu, ne dajui mi mira. Ispitao sam
se i utvrdio da sam prije bio sretniji, onda naime kad sam se jo u potenju patio i borio. A Ylajali?
Nisam li i nju povukao u blato ovim svojim grenim rukama! Nebeski Boe! Gospode moj Boe!
Ylajali!
Najednom skoim s klupe i uputim se ravno do ene to prodaje kolae kod ljekarne K slonu.
Jo se mogu osloboditi sramote, jo nije prekasno; dokazat u itavom svijetu da ja to mogu! Usput
sam drao pripremljen novac, sve do posljednjeg orea drao sam u ruci, naslonio sam se preko
enina stolia kao da u neto kupiti i bez razmiljanja gurnuo joj novac u ruku. Nisam progovorio ni
jedne jedine rijei, samo sam joj tutnuo novac u ruku i odmah se udaljio.
Kako li je to ugodno, kad se ovjek opet opoteni! Ne tite me vie prazni depovi; uitak je biti
bez iega. Kad pravo promislim, taj me novac u potaji izjedao; doista, samo sam sa stidom mislio na
njega. Nisam bio otvrdnule due i moja se estita narav dizala visoko iznad ovakvih niskih rabota.
Hvala Bogu, opet sam se uzvisio u svojim vlastitim oima. Ugledajte se u mene! - rekao sam i pogledao u skupinu ljudi to se skupila na trnici! Ugledajte se u mene i povedite se za mnom! Usreio
sam ubogu staru prodavaicu kolaa, usreio da je divota, a ona i ne zna tko sam. Veeras joj djeca
nee gladna u postelju...
Bavei se tim mislima, doao sam do zakljuka da sam divno uinio. Hvala Bogu, rijeio sam se
novaca.
Pijan i ustreptao od ponosa dospio sam na ulicu. Radost da u pred Ylajali doi ist i poten, da u
joj smjeti pog ledati u lice u jednom me je trenutku svega obuzela. Nisam vie osjeao nikakvih boli,

glava mi je bila jasna i ista, bilo mi je kao da je nainjena od samoga svjetla i da mi sja na vratu.
Uhvatila me elja da inim najbedastije ludorije, da poinjem najnevjerojatnije stvari, da itav grad
preokrenem naglavce. Sve do mitnice ponaao sam se kao luak. Neto tiho umjelo mi je u uima,
a mozak mi je bio posve opijen. Oduevljen svojom glupom sra- nou, sjetio sam se da odem do
jednog slunika i da mu kaem koliko mi je godina, da mu stisnem ruku, da ga uporno pogledam u
lice i da se udaljim bez objanjenja. Razlikovao sam sve nijanse u govoru i smijehu prolaznika,
promatrao nekoliko ptiica koje su veselo skakutale po ulici, poeo studirati izraz kamenog plonika
- i svuda sam nalazio nekakve znakove i udnovate figure. Tako sam prispio i do Sabornog trga.
Najednom stanem i zagledam se u fijakere. Koijai su stajali oko svojih kola govorei kojeta, a
konji stajali ovjesivi glave po tom gadnom vremenu. - Doi! - viknuo sam udarivi se laktom. I brzo
skoim u prva kola. - Ulica Ullevaals broj 37! - viknem. Kola su pola.
Putem se koija stao okretati, ogledavati i pogledavati u kola, gdje sam ja sjedio pod krovom. Ta
zar mi ne vjer uje? Bez sumnje, sumnjiav je zbog mojeg loeg odijela.
- Moram nai jednog gospodina! - viknuo sam mu, da ga predusretnem, a zatim mu razloio zbog
ega svakako moram nai tog gospodina.
Stali smo pred brojem 37. Skoio sam iz kola i jurnuo stubama do treeg kata, uhvatio za ruku
zvonca i pozvonio; zvonce je udarilo est do sedam puta.
Vrata je otvorila neka djevojka. Opazio sam da ima zlatne naunice, a o pasu gumbe presvuene
grubim vunenim suknom. Prestraeno me promatrala.
Zapitam za Kierulfa, Joakima Kierulfa, ako se smijem tako izraziti, on je trgovac vunom, ukratko,
njega se ne moe zamijeniti...
Djevojka je zatresla glavom. - Tu ne stanuje nikakav Kierulf - ree.
Gledala je u mene, uhvatila za kvaku i bila spremna da zatvori vrata. Nije se ni najmanje trudila da
mi moda kae gdje taj ovjek stanuje. Izgledalo je da doista poznaje toga ovjeka. Lijeno stvorenje!
Razljutio sam se, okrenuo joj lea i pojurio niza stube.
- Nema ga! - viknem koijau.
- Nema ga?
- Ne. Vozite u Ulicu Tomte broj 11.
Bio sam silno uzrujan, pa sam time i koijaa zarazio. On je sigurno mislio da se radi o ivotu, pa
je vozio kao lud i svojski udarao konje.
- Kako se zove? - upita i okrene se na sjedalu.
- Kierulf, trgovac vunom, Kierulf.
I koija je takoer mislio da takvog ovjeka nije mog ue zamijeniti. Zar on ne nosi svijetli kaput?

- to? - viknem. - Svijetli kaput? Jeste li poludjeli? Mislite li da pitam za tacnu za aj? - Taj svijetli
kaput doao mi je vrlo nezgodno i pokvario mi itavog ovjeka, kako sam ga bio zamislio.
- Kako ste ono rekli da se zove? Kierulf?
- Svakako. Zar je to moda udno? Ime ne sramoti nikoga.
- Nema li on crvenu kosu?
Moda on zbilja ima crvenu kosu, i kad je to koija spomenuo, najednom sam bio uvjeren da ima
pravo. Bio sam doslovno zahvalan za to sirotom starom koijau i rekao mu da je pogodio. Uistinu,
tako je; bilo bi uistinu udnovato da netko nikada nije vidio takva ovjeka crvene kose.
- To mora da je onaj kojega sam nekoliko puta vozio - ree koija. - Ne nosi li on vorastu
batinu?
Sad sam ve vidio tog ovjeka kao ivoga pred sobom, te rekoh koijau:
- Ha, ha, njega jo nikad nitko nije vidio bez kijae. to se toga tie, moete biti mirni, posve mirni.
Sad je bilo jasno da je to isti onaj ovjek kojeg je on ve vozio. On bi ga odmah prepoznao...
I mi smo jurili tako brzo da su sve iskre frcale.
Za sve vrijeme tog svoga uzbuenog stanja nisam gubio prisutnosti duha. Kad smo se provezli
mimo jednog redar a, opazio sam da ima broj 69. Taj me je broj tako pogodio da mi se odjednom
mozak pobrkao. 69, tono 69, na taj broj neu nikad zaboraviti, na 69.
Naslonio sam se u kolima, postao plijenom najluih misli, zavukao se pod krov, da nitko ne
primijeti kako miem usnama, i poeo glupo sam sa sobom razgovarati. Ludilo je bjesnjelo u mom
mozgu, a ja sam putao neka bjesni. Bio sam vrsto uvjeren da sam podlegao utjecajima kojima
nisam gospodar. Nasmijao sam se, tiho i strastveno, bez ikakva povoda, jo uvijek veseo i opijen od
one ae piva to sam je popio. Malo-pomalo poputala je moja uzrujanost, a mir mi se polagano
vraao. Osjeao sam studen na ranjenom prstu i gurnuo ga za vrat, u ovratnik koulje, da ga malo
ugrijem. Tako smo stigli u Ulicu Tomte. Koija stane.
Bez urbe sam izaao, bez misli, pospan, teke glave. Uao sam u veu, proao preko dvorita,
udario na jedna vrata, otvorio ih i naao se u nekakvom hodniku, nekoj vrsti predsoblja s dva
prozora. U jednom su kutu stajala dva putna kovega, jedan na drugom, a uzdu zida jedna stara
neoliena klupa za spavanje, na kojoj je bio prostrt pokriva. Desno, iz susjedne sobe, zaujem djeju
viku, a nada mnom, gore na katu, zveketanje eljezne ploe po kojoj je netko lupao kladivcem. Sve
sam to jasno razabrao, kad sam uao u ovu prostoriju.
Mirno proem kroz predsoblje, ne urei se, ne mislei na bijeg, otvorim i druga vrata i izaem na
Ulicu Vognmands. Pogledam na kuu iz koje sam izaao: Hrana i konaita za putnike.
Nije mi bilo ni na kraj pameti da bjeim ili da se oduljam od koijaa koji me ekao. Posve
rastreseno proao sam Ulicom Vognmands, bez straha, bez svijesti o kakvoj krivici. Kierulf, taj
trgovac vunom, koji mi je ve dugo tinjao u mozgu, taj ovjek o kojem sam mislio da mora negdje

postojati, koga bezuvjetno moram nai - rasplinuo se iz moje glave, zamijenile su ga druge lude
misli, dolazei jedna za drugom i odlazei; on je sad bio tek kao neka slutnja, uspomena.
to sam dalje iao, to sam se vie trijeznio; osjeao sam kako teko i umorno vuem noge. Snijeg
je jo uvijek padao u velikim, vlanim krpama. Napokon sam stigao u Ulicu Grpnland, do crkve, gdje
sjedoh, da se odmorim. Prolaznici su me zaueno promatrali. Zadubio sam se u misli.
Dobri Boe, kako je to jadno! Tako sam ve sit i umor an od tog jadnog ivota, te vie nije ni
vrijedno da se borim za svoj opstanak. Progoni me zla kob, dolo je ve predaleko; ve sam gotovo
sasvim propao, nisam vie ni sjena onoga to sam nekad bio. Ramena su mi se ve potpuno spustila
na jednu stranu, a pri hodu sam se duboko sagibao, da potedim svoja prsa koliko je to mog ue. Prije
nekoliko dana ogledao sam gore u sobi svoje tijelo i morao se rasplakati nad samim sobom. Ve vie
tjedana nosio sam jednu te istu koulju; bila je ve posve tvrda od osuenog znoja i natrla mi je tijelo
do krvi. Iz rane je prokapalo neto malo krvave vode, ali nije jako boljelo. Tako je jadno imati ranu
nasred trbuha. Nikako nisam znao kako da to izlijeim, a samo nije htjelo proi; ispirao sam, brino
suio i opet preko toga navukao istu skruenu koulju. Nije se dalo pomoi...
Sjedei tu na klupi, razmiljao sam o svemu i bio prilino turoban. Jadikovao sam sam nad sobom,
ak su mi i vlastite ruke postale odvratne. Muio me pospani, gotovo bestidni izraz mojih dlanova, i
od toga mi postade muno; pogled na tanke prste dojmio me se grubo; zamrzio sam itavo to
mlohavo tijelo, stidio se to ga nosim i osjeam. Gospode Boe! Da ve jednom doe kraj svemu
tome! Htio bih umrijeti!
Pun rana, gnusan i bezvrijedan u svojim vlastitim oima, mehaniki sam ustao i zaputio se kui.
Usput sam proao mimo jedne vee na kojoj proitah: Mrtvako rublje kod gospoice Andersen, u
vei desno. - Stare uspomene! rekoh i pomislih na svoju nekadanju sobicu u Ulici Hammersborg,
na mali naslonja, na novine kojima je bio oblijepljen zid dolje kod vrata, na objavu svjetioniarskog
nadglednika i na svjee peeni kruh pekara Fabiana Olsena. Ah da, bilo je mnogo bolje no to je sada;
tada sam jo u jednoj noi napisao podlistak za deset kruna, a sada vie uope ne mogu pisati; tek to
pokuam, glava mi je odmah prazna. Jest, elio sam da tome doe kraj. I tako sam iao, iao...
to sam bio blie trgovini ivenim namirnicama, to se vie budio u meni nesvjestan osjeaj da se
pribliavam opasnosti. Ali ipak, ostao sam vrsto kod svoje odluke, htio sam se predati. Mirno sam se
popeo uz ono nekoliko stuba, na vratima susreo malu djevojicu s pladnjem u ruci, maknuo joj se i
otvorio vrata. Pomonik i ja stajali smo opet jedan prema drugom, sami.
- No - prihvati on - strano nevrijeme!
emu to okolianje? Zato me nije odmah zgrabio? Razbjesnio sam se i rekao:
- Nisam doao zato da brbljam o vremenu.
Zapanjila ga je moja estina, zatajio mu mali kramarski mozak, nije mu bilo ni na kraj pameti da
sam ga prevario za pet kruna.
- A zar ne znate da sam vas prevario? - upitam ga nestrpljivo. Jako sam dahnuo, zadrhtao i bio
spreman upotrijebiti i silu ako me odmah ne shvati.

Ali jadnik nije imao ni pojma.

Meu kako glupim ljudima ovjek mora ivjeti! Grdio sam, tumaio mu toku po toku kako se to
dogodilo, pokazao mu gdje sam stajao ja a gdje on, gdje je leao novac, kako sam ga pokupio i
stisnuo u ruci - a on je razumio sve, ali nije nita poduzimao protiv mene. Vrtio se amo-tamo,
oslukivao zvuk koraka u susjednoj sobi, opominjao me neka zaboga govorim tie i naposljetku
rekao:
- To ste podlo napravili!
- ekajte malo! - viknuo sam, da ga prekinem i da ga razdraim; nije bilo ni tako podlo ni tako
nisko kako on to sebi umilja u svojoj kupusarskoj glavi. Razumije se, novac nisam zadrao za se,
nije mi bilo ni na kraj pameti da ga zadrim; to se mene tie, nisam iz toga htio izvui nikakve
koristi, to bi se protivilo mojoj skroz naskroz potenoj naravi...
- Kamo ste dakle s novcem?
Dao sam ga staroj, jadnoj eni, do posljednje pare, neka zna; takav sam ja, eto, ovjek; nikad ja ne
zaboravljam siromaha...
Stajao je i razmiljao neko vrijeme, jamano se nije mogao odluiti jesam li ili nisam poten
ovjek; a onda naposljetku prihvati:
- Niste li mi radije mogli vratiti novac?
- Ne, ujte, nisam vas htio dovesti u nepriliku, htio sam vas potedjeti - odvratio sam. - To mi je
hvala to sam postupio plemenito. Stojim tu i objanjavam vam kako se to dogodilo, a vi se ne stidite,
ponaate se kao pas, ne poduzimate nita da se sa mnom poravnate. Eto, ja perem ruke. Uostalom,
neka vas vrag nosi. Zbogom! ja sam izaao, zalupivi vratima.
Ali kad sam uao u svoju rupu, u svoju turobnu rupu, mokar do koe od mokrog snijega i drhtavih
koljena od tumaranja preko itavog dana - smjesta je nestalo moje obijesti i ja sam klonuo. Pokajao
sam se to sam se onako okomio na jadnog pomonika, plakao sam, grabio se za vrat da se kaznim
za svoju podlu ludoriju. Razumije se, on se u smrtnom strahu da ne izgubi svoje mjesto nije usudio
dizati galamu zbog onih pet kruna, koje nisu upropastile trgovinu. A ja sam iskoristio njegov strah,
izmuio ga glasnim govorenjem i ljutio ga svakom svojom rijeju! Moda mu je u susjednoj sobi
sjedio gazda i samo je o jednoj rijei ovisilo da bude otputen. to bi bilo da je gazda izaao, da vidi
to se dogaa? Nevaljaltina to sam je eto poinio bila je bezgranina!
Ali zato me nije pograbio? Tada bi svemu bio kraj. Ve sam tako rei ispruio ruke za lisiinama.
Ne bih se ni najmanje protivio; naprotiv, jo bih im pomogao. Gospodaru neba i zemlje, cijeli jedan
dan moga ivota za jedan sretni trenutak. itav ivot za zdjelu lee! Uslii me, samo jo ovoga puta!...
U vlanom odijelu legao sam u krevet; imao sam neku udnu slutnju da u jo noas umrijeti. Zato
sam upro posljednje sile da malko uredim krevet, da me sutra nau u barem malo urednijem
poloaju. Zatim sam sklopio ruke i namjestio se u krevetu.
Najednom se sjetih Ylajali. Tijekom cijele veeri bio sam zaboravio na nju! Jedna jedina slaba

zraka svjetla prodrla mi je u duu, mala sunana zraka! Zatim je dolo sve vie sunca, toplo, njeno,
kao svila mekano svjetlo, pa me je tako ugodno milovalo. Sunce je postajalo sve jae i jae, gorjelo
mi je na sljepooicama, kljualo teko i jarko u mom isuenom mozgu. Najednom mi zasja pred
oima pramen svijetlih zraka, nebo i zemlja u plamenu, ljudi i ivotinje od plamena, bregovi vatre,
plameni vrag ovi, pustinja, svemir u vatri, plameni sudnji dan.
Potom nisam vie nita vidio.
Sutradan sam se probudio sav u jednom znoju, mokar po itavom tijelu, vrlo mokar. Groznica me
valjano protresla. Isprva sam bio donekle svjestan onoga to se sa mnom dogodilo; zaueno sam se
ogledavao, osjeao sam da sam se potpunoma promijenio, da se ne bih prepoznao. Opipavao sam
ruke i noge, udio se to se prozor nalazi na onoj strani a ne na ovoj koja je prema meni. Topot konja
u dvoritu inio mi se da dolazi odnekud odozgo. Bilo mi je muno.
Mokra i studena kosa prilijepila mi se za elo. Dignuo sam se na laktovima i pogledao jastuke; i
ondje su leale mokre vlasi u malim upercima. Kroz no su mi otekle noge u cipelama, ali me nisu
boljele. Jedino nisam mogao micati nonim prstima, jer su mi se ukoili.
Kad je dolo poslijepodne i upravo se stalo smrkavati, ustao sam i uredio sobu. Najprije sam to
pokuao hodajui sitnim, opreznim koracima, nastojao sam odrati ravnoteu, tedio noge koliko je
god bilo mogue. Nisam mnogo ni trpio, nisam plakao; naposljetku nisam bio ni turoban, bio sam
vrlo zadovoljan. Nisam mogao ni pomisliti da budem neto drugo no to sam bio.
Tada sam izaao.
Jedino to me je malko muilo bila je - unato mojoj odvratnosti prema jelu - glad. Opet sam stao
osjeati upravo sramotni tek, unutarnju poudnu elju za jelom, koja je bivala sve vea. Nemilosrdno
me je bolo u grudima, nastavljalo se tiho, udnovato svrdlanje. Bilo je moda dvadeset malih, finih
ivotinjica koje su svoje glave poloile na jednu stranu i malo bole, zatim okrenule glavu na drugu
stranu i opet malo bole. Potom su koji trenutak leale mirno, a onda opet, bez buke i mrnje, poele
dupsti dalje i ostavljale iza sebe samo male upljinice...
Nisam bio bolestan, samo utuen; poeo sam se znojiti. Htio sam prema trnici, da se malo smirim,
ali je put bio dalek i tegoban; naposljetku sam ipak uskoro bio tamo, stajao na uglu trnice i Trne
ulice. Znoj mi je zalio oi, oslijepio me i zahukao mi naoale, pa sam stao da se malo osuim. Nisam
znao gdje sam, a nisam uostalom ni razmiljao o tome; oko mene se ula strahovita buka.
Najednom odjekne povik, hladan i otar: - Sklanjaj se u stranu! - uo sam taj povik, uo sam ga
vrlo dobro, nervozno sam se povukao natrag, uzmaknuo za jedan korak, koliko su mi slabe noge
dopustile. Grdosija od nekih krunih kola projuri pored mene ostrugnuvi mi kotaem kaput; da sam
bio samo malo malice bri, posve bih umaknuo. Moda sam i mogao biti neto bri, makar samo
malo bri, da sam se vie napregnuo; ali sad nita ne pomae, noga me boli, nekoliko prstiju je
ozlijeeno. U istom sam asu osjetio kako mi se prsti u cipeli trzaju.
Koija je naglo potegnuo uzde i zaustavio konje; okrenuo se na kolima i upitao sasvim zaplaeno
to se dogodilo. No, moglo je biti i gore... nije valjda ni opasno... ne vjerujem da se to slomilo... Oh,
molim...

Koliko sam mogao, poao sam brzo do jedne klupe. Ljutilo me to mnotvo ljudi to se okupilo i
zurilo u mene. Na kraju krajeva, ja se ne bojim smrti; ako se ve dogodila nesrea, jo sam dobro i
proao. Najgore je bilo to to mi je bila upropatena cipela; potplat je bio na vrku sasvim otkinut.
Drao sam nogu u zraku i promatrao krv kroz rupu. No, pa nije bilo hotimice - ovjek se istinski
oalostio. Da sam ga zamolio za malo kruha to ga je vozio u kolima, zacijelo bi mi ga dao. Boe,
daj mu za nagradu veselja!...
Bio sam strahovito gladan, vie nisam znao to da ponem s tim bestidnim tekom. Okretao sam se
na klupi amo-tamo, malne nisam prsa naslonio na koljena. Kad se smrailo, odvukao sam se prema
vijenici - sam Bog zna kako sam onamo prispio - i sjeo na rub ograde. Istrgnuo sam dep iz kaputa i
stao ga grickati. Mrka izraza lica buljio sam preda se, ne videi nita. uo sam gomilu djece koja su
se oko mene igrala, instinktivno zamjeivao prolaznike; inae nisam opaao nita.
Najednom se sjetim da bih mogao poi do trnice i priskrbiti komad sirovoga mesa. Ustao sam sav
sretan, proao preko ograde na drugi kraj krova trnice i spustio se niza stube. Kad sam ve bio blizu
mesnice, viknem kroz otvor na stubama, kao da tjeram psa, i drsko se obratim prvom mesaru:
- Budite tako dobri i dajte mi kakvu kost za mojega psa! - rekoh. - Samo jednu. Nita ne mora biti
na njoj. Samo da neto grize.
Dobio sam kost, prekrasnu malu kost na kojoj je bilo jo neto mesa, i gurnuo je pod kaput. Tako
sam srdano zahvalio ovjeku, da me je zaueno pogledao.
- Nemate na emu zahvaljivati - ree.
- Ipak, nemojte - promrmljah - bilo je to vrlo ljubazno od vas.
Tada sam se ponovno uspeo gore. Srce mi je udaralo kao mahnito.
Zavukao sam se u nekakav hodnik, to sam dublje mogao, i zaustavio se pred nekim raspalim
vratima u stranjem dvoritu. Ovdje je bio tako divan mrak oko mene. Stao sam glodati dobivenu
kost.
Nije imala nikakva teka. Iz kosti je izbijao otar miris krvi i meni se smui. Poeo sam iznova; da
to samo ostane u meni, sigurno bi dobro djelovalo. Bilo je vano jedino to da mi ostane u elucu. No
opet mi se smuilo. Razljutio sam se, bijesno zagrizao u meso, otkinuo mali komadiak i silom ga
progutao. Nita nije koristilo: im su se ti mali komadii ugrijali u elucu, odmah su se na alost i
vraali. Grio sam ruke kao luak, zaplakao od bespomonosti, grebao se kao opsjednut od vraga,
plakao, tako da se i kost smoila od suza, plakao kao da e mi srce puknuti, a zatim opet povraao.
Tada sam iza glasa prokleo sve sile svijeta.
Tiina.
Oko mene ni iva stvora, ni svjetla, ni unja. Ja sam u najstranijem stanju, diem teko i glasno,
kripim zubima kad moram povratiti komadie mesa koji bi me moda zasitili. Kada sve to nije
savreno nita koristilo, bez obzira koliko sam se jako trudio, bacio sam kost prema vratima pun
bijesa. U nemonoj mrnji uzviknuo sam i zaprijetio nebu, zaurlao i opsovao ime Boje promuklim i
divljim glasom, grei prste i svijajui nokte... Sluaj me ti sveti Baalu gore na nebu, ti ne postoji, a

ako postoji, proklet u te tako snano da e tvoja nebesa poeti drhtati od paklenske vatre! Rei u ti
ovo, zna da sam ti se ponudio kao sluga, i ti si me odbio, odgurnuo me od sebe, i sada ti za sve
vijeke vjekova okreem lea jer nisi prepoznao svoje vrijeme za kanjavanje! Govorim ti ovo, znam
da u umrijeti, a svejedno ti se rugam, ak i oi u oi sa smru, ti Apise na nebesima! Upotrijebio si
silu protiv mene, a ne shvaa da silu ne vrijedi primijeniti na mene. Zar to nisi mogao predvidjeti?
Jesi li moda spavao dok si stvarao moje srce i moju duu? Govorim ti ovo, a sva moja energija i
svaka kap moje krvi raduje se to te ismijavam i pljujem na tvoju milost. Od sada nadalje, odriem se
svih tvojih djela i svih tvojih obiaja, izgnat u svoje misli ako ponovno na tebe pomisle, i iupat u
si usne ako samo jo jednom izgovore tvoje ime. A sada, ako i postoji, rei u ti svoju posljednju
rije u ivotu ili smrti, rei u ti zbogom. I tako postajem nijem, i okreem ti lea, i kreem svojim
putem...
Tiina.
Drhtao sam od uzbuenja i ukoenosti, stajao jo uvijek na istom mjestu, sipajui kletve i psovke,
jecajui poslije gorkog plaa, shrvan i pospan poslije ludog izljeva srdbe. Stajao sam tako jedan sat,
jecajui i apui, uhvativi se vrsto vrata. Najednom zaujem glasove, razgovor dvojice to su se
zavukli u hodnik. Udaljio sam se od vrata, mugnuo du kunih zidova i opet doao na rasvijetljenu
ulicu. Dok sam iao Ulicom Youngsbakken, mozak mi je stao nekako udnovato raditi. Palo mi je na
pamet da su te barake na trnici, pa ta spremita i stare drvene krinje s iznoenom odjeom sramota
za okolicu! Kvare izgled itavog trga i nagruju grad, phi! Dolje s tom staretinarnicom! Zatim mi
misli krenue u drugom pravcu, mislio sam bi li mnogo stajalo da se ukloni Geografski institut, one
lijepe zgrade koje su mi mnogoto pripovijedale kad bih prolazio pored njih. To se ne bi moglo
izvesti ispod 70 do 72 tisue kruna - mora se priznati, lijepa svotica, svakako lijepa svotica, ha, ha, za
poetak, ili ne? Kimnuo sam praznom glavom, potvrdivi da bi zbilja bila lijepa svotica. Jo uvijek
sam drhtao itavim tijelom, a s vremena na vrijeme duboko zajecao poslije plaa.
Obuzeo me osjeaj kao da nema vie mnogo ivota u meni. Uostalom, to mi je bilo prilino
svejedno i nije me ni najmanje zabrinulo; naprotiv, poao sam dalje gradom, pored mostova za
utovar, sve dalje od svoje sobe. Mogao sam tu lei na zemlju i umrijeti. Na asove nadole bi i boli i
posve me otupjele; u nozi me trgalo i udaralo; bilo mi je kao da se bol iri sve do lista i esto me to
strano zaboljelo. Ali ja sam ve pretrpio i gore stvari.
Prispio sam dolje, do eljeznikog nasipa. Ni prometa, ni buke, samo ovdje-ondje primjeujem
kojeg ovjeka, slunika ili pomorca, kako se vue arivi ruke u depove. Upadne mi u oi slomljen,
hrom ovjek, koji je otro kiljio u mene kad smo se mimoilazili. Instinktivno sam ga zaustavio,
nakesio mu se i zapitao ga je li Nonna ve odjedrila. I jo sam mu prstom pucnuo kraj nosa i rekao:
- Ma jasno, Nonna! - Nonna, na koju sam bio ve posve zaboravio! Misao na nju nesvjesno je
tinjala u meni, ja sam je nosio u sebi a da to nisam znao.
Jest, Nonna je ve svakako odjedrila.
Ne bi li mogao tono rei kamo je otplovila?
ovjek se zamisli, stojei na duljoj nozi a krau drei u zraku; kraa se malo njihala.
- Ne - ree. - Znate li ime je bila natovarena?

- Ne znam - rekoh.
No uto sam ve i zaboravio na Nonnu i zapitao kako je daleko do Holmestranda, raunajui u
dobrim, starim miljama.
- Do Holmestranda? Mislim...
- Ili do Veblungsnaesa?
- to da vam dakle kaem? Mislim da do Holmestranda...
- ujte, prije nego zaboravim - prekinuh ga ponovno. - Budite tako dobri i dajte mi malo duhana,
samo malo! Dobio sam duhan, toplo sam se zahvalio ovjeku i poao. Duhan nisam upotrijebio, nego
sam ga odmah strpao u dep. ovjek me je jo uvijek gledao, moda sam mu zbog bilo ega izgledao
sumnjiv; gdje god sam stajao ili hodao, osjeao sam za sobom isti taj nepovjerljivi pogled. Nije mi
ba ugodno da me ovjek progoni. Okrenuo sam se, dovukao se do njega i rekao:
- Pooniva.
Samo jednu rije: pooniva. I nita vie. Rekavi to, otro sam se zagledao u njega i vidio kako se
sav ukoio. Samo su mu se oi trzale. Zatim sam se opet odvukao prema trnici kod eljeznike
postaje. ovjek nije ni pisnuo, samo me je i dalje gledao.
Pooniva? Naglo sam stao. Jest, znam: toga sam bog alja negdje ve susreo. Gore u Ulici
Graenson, jednog vedrog dana; radi njega sam zaloio prsluk, inilo mi se da je otada prola itava
vjenost, a ne tek nekoliko dana.
Dok sam jo o tome mislio - naslonjen na ugao jedne kue na trgu - posve sam klonuo i pokuao se
odvui dalje. Ali kad mi to nije uspjelo, drsko sam se zagledao pred sebe, odbacivi svaki stid. Nema
drugog izlaza. I tada, gle - stajao sam licem u lice s urednikom. Postadoh drzak, ak sam tovie
istupio korak naprijed, samo da me opazi. Nita nisam uinio da pobudim u njega samilost, nego
sam, tovie, htio pobuditi prezir. Mogao sam se baciti na plonik i zamoliti ga neka prekorai preko
mene, neka mi stane na lice. Nisam ga ak ni pozdravio.
Urednik je valjda slutio da sa mnom neto nije u redu. Poao je polaganije, a ja, da ga zaustavim,
progovorim:
- Bio bih vam ve i donio neto, ali jo uvijek nemam nita dobra.
- Tako? - zapita. - Dakle jo niste dovrili?
- Ne, jo nije gotovo.
Zbog urednikove ljubaznosti zamalo da mi nisu suze navrle na oi i, da postanem tvri, koraknuo
sam i zakaljao. Urednik me je promatrao.
- Dopustite da vas zapitam, imate li to za ivot? - upita me.
- Ne, ba nita - odvratim. - Danas jo nita nisam okusio, ali...

- Boe sauvaj, to ipak tako ne ide, ta vi skapavate od gladi, ovjee! - ree i posegne u dep.
Odjednom se u meni probudi stid, ustuknuo sam do zida, vrsto se uhvatio i vidio kako urednik
trai po novaniku. Nisam rekao nita. Pruio mi je komad od deset kruna. Sasvim bez okolianja jednostavno mi je pruio komad od deset kruna. Pri tom je ponovio da ne smijem skapati od gladi.
Promucao sam neto kao prigovor i nisam htio odmah uzeti novac. Nije od mene lijepo... a on je i
previe...
- Ma, gluposti - rekao je tada i pogledao na sat. - ekam vlak, i upravo ujem gdje dolazi.
Uzeo sam novac. Bio sam paraliziran od sree, nisam progovorio nijedne rijei, tovie, nisam mu
ni zahvalio.
- To neka vas nipoto ne zabrinjava - ree na kraju urednik. - Ve ete mi to odraditi.
Zatim se udaljio.
Kad se ve odmaknuo nekoliko koraka, sjetim se da mu nisam ni zahvalio na pomoi. Pokuao sam
ga dostii, ali se nisam mogao tako brzo kretati. Noge su mi klecale, pa sam mislio da u pasti na nos.
On se sve vie i vie udaljavao. Odustao sam dakle, te sam mu htio doviknuti, ali se nisam usudio.
Napokon, promislivi, viknuo sam dva-tri puta, ali je on ve bio predaleko da bi mogao uti moj
slabi glas.
Stajao sam na ploniku, gledao za njim i osjeao da sam raznjeen od ganua. Takvo to jo mi se
nije dogodilo, rekoh u sebi, dao mi je deset kruna! Vratih se na ono isto mjesto gdje sam maloas
stajao, oponaajui svaku njegovu kretnju. Prinio sam tih deset kruna posve blizu oima, ogledao ih s
obje strane i poeo kleti, iz puna grla kleti; kakva je to pravednost - evo, deset kruna.
Odmah zatim, a moda i dugo poslije toga, kad je posvuda zavladala tiina, ustao sam i kao nekim
udom naao se u Ulici Tomte, pred kuom broj 11. Poto sam tako koji trenutak stajao, razmiljao i
udio se, stupio sam po drugi put na ona ista vrata na koja sam bio umaknuo fijakeristu, ravno u
Konaita za putnike. Tu sam zatraio konak i odmah dobio krevet.
Utorak.
Sunani sjaj i tiina, prekrasan, vedar dan. Snijeg je okopnio; posvuda radost i ivot, vesela lica,
osmijesi i smijeh. Iz vodoskoka se diu stupovi vode u obliku luka, zlatni od sunca, modri od modrog
neba...
O podne sam izaao iz kue u Ulici Tomte, gdje sam sada stanovao zahvaljujui onim krunama to
mi ih dade urednik, i uputio se prema gradu. Bio sam u najboljem raspoloenju, klatio se najivljim
ulicama, promatrajui ljude. Naveer oko sedam sati odetao sam na Trg svetog Olafa i potajice
zirkao u prozore kue broj 2. Vidjet u je za jedan sat! Za sve to vrijeme podilazio me nekakav blag i
udnovat strah. to e biti? to u joj rei kad sie? Dobra veer, gospoice? Ili da se samo
nasmjehnem? Odluio sam da u se zadovoljiti smijekom. Razumije se, duboko u se nakloniti pred
njom.
Posramljen time to sam doao toliko prerano, oduljao sam se dalje. Neko sam vrijeme etao

Ulicom Karla Johana i pozorno gledao na uru na sveuilitu. Kad je odbilo osam sati, opet sam poao
Sveuilinom ulicom. Usput se sjetim da u moda nekoliko minuta zakasniti, zato sam iao to sam
bre mogao. Noga me nije previe boljela, a ni inae mi nije nita nedostajalo.
Postavih se kao straa kod vodoskoka i udahnuh zraka. Dugo sam tako stajao i gledao u prozore
kue broj 2, no nje nije bilo. Mogu i ekati; nikud mi se ne uri. Moda je sprijeena. I dalje sam
ekao. Na kraju krajeva, da se to sve nije meni samo prisnilo? Da nije onaj prvi susret bio samo plod
moje mate, kad sam jo svake noi leao u groznici? Ne znajui to da ponem, poeo sam
razmiljati o tome i nisam vie bio siguran.
- Hm! - huknu netko iza mene.
uo sam uanj, uo lagane korake u blizini, ali se nisam okrenuo, ve samo zurio preda se, u
velike stube.
- Dobra veer! - ree netko.
Zaboravio sam se osmjehnuti, tovie nisam odmah ni eir skinuo, nego sam se samo zaudio to
je vidim uza se.
- Jeste li me dugo ekali? - upita me, zadahtana od brza hoda.
- Ne, nipoto. Doao sam prije nekoliko trenutaka - odvratim. - Uostalom, to bi mi kodilo da sam
i dulje ekao? Mislio sam da ete doi s druge strane.
- Otpratila sam majku do jedne obitelji - ona veeras nije kod kue.
- Ta-ko? - rekoh.
I nehotice sam se ushodao. Na uglu ulice stajao je stra- ar i promatrao nas.
- Naposljetku, kamo mi to idemo? - upita ona i stane
- Kamo elite, kamo god elite.
- Uh, ali to je tako dosadno, da to sama odredim.
Stanka.
Zatim rekoh, tek toliko da neto kaem: - Kako vidim, kod vas gore je mrak.
- Jest, ah, jest! - odvratila je ivahno. - Djevojka ima izlaz. Ja sam sama kod kue.
Oboje smo stajali i gledali u prozore kue broj 2, kao da je nikad prije nismo vidjeli.
- Ne bismo li mogli gore, k vama - upitam. - Ako elite, sjest u posve do vrata.
Ali sam odmah sav uzdrhtao od uzbuenja i pokajao se to sam bio toliko drzak. to onda ako se
razljuti i ode? Pa da je nikad vie ne smijem vidjeti? Oh, jadnog li odijela na meni! Oajniki sam

ekao odgovor.
- Uope nije potrebno da sjedite do vrata - odgovorila je. Rekla je to njeno, i rekla je ba ove
rijei: Uope nije potrebno da sjedite do vrata.
Uspeli smo se gore.
U hodniku, gdje je bilo tamno, uzela me je za ruku i vodila me. Ne trebam biti tih, rekla je, smijem
i govoriti. Uli smo. Dok je palila svijeu - ne svjetiljku, ve upravo svijeu - dakle dok je palila
svijeu, rekla je uz kratki osmijeh:
- Ali sad me ne smijete gledati. Stidim se! Neu to vie nikad uiniti.
- to neete vie nikad uiniti?
- Nikad vie, ne... sauvaj Boe... neu vas vie poljubiti.
- Ne? - upitao sam i na to smo se oboje nasmijali. Raskrilio sam ruke prema njoj, ali je ona
uzmaknula u stranu i sakrila se za stol. asak smo se promatrali, a svjetlo je bilo izmeu nas.
- Pokuajte, hoete li me uhvatiti... - ree.
I ja je, uz glasan smijeh, stadoh loviti. Dok je skakutala naokolo, odvezala je koprenu i skinula
eir; sjajne su joj oi poinule na meni i promatrala me. Iznova sam potrao prema njoj, ali sam se
spotaknuo o sag i pao; bolesna me noga nije htjela vie nositi. Sav izvan sebe od zbunjenosti, ustao
sam.
- Boe, kako ste porumenjeli! - rekla je. - Zbilja ste nespretni.
- Jest, zbilja nespretan! - odgovorim.
I opet sam je stao loviti.
- ini mi se da epate.
- Jest, i meni se ini da malo epam, ali jako malo.
- Posljednji put ste imali ranjeni prst, a sad vam je ranjena noga; strano, kakav ste zlosretnik.
- Da, da, prije nekoliko dana prela su mi kola preko noge.
- Prela kola? Opet pijan? Zaboga, mladi ovjee, kakav vi to ivot provodite! - Zagrozila mi se
kaiprstom i ozbiljno se uspravila: - Dakle, sjednimo! - rekla je potom.
- Ne, ne kod vrata; vrlo ste edni; ovdje. Vi tamo, a ja tu, tako da... Uh! kako su dosadni edni ljudi!
ovjek mora sve sam napraviti i sve im kazati; ni u emu ne bi pomogli. Na primjer, mogli biste ruku
nasloniti na stolac; na takvo to vi nikada ne biste nadoli, barem mi se tako ini. Ne umiljajte si ni
najmanje da ste dosjetljivi! Bili ste prilino drski kad ste bili pijani i kad ste me progonili duhovitom
dosjetkom: Gospoice, izgubili ste knjigu; gospoice, zbilja ste izgubili knjigu! Ha-ha-ha! Phi, bilo

je runo!
Sjedio sam posve zbunjen. Srce mi je glasno udaralo, a krv mi toplo strujala ilama. Divna li
osjeaja ponovno sjediti u normalnoj kui i sluati kucanje sata i razgovarati s produhovljenom
mladom djevojkom umjesto sam sa sobom!
- Zato ne govorite?
- Kako ste slatki - rekoh. - Posve jednostavno, sjedim tu i doputam vam da me svladate, potpuno
svladate... nita ne mogu... Vi ste tako jedinstveni da mi svaki put... Ponekad vam zasjaju oi kako jo
nikad nisam vidio, izgledaju kao cvjetovi... to? Ne, ne, moda i ne kao cvjetovi, nego... Tako sam
strano zaljubljen u vas, i to je tako bedasto... Dobri Boe, naravno, ne koristi trag... Kako vam je
ime? Sada mi zaista morate rei kako vam je ime...
- Ne, kako je vama ime? Sad sam i opet zaboravila! Juer sam cijeli dan mislila na to da u vas
pitati. Jest, to jest ne ba cijeli dan, nego...
- Znate li kako sam vas nazvao? Zovem vas Ylajali. Kako vam se svia? Taj treperavi zvuk...
- Ylajali?
- Da...
- To je na nekom stranom jeziku?
- Hm. Nije. Zaista nije.
- Jest, ali zvui tako neobino...
Nakon duljeg okolianja rekosmo jedno drugome imena. Sjela je do mene na sofu, odgurauvi
nogom stolac. Tada smo opet stali brbljati.
- Veeras ste se i obrijali - rekla je. - Izgledate mnogo bolje nego onda... ili bar samo malo.
Nemojte nita uobraavati... Proli put ste zbilja loe izgledali. Meu ostalim imali ste na prstu prljavu
krpu. I htjeli ste u tom odijelu otii sa mnom na au vina. Hvala!
- Znai dakle da zbog moje vanjtine niste htjeli ii sa mnom? - upitam.
- Ne - odvrati ona i obori oi. - Ne, sam Bog zna da nije bilo zbog toga. Nisam ni pomiljala na to!
- ujte - rekoh. - Vi zacijelo ivite u uvjerenju da ja ivim i oblaim se ovako zato to me je volja,
zar ne? Ali ja ne mogu, ja sam vam vrlo, vrlo siromaan.
Gledala me.
- Vi siromani?
- Jest, na alost.

Stanka.
- Pa, Boe dragi, to sam i ja - rekla je i draesno potresla glavom.
Opijala me svaka njezina rije i slijevala mi se kao kap vina ravno u srce. Oarala me njezina
navika da glavu nasloni malo na stranu dok slua to ja govorim. Osjeao sam kako mi njezin dah
udara u lice.
- Znate li - rekoh - da... Ali ne smijete se ljutiti... kad sam juer legao da spavam, pruio sam ovu
ruku na desno, za vas... tako... kao da ste uza me... i tako sam zaspao.
- Taaako? Moralo je biti prekrasno! - Stanka. - Ali takvo to moete initi samo kad ste daleko od
mene, jer inae...
- Mislite li da bih ja mogao i inae?
- Ne, ne mislim.
- Ipak! Od mene moete biti spremni na svata - rekoh i ovih joj ruku oko pasa.
- Znam ja to! - rekla je.
Ljutilo me to, gotovo me vrijealo to me smatrala spremnim na svata. Svladah se i uzeh je za
ruku. Ali ona ju je bez rijei ustegnula i povukla se od mene. To mi je slomilo hrabrost, postidio sam
se i zagledao prema prozoru. Bilo bi sasvim neto drugo da sam je sastao onda kad sam jo izgledao
kao ovjek, u svojim dobrim danima, kad sam jo imao na emu graditi. Osjeao sam se vrlo
potiten.
- Vidite li! - rekla je. - Pogledajte samo: dovoljno je da ovjek samo malo namrti elo pa da vas
izbaci iz sedla. Zastidjeli ste se samo zato to sam se tek malice odmaknula od vas... - I smijala se
vragolasto, lukavo, vrsto zatvorenih oiju, kao da ne moe podnijeti da je netko gleda.
- Boe svemogui! - viknem. - Sad ete neto vidjeti! - i obim sam je rukama obuhvatio oko
ramena. Bio sam gotovo uvrijeen. Je li ta djevojka izgubila pamet! Smatra li me za neiskusnog
derana?! Aa, ipak u je, do vraga... Nitko mi ne smije rei da sam pobjegao. Ipak je to vraja
djevojka! Ako ba treba...
Sjedila je mirno, jo uvijek zatvorenih oiju. Nismo progovorili ni rijei. vrsto sam je privinuo
uza se, poudno stisnuo njezino tijelo na svoje grudi, a ona nije rekla nita. uo sam kucanje naih
srdaca - odjekivalo je kao topot konja pod zemljom.
Poljubio sam je.
Nisam se vie mogao svladati, govorio sam svakojake gluposti, kojima se ona smijala, aptao joj u
usta nadimke, gladio je po obrazu i cjelivao je mnogo, mnogo. Otkopao sam nekoliko gumba na
njezinim haljinama i zagledao joj se u grudi, okrugle grudi, kao dva slatka uda to su sjala kroz
platno.
- Smijem li vidjeti? - rekoh, pa pokuam otkopati dalje, da poveam otvor. Ali previe sam

uzrujan, ne mogu otkopati najdonje gumbe, gdje se haljina priljubila uz struk. - Smijem li vidjeti
samo malo, malo... posve malo...
Ovila mi je ruku oko vrata, lagano i njeno. Njezin mi je vrui dah udario ravno u lice iz
crvenkastih, drhtavih njenih nosnica; drugom je rukom sama stala otkopavati gumbe, jedan za
drugim. Smijala se zbunjeno, u kratkim razmacima, i vie je puta pogledala na me - vidim li da se
boji? Razrijeila je vrpce, otvorila steznik; u istom je asu bila i ushiena i puna straha. Ali ja sam
grubim rukama opipavao te vrpce i te gumbe...
Da odvrati panju od onoga to se zbivalo, pogladila me lijevom rukom po ramenu i rekla:
- Koliko tu imate poispadalih vlasi!
- Da - odvratim, nastojei da joj ustima dosegnem grudi. U tom je asu leala preda mnom posve
otvorenih haljina. Najednom se sjeti da je pola predaleko, zato se pokrije i malko ispravi. Da sakrije
svoju zbunjenost, stala je ponovno govoriti o poispadalim vlasima na mojim ramenima.
- Od ega vam ispada kosa?
- Ne znam!
- Oh, previe pijete, a moda i... Uh, ne mogu ni kazati! Morali biste se sramiti! Ne, to zaista nisam
mislila o vama! Tako mladi, pa ve gubite kosu!... Sada ete mi pripovijedati kako ivite. Vjerujem da
vodite straan ivot. Samo istu istinu, ujete li? Nikakvih izgovora! Ja u ve vidjeti ako mi to
zatajite. Dakle, pripovijedajte!
- Jest, hou, ali prije vas moram poljubiti u grudi, zar ne?
- to jo? Tako, a sad ponite, pripovijedajte!
- Ne, draga, slatka... smijem li najprije...
- Hm. Ne, ne, ne sada... moda kasnije... Najprije elim uti kakav ste ovjek. Ah, vjerujem, vi
strano ivite! Boljelo me to ona o meni misli najgore; bojao sam se da joj posve ne omrznem. Htio
sam se oprati u njezinim oima, prikazati joj se jo uvijek dovoljno astan, pokazati joj da sjedi
pored ovjeka koji je poput anela. Gospode Boe, mogao bih na prste izbrojiti koliko sam puta
posrnuo.
Pripovijedao sam, pripovijedao sve, pripovijedao samu istinu. Nisam se slikao gorim no to sam
bio; ni na kraj pameti nije mi bilo da u njoj pobudim samilost; priznao sam joj da sam jedne veeri
ukrao pet kruna.
Sjedila je i sluala otvorenih usta, blijeda, prestraena, a iz oiju joj je izbijala smrtna zabuna. Htio
sam popraviti taj alosni dojam, oprati ga, zato sam se uspravio i rekao:
- No, sad je to prolo! Ni rijei vie o tome. Sad sam se izvukao...
Usprkos tome ona se jo uvijek plaila. - Sauvaj me Boe! - rekla je i uutjela. To je ponovila
nekoliko puta u kratkim razmacima, i opet je svakog puta uutjela. - Sauvaj me Boe!

Stao sam se aliti, kakljati je i privlaiti na prsa. Ona je opet zakopala haljine, a to me je ljutilo,
jest, to me je vrijealo. Zato ona opet zakopava haljine? Jesam li moda manje vrijedan u njezinim
oima, sada kad joj je jasno da nisam kriv to mi ispada kosa? Zar bi joj moda bilo milije da sam
razuzdanac?... Samo nikakvih gluposti. Sada je trenutak koji se mora iskoristiti. Polegnuo sam je,
jednostavno sam je polegnuo na sofu.
Branila se - uostalom jako slabo - i gledala me u udu.
- Ne... to hoete? - upitala me.
- to hou?
Pitala je to hou? Htio sam iskoristiti priliku, bez oko - lianja iskoristiti priliku. Nije moj nain
da obilazim tek izdaleka, nije mi takva narav. Ne valja se plaiti, a od jednog se nabora na elu neu
dati otjerati! Ne, ne, doista ne! Neobavljena se posla nikad nisam vraao s ovakvih pustolovina.
Dakle...
- Ne!... ne, ali...
Ipak odvratim da mi je ba to namjera!
- Ne! ujete li? - uzviknula je. Zatim je istisnula rijei koje su me pozlijedile: - Nisam sigurna da vi
niste ludi!
Nehotice sam stao i zapitao:
- Vi to govorite ozbiljno?
- Pa da... zaboga, vi tako udnovato izgledate! I onog poslijepodneva kad ste me slijedili... onda
dakle niste bili pijani?
- Ne, ba onda nisam bio ni gladan, jer sam as prije jeo...
- To gore.
- Zar bi vam bilo milije da sam bio pijan?
- Jest... hu! Ja vas se bojim. Ali za ime boje, pustite me ve jednom!
Bih li je pustio? Ne, pustiti je ne mogu. Samo nikakvog budalastog brbljanja na sofi, kasno uveer.
Gore s flanelom! Doi s tako glupim izgovaranjima u ovom asu! Kao da ne znam da je to samo
srameljivost. Morao bih zbilja izgledati jako zelen! Tako, samo mirno leati! Nikakvih besmislica!
Neka ivi kralj i domovina!...
Ona se branila, zbilja hrabro, branila se vie no to se brani ena u srameljivosti. Kao iz neopreza,
sruio sam svijeu, tako da se ugasila. Ona se borila iz svih snaga, jednom je dapae tiho vrisnula.
- Ne, to ne, to ne! Ako hoete, moete me poljubiti u grudi. Dragi, dobri...

Odmah sam je pustio. Rijei su joj zvuale tako uplaeno, tako bespomono da su me pogodile i u
najtanju ilicu. Mislila je da mi prua zamjenu ako mi dopusti da je poljubim u grudi! Kako je to
lijepo, lijepo i bezazleno. Mogao sam joj pasti do nogu i kleati pred njom.
- Ali, draga, mala! - govorio sam sasvim zbunjeno; ne razumijem... ja to ne shvaam... kakva je to
igra... Ustala je i drhtavim rukama upalila svijeu; ja sam se naslonio i nisam uinio nita. to e biti
sada? Zaista, bilo mi je teko.
Pogledala je na stijenu, na sat, i zalomila rukama.
- Uh, sad e doi djevojka! - rekla je, i to je bilo prvo to je progovorila.
Razumio sam to to znai, te sam ustao. Ona je uzela ogrta, kao da e ga obui, ali se
predomislila, ostavila ga i pola prema kaminu. Bila je blijeda i postajala sve nemirnija. Da ne bi
izgledalo kao da mi pokazuje vrata, prihvatih:
- Zar je va otac bio vojnik? - i spremih se za odlazak.
- Jest, bio je vojnik. Odakle to znate?
- Ne znam, samo pitam.
- udno!
- Ah da! Gdjekada pogaam slutnjom. Ha, ha, i to je osobina moje ludosti, to...
Brzo me je pogledala, ali nije nita odvratila. Osjeao sam da je moja prisutnost mui, zatim sam
htio sve svriti po kratkom postupku. Poao sam prema vratima. Zar mi nee dati ni cjelova? Zar ni
ruke? Stajao sam i ekao.
- Zar idete? - zapitala je, ostavi jo uvijek mirno stojei kraj kamina.
Nisam odgovorio nita. Smjerno i smeteno stajao sam i gledao je, ne govorei ni rijei. Zato me
nije ostavila na miru, kad od toga nije smjelo nita biti? to sam ja u ovome trenutku? inilo se kao
da je ni najmanje ne boli to odlazim. Ona je za me izgubljena, i ja sam jo samo neto traio da joj
kaem na rastanku, jednu teku i duboku rije koja bi je pogodila, a moda joj i imponirala. I posve
suprotno od svoje vrste odluke - da budem uvrijeen, hladan i ponosan, nemiran i povrijeen - stao
sam joj govoriti besmislice; rije koja bi je smrvila nije dolazila, pokazao sam se potpuno siromaan
na mislima.
Zato mi ne kae kratko i jasno neka odem? - upitah. Jest, jest, zato? Nema ba nikakva povoda da
se boji. Umjesto da mi kae da e djevojka doskora doi kui, mogla je kazati ovako: Sad idite, jer
moram poi po majku, a ne treba mi na ulici vaa pratnja. Ne misli li ona tako? A ipak, ona misli
upravo tako; to mi je bilo jasno od prvog trenutka. Meni ne treba mnogo da me se dovede na pravi
trag; osvjedoio me ve sam nain na koji je posegnula za ogrtaem, a kasnije ga opet ostavila. Nije
ni tako bedasto...
- Ta zaboga, oprostite mi! Rije mi je tek tako izmakla! - poviknula je. No jo je stajala mirno i nije
mi se pribliila.

Bio sam tvrd, te nastavih. Brbljao sam dalje, premda sam znao da joj dosaujem, da nijedna moja
rije nije pog odila. Pa ipak je nisam pustio. Moe ovjek imati udnovatu narav ako i nije posve lud,
mislim. Ima naravi koje se hrane sitnicama a umim od tekih rijei. Zatim sam joj dao razumjeti da
sam i ja takva narav. Siromatvo je u meni istanalo stanovite sposobnosti koje su mi neugodne, jest,
mogu joj dokazati, upravo neugodne, na alost. Ali ipak, i to ima svoje dobre strane, pomae mi u
stanovitim situacijama. Neinteligentan siromah vidi uvijek bolje od inteligentnog bogataa. Siromah
se ogledava na svakom koraku, nepovjerljivo prislukuje svaku rije. Svaki njegov korak zadaje
mislima i osjeajima njegovim jednu zadau, jedan posao. On je istananog sluha i pun osjeaja,
iskusan ovjek sa zapaljenim ranama na srcu...
I dugo sam jo pripovijedao o zapaljenim ranama na svom srcu. No to sam dulje pripovijedao, to
je ona bivala nemirnija; nekoliko je puta progovorila oajno - Boe moj! - lomei kod toga rukama.
Vidio sam vrlo dobro da je muim; nisam je htio muiti, a ipak sam to inio. Naposljetku pomislim
da sam joj u grubim crtama ispripo- vjedio sve to sam joj imao rei; dirnuo me njezin zdvojni
pogled, pa sam viknuo:
- Idem! Idem! Zar ne vidite da mi je ruka ve na kvaki? Zbogom! Zbogom, velim vam! Ipak biste
mi mogli neto odgovoriti, poto sam vas dvaput pozdravio. Evo, posve sam spreman da se udaljim.
O, ne molim vas da vas opet smijem vidjeti, jer vam ne bi bilo ugodno, ali recite mi: zato me niste
pustili na miru? to sam vam uinio? Pa nisam vam presjekao put, je li? Zato ste se odjedanput
okrenuli od mene, kao da me vie ne poznajete? Potpuno ste me unitili, i sada sam jadniji no to sam
ikada bio. Gospode Boe, nisam ja lud, a i vi ete, ako malo promislite, vidjeti da mi ne nedostaje
nita. Doite i dajte mi ruku! Ili dopustite da ja priem do vas! Smijem li? Neu vam uiniti nita, htio
bih tek na trenutak kleknuti pred vama, evo, kleati trenutak pred vama na podu, samo trenutak,
smijem li? Ne, ne, neu jer vidim da se bojite, neu, ujete li? Boe moj, emu se toliko udite?
Stojim mirno i ne miem se. Pa samo bih na asak kleknuo na sag, evo, upravo na ovom crvenom
polju do vaih nogu.
No vi se bojite. itam vam iz oiju da vas hvata strah, zato sam i miran. Nisam uinio nijednog
koraka a da vas prije nisam zamolio za doputenje; nije li tako?
Stajao sam ba tako nepomian kao sada, pokazao na mjesto na kojem bih htio kleknuti, eno tamo,
na crvenoj rui na sagu. Nisam ni prstom pokazao na to mjesto, uvam se toga, samo da vas ne
uplaim, samo tako kimnem i gledam - tako! Vi vrlo dobro znate koju ja to ruu mislim, ali mi neete
dopustiti da ondje kleknem, jer se bojite moje blizine. Ne znam kako ste se mogli zabuniti i nazvati
me ludim! Nije li istina? Vie ne mislite tako? Jednom ljeti - tome je ve davno tada sam bio lud,
naporno sam radio i mnogo mislio, pa sam zaboravljao o podne poi na objed. Tako se dogaalo iz
dana u dan, morao sam misliti na to, a uvijek sam zaboravio. Neka se iv ne maknem s ovoga mjesta
ako nije istina! Mogli ste vidjeti kakvu mi nepravdu nanosite. Nije to bilo od nevolje, jer sam imao
vjeresiju kod Ingebreta i Gravesena, esto sam u depu imao mnogo novaca, a ipak si nita nisam
priutio, samo zato to sam zaboravljao. Razumijete li me? Ne kaete nita, ne odgovarate nita i ne
miete se od kamina, ve stojite i ekate da se udaljim...
Brzim koracima dola je do mene i pruila mi ruku.
Pogledala je nepovjerljivo. ini li to laka srca? Ili to ini samo zato da me se rijei? Ovila mi je
ruke oko vrata, a na oima su joj sjale suze. Samo sam stajao i promatrao je. Pruila mi je usta; nisam
mogao pravo vjerovati; ona se zacijelo rtvuje - misli da je to jedino sredstvo da se sve to svri.

Rekla je neto to je zvualo kao: - Ja vas ipak volim! - Te je rijei progovorila vrlo tiho i
nerazgovijetno, moda ih nisam pravo ni uo, moda i nije izgovorila ba te rijei. Ali mi se
strastveno bacila na grudi, u istom me je asu obim rukama zagrlila oko vrata, podignula se na prstima da me dosegne, i tako je ostala moda itavu jednu minutu.
Bojao sam se da se ona ne prisiljava na te njenosti, te rekoh samo to:
- Kako ste sad lijepi!
Nita vie nisam rekao. Snano sam je zagrlio, a onda se odmaknuo od nje, gurnuo vrata i natrake
izaao.
Ona je ostala u sobi.

etvrti dio

Dola je zima, zima gotovo bez snijega, ali otra i vlana, neka maglovita, tamna, vjena no, bez
imalo svjeeg vjetra tijekom vie tjedana. Na ulicama su gotovo itave dane gorjele plinske svjetiljke,
a ljudi su ipak nasrtali jedni na druge. Svi glasovi, zvonjava crkvenih zvona, praporci na koijama sve je zvonilo i zvealo nekako prepuklo u tekom zraku to se u sve uvlaio i sve guio. Prolazio je
tjedan za tjednom, a vrijeme je ostajalo isto.
Jo sam se uvijek zadravao u gradu.
Sve sam vre bio vezan za tu gostionicu, za tu kuu s konaitem za putnike, u kojoj sam unato
svojoj propalosti naao sklonite. Prolo je ve dugo vremena otkako mi je istekao novac, a ja sam
jo uvijek ostao na istom mjestu, kao da na to imam pravo i kao da pripadam ovamo. Gazdarica mi
jo nije prigovorila, no ipak me je muilo to joj nisam mogao platiti. Tako su prola tri tjedna.
Ve prije nekoliko dana zapoeo sam sa svojim piskaranjem, ali nikako mi nije polazilo za rukom
da napiem neto to bi me zadovoljilo. Nisam vie imao nadahnua, premda sam bio vrlo marljiv i
pokuavao sve od zore do veeri; i to to sam poeo nije mi koristilo upravo nita - nadahnue je
prolo, a ja sam se uzalud naprezao.
Sjedio sam u sobi na drugom katu, u najboljoj sobi za strance, i pisao svoje pokuaje. Od one prve
veeri kad sam imao novaca i kada sam sve namirio, nije me gore nitko smetao.
Za sve to vrijeme nadao sam se da u svriti lanak o bilo emu, da platim sobu i sve to sam
dosada bio duan, i zato sam se eto silno trudio. Od svega to sam zapoeo najvee sam nade polagao
u jednu alegoriju o poaru u papirnici - duboka misao na kojoj sam radio to sam marljivije mogao,
da je odnesem uredniku kao naplatu za onih deset kruna. Urednik se mora uvjeriti da je ovog puta
doista pomogao jednom talentu, i ja nisam ni najmanje sumnjao da u mu to i dokazati. Treba samo
malo priekati, da se duh spusti nada me. Pa zato da duh ne sie i nad mene? Zato on u budunosti
ne bi doao? Ta vie mi nita ne nedostaje, svaki dan dobivao sam neto da pojedem od gazdarice,
uveer i ujutro po nekoliko kriki kruha s maslacem, a i moje je nervoznosti gotovo nestalo. Vie mi
ne treba krpa za ruke kad piem, a mogu ve i gledati s prozora drugog kata a da ne dobijem
vrtoglavicu. U svakom mi je pogledu bilo bolje, pa sam se udio to jo uvijek nije dovrena moja
alegorija. Nisam znao u kakvoj je to vezi.
Jednog sam dana napokon shvatio kako sam oslabio i kako mi mozak radi sporije i slabije. Tog je
naime dana dola gazdarica s nekakvim raunom i zamolila me da ga pregledam. Negdje mora biti
pogreka, jer se ne slae s njezinom knjigom, ali ona tu pogreku ne moe pronai.
Sjeo sam i stao zbrajati; gazdarica je sjedila nasuprot meni i gledala me. Najprije sam tih dvanaest
redova zbrojio odozgo prema dolje i naao da je zbroj dobar, zatim opet odozdo prema gore, i
rezultat je ponovno bio isti. Pogledao sam gospou, sjedila je sasvim ispred mene i ekala to u
rei; u istom asu spazio sam da je trudna. To nije umaklo mom pogledu, iako je nisam ispitljivo
promatrao.

- Zbroj se slae - rekoh.

- Ali, pogledajte svaki redak: dva kruha po 25, jedan cilindar za svjetiljku 18, sapun 20, maslac 30...
Ne treba ba mudra glava da zbroji te cifre, taj mali kramarski raun, o kojem ne ovisi razvoj
svijeta - i stao sam traiti pogreku o kojoj je govorila gospoa, ali je nisam nalazio. Dok sam
nekoliko minuta bio zadubljen u te brojke, osjetio sam kako mi je sve poelo plesati u glavi; nisam
vie mogao razlikovati vjeresiju od duga, sve mi se u glavi smotalo. Najednom se zaustavih kod
sljedeeg stavka: 3 i pet esnaestina funte sira po 16. Mozak mi je potpuno zatajio, glupo sam buljio
u taj sir, ne znajui to da ponem.
- Zbilja je teko kad je sve to napisano jedno preko drugoga! - rekoh oajno. - Tu je samo pet
esnaestina sira. Ha, ha! Jeste li ikad takvo to uli?! Pogledajte!
- Jest - rekla je gospoa - tako oni obino piu. To je biljni sir. Jest, posve tono! Pet esnaestina je
dakle pet loti...
- Da, to razumijem! - kliknuo sam, premda zapravo nisam nita razumio.
Pokuao sam iznova svriti taj rauni, koji bih prije nekoliko mjeseci zbrojio u jednom hipu;
znojio sam se, intenzivno sam razmiljao o tim zagonetnim brojkama, zamiljeno okretao oima,
kao da prouavam, ali bez uspjeha. Tih pet loti sira uinilo me potpunom neznalicom. Bilo mi je kao
da je u mom mozgu neto popustilo.
Pa ipak, da pobudim dojam da sam svejednako zaposlen raunanjem, micao sam usnama, s
vremena na vrijeme glasno izgovorio koji broj, kao da sve dalje napredujem u raunu i da ga
napokon zavravam. Gospoa je sjedila i ekala. Na kraju rekoh:
- Evo, jo sam jednom pogledao od poetka do kraja, i koliko sam mogao vidjeti zaista nema
pogreke.
- Nema? - odvrati gospoa. - Zar zaista nema? - Dobro sam vidio da mi ne vjeruje. Odjednom mi
se priini da u njezinu nainu govora ima traak omalovaavanja, osjetih neku ravnodunost koju
dosad nisam primjeivao. Rekla mi je da moda nisam vian raunati sa esnaestinama, rekla mi je
tovie i to da e se morati obratiti nekome drugome, koji se u to razumije i koji e raun tono ispitati. Nije to govorila da me povrijedi i posrami, nego zamiljeno i ozbiljno. Kad je dola do vrata i
htjela otii, rekla je i ne okrenuvi se:
- Oprostite to sam smetala.
I izae iz sobe.
Malo zatim ponovno se otvorie vrata; nije mogue da je prispjela dalje od hodnika, kad se uspjela
tako brzo vratiti. - Da ne zaboravim - ree - ne smijete mi zamjeriti, ali vi mi jo imate neto platiti.
Juer je, ini mi se, bilo tri tjedna otkako ste doli. Jest, ini mi se da je tako. Nije lako kad se ovjek s
tako velikom obitelji probija, i zato ne mogu nikoga drati na stanu na vjeresiju. Na alost...
Upao sam joj u rije.

- Upravo sada radim na jednom lanku, o kojem sam vam ve i prije govorio - rekoh - im on
bude gotov, vi ete dobiti svoje. Moete biti mirni.
- Da, ali taj lanak nikada nee biti gotov.
- Mislite? Duh se moda ve sutra spusti na me, a moda ak i preko noi; nije iskljueno da i nou
sie nada me, a tada e moj lanak biti gotov za najvie etvrt sata. Gledajte samo, s mojim vam je
poslom drugaije nego s poslovima drugih ljudi. Ne mogu samo sjesti i napisati, ne, ja moram ekati
dok mi doe moj trenutak. Nitko ne zna ni dana ni sata. Ali kad jednom duh sie nad tekst, onda to ide
samo od sebe.
Gazdarica je otila, ali njezina je vjera u mene bila bez sumnje uzdrmana.
Kad sam opet ostao sam, skoio sam i u oajanju stao upati kosu. Ne, ipak nema spasa za mene,
nikakvog spasa! Mozak mi je otkazao! Zar sam ve takav idiot da ne mogu izraunati ni vrijednost
jednog komadia sira? Jesam li enuo pameu, kad takvo to pitam? Nisam li usred najnapornijeg
raunanja izveo kao sunce jasan zakljuak da mi je gazdarica trudna? Nisam imao prilike saznati,
nitko mi nije rekao, a samo tako opet se nisam sjetio - vlastitim sam svojim oima vidio i odmah to
shvatio, k tome jo u najoajnijem trenutku, kad sam sjedio i raunao sa esnaestinama. Kako da to
objasnim?
Priao sam prozoru i pogledao van; prozor je gledao na Ulicu Vognmands. Dolje na ploniku
igralo se nekoliko djece. Sirotinjski odjevena djeca u sirotinjskoj ulici. Dobacivala su jedno drugome
nekakvu praznu bocu i kod toga vikala. Jedna kola s kunim namjetajem lagano su se kotrljala
cestom: mora da je bila obitelj bez stana, koja je mijenjala svoje boravite. To mi je odmah palo na
um. Na kola su bili prebaeni kreveti i ostali namjetaj, crvotoni kreveti i ostale stvari, crveno
olieni stolci na tri noge, pokrivai, eljezno i limeno posue. Na boku je sjedila mala djevojica,
gotovo jo dijete, dozlaboga runo stvorenje sa smrznutim nosom, drei se vrsto jadnim, malim,
od studeni poplavjelim ruicama, da ne spadne s kola. Sjedila je na stranim, mokrim blazinama, na
kojima su spavala djeca, i gledala na maliane to su se igrali s bocom...
Sve sam to gledao i odmah shvatio.
Dok sam stajao na prozoru i gledao, zaujem kako gazdariina slukinja pjeva u kuhinji. Znao sam
napjev to ga je pjevala, i pazio sam da moda ne pjeva krivo.
Najednom opazim da se djeca na ulici, dva mala djeaka, svaaju. Jednoga sam poznavao, bio je
sin moje gazdar ice. Otvorim prozor, da ujem to e rei jedan drugome. Odmah se pod prozorom
skupila sva sila djece, gledajui me moleivo. Da im bacim togod? Uvelo cvijee, kosti, opuke
cigareta, ili ma to drugo to bi mogli glodati ili upotrijebiti za zabavu? S licima modrima od zime i
beskonano dugim pogledima gledala su djeca gore. Dotle se ona dva mala neprijatelja udaljie, da se
potuku. Iz njihovih djetinjih usta izlazile su rijei kao velike, mokre nemani, strane pogrde, jezik
kurvinski, mornarske kletve koje su moda nauili na mostu za utovar. I obojica su time bili tako
zabavljeni da nisu ni opazili kako k njima tri moja gazdarica, da uje to se dogodilo.
- Jest - veli njezin sin - on me je zgrabio za vrat, tako da mi je odmah zastao dah! - Kod toga se
okrenuo prema malom nevaljalcu koji ga je tako divlje pograbio, i povie mu bijesan od srdbe: Nosi se dovraga, mare idovsko! Takav fakin hvata ljude za vrat! Neka me vrag odnese ako te neu...

I majka, trudna ena, ispunivi sama gotovo cijelu usku ulicu, uzela je desetogodinje dijete za ruku
i rekla mu:
- Pst! Zaepi kljun! Kune ve jako dobro! Mlati gubicom kao da si godinama boravio u kakvoj
pelunci! Mar u kuu!
- Ne, neu!
- Mora!
- Ne, neu!
Stajao sam gore kod prozora i gledao kako mati postaje sve ea. Ta me odvratna scena uzrujala,
te se vie nisam mogao suzdrati. Pozvao sam djeaka da doe naas k meni. Pozvao sam ga i drugi
put, samo da joj smetam, samo da svai bude kraj. Posljednji put zazvao sam ga vrlo glasno, tako da
se i mati zbunjeno ogledala i pogledala u mene. Zaas se opet snala, pogledala me bezobrazno, s
proraunatom nekom bezobratinom, a onda se udaljila psujui sina. Govorila je tako glasno da sam
je i ja mogao uti. Rekla mu je:
- Phi, stidi se!... I ljudi moraju vidjeti kako si zloest!
Od svega to sam vidio nije mi umakla ni jedna sitnica.
Paljivo sam promatrao, dapae gutao svaku sitnicu. Moj mozak nije u redu. Kako bi i bio?
uj me, rekoh si odjedanput, dosta si se dugo brinuo za svoj razum, vrijeme je da ve jednom bude
kraj tim ludorijama! Je li to moda znak ludila kad se sve stvari razumiju i zapaaju tako tono kako
ti shvaas i zapaas? Tome se moram nasmijati! Budi siguran da nije ni bez humora, ukoliko je naime
pregledno. Ukratko, jednom se dogodi svakom ovjeku da se zbuni, i to baS kod najjednostavnijih
pitanja. To meutim ne znai nita, to je samo sluaj. Takorei, samo je o jednoj dlaci ovisilo, pa bih
te ismijao. to se tie onih kramarskih rauna, onih piljivih pet esnaestina sirotinjskog sira - ha, ha,
sir sa kliniima i paprom, sir, na potenu rije, o njemu se govori da se od njega i djeca mogu dobiti
- sto se tie tog smijenog sira, i najpametnijemu bi se moglo dogoditi da od njega pobenavi. Ve
sam njegov miris moe ubiti ovjeka... I prasnuh u smijeh nad sirom... Ah, da mi se je sad najesti!
rekoh.
Izvolite li moda pet esnaestina dobrog maslaca. To bi bilo neto posve drugo!
Suho sam se nasmijao svojoj dosjetki: uinila mi se jako zgodnom. Uistinu, vie mi nita nije
nedostajalo. To mi je bilo jasno. Imam, Bogu budi hvala, dobru glavu i nita joj ne nedostaje!
Moja je ivahnost sve vie rasla dok sam tako etao po sobi i sam sa sobom razgovarao, glasno se
smijao i osjeao veliko zadovoljstvo. Ali i to je istina, da mi je trebao ba taj veseli, kratki trenutak,
taj trenutak svijetlog ushienja bez ikakvih briga, da uinim glavu sposobnom za rad. Sjeo sam k
stolu i opet poeo raditi na alegoriji. Polazila mi je za rukom vrlo dobro, bolje nego ikada. Nije ba
ilo jako brzo, ali ono malo to sam napisao inilo mi se zbilja izvrsnim. Bez umora sam radio itav
jedan sat.
Upravo sam stigao do jednog vrlo vanog mjesta u alegoriji, do poara u papimici. To mi se inilo

vrlo vanim, pa je sve to sam dosad napisao izgledalo kao nita prema tom mjestu. Upravo sam htio
dubokoumno izraziti svoje misli - da ono to je gorjelo nisu bile knjige ve mozgovi, ljudski
mozgovi. Htio sam od tih goruih mozg ova stvoriti pravu pravcatu bartolomejsku no.
Uto se najednom otvore vrata i dojedri gazdarica. Nije stala na pragu, ve je dola nasred sobe.
Kriknem kratko i muklo, kao da me je tkogod udario.
- to? - progovori ona. - Mislila sam da ste neto rekli. Dobili smo putnika, pa trebamo sobu za
njega. Ali vi moete no prespavati i kod nas, jest, imat ete i svoj krevet.
I, ne ekajui moj odgovor, stala je sa stola skupljati moje papire.
Moje veselo raspoloenje kao da je netko otpuhnuo. Razljutim se i odmah ustanem. Pustio sam je
da isprazni stol, i nisam rekao nita, ni rijei. Zatim mi je sve papire gurnula u ruku.
Nije mi preostalo nita drugo nego da napustim sobu. Eto, sad mi je pokvaren cijeli dragocjeni
trenutak! Novog sam putnika sreo ve na stubama. Bio je mlad ovjek s velikim, plavo tetoviranim
sidrom na ruci, a za njim je iao slunik s mornarskom krinjom na leima. Stranac je zacijelo
pomorac, dakle sluajni putnik za jednu no.
Jamano nee dulje trebati sobu. Moda mi sutra, kad ovjek otputuje, doe jedan od sretnih
trenutaka i moje djelo bude dovreno. Morao sam se nekako pomiriti sa sudbinom...
Jo nikada nisam bio u stanu obitelji, u jednoj jedinoj sobi u kojoj su itav dan i no disali mu,
ena, njezin otac i etvero djece. Slukinja je bila u kuhinji, gdje je i nou spavala. Zlovoljan, priem
k vratima i pokucam. Nitko ne odgovori, premda sam iznutra uo glasove.
Kad sam uao, gazdariin mi mu nije rekao ni rijei, nije mi ak ni na pozdrav uzvratio, nego me
samo ravnoduno pogledao, kao da ga se nita ne tiem. Uostalom, sjedio je i kartao s nekim
ovjekom. Otraga na krevetu lealo je malo dijete, brbljajui samo sa sobom, a starac, gazdariin
otac, sjedio je na klupi koja mu je sluila i za spavanje, posve povuen u se, naslonivi glavu na ruke,
kao da ga bole prsa ili eludac. Kosa mu je bila gotovo posve bijela, i ovako skutren izgledao je kao
ptica koja je na neto naulila ui.
- Na alost, dolazim da vas za danas zamolim sklonite ovdje dolje - rekoh ovjeku.
- Je li vam to rekla moja ena? - upita.
- Jest. Moju je sobu uzeo jedan putnik.
Na to mi ovjek ne odgovori ni crne ni bijele, ve nastavi dalje kartati.
Tako on sjedi iz dana u dan i karta se sa svakim tko mu doe u sobu. Ne karta ni za to, ve samo
zato da mu proe vrijeme i da ima neto u rukama. Inae, ne radi nita, mie se toliko koliko mu
doputaju lijena uda, dok mu ena tri gore-dolje po stubama, ogledava se na sve strane i poduzima
sve mogue kako bi u kuu dobila kojeg gosta. Bila je u vezi s nosaima i onima to stoje po
uglovima, i davala im za svakog gosta odreenu nagradu. Danas joj je slunik doveo novog gosta.

U sobu uu djeca, dvije male djevojice mravih, koziavih, djejih lica. Imale su na sebi upravo
jadne haljinice. Malo zatim doe i gazdarica. Upitah je gdje bih mogao provesti no, a ona mi
odgovori kratko da mogu leati ovdje u sobi s drugima, ili vani u predsoblju, na klupi za spavanje,
kako mi je milije. Dok je govorila, hodala je po sobi, prekapala po stvarima i ureivala ih i ne
obazirui se na mene.
Njezin me je odgovor uinio malodunim. Stajao sam kod vrata i uvukao se u sebe koliko sam god
mogao, kao da sam vrlo zadovoljan to sam svoju sobu prepustio za jednu no drugome. Naumice
sam pravio ljubazno lice, da je ne razljutim, da me moda posve ne istjera iz kue. Rekao sam: - Ah,
da, nai e se ve mjesta! - i uutio.
Ona je svejednako trkarala po sobi.
- Moram vam meutim rei da ne mogu na vjeresiju drati ljude na stanu i hrani - rekla je. - To
sam vam ve jednom i rekla.
- Jest, draga gospoo, ali radi se samo jo o nekoliko dana, dok ne dovrim svoj lanak - odvratio
sam. - Onda u vam drage volje dati povrh duga jo pet kruna.
Ali ona oigledno nije vjerovala u moj lanak, koliko sam mogao opaziti. Nisam mogao ponosno
ostaviti kuu samo zato to sam se malko uvrijedio. Znao sam to me eka ako izaem.
Prolo je nekoliko dana.
Zadravao sam se dolje kod obitelji, jer je u predsoblju bilo previe studeno - nije bilo pei. I nou
sam spavao u sobi na podu. Strani je pomorac jo uvijek stanovao u mojoj sobi, a nije bilo izgleda da
e se skoro iseliti.
O podne je dola gazdarica i pripovijedala da joj je za itav mjesec platio unaprijed. Uostalom, on
e polag ati kormilarski ispit, prije nego otputuje. Zato i ostaje u gradu. uo sam to i shvatio da je
moja soba zauvijek izgubljena za mene.
Izaao sam u predsoblje i sjeo. Budem li uope imao gdjegod sreu da neto napiem, bit e to
negdje vani, gdje je tiina. Nisam vie radio na alegoriji. Imao sam jednu novu ideju, jedan izvrstan
nacrt: narisati jednoinku Znak kria, dramu iz srednjeg vijeka. tovie, ve sam promislio sve to
se odnosilo na glavno lice, na lijepu fanatinu bludnicu koja je zgrijeila u hramu, ne od slabosti ili
strasti ve od mrnje prema nebu. Zgrijeila je na podnoju oltara u velikom preziru prema nebu.
to je vrijeme vie prolazilo, to sam se vie oduevljavao za taj lik. Naposljetku je stajala pred
mojim oima kakva je bila i ivjela, upravo onakva kakvu sam je elio obraditi. Njezino tijelo mora
biti runo i odvratno, veliko, vrlo mravo i malko crno, a kad hoda, moraju joj se dug ake noge
svakog asa vidjeti kroz haljinu. Mora takoer imati i velike, istaknute ui. Ukratko, na njoj ne smije
biti nita privlano oima, jedva je se moe gledati. Ono to me je zanimalo na njoj bijae velika
besramnost, do vrha prepunjena mjera promiljenih grijeha to ih je poinila. Ona me je doista
veoma zabavljala, mozak mi se upravo proirio od te rune slike ljudskog stvorenja. Dva sam sata
neprestano radio na svojoj drami.
Kad sam napisao deset stranica, a moda i dvanaest, esto s najveim naporom, kadto i u duljim

stankama, u kojima sam pisao uzalud i morao derati svoje papire, umorio sam se i ukoio od zime i
smalaksalosti. Ustao sam i izaao na ulicu. Posljednjih pola sata uznemirivala me je djeja dernjava iz
obiteljske sobe, pa nisam mogao ni koraka dalje. Uinio sam dugu etnju preko Ulice Drammens,
izbivao sve do uveer, svejednako razmiljajui o tome kako u nastaviti dramu. Kad sam se vraao
kui, evo to mi se dogodilo:
Sasvim dolje u Ulici Karla Johana, ve blizu trnice kod eljeznike postaje, stajao sam pred
jednom posto- larskom radnjom. Bog zna zato sam se zaustavio ba pred tim duaniem. Gledao
sam u izlog, i ne mislei na to koliko bi mi bile potrebne jedne cipele. Misli su mi bile daleko, u
drugim dijelovima svijeta. Grupa brbljavih ljudi prola je iza mene, ali nisam uo nita od onoga to
su govorili. Tada me pozdravi zvonki glas:
- Dobra veer!
Pozdravio me Gospoica.
- Dobra veer! - odvratio sam nesabrano.
- No, kako je? - upita on.
- Tako, posve dobro... kao obino!
- Recite mi... vi ste dakle jo uvijek kod Christieja?
- Kod Christieja?
- ini mi se da ste mi jednom rekli da ste knjigovoa kod veletrgovca Christieja...
-O da; ne, to je bilo. Bilo je nemogue raditi s tim ovjekom. Samo se od sebe raspalo.
- A zato?
- Ah, neto sam krivo zapisao, i eto...
- Krivotvorili?
Krivotvorio? Gospoica je stao i pita me jesam li krivotvorio. tovie, on je to zapitao nekako
estoko i ivo zainteresirano. Duboko povrijeen, gledao sam ga i nisam mu nita odgovarao.
- Jest, jest, Boe dragi, to se desi i najboljemu! - ree da me utjei. Jo je uvijek mislio da sam
krivotvorio.
- to hoete kazati time: Jest, jest, Boe dragi, to se desi i najboljemu? - upitam ja. - Da
krivotvorim? ujete li, dragi moj, mislite li vi doista da bih ja mogao poiniti takvu nepodoptinu?
Zar ja?
- Ali, dragi, mislio sam da ste i sami rekli...
- Ne, rekao sam da sam neto krivo zapisao, broj godine, jednu malenkost, ako ba elite znati.

Jedan krivi potez perom - to vam je bio cijeli moj zloin. Bogu budi hvala, jo se zna razlikovati
pravo od krivoga! Kamo bih dospio da uprljam potenje? Imam jo samo svoje potenje. Ali se
nadam da je ono dovoljno jako. Dosad me je uvijek opuvalo.
Zabacio sam glavu unatrag, okrenuo se od Gospoice i zagledao se niz ulicu. Pogled mi padne
na neku crvenu haljinu to se pribliavala nama, na ensko bie pored jednog gospodina. Da nisam
upravo razgovarao s Gospoicom, da me nije povrijedilo njegovo grubo nepovjerenje i da nisam
upravo u tom asu zabacio glavu unatrag i uvrijeeno se okrenuo, zacijelo ne bih opazio tu crvenu
haljinu; ona bi prola pored mene sasvim neopaeno. Pravo uzevi, emu se ja i brinem za to? to me
se tie ako je to haljina od dvorske dame, gospoice Nagel?
Gospoica je stajao i govorio, nastojei da popravi svoju zabludu. Nisam ga sluao, nego sam
svejednako buljio u crvenu haljinu to nam se pribliavala. U mojim se grudima neto trgnulo, kao
neka kretnja, kao neki laki, skliski ubod. U mislima sam aptao, aptao ne miui usnama:
- Ylajali!
Sad se i Gospoica okrenuo, opazio oboje, damu i gospodina, pozdravio ih i zagledao se za
njima. Ja nisam pozdravio - ili sam moda ipak pozdravio, ali nesvjesno. Crvena je haljina prola
Ulicom Karla Johana i nestala.
- Tko je onaj to ide s njom? - upita Gospoica.
- Vojvoda, zar niste vidjeli? Nazivaju ga Vojvodom. Poznajete li damu?
- Jest, po vienju. A vi?
- Ne - odvratim.
- ini mi se da ste je vrlo prisno pozdravili.
- Ja?
- Ha, ha! Moda niste? - nasmije se Gospoica. - udnovato. A ona je sve to vrijeme gledala
samo u vas.
- Odakle je poznajete? - upitam.
On je ne poznaje. Nego, evo to mu se jedne jesenske veeri dogodilo. Bilo je ve kasno, a tri
vesela mladia to su upravo dola s obale sastala su istu ovu djevojku, koja je sama samcata etala. I
oni je nagovorie. Najprije je odbila, ali jedan od tih veseljaka, mladi kojeg nije strah ni vatre ni
vode, zamoli je neka s njim podijeli plodove civilizacije i dopusti mu da je otprati kui. On joj nee
dirnuti ni vlas na glavi, samo e je ispratiti do njezine vee, kako bi se uvjerio da je sretno stigla kui,
jer inae itave noi nee imati mira. On je govorio neumorno, prilazio joj sto i tisuu puta, zvao se
Waldemar Atterdag i izdavao se za fotografa. Napokon se morala nasmijati veselom nevaljalcu
kojega nije mogla zbuniti njezina hladnoa. Svrilo je tako da je otiao s njom.
- No, pa to onda? - upitam i zadrim dah. - to bi bilo? Ah... to ne! Ona je dama! - Trenutak smo
obojica utjeli.

- Do sto mu vragova, to je dakle bio Vojvoda! Zar tako izgleda! - ree on zamiljeno. - Kad je
ona s tim ovjekom, ne jamim za nju.
Ja sam jo uvijek utio. Razumije se da e Vojvoda s njom. to se to mene tie! to me briga!
Briga me za nju, ba kao i za sve njezine drai. Pokuao sam se tjeiti time da o njoj mislim sve
najgore i veselilo me da je blatim. Ljutilo me jedino to to sam ih pozdravio, ako jesam. Zato da
skidam eir pred takvim ljudima? Ba me briga, ona mi se vie ne svia, nije lijepa, a i prezrela me.
Phi, do vraga, kako je porunila! Sasvim je mogue da je samo u mene gledala, to me ne udi. Moda
je mui kajanje. No zbog toga se ipak nisam trebao muiti i pozdravljati je kao budala, kad je u
posljednje vrijeme tako porunila. Neka je Vojvoda samo zadri za sebe! Dobar mu tek! Ipak e
doi dan kad u ponosno proi pored nje, i ne pogledavi je. Moda to sebi dopustim i onda kad me
bude uporno gledala, i to vie, kad bude prolazila u haljini crvenoj kao krv. To bi se lako moglo
dogoditi. Ha, ha. To bi bio trijumf. Kad pravo promislim, mogao bih jo noas dovriti svoju dramu i
prije no to proe osam dana prisiliti je da preda mnom padne na koljena. Sa svim svojim draima,
ha, ha, sa svim svojim draima...
- Zbogom! - rekoh kratko.
Ali Gospoica me je zadrao i zapitao: - A ime se sada bavite?
- ime se bavim? Pa, razumije se, piem. to drugo da radim? Od toga i ivim. Upravo radim na
velikoj drami Znak kria, sadraj iz srednjeg vijeka.
- Do vraga - ree Gospoica - bude li od toga neto, onda...
- Toga me nije strah! - odvratio sam. - Za osam dana otprilike ut ete svakako o meni.
I s time sam poao kui.
Kad sam stigao u konaite, odmah sam se obratio gazdarici, molei je svjetiljku. Te noi nisam
htio lei, drama mi je umjela u glavi i ja sam se nadao, bio sam ak siguran u to, da e do sutra
dobar dio biti napisan. Ponizno sam zamolio gospou, kad najednom opazim da se nezadovoljno
nakreveljila videi da sam doao u sobu. Gotovo sam dovrio izvanrednu dramu, rekoh. Nedostaje mi
jo samo nekoliko scena. Mogla bi se izvoditi u bilo kojem kazalitu.
Ali gospoa nije imala svjetiljke. Razmiljala je i nije se mogla sjetiti ima li gdjegod kakva
svjetiljka. Moda bih priekao do dvanaest sati, moda da dobijem svjetiljku iz kuhinje? Ne bih li
radije kupio svijeu?
utio sam. Znao sam da nemam deset orea za svijeu. Sasvim razumljivo, opet se sve moralo
upropastiti! Slukinja je sjedila u sobi, a ne u kuhinji, dakle ni ondje nije bilo svjetiljke. Znao sam to,
ali nisam rekao ni rijei.
Najednom se oglasi slukinja:
- ini mi se da ste doli s dvora. Jeste li ondje objedovali? - I glasno se nasmije toj svojoj ali.
Sjeo sam, izvukao papire i spremio se da neto svrim. Na koljenima rairih arak, zurei
neprekidno u pod, da me ne zbune, ali nije koristilo nita; nisam mogao ni s mjesta. Obje male

gazdariine keri dole su u sobu i natjeravale se s makom, odurnom, bolesnom makom koja nije
imala gotovo nijedne dlake; kad bi joj puhale u oi, dolazile su joj suze i kotrljale se preko njuke.
Gazda je na stolu bacao karte s jo nekoliko ljudi. Samo je gospoa bila marljiva, kao uvijek, i neto
ila. Vidjela je vrlo dobro da ne mogu pisati sred ove buke, ali se nije brinula za me, dapae se
nasmijala kad me je djevojka upitala jesam li moda objedovao na dvoru. Cijela je kua bila prema
meni neprijateljski raspoloena; bilo je kao da sam zbog neke poinjene sramote morao nekom
drugom prepustiti svoju sobu, pa sad postupaju sa mnom kao s kakvim strancem. Dapae i slukinja,
mala, smeooka ulina djevojcura s uvojcima na elu i posve upalim grudima, rugala mi se naveer
kad sam dobio svoj kruh s maslacem. Svejednako me je zapitkivala gdje ruam, jer me jo nikad nije
vidjela u kavani Grand. Bilo je jasno da su joj poznate moje jadne prilike i da uiva u tome da mi
to pokae.
Sve mi je to sad odjedanput palo u oi i nisam bio kadar nai ni jedan jedini dijalog za svoju
dramu. Pokuavao sam uvijek iznova, ali uzalud. Tako mi je udno zujalo u glavi, te sam se
naposljetku morao predati tome. Strpah papire u dep. Slukinja je sjedila preda mnom, tako da sam
joj mogao vidjeti uska plea i niska ramena, koja jo nikad nije estito oprala. to mi se ona ruga? Pa
to, ako sam doao s dvora? Da li je to moda smeta? Posljednjih me dana nekoliko puta upravo
drsko ismijala kad mi se dogodila nesrea da sam posrnuo na stubama, ili kad bih zapeo o avao i
poderao kaput. Juer je skupila razdera- ne koncepte moje drame, to sam ih bacio u predsoblju,
ukrala poderane papirie i proitala ih u sobi, glasno, u prisutnosti svih tih ljudi, samo zato da mi se
naruga. Nikad je nisam uvrijedio, a ne mogu se sjetiti jesam li je ikad zamolio kakvu uslugu.
Naprotiv, veerom sam sam pravio svoj krevet i slagao daske, da se ona s time ne mui. Rugala mi se
i zato to mi je ispadala kosa. Ujutro su leale vlasi u mom umivaoniku, i zato mi se rugala. Cipele su
mi se poderale, osobito ona preko koje su prola kruna kola, pa su i one bile ciljem njezinih
dosjetaka. - Bog da opuva vas i vae cipele! - rekla je. - Pogledajte samo, velike su kao psetaraice!
Imala je posve pravo, cipele su mi bile izgaene, ali zasad nisam mogao kupiti druge.
Dok sam na sve to mislio i udio se toj neprikrivenoj slukinjinoj zlobi, djeca su poela ljutiti
starog ovjeka na krevetu. Oboje je skakalo oko njega; to ih je upravo oduevljavalo. Svako je imalo
u ruci po slamku, kojom su ga boli u ui. Starac nije ni prstom maknuo da se obrani, samo je svaki
put pogledao na svoje muitelje stranim pogledom, tresui glavom da se oslobodi njihova
napastovanja.
Taj me je pogled sve vie uzrujavao, pa nisam mogao odvratiti oka s njega. Otac je sjedio kod
karata i smijao se malianima, ak je tovie upozorio i svoje suigrae na ono to se dogaa. Zato se
starac ne mie? Zato rukama ne odgurne djecu? Koraknuo sam prema krevetu.
- Pustite! Pustite! On je uzet! - viknuo je gazda.
Od straha da mi nou ne pokau vrata, jednostavno iz bojazni da ne pobudim u ovjeka
nezadovoljstvo, tiho se vratim na svoje mjesto i smirim se. Zato da stavljam na kocku konaite i
kruh s maslacem, mijeajui se u obiteljske poslove? Samo nikakvih gluposti za volju tog
polumrtvog starca! Pri tom sam se osjeao tvrdim - tvrdim kao kremen!
Male bezdunice nisu prestajale s muenjem. Drailo ih je to stari nee mirno drati glavu i bole
su ga u oi i nos. Gledao ih je pogledom punim mrnje, ali govor io nije nita i nije mogao ni rukom
maknuti. Najednom uspravi malo gornji dio tijela i pljune jednoj djevojici u lice, zatim se ponovno
uspravi i pljune drugoj, no nije pogodio. Vidio sam kako je gazda bacio karte na stol i skoio prema

krevetu. Vikao je sav crven od bijesa:

- to! Pljuje ljudima u oi, staro svinje!
- Ali, zaboga, one mu nisu dale mira! - viknuo sam izvan sebe. Ipak, osjeao sam velik strah da e
me izbaciti na ulicu, zato nisam viknuo jako glasno. Po itavom sam tijelu drhtao od uzbuenja.
Domain se okrene prema meni.
- ujete li ga!? Koga se vraga to vas tie! Izvolite drati svoju gubicu! Uinite to sam vam rekao,
to e za vas biti najbolje.
Sada je i gospoa progovorila, pa se dreka orila po itavoj kui.
- Pomozi Boe, ini mi se da ste svi vi poludjeli i pobjesnjeli! - zateke ona. - Ako elite ostati
ovdje, budite samo mirni! To vam ja kaem! Nije dosta to se smetu daje hrana i stan - ne, jo hoe
ovdje praviti galamu, pakao i sudnji dan. Zabranjujem vam! Pst! Objeenjaci, drite svoje gubice i
obriite si njuke, jer u se inae ja pobrinuti za to. Takvog ovjeka nisam jo vidjela u svome ivotu!
Dojuri s ulice, nema ni prebite pare da kupi mast za ui. I on eto u vrijeme spavanja ini u kui
galamu i sto uda! Neu da se to dogaa, ujete li! Gledajte samo da se to prije izgubite! Mislim da
smijem zahtijevati mir u svojem vlastitom stanu!
Nisam rekao nita, nisam ak ni usta otvorio, ve sam sjeo do vrata i sluao tu halabuku. Svi su
vikali, ak i djeca i slukinja, koja je htjela objasniti kako je dolo do svae. Kad bih se samo mogao
svladati, to bi moglo skoro svriti. Ako ne prozborim ni rijei, sigurno nee doi do najgoreg. A i
koju rije da kaem?! Nije li vani zima i, tovie, dolazi no? Zar je to vrijeme da udarim akom po
stolu i otro odgovorim? Samo nikakvih ludorija! I sjedio sam mirno i nisam ostavljao kuu, nije me
smetalo to sam ostao sjediti, nisam se stidio, makar je ovo bilo i vie nego otkaz. Buljio sam gore na
zid, gdje je visio Isus na uljenoj slici, i tvrdokorno sam utio na sve gazdariine napadaje.
- Jest, ako me se ba hoete rijeiti, milostiva, nita vam ne stoji na putu - prihvati jedan od kartaa.
Ustao je, a za njim i drugi.
- Ne, nisam mislila na tebe. A ni na tebe - odvrati gazdarica obojici. - Ve e se vidjeti tko je taj...
Govorila je isprekidano, zadavala mi te udarce u malim stankama, nekako se izduila, da mi pravo
pokae da misli na mene. Mirno, samo mirno! viknuo sam u sebi. Nije zatraila da idem, ne izriito,
nejasnim rijeima. Samo nikakve gizde s moje strane, nikakvog zloupotrijebljenog ponosa! Zaepi
ui!... udnovato je zelena kosa Isusova na uljenoj slici! Slina je zelenoj travi, ili, da se tonije
izrazim: debeloj travi na livadi. He! Ba dobra usporedba, neobino debeloj travi na livadi... Duge
povorke povezanih misli proletjee mi glavom u tom asu: od zelene trave do nekog mjesta u Bibliji,
da je itav ivot kao trava koja se sui, odavde do sudnjeg dana, kad e sve izgorjeti. Zatim se vratih
na potres u Lisabonu, a naposljetku zalebdi preda mnom panjolska pljuvanica od mjedi i dralo za
pero od ebanovine to sam ga vidio kod Ylajali. Ah da, sve je prolo! Kao trava koja se sui! Sve je
dolo meu etiri daske, u mrtvako ruho mrtvako ruho kod gospoice Andersen, u vei desno...
Sve mi je to projurilo glavom u tom oajnom trenutku, kad me gazdarica htjela izbaciti iz kue.

- On i ne uje! - vikala je. - Velim vam, nosite se iz kue! Da znate. Vrag me odnio, ali mi se ini da
je taj momak pobenavio! Smjesta nastojte otii odavde - pa da se to svri!
Pogledao sam prema vratima, ne zato da odem, nipoto ne zato; sunula mi je u glavu drzovita
misao: ako se nalazi klju u bravi, okrenut u ga i zakljuati se zajedno s drugima, samo da ne
moram van. Spopao me histerini uas od same pomisli da bih se opet mogao nai na cesti. Ali kljua
nema u bravi - i ja ustadoh. Nema nade!
Najednom se u gazdariinu dreku umijea gazdin glas. U udu zastadoh. Taj isti ovjek koji mi se
maloas grozio, gle uda, sada se zauzima za mene i veli:
- Ipak to ne ide. Ne moe nou nikoga izbaciti na ulicu. To je i kanjivo!
Nisam znao je li to zaista kanjivo, ali moda i jest tako. Uglavnom, gospoa se predomislila,
umirila se i nije vie nita rekla. Dapae, pruila mi je dva komadia kruha s maslacem, no ja ih
nisam uzeo. Nisam ih uzeo iz iste zahvalnosti prema gazdi, te rekoh da sam ve neto zaloio u
gradu.
Kad sam se zatim uputio u predsoblje na spavanje, gospoa je dola za mnom, stala na pragu,
okrenuvi prema meni svoje trudne obline, i rekla glasno:
- To vam je posljednja no da spavate ovdje! Upamtite!
- Jest, jest - odvratio sam.
Sutra, ako se potrudim, ve u nai kakvo sklonite. Ve u nai kakav kuti. Zasad me veselilo da
neu mor ati ovu no provesti izvan kue.
Ujutro sam spavao do pet, est sati. Jo se nije razdanilo kad sam se probudio, no ipak sam ustao.
Zbog studeni spavao sam potpuno odjeven, pa se sad nisam morao oblaiti. Poto sam popio malko
vode i tiho otvorio vrata, izaao sam, strahujui da u opet sastati gazdaricu.
Nekoliko straara to bijahu u nonoj slubi bili su jedina iva bia koja sam susreo na ulici. Malo
zatim dolo je nekoliko ljudi koji su gasili plinske svjetiljke.
Tumarao sam okolo bez svrhe i cilja, doao u Ulicu Kirke i udario prema utvrdama. Napola
smrznut, jo uvijek pospan, jako gladan, slab u koljenima i leima od dugog hoda, sjeo sam na jednu
klupu i dugo i mamurno gledao preda se. Tri tjedna ivio sam samo od kruha s maslacem to mi ga je
gazdarica davala ujutro i naveer. Upravo su prola dvadeset etiri sata otkako sam posljednji put jeo.
Glad je opet grebla u meni i morao sam to prije nai kakav izlaz. U tim sam mislima ponovno zaspao na klupi.
Probudie me glasovi vie ljudi u blizini. Kad sam doao k sebi, opazim da je ve svijetli dan i da
su ljudi na nogama.
Ustao sam i poao. Sunce se uspelo nad breuljkom, a nebo je bilo bijelo i njeno, pa sam u veselju
nad jasnim danom nakon tolikih runih tjedana odmah zaboravio na sve brige i inilo mi se da sam
cesto jos i gore proao nego sada. Glas mi je zvuao tako slabo da me je upravo do suza dirnuo. Taj
prekrasan dan, to bijelo svjetlucavo nebo djelovalo je na mene tako da sam iza glasa zaplakao.

- to vam je? - upitao me neki ovjek.

Nisam odgovorio nita, urio sam dalje, skrivajui lice pred ljudima.
Doao sam na nasip kod mora. Tu je leala usidrena velika laa s ruskom zastavom i iskrcavala
ugljen. Na boku joj proitam ime Copegoro. Neko sam se vrijeme zabavljao gledajui to se
dogaa na stranom brodu. Teret mora da je bio ve gotovo iskrcan, jer je brod leao zapravo devet
stopa nad vodom usprkos balastu to ga je uzeo, a kad su nosai ugljena u onim tekim izmama
prelazili preko palube, gibao se itav brod.
Sunce, svjetlo, slankasti miris mora, sav taj zaposleni i veseli ivot ojaao me i krv mi je ivo
zakolala ilama. Najednom se sjetim da bih moda mogao napisati nekoliko scena za svoju dramu
dok jo ovdje sjedim. Izvuem dakle papir iz depa.
Pokuam napisati odgovor za fratarska usta, nabujala od snage i netrpeljivosti - no nije mi polo za
rukom. Pustio sam dakle fratra i htio oblikovati jedan govor, govor suca oskvrniteljici hrama.
Napisao sam pola stranice i sluao kako zvui. U mojim rijeima nije bilo pravog raspoloenja. ivot
oko mene, pjevanje mornara, topot koraka, isprekidan zveket eljeznih lanaca, sve to nije pristajalo u
atmosferu mranog i trulog srednjeg vijeka koja se kao magla dizala nad mojom dramom. Pokupio
sam papire i posao.
Samo da imam krov nad glavom! Mozgao sam i razmiljao, ali se nisam mogao sjetiti ni jednog
jedincatog mjesta u itavom gradu gdje bih mogao provesti barem jedan sat. Nije mi preostalo nita
drugo nego da se vratim u konaite. Negodovao sam nad tom zamisli, govorio da ne idem, ali sam
iao dalje i sve se vie pribliavao tom zabranjenom mjestu. Razumije se, bilo bi to jadno, i sam sam
priznao, jest, bilo bi kukavno, ali nije koristilo. U meni vie nije bilo ni najmanje ponosa, smio sam
kazati tu veliku istinu da sam jedan od ljudi s najmanje ponosa koji ive u ovim naim danima. I tako
sam poao.
Sretno sam doao u koloteinu i znao posve jasno da bi se ipak moglo neto obaviti, kad bi sve
polo po dobru.
Pred vratima sam stao i jo jednom promislio. Jest, dogodilo se to mu drago, moram pokuati.
Sve se vrti tek oko jedne malenkosti. Prvo: radi se samo o nekoliko sati, a drugo: sauvaj Boe da bih
i po drugi put zamolio zaklonite u toj kui. Uao sam u dvorite. Dok sam hodao po neravnom
kamenju dvorita, jo se nisam odluio i zamalo da nisam opet okrenuo prema vratima. Stisnuo sam
zube. Ne, samo nikakvog ponosa! U najgorem sluaju imat u izgovor da sam im doao kazati
zbogom, da se pristojno rastanemo i pogodimo to se tie moga duga. Otvorio sam vrata predsoblja.
Nepomino sam zastao. Preda mnom, na udaljenosti od dva koraka, stajao je gazda i gledao kroz
kljuanicu u obiteljsku sobu. Rukom mi je dao znak da stanem mirno, i opet gledao kroz kljuanicu.
Pri tom se smijao.
- Doite - rekao je, i ja sam se na prstima pribliio.
- Gledajte! - rekao je, smijui se tihim uzbuenim smijehom. - Zavirite unutra! Hi, hi! Tamo oni
lee! Vidite li staroga, ha? Jeste li vidjeli staroga?

U sobi, na krevetu, tono ispod Isusa na uljenoj slici, ba prema meni, opazim dvije osobe gazdaricu i stranca kormilara. Noge su im se bijelo ocrtavale na tamnom pokrivau. Na drugom rubu
kreveta sjedio je njezin otac, uzeti starac, gledao ih oboje sputene glave, uvuen u se, kao obino,
nesposoban da se pomakne...
Okrenuo sam se gazdi. On se svom silom suzdravao da ne prasne u glasan smijeh.
- Vidite li starog? - aptao je. - Ah Boe, jeste li vidjeli starog? Sjedi tu na postelji i gleda ih! - I on
se ponovno sagne prema kljuanici.
Proao sam kraj njega i sjeo do prozora. Taj je prizor doveo moje misli u najstraniji kaos, a i
moje bogato raspoloenje bilo je raspreno. No to se to zapravo mene tie? Ako je pravo njezinom
muu, nek mu bude; ako ga to, tovie, veseli, nemam ja nikakva razloga da se zbog toga uzrujavam.
to se tie starca, on je samo starac. Moda on to i ne vidi prvi put, a moda i spava. Bogzna nije li
moda i mrtav. U svakom sluaju perem ruke.
Opet sam dohvatio papire, hotei otjerati sve nepozvane dojmove. Usred jedne reenice u suevu
govoru stao sam: Tako mi nalae Bog i zakon, tako mi nalae savjest umnih mueva, tako mi nalae
i moja vlastita savjest... Pogledam kroz prozor i stanem misliti to bi mu to imala nalagati vlastita
njegova savjest. Iz susjedne je sobe dopro do mene tihi suanj. No, to me se tie, to me je uope
briga? Mir! Mir!
Tako mi nalae i moja vlastita savjest...
Ali sve se urotilo protiv mene. ovjek nije nipoto mirno stajao kod kljuanice; s vremena na
vrijeme zauo sam njegov zatomljeni hihot i vidio da dre. Na ulici se takoer dogaalo neto to
mi je rastresalo misli. Prijeko na ploniku sjedio je malian na sunanom svjetlu i igrao se. Nije imao
nikakvih zlih namjera, samo je rezao mnotvo duguljastih papira i nikom nije inio nita naao.
Najednom skoi i pobjegne. Uspne se ravno na vozni nasip i spazi ovjeka, odraslog ovjeka s
crvenom bradom, koji se naslonio na prozor na drugom katu i pljunuo mu na glavu. Malian je od
bijesa zaplakao i nesvjesno opsovao prema prozoru, a ovjek mu se nasmijao u lice. Tako je prolo
kojih pet minuta. Okrenuo sam se da ne vidim djeakove suze.
Tako mi nalae i moja vlastita savjest!... Nikako nisam mogao dalje.
Na kraju se sve poelo brkati i meni se uini da je sve to sam napisao neupotrebljivo, jest, da je
itava moja zamisao strana besmislica. U srednjem se vijeku uope ne moe govoriti o savjesti.
Savjest je otkrio tek stari uitelj plesa Shakespeare, dakle je cijeli moj govor nelogian. Zar ti listii
zbilja ne sadre nita dobra? Ponovno sam ih letimice proitao i moje je sumnje nestalo, jer sam
naiao na velianstvena mjesta i duge pasae od velikog znaenja. Opet se u mojim grudima pojavila
opojna elja da nastavim i zavrim dramu.
Ustao sam i poao prema vratima, ne obazirui se na bijesne gazdine znakove, koji su imali znaiti
da budem miran. S vrstom sam odlukom proao kroz predsoblje, gore uza stube na drugi kat, i uao
u svoju staru sobu. Kormilara nije bilo, jer je bio dolje kod gospoe u obiteljskoj sobi. Tko mi dakle
spreava da tu koji asak prosjedim? Neu se ni dotaknuti njegovih stvari, neu ni njeg ovog stola,
nego u sjesti na stolac do stola i biti posve zadovoljan. Brzo rairim papire na koljenima.

Nekoliko je minuta ilo upravo izvrsno. U mojoj se glavi redao odgovor za odgovorom i
neumorno sam pisao. Ispisivao sam jednu stranicu za drugom, tiho sam klicao od oduevljenja nad
sjajnim raspoloenjem, pa sam jedva znao za sebe. Jedini zvuk to sam ga uo u tome asu bio je
moje vlastito zadovoljno kliktanje. Dola mi je nadasve sretna misao s crkvenim zvonima koja bi
imala zvoniti na odreenom mjestu moje drame. Bilo bi arobno lijepo.
Odjednom zaujem na stubama korake. Stresem se i gotovo sam izvan sebe. Sjedim kao spreman
na skok, plah, budan, prestraen, razdraen od gladi. Nervozno stanem prislukivati, olovku drim u
ruci, ne mogu vie napisati ni jedne rijei. Vrata se otvore i par iz prizemlja ue u sobu.
Jo nisam dospio ni zamoliti za oprotenje, a gazdarica je ve povikala kao da je pala s oblaka:
- Bog budi sa mnom, opet sjedi ovdje!
- Oprostite - rekoh, a jo bih i vie rekao, ali dalje nisam mogao.
Gazdarica je irom otvorila vrata i uzvikala se:
- Ako se smjesta ne udaljite, neka me vrag odnese ako ne pozovem policiju!
Ustadoh. - Htio sam vam samo kazati zbogom - promucam - i zato sam vas morao priekati.
Niega se nisam ni dotaknuo, samo sam tu sjedio na stolcu...
- Ma nije to nita - ree kormilar. - Koga to vraga smeta? Ma ostavite ga!
Kad sam siao niza stube, najednom me obuzme bijesna srdba na tu deformiranu enu koja mi je
vjeito bila za petama, samo da me se to prije rijei. Jedan sam trenutak stajao prebirui najstranije
pogrde, da joj ih dobacim u lice. No pravovremeno sam se predomislio i zautio. utio sam samo iz
zahvalnosti prema tom stranom ovjeku koji je iao za njom i koji bi sve uo. Gospoa me je
postojano slijedila, grdei me neprestano, dok je moja srdba sve to vie jenjavala.
Prispjeli smo u dvorite. Ja sam iao polagano, razmiljajui jo uvijek bih li se upustio u prepirku
s gazdar icom. U tom sam asu bio lud od razdraenosti, mislio sam na grozno krvoprolie, na
udarac u trbuh, koji bi je na mjestu usmrtio. Uto na vrata ue dostavlja u uniformi i pozdravi; nisam
mu odgovorio. Obratio se gospoi iza mene i uo sam kako je zapitao za me. Ja se ipak nisam
okrenuo.
Kad sam bio samo nekoliko koraka do vrata, dostavlja me stigne i ponovno pozdravi. Prui mi
pismo. Brzo i preko volje otvorim taj list, a iz omotnice ispadne papirnati novac od deset kruna, i
nita vie, ni jedna jedina rije.
Pogledao sam dostavljaa i upitao:
- Kakve su to ludorije? Od koga je taj list?
- Ne znam - odgovorio je. - Dala mi ga je jedna dama.
Stajao sam mirno. Dostavlja se udaljio. Gurnuo sam novanicu natrag u omotnicu, pa sam sve
zajedno zguzvao, okrenuo se i priao gazdarici, koja je jos uvijek gledala za mnom. Bacio sam joj tu

grudu papira u lice. Nisam rekao nita, ni jednog slovca. Samo sam vidio kako ogledava zguzvani
papir, prije no to sam otiao...
Ha, to znai ivjeti poteno! Nita ne rei, ne govoriti s izmetom, ve posve mirno zguvati veliku
novanicu i baciti je u lice progoniteljima. To znai istupiti asno! Tako se mora postupati s njima,
tim ivotinjama!
Kad sam doao na ugao Ulice Tomte i trnice kod eljeznike postaje, najednom se stala okretati
ulica oko mene, pa sam zateturao prema zidu. Jednostavno nisam vie mogao hodati, nisam se mogao
uspraviti iz pognutog poloaja. Ostao sam stajati onako kako sam pao prema zidu i osjeao sam da
gubim svijest. Moj se luaki bijes opet pojavio, unato tom napadaju umora. Dignuo sam nogu i
udario njome o plonik. inio sam jo i tota drugo, da dobijem snage: stiskao zube, mrtio elo,
okretao oi - i pomoglo je. Misli su mi bile jasne i shvaao sam da je to poetak kraja. Ispruio sam
ruke i odgurnuo se od zida. Ulica se jo uvijek vrtjela oko mene. Poeo sam gutati bijes. Iz dubine
srca borio sam se protiv nevolje, drao se hrabro, da ne padnem. Nisam htio umrijeti leei, nego
stojei. Jedna su se radnika kola tiho otkotrljala pored mene i vidio sam da su u kolima krumpiri.
Ali u svom bijesu i tvrdoglavosti rekoh da to nisu nikakvi krumpiri, ve glavice kupusa. Strano
sam kleo tvrdei da su glavice kupusa. uo sam vrlo dobro to sam rekao, i neprestano sam se
zaklinjao na tu la, samo da naem zadovoljstvo u oajanju. Opijao sam se tim besprimjernim
grijehom, dignuo tri prsta uvis i zakleo se drhtavim usnicama da su u kolima bile ba glavice kupusa.
Vrijeme je prolazilo. Sjeo sam na neku stepenicu i obrisao znoj sa ela i vrata, zadrao dah i
prisiljavao se da budem miran. Sunce je tonulo, bilo je poslijepodne. Opet sam stao mozgati o svom
poloaju. Glad me je besramno muila, a za nekoliko e sati opet nastati no. Sada moram nai neko
mjesto za spavanje, dok je jo vrijeme. Moje su misli iznova stale kruiti oko konaita iz kojeg su
me izagnali. Nipoto, tamo se ni pod koju cijenu ne vraam, ali nisam mogao a da ne mislim na to.
Napokon, gospoa je imala potpuno pravo da me izbaci na ulicu. Kako smijem i oekivati da u kod
nekoga moi stanovati ako mu i ne platim? tovie, ponekad mi je davala i jesti, ak i juer uveer,
kad sam je razljutio, pruila mi je kruh s maslacem. Dala mi ga je iz dobrodunosti, jer je znala da mi
je hrana potrebna. Ja se dakle ne mogu ni na to potuiti, te stadoh tiho moliti za oprotenje. Osobito
se gorko kajem to sam joj se na kraju pokazao tako nezahvalnim da sam joj bacio u lice papir s
novanicom od deset kruna...
Novanicu od deset kruna! Tiho sam funuo. Od koga je list to ga je donio dostavlja? Tek sam u
ovom trenutku jasno razmiljao o tome i najednom naslutio to je na stvari. Zaboljelo me od bola i
srama, mnogo sam puta proaptao promuklim glasom: Ylajali. Pri tom sam kimao glavom.
Nisam li ve juer vrsto odluio da u ponosno proi pored nje kad je susretnem i da u pokazati
prema njoj najveu ravnodunost? A umjesto toga pobudio sam u njoj suut i naveo je da se rtvuje iz
milosra. Ne, ne, ne, nema kraja mojim ponienjima! Nikada vie neu u njezinim oima biti poten;
propadao sam, propadao na svim stranama, kamo sam se god okrenuo, propadao do koljena, do
prsiju, utonuo u nepotenje, i nikad, nikad vie neu isplivati na povrinu! To je vrhunac! Deset kruna
primiti kao milostinju, a da ih ne moe vratiti tajnom darovatelju, zgrtati taj jadni novac obim rukama, zadrati ga i plaati njime svoj stan usprkos unutarnjem otporu...
Ne bih li mogao na bilo koji nain pribaviti tih deset kruna? Da odem gazdarici i zatraim natrag
taj novac - ne bi koristilo, zacijelo.

Ali ipak, mora se nai nekakav izlaz, trebam samo dobro promisliti, dobro i otro promisliti.
Zaboga, pa tu ne pomae razmiljati na obian nain, razmiljanje mora obuhvatiti zbilja itavog
ovjeka kad je rije o tome da se pribavi deset kruna. Sjeo sam dakle i zamislio se.
Moglo je biti oko etiri sata; za nekoliko sati mogao bih moda sastati direktora kazalita, da je
drama dovrena. Izvukao sam rukopis i pokuao svom snagom i voljom svriti tri posljednje scene.
Mislio sam, znojio se i jo jednom proitao sve od poetka, ali nisam doao dalje. Samo nikakvih
gluposti! rekoh si, samo nikakve tvrdoglavosti! I stanem pisati svoju dramu ondje gdje sam bio
prekinuo, sve sam napisao ega sam se god sjetio, samo da to bre svrim, da krenem naprijed. Htio
sam se obmanuti da je upravo sada nadoao pravi trenutak za mene, lagao sam sebi, otvoreno se
zavaravao i napisao sam sve, kao da ne moram odabirati rijei. To je dobro! To je bogatstvo! aptao
sam s vremena na vrijeme; samo to napii!
Najednom mi se priinie sumnjivima moji posljednji odgovori. Previe su odudarali od dijaloga
u prvim prizorima, a nije bilo ni mrve srednjeg vijeka u fratrovim rijeima. Grizao sam olovku,
skoio, razderao rukopis nadvoje, poderao svaki list, bacio eir na ulicu i zgazio ga. Propadoh!
aptao sam. - Potovane dame i gospodo, propadoh! - govorio sam to gazei jo uvijek po svom
eiru.
Nekoliko koraka podalje stajao je straar i promatrao me. Stajao je nasred ulice i gledao u mene.
Kad sam se obazro, nai se pogledi sastadoe. Moda je on ve dugo stajao i promatrao me. Podigao
sam eir, opet ga stavio na glavu i priao ovjeku.
- Moete li mi kazati koliko je sati? - upitam. Ustruavao se koji trenutak, a onda je izvukao sat, ne
putajui me s oiju.
- Oko etiri - ree.
- Naravno! - rekoh. - Oko etiri. Tono. Kako vidim, vi se vrlo dobro razumijete u svoj posao i ja
u svakako misliti na vas.
Zatim sam se udaljio. On je stajao zbunjen, gledao za mnom irom otvorenih usta, drei jo uvijek
sat u ruci. Kad sam doao do hotela Royal, stao sam i okrenuo se.
On je jo uvijek stajao u istom poloaju i gledao za mnom.
Ha, ha, tako mora ovjek sa ivotinjama! to je mogue prostije! To imponira ivotinjama, to ih
plai... Bio sam vrlo zadovoljan sa sobom, pa sam poeo tralalikati nekakvu pjesmicu. Svi su mi ivci
bili napeti od uzbuenja, tovie preao sam preko cijelog trga ne osjeajui nikakve neugodnosti i
lagan kao pero, skrenuo za ugao kod trnice i sjeo na jednu klupu kod crkve svetoga Spasa.
Zar nije svejedno hou li vratiti deset kruna ili neu? Kad sam ih dobio, pripadaju meni, a ondje
otkuda su zacijelo nema nevolje. Primiti sam ih ipak morao, jer su mi ih naroito zato poslali, a bila
bi besmislica da sam ih ostavio dostavljau. A kakvog bi smisla imalo da vratim drugih deset kruna, a
ne ba one koje sam primio? Dakle od toga nema nita.
Pokuao sam promatrati ivot na trgu, zabaviti svoje misli stvarima prema kojima sam bio posve
ravnoduan, ali mi nije uspijevalo. Jo sam uvijek morao misliti na onih deset kruna. Naposljetku sam

stisnuo ake i razljutio se. To bi je uvrijedilo, rekoh, da joj ih vratim. Zato dakle da to uinim? etao
sam okolo i smatrao se previe dobrim i za ovo i za ono, kimao sam glavom i govorio: Ne, hvala
lijepa! Sad sam vidio kamo to vodi - opet sam, eto, na ulici. Pa sve da ak i mogu, ne bih zadrao svoj
ugodni, topli stan. Bio sam ponosan, skoio kod prve rijei, platio deset kruna i poao svojim putem...
Otro sam se osuivao to sam ostavio stan i opet se naao u takvoj neprilici.
Meutim, neka sve to vrag nosi! Nikad nisam prosja- io novaca, im bih ga imao u rukama sve
sam odmah razdavao, plaao novcem posve nepoznate ljude, koje nikada vie u ivotu neu vidjeti.
Jest, takav sam bio ovjek, gdje je trebalo plaao sam do posljednje pare. Koliko poznajem Ylajali,
zacijelo ni ona ne ali to mi je poslala novaca. Zato me to dakle mui? To je najmanje to je mogla
uiniti - poslati mi s vremena na vrijeme deset kruna. Siromano me djevoje ljubi... I ja sam se sam
pred sobom hvalio tom milju. Bez sumnje, ona me ljubi, siromano djevoje!...
Bilo je pet sati. Opet sam bio potiten nakon dugotrajnog nervoznog uzbuenja i opet sam osjetio
zujanje u praznoj glavi. Gledao sam ravno, oi sam ukoio, otvorio ih i gledao ravno u ljekarnu K
slonu. Glad je bjesnjela u meni i strahovito sam patio. Dok sam tako zurio u zrak, postala je pred
mojim pogledom posve jasna neka osoba, koju sam napokon prepoznao: prodavaica kolaa do ljekarne K slonu.
Trgnuo sam se, uspravio i zamislio. Jest, istina je, to je ista ona ena, za istim onim stolom i na
istome mjestu. Nekoliko sam puta zafiukao, pucnuo prstima, ustao i poao prema ljekarni. Samo
nikakvih gluposti! to me je, dovraga, briga je li to bio grean ili poten novac; bio je srebrni,
norveki kramarski novac iz Kongsberga! Nisam htio biti smijean, a od pretjeranog se ponosa moe
i umrijeti...
Poao sam na ugao, zagledao se u enu i stao pred nju. Smijuckao sam se, namigivao joj kao
znanac i svoje sam rijei poredao tako kao da je posve prirodno to ponovno dolazim.
- Dobar dan! - rekoh. - Vi me se jamano vie ne sjeate?
- Ne - odvratila je, pogledavajui me.
Osmjehnuo sam se jo jae, kao da se ona samo ali kazujui da me se ne sjea, i nastavio:
- Zar se ne sjeate da sam vam dao nekoliko kruna? Koliko se sjeam, onda nisam nita rekao. Ja to
ne obiavam. Kad ovjek ima posla s potenim ljudima, emu, da tako kaem, praviti ugovore za
svaku malenkost? Ha, ha! Ja sam eto onaj koji vam je dao mnogo novaca.
- Ah, zaista, vi ste to bili! Jest, sad vas prepoznajem, ako dobro pogledam...
Htio sam sprijeiti da mi se zahvali za novac, pa rekoh brzo, izabirui oima kolae na stolu:
- Sad sam doao po kolae.
Nije me razumjela.
- Kolae - ponovim. Sada u ih ponijeti! - rekoh, nasmijavi se glasno, kao da joj moram objasniti
da u ih ponijeti. Uzeh sa stola kola, neku vrstu kruha, i odmah ga zagrizoh.

Kad je to ena vidjela, ustala je u svojoj podrumskoj rupi i nehotice uinila kretnju kao da e
zatititi kolae, dajui mi time na znanje da nije oekivala da u je oplijeniti.
Ne? Zbilja ne? Ona je doista vrijedna ena! Zar je moda ikad doivjela da joj je tkogod dao na
uvanje aku kruna a nije ih traio natrag? Ne - eto vidite. Misli li ona da sam joj moda dobacio
ukradene novce? Ne, ona to dakle ne misli; to je sjajno, zbilja sjajno! Bilo bi lijepo od nje, ako se
smijem tako izraziti, to me je smatrala potenim ovjekom. Ha, ha! Zbilja, zbilja sjajno!
Stanem joj tumaiti zato sam joj dao novac, tumaio sam joj mirno, naglaavajui svaku rije:
Moj je obiaj da tako radim, jer smatram da su svi ljudi poteni. Pa kad mi tkogod prui ugovor, ili
potvrdu, ja samo kimnem glavom i velim: Ne, najljepa hvala! Eto, tako ja radim.
ena me jo uvijek nije razumjela.
Udario sam u druge ice, govorei otro, zarekavi se da neu izgovoriti nijedne besmislice. Zar
joj se jo nikad nije desilo da joj je netko platio unaprijed? upitam. Naravno, mislim ljude koji imaju
mnogo novaca, na primjer ljudi od konzulata. Ja ipak zato ne mogu biti na teti, ako je njoj ovakav
nain plaanja neto novo. U inozemstvu je to u modi i obiaju. Zar nikad nije bila preko granice?
Ne? eto, vidite! Tada vam ne mogu nita vie kazati o toj stvari... I pri tom pograbim nekoliko kolaa
sa stola.
Ona je ljutito mumljala, tvrdokorno se nekajui da mi dade neto od onoga to je imala na stolu,
ak mi je iz ruke istrgnula jedan kola i stavila ga na prijanje mjesto. Razljutih se, udarih po stolu i
zagrozih joj se policijom. Htio sam biti milostiv prema njoj, rekoh. Kad bih htio uzeti sve to me
spada, unitio bih joj ovu daaru, jer sam joj dao strano mnogo novaca. Ali ja neu uzeti tako
mnogo. Zbilja sam htio uzeti za samo polovicu vrijednosti. tovie, nikada se vie neu pojaviti.
Sauvaj Boe, nisam ja takav...
Napokon mi je dala nekoliko komada uz upravo besramnu cijenu, pet, est komada za koje je
odredila najviu cijenu koja se moe zamisliti, a zatim mi zapovjedila da odem. Jo sam se uvijek s
njom svaao i tvrdio da me je prevarila za jednu krunu i da me svojim bezdunim cijenama formalno
sie. - Znate li vi da se ovakvi lopovluci kanjavaju? rekoh. - Pomozi vam Boe, mogli bi vas jo
doivotno zatvoriti u tamnicu! - Dobacila mi je jo jedan kola i vikala, kripei zubima, neka se
nosim.
Ostavio sam je.
He, ovakve ene jo nisam vidio. Za sve vrijeme dok sam obilazio trnicom i jeo svoje kolae
govorio sam glasno o toj eni i njezinoj nepopravljivosti, ponavljao ono to smo rekli jedno
drugome, i uobraavao da sam je doveo u vraku nepriliku. Na oi svih ljudi jeo sam kolae i glasno
govorio.
Kolai su nestajali jedan za drugim. Ma koliko sam mnogo jeo, nije mi bilo dosta. Temeljito sam
bio izgladnio. Veliki Boe, nikako da se zasitim! Bio sam tako prodrljiv da sam ve maio i onog
zadnjeg komada, onog to sam ga bio ostavio za maliana koji se igrao u Ulici Vognmands s
dugakim papiriima. Svejednako sam mislio na njega, ne mogavi zaboraviti njegov izraaj lica kad
je skoio i pobjegao. Kad je ovjek pljunuo na nj, on se okrenuo prema mojem prozoru da vidi da li
se smijem. Samo da ga nekako naem, kad doem dolje. Naprezao sam se iz svih sila da to prije

prispijem u Ulicu Vognmands. Proao sam mimo mjesta gdje sam rastrgao na komade svoju dramu i
gdje je jo uvijek lealo mnotvo papiria, obiao sam straara kojega sam svojim ponaanjem bio
strano zaudio, i napokon sam stajao na stubama gdje je onda sjedio malian.
Nije ga bilo. Ulica je bila gotovo prazna. Spustila se tama i nigdje nisam mogao otkriti maliana.
Zacijelo je ve otiao kui. Oprezno sam poloio kola na visoki rub od vrata, jako sam zakucao i
pobjegao. - On e ga ve nai! - rekoh sam sebi - im izae van, nai e ga! Oi mi se orosie od
veselja pri pomisli da e malian nai kola.
Opet sam se uputio prema eljeznikom nasipu.
Vie nisam bio gladan, ali mi je bilo muno poslije poslastica koje sam pojeo.
U glavi su mi se raale najlue misli: to bi bilo da tajom prereem ue kojeg broda? to da
najednom zaviem vatra? Poao sam dalje uz nasip, naao sanduk na koji sam mogao sjesti,
sklopio sam ruke i osjetio da mi se sve vie komea u glavi. Nisam se micao, nisam uope nita
radio, samo da se odrim uspravno.
Buljio sam prema Copegoru, brodu s ruskom zastavom. Na provi opazim ovjeka. Crvena
svjetiljka na lijevom boku broda bacala mu je svjetlo na glavu. Ustao sam i upustio se s njim u
razgovor. Nije ba imalo nekakve svrhe, a nisam se ni nadao odgovoru. Viknuo sam:
- Plovite li veeras, kapetane?
- Jest, skoro emo otploviti - odvrati ovjek. Govorio je vedski.
- Hm. Ne biste li moda trebali jo jednog ovjeka?
U tom trenutku nisam uope mislio na to hou li dobiti nijean odgovor ili ne. Bilo mi je posve
svejedno to e mi ovjek odgovoriti. Ustao sam i gledao prijeko, k njemu.
- Ne - odvrati. - Morao bi biti mladi.
Mladi! Trgnuo sam se, tajomice skinuo naoale i gurnuo ih u dep. Prekoraio sam nasip za
utovarivanje i popeo se na brod.
- Ja jo nikada nisam plovio - rekoh - ali znat u sve to mi pokaete. Kamo plovite?
- Vozimo teret u Leeds i ondje emo uzeti ugljen za Cdiz.
- Dobro! - rekoh, primaknuvi se k ovjeku. - Meni je svejedno kamo se plovi. Ja u obavljati svoj
posao.
On je neko vrijeme stajao, gledao me i razmiljao. - Jo nikad nisi plovio? - zapita.
- Ne. Ali kako rekoh, dajte mi posla i ja u ga obaviti. Na sve sam navikao.
Opet se zamisli. Sad sam ve sebi vrsto zabio u glavu da moram otploviti, i bojao sam se da u
opet biti otjeran na kopno.

- to dakle mislite, kapetane? - upitam konano. - Mogu raditi sve, kaem vam. Bio bih mangup,
kad ne bih izvrio sve to mi se naredi. Kad bi se moralo, mogao bih preuzeti dvije strae, jednu za
drugom. To mi dobro ide, sve u izdrati.
- Hajde, moemo pokuati - ree. - Ne bude li ilo, rastat emo se u Engleskoj.
- Svakako - rekoh veselo. Jo jednom ponovih da emo se rastati u Engleskoj ako ne bude ilo.
Tako mi dade posao...
Vani, u fjordu, jo sam se jednom uspravio. Bio sam mokar od groznice i umora, gledao sam
prema kopnu, i za ovaj sam put rekao zbogom Kristianiji, u kojoj su prozori sjajili jakom svjetlou.

O autoru

Knut Hamsun je roen 4. kolovoza 1859., kao Knud Pedersen, u dolini Gudbrandsal u sredinjoj
Norvekoj. Gudbrandsalska dolina vjetrenjaa, iz koje on potjee, bila je dom tradicionalno
tvrdoglavih i samovoljnih ljudi. Preci njegove majke vukli su korijene od srednjovjekovnog
plemstva, dok je otac Peder Pedersen bio poljodjelac romantinog temperamenta koji je volio
putovati. Kada su Knudu bile etiri godine, obitelj se odluila preseliti daleko na sjever; nastanili su
se u Hamaroyu na seoskom imanju Hamsund, ije je ime Hamsun kasnije preuzeo kao svoje. Knud
Pedersen je kao djeak uvao stoku tijekom dugih sjevernih noi obasjanih polarnom svjetlou i
volio je lutati okolo sam. Bjeao je iz kole, a ve od etrnaeste godine ivio je sam, radei
povremene pomone poslove.
S dvadeset godina napisao je novelu Frida a zatim otiao u Oslo (koji se tada zvao Kristianija) i
ponudio je izdavakoj kui Gyldendal. Oni su je odbili objaviti, a Hamsun se s time nije mirio i
odluio je neto poduzeti. Kako je Ibsen ivio u Italiji, otiao je posjetiti Bjprnstjernea Bjprnsona, jo
jednog velikog norvekog pisca (kasnije nobelovca), te mu odnio svoj roman. U ivotu poznatih
pisaca obino stariji uglednik prepoznaje genijalnost mlaeg autora, ohrabruje ga, bori se za njega i
pomae mu da nae posao... ali Hamsuna je ekalo iznenaenje: Bjprnson je proitao njegovo djelo i
savjetovao mu da postane glumac!
Hamsunu je tada bila dvadeset i jedna godina, i predstojao mu je period od deset godina gladovanja
i fizikog rada prije no to e mu biti objavljen prvi roman. Ubrzo nakon sastanka s Bjprnsonom
zakoraio je u razdoblje gladovanja i zimu 1879.-80. proveo u ekstremnoj bijedi u siromanoj etvrti
Kristianije, u samakom pansionu opisanom u posljednjem dijelu romana Glad. Na proljee je
pobjegao iz Kristianije i zaposlio se kao cestovni radnik, ali taj je bijeg samo uspostavio buduu
uobiajenu shemu: gladovanje, nakon ega slijedi teki fiziki rad.
Ibsen je za razliku od njega bio sveuilini ovjek; ubrzo nakon diplome, zaposlio se u kazalitu.
Tijekom razdoblja njegova umjetnikog razvoja, srednja klasa mu je pruala pomo, to je on
prihvaao, dok je Hamsunov put bio tei i on nikome nije dugovao nita, ak niti za golo
preivljavanje. Kada su mu bile dvadeset i tri godine, napustio je Norveku otputivi se u Ameriku,
gdje je isprva radio u Elroyu u Wisconsinu, a kasnije kao drvosjea u Minnesoti. Neki unitaristiki
sveenik bezuspjeno je pokuao od njega nainiti propovjednika. Jednoga dana u Minneapolisu,
nakon dvije godine provedene u Americi, u trenutku kada je zavravao naporan radni dan kao drabovatelj, poeo je iskaljavati krv. Lijenik mu je dijagnosticirao tuberkulozu u posljednjem stadiju i
rekao da su mu preostala jo svega tri mjeseca ivota. Njegovi su mu prijatelji sakupili novac za
kartu za brod do Norveke, ali Hamsun se nije predavao i odluio je da e se sam izlijeiti. Otputovao
je vlakom u New York, i to na svoj ekscentrini nain: cijeli je put prevalio sjedei na krovu vagona,
otvor enih usta. Gutao je ogromne koliine svjeeg zraka i kad je nakon tri dana stigao u New York,
ve je tvrdio da je napola zdrav. Tu prepoznajemo junaka eline volje iz romana Glad. Hamsun se
iz New Yorka ipak vratio u Norveku, ali ova mu bolest vie nikada nije inila potekoe.
No, u Kristianiji je zapoeo drugi period gladovanja; tek bi tu i tamo uspio prodati poneki lanak.
Mnogi dog aaji koji su se zbili u proljee i jesen 1886. godine nali su se u romanu Glad. Svoje

tekstove ovaj put je pokazao piscu Arneu Garborgu i ponovno nije imao sree. U jesen je shvatio
beznadenost situacije i vratio se u Sjedinjene Drave. Ovoga je puta u Chicagu radio kao kondukter
u tramvaju, a ljeto je proveo u etvi na itnim poljima u Sjevernoj Dakoti. Nakon jo dvije godine
provedene u Sjedinjenim Dravama, odluio je poeti iati ljude kako bi sakupio novac za povratak
u Europu. U Kopenhagen se konano vratio u ljeto 1888., s djelomino napisanim romanom Glad,
koji je konano objavljen 1890. godine, kada mu je bila trideset i jedna godina.
Razigranost i otrina njegove proze zapanjila je sve. Zbog njih se norveki inio mladenakim
jezikom. Postoje mnoga svjedoanstva iz Amerike o tome kako je znao pisati cijelu no a onda bi
ujutro poderao sve to je napisao skaui po papirima i bacajui ih kroz prozor. Pa ipak, Amerika je
vjerojatno poneto doprinijela svjeini njegova stila. Norveki romanopisac Sigurd Hoel rekao je
kako smatra da su uzbuenje, argon i sarkazam amer ikog govora jako povezani sa stilom romana
Glad. Na norvekom jeziku, reenice su kratke, brze i skladne, zauujue nalik najboljim
radovima Hemingwaya. Nekih tridesetak godina kasnije, Hemingwayeve kratke i otre reenice
zapanjile su ameriko itateljstvo naviknuto na duge reenice Dickensa i Henryja Jamesa.
Primjeujemo kako Glad ima jo jednu karakteristiku koja nas podsjea na Hemingwayeve
romane: ovdje se ne radi o drutvenom protestu; ovo nije krik usmjeren protiv drutva koje doputa
takvu bijedu kojoj svjedoimo u cijeloj knjizi. Razlog za to je u Hamsunovu sluaju jednostavan. On
u srednju klasu nema niti toliko povjer enja da bi joj takvo to i predloio. U suprotnosti s tim, Zola je
vjerovao u srednju klasu, ak i kad bi je napadao: smatrao je da e srednja klasa, ako joj se jasno
ukae na nepravdu, tu nepravdu ispraviti. Hamsuna je iskustvo sa srednjom klasom jo u mladosti
nauilo da joj se ne moe vjerovati. Kao odrastao ovjek, doivljavao ju je kao ubo - jicu
impulzivnog i bujnog ivota u kakav je on vjerovao.
Nakon objavljivanja Gladi, Hamsunovi ivotni uvjeti su se osjetno poboljali. Pisao je roman za
romanom, i ubrzo je mogao ivjeti od autorskih prava. U trideset i devetoj godini vjenao se s
Norveankom Bergliot Bech koju je preoteo njezinom bogatom muu Austrijancu, da bi se razveli
nakon sedam godina. Kad je navrio pedesetu, oenio se s 22 godine mlaom norvekom glumicom
Marie Andersen i ponovno promijenio nain ivota. Preselio se daleko na sjever i podigao farmu,
radei sam mnoge fizike poslove. Kasnije je kupio veliko imanje biveg plemenitaa puno blie
Oslu, gdje je ivio trideset i etiri godine, sve do svoje smrti 1952. u devedeset i treoj godini. Svoju
posljednju knjigu napisao je u devedesetoj; njegova je proza i dalje bila ivahna i intenzivna.
Iako to nije izrijekom naglaeno, jedno zanimljivo vjer ovanje provlai se kroz cijeli roman
Glad - neobino, gotovo praznovjerno vjerovanje u podsvijest. Glavni lik jako puno oslukuje;
osjea da je ena u crnom ispod uline lampe povezana s njim i prije no to s njom razg ovara.
Siguran je da je rije Ylajali znak koji mu alje via sila. On odmah slua svoje instinkte, bilo da
se radi o nagonu da se ugrize za prst (to ga budi iz ozbiljne omame), da pozove koiju i odveze se
na nepostojeu adresu, ili da razgovara s nepoznatima. Njegova podsvijest i svijest otvoreno
komuniciraju i on jako uiva u ugaanju tim impulsima.
Glavni lik Gladi ne osjea samosaaljenje pa se kroz cijeli roman provlai osjeaj da je njegovo
izgladnjivanje na neki nain planirano u njegovoj podsvijesti - da je on na neki nain odabrao ovu
patnju kao put njegovog ozdravljenja. On udovoljava podsvijesti, i nastavlja gladovati usprkos patnji,
sve dok ne proivi ono to mora proivjeti, i ne naui ono to mora nauiti. Ono to se nama ini kao
katastrofa, njegov duh doivljava kao tajnovitu pobjedu. Njegovu anarhinu nesposobnost da sam

sebe uzdrava, njegov duh doivljava kao poslunost. Ono to se usputnom promatrau ini kao niz
tekih poraza, za njegov duh predstavlja niz asketskih pobjeda. Njegova pokornost podsvjesnom, ak
i po cijenu fizike patnje, pravi je put; to je put napretka i uenja. Njegovo bolno gladovanje prizvalo
je goleme rezerve iscjeljujue snage koje su skrivene leale u njegovoj psihi. Blake je napisao: Put
pre- komjernosti vodi prema palai mudrosti. Ili: Neumjerenost je ljepo - ta, pa i: Da budala
ustraje u svojoj gluposti, postao bi mudar.
Kada Hamsunov junak proivi ono to mora, i naui ono to treba nauiti, njegova podsvijest gubi
interes za gladovanje i doputa mu da se zaposli na brodu te knjiga zavrava. Tog trenutka on se promijenio. Glavni lik to shvaa na brodu na kraju romana. Gledajui iza sebe prema Kristianiji, u
kojoj su prozori sjajili jakom svjetlou, on shvaa da se odvojio, da nikada vie nee biti dijelom
obiteljskog ivota u Europi. Hamsun, naravno, nije sam svoj glavni junak, i ne moe se rei da je i on
sam postao mudriji.
Roman Glad je okirao mnoge itatelje, i jo uvijek to postie zato to Hamsun ne pribjegava
retorici ili histeriji kada se suoi s prizorima demonskih nagona. Ortodoksniji zapadnjaki stav
prema demonskom, u kojem je bio zar obljen i William Burroughs, recimo, na bilo to to je
demonsko reagira histerijom. Hamsun promatra kako se okrutni nagon pribliava - na primjer, elja
da sauva obraz koja zavrava samo razgovorom s djevojkom u treem dijelu - i pri tome ne
moralizira poput ortodoksnih pobonjaka niti se poudno oblizuje kako to ine De Sadeovi uenici,
ve promatra taj nagon mirno, ak i s ljubavlju. Njegova mirnoa, poput one nekog starog zen
uitelja, ukazuje na to da je sva ta histerija oko nagona besmislena i neinteligentna: bit pravilnog
ivljenja je sljedea: kada si gladan - jedi, kada si umoran - spavaj.
Ova je knjiga stoga u moralnoj zavadi s velikim dijelom zapadne literature; potpuno je otpuhala
mnoga mor alizatorska djela svoga vremena, poput onih Ibsenovih. Ibsenova drama Graditelj
Solness, napisana nedugo nakon ovog romana, proizala je vjerojatno iz njegovog nerazumijevanja
Hamsuna. Ibsen govori o novom arhitektu koji izaziva starog; ovaj priznaje da je moda sag radio
previe domova za obine ljude i da je moda pogrijeio to nije izgradio vie katedrala.
Koristei se ovim pojmovima, moemo kazati da je Glad knjievna katedrala koja i danas
impozantno stri ponad brojnih kasnije napisanih djela.
Zvonimir Obran