Genocid je injenje bilo koje od nie navedenih djela, poinjeno u namjeri da

se u cijelosti ili djelomino uniti jedna nacionalna, etnika, rasna ili vjerska
skupina kao to je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanoenje teke
ozljede ili duevne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje
skupine ivotnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomino fiziko
unitenje; (d) nametanje mjera s namjerom spreavanja raanja unutar
skupine; (e) prisilno premjetanje djece iz jedne skupine u drugu.

KAKO JE SVE POELO

Neposredno nakon poetka rata u Bosni i Hercegovini, u aprilu 1992. Godine,
regularne jedinice Jugoslavenske narodne armije i paravojne jedinice mobilizirane,
obuene i plaene od strane Slube dravne bezbjednosti Srbije, napadaju gradove i
sela u Istonoj Bosni, protjerujui muslimansko stanovnitvo iz doline Drine. Nadalje
je to rezultiralo masovnom deportacijom i protjerivanjem bonjakog stanovnitva u
Cersku, Srebrenicu i epu, koje su u to vrijeme poele dobijati status enklave.
Vijee sigurnosti UN-a je 16.4.1993. usvojilo Rezoluciju 819, kojom je Srebrenica
proglaena sigurnom zonom. Narednog dana general Armije BiH, Sefer Halilovi i
komandant Vojske RS-a, Ratko Mladi, potpisuju sporazum o demilitarizaciji svih
vojnih snaga u Srebrenici. Meutim, na osnovu kasnijih svjedoenja koja nisu
osporena niti Armija BiH kao ni Vojska Republike Srpske se nisu pridravali
sporazuma o sigurnoj zoni.
Jedinica ARBiH koja je ostala u enklavi, naime 28. divizija, nije bila ni dobro
organizirana ni dobro opremljena. Nedostajala je vrsta komandna struktura i
sistem komunikacije; neki od vojnika ARBiH imali su stare lovake puke ili uope
nisu imali oruja, a samo nekolicina njih imala je prave uniforme. S tim je general
Sefer Halilovi priznao da su bosanski helikopteri letjeli i time krili zabranu letenja,
ali to je bio nain da se Armina BiH bolje oskrbi orujem.
Uprkos, sporadinim incidentima, srpskim upadima preko nezatiene granice
enklave, snajperskoj pucnjavi i pojedinanim otmicama civila, u Srebrenici sve do jula
1995. Nije bilo znaajnih vojnih pokreta. Naredne tri godine, izmeu aprila 1993. I
jula 1995., Srebrenica je odravana u ivotu zahvaljujui neredovnim poiljkanma
humanitarne pomoi za koju je bila potrebna dozvola Srpskih vojnih snaga.

IZJAVE
1. Vojsku RS-a moramo neprekidno opremati, obuavati, disciplinovati i pripremati
za vrenje tog odluujueg zadatka:proterivanje Muslimana iz enklave Srebrenica.
Oko enklave Srebrenica nema povlalenja, ve se mora ii napred. Neprijatelju treba
zagorati ivot i initi nemoguim opstanak u enklavi, da bi to pre organizovano
masovno napustio enklavu shvatajui da mu u njoj nema opstanka.
- komandant Bratunake brigade VRS, Slavko Ognjenovi, naredba

3. Evo nas, 11. Jula 1995. U srpskoj Srebrenici, uoi velikog srpskog praznika, i
konano je doao as da se osvetimo Turcima na ovom prostoru od bune protiv
dahija.
- Ratko Mladi, pred kamerama televizije bosanskih Srba

2. Izvriti potpuno fiziko odvajanje Srebrenice od epe, ime e se spreiti i

pojedinana komunikacija izmeu ovih enklava. Svakodnevnim planskim i
osmiljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti,
nepodnoljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i ivota metana u Srebrenici
i epi.
-Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadi, Direktiva br. 7

KOBNI JULI 1995.

2. jula 1995. Zapovjednik Drinskog korpusa izdaje komandu za napad na srebreniku
enklavu. Sve raspoloive snage, meu njima i neke od elitnih jedinica vojske i
policije, uestvovale su u napaduna Srebrenicu u svim njegovim fazama: udaru na
grad, deportaciji civilnog stanovnitva, zarobljavanju i pogubljenju srebrenikih
mukaraca i djeaka, te pokopavanju.
Napad je poeo rano ujutro 6. Jula 1995. estokim granatiranjem grada, koje se
nastavilo narednih nekoliko dana. U dva poslije podne istog dana, dva holandska
aviona vre simbolian napad na srpske snage, ne nanosei im nikakve gubitke.
Desetine hiljada stanovnika enklave ene, djeca starci i odreen broj mukaraca
naputaju grad i idu u pravcu Potoara, stavljajui se pod zatitu holandskih snaga
UN-a. Meutim veina mukaraca, njih oko 15 000 uputila se u Jaglie.

Ratko Mladi na sastanku izjavljuje predstavniku izbjeglica Nesibu Mandiu da je

pred njegovim sunarodnjacima jedna od dvije mogunosti: da opstanu ili da
nestanu.
12. jula 1995. je stavio do znanja da eli nadgledati evakuaciju civilnog stanovnitva
iz Potoara i zahtijevao da svi mukarci prou proces provjere zbog eventualnih
ratnih zloina. Izdaju se 3 nareenja koja su se odnosila na autobuse za prevoz. Do
8 ujutro, nareenja su provedena i preko 100 lepera za prevoz je bilo obezbjeeno.
Kamioni i autobusi pristiu 12. jula i poinje proces deportacije ena i djece. Bilo je i
par mukaraca, ali su oni koriteni u propagandne svrhe da bi kasnije bili premjeteni
i pogubljeni,
Ve 12. I 13. jula poelo je ubijanje. Odrubljibanje glava, streljanje, premlaivanje pa
pucanje, izgladnjivanje do smrti i razni gnusni naini koji su koriteni za oduzimanje
ivota. Civil je premlaen i ubijen nakon to je zatraio malo vode.
Vjerovatno posljednje masovno pogubljenje organizirano je u Kozluku, koji je bio
sjedite Vukova sa Drine. Ubijene su zakopavali u masovne grobnice, te potom neki
i u sekundarne grobnice kako bi se zatakao trag. U tu svrhu koristili su se
rovokopai i druge teke mehanizacije. Ali, to nije bio kraj ubistava. Srpske snage su
sve do jeseni 1995. zarobljavale manje zalutale grupice koje su se pokuavale
domai Tuzle.
STANJE U POTOARIMA
Uvjeti u Potoarima bili su nehumani. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a srpanjske
vruine su bile nesnosne. Jedan od oficira Nizozemskog bataljona opisao je situaciju
na sljedei nain:

"Bili su u stanju panike, bili su uplaeni i gurali su se prema vojnicima, mojim

vojnicima, vojnicima UN-a koji su ih pokuavali smiriti. Ljudi koji bi pali, bili su
pregaeni. Situacija je bila kaotina."

Krici, puana paljba i drugi zastraujui zvuci mogli su se uti tokom cijele noi i
niko nije mogao spavati. Vojnici su izvlaili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se
vratili, a neki ne. Jedan je svjedok ispriao da su te noi odveli trojicu brae, od kojih
je jedan bio tek dijete, dok su ostali bili adolescenti. Kada ih je majka krenula traiti,
nala ih je zaklane.
Te noi je bolniar Nizozemskog bataljuna naletio na dvojicu srpskih vojnika koji
su silovali jednu mladu enu:
"Vidjeli smo dvojicu srpskih vojnika, od kojih je jedan uvao strau, a drugi je,
skinutih hlaa, leao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka lei na tlu, na

nekoj vrsti dueka. Na dueku je bilo krvi, ak je i ona bila pokrivena krvlju. Na
nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv. Bila je u
potpunom oku. Bila je potpuno izbezumljena."
Tokom noi i rano idueg jutra masom su se proirile prie o silovanjima
i ubojstvima, pa je u logoru zavladao jo vei strah.

https://www.youtube.com/watch?v=Hvu1geXgmm8

Srbi su htjeli sacuvati Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio bive drave. Njihov cilj
je bio da ive u istoj dravi sa drugim Srbima.
Strateki ciljevi srpskog naroda u BiH su bili:
1. Dravno razgranienje od druge dvije nacionalne zajednice;
2. Koridor izmeu Semberije i Krajine;
3. Koridor u dolini rijeke Drine, kako bi se eliminisala granica izmeu srpskih
drava;
4. Uspostavljanje granica na rijekama Uni i Neretvi;
5. Podjela Sarajeva na srpski i muslimanski dio, a u svakom dijelu uspostavljanje
efektivne dravne vlasti i
6. Izlaz Republike Srpske na more
7.
Veliku vanost je za njih imalo podruje Podrinja, jer bez srednjeg Podrinja ne bi bilo
teritorijalnog integriteta srpskih etnikih teritorija. Umjesto toga, srpsko bi
stanovnitvo bilo prisiljeno prihvatiti takozvani status enklave na svojim etnikim
teritorijama. Teritorij bi bio podijeljen na dva dijela, cijelo podruje bi bilo razbijeno i
bilo bi odvojeno od same Srbije i podruja nastanjenih gotovo 100% srpskim
stanovnitvom.
U martu 1993. Francuski general, zapovjednik zatitnih snaga UN-a Phillipe Morillon
je posjetio Srebrenicu. Ve u tom periodu, Srbi su uznapredovali sa svojim
planovima. Nije bilo tekue vode, struja se dobijala iz imrovizovanih elektrinih
generatora. Hrana, lijekovi i druge esencijalne stvari bile su rijetkost. Morillon je prije
odlaska na javnom skupu rekao da je grad pod zatitom UN-a, i da ih on nikada nee
napustiti.

PRESUDE
Meunarodni sud za ratne zloine poinjene na podruju bive Jugoslavije (ICTY) je
za zloine u Srebrenici optuio ukupno 21 osobu. Nekadanji general Drinskog

korpusa Radislav Krsti je 2001. postao prvi optuenik osuen za genocid te je dobio
46 godina zatvora, koja je nakon podignute albe 2004. smanjena na 35 godina
zatvora;
Slobodan Miloevi je takoer bio optuen za razne zloine u Bosni, meu njima i za
Srebrenicu, ali je preminuo prije presude.
Pukovnik Vidoje Blagojevi je u januaru 2005. proglaen krivim za ratne zloine u
Srebrenici te je osuen na zatvorsku kaznu od 18 godina, koja je nakon podignute
albe smanjena na 15 godina.
10. jula 2010., ICTY je donio presude sedmorici vojnih i policijskih dunosnika
bosanskih Srba za pokolj u Srebrenici i epi, u najveem suenju te ustanove to
tada.
CTY je takoer 2005. optuio Milorada Trbia - izmeu ostalog, da je odgovoran za
pogubljenje oko 1.000 Bonjaka u Orahovcu u jednom danu, 13. srpnja 1995.
godine, te mnoge druge zloin - ali je njegov predmet ustupljen sudu Bosne i
Hercegovine.
Radovanu Karadiu poelo se suditi u Haagu 2009. a Zdravku Tolimiru 2010.
Optueni general Ratko Mladi je uhapen 26. maja 2011.g.

Memorijani centar Potoari- Srebrenica

Fondacija Srebrenica-Potoari Spomen obiljeje i mezarje osnovana je Odlukom

tadanjeg Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, Wolfganga Petritscha, u
maju 2001. godine. Fondacija je neprofitna organizacija iji je cilj izgradnja i
odravanje Spomen obiljeja i mezarja, rtava srebrenikog pokolja iz jula 1995.
godine.

Fondacija odrava blizak kontakt sa familijama rtava, koje su izravno ukljuene u

njen rad u svojstvu lanova najviih tijela Fondacije, Izvrnog odbora ili Savjetodavne
radne grupe. U mezarju spomen obiljeja do desete godinjice pokopano je 1.300
rtava, a do kraja 2005. godine u Potoarima e biti otvorena spomen-soba, koja e
predstavljati jezgro muzeja posveenog rtvama srebrenikog zloina, posljednjeg
genocida dvadesetog vijeka.

Obiljeavanja poprita zloina ima veliki znaaj u procesu pomirenja naroda Bosne i
Hercegovine i ostvarivanja trajnog mira. Misija Fondacije Srebrenica-Potoari je da
zatiti budunost Bosne i Hercegovine, tako to e osigurati da najvei zloin iz njene
nedavne prolosti bude upamen i obiljeen.

rtve zloina zasluuju da budu pokopane i da im, bar na taj nain, bude vraeno
oduzeto dostojanstvo; njihovi potomci, da znaju gdje su njihovi najblii pokopani; a
ova zemlja zasluuje da se Srebrenica ne ponovi vie nikad. Fondacija Srebrenica
Potoari posvetila je svoje znanje, resurse i energiju tom tekom, munom, ali
svetom zadatku.