Putnicima na Istok

Igra staklenim perlama

Pokuaj opce shvatljiva uvoda u njezinu povijest
... non entia enim licet quodammodo levibusque hominibus facilius atque incuriosius
verbis reddere quam entia, verumtamen pio diligentique rerum scriptori plane aliter
res se habet: nihil tantum repugnat ne verbis illustretur, at nihil adeo necesse est
ante hominum oculos proponere ut certas quasdam res, quas esse neque
demonstrari neque probari potest, quae contra eo ipso, quod pii diligentesque viri
illas quasi ut entia tractant, enti nascendique facultati paululum appropinquant.
Albertus Secundus tract. de cristall. spirit. ed. Clangor et Collof. lib. I. cap. 28
U rukopisnom prijevodu Josefa Knechta:
... ako je u stanovitu smislu i za lakoumne ljude lake i manje odgovorno prikazati
nepostojece od postojecih stvari, za ozbiljna je i savjesna ljetopisca upravo obratno:
nita tako lako ne umakne prikazivanju rijecima i nita nije toliko potrebno ljudima
predociti kao odredene stvari cije postojanje nije dokazivo ni vjerojatno, a koje se,
medutim, upravo po tomu to ih ozbiljni i savjesni ljudi uzimaju kao postojece, za
korak pribliuju postojanju i mogucnosti rodenja.
Nakanili smo u ovoj knjizi sacuvati ono malo biografske grade to je uzmogosmo
pronaci o Josefu Knechtu, ucitelju Igre, Magistru ludi Josephusu III, kako je nazvan u
Arhivu Igre staklenim perlama. Nismo slijepi pred cinjenicom da ovaj pokuaj u neku
ruku proturjeci zakonima i obicajima to vladaju duhovnim ivotom, ili se bar cini da
im proturjeci. Ta upravo brisanje osobnoga, po mogucnosti savreno podredivanje
pojedinca hijerarhiji odgojnih vlasti i znanosti, jedno je od vrhovnih nacela naega
duhovnog ivota. A to se nacelo, i to u dugoj tradiciji, tako temeljito primjenjivalo da
je danas neobicno teko - u mnogim slucajevima cak posve nemoguce - o pojedinim
osobama, koje su ovoj hijerarhiji primjemo sluile, iznaci biografske i psiholoke
pojedinosti; u mnogim se slucajevima vie ne daju utvrditi ni osobna imena.
Najposlije, prava je odlika duhovnog ivota nae Provincije to je njezinu
hijerarhijskom sustavu anonimnost idealom koji je gotovo blizu svome ostvarenju.
to smo unatoc tomu postojani u svom pokuaju da pronademo neto o ivotu
ucitelja Igre, Josephusa III, te da prizovemo obrise njegova lika, nece biti zbog kulta
licnosti, ni zbog nedostatka potovanja spram obicaja, nego naprotiv, uvjereni smo,
samo u duhu sluenja istini i znanosti. Stara je misao: to otrije i nemilosrdnije
srocimo neku tezu, to neodoljivije zazivamo njezinu antitezu. Prihvacamo i cijenimo
misao na kojoj se temelji anonimnost naih vlasti i naega duhovnog ivota. Ali
jedan pogled u pretpovijest ba toga duhovnog ivota, u razvitak Igre staklenim
perlama posebice, neizbjeno nam pokazuje da svaki stupanj razvoja, svaka razrada,
svaka izmjena, svaki vaan potez, bilo da se tumaci kao napredan ili nazadan,
neosporno otkriva, dodue ne onog jedinog i pravog njezina zacetnika, ali zato
njezino najjasnije nalicje upravo u osobi onoga koji je unio izmjenu, koji je postao
orudem preobrazbe i usavravanja.
Dakako, ono to danas shvacamo kao licnost uvelike se razlikuje od onoga to su
pod tim pojmom razumijevali ivotopisci i povjesnicari predanjih vremena. Za njih
je - narocito za autore razdoblja u kojima je postojala izrazita sklonost biografiji cini se, ili bi se moglo reci, bit osobnosti bila u onome to odudara, to je protivno
propisanome, cesto cak i patoloko, dok mi dananji pocinjemo govoriti o znacajnim
licnostima tek onda kad susretnemo ljude kojima je posvema uspjelo podrediti se
opcemu, izvan svega izvornoga i neuobicajenoga, i koji su se usavrili u slubi
nadosobnome. Ako bolje pogledamo, taj je ideal bio poznat vec i starom vijeku: lik
mudraca ili savrenoga, u starih Kineza, na primjer, ili sokratovski ideal vrline,
jedva da se razlikuje od naega dananjeg ideala, a mnoga je velika duhovna
organizacija - kao na primjer Rimska crkva - na vrhuncima moci priznavala slicna
nacela, te nas mnoge od njihovih najvecih figura, poput svetoga Tome Akvinskoga,

podsjecaju na ranogrcke kipove; vie se doimaju kao klasicni predstavnici tipova

nego kao pojedinci. Kako god bilo, u doba prije reformacije duhovnog ivota koja je
pocela u dvadesetom stoljecu i koje smo mi nasljednici, onaj se pravi drevni ideal bio
ocito gotovo posve izgubio. Cudimo se kad se u ivotopisima onih vremena opirno
prica o tomu koliko je junak imao sestara ili koji su mu duevni oiljci i brazgotine
ostali od raskida s djetinjstvom, iz puberteta, u nadmetanju za priznanje, u
nadmetanju za ljubav. Nas dananje ne zanima ni patologija ni obiteljska povijest, ni
nagonski ivot, ni probava ili nesanica nekog junaka; cak nam nije osobito vana
njegova duhovna pretpovijest, njegov odgoj, predmeti koje je sam birao za studij,
lektira koju je najvie volio ili slicno. Nama je narocite panje vrijedan tek onaj junak
koji je od prirode i odgojem stekao takve sposobnosti da se njegova osobnost posve
stopila s njezinom hijerarhijskom funkcijom, a da pri tom nije izgubio onu snanu,
svjeu i divnu poletnost to individuumu daje vrijednost i miris. A kad izmedu
pojedinca i hijerarhije nastanu sukobi, onda te sukobe shvacamo kao kamen kunje
velicine neke licnosti. Koliko malo odobravamo buntovniku kad ga pohota i strasti
navedu na krenje ustaljena reda, toliko nam je tovanja vrijedan spomen na rtve,
na one koji su uistinu tragicni.
Kod junaka, dakle, kod tih doista uzornih ljudi, zanimanje za osobu, za ime, za lik i
kretnje cini nam se doputenim i prirodnim, jer ni u najsavrenijoj hijerarhiji, u
sustavu koji je i ponajvie lien trvenja, nikako ne vidimo neki mehanizam sastavljen
od mrtvih i jednolicnih dijelova, nego ivo tijelo, sazdano od dijelova i oivljeno
organima od kojih svaki posjeduje svoj nacin i svoju slobodu i sudjeluje u cudu
ivljenja.
U tom smo smislu tragali za biljekama o ivotu Metra Igre staklenim perlama,
Josefa Knechta, a poglavito za svime to je sam napisao, i doli smo tako u posjed
nekoliko rukopisa koje smatramo vrijednima citanja.
Ono to nam je priopciti o Knechtovoj osobi i njegovu ivotu nekima je od clanova
Reda, posebice medu igracima Igre staklenim perlama, zasigurno vec potpuno ili
djelomice poznato, pa se vec stoga ova knjiga ne obraca samo tom krugu, nego se i
mimo njega nada sklonu citatelju.
Za taj ui krug naoj knjizi ne bi trebalo ni uvoda ni komentara. Ali kako ivotu i
pisanju naega junaka elimo citatelje i izvan Reda, zapala nas je pomalo teka
zadaca da radi onih manje upucenih tilaca ovoj knjizi proslovimo mali pucki uvod u
smisao i povijest Igre staklenim perlama. Naglaavamo da je uvod pucki i takav ce
biti, te ne iziskuje objanjavanje pitanja o problemima i povijesti Igre, o kojima se
raspravljalo unutar samoga Reda. Objektivnom prikazivanju ove teme jo zadugo
nece doci cas.
Neka se, dakle, od nas ne ocekuje cjelovita povijest i teorija Igre staklenim perlama,
jer joj ni dostojniji i spretniji autori od nas ne bi danas bili dorasli. Ova ce zadaca
ostati preputena buducim vremenima, ako se prije ne izgube izvori i duhovni
preduvjeti. Ovaj bi na sastavak ponajmanje imao biti nekim udbenikom Igre
staklenim perlama, jer takav i nece nikad biti napisan. Pravila ove Igre ne izucavaju
se nikako drukcije doli na uobicajen, propisan nacin, to iziskuje viegodinji trud, a
nikome od posvecenih ne bi moglo biti od koristi da se pravila Igre ucine lake
savladivima.
Ta pravila, znakovni jezik i gramatika Igre neka su vrsta visoko razvijena tajnog
jezika u kojemu su djelomice sadrane razlicite znanosti i umjetnosti, ali poglavito
matematika i glazba (odnosno znanost o glazbi) i kojim se sadraji i rezultati gotovo
svih znanosti mogu izraziti i postaviti u medusobne odnose. Prema tome, Igra
staklenim perlama igra je sa svim sadrajima i vrednotama nae kulture, ona se
njima igra kao to se, u razdobljima u kojima su cvjetale umjetnosti, moda neki
slikar igrao bojama svoje palete. Sve spoznaje, uzviene misli i sva umjetnicka djela
to ih je covjecanstvo stvorilo u svojim plodnim epohama, a koje su potom druga

razdoblja znanstvenim razmatranjem svela na pojmove i ucinila intelektualnim

posjedom, svom ovom golemom gradom duhovnih vrednota igra Igrac staklenim
perlama kao to orgulja svira na orguljama, a te su orgulje vrhunski usavrene,
tipke i pedale doticu im cio duhovni svemir, registri su im gotovo nebrojivi; teoretski
bi se s tim instrumentom u Igri dao iznova proizvesti citav duhovni sadraj svijeta. Ti
su manuali, pedale i registri sada stalni; izmjene i pokuaji usavravanja u njihovu
redoslijedu ili broju moguci bi bili jo samo u teoriji: obogacivanje jezika Igre
ukljucivanjem novih sadraja podlono je najstroem zamislivom nadzoru vrhovnog
vodstva Igre. Pri tom se unutar toga cvrstog ustrojstva, odnosno - da bismo slijedili
sliku - unutar sloenog mehanizma tih divovskih orgulja, igracu pojedincu prua cijeli
jedan svijet mogucnosti i kombinacija, a gotovo je nemoguce da su izmedu tisucu
ispravno izvedenih igara i samo dvije nalik jedna drugoj osim povrno. Kad bi se
jednom i dogodilo da slucajno dva igraca isti ui izbor tema ucine sadrajem svoje
igre, izgledale bi te igre i odvijale se posve razlicito, prema nacinu miljenja,
karakteru, raspoloenju i virtuoznosti igraca.
Naposljetku, potpuno se preputa nahodenju povjesnicara kako ce daleko ici unatrag
u otkrivanju pocetaka i pretpovijesti Igre staklenim perlama. Kao i svaka velika
ideja, ona zapravo nema pocetka, nego je upravo kao zamisao vazda postojala.
Nalazimo je kao ideju, kao slutnju i viziju izraenu vec u razna drevna vremena, na
primjer u Pitagore, pa u kasnoj antickoj kulturi, u helensko-gnostickom krugu, ne
manje u starih Kineza, zatim ponovo na vrhuncima arapsko-maurskoga duhovnog
ivota; trag njezine pretpovijesti vodi potom dalje kroz skolasticko razdoblje i
humanizam do matematicarskih akademija sedamnaestog i osamnaestog stoljeca, pa
do romantickih filozofa i runa Novalisovih magickih snova. Svakom kretanju duha
prema idealnom cilju, prema universitas litterarum, svakoj platonickoj akademiji,
svakoj drutvenosti neke duhovne elite, svakom pokuaju zbliavanja izmedu
egzaktnih i slobodnijih znanosti, svakom pokuaju pomirbe izmedu znanosti i
umjetnosti, ili znanosti i religije, u osnovi je bila ova ista, vjecita ideja, koja je za nas
poprimila svoj oblik u Igri staklenim perlama. Duhovi poput Abelarda, Leibniza i
Hegela nedvojbeno su poznavali san o tome kako bi se mogao obujmiti duhovni
svemir u koncentricne sustave i sjediniti iva ljepota duhovnoga i umjetnosti s
magicnom moci izricaja na nacin egzaktnih disciplina. U vrijeme kad su gotovo
istodobno glazba i matematika dosegle klasiku, te su se discipline cesto zbliavale i
medusobno oplodivale. Dva stoljeca ranije, u Nikole Kuzanskog, nalazimo recenice iz
toga istog raspoloenja, kao primjerice: Duh se oblikuje prema potencijalnosti da bi
sve mjerio na nacin potencijalnosti, i prema apsolutnoj nunosti, da bi sve mjerio na
nacin jedinstva i jednostavnosti, kako to cini Bog, te prema nunosti povezivanja, da
bi tako sve mjerio s obzirom na svoju osobitost, i - napokon - oblikuje se prema
determiniranoj potencijalnosti, da bi sve mjerio u odnosu na svoju egzistenciju.
Nadalje, duh mjeri i simbolicki, usporedivanjem, kao da se slui brojevima i
geometrijskim likovima i kao da sebe spram njih postavlja u jednadbe. Ne cini se,
uostalom, da samo ova Kuzanskijeva misao upucuje na nau Igru staklenim
perlama, ili da odgovara i proistjece iz slicnoga pravca kretanja mate kao njezine
igre mislima; moglo bi se kod njega ukazati na razne, cak mnoge slicne odjeke.
Njegova ljubav za matematiku, pa njegova vjetina i ar s kojim je primjenjivao
figure i aksiome Euklidove geometrije na teoloko-filozofske pojmove u obliku
jednadbi kojima ce ih pojasniti, vrlo su, cini se, bliski duhu Igre, a ponekad cak i
njegov latinski (u kojemu su rijeci cesto proizvoljno izmiljene, ali tako da ih nijedan
poznavalac latinskoga ne bi mogao pogreno tumaciti) podsjeca na slobodu i
razigranost jezika Igre.
Gotovo isto tako ubraja se medu pretke Igre staklenim perlama Albertus Secundus,
to daje naslutiti vec motto ove rasprave. Predmnijevamo, premda ne moemo
potkrijepiti citatima, da je zamisao te igre zaokupljala i one ucene muzicare

esnaestog, sedamnaestog i osamnaestog stoljeca koji su svoje skladbe zasnivali na

matematickim spekulacijama. U starim knjievnostima cesto nalazimo legende o
mudrim i magicnim igrama to su ih smiljali ucenjaci, svecenici, ili su ih igrali na
gostoljubivim plemickim dvorovima, primjerice u obliku aha u kojemu su figure i
polja osim ustaljenih imali i tajna znacenja. Opce su poznata kazivanja, bajke i price
s pocetka svih kultura, u kojima se glazbi, osim svega samo umjetnickog, pripisivala
i moc ovladavanja duama i narodima, moc koja je cini tajnim vladaocem ili
zakonikom za ljude i njihove drave. Od stare Kine do grckih mitova stanovitu je
ulogu igrala misao o idealnom, nebeskom ivotu ljudi pod vlacu glazbe. S tim
kultom glazbe (u vjecnim mijenama pozdravlja nas ovdje pjesme tajna moc Novalis) najue je povezana upravo Igra staklenim perlama.
Spoznamo li ideju Igre kao vjecnu i zato oduvijek postojecu i davno prije njezina
uoblicenja probudenu, tada njezino ostvarenje u nama poznatu obliku ima svoju
odredenu povijest, o cijim cemo najvanijim etapama pokuati kratko izvijestiti.
***
Duhovni pokret, medu cije brojne plodove pnpadaju i osnivanje Reda i Igra staklenim
perlama, ima svoje pocelo u povijesnom razdoblju koje nosi ime to mu ga je, na
temelju iscrpnih istraivanja, dao knjievni povjesnicar Plinius Ziegenhals:
feljtonisticko razdoblje. Takva su imena zgodna, ali opasna i uvijek nas zavedu,
tako da bilo kakve okolnosti ljudskog ivota iz prolosti nepravedno prosudujemo. Ni
feljtonisticko razdoblje ni u kojem smislu nije bilo bez duha, cak ni siromano
duhom. Samo nije znalo, cini se, to bi s duhom zapocelo ili, bolje receno, nije mu
nalo primjereno mjesto i funkciju u ivotnom i dravnom gospodarstvu. Otvoreno
govoreci, to razdoblje poznajemo vrlo slabo, iako je to bilo tlo iz kojega je izniklo
gotovo sve ono u cemu su danas sadrana obiljeja naega duhovnog ivota. Bilo je
to, prema Ziegenhalsu, uvelike buroasko razdoblje, doba poklonstva zamanom
individualizmu, i kad - prema Ziegenhalsovu prikazu - nabrojimo nekoliko odlika
ocrtavajuci tu atmosferu, onda bar jedno znamo pouzdano, a to je da te odlike nisu
izmiljene ili u biti pretjerano i pogreno zabiljeene, jer ih je veliki istraitelj
potkrijepio nebrojenim knjievnim i drugim dokumentima. Priklanjamo se ucenjaku
koji je dosad jedini ovom feljtonistickom razdoblju posvetio ozbiljnu pozomost, a
pri tom necemo zaboraviti kako je lako i neozbiljno mrtiti se nad zabludama ili
nepodoptinama dalekih vremena.
Pocevi od kraja srednjega vijeka, razvoj duhovnog ivota u Evropi imao je, cini se,
dvije velike tendencije: oslobadanje miljenja i vjerovanja od svakog autoritativnog
utjecaja, dakle borbu razuma, koji se smatrao suverenim i punopravnim, protiv
vladavine Rimske crkve i - drugo - tajno ali strastveno traganje za ozakonjenjem te
njegove slobode, za nekim novim autoritetom to iz njega samog proizlazi i njemu je
primjeren. Uopcavajuci, moe se gotovo reci: duh je ovu cesto cudesno proturjecnu
bitku za dva medusobno nacelno oprecna cilja uglavnom dobio. Je li pobjeda
opravdavala bezbrojne rtve, je li dananji red duhovnoga ivota posve dostatan i
hoce li dovoljno dugo trajati da nam se sve patnje, grcevi i nepravde od progona
heretika i lomaca do sudbina mnogih genija, to su zavrili ludilom ili
samoubojstvom, ucine rtvama koje su imale smisla, nije nam doputeno pitati.
Povijest se dogodila - je li bila dobra ili bi bolje bilo da je izostala, moemo li
prihvatiti njezin smisao, posve je beznacajno.
Tako su se vodile i one bitke za slobodu duha koje su u kasnijem, feljtonistickom
razdoblju dovele dotle da je duh doista uivao necuvenu i njemu samome
nepodnoljivu slobodu, utoliko to se potpuno oslobodio crkvenog i djelomice
dravnog skrbnitva, ali jo ne naavi pravi, vlastiti oblik zakona koji bi potivao,
neki pravi, novi autoritet i legitimitet. Stoga primjeri ponienja, potkupljivosti i
samozataje duha iz toga doba, o kojima prica Ziegenhals, dijelom doista zapanjuju.

Moramo priznati da nismo kadri dati jednoznacnu definiciju proizvoda po kojima to

razdoblje nazivamo, to jest definiciju feljtona. Kako se cini, proizvodili su se u
milijunima kao narocito omiljen sastavni dio dnevne tampe, tvorili su glavnu hranu
onim za znanjem vapijucim citaocima, izvjecivali su ili, bolje receno, naklapali o
tisucama predmeta znanja, te su se, kako izgleda, oni pametniji medu feljtonistima
cesto rugali i vlastitu poslu, barem Ziegenhals tvrdi da je naiao na brojne radove
koje je bio sklon tumaciti kao izrugivanje autora na vlastiti racun, jer bi inace bili
posve nerazumljivi. Lako je vjerovati da se u tim clancima to su se serijski
proizvodili nakupilo mnogo ironije i samoironije, za cije bi se razumijevanje tek
morao iznova pronaci kljuc. Tvorci tih igrarija pripadali su dijelom novinskim
urednitvima, a dijelom su bili slobodni pisci, cesto cak nazivani pjesnicima, ali se
cini da su mnogi od njih pripadali i staleu ucenjaka, cak je bilo i uglednih nastavnika
visokih kola. Omiljeni sadraji ovih napisa bile su anegdote iz ivota cuvenih
mukaraca i ena i njihova korespondencija, a nosili su naslove kao Friedrich
Nietzsche i enska moda oko 1870 ili Najmilija jela skladatelja Rossinija ili Uloga
kucnih psetanaca u ivotu velikih kurtizana i tome slicno. Nadalje, omiljena su bila
historizirana razmatranja aktualnih tema razgovora iz kruga imucnih, kao San o
umjetnoj proizvodnji zlata kroz vjekove ili Pokuaji kemijsko-fizikalnog utjecaja na
vremenske prilike, i stotinu slicnih. Citamo li naslove to ih je Ziegenhals naveo iz
tih brbljarija, tada nae cudenje manje izaziva cinjenica da su postojali ljudi koji su
ih gutali kao svakodnevno tivo, a mnogo vie cinjenica da su autori od ugleda,
poloaja i dobra obrazovanja podravali potronju tih nitavnih zanimljivosti svojim
usluivanjem, kako se to tada nazivalo: izraz uostalom oznacuje i ondanji odnos
covjeka spram stroja. Povremeno su tako bile omiljene pitalice poznatim licnostima o
svakodnevnim stvarima - a njima je Ziegenhals posvetio zasebno poglavlje - pri
kojima su se na primjer poznati kemicari ili pijanisti virtuozi morali izjanjavati o
politici, popularni glumci, plesaci, gimnasticari, letaci ili cak pjesnici o prednostima i
loim stranama momatva, o vjerojatnim uzrocima financijskih kriza i tako dalje. U
tome je jedino vano bilo spojiti kakvo poznato ime s nekom upravo aktualnom
temom: neka se kod Ziegenhalsa procitaju frapantni primjeri, on ih navodi na
stotine. Kako rekosmo, vjerojatno je u cijelu tu radinost bila umijeana i prilicna
kolicina ironije, moda cak neke demonske, ocajnicke ironije, u to se tek vrlo teko
moemo uivjeti; iroke mase, medutim, koje su u to vrijeme ocito bile ponesene
upadljivim citalackim arom, primale su sve te grotesknosti bez dvojbe s
lakovjemom ozbiljnocu. Ako bi neka glasovita slika promijenila vlasnika, na drabi
se prodavao kakav vrijedan rukopis, izgorio kakav stari dvorac, ili bi nosilac nekoga
drevnog plemickog imena bio umijean u kakav skandal, citaoci u tisucama
podlistaka nisu saznavali tek puke cinjenice, nego bi jo istoga ili iduceg dana
dobivali i hrpu anegdota, povijesnog, psiholokog, erotskog i drugog materijala o
doticnoj natuknici, o svakom dogadaju dana slijevale bi se citave rijeke ustrog
piskaranja, a nacin izlaganja, pristup i formulacija svih tih obavjetenja nosili su u
svakom pogledu pecat brzo i bez odgovornosti proizvedene robe iroke potronje. Uz
te podlistke pripadale su, uostalom, i stanovite igre koje su podsticale citateljstvo i
pokretale njegovu presicenost predmetima znanja; o tome govori podulja
Ziegenhalsova biljeka na carobnu temu Krialjka. Tisuce i tisuce Ijudi koji su
vecim dijelom obavljali teke poslove i teko ivjeli, sjedili su tada u svojim
slobodnim satima pognuti nad kvadrate i krieve od slova, ispunjavajuci njihove
praznine prema utvrdenim pravilima igre. Cuvat cemo se toga da vidimo samo
smijenu i ludu stranu te igre, te cemo se suzdrati od poruge. Ti ljudi sa svojim
djetinjastim zagonetkama i svojim odgojnim napisima nisu bili, naime, nimalo
bezazlena djeca ili zaigrani Feacani, nego su puni strepnje sjedili usred politickih,
privrednih i moralnih previranja i potresa i vodili brojne strahotne ratove i gradanske
ratove, pa njihove male odgojne igre nisu bile tek ljupke i besmislene djetinjarije vec

odgovor na duboku potrebu da se zatvore oci, da se po mogucnosti pobjegne pred

nerjeivim problemima i zlogukim nagovjetajima propasti u bezazleni svijet privida.
Ustrajno su ucili upravljati automobilima, igrati sloene kartake igre i sanjarski su
se posvecivali rjeavanju krialjki - jer, stajali su gotovo bespomocni naspram smrti,
strahu, boli i gladi, crkva ih vie nije mogla tjeiti niti duh savjetovati. Oni, koji su
citali tolike napise i sluali tolika predavanja, nisu smogli vremena ni snage da
pokuaju ojacati protiv straha, da u sebi svladaju bojazan od smrti, ivjeli su ne
mareci vie, ne vjerujuci ni u kakvo sutra.
Odravana su i predavanja, pa moramo i ovoj neto otmjenijoj podvrsti podlistaka
nakratko dati rijec. Osim napisa, strucnjaci a i duhovni hajduci nudili su u to vrijeme
gradanima - kojima je pojam odgoja jo bio vrijedan tovanja, iako je bio lien svoga
nekadanjeg znacenja - i brojna predavanja, i to ne samo u obliku prigodnih svecanih
govora nego u divljoj konkurenciji i jedva shvatljivoj kolicini. U to vrijeme gradanin
srednje velikoga grada ili njegova supruga mogli su otprilike jednom tjedno, a u
velikim gradovima gotovo svake veceri, sluati predavanja koja su ih teoretski
poucavala o bilo kojem predmetu, o umjetnickim djelima, o pjesnicima, ucenjacima,
istraivacima, putovanjima oko svijeta, predavanja koja su sluatelja ostavljala
posve pasivnim i koja su preutno pretpostavljala nekakav odnos sluateljstva prema
sadraju, bilo kakvo predznanje, pripremljenost i sposobnost poimanja, to u vecini
slucajeva nije postojalo. Bilo je zabavnih, temperamentnih i duhovitih predavanja,
primjerice o Goetheu kako je u plavom fraku izlazio iz potanske kocije i zavodio
strasburke ili wetzlarske djevojke, ili predavanja o arapskoj kulturi, u koja su
mijeane odredene kolicine pomodnih intelektualnih pojmova kao u kakvoj
kockarskoj cai, pa se svatko obradovao ako bi uspio ijedan od njih makar priblino
prepoznati. Ljudi su sluali predavanja o piscima cija djela nisu nikad procitali ili ih
nisu ni namjeravali citati, gledajuci pri tom moda i projekcije slika i boreci se,
jednako kao s novinskim podlistkom, s poplavom izoliranih obrazovnih pojmova lienih svakog smisla - i djelicima znanja. Ukratko, bilo se doprlo tik pred ono
strahovito ponitenje vrijednosti rijeci, to je isprva samo u tajnim i najuim
krugovima izazvalo herojski asketski protupokret koji se uskoro zatim razotkrio i
osnaio postavi ishoditem novoga duhovnog samoodgoja i dostojanstva.
Nesigurnost i patvorenost duhovnog ivota onoga vremena, koje je umnogome inace
ipak pokazalo djelatnu moc i velicinu, objanjavamo mi dananji ljudi kao neki
simptom prestravljenosti to je bila spopala duh kad se na kraju razdoblja prividnih
pobjeda i procvata pred njim isprijecilo Nita: velika materijalna bijeda, razdoblje
politickih i ratnickih oluja i preko noci izniklo nepovjerenje prema samome sebi,
prema vlastitoj moci i dostojanstvu, cak prema vlastitom postojanju. K tome je, u
raspoloenju sloma i rasapa, to vrijeme doivjelo jo i vrlo visoka duhovna
dostignuca, medu ostalim zacetke znanosti o glazbi, koju smo zahvalno naslijedili.
Ali, koliko je lako bilo kojem dijelu prolosti lijepo i smisleno odrediti mjesto u
svjetskoj povijesti, toliko je svaka suvremenost nesposobna za vlastito odredenje, pa
je u ono vrijeme, uz brzo opadanje duhovnih dostignuca i zahtjeva na vrlo skromnu
razinu, ba medu intelektualcima stala harati strahovita nesigurnost i ocaj. Upravo
se, naime, bilo otkrilo (vec od Nietzscheova doba ponegdje naslucivano) da su
mladost i stvaralacko razdoblje nae kulture proli, da je vec pocelo starenje i suton,
pa se tom naglom spoznajom i tim sveopcim predosjecajem to su ga mnogi
nezgrapno opisivali, tumacilo razlicito zastraujuce znamenje Vremena: pusta
mehanizacija ivota, nagli pad morala, bezvjernost naroda, patvorenost umjetnosti.
Bilo je kao u onoj cudesnoj kineskoj bajci, zazvucala je glazba propasti: kao to
bas orgulja dugo tutnji, lebdjela je nad desetljecima, uvukla se u spodobi korupcije u
kole, casopise i akademije, ponirala je u liku tjeskobe i duevne bolesti u nutrinu
vecine suvremenih umjetnika i kriticara koje je jo bilo moguce ozbiljno shvacati;
razularila se kao divlja i diletantska hiper-produkcija u svim umjetnostima. Dranje

spram tog neprijatelja, to je tako prodro i vie se nikakvom carolijom nije dao
otjerati, bilo je raznovrsno. Gorka istina mogla se utke spoznati i stojicki podnositi,
to su radili i mnogi od najboljih. Moglo se pokuati poreci je, a tomu su literarni
navjestitelji znanosti o propasti kulture pruali mnoge olake mete napada; osim
toga, tko se uhvatio ukotac s prorocima to su prijetili, naiao je na odziv gradana i
imao je utjecaja, jer je gradanima pretpostavka da vie nema kulture za koju su jo
jucer vjerovali da je posjeduju i kojom su se veoma dicili, zamisao da njima tako mio
odgoj, tako draga umjetnost, nisu vie ni pravi odgoj ni prava umjetnost, cinila im se
nita manje drskom i nepodnoljivom od nagle novcane inflacije i prijetnje njihovu
imetku to je dolazila od revolucija. Osim toga, bilo je i cinicna dranja protiv tog
raspoloenja propasti, ilo se plesati i svaka se briga za buducnost proglaavala
staromodnom ludocu, u veselim podliscima pjevalo se o bliskom kraju umjetnosti,
znanosti i jezika, te se u tom feljtonistickom svijetu, na vlastiti racun izgradenom od
papira, s nekom samoubilackom slacu otkrivala posvemanja duhovna izopacenost i
inflacija pojmova, a hinilo se kao da se sa strane cinicki hladnokrvno ili bakantski
zaneseno tek promatra kako u propast ne srljaju samo umjetnost, duh, cudorede,
cestitost, vec i sama Evropa i cijeli svijet. U dobrih je vladao neki tiho turobni, u
zlih pakosni pesimizam, pa je politikom i ratom valjalo unititi preivjelo i iznova
urediti svijet i moral prije nego to je u kulturi opet postalo moguce prodrijeti u bit i
uspostaviti novi poredak.
Medutim, u tim prijelazima desetljecima kultura nije drijemala, nego je upravo za
svoga propadanja i svoje prividne samozataje, u umjetnika, profesora i feljtonista, u
svijesti pojedinaca dospijevala do najistancanije budnosti i samoispitivanja. Vec
usred procvata feljtona bilo je posvuda izdvojenih i malih skupina koje su odlucno
ostale vjerne duhu i svim snagama nastojale spasiti sr dobre tradicije, reda, metode
i intelektualne svijesti u vrtlogu onoga vremena. Koliko danas moemo razaznati te
postupke, cini se da se postupak samoispitivanja, osvjecivanja i svjesna otpora
rasulu uglavnom odvijao u dvije skupine. Kulturna svijest ucenjaka pribjeglaje
istraivanjima i rnetodama nastave povijesti glazbe, jer je upravo u to vrijeme ova
znanost dosezala svoje vrhunce, a u samom feljtonistickom svijetu procula su se dva
seminara to su njegovala uzorno cistu i savjesnu metodu rada. I, kao da se sudbina
htjela utjeno osmjehnuti tim nastojanjima beznacajno male i hrabre kohorte,
dogodilo se ba u to najmracnije doba ono divno cudo, posve slucajno, ali djelujuci
kao boanska potvrda: pronadeno je jedanaest rukopisa Johanna Sebastiana Bacha
iz negdanjeg posjeda njegova sina Friedemanna! Druga okosnica otpora protiv
izopacenosti bila je bratovtina Putnika na Istok, cija su braca njegovala vie duu
nego duh, stanovitu pobonost i strahopocitanje. Ba otuda je na dananji oblik
duhovne njege i Igre staklenim perlama dobio znacajne'poticaje, poglavito u pravcu
kontemplacije. I u novom nacinu poimanja biti nae kulture i mogucnosti njezina
daljnjeg opstanka imali su udjela Putnici na Istok, ne toliko svojom znanstvenoanalitickom ulogom koliko svojom, na starim tajnim vjebama zasnovanom,
sposobnocu magicnog poniranja u daleka vremena i kulturne prilike. Medu njima je
tako bilo glazbenika i pjevaca, za koje se tvrdi da su glazbu starijih vremena znali
izvoditi sa savrenom izvornom cistocom, dakle svirati i pjevati na primjer neku
glazbu iz 1600. ili 1650. godine tocno tako kao da su jo posve nepoznati svi u
meduvremenu steceni nacini, usavrenja i vjetine. Bilo je to neto necuveno, u ono
vrijeme kad je u svakom muziciranju pomama za dinamikom i povisivanjem bila
uzela toliko maha, da se radi izvodenja i dirigentova shvacanja gotovo
zaboravljalo na samu glazbu; izvjecuju nas da su sluaoci dijelom ostali bez ikakva
razumijevanja, a dijelom paljivo sluali, vjerujuci da prvi put u ivotu cuju muziku,
kad je jedan orkestar Putnika na Istok prvi put javno odsvirao jednu suitu iz
Hndelova vremena, potpuno bez crescenda i diminuenda, s naivnocu i cednocu iz
nekoga drugog vremena i svijeta. Jedan je clan u dvorani bratovtine, izmedu

Bremgartena i Morbioa, bio sagradio orgulje savreno nalik onima kakve bi bio dao
izraditi Johann Sebastian Bach da je za to imao sredstava i mogucnosti. Graditelj
orgulja krio je - prema nacelu bratovtine koje je vec u ono vrijeme bilo na snazi svoje ime i prozvao se Silbermann, po svome preteci iz osamnaestog stoljeca.
Time smo se pribliili vrelima iz kojih je nastao na dananji pojam kulture. Jedno od
vanijih bila je najmlada znanost, povijest i estetika glazbe, uskoro zatim naglo
uznapredovala matematika, k tome je pridola kaplja mudrosti Putnika na Istok i
najposlije - u najuoj svezi s novim shvacanjem i tumacenjem glazbe - onaj vedri i
ujedno rezignirani, odvani stav prema problemu trajanja kulturnih razdoblja. Bilo bi
ovdje beskorisno o tome mnogo govoriti, jer je to svakome poznato. Najvaniji
posljedak toga novog stava, tovie, toga novog svrstavanja u kulturni tijek, bilo je
posvemanje odricanje od stvaranja umjetnickih djela, postupno izdvajanje duhovnih
ljudi iz svjetovnog prometa i - ne manje vana - kruna svega: Igra staklenim
perlama.
Znanost o glazbi, koja je odmah oko 1900, dok je feljton doivljavao svoj najveci
procvat, postajala predmetom sve dubljeg zanimanja, imala je najveci zamislivi
utjecaj na pocetke Igre. Mi, batinici te znanosti, vjerujemo da bolje poznajemo
glazbu velikih stvaralackih razdoblja, posebice sedamnaestog i osamnaestog stoljeca,
te da je u stanovitom smislu i razumijemo bolje nego sva pokoljenja predanjih
vremena (ukljucujuci i samo razdoblje klasicne glazbe). Dakako, kao nasljednici,
imamo spram klasicne glazbe u svakom pogledu drukciji odnos nego ljudi
stvaralackih razdoblja; nae produhovljeno i od rezignirane melankolije ne uvijek
dovoljno oslobodeno tovanje prave glazbe neto je posve drugo od ponizne i naivne
radosti muziciranja onih vremena kojima smo skloni zavidjeti kao sretnijima, jer vrlo
cesto uz njihovu glazbu zaboravljamo okolnosti i sudbine iz kojih je nastajala. Vec
desetljecima vie ne smatramo filozofiju ili pjesnitvo - kao to je cinilo gotovo cijelo
dvadeseto stoljece - vec samo matematiku i glazbu velikim i trajnim dostignucima
kulturnog razdoblja koje je trajalo od kraja srednjega vijeka do naeg vremena.
Otkako smo se - barem opcenito uzevi - odrekli nadmetanja u stvaralatvu s tim
generacijama, otkako smo odbacili kult prevlasti harmonije i iskljucivo osjetilne
dinamike u muziciranju, kakav je glazbom vladao dva stoljeca, pocevi negdje od
Beethovena i pocetaka romantike, vjerujemo da - na svoj nacin, dakako, na svoj
nekreativni, epigonski nacin, ali sa strahopocitanjem! - jasnije i ispravnije
razaznajemo sliku kulture koju smo naslijedili. Vie nikako nismo opsjednuti onim
razuzdanim stvaralackim porivom iz tih vremena, pa nam se to to su se u
petnaestom i esnaestom stoljecu stilovi u glazbi mogli tako dugo odrati
neizmijenjeno cistima cini kao neka gotovo nepojmljiva predstava, cini se
neshvatljivim kako se u silnoj gomili tada pisane glazbe naoko uopce ne moe
pronaci nita loe, da jo i osamnaesto stoljece, stoljece u kojemu je zapocela
degeneracija, izbacuje citav vatromet stilova, moda i kola, blistajuci kratkotrajno i
samouvjereno, ali vjerujemo da smo u onome to danas zovemo klasicnom glazbom
spoznali duh, krepost i pobonost tih pokoljenja, a to nam je postalo uzorom. Danas,
primjerice, malo ili nita ne drimo do teologije ili crkvene kulture osamnaestog
stoljeca, ili do filozofije prosvjetiteljstva, ali zato u Bachovim kantatama, Mukama i
preludijima vidimo krajnju sublimaciju krcanske kulture.
Odnos nae kulture prema glazbi ima, uostalom, jo jedan pradavni i precasni uzor, i
njemu Igra staklenim perlama iskazuje najdublje tovanje. U bajoslovnoj Kini starih
kraljeva bila je, sjecamo se, glazbi dodijeljena jedna od vodecih uloga u dravnom i
dvorskom ivotu; gotovo se poistovjecivalo napredovanje glazbe s prilikama u kulturi
i moralu, tovie, u samom carstvu, a muzicki su majstori morali strogo paziti na
cistocu i cuvanje starih tonaliteta. Ako bi se u glazbi to pokvarilo, bio je to
siguran predznak propadanja vlade i drave. Pjesnici kazivahu strane price o
zabranjenim, davolskim i nebu stranim tonalitetima, kao o Glazbi propasti Cing

anga i Cing Cea, pri cijem bi se bezocnom izvodenju na kraljevskom dvoru odmah
nebo smracilo, zidine se potresle i pocele ruiti, a vladar i carstvo doivjeli bi pad.
Umjesto mnogo rijeci starih pisaca navest cemo ovdje nekoliko mjesta iz poglavlja o
glazbi Lu Bu Veova rukopisa Proljece i Jesen.
Izvori glazbe vrlo su stari. Ona nastaje iz Mjere i korijen je velikog Jedinstva. Veliko
Jedinstvo stvara dva pola; ta dva pola tvore silu tmine i svjetla.
***
Kad je svijet u miru, kad sve stvari miruju, kad svi u svojim mijenama slijede svoga
vinjeg, tada se glazba moe ozbiljiti. Kad pohota i strasti ne krenu stramputicama,
glazba se moe usavriti. Savrena glazba ima svoj uzrok. Ona nice iz ravnovjesja.
Ravnovjesje nastaje iz ispravnoga, a ispravno iz smisla svijeta. Zbog toga se o glazbi
moe govoriti samo sa covjekom koji je spoznao smisao svijeta.
***
Glazba pociva na skladu izmedu neba i zemlje, na suglasju izmedu tmine i svjetla.
***
Drave u rasulu, pa ni za propast zreli ljudi, ne ive, dakako, bez glazbe, ali njihova
glazba nije vedra. Stoga: to je muzika opojnija, to ljudi postaju sjetnijima, a zemlja
ugroenijom, to dublje grezne vladar. Tako se gubi i bit glazbe.
***
Ono to su svi sveti vladari cijenili u glazbi, bila je upravo njezina vedrina. Tirani Gia
i Cu-Sin stvarali su zanosnu glazbu. Glasne su tonove smatrali lijepima, a masovne
efekte zanimljivima. Teili su za novim i neobicnim ucinkom zvukova, za tonovima
kakve jo nijedno uho nije culo; nastojali su jedan drugoga nadmaiti, pa su prevrili
svaku mjeru i svrhu.
***
Uzrok propasti drave Cu bilo je otkrice magicne glazbe. Takva glazba uistinu je
uzbudljiva, ali se zapravo posve udaljuje od biti glazbe. A zato to se udaljila od biti
prave glazbe, takva glazba nije vedra. Kad glazba nije vedra, tada narod gunda i
ivot se poremeti. Sve dolazi otuda to se pogreno tumaci narav glazbe i to se ide
samo za opojnim djelovanjem zvukovnoga.
Stoga je glazba jednog staloenog vremenskog razdoblja mirna i vedra, a vlada
uravnoteena. Glazba nemimih vremena burna je i gnjevna, a vlasti su izopacene.
Glazba drave u rasulu sentimentalna je i sjetna, a njezina vlada ugroena.
***
Rijeci ovoga Kineza ukazuju nam posve jasno na izvore i na istinski, gotovo
zaboravljeni, smisao svake glazbe. Kao i ples i bilo koja umjetnicka djelatnost,
glazba je u pretpovijesnim vremenima, naime, bila carolija, jedno od drevnih i
priznatih sredstava magije. Pocevi s ritmom (pljeskanje, udaranje takta nogom,
udaranje drvcima - najdrevnija vjetina bubnjanja) bila je mocno i prokuano
sredstvo kojim se brojno mnotvo ljudi dovodilo u jednako raspoloenje, uskladivalo
se njihovo disanje, lupanje srca i opce stanje, i hrabrilo se na istjerivanje i prizivanje
vjecnih sila, na ples, borbu, ratni pohod, na sveta djela. A ta se iskonska, cista i
pramocna narav - narav carolije - mnogo due sacuvala u glazbi nego u drugim
umjetnostima; sjetimo se samo brojnih iskaza povjesnicara i pjesnika o glazbi, od
starih Grka do Goetheovih novela. U praksi ni mar ni ples nikada nisu izgubili svoje
znacenje. Ali, vratimo se pravom predmetu!
***
O pocelima Igre staklenim perlama ispripovjedit cemo sad ukratko ono to je
najvrednije znati. Nastala je, cini se, istodobno u Njemackoj i u Engleskoj, dodue u
obje zemlje kao vjeba igranja u onim uskim krugovima glazbenika i ucenjaka koji su
radili i studirali u novim seminarima glazbene teorije. Ako se prispodobi pocetni oblik
Igre s kasnijim i dananjim, to je nalik usporedbi nekoga notnog rukopisa iz vremena
prije 1500. godine, s njegovim primitivnim oznakama nota medu kojima nema ni

oznaka za odjeljivanje taktova, s kakvom partiturom iz osamnaestog stoljeca ili s

nekom iz devetnaestoga, sa zbunjujucim obiljem skracenica za dinamiku, tempo,
fraziranje i slicno, zbog kojih tiskanje takvih partitura cesto stvara teke tehnicke
probleme.
Igra u pocetku nije bila nita drugo do duhovit oblik vjebe pamcenja i kombiniranja,
medu studentima i glazbenicima, a igrala se - kako smo rekli - u Engleskoj i u
Njemackoj, jo prije nego to je otkrivena na visokoj glazbenoj koli u Klnu, gdje
je dobila i ime to ga nosi i danas, nakon toliko pokoljenja, premda sa staklenim
perlama odavno nema vie nita. Ovim se staklenim perlama umjesto slovima,
brojkama, notama ili drugim grafickim znakovima sluio izumitelj, Bastian Perrot iz
Calwa, pomalo cudan, ali pametan i drueljubiv, glazbeni teoreticar. Perrot, koji je,
uostalom, za sobom ostavio i raspravu o Procvatu i propasti kontrapunkta,
zatekao je kod ucenika u klnskom seminaru vec razmjerno razvijenu naviku
igranja: u skracenim formulama svoje znanosti dovikivali bi jedan drugome
proizvoljne motive ili pocetke klasicnih kompozicija, na to je prozvani morao
odgovoriti bilo nastavkom doticnog komada bilo - jo bolje - viim ili niim glasom,
odnosno kontrastnom protutemom, i tako dalje. Bila je to vjeba pamcenja i
improviziranja kakva je vjerojatno nekada bila slicno uvrijeena (makar ne i teoretski
u formulama, nego prakticno na cembalu, lutnji, flauti ili glasovno) u marljivih
ucenika glazbe i kontrapunkta u doba Schtza, Pachelbela i Bacha. Bastian Perrot,
poklonik bavljenja rucnim zanatom, koji je vlastitim rukama sagradio vie glasovira i
klavikorda po uzoru na stare, koji je vrlu vjerojatno pripadao Putnicima na Istok i o
kojemu legenda kae da je znao svirati violinu na stari, od 1800. godine zaboravljeni
nacin, s visoko svinutim lukom i rucno reguliranim strunama, za sebe je konstruirao
- po uzoru na naivne djecje naprave s kuglicama za brojenje - okvir s nekuliko tuceta
ica na koje su se mogle nanizati staklene perle u razlicitim velicinama, oblicima i
bojama. ice su odgovarale notnim crtama, perle vrijednostima nota i tako dalje, pa
je iz staklenih perli tako gradio glazbene citate ili izmiljao teme, mijenjao ih,
prenosio, razvijao, preokretao i drugima ih suprotstavljao. to se tice tehnike, to je
dodue bila igrarija, ali se dacima svidjela, pa je postala modom koja se oponaala i
u Engleskoj, i neko su se vrijeme muzicke vjebe izvodile na taj primitivno-ljupki
nacin. I, kao to cesto biva, jedna trajna i znacajna institucija dobila je tako svoje
ime od prolazne i sporedne stvari. Ono to je poslije nastalo od igre onih seminaraca
i od Perrotovih ica s povjeanim perlama, jo i danas nosi u narodu vec uvrijeeno
ime: Igra staklenim perlama.
Jedva dva-tri desetljeca kasnije Igra je, cini se, medu studentima glazbe izgubila na
popularnosti, ali su je zato preuzeli matematicari, i dugo je jedno od obiljeja u
povijesti Igre bilo to to je nju uvijek radije prihvacala i njome se sluila ona znanost
koja je upravo doivljavala svoj procvat ili preporod, te je Igru i dalje razvijala.
Matematicari su Igru usavrili do visoke pokretljivosti i sposobnosti pretvaranja u
neto uzvieno; ona je stekla neto nalik na svijest o sebi i svojim mogucnostima, a
to se zbivalo usporedo s opcim razvitkom tadanje kulturne svijesti nakon to je
prebrodila veliku krizu i - kako se izrazio Plinius Ziegenhals - snala se, sa
skromnim ponosom, u ulozi kasne kulture koja pripada prilikama kakve su priblino
odgovarale kasnoj antici, odnosno helenisticko-aleksandrinskom razdoblju.
Toliko prema Ziegenhalsu. Nastojat cemo sada dovriti svoju skicu povijesti Igre
staklenim perlama, te ustvrdujemo: preavi od glazbenih u matematicke seminare
(promjena koja se jo bre zbivala u Francuskoj i Engleskoj nego u Njemackoj), Igra
je bila tako daleko doprla u svome razvoju da su se njome s pomocu posebnih
znakova i skracenica mogli izraziti matematicki postupci; Igraci su, uzajamno
razvijajuci Igru, jedan drugoga posluivali tim apstraktnim formulama i predstavljali
jedan drugome mogucnosti i razvojni slijed svoje znanosti. Ta matematickoastronomska igra formulama zahtijevala je veliku pozornost, budnost i koncentraciju.

Medu matematicarima je vec tada ugled dobrog igraca Igre staklenim perlama
mnogo znacio, bio je ravan ugledu vrlo dobra matematicara.
S vremenom su Igru preuzimale i oponaale gotovo sve znanosti, odnosno,
primjenjivale je na svoja podrucja, kao to je dokazano za klasicnu filologiju i logiku.
Analiticko razmatranje glazbenih vrednota bilo je dovelo dotle da su glazbeni tokovi
obuhvacani u fizikalno-matematicke formule. Neto malo poslije pocela se filologija
sluiti tom metodom i mjeriti jezicke tvorevine onako kako se u fizici mjere prirodni
procesi. To je prihvatila i znanost o likovnim umjetnostima, gdje je vec iz arhitekture
odavno postojao odnos s matematikom. Tako su se medu apstraktnim formulama,
dobivenim na taj nacin, poceli otkrivati uvijek novi odnosi, analogije i sukladnosti.
Svaka znanost, koja bi svladala ovu igru, stvarala bi u tu svrhu poseban jezik Igre,
sacinjen od formula, skracenica i mogucnosti kombinacija, a u elitnim krugovima
duhovne omladine posvuda su bile omiljene igre sa slijedovima formula i dijalozima u
formulama. Igra nije znacila samo vjebu ili puku razonodu, bio je to sabrani osjecaj
pouzdanja u odgoj duha, poglavito u matematicara koji su se Igrom bavili u isti mah
asketski - virtuozno poput sportaa - i s formalnom strogocu, te su u tome nalazili
uitak koji im je olakavao vec tada medu ljudima duha dosljedno provodeno
odricanje od svjetovnih uitaka i tenji. Igra staklenim perlama imala je velikog
udjela u potpunoj pobjedi nad feljtonom i u iznova probudenoj elji za krajnje
egzaktnim vjebama duha, kojoj dugujemo nastanak novoga duhovnog odgoja,
samostanski strogog. Svijet se bio promijenio. Duhovni ivot feljtonistickog razdoblja
mogao bi se usporediti s nekom od svoje vrste odrodenom biljkom koja se rasula u
hipertrofirane izrasline, a korekture to su slijedile - s podrezivanjem te biljke sve do
korijena. Mladi ljudi, koji su se tada htjeli posvetiti duhovnim naukama, nisu time
vie mislili obilaenje visokih kola, na kojima bi im cuveni i blagoglagoljivi profesori
bez autoriteta nudili ostatke negdanjeg visokog obrazovanja, morali su sad isto tako
strogo i jo stroe i metodicnije uciti nego to su nekad morali inenjeri na
politehnikumima. Morali su se strmom stazom penjati uzbrdo, morali su u
matematici i aristotelovsko-skolastickim vjebama procicavati i krijepiti svoju moc
rasudivanja i uz to se nauciti odricati svih onih dobara to su prije toga nizu ucenih
pokoljenja bila vrijedna tenje: odricati se brze i olake novcane zarade, ugleda i
javnih pocasti, novinskih pohvala, brakova sa kcerima bankara i tvomicara,
razmaenosti i luksuza u materijalnom ivotu. Pjesnici s visokim nakladama,
Nobelovim nagradama i lijepim ladanjskim kucama, priznati lijecnici s odlikovanjima i
livriranom poslugom, akademici s bogatim suprugama i blistavim salonima, kemicari
sa savjetnickim namjetenjima u industriji, filozofi s tvornicama podlistaka i
zanosnim predavanjima u prepunim dvoranama s aplauzom i buketima - sve su
takve figure icezle i do danas se vie nisu ponovo pojavile. Dakako, bilo je jo
mnogo nadarenih mladih ljudi kojima su takve figure bile uzori kojima se zavidi, ali
putovi do javnih pocasti, bogatstva, ugleda i luksuza nisu vie vodili kroz
predavaonice, seminare i doktorate, jer su duboko potonula duhovna zvanja u ocima
svijeta bila pala pod stecaj, a to su nadomjestila novim osvajanjem skruenofanaticne predanosti duhu. Oni talenti, koji su vie stremili blagostanju i sjaju, morali
su okrenuti leda duhovnosti - jer je ona postala neprivlacnom - i poci za onim
zvanjima u kojima se zadrala mogucnost probitka i zaradivanja novca.
Predaleko bi nas odvelo kad bismo htjeli poblie prikazati kako se duh nakon svoga
procicavanja uspio probiti i u dravi. Ubrzo se pokazalo da je samo nekoliko
pokoljenja nehajnog i neodgovorna duhovnog odgoja bilo dovoljno da se osjetno
oteti i prakticni ivot, pa su znanje i odgovomost bili sve rjedi i u svim viim
zanimanjima, i u tehnickima, i tako je njegovanje duha u narodu i u dravi, a
poglavito cijelo kolstvo, malo-pomalo prelo u iskljucivu nadlenost duhovnika. Tako
su kole i danas, u gotovo svim zemljama Evrope, ukoliko nisu ostale pod nadzorom
Rimske crkve, jo u rukama onih anonimnih redova koji se popunjavaju iz

intelektualne elite. Ma koliko strogost i takozvana oholost te kaste mogu javnom

miljenju povremeno biti neugodne, ma koliko se pojedinci protiv nje bunili, ona i
dalje nepokolebljivo prednjaci; odrava je i titi ne samo njezin integritet,
sposobnost odricanja od svih dobara i privilegija izuzevi duhovne, nego i odavno
opce usvojena spoznaja ili barem pretpostavka o nunosti te stroge kole za
odranje civilizacije. Zna se ili predmnijeva: kad miljenje jednom ne bude cisto i
budno, a duh vie ne bude cijenjen, tada ni brodovi ni automobili uskoro nece ici
ispravno, tada ce se i inenjerovu racunalu poljuljati svaka vrijednost i autoritet, kao
i matematika bankama i burzama, tada ce nastati kaos. Trebalo je, napokon, prilicno
vremena dok je svoj put prokrcila spoznaja da su i vanjskim oblicima civiliziranosti i
tehnike - industriji, trgovini i tako dalje - nuno potrebni zajednicki temelji duhovnog
morala i potenja.
U ono je doba Igri staklenim perlama nedostajalo jo neto, a to je sposobnost
svestranosti, izdizanja iznad svih pojedinacnih disciplina znanosti. Astronomi,
grecisti, latinisti, skolastici, studenti glazbe, svi su igrali svoju Igru prema pravilima,
s mnogo duha, ali je Igra za svaki pojedini fakultet, za svaku disciplinu i njezine
ogranke imala drugi jezik i drugi splet pravila. Trebalo je pol stoljeca dok je
napravljen prvi korak u premocivanju tih granica. Razlog takvoj sporosti bio je bez
dvojbe vie moralne nego formalne i tehnicke naravi: sredstva za mostove bila bi se
vec nala, ali kraj toliko strogog morala novonastale duhovnosti postojao je
puritanski zazor od zastranjivanja, od mijeanja disciplina i kategorija, duboka i
opravdana plahost i bojazan od povratka grijesima povrnosti i feljtonizma.
Cinom jednog pojedinca Igra staklenim perlama privedena je, gotovo jednim jedinim
potezom, spoznaji o vlastitim sposobnostima, a time joj je otvorena i mogucnost
univerzalnog usavravanja; i opet je povezivanje s glazbom bilo ono to je Igri
donijelo taj napredak. Jedan vicarski znanstvenik na polju glazbe, ujedno fanaticni
ljubitelj matematike, dao je Igri nov smjer i time mogucnost vrhunskog razvitka.
Gradansko se ime toga velikog covjeka vie ne da utvrditi, njegovo vrijeme nije vie
poznavalo kult licnosti na duhovnom polju, on u povijesti i dalje ivi kao Lusor (isto:
Joculator) Basiliensis. Njegov pronalazak, kao svaki pronalazak, bio je dodue
njegovo osobno dostignuce i blagodat, ali nikako nije nastao iz neke privatne potrebe
i tenje, nego je bio pokrenut mnogo jacim motorom. Medu intelektualcima
njegova vremena posvuda se osjecala strastvena elja za mogucnocu iskazivanja
novih misaonih sadraja, ceznulo se za filozofijom, za sintezom, osjecalo se
nedostatnim dotadanje blaenstvo u cistoj povucenosti u svojoj disciplini; tu i tamo
probio bi pokoji znanstvenik granice svoje znanosti pokuavajuci prodrijeti u
opcenito, sanjalo se o novoj abecedi, o novome znakovnom jeziku kojim bi se mogla
obuhvatiti nova duhovna iskustva i njime se izmjenjivati. O tome narocito podrobno
svjedoci napis nekoga pariskog znanstvenika iz toga vremena, pod naslovom
Kinesko upozorenje. Zacetnik toga napisa, kojemu su se mnogi suvremenici rugali
kao nekom Don Kihotu, a koji je, uostalom, priznati ucenjak na svom podrucju - u
kineskoj filologiji, raspravlja o opasnostima s kojima ce se suociti znanost i duhovni
odgoj, unatoc njihovu hrabrom dranju, ako se odreknu pokuaja da izgrade
medunarodni znakovni jezik kojim bi se kao starim kineskim pismom moglo nekako
graficki izraziti i ono najsloenije bez iskljucivanja osobne mate i domiljatosti, a
koji bi svim ucenjacima svijeta bio razumljiv. Najznacajniji korak prema ispunjenju
toga cilja ucinio je Joculator Basiliensis. On je za Igru staklenim perlama izumio
osnovna nacela jednog novog jezika, odnosno jezika znakova i formula, u kojemu
matematika i glazba imaju jednaki udjel i kojim je moguce povezati astronomske i
glazbene formule i svesti matematiku i glazbu na zajednicki nazivnik. Ako time ni u
kojem pogledu i nije dovren razvitak, naoj je skupoj Igri Neznanac iz Basela u to
vrijeme poloio temelje za sve to ce potom slijediti u njezinoj povijesti.

Igra staklenim perlama, nekoc izuzetna zabava cas matematicara, cas filologa ili
glazbenika, stala je sad privlaciti sve vie i vie istinskih intelektualaca pod svoju
vlast. Obracale su joj se mnoge stare akademije, mnoge loe i poglavito drevni
Savez putnika na Istok. Cak i nekolicina katolickih redova osjetila je tu novi daak
duha i dala se ocarati Igrom, pa joj se u nekim benediktinskim samostanima
posvecivalo toliko panje da je vec tada postalo akutno pitanje, koje je i kasnije
povremeno iskrsavalo, treba li da crkva i kurija zapravo podravaju i podnose Igru ili
da je zabrane.
Od velikog djela covjeka iz Basela naovamo Igra se ubrzo potpuno razvila u ono to
je jo danas: pojam svega duhovnoga i nadahnutoga, uzvieni kult, Unio mystica,
misticni savez svih razdvojenih clanova jedne Universitas litterarum. Ona je u naem
ivotu preuzela ulogu dijelom umjetnosti, dijelom spekulativne filozofije, a u vrijeme
Plinija Ziegenhalsa, na primjer, cesto je nazivana i izrazom koji je potekao jo iz
pjesnitva feljtonisticke epohe i u kojemu je u to vrijeme mnogi duh naslucivao cilj
svojih tenji: magicni teatar.
lako se tada tehnicki i opsegom grade Igra staklenim perlama od svojih pocetaka
razrasla do u beskonacno, a po duhovnim zahtjevima spram Igraca postala velikim
umijecem i znanocu, u Baselcevo joj je vrijeme jo nedostajalo neto bitno. Dotad
je, naime, svaka igra znacila nizanje, redanje, grupiranje i suprotstavljanje
koncentriranih predodbi s mnogih podrucja misaonog i lijepog, bila je brzo
podsjecanje na nadvremenske vrijednosti i oblike, virtuozni kratak let po carstvima
duha. Tek mnogo kasnije, iz duhovnog inventara kolstva, a posebice iz navika i
obicaja Putnika na Istok, u Igru je postupno pridoao pojam kontemplacije. Pokazala
se nevolja da oni vjetog pamcenja a bez drugih vrlina, igraju spretno i blistavo, te
brzim nizanjem bezbrojnih predodbi mogu preneraziti i zbuniti sudionike. Malopomalo takva je virtuoznost dospjela pod strogu zabranu, a kontemplacija je postala
vanim sastojkom Igre, za gledatelje i sluatelje svake igre cak najvanijim. U tome
se sastojao obrat protiv religioznosti. Nije vie bilo vano brzom pozornocu i
izvjebanim pamcenjem intelektualno pratiti slijed ideja i cijeli duhovni mozaik jedne
igre, nego se pojavio zahtjev za dubljom i duevnom predanocu. Nakon svakog
znaka, to bi ga voda Igre prizvao, u tiini bi i ozbiljno razmatrali njegov sadraj,
njegovo izvorite i njegov smisao, i svaki bi suigrac tako bio prinuden da snano i
organski zazove svu sadrajnost takva znaka. Tehniku i vjetine u postupku
kontemplacije donosili su svi clanovi Reda i drutava Igre staklenim perlama iz elitnih
kola u kojima se umijecu kontemplacije i meditacije posvecivala najveca panja.
Tako se sprijecilo da se hijeroglifi Igre izrode u puka slova.
Dotada je, uostalom, Igra staklenim perlama unatoc svojoj popularnosti medu
ucenim ljudima bila tek predmet privatna zanimanja. Mogao ju je igrati covjek sam,
udvoje i s vie igraca, a one narocito duhovite, dobro skladane i uspjele igre
povremeno su se, razumije se, biljeile, pa bi se - putujuci iz grada u grad i iz jedne
zemlje u drugu - procule, divili bi im se ili ih kritizirali. Ali, tek se sada Igra pomalo
pocela obogacivati jednom novom ulogom, pretvarajuci se u javnu svecanost.
Privatna je Igra i danas svakome dostupna, i narocito se mladi njome marljivo bave.
Ali pod nazivom Igra staklenim perlama danas svatko ponajprije misli ipak na
svecane, javne Igre. One se odravaju pod vodstvom malobrojnih, suverenih
Metara, koji su u svakoj zemlji podredeni Metru Igre, Magistru ludi, uz pobono
sudjelovanje uzvanika i uz napetu pozornost sluatelja iz svih krajeva svijeta. Mnoge
od tih Igara traju danima i tjednima, i, dok se slavi takva Igra, svi suigraci i sluatelji
ive suzdrano i samozatajno, po tocnim propisima koji zadiru i u trajanje spavanja,
u apsolutnoj zadubljenosti, nalik strogu isposnickom ivotu to su ga vodili sudionici
jedne vjebe svetoga Ignacija.
Tome bi se moglo jo samo malo pridodati. Igra Igara bila se razvila, u izmjenicnoj
vlasti sad ove sad one znanosti ili umjetnosti, u neku vrstu univerzalnog jezika koji

je Igracima omogucio da osmiljenim znakovima iskazuju vrijednosti i postavljaju ih

u medusobne odnose. U sva vremena Igra je bila usko povezana s glazbom i odvijala
se vecinom prema glazbenim ili matematickim pravilima. Jedna tema, dvije teme, tri
teme bile su utvrdene, izvedene, varirane i doivjele bi posve slicnu sudbinu kao
tema neke fuge ili koncertnog stavka. Neka je Igra, primjerice, mogla zapoceti
zadanom astronomskom konfiguracijom ili temom jedne od Bachovih fuga ili nekom
Leibnizovom recenicom ili stihom iz Upaniada, pa se od takve teme, vec prema
namjeri i darovitosti Igraca, probudena ideja-vodilja mogla ili dalje voditi, ili
razradivati ili obogatiti u izrazu pomocu aluzija na srodne predodbe. Dok je pocetnik
moda bio kadar pomocu znakova Igre postavljati paralele izmedu klasicne skladbe i
formule nekog prirodnog zakona, u znalca i Majstora Igra je od pocetne teme
slobodno mogla voditi do neogranicenih kombinacija. U jednoj koli Igraca dugo se
rado igralo konfrontirajuci dvije suprotne teme ili ideje, vodeci jednu uz drugu i
jednu protiv druge do konacnog harmonicnog spajanja, kao to se moe spojiti
zakon i sloboda ili pojedinac i zajednica. Narocito se pazilo da obje teme ili postavke
u takvoj Igri budu posve ravnopravno i nepristrano vodene, te da se iz teze i antiteze
izvede po mogucnosti glatka sinteza. Uopce, osim genijalnih izuzetaka, Igre s
negativnim ili skepticnim, disharmonicnim ishodom nisu bile omiljene i povremeno su
cak bile zabranjivane. To je duboko povezano sa smislom koji je Igra na svom
vrhuncu poprimala za Igrace. A to je znacilo odabrani simbolski oblik traganja za
savrenstvom, neku vrstu uzviene alkemije, pribliavanje onom u sebi jedinstvenom
duhu koji je iznad svih pojmova i mnogostrukosti, dakle Bogu. Kao to su poboni
mislioci predanjih vremena tumacili ivot ljudskih stvorenja samo kao put k Bogu, a
mnogostrukost pojavnog svijeta drali dovrenom i domiljenom tek u boanskom
Jedinstvu, tako su figure i formule Igre staklenim perlama gradile, muzicirale i
filozofirale na jednom svjetskom jeziku, napajanom iz svih znanosti i umjetnosti,
igrajuci sebe u stremljenju ka savrenom, ka cistom bitku, prema potpuno
ispunjenoj stvarnosti. Realizirati je bio omiljeli izraz u Igraca, a svoje su cinjenje
osjecali kao put od Postajanja k Bitku, od mogucega ka stvarnome. Neka nam se
ovdje dopusti da jo jednom podsjetimo na prije navedene recenice Nikole
Kuzanskoga.
U znakovni jezik Igre prihvaceni su, dakako, i izrazi iz krcanske teologije, ukoliko su
bili klasicno oblikovani pa se cinilo da pripadaju opcim kulturnim dobrima, tako da je
neki od glavnih vjerskih pojmova ili citat iz biblije, kakva recenica nekoga crkvenog
oca ili iz latinskog misala mogla jednako lako i tocno biti izraena i prihvacena u Igri
kao i kakav geometrijski aksiom ili Mozartova melodija. Jedva da bi bilo odvie
odvano reci: za uski krug istinskih Igraca staklenim perlama Igra je imala priblino
jednako znacenje kao sluba Boja, a pri tom se suzdravala od bilo kakve vlastite
teologije.
U borbi za svoje postojanje izmedu neduhovnih svjetskih sila Igraci staklenim
perlama i Rimska crkva bili su odvie upuceni jedni na druge a da bi se bilo moglo
zahtijevati opredjeljenje za jedno ili drugo, iako bi se za to cesto bilo nalo povoda,
jer su kod obiju sila intelektualno potenje i istinski poriv za otrim, jasnim
formuliranjem vodili do razilaenja. To se ipak nije nikad provelo. Rim se
zadovoljavao time to se spram Igre odnosio cas dobronamjernije cas odbojnije, jer
su i u bratovtinama i u viem i najviem kleru bili mnogi nadareni pripadnici Igraca.
Sama Igra, otkako su postojale javne Igre i Magister ludi, bila je pod zatitom Reda i
Odgojnog poglavarstva, a oni su u odnosima s Rimom vazda nastupali kao suta
uljudnost i samo vitetvo. Papa Pio XV, koji je jo kao kardinal bio dobar i gorljiv
Igrac staklenim perlama, nije se kao papa zauvijek oprostio od Igre - poput svojih
preteca - nego je pokuao i s njom obracunati; dolo je gotovo dotle da se u to
vrijeme katolicima zabrani Igra. Ali papa je umro prije nego to je dolo do toga, a u
jednoj mnogo citanoj biografiji toga nimalo beznacajnog covjeka prikazuje se njegov

odnos spram Igre staklenim perlama kao estoka strast koju je kao papa mogao
obuzdati jo samo u neprijateljskom obliku.
Igra kojom su se prvobitno slobodno bavili pojedinci i drube, iako su je vec odavno
prijateljski potpomagale, dakako, i odgojne vlasti, doivjela je svoje javno
ustanovljenje ponajprije u Francuskoj i Engleskoj, a ostale su ih zemlje vrlo brzo
slijedile. U svakoj je zemlji imenovana po jedna nadzorna komisija i vrhovni ravnatelj
Igre s naslovom Magister ludi, te su javne Igre pod osobnim vodstvom Metra
uzdignute na razinu duhovnih svetkovina. Magister bi, dakako, kao i svi visoki i
najvii duhovni djelatnici, ostao anoniman; osim nekoliko najbliih, nitko mu nije
znao vlastita imena. Samo slubenim, velikim Igrama, za koje je bio nadlean
Magister ludi, stajala su na raspolaganju javna i medunarodna sredstva
razglaavanja, kao radio i slicno. Uz ravnanje javnim Igrama, Metrova je dunost
bilo unapredivanje Igre i kola Igre, a svaki je Magister prije svega morao najstroe
bdjeti nad daljnjim razvojem Igre. Jedino svjetska komisija svih zemalja mogla je
odluciti o usvajanju (to se danas jo jedva dogada) novih znakova i formula u
sastojke Igre, o eventualnim dopunama pravila Igre, o poeljnosti ili izlinosti
ukljucivanja novih oblasti. Promatramo li Igru kao neku vrstu svjetskoga duhovnog
jezika, tada sve komisije Igara u pojedinim zemljama - pod vodstvom svojih Metara
- zajedno cine jednu akademiju koja nadzire sadraj, daljnje razvice i odravanje
cistoce toga jezika. Svaka zemaljska komisija posjeduje arhive Igre, a to znaci
sveukupne dosad iskuane i prihvacene znakove i kljuceve, kojih je broj odavno
postao mnogo vecim od broja starih kineskih pismena. Za Igraca Igre staklenim
perlama uglavnom je dostatno predznanje to ga je stekao zavrnim ispitom na
nekoj vioj koli ucenosti, poglavito, medutim, na nekoj elitnoj koli, ali se preutno
pretpostavlja natprosjecno vladanje jednom od vodecih znanosti ili glazbom. Postati
clanom komisije Igara ili, tovie, steci naziv Magister ludi, bio je san gotovo svakog
petnaestogodinjaka u elitnim kolama. Ali, vec bi medu doktorandima samo manji
dio ostao ozbiljno postojan u stremljenju da jednom smije aktivno sluiti Igri
staklenim perlama i njezinu daljnjem izgradivanju. Stoga su svi ti Ijubitelji Igre
marljivo proucavali vjetine Igre i vjebali se u meditiranju, te su za velikih Igara
tvorili onaj najui krug pobonih i privrenih sudionika koji javnim Igrama daje
svecano obiljeje i koji ih titi od toga da se izopace u obican dekorativni cin. Za te
prave Igrace i ljubitelje Magister ludi je vladar ili vrhovni svecenik, gotovo neko
boanstvo.
Za svakoga samostalnog Igraca, medutim, a cak i za Magistra ludi, Igra staklenim
perlama ponajprije znaci muziciranje, otprilike u smislu u kojem je Josef Knecht
jedhom govorio o biti klasicne glazbe:
Smatramo da je klasicna glazba sr i pojam nae kulture, jer je ona njezin
najjasniji, najsvojstveniji izraz i ocitovanje. Posjedujemo u toj glazbi nasljede antike i
krcanstva, duh vedre i hrabre pobonosti, nenadmaivo viteki moral. Jer, moral
naposljetku znaci svako vrsno ocitovanje kulture, uzor ljudskog ponaanja saet u
izraz. Ta izmedu 1500. i 1800. godine stvarana je svakojaka glazba, stilovi i
izraajna sredstva bili su najraznolikiji, ali duh - tovie, moral - svugdje je isti.
Ljudsko dranje koje se izraava u klasicnoj glazbi uvijek je bilo jednako, ono uvijek
pociva na istoj vrsti ivotne spoznaje i tei k istoj vrsti nadmocnosti nad slijepim
slucajem. Klasicna glazba znaci: svijest o tragicnosti ljudskog postojanja i potvrda
covjekove sudbine, odvanost, vedrina! Bila to gracioznost nekog menuetta od
Hndela ili Couperina ili prenjeno izraavanje uzviene cutilnosti kao u mnogih
Talijana ili Mozarta, ili opet tiha, sabrana spremnost na smrt kao u Bacha, uvijek je
tu jedno. Unatoc, jedan prkos spram smrti, neto viteko i neki prizvuk nadljudskog
smijeha, besmrtne vedrine. Tako bi valjalo da zvuci i naa Igra staklenim perlama i
na cijeli ivot, Djelo i Patnja.

Te je rijeci zapisao jedan Knechtov dak. Njima zavravamo razmatranje o Igri

staklenim perlama.
KRAJ

Igra staklenim perlama

Pokuaj ope shvatljiva uvoda u njezinu povijest
... non entia enim licet quodammodo levibusque hominibus facilius atque incuriosius verbis reddere quam
entia, verumtamen pio diligentique rerum scriptori
plane aliter res se habet: nihil tantum repugnat ne verbis illustretur, at nihil adeo necesse est ante hominum
oculos proponere ut certas quasdam res,
quas esse neque demonstrari neque probari potest, quae contra eo ipso, quod pii diligentesque viri illas
quasi ut entia tractant, enti nascendique facultati
paululum appropinquant.
Albertus Secundus tract. de cristall. spirit. ed. Clangor et Collof. lib. I. cap. 28
U rukopisnom prijevodu Josefa Knechta:
... ako je u stanovitu smislu i za lakoumne ljude lake i manje odgovorno prikazati nepostojee od
postojeih stvari, za ozbiljna je i savjesna ljetopisca
upravo obratno: nita tako lako ne umakne prikazivanju rijeima i nita nije toliko potrebno ljudima
predoiti kao odreene stvari ije postojanje nije
dokazivo ni vjerojatno, a koje se, meutim, upravo po tomu to ih ozbiljni i savjesni ljudi uzimaju kao
postojee, za korak pribliuju postojanju i mogunosti
roenja.
Nakanili smo u ovoj knjizi sauvati ono malo biografske grae to je uzmogosmo pronai o Josefu
Knechtu, uitelju Igre, Magistru ludi Josephusu III, kako
je nazvan u Arhivu Igre staklenim perlama. Nismo slijepi pred injenicom da ovaj pokuaj u neku ruku
proturjei zakonima i obiajima to vladaju duhovnim
ivotom, ili se bar ini da im proturjei. Ta upravo brisanje osobnoga, po mogunosti savreno
podreivanje pojedinca hijerarhiji odgojnih vlasti i znanosti,
jedno je od vrhovnih naela naega duhovnog ivota. A to se naelo, i to u dugoj tradiciji, tako temeljito
primjenjivalo da je danas neobino teko - u
mnogim sluajevima ak posve nemogue - o pojedinim osobama, koje su ovoj hijerarhiji primjemo
sluile, iznai biografske i psiholoke pojedinosti; u mnogim
se sluajevima vie ne daju utvrditi ni osobna imena. Najposlije, prava je odlika duhovnog ivota nae
Provincije to je njezinu hijerarhijskom sustavu
anonimnost idealom koji je gotovo blizu svome ostvarenju.
to smo unato tomu postojani u svom pokuaju da pronaemo neto o ivotu uitelja Igre, Josephusa III,
te da prizovemo obrise njegova lika, nee biti zbog
kulta linosti, ni zbog nedostatka potovanja spram obiaja, nego naprotiv, uvjereni smo, samo u duhu
sluenja istini i znanosti. Stara je misao: to otrije
i nemilosrdnije sroimo neku tezu, to neodoljivije zazivamo njezinu antitezu. Prihvaamo i cijenimo misao
na kojoj se temelji anonimnost naih vlasti i
naega duhovnog ivota. Ali jedan pogled u pretpovijest ba toga duhovnog ivota, u razvitak Igre
staklenim perlama posebice, neizbjeno nam pokazuje da
svaki stupanj razvoja, svaka razrada, svaka izmjena, svaki vaan potez, bilo da se tumai kao napredan ili
nazadan, neosporno otkriva, dodue ne onog jedinog
i pravog njezina zaetnika, ali zato njezino najjasnije nalije upravo u osobi onoga koji je unio izmjenu,
koji je postao oruem preobrazbe i usavravanja.
Dakako, ono to danas shvaamo kao linost uvelike se razlikuje od onoga to su pod tim pojmom
razumijevali ivotopisci i povjesniari preanjih vremena.

Za njih je - naroito za autore razdoblja u kojima je postojala izrazita sklonost biografiji - ini se, ili bi se
moglo rei, bit osobnosti bila u onome
to odudara, to je protivno propisanome, esto ak i patoloko, dok mi dananji poinjemo govoriti o
znaajnim linostima tek onda kad susretnemo ljude
kojima je posvema uspjelo podrediti se opemu, izvan svega izvornoga i neuobiajenoga, i koji su se
usavrili u slubi nadosobnome. Ako bolje pogledamo,
taj je ideal bio poznat ve i starom vijeku: lik mudraca ili savrenoga, u starih Kineza, na primjer, ili
sokratovski ideal vrline, jedva da se razlikuje
od naega dananjeg ideala, a mnoga je velika duhovna organizacija - kao na primjer Rimska crkva - na
vrhuncima moi priznavala slina naela, te nas mnoge
od njihovih najveih figura, poput svetoga Tome Akvinskoga, podsjeaju na ranogrke kipove; vie se
doimaju kao klasini predstavnici tipova nego kao pojedinci.
Kako god bilo, u doba prije reformacije duhovnog ivota koja je poela u dvadesetom stoljeu i koje smo
mi nasljednici, onaj se pravi drevni ideal bio
oito gotovo posve izgubio. udimo se kad se u ivotopisima onih vremena opirno pria o tomu koliko je
junak imao sestara ili koji su mu duevni oiljci
i brazgotine ostali od raskida s djetinjstvom, iz puberteta, u nadmetanju za priznanje, u nadmetanju za
ljubav. Nas dananje ne zanima ni patologija ni
obiteljska povijest, ni nagonski ivot, ni probava ili nesanica nekog junaka; ak nam nije osobito vana
njegova duhovna pretpovijest, njegov odgoj, predmeti
koje je sam birao za studij, lektira koju je najvie volio ili slino. Nama je naroite panje vrijedan tek onaj
junak koji je od prirode i odgojem stekao
takve sposobnosti da se njegova osobnost posve stopila s njezinom hijerarhijskom funkcijom, a da pri tom
nije izgubio onu snanu, svjeu i divnu poletnost
to individuumu daje vrijednost i miris. A kad izmeu pojedinca i hijerarhije nastanu sukobi, onda te
sukobe shvaamo kao kamen kunje veliine neke linosti.
Koliko malo odobravamo buntovniku kad ga pohota i strasti navedu na krenje ustaljena reda, toliko nam
je tovanja vrijedan spomen na rtve, na one koji
su uistinu tragini.
Kod junaka, dakle, kod tih doista uzornih ljudi, zanimanje za osobu, za ime, za lik i kretnje ini nam se
doputenim i prirodnim, jer ni u najsavrenijoj
hijerarhiji, u sustavu koji je i ponajvie lien trvenja, nikako ne vidimo neki mehanizam sastavljen od
mrtvih i jednolinih dijelova, nego ivo tijelo,
sazdano od dijelova i oivljeno organima od kojih svaki posjeduje svoj nain i svoju slobodu i sudjeluje u
udu ivljenja.
U tom smo smislu tragali za biljekama o ivotu Metra Igre staklenim perlama, Josefa Knechta, a
poglavito za svime to je sam napisao, i doli smo tako
u posjed nekoliko rukopisa koje smatramo vrijednima itanja.
Ono to nam je priopiti o Knechtovoj osobi i njegovu ivotu nekima je od lanova Reda, posebice meu
igraima Igre staklenim perlama, zasigurno ve potpuno
ili djelomice poznato, pa se ve stoga ova knjiga ne obraa samo tom krugu, nego se i mimo njega nada
sklonu itatelju.
Za taj ui krug naoj knjizi ne bi trebalo ni uvoda ni komentara. Ali kako ivotu i pisanju naega junaka
elimo itatelje i izvan Reda, zapala nas je pomalo
teka zadaa da radi onih manje upuenih tilaca ovoj knjizi proslovimo mali puki uvod u smisao i
povijest Igre staklenim perlama. Naglaavamo da je uvod
puki i takav e biti, te ne iziskuje objanjavanje pitanja o problemima i povijesti Igre, o kojima se
raspravljalo unutar samoga Reda. Objektivnom prikazivanju
ove teme jo zadugo nee doi as.

Neka se, dakle, od nas ne oekuje cjelovita povijest i teorija Igre staklenim perlama, jer joj ni dostojniji i
spretniji autori od nas ne bi danas bili
dorasli. Ova e zadaa ostati preputena buduim vremenima, ako se prije ne izgube izvori i duhovni
preduvjeti.
Ovaj bi na sastavak ponajmanje imao biti nekim udbenikom Igre staklenim perlama, jer takav i nee
nikad biti napisan. Pravila ove Igre ne izuavaju se
nikako drukije doli na uobiajen, propisan nain, to iziskuje viegodinji trud, a nikome od posveenih
ne bi moglo biti od koristi da se pravila Igre
uine lake savladivima.
Ta pravila, znakovni jezik i gramatika Igre neka su vrsta visoko razvijena tajnog jezika u kojemu su
djelomice sadrane razliite znanosti i umjetnosti,
ali poglavito matematika i glazba (odnosno znanost o glazbi) i kojim se sadraji i rezultati gotovo svih
znanosti mogu izraziti i postaviti u meusobne
odnose. Prema tome, Igra staklenim perlama igra je sa svim sadrajima i vrednotama nae kulture, ona se
njima igra kao to se, u razdobljima u kojima su
cvjetale umjetnosti, moda neki slikar igrao bojama svoje palete. Sve spoznaje, uzviene misli i sva
umjetnika djela to ih je ovjeanstvo stvorilo u
svojim plodnim epohama, a koje su potom druga razdoblja znanstvenim razmatranjem svela na pojmove i
uinila intelektualnim posjedom, svom ovom golemom
graom duhovnih vrednota igra Igra staklenim perlama kao to orgulja svira na orguljama, a te su orgulje
vrhunski usavrene, tipke i pedale dotiu im
cio duhovni svemir, registri su im gotovo nebrojivi; teoretski bi se s tim instrumentom u Igri dao iznova
proizvesti itav duhovni sadraj svijeta. Ti
su manuali, pedale i registri sada stalni; izmjene i pokuaji usavravanja u njihovu redoslijedu ili broju
mogui bi bili jo samo u teoriji: obogaivanje
jezika Igre ukljuivanjem novih sadraja podlono je najstroem zamislivom nadzoru vrhovnog vodstva
Igre. Pri tom se unutar toga vrstog ustrojstva, odnosno
- da bismo slijedili sliku - unutar sloenog mehanizma tih divovskih orgulja, igrau pojedincu prua cijeli
jedan svijet mogunosti i kombinacija, a gotovo
je nemogue da su izmeu tisuu ispravno izvedenih igara i samo dvije nalik jedna drugoj osim povrno.
Kad bi se jednom i dogodilo da sluajno dva igraa
isti ui izbor tema uine sadrajem svoje igre, izgledale bi te igre i odvijale se posve razliito, prema nainu
miljenja, karakteru, raspoloenju i virtuoznosti
igraa.
Naposljetku, potpuno se preputa nahoenju povjesniara kako e daleko ii unatrag u otkrivanju poetaka
i pretpovijesti Igre staklenim perlama. Kao i svaka
velika ideja, ona zapravo nema poetka, nego je upravo kao zamisao vazda postojala. Nalazimo je kao
ideju, kao slutnju i viziju izraenu ve u razna drevna
vremena, na primjer u Pitagore, pa u kasnoj antikoj kulturi, u helensko-gnostikom krugu, ne manje u
starih Kineza, zatim ponovo na vrhuncima arapsko-maurskoga
duhovnog ivota; trag njezine pretpovijesti vodi potom dalje kroz skolastiko razdoblje i humanizam do
matematiarskih akademija sedamnaestog i osamnaestog
stoljea, pa do romantikih filozofa i runa Novalisovih magikih snova. Svakom kretanju duha prema
idealnom cilju, prema universitas litterarum, svakoj
platonikoj akademiji, svakoj drutvenosti neke duhovne elite, svakom pokuaju zbliavanja izmeu
egzaktnih i slobodnijih znanosti, svakom pokuaju pomirbe
izmeu znanosti i umjetnosti, ili znanosti i religije, u osnovi je bila ova ista, vjeita ideja, koja je za nas
poprimila svoj oblik u Igri staklenim perlama.
Duhovi poput Abelarda, Leibniza i Hegela nedvojbeno su poznavali san o tome kako bi se mogao obujmiti
duhovni svemir u koncentrine sustave i sjediniti
iva ljepota duhovnoga i umjetnosti s maginom moi izriaja na nain egzaktnih disciplina. U vrijeme kad
su gotovo istodobno glazba i matematika dosegle

klasiku, te su se discipline esto zbliavale i meusobno oploivale. Dva stoljea ranije, u Nikole
Kuzanskog, nalazimo reenice iz toga istog raspoloenja,
kao primjerice: Duh se oblikuje prema potencijalnosti da bi sve mjerio na nain potencijalnosti, i prema
apsolutnoj nunosti, da bi sve mjerio na nain
jedinstva i jednostavnosti, kako to ini Bog, te prema nunosti povezivanja, da bi tako sve mjerio s
obzirom na svoju osobitost, i - napokon - oblikuje
se prema determiniranoj potencijalnosti, da bi sve mjerio u odnosu na svoju egzistenciju. Nadalje, duh
mjeri i simboliki, usporeivanjem, kao da se slui
brojevima i geometrijskim likovima i kao da sebe spram njih postavlja u jednadbe. Ne ini se, uostalom,
da samo ova Kuzanskijeva misao upuuje na nau
Igru staklenim perlama, ili da odgovara i proistjee iz slinoga pravca kretanja mate kao njezine igre
mislima; moglo bi se kod njega ukazati na razne,
ak mnoge sline odjeke.
Njegova ljubav za matematiku, pa njegova vjetina i ar s kojim je primjenjivao figure i aksiome
Euklidove geometrije na teoloko-filozofske pojmove u obliku
jednadbi kojima e ih pojasniti, vrlo su, ini se, bliski duhu Igre, a ponekad ak i njegov latinski (u
kojemu su rijei esto proizvoljno izmiljene,
ali tako da ih nijedan poznavalac latinskoga ne bi mogao pogreno tumaiti) podsjea na slobodu i
razigranost jezika Igre.
Gotovo isto tako ubraja se meu pretke Igre staklenim perlama Albertus Secundus, to daje naslutiti ve
motto ove rasprave. Predmnijevamo, premda ne moemo
potkrijepiti citatima, da je zamisao te igre zaokupljala i one uene muziare esnaestog, sedamnaestog i
osamnaestog stoljea koji su svoje skladbe zasnivali
na matematikim spekulacijama. U starim knjievnostima esto nalazimo legende o mudrim i maginim
igrama to su ih smiljali uenjaci, sveenici, ili su
ih igrali na gostoljubivim plemikim dvorovima, primjerice u obliku aha u kojemu su figure i polja osim
ustaljenih imali i tajna znaenja. Ope su poznata
kazivanja, bajke i prie s poetka svih kultura, u kojima se glazbi, osim svega samo umjetnikog,
pripisivala i mo ovladavanja duama i narodima, mo
koja je ini tajnim vladaocem ili zakonikom za ljude i njihove drave. Od stare Kine do grkih mitova
stanovitu je ulogu igrala misao o idealnom, nebeskom
ivotu ljudi pod vlau glazbe. S tim kultom glazbe (u vjenim mijenama pozdravlja nas ovdje pjesme
tajna mo - Novalis) najue je povezana upravo Igra
staklenim perlama.
Spoznamo li ideju Igre kao vjenu i zato oduvijek postojeu i davno prije njezina uoblienja probuenu,
tada njezino ostvarenje u nama poznatu obliku ima
svoju odreenu povijest, o ijim emo najvanijim etapama pokuati kratko izvijestiti.
Duhovni pokret, meu ije brojne plodove pripadaju i osnivanje Reda i Igra staklenim perlama, ima svoje
poelo u povijesnom razdoblju koje nosi ime to
mu ga je, na temelju iscrpnih istraivanja, dao knjievni povjesniar Plinius Ziegenhals: feljtonistiko
razdoblje. Takva su imena zgodna, ali opasna
i uvijek nas zavedu, tako da bilo kakve okolnosti ljudskog ivota iz prolosti nepravedno prosuujemo. Ni
feljtonistiko razdoblje ni u kojem smislu
nije bilo bez duha, ak ni siromano duhom. Samo nije znalo, ini se, to bi s duhom zapoelo ili, bolje
reeno, nije mu nalo primjereno mjesto i funkciju
u ivotnom i dravnom gospodarstvu. Otvoreno govorei, to razdoblje poznajemo vrlo slabo, iako je to
bilo tlo iz kojega je izniklo gotovo sve ono u emu
su danas sadrana obiljeja naega duhovnog ivota. Bilo je to, prema Ziegenhalsu, uvelike buroasko
razdoblje, doba poklonstva zamanom individualizmu,
i kad - prema Ziegenhalsovu prikazu - nabrojimo nekoliko odlika ocrtavajui tu atmosferu, onda bar jedno
znamo pouzdano, a to je da te odlike nisu izmiljene

ili u biti pretjerano i pogreno zabiljeene, jer ih je veliki istraitelj potkrijepio nebrojenim knjievnim i
drugim dokumentima. Priklanjamo se uenjaku
koji je dosad jedini ovom feljtonistikom razdoblju posvetio ozbiljnu pozomost, a pri tom neemo
zaboraviti kako je lako i neozbiljno mrtiti se nad
zabludama ili nepodoptinama dalekih vremena.
Poevi od kraja srednjega vijeka, razvoj duhovnog ivota u Evropi imao je, ini se, dvije velike
tendencije: oslobaanje miljenja i vjerovanja od svakog
autoritativnog utjecaja, dakle borbu razuma, koji se smatrao suverenim i punopravnim, protiv vladavine
Rimske crkve i - drugo - tajno ali strastveno traganje
za ozakonjenjem te njegove slobode, za nekim novim autoritetom to iz njega samog proizlazi i njemu je
primjeren. Uopavajui, moe se gotovo rei: duh
je ovu esto udesno proturjenu bitku za dva meusobno naelno oprena cilja uglavnom dobio.
Je li pobjeda opravdavala bezbrojne rtve, je li dananji red duhovnoga ivota posve dostatan i hoe li
dovoljno dugo trajati da nam se sve patnje, grevi
i nepravde od progona heretika i lomaa do sudbina mnogih genija, to su zavrili ludilom ili
samoubojstvom, uine rtvama koje su imale smisla, nije
nam doputeno pitati. Povijest se dogodila - je li bila dobra ili bi bolje bilo da je izostala, moemo li
prihvatiti njezin smisao, posve je beznaajno.
Tako su se vodile i one bitke za slobodu duha koje su u kasnijem, feljtonistikom razdoblju dovele dotle
da je duh doista uivao neuvenu i njemu samome
nepodnoljivu slobodu, utoliko to se potpuno oslobodio crkvenog i djelomice dravnog skrbnitva, ali jo
ne naavi pravi, vlastiti oblik zakona koji
bi potivao, neki pravi, novi autoritet i legitimitet. Stoga primjeri ponienja, potkupljivosti i samozataje
duha iz toga doba, o kojima pria Ziegenhals,
dijelom doista zapanjuju.
Moramo priznati da nismo kadri dati jednoznanu definiciju proizvoda po kojima to razdoblje nazivamo, to
jest definiciju feljtona. Kako se ini, proizvodili
su se u milijunima kao naroito omiljen sastavni dio dnevne tampe, tvorili su glavnu hranu onim za
znanjem vapijuim itaocima, izvjeivali su ili, bolje
reeno, naklapali o tisuama predmeta znanja, te su se, kako izgleda, oni pametniji medu feljtonistima
esto rugali i vlastitu poslu, barem Ziegenhals
tvrdi da je naiao na brojne radove koje je bio sklon tumaiti kao izrugivanje autora na vlastiti raun, jer bi
inae bili posve nerazumljivi. Lako je
vjerovati da se u tim lancima to su se serijski proizvodili nakupilo mnogo ironije i samoironije, za ije bi
se razumijevanje tek morao iznova pronai
klju. Tvorci tih igrarija pripadali su dijelom novinskim urednitvima, a dijelom su bili slobodni pisci,
esto ak nazivani pjesnicima, ali se ini
da su mnogi od njih pripadali i staleu uenjaka, ak je bilo i uglednih nastavnika visokih kola. Omiljeni
sadraji ovih napisa bile su anegdote iz ivota
uvenih mukaraca i ena i njihova korespondencija, a nosili su naslove kao Friedrich Nietzsche i enska
moda oko 1870 ili Najmilija jela skladatelja
Rossinija ili Uloga kunih psetanaca u ivotu velikih kurtizana i tome slino.
Nadalje, omiljena su bila historizirana razmatranja aktualnih tema razgovora iz kruga imunih, kao San o
umjetnoj proizvodnji zlata kroz vjekove ili Pokuaji
kemijsko-fizikalnog utjecaja na vremenske prilike, i stotinu slinih. itamo li naslove to ih je Ziegenhals
naveo iz tih brbljarija, tada nae uenje
manje izaziva injenica da su postojali ljudi koji su ih gutali kao svakodnevno tivo, a mnogo vie
injenica da su autori od ugleda, poloaja i dobra
obrazovanja podravali potronju tih nitavnih zanimljivosti svojim usluivanjem, kako se to tada
nazivalo: izraz uostalom oznauje i ondanji odnos

ovjeka spram stroja. Povremeno su tako bile omiljene pitalice poznatim linostima o svakodnevnim
stvarima - a njima je Ziegenhals posvetio zasebno poglavlje
- pri kojima su se na primjer poznati kemiari ili pijanisti virtuozi morali izjanjavati o politici, popularni
glumci, plesai, gimnastiari, letai ili
ak pjesnici o prednostima i loim stranama momatva, o vjerojatnim uzrocima financijskih kriza i tako
dalje. U tome je jedino vano bilo spojiti kakvo
poznato ime s nekom upravo aktualnom temom: neka se kod Ziegenhalsa proitaju frapantni primjeri, on ih
navodi na stotine. Kako rekosmo, vjerojatno je
u cijelu tu radinost bila umijeana i prilina koliina ironije, moda ak neke demonske, oajnike ironije,
u to se tek vrlo teko moemo uivjeti; iroke
mase, meutim, koje su u to vrijeme oito bile ponesene upadljivim italakim arom, primale su sve te
grotesknosti bez dvojbe s lakovjemom ozbiljnou.
Ako bi neka glasovita slika promijenila vlasnika, na drabi se prodavao kakav vrijedan rukopis, izgorio
kakav stari dvorac, ili bi nosilac nekoga drevnog
plemikog imena bio umijean u kakav skandal, itaoci u tisuama podlistaka nisu saznavali tek puke
injenice, nego bi jo istoga ili idueg dana dobivali
i hrpu anegdota, povijesnog, psiholokog, erotskog i drugog materijala o dotinoj natuknici, o svakom
dogaaju dana slijevale bi se itave rijeke ustrog
piskaranja, a nain izlaganja, pristup i formulacija svih tih obavjetenja nosili su u svakom pogledu peat
brzo i bez odgovornosti proizvedene robe iroke
potronje. Uz te podlistke pripadale su, uostalom, i stanovite igre koje su podsticale itateljstvo i pokretale
njegovu presienost predmetima znanja;
o tome govori podulja Ziegenhalsova biljeka na arobnu temu Krialjka.
Tisue i tisue ljudi koji su veim dijelom obavljali teke poslove i teko ivjeli, sjedili su tada u svojim
slobodnim satima pognuti nad kvadrate i krieve
od slova, ispunjavajui njihove praznine prema utvrenim pravilima igre. uvat emo se toga da vidimo
samo smijenu i ludu stranu te igre, te emo se suzdrati
od poruge. Ti ljudi sa svojim djetinjastim zagonetkama i svojim odgojnim napisima nisu bili, naime,
nimalo bezazlena djeca ili zaigrani Feaani, nego su
puni strepnje sjedili usred politikih, privrednih i moralnih previranja i potresa i vodili brojne strahotne
ratove i graanske ratove, pa njihove male
odgojne igre nisu bile tek ljupke i besmislene djetinjarije ve odgovor na duboku potrebu da se zatvore oi,
da se po mogunosti pobjegne pred nerjeivim
problemima i zlogukim nagovjetajima propasti u bezazleni svijet privida. Ustrajno su uili upravljati
automobilima, igrati sloene kartake igre i sanjarski
su se posveivali rjeavanju krialjki - jer, stajali su gotovo bespomoni naspram smrti, strahu, boli i gladi,
crkva ih vie nije mogla tjeiti niti duh
savjetovati. Oni, koji su itali tolike napise i sluali tolika predavanja, nisu smogli vremena ni snage da
pokuaju ojaati protiv straha, da u sebi svladaju
bojazan od smrti, ivjeli su ne marei vie, ne vjerujui ni u kakvo sutra.
Odravana su i predavanja, pa moramo i ovoj neto otmjenijoj podvrsti podlistaka nakratko dati rije. Osim
napisa, strunjaci a i duhovni hajduci nudili
su u to vrijeme graanima - kojima je pojam odgoja jo bio vrijedan tovanja, iako je bio lien svoga
nekadanjeg znaenja - i brojna predavanja, i to ne
samo u obliku prigodnih sveanih govora nego u divljoj konkurenciji i jedva shvatljivoj koliini. U to
vrijeme graanin srednje velikoga grada ili njegova
supruga mogli su otprilike jednom tjedno, a u velikim gradovima gotovo svake veeri, sluati predavanja
koja su ih teoretski pouavala o bilo kojem predmetu,
o umjetnikim djelima, o pjesnicima, uenjacima, istraivaima, putovanjima oko svijeta, predavanja koja
su sluatelja ostavljala posve pasivnim i koja
su preutno pretpostavljala nekakav odnos sluateljstva prema sadraju, bilo kakvo predznanje,
pripremljenost i sposobnost poimanja, to u veini sluajeva
nije postojalo.

Bilo je zabavnih, temperamentnih i duhovitih predavanja, primjerice o Goetheu kako je u plavom fraku
izlazio iz potanske koije i zavodio strasburke ili
wetzlarske djevojke, ili predavanja o arapskoj kulturi, u koja su mijeane odreene koliine pomodnih
intelektualnih pojmova kao u kakvoj kockarskoj ai,
pa se svatko obradovao ako bi uspio ijedan od njih makar priblino prepoznati. Ljudi su sluali predavanja
o piscima ija djela nisu nikad proitali ili
ih nisu ni namjeravali itati, gledajui pri tom moda i projekcije slika i borei se, jednako kao s novinskim
podlistkom, s poplavom izoliranih obrazovnih
pojmova - lienih svakog smisla - i djeliima znanja. Ukratko, bilo se doprlo tik pred ono strahovito
ponitenje vrijednosti rijei, to je isprva samo
u tajnim i najuim krugovima izazvalo herojski asketski protupokret koji se uskoro zatim razotkrio i
osnaio postavi ishoditem novoga duhovnog samoodgoja
i dostojanstva.
Nesigurnost i patvorenost duhovnog ivota onoga vremena, koje je umnogome inae ipak pokazalo
djelatnu mo i veliinu, objanjavamo mi dananji ljudi kao
neki simptom prestravljenosti to je bila spopala duh kad se na kraju razdoblja prividnih pobjeda i procvata
pred njim isprijeilo Nita: velika materijalna
bijeda, razdoblje politikih i ratnikih oluja i preko noi izniklo nepovjerenje prema samome sebi, prema
vlastitoj moi i dostojanstvu, ak prema vlastitom
postojanju. K tome je, u raspoloenju sloma i rasapa, to vrijeme doivjelo jo i vrlo visoka duhovna
dostignua, medu ostalim zaetke znanosti o glazbi,
koju smo zahvalno naslijedili. Ali, koliko je lako bilo kojem dijelu prolosti lijepo i smisleno odrediti
mjesto u svjetskoj povijesti, toliko je svaka
suvremenost nesposobna za vlastito odreenje, pa je u ono vrijeme, uz brzo opadanje duhovnih dostignua
i zahtjeva na vrlo skromnu razinu, ba meu intelektualcima
stala harati strahovita nesigurnost i oaj. Upravo se, naime, bilo otkrilo (ve od Nietzscheova doba
ponegdje nasluivano) da su mladost i stvaralako
razdoblje nae kulture proli, da je ve poelo starenje i suton, pa se tom naglom spoznajom i tim sveopim
predosjeajem to su ga mnogi nezgrapno opisivali,
tumailo razliito zastraujue znamenje Vremena: pusta mehanizacija ivota, nagli pad morala,
bezvjernost naroda, patvorenost umjetnosti.
Bilo je kao u onoj udesnoj kineskoj bajci, zazvuala je glazba propasti: kao to bas orgulja dugo tutnji,
lebdjela je nad desetljeima, uvukla se u spodobi
korupcije u kole, asopise i akademije, ponirala je u liku tjeskobe i duevne bolesti u nutrinu veine
suvremenih umjetnika i kritiara koje je jo bilo
mogue ozbiljno shvaati; razularila se kao divlja i diletantska hiper-produkcija u svim umjetnostima.
Dranje spram tog neprijatelja, to je tako prodro
i vie se nikakvom arolijom nije dao otjerati, bilo je raznovrsno. Gorka istina mogla se utke spoznati i
stojiki podnositi, to su radili i mnogi od
najboljih. Moglo se pokuati porei je, a tomu su literarni navjestitelji znanosti o propasti kulture pruali
mnoge olake mete napada; osim toga, tko se
uhvatio ukotac s prorocima to su prijetili, naiao je na odziv graana i imao je utjecaja, jer je graanima
pretpostavka da vie nema kulture za koju
su jo juer vjerovali da je posjeduju i kojom su se veoma diili, zamisao da njima tako mio odgoj, tako
draga umjetnost, nisu vie ni pravi odgoj ni prava
umjetnost, inila im se nita manje drskom i nepodnoljivom od nagle novane inflacije i prijetnje njihovu
imetku to je dolazila od revolucija. Osim toga,
bilo je i cinina dranja protiv tog raspoloenja propasti, ilo se plesati i svaka se briga za budunost
proglaavala staromodnom ludou, u veselim podliscima
pjevalo se o bliskom kraju umjetnosti, znanosti i jezika, te se u tom feljtonistikom svijetu, na vlastiti raun
izgraenom od papira, s nekom samoubilakom

slau otkrivala posvemanja duhovna izopaenost i inflacija pojmova, a hinilo se kao da se sa strane
ciniki hladnokrvno ili bakantski zaneseno tek promatra
kako u propast ne srljaju samo umjetnost, duh, udoree, estitost, ve i sama Evropa i cijeli svijet. U
dobrih je vladao neki tiho turobni, u zlih pakosni
pesimizam, pa je politikom i ratom valjalo unititi preivjelo i iznova urediti svijet i moral prije nego to je
u kulturi opet postalo mogue prodrijeti
u bit i uspostaviti novi poredak.
Meutim, u tim prijelazima desetljeima kultura nije drijemala, nego je upravo za svoga propadanja i svoje
prividne samozataje, u umjetnika, profesora i
feljtonista, u svijesti pojedinaca dospijevala do najistananije budnosti i samoispitivanja.
Ve usred procvata feljtona bilo je posvuda izdvojenih i malih skupina koje su odluno ostale vjerne duhu i
svim snagama nastojale spasiti sr dobre tradicije,
reda, metode i intelektualne svijesti u vrtlogu onoga vremena. Koliko danas moemo razaznati te postupke,
ini se da se postupak samoispitivanja, osvjeivanja
i svjesna otpora rasulu uglavnom odvijao u dvije skupine. Kulturna svijest uenjaka pribjeglaje
istraivanjima i rnetodama nastave povijesti glazbe, jer
je upravo u to vrijeme ova znanost dosezala svoje vrhunce, a u samom feljtonistikom svijetu proula su se
dva seminara to su njegovala uzorno istu i
savjesnu metodu rada. I, kao da se sudbina htjela utjeno osmjehnuti tim nastojanjima beznaajno male i
hrabre kohorte, dogodilo se ba u to najmranije
doba ono divno udo, posve sluajno, ali djelujui kao boanska potvrda: pronaeno je jedanaest rukopisa
Johanna Sebastiana Bacha iz negdanjeg posjeda
njegova sina Friedemanna! Druga okosnica otpora protiv izopaenosti bila je bratovtina Putnika na Istok,
ija su braa njegovala vie duu nego duh, stanovitu
pobonost i strahopoitanje. Ba otuda je na dananji oblik duhovne njege i Igre staklenim perlama dobio
znaajne'poticaje, poglavito u pravcu kontemplacije.
I u novom nainu poimanja biti nae kulture i mogunosti njezina daljnjeg opstanka imali su udjela Putnici
na Istok, ne toliko svojom znanstveno-analitikom
ulogom koliko svojom, na starim tajnim vjebama zasnovanom, sposobnou maginog poniranja u daleka
vremena i kulturne prilike. Meu njima je tako bilo
glazbenika i pjevaa, za koje se tvrdi da su glazbu starijih vremena znali izvoditi sa savrenom izvornom
istoom, dakle svirati i pjevati na primjer
neku glazbu iz 1600. ili 1650. godine tono tako kao da su jo posve nepoznati svi u meuvremenu steeni
naini, usavrenja i vjetine. Bilo je to neto
neuveno, u ono vrijeme kad je u svakom muziciranju pomama za dinamikom i povisivanjem bila uzela
toliko maha, da se radi izvoenja i dirigentova shvaanja
gotovo zaboravljalo na samu glazbu; izvjeuju nas da su sluaoci dijelom ostali bez ikakva razumijevanja,
a dijelom paljivo sluali, vjerujui da prvi
put u ivotu uju muziku, kad je jedan orkestar Putnika na Istok prvi put javno odsvirao jednu suitu iz
Hndelova vremena, potpuno bez crescenda i diminuenda,
s naivnou i ednou iz nekoga drugog vremena i svijeta.
Jedan je lan u dvorani bratovtine, izmeu Bremgartena i Morbioa, bio sagradio orgulje savreno nalik
onima kakve bi bio dao izraditi Johann Sebastian
Bach da je za to imao sredstava i mogunosti. Graditelj orgulja krio je - prema naelu bratovtine koje je
ve u ono vrijeme bilo na snazi - svoje ime
i prozvao se Silbermann, po svome pretei iz osamnaestog stoljea.
Time smo se pribliili vrelima iz kojih je nastao na dananji pojam kulture. Jedno od vanijih bila je
najmlaa znanost, povijest i estetika glazbe, uskoro
zatim naglo uznapredovala matematika, k tome je pridola kaplja mudrosti Putnika na Istok i najposlije - u
najuoj svezi s novim shvaanjem i tumaenjem

glazbe - onaj vedri i ujedno rezignirani, odvani stav prema problemu trajanja kulturnih razdoblja. Bilo bi
ovdje beskorisno o tome mnogo govoriti, jer
je to svakome poznato. Najvaniji posljedak toga novog stava, tovie, toga novog svrstavanja u kulturni
tijek, bilo je posvemanje odricanje od stvaranja
umjetnikih djela, postupno izdvajanje duhovnih ljudi iz svjetovnog prometa i - ne manje vana - kruna
svega: Igra staklenim perlama.
Znanost o glazbi, koja je odmah oko 1900, dok je feljton doivljavao svoj najvei procvat, postajala
predmetom sve dubljeg zanimanja, imala je najvei zamislivi
utjecaj na poetke Igre. Mi, batinici te znanosti, vjerujemo da bolje poznajemo glazbu velikih stvaralakih
razdoblja, posebice sedamnaestog i osamnaestog
stoljea, te da je u stanovitom smislu i razumijemo bolje nego sva pokoljenja preanjih vremena
(ukljuujui i samo razdoblje klasine glazbe). Dakako,
kao nasljednici, imamo spram klasine glazbe u svakom pogledu drukiji odnos nego ljudi stvaralakih
razdoblja; nae produhovljeno i od rezignirane melankolije
ne uvijek dovoljno osloboeno tovanje prave glazbe neto je posve drugo od ponizne i naivne radosti
muziciranja onih vremena kojima smo skloni zavidjeti
kao sretnijima, jer vrlo esto uz njihovu glazbu zaboravljamo okolnosti i sudbine iz kojih je nastajala.
Ve desetljeima vie ne smatramo filozofiju ili pjesnitvo - kao to je inilo gotovo cijelo dvadeseto
stoljee - ve samo matematiku i glazbu velikim
i trajnim dostignuima kulturnog razdoblja koje je trajalo od kraja srednjega vijeka do naeg vremena.
Otkako smo se - barem openito uzevi - odrekli nadmetanja u stvaralatvu s tim generacijama, otkako smo
odbacili kult prevlasti harmonije i iskljuivo
osjetilne dinamike u muziciranju, kakav je glazbom vladao dva stoljea, poevi negdje od Beethovena i
poetaka romantike, vjerujemo da - na svoj nain,
dakako, na svoj nekreativni, epigonski nain, ali sa strahopoitanjem! - jasnije i ispravnije razaznajemo
sliku kulture koju smo naslijedili. Vie nikako
nismo opsjednuti onim razuzdanim stvaralakim porivom iz tih vremena, pa nam se to to su se u
petnaestom i esnaestom stoljeu stilovi u glazbi mogli
tako dugo odrati neizmijenjeno istima ini kao neka gotovo nepojmljiva predstava, ini se neshvatljivim
kako se u silnoj gomili tada pisane glazbe naoko
uope ne moe pronai nita loe, da jo i osamnaesto stoljee, stoljee u kojemu je zapoela degeneracija,
izbacuje itav vatromet stilova, moda i kola,
blistajui kratkotrajno i samouvjereno, ali vjerujemo da smo u onome to danas zovemo klasinom
glazbom spoznali duh, krepost i pobonost tih pokoljenja,
a to nam je postalo uzorom. Danas, primjerice, malo ili nita ne drimo do teologije ili crkvene kulture
osamnaestog stoljea, ili do filozofije prosvjetiteljstva,
ali zato u Bachovim kantatama, Mukama i preludijima vidimo krajnju sublimaciju kranske kulture.
Odnos nae kulture prema glazbi ima, uostalom, jo jedan pradavni i preasni uzor, i njemu Igra staklenim
perlama iskazuje najdublje tovanje. U bajoslovnoj
Kini starih kraljeva bila je, sjeamo se, glazbi dodijeljena jedna od vodeih uloga u dravnom i
dvorskom ivotu; gotovo se poistovjeivalo napredovanje
glazbe s prilikama u kulturi i moralu, tovie, u samom carstvu, a muziki su majstori morali strogo paziti
na istou i uvanje starih tonaliteta.
Ako bi se u glazbi to pokvarilo, bio je to siguran predznak propadanja vlade i drave. Pjesnici kazivahu
strane prie o zabranjenim, avolskim i nebu
stranim tonalitetima, kao o Glazbi propasti ing anga i ing Cea, pri ijem bi se bezonom izvoenju
na kraljevskom dvoru odmah nebo smrailo, zidine
se potresle i poele ruiti, a vladar i carstvo doivjeli bi pad. Umjesto mnogo rijei starih pisaca navest
emo ovdje nekoliko mjesta iz poglavlja o glazbi
Lu Bu Veova rukopisa Proljee i Jesen.

Izvori glazbe vrlo su stari. Ona nastaje iz Mjere i korijen je velikog Jedinstva. Veliko Jedinstvo stvara dva
pola; ta dva pola tvore silu tmine i svjetla.
***
Kad je svijet u miru, kad sve stvari miruju, kad svi u svojim mijenama slijede svoga vinjeg, tada se glazba
moe ozbiljiti. Kad pohota i strasti ne krenu
stramputicama, glazba se moe usavriti. Savrena glazba ima svoj uzrok. Ona nie iz ravnovjesja.
Ravnovjesje nastaje iz ispravnoga, a ispravno iz smisla
svijeta. Zbog toga se o glazbi moe govoriti samo sa ovjekom koji je spoznao smisao svijeta.
***
Glazba poiva na skladu izmeu neba i zemlje, na suglasju izmeu tmine i svjetla.
***
Drave u rasulu, pa ni za propast zreli ljudi, ne ive, dakako, bez glazbe, ali njihova glazba nije vedra.
Stoga: to je muzika opojnija, to ljudi postaju
sjetnijima, a zemlja ugroenijom, to dublje grezne vladar. Tako se gubi i bit glazbe.
Ono to su svi sveti vladari cijenili u glazbi, bila je upravo njezina vedrina. Tirani Gia i u-Sin stvarali su
zanosnu glazbu. Glasne su tonove smatrali
lijepima, a masovne efekte zanimljivima. Teili su za novim i neobinim uinkom zvukova, za tonovima
kakve jo nijedno uho nije ulo; nastojali su jedan
drugoga nadmaiti, pa su prevrili svaku mjeru i svrhu.
***
Uzrok propasti drave u bilo je otkrie magine glazbe. Takva glazba uistinu je uzbudljiva, ali se zapravo
posve udaljuje od biti glazbe. A zato to se
udaljila od biti prave glazbe, takva glazba nije vedra. Kad glazba nije vedra, tada narod guna i ivot se
poremeti. Sve dolazi otuda to se pogreno tumai
narav glazbe i to se ide samo za opojnim djelovanjem zvukovnoga.
Stoga je glazba jednog staloenog vremenskog razdoblja mirna i vedra, a vlada uravnoteena. Glazba
nemimih vremena burna je i gnjevna, a vlasti su izopaene.
Glazba drave u rasulu sentimentalna je i sjetna, a njezina vlada ugroena.
***
Rijei ovoga Kineza ukazuju nam posve jasno na izvore i na istinski, gotovo zaboravljeni, smisao svake
glazbe. Kao i ples i bilo koja umjetnika djelatnost,
glazba je u pretpovijesnim vremenima, naime, bila arolija, jedno od drevnih i priznatih sredstava magije.
Poevi s ritmom (pljeskanje, udaranje takta nogom, udaranje drvcima - najdrevnija vjetina bubnjanja)
bila je mono i prokuano sredstvo kojim se brojno
mnotvo ljudi dovodilo u jednako raspoloenje, usklaivalo se njihovo disanje, lupanje srca i ope stanje, i
hrabrilo se na istjerivanje i prizivanje vjenih
sila, na ples, borbu, ratni pohod, na sveta djela. A ta se iskonska, ista i pramona narav - narav arolije mnogo due sauvala u glazbi nego u drugim
umjetnostima; sjetimo se samo brojnih iskaza povjesniara i pjesnika o glazbi, od starih Grka do
Goetheovih novela. U praksi ni mar ni ples nikada nisu
izgubili svoje znaenje. Ali, vratimo se pravom predmetu!

***
O poelima Igre staklenim perlama ispripovjedit emo sad ukratko ono to je najvrednije znati. Nastala je,
ini se, istodobno u Njemakoj i u Engleskoj,
dodue u obje zemlje kao vjeba igranja u onim uskim krugovima glazbenika i uenjaka koji su radili i
studirali u novim seminarima glazbene teorije. Ako
se prispodobi poetni oblik Igre s kasnijim i dananjim, to je nalik usporedbi nekoga notnog rukopisa iz
vremena prije 1500. godine, s njegovim primitivnim
oznakama nota meu kojima nema ni oznaka za odjeljivanje taktova, s kakvom partiturom iz osamnaestog
stoljea ili s nekom iz devetnaestoga, sa zbunjujuim
obiljem skraenica za dinamiku, tempo, fraziranje i slino, zbog kojih tiskanje takvih partitura esto stvara
teke tehnike probleme.
Igra u poetku nije bila nita drugo do duhovit oblik vjebe pamenja i kombiniranja, meu studentima i
glazbenicima, a igrala se - kako smo rekli - u Engleskoj
i u Njemakoj, jo prije nego to je otkrivena na visokoj glazbenoj koli u Klnu, gdje je dobila i ime to
ga nosi i danas, nakon toliko pokoljenja,
premda sa staklenim perlama odavno nema vie nita.
Poevi s ritmom (pljeskanje, udaranje takta nogom, udaranje drvcima - najdrevnija vjetina bubnjanja)
bila je mono i prokuano sredstvo kojim se brojno
mnotvo ljudi dovodilo u jednako raspoloenje, usklaivalo se njihovo disanje, lupanje srca i ope stanje, i
hrabrilo se na istjerivanje i prizivanje vjenih
sila, na ples, borbu, ratni pohod, na sveta djela. A ta se iskonska, ista i pramona narav - narav arolije mnogo due sauvala u glazbi nego u drugim
umjetnostima; sjetimo se samo brojnih iskaza povjesniara i pjesnika o glazbi, od starih Grka do
Goetheovih novela. U praksi ni mar ni ples nikada nisu
izgubili svoje znaenje. Ali, vratimo se pravom predmetu!
***
O poelima Igre staklenim perlama ispripovjedit emo sad ukratko ono to je najvrednije znati. Nastala je,
ini se, istodobno u Njemakoj i u Engleskoj,
dodue u obje zemlje kao vjeba igranja u onim uskim krugovima glazbenika i uenjaka koji su radili i
studirali u novim seminarima glazbene teorije. Ako
se prispodobi poetni oblik Igre s kasnijim i dananjim, to je nalik usporedbi nekoga notnog rukopisa iz
vremena prije 1500. godine, s njegovim primitivnim
oznakama nota meu kojima nema ni oznaka za odjeljivanje taktova, s kakvom partiturom iz osamnaestog
stoljea ili s nekom iz devetnaestoga, sa zbunjujuim
obiljem skraenica za dinamiku, tempo, fraziranje i slino, zbog kojih tiskanje takvih partitura esto stvara
teke tehnike probleme.
Igra u poetku nije bila nita drugo do duhovit oblik vjebe pamenja i kombiniranja, meu studentima i
glazbenicima, a igrala se - kako smo rekli - u Engleskoj
i u Njemakoj, jo prije nego to je otkrivena na visokoj glazbenoj koli u Klnu, gdje je dobila i ime to
ga nosi i danas, nakon toliko pokoljenja,
premda sa staklenim perlama odavno nema vie nita.
Ovim se staklenim perlama umjesto slovima, brojkama, notama ili drugim grafikim znakovima sluio
izumitelj, Bastian Perrot iz Calwa, pomalo udan, ali
pametan i drueljubiv, glazbeni teoretiar. Perrot, koji je, uostalom, za sobom ostavio i raspravu o
Procvatu i propasti kontrapunkta, zatekao je kod
uenika u klnskom seminaru ve razmjerno razvijenu naviku igranja: u skraenim formulama svoje
znanosti dovikivali bi jedan drugome proizvoljne motive

ili poetke klasinih kompozicija, na to je prozvani morao odgovoriti bilo nastavkom dotinog komada
bilo - jo bolje - viim ili niim glasom, odnosno
kontrastnom protutemom, i tako dalje. Bila je to vjeba pamenja i improviziranja kakva je vjerojatno
nekada bila slino uvrijeena (makar ne i teoretski
u formulama, nego praktino na embalu, lutnji, flauti ili glasovno) u marljivih uenika glazbe i
kontrapunkta u doba Schtza, Pachelbela i Bacha. Bastian
Perrot, poklonik bavljenja runim zanatom, koji je vlastitim rukama sagradio vie glasovira i klavikorda po
uzoru na stare, koji je vrlu vjerojatno pripadao
Putnicima na Istok i o kojemu legenda kae da je znao svirati violinu na stari, od 1800. godine zaboravljeni
nain, s visoko svinutim lukom i runo reguliranim
strunama, za sebe je konstruirao - po uzoru na naivne djeje naprave s kuglicama za brojenje - okvir s
nekuliko tuceta ica na koje su se mogle nanizati
staklene perle u razliitim veliinama, oblicima i bojama. ice su odgovarale notnim crtama, perle
vrijednostima nota i tako dalje, pa je iz staklenih
perli tako gradio glazbene citate ili izmiljao teme, mijenjao ih, prenosio, razvijao, preokretao i drugima ih
suprotstavljao. to se tie tehnike, to
je dodue bila igrarija, ali se acima svidjela, pa je postala modom koja se oponaala i u Engleskoj, i neko
su se vrijeme muzike vjebe izvodile na taj
primitivno-ljupki nain. I, kao to esto biva, jedna trajna i znaajna institucija dobila je tako svoje ime od
prolazne i sporedne stvari. Ono to je
poslije nastalo od igre onih seminaraca i od Perrotovih ica s povjeanim perlama, jo i danas nosi u
narodu ve uvrijeeno ime: Igra staklenim perlama.
Jedva dva-tri desetljea kasnije Igra je, ini se, meu studentima glazbe izgubila na popularnosti, ali su je
zato preuzeli matematiari, i dugo je jedno
od obiljeja u povijesti Igre bilo to to je nju uvijek radije prihvaala i njome se sluila ona znanost koja je
upravo doivljavala svoj procvat ili preporod,
te je Igru i dalje razvijala. Matematiari su Igru usavrili do visoke pokretljivosti i sposobnosti pretvaranja
u neto uzvieno; ona je stekla neto nalik
na svijest o sebi i svojim mogunostima, a to se zbivalo usporedo s opim razvitkom tadanje kulturne
svijesti nakon to je prebrodila veliku krizu i kako se izrazio Plinius Ziegenhals - snala se, sa skromnim ponosom, u ulozi kasne kulture koja pripada
prilikama kakve su priblino odgovarale kasnoj
antici, odnosno helenistiko-aleksandrinskom razdoblju.
Toliko prema Ziegenhalsu. Nastojat emo sada dovriti svoju skicu povijesti Igre staklenim perlama, te
ustvrujemo: preavi od glazbenih u matematike
seminare (promjena koja se jo bre zbivala u Francuskoj i Engleskoj nego u Njemakoj), Igra je bila tako
daleko doprla u svome razvoju da su se njome
s pomou posebnih znakova i skraenica mogli izraziti matematiki postupci; Igrai su, uzajamno
razvijajui Igru, jedan drugoga posluivali tim apstraktnim
formulama i predstavljali jedan drugome mogunosti i razvojni slijed svoje znanosti. Ta matematikoastronomska igra formulama zahtijevala je veliku pozornost,
budnost i koncentraciju. Meu matematiarima je ve tada ugled dobrog igraa Igre staklenim perlama
mnogo znaio, bio je ravan ugledu vrlo dobra matematiara.
S vremenom su Igru preuzimale i oponaale gotovo sve znanosti, odnosno, primjenjivale je na svoja
podruja, kao to je dokazano za klasinu filologiju i
logiku. Analitiko razmatranje glazbenih vrednota bilo je dovelo dotle da su glazbeni tokovi obuhvaani u
fizikalno-matematike formule.
Neto malo poslije poela se filologija sluiti tom metodom i mjeriti jezike tvorevine onako kako se u
fizici mjere prirodni procesi. To je prihvatila
i znanost o likovnim umjetnostima, gdje je ve iz arhitekture odavno postojao odnos s matematikom. Tako
su se meu apstraktnim formulama, dobivenim na

taj nain, poeli otkrivati uvijek novi odnosi, analogije i sukladnosti. Svaka znanost, koja bi svladala ovu
igru, stvarala bi u tu svrhu poseban jezik
Igre, sainjen od formula, skraenica i mogunosti kombinacija, a u elitnim krugovima duhovne omladine
posvuda su bile omiljene igre sa slijedovima formula
i dijalozima u formulama. Igra nije znaila samo vjebu ili puku razonodu, bio je to sabrani osjeaj
pouzdanja u odgoj duha, poglavito u matematiara koji
su se Igrom bavili u isti mah asketski - virtuozno poput sportaa - i s formalnom strogou, te su u tome
nalazili uitak koji im je olakavao ve tada
meu ljudima duha dosljedno provoeno odricanje od svjetovnih uitaka i tenji. Igra staklenim perlama
imala je velikog udjela u potpunoj pobjedi nad feljtonom
i u iznova probuenoj elji za krajnje egzaktnim vjebama duha, kojoj dugujemo nastanak novoga
duhovnog odgoja, samostanski strogog. Svijet se bio promijenio.
Duhovni ivot feljtonistikog razdoblja mogao bi se usporediti s nekom od svoje vrste odroenom biljkom
koja se rasula u hipertrofirane izrasline, a korekture
to su slijedile - s podrezivanjem te biljke sve do korijena. Mladi ljudi, koji su se tada htjeli posvetiti
duhovnim naukama, nisu time vie mislili obilaenje
visokih kola, na kojima bi im uveni i blagoglagoljivi profesori bez autoriteta nudili ostatke negdanjeg
visokog obrazovanja, morali su sad isto tako
strogo i jo stroe i metodinije uiti nego to su nekad morali inenjeri na politehnikumima. Morali su se
strmom stazom penjati uzbrdo, morali su u matematici
i aristotelovsko-skolastikim vjebama proiavati i krijepiti svoju mo rasuivanja i uz to se nauiti
odricati svih onih dobara to su prije toga nizu
uenih pokoljenja bila vrijedna tenje: odricati se brze i olake novane zarade, ugleda i javnih poasti,
novinskih pohvala, brakova sa kerima bankara
i tvomiara, razmaenosti i luksuza u materijalnom ivotu.
Pjesnici s visokim nakladama, Nobelovim nagradama i lijepim ladanjskim kuama, priznati lijenici s
odlikovanjima i livriranom poslugom, akademici s bogatim
suprugama i blistavim salonima, kemiari sa savjetnikim namjetenjima u industriji, filozofi s tvornicama
podlistaka i zanosnim predavanjima u prepunim
dvoranama s aplauzom i buketima - sve su takve figure iezle i do danas se vie nisu ponovo pojavile.
Dakako, bilo je jo mnogo nadarenih mladih ljudi
kojima su takve figure bile uzori kojima se zavidi, ali putovi do javnih poasti, bogatstva, ugleda i luksuza
nisu vie vodili kroz predavaonice, seminare
i doktorate, jer su duboko potonula duhovna zvanja u oima svijeta bila pala pod steaj, a to su
nadomjestila novim osvajanjem skrueno-fanatine predanosti
duhu. Oni talenti, koji su vie stremili blagostanju i sjaju, morali su okrenuti lea duhovnosti - jer je ona
postala neprivlanom - i poi za onim zvanjima
u kojima se zadrala mogunost probitka i zaraivanja novca.
Predaleko bi nas odvelo kad bismo htjeli poblie prikazati kako se duh nakon svoga proiavanja uspio
probiti i u dravi. Ubrzo se pokazalo da je samo
nekoliko pokoljenja nehajnog i neodgovorna duhovnog odgoja bilo dovoljno da se osjetno oteti i praktini
ivot, pa su znanje i odgovomost bili sve rjei
i u svim viim zanimanjima, i u tehnikima, i tako je njegovanje duha u narodu i u dravi, a poglavito
cijelo kolstvo, malo-pomalo prelo u iskljuivu
nadlenost duhovnika. Tako su kole i danas, u gotovo svim zemljama Evrope, ukoliko nisu ostale pod
nadzorom Rimske crkve, jo u rukama onih anonimnih
redova koji se popunjavaju iz intelektualne elite. Ma koliko strogost i takozvana oholost te kaste mogu
javnom miljenju povremeno biti neugodne, ma koliko
se pojedinci protiv nje bunili, ona i dalje nepokolebljivo prednjai; odrava je i titi ne samo njezin
integritet, sposobnost odricanja od svih dobara
i privilegija izuzevi duhovne, nego i odavno ope usvojena spoznaja ili barem pretpostavka o nunosti te
stroge kole za odranje civilizacije.

Zna se ili predmnijeva: kad miljenje jednom ne bude isto i budno, a duh vie ne bude cijenjen, tada ni
brodovi ni automobili uskoro nee ii ispravno,
tada e se i inenjerovu raunalu poljuljati svaka vrijednost i autoritet, kao i matematika bankama i
burzama, tada e nastati kaos. Trebalo je, napokon,
prilino vremena dok je svoj put prokrila spoznaja da su i vanjskim oblicima civiliziranosti i tehnike industriji, trgovini i tako dalje - nuno potrebni
zajedniki temelji duhovnog morala i potenja.
U ono je doba Igri staklenim perlama nedostajalo jo neto, a to je sposobnost svestranosti, izdizanja iznad
svih pojedinanih disciplina znanosti. Astronomi,
grecisti, latinisti, skolastici, studenti glazbe, svi su igrali svoju Igru prema pravilima, s mnogo duha, ali je
Igra za svaki pojedini fakultet, za svaku
disciplinu i njezine ogranke imala drugi jezik i drugi splet pravila. Trebalo je pol stoljea dok je napravljen
prvi korak u premoivanju tih granica.
Razlog takvoj sporosti bio je bez dvojbe vie moralne nego formalne i tehnike naravi: sredstva za mostove
bila bi se ve nala, ali kraj toliko strogog
morala novonastale duhovnosti postojao je puritanski zazor od zastranjivanja, od mijeanja disciplina i
kategorija, duboka i opravdana plahost i bojazan
od povratka grijesima povrnosti i feljtonizma.
inom jednog pojedinca Igra staklenim perlama privedena je, gotovo jednim jedinim potezom, spoznaji o
vlastitim sposobnostima, a time joj je otvorena i
mogunost univerzalnog usavravanja; i opet je povezivanje s glazbom bilo ono to je Igri donijelo taj
napredak. Jedan vicarski znanstvenik na polju glazbe,
ujedno fanatini ljubitelj matematike, dao je Igri nov smjer i time mogunost vrhunskog razvitka.
Graansko se ime toga velikog ovjeka vie ne da utvrditi,
njegovo vrijeme nije vie poznavalo kult linosti na duhovnom polju, on u povijesti i dalje ivi kao Lusor
(isto: Joculator) Basiliensis. Njegov pronalazak,
kao svaki pronalazak, bio je dodue njegovo osobno dostignue i blagodat, ali nikako nije nastao iz neke
privatne potrebe i tenje, nego je bio pokrenut
mnogo jaim motorom.
Meu intelektualcima njegova vremena posvuda se osjeala strastvena elja za mogunou iskazivanja
novih misaonih sadraja, eznulo se za filozofijom,
za sintezom, osjealo se nedostatnim dotadanje blaenstvo u istoj povuenosti u svojoj disciplini; tu i
tamo probio bi pokoji znanstvenik granice svoje
znanosti pokuavajui prodrijeti u openito, sanjalo se o novoj abecedi, o novome znakovnom jeziku kojim
bi se mogla obuhvatiti nova duhovna iskustva i
njime se izmjenjivati. O tome naroito podrobno svjedoi napis nekoga pariskog znanstvenika iz toga
vremena, pod naslovom Kinesko upozorenje. Zaetnik
toga napisa, kojemu su se mnogi suvremenici rugali kao nekom Don Kihotu, a koji je, uostalom, priznati
uenjak na svom podruju - u kineskoj filologiji,
raspravlja o opasnostima s kojima e se suoiti znanost i duhovni odgoj, unato njihovu hrabrom dranju,
ako se odreknu pokuaja da izgrade meunarodni
znakovni jezik kojim bi se kao starim kineskim pismom moglo nekako grafiki izraziti i ono najsloenije
bez iskljuivanja osobne mate i domiljatosti,
a koji bi svim uenjacima svijeta bio razumljiv. Najznaajniji korak prema ispunjenju toga cilja uinio je
Joculator Basiliensis. On je za Igru staklenim
perlama izumio osnovna naela jednog novog jezika, odnosno jezika znakova i formula, u kojemu
matematika i glazba imaju jednaki udjel i kojim je mogue
povezati astronomske i glazbene formule i svesti matematiku i glazbu na zajedniki nazivnik. Ako time ni
u kojem pogledu i nije dovren razvitak, naoj
je skupoj Igri Neznanac iz Basela u to vrijeme poloio temelje za sve to e potom slijediti u njezinoj
povijesti.

Igra staklenim perlama, neko izuzetna zabava as matematiara, as filologa ili glazbenika, stala je sad
privlaiti sve vie i vie istinskih intelektualaca
pod svoju vlast. Obraale su joj se mnoge stare akademije, mnoge loe i poglavito drevni Savez putnika na
Istok. ak i nekolicina katolikih redova osjetila
je tu novi daak duha i dala se oarati Igrom, pa joj se u nekim benediktinskim samostanima posveivalo
toliko panje da je ve tada postalo akutno pitanje,
koje je i kasnije povremeno iskrsavalo, treba li da crkva i kurija zapravo podravaju i podnose Igru ili da je
zabrane.
Od velikog djela ovjeka iz Basela naovamo Igra se ubrzo potpuno razvila u ono to je jo danas: pojam
svega duhovnoga i nadahnutoga, uzvieni kult, Unio
mystica, mistini savez svih razdvojenih lanova jedne Universitas litterarum. Ona je u naem ivotu
preuzela ulogu dijelom umjetnosti, dijelom spekulativne
filozofije, a u vrijeme Plinija Ziegenhalsa, na primjer, esto je nazivana i izrazom koji je potekao jo iz
pjesnitva feljtonistike epohe i u kojemu
je u to vrijeme mnogi duh nasluivao cilj svojih tenji: magini teatar.
lako se tada tehniki i opsegom grae Igra staklenim perlama od svojih poetaka razrasla do u beskonano,
a po duhovnim zahtjevima spram Igraa postala
velikim umijeem i znanou, u Baselevo joj je vrijeme jo nedostajalo neto bitno. Dotad je, naime,
svaka igra znaila nizanje, redanje, grupiranje i
suprotstavljanje koncentriranih predodbi s mnogih podruja misaonog i lijepog, bila je brzo podsjeanje
na nadvremenske vrijednosti i oblike, virtuozni
kratak let po carstvima duha. Tek mnogo kasnije, iz duhovnog inventara kolstva, a posebice iz navika i
obiaja Putnika na Istok, u Igru je postupno pridoao
pojam kontemplacije. Pokazala se nevolja da oni vjetog pamenja a bez drugih vrlina, igraju spretno i
blistavo, te brzim nizanjem bezbrojnih predodbi
mogu preneraziti i zbuniti sudionike. Malo-pomalo takva je virtuoznost dospjela pod strogu zabranu, a
kontemplacija je postala vanim sastojkom Igre, za
gledatelje i sluatelje svake igre ak najvanijim. U tome se sastojao obrat protiv religioznosti. Nije vie
bilo vano brzom pozornou i izvjebanim
pamenjem intelektualno pratiti slijed ideja i cijeli duhovni mozaik jedne igre, nego se pojavio zahtjev za
dubljom i duevnom predanou. Nakon svakog
znaka, to bi ga voa Igre prizvao, u tiini bi i ozbiljno razmatrali njegov sadraj, njegovo izvorite i
njegov smisao, i svaki bi suigra tako bio prinuen
da snano i organski zazove svu sadrajnost takva znaka. Tehniku i vjetine u postupku kontemplacije
donosili su svi lanovi Reda i drutava Igre staklenim
perlama iz elitnih kola u kojima se umijeu kontemplacije i meditacije posveivala najvea panja. Tako
se sprijeilo da se hijeroglifi Igre izrode u
puka slova.
Dotada je, uostalom, Igra staklenim perlama unato svojoj popularnosti meu uenim ljudima bila tek
predmet privatna zanimanja. Mogao ju je igrati ovjek
sam, udvoje i s vie igraa, a one naroito duhovite, dobro skladane i uspjele igre povremeno su se,
razumije se, biljeile, pa bi se - putujui iz grada
u grad i iz jedne zemlje u drugu - proule, divili bi im se ili ih kritizirali. Ali, tek se sada Igra pomalo
poela obogaivati jednom novom ulogom, pretvarajui
se u javnu sveanost. Privatna je Igra i danas svakome dostupna, i naroito se mlai njome marljivo bave.
Ali pod nazivom Igra staklenim perlama danas
svatko ponajprije misli ipak na sveane, javne Igre. One se odravaju pod vodstvom malobrojnih,
suverenih Metara, koji su u svakoj zemlji podreeni Metru
Igre, Magistru ludi, uz pobono sudjelovanje uzvanika i uz napetu pozornost sluatelja iz svih krajeva
svijeta. Mnoge od tih Igara traju danima i tjednima,
i, dok se slavi takva Igra, svi suigrai i sluatelji ive suzdrano i samozatajno, po tonim propisima koji
zadiru i u trajanje spavanja, u apsolutnoj

zadubljenosti, nalik strogu isposnikom ivotu to su ga vodili sudionici jedne vjebe svetoga Ignacija.
Tome bi se moglo jo samo malo pridodati. Igra Igara bila se razvila, u izmjeninoj vlasti sad ove sad one
znanosti ili umjetnosti, u neku vrstu univerzalnog
jezika koji je Igraima omoguio da osmiljenim znakovima iskazuju vrijednosti i postavljaju ih u
meusobne odnose. U sva vremena Igra je bila usko povezana
s glazbom i odvijala se veinom prema glazbenim ili matematikim pravilima. Jedna tema, dvije teme, tri
teme bile su utvrene, izvedene, varirane i doivjele
bi posve slinu sudbinu kao tema neke fuge ili koncertnog stavka. Neka je Igra, primjerice, mogla zapoeti
zadanom astronomskom konfiguracijom ili temom
jedne od Bachovih fuga ili nekom Leibnizovom reenicom ili stihom iz Upaniada, pa se od takve teme,
ve prema namjeri i darovitosti Igraa, probuena
ideja-vodilja mogla ili dalje voditi, ili razraivati ili obogatiti u izrazu pomou aluzija na srodne predodbe.
Dok je poetnik moda bio kadar pomou znakova Igre postavljati paralele izmeu klasine skladbe i
formule nekog prirodnog zakona, u znalca i Majstora Igra
je od poetne teme slobodno mogla voditi do neogranienih kombinacija. U jednoj koli Igraa dugo se
rado igralo konfrontirajui dvije suprotne teme ili
ideje, vodei jednu uz drugu i jednu protiv druge do konanog harmoninog spajanja, kao to se moe
spojiti zakon i sloboda ili pojedinac i zajednica.
Naroito se pazilo da obje teme ili postavke u takvoj Igri budu posve ravnopravno i nepristrano voene, te
da se iz teze i antiteze izvede po mogunosti
glatka sinteza. Uope, osim genijalnih izuzetaka, Igre s negativnim ili skeptinim, disharmoninim
ishodom nisu bile omiljene i povremeno su ak bile zabranjivane.
To je duboko povezano sa smislom koji je Igra na svom vrhuncu poprimala za Igrae. A to je znailo
odabrani simbolski oblik traganja za savrenstvom, neku
vrstu uzviene alkemije, pribliavanje onom u sebi jedinstvenom duhu koji je iznad svih pojmova i
mnogostrukosti, dakle Bogu. Kao to su poboni mislioci
preanjih vremena tumaili ivot ljudskih stvorenja samo kao put k Bogu, a mnogostrukost pojavnog
svijeta drali dovrenom i domiljenom tek u boanskom
Jedinstvu, tako su figure i formule Igre staklenim perlama gradile, muzicirale i filozofirale na jednom
svjetskom jeziku, napajanom iz svih znanosti i
umjetnosti, igrajui sebe u stremljenju ka savrenom, ka istom bitku, prema potpuno ispunjenoj stvarnosti.
Realizirati je bio omiljeli izraz u Igraa,
a svoje su injenje osjeali kao put od Postajanja k Bitku, od moguega ka stvarnome. Neka nam se ovdje
dopusti da jo jednom podsjetimo na prije navedene
reenice Nikole Kuzanskoga.
U znakovni jezik Igre prihvaeni su, dakako, i izrazi iz kranske teologije, ukoliko su bili klasino
oblikovani pa se inilo da pripadaju opim kulturnim
dobrima, tako da je neki od glavnih vjerskih pojmova ili citat iz biblije, kakva reenica nekoga crkvenog
oca ili iz latinskog misala mogla jednako lako
i tono biti izraena i prihvaena u Igri kao i kakav geometrijski aksiom ili Mozartova melodija.
Jedva da bi bilo odvie odvano rei: za uski krug istinskih Igraa staklenim perlama Igra je imala
priblino jednako znaenje kao sluba Boja, a pri tom
se suzdravala od bilo kakve vlastite teologije.
U borbi za svoje postojanje izmeu neduhovnih svjetskih sila Igrai staklenim perlama i Rimska crkva bili
su odvie upueni jedni na druge a da bi se bilo
moglo zahtijevati opredjeljenje za jedno ili drugo, iako bi se za to esto bilo nalo povoda, jer su kod obiju
sila intelektualno potenje i istinski poriv
za otrim, jasnim formuliranjem vodili do razilaenja. To se ipak nije nikad provelo. Rim se zadovoljavao
time to se spram Igre odnosio as dobronamjernije

as odbojnije, jer su i u bratovtinama i u viem i najviem kleru bili mnogi nadareni pripadnici Igraa.
Sama Igra, otkako su postojale javne Igre i Magister
ludi, bila je pod zatitom Reda i Odgojnog poglavarstva, a oni su u odnosima s Rimom vazda nastupali kao
suta uljudnost i samo vitetvo. Papa Pio XV,
koji je jo kao kardinal bio dobar i gorljiv Igra staklenim perlama, nije se kao papa zauvijek oprostio od
Igre - poput svojih pretea - nego je pokuao
i s njom obraunati; dolo je gotovo dotle da se u to vrijeme katolicima zabrani Igra. Ali papa je umro prije
nego to je dolo do toga, a u jednoj mnogo
itanoj biografiji toga nimalo beznaajnog ovjeka prikazuje se njegov odnos spram Igre staklenim
perlama kao estoka strast koju je kao papa mogao obuzdati
jo samo u neprijateljskom obliku.
Igra kojom su se prvobitno slobodno bavili pojedinci i drube, iako su je ve odavno prijateljski
potpomagale, dakako, i odgojne vlasti, doivjela je svoje
javno ustanovljenje ponajprije u Francuskoj i Engleskoj, a ostale su ih zemlje vrlo brzo slijedile. U svakoj
je zemlji imenovana po jedna nadzorna komisija
i vrhovni ravnatelj Igre s naslovom Magister ludi, te su javne Igre pod osobnim vodstvom Metra
uzdignute na razinu duhovnih svetkovina.
Magister bi, dakako, kao i svi visoki i najvii duhovni djelatnici, ostao anoniman; osim nekoliko najbliih,
nitko mu nije znao vlastita imena. Samo slubenim,
velikim Igrama, za koje je bio nadlean Magister ludi, stajala su na raspolaganju javna i meunarodna
sredstva razglaavanja, kao radio i slino.
Uz ravnanje javnim Igrama, Metrova je dunost bilo unapreivanje Igre i kola Igre, a svaki je Magister
prije svega morao najstroe bdjeti nad daljnjim
razvojem Igre. Jedino svjetska komisija svih zemalja mogla je odluiti o usvajanju (to se danas jo jedva
dogaa) novih znakova i formula u sastojke Igre,
o eventualnim dopunama pravila Igre, o poeljnosti ili izlinosti ukljuivanja novih oblasti. Promatramo li
Igru kao neku vrstu svjetskoga duhovnog jezika,
tada sve komisije Igara u pojedinim zemljama - pod vodstvom svojih Metara - zajedno ine jednu
akademiju koja nadzire sadraj, daljnje razvie i odravanje
istoe toga jezika. Svaka zemaljska komisija posjeduje arhive Igre, a to znai sveukupne dosad iskuane i
prihvaene znakove i kljueve, kojih je broj
odavno postao mnogo veim od broja starih kineskih pismena. Za Igraa Igre staklenim perlama uglavnom
je dostatno predznanje to ga je stekao zavrnim
ispitom na nekoj vioj koli uenosti, poglavito, meutim, na nekoj elitnoj koli, ali se preutno
pretpostavlja natprosjeno vladanje jednom od vodeih
znanosti ili glazbom. Postati lanom komisije Igara ili, tovie, stei naziv Magister ludi, bio je san gotovo
svakog petnaestogodinjaka u elitnim kolama.
Ali, ve bi meu doktorandima samo manji dio ostao ozbiljno postojan u stremljenju da jednom smije
aktivno sluiti Igri staklenim perlama i njezinu daljnjem
izgraivanju. Stoga su svi ti Ijubitelji Igre marljivo prouavali vjetine Igre i vjebali se u meditiranju, te su
za velikih Igara tvorili onaj najui
krug pobonih i privrenih sudionika koji javnim Igrama daje sveano obiljeje i koji ih titi od toga da se
izopae u obian dekorativni in. Za te prave
Igrae i ljubitelje Magister ludi je vladar ili vrhovni sveenik, gotovo neko boanstvo.
Za svakoga samostalnog Igraa, meutim, a ak i za Magistra ludi, Igra staklenim perlama ponajprije znai
muziciranje, otprilike u smislu u kojem je Josef
Knecht jedhom govorio o biti klasine glazbe:
Smatramo da je klasina glazba sr i pojam nae kulture, jer je ona njezin najjasniji, najsvojstveniji izraz i
oitovanje. Posjedujemo u toj glazbi nasljee

antike i kranstva, duh vedre i hrabre pobonosti, nenadmaivo viteki moral. Jer, moral naposljetku znai
svako vrsno oitovanje kulture, uzor ljudskog
ponaanja saet u izraz. Ta izmeu 1500. i 1800. godine stvarana je svakojaka glazba, stilovi i izraajna
sredstva bili su najraznolikiji, ali duh - tovie,
moral - svugdje je isti. Ljudsko dranje koje se izraava u klasinoj glazbi uvijek je bilo jednako, ono
uvijek poiva na istoj vrsti ivotne spoznaje
i tei k istoj vrsti nadmonosti nad slijepim sluajem. Klasina glazba znai: svijest o traginosti ljudskog
postojanja i potvrda ovjekove sudbine, odvanost,
vedrina! Bila to gracioznost nekog menuetta od Hndela ili Couperina ili prenjeno izraavanje uzviene
utilnosti kao u mnogih Talijana ili Mozarta, ili
opet tiha, sabrana spremnost na smrt kao u Bacha, uvijek je tu jedno. Unato, jedan prkos spram smrti,
neto viteko i neki prizvuk nadljudskog smijeha,
besmrtne vedrine. Tako bi valjalo da zvui i naa Igra staklenim perlama i na cijeli ivot, Djelo i Patnja.
Te je rijei zapisao jedan Knechtov ak. Njima zavravamo razmatranje o Igri staklenim perlama.