Kathrin Passig / Aleks Scholz

Leksikon neznanja
Pitanja na koja dosad nismo nasli odgovore

Znanje
oujak 2010.

Posveeno svim laboratorijskim takorima

i njihovoj neumornoj borbi protiv neznanja.

to vrijedi znati o neznanju

Postoje poznate poznatosti: to su stvari za koje znamo da ih znamo.
A tu su i poznate nepoznanice: odnosno stvari za koje znamo da ih ne znamo.
Postoje, meutim i nepoznate nepoznanice: to su stvari za koje ne znamo da ih ne znamo.
A svake godine otkrivamo jo nekolicinu tih nepoznatih nepoznanica.
Donald Rumsfeld
to je neznanje?
Rupe u znanju obino nastaju dobrom starom tehnikom zaboravljanja. Na mnogo
manje sramotan nain ova e knjiga kod svakog itatelja stvoriti jo etrdeset dvije
dodatne rupe. Sve su one iznimno kvalitetne i ne zahtijevaju velik intelektualni napor
samo od nas, nego i od ostatka ovjeanstva, ukljuujui i mnogobrojne iznadprosjeno
inteligentne znanstvenike. Leksikon neznanja prva je knjiga nakon ijeg ete itanja znati
manje nego prije ali na jednoj vioj razini.
Zamislimo li ukupnost svih ljudskih spoznaja kao veliku geografsku kartu,
prikupljeno znanje init e kopno tog zamiljenog svijeta. Neznanje e se, pak, skrivati u
morima i jezerima. Zadatak znanosti je potisnuti vodene povrine na toj karti. To nije
jednostavno, jer katkad se na mjestima koja se ve dugo smatraju isuenima opet pojave
nove bare. Takav je sluaj, primjerice, pitanje kad je naseljena Amerika koje se vie od
pola stoljea smatralo razjanjenim, sve dok se prije nekoliko godina zbog novih otkria
nije ponovno otvorilo. Znanstvenici ne ire samo granice ljudskog znanja, nego i granice
neznanja. Tako je potkraj 19. stoljea velik broj fiziara bio uvjeren da je svijet u cijelosti
istraen i da se razjasniti jo imaju tek pojedinosti, sve dok se kroz kvantnu mehaniku i
teoriju relativnosti nije pokazalo da su u mnogoemu jednostavno bili kratkovidni. I na
povrinu je izbilo cijelo jedno novo veliko jezero.
Neznanje se moe opisati samo uzdu njegovih rubova kad se oslanjamo na
ono to znamo. Upravo zato poglavlja ovog Leksikona, vratimo li se na predodbu
geografske karte, obrubljuju jezera neznanja: nepoznato se sagledava iz svih moguih
kutova, povremeno tonemo u movarnim predjelima, katkad moda po stazi zaemo neto
dublje, ali unato tome nikad ne moemo sa sigurnou rei to se tono ondje unutra
skriva. Pritom obalnu liniju koja razdvaja znanje od neznanja nije mogue jasno utvrditi,
jer se za rjeenje jednog odreenog problema gotovo uvijek nudi vie teorija.
Neznanje kojim se ovdje bavimo mora ispunjavati tri kriterija. Ne smije postojati
poznato rjeenje, prihvaeno meu veinom strunjaka, u sluaju kojeg je potrebno samo
jo razjasniti pojedinosti. Problem mora biti obraen barem toliko da ga se moe jasno
opisati du rubova. I ne smije biti naelno rjeiv. Na brojna otvorena pitanja iz povijesti
vie ne bismo mogli odgovoriti osim ako netko ne izumi vremeplov. Navod Donalda
Rumsfelda s poetka ovog poglavlja esto se nepravedno ismijava jer zapravo predstavlja
kamen temeljac javnog izvjetavanja o neznanju. Prema tom opisu nepoznato se dijeli u
dvije skupine: stvari za koje znamo da ih ne znamo i stvari za koje jo ne znamo da ih ne
znamo. U ovoj knjizi moe biti rije samo o prvoj skupini, poznatim nepoznanicama, jer

se do ovog trenutka o onoj drugoj jo nema to rei.

Zato ba neznanje?
U Vodiu kroz galaksiju za autostopere Douglasa Adamsa svedimenzionalna,
hiperinteligentna bia izgrade raunalo Duboka misao kako bi izraunalo odgovor na
konano pitanje o ivotu, svemiru i svemu ostalom. Sedam i pol milijuna godina
kasnije raunalo kao odgovor navodi broj 42. Tek tada onima koji su raunalo nainili
postaje jasno da zapravo ne znaju postaviti pitanje. Njegovo izraunavanje traje iduih
deset milijuna godina. Iz ovoga se mogu nauiti dvije stvari. Prvo, treba znati postaviti
pitanje eli li se razumjeti odgovor, i drugo, esto je tee postaviti pravo pitanje negoli
odgovoriti na njega. Istu pojavu moemo primijetiti promatrajui neiskusne korisnike
Googleovog pretraivaa. Godine 1963. za dobro postavljeno pitanje o uzroku
pojavljivanja maginih brojeva u periodnom sustavu elemenata fiziar Eugene Wigner
podijelio je Nobelovu nagradu za fiziku s dvojicom znanstvenika koji su na njega
odgovorili.
Postaviti prava pitanja i time razotkriti neznanje vana je zadaa znanosti. Jer
neznanje je uvijek tu, samo nije svakom oito. To je kao skrivalica na kojoj crna ivotinja
popunjava prostor oko bijele ivotinje, a koju opazimo tek nakon nekog vremena
promatranja. No tada je vie ne moemo ne vidjeti. Uspije li ovoj knjizi usmjeriti djeli
pozornosti na crnu ivotinju neznanja, ispunila je svoju svrhu jer e ga itatelj tada
nedvojbeno prepoznati i kad ga susretne u divljini.
Kako bi Leksikon neznanja izgledao prije stotinu godina?
Neznanje je nestalno. Nestaje i ponovno izranja na drugom mjestu, pa mu se
mora manje vjerovati nego znanju. Zato Leksikon neznanja ne moe trajati dovijeka.
Usporedimo li ga s njegovim naalost nikad napisanim prethodnikom od prije stotinu
godina, nailazimo na zanimljivu stvar: neke od tema u ono vrijeme jo nisu bile poznate,
primjerice tektonika ploa ili tamna tvar. Druga otvorena pitanja besposleno su ekala
dostupna svakome, ali iz razliitih razloga nisu uope bila dotaknuta ili barem nisu bila
dotaknuta na racionalan nain, primjerice zagonetka enske ejakulacije. Drugi su, pak,
problemi i dalje nerijeeni i zato bi se mogli s pravom pojaviti u obje inaice leksikona,
izmeu ostalih Riemannova hipoteza ili graa materije. Najoptimistinija su ona polja
neznanja koja se u ovoj knjizi uope ne pojavljuju, premda su prije stotinu godina
predstavljala velike zagonetke. Tada ljudi nisu imali pojma zato zvijezde sjaje. Nije se ni
slutilo da se Zemljina jezgra ne sastoji jednostavno od zemlje, a poprilino uznemirujua
injenica da je tekua saznala se tek dva desetljea kasnije. Nije se znalo zato citrusi
lijee skorbut, ba kao ni gdje se mrijeste jegulje.
Kad bismo danas itali leksikon neznanja napisan prije stotinu godina, po svoj
bismo prilici sami sebe smatrali vrlo pametnima. Vjerojatno e se isto tako osjeati i nai
praunuci kad jednoga dana budu drali ovu knjigu u rukama. Tamna tvar, rei e, pa jasno
da su lijevo zakrenute superaksokvatracije, to svatko zna. I kako je itko mogao misliti da

san ima ikakvu funkciju? Make, naravno, uope ne predu, to je obina zvuna varka, a
to se, pak, kralja takora tie, pa to je u tanine objanjeno u Voynichevu rukopisu. Tako
e ova knjiga postupno sadravati sve manje stvarnih rupa u znanju, sve dok se novo
izdanje od tek pokoje stranice ne bude vie isplatilo. Na sreu, to se vjerojatno nee
dogoditi za ivota njezinih autora.
Kako se pronalazi neznanje?
Kako se pronalaze rupe? Tako da se koraa sve dok vie nema tla pod nogama.
Slino je i s neznanjem. Pitamo i pitamo sve dok u jednom trenutku esto vrlo brzo
vie nema odgovora. (A pod tim ne mislimo nema odgovora u uobiajenom smislu da
sam barem bolje pazio na satovima kemije, nego doista nema odgovora.)
Najsigurniji znak kvalitetnog neznanja je kad se strunjaci na simpozijima klade
iz kojeg pravca se moe oekivati rjeenje odreenog problema. Idealno bi bilo toliko
dugo muiti strunjake pitanjima dok jednoglasno ne potvrde da dalje ne znaju. Naalost,
to je provedivo samo u malom broju sluajeva. Umjesto toga, neznanje se mora
mukotrpno i neizravno traiti pomou praznina u raspravama poznatoga, koje u veini
sluajeva pomno okoliaju oko neznanja. Izravna upuivanja na neznanje su rijetka. Zato
gotovo sve novine imaju podlistak o znanju, a prilozima koji ponosno izvjetavaju o
rjeenju problema X mogli bi se napuniti brojni fascikli, ak i ako piu uvijek o istom
problemu. Tako je, primjerice, u posljednjih deset godina barem triput objavljena konana
odgonetka kuglastih munja. Takve su vijesti, pak, najsigurniji znak postojanja neznanja.
Zato toliko mnogo ujemo o znanju, a gotovo nita o neznanju?
Jedan od razloga je zacijelo nain na koji znanstvenici rade. Kako se ne bi
uzaludno iscrpljivali neutemeljenim nagaanjima, moraju se drati onoga to ve znaju,
pa su zato, takorei, leima okrenuti prema nepoznatom. Tek se s vremena na vrijeme
okrenu kako ne bi potpuno izgubili iz vida za ime tragaju naime, za objanjenjem
nepoznatog. To su trenuci koje valja istraivati u potrazi za nepoznatim.
Ali i drugi su uzroci zanemarivanju neznanja u javnom izvjetavanju. Novinari
radije izvjetavaju o dovrenim istraivanjima i novim spoznajama. Naslov Nita novo o
X nesumnjivo je mnogo neprivlaniji od naslova Konano rijeena zagonetka o X.
Usto, za preuzimanje konkretnih rezultata koje znanstveni instituti objavljuju u
priopenjima za javnost ne treba mnogo truda, dok je neznanje potrebno iscrpnije
istraivati, pa postaje skuplje. I kao posljednje, ali ne i manje vano, mnogo je ugodnije
njegovati privid da sve vano ve znamo, premda se ova predodba moe pokazati
sputavajuom. Tako je 1874. profesor fizike Philipp von Jolly odgovarao mladog Maxa
Plancka od studija fizike jer je na tom znanstvenom polju gotovo sve otkriveno. Na sreu,
Max Planck je zanemario njegov savjet i samo nekoliko godina kasnije dao prvi poticaj
razvoju kvantne teorije koja je dovela do revolucije u suvremenoj fizici.
Ali ima i mjesta, premda malobrojnih, gdje se neznanje istrauje na posve
konkretan nain. Premda mu se pripisuju zasluge za to, nepoznate nepoznanice Donald

Rumsfeld nije izmislio. Rije je o dobro poznatom problemu iz teorije ratovanja koju je
amerika vojska nazvala unk-unk (engl. unknown unknown, odnosno nepoznato
nepoznato). U ratu je mnogo toga nepredvidivo, pa se u obzir mora uzeti sve, ak i ono
neubrojivo. Previdi mogu biti bolni i skupi. Iz istog razloga i NASA ima bazu podataka
nazvanu Lessons Learned (Nauene lekcije) kako bi se pogreke zbog neprepoznatog
neznanja dogodile samo jednom i nikad vie. Ova ukazivanja na pokuaje
pripitomljavanja neznanja zahvaljujemo interdisciplinarnom znanstvenom projektu
Nichtwissenskulturen (Kultura neznanja) koji se u razdoblju od 2003. do 2007.
provodio na sveuilitu u Augsburgu.
Ima li vie neznanja od znanja?
Nije li moda sve neznanje?
Prije tristotinjak godina, promiljajui o ovom pitanju, Isaac Newton rekao je
sljedee: Ono to znamo kap je u oceanu neznanja. Od njegova vremena neke su se
stvari promijenile, ali koliina neznanja nije se mnogo smanjila. Tek to neto
razumijemo, a ve se otvore nova pitanja. Unato tomu, iz toga ne treba odmah zakljuiti
da je svaki podatak nesiguran i da e ga u budunosti zamijeniti nova spoznaja. Situacija
se prije moe saeti na sljedei nain: bez sumnje ve raspolaemo znatnom koliinom
znanja u koje je teko sumnjati. (Moda ne svaki pojedinac, ali ovjeanstvo kao cjelina.)
S druge strane, i dalje postoji mnotvo vrlo zanimljivih i vanih nerazjanjenih pitanja
kojima se neki od nas svakodnevno bave. No, na to moramo pozitivno gledati jer e i
ubudue ljudi htjeti biti plaeni da stoje u laboratorijima i zbunjeno se eu po glavi.
Kako smo odabrali teme?
U srpnju 2005. u znanstvenom asopisu Science objavljen je popis 125 velikih
pitanja za ijim e se odgovorima tragati u 21. stoljeu. U Leksikonu neznanja pojavljuje
se tek petnaestak njih. Na stranicama Leksikona pronai ete stvari koje rijetko ugledaju
svjetlo dana, poput primjerice kralja takora. To je, s jedne strane, zato to u svijetu ima
mnogo vie neznanja nego to stane u jednu knjigu, a izdava iz razumljivih razloga nije
odmah htio objaviti enciklopediju od 24 sveska. S druge strane, teme su tek djelomice
odabrane prema vanosti, a djelomice zato jer zorno prikazuju koliko se vjeto neznanje
nerijetko skriva u poznatome. Istraiti kako make predu, primjerice, nije neto to bi
moglo donijeti Nobelovu nagradu ili promijeniti sliku svijeta. Nasuprot tome, veini je
teko shvatljivo zato je Higgsov bozon toliko zanimljiv, premda je za njegovo otkrie
Nobelova nagrada posve sigurna. Takoer, nikako nije lako otkriti koja e nerazrijeena
pitanja gledajui dugorono utjecati na nau sliku svijeta. Zato je kriterij relevantnosti
jednako subjektivan kao i bilo koji drugi. Jer tko zna, moda e ve za stotinu godina
postojati ekoloka elektrana pogonjena majim predenjem. Prije dvjesto pedeset godina
nitko nije ni pomislio da emo jednom moi hodati po mraku bez svijea, samo zato jer
smo shvatili zato se trzaju ablji kraci.

Unato svemu, moje najdrae teme nema

Filozofske i povijesne teme u Leksikonu neznanja nedovoljno su zastupljene, jer
rijetko udovoljavaju zahtjevu da je neznanje o kojem se pie mogue smisleno istraiti.
Pitanje zato je jedrenjak Mary Celeste 1872. bez posade pronaen u Atlantskom oceanu
izmeu Azorskog otoja i Portugala nije objanjeno, ali na njega se vjerojatno vie ne
moe odgovoriti. A i pitanja o uzrocima nekih bolesti iz dobrog su razloga manje
zastupljena. Nedugo nakon poetka istraivanja stolovi su nam postali zatrpani izvjeima
o bolestima nejasne geneze i morali smo uvidjeti da se gotovo nijedan uzrok, moda s
iznimkom uzroka prijeloma kosti noge (gdje je, naime, rije o djelovanju snane
mehanike sile, esto zbog predmeta ostavljenih na krivom mjestu), ne moe smatrati
posve jasnim. Prijedloge tema koje bismo mogli ukljuiti u mogue novo izdanje rado
emo primiti na internetsku adresu vorschlag@lexikondesunwissens.de.
Nisu li ipak moda za sve krivi izvanzemaljci?
Zaudo, mnogo je otvorenih pitanja iz ove knjige mogue objasniti pomou bia
iz svemira. Kuglaste munje, primjerice, mogu biti svemirski brodovi iz nepoznatih
svjetova. Pomou halucinogenih tvari izvanzemaljci stupaju u kontakt s nama, tako barem
tvrdi Rob McKenna. I Tunguska je katastrofa, naravno, povezana s izvanzemaljcima, da
ne spominjemo Betlehemsku zvijezdu. Arheolog i autor knjige Stonehenge Complete
Christopher Chippindale pojavu nagaanja o posjetiteljima iz svemira u 20. i 21. stoljeu,
a koja predstavljaju svenamjensko oruje protiv svakovrsnog neznanja, pripisuje
povijesnim uzorima. Njihovu ulogu dugo su imali stanovnici Atlantide: oni su smatrani
prvim naseljenicima Amerike, oni su sagradili Stonehenge, a nestankom njihova carstva
izgubljena je i zagonetka razmnoavanja jegulja.
Prije njih su vanu ulogu u razjanjavanju nepoznatog imali Feniani, prototip
dananjih Chippindaleovih izvanzemaljaca. I oni (premda su stvaran, povijesno utemeljen
narod) u pokojoj teoriji predstavljaju prve naseljenike Amerike i mogue graditelje
Stonehengea. A zato ne?, zapitat e se netko tko oajniki traga za odgovorima. Zato
ne Feniani? I upravo tu lei problem teorija iz polusvjetova: eljele bi izgledati
uvjerljive, ali ne mogu se ni dokazati niti opovri, ponajprije jer se o izvanzemljacima
(ba kao i Atlantidi i Fenianima) zna malo ili nita. Oni su daleki, moni i tajanstveni.
Nepoznanica se objanjava drugom nepoznanicom. To ne znai da teorija o
izvanzemljacima zato mora biti pogrena, nego samo da se ne moe dokazati koliko je
istinita. Ili kako je ustvrdio fiziar Wolfgang Pauli u slinoj situaciji: To ne samo da nije
tono, to uope nije krivo!. Takve su teorije, naravno, u prednosti samim time to se
dano sporedno rjeenje bez problema moe primijeniti na potpuno razliita neznanja. Ali
jednoga e dana izvanzemaljci izai iz mode ba kao neko Feniani, a zamijenit e ih
neto egzotinije i zagonetnije, primjerice jeevi.
Zato u knjizi ima i pogreaka?

U Leksikonu neznanja ima pogreaka jer pogreke imaju veliku vrijednost za

ljudsku spoznaju. Dvije su vrste pogreaka neizbjene. Prvo, pogreke nastale zbog
pojednostavljivanja. Mnogo je zamrenih stvari mogue smisleno objasniti samo
slikovitim usporedbama koje, strogo uzevi, nisu posve tone. Meutim, bez takvih
pomagala ova bi knjiga bila neitljiva. S druge strane, ova knjiga sasvim sigurno sadri
pretpostavke i tvrdnje koje e se prije ili kasnije pokazati pogrenima. Danas o tim
zabludama ni mi, niti strunjaci ne slutimo nita. Uz ove dvije vrste netonosti, u
Leksikonu neznanja vjerojatno ima i pravih pogreaka, stvari koje nisu moda, nego su
sigurno pogrene. Unato brinim provjerama i savjetovanju sa strunjacima, takve
pogreke nije mogue uvijek izbjei, a iskljuivu odgovornost za njih snosimo mi.
Molimo vas da nam ih ne zamjerite te da nas o njima obavijestite kako se ne bi
pojavljivale u buduim izdanjima.

Amerikanci
Amerika nije mlada zemlja. Stara je, prljava i zla. To je bila prije dolaska
doseljenika i prije Indijanaca. Zlo je oduvijek tu i eka.
William S. Burroughs, Goli ruak
Poto su nauili trati u toploj sredinjoj Africi, praljudi su krenuli u hladni svijet.
Najprije na Bliski istok pa odatle u Europu, Sibir i jugoistonu Aziju, odakle su prije
otprilike 50 000 godina preli u Australiju. Kako se ovaj veliki egzodus tono odvijao, tko
je, kako i gdje stigao i kako mu je bilo u tuini, sve je samo ne jedinstveno rastumaeno,
no time se ovdje neemo dalje baviti. Gotovo svi znanstvenici slau se, barem, oko
jednog: da je ameriki kontinent, inae vrlo lijep, vrlo kasno naseljen. Zagonetno je,
meutim, kad su prvi ljudi stupili na njega. Dananje uobiajene teorije pokrivaju
vremensko razdoblje od prije 60 000 do 11 000 godina. Usto, nitko ne zna odakle su prvi
Amerikanci stigli, kako su se snali u novoj zemlji i to se naposljetku s njima zbilo.
Kolumbo, u svakom sluaju, nije otkrio Ameriku. To je uinio netko drugi. Vrlo
vjerojatno netko s kopljem u ruci.
Prije 10 000 godina Amerika je izgledala neto drukije nego danas. Poslije 20
000 godina Zemlja je upravo izila iz posljednjega ledenog doba. Za svoje je najvee
rairenosti ledeni pokriva pokrivao gotovo svu povrinu kanadskog kopna. A Kanada je
velika zemlja. Drastine klimatske promjene na kraju ledenog doba obiljeile su i kraj
pleistocena te poetak novog, klimatski mnogo povoljnijega geolokog
doba holocena. Amerikom je u doba pleistocena koraala eklektina zbrka divovskih
ivotinja. Zamislite dananje velike ivotinje, stavite ih pod povealo i naslutit ete kolike
su bile ondanje megaivotinje. Tako e od slonova veliine igrake postati pradavni
mastodonti i mamuti. Bilo je divovskih jelena, divovskih kornjaa, divovskih dabrova,
divovskih lavova, sabljastih tigrova i, kao da sve to nije bilo dovoljno, naokolo su
trkarali kratkonosi medvjedi koji su dananje grizlije nadmaivali za nekoliko medvjeih
glava. Pria se da je jedan Rus koji je u nekom amerikom muzeju vidio bedrenu kost
jednog takvog divovskog medvjeda oajan upitao: Zato od svih zemalja na ovome
svijetu ba Sjedinjene Amerike Drave moraju imati najvee?
Dakle, kad su prvi ljudi stupili na ovu pustolovnu zemlju nazvanu Amerika?
Donedavno je na to pitanje postojao irokoprihvaen odgovor, koji je glasio otprilike
ovako: prvi ameriki doseljenici bili su pripadnici naroda Clovis koji su na ameriki
kontinent iz Sibira, s istoka, stigli prije otprilike 12 000 godina. Kako je zbog ledenog
pokrova morska razina bila mnogo nia nego danas, Rusija i Aljaska bile su povezane
kopnenim mostom. Tako je narod Clovis u Ameriku stigao suhih nogu. Sretnim sluajem
ledeno se doba upravo bliilo svome kraju. Ledenjaci su se povukli i oslobodili koridor
kojim su se doljaci preko Kanade probili prema jugu. U slobodno vrijeme bavili su se
lovom na krupne sisavce poput mamuta, bizona, deva i konja, sluei se osebujnim
vrcima kopalja koji su postali karakteristino obiljeje kulture prvih Amerikanaca. Clovis
je ime grada u Novom Meksiku u kojem su arheolozi tridesetih godina
20. stoljea otkrili prve takve vrke. Ubrzo se pokazalo kako na stotine vraka sline

izrade ima diljem Sjeverne Amerike.

Vrci kopalja kulture Clovis i lovci koji su se njima sluili oito su se vrlo brzo
irili kontinentom, u svakom sluaju brzo za doba u kojem je nedostajalo infrastrukture
poput ulica i eljeznikih pruga. Prema toj teoriji u manje od tisuu godina Clovisi su
osvojili cijeli ameriki kontinent, stigavi od Aljaske do Ognjene zemlje na krajnjem jugu
June Amerike. Istodobno s lovcima naroda Clovis u Americi je dolo do neobinog
masovnog izumiranja u kojem su nestale upravo opisane krupne vrste sisavaca. U
tradicionalnoj su teoriji te dvije injenice, dolazak naroda Clovis i nestanak divovskih
ivotinja, usko povezane. Naseljavajui ameriki kontinent, Clovisi su u svojevrsnom
blitzkriegu na svome putu istrijebili cjelokupnu ameriku megafaunu, pa su na kraju
preostale samo male, ljupke ivotinje.
Premda ova pria zvui prilino spektakularno, najvjerojatnije je netona.
Odluujue otkrie koje je konano dovelo do njezina opovrgavanja stiglo je iz junog
ilea, tonije lokaliteta Monte Verde u junom ileu, gdje su Amerikanac Tom Dillehay i
njegova ekipa s iskopavanjima zapoeli sedamdesetih godina 20. stoljea. Ono to su
iskopali bilo je revolucionarno: ognjita, ostatke svojevrsnog naselja, pradavne ostatke
mastodonata i orue izraeno ljudskom rukom koje ne samo da je izgledalo drukije od
onoga to je za sobom ostavila kultura Clovis, nego je usto bilo i 12 500 godina starije. U
tlu je otkriven ak i otisak ljudskog stopala, to bi u uobiajenim okolnostima bio
nedvojben dokaz ljudskog prisustva. Slijedei obrazac Clovisa, praljudi iz Monte Verdea
kopnenim su mostom morali prijei na ameriki kontinent davno prije Clovisa, u doba kad
je velik dio Sjeverne Amerike jo bio prekriven ledom. Meutim, ne bi dospjeli dalje od
dananjeg Fairbanksa jer bi ondje naili na nepremostiv ledenjak. Prema tome, morao je
postojati drugi put prema Monte Verdeu, a s njim i pretea kulture Clovis.
Monte Verde nije prvi lokalitet na kojem su pronaeni tragovi kultura starijih od
Clovisa, ali u svim ostalim sluajevima arheoloka zajednica nije mogla uskladiti
miljenja. Tako su se, primjerice, dugogodinje rasprave vodile oko pilje Meadowcroft u
Pennsylvaniji u kojoj su James Adovasio i njegovi kolege sedamedestih godina 20.
stoljea pronali vrke kopalja i drugo orue ija je starost procijenjena na oko 16 000
godina to nesumnjivo pripada razdoblju prije Clovisa. Adovasio je godinama uzalud
pokuavao uvjeriti kritiare u istinitost svog otkria. Meutim, sporno je ponajprije bilo
odreivanje starosti. Najvanija metoda datiranja mjeri koliinu radioaktivnog izotopa
ugljika C14. Kako se on vremenom raspada, preostala koliina ugljika svojevrsna je
vremenska ura, ali samo ako tisue godina stari uzorci uspiju ostati nekontaminirani,
odnosno da se stare kosti na zamrene naine ne oneiste mlaim ugljikovim atomima.
Unato svim tekoama, u sluaju Monte Verde arheoloka zajednica je nakon vie od
dvadeset godina rasprava prihvatila datum predclovisa kao vjerodostojan. Godine 1997.
konzorcij odabranih strunjaka, koji je Adovasio nazvao paleopolicija, ispitao je
lokalitet i potvrdio Dillehayova otkria. Rijeima Davida Meltzera iz Dallasa, strunjaka
koji je bio lan tog odbora: Monte Verde je bila prekretnica. Teorija Clovis pala je u
vodu. I otada opet vlada neznanje o amerikoj povijesti.
Pronalasci iz junog ilea nisu jedini problematini u teoriji Clovis. U najmanju
je ruku dvojbeno jesu li prvi Amerikanci doista bili u stanju sami istrijebiti megafaunu.
Danas se uglavnom polazi od pretpostavke da su istrjebljenje tih krupnih krznatih
ivotinja pomogle ekstremne klimatske promjene na kraju ledenog doba, odnosno

uzronici bolesti koji su onamo stigli s doseljenicima. Druga promiljanja koja ne govore
u prilog obrascu Clovis stiu od lingvista koji se ve dugo ale da 12 000 godina nije
dovoljno da se iz jezika Clovisa razvije devetstotinjak indijanskih jezika zateenih na
amerikom kontinentu u doba Kolumbova dolaska. Ili je Amerika mnogo ranije naseljena
ili su je, jedni za drugim, naselili razliiti narodi. Do slinog su zakljuka doli i
genetiari. Za neke gene otprilike znamo koliko se esto mijenjaju mutacijom. Tako se
usporedbom gena Sjevernih Amerikanaca i Azijata moe procijeniti koliko je vremena
prolo od njihova razdvajanja. I rezultati dobiveni ovim postupkom upuuju da je
Amerika naseljena prije izmeu 15 i 30 000 godina, to se podudara s tvrdnjama drugih
znanstvenih disciplina.
U arheologiji odluujui argumenti jo uvijek stiu iz tla. Zato su mnogi bili
sretni kad su otkria iz Monte Verdea u posljednjih deset godina potvrdila brojna druga
nalazita poput Cactus Hilla, Toppera i Taima-Taima, rairena diljem Amerike. Nakon to
je teorija Clovis pala u vodu, vie nije bilo zaustavljanja novootkriveni arheoloki
materijal
star
je
moda
izmeu
30
i
50 000 godina. Amerikim arheolozima u bliskoj budunosti ne ginu stalne prepirke.
U sreditu rasprava od ljeta 1996. nalazi se i kostur kennewikog ovjeka
otkriven u blizini amerikog gradia Kennewick, koji je prije otprilike 9000 godina ivio
u sjeverozapadnom dijelu SAD-a, to ga ini gotovo dvostruko starijim od europskog
neolitskog ledenog ovjeka tzija iliti Smrznutog Fritza. Jadni je ovjek zacijelo imao
teak ivot, jer ima razliite ozljede lubanje i rebara, a u kuku nosi vrak koplja.
Rekonstrukcija lica, koja se pojavila u novinama, laicima se doima neobino europskom,
premda u stvarnosti ima vie slinosti s prastanovnicima Japana. Ni u kom sluaju ne slii
suvremenim Indijancima koje rado nazivaju prvim Amerikancima. Bez obzira odakle
potjee, zemlju na kojoj, ili tonije pod kojom je leao neko su nastanjivali Indijanci
Umatilla i to, prema njihovom narodnom vjerovanju, od poetka vremena, a ne
nekoliko tisua godina kako tvrde znanstvenici. No, prema amerikom zakonu Indijanci
imaju pravo pokopati ostatke svojih predaka, i to nedirnute, a da ih se prije toga ne
podvrgne ispitivanju. Ako je kennewiki ovjek ivio na umatillskom tlu, Indijanci tvrde
da je bio Umatilla. Arheolozi uzvraaju da je vrlo sporno ima li kostur ikakve veze sa
suvremenim Indijancima i radije bi ga vidjeli u laboratoriju nego zakopanog u tlu. I tako,
ve
vie
od
deset
godina
g. Kennewick lei vie-manje besposlen, ekajui kraj sudskih postupaka. Naposljetku,
pa ovdje nije rije samo o nekoliko starih kostiju ili akademskim prepirkama, nego o
pitanju kome pripada Amerika.
No, tko su oni doista bili, prastanovnici Amerike, i odakle su doli? Otkako je
teorija Clovis opovrgnuta, ustupila je mjesto mnogobrojnim inaicama. Najbolja je,
naravno, ona koja govori da stanovnici Amerike potjeu od izvanzemaljaca, ali o njoj se
ozbiljni arheolozi rijetko izjanjavaju. Druga, pak, omiljena teorija govori da je
naseljavanje Amerike bilo dugo putovanje brodom du pacifike obale ili, Adovasiovim
rijeima, jahtaki klub kasnog pleistocena. Mogue je da su prastanovnici Japana
tijekom ledenog doba krenuli u smjeru Amerike, veslajui ili plovei pod jedrima prema
sjeveru do Beringova kopnena mosta i sputajui se du amerike obale daleko na jug. Toj
hipotezi ide u prilog i injenica da ameriki kontinent nikad nije bio posve prekriven
ledom. Naime, uz obalu se nalazio uski pojas bez leda preko kojeg su po svoj prilici na

jug nadirali i smei medvjedi. Usto su gotovo cijelu obalnu liniju prekrivale praume
gustih algi, s jedne strane privlaei morske ivotinje koje su mogle sluiti kao hrana
tijekom putovanja, a s druge smirujui more i olakavajui plovidbu. Jo jedna prednost
ove teorije je to se nije moralo mukotrpno lutati pustinjama i praumama neumorno
ubijajui divovske ivotinje. Na koncu se ini da je naseljavanje Amerike moda ak bilo
i zabavno. Naalost, ta je teorija teko dokaziva, jer su zbog porasta morske razine danas
sva priobalna naselja iz tog doba poplavljena. Usto, na drugoj strani Sjeverne Amerike
nekolicina je starih nalazita, a kako bi se do njih dolo opet se moralo upustiti u duga i
teka pjeaenja.
Jedna druga zamisao, koja ve nekoliko godina krui arheolokim asopisima,
zvui jo spektakularnije od mirne plovidbe du amerike zapadne obale. Vrci kopalja
kulture Clovis oigledno nalikuju onima koji su pripadali europskoj solutrejskoj kulturi.
Tako barem tvrdi znanstvenik Dennis Stanford s instituta Smithsonian. Solutrejci su prije
otprilike 20 000 godina ivjeli uz junoeuropsku obalu i, prema toj teoriji, odande su se
amcima otisnuli prema Americi u, za ono doba, jedinstveno smionu pustolovinu. Ljudi
su se amcima sluili i mnogo ranije, ali ba prijei cijeli ocean, uzimajui u obzir vjetar,
morsku bolest, morske pse i sve druge mogue tekoe? Potjeu li, dakle, Amerikanci od
Europljana? To je hipoteza na koju strunjaci gledaju s podijeljenim osjeajima. Jedni je
smatraju najblae reeno glupou, drugi pak u najmanju ruku prihvatljivom. Naseljavanje
se Amerike, naravno, moglo dogoditi u nekoliko navrata, najprije amcima iz Azije, zatim
brodicama iz Europe, pa pjeice iz Azije ili obrnuto, ili pak sasvim drukije.
Ako se moe prijei Atlantski ocean, onda je i svaki drugi premostiv. Zato neki
znanstvenici predlau scenarije u kojima su prastanovnici Amerike preli Pacifik polazei
iz Azije ili Australije, i tim putem stigli u svoju novu domovinu. Da bi se doznalo, izmeu
ostalog, jesu li ljudi iz kamenog doba uope mogli izvesti velike pomorske pustolovine,
norveki se pustolov Thor Heyerdahl 1947. primitivnim splavom Kon-Tiki otisnuo iz
June Amerike prema Oceaniji. Dodue, time je na koncu samo dokazao kako Thor
Heyerdahl moe preploviti ocean smijenim plovilom, dok je o praljudima dokazao malo.
Jer nije sve to se moe uiniti doista i uinjeno. Mogunosti naseljavanja Amerike su
mnogobrojne. Moda su, naposljetku, prvi naseljenici Amerike stigli s Junog pola. Ondje
je, naime, prehladno i usto pola godine vlada mrkli mrak. Pa tko se ne bi iselio pod takvim
okolnostima?

Anestezija
Moete li mi rei koji od ova dva rupia jae mirii na kloroform?
Sam & Max, Freelance Police
Na sreu, u praksi se ne mora obvezno znati zato neto djeluje da bi djelovalo.
Da je drukije, ne bismo mogli upotrebljavati kemijske olovke. Da narkoze iznimno
pouzdano djeluju poznato je ve stotinu pedeset godina, ali zato djeluju ne itajte
dalje, ako uskoro morate pod no nitko tono ne zna. Poznato je da opa anestezija
djeluje na lenu modinu, modano deblo i koru velikog mozga, uzrokujui gubitak
svijesti, neosjetljivost na bol i miinu relaksaciju, poslije koje se veina pacijenata ne
sjea niega. Postizanje eljene narkoze i potiskivanje neeljenih nuspojava u
meuvremenu je dospjelo daleko, no pravo objanjenje anestezije i dalje izostaje. Dodue,
radujemo se to nije obrnuto, premda i danas stojimo pred istim pitanjima kao i prije
stotinu godina: kako i gdje anestezija djeluje u stanicama? Kako najrazliitije tvari mogu
imati razmjerno sline uinke na tijelo? Te kako na temelju tih djelovanja na stanicu
dolazi do kompleksnih posljedica na svijest?
Anestetika je mnogo, od jednostavnog plemenitog plina do velikog broja
anestetika sloenog molekularnog sastava. Kako su kemijske i fizikalne grae tih tvari
vrlo razliite, za njih ne mogu postojati zajedniki receptori. Meutim, to ne znai da
nemaju ba nikakve dodirne toke. Marburki farmakolog Hans Horst Meyer i zriki
docent biologije Charles Ernest Overton oko 1900. otkrili su vezu. to je neki anestetik
topiviji u lipidima (mastima), to mu je djelovanje jae. Prema toj hipotezi, prema obojici
nazvanoj Meyer-Overtonova hipoteza, sve tvari topive u mastima na stanice ivih bia
djeluju narkotiki i to osobito na ivane stanice, jer u njihovu kemijskom sastavu
prevladavaju tvari sline mastima, napisao je Meyer. Pretpostavlja se kako se sredstva za
narkozu otapaju u staninim opnama ivanih stanica i mijenjaju im svojstva. Kako nije
bilo jasno kako bi to trebalo djelovati, lipidsku teoriju narkoze uzalud se pokuavalo
dokazati nekoliko desetljea. Od sedamdesetih godina 20. stoljea zamijenila ju je
bjelanevinska teorija koja polazi od injenice da anestetici napadaju bjelanevine u
staninoj opni ivane stanice. Pojednostavljeno, remeti se komunikacija izmeu ivanih
stanica pa, umjesto da osjet boli putuje na pravu adresu, mi samo umorno promrmljamo
to? Kako je prolo? U meuvremenu je bjelanevinska teorija dobro potkrijepljena
dokazima. No, to sredstva za narkoze ine bjelanevinama?
Prije nekoliko godina njemaki je farmakolog Uwe Rudolph pokusima na
genetiki modificiranim laboratorijskim mievima uspio dokazati da neki anestetici
djeluju specifino na odreene ionske kanale koji imaju funkciju svojevrsnih ventila na
staninoj opni ivane stanice. Tvar lijepog naziva gama-amino maslana kiselina
(GABA) upravlja otvaranjem i zatvaranjem tih ventila, ometajui tako prijenos signala.
Rudolphova GABA hipoteza tvrdi da se anestetici veu na vezna mjesta GABA receptora,
pa zato na isti nain mogu ometati i nadzirati iskljuivanje mozga na nain koji je jo
potrebno istraiti. U svakom sluaju, mnogo je razliitih GABA receptora s razliitim
funkcijama na koje anestetici djeluju na razliite naine, pa e prije konanog objanjenja

ionskih kanala trebati zgotoviti jo pokoji doktorat. Usto, GABA hipoteza pokriva tek
nekolicinu sredstava koja se ubrizgavaju izravno u krvotok. O veznim mjestima
inhalacijskih anestetika zna se, ba kao i prije, vrlo malo. Primjerice, zna se da imaju
nekakvo djelovanje na velik broj bjelanevina u stanici, ali sporno je izaziva li upravo to
bombardiranje bjelanevina anestetiki uinak ili je veina bjelanevina na koje se utjee
na taj nain zapravo nevana.
Pojavom novih modela tumaenja posljednjih je desetljea sruena je hipoteza o
jedinstvenosti narkoze, po kojoj svi anestetici u osnovi djeluju isto. U meuvremenu se
saznalo da djelovanje nekih anestetika poiva na vie meusobno neovisnih procesa, dok
se druge tvari, ini se, veu samo na odreena mjesta. Prema tome, sve je to, kao to je
esto sluaj, vrlo neuredno ureeno.
Unato razliitim modanim procesima, uinci razliitih sredstava za anesteziju
meusobno su vrlo slini. Teite je katkad vie na gubitku osjeta bola, katkad na gubitku
svijesti, a katkad na oputanju miia, ali ne dolazimo do temeljnog pitanja zato se
tjelesne funkcije pod djelovanjem narkoze iskljuuju istim redoslijedom kao kod padanja
u san ili nesvjestice. Teorijski, bilo bi sasvim zamislivo da najprije izostane osjet okusa,
zatim obamre desna noga i konano se iskljui logino razmiljanje, a sposobnost
prigovaranja lijeniku cijelo vrijeme ostane nedirnuta. Ve je Overton utvrdio da narkoza
toliko nalikuje snu da nehotice navodi na pitanje nije li mogue da prirodan san moe
uzrokovati proizvodnju tvari koje djeluju narkotiki.
Do danas se nije uspjelo injenino utvrditi postojanje takve tvari, ali mogue je
da anestetici pokreu ve postojei mehanizam nastao evolucijom. Promiljanja o kakvoj
bi vrsti mehanizma ovdje mogla biti rije danas se nisu pomakla nita dalje nego u
Overtonovo doba.
Prva uporita o tome to se zapravo zbiva u mozgu tijekom narkoze pronaena su
posljednjih godina razliitim pokusima s pomou magnetske rezonancije i pozitronske
emisijske tomografije mozga, kojima dobivamo slike unutranjosti mozga a da ga pritom
ne moramo narezati na krike. Stavite li ispitanika pod narkozom u ureaj za magnetsku
rezonanciju ili pozitronsku emisijsku tomografiju, moete promatrati redoslijed
iskljuivanja modanih funkcija te u kojim dijelovima mozga dolazi do najveeg
smanjenja izmjene tvari. To pokazuje i da razliiti anestetici koe aktivnost razliitih
dijelova mozga. Inhalacijski anestetik halotan, primjerice, reducira ponajprije aktivnost u
talamusu i srednjem mozgu, i to sklopkama koje upuuju informacije na nadlena
referentna mjesta u kori velikog mozga. Nasuprot tome, intravenski anestetik propofol
jae djeluje na samu koru velikog mozga. Zato se ini kako postoji vie od jedne
mogunosti kontroliranog iskljuenja svijesti, a kako su takvi pokusi razmjerno novi,
zasad moemo tek s oprezom pretpostavljati na koji nain smanjena izmjena tvari dovodi
odreene dijelove mozga do gubitka svijesti, neosjetljivosti na bol i amneziju, odnosno
zaborav.
Razlog nedostatku zamjetnog napretka u istraivanju u posljednjih sto pedeset
godina nije u tome to anestezisti previe igraju golf, a premalo istrauju. Zapravo, druga
bi struna podruja najprije morala otkriti nain funkcioniranja svijesti, bola i - sna. No,
moda je i obrnuto, pa e istraivanja o gubitku svijesti pomoi razjanjavanju svijesti.
Vidjet emo tko e biti bri.

Betlehemska zvijezda
Pa, svi su u Zvjezdanim stazama bili idovi.
William Shatner
Svake godine nepuna dva tjedna poslije Boia krani slave blagdan Sveta tri
kralja. Ova tradicija vue korijene iz prie o Isusovu roenju iz Evanelja po Mateju, koje
sadri sljedei tekst: Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, u vrijeme kralja Heroda,
dooe s istoka magi u Jeruzalem i upitae: 'Gdje je novoroeni kralj idovski? Vidjesmo,
naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i doosmo mu je pokloniti.' Rijetko je jedan tako
kratak odlomak sadravao toliko mnogo zagonetaka. U njemu se ne navode ni imena
maga (Gapar, Melkior i Baltazar se zasigurno nisu zvali), ni njihov broj (vjerojatno
nekoliko, tri je zapravo nasumice odabrano), ni odakle su (vjerojatno iz Perzije ili
Babilona). A nigdje nije objanjeno ni o kojoj je zagonetnoj zvijezdi rije. Betlehemska
zvijezda, vrlo vjerojatno najutjecajnija zvijezda u povijesti zvijezda (s iznimkom Sunca),
jedna je od velikih svjetskih tajni.
Rasprava koja slijedi poiva na sljedeim pretpostavkama bez kojih potraga za
betlehemskom zvijezdom ne bi imala smisla. U nastavku emo pretpostaviti da postoji
povijesna osoba Isusa Nazareanina, kao i da su novozavjetna Evanelja pouzdani iskazi
oevidaca u koje zvijezda nije naknadno dodana ne bi li cijeloj zgodi dala zavrni sjaj.
Meutim, te temeljne pretpostavke nisu sasvim nedvojbene. Primjerice, s vremena na
vrijeme pojavljuje se teorija da su cijeli Novi zavjet naknadno sastavili Rimljani s ciljem
da razdvoje idove. Ipak, sve su tri pretpostavke manje dvojbene od astronomskih
tumaenja betlehemske zvijezde. I, posljednje, moramo pretpostaviti da boina zvijezda
nije jedinstven medijski dogaaj uprizoren od strane nekog boga, jer je u tom sluaju
svaka rasprava bespredmetna.
Prihvatimo li gore navedene pretpostavke, sljedee bi pomoglo u pronalaenju
tonog vremena Isusova roenja. To je, naalost, takoer tek okvirno poznato. I Luka i
Matej izvjetavaju kako se Isusovo roenje zbilo tijekom vladavine kralja Heroda koji je,
saznavi za novoga kralja, dao ubiti svu novoroenad u okolici Betlehema ne bi li se
rijeio mrske mu konkurencije. Kako je kasnije utvreno da je Herod umro nedugo prije
poetka dananjeg raunanja vremena, odnosno prije Isusova roenja, raunica nam je
donekle netona. Najvaniji izvor za utvrivanje Herodove smrti je rimsko-idovski
povjesniar Josip Flavije, koji je osamdeset godina kasnije zapisao kako je Herod umro
nedugo nakon pomrine Mjeseca, ali prije idovskog blagdana Pashe koji je uslijedio
nakon nje. Dugo se smatralo kako je zacijelo bila rije o pomrini Mjeseca u oujku
godine 4. pr. Kr., ali razmak izmeu nje i blagdana Pashe iznosi samo etiri tjedna tijekom
kojih se trebao odigrati velik broj povijesno zabiljeenih dogaaja, izmeu ostalog
mnogobrojna pogubljenja, urote i, na kraju, opseni pogrebni obredi za Heroda. Iz
neobjanjenih razloga u prijepisima Flavijeva izvjea iz 1552. naveden je drugi datum
Herodove smrti, poslije pomrine Mjeseca u sijenju godine 1. pr. Kr., to bi ostavljalo
dovoljno vremena do blagdana Pashe. Naalost, kako je u srednjem vijeku uporaba
fotokopirnih aparata iz vjerskih razloga bila zabranjena, redovnicima su se tijekom

prepisivanja znale potkrasti pogreke, pa je mogue da je neki umorni redovnik pod

svjetlom svijee sluajno zamijenio brojke.
Lukino nam Evanelje daje jo jednu smjernicu: Svi su ili na popis, svaki u
svoj grad. Zbog toga su Josip i Marija otili u Betlehem. U to doba dva su povijesna
dogaaja mogla uzrokovati takvo masovno kretanje stanovnitva. Prvo, svakih je dvadeset
godina graanin morao potraiti svoj rodni grad zbog popisa stanovnitva radi poreza.
Jedan takav popis provodio se godine 8. pr. Kr., dovoljno prije Herodove smrti. Drugo,
car August je ujesen 3. g. pr. Kr. izdao zapovijed da svi graani Rimskog Carstva moraju
poloiti prisegu caru, odnosno njemu. Osobito su svi idovi morali prisegnuti da nikad
nee nasrnuti na njegovo prijestolje. I zbog toga su ljudi, ba kao i zbog popisa, krenuli u
svoje rodne gradove. Prihvatimo li kao datum Herodove smrti godinu 1. pr. Kr., i to bi
moglo biti povodom Marijina i Josipova putovanja u Betlehem. Sve u svemu, dolazimo do
zakljuka da je Isus roen otprilike izmeu 8. i 1. godine pr. Kr. To je vremenski okvir u
kojem valja potraiti taj glasoviti nebeski dogaaj.
Pritom je uz astronomsku vano promatrati i astroloku stranu. Zvijezda nije
morala biti toliko sjajna, koliko vana. Prije dva tisuljea zvjezdoznanstvo i proricanje
jo su bili jedno. Zvijezde su promatrane, biljeeno je njihovo gibanje, traene su
pravilnosti i iz svega se toga proricala budunost. Tek je stoljeima kasnije proricanje
budunosti postalo pseudoznanost, a zvjezdoznanstvo znanost u pravom smislu rijei, jer
je zvjezdoznancima postajalo sve tee vjerovati u meusobnu vezu ljudske budunosti i
nezamislivo udaljenih plinovitih kugli. Proricanje iz zvijezda u Augustovo je doba bilo
vrlo omiljeno, ali ne i meu idovima koji su astrologiju smatrali bogohulnitvom. Zato
ne udi to nikome u Izraelu nije palo na pamet povezati nebeski dogaaj s roenjem
novog kralja. S druge strane, iskusnim su mudracima zbivanja na nebu morala biti toliko
jasna da su viknuli Hura, skoili na konje i pohitali pravcem zapada.
Vrlo izglednima su se inili kandidati koji su se dugo nalazili u sreditu rasprava,
ali su nakon novih spoznaja iskljueni. Jedan od njih je poznati Halleyjev komet, koji se
na religijskim crteima redovito prikazuje kao betlehemska zvijezda. Halleyjev se komet
pojavljuje uredno svakih sedamdeset pet godina, a pojavio se, izmeu ostalog, i 12.
godine pr. Kr. To je, dodue, prema svemu dosad spomenutom nekoliko godina prerano
da bi ga se moglo smatrati navjestiteljem Isusova roenja. Ali zbog tog ga peha ne
moramo aliti, jer se u meuvremenu ipak proslavio. Drugi kometi koje su 4. i moda 5.
godine pr. Kr. zabiljeili revni kineski astronomi teorijski bi se mogli uzeti u razmatranje
kad ne bi bilo sljedee dvije smetnje. Prvo, mudraci su bili mudri, a ne glupi. Komete je
na nebu lako razlikovati od zvijezda jer se sasvim drukije kreu i esto imaju rep, to je u
tadanje vrijeme bila dovoljno poznata injenica. Zato bi, dakle, mudraci izvjetavali o
zvijezdi, a mislili na komet. Drugo, repatice su u Rimskom Carstvu smatrali
navjestiteljima bolesti. Ako bi ih netko i otkrio, prije bi stavio papirnatu vreicu na glavu i
sakrio se u podrum, nego najavio dolazak novog, slavnog kralja.
Jedna druga vrsta zvijezde, prihvatljivija suvremenim astronomima, bila bi
supernova koja bi na nebu doista mogla izgledati kao nova zvijezda. Takvi se nebeski
dogaaji, uzrokovani smru zvijezda vrlo velike mase, odnosno eksplozijom ve ugaene
zvijezde, danas redovito promatraju velikim teleskopima. S tim na umu danas bi rijetko
kome palo na pamet smatrati supernovu navjestiteljem sree i slave, ali za tu zlu kob
zvijezda u Augustovo doba jo se nije znalo. Sama pojava je, dodue, impresivna. Na

nebu se iznenada pojavi nova, vrlo sjajna zvijezda na mjestu koje je prethodno obavijala
tama. Johannes Kepler, koji je 1604. svjedoio pojavi supernove, prvi je predloio da bi se
betlehemsku zvijezdu moglo rastumaiti s pomou jednog takvog nebeskog dogaaja.
Neobino je samo to to u navedenom vremenskom razdoblju revni kineski astronomi
nisu opazili nita slino. Osim toga, supernova se ne giba u odnosu na druge zvijezde,
nego uvijek stoji na istome mjestu, to se, pak, ne poklapa s onim to pie u Matejevom
Evanelju.
Teorije koje se danas smatraju prihvatljivima temelje se na pretpostavci da nije
rije o samo jednom nebeskom tijelu, nego kombinaciji nekolicine planeta, kojima se
katkad pridruio i Mjesec. Da bismo se pribliili istini, najprije s boinog drvca moramo
ukloniti sve repatice i zamijeniti ih dvjema ili trima pokretnim svjetlosnim tokama.
Navedeno vremensko razdoblje vrvjelo je neobinim nebeskim konstelacijama u kojima
su dva ili tri planeta dola vrlo blizu jedan drugome. Godine 7. pr. Kr. u razmaku od
sedam mjeseci ak je triput dolo do konjunkcije Jupitera i Saturna i to u zvijeu Riba,
drevnom idovskom simbolu. Jupiter se smatrao kraljevskom zvijezdom, a Saturn
planetom zatitnikom idova, iz ega, prema tvrdnjama austrijskog astronoma Konradina
Ferrarija d'Occhieppoa iz ezdesetih godina 20. stoljea, proistjee da bi njihov susret
mogao ukazivati na roenje idovskog kralja. Godine 6. pr. Kr. susreli su se Jupiter,
Saturn i ovaj put jo i Mars, ponovno u zvijeu Riba, koje je u to doba oito bilo
omiljeno sastajalite planeta. I taj bi dogaaj teorijski mogao predstavljati traenu nebesku
pojavu.
Dodue, jo je dojmljiviji slijed neobinih dogaaja koji su se odvijali 3. i 2.
godine pr. Kr., istodobno kad i sveanosti u ast cara Augusta. Naime, u svibnju 3. godine
pr. kr. na nebu su se susreli Saturn i Merkur, i to vrlo blizu jedan drugome. Saturn je
nastavio i u lipnju se susreo s Venerom. Kao da to ve nije dovoljno, u kolovozu je
Venera, uvijek u potrazi za zadovoljstvom, imala jo jedan spoj, s Jupiterom, a nekoliko
dana kasnije jo jedan, s Merkurom. Deset mjeseci kasnije, u lipnju 2. godine pr. Kr.,
Jupiter i Venera ponovno su se susreli i ovaj put toliko pribliili jedan drugome da su se
ljudskom oku inili kao jedan jedini, iznimno sjajan izvor svjetlosti, i to u zvijeu Lava,
vladara zodijakih zvijea. Kraljevski se Jupiter stopio s Venerom u vladajuem zvijeu
Lava, a kako je istodobno bio i pun Mjesec, sve zajedno se spokojno moglo uzeti najavom
za dolazak novoga kralja. Nekoliko tjedana kasnije Jupiter, Venera, Mars i Merkur jo su
se jednom sreli u zvijeu Lava, dok je Saturn izostao, i to bez isprinice. U istom
vremenskom razdoblju Jupiter je izveo petlju. Najprije je 2. godine pr. Kr. obiao zvijezdu
Regul, najsjajnije nebesko tijelo u zvijeu Lava, poznatu jo i kao kraljevska zvijezda, a
zatim je u prosincu 2. godine pr. Kr. nekoliko dana mirovao usred zvijea Djevice.
Promatrano iz Jeruzalema, Jupiter je tih noi mirovao i pokazivao prema Betlehemu tu
je djevica s kraljem (Jupiterom) u ljubavi. U ovom se sluaju zvijezdama ne moe
zamjeriti da su se nejasno izrazile. Povjesniar i meteorolog Ernest L. Martin 1991.
predstavio je ovaj dvogodinji nebeski spektakl kao astronomsko objanjenje betlehemske
zvijezde. Dodue, tada Herod ne bi smio umrijeti 4. godine pr. Kr., to bi jo trebalo
razjasniti.
Postoji jo jedna novija teorija iz glave kolovanog astronoma Michaela R.
Molnara. Molnar u slobodno vrijeme skuplja antike kovanice. Prouavajui rimske
kovanice, zakljuio je kako je pretpostavka da idove predstavlja zvijee Riba pogrena

i kako postoje jasni pokazatelji da idovstvo predstavlja zvijee Ovna. To, prema
Molnaru, mijenja sve. U travnju 6. godine pr. Kr. Sunce, Venera, Mars, Jupiter i
povremeno Mjesec, svi odreda vane face Sunevog sustava, susreli su se istodobno u
zvijeu Ovna. Molnar zakljuuje kako je ta nebeska pojava nedvojbeno morala biti
betlehemska zvijezda. Ili, rijeima njegova kolege Brada Schaefera: Vau, to bi svakom
astrologu otpuhalo turban s glave. Molnarova teorija pojanjava problem istraivanja
boine zvijezde. Nije dovoljno samo pronai dovoljno sjajnu zvijezdu, nego je usto
potrebno znati koje bi znaenje ona mogla imati. Sve u svemu, tako nastaje svojevrsna
obrnuta astrologija, odnosno tumaenje zvijezda, ali ne kao pokazatelj budunosti, nego
prolosti.
Naravno, kao i s drugim starim zagonetkama, i kod betlehemske zvijezde postoji
mogunost da nikad nee biti razjanjena. S druge strane, novija je astronomija ve
ostvarila odreen napredak iskljuivi, primjerice, hipotezu supernove i davi toan datum
pojave Halleyjeva kometa. Usto, neke moda ponajbolje teorije smiljene su u posljednjih
dvadeset godina, to ipak daje neku nadu. Ali jednu stvar bi valjalo imati na umu. Postoji
stanovita opasnost da e na kraju svi ozbiljni pokuaji tumaenja ove pojave pasti u vodu.
Jer moda je to ipak bio veliki pas koji je nebom letio sa svjetiljkom meu zubima i tako
odveo mudrace na krivi put.

Crvena kia
Na drugo pitanje neki odgovaraju govorei da to nije prava krv, nego gusta i
neista voda koju je Sunce skuhalo pa je tako dobila crvenu boju. (...) Ali jesu li razlozi
tome posvuda isti, u to gotovo da sumnjam.
Gottfried Voigt, Physicalischer Zeit-Vertreiber, 1670.
ovjek se lako navikne na to da iz neba pada obina voda. U nekim krajevima
ljudi su se ak pomirili da s vremena na vrijeme s neba padaju abe ili ribe koje su
prethodno snani vjetrovi negdje drugdje podigli u atmosferu, to je posve normalna
pojava. U indijskoj saveznoj dravi Kerala, meutim, s neba u obliku kie padaju
izvanzemaljci. Tako barem glasi objanjenje koje je za crvenu kiu koja je ondje pala u
ljeto 2001. ponudio indijski fiziar Godfrey Louis. Drugi su strunjaci tu hipotezu
doekali sa sumnjom.
Nagaanja oko crvene kie zapoela su kad su od kraja srpnja pa do kraja rujna u
junoj Kerali zabiljeene sporadine padaline neega to je nalikovalo na krv. Crvene su
kie bile ograniene na vrlo malo podruje veliine tek nekoliko etvornih kilometara, u
ijoj je neposrednoj blizini istodobno padala sasvim normalna kia. Usto, doznaje se i da
je prva crvena kia zabiljeena neposredno nakon glasne grmljavine sline eksploziji. Do
danas nije poznato kojoj okolnosti Indijci imaju zahvaliti na toj neobinoj pojavi.
Oito tumaenje brzo je iskljueno. Ni u kom sluaju nije rije o pustinjskoj
praini koja je podignuta vjetrom prenesena do Kerale. Pustinjska praina doista moe
zanimljivo obojiti padaline (tako je, primjerice, u Sibiru poetkom 2007. obojen
pjeanom olujom padao ut snijeg), ali istraivanja su pokazala da kia iz Kerale ne
sadri prainu, nego da crvene tvari slie organskim stanicama. Usto, da je uzrok crvenim
padalinama pjeana oluja, oekivalo bi se da e zahvatiti ire podruje, a ne biti tako
lokalizirano. Jednako je tako malo vjerojatno i da je kiu u crveno obojio meteor koji je
tamo proao, ostavivi za sobom u gornjem sloju Zemljine atmosfere trag crvene praine.
Neki misle da ako kia nalikuje na krv, onda moda doista i jest krv. I to, prema
jednoj doista dosjetljivoj pretpostavci, krv jata imia u koje je na velikoj visini udario
neki vrsti predmet, primjerice meteor. Tako je imija krv mogla obojiti kiu u crveno.
No, kako se imii ne sastoje iskljuivo od krvi, pitanje je gdje su njihovi drugi ostaci? I
sad jo samo ostaje objasniti odakle bi trebala dolaziti pozamana koliina imia koja bi
kii mjesecima mogla davati crvenu boju.
U studenome 2001. indijski su znanstvenici objavili izvjee u kojem se navodi
da crvena kia sadri spore, dakle zametke alga iz kojih se mogu razviti nove alge.
Navodno im je ak i uspjelo uzgojiti alge iz tih crvenih stanica. Iste alge rastu u kraju iz
kojeg dolaze izvjea o crvenoj kii. Dodue, odakle bi tone tih spora trebale potjecati,
kako su stigle u kine oblake, kako je dolo do neobine nepravilne raspodjele crvenih
padalina, kao i jesu li one na neki nain povezane s gromoglasnom grmljavinom nalik
eksploziji, to u indijskom izvjeu ne pie. Unato tomu, sluaj je time neko vrijeme bio
naelno zakljuen.

Sve do 2003. kad su Godfrey Louis i njegov student A. Santhosh Kumar iznijeli
tvrdnju da crvene stanice u kii ne potjeu sa Zemlje. ini se da njegova razmatranja nisu
odmah bila posvuda dobro prihvaena, jer trebalo je proi tri godine dok konano nisu
slubeno objavljena u asopisu Astrophysics & Space Science. Louis u crvenim esticama
nije pronaao DNK ustroj, sastavni dio svake zemaljske ive stanice, iz ega zakljuuje da
estice moda nisu zemaljskog podrijetla. Drugim rijeima, dolaze iz svemira. Louis
iznosi pretpostavku da je u gornjem sloju Zemljine atmosfere popraen glasnim praskom
eksplodirao meteor, oslobaajui velike koliine biolokih stanica podrijetlom iz svemira
koje su na Zemlju pale u obliku crvene kie. Ako je to tono, to bi bio prvi dokaz tzv.
teorije panspermije koja navodi da su ive stanice rasprostranjene diljem svemira.
Takoer, bio bi to prvi dokaz postojanja ivota izvan Zemlje. Vjerojatno je zato Louis
iznenada postao poznat.
Meutim, kako to obino biva s teorijama, to moda uope nije tono. Primjerice,
ne zna se koliko je pouzdana tvrdnja da stanice nemaju DNK ustroj. U daljnjim
ispitivanjima provedenim na britanskim institutima pronaene su naznake DNK ustroja,
ali one jo nisu u cijelosti potvrene. Carl Sagan jednom je ustvrdio da neobine
tvrdnje trae i neobine dokaze primjerice ispranog izvanzemaljca, a ne samo crveno
obojene stanice. A dok se to ne dogodi, moemo se i dalje zabavljati algama.

Ejakulacija, enska
Ipak trca!
oekonews.de: EKO-TEST zidnih boja
S jedne strane iznenauje to o tako elementarnim i istodobno ugodnim stvarima
za istraivanje poput enske ejakulacije i Grfenbergove zone (ili, drugim rijeima, G
toke) nije poznato ama ba sve. S druge, pak, strane medicinska je literatura sm klitoris
otkrila tek u 16. stoljeu, dakle nekoliko stotina milijuna godina poslije njegove pojave,
premda slobodno moemo pretpostaviti da su ga dotad zainteresirani laici ve pokoji put
primijetili. U svakom sluaju, ve je u 17. stoljeu danski anatom Caspar Bartholin
kritizirao svoje prethodnike to su se diili njegovim navodnim otkriem, premda je
klitoris bio poznat ve starim Rimljanima. To ne zvui sasvim nevjerojatno.
I enska je ejakulacija esto opisivana, poam od Kama sutre, preko Aristotela i
drugih Grka, pa do pornografske literature. Sve do 18. stoljea ak se nagaalo da bez
enskog sjemena ne bi moglo doi do oplodnje. Izraz enska polucija pojavljuje se i
u seksolokim studijama s poetka 20. stoljea, primjerice Richarda von Krafft-Ebinga,
Maxa Marcusa, Havelocka Ellisa i Magnusa Hirschfelda, no nedugo poslije toga enska
ejakulacija izlazi iz mode, barem kad je rije o medicinskoj literaturi, i nekoliko se
desetljea jednoglasno smatra zabludom utemeljenoj na pustim mukim eljama koje
nemaju nikakve veze sa stvarnou. Openito, seksologija je nakon kraeg procvata
dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljea sporo napredovala, izmeu ostalog i zbog
prigovora (kako u SAD-u, tako i u Europi) koji bi iskrsli svaki put kad se na sveuilitima
trebalo prouavati orgazam. S druge, pak, strane prosjean porezni obveznik ionako
smatra da se orgazam na sveuilitima premalo prouava, a previe prakticira. Moda bi
to moglo objasniti to do danas veina pripadnika medicinske struke zna manje o ovdje
spomenutim dijelovima i funkcijama enskog tijela od prosjenog zaljubljenika u
pornografiju. Odnedavna postojanje enske ejakulacije nije vie toliko sporno, ali
pojedinosti su jednako nejasne kao i prije. Nasuprot tome, kako, zato i pomou kojih
organa u mukaraca dolazi do ejakulacije, tono se zna.
Regnier de Graaf, nizozemski lijenik i anatom, jedan je od prvih koji se posvetio
pitanju prikladnih enskih organa nunih za tu pojavu. Godine 1672. pisao je o enskoj
prostati koja, kao i u mukaraca, okruuje mokranu cijev i iji izljev izaziva jednako
mnogo poude kao i u muke prostate. Citirao je grkog anatoma Herofila (300. g. pr.
Kr.) i grkog lijenika Galena (2. stoljee pos. Kr.) koji su takoer pisali o enskoj
prostati, a sm je pretpostavljao da se sekret prostate djelomice izluuje kroz otvore na
mokraovodu. Neka se itatelj ne smije prerano, jer mogao bi poaliti ve za nekoliko
odlomaka.
Godine 1880. kotski ginekolog Alexander Skene opisao je lijezde uz enski
mokraovod, po njemu nazvane Skeneove lijezde (poznate i kao parauretralne lijezde),
ali njihova funkcija mu nije bila poznata. Godine 1926. u svojoj knjizi Savreni brak
nizozemski ginekolog Theodoor Hendrik van de Velde detaljno iznosi svoj stav o
mogunosti enske ejakulacije, pa navodi: Nedvojbeno je da do toga dolazi, barem kod

jednog dijela ena. Tekuina potjee, nagaao je, iz Bartolinijevih lijezda koje su,
izmeu ostalog, zaduene i za oplodnju. Skeneove lijezde, kako tvrdi Van de Velde,
premalene su da bi: ... omoguile skupljanje dovoljne koliine sekreta za izbacivanje.
Naposljetku je njemaki ginekolog Ernst Grfenberg 1950. opisao erogenu zonu
u prednjem dijelu vaginalne stijenke du mokraovoda, potvrdivi njezino postojanje iz
vlastitog iskustva s brojnim enama. Iz njegovog se lanka jasno vidi da su podaci
dobiveni u privatnom okruju. Takva otvorenost u seksolokim tekstovima prava je
rijetkost. Kod nekih ena, prema Grfenbergu, u trenutku orgazma iz mokraovoda trca
velika koliina prozirne tekuine koja nije mokraa (to, dodue, zacijelo nije istraio u
laboratoriju). Prema njegovoj pomno iznesenoj pretpostavci vjerojatno je rije o
izluevinama lijezda smjetenih unutar mokraovoda i povezanih s gore opisanom
erogenom zonom. Tekuina nikako ne moe imati funkciju maziva jer se izluuje tek
tijekom orgazma. Godine 1953. preraen Grfenbergov lanak objavljen je kao poglavlje
jedne strune knjige s podruja seksologije. U njoj nije bilo mjesta osobnu miljenju. Dio
o enskoj ejakulaciji iz nepoznatih je razloga izbaen.
Grfenbergov lanak ostao je uvelike nezapaen. U utjecajnom djelu Spolno
ponaanje ena (1953.) seksolog Alfred Kinsey i njegovi suradnici objavili su kako se
kontrakcijama vaginalnih miia koje slijede nakon orgazma (...) neto genitalnog
sekreta (moe) istisnuti i u manjem broju sluajeva odreenom snagom izbaciti. Razlog
zato se u Kinseyjevu znanstvenom radu vie ne pojavljuje Grfenbergova zona, a
unutranjost vagine opisuje neosjetljivom, ponajprije je injenica to je Kinsey htio
opovri vrsto utemeljenu Freudovu predodbu vaginalnog orgazma. Znanstveno
gledajui, to nije posve tono, no mnoge su mu ene imale na emu biti zahvalne.
Desetljeima se, naime, od njih oekivalo da se nakon spolnog sazrijevanja u korist
zrelog vaginalnog orgazma odreknu klitorisnog orgazma.
U iduih dvadeset pet godina poslije Kinseyja nije se dogodilo mnogo, tek pokoje
plaho spominjanje ove teme u strunoj literaturi. ak su i seksolozi William Masters i
Virginia Johnson u svojoj pionirskoj znanstvenoj studiji Ljudske spolne reakcije (1966.) u
kojoj su prvi put koriteni laboratorijski podaci o spolnom ponaanju ljudi, ensku
ejakulaciju opisali pogrenim, premda iroko rasprostranjenim konceptom. Poslije su
Masters i Johnsonova ipak priznali kako kod nekih ena moe doi do seksualne reakcije
nalik ejakulaciji, ali su tu pojavu objasnili kao inkontinenciju, odnosno nevoljni izlazak
mokrae iz mjehura, preporuujui enama posjet lijeniku.
Tek je potkraj sedamdesetih godina 20. stoljea enska ejakulacija ponovno
otkrivena u doba pokreta enske emancipacije i u iduih deset godina dokazana u
nekoliko strunih radova i ispitivanja. Godine 1982. grupa autora, psihologa i seksualnih
savjetnika, Alice Kahn Ladas, Beverly Whipple i John D. Perry, objavili su knjigu The GSpot and Other Recent Discoveries About Human Sexuality (G toka i druga nedavna
otkria o ljudskoj spolnosti) navodei za zonu koju je opisao Grfenberg pogrean,
premda danas esto koriten izraz G toka. Prvi put u strunim krugovima razvila se
opsena rasprava o Grfenbergovoj zoni. Katkad se jo i danas uju primjedbe da dosad
na opisanom mjestu stijenke vagine nije potvreno postojanje brojnih ivanih zavretaka,
kao ni drugih anatomskih osobitosti. No to Grfenberg nije ni tvrdio. On je govorio kako
je rije o erogenoj zoni zbog mogunosti stimulacije osjetljivog ljezdanog tkiva koje
okruuje mokraovod smjeten iza stijenke vagine.

Od osamdesetih godina 20. stoljea istraivanja spornog fenomena enske

ejakulacije preselila su se u laboratorije. Naalost, dobiti tu tekuinu zasebno od drugih
tekuina koje nastaju pri spolnim aktivnostima nije jednostavno. Ipak, u usporedbi s
mokraom, kod njezina je ispitivanja esto, premda ne uvijek, otkrivena poviena
koncentracija odreenih prostatskih kiselih fosfataza (skraeno PAP) i fruktoza,
sastojaka svojstvenih izluevinama muke prostate. Nasuprot tome, sadraj vanih
sastavnih dijelova mokrae karbamida i kreatinina bio je uglavnom nizak. Kasnije je PAP,
dodue, potvren i u vaginalnom sekretu, pri emu je iskrsnulo pitanje ne potjee li
tekuina barem djelomino iz mjehura te se u mokraovodu samo mijea s izluevinama
lijezda. Oteavajua okolnost je to ene vjerojatno ponaosob, kao i poslije mjesenog
ciklusa, stvaraju tekuine razliitog sastava katkad uhvaeni sekret izgleda bjeliast,
katkad proziran, katkad vie, a katkad manje nalikuje mokrai, a koliina opisana u
literaturi koleba izmeu 10 i 900 mililitara. Protiv teorije o mokrai govori i injenica to
je kod gotovo polovice ljudi genetiki uvjetovano da nakon konzumiranja paroga
mokraa ima osebujan miris po parogama, dok ga enski (i muki) ejakulat nemaju. Usto,
u dosad neponovljenom privatnom pokusu to ga je provela studentica kanadskog
istraivaa Edwina Belzera, dokazano je da uzimanjem stanovitog lijeka mokraa poprima
jarku plavu boju, dok isti lijek na ejakulat nema gotovo nikakvo djelovanje.
Potkraj 1980-ih dvjema vrlo opsenim znanstvenim studijama provedenim u
SAD-u i Kanadi utvreno je da je 39,5 posto ispitanica jednom ili vie puta izbacilo takvu
tekuinu, 65,9 posto potvruje postojanje osjetljivog vaginalnog podruja, od njih 72,6
posto moe postii orgazam stimulacijom tog podruja, od toga vie od polovice bez
dodatne stimulacije klitorisa. U ovoj je podskupini ak 82,3 posto ispitanica osobno
iskusilo ejakulaciju.
Iz toga se ponajprije zakljuilo da 10 do 40 posto svih ena barem katkad
ejakulira, sve dok seksolog Francisco Cabello Santamara 1996. nije enski urin ispitao na
tzv. PSA (prostatski specifini antigen) koji stvara, kako mu ime govori, muka prostata.
Utvrdio je da je u 75 posto ispitanih uzoraka koncentracija PSA bila vea poslije orgazma
nego prije njega. Cabello Santamara iz toga zakljuuje da gotovo sve ene imaju
sposobnost ejakulacije, ali da tekuina proizvedena na taj nain u veini sluajeva
zavrava u mokranom mjehuru, to je pojava koja se javlja i u mukaraca, a poznata je
kao retrogradna ejakulacija. Pokusom koji je seksolog Gary Schubach proveo 2001. s
ispitanicima iskusnim u izbacivanju sjemene tekuine, a iji su mokrani mjehuri
neposredno prije orgazma ispranjeni kateterom, utvreno je da pri orgazmu nastaje
dodatnih 50 do 900 mililitara tekuine. Kako je ta tekuina uhvaena u mokrani kateter,
nedvojbeno je da dolazi iz mokranog mjehura. Sadraj karbamida i kreatinina u tekuini
bio je oito manji nego u mokrai. Budui da mokrani kateter odvaja mokrani mjehur
od mokraovoda, uhvaena tekuina nije mogla potjecati iz lijezda koje se ulijevaju u
mokraovod. Kako se u tek ispranjenom mokranom mjehuru u tako kratko vrijeme
moe sakupiti toliko tekuine svojstava netipinih za mokrau, u ovom ispitivanju nije
razjanjeno. A Schubachov oprezno izveden zakljuak glasi da spolno uzbuenje utjee na
sastav tekuine u mokranom mjehuru.
Dakle, doista je objanjeno malo. I dalje je sporno postoji li oko enskog
mokraovoda, i to ne samo kod nekih nego svih ena, ljezdano tkivo koje graom i
funkcijama nalikuje mukoj prostati, a ije izluevine otjeu djelomice u mokraovod, a

djelomice na njegov izlaz. No ako postoji, to ljezdano tkivo ima funkciju i nije, kako se
smatralo jo potkraj 1980-ih, tek zakrljali ostatak.
Dalje od toga istraivanja dosad nisu stigla. Jednako nejasno kao i prije je i
pitanje ini li enska prostata, odnosno ljezdano tkivo oko mokraovoda,
Grfenbergovu zonu erogenom i nije li ono barem kod nekih ena vee ili produktivnije
nego to se dosad smatralo, ime bi se djelomice mogla objasniti velika koliina tekuine
koju lijezde stvaraju. Takoer bi trebalo otkriti je li izbacivanje te tekuine sastavni dio
seksualne reakcije, a ako jest, emu bi moglo posluiti ili je zapravo rije o nuspojavi.
Ako tekuina doista u cijelosti ili barem djelomice potjee iz mokranog mjehura,
postavlja se pitanje moe li se uope i na koji nain mii zatvara mokranog mjehura
otvoriti stimulacijom podruja mokraovoda (odnosno ljezdanog tkiva oko
mokraovoda). Kao to je veini mukaraca dobro poznato iz vlastita iskustva, seksualno
uzbuenje, naime, nikako ne pridonosi otvaranju miia zatvaraa mokranog mjehura,
nego ba suprotno. Malo toga govori u prilog injenici da se isti mii u ena ponaa
obrnuto. Takoer, umjesto da se poblie ispita G toka, povremeno se pojavljuju nove
toke, primjerice K toka (uope ne tako novi klitoris), zatim U toka (ue mokrane
cijevi), a 2003. godine i A toka, koja bi se trebala nalaziti izmeu G toke i vrata
maternice. Kako su jo 22 toke izmeu B i Z slobodne, ima jo mnogo mjesta za
istraivae koji ele da im se imena proslave.
Kad bi se konano razjasnilo od ega se tono sastoji ejakulat i gdje nastaje, bilo
bi to, izmeu ostaloga, korisno i jer bi ishod mogao utjecati na rad Britanskog odbora za
filmsku cenzuru (British Board of Film Classification, BBFC). Naime, u Engleskoj su
zabranjene snimke koje prikazuju ma kakve seksualne igrice s mokraom, a BBFC smatra
da je enska ejakulacija tek bezazleniji naziv za upravo takve nezakonite besramnosti.
Zanimljivo je i da u strunoj literaturi iz 20. stoljea utemeljenoj na anketama
poput uspjenice Hite Report autorice Shere Hite, za gotovo 2000 ispitanica enska
ejakulacija, ini se, gotovo da nema nikakav znaaj. Meutim, postavi li tko danas na
internetskim forumima pitanje o enskoj ejakulaciji, istog se asa jave brojne ene koje tu
pojavu poznaju iz vlastita iskustva. to se pak tie razloga zato enska ejakulacija
slubeno ne postoji, javljaju se tri mogunosti: ili nije primijeena, nije smatrana
vrijednom spomena ili je, pak, zbog teorije o inkontinenciji, od srama preuivana. Tako
znanost prigodno doputa pojavu posve novih spolnih organa.

Elementarne estice
Nita ne vjerujem. Kvarkovi su glupost.
Steven Weinberg, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku
Ve je dugo poznato da se svijet sastoji od nebrojeno mnogo sitnih estica.
Mnogo se ve puta u povijesti otkria estica vjerovalo kako je konano otkrivena
najmanja estica tvari, samo kako bi se nekoliko godina kasnije saznalo da se nije
dovoljno dobro gledalo.
Suvremeno istraivanje tvari zapoelo je prije otprilike 2500 godina
Demokritovim uvoenjem pojma atom (na grkome nedjeljiv). Prema Demokritu,
atomi su najsitnije nedjeljive estice sasvim ispunjene masom, od kojih se sastoji sva tvar.
Uvelike nedokazano, to je polazite preivjelo vie od dvije tisue godina, sve dok u 19.
stoljeu izvan atoma nismo susreli njegove negativne sastavne dijelove koji smo nazvali
elektronima. Tek to elektrinim naponom zagrijemo komad metala, ve se otputa roj
elektrona. I tu je bio kraj nedjeljivosti nedjeljivog.
U usporedbi sa sporim razvojem predodba o elementarnim esticama u prolim
tisuljeima, u 20. se stoljeu iznenada sve razvijalo vrlo brzo i za spoznaje o ustroju tvari
dodijeljeno je pregrt Nobelovih nagrada. Najprije je engleski fiziar Ernest Rutherford
otkrio da su atomi zapravo prazni. Planetarni model atoma razvijen poslije toga poiva
na predodbi da se u atomskoj jezgri nalaze pozitivno nabijeni protoni oko kojih, poput
planeta oko Sunca, krue elektroni. U otprilike isto vrijeme kvantna fizika iz korijena je
izmijenila nae poimanje svijeta. Openito, s elementarnim esticama vie se nije
postupalo jednako kao s nebeskim tijelima, jer svijet na atomskoj ljestvici veliina poiva
na drugim pravilima. Hendrik Kramers, jedan od otkrivaa tih pravila, iznio je tvrdnju da
je ovjek sklon veseliti se nekoliko mjeseci novoj kvantnoj mehanici, ali ga ona uskoro
natjera u pla. Fizika elementarnih estica, dotad svojevrsna igra biljara s nepojmljivo
malim kuglama, pretvorila se u nepoznat krajolik koji ljudski razum jedva moe pojmiti.
Kao svaka strana zemlja, i svijet najsitnijih estica naseljen je egzotinim
ivotinjama. Ubrzo su se u laboratorijima pojavile prve antiestice. Antiestice izgledaju
jednako kao njihovi parnjaci normalne estice, samo im je elektrini naboj suprotan.
Antiestica suprotna elektronu, primjerice, naziva se pozitron, pozitivno je nabijena i prvi
put dokazana 1932. Iste je godine Englez James Chadwick otkrio kako neutron ima
otprilike jednaku masu kao proton, ali da nema naboja. Nekoliko godina kasnije otkriveni
su mioni, estice 200 puta masivnije od elektrona, deset godina kasnije pioni, da bi
konano pedesetih godina 20. stoljea stanje postalo nepregledno kad su se u zooloki vrt
elementarnih estica uselila nova stvorenja poput kaona, hiperona i raznovrsnih neutrina.
Naposljetku je 1968. dolo do nove revolucije. Otkriveno je da su protoni isto toliko malo
elementarni kao i atomi, a svijet je jo jednom razloen na jo sitnije estice.
Nae spoznaje o elementarnim esticama velikim dijelom potjeu iz pokusa u
kojima se jedna vrsta estica ispaljuje na drugu vrstu estica. Rutherford je, primjerice,
ispaljivao atome helija na atome zlata. Njegovi su projektili u veini sluajeva neometano

prolazili kroz zlato. Na istom naelu poiva i pokus koji je doveo do otkria kvarkova.
Ubrzivaem estica (akceleratorom) na Standfordskom sveuilitu elektroni se jako
ubrzavaju i zatim sudaraju s protonima. Iz otklona projektila moe se zakljuiti kako
izgleda unutranjost protona. Proton se, naime, sastoji od tri kvarka. Sam naziv kvark
preuzet je iz aljive pjesme iz romana Finneganovo bdijenje Jamesa Joycea (Three
quarks for Muster Mark!).
Tako nije moglo dalje. Za poimanje raznovrsnosti elementarnih estica i
antiestica poetkom 1970-ih razvijen je tzv. standardni model elementarnih estica. On
nije samo uveo red u zooloki vrt elementarnih estica, nego je konano uspostavio jasna
pravila za suivot najsitnijih ivotinjica u njemu. U standardnom se modelu svijet sastoji
od dvanaest razliitih fermiona (to su elektron, mion, tauon, tri vrste neutrina i est
vrsta kvarkova), dvanaest njihovih antiestica i razliitih tzv. badarnih bozona zaduenih
za prenoenje pozdrava i poruka izmeu estica, uglavnom tipa privlai me i
povremeno s tobom bih rado na sudar. Prema toj analogiji, foton je bozon-potar,
prijenosnik elektromagnetske sile, svojevrsna privlanost suprotno nabijenih estica.
Drugi je takav bozon gluon koji u atomskoj jezgri na okupu dri kvarkove.
Standardni model elementarnih estica dosad je umnogome obranio svoj
pretenciozni naziv. Predviao je, primjerice, postojanje razliitih novih estica i njihovih
svojstava, to je bio veliki korak, jer se konano vie nije epalo za prirodom, nego se ve
unaprijed znalo koji je njezin sljedei potez. Meutim, tako lako protivnik se nije dao
svladati. Neka fundamentalna pitanja nisu rijeena ni i u standardnom modelu. Tako,
unato velikim naporima jo nije otkriven Higgsov bozon, posljednja nedostajua estica
standardnog modela. Higgsov bozon zaduen je da drugim esticama priopava kolika im
je masa (pa netko mora i to). Nadalje, teorija standardnog modela ne moe predvidjeti
brojna svojstva svijeta, primjerice ba masu estica ili broj dimenzija u svemiru, a premda
ukljuuje tri osnovne sile, etvrto vano meudjelovanje, gravitacijska sila, ija je
osnovna priroda opisana u opoj teoriji relativnosti, oduvijek stoji pred vratima i ne smije
sudjelovati u igri. Badarni bozon gravitacije, estica iju je masu mogue utvrditi samo
iz nazonosti drugih masa i koja je nazvana graviton, dosad nije otkriven. Na svim se tim
pitanjima trenutano naporno radi.
Dva vodea kandidata za svemoguu teoriju s onu stranu standardnog modela, a
koja e konano rijeiti sve nae tekoe, su teorija supersimetrije i teorija struna.
Naalost, za potpuno razumijevanje ovih nadasve sloenih misaonih konstrukcija moramo
se baviti neprikladnim raspravama i zastraujuim formulama. Teorija supersimetrije
obeavajui je pokuaj u kojem se svakoj poznatoj estici standardnog modela dodjeljuje
tzv. superpartner, koji se od izvorne estice razlikuje samo po tono suprotnom spinu
(obiljeju koje predoujemo vrtnjom). Dakle, ako se jedna estica vrti nadesno, njezin e
se superpartner vrtjeti nalijevo. Udvostruenje vrsta estica uklanja dio problema, a usto
daje i obeavajue nove estice kandidate za dosad neobjanjenu - tamnu tvar. Meutim,
dosad nije otkrivena ni jedna supersimetrina estica, a zagonetno je i zato se uope tako
rijetko susreu u dosad istraivanim podrujima fizike.
Teorija struna, pak, standardni model mijenja tako to na elementarne estice vie
ne gleda kao na toke koje nemaju dimenziju, nego kao na jednodimenzionalne niti,
konie, odnosno strune (engl. string). Razliite teorije struna imaju praktino svojstvo
da mogu predvidjeti broj dimenzija u svemiru. Standardni model, kao to smo spomenuli,

to ne moe. Ovisno o nainu titranja struna dobivamo 10, 11 ili ak 26 dimenzija, to su

brojevi toliko zbunjujue razliiti da vie uope ne moemo pouzdano znati je li zapravo
bolje nita ne znati. U svakom sluaju, veina tih dimenzija ionako je premalena da bi bila
imala bilo kakav znaaj u normalnom ivotu, one su stlaene u svijet kvanta. Dosad se
teorije struna tvrdoglavo protive svakoj nedvojbenoj eksperimentalnoj potvrdi, zbog ega
se danas pojedini znanstvenici poinju pitati ne gubi li se samo na njih dragocjeno
vrijeme.
S onu stranu svih tih nastojanja oko potpune teorije svijeta (svemira), mogue je i
da elementarne estice, odnosno prave najmanje sastavne dijelove tvari, jo nismo otkrili.
Tek neto mlae od standardnog modela razliite su teorije po kojima se elektroni i
kvarkovi sastoje od jo sitnijih estica koje se uglavnom nazivaju preoni, ali katkad i
prakvarkovi, rioni, tvidlovi ili maoni. Meutim, fiziari poput Haima Hararija
koji je otkrio rionski model (nazvan i Hararijev model, odnosno model podkvarkova)
pitaju se zato bismo ba mi bili narataj koji je na fundamentalnoj granici naiao na
najsitniju esticu? (Isto tako bismo se odmah mogli zapitati zato bi ba Hararijeva nova
elementarna estica trebala biti najmanja?) I zato bi, dalje argumentira Harari, svijet
trebao biti sastavljen od toliko mnogo elementarnih estica kao to predviaju standardni
model i teorije koje su se razvile iz njega. Njegovi se rioni dijele u samo dvije razliite
vrste i ostavljaju, kako iznosi Harari na kraju strunog rada u kojem predstavlja svoj
model, mnogo, mnogo otvorenih pitanja.
A moda su ba otvorena pitanja temeljne graevne jedinice tvari.

Halucinogeni
Kad Bog uzme LSD, vidi li tada ljude?
Steven Wright, ameriki komiar
Ljudski mozak se tako lako i rado zbuni od svega mogueg da moramo biti
veoma zahvalni evoluciji to nam je omoguila da barem s vremena na vrijeme vozimo
motorna vozila. Naposljetku, svesrdno se potrudila obogatiti nau okolinu optikim
varkama i kemijskim tvarima koje nam pomuuju opaanje. Vidimo li pri tome bijele
mieve tamo gdje ih prema opem slaganju nema, to nazivamo halucinacijom. Naziv
halucinogeni, dakle tvari koje uzrokuju halucinacije, nije posve toan jer oni samo
mijenjaju opaanje postojeeg, tako da umjesto prisutnih bijelih vidimo arene mieve.
Neki strunjaci zato zagovaraju da ih se preimenuje u psihodelici (odnosno tvari koje
razotkrivaju duu), ali dokle se god ne razjasni ima li dua doista krzneni pokriva i etiri
noge, ostajemo pri nazivu halucinogeni.
Halucinogene tvari ne nalazimo samo u nekoliko stotina vrsta biljaka i mnotvu
gljiva, nego i nekolicini vrsta krastaa te riba (halucinogeno kamenje zasad nije poznato).
Uz klasine halucinogene poput LSD-a, psilocibina i meskalina, postoji mnotvo
prirodnih i sintetikih tvari koje na razliite farmakoloke naine donekle slino djeluju. U
tjelesne posljedice ubrajaju se vrtoglavica, slabost, obamrlost i smetnje vida. Mijenja se
percepcija, vie se ne moe pouzdati u boje i oblike, a moe doi i do sinestezije, odnosno
sjedinjenja osjeta, tj. pojave obojenih tonova ili etverokutnih mirisa. Tu su jo i osjeaj
sanjanja, drastino promijenjeno zapaanje vremena te, u ekstremom sluaju, osjeaj da se
cijela osobnost rastapa kao kocka eera u kavi.
Premda su neki halucinogeni ve stoljeima u uporabi u vjerske i rekreativne
svrhe, ne zna se mnogo o tome kako djeluju na mozak. Zna se da se svi bez iznimke veu
za neuroprijenosnike receptore u mozgu. Neuroprijenosnici su kemijske tvari zaduene
za prijenos informacija izmeu ivanih stanica, odnosno prijenos impulsa preko
sinaptike pukotine koja razdvaja dvije ivane stanice. Halucinogeni se veu na njihovo
mjesto i ponaaju kao neodgovorni potari, otvarajui svako pismo i iskrivljenim
rukopisom piui neto sasvim drugo. Od sedamdesetih godina 20. stoljea ostvaren je
velik napredak u utvrivanju receptora ukljuenih u taj proces, ali kako dolazi do opisanih
djelovanja na mozak nije osobito temeljito istraeno.
Kod halucinogenih tvari nije zanimljiva samo injenica to o njima znamo tako
malo, nego i zato je tako. Nakon to je kemiar Albert Hofmann 1943. nehotice otkrio
LSD, uslijedila su dva plodna desetljea u kojima je objavljeno nekoliko tisua
znanstvenih radova o djelovanju i mogunostima terapijske primjene halucinogena.
Meutim, od sredine 1960-ih stav tiska prema halucinogenim supstancijama dramatino
se pogorao, i to ne samo jer je njihova konzumacija prerasla u masovnu pojavu i jer je na
ulicama bilo u optjecaju prosjeno deset puta vie doza LSD-a nego danas. Konzumenti bi
zbog toga nerijetko iskusili neoekivanu paniku, kao i osjeaj nemira.
Usto, ameriki su politiari pretpostavljali da postoji veza izmeu sve vee

konzumacije droga i novih navika amerikih graana, koji su iznenada poeli nositi dugu
kosu, spaljivati zastave i iskazivati istospolne nagone.
Tijekom 1960-ih najee halucinogene tvari u SAD-u najprije su podvrgnute sve
strooj kontroli, a 1970-ih naposljetku potpuno zabranjene. Veina zapadnih zemalja vie
je ili manje dragovoljno slijedila primjer SAD-a. Strunjaci su se morali odluiti hoe li
nautrb znanstvene karijere nastaviti istraivati halucinogene tvari ili, pak, promijeniti
temu istraivanja. Shodno izboru koji su imali na raspolaganju, ameriki psihijatri Jerome
Levine i Arnold M. Ludwig, iji su znanstveni radovi ezdesetih godina 20. stoljea
zagovarali prednosti LSD-a, poslije preokreta javnog mnijenja isticali su njegove
negativne uinke. Do sredine 1990-ih novi znanstveni radovi s tog podruja gotovo uope
vie nisu odobravani. No tada je istraivanje halucinogena dobilo nov poticaj. Danas se
pouzdano zna da uporaba halucinogena ne dovodi do oteenja organa, kao ni do tjelesne
ili psihike ovisnosti.
Ta teka situacija objanjava i zato se posljednjih desetljea tako malo
istraivalo na ljudima, a mnogo na takorima. Usto, istraivanje na takorima vjerojatno je
manje naporno jer, za razliku od ljudi, takori se u pokusima s halucinogenima cijelo
vrijeme ne kikou i ne priaju o bogu. No, s druge strane, takori ne mogu dati povratnu
informaciju o nainu djelovanja droga. Za veinu danas poznatih sintetikih halucinogena
postoje toni podaci o nainu djelovanja, jer ih je ameriki kemiar Alexander Shulgin,
koji ih je i izumio, na sebi opseno isprobao i opisao.
Inae, za razliku od velikog broja ljudi, laboratorijske ivotinje ne uzimaju rado
halucinogene, ako im je to preputeno na volju, premda se ni najmanje ne usteu od droga
bez halucinogenog djelovanja, primjerice kokaina, heroina, amfetamina, nikotina i
alkohola. Potreban je, pretpostavlja se, visokorazvijen mozak kako bi se stvari koje u glavi
izazivaju halucinogeni smatrale zabavnima. Unato tome, za neke nove spoznaje o
receptorima koji sudjeluju u tom procesu moemo zahvaliti takorima. Mnoge
halucinogene tvari graom oito nalikuju serotoninu, jednoj od najvanijih tvari za
prijenos informacija meu ivanim stanicama u mozgu. Postoje brojni razliiti
serotoninski receptori, ali halucinogeno djelovanje vjerojatno nastupa ponajprije
aktivacijom tzv. serotoninskog receptora tipa 2A. U svemu tome ljuti to na ba taj
receptor LSD razmjerno slabo djeluje, premda ve neznatne njegove doze izazivaju velike
promjene percepcije i openito mnogo jae djeluju od drugih halucinogena. Zato je vrlo
vjerojatno da u procesu sudjeluju i drugi receptori, uz ostale i dopaminski.
itatelji koji ne mogu u potpunosti razumjeti kako procesi na receptorima
uzrokuju da se mozak iz normalnog budnog stanja svijesti prebaci u neko drugo stanje
svijesti u dobrom su drutvu, jer se ni strunjaci ne nalaze u mnogo boljem poloaju.
Meutim, posljednjih je godina zabiljeen izvjestan napredak. Prema novijim
znanstvenim studijama, halucinogeni najvie djeluju na prednji, eoni dio mozga i
talamus, odnosno vrata percepcije. Prednji, eoni dio mozga i talamus smatraju se
najvjerojatnijim mjestima u tijelu u kojima na temelju vanjskih podraaja nastaje svijest i
oblikuje se slika stvarnosti, premda se takoer zna da u mozgu ne postoji jasno omeeno
sjedite svijesti. Jedno od tumaenja je da halucinogeni sprjeavaju talamus da
unaprijed razvrsta informacije koje nam stalno pristiu iz okoline. Neproiena opaanja
stiu u prednji dio mozga i tu se ponaaju poput vree buha. Znanstvena studija
Sveuilita Utah iz 2002. (iznenaujue, s podruja matematike) pokazuje da geometrijske

vizualne halucinacije poput uzoraka ahovske ploe, paukove mree, tunela i spirala mogu
nastati poremeajem posebnog modanog podruja inae zaduenog za obradu bridova i
obrisa. I promjene zapaanja vremena bude zanimljiva pitanja, jer nain na koji ljudski
mozak zapaa i obrauje vrijeme sve je samo ne u cijelosti istraen, bilo pod utjecajem
droga, bilo bez njih. Barem je jedno jasno, a to je da su podruja u mozgu na koje
halucinogeni najjae djeluju istodobno podruja koja najvie zanimaju one zabavljene
istraivanjem svijesti. Uspije li nam otkriti vie o tome kako halucinogeni utjeu na
strujne krugove naeg mozga, vjerojatno emo biti blie odgovoru na pitanje kako iz
modanih stanja nastaje svijest.
Dodue, nipoto svi strunjaci ne smatraju da svijest nastaje meuigrom razliitih
podruja pudingastog sivog organa koji nazivamo mozak. Moda je on tek jedna vrsta
televizora, a svijest postojei televizijski program izvan njega, neovisan o tom TVprijamniku? Usto, ne smije izostati ni obvezna teorija o biima iz svemira. Prema
etnofarmokologu i filozofu Terenceu McKenni ne bismo se trebali nadati da e
izvanzemaljski - ivot stupiti s nama u kontakt iskljuivo tehnikim sredstvima koja smo
za to predvidjeli. tovie, po njegovu miljenju, psilocibilna gljiva je izvanzemaljski oblik
svijesti koji u kontaktu s povrinama planeta izgrauje micelijsku mreu i sporama se iri
ostatkom galaktike. Prema tome, onome tko eli razgovarati s izvanzemaljcima ne treba
skup radioteleskop, nego tek pokoje plodite tog micelija u aju.
ak i ako se takve predodbe smatraju hipijevskim glupostima, smijemo postaviti
pitanje zato ljude dok su pod utjecajem halucinogenih tvari tako esto pogaaju iste
zamisli koje susreemo u velikim religijama, poput mistinog jedinstva s bogom i
svemirom ili privida ljudskog postojanja. Dolazi li ovjek u naelu uvijek na istih
nekoliko ideja? Ili religija i ideje steene uzimanjem droga potiu iste procese u mozgu?
Roland Griffiths, neuroznanstvenik i profesor psihijatrije koji se bavi istraivanjem
ljudskog ponaanja, u znanstvenoj studiji Sveuilita Johns Hopkins 2006. o duhovnim
iskustvima pod utjecajem psilocibina kae: Jo nije prikupljeno dovoljno podataka, ali
postoje dobri razlozi za pretpostavku da u pozadini snanih duhovnih iskustava stoje slini
mehanizmi, neovisno o nainu na koji su se ona pojavila (bilo postom, meditacijom,
kontrolom disanja, uskraivanjem sna, iskustvom bliske smrti, zaraznim bolestima ili
psihoaktivnim tvarima poput psilocibina). Neurologija vjerskih osjeaja danas se naziva
neuroteologija i istie kao novo podruje istraivanja. Herbert Kleber, ameriki profesor
psihijatrije i bivi zamjenik direktora amerikog Ureda za nacionalnu politiku kontrole
droga (Office of National Drug Control Policy), branio je tu znanstvenu studiju pred
tiskom sljedeim rijeima: Prije se strunim znanstvenim radovima nije htjelo navoditi
mlade na glupe ideje, ali je u doba interneta dostupno toliko informacija o drogama i
njihovoj primjeni da jedan znanstveni rad vie ili manje ne moe prouzroiti veliku tetu.
Nasreu, postoji internet. Farmakolog David E. Nichols koji na Istraivakom
institutu Heffter istrauje uporabu halucinogena u medicinske svrhe, 1998. je izjavio:
Sasvim je sigurno da nam budemo li i dalje uspjeli osigurati novana sredstva za
istraivanja predstoje najuzbudljiviji trenuci u razvoju medicinske kemije psihodelika.
Dragovoljnih ispitanika za ta istraivanja nikad ne nedostaje. I dobro da je tako, jer
naposljetku moramo misliti i na laboratorijske takore, koji se, za razliku od vie od dvije
treine ispitanika koji su sudjelovali u Griffithsovu istraivanju, kasnije iznimno rijetko
hvale da je iskustvo s halucinogenima jedno od pet najvanijih dogaaja u njihovu ivotu.

Havaji
Spusti se u krater Yocula Sneffels koji sjena Skartarisa pomiluje prije srpanjskih
kalenda, smjeli putnie, pa e stii do sredita Zemlje. Ja to uinih.
Arne Saknussemm Jules Verne, Put u sredite Zemlje
Zato postoje Havaji, odnedavna je opet zagonetka. Jo gore je to to ne znamo ni
kako je nastao Island, koji su procesi iznjedrili Azore i zato se iz junih voda Tihog
oceana izdie Pukapuka. Tisuljeima je meu havajskim amanima radna hipoteza
glasila: Pele, boginja vatre i strasti, bjeei pred svojom pobjenjelom sestrom Na-makao-kaha'i jer joj je zavela supruga, stigla je na nenaseljeni otok, no tek to je s mukom
iskopala rupu u kojoj e ivjeti, njezina je sestra, po zanimanju boginja mora, otok
potopila. Pele se preselila na sljedei otok na kojem se odigrala ista obiteljska drama. Na
putu prema jugoistoku za sobom je ostavljala lanac otoka s velikim rupama. Na koncu je
pronala utoite na vulkanu Mauna Loa koji je bio previsok za sestrine plimne valove i
otad vrijeme provodi prekrivajui Havaje lavom. Ova se hipoteza danas smatra
pogrenom.
Od sedamdesetih godina 20. stoljea veina geologa zagovara hipotezu o
magmatskom mjehuru. Mjehur je zapravo tok rastaljene tvari, odnosno goleme koliine
vrue magme koja se iz dubine uzdie prema povrini Zemlje.
Na taj su nain nastali brojni vulkanski otoci poput Havaja, Islanda i Azorskog
otoja, otprilike na sljedei nain. Goleme koliine uzdiue vrue magme zagrijavaju
odreeno mjesto na Zemljinoj povrini. Zemljina je povrina pokretna jer se ploe
Zemljine kore polako ali stalno pomiu (- Tektonika ploa). Tako se vrua toka, koju
stvara magmatski mjehur, tijekom dugog vremenskog razdoblja pomie ispod Zemljine
povrine, donosei uareni, tekui materijal na povrinu i u visokom ga luku izbacujui na
svjetlost dana. Kad se nae na povrini, tekui se materijal skruuje i nastaje otok, s
palmama i ljudima u smijenim arenim kouljama oko vulkana grijanog magmatskim
mjehurom. Nekoliko milijuna godina kasnije magmatski se mjehur pomakao na drugo
mjesto, vulkan se ugasio, a otok ostao. I tako pria o Pele, boginji vatre, ipak nije sasvim
pogrena.
Kako bismo zorno predoili ovaj model nastanka Havajskog otoja, jednostavno
uzmemo upalja, stavimo ga pod list papira, upalimo ga i polako pomiemo papir iznad
plamena. Uinjeno na ispravan nain, onako kako to ini Zemlja, na papiru e nastati crno
obrubljeni lanac ugaslih vulkana. Havaji se esto navode kao primjer magmatskog
mjehura. Koliko bi ih ukupno moglo biti, diskutabilno je. Sukladno procjenama iz zadnjeg
desetljea ima ih od aice pa do oko pet tisua. Uzdiua magma savreno razjanjava
cijeli niz stvari, primjerice brojna obiljeja lanca havajskih otoka koji se pruaju poprijeko
u Tihom oceanu. Idui na sjeverozapad od najmlaeg otoka Havaji, koji kao najvei
nosi nadimak Big Island, smjetenog na jugoistoku, otoci koji slijede sve su stariji, da
bi se na kraju lanca nalazio otok star 50 milijuna godina. Poloaj i starost otoka otprilike
se poklapaju s kretanjima tihooceanske ploe kroz koju se hipotetski magmatski mjehur
uzdie. Ono to je posebno lijepo kod magmatskih mjehura jest injenica da nastaju u

Zemljinom platu, moda ak i Zemljinoj jezgri, stotine, ako ne i tisue kilometara ispod
Zemljine povrine. Kako se ta podruja inae mogu razgledati samo ako ste lik iz knjige
Julesa Vernea, magma koja se odande uzdie prema povrini mogla bi nam objasniti
vane stvari iz samog srca tame ako ga ona uope ima. Jer to, u meuvremenu, vie
nije tako jasno.
Premda se zgodna hipoteza magmatskog mjehura tijekom desetljea uvukla u
veinu udbenika (a time i glava), postoji i nekolicina tvrdokornih skeptika poput Dona
Andersona, geologa na Kalifornijskom tehnolokom institutu. U posljednjih deset godina
kritiari te hipoteze sve su glasniji, a njihov broj uvelike raste, ba kao i uestalost
objavljivanja njihovih radova. Odravaju se konferencije koje se bave iskljuivo pitanjem
zato magmatskih mjehura nema ponajprije na mjestima vulkanskog podrijetla, a jedna od
najistaknutijih protivnica te teorije Gillian Foulger s Durhamskog sveuilita pokrenula je
internetski portal koji svima koji se zanimanju za na planet nudi mnotvo podataka o
seizmikim aktivnostima, temperaturnim nepravilnostima i razdvajanju litosferskih ploa.
Za one kojima je to previe, portal saeto iznosi dokaze za i protiv hipoteze magmatskog
mjehura.
Primjerice, proizvodnja magme koju stvaraju havajski vuklani nije konstantna,
nego je iznimno promjenjiva. Iz toga proizlazi, kako tvrde kritiari, kako ne moe biti
rije o uobiajenom magmatskom mjehuru koji stalno izbacuje lavu na povrinu. Samo u
posljednjih pet milijuna godina koliina izbaene lave se udeseterostruila. Godinje iz
Zemljine unutranjosti na povrinu izbije oko stotinu milijuna prostornih metara stijenja.
Zagovornici teorije magmatskih mjehura to ne vide kao problem i kao protuargument
iznose kako bismo bez magmatskog mjehura imali velikih tekoa pri objanjavaju
podrijetla takvih koliina magme.
Sljedei argument protivnika teorije magmatskih ognjita je lanac starih, ugaslih
vulkana koji se na sjeverozapadu nastavlja na lanac havajskih otoka, a koji je morao
nastati istim tokom uzdiue magme. Dva se lanca jedan na drugi nastavljaju pod kutom
od ezdesetak stupnjeva, inei oit zavoj u lancu. Kad bi postojao nepomian magmatski
mjehur u Zemljinu platu, uzrok nastanka najprije starijeg vulkanskog lanca, a zatim i
Havajskog otoja, tihooceanska bi ploa prije pedesetak milijuna godina morala najednom
izvesti otar zaokret. A Zemljine ploe, ba kao i teretni vlakovi i porezne slube, imaju
odreenih problema s naglim promjenama smjerova. Ipak, savreno je mogue,
odgovaraju zagovaratelji teorije, da uzdiua magma skrene svoj tok u Zemljinu platu,
uslijed ega dolazi do pomicanja vrue toke na Zemljinoj povrini i dobili smo
magmatski mjehur s pominim krajem.
Zagovornicima teorije bilo bi se lake nositi s protivnicima kad bi mogli pokazati
sliku magmatskog mjehura. U idealnom sluaju na njoj bi se vidjela uzdiua magma,
koja se iz najniih dijelova Zemljina plata, poput crva u jabuci, probija gotovo tri tisue
kilometara kroz Zemlju. Dosad takav izravan, neosporiv dokaz ne postoji, premda je
metoda ve otkrivena: iz mjerenja dobivenih brojnim aparatima rasporeenim po cijeloj
Zemljinoj povrini zakljuimo kako se ire potresi u unutranjosti Zemlje i na temelju
toga izraunamo kako stvari dolje doista izgledaju. Dodue, do danas se nije uspjelo
slijediti uzdiuu magmu do najdubljih podruja u Zemljinu platu.
U meuvremenu su predloene brojne zamjenske hipoteze. Jedna od njih
nastanak Havaja povrno objanjava obiljejima Zemljine kore. Tlo pod naim nogama

ni u kom sluaju nije stabilno, kako esto osjeamo dok stojimo na njemu. Kora se katkad
raspolovi, deformira i nastaju raspori i pukotine. Usto, Zemlja je puna bubuljica:
temperatura i sastav ploa nisu uvijek i posvuda isti, nego se stalno mijenjaju gibanjem
ploa. Nastaju pukotine iz kojih izviru odvratne tvari, pustoei rajeve u Junome moru,
omoguivi prethodno njihovo nastajanje. Tom scenariju nije potrebna uzdiua magma
koja se iz Zemljine jezgre die prema povrini. Sve to je kod takve teorije potrebno za
razumijevanje nastanka Havaja odvija se u gornjim slojevima Zemljina plata. Gillian
Foulger i drugi sigurni su da ova teorija jasnije i bolje objanjava obiljeja Havajskog
otoja od teorije uzdiue magme.
Rasprave izmeu zagovornika i protivnika teorije uzdiue magme, djelomice
prenesene i na internet, zacijelo nisu toliko vrue samo zato jer je rije o vruoj lavi.
Lako bi moglo doi do zamjena paradigmi glede nastanka Havaja, ali moda i ne. Da nam
Jules Verne u Putu u sredite Zemlje nije tako besramno lagao, znali bismo vie.

Indsko pismo
Uinivi to, prinijeli su rtve kao to je propisano obiajem, kako ih se ne bi
optuilo da nemaju potovanja prema starijima. Vienamjenski tobonji prijevod latinskih
natpisa.
Iz The Complete Latin For All Occasions Henryja Bearda.
Dolina se Inda smatra sreditem razvoja ranog pisma od vremena kad su britanski
arheolozi 1872. u dananjem graninom podruju izmeu Pakistana i Indije pronali prve
peate koje je za sobom ostavila pet tisua godina stara harapska kultura. Danas je
poznato etiri do pet tisua posuda, glinenih krhotina, kamenih i metalnih peata, amajlija,
bronanih ploica, oruja i alata sa zapisima. Objavljeno je vie od stotinu pokuaja
deifriranja, a svaka osporena teorija za sobom povlai jednu novu.
Uspije li nam deifrirati indsko pismo svjetska knjievnost nee biti bog zna kako
bogatija, jer najdui poznati zapis ima samo sedamnaest znakova, dok ih prosjeni nema
ni pet, to u najboljem sluaju odgovara prii deko sretne curu. Unato tomu, bilo bi
vrlo zanimljivo znati kojim su jezikom napisane. Ako je uope rije o jeziku. Povjesniar
Steve Farmer, indolog Michael Witzel i lingvist Richard Sproat upravo zbog te kratkoe
zapisa zastupaju tezu da su indski simboli prije grbovi, dokazi vlasnitva ili potvrde,
odnosno da jednostavno slue za utvrivanje identiteta ili vlasnitva. Kad bi bila rije o
pravom pismu, u zapisima bi moralo biti vie ponavljanja simbola, barem prema onome
to je poznato iz zapisa napisanih drugim pismima.
S druge strane, u prilog tradicionalnoj tezi da je ipak rije o pismu govori poredak
simbola u retke, a ne u neki lijepi uzorak ili jednostavno tamo gdje ima mjesta. Pri kraju
retka katkad je tijesno, kao da onaj tko je pisao nije htio podijeliti rije. Prema miljenju
zagovaratelja teorije pisma, sauvani tekstovi samo su zato kratki jer su dui pisani na
materijalu koji nije preivio pet tisua godina. Farmer, Witzel i Sproat, pak, upozoravaju
da su sve poznate drevne kulture ostavljale dulje tekstove na trajnim materijalima, ak i
one iza kojih su uglavnom ostale kratke biljeke. (Ako se ubrzo na tritu ne pojave
ureaji koji e podatke s vrstog diska priti na glinene ploice, i sami bismo jednom
mogli postati kultura iza koje je ostalo samo nekoliko zagonetnih bedeva.)
Steve Farmer je 2004. obeao nagradu od 10 000 amerikih dolara onome tko
pronae prvi indski zapis dulji od 50 znakova. Dakako, nije dovoljno pri sljedeem
posjetu odmoru u Pakistanu izvui ploicu iz kra ili vlastoruno izgrepsti simbole na
kamen, jer dokaz mora dolaziti sa slubenog nalazita i biti prihvaen od strane
strunjaka.
Ako skeptici imaju pravo i indski simboli doista znae tek Zabranjeno
zaustavljanje ili Harapska kvaliteta, ljubiteljima mozgalica na raspolaganju je jo
dovoljno nedeifriranih pisama: linearno A pismo, meroitsko pismo, protoelamsko
slikovno pismo, oko dvadeset pet uskrnjeotonih ploica ispisanih pismom rongorongo,
oko 13 000 etruanskih zapisa, disk iz Festosa te, za one napredne, cascajalska kamena
ploa ije se deifriranje smatra beznadnim. Sve to treba je dobro poznavanje nekolicine

izumrlih jezika i poneto strpljenja.

Jegulja
Jeguljast, fig. prepreden
Jeguljama ve stoljeima vjeto polazi za rukom drati svoje ivotne okolnosti u
tajnosti. Pritom su svima poznate, posvuda ih se moe vidjeti (barem dimljene), a ne
nedostaje ni ambicioznih znanstvenika koji se zanimaju za njih. Zanimale su i Aristotela,
premda u njegovo doba jo uope nisu smatrane ribama, nego vrstom crva koji, po
njegovu miljenju, izlazi iz rijenog mulja. Sve donedavna kruile su nita manje
apsurdne teorije o jeguljama. Tako se jo 1858. tvrdilo da pri razmnoavanju jegulja
obavije svoje tijelo oko stabljike trske, putajui da je njezino njihanje uzbudi. Meutim,
za njihovo putovanje znalo se prilino davno. Po dostizanju spolne zrelosti odrasle jegulje
kreu na putovanje nizvodno rijekom u more. Mlade se, pak, jegulje vraaju iz mora
natrag u rijeke, to navodi na zakljuak da se jegulje pare u moru. Gdje, kada i kako
pitanja su kojima se odavna bave znanstvenici zabavljeni istraivanjem jegulja. Uz mnogo
muke istraivanje se jegulja u posljednja tri stoljea konano pokrenulo s mrtve toke.
Godine 1777. Talijan Carlo Mondini otkrio je jajnike u enke jegulje i time dokazao da i
one, ba kao i sve druge razborite ribe, polau jaja radi odranja vrste. Trebalo je proi
gotovo stotinu godina prije nego to su otkriveni muki spolni organi. Prouavajui
jegulje u Trstu, biolog Simon von Syrski primijetio je dva tanka plosnata organa koja je
tono identificirao kao monje. Meutim, zagonetno za tadanja istraivanja bilo je to to
u njima nije bilo sperme. U isto se doba jeguljinim monjama bavio i Sigmund Freud, tada
jo student zoologije. Freud je tako secirao etiristotinjak jegulja u potrazi za mukim
spolnim organom. Neki smatraju da je tako savladao vlastite seksualne probleme.
Ubijanjem falusoidnih jegulja nije samo simboliki kastrirao svoje suparnike, nego i
(etiristotinjak puta) vlastita oca. Neduna je jegulja tako postala rtvom Edipova
kompleksa. Freudov pokolj jegulja, ipak, zoologiji nije donio nita novo.
Potkraj 19. stoljea otilo se korak dalje. Biolozi Yves Delage i Giovanni Batista
Grassi uvjerljivo su dokazali da su prozirna, plosnata morska bia Leptocephalus
brevirostris (hrv. staklarke), dotada smatrana zasebnom vrstom ribe, zapravo liinke
rijenih jegulja. Tumaenje njihova podrijetla u najveoj mjeri moemo zahvaliti Dancu
Johannesu Schmidtu. Schmidt je prvih trideset godina 20. stoljea vodio skupe
znanstvenoistraivake ekspedicije u vode Atlantskog oceana, slijedei mlade jegulje
prema mjestu s kojega su krenule na svoje putovanje. Plovei sve dalje prema amerikom
kontinentu, nailazio je na sve manje liinke, naposljetku pronaavi najmanje u
Sargakom moru juno od Bermuda. Otada se nepoznate dubine tog podruja, poznatog
jo i kao Bermudski trokut i zloglasnog po zagonetnim potonuima brodova i padovima
aviona, smatraju podrujem mrijeenja europskih jegulja. udno, nitko dosad nije
pokuao pronai vezu izmeu brojnih brodskih nesrea i razmnoavanja jegulja.
Evo to sve danas mislimo da znamo o ivotnom putu jegulja. Izlegavi se iz
jajaaca
u
Sargakom
moru,
liinke
europske
jegulje plivaju na sjever uzdu amerike obale, skreui u konanici prema Europi kamo
ih pasivno nosi Golfska struja. Isprva plivaju zajedno s liinkama amerike jegulje, koje

se mrijeste u istom tom podruju, ali potom oito radije odustaju od napornog prelaska
Atlantskog oceana. Zato i liinke europskih jegulja jednostavno ne ostanu u Americi,
nego se umjesto toga odluuju za naporno viegodinje putovanje preko Atlantika prava je
zagonetka. Dospjevi do europske obale, liinke se preobraavaju u tzv. staklaste jegulje,
iako nije jasno to zapravo potie tu preobrazbu. Moda olakanje to konano ponovno
vide kopno? Staklaste su jegulje malena, prozirna glistolika stvorenja. Na glasu su kao
delikatesa, zbog ega ih se prekomjerno izlovljava. Ali zavriti kao specijalitet na tanjuru
nekog restorana poslije viegodinjeg prelaska Atlantskog oceana u svakom se sluaju
moe nazvati antiklimaktinim, razoaravajuim iskustvom.
Sve one koje preive i tu zapoinju dio svoga ivota koji nam je ve dugo poznat,
u slatkim vodama europskih rijeka dobivaju oblik odrasle jegulje i poprimaju utosmeu
boju koe. (Isto se zbiva s mladim amerikim jeguljama s druge strane Atlantika.) Sada
bez bojazni moemo preskoiti nekoliko godina jer se i njima ne zbiva nita posebno.
Odrasla jegulja ivi kao riba meu ribama, u meuvremenu neke od njih zavre na dimu, a
one koje uspiju utei toj zloj kobi, u starosti od 5, 10 ili ak 20 godina nezadrivi nagon
odvodi natrag prema moru. Na putu onamo nita ih ne moe zadrati, ni brane, ak niti
kopno. Samo protiv turbina hidroelektrana koje ih redovito sjeckaju u riblje prutie jo
nisu uspjele pronai rjeenje. Tijekom putovanja natrag u ocean dogaa se zanimljiva
preobrazba. Jegulja poprima srebrnastobijelu boju, oi joj se poveaju i, najvanije,
odumiru joj probavni organi. Ako ove tzv. srebrne jegulje stignu do oceana, njihova
sudbina je zapeaena: kreu na samoubilaku misiju, ije trajanje ovisi o skupljenim
zalihama masti.
Slijedi dio njihova ivota koji je i do danas vrlo tajnovit. Sedamdesetih godina 20.
stoljea strunjak za jegulje Friedrich--Wilhelm Tesch slijedio je jegulje daleko u
Atlantik, sve dok se baterije na odailjaima koje je za njih privrstio nisu posve
ispraznile. Druge su istraivake ekspedicije pronale srebrne jegulje u Sargakom moru,
ali samo da bi ih ubrzo ponovno izgubile. Jegulje se, ini se, nekako uspijevaju vratiti na
mjesto gdje su se izlegle iz jajaaca. Na putu onamo mujaci poinju proizvoditi spermu
za kojom su Sigmund Freud i ostali tako naporno tragali. Stigavi na cilj, enke isputaju
ikru koju mujaci oplouju i jegulje se naposljetku mrijeste. Barem teorijski, jer unato
brojnim naporima taj vaan dogaaj u prirodi jo nitko nije vidio. Usto, zagonetno je i to
se nakon mrijesta zbiva s odraslim jeguljama. Oito je da im nedugo nakon prelaska
Atlantika ne preostaje nita drugo doli uginuti od gladi, ali dosad jo nisu pronaeni
skeleti, niti je otkriveno groblje jegulja.
Danas vie nitko ne vjeruje da jegulje jednostavno izlaze iz mulja. Sva
istraivanja provedena o razmnoavanju ivotinja potvruju da mora postojati stanovita
prostorna blizina izmeu roditelja i djece, barem na samom poetku. Unato tomu, u
sluaju jegulja ne postoji nikakav dokaz meugeneracijske veze. Liinke, naizgled,
nastaju ni iz ega. Istodobno, odrasle jegulje nestaju bez traga u Sargakom moru.
Preobraavaju li se odrasle jegulje natrag u liinke? Je li jegulja na taj nain besmrtna? To
je velika zagonetka. Isti problem susreemo i kod azijskih jegulja. Znamo odakle dolaze,
moemo shvatiti kako liinke stiu u slatke rijene vode, znamo da se odrasle jegulje
vraaju natrag na mjesto mrijeenja, ali nedostaje posljednja karika, samo mrijeenje,
odnosno veza izmeu majke, oca i liinki. Znanstvenici koji se bave istraivanjem jegulja
zacijelo se osjeaju poput male djece koja znaju da pria o rodi ne dri vodu, ali ipak

nemaju pojma odakle dolaze djeca.

Omiljeno rjeenje dugo je vremena osporavalo postojanje europskih jegulja.
Britanski zoolog Denys W. Tucker 1959. smatrao je kako je put u Sargako more predalek
da bi se europske jegulje mogle vratiti natrag na mjesto mrijeenja. Umjesto toga,
europske bi jegulje mogle nastajati od amerikih koje se takoer mrijeste u Sargakom
moru. ak i kad se ova pretpostavka nakon dugih rasprava pokazala netonom (zbog
jasnih genetskih razlika europske i amerike jegulje moraju se promatrati kao dvije
zasebne vrste), imala je zanimljive posljedice. Jedna skupina ariozofa, pristalica teorije da
arijska rasa potjee iz Atlantide, na osnovu Tuckerove teorije zakljuila je da liinke
neko nisu plivale u Europu nego na Atlantidu te da su tek po nestanku Atlantide dospjele
u Europu, ali da se nikad nisu mogle naviknuti na dvostruko dulji put natrag u Sargako
more. Tako su barem tvrdili ariozofi koji su pomou jegulja htjeli pronai svoju domovinu
Atlantidu, pothvat koji se doimlje bezizglednijim od potrage za mjestom na kojem se
mrijeste jegulje.
Kako bi otkrili jesu li jegulje doista sposobne preplivati Atlantski ocean, skupina
nizozemskih znanstvenika nedavno je podvrgla jegulje testu plivanja. Skupina je jegulja
est mjeseci u akvariju plivala u krug, bez hrane, stanka za reklame i energetskih napitaka.
Premda su izgubile petinu tjelesne teine, prele su maratonsku udaljenost od 5500 km,
to je uistinu spomena vrijedno postignue. Dodue, umjesto na pobjednikom prijestolju
nakon ovog napora jegulje su zavrile na stolu za seciranje. Kako uspijevaju tako ustrajno
plivati je zagonetka, ali taj eksperiment dokaz je da mogu preplivati Atlantski ocean. Usto,
postoje naznake da se jegulje mogu orijentirati prema zemaljskom magnetskom polju, to
bi moglo objasniti kako se snalaze u moru. U meuvremenu nam je uspjelo ostvariti, a
samim time i promatrati, kontrolirani mrijest jegulja u zatoenitvu, ali ne i u divljini. S
druge strane, noviji rad japanskog znanstvenika Tsukamota i njegovih kolega pokazuje da
su jegulje koje se skupljaju u Atlantskom oceanu ondje provele cijeli svoj ivot, to pak u
cijelosti dovodi u pitanje gore iznesenu teoriju migracije. U meuvremenu se pojavila i
tiha sumnja pripadaju li bespogovorno sve slatkovodne europske jegulje genetski istoj
vrsti, te mogu li se zato meusobno pariti i uope imati isto mjesto mrijeenja, to je bila
pretpostavka od koje se polazilo stotinama godina.
Kao i prije, ostaje mjesta za mitove o plodnosti, jegulje bogove i nagaanja o
telekinetikoj sposobnosti riba. Poticaj istraivanju jegulja u budunosti mogao bi dati
jednako zagonetan nestanak populacije staklastih jegulja. Naime, sve manje tih mladih
jeguljica stie do europske obale. Mogui uzrok su paraziti, zatopljenje, oneienje mora
ili, pak, neto sasvim drugo. Zbog vanosti za gospodarstvo, meutim, postoji nada za
njihov spas, premda bi se lako moglo dogoditi da jednoga dana bez ikakvog oiglednog
razloga jednostavno nestanu s lica Zemlje.

Jesensko lie
Sjetite se samo kestena koji usred bujna ljeta njeguje provokativno oskudan
izgled.
Hilfscheckerbunny (Internetski identitet mlade ene kojim se slui za interakciju
na forumu. Zajedno s partnericom Supatopcheckerbunny rasprave s internetskih stranica
preselila je na ivu scenu berlinskog kluba NBI.)
Zato drvee ujesen mijenja boju vjeno je pitanje koje uvijek iznova susreemo
u zbirkama esto postavljanih djejih pitanja, ali i pitanja odraslih. Odgovor obino glasi:
nakon razgradnje klorofila koji lie ini zelenim, do izraaja dolaze druge boje koje su
dotad bile prikrivene dominirajuom zelenom bojom. To je svakako tono za karotenoide
koji jesenskom liu daju ute i naranaste boje, ali crveni antocijani nastaju tek u
trenutku kad nastupi promjena boje listova. Namee se pitanje emu uope drvo ulae sav
taj trud. Jer priroda je lijena i bez dobrog razloga nee pomaknuti ni malim prstom, to je
sasvim obrnuto od vrijednih biologa kojima su brojna otvorena pitanja 2001. bila
povodom za simpozij na temu Zato lie mijenja boju u crvenu.
Ponimo od poznatih injenica. Mnotvo listopadnog drvea u umjerenom pojasu
ujesen mijenja boju lia. Kad dani postanu krai, a temperature padnu, drvee hranjive
tvari koje e mu opet trebati u proljee povlai iz listova u korijenje i dublje slojeve kore.
Za istodobno hladna i sunana vremena, primjerice ujutro poslije hladnih noi, listovi
poprimaju osobito jarke boje. Ako je, pak, jesen maglovita i kiovita, zbog nedostatka
prilike za fotosintezu ne stvara se dovoljno eera nunog za proizvodnju antocijana.
Razliite vrste drvea imaju razliite sklonosti prema bojama, pa tako breze i bukve
naginju utim, hrastovi crvenkastosmeim, a stabla javora utim, naranastim i crvenim
bojama, dok se etinjae osim nekoliko iznimaka time uope ne zamaraju.
Antocijane je prvi opisao njemaki ljekarnik Ludwig Clamor Marquart u raspravi
Boje cvijea objavljenoj 1835. na sljedei nain: Antocijan je tvar koja daje boju
plavom, ljubiastom i crvenom cvijeu te posreduje kod svih smeih i mnogih naranastih
boja cvijea. Najprije se smatralo da su antocijani, koji se pojavljuju ujesen, otpadni
proizvodi nastali razgradnjom klorofila, ali kasnije se pokazalo da se nerijetko stvaranje
antocijana odvija i prije nestanka klorofila. Potkraj 19. stojea botaniari su primijetili da
proizvodnja antocijana raste pri niskim temperaturama i pri jarkoj svjetlosti. Zato su
zakljuili da antocijani tite lie od svjetlosti i hladnoe. Sredinom 20. stoljea otkriveno
je da stvaranje antocijana potiu i ultraljubiaste zrake. Antocijani, prema dananjim
nagaanjima, imaju zatitnu ulogu, titei biljke od oteenja koja bi im mogle nanijeti
ultraljubiaste zrake. Naalost, osamdesetih godina 20. stoljea opaeno je kako su upravo
u najkodljivijem spektru zraenja ultraljubiastih B-zraka antocijani biljkama slaba
zatita, a kako k tome jo nastaju u unutranjosti listova, to bi imalo toliko smisla kao
kada bi ljudi pili mlijeko za sunanje umjesto da se njime mau. Takoer, 1980-ih
pojavila se i u meuvremenu zaboravljena pretpostavka da drvee ujesen u listove odlae
tetne tvari ne bi li ih se na brzinu rijeilo, to bi dakle bio svojevrstan odvoz smea.
U posljednjih je deset godina, zahvaljujui boljim istraivakim postupcima,

otkriveno vie o promjeni boja listova. Stara teza da se antocijanima biljke tite od
svjetlosti 1990-ih je ponovno zaivjela, nakon to je botaniaru Davidu Leeju i psihologu
Kevinu Gouldu polo za rukom dokazati da se listovi s crvenom pigmentacijom bolje nose
s vrlo jakim i promjenjivim svjetlosnim zraenjima od zelenih listova. Naime, proces
fotosinteze najbolje se odvija pri ravnomjernoj koliini svjetlosti, kad se fotosintetski
mehanizam moe najbolje prilagoditi svjetlosnim uvjetima. Iduih je godina uslijedilo
nekoliko znanstvenih studija koje su dokazale da su stariji listovi skloniji smanjenu brzine
fotosinteze radi svjetlosne zasienosti. Moda im je ba zato potkraj ivotnoga vijeka
potrebna dodatna zatita koju nude antocijani.
Meutim, antocijani mogu i vie. Kad mievi jedu borovnice ili kad ljudi piju
crno vino (obje namirnice imaju mnogo antocijana), samo e se ljudi napiti, ali sadraj
antioksidanata, koji veu slobodne radikale, rast e i u mijoj i u ovjejoj krvi. Slobodni
radikali su atomi ili molekule koji su izgubili jedan svoj elektron ili jednostavno ele
jedan vie nego to imaju i zato silom ele uzeti jedan elektron iz DNK, staninih
membrana ili iz vanih bjelanevina. U tome ih je mudro sprijeiti, jer tete koje bi time
mogle nastati mogu, uz ostalo, uzrokovati nastanak zloudnih tumora. Kako bi ispitali je li
ta funkcija korisna i listovima ivih biljaka, Kevin Gould i njegovi studenti bockali su
crvene i zelene listove jedne novozelandske biljke. Slobodni radikali koji nastaju na
mjestu ozljede mnogo bre nestaju na crvenim negoli zelenim listovima. Ali kako
antocijani tite biljku od oteenja? To je prilino zagonetna pojava, priznaju Lee i
Gould, jer su antocijani najveim dijelom smjeteni u staninim vakuolama (velikim,
tekuinom napunjenim mjehurima), dok slobodni radikali djeluju u posve drugim
dijelovima lista.
U meuvremenu su razliite zatitne funkcije antocijana dobro potkrijepljene
dokazima, premda ne najbolje razjanjene. Unato tomu, pitanje zato drvee ulae toliko
energije u zatitu listova koji nakon toga ionako otpadaju i dalje je otvoreno. emu se
muiti s lakiranjem automobila kojem za tri dana istie tehniki? Moda je zadaa
antocijana koordinirano rastavljanje i skladitenje sloene fotosintetske opreme. A moda
je rije i o mehanizmu povrata duika vezanog u toj fotosintetskoj opremi koji bi inae
jednostavno otpao sa stabla, a biljke se od mukotrpno steenog duika jednako nerado
razdvajaju kao ljudi od novca.
Drugo je objanjenje dao ameriki biolog Frank Frey, koji je 2005. tretirao sjeme
salate ekstraktima utih, zelenih i crvenih listova. Sjeme tretirano ekstraktom dobivenim
iz crvenih javorovih listova klijalo je i raslo naoigled loije. Prema Freyevoj hipotezi,
drvee lia osobito bogato antocijanima, kad ujesen zajedno s drugim liem padne na
zemlju, truje tlo za druge vrste drvea. Za orah, kesten i jabuku, kao i za bor zna se da
konkurenciju potiskuju slinim nepotenim nainima.
Slijedei zamisao istaknutog teoretiara evolucije Williama D. Hamiltona, biolozi
Archetti i Brown razvili su 2000. teoriju signala, po kojoj zdravo drvee s dovoljno
snage za otpor ujesen na lie nanosi osobito upadljive boje, priopavajui tetnicima,
ponajprije lisnim uima, kako si moe priutiti jarke boje pa nee tedjeti ni na obrani
(slino onima koji svojom bojom koe daju na znanje kako ipak imaju dovoljno novca za
solarij). Pametne lisne ui tada prezimljuju na manje otpornom drveu. Teorija signala
dosad poiva na posve teorijskim promiljanjima, a protiv nje govori veza izmeu
koncentracije antocijana i koncentracije odreenih obrambenih tvari koju je dokazao

biolog Martin Schaefer. Prema njoj drvo nema potrebe komunicirati s lisnim uima, jer
pametne lisne ui vjerojatno mogu same shvatiti vezu izmeu boje i otrova.
Godine 2004. izraelski biolog Simcha Lev-Yadun objavio je tezu da razliite boje
lia drveu naelno slue kako bi se kukcima oteala kamuflaa, preputajui zelene
derae lia na milost i nemilost njihovim prirodnim neprijateljima. Kako su jesenske
boje kratkotrajne, potreba za prilagodbom kukaca nije prejaka, pa tako barem dosad
nijedan zeleni kukac nije bio dovoljno pametan da promijeni boju zajedno s jesenskim
liem. Psihologinja Linda Chalker-Scott razvila je, pak, tezu da su antocijani zatita
protiv mraza. Za razliku od klorofila i mnogo drugih tvari koje listovima daju boju,
antocijani su topljivi u vodi, a voda s otopljenim tvarima se, kao i svaka voda, smrzava na
niim temperaturama. Nije nezamislivo ni da antocijani sprjeavaju rast odreenih
gljivica. Ta je hipoteza nastala sedamdesetih godina 20. stoljea kad je primijeeno da
mravi krojai koji uzgajaju gljivice paze da ne donose crvene listove kao podlogu za rast
gljivica. Moda su razlozi zbog kojih to ine ipak vaniji od puke nesklonosti prema
crvenoj boji, jer je i znanstveno istraivanje Freiburkog sveuilita pokazalo da ekstrakti
antocijana sprjeavaju razvoj gljivica.
Sve u svemu, u posljednjih je deset godina postignut velik napredak u istraivanju
promjene boje lia listopadnog drvea. Meutim, i dalje ne znamo zato katkad i mlado
lie boju promijeni u crvenu. Zato usto neke biljke tijekom cijele godine imaju crvene
listove? Zato istovrsno susjedno drvee ujesen ima razliite boje lia? Ili moda listovi
zapravo uope ne mijenjaju boju, nego se to nae oi pripremaju za jesen.

Kapi
Kako zapravo izgleda suza? Ne ba romantino. Najprije kao narana nabodena
na pletau iglu, a kasnije kao hamburger.
Ian Stewart, matematiar
Kapajua bi slavina mogla biti mnogo manje nesnosna kad bismo znali kako
nastaju kapi. Ovako, meutim, noima leimo budni, dok nas svaka nova kap iznova
podsjea koliko malo razumijemo svijet u kojem ivimo. Jedna dobra vijest: u
idealiziranom sluaju, matematiari bi jo donekle i mogli objasniti kako nastaju kapi.
Dvije loe: prvo, procesi u veini pravih slavina i dalje su nerazumljivi. Kako predvidjeti
veliinu kapi? Koliko je vremena potrebno da kapne sljedea kap? I to se zapravo pritom
zbiva? Drugo, pitanja o kapima vode izravno vode nekima meu najsloenijim (i
istodobno najvanijim) problemima s kojima se moemo susresti u znanstvenim
istraivanjima.
Kapi nastaju sporim istjecanjem tekuine iz okomitog upljeg cilindra (primjerice
crijeva ili cijevi). Najprije se na zavretku cijevi skupi malo tekuine. Zatim nastaje
suenje izmeu kapi i zavretka cijevi. To se suenje zatim razvlai, sve dok se na donjem
kraju ne nae kap, nakon ega se ta nestabilna formacija raskida. Osim velike kapi, od
ostataka vodene niti izmeu kapi i cijevi nastaje niz kapljica. Vana spoznaja do koje je
dolo suvremeno istraivanje: teko je proizvesti iskljuivo kapi iste veliine. Gotovo
uvijek nastaju kapi velikog raspona veliina.
Pogonska sila u pozadini nastanka kapi povrinska je napetost, ije poveanje
tekuine po svaku cijenu ele izbjei. Zato kapi izgledaju okruglo, zanemarimo li otpor
zraka i slina djelovanja. Ipak, prijelaz s povezane tekuine u zasebnu kap iznimno je
sloen.
Shvatiti kako nastaju kapi uvelike bi koristilo, primjerice proizvoaima tintnih
pisaa i fasadnih boja. Jedni ele to jednolikije kapi, drugi najbolje nikakve. Teorija koju
nalazimo u pozadini problema nastajanja kapi znanost je o gibanju tekuina, odnosno
hidrodinamika, koja, uz ostalo, ima vanu ulogu u izgradnji zrakoplova, brodova,
razumijevanju procesa u Zemljinoj atmosferi i Mlijenoj stazi, kao i pitanja koliko je
tekueg sira potrebno da se neprekinuta nit protegne cijelom duinom maratonske dionice.
Openito, opis kretanja neke tekuine zahtijeva rjeavanje jednadbi prema dvojici
matematiara iz 19. stoljea nazvanih Navier-Stokesove jednadbe, koje govore da su
promjene brzine proporcionalne promjenama tlaka u tekuini. Dodue, rjeenje tih
jednadbi do danas nije poznato, a to je jo gore, nitko ne zna postoji li uope. Onaj tko
ga pronae, bit e bogat, jer se rjeenje Navier-Stokesovih jednadbi, zajedno s dokazom Riemannove hipoteze i - rjeenjem P/NP-problema, ubraja u sedam nerijeenih
matematikih milenijskih problema, za ije je rjeenje ameriki matematiki Institut
Clay ponudio novanu nagradu od milijun dolara.
Navier-Stokesove jednadbe rjeive su samo u posebnim sluajevima. Tako,
primjerice, postaju mnogo jednostavnije kad je rije o - vodi. Voda je tzv. njutnovska

tekuina bez obzira koliko ovjek grubo s njom postupao, uvijek e se ponaati kao
tekuina, njezina viskoznost ovisi samo o temperaturi i tlaku, ali ne o silama koje na nju
djeluju. S druge su strane nenjutnovske tekuine, u koje ubrajamo vane tvari poput
zaeerene vode, meda, krvi, senfa, ljepila, boja, tekuih metala, ali i pijesak. Njihova se
viskoznost mijenja ovisno o tome to se s njima ini. Uzmimo, primjerice, mjeavinu vode
i kukuruznog kroba. Kad bismo takvom mjeavinom, recimo, napunili bazen, po njoj bi
se moglo sasvim dobro hodati, uz uvjet da se hoda dovoljno brzo i energino. U trenutku
kad bismo stali, poeli bismo tonuti. Kad na mjeavinu vode i kukuruznog kroba djeluje
neka sila, mjeavina se ponaa poput pudinga, a kad sila popusti, ponaa se poput obine
tekuine. Ipak, to ne vrijedi za sve nenjutnovske tekuine. Neke, primjerice krv, ponaaju
se upravo suprotno ili, pak, posve drukije.
Kapajua slavina nudi jo jednu mogunost pojednostavljivanja jednadbi i
zajedno s njima nastanka kapi. U idealnom sluaju slavina je cilindrinosimetrina,
odnosno promatrana sa svih strana izgleda jednako, a kap nadolje, lijepo i uredno vue
sila tea. To se, dodue, mijenja ako slavina stoji ukoso, ako je dopola zaepljena
kamencem ili ako iz nje kapa, primjerice, krv (uobiajen prizor u filmovima strave i
uasa). Da ne spominjemo, naravno, komplikacije koje nastaju kad slavinu odvrnemo do
kraja i sva ta krv vie ne istjee lijepo polako i kapajui, nego brzo i kaotino.
Meutim, rjeenje svih problema s kapima postoji i ve je dugo poznato. ovjek
se treba preseliti na mjesto gdje nema tekuina ni filmova strave i uasa, primjerice na
Mjesec, i nikad vie nee nou leati budan zbog slavine to kaplje.

Kralj takora
Uz ostalo, u tome vjerojatno sudjeluju i druge stvari o ijem znaaju jo uvijek
vrlo malo znamo. U svakom sluaju, mnogo je jo zagonetaka koje treba rijeiti.
Ror Wolf, Uenje o svijetu i stvarnosti carstva tijela, zemlje, zraka, vode i
osjeaja Raoula Tranchirera
Kralj takora je naziv za gomilu takora s repovima zapletenim u vor. Zvui kao
okrutna ala, ali nakon svega to danas znamo, takvu sudbinu takori mogu zahvaliti
iskljuivo sebi samima. Nasreu, ta je prirodna pojava iznimno rijetka, pa nee dovesti do
izumiranja takora.
Redovitih istraivanja takorskih kraljeva naalost nema mnogo. U 16. stoljeu
pojavljuju se prva izvjea o ovoj pojavi koja je u iduih dvije stotine godina uzela maha,
da bi naposljetku u 20. stoljeu opet prela u anonimnost. U posljednjih petsto godina
poznato je 30 do 60 sluajeva takorskih kraljeva. Iz nedokuivih razloga veina ih
potjee iz Njemake. Otkrivani su u starim kaminima, pod stogovima sijena, u
podrumima, na sajmovima. Tek ih je nekolicina slubeno zabiljeena. Mi emo ovdje u
detalje opisati sluaj kralja takora iz Lindenaua kraj Leipziga koji je 17. sijenja davne
1774. dokrajio mlinarov pomonik. esnaestoglava je grdosija skoila na jadnog
pomonika, zbog ega je smjesta zatuena.
Desetak se srednjoeuropskih muzeja moe smatrati sretnima to u svome fondu
posjeduju primjerak kralja takora. Najvei meu njima, neuredna hrpa od 32 ivotinje,
otkriven je 1828. i danas se nalazi u Prirodoslovnom muzeju Mauritanum u Altenburgu,
malenom gradiu u njemakoj pokrajini Thringen. Usto, to je jedini primjerak sauvan u
mumificiranom obliku. Vijesti o novijim sluajevima takorskih kraljeva dolaze iz
Nizozemske (1963.), Francuske (1987.) i Estonije (2005.).
Gotovo sve kraljeve takora ine kuni takori latinskog naziva Rattus rattus.
Zlatno doba crnih kunih takora u Europi vladalo je u vrijeme kad je sve bilo neuredno i
prljavo, dakle prije uvoenja kanalizacije i redovitog odvoza smea. Stoljeima su se
takori mogli slobodno baviti uglavnom irenjem smrtonosnih bolesti, nimalo se pritom ne
dosaujui. Meutim, od 18. stoljea sve vie ih je istiskivala snanija vrsta takora selca,
Rattus norwegicus, koji se mnogo bolje snalazio u suvremenim velikim gradovima. Usto,
za razliku od kunih, takori selci imaju krai rep, to ih vjerojatno spaava da ne zavre u
tom vrajem kolu. Rep kunoga takora je, pak, savren za neeljeno zapletanje u vor, jer
osim to je vrlo dug, slui za hvatanje i penjanje, zbog ega se moe svojevoljno omotati
oko drugih repova. Kako se i drugi glodavci mogu tako tragino zapetljati, premda se i to
zbiva iznimno rijetko, poznati su nam sluajevi kralja poljskih takora s Jave, kralja
obinih umskih mieva iz njemake pokrajine Holstein, a navodno postoje ak i sluajevi
kralja vjeverica. Nasreu, fenomen je potpuno nepoznat u sluaju plavetnih kitova.
Za razliku od malog broja ozbiljnih strunih radova, u nestrunoj literaturi
nalazimo na mnotvo spominjanja te pojave. Albrecht Hase, zoolog i strunjak za
takorske kraljeve, etrdesetih je godina 20. stoljea prikupio vie od tisuu navoda o

takorskim kraljevima tijekom viestoljetnog razdoblja. Dodue, tek ih je nekolicina imala

ikakva znaaja za zoologiju. Uglavnom je bila rije o mitovima, nagaanjima i beletristici.
U njima se kralj takora prikazuje kao udnovata pojava sa stotinu glava, sjedalo nalik
prijestolju za kralja takora (odatle i naziv), lo predznak, najava bolesti i smrti ili ak sm
Sotona, glavom i bradom. Oduevljenju kraljem takora do danas nema kraja. Pojavljuje
se u filmovima strave i uasa, ostavlja tragove u romanima Jamesa Clavella i Terryja
Pratchetta. Oito ga je teko osloboditi ralja praznovjerja, mitova i mate. Ipak, profesor
Hase nakon dugogodinjih je istraivanja stigao do zakljuka kako ni u kom sluaju nije
rije o biu iz bajki, ve stvarnom zoolokom fenomenu o ijim uzrocima moemo samo
nagaati.
Noviji znanstveni radovi na tu temu mogu se nabrojiti na prste jedne ruke.
Uglavnom postoje dva tumaenja ove pojave. Vjerujemo li jednom, takorski kraljevi
proizvod su ljudske ruke. To je mogue, jer bi kralj takora na sajmovima mogao izazvati
nevienu pozornost. Usto, savreni je bauk. Dodue, vrlo je upitno poivaju li svi
otkriveni sluajevi na poslovnim interesima takorolovaca. Nainjeni ljudskom rukom,
vorovi na takorskim repovima izgledali bi mnogo urednije od onih zateenih na
takorskim kraljevima. Rendgenske snimke otkrivaju zamrene, kaotine vorove na
repovima, kao i posljedina oteenja kraljenice, to bi bio pravi izazov ak i vjetim
zapetljavaima. Usto, takorski su kraljevi otkrivani na nepristupanim mjestima,
nerijetko godinama nakon uginua, i to ne samo na sajmovima. Zato je potrebno ozbiljno
razmotriti kako takorima uspijeva da se bez vanjske pomoi tako vrsto zapetljaju.
A ini se da to uope nije teko. Jedan nizozemski znanstveni rad iz 1965. opisuje
laboratorijske pokuse koji pokazuju na koji bi nain moglo doi do samostalnog zaplitanja
repova u takora. U tu svrhu repovi ivotinja na nekoliko su mjesta zalijepljeni i tako su
prisilno spojeni takori puteni u tijesni kavez. Od repova zbunjenih ivotinja, koje su se
bile prisiljene gurati jedne preko drugih u tom uskom prostoru, u zauujue kratkom
vremenu uspjela je nastati hrpa temeljito zapletenih pageta, odnosno prvi laboratorijski
uzgojen kralj takora. Isti su pokusi provedeni i sa takorima selcima koji su na
bespomonu situaciju u kojoj su se nali reagirali s negodovanjem i bijesom. To bi mogao
biti jo jedan razlog zato meu ovom vrstom dosad nije otkriven kralj takora moda
se u svom bijesu radije nasmrt izgrizu, nego da skiei u zboru trae pomo. Naime, kuni
takori u brojnim sluajevima uine ba to, to je razlogom zbog kojeg ih se u ovom
stanju nerijetko pronae ive. Za nastanak kralja takora potrebna je prisutnost ljepljivih
tekuina poput mokrae, sline ili ostataka hrane, kao i ogranien stambeni prostor kako
takorska obitelj ne bi imala drugu mogunost nego drati repove na okupu. Mogui
protuargument je injenica da su takori zapravo veliki istunci i mnogo vremena provode
temeljito se istei. S gaenjem bi odbili prijedlog da ih se zalijepi za druge pripadnike
iste vrste.
Meutim, moda se moe i bez lijepljenja. Nove spoznaje dolaze iz neoekivanog
smjera. Fiziar Jens Eggers i njegovi kolege s bristolskog sveuilita 2006. su objavili rad
o nehotinom zapletanju kabela, vjerojatno prvi znanstveni rad na tu temu. Rad sadri dva
vana zakljuka koja bi mogla pomoi razumijevanju fenomena kralja takora. Prvo,
kabeli e se zaplesti samo ako imaju odreenu duljinu (u Eggerovom pokusu petnaestak
centimetara), to je, pak, objanjenje zato takorske kraljeve nalazimo iskljuivo meu
populacijom dugorepih kunih takora. Drugo, za nastanak vorova, kabele je dovoljno

snano drmati od nekoliko sekunda do nekoliko minuta. Zamislimo sada kabel koji se,
im nastane prvi vor, nastavlja samostalno koprcati i shvatit emo da za nastanak kralja
takora moda ak ni ne treba ljepilo, nego tek kratka strka.
A kako se stvara gungula u takorskom gnijezdu iz koje moe nastati zbrka
repova? Pa, primjerice, tako to se zauje iznenadna buka, pa se ivotinje preplae i pojure
u bijeg. Tako nastala strka lako bi mogla biti povod za nastanak vorova koji e u
daljnjem meteu u konanici za posljedicu imati kralja takora. Druge, pak, mogunosti
nastanka takorskih kraljeva su borbe za enku ili stiskanje zbog zatite od hladnoe.
Velik ih broj nastaje i u prvih tjedana ivota kad ivotinjice jo ne mogu bez majke, ali
ve se svojeglavo motaju uokolo. takorii su tada jo nerazumne dugorepe ivotinjice
sa savrenim predispozicijama da zavre u apsurdnim situacijama koje zahtijevaju pomo.
Nasuprot tome, mogunost nastanka kralja takora u majinoj utrobi jasno je opovrgnuta.
Kralj takora nisu sijamske n-torke, dakle ne raaju se sa sraslim repiima, nego su skup
samostalnih jedinki koje su zbog nesretnih okolnosti postale rtvom zapletanja. Istodobno,
takorski kraljevi nerijetko preive neko vrijeme, vrlo vjerojatno u velikim mukama, ali
neobino dobro uhranjeni. Hrane li ih zbilja iz samilosti nezapetljani lanovi obitelji kako
se esto smatra, ipak nije dokazano. Vea je mogunost da se jedinke koje tvore kralja
takora neko vrijeme hrane ostacima onoga to preostane takorima koji ive oko njih.
Kakvo zasigurno lakoumno ponaanje dovodi do nastanka kralja takora
dvojbeno je, a zbog rijetkosti na njega je teko odgovoriti. Sada, kad smo donekle
razjasniti tu pojavu i kad znamo da kralj takora nije utjelovljenje Sotone, moda bi moglo
doi vrijeme da se rijei ta stoljetna zagonetka. Moda se tamo gdje nastaju takorski
kraljevi skriva mnogo vie zanimljivih pojava koje bi bez sumnje mogle obogatiti svjetove
iz bajki i filmove strave i uasa te se tako pobrinuti za nau zabavu. Jer, openito, premalo
se toga zna o podzemlju.

Kratkovidnost
Rad na blizinu, neizlaenje iz sobe i nono itanje bestidnih knjiga za posljedicu
imaju takvo kvarenje oiju; uporaba oka na daljinu je oteana, a njezine posljedice
obiljeavaju cijeli ovjekov ivot.
Ror Wolf, Veliki svestrani savjetnik za sve svjetske sluajeve Raoula Tranchirera
Odrastanje je po mnogo emu lijepa stvar. Smijemo praviti grimase bez straha da
e nam lice ostati takvo, smijemo plivati puna eluca i, ako to ba elimo, lizati stup
uline rasvjete na temperaturama ispod nitice. Pritom emo se, dodue, gadno smrznuti,
ali, molim lijepo, to je pravo svakog punoljetnog graanina. Ali vano pitanje smijemo li
bez prekida igrati raunalne igrice i zavueni ispod pokrivaa itati uz svjetlo baterije, ili
su moda nai roditelji, bake i djedovi ipak imali pravo i takve stvari doista kvare oi, jo
nije razjanjeno. Jedni kau ovo, drugi ono, a mi, kao odrasli ljudi, elimo razmotriti
argumente obje strane. Ipak, barem iz opreza, moglo bi se isplatiti ne drati knjigu
preblizu licu.
to se i kojim redoslijedom zbiva s okom pri razvoju kratkovidnosti, sloeno je i
ne posve jasno. Za nae svrhe bit e dovoljno rei da se ona jabuica deformira, odnosno
postaje predugaka. Slika vanjskog svijeta vie se ne projicira na mrenicu kao bi trebala i
potrebne su nam naoale. To to s vremena na vrijeme nastane ovjek normalna vida
pravo je malo udo, jer da bi se to dogodilo tijekom rasta tijelo mora badariti duljinu
one jabuice s mikrometarskom preciznou, ovisno o razliitim imbenicima.
Kratkovidnost se moe pojaviti u svakoj ivotnoj dobi. Openito, to ranije nastupi, to
veu dioptriju stjeemo za ivota. Meutim, napredovanje kratkovidnosti moe se u svako
doba privremeno ili trajno zaustaviti. O razliitim vrstama kratkovidnosti ovdje neemo
poblie govoriti da bismo se neometano mogli posvetiti pitanjima zato i kako ljudi
postaju kratkovidni.
Za to bi pomoglo najprije objasniti koliko i koju vrstu ljudi pogaa kratkovidnost.
Kako oni koji se bave istraivanjem kratkovidnosti ne kucaju odreda na svaija vrata
molei ljude da pristanu na testiranje vida, esto se ispituju uenici, studenti, vojnici i
druge skupine koje nemaju pravo glasa. Iz takvih se ispitivanja mnogo sazna o uenicima,
studentima i vojnicima, ali naalost malo o svekolikom stanovnitvu. Tako, primjerice,
jedna znanstvena studija provedena na izraelskim pilotima navodi da su rezultati
primjenjivi samo za pilote u Izraelu. Kako je u spomenutoj studiji ispitano vie od 1200
pilota, vjerojatno u cijelom Izraelu vie nije preostao nijedan pilot na kojeg bi se rezultati
tog istraivanja mogli primijeniti. Usto se veina znanstvenih istraivanja u razliitim
zemljama slui razliitim mjernim metodama. Ali ak i ako sve brojeve promatramo s
nepovjerenjem, dvije su stvari oite: na svijetu ima mnogo kratkovidnih (gotovo 2,3
milijarde), a vjerojatnost da jesmo ili da emo postati jedan od njih uvelike ovisi o tome u
kojoj zemlji ivimo. Razmjerno malo kratkovidnih, ini se, ima u Junoj Americi (ispod
deset posto), Africi i Australiji (izmeu deset i dvadeset posto) te Indiji (desetak posto).
Zapadna Europa i SAD u prosjeku imaju izmeu deset i trideset posto kratkovidnih, dok
e vam se u Japanu, Tajvanu, Junoj Koreji i Singapuru vjerojatno rugati ako jo kao

kolarac ne nosite naoale, jer ondje je kratkovidno pedeset do osamdeset posto

stanovnitva. Meutim, nije vana samo zemlja iz koje potjeete. Amerikanci koji ive
blie obali kratkovidniji su od Amerikanaca u unutranjosti, studenti su kratkovidniji od
pomonih radnika, bijelci od crnaca, stanovnici gradova od stanovnika seoskih podruja.
Je li uvijek bilo tako? To to prilikom iskapanja naseobina iz kamenog doba nisu
pronaene naoale, naalost ba nita ne dokazuje. (Iako, sasvim je zamislivo da su
upravo zbog nedostatka naoala kratkovidni postajali plijenom sabljastih tigrova bre
nego to stignemo izgovoriti test vida.) U meuvremenu je nedvojbeno da danas u
veem dijelu svijeta ivi vie kratkovidnih ljudi nego prije nekoliko desetljea. Samo
Australci tvrde da imaju kratkovidnost pod kontrolom, ali to oekivati od zemlje u kojoj
se ak i ivotinje ponaaju sasvim drukije negoli bilo gdje drugdje u svijetu? Osobito
dramatian je porast kratkovidnosti u nekim azijskim zemljama. U Singapuru je 2004.
osamdesetak posto vojnih novaka bilo kratkovidno, u usporedbi sa samo dvadeset pet
posto koliko ih je bilo 1974. Mnogobrojni znanstvenici nagaaju da ni zapadne zemlje
nee biti poteene tog trenda.
Kako kratkovidnost stvara trokove te zbog poveane opasnosti od nekih onih
oboljenja moe prouzrokovati sljepou, zanimanje za istraivanje kratkovidnosti je veliko.
Tumaenja razvoja kratkovidnosti je mnogo, ali uglavnom se svrstavaju u tri skupine:
genetski uvjetovana kratkovidnost, kratkovidnost uvjetovana okolinim imbenicima i
ivotnim stilom ili, pak, kombinacija jednog i drugog. Rezultati nebrojenih ispitivanja
kratkovidnosti, oprezno reeno, vrlo su razliiti. Uz pretpostavku da su sva znanstvena
istraivanja savjesno i uredno provedena, to bi moglo znaiti da moda postoji dosad
nepoznata poveznica u nastanku kratkovidnosti ili, pak, da do kratkovidnosti vodi
nebrojeno mnogo putova.
Do duboko u 20. stoljee cijela je stvar bila mnogo preglednija. Kratkovidnost se
smatrala genetski uvjetovanom, kratkovidni roditelji dobivali su kratkovidnu djecu, a
visoke stope kratkovidnosti u pojedinih skupina smatrane su statistikom anomalijom.
Doista se ini kako ima ljudi koji jednostavno ne postaju kratkovidni, ak i ako se ne
pridravaju ba nijednog savjeta za sprjeavanje kratkovidnosti. Meutim, protiv teorije
genetski uvjetovane kratkovidnosti govori injenica da Indijci odrasli u Indiji mnogo rjee
postaju kratkovidni od Indijaca koji ive u Singapuru. I kod djece nepalskih erpa i djece
Tibetanaca, koja su genetski vrlo slina, uestalost kratkovidnosti vrlo je razliita. Premda
su velike razlike u kratkovidnosti kod razliitih etnikih skupina nepredvidive, nedostaje
istraivanja koja bi jasno razdvojila genetske od okolinih imbenika. A moda
kratkovidna djeca preuzimaju samo loe navike svojih roditelja?
Britanski genetiar Christopher Hammond je 2004. objavio rezultate znanstvenog
istraivanja na blizancima, koji upuuju na vezu izmeu kratkovidnosti i oteenja gena
vanog za razvoj oka, tzv. PAX6. I druga slina istraivanja na blizancima tendenciozno
upuuju na jai genetski i slabiji okolini utjecaj, premda visoka uestalost kratkovidnosti
u studenata pokazuje suprotno. Kako, uz ostalo, i brz porast uestalosti kratkovidnosti u
brojnim azijskim zemljama govori protiv genetskog uzroka, genetska teorija
kratkovidnosti danas je zastupljena uglavnom u izmijenjenom obliku: priroena sklonost
kratkovidnosti mogla bi biti nasljedna, dok okolini imbenici odreuju poetak i razvoj
oboljenja.
Ali koji tono okolini imbenici? Prema jednoj teoriji, razvoj oka, odnosno

duljina one jabuice usmjerena je na postizanje otrog vida na daljinu, preputajui

upravljanje vidom na blizinu onim miiima. Tako bi nedostatak prilika za gledanju u
daljinu mogao utjecati na razvoj oka, ometajui sposobnost prilagodbe oka. Meutim,
znanstvenici se jo ne slau je li uzrok neispravnog razvoja oka preesto izotravanje
(kako se prije smatralo) ili pak prerijetko izotravanje (kako se pretpostavlja danas).
Mnogo toga govori u prilog injenici da uestali rad na blizinu vodi kratkovidnosti, iz
ega zakljuujemo da vii stupanj izobrazbe znai i veu uestalost kratkovidnosti.
Takoer je utvreno da kod uenika kratkovidnost mnogo bre napreduje u razdobljima
intenzivnog uenja, a sporije za kolskih praznika. No, ni ovdje kao uzroke nije lako
izdvojiti samo itanje ili uenje, jer takva se vrsta aktivnosti istodobno odvija u
zatvorenim prostorijama gdje ima previe ili premalo svjetla ili je ono neodgovarajue.
Usto su djeca koja mnogo itaju nerijetko povuena, pa moda provode vie vremena u
kui, no moda i nije tako. Znanstveno istraivanje Amerikanca Donalda Muttija pokazuje
da kratkovidna djeca slobodno vrijeme provode na gotovo isti nain kao i djeca normalna
vida. Dodue, istraivai se slau da su djeca koja se vie bave sportom rjee kratkovidna,
to bi moglo ovisiti o eem gledanju na vee udaljenosti, boljoj prokrvljenosti oka ili
izmjenama jaine svjetlosti na mrenici. Pojedinosti se jo istrauju.
Za izazivanje kratkovidnosti ne krive se samo ponaanje tijekom rada i slobodnog
vremena, nego i prehrana, stres i brojni drugi imbenici. Tako se spomenute razlike
izmeu tibetanske djece i djece erpa objanjavaju zahtjevnijim kolovanjem i viim
stupnjem tehnikog razvoja Tibetanaca, koji sa sobom, pak, povlae promjene naina
prehrane i vei stres. Prema jednom znanstvenom istraivanju provedenom nakon potresa,
do kratkovidnosti moe dovesti i akutni stres, a krivnja za kratkovidnost svaljuje se i na
prehranu. Okrivljuje se unos previe pesticida, previe fluora, premalo bakra, kroma,
mangana, selena i kalcija, vitamina D koji nastaje izlaganjem suncu, kao i nedostatak
gotovo svih drugih vitamina. S druge, pak, strane kratkovidnost je ea u razvijenim
zemljama, gdje nedostaci ba i nisu neki problem. A moda je razlog kratkovidnosti odnos
hranjivih tvari, a ne njihova koliina, odnosno nedostatak? Ili je za sve kriva, kao to je
esto sluaj, prekomjerna konzumacija eera i nedovoljno vlakana? Moda su
kratkovidni ljudi skloniji karijesu od ljudi normalnog vida, premda i za to moe postojati
niz drugih razloga. Sve u svemu, gotovo da i nema utjecaja koji nije osumnjien za
izazivanje kratkovidnosti: naruavanje ritma dana i noi, prejaka rasvjeta, preslaba
rasvjeta, none svjetiljke u djejim sobama, rad za raunalom (tu slobodno moemo
pretpostaviti da e i opi prijelaz s cijevnih na LCD monitore utjecati na kratkovidnost).
Moe li se napredovanje kratkovidnosti usporiti ili zaustaviti? Brojni stariji
znanstveni radovi govore u prilog tvrdih kontaktnih lea, premda jedan noviji nije uspio
dokazati nikakvu korist takvih lea. Nasuprot tome, da meke kontaktne lee uope ne
koriste, smatra se sasvim sigurnim. Moda postoji i veza izmeu smetnji vida i
nedovoljno uestalog treptanja, premda oni koji nose kontaktne lee trepu vie. Kako se
pri usredotoenom radu trepe manje, mogua je veza i sa ivotnim stilom. Moda
kontaktne lee potiu prokrvljenost oka, moda i to pomae. Nove kontaktne lee koje se
razlikuju od starih oteavaju istraivanja. Iz injenice da ivotinje koje su prisiljene nositi
lee za kratkovidne postaju kratkovidne, moe se donekle sa sigurnou zakljuiti da loa
kvaliteta slike na mrenici moe potai rast one jabuice. Mogue je izumiti naoale
(premda to jo dosad nije uinjeno) koje e usporiti ili zaustaviti napredovanje
kratkovidnosti stvaranjem odgovarajue slike na mrenici. Na rast one jabuice moe se

utjecati i lijekovima, premda dosad nije pronaen uinkovit lijek bez jakih popratnih
pojava, ali to se ubudue moe promijeniti.
Istraivanje nezaustavljivo napreduje i jednog e se dana vjerojatno pronai
preventivno sredstvo protiv kratkovidnosti. Moemo se samo nadati da ono nee
zahtijevati korjenitu promjenu naih ivotnih navika, nego da e biti rije o kakvoj
raunalnoj igrici ili barem tabletici s okusom maline.

Kuglasta zvjezdana jata

Onaj tko eli napraviti pitu od jabuka, najprije mora stvoriti svemir.
Carl Sagan, Kozmos
Pretpostavimo li da je svaka zvijezda na nebu zasebna osvijetljena kua, tada
galaktike poput nae Mlijene staze moemo opisati kao velegradove u kojima je nekoliko
milijarda kua rasporeeno u vie-manje osmiljene etvrti. Kuglasta zvjezdana jata u toj
su predodbi predgraa. Smjetena u blizini galaktike, sadre desetke, pa i stotine tisua
kua. Tako, primjerice, Mlijena staza u halou oko galaktikog diska raspolae s oko 150
kuglastih zvjezdanih jata. Ali kako su svi vrlo udaljeni, promatrani dalekozorom ak i
najvei izgledaju kao isprane, okrugle nejasne mrlje. to veim teleskopom promatramo
nebo, to jasnije prepoznajemo s im zapravo imamo posla golemom prskalicom punom
zvijezda. Unato velikom napretku ostvarenom posljednjih godina na ovom polju, sve do
danas nije razjanjeno zato kuglasta zvjezdana jata okruuju galaktike i kako su nastale te
goleme nakupine zvijezda.
to budemo bolje poznavali zasebne zvijezde, starost kuglastih zvjezdanih jata
moi emo odrediti pouzdanije od, recimo, starosti pasa u azilu. Veina ih je, saznajemo,
nastala prije otprilike deset do etrnaest milijarda godina, to udi ako pomislimo da
prema sadanjim spoznajama ni svemir nije stariji. Prema tome, kuglasta bi zvjezdana jata
bila neto poput svemirskog Stonehengea, ostaci iz doba o kojemu znamo malo, toliko
davni da se nadamo kako emo pomou njih saznati vie o ranom svemiru, odnosno
vremenu nastanka prvih zvijezda i galaktika.
Polazite ranijih teorija o njihovu nastanku bilo je da su kuglasta zvjezdana jata
prethodila nastanku galaktika, odnosno da su bila prvi plahi pokuaji organizacije
novonastalih zvijezda. Prema tim primarnim scenarijima, galaktike su nastale poslije
kuglastih zvjezdanih jata, da bi ih potom prisvojile. Od osamdesetih godina 20. stoljea
sve se vie udaljavalo od takvih modela, jer se utvrdilo kako kuglasta zvjezdana jata i
galaktike nisu jednostavno nabacani zajedno igrom sluaja, nego se oito due poznaju.
Tako je, izmeu ostalog, otkrivena veza izmeu kemijskog sastava zvijezda u jatu i
apsolutnog sjaja majinske galaktike, to upuuje na zajedniku prolost. Otad se
smatra da su zvjezdana jata nastala istodobno s galaktikama ili, pak, poslije galaktika. Na
temelju toga se nadamo da emo pomou njih otkriti kako su galaktike nastale i provele
svoje djetinjstvo, to su, pak, druga dva velika pitanja koja danas mue astronome.
Stiska u sreditu kuglastih zvjezdanih jata jedva je pregledna ak i s pomou
ponajboljih teleskopa. Vie stotina zvijezda zbijeno je u jednoj prostornoj svjetlosnoj
godini (to je s astronomskog motrita neznatan obujam). Za usporedbu, prvi susjed naeg
Sunca udaljen je vie od etiri svjetlosne godine. Ope naelo nastanka takvih zvjezdanih
nakupina nam je, dodue, poznato. Raaju se iz golemog oblaka plina i praine. Takav e
oblak biti stabilan kad njegovu vlastitu gravitaciju, koja tei da sve stisne na to manji
prostor, uravnoteuju druge sile. Jedna od tih drugih sila je toplinska energija pohranjena
u oblaku. Ako je tvar toplija, iri se djelujui suprotno gravitaciji. Meutim, ako se ova
lijepa ravnotea poremeti, primjerice tako da se oblak odjednom same, gravitacija

pobjeuje i oblak se uruava pod vlastitom teinom nastaju zvjezdana jata. Iz nekog
razloga obine spiralne galaktike poput nae Mlijene staze vie ne mogu stvarati velika
kuglasta zvjezdana jata. Nova svjetla na nebu danas im uspijeva stvarati jo samo s
velikom mukom. Ali zato je tako?
Jedna teorija nastanka kuglastih zvjezdanih jata temelji se na modelu
sjedinjavanju galaktika (u prometnim nezgodama velikih razmjera od dvije galaktike
nastaje jedna). Ve se dulje smatra da su velike elipsaste galaktike mogle nastati
stapanjem dviju spiralnih galaktika. Ali, ako je tako, prosuivao je astronom Sidney van
den Bergh 1984., zato onda u elipsastim galaktikama ne vidimo zbrojene zvijezde
kuglastih jata dviju spiralnih galaktika, nego mnogo vie? Mogu odgovor na to pitanje
ponudili su Amerikanci Keith M. Achman i Stephen E. Zepf 1992. Pri galaktikim
sudarima nastaju uvjeti koji omoguuju nastanak novih kuglastih zvjezdanih nakupina, pa
tako nova galaktika u konanici sadri vie od zbroja zvijezda dviju sjedinjenih galaktika.
Achman-Zepfova teorija je devedesetih godina 20. stoljea osvojila naklonost
brojnih strunjaka, ponajprije iz dvaju razloga. Teorija stapanja galaktika, izmeu ostalog,
predvia da u elipsastim galaktikama moraju postojati dvije vrste kuglastih zvjezdanih
jata. Jedna je vrlo, vrlo stara, dok druga nastaje tek nakon galaktikih sudara. U
meuvremenu je otkriveno, uglavnom pomou Hubbleovog teleskopa i njegova otra
oka, kako se kuglasta zvjezdana jata doista dijele u dvije vrste. Jedna vrsta je
siromana metalima (to u astronomiji znai isto to i jako stara, jer svemir se u
poetku sastojao samo od vodika i helija, a teki elementi poput metala nastali su tek
kasnije), dok je druga vrsta bogata metalima, pa je po svemu sudei nastala kasnije,
odnosno pri galaktikim sudarima, kako barem proizlazi iz ovog modela. Drugo vano
otkrie u okviru ovog teorijskog modela bilo je da pri galaktikim sudarima doista nastaju
masivna zvjezdana jata koja se danas uglavnom smatraju rijetkim sluajevima mladih
kuglastih zvjezdanih jata.
S druge strane, Achman-Zepfova teorija bori se s nekoliko potekoa. Tako,
primjerice, neka istraivanja pokazuju da galaktike s vrlo velikim brojem kuglastih
zvjezdanih jata imaju velik udjel jata siromanih metalima. U modelu galaktikih sudara
oekivalo bi se upravo obrnuto. to ee dolazi do meusobnih sudara, to bi trebalo
nastajati vie kuglastih zvjezdanih jata bogatih metalima. Postoji i druga mogunost
tumaenja dvije razliite vrste kuglastih zvjezdanih jata. Ponajprije, kamo god pola,
svaka galaktika sa sobom naokolo vue vlastiti roj zvjezdanih jata. S vremenom (a barem
njega u svemiru ima dovoljno), lutajui svemirom, galaktike se susreu, pri emu one
vee usisaju pokoje zvjezdano jato manjih. Ova nam predodba, izmeu ostalog, pomae
shvatiti neobinu razliku izmeu kuglastih zvjezdanih jata Mlijene staze i, primjerice,
Andromedine maglice. Obje su galaktike spiralne i slino graene, ali dok su u Mlijenoj
stazi sva kuglasta zvjezdana jata po svemu sudei pradavna, u novije vrijeme gomilaju se
dokazi da u Andromedinoj maglici postoji nekolicina mlaih kuglastih jata (mlaih u
ovom sluaju znai ne starijih od pet milijardi godina). Premda jo nema dovoljno dokaza,
postoji mogunost da je Andromedina maglica ukrala te novije kuglaste zvjezdane
skupove od manjih susjednih galaktika.
Ali u teoriji prodrljivih galaktika teko je razjasniti sloene odnose kuglastih
zvjezdanih jata i majinskih galaktika. Drugi strunjaci nagaaju da barem u sluaju
nekih kuglastih zvjezdanih jata uope nije rije o jatima, nego neprobavljenim jezgrama

nekadanjih patuljastih galaktika, ije je preostale dijelove majinska galaktika

prisvojila. U meuvremenu je postalo jasno da galaktike ni u kom sluaju nisu
nedrutvene, nego upravo suprotno, vode ivahan drutveni ivot. Meusobno se sudaraju,
komadaju, sjedinjuju i prodiru, a sve se to danas moe promatrati odgovarajuim
teleskopima. Sva su ta zbivanja, smatra se danas, nedvojbeno vana za sastav galaktika, a
time i nastanak kuglastih zvjezdanih jata. Tako pomnim promatranjem kuglastih
zvjezdanih jata neke galaktike moemo mnogo saznati o njezinom gibanju. Ali to ne
rjeava osnovno pitanje: Odakle izvorno potjeu kuglasta zvjezdana jata? Za to gotovo da
nema druge mogunosti nego poi od pretpostavke da je velik dio kuglastih zvjezdanih
jata, barem onih siromanih metalima, morao nastati manje ili vie istodobno s
galaktikama. Svaki astronom koji zna kako nastaju galaktike i naini odgovarajuu
raunalnu simulaciju, mora istodobno s galaktikom stvoriti i odreeni broj zvjezdanih
nakupina kuglasta oblika. Kako je njihova obiljeja (primjerice prostornu raspodjelu, broj,
masu, kemijski sastav) mogue donekle pouzdano odrediti, promatrai na teleskopima
mogu prilino dobro usporediti stvarnost s predvianjima raunalnih simulacija, te tako
otkriti koji teorijski modeli njihovih kolega teoretiara imaju smisla, a koji nemaju.
Kuglasta zvjezdana jata slue kao provjera naih predodbi o ranom svemiru.
Prve zvijezde u svemiru vjerojatno su nastale iz velikih oblaka plina i - tamne
tvari, koji su, pak, mogui pretee galaktika. Taj dogaaj, koji se zbio nekoliko stotina
milijuna godina poslije Velikog praska, obiljeio je kraj mranog doba svemira. Izvana
je to zacijelo izgledalo kao da je netko u mranom svemiru upalio svjetlo. Meutim, to je
nakon toga tono potaklo nastanak kuglastih zvjezdanih jata, u koje se svrhe, kao to je
ve spomenuto, u kratkom vremenu moraju saeti velike koliine plina, i dalje je
nerazjanjeno. Moda je ba svjetlost prvih zvijezda dovoljno zagrijala vodik, stvarajui
valove zgunjenja u plinovitim oblacima, kao kad bacimo kamen u mirnu vodu. Nadalje,
zagonetno je zato u kuglastim zvjezdanim jatima dosad nije otkrivena tamna tvar, i to u
okolici u kojoj je ima toliko da ne moe izai iz kue a da ne gazi do koljena u njoj.
Kuglasta zvjezdana jata su se nekako uspjeli osloboditi svoje tamne tvari. I, kao
posljednje, kako to da su kuglasta zvjezdana jata bili u modi samo nekoliko milijarda
godina, nakon ega je njihova proizvodnja oito smanjena, pa se danas mogu nabaviti
samo jo rabljena (osim u sluaju, kako je gore spomenuto, galaktikih sudara)?
Kako pronai odgovore na ta pitanja? Astronomi tvrde da nije teko. Trebaju im
samo bolje igrake: vei teleskopi, bolje kamere, bra raunala. Ostvarimo li im te elje,
sve e zagonetke zacijelo biti razrijeene ve do ljetnih praznika.

Kuglaste munje
Okrugla munja. To je uvjerljiv dokaz.
Iz stripa Patak Pako
Kuglaste munje svojom zagonetnou vesele ovjeanstvo ve mnogo stotina
godina. Opisima vienja kuglastih munja, pripadajuim teorijama, pokusima i mitovima
dalo bi se ispisati tisue stranica. Pokuaji tumaenja kuglastih munja nalaze se na
prijelazu izmeu znanosti, znanstvene fantastike, ezoterije i budalatina. I dok se ozbiljne
teorije uglavnom odlikuju obeshrabrujuom sloenou, one manje ozbiljne to besramno
iskoritavaju. Osim toga, uvijek iznova ujemo tvrdnje kako kuglasta munja nije prirodna
pojava, nego obina izmiljotina. Do danas nema opeprihvaenog objanjenja nastanka i
ponaanja kuglastih munja.
Istraivanje kuglastih munja temelji se uglavnom na iskazima oevidaca.
Dokumentirana su vienja kuglastih munja starija od petsto godina. Samo ruska baza
podataka biljei desetak tisua sluajeva u posljednjem desetljeu. Unato tomu, rije je o
veoma rijetkoj pojavi. Tek je nekolicina osobno imala priliku doivjeti tu neobinu
pojavu. Novinar Graham K. Hubler opisao je tipian sluaj: Sjedio sam sa svojom
prijateljicom u paviljonu jednog newyorkog parka. Prilino je jako kiilo. Lijevo od nas,
na tridesetak metara udaljenosti, pojavila se ukastobijela kugla otprilike veliine teniske
loptice. Lebdjela je dva i pol metra iznad tla i polako se kretala prema paviljonu. Kad je
stigla do paviljona, iznenada je pala na tlo i prola oko metar od naih glava. Klizila je po
podu, izala iz paviljona, podigla se dva metra u vis, odlebdjela desetak metara dalje,
ponovno pala na tlo i nestala bez eksplozije.
Ovako ili slino glase brojna izvjea. Iz mnogobrojnih opisa, od kojih su
pojedini vrlo podrobni i opseni, a drugi zbrkani i nejasni, dobivamo tek djelomino
konzistentnu sliku svojstava kuglastih munja, temelj svih pokuaja njihova tumaenja.
Veina kuglastih munja primijeena je za olujna nevremena, ali ne sve. esto, premda ne
uvijek, prethodi im vidljiva, obina munja. Mnogo puta se pojavljuju nekoliko metara
iznad tla, katkad pri samom tlu, rjee pak padaju s neba. Promjer im je u rasponu od
nekoliko centimetara do jednog metra, a tipina je otprilike veliine nogometne lopte.
Veina ih je ute, bijele ili crvenkaste boje, a svjetlina odgovara onoj slabije arulje.
Veliinom i sjajem nalikuju neoslikanim djejim lampionima. Neke lebde, druge padaju
na tlo. Mogu pitati, vonjati na sumpor ili uzavreti vodu. Katkad skakuu po tlu poput
loptice skoice. U veini sluajeva nestaju nakon nekoliko sekundi, ali katkad tek nakon
minute. Neke su hladne, druge pak vrue. Prema brojnim iskazima naoko neometano
prolaze kroz zidove i stakla, to je pak teko izvediv trik koji predstavlja poseban izazov
za svaku teoriju. Godine 1963. u engleskoj grofoviji Devon kuglasta je munja uletjela u
crkvu, usmrtivi etvero i ozlijedivi ezdesetero ljudi. U rijetkim sluajevima se kuglasta
munja ponaa tako nedolino. Uglavnom je mirna, promiljena i nestaje polako, premda
su primijeeni i ekstrovertirani primjerci koji nestaju popraeni iskrenjem ili manjim
eksplozijama. Oito uglavnom nastaju na otvorenom, ali katkad i u zatvorenim
prostorijama. Neke se pojavljuju ak u podmornicama i zrakoplovima. Jedan od moguih

scenarija strave i uasa mogao bi izgledati ovako: u olujnom nevremenu u avionu se na

susjednom sjedalu pojavi lebdea, svjetlea kugla. Nikome ne moete zamjeriti ako u
takvoj situaciji odbaci zdrav razum i pone vjerovati u udesno. Stoga ne udi to su
kuglaste munje do prije stotinjak godina veinom smatrane nadnaravnim pojavama.
Pokuaji tumaenja iz prolog stoljea ugrubo se daju podijeliti u tri kategorije:
kuglaste munje su rijetka pojava u Zemljinoj atmosferi, potpuni apsurd ili uope ne
postoje. Ova posljednja teorija jednostavno pretpostavlja da kuglasta munja nastaje u oku
ili mozgu promatraa. Tako kuglasta munja postaje optika varka ili, idemo li korak dalje,
privid. I to je posve legitimna mogunost rjeenja problema: ako pojavu ne moemo
razumjeti, moda ona uope ne postoji. Meutim mi vidimo i pokretne slike, tzv.
filmove, premda se one u stvarnosti uope ne kreu, nego je zapravo rije o mnotvu
pojedinanih nepokretnih slika u brzom slijedu.
Sve do sedamdesetih godina 20. stoljea prevladavala su ozbiljna razmatranja da
su kuglaste munje svjetlosne pojave koje nastaju u mozgu, primjerice uslijed crvenila
mrenice nakon vienja pravih munja. Meutim, sva su takva tumaenja problematina.
Nijedno od njih ne moe bespogovorno objasniti iscrpne iskaza oevidaca. Teorija
crvenila mrenice, primjerice, nije tona jer oevici kuglaste munje nisu uvijek prije
njezine pojave vidjeli obinu munju. Usto, nije jasno odakle potjeu zanimljivi zvukovi i
mirisi koji rese pojedine kuglaste munje. Unato tomu, takve hipoteze postoje i danas,
zbog ega se poricanje postojanja tajanstvenih vatrenih lopti jo uvijek ne smatra posve
pogrenim. Gomila dokumentiranih svjedoenja, kao i nekolicina fotografija kuglastih
munja koje su u meuvremenu snimljene, poprilino su siguran dokaz kako je rije o
pojavi izvan nae glave. Meutim, fenomen kuglastih munja bit e istinski dokazan tek
kad jednu uspijemo uhvatiti, pripitomiti i vui naokolo po strunim simpozijima.
Veina tumaenja te pojave danas polazi od pretpostavke da se vatrene lopte
sastoje od plazme. Plazma nastaje kad se plinovi toliko zagriju da zbog velike vruine
neki atomi u oaju ne ponu odbacivati elektrone. Sunce se, primjerice, zapravo sastoji od
ba takvog elektriki nabijenog plina. Meutim, sama plazma ne moe objasniti kuglastu
munju, izmeu ostalog zato jer bi se vrui, elektriki nabijeni mjehuri plina trebali
uzdizati, to kuglaste munje rijetko ine. Osim toga, lopta bi plazme nakon nekoliko
djelia sekunde trebala nestati, dok kuglaste munje preivljavaju mnogo dulje. Prema
tome, energija koju kuglasta munja izrauje ne moe potjecati samo od plazme. Za
stvaranje dugotrajnih, stabilnih vatrenih lopta potrebna je nekakva dodatna energija.
Takva su razmiljanja, preko brojnih meufaza, dovela do danas omiljene
aerosolne teorije, odnosno teorije skupa lebdeih estica. Godine 2000. Novozelanani
John Abrahamson i James Dinniss predstavili su teoriju po kojoj kuglaste munje nastaju
pri udaru obine munje u tlo. Tlo se ugrije od energije munje, uslijed ega se u zrak
podiu siune estice praine koje se kemijskim procesima meusobno veu u sloenu
mreu, tvorei loptu finih isprepletenih estica, poput svojevrsnog klupka praine. Tu
lebdeu mreu isprepletenih estica okruuje i proima vrui zrani mjehur, tvorei tako
kuglastu munju. U ovom scenariju energija obine munje u kemijskom se obliku sprema u
loptu praine, slino energiji u bateriji. Polagano i postupno mjehur svijetli oslobaajui
energiju munje.
U istraivanju kuglastih munja aerosolna teorija nije nova, ali AbrahamsonDinnissov model barem teorijski moe objasniti mnoga opaena svojstva kuglastih munja.

U zbilji to izgleda poneto drukije. Najbolju imitaciju kuglaste munje na temelju

aerosolne teorije predstavio je brazilski istraivaki dvojac Antnio Pavo i Gerson Paive
u sijenju 2007. Oni su izmeu dvije elektrode postavili silicijske ploe, isparili dijelove
silicija proizvodei, naposljetku, umjetnu munju izmeu elektroda. Rezultat su bile
svjetlosne pojave koje su bojom i vremenom trajanja nalikovale stvarnim kuglastim
munjama, premda su bile neto manje i neuglednije. Meutim, je li tu doista rije o prvim
umjetno proizvedenim kuglastim munjama, jo treba razjasniti.
Drugi strunjaci pojavu kuglastih munja opisuju kao posljedicu elektrinog izboja
iznad vodenih povrina. Suprotno aerosolnom modelu, u ovom sluaju munja ne udara u
tlo, nego u jezero, posudu s vodom ili ak lokve, koje su esta pojava za olujnih
nevremena. Na ovaj je nain 2002. sanktpeterburka istraivaka skupina uspjela
proizvesti svojevrsnu kuglastu munju u laboratoriju. etiri godine kasnije njemakim je
znanstvenicima okupljenim oko fiziara plazme Gerda Fumanna uspjelo ponoviti taj
rezultat. S pomou izboja visokog napona u slanoj vodi (to je prilino blisko stvarnosti),
proizveli su svjetlee lopte promjera deset do dvadeset centimetara, mnogo vee od
brazilskih aerosolnih. Meutim, Fumannove su umjetne kuglaste munje preivjele samo
djeli sekunde, nedvojbeno prekratko da bi ih se moglo usporeivati sa stvarnom
pojavom.
Treu vanu teoriju u suvremenom istraivanju kuglastih munja jo je pedesetih
godina 20. stoljea iznio ruski fiziar Pjotr Kapica. I ona poiva na polazitu da je
kuglasta munja lopta plazme, samo to je Kapiin plazmoid grijan izvana, odnosno griju
ga jaki mikrovalovi koji tijekom olujnog nevremena nastaju blizu obinih munja. Prema
toj teoriji kuglasta je munja lopta iznimno vrueg zraka koja, proeta mikrovalovima, za
olujna nevremena lebdi i svijetli. Mikrovalovima se i u laboratoriju mogu stvoriti lijepi
svjetlosni efekti. Tako su Japanci Ohtsuki i Ofuruton 1991. stvorili umjetne vatrene
lopte koje su prolazile kroz zidove i lebdjele protiv vjetra, ba poput onih koje su opisali
oevici. Dodue, ni vrijeme trajanja niti veliina tih lopti ne odgovara pravim kuglastim
munjama. Godine 2006. neto slino uspjelo je izraelskim istraivaima Eliju Jerbyju i
Vladimiru Dikhtyaru. Oni su pomou metalne ipke uveli mikrovalove u staklenu kuglu u
kojoj je nastala vrua mrlja rastaljenog stakla. Udaljavanjem metalne ipke vrua je
mrlja odvuena iz staklene kugle, tvorei tako stabilni lebdei loptasti plazmoid.
Naalost, takvi su pokuaji daleko od stvarnosti, jer staklene se kugle rijetko sreu za
olujna nevremena. A kako je izraelski pokus mogue izvesti u obinim mikrovalnim
penicama, a na internetu se mogu pronai tone upute kako to uiniti, danas svatko u
svojoj kuhinji moe proizvesti vlastite imitacije kuglastih munja. Vjerojatno e u ne tako
dalekoj budunosti svijetlei loptasti plazmoidi biti sastavni dio suvremene kuhinjske
rasvjete.
Bez obzira na dananje prie o uspjehu s aerosolom, lokvama i mikrovalnim
penicama, u prolosti nije bilo nita manje pokuaja umjetnog stvaranja kuglastih munja.
Gotovo legendarnima se smatraju pokusi genijalnog fiziara Nikole Tesle koji je pomou
sloenih strujnih krugova stvorio nekakve vatrene kugle, ali vrlo vjerojatno ne ono to
danas nazivamo kuglastim munjama. Poavi od tih pokusa, Tesla je neposredno prije
svoje smrti 1943. navodno radio na smrtonosnim zrakama koje su pobudile veliko
zanimanje amerike Sredinje obavjetajne agencije (CIA-e). Mnogi su proli kao Tesla:
proizveli su vatru i spektakl, ali u konanici nisu uspjeli dokazati kako to ima ikakve veze

s traenom pojavom. Tragian kraj doivio je hazarder po imenu Richmann iz Sankt

Peterburga, koji je 1753. u svoj laboratorij uveo pravu munju ne bi li se ondje njome malo
poigrao. Richmannu je iz sprava iskoila bijesna kuglasta munja veliine ake, na mjestu
ga usmrtivi.
Sve u svemu, problemi se javljaju u svim opisanim teorijama. Aerosol, voda i
mikrovalovi mogu stvoriti lijepe svjetlosne pojave, ali dosad nijedna od njih nije uspjela
objasniti sva opaena svojstva kuglastih munja, ponajprije oblik, boju, veliinu i vrijeme
trajanja. Problematine su i kuglaste munje koje se pojavljuju u zgradama ili avionima,
gdje nema zemlje ni lokvi. Nasreu, postoje mnogobrojna alternativna objanjenja koja
jednako slabo objanjavaju ovu pojavu, ali se odlikuju pozornosti vrijednim dosjetkama.
Od 1990-ih kozmolog Mario Rabinowitz i njegovi suradnici ponavljaju kako je
mogue da se u unutranjosti kuglastih munja skrivaju siune crne rupe, minijaturne
inaice iznimno masivnih nebeskih tijela koje nastaju pri umiranju masivnih zvijezda.
Meutim, postojanje takvih mikroskopskih crnih rupa dosad jo nije dokazano. Drugi
strunjaci, pak, objanjavaju kuglaste munje kao posljedicu prodiranja antimaterije u
Zemljinu atmosferu. Zemlju stalno bombardira obina tvar iz svemira, od malih do
srednje velikih meteorita ije izgaranje za vedrih noi na nebu moemo primijetiti u
obliku meteora ili zvijezda padalica. Zna se i da za svaku - elementarnu esticu, primjerice
elektron ili proton, postoji antiestica graena od antimaterije. Kad bi postojali cijeli
meteoriti od antimaterije, bi li nestali u atmosferi jer se antimaterija i obina tvar ne
podnose i meusobno unitavaju u neizbjenom sudaru? Pritom, barem teorijski, mogu
nastati svjetlosne pojave nalik kuglastim munjama. Za postojanje antimaterijskih stijena u
svemiru, meutim, zasad nema uvjerljivih dokaza.
Godine 2003. fiziar John J. Gilman predloio je da se kuglaste munje sastoje od
vrlo energetskih atoma, luaki potaknutih i pobuenih, koji su upumpavanjem energije
poveani na divovsku veliinu promjera nekoliko centimetara. Moda je i to besmislica, a
kuglaste munje su zapravo elektromagnetski vorovi (Antonio F. Raada i Jose L.
Trueba, 1996.), udarni valovi koji nastaju tokastim eksplozijama u atmosferi (Vladimir
K. Ignatovi, 1992.) ili ak plamtei zrani vrtlozi (Peter F. Coleman, 1993.)
Zanimljivih prijedloga ne nedostaje, no nijedan nije tako dobar da uvjeri veinu onih koji
se bave prouavanjem kuglastih munja. Moda je, naposljetku, doista rije o NLO-ima,
kako tvrdi nezanemariv broj suvremenika. Zato posjetitelji iz svemira ne bi mogli
istraivati Zemlju svjetleim plamteim loptama? Pa to je njihovo pravo. A za svoje
posjete moda ba preferiraju olujne kiovite noi. Tako se ne bismo morali uzalud truditi
razjasniti tu pojavu tako sloenim stvarima kao to su mikrovalovi i aerosol. Dodue,
moramo napomenuti da je postojanje NLO-a jednako nedokazivo kao i postojanje
kuglastih munja, a tumaiti nepoznato nepoznatim u znanstvenim se krugovima smatra
loim stilom. NLO skeptici, pak, posve obrnuto smatraju kako su vienja NLO-a zapravo
vienja kuglastih munja, a i krugovi u itu mogu se objasniti kao posljedica pojave
kuglastih munja.
Jesu li NLO-i kuglaste munje ili su kuglaste munje NLO-i? Po svoj emo prilici
jo pokoji put proitati kako je fenomen kuglastih munja konano razrijeen.

Lafferova krivulja
Pomperipossa je prvi put ula za to kad ju je dobra prijateljica jednoga dana
upitala: Zna li ve da e ove godine platiti 102 posto poreza?
Gluposti, odgovorila je Pomperipossa, tako mnogo postotaka uope ne
postoji!
Astrid Lindgren, Pomperipossa u zemlji novca
Lafferova krivulja, nazvana prema svom tvorcu, amerikom ekonomistu Arthuru
B. Lafferu, opisuje relaciju izmeu visine poreznih stopa i poreznih prihoda neke drave,
posljedica tih poreznih stopa. Jedna stara mudrost je neosporna: kad se pretjera s
izrabljivanjem podinjenih (ili, suvremenije reeno, s oporezivanjem), dravni proraun
propada. Slian problem imaju i imii-vampiri. Isiu li previe krvi iz svoje rtve, ona
ugiba, pa vie nema jeftinog izvora hrane. Ali kada prestati sa sisanjem, koja je optimalna
porezna stopa, odnosno gdje je gornja toka Lafferove krivulje, nitko ne zna. Laffer kae
samo da kad porezne stope prijeu tu gornju granicu, drava moe ubrati vie novca
smanjenjem, a ne poveanjem poreza. Djeluje li to uope i kako uope nije jasno. Je li,
prema tome, Lafferova krivulja vano pomono sredstvo gospodarskog oporezivanja ili
vudu-ekonomija?
Temeljno naelo razjasnit emo jednostavnim primjerom. Od poetka
devedesetih godina 20. stoljea brojne europske zemlje, meu njima i Njemaka, polako i
postojano su poveavale porez na duhan. Donedavna je to imalo donekle eljen uinak:
puilo se unato tomu, uslijed ega su dravni prihodi od poreza na duhan rasli. Kad je
2003. vlada Savezne Republike Njemake ponovljenim poveanjem poreza podigla cijenu
cigarete za jo 1,2 eurocenta, predvialo se da e prihodi dravnog prorauna porasti za
otprilike dodatnu milijardu eura. Otprilike godinu dana kasnije postalo je jasno da se
dogodilo upravo suprotno. Umjesto da u dravnu blagajnu pritjee vie novca od poreza
na duhan, najednom ga je pritjecalo manje, a ministarstvo financija je zabiljeilo gubitak
od vie stotina milijuna eura. Mogue je da je velik broj puaa zbog visokih cijena
prestao puiti, ali je isto tako mogue i da su posegnuli za krijumarenom robom. Koji
god bio razlog, poveanja poreza paradoksalno znae smanjenje prihoda.
Za ukupne prihode dravnog prorauna duhanski su proizvodi od male vanosti.
Mnogo su vaniji drugi izvori prihoda, primjerice oporezivanje rada. I tu previsoka
porezna stopa moe dovesti do premalog dotoka u dravni proraun, ak i ako su razlozi
za to sloeniji od onih kod poreza na duhan. Meutim, to u ovom odnosu znai
previsoko? Gdje je ta arobna gornja granica? Koliko prihoda svakog pojedinog
graanina drava mora zadrati da ostvari maksimalne prihode?
Moramo poeti jednostavnim razmatranjima. Kod porezne stope nula, dakle kad
nema ubiranja poreza, drava nema nikakvih prihoda. Svi su sretni i zadovoljni, bruto
prihodi su jednaki neto prihodima, ali drava stoji uvrijeena u kutu jer nita ne dobiva.
To je prva toka na Lafferovoj krivulji. Kod porezne stope od nula posto prihodi su
jednaki nuli. Jasno je i da se Lafferova krivulja na poetku penje: porastom porezne stope

za, primjerice, dva posto, i dalje su svi zadovoljni, ali rastu i porezni prihodi.
Nadalje moemo pretpostaviti da kod porezne stope od sto posto (kad svaki
graani cijeli svoj prihod daje dravi), gotovo da i nee biti poreznih prihoda. Radila bi
vjerojatno tek nekolicina idealista i budala, bilo jer ne znaju raunati, bilo jer im se ba
svia dolje u rudniku. Ljudi bi se radije bavili nezakonitim djelatnostima, iseljavali,
prosili, leali u krevetu i gladovali, negoli zakonito radili, jer plaati porez (i nakon toga
umrijeti od gladi) ne dolazi u obzir. Prema tome, kod porezne stope od sto posto porezni
prihodi takoer iznose nula ili nisu vrijedni spomena. Poetna i zavrna toka na
Lafferovoj krivulji su, dakle, nula. Da se te dvije toke poveu potrebno je nacrtati
krivulju koja najprije raste, u jednom trenutku dosegne maksimum i zatim ponovno pada
do nule. To je idealizirana Lafferova krivulja. U pametno ureenoj dravi, a ne bi li
izvukla maksimum prihoda, drava od svojih graana trai tono onoliku koliinu poreza
koliku nalazimo na vrhu Lafferove krivulje. Ako su porezi previsoki, prihodi se smanjuju.
Iz tog proizlazi, barem prema Lafferu, da se prihodi mogu poveati smanjenjem poreza.
Osnovna zamisao u pozadini Lafferove krivulje ni u kom sluaju nije nova.
Arapski politiar Ibn Haldun (kojeg spominje i sam Laffer) ve je u 14. stoljeu zapisao
sljedee: Na poetku dinastije mali porezi donose goleme prihode. Na kraju dinastije
visoki porezi donose neznatne prihode. Zvui pametno, ali tako zagonetno sroeno moe
govoriti mnogo (to je i inae potekoa s Haldunovim stilom pisanja, zbog kojeg su ga
idui narataji nerijetko tumaili posve pogreno). Laffer barem Haldunove rijei shvaa
kao uputu da poreze valja smanjiti.
Pojam Lafferova krivulja nastao je 1974. tijekom danas gotovo legendarnog
susreta Laffera, u to doba profesora na ikakom sveuilitu, i predstavnika tadanjeg
amerikog predsjednika Geralda Forda. Nazoni su, meu ostalima, bili Dick Cheney kao
zamjenik Donalda Rumsfelda, tadanji ef stoera Bijele kue, a moda i sam Rumsfeld.
Kako se Laffer tih pojedinosti vie ne sjea, prisiljeni smo vjerovati prii Judea
Wanninskog, tadanjeg suizdavaa uglednog Wall Street Journala, koji je i danas vatreni
zagovornik Lafferove teorije. Prema Wanninskom, Laffer je krivulju nacrtao na ubrusu,
uvjeravajui Cheneyja da poreze treba smanjiti, a ne povisiti kako bi se potaklo
gospodarstvo i sanirali dravni prihodi. Premda su Cheney i Rumsfeld bili dobrano
impresionirani, Ford ipak nije prihvatio taj prijedlog. Sam Laffer priu s ubrusom smatra
upitnom, jer ga je majka odgojila da ne unitava lijepe stvari. U svakom sluaju, od te
zgode odnos poreznih stopa i poreznih prihoda naziva se Lafferovom krivuljom i u
svim udbenicima se prikazuje kao lijepa, simetrina, zvonasta krivulja s poetnom i
zavrnom toke nula, s vrhom na pedeset posto.
Ovaj idealan prikaz krivulje je proizvoljan i, po svemu sudei, nema nikakve veze
sa stvarnou. Toan izgled Lafferove krivulje, osobito njezina gornja toka, u velikoj su
mjeri upitni. Veina strunih radova bavi se istraivanjem odnosa poreznih stopa i
poreznih prihoda primjenom razliitih matematikih modela. Pritom se gospodarska
zbivanja opisuju usporeivanjem dvaju povezanih veliina. Tako porezni prihodi ne ovise
samo o poreznim stopama, nego i o tome koliko ljudi radi i koliko pritom zarauje. Visina
bruto plaa ovisi o uspjehu poslodavaca, odnosno koliko proizvoda kupuju. To, pak,
izmeu ostalog ovisi o tome koliko - novca ljudima ostaje nakon oporezivanja, odnosno
koliko im novca preostaje za troenje, to je opet povezano s poreznim stopama. Sve u
svemu, zamrena, isprepletena struktura.

Evo tek nekoliko rezultata takvih matematikih modela. Lafferova krivulja Petera
Irelanda u znanstvenoj studiji iz 1994. ima gornju toku kod porezne stope od 15 posto.
Pomou neto drukijeg modela Paul Pecorino je 1995. izraunao da se optimalna porezna
stopa nalazi negdje izmeu ezdeset i sedamdeset posto. U strunom radu iz 1982. Don
Fullerton dobiva optimalnu poreznu stopu od ak sedamdeset devet posto. Zbunjujue
razliiti brojevi. U jednom novijem strunom radu iz 2005 N. Gregory Mankiw i Matthew
Weinzierl pokuali su iskazati openitiju poreznu stopu i uveli brojna proirenja koja su
njihov model trebala pribliiti stvarnosti. Izmeu ostalog, zakljuili su da je gospodarstvo
vrlo osjetljivo na promjene poreza te da ono jednim dijelom smo moe financirati
smanjenja poreza. U kojoj mjeri, teko je predvidjeti. Je li doista mogue ubirati vie uz
manja porezna optereenja kako tvrdi Laffer ne zna se.
Napraviti realnu simulaciju nacionalnog gospodarstva teka je zadaa. Prava
stvarnost daleko je zamrenija od pojednostavljene stvarnosti koju daju ak i sloeni,
usavreni modeli. Uzmimo na primjer poreze na primanja koji su u brojnim zemljama
progresivni (to vea primanja, to vee porezne stope). Zbog toga je mogue da jedan
prihodovni razred zbog previsoke porezne stope podlijee Lafferovom efektu, a drugi ne.
Osim toga, brojne iznimke, posebna pravila i iznimke od posebnih pravila stvaraju
neprobojnu, zamrenu zbrku unutar poreznog sustava, zbog koje je gotovo nemogue
predvidjeti to e se dogoditi ako se negdje promijeni neka sitnica. Od svojih smo
poreznih sustava tijekom stoljea stvorili etveronoga udovita koja je sada teko
kontrolirati.
U Lafferovim strunim publikacijama koje se bave temom krivulje mogu se
pronai brojni dokazi njegove teorije, povezano sa zbivanjima iz mlae povijesti
Sjedinjenih Amerikih Drava. One, izmeu ostalog, govore o programima smanjenja
poreznih stopa za mandata predsjednika Johna F. Kennedyja 1960-ih i Ronalda Reagana
1980-ih. U oba sluaja jasno je vidljivo da je smanjenje poreza pozitivno utjecalo na
gospodarski razvoj, premda to uope nije bio cilj. Zapravo su se trebali poveati ukupni
porezni prihodi, to se vie ne moe nedvojbeno dokazati. Jo gore je to bi i u sluaju
uspjeha bilo praktiki nemogue dokazati uzronu vezu izmeu snienja poreza i
promjene poreznih prihoda, jer u toj raunici ima previe nepoznanica. Jedan je primjer
to poloaj nacionalnog gospodarstva ne ovisi samo o situaciji u vlastitoj zemlji nego, uz
ostalo, i o potranji proizvoda iz inozemstva. Tako je zamislivo da ljudi u Hrvatskoj
kupuju manje stranog keapa jer se u hrvatskim prodavaonicama upravo pojavila nova
jeftinija domaa marka ili, pak, jer je Hrvatska uvela dodatni porez na umak od rajice,
prisilivi tako ljude na veu konzumaciju senfa.
I, napokon, cijelu raspravu moemo preokrenuti naglavce postavljajui pitanje bi
li zadaa drave uope trebala biti maksimiziranje poreznih prihoda. Porezi, naime, nisu
samo izvor prihoda. Drava ih moe primjenjivati i za usmjeravanje te utjecanje na naine
ponaanja. Dobar je primjer ponovno porez na duhan koji smo spomenuli na poetku. Je li
povean samo zato da se izvue vie prihoda od puenja ili je trebao potaknuti ljude da
prestanu puiti? U ovom posljednjem smislu manji porezni prihod znai manje prodanih
cigareta, to bi se moglo smatrati uspjehom. To, pak, izravno vodi pitanju koliko bi se
drava trebala mijeati u ivot svojih graana. Jesu li drave samo svojevrsna poduzea
koja nude odreene usluge (primjerice gradnje cesta), a graani im to plaaju kroz poreze?
Ili usto jo imaju i zadau skrbiti se za dobrobit, odgoj i ukupno usmjeravanje drutva?

Ovisno o tome kakav emo odgovor na to pitanje dobiti, rasprava o Lafferovoj krivulji na
kraju se moe pokazati potpuno nevanom.
to god mislili o tome, osnovna zamisao u pozadini Lafferove krivulje
nedvojbeno se istie nepretjeranom ljepotom i jasnoom. Pretjera li se s nekom dobrom,
korisnom stvari, primjerice sisanjem krvi, postignut uinak bit e suprotan od onoga to se
izvorno namjeravalo postii i samim time tetan. Ta zamisao izravno vodi opoj kritici
prekomjernosti. Hrana je nuna za ivot i u naelu dobra, ali previe jela je nezdravo i
uzrokuje pretilost. Lijekovi pomau samo kad ih se ne uzima u prekomjernim koliinama.
Kazne imaju odgojni uinak samo kad nisu ni prekratke ni preduge, nego dobro
odmjerene. Po tom pitanju samo Aleksandar Solenjicin ima drukije miljenje, tvrdei da
zatvorske kazne krae od dvadeset pet godina samo kvare, dok sve iznad toga ima
krjeposno djelovanje. Nadajmo se samo da nitko nee doi na zamisao njegovu filozofiju
primijeniti na porezni sustav.

Mravinjanje
Ono skriveno u unutranjosti jea poput knjige je sa sedam peata.
Kathrin Passig
Kao da ve nije dovoljno to nam ivotinje esto izgledaju toliko apsurdno da
bismo cijeli dan eljeli stajati pred njihovim kavezom upirui prstom u njih, usto jo
pokazuju neobine naine ponaanja, vjerojatno samo zato da bi nas zbunile. To to se,
kao posljedica toga, novac za bioloka istraivanja besmisleno rasipa, njima je, naravno,
sasvim svejedno. Tako vie od 250 vrsta ptica pokazuje jednu od najzagonetnijih
ivotinjskih navada, tzv. mravinjanje. Taj krasan struni izraz prvi je uporabio ornitolog
Erwin Stresemann 1935., a opisuje trljanje perja mravima, drugim kukcima, ali i
aromatinim tvarima poput naftalinskih kuglica (kuglice protiv moljaca), sirovog crvenog
luka, sapunice, komadia jabuke, octa, opuaka cigareta i citrusa. Druge, pak, ptice
pribjegavaju pasivnom mravinjanju, odnosno smjeste se pored mravinjaka ili na njega te
raire krila, doputajui mravima da se popnu na njih. Mravinjanje je primijeeno i kod
pripitomljenih mladih vrana koje takvo ponaanje nisu nauile od starijih pripadnica vrste.
No, ne bave se samo ptice tim smijenim sportom. Mravinjanje je uobiajeno i za
vjeverice, a osobito jeeve. Martin Eisentraut, koji se bavi istraivanjem jeeva, 1953.
iscrpno je opisao tu pojavu: Doe li je u doticaj s odreenim tvarima osebujna okusa ili
mirisa, osobito onima koji su mu novi i nepoznati, sa ivahnim zanimanjem poet e ih
oblizivati te eventualno uzeti u usta i provakati. Postaje sve uzbueniji i obilato izluuje
slinu koju vakanjem pretvara u pjenastu masu. Nakon duljeg vremena je na neobian
nain okrene glavu i ispljune, odnosno dugim ispruenim jezikom razmae pjenastu masu
po svojim bodljama. Uzbuenje nestaje tek nakon viestrukog razmazivanja. Tijekom
provoenja pokusa jeevi su se dali navesti na mravinjanje ljepilom, duhanom, znojem,
zumbulom, parfemom, sapunom, tiskarskim crnilom, tinkturom odoljena, gnjilim tvarima
ivotinjskog podrijetla, krastainom koom, ak i dimom cigareta te mirisom laka. Ve i
sasvim mladi jeii pokazuju takvo ponaanje. Ipak, teko ga je potai u cilju istraivanja.
Eisentraut smatra da se jeevi za mravinjanje moraju nalaziti u posebnu raspoloenju.
Jeevi, kao i ptice, pritom se promatrau ine gotovo ekstatino, a katkad se i izvrnu na
lea od sree.
A emu sve to? Hipotezu koja se s vremena na vrijeme iznosi da mravlja kiselina
pomae drati parazite u perju (odnosno bodljikama ili krznu) pod kontrolom, ekologinje
Hannah Revis i Deborah Waller osporile su 2004. Koncentracija mravlje kiseline u
mravljim tijelima oito nije dovoljna da sprijei rast bakterija i gljivica. Dakle, do
daljnjega moramo pretpostavljati da se ivotinje uputaju u mravinjanje iskljuivo iz
zabave, uvijek kad se u blizini sluajno zateknu biolozi s kamerama. I to je sasvim u redu
jer ni ivotinje zacijelo ne razumiju sve to nas nagoni da se od oduevljenja izvrnemo na
lea.

Nacionalni park Los Padres

Zemlja je suha, neplodna i hladna, premda joj ipak nekako uspijeva biti vruom
ili umjerene topline. Skakavci su ondje esti
Kalifornija, Zedlerov Veliki sveobuhvatni opi leksikon svih znanosti i
umjetnosti, 1732. 1754.
U kalifornijskom Nacionalnom parku Los Padres 21. kolovoza 2004. izbio je
poar. To nije nita posebno i zapravo je toliko esto da se vatrogascima alarm vjerojatno
aktivira kad nema poara. Meutim, kako se tlo danima nakon gaenja poara nije hladilo,
vatrogasci su zbog opreza obavijestili geologa Nacionalnog parka Allena Kinga.
Fotografijama osjetljivim na toplinu snimljenim tijekom izviakog leta otkriveno je da
neobinu vruinu uope nije uzrokovao poar, nego da oko 12 000 etvornih metara tla
oito ima podno grijanje. Na jedva etiri metra dubine izmjerena je temperatura od 307
Celzijevih stupnjeva. Na dubini od deset centimetara temperatura tla iznosila je ak 256
Celzijevih stupnjeva. Kako su pokazala kasnija mjerenja, vrue su toke u tom podruju
vrlo ograniene: ire se na nepunom etvornom metru povrine i plie su od deset metara.
Naalost, iduih mjeseci ili nije obavljeno dovoljno ispitivanja ili tamonji
geolozi imaju pametnija posla nego redovito objavljivati nove rezultate. Ispitivanje
provedeno deset mjeseci kasnije pokazalo je da se tlo tek neznatno ohladilo. Temperatura
vrue toke iznosila je 296 Celzijevih stupnjeva. Hipoteza koje bi pokuale objasniti
ovako neobino visoke temperature tla tek je nekoliko. Velikih nalazita nafte, plina i
ugljena u neposrednoj okolici nema, a ni radioaktivna zraenja, naznake eksplozija ili
vulkanskih aktivnosti nisu u igri. Vruih izvora u Nacionalnom parku Los Padres dodue
ima, ali na drugim mjestima.
Prema Allenu Kingu, u blizini vrue toke, na otprilike kilometar udaljenosti,
nalaze se brojni manji rasjedi. Odande bi se zapaljivi plinovi, primjerice metan, prije
skriveni duboko u zemlji, mogli prikrasti i zapaliti ispod tla. Kako se toka nalazi na
terenu na kojem je prije otprilike est godina bilo klizite, sumnja se i na kemijsku
reakciju kisika iz zraka i minerala iz smrvljenog stijenja. King pretpostavlja da sulfidi iz
stijena, tonije pirit i markasit, u kontaktu s kisikom stvaraju toplinu, zbog ega dolazi do
oksidacije organskog materijala pod anaerobnim uvjetima nataloenog u stijenama. Na
istraivakoj ekspediciji u prosincu 2005. pirit nije pronaen, ali su pronaeni spojevi
eljeza i kisika koji mogu nastati raspadom pirita. A ako je ondje tako malo pirita, moda
je njegov raspad bio samo okida koji je zapalio navirui zemni plin? Tako barem misli
Scott Minor iz Amerikog geolokog ureda. Povrinskim mjerenjima dokazana je
prisutnost ugljinog monoksida i ugljinog dioksida, to govori u prilog kemijskom
procesu izgaranja, ali nije otkrivena prisutnost stanovite inaice helija tipine za nalazita
zemnog plina. Tijekom istog istraivanja pokazalo se i da se temperatura tla gotovo
posvuda smanjila, s iznimkom dvije mjerne toke na kojima je ponovno narasla.
Vrlo je ljubazno od kalifornijskog podzemlja to odugovlai s hlaenjem sve dok
se ne ispitaju svi mogui modeli tumaenja. Naalost, toan poloaj vrue toke poznat je
samo znanstvenicima. Onaj tko planira na godinji u Nacionalni park Los Padres neka

ponese vlastito kuhalo, jer oslanjati se na Majku prirodu da ugrije juhu iz vreice nije
pouzdano.

Napojnica
... upriliim li ovdje jedno takvo mazanje sirupom, morat u sobarici sutra na
stolu ostaviti napojnicu, a elim li to uiniti? Napojnica se ostavlja zbog straha od
mrzovoljnih reakcija posluge, a hoe li sobarica sa zahvalnou ili nezadovoljstvom
poistiti moju sobu, to ionako neu znati. Neu vie biti tu kad ona doe.
Max Goldt, QQ
Milijuni istraivaa hobista redovito se nakon jela bave pitanjem koliku je
napojnicu primjereno ostaviti konobaru. Sve u svemu, slau se u jednome. Samo u SAD-u
godinje se za napojnice izdvaja vie od 20 milijardi dolara. Zato se uope plaa vie od
onoga to pie na raunu, zato je visina napojnice tolika kolika je i o emu njezina visina
uope ovisi, to ne znaju. Ono malo profesionalnih istraivaa koji istrauju fenomen
napojnice nemaju jedinstveno miljenje o njezinim goruim pitanjima, no to ih ne
sprjeava da izvjetavaju o vrlo zanimljivim stvarima vezanim uz nju.
Ponajprije, ne udi to visina napojnice raste s visinom rauna. Naposljetku, u
svakom se bontonu moe proitati da je pri plaanju uobiajeno ostaviti odreeni postotak
kao napojnicu. S druge strane, petina ljudi (barem u Americi) iz nejasnih se razloga ne
pridrava tog obiaja, nego uvijek ostavlja isti iznos, bez obzira to pisalo na raunu. Oni
koji plaaju kreditnom karticom su, pak, natprosjeno dareljivi, vjerojatno jer prisutnost
kreditnih kartica nesvjesno potie potroaku groznicu. Isto se dogaa i kad se raun, kao
to je obiaj u Americi, dostavi na malom posluavniku s popisom kreditnih kartica koje
se tu primaju a oni ipak plate gotovinom. Od toga bi pruatelj usluga trebao imati
koristi, pa bi jednostavno cijeli restoran mogao tapecirati golemim karticama American
Expressa.
Kao to bi se moglo oekivati, visina napojnice pomalo ovisi i o klijentovoj
ocjeni usluge. Osjea li se dobro usluenim, dat e neto, premda ne mnogo veu
napojnicu. Zato bi se pruatelji usluga trebali usredotoiti na to da budu prijateljski
raspoloeni ili ak, po potrebi, i pretjerano usluni. Prema psihologu Michaelu Lynnu
najprimjetnija poveanja napojnice zabiljeena su kad bi konobar gosta lagano dodirnuo
po ruci ili ramenu ili na pozadini rauna nacrtao smajlie ili kakve druge crtee.
Pridrava li se toga, gostu e vjerojatno biti svejedno ak i ako konobaru palac zavri u
juhi. Inae, visina napojnice uz ostalo ovisi i o veliini grada, dobi gosta, njegovim
prihodima, je li osoblje atraktivno, sija li vani sunce ili je sutranja prognoza povoljna,
kao i ima li konobarica cvijet u kosi. Gost, to zagonetno stvorenje!
Ali zato dajemo napojnicu i na mjestima gdje nije obvezna? Veina e vjerojatno
odgovoriti: Jer to je jednostavno tako. Naalost, taj nas odgovor ne zadovoljava. Bolja
varijanta mogla bi glasiti: Jer elimo osigurati da ubudue budemo jednako dobro ili
bolje uslueni. Ako je to tono, zato onda dajemo napojnice i onima koje najvjerojatnije
nikad vie neemo ponovno susresti, primjerice taksistima? Usto, iz toga proizlazi da bi
bilo mudro podmiriti raun prije jela ili ulaska u taksi kako bismo osigurali susretljivost
pruatelja usluge. Ali stvarnost izgleda drukije.

Takoer bismo mogli pomisliti kako napojnica ima veze sa suosjeanjem.

Siromanom je uslunom osoblju potrebna naa financijska potpora, a za tu pretpostavku
postoje i izvjesni dokazi. Naime, jedno ameriko istraivanje pokazuje da 30 posto
ispitanika daje napojnicu jer ima osjeaj da onaj kome ona ide o tome ovisi. Dodue, i za
to postoji gomila dokaza koji govore suprotno. Da je stvar u suosjeanju, moglo bi se
oekivati da e napojnice izostati u sluaju kad su klijentova primanja manja od primanja
posluge, primjerice ako je gost ista cipela. Moda je razlog ostavljanja napojnica opi
dojam da vlasnici restorana dre zaposlenike na kratkoj uzici. No tada vlasnicima
restorana nikad ne bismo ostavljali napojnice. Za sve dosad navedeno zasad nema dokaza.
A moda napojnicu dajemo da bismo svijetu pokazali koliko smo velikoduni,
premda moda uope nismo. Ali zato onda napojnicu dajemo i kad smo sami, primjerice
u taksiju? Ekonom Robert Frank nudi mogui odgovor na to pitanje. Da umirimo savjest i
popravimo karmu uvijek iznova moramo samima sebi dokazivati koliko smo velikoduni.
Prema sociologu Diegu Gambetti, koji izmeu ostalog istrauje i fenomen mafije, to bi
vodilo zakljuku da ljudi koji su po prirodi velikoduni rjee ostavljaju napojnice od
tvrdica, jer nemaju potrebu dokazivati svoju velikodunost. Premda ta pretpostavka nije
provjerena, ona vrlo vjerojatno nije tona. Uostalom, prema tvrdnjama Michaela Lynna,
previe je dosjetljiva da bude istinita.
I tako, na kraju, vjerojatno preostaje samo jedan odgovor Jer to je
jednostavno tako. Po svemu sudei, potreba za davanjem napojnice proizlazi iz elje da
se stopimo s masom i ponaamo isto kao svi drugi, jer to je, naposljetku, najjednostavnije.
Ali ak i izraziti individualci ostavljaju napojnice, i to nita manje nego ostali. S druge
strane, odstupanje od obiaja u smislu neostavljanja napojnice za sobom povlai neugodne
posljedice. Zaposlenici djeluju poneto ljutito, ovjek se osjea loe i srami se, moda ak
i ako je tip osobe koja inae uope ne mari za blinje. ak i ako je pojedinani in davanja
napojnice sm po sebi glup, masovna pojava davanja napojnica ima smisla, jer napojnice
su poticaj za poboljanje usluge. No razmilja li pojedinac, sit i zadovoljan nakon veere u
restoranu, kakve e drutvene posljedice imati njegovo djelo?
Mnogo je razliitih moguih razloga zato ne bismo trebali prekinuti s tom
drutvenom normom i zato bismo i dalje trebali ostavljati 10 do 15 posto napojnice, ak i
ako jo dugo neemo znati zato ona uope postoji. Usto, postoje dobri razlozi za daljnje
istraivanje tog fenomena. Iz njega uimo da ljudi u svojim poslovnim odlukama uope
nisu toliko racionalni i sebini kao to bi normalno, uredno gospodarstvo od njih
oekivalo, odnosno da sitniavo ne odmjeravaju koliko novca valja izdati i to e im to
donijeti, nego da njima upravlja nejasna mjeavina naslijeenih navika, razliitih
osjeajnih pobuda i nekoliko racionalnih razloga.
Valja, ipak, spomenuti da se u nekim zemljama, primjerice Kini, napojnica uope
ne ostavlja. Koji su tome razlozi takoer nije jasno, premda se ini kako to ipak nema
nikakve veze s komunistikim odgojem, jer se u kapitalistikim Singapuru i Australiji
napojnica takoer ne ostavlja. Azijski taksisti katkad ak zaokrue raun toliko ispod
cijene da na kraju nastaje negativna napojnica, odnosno pruatelj usluge daje klijentu
napojnicu. Sve u svemu, ak i u Americi koja glasi za napojniki raj mogu se uti
protivljenja tradiciji davanja napojnica. Godine 2006. Thomas Keller Schlagzeilen,
ugledni vlasnik restorana i autor knjige kuharskih recepata, u svom je newyorkom
restoranu zabranio davanje napojnica. U raspravama koje su nakon toga uslijedile u

javnosti davanje napojnice naizmjence se ocjenjivalo amerikim,

neamerikim, vjerojatno jer nitko tono ne zna pravu istinu.

odnosno

Znanstveno stajalite jezgrovito je iznijeto u uvodnom prizoru Tarantinova filma

Reservoir Dogs. Nakon dugog doruka u restoranu Steve Buscemi, alias Mr. Pink,
objanjava svoju politiku uskraivanja napojnica i time pokree dugu raspravu. Sluei se
mnogim gore navedenim tvrdnjama, podrobno objanjava zato su napojnice besmislene i
glupe. Prisila davanja napojnice, meutim, pokae se jaom i Mr. Pink na kraju ipak
poputa i ostavlja svoj dio napojnice, kad ve nije morao podmiriti raun. Neki se razlog
uvijek nae.

Neugodni zvukovi
To to zbog straha od tog zvuka vie nisam koristio WC kotli gurnulo je na brak
u krizu.
Jochen Schmidt, Moja osjetljivost na zvukove, iz Moje najvanije tjelesne
funkcije
Na svijetu ima mnogo odvratnih zvukova. Neke radiostanice po cijele dane ne
prenose nita drugo. Ali ak i ako se miljenja o radijskim programima razilaze, oko
jednoga se svi slau. Od nekih zvukova, poput struganja vilice po porculanskom tanjuru
ili kripanja krede po ploi, gotovo se svima jei koa. Tu takoer ubrajamo i zvuk trljanja
stiropora o stiropor ili balona o balon, kao i neizostavan zvuk zubarske builice. Ali zato
je tako? Ljudi opaaju zvune valove frekvencije do oko 20 kHz. Donedavna se smatralo
da gaenje izazivaju zvukovi visokih frekvencija. Rije je, naime, o zatitnoj reakciji
organizma, jer bi dugotrajno izlaganje visokim frekvencijama moglo otetiti sluh. Prema
jednom od rijetkih istraivanja ove teme koje su 1986. proveli Lynn Halpern, Randy
Blake i Jim Hillenbrand, otkriveno je kako neugodni zvukovi ne bi bili nita podnoljiviji
kad bi iz njih izbacili visoke frekvencije. ini se da jeenje koe zapravo izazivaju niske
do srednje frekvencije izmeu 3 i 6 kHz. Svim ispitanicima koji su sudjelovali u tom
pokusu najneugodniji zvuk bilo je struganje vrtnog alata trozupca marke True Value
Pacemaker po ploi od kriljevca. S dvadesetogodinjim zakanjenjem, troje je istraivaa
2006. za svoj portvovni rad nagraeno antinobelovom nagradom Ig Nobel Prize s
podruja akustike.
Dakle, reakcija ne slui zatiti sluha. Halpern, Blake i Hillenbrand u svom
znanstvenom radu postavljaju pitanje podsjeaju li nas ti zvukovi moda na glasanje
kojim primati priopavaju upozorenje ili na zvukove grabeljivaca, te bi li ljudska reakcija
odatle mogla vui korijene. Meutim, istraivanje provedeno na Lisztovim majmunima
Saguinus oedipus na MIT-u 2004. nije potvrdilo tu pretpostavku. Naime, Lisztovim
majmunima je bilo sasvim svejedno sluaju li bijele umove ili zvukove struganja po ploi
od kriljevca. Blake do danas zastupa teoriju o primatima, dok Hillenbrand, s druge
strane, o njoj nikad nije imao najbolje miljenje. Po njegovu miljenju, reakciju prije
potie prizor, nego zvuk. Pokusi studenta psihologije Philipa Hodgsona 1987. na
Newyorkom sveuilitu govore u prilog toj tezi. Hodgson je, naime, utvrdio da
frekvencije od oko 2,8 kHz ispitanici doivljavaju osobito neugodnima. Pokuao je to
dovesti u vezu s tijelom. U istraivanjima koje je proveo s gluhim ispitanicima, upitao je
od roenja gluhe koliko im je neugodan prizor grebanja noktima po ploi. ak 83 posto
gluhih ispitanika izjavilo je kako je prizor u njima izazvao neugodu, a na pitanje gdje su u
tijelu tu neugodu osjetili, 72 posto je navelo podruje zuba. Meutim, Hodgson nije
ponudio objanjenje te pojave.
Onaj tko eli ispitati vlastitu osjetljivost na zvukove moe posluati i ocijeniti
trideset najgorih zvukova na internetskoj stranici britanskog profesora akustike Trevora
Coxa (www.sound101.org). Sm Cox izjavljuje da u njemu nijedan od tih zvukova ne
izaziva gaenje. Teoriju o primatima ne smatra vjerojatnom, a na temelju podataka

prikupljenih sa svih strana svijeta htio je, ako nita drugo, onda barem otkriti razlikuju li
se poimanja neugodnih zvukova u razliitim dijelovima svijeta. Iz prvih objavljenih
rezultata Coxova istraivanja, dodue, ne mogu se razabrati detalji geografske raspodjele,
ali nakon obrade 1,1 milijuna glasova na prvom mjestu najneugodnijih zvukova je
povraanje, nakon ega slijede mikrofonija, vieglasni djeji pla i piskav cvilei zvuk.
ene su u veini sluajeva osjetljivije od mukaraca. Rezultati istraivanja, prema
Coxovom miljenju, ne potvruju istu reakciju gaenja i ne mogu biti dokaz hipoteze o
primatima. Naalost, od Coxa ne moemo oekivati daljnje spoznaje o ovoj temi jer se
ubudue eli posvetiti potrazi za najugodnijim zvukom na svijetu. To mu ne moemo
zamjeriti.

Novac
Novac bogati.
Sddeutsche Klassenlotterie (Junonjemaka lutrija)
Novac je zapravo vrlo jednostavna stvar. Ako ga ima, moe ga ubaciti u
automat za vakae gume ili uloiti u dionice. Ako ga nema, mora skupljati povratne
boce po parkovima. Problemi razumijevanja u ophoenju s novcem meu laicima su
rijetki. (Osim teko objanjivog pitanja kako uvijek tako brzo procuri kroz prste.)
Meu strunjacima, meutim, situacija je drukija. Francuski financijski novinar
Marcel Labordre dvadesetih je godina prolog stoljea napisao: Jasno je da ovjek
nikad nee znati to je novac, u jednakoj mjeri u kojoj na duhovnom podruju nee znati
to je Bog. Moda emo jednog dana otkriti oboje. Dosad je, meutim, zabiljeen tek
skroman napredak. Osobito temeljna pitanja to je novac?, Koliko ga ima? i Kakav
utjecaj ima novac? uvijek iznova dovode do toga da si profesori ekonomije meusobno
ponu govoriti gadarije.
Novac, prema sudu veine financijskih teoretiara, ima tri uloge: sredstvo je
razmjene, ouvanja vrijednosti i mjera vrijednosti. Njime, dakle, moemo kupovati,
ostaviti ga da lei, a trebamo ga jer inae ne bismo znali kolika je vrijednost potanske
marke od 2 kune. Strunjak za nacionalnu ekonomiju Hans-Joachim Jarchow u svom
udbeniku Teorija novca tumai: Pod novcem ili sredstvom plaanja openito se moe
podrazumijevati sve to se u okviru platnog prometa gospodarstva neke zemlje openito
prihvaa kao sredstvo plaanja dobara i usluga. Karl Kraus isto jezgrovitije opisuje
sljedeim rijeima: Za novac se moe kupiti oruje jer je novac, a novac je jer se za
njega moe kupiti oruje.
Kako je novac nastao, pitanje je kojim se strunjaci rado obmanjuju. Sad je
odjednom tu koga briga zato su ljudi u jednom trenutku u prolosti poeli
razmjenjivati robu za metalne kovanice ili tiskani papir? Intuitivno naginjemo
pretpostavljati da je novac jednostavno bio napose praktina roba, zgodna za prenoenje i
uvanje te zato kao sredstvo razmjene oito prikladniji od, primjerice, krastavaca. Ali to
nije ba posvema tono. Neki strunjaci smatraju da je novac (u obliku zlatnika i kovanica
od drugih metala) nastao zbog simbolinih kultnih djelatnosti kao rtveni dar bogovima ili
sveenicima i da se tek kasnije u svakidanjici utvrdio kao pomagalo u razmjeni dobara.
Drugi, pak, polaze od toga da je novac nastao tereenjem imovine, dakle da je najprije bio
svojevrsna zadunica koju se moralo predoiti kako bi se povratila zaloena imovina.
Osobito otkad novac vie nema pokrie u zlatu, odnosi su intuitivno jo manje
shvatljivi nego prije. Prije je svakoj novanici pripadala odreena koliina zlata u posjedu
drave i drava nije smjela po volji tiskati jo novca, primjerice, jer joj je ba u tom
trenutku trebalo nekoliko skupih novih nosaa zrakoplova. Poslije Drugoga svjetskog rata
samo su jo SAD do 1968. i vicarska do 1999. imale valutu s pokriem u zlatu, ali kako
je obveza pokria u zlatu jo od 1930-ih imala uglavnom dekorativnu ulogu, danas se
openito ba i ne primjeuje da je ukinuta. Osim kada nastojimo razumjeti fenomen zlata.

Da jo vie zapetljamo ve nejasnu stvar, ne postoji samo jedna vrsta novca, nego
mnotvo njih. Uz gotovinu imamo (barem se nadamo da imamo) i novac na raunu. On se
moe prebacivati, podizati s bankomata ili deponirati u novane kartice, kartice koje na
ipu imaju zabiljeenu pohranjenu novanu vrijednost, a slue za plaanje koje se ne
obavlja tereenjem rauna, nego se za svako izvreno plaanje umanjuje novana
vrijednost pohranjena na kartici, a kako se takav novac u mnogo pogleda ponaa jednako
gotovini, zacijelo je novac. Zasad nam ide dobro. Meutim, ako je novac na iro raunu
novac, zato onda nije i novac oroen na mjesec dana? I zato stati na mjesec dana? Tu se
mogu ubrojiti jo i dugorono oroen novac, vrijednosni papiri i novac uloen u
osiguranja. A ba se to i dogaa i tako nastaju razliite koliine novca koje se
oznaavaju s M0 do M3. Naalost, na vanjskom rubu ovog spektra nalaze se stvari koje s
novcem kakvog nosimo u novaniku nemaju mnogo veze, primjerice dionice. Tako u
jednoj bankarskoj brouri pie: Ono to s pravom ubrajamo u novac... nije pitanje koje se
jednom zasvagda moe objasniti znanstvenom preciznou, nego je pitanje svrsishodnosti.
(...) Za Europsku sredinju banku u procjeni njezina monetarnog stanja istaknuto mjesto
zauzima koliina novca M3. U SAD-u se pak M3, ukupna likvidna sredstva, smatra
nekorisnim podatkom i od 2006. vie uope ne objavljuje. Pokuaj definiranja koliina
novca, smatra dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Paul A. Samuelsen, dovodi
savjesne strunjake na rub sumnje, jer ne postoje jasna razgranienja u kaleidoskopu
ulaganja koja bi omoguila da se tono odredi toka gdje se novac odvaja od drugih
ulaganja. Kritiari razliitih M-ova prigovaraju kako je zbrajati novac i kapital otprilike
jednako suvislo kao dodavati jabuke slikama jabuka koje smo posudili nekome drugom.
Jednom zauvijek novac bi trebao biti samo ono to se po zakonu mora prihvatiti
kao sredstvo plaanja, dakle novanice i kovanice. Jednako dvojbeno je i pribavljaju li
banke pozajmljivanjem novca novac koji prije toga nije postojao. Kad netko u banku na
tednju donese 100 kuna, banka taj novac posuuje drugim klijentima, i to ne samo
jedanput, nego toliko esto da od toga ukupno nastane 900 kuna. To je tzv. stvaranje
depozitnog novca. Meutim, pitanje stvara li se pritom, kako ime nalae, doista novac,
strunjacima s podruja ekonomije opetovano predstavlja razlog za zamorne Ne! Da!
Ne! Da! rasprave.
Pitanje koliko ima novca nije samo problem pretjerano sitniavog definiranja, uz
ostalo i jer sredinje banke koliinom novca pokuavaju upravljati tako da osiguraju
ouvanje kupovne moi. Dugogodinji predsjednik sredinje banke SAD-a Alan
Greenspan u jednom intervjuu objanjava: Glavni je problem definirati koji je dio
likvidnih sredstava doista novac. Ve godinama pokuavamo pronai odgovarajue
pokazatelje. Kriterij koji takav pokazatelj mora ispunjavati je mogunost predvianja
smjera gospodarskog i financijskog razvoja. Naalost, to nam dosad nije uspjelo ni s
jednim pokazateljem (). To ne znai da novac smatramo nevanim, nego samo da su
nae metode mjerenja bile neodgovarajue. () Ne moe se upravljati niime to se ne
moe definirati.
ak i ako se ograniimo iskljuivo na gotovinu, sredinje banke znaju koliko su
gotovine izdale, ali ne i koliko je doista ima u optjecaju. Helmut Creutz autor je jedne
strune knjige u kojoj procjenjuje da je devedesetih godina 20. stoljea u Njemakoj u
optjecaju bila tek oskudna treina njemakih maraka. Ostatak se po svoj prilici nalazio u
kasicama prasicama, crnim blagajnama ili u inozemstvu. U doba njemake marke,

povremeno se vie njemake gotovine zadravalo u Turskoj negoli u Njemakoj, a pet

godina nakon prelaska na euro jo uvijek nedostaje 14 milijardi njemakih maraka koje
zacijelo nisu ba sve nestale u kanalima, perilicama rublja ili fontanama sree.
ak i kad bi se znalo kako novac nastaje, to je novac i koliko ga ima u opticaju,
jo uvijek ostaje pitanje kakav je njegov utjecaj. U 19. stoljeu nije bilo sumnje da je
novac neutralan imbenik, koprena ispred proizvodnje i razmjene dobara. Meutim, tada
je postalo vidljivo da postoji veza izmeu visine kamata i konjunkture. Dakle, nije mogao
biti sasvim bez utjecaja. Od 1936. prevladavala je teza britanskog ekonomskog strunjaka
Johna Maynarda Keynesa da izmeu gospodarstva i novca nema razdvajanja. Keynesizam
i postkeynesizam pretpostavljaju da novana politika ima jasne i trajne posljedice na
stvarno gospodarstvo. Potkraj 1950-ih Milton Friedman utemeljio je monetarizam. Po toj
teoriji novac ima, ako uope, tek kratkoroan utjecaj na gospodarstvo. To je objasnio
zornim primjerom naalost hipotetskih helikoptera koji bacaju novac na zemlju,
udvostruavajui preko noi koliinu novca. Ali tada se samo cijene penju, no inae se
nita drugo ne mijenja. Za novanu politiku iz toga slijedi da se jednostavno sve mogue
treba odravati stabilnim, dok keynesijanci veu vanost pridaju anticiklikoj novanoj
politici. U potpunu neutralnost novca danas vie nitko ne vjeruje, naalost iz razliitih
razloga i s razliitim zakljucima.
S jedne stane, ne preostaje nam drugo nego se uditi to unato zagonetnoj prirodi
novca zapravo sve sasvim dobro funkcionira, pa tako katkad uspijevamo na vrijeme platiti
raune. S druge, pak, strane kritiari naeg monetarnog sustava prigovaraju da smo tetne
posljedice sadanjih novarskih i kamatnih praksa izgubili iz vida samo zato jer smo ih
smatrali oitim i neizbjenim. Kad bi se samo zategnulo nekoliko vijaka, izrabljivanje,
nepravedna raspodjela bogatstava pa ak i ratovi mogli bi ostati zatvoreni u svojim
ladicama gdje im je i mjesto. Moda e nam jednog dana to i uspjeti. Pridravajui se
dobre stare poslovice Najprije naini reda u vlastitom dvoritu..., zacijelo nije na odmet
pronai odgovor na nerazjanjeno pitanje novca prije nego to iz korijena promijenimo
svjetsko gospodarstvo.

Njuh
Nain na koji miris djeluje sastoji se u tome da se kretanje mirisava predmeta
prima, mjeri i prenosi iz mozga u duu kako bi ona mogla osjetiti i prepoznati to svojstvo.
Miris, Zedlerov Veliki sveobuhvatni opi leksikon svih znanosti i umjetnosti,
1732. 1754.
U dananje vrijeme njuh je za veinu jo samo hobi. Za preivljavanje je, dodue,
rijetko nuan, jer se vie oslanjamo na oi i, u manjoj mjeri, ui. Ipak, mnogobrojne
ivotinje ismijavaju trend oslanjanja na vid i ustraju u tome da je okolinu bolje istraivati
dobrim starim osjetom mirisa. To po svoj prilici i nije loa zamisao, jer ondje gdje ive
nema ak ni struje.
A sad ukratko o nainu djelovanja sustava osjeta njuha. Uspiju li stii do njune
sluznice u gornjem dijelu nosa, mirisne molekule, nainjene posebno za tu svrhu, veu
se za receptore koji se ondje nalaze. Po dolasku mirisnih tvari receptori proizvode
elektrini signal koji se ivanim putem prenosi u mozak. Ondje se odvija, kao to je
sluaj i s drugim osjetilnim organima, sloena obrada njunih informacija. Iz obraenih
podataka, zamrenim procesom koji nam ni izdaleka nije u cijelosti jasan, ovjek izvodi
vane zakljuke, primjerice nalazi li mu se pred nosom cvijet ili tvor.
Posljednjih se godina saznalo mnogo o procesima koji sudjeluju u osjetu mirisa.
Zna se da nekolicina sisavaca ima vie od 1000 razliitih vrsta receptora (ovjek ih ima
samo 350) pomou kojih mogu razlikovati oko 10 000 razliitih mirisa. Kako e njuni
receptori biti graeni, zapisano je u otprilike 1000 gena, to ini 1 do 4 posto ukupnog
genoma, ovisno o tome koliko gena ukupno sadri ljudski genom, to je dvojbeno. U
svakom sluaju, oito je organizmu stalo do neega u svezi osjeta mirisa. Slino vrijedi i
za odbor za dodjelu Nobelove nagrade, koji je 2004. nagradu za medicinu dodijelio
Richardu Axelu i Lindi B. Buck za vie od desetljea temeljitog istraivanja njunog
osjetnog sustava od receptora do mozga.
Meutim, receptorski mehanizam na samom poetku procesa, odnosno uzajamno
djelovanje mirisne molekule, tj. nositelja mirisa, i samog receptora, do danas nije u
cijelosti razjanjen. to se zapravo zbiva kad molekula naie na receptor? Po emu
receptor primijeti da je u nos dospjela odreena tvar? (Ne, odgovor po mirisu bio bi
prejednostavan.) Ili, pak, gledajui s druge strane, koje svojstvo neke tvari njuh zapaa?
Zato neke tvari imaju ugodan miris, a druge ne?
Po miljenju veine strunjaka receptori i mirisne tvari rade na naelu
podudarnosti, odnosno principu kljua i brave. Receptorske molekule imaju odreen oblik
i predstavljaju bravu. Stigne li do receptora molekula koja ima tono obrnut oblik, dakle
koja kao klju pristaje tom receptoru, nos se veseli i javlja dogaaj nadlenom centru u
mozak. Ovaj stereokemijski model tumaenja prema kojem miris neke tvari odreuje
oblik i veliina mirisne molekule te tvari izvorno je predloio Amerikanac John
Amoore 1952. ak i ako prihvatimo naelo podudarnosti kao temelj njunog mehanizma,
pojavljuje se nekolicina potekoa. ovjeji nos raspolae, kao to smo spomenuli, s tek

neto vie od tristo pedeset razliitih vrsta receptora. Ako je doista vaan samo oblik,
bismo li tada, strogo uzevi, trebali razlikovati takoer samo tristo pedeset mirisa? A
razlikujemo ih svakako mnogo vie. E pa, rijeima Leslie B. Vosshall, profesorice s
njujorkog Sveuilita Rockefeller, tada e klju u bravi sjediti labavo. Ono to isprava
zvui kao lampavost, zapravo je mudar potez. Naime, tako se vie mirisnih molekula
moe vezati na isti receptor (ne tako dobro, ali ipak se veu) i obrnuto, razliiti receptori
mogu vezati istu molekulu. Kombinacijom informacija razliitih receptora, mozak
zamjeuje tisue razliitih mirisa.
Ozbiljan problem u ovoj teoriji predstavljaju, dodue, molekule slina oblika, ali
posve drukija mirisa ili obrnuto, molekule posve drukija izgleda, a unato tomu slina
mirisa. Molekule dekaborana, primjerice, tvari koja se, uz ostalo, upotrebljava za pogon
raketa, nalikuju molekulama kamfana samo su svi atomi bora zamijenjeni atomima
ugljika. Dok kamfan mirie na kamfor, est sastojak brojnih kozmetikih preparata i
proizvoda, dekaboran izrazito mirie na sumpor (koji ak ni ne sadri). Velik broj tvari
mirie na gorke bademe, premda jednim dijelom imaju sasvim drukiji sastav od
benzaldehida, tvari koja je glavni sastojak ulja gorkih badema. Upravo se zbog takvih
nesuglasica trai dorada postojeeg stereokemijskog modela, odnosno neka zamjenska
teorija.
Jedna takva zamjenska teorija od 1996. je povezana s imenom Luce Turina.
Osnovna zamisao je gotovo ezdeset godina starija i potjee od G. Malcolma Dysona.
Naime, Dyson je predvidio da za miris nije presudan oblik molekule, nego titraji unutar
molekule. Spoje li se atomi u molekulu, nee nastati kruta, nepokretna tvorba. Veze u
molekuli trebali bismo zapravo predoiti kao niti s kojih vise utezi (atomi) koji stalno
titraju. Usto, ne titraju samo atomi. U sloenijim molekulama titraju i cijele skupine
atoma. One to ine odreenim frekvencijama koje, izmeu ostalog, ovise o teini atoma i
jaini veze. Svaka pojedina molekula pokazuje osebujan spektar vibracija koji se,
primjerice, moe primijeniti za analizu strukture molekula. Turin tvrdi da nos ini istu
stvar. Funkcionira poput spektroskopa i mirisne tvari prepoznaje na temelju frekvencija
titraja molekule. To je tehniki ak zamrenije od principa kljua i brave, zbog ega moe
zvuati nevjerojatno. Meutim, osnovni princip, opaanje titraja, tijelu nije stran. I oko i
uho opaaju frekvencije, jedno u obliku elektromagnetskih, a drugo u obliku zvunih
valova.
Dodue, u sluaju nosa do danas nije jasno kako bi se na molekularnoj razini
trebale opaati vibracije molekula. Kako receptori mjere spektar titraja mirisnih tvari?
Mogui odgovor na to pitanje objavili su Jennifer C. Brookes i suradnici 2006. u
Londonu. Mehanizam koji su predloili spomenuo je ve Turin 1996. i nalikuje onom na
kartici s magnetskom vrpcom. Naie li molekula s odreenom frekvencijom titraja na
pripadni joj receptor, pojednostavljeno reeno strujni se krug zatvara. Elektroni prelaze s
darovatelja preko mirisne molekule na receptor, gdje pobuuju signal koji se prenosi u
mozak barem teorijski. Meutim, funkcionira li taj mehanizam u praksi i je li doista
ugraen u ljudski nos, razjasnit e tek budui pokusi.
Premda su teoriju vibracija strunjaci prihvatili s mnogo sumnje, u medijima je
ponjela velik uspjeh. Turin je o svojim zamislima pisao kolumne u Neue Zrcher
Zeitungu, BBC je snimio dokumentarni film o njemu, a ameriki znanstveni novinar
Chandler Burr je o Turinu i njegovoj teoriji napisao knjigu. Godine 2006. napokon je

objavljena i Turinova knjiga The Secret of Scent (Tajna mirisa). Napomenimo da nova
teorija nije nita manje problematina od one koja se temelji na naelu kljua i brave.
Jedan problem predstavljaju enantiomeri, molekule koje se meusobno razlikuju samo po
tome to su zrcalne slike jedna druge, neto kao lijeva i desna aka. Takvo zrcaljenje ne
mijenja frekvenciju titraja, pa bi tvari trebale jednako mirisati. Dodue, nije uvijek tako.
Jedan enantiomer molekule karvona, primjerice, mirie na kim, dok drugi mirie na
metvicu.
Vaan test za svaku teoriju njuha pokusi su s izotopima. U tim se pokusima
ispituju molekule kojima je jedan ili nekoliko atoma zamijenjeno njihovim izotopima,
odnosno istim atomom, ali s drukijim brojem neutrona u jezgri. Vodik, najjednostavniji
atom, obino ima samo jedan proton i jedan elektron. Dodamo li mu jedan neutron, dobit
emo deuterij. Dodue, i dalje emo imati vodik, jer neutron ne utjee na kemijska
svojstva. Zamijenimo li u jednoj velikoj molekuli vodikove atome atomima deuterija,
oblik molekule gotovo se uope ne mijenja, ali mijenja se (jer su atomi deuterija tei od
atoma obinog vodika) frekvencija titraja. Da je oblik molekule jedini vaan za miris,
takve bi deuterirane molekule trebale jednako mirisati, a ako, pak, ovisi o titrajima,
trebale bi drukije mirisati. Zato takve deuterirane molekule teorijski mogu posluiti za
razlikovanje ta dva modela tumaenja.
Nekolicina ohara smatra da nas mora zavarati kako njihov osjet njuha
funkcionira na temelju titraja. Deuteriramo li molekule feromona koje na ohare djeluju
afrodizijaki, njihova reakcija se mijenja ovisno o poloaju dodanog neutrona, kako su
1996. u strunom radu ustvrdili kemiari Barry A. Havens i Clifton E. Meloan s
Kansakog sveuilita. Havens i Meloan su usto otkrili i vezu izmeu naina titranja
molekula feromona i aktivnosti ohara, to bi trebalo radovati Turina. I neke ribe, ini se,
mogu razlikovati izotope u mirisu, dok se vinske muice ponaaju kao da ne znaju nita o
neutronima. No, moe li im se vjerovati? Njuni pokusi na ivotinjama problematini su
zbog mnogo razloga, izmeu ostalog i jer se ispitanici ne mogu detaljno ispitati o mirisu
tvari, to bismo rado eljeli. Meutim, prema miljenju veine, ljudima deuterirane i
nedeuterirane tvari miriu jednako. Tako pokusi koje su proveli Leslie B. Vosshall i
njezin suradnik Andreas Keller 2004. pokazuju da acetofon (est miris u laboratorijima za
istraivanje mirisa) uvijek mirie na gorke bademe, bez obzira koliko neutrona ima vodik
koji se u njemu nalazi, to bi i bilo za oekivati kad bi samo oblik molekule odreivao
miris.
Kad se sve podvue, Turinova teorija vibracija ni danas nije posebno omiljena.
Veina strunjaka smatra da je miris uvjetovan oblikom molekule, priznajui mogunost
da bi u procesu mogli sudjelovati jo neki imbenici. Turin priznaje da je njegova zamisao
prilino povrna. Odluujue pitanje za sve modele tumaenja je koliko se dobro mogu
predvidjeti mirisi odreenih molekula prije nego to ih netko pomirie. A ne bi kodilo ni
veliko natjecanje u kojem bi predstavnici razliitih modela tumaenja najprije pogaali
mirise, a onda ih njukali i usporeivali sa stvarnou. Onaj tko ima najvie pogodaka,
pobjeuje.

P/NP-problem
Tko odbija aritmetiku, osuen je priati gluposti.
John McCarthy
Neki su problemi toliko neugodno teki da vrijedi svojski promisliti postoji li za
njih uope rjeenje ili se na njihovo traenje samo trati vrijeme. Za tzv. NP-probleme
postoji oito rjeenje, ali dok se provjeri je li rjeenje dobro, ovjeku naraste brada do
koljena. Naalost, nezamislivo se mnogo ljudi zanima za rjeenja takvih NP-problema.
Sjede u svojim uredima nestrpljivo grizui nokte, a raunalo rauna i rauna. Ako brzo
rjeenje
NP-problema
postoji,
rije
je,
grubo
reeno,
o
tzv.
P/NP-problemu, jednoj od sedam matematikih zagonetaka za ije je rjeenje ameriki
matematiki Institut Clay ponudio nagradu od milijun dolara. (Jedna druga takva
zagonetka je Riemannova hipoteza.) Rjeenje P/NP-problema nikako ne bi donijelo brzo
rjeenje svih NP-problema u svijetu, ali pokazalo bi postoji li uope nada za takvo to.
Dodue, rekla bi veina strunjaka danas, budunost ne izgleda presvijetlo.
Jedan od najpoznatijih NP-problema je problem trgovakog putnika koji putuje
prodajui svoju robu. Pitanje je kojim redoslijedom trgovaki putnik mora svraati u
gradove kako bi to prije obavio posao. U ovom je obliku problem danas, dodue, rjeiv.
Jadan ovjek jednostavno obavi poslove putem eBaya, pa slobodno vrijeme provede
putujui svijetom. Kupi turistiki vodi 999 svjetskih uda koja u ivotu treba vidjeti i
poe. Ali odakle krenuti? Kojim redoslijedom zapoeti obilazak znamenitosti da bi ih za
ivota sve stigao obii? Stigne li uope sve to do osamdesetog roendana? I nee li takav
odmor biti uasno stresan?
Ako je ovjek skroman pa eli vidjeti samo Eiffelov toranj, Big Ben, rimski
forum i park prirode Kopaki rit, problem oajnog turista postaje lako rjeiv. Nabavi se
planer puta i izrauna ukupna prevaljena udaljenost za sve mogue putove. Tako se sazna
da je bolje ne ii iz Rima u London, zatim u Pariz pa na kraju u Kopaki rit, nego se
odabere prikladniji put. Meutim, dodamo li tome obilazak tek nekoliko znamenitosti,
doeka nas hrpa raunanja. Ve za pet postoji 30 mogunosti, za est ih je 180, za sedam
1260 itd. Kad bi se htjelo obii samo deset oronulih dvoraca u junoj Francuskoj, za
odreivanje najkraeg mogueg puta moralo bi se izraunati vie od tri milijuna
mogunosti. A za rjeenje problema svih 999 znamenitosti, potrebno je, ak i s brzim
raunalima, mnogo vie vremena nego to je prolo od nastanka svemira. Pa kako da se
onda ovjek veseli godinjem odmoru?
Premda generacije pametnih ljudi razbijaju glave na ovom i slino postavljenim
problemima, za izraunavanje najboljeg mogueg puta za proizvoljan skup eljenih
odredita do danas nije otkrivena bitno bra metoda od neumoljivog izraunavanja svih
mogunosti. Osobitost NP-problema, poput onoga oajnog turista, ne lei u tome to takav
problem zahtijeva zamrene raunske radnje. Upravo obrnuto, jednostavno zbrajanje esto
je dovoljno. Tekoa lei u samoj koliini mogunosti s kojom se moramo baviti. NPproblemi su maratonci meu matematikim problemima. ovjek mora samo trati, ali
jako, jako daleko.

Nasuprot tome, tzv. P-problemi moraju optrati tek nekoliko krugova i veinom
se daju izraunati uz prikladan napor. Jedan jednostavan P-problem je, primjerice,
zbrajanje brojeva. Za zbrajanje pet brojeva potrebna su etiri raunska koraka, za
zbrajanje tisuu potrebna su 999 koraka. Openito uzevi, P problemi su pristojni. Da li
im velike koliine podataka, ne uvrijede se odmah i povuku na milijarde godina. Kljuno
pitanje sad glasi: Jesu li NP-problemi ujedno i P-problemi? Moda potajno nou ispod
pokrivaa kad nitko ne gleda? Postoji li moda ipak bre rjeenje puta oajnog turista, kao
i velikog broja drugih dugotrajnih NP zagonetaka? Pojednostavljeno reeno, to je P/NPproblem koji mui toliko ljudi.
I nije rije samo o matematiarima i svjetskim putnicima. Vrlo mnogo vanih
problema o kojima raunala danas u poduzeima, bankama i uredima mozgaju, zapravo su
NP-problemi i zato po vrsti srodni nedoumici oajnog turista. Kad bi postojalo razmjerno
brzo rjeenje, raunala bi mogla izraunati sjajne stvari. Kad bi NP-problemi istodobno
bili P-problemi i kad bi se zato pouzdano znalo da postoje brza rjeenja, to bi oslobodilo
nesluenu energiju koja bi se inae utroila na traenje rjeenja. Obrnuto, mnogim bi
strunjacima bilo lake kad bi pouzdano znali da NP nije P. I deifriranje podataka je,
primjerice, u mnogo sluajeva NP-problem, pa je na kocki i dranje u tajnosti brino
uvanih informacija. Pitanje je li NP ujedno P ili ipak nije, ba zato je mnogo vanije od
neugodnog problema vezice koja se uvijek razvee u najgorem moguem trenutku.
Za dokazivanje da su NP-problemi ipak pritajeni P-problemi bilo bi dovoljno
dokazati da jedan od njih ima brzo, jasno rjeenje. To je iznimno praktina posljedica
brojnih vanih NP-problema: kad bi se za barem jedan od njih pronalo brzo rjeenje, to bi
znailo da i za sve druge NP-probleme takoer postoje brza rjeenja, ak i ako nam ona
jo nisu poznata. Za dokazivanje, pak, da NP-problemi sasvim sigurno nisu istodobno i Pproblemi, mora se postupiti drukije. Primjerice, moglo bi se pokuati dokazati da su
rjeenja problema oajnog turista vrlo dugotrajna, i to ne samo dosad iskuana rjeenja,
nego i sva ona do kojih e se u budunosti tek doi. Opet bi bilo dovoljno prikazati to kao
odreeni NP-problem. Zato, ako neki itatelj sluajno zna kako u tren oka rijeiti problem
oajnog turista ili, pak, ako pouzdano zna da takvo rjeenje ne postoji, molimo neka to ne
zadri za sebe jer bi to moglo imati nesluene posljedice za gotovo sve vane NPprobleme, uzrujati velik broj istraivaa i znanstvenika, a mogao bi se i obogatiti.
I jo ga molimo da ga ne obeshrabri injenica to veina strunjaka smatra da je
vjerojatnost da je P ujedno NP vrlo mala. Za matematiare vjerojatnost ne znai ba nita.
Oni mirno spavaju tek kad imaju konaan dokaz. Openito, nikad se ne bi trebalo smatrati
da neto nije mogue samo zato jer svi tvrde da to nije mogue. Da smo prije nekoliko
stotina tisua godina pitali majmuna hoe li njegovi potomci ikada moi ubiti slona,
vjerojatno bi nam pokazao pticu. A tek to je prolo takorei samo nekoliko dana, to vie
ne predstavlja nikakvu potekou. Slino bi se moglo dogoditi i s NP-problemima pred
kojima danas stojimo kao majmun pred slonom.
Za pronalaenje odgovora na P/NP-problem moda nije potrebna zamrena
matematika. Mnogi tvrde da bi samo jedna dobra ideja bila dovoljna. Zato je broj
prijedloga koji krue meu onima koji se amaterski bave rjeavanjem problema mnogo
vei nego za ostale. Prema tome, ono to nam treba je vie pametnih turista koji istinski
ozbiljno shvaaju planiranje svog godinjeg odmora.

Predenje
Najneobiniji primjer gotovo potpune, ako ne i doista potpune utnje u kopnenih
ivotinja je irafa. Od nje se dosad, koliko je meni poznato, ulo tek sasvim slabo blejanje
kad bi ju se zadirkivalo hranom.
Flann O'Brien, Cruiskeen Lawn, satirike kolumne tiskane u Irish Timesu
Make su zapravo posve jednostavna stvorenja kojih ima u svim bojama, arama i
uzorcima. Ali premda ih ve tisuama godina promatramo zbunjeno se eui po glavi
(as naoj, as njihovoj), neke pojedinosti, poput predenja, jo nisu u cijelosti razjanjene.
Mrtve je ivotinje donekle lako rasporiti i korektno znanstveno opisati ime su ispunjene.
Ali mrtve make ne predu, a predenje se ne moe izvaditi i staviti pod mikroskop, to su
dvije tehnike smetnje koje uvelike oteavaju istraivanje predenja u maaka.
Unato nekolicini pokuaja, do danas se ne zna kako i ime make predu, kao ni
zato to ine. Ne zna se ni predu li svi ili tek pozamaan broj pripadnika obitelji Felidae,
kao ni ine li to na isti nain i misle li time isto jer, s iznimkom kunih maaka, o
predenju i tehnici predenja ostalih maaka nije prikupljeno gotovo nimalo podataka. Po
svemu sudei, predenje, ini se, dolazi negdje iz majeg grla, premda moda i nije tako:
Da predenje stie iz majeg grla trebalo bi smatrati s jednakom sigurnou kao to
smatramo da glumci iz nae omiljene televizijske serije ive u televizoru, napisao je
doktor veterine Walter R. McCuistion ezdesetih godina 20. stoljea.
Otkad je u svojoj ordinaciji lijeio maku kojoj je pas razderao grkljan,
McCuistion vie nije vjerovao da predenje potjee iz grkljana. Maka je nekoliko tjedana
disala kroz cijev i vie nije mogla mjaukati, ali je i dalje nesmetano prela. McCuistion je
kasnije proveo ne tako lijepe pokuse na nedoraslim makama, izbuivi im u grkljanu
rupu i prstom ispipavajui odakle potjee predenje. Slutio je da predenje, fremitus,
zapravo stie iz podruja oita i potjee od turbulencije krvi u donjoj upljoj veni te tek
razliitim zaobilaznim putovima dunikom dolazi u gornje dine putove.
Sedamdesetih godina 20. stoljea psiholozi John E. Remmers i Henry Gautier
spojili su make na mjerne aparate ne bi li, izmeu ostalog, otkrili aktivira li se predenje u
odreenom podruju mozga. U tu je svrhu prerezana nekolicina vanih ivaca, ali test
predenja koji je proveden nakon toga bio je pozitivan. Obojica su istraivaa pri predenju
maaka izmjerila sinkronu aktivnost miia grkljana i oita, te razlogom predenja smatrala
otvaranje i zatvaranje glotisa. Dodue, to upravlja predenjem i to bi ono uope trebalo
predstavljati, i dalje je zagonetka: ini se kako predenje u maaka izraava uzbuenje pri
interakciji s prijateljski raspoloenim ivim biima.
Danas se uglavnom smatra da se predenje odvija negdje u grlu. Pritom se
McCuistionov pokus s makom bez grkljana rijetko spominje, a oito otada nije
ponavljan. Osamdesetih se godina 20. stoljea uspjelo dokazati da se predenje moe
izazvati stimulacijom odreenih dijelova mozga, dakle da njime upravlja mozak. Kojim se
preciznim metronomom predenja mozak pri tome slui, jo nije razjanjeno. Make predu,
oko toga su svi sloni, neovisno o veliini, a osnovna frekvencija majeg predenja kree

se izmeu 23 i 31 Hz. Dok predu, make diu bre i dublje, a srani otkucaji im se
ubrzavaju. Predenje dolazi najee iz usta i nosa, a maka istodobno moe nesmetano
mjaukati.
Ali ak i kad bi se tono znalo ime make predu, i dalje bi ostalo otvoreno
pitanje zato to ine. Javljaju li predenjem maii majci da je sve u redu? U prilog toj
teoriji govori injenica da se presti moe i tijekom pijenja. Protiv nje, pak, govori
injenica da i odrasle make predu, i to ne samo pri interakciji s prijateljski raspoloenim
ivim biima, nego i kad osjeaju jaku bol ili na umoru. Umiruju li se make predenjem?
Potie li predenje izluivanje endorfina, prirodne tvari koju tijelo stvara da bi ublailo
bol?
Na konferenciji zanimljiva naziva 12th International Conference on low
Frequency Noise and Vibration and its Control (12. meunarodna konferencija o
niskofrekventnom umu i vibracijama te njihovoj regulaciji) 2006. predstavljena je
nekoliko godina stara teorija Elizabethe von Muggenthaler i Billa Wrighta. Uz ostalo,
senzorima veliine glave ibice privrenih za kune make jo je jednom tono
izmjereno i utvreno da su frekvencije predenja kunih maaka jednake onima koje potiu
rast kostiju, to je otkriveno devedesetih godina 20. stoljea. Usto, vibracije te vrste
djeluju protiv bolova, oputaju miie, potiu njihov rast i gipkost. Oboje istraivaa
smatra da bi predenje moglo predstavljati svojevrstan mehanizam samozacjeljivanja
maaka. Sposobnost samozacjeljivanja u maaka je mnogo izraenija nego u pasa, pa
veterinari imaju ak i aljivu izreku koja kae: Skupite li sve dijelove tijela ozlijeene
make u istu prostoriju, ponovno e zarasti. To, pak, ima veze s tim to su make
pripitomljene kasnije nego psi i samim tim nisu toliko razmaene, premda se ne moe
iskljuiti ni uloga koju u procesu samozacjeljivanja ima predenje. Ako se MuggenthalerWrightova hipoteza pokae tonom, astronauti e morati nauiti presti kako bi se zatitili
od smanjivanja gustoe kostiju i miine mase u besteinskom stanju. Naalost, dokaz za
tu hipotezu teko je pribavljiv, jer bi za njega trebala kontrolna skupina zdravih,
nepreduih maaka. Meutim, make koje ne predu najee nisu zdrave. A moda bismo
trebali zavezati preduu maku za psa i potom psu izmjeriti gustou kostiju da bismo
otkrili neto vie o tome?
No to se vjerojatno nee tako brzo dogoditi jer se znanost pretvara da ima boljeg
posla. Istodobno, o makama i ne znamo ba previe. Zato uvijek povraaju na tepih, a
nikad na parket ili ploice? Zato radije grizu kabel skupih slualica nego neki jeftin
komad ice? I zato uvijek ele lei na novine koje ovjek upravo ita? Onaj tko sve to
otkrije, moe uskoro preplaviti trite novouzgojenom vrstom maaka koje e predui
povraati na ve proitane novine.

Prehlada
ak i kad je ljudski mozak donekle zdrav i ist, vrtlozi zraka i drugih elemenata
katkad prodru i ostave kojekakve sokove da se ulijevaju i slijevaju u nosnim kanalima i
grlu, stvarajui magliastu paru, pa se ondje skuplja gnoj poput izmaglice nad vodom.
Hildegarda Bingenka, O hunjavici
U usporedbi s, recimo, stonogom Illacme plenipes koja je u zadnjih stotinu
godina viena tek trinaest puta, prehlada je razmjerno zgodna pojava za istraivanje,
barem utoliko to je ne moramo dugo traiti. Prosjeno diljem svijeta odrasli od prehlade
obole dva do pet, a kolarci pet do sedam puta na godinu. Unato pritisku koji se stavlja
na istraivanje ove ne ba pretjerano egzotine bolesti, do danas ne znamo kada i zato se
ljudi prehlade, premda je u dugoj povijesti istraivanja prehlade (po)neto ipak otkriveno.
Poznato je, primjerice, da su u trideset do pedeset posto oboljenja u odraslih
uzronici prehlade rinovirusi, dok se ostatak dijeli na nekolicinu drugih virusa, meu
kojima je i metapneumovirus (hMPV) otkriven tek 2001., kao i vei broj dosad
nepoznatih uzronika. Na tipinim simptomima hunjavici, povienoj temperaturi i
grlobolji meutim, moemo zahvaliti neizravno reakciji naeg imunosnog sustava, a ne
samim uzronicima. Nakon pretrpljene prehlade stjee se imunitet, to znai da se od
odreenog virusa oboli samo jednom. Meutim, kako moguih uzronika ima stotinjak do
dvjestotinjak, izbor je dovoljno velik da se za ivota svake godine zarazimo novim
virusom. Dok, s jedne strane, uzronika nije posve jednostavno dokazati, s druge strane
simptome prehlade mogu uzrokovati i brojna druga siuna stvorenja, to ba i ne
olakava posao onima koji se bave istraivanjem prehlade. Zato su mnogobrojni struni
radovi na tu temu tek djelomice valjani, jer sluajevi navodnih prehlada na ijim se
istraivanjima temelje nisu dovoljno jasno razgranieni od slinih oboljenja, primjerice
peludne hunjavice ili gripe.
Ali kako, to je pitanje, uhvatimo virus? U laboratorijskim pokusima bez
sumnje je dokazano samo da se 95 posto svih ispitanika kojima je izravno u nos ukapan
rinovirus njime i zarazilo. Ali kako uzronici dospiju u nas bez pomoi kapaljke? U
klasinom pokusu zdravi i prehlaeni ispitanici smjeste se na dva sata u istu prostoriju,
razdvoje zavjesom, a prehlaenima se nakon jednog sata, samo zbog sigurnosti, d jedna
doza praha za kihanje kako iz lane ednosti ne bi zadrali sve viruse za sebe. Od toga
oboli samo desetak posto zdravih ispitanika, to je rezultat koji ne govori u cijelosti protiv
teorije prenoenja zrakom kao glavnog naina irenja zaraze, ali je u dovoljnoj mjeri niti
ne potvruje.
Kako bi se otkrilo je li prisutnost zaraenih uope dostatna da se prostorijom
raire spomena vrijedne koliine uzronika, u drugom je pokusu na nos zdravog
dragovoljca privreno tanko crijevo iz kojeg je, kao u sluaju prave prehlade, kapala
bezbojna tekuina pomijeana s fluorescentnom bojom. Nakon nekoliko sati, tijekom
kojih je lani bolesnik razgovarao i kartao s ostalim ispitanicima, cijela prostorija,
ukljuujui karte i namjetaj, bila je uprljana fluorescentnom bojom, ukljuujui nosove
drugih ispitanika. I dok, s jedne strane, uope ne elimo znati nita o razmjeni tjelesnih

tekuina, primjerice u javnom prijevozu, s druge nam se, pak, ini da sveprisutnost
uzronika nije osobito tetna: ne razbole se sve majke njegujui prehlaenu djecu,
suprunici posebno esto ne prenose zarazu jedno na drugo, a ak ni poljubac prehlaene
osobe nije posve uinkovit nain prenoenja prehlade. Oito je da je proces hvatanja
prehlade ve sm po sebi vrlo sloen.
Ali temeljna izjava prehlada se dobije tako da se ovjek zarazi od prehlaene
osobe nikako nije neosporna, ak i ako joj neke stvari govore u prilog. Primjerice, dok se
na Grenland i otoje Spitzberg stizalo iskljuivo brodovima, za zimskih je mjeseci
tamonji narod bio poteen prehlada. U proljee, dolaskom prvih brodova, izbijali su
kaalj i kihanje. To je vrlo dobro dokumentirano, premda do danas nije dovoljno dobro
protumaeno zato se prehlada na Sjevernome polu tako bespogovorno ponaa kao
zarazna bolest pristigla izvana, dok je iz nekolicine opsenih istraivanja vidljivo da se na
sjevernoj Zemljinoj polukugli epidemije prehlada ne ire postupno, kao to bi se moglo
oekivati od uobiajene zaraze. tovie, u svim podrujima u kojima su provoena
istraivanja pokazalo se kako se veliki valovi prehlade pojavljuju istodobno, s vrhuncima
u sijenju, rujnu i studenome. (Tipino za istraivanje prehlade, i ovdje postoji nekoliko
pomno provedenih istraivanja s potpuno suprotnim rezultatima.)
Tu istodobnost valova prehlade pokuava se objasniti pretpostavkom da u tijelu
kao komensale nosimo odgovarajue viruse, zbog ega zaraza u nama drijema. Da se
zaraza probudi, potreban je novi vanjski podraaj. Vrsta tog podraaja, meutim, nije
poznata. Klimatski imbenici poput vjetra, vlage, iznenadnih zatopljenja ili zahlaenja
okoline ili tijela spominju se jo od antikog doba i zrcale u brojnim indoeuropskim
rijeima za prehladu. Kako je i na sjevernoj i na junoj Zemljinoj polukugli uestalost
prehlada mnogo vea za hladnih mjeseci, vjerojatno je rije o meuodnosu prehlade i
klime. Meutim, dosad jo nije otkriveno nita to bi potvrdilo takav zakljuak. Nerijetko
se uje objanjenje da se zimi zadravamo u napuenim i loe provjetrenim prostorijama,
ali kako i ljeti veinu vremena provodimo u istim prostorijama, ta se tvrdnja ne ini
dovoljno vjerojatnom. Suh zrak u prostorijama s centralnim grijanjem takoer ne moe
biti uzronik prehlade, jer se sluznica u nosu dobro nosi sa suhim zrakom. Pokusima je
dokazano kako bez potekoa funkcionira i u pustinji pri ekstremno niskoj vlanosti
zraka. Usto, razdoblje grijanja u mnogim podrujima svijeta poinje mnogo kasnije od
jesenskih valova prehlada. Igra li oslabljeni obrambeni sustav ulogu u pobolijevanju?
tite li od prehlade srea, pozitivno razmiljanje ili boravak pred otvorenim prozorom?
Dosad nita od toga nije dokazano, odnosno sve to bi ve bilo dokazano da jednako
mnogo strunih radova ne dokazuje suprotno ili ama ba nita. Moda nije toliko stvar u
vanjskoj temperaturi, koliko u pothlaenosti? Brojni pokusi u kojima su ispitanici u
mokrim kupaim kostimima bili izloeni propuhu nisu dali zadovoljavajue rezultate. ak
i spomenuta istraivanja s Grenlanda i Spitzberga ne podravaju takvu vezu, jer su
epidemije prehlada tamo pristigle prvim brodovima i nisu imale nikakve veze s
temperaturnim utjecajima. Osobito prepredena bila bi zamisliva, ali teko dokaziva
tvrdnja da do oboljenja dovode zaraza virusom i pothlaenost koji su se zbili u razliito
vrijeme. Meutim, ispitivanja provedena na brodovima i, ponajprije, podmornicama
dokazuju da posade na moru, dakle izolirane od ostatka svijeta, katkad ee obolijevaju
od prehlada od prosjeka stanovnitva i to u okolini bez vremenskih i temperaturnih
promjena, ili utjecaja Sunca odnosno vjetra. I, naposljetku, u istraivanju koje je 2005.
proveo Centar za obinu prehladu pri Cardiffskom sveuilitu prvi je put nakon dugo

vremena ipak dokazana veza izmeu akutnih pothlaenja (hladnim kupkama za noge) i
izbijanja simptoma prehlade. Pitanje jesu li simptomi doista povezani sa stvarnom
zarazom, kao i tko su autori tog znanstvenog rada, jo treba istraiti.
udno da su uobiajena objanjenja koja se inae upotrebljavaju za tumaenje
zagonetnih pojava, poput izvanzemaljaca, antimaterije, Zemljina zraenja ili Nikole Tesle,
u sluaju prehlade izostala. Moda je, kako bi se istraivanja ove pojave pomakla s mrtve
toke, najprije potrebno potaknuti znanstvenike objavljivanjem apsurdnih hipoteza. Tako
bi, primjerice, jedan od prijedloga mogao biti iscrpnije istraiti navike razmnoavanja
rupia, jer naposljetku, ipak ba ta bijela nevinaca potajice osiguravaju preivljavanje
prehlade.

Riemannova hipoteza
Da se probudim iz tisuljetnog sna, moje prvo pitanje bilo bi: Je li dokazana
Riemannova hipoteza?
David Hilbert
Na pretprolom prijelazu stoljea tada ve poznati gttingenki matematiar
David Hilbert sastavio je popis dvadeset i tri najvanija nerijeena matematika problema.
Na osmome mjestu (neureenog) popisa: Raspodjela prostih brojeva i Riemannova
hipoteza. Stotinu godina kasnije za njim se poveo ameriki matematiki Institut Clay
ponudivi novanu nagradu od ak milijun dolara za sedam nerijeenih matematikih
milenijskih problema. Na prvom se mjestu popisa nalazi jedan od malobrojnih
Hilbertovih problema koji je neoskvrnjen preivio stotinu godina intenzivnog napora
matematiara: Riemannova hipoteza ili vjeno pitanje koji obrazac slijedi raspodjela
prostih brojeva.
Sve koji taj milijuni smatraju lakim novcem, treba upozoriti da su svih sedam
problema tvrdi orasi, te da bi se u njih u cijelosti proniklo valja imati barem zavreni
studij matematike. Za Riemannovu hipotezu nije potrebno samo razumijevanje tzv.
kompleksnih brojeva i diferencijalnog rauna, nego i snalaljivost u radu s beskonanim
brojevnim nizovima, sposobnost koja ovjeku u svakodnevnom ivotu ba nimalo ne
koristi. Suvremena je matematika skup uvelike apstraktnih pojmova koji se meusobno
proimaju i na prvi pogled ine strahovito beskorisnima, to je, naravno, pogrean
zakljuak. Zapravo su odreeni vidovi matematiko-fizikalne slike svijeta toliko
apstraktni da matematika u njihovoj pozadini nije jo ni otkrivena. Svijet je mnogo
zamreniji od matematike. Unato tomu, barem bi osnovnu ideju u pozadini Riemannove
hipoteze trebalo biti mogue staviti na papir dovoljno jednostavno da ljude ne gurnemo u
depresiju, a opet dovoljno korektno da nas matematiari ne razapnu.
Jedna od velikih zagonetki ovog svijeta su prosti brojevi, odnosno brojevi koji su
bez ostatka djeljivi samo s jedan i sa samima sobom, primjerice 2, 3, 5, 7, 11 itd. Te udne
brojeve okruuje mnotvo neobinih pria. Euklid je jo prije 2000 godina dokazao da je
svaki prirodan broj vei od jedan ili sm prost broj ili ga se moe predstaviti kao umnoak
prostih brojeva. Broj 260 nije prost broj, ali ga se moe predstaviti kao
2 x 2 x 5 x 13 (sve sami prosti brojevi). Kako idemo prema sve veim brojevima, prosti
brojevi sve su rjei. U prvih deset brojeva ima 4 prosta broja, u prvih stotinu jo 25, u
prvih tisuu samo 168. Unato tomu, tih nedjeljivih momaka beskonano je mnogo, to je
takoer dokazao ve Euklid. Meutim, gdje se prosti brojevi nalaze? Smjeste li se kamo ih
je volja? Ili to ine po nekom obrascu, i to vrlo sloenom obrascu?
Vaan doprinos tom pitanju dao je Carl Firedrich Gau. Godine 1791. Gau, tada
depresivan etrnaestogodinjak, nagaao je da je gustou prostih brojeva, dakle udio
prostih brojeva izmeu nule i nekog odreenog broja, za velike brojeve mogue
predvidjeti jednostavnom formulom. Evo dva primjera. Izmeu 0 i 1000 ima 168 prostih
brojeva, iz ega slijedi da je gustoa prostih brojeva 16,8 posto. Gauovom formulom
dobit emo 14,4 posto, to nije loe, ali je jo daleko od tonog. Izmeu nule i milijun

gustoa prostih brojeva iznosi samo 7,8 posto, a prema Gauovoj formuli 7,2, to je ve
mnogo blie. to su brojevi vei, to je stvarna gustoa blia vrijednosti dobivenoj
raunski. Tono uzevi, gustoa prostih brojeva neumorno se koleba oko te vrijednosti, a
veliina kolebanja opada s veliinom brojeva. Trebalo je proi vie od stotinu godina dok
Francuz Jacques Hadamard i Belgijanac Charles de la Valle Poussin nisu uspjeli dokazati
genijalnost mladoga Gaua. S pomou tog teorema sada se barem otprilike moe
izraunati s kolikom je vjerojatnou neki proizvoljni, nezgodno veliki broj, recimo 3 608
152 892 447, prost ili ne. Ipak, ono otprilike jo malo smeta. Riemannova hipoteza
sljedei je korak prema tonijem predvianju raspodjele prostih brojeva.
Upravo se zato isplati malo kopkati po bezdanima suvremene matematike. Onaj
tko ne eli, neka bolje preskoi idua dva odlomka, premda e propustiti jedno od
najvanijih postignua novoga vijeka, kompleksne brojeve.
Jo je u starom vijeku otkriveno da uobiajena predodba brojeva uvelike
ograniava ljude u njihovoj tenji da spoznaju svijet. Primjerice, duljina dijagonale
kvadrata moe se odrediti samo uporabom brojeva koji se iza decimalnog zareza proteu
beskonano dugo, kaotino se spotiui sami o sebe, tzv. iracionalnih brojeva. Isto vrijedi
i za opseg kruga, koji je viekratnik od , opet iracionalnog broja ija vrijednost iznosi
3,141592654... (i tako dalje, i tako dalje, sve dok ne ispiemo cijelu knjigu i krenemo
dalje bez konca i kraja). Predodba o brojevima postala je jo zamrenija kad je neki
nesretnik doao na zamisao izvaditi kvadratni korijen iz -1, to je s uobiajenim brojevima
nerjeiv pothvat. Rezultat je bio uvoenje kompleksnih brojeva. Svakom se broju doda
tzv. imaginarni dio, viekratnik broja nazvanog i, odnosno korijena iz -1, pa se tako,
primjerice, jedan obian kompleksni broj pie 3 + 8i. Ta se nova vrsta brojeva pokazala
iznimno praktinim pomonim sredstvom u svakodnevnom radu fiziarima. Openito,
pozamaan dio suvremene slike svijeta poiva na matematici koja se slui kompleksnim
brojevima, i to unato injenici da se u supermarketima ba ni jedan jedini proizvod ne
moe kupiti za imaginarnu cijenu.
Sljedee nam je potrebna predodba pojma funkcije. Funkcija je svemogui
matematiki stroj za izradu kobasica koji uzme jedan broj (meso) i od njega napravi neki
drugi broj (kobasicu), pridravajui se odreene upute koja bi, primjerice, mogla glasiti
vrti ruicu udesno ili izraunaj kvadratni korijen. Primijenimo li ovo posljednje na
broj devet, dobit emo vrijednost tri. Funkcije dolaze u mnogo boja, oblika i ukusa, neke
su vrlo jednostavne, druge, pak, vrlo sloene. I za kompleksne brojeve postoje funkcije
koje funkcioniraju jednako kao i s drugim vrstama brojeva. Uzmu jedan broj, uine neto
s njim i na kraju ispljunu neki drugi. Isto vrijedi i za tzv. Riemannovu zeta-funkciju koja
nam priopava vane stvari o raspodjeli prostih brojeva. Kako je, naalost, taj stroj za
izradu kobasica vrlo sloen, njegova uputa za uporabu beskonano je duga pa je neemo
ovdje ponavljati. Riemannova zeta-funkcija dobro je istraena. Tako je, primjerice,
poznato to se zbiva ako se primijeni na negativne brojeve, dakle -2, -4, -6 itd. Rezultat joj
je nula. Negativne brojeve zato nazivamo trivijalnim nul-tokama Riemannove zetafunkcije. A Riemannova hipoteza govori sljedee: sve ostale nul-toke imaju jedno
odreeno svojstvo: njihov realni dio uvijek je tono . To, moda, zvui strano
beskorisno, ali kad se malo poigramo s time, priopava nam udesne stvari o raspodjeli
prostih brojeva.
Odsad opet moemo nastaviti normalno priati. Kao to smo ve rekli, gustoa

prostih brojeva za velike brojeve koleba se oko odreene vrijednosti koju je lako
izraunati. Ako je Riemannova hipoteza tona, onda ona to ne ini svojevoljno, nego
slijedi dobro poznat, ureen obrazac. Bacimo li novi, rezultat je unaprijed poznat,
odnosno zna se da e u polovici svih sluajeva ishod biti glava. Iz toga se moe
predvidjeti kolika je vjerojatnost dobivanja odreenog rezultata. Na isti se nain pomou
Riemannove hipoteze moe predvidjeti vjerojatnost gustoe prostih brojeva, to nas ini
mnogo manje bespomonima u potrazi za prostim brojevima. Bez Riemannove hipoteze
moemo otprilike predvidjeti s kolikom je vjerojatnou neki odreeni broj prost, a s
Riemannovom hipotezom dodatno znamo koliko bismo blizu mogli biti. Riemannova
hipoteza nam tako u ruke daje neto slino raljama koje pokazuju gdje se nalaze prosti
brojevi. Ili rijeima matematiara Petera Sarnaka: Bez Riemannove hipoteze u praumi
prostih brojeva radi se samo s odvijaem. Riemannova je hipoteza, za razliku od toga,
buldoer.
Dosad sve to jo uvijek zvui vrlo akademski. to nas, mogli bismo rei, briga za
proste brojeve? Odgovor glasi: postali smo ovisni o tim malim betijama. U doba
elektronikih komunikacija nita se vie ne moe raditi bez ifriranja. Svaki put kad
podiemo novac na bankomatu, svaki put kad internetski plaamo raune, podaci poput
tajnog broja ili brojeva kreditnih kartica prenose se u ifriranom obliku. Suvremene
tehnike ifriranja, naalost, moraju biti skupe i sloene, jer su varalice (i njihova raunala)
tijekom stoljea postali sve pametniji. Prosti brojevi su temelj veine vanih tehnika
kriptografije, a veliku ulogu ima i ve spomenuta mogunost da se svaki broj moe
napisati kao umnoak prostih brojeva. Sigurnost ifriranja poiva na pretpostavci da se
razlaganje na proste faktore kod vrlo velikih brojeva ne moe izvesti u prihvatljivom
vremenu, ak ni superbrzim raunalima. Ali kad bi se znalo vie o raspodjeli prostih
brojeva, to bi se moglo promijeniti.
Tu u igru ulazi Riemannova hipoteza. Postoji opasnost da e njezino dokazivanje
dovesti do novih, zapanjujuih spoznaja o prostim brojevima koje e pojednostaviti
rastavljanje na proste brojeve. Tog se trenutka mnogi boje. Neki ak vjeruju u teorije
zavjere prema kojima je Riemannova hipoteza ve odavna dokazana, ali se za to ni pod
koju cijenu ne smije znati. I to ne samo zbog nagrade od milijun dolara, nego zbog
sigurnosti podataka u cijelom svijetu. Meutim, bez obzira na dalekosene posljedice koje
bi to moglo imati, za dokazivanje Riemannove hipoteze ne nedostaje motivacije. A zato
matematiari ele dokazati Riemannovu hipotezu? Odgovor je isti kao i na pitanje zato se
ljudi ele popeti na Mount Everest. Rijeima Georgea Malloryja, koji je 1924. na Everestu
i poginuo: Jer je tu.
Danas veina matematiara Riemannovu hipotezu smatra tonom. Prvih deset
bilijuna netrivijalnih nul-toaka Riemannove zeta-funkcije nalaze se tono na mjestima
koja je Riemann predvidio. To, naravno, ne dokazuje ba nita. Ve sljedea se moda
vie nee oslanjati na nju, jer brojeva je beskonano mnogo, mnogo vie nego pijeska u
moru. Njemaki matematiar Bernhard Riemann, koji nam je sve to ostavio u nasljee,
bio je introvertirani hipohondar koji je usto esto pobolijevao. Njegov rad ber die
Anzahlen der Primzahlen unter einer gegebenen Gre (O broju prostih brojeva manjih
od zadane vrijednosti) objavljen 1859. dug je samo osam stranica. Za usporedbu, jedan
od posljednjih pokuaja dokazivanja njegove hipoteze Louisa de Brangesa iz 2004. ima
etrdeset jednu gusto ispisanu stranicu.

Osim Brangesa koji ju je u posljednjih deset godina opetovano pokuavao

dokazati, dosad bez potpunog uspjeha, od 1859. ponajbolji matematiari svakog narataja
lome zube na Riemannovoj hipotezi. Dugo se nagaalo da je Riemann moda ostavio
neku uputu. Tako je otkrivena biljeka koja, ini se, upuuje na to da Riemannu hipoteza
nije jednostavno pala u krilo, nego da je izvedena iz neega to se nije odvaio objaviti.
to bi to tono moglo biti, ne zna se. U meuvremenu mnogobrojni znanstvenici smatraju
moguim da dokaz Riemannove hipoteze nee doi iz matematike, nego iz avangardne
grane teorijske fizike koja se naziva teorija kvantnog kaosa jer je oito kako izmeu
svijeta prostih brojeva i svijeta kvanta postoje vrlo duboke veze. Bude li tako, jedan e
fiziar biti bogatiji za milijun dolara, svijet siromaniji za jednu lijepu, solidnu zagonetku,
a mi emo morati izmisliti neku novu.

Rotacija zvijezda
ini se da astronomi nikad ne ele nita uiniti na jednostavan nain.
Peter B. Stetson, astronom
Zvijezde nastaju iz nakupina u divovskim oblacima plina i praine. Tvar od koje
su graene u oblaku je prije toga rasporeena u iznimno velikom volumenu, a gustoa joj
je na poetku mnogo manja nego na kraju. E sad, ti se veliki oblaci vrte kao i gotovo sve u
svemiru. Kad se neto to se vrti same, vrti se sve bre. To, primjerice, vidimo u
umjetnikom klizanju kad klizaica pri izvoenju piruete privue ruke ka tijelu. (Onome
tko to eli sm iskuati, dovoljan e biti stolac na okretanje i zamah.) Mlade zvijezde
moraju se vrtjeti vrlo brzo, to astronomi mogu razmjerno lako izraunati, pa se tako oko
svoje osi moraju okrenuti za manje od sata.
Dodue, to je nemogue. Ako se kugla vrti sve bre, centrifugalna sila na njezinoj
povrini u jednom e trenutku postati jaa od sila koje je dre na okupu (kod zvijezde je
rije o gravitaciji) i kugla e se raspasti. Brzina vrtnje pri kojoj bi se zvijezda razletjela
moe se lako izraunati i mnogo je manja od brzine vrtnje koju bi morale imati nastajue
zvijezde. I tako, jednostavan zakljuak glasi: zvijezde uope ne postoje, jer se kod
nastanka vrte sve bre, sve dok ne dosegnu brzinu pri kojoj se razlete. Taj, pak, zakljuak
oito nema veze sa stvarnou. Zvijezde nedvojbeno postoje i tu nastaje problem koji
strunjaci od sedamdesetih godina 20. stoljea nazivaju problemom kutne koliine gibanja
(kutnog momenta).
Dakle, brzina vrtnje zvijezde nekako se mora usporiti. Naalost, raanje
zvijezda ne moemo ba dobro promatrati jer su na poetku zvijezde duboko skrivene u
oblaku iz kojeg nastaju. Tek nakon otprilike milijun godina (to usporeeno s ljudskim
ivotom odgovara prvim tjednima u majinoj utrobi) postaju vidljive i nama
prepoznatljive, jer se ljuska od plina i praine koja ih okruuje gotovo sasvim raspline.
Ostaje mlada zvijezda s diskom od ostataka oblaka iz kojeg kasnije mogu nastati planeti.
Meutim, u tom je trenutku vrtnja jo uvijek prebrza. Openito, zvijezdin zametak je faza
ivota zvijezde koju se moe istraivati samo uz mnogo truda.
Ve nekoliko desetljea brojni strunjaci smatraju kako zvijezdu od sigurne smrti
raspadanjem spaavaju magnetska polja. Prema teoriji nazvanoj koenje diskom,
zvijezda i njezin disk povezani su magnetskim poljem. Dok se zvijezda vrti, silnice
njezina magnetskog polja ivahno oru kroz tvar koja ju okruuje. Kako disk pritom prua
otpor, vrtnja zvijezde se usporava. Ako vam je jo uvijek pri ruci stolac na okretanje,
moete se pokuati brzo okretati istodobno prolazei rairenim rukama kroz masu hladnog
plina i praine. Slino ini i mlada zvijezda, samo to se ona umjesto rukama slui
magnetskim poljem.
Zamisao koenja diskom isprva se doima tonom. Zvijezde s diskom doista se
vrte sporije od onih bez prstena. Dodue, ima tu i brojnih tekoa. Prvo, nije jasno
funkcionira li uope taj mehanizam i je li dovoljan za rjeenje problema kutne koliine
gibanja. Linije magnetskog polja u svom kretanju kroz disk zacijelo bi se ubrzo morale

iskriviti, zaplesti, prekinuti, i lijepa veza izmeu zvijezde i prstena bila bi prekinuta.
Drugo, nitko tono ne zna kad mlada zvijezda stvara magnetsko polje, a za koenje
diskom potrebno je donekle stabilno, uredno magnetsko polje, inae se s tom teorijom
uope ne treba ni poinjati baviti.
I dok neki strunjaci razbijaju glavu s tim problemima, drugi smiljaju teorije
posve drukije naravi koje ukljuuju, primjerice, ionske oluje i izboje. (Raanje zvijezde
prilino je neuredna stvar.) Kako se to doista zbiva moda emo otkriti ako nam jednom
poe za rukom pribaviti pouzdane dokaze o najranijoj fazi ivota neke zvijezde. Naime,
nastanak zvijezda je nevidljiv samo ako se promatra podruje elektromagnetskog spektra
vidljivo ljudskom oku. Zvjezdani zameci, meutim, odailju i druge vrste valova,
primjerice infracrveno zraenje ili mikrovalove. Odnedavna postoje ureaji pomou kojih
te valove moemo podrobno ispitati. I ubrzo emo imati lijepe ultrazvune fotografije
zvjezdanih zametaka koje emo moi pokazivati naokolo.

San
Budnost, to mrsko stanje izmeu dva drijemea.
Nepoznati autor
Sisavci spavaju, ptice spavaju, gmazovi spavaju. Vodozemci i ribe bar katkad su
neto neoprezniji nego inae, a kako je nedavno otkriveno, spavaju ak i kukci (premda se
to nou u sluaju komaraca naalost ba i ne primjeuje). Sjevernoameriki patuljasti mi
Perognathus parvus spavajui provodi do dvadeset sati dnevno, irafe, pak, tek dva. Neke
ivotinje, primjerice gorile, spavaju vei broj sati u komadu, druge pak, poput krava i
raznih sitnih glodavaca, samo nekoliko minuta. Jedni spavaju nou, drugi danju, a
ivotinje aktivne u sumrak, primjerice imii, imaju dvije budne faze, u sumrak i u zoru.
U ovjeka je spavanje proces koji se stalno mijenja. Dojene spava (ak i ako se
to po alopojkama mladih roditelja ne moe zakljuiti) najmanje 16 sati dnevno, s
izmjenom faza spavanja i budnosti. Odrasli spavaju jo samo osam sati, ali u komadu.
Trajanje sna uvelike se razlikuje od ovjeka do ovjeka, pa tako ovjeja potreba za snom
moe iznositi od etiri do deset sati. Toliko se zna. Ali to tjera ljude i ivotinje na to
neobino ponaanje? Kako to da se potreba za spavanjem u svih kopnenih sisavaca,
ukljuujui ovjeka, tijekom ivota smanjuje? I kome, s iznimkom proizvoaa kreveta,
san uope koristi?
Medicina spavanja razmjerno je nova disciplina. Nastala je tek potkraj tridesetih
godina 20. stoljea, kad je otkrie elektroencefalografa omoguilo promatranje modane
aktivnosti tijekom spavanja. Nije trebalo dugo da se otkrije kako se dok spavamo ne gasi
svjetlo u glavi, kao to se dotada smatralo, nego da je spavanje povezano s neime to ni
danas posve ne razumijemo. Trebalo je proi jo dvadesetak godina dok 1950-ih pomou
tzv. polisomnografije, spoja razliitih mjernih postupaka, konano nismo uspjeli pouzdano
razlikovati razliite faze i dubine sna. Tijekom spavanja ivane stanice u mozgu
pokazuju odreenu ritmiku aktivnost. Na temelju tog ritma koji se moe mjeriti s
pomou vrlo neprivlane kape sa icama, spavanje je podijeljeno u pet faza. Prvu ini
poetno povrno spavanje, u drugoj fazi provodimo najvei dio noi, dok su trea i etvrta
faze dubokog spavanja. Usto, postoji jo jedna faza, tzv. REM san, koji se temeljito
razlikuje od ostale etiri. Naime, u REM fazi mozak je aktivan ba kao i u budnom stanju,
a miii su sasvim oputeni. Probudimo li ispitanike u REM fazi, gotovo e uvijek rei da
su upravo sanjali. REM faza je dokazana i u gotovo svih vrsta sisavaca. Dodue, faze
spavanja u ljudi mnogo su urednije razgraniene nego u veine ivotinja. Smatra se da
mozak koji u stanju budnosti mora obraivati veu koliinu zahtjevnijih informacija, nou
sloenije spava. U manjih ivotinja ciklus spavanja traje mnogo krae. Kratkorepa rovka
svih pet faza spavanja zavri u samo osam minuta, dok su slonu za istu stvar potrebna
gotovo dva sata. Zato je tako, ne zna ni rovka.
Meutim, ako ve nije lako izravno izmjeriti to se zbiva u snu, barem se moe
ispitati to se sve zbiva u njegovoj odsutnosti. Da bismo to uinili, na malu platformu
okruenu vodom stavimo takora. Platforma mora biti dovoljno mala da se takor smoi
im se opusti kad utone u san. Kako su takori nerado mokri, u takvoj situaciji ne mogu

spavati. Nakon dva do etiri tjedna uskraivanja sna takor iz nekog razloga ugine. ini se
da oiti razlozi smrti poput upala ili zatajenja srca nisu razlog. Kritiari, dodue,
prigovaraju da je u tim pokusima nemogue tono razlikovati posljedice nedostatka sna
(bilo za preivljavanje ili samo za razmjenu tvari i funkciju mozga) od posljedica koje ta
naporna izvanredna situacija ima po takora. Uskraivanje sna nije suprotnost od
spavanja, nego nenormalno stanje iz kojeg se ne moe nauiti mnogo o funkciji spavanja.
Najblia predodba funkcije spavanja je tzv. teorija oporavka ili restoracijska
teorija. Kad smo iscrpljeni, moramo spavati, a kako se po buenju osjeamo manje
umornima, u meuvremenu se u tijelu odvijalo obnavljanje tjelesnih energetskih resursa
potrebnih naem organizmu za rad u budnom stanju. Meutim, to ba i nije posve tono.
Prvo, kad bi ta hipoteza bila tona, irafe bi nakon svog 22-satnog dana trebale naroito
dugo spavati. To, meutim, nije sluaj. to je neka ivotinja dulje budna, to je njezin
ciklus spavanja krai, jer se ivotinje (za razliku od, primjerice, programera) strogo
pridravaju 24-satnog dana. Istina je da se tijekom tree i etvrte faze spavanja izluuje
vie hormona rasta, a pojedini pokazatelji govore i u prilog veze sna i regulacije
imunosnog sustava, ali dosad jo nije otkriven dokaz vanih procesa obnavljanja.
Neuroendokrinolog Jan Born usto primjeuje da za odmor nije nuno iskljuiti
svijest. Prvo, u takvom stanju svakom ivom biu prijeti opasnost od neprijatelja, i drugo,
mozak u snu (naroito u REM fazi) uope nije neaktivan, nego je i te kako aktivan. Born
zastupa teoriju pamenja koja zagovara da se u snu utvruje naueno. Mnogobrojni su
pokusi koji potvruju da ispitanici, ljudi ili ivotinje, nakon uskraivanja sna tee
obavljaju zadae povezane s pamenjem. Iz tih se pokusa moe nedvojbeno zakljuiti da
manjak sna kodi funkcijama pamenja, ali to ne dokazuje i obrnuto, tj. da se tijekom
spavanja odvijaju procesi vani za pamenje. Neki istraivai smatraju da se znanje teko
izravno pohranjuje u dugotrajno pamenje, odnosno da se najprije pohranjuje negdje
izmeu, a zatim tijekom spavanja takorei zapisuje na vrsti disk. Ako je tijekom tog
procesa vano ne primati nove podatke, doista bi moglo imati smisla nakratko zaustaviti
gledanje, njukanje i trkaranje naokolo. Naalost, tu je teoriju teko ispitati. U tom bi
pogledu osobito pomoglo kad bismo vie znali o tome kako funkcionira pamenje.
Bornov suradnik Ullrich Wagner i Steffen Gais tek su 2004. uspjeli dokazati da
spavanje poboljava proces spoznaje. Ispitanicima su zadali da rijee problem koji se
moglo rijeiti na tei i na laki nain. Ispitanici koji su izmeu dva pokuaja smjeli
spavati, za razliku od onih koji su cijelo vrijeme bili budni, dvaput su ee nadoli na
jednostavnije rjeenje. Tako onaj tko spava umjesto da radi, moda ak tedi vrijeme.
teta to istraivanje spavanja vie nije usmjereno prema ovom vanom pitanju obrane
spavanja u uredu.
Hipoteza o pamenju u meuvremenu je u razliitim laboratorijima i razliitim
metodama naelno dokazana, ali jo uvijek nije neupitna. Prema tvrdnjama glavnih
kritiara, Jeromea Siegela i Roberta Vertesa, za tako esto dokazivanu hipotezu trebala bi
postojati gomila uvjerljivih dokaza. Da se objasne proturjeni rezultati, prvotna je teza
razvodnjena do beskorisnosti odnosno, ve prema ishodu, dobiveni rezultati odnosili su se
samo na neke oblike pamenja, a na druge ne.
Kako barem REM faza nema takvih posljedica vidljivo je iz (na sreu rijetkog)
primjera ljudi koji zbog odreenih povreda mozga ive bez REM faze. I brojni pacijenti
koji zbog popratnih pojava popularnih antidepresiva uope ili vrlo esto nemaju REM

fazu, unato tomu oito nemaju spomena vrijednih tekoa s pamenjem. Ranije se
smatralo da se snovi pojavljuju samo u REM fazi i da imaju vanu funkciju, dok se danas
misli da je sanjati mogue u vie, ako ne i svim fazama spavanja. Dodue, koja je svrha
sanjanja, nejasnije je nego ikad. Freudova teza da snovi predstavljaju prerueno ispunjenje
potisnutih elja i osjeaja izilo je iz mode, ba kao i pretpostavka da su snovi tek
beznaajne popratne pojave modane aktivnosti tijekom spavanja. Snovi, glasi ukratko
saeto stajalite strunjaka, vjerojatno imaju nekakvu funkciju. Ali kakvu, ne zna se.
Moda bi, ba kao filmovi na dalekim letovima, trebali sprijeiti dosadu dok spavamo.
Ali, vratimo se natrag na funkciju spavanja. Siegel je usporeuje s funkcijom
zimskog sna i napominje kako njegova zadaa nije osobito dvojbena. Zimski san, naime,
slui tome da se ivotinju na neko vrijeme makne iz prometa, u kojem ionako ne bi mogla
sudjelovati jer je vani snijeg. (Zimski san, usput, ne zamjenjuje obian, normalan san.
Neke ivotinje koje spavaju zimski san moraju se tu i tamo tekom mukom probuditi iz
zimskoga sna i ugrijati da bi spavale na uobiajen nain.) Od svih vrsta ivotinja mesojedi
preteno spavaju najdulje, biljojedi najkrae, a svejedi, meu njima i ljudi, nalaze se
negdje izmeu. ivotinja koji cijeli dan pase i stalno je na oprezu od grabeljivaca nema
mnogo vremena za spavanje, dok si lav nakon to je rastrgao antilopu moe priutiti
ostatak dana provesti sklopljenih oiju. A kako nama za obavljanje onog najnunijeg ne
trebaju 24 sata, posve je shvatljivo da tijelo u ono doba dana kad bi ionako inilo vie
tete neko koristi, jednostavno polegnemo u neki zapeak. Male ivotinje, koje u
usporedbi s teinom imaju razmjerno veliku tjelesnu povrinu, leanjem u toplom
gnijezdu vjerojatno dodatno tede energiju. U prilog toj tezi, ini se, govori i injenica da
se u morskih sisavaca trajanje sna tijekom ivota ne smanjuje, nego poveava. U moru ne
postoje sigurna mjesta gdje bi ivotinje bez opasnosti mogle prespavati svoju mladost, ni
ponori u koje bi se u tami moglo upasti.
Slina hipoteza govori da je trajanje sna genetski ureeno zbog ouvanja
ekoloke ravnotee. Grabeljivci spavaju dulje od plijena ne bi li se tako izbjegao
prevelik izlov na nekom podruju. I ovdje spavanje ponajprije slui za izbjegavanje
tetnih naina ponaanja. Nije teko zamisliti kako je evolucijski odjel za programiranje
doao na takvu zamisao. Iskljuimo li privremeno ivotinju, barem nee moi initi
nikakve gluposti.
Dananji razlog spavanju, dodue, ne mora biti isti kao i onaj zbog kojeg se
spavanje izvorno razvilo. Moda je spavanje isprva imalo neku odreenu svrhu, ali su mu
tijekom evolucije pripale razliite zadae koji su se mogle istodobno odvijati tom
prigodom (dok ve tijelo besposleno lei). U svakom sluaju, barem neto govori u prilog
tome da za spavanje postoji dobar razlog. Na spavanje otpada vrlo velik dio naeg ivota,
uglavnom protjee zapanjujue slino i, u sluaju da se uskrati, moe izazvati smrt (barem
u takora). Onome tko uspije tono odrediti razloge spavanja, po miljenju Jamesa
Kruegera, strunjaka iz podruja medicine spavanja, ne gine Nobelova nagrada.
Neki znanstvenici prigovaraju da je pitanje Zato spavamo?, od kojeg polaze
sve dosadanje hipoteze, pogreno postavljeno. Zapravo bismo se trebali pitati zato smo s
vremena na vrijeme budni. San je prirodno stanje postojanja zajedniko kako ljudima,
tako i mnogobrojnim jednostavnije graenim stvorenjima, ak i stanicama naeg vlastitog
tijela. To stanje povremeno prekidamo da bismo uzeli hranu iz hladnjaka ili odrali vrstu.
Kad se bolje promisli, na pitanje zato se budimo mnogo je lake odgovoriti nego na

pitanje koji su uzroci spavanja. Uglavnom je razlog buenja taj to zazvoni budilica ali,
naalost, za to se ne dodjeljuje Nobelova nagrada.

Selotejp
ivotinja se po predmetu penje samo prianjanjem uzrokovanim zranim tlakom.
Brehmov ivot ivotinja: Macaklin
Upitate li strunjake zato selotejp lijepi, primijetit ete kako zaobilaze odgovor.
Rijetki to priznaju, no ovo tako vano pitanje za napredak civilizacije oito nije do kraja
razjanjeno. Problemu se uglavnom pristupa s praktine strane: glavno da lijepi.
Izmeu dvije povrine djeluju razliite adhezijske sile kojih prema vrsti ljepila, a
na radost dotinih strunjaka, ima dvije do sedam razliitih vrsta. Sa stvrdnjujuim
ljepilima iz tube javlja ih se nekoliko: mehanika adhezija, kod koje se ljepilo na povrinu
hvata slino iak-zatvarau, zatim adhezija difuzijom nekoliko stotina molekula gornjeg
sloja ljepila u povrinu koja se lijepi, a jo je jedna mogunost stvaranje kemijske veze
izmeu materijala koji se lijepe. Kakva je uloga tih razliitih adhezijskih sila u cijelosti je
razjanjeno samo za neke povrine i materijale. A ni pojedini naini lijepljenja u prirodi
jo nisu jasni, pa se tako dosad jo tono ne zna kako se koljke lijepe za vlane povrine
ili neposredno pod vodom teak sluaj za bilo koje ljepilo.
Od drugih pitanja koja se nameu pitanje je ljepila na selotejpu ili Post-it
ljepljivim papiriima. Lijepe trenutano, bez prethodnog suenja ili stiskanja, a svoje
djelovanje ponajprije mogu zahvaliti Van der Waalsovim silama. Van der Waalsove sile
su vrlo slabe sile ije djelovanje poiva na elektrinom privlaenju pozitivnog i
negativnog naboja pojedinih atoma ili molekula, zbog ega mogu djelovati samo na
malim udaljenostima. Strane koje se sjedinjuju moraju se jako pribliiti, to se primjerice
moe postii kod krajnje glatkih povrina. Ljepilo, koje rado prodire u sve udubine, spaja i
neravne povrine. A kako se takve sile povezivanja ne troe, naljepnice za prozore ili
prianjajua folija mogu se viekratno lijepiti i skidati sa stakla.
Van der Waalsove sile osobito su omiljene meu strunjacima za ljepila, jer je za
njihovo istraivanje u laboratorij doveden macaklin. Macaklin je, naime, u zavidnoj mjeri
ovladao prianjanjem, odljepljivanjem i ponovnim prianjanjem, moe visjeti sa stropa
drei se za nj samo jednim prstom te zaustaviti pad hvatajui se jednom jedinom nogom.
Nakon dvije stotine godina istraivanja macaklinovih stopala, od ega je tek posljednjih
trideset bilo u pravom smjeru, danas se prilino tono zna da macaklin moe stajati na
stropu ponajprije zbog Van der Waalsovih sila, uz malu pomo kapilarnih sila. (Kapilarne
sile, u ovom sluaju, djeluju tako to se u siunim upljinama izmeu molekula
macaklina i molekula zida nalazi voda koje ondje ima zbog vlanosti zraka.) Kako su obje
te sile vrlo slabe, svatko tko bi doao na ideju izumiti macaklina bio bi ismijan no,
nasreu, macaklin ve postoji. A zbog prikladno poveanih stopala, posredovanjem
posebnih dlaica s njihove donje strane, macaklin esto uspijeva upregnuti te slabe sile, sa
slinim djelovanjem kao kad mravi u vis podiu kamion rastavljen na najmanje dijelove.
Meutim, moe li se ljepljivost selotejpa objasniti iskljuivo Van der Waalsovim
silama? Francuski strunjak za ljepila Cyprien Gay u to sumnja. Kad se izmjeri koliko je
energije potrebno za odvajanje meusobno zalijepljenih povrina, Gay zakljuuje da

ljepilo dri deset tisua puta bolje nego to bi se moglo objasniti Van der Waalsovim
silama. Da se stvar spasi, druga je mogunost tzv. viskoelasticitet: duge molekule ljepila
umnogome se ponaaju kao pageti (premda nisu ni blizu tako ukusne), odnosno daju se
rastaviti samo uz velik trud i s mnogo strpljenja. Pri zajednikom djelovanju
viskoelasticiteta i Van der Waalsovih sila, za razdvajanje dvije slijepljene stvari potrebno
je stoput vie truda nego kad djeluje samo Van der Waalsova sila. Meutim, to objanjava
tek jedan posto moi ljepila. Koja je sila zasluna za preostalih devedeset devet posto? I
zato je da bismo selotejp odlijepili najprije potrebno odluno, a zatim ravnomjerno vui?
Pri mjerenju snage koja se troi na odljepljivanje primijeena je krivulja otprilike nalik
naslonjau, iz ega je zakljueno da je za odljepljivanje najprije kratkotrajno potrebno
vie snage (naslon), zatim dulje vrijeme manje snage (sjedalo). Zato krivulja izgleda
tako, a ne drukije, ne moe se objasniti Van der Waalsovim silama.
Teorija kavitacije koju su 1999. predstavili Cyprien Gay i Ludvik Leibler trebala
bi dati odgovor na oba pitanja. Ona govori da se u ljepilu na selotejpu i ljepljivim
papiriima nalaze mnogobrojni mjehurii koji, poput malih prianjaljki, zbog nastalog
podtlaka pri odljepljivanju na poetku pruaju otpor sve dok se ne poveaju i ne sjedine.
Poslije toga jo je samo potrebno svladati otpor ljepljivih niti. Ako se doista tako ponaa,
selojtep bi se na velikim visinama zbog slabog zranog tlaka trebao mnogo lake
odljepljivati. Taj je pokus najavljen iste godine kad je teorija objavljena, no dosad nije
proveden. Moda je prenijeti laboratorij za ispitivanje ljepila na veliku visinu ipak tee
nego to se mislilo.
Zato se proizvoai ljepila jednostavno ne ugledaju na macaklina? To se pitanje
namee i zato jer se ini kako se macaklini slue tek neznatnim dijelom svoje sile
prianjanja. Ameriki biolog Kellar Autumn izraunao je da bi macaklin koji stoji na zidu
mogao drati 140 kilograma. Samo on to ne eli. Uostalom, macaklinova stopala su
nanostrukture i zato ih je teko nainiti. Usto, macaklin vodi rauna da mu dlaice budu
iste, dok se umjetni macaklini, barem dosad, brzo zaprljaju, pa gube mo prianjanja.
Usto, potroa ne eli da papirii po uredskim zidovima i stropovima naokolo strae i
hvataju muhe. I ovako je ve dovoljno teko nad njima zadrati preglednost.

Spolna orijentacija
Randy Marsch: Ovaj, zna, Token, kad se mukarac i ena jako, jako vole,
mukarac stavi svoj penis u eninu vaginu. To se zove voenje ljubavi i sasvim je
normalno.
Token: A kad ena u sebi istodobno ima etiri penisa, a onda stane iznad
mukaraca i popiki se na njih, je li i to voenje ljubavi? Kad pet patuljaka iba mukarca
namazanog umakom za salatu, vode li i oni ljubav?
South Park
Spolni ivot ivotinja posljednjih godina vie nije ureen, bogobojazan nagon
kakvim smo ga nekad smatrali. U vie stotina razliitih ivotinjskih vrsta dokazano je
homoseksualno ponaanje, labudovi se nasmrt zaljubljuju u pedaline, a ezdeset posto
pastrva glumi orgazam (ne, nismo to izmislili). Meutim, tek je ovjek sve konano tako
zakomplicirao da je postalo nemogue zadrati pregled nad zbunjujuim mnotvom
internetskih seksualnih podrubrika. Taj je razvoj po svoj prilici (kao onaj od svejeda do
gastrokritiara) popratna pojava finije diferencijacije ljudskog mozga. Ali dok gotovo
nikog ne zanima zato je grakova juha jednima ukusna dok drugima ba i nije, mnoge i te
kako zanima odakle potjeu njihovi seksualni interesi. Meutim, uvjerljivih odgovora
zasad nema.
Na tekoe nailazimo ve pri pojmovlju. Bi li se trebalo govoriti o seksualnim
sklonostima, seksualnoj orijentaciji ili seksualnom identitetu? Svaka definicija sa sobom
nosi stanovite probleme. Tako homoseksualnost i heteroseksualnost nerijetko nazivamo
seksualnom orijentacijom, s biseksualnou je ve neto tee, dok se zanimanje za stopala
ili S&M esto svrstava pod sklonosti, koje se dodatno mogu javiti uz orijentaciju ili
neovisno o njoj. Ta podjela, meutim, ne temelji se na pouzdanom poznavanju nastanka,
uestalosti ili nepromjenjivosti seksualnih interesa, nego je vie povijesno uvjetovana.
Pojednostavljeno reeno, ono iza ega stoji lobi smatra se seksualnom orijentacijom i
kao takvo je zakonom zatieno od diskriminacije.
Sve do 19. stoljea odstupanja od seksualnih normi, ako su uope bila
zamjeivana, smatrana su loim navikama. Tijekom 19. stoljea od miljenja kako
neprimjereno spolno ponaanje vodi k duevnim bolestima postupno se stiglo do
duevna bolest i degeneracija vode k neprimjerenom spolnom ponaanju. U prvoj
polovici 20. stoljea ak su i napredni seksolozi bili miljenja da muka homoseksualnost
nastaje zbog nedostatka testosterona, zbog ega se moe izlijeiti transplantacijom
monja heteroseksualaca. Istodobno su Freud i njegovi sljedbenici razvili tezu kako
neobini obiteljski odnosi vode neobinom spolnom ponaanju koje se, dodue, moe
lijeiti psihoanalizom. Odstupajue spolno ponaanje smatralo se znakom
psihoseksualnog infantilizma, odnosno smatralo se da su odrasli ljudi ostali u razvojnoj
fazi normalnoj za djecu. Tridesetih godina 20. stoljea lijenik Theo Lang je prema teoriji
preobrazbe homoseksualce svrstao u enski rod. Dvadeset godina kasnije, poslije otkria
spolnih kromosoma, ta je teorija potonula u zaborav.

Uz psihoanalitike teorije pedesetih godina 20. stoljea pojavile su se i

bihevioristike. Neobini spolni interesi navodno nastaju uvjetovanjem kao posljedica
odreenih, uglavnom traumatskih dogaaja u djetinjstvu. To se uvjetovanje kasnije
pojaava spolnom aktivnou. Nedostaci te teorije su to se ona u stvarnosti uope ne
moe ispitati na ljudima. A to to tijekom pokusa ivotinje postaju fetiisti i nije naroito
vano. S jedne strane, u laboratorijskim situacijama ivotinje ionako naginju neobinom
spolnom ponaanju, a s druge veina su ivotinja od roenja zoofilni krznofili. Seksolog
Brian Mustanski to kae ovim rijeima: Naini ponaanja specifini za pojedine vrste
ivotinja (kao to su izvijanje lea ili skakanje uvis takora) ne mogu dati sveobuhvatnu
sliku ljudske spolne orijentacije.
Od sedamdesetih godina 20. stoljea postupno je nastala praznina u tumaenju.
Utemeljene hipoteze koje su dotad vrijedile nestale su iz rasprava, barem po pitanju
homoseksualnosti. Osobito teorija zavoenja ili teorija zaraze, tako esto navoena kao
objanjenje za energino posredovanje zakonodavca. Nitko vie ozbiljno ne zastupa
teoriju da homoseksualnost moe potaknuti uvjetovanje, poremeeni odnosi s roditeljem
istog spola ili neke druge traume iz djetinjstva. Tu i tamo takve se teorije jo mogu
proitati u svezi drugih spolnih naina ponaanja, ali za tumaenja homoseksualnosti se
vie ne rabe. Trebalo je pronai zamjenu. Ali iz kojeg bi smjera ona mogla doi?
Od poetka devedesetih godina 20. stoljea medicina i psihologija openito su se
opet poele pojaano voditi biologistikim istraivanjima koja se vie nisu primarno
bavila drutvenim utjecajima, nego djelovanjem gena, hormona i infekcija. Razlog tome, s
jedne strane, bila je pojava suvremenih metoda istraivanja, a s druge slabljenje utjecaja
psihoanalize. U okviru te zamjene trendova ponovno je istraeno zapaanje koje je
tridesetih godina nadahnulo Thea Langa za njegovu teoriju preobrazbe. to vie starije
brae mukarac ima, to je vea mogunost da je homoseksualac. Tu vezu, koliko god se
isprva mogla initi glupom, u meuvremenu je dokazalo gotovo dvadeset znanstvenih
radova. Starije sestre, s druge strane, nemaju nikakvu ulogu, a za ensku homoseksualnost
takva veza nije dokazana. Freud bi vjerojatno ustvrdio da starija braa utjeu na obiteljsku
dinamiku, ali protiv toga govori injenica da starija braa uope ne moraju biti nazona
pri odrastanju djeteta. Obrnuto, nazona, ali posvojena braa ne igraju nikakvu ulogu.
Raunaju se samo muka djeca i to muka djeca iste majke. Sve to podupire tezu kako se
razvoj homoseksualnosti odvija ve u maternici, a ne tek u pjeaniku. Meutim, o emu
je tono rije jo nije razjanjeno. Moda je rije o majinoj imunolokoj reakciji na
muke bjelanevine, odnosno stvaranje protumukih antitijela. A kako priroda
znanstvenicima ne eli olakati posao, sve to vrijedi samo za denjake.
Jedna druga hipoteza utemeljena na bioloki orijentiranom istraivanju tvrdi kako
razina mukih hormona u maternici utjee na kasniju spolnu orijentaciju djeteta, kao i na
odnos duina prstenjaka i kaiprsta (to je mnogo lake ispitati). Meutim, dosad su
rezultati tih znanstvenih istraivanja bili proturjeni, izmeu ostalog zato to drugi
imbenici, poput etnikog podrijetla, takoer utjeu na odnos duina prstenjaka i
kaiprsta. ini se da istraivanja blizanaca najbolje ukazuju na stanovit, premda ne jako
izraen genetski utjecaj na homoseksualnost koji je u mukaraca izraeniji nego u ena.
Neki znanstvenici za homoseksualnost mukaraca smatraju odgovornim X kromosom jer
je ea u roaka s majine strane. Drugi kao zamjerku navode kako je nasljeivanje
oevom linijom rjee samim tim to homoseksualci rjee imaju djecu. Ukupno uzevi,

dosta toga ukazuje da uz druge oblike homoseksualnosti postoji i bioloki uvjetovana

homoseksualnost te da ona u ena nastaje drukije nego u mukaraca.
Postoje li i za druge seksualne interese sline uzajamne veze kao za
homoseksualnost, zbog premalo istraivanja dosad nije poznato. Postoje duhovite prie o
ljudima koji su zbog ozljeda mozga ili uzimanja lijekova iznenada razvili ili se pak
oslobodili neobinih seksualnih sklonosti, ali istraivanja fetiista, sadomazohista ili
zoofila koja ne poivaju samo na pojedinanim sluajevima jo nema. Na tim se poljima
ni o mukarcima ne zna mnogo, a o enama jo manje. Pojedini seksolozi nijeu da kod
ena neega takvog uope ima (osim u rijetkim sluajevima). A ne ini se vjerojatnim ni
da e se ovo nezadovoljavajue stanje istraivanja uskoro promijeniti. Tek se nekolicina
seksologa u svijetu bavi potragom za uzrocima seksualnih interesa, to je, pak, kao
posljednje ali ne i manje vano, povezano s injenicom da u svijetu ba i nema mnogo
seksologa. Lijenici i psiholozi se pretjerano ne otimaju za te teme jer je pri pribavljanju
novca za istraivanje ili poloaja na sveuilitima mnogo bolje iza sebe imati velik,
samouvjeren lobi otporan na diskriminaciju, kao i zbog straha da ih mediji ne bi ismijali
kao strunjake za cuclae nonih prstiju. Tu privilegiju dosad ima samo istraivanje
homoseksualnosti.
S vremena na vrijeme poneto o ljudskoj seksualnosti nehotino saznajemo iz
drugih podruja. Ameriki neurolog Vilayanur S. Ramachandran iz svog istraivakog
rada na temu fantomske boli vrlo rairen feti prema stopalima objanjava injenicom da
se informacije iz stopala u mozgu obrauju odmah do onih iz genitalija. Jedan
Ramachandranov pacijent navodi da je poslije amputacije stopala u fantomskoj nozi
doivio orgazam koji je bio vie zadovoljavajui nego oni prije. Dodue, ta teorija prije
objanjava zato mnogi sisanje nonih prstiju smatraju ugodnim osjetilnim doivljajem,
ali ne daje jednostavno tumaenje elje za sisanjem tuih nonih prstiju koja se javlja u
ljudi s fetiem prema stopalima. Njega Ramachandran povezuje zrcalnim neuronima
koji su u posljednje vrijeme tako omiljeni meu neurolozima. Zrcalni neuroni su ivane
stanice koje pri promatranju neke radnje aktiviraju ista modana podruja kao da sami
izvodimo tu radnju. U neurolokim istraivanjima oni su trenutano koke koje nesu zlatna
jaja, jer se s njima u vezu moe dovesti gotovo sve. Dakle, prema Ramachandranu fetiisti
prema stopalima ele ovo zadrati u tajnosti, samo zato da bi se posvetilo njihovim
vlastitim stopalima, to nije posve iskljueno, ali je malo vjerojatno. Ova teza je ipak
napredak u usporedbi s pretpostavkom psihoanalitiara Alfreda Adlera i Wilhelma Stekela
da bi se sklonost fetiu prema stopalima mogla razviti u onih koji su kao dojenad imali
naviku sisati vlastiti noni palac.
Openito, kod istraivanja fetiizma (ako se rijetki i nasumini pokuaji
tumaenja fetiistikog ponaanja mogu tako opisati) upadljivo je to se fetiima ne
smatraju dijelovi tijela koji se inae smatraju seksualno privlanima, poput usta, grudi,
stranjice i genitalija, premda su donekle vani za razmnoavanje. Samo se kosa i stopala
priznaju klasinim objektima fetia, to bi pak moglo biti povezano sa znanstvenom
povijeu ili drutvenim normama. Pri tome, po svemu sudei, najupadljiviji dijelovi tijela
mogu postati seksualni simboli, odnosno objekti fetia osobito ako su u svakodnevnom
ivotu skriveni ispod hrpe odjee. Kolika je uestalost parcijalnog fetiizma (u smislu
iskljuive privlanost odreenog dijela tijela) ili fetia medija (u smislu privlanost prema
materijalu od kojeg je predmet izraen) te koliko snano je ta uestalost uvjetovana

pomodarskim i drutvenim normama jo nije istraeno. Openito, samo za mali broj

seksualnih interesa postoje korisni podaci pomou kojih se moe usporediti stanje u
razliitim zemljama s ciljem otkrivanja moguih kulturolokih utjecaja fetiistikog
ponaanja.
Godine 2006. dvije kanadske psihologinje, Patricia Cross i Kim Matheson,
uobiajenim testovima osobnosti pokuale su ispitati uobiajene teorije o
sadomazohistikim sklonostima. Nisu uspjele potvrditi nijednu. U usporedbi s kontrolnom
skupinom ispitanika, ispitanici mazohisti ne pate od osjeaja krivnje kao to smatra
psihoanaliza i ne naginju pojaano psihikim problemima ili labilnosti, a ispitanici sadisti
ne pokazuju autoritarne karakterne osobine i u njih nisu otkriveni znakovi asocijalnih
poremeaja osobnosti. to se, pak, tie vrijednosti i spolnih uloga, svi ispitani
sadomazohisti uglavnom su bili profeministiki orijentirani. Potvrditi se ne moe ni teza
psihologa Roya Baumeistera da je sadomazohizam mnogima sredstvo da nakratko potisnu
napornu suvremenu svijest o sebi.
Ako nita drugo, bar se svakih nekoliko godina prikupe podaci kakvo seksualno
ponaanje pokazuju odreene skupine stanovnitva. Iz tih znanstvenih radova nedvojbeno
proizlazi da odstupanje od seksualnih normi rijetko dolazi samo. Vie je razloga zbog
kojih je tako. Moe li si nakon otvorenog priznavanja homoseksualnosti ovjek priutiti
jo pokoji feti? Jesu li ljudi svestranijih interesa koji odstupaju od seksualnih normi
spremniji sudjelovati u anonimnim telefonskim anketama, bez oklijevanja dijelei podatke
o svom seksualnom ivotu, umjesto da uvrijeeno spuste slualicu? Ili postoji oita
spremnost razvoju neobinih seksualnih interesa koja se tijekom seksualnog razvoja, a
pod utjecajem (dosad neobjanjenih) vanjskih utjecaja vee za odreena tematska polja?
Mnogobrojni ispitanici navode kako su se njihovi seksualni interesi jasno pokazali ve
prije puberteta. Strunjaci, dodue, dvoje moe li im se vjerovati ili je moda rije o
opravdanjima tipa Ne mogu nita protiv toga, oduvijek sam bio takav. Do daljnjeg
ostaje nejasno mijenjaju li se seksualne sklonosti tijekom ivota, mogu li se mijenjati
odgovarajuim terapijskim metodama i utvruju li se jednom za svagda najkasnije
zavretkom puberteta. S jedne strane, mnoga zapaanja govore u prilog posljednjeg. S
druge, vjerski i konzervativni krugovi, ba kao i subkulture imaju tako oite interese
odgovoriti na to pitanje u skladu s vlastitim nazorima da izjave obiju strana treba uzimati
sa zadrkom.
Prvo, razlozi sloenih naina ponaanja koji ine ljudsku seksualnost nikako nisu
jednostavni. Vrlo vjerojatno je razvoj seksualnih interesa posljedica nekolicine razliitih
uzroka i vrlo vjerojatno su razlozi istog seksualnog ponaanja kod dvije razliite osobe
razliiti. A moda bi ipak najprije trebalo odgovoriti na pitanje zato je nekima grakova
juha ukusna, a drugima nije.

Stonoga
Onaj tko ima stotinu nogu, bre tri u propast.
Istonoazijska mudra izreka
Imati stonogu za ljubimca bez sumnje je neobian hobi. Ali dokle god su
gostoprimac i mnogononati gost s time suglasni, nitko tu nema to prigovoriti. Naalost,
stonoge (koje su na Zemlji ve vie od 400 milijuna godina i u skladu s time vrlo
tvrdoglave), ne pridravaju se tog pravila ponaanja. Ve godinama ljudi iz razliitih
krajeva svijeta izvjetavaju o cijelim vojskama stonoga koje svake godine iznova pohode
njihove kue traei sebi dom. Zato stonoge (Diplopoda) to ine i kako to da prethodno
bar ne zatrae doputenje, ne zna se.
Austrijska opina Rns u Vorarlbergu ne nudi mnogo zanimljivoga. Kao svako
drugo selo u tom kraju ima jezerce, crkvu, obrtniku radionicu i plou s nazivom na ulazu.
Pa ipak, u najmanje tri kue, s tendencijom rasta, svake godine u kasno proljee moe se
zapaziti zanimljiva pojava. Stotine stonoga kroz uske procijepe na vratima i pukotine
ulaze u kue i plaze naokolo po zidovima u potrazi za srebrninom. Nasreu, nemaju vie
od stotinu nogu pa u kuu ne unose previe prljavtine. Ako ih se kojim sluajem
poprijeko pogleda, nepozvani gosti ne odlaze bez negodovanja, nego jo i zatrcaju kuu
smrdljivim sekretom koji ostavlja grozne mrlje. Svakodnevno vlasnici kua tjeraju na
stotine tih mnogononih ivotinja sa svojih zidova. ak se ni pticama nema to zamjeriti.
Mnoge od njih nerado jedu stonoge, to je posve razumljivo jer stonoga ima vrst hitinski
oklop prekriven dlaicama pa kaklja u kljunu.
ovjek bi isprva pomislio kako je rije o neobinosti svojstvenoj samo za
austrijsku saveznu pokrajinu Vorarlberg, sve dok ne zaviri u strune radove Klausa
Zimmermanna iz Dornbirna. Trenutano taj biolog prati dvadesetak sluajeva redovitih
najezda stonoga u Austriji, Njemakoj i drugdje, u kojima sudjeluje najmanje pet razliitih
vrsta stonoga. Ali to je tek vrh ledenjaka, smeecrni, puui vrh ledenjaka, jer slinih
zbivanja, doznajemo, ima i u vedskoj, Engleskoj, ekoj, Maleziji i brojnim drugim
zemljama diljem svijeta. U nekim sluajevima masovni pokreti stonoga ak blokiraju
eljezniki promet.
Pedesetih godina 20. stoljea Hugh Scott proveo je pomna promatranja najezde
stonoga. etrnaest je godina razmjerno neometano ivio u svojoj kui u Engleskoj, sve
dok u proljee 1953. u zimskom vrtu nije pronaao prvih osam stonoga. Slijedeih godina
bi se vraale u isto doba i u sve veem broju, a vrijeme njihovog pribivanja u kui se
produljivalo. U kuu su uglavnom ulazile nou kroz procijepe na vratima i ujutro plazile
po zidovima i stubama, dok ih gospodin Scott ne bi usmrtio i arhivirao. Godine 1958.
stvar se otela kontroli. Izmeu veljae i lipnja pronaao je 567 stonoga, od ega 325 enki,
239 mujaka i tri ivotinje iji se spol vie nije dao utvrditi jer su pri usmrivanju bile
previe oteene. Mnogih bi travanjskih veeri u kuu ulazilo deset do trideset novih
stanara, koji bi zatim sljedeega jutra plazili kuom. Kasnijih zapisa vie nema.
Prepustivi kuu nepozvanim gostima, Hugh Scott se vjerojatno ogoren preselio u zemlju
gdje nema stonoga.

Uzrok tih zbivanja nisu otkrili ni Scott ni drugi strunjaci. Kako su se u kuama
okupljale preteno spolno zrele ivotinje, nekolicina promatraa je zakljuila kako je rije
o selidbi zbog masovnog parenja. Drugi smatraju da se radi o potrazi za povoljnim
mjestom za odlaganje jajaaca, to ne objanjava zato zajedno sa enkama sele i mujaci.
Mnotvo teorija kao uzrok navodi klimatske imbenike. Vanu ulogu mogla bi imati
vlanost zraka, jer stonoge, koje obino ive u gornjim slojevima zemlje i hrane se
odumrlim biljnim materijalom, ulaze u suhu okolinu. Ali zato bi bjeale u pretjerano
suhe suvremene kue? U svakom sluaju, Hugh Scott nije primijetio nikakvu vezu s
vlagom, ali s temperaturom jest. Njegove su stonoge preteno ulazile za hladnih noi,
dodue ne prehladnih, jer tada nijedna stonoga ne bi kroila ni koraka iza kunih vrata.
Drugi, pak, znanstvenici izvjetavaju o pojaanom ulasku za vruih dana. A gotovo svako
tumaenje ima potekoa s hirovitou kojom stonoge odreuju dane i ciljeve svoje
selidbe.
Engleski biolog John Cloudsley-Thompson, koji je pedesetih godina 20. stoljea
objavio monografiju o paucima, stonogama i podrumskim baburama, tu je pojavu
usporedio s masovnim pojavama kukaca, primjerice rojevima skakavaca. Najprije dolazi
do prevelikog razmnoavanja zbog povoljnih uvjeta, no nakon toga stvari za ivotinje
kreu nagore pa, tjerani potrebom, kukci sele s jednog mjesta na drugo, slino seobi
naroda. Da bi se to kod stonoga tonije istrailo, moralo bi se, kao to je Hugh Scott
uinio, na jednom mjestu u dugom vremenskom razdoblju sistematski promatrati u kojim
se okolnostima ivotinje poinju udno ponaati. Potrebno je samo pronai ljude koji e
biti spremni svake godine svoju kuu na nekoliko tjedana podijeliti s nekoliko stotina
stonoga to ne moe biti ba tako teko.
Dodue, u Rnsu u austrijskoj pokrajini Vorarlberg oito misle drukije. Prvi
pokuaj rjeavanja ove poasti pomou grabeljivih grinja koje se hrane stonoginim
jajacima nakon poetnih uspjeha je propao. Od jeseni 2006. Klaus Zimmermann rabi
novo sredstvo, dijatomejsku zemlju, neotrovan prah dobiven mljevenjem fosilnih biljnih
ostataka. Fini kristali dijatomejske zemlje prodiru u hitinski pokrov i abrazijom oteuju
zatitni votani sloj na tijelu kukca. Tretirane na taj nain, stotine su stonoga uginule zbog
gubitka vode iz tijela, odnosei tajnu svoje selidbe sa sobom u smrt.

Tamna tvar
Kilogram tamne tvari ima masu veu od deset tona.
Profesor Farnsworth, Futurama
Vidljiva tvar ini tek neznatan djeli svemira. Ostatak a pod tim ne mislimo na
stvari nestale pod krevetom ini tamna tvar. Sve u svemu u svemiru ima mnogo vie
nevidljivog od vidljivog oko pet do deset puta. Zato je tako, ne znamo.
Za postojanje nevidljive tvari znamo neizravno na temelju njezine mase. Zakon
gravitacije s pravom tvrdi da se mase meusobno privlae, pa zato tamna tvar
gravitacijskom silom djeluje na gibanje vidljivih stvari poput zvijezda koje se uvijek
mogu promatrati. Pomnim promatranjem zbivanja na nebu esto se gibanja nekih
nebeskih tijela mogu objasniti samo pretpostavimo li postojanje drugih nebeskih tijela,
nevidljivih jer su doista nevidljiva (poput crnih rupa) ili zato jer preslabo svijetle da bismo
ih mogli opaati najboljim postojeim teleskopima. Porastom jaine teleskopa neko
nevidljivo odjednom postaje vidljivo. Tako je Friedrich Wilhelm Bessel 1844. po
gibanju sjajne zvijezde Sirius pronaao da ima nevidljiva pratioca. Trebalo je proi
esnaest godina prije nego to je Alvan G. Clark, opremljen dovoljno jakim teleskopom,
uspio ugledati pratioca iznimno slabog sjaja Sirius B. Sirius B se brzo proslavio,
ponajprije po tome to je uareni ostatak zvijezde i pripada vrsti zvjezdanih tijela koja e
kasnije biti nazvana bijelim patuljcima. Slino Siriusu B, u posljednjih deset godina
izvan naeg Suneva sustava na neizravan je nain otkriveno vie od stotinu planeta na
temelju njihova gravitacijska djelovanja: ne moe ih se vidjeti, ali privlae vlastita sunca
as na jednu as na drugu stranu, pa se ona gibaju amo-tamo. Upravo takvo gibanje
omoguuje nam otkrivanje nepoznatih svjetova nevidljivih sadanjom tehnikom.
Zagonetno u svezi tamne tvari nije njezino postojanje, nego injenica to je ima
iznenaujue mnogo. To je prvi tvrdio vicarski astronom Fritz Zwicky jo 1933. godine.
Zwicky je promatrao gibanja galaktika u zvijeu Berenikina kosa, nebeskom podruju
krcatom galaktikama. Fotografije tog podruja prikazuju iznenaujue velik broj blijedih
magliastih mrlja za koje se pobliim promatranjem (velikim teleskopima) pokazalo da su
galaktike, na tisue Mlijenih staza, koje svaka ponaosob sadre mnogo milijarda
zvijezda, prizor koji nam govori da svemir nema nita drugo na umu osim da nam pokae
koliko smo beznaajni. Zwicky je otkrio da se u tom galaktikom mravinjaku galaktike
gibaju prebrzo. Masa vidljive tvari nije ni izdaleka dovoljna da bi zadrala galaktiki skup
na okupu. Naime, razletio bi se milijarde godina ranije i danas ga vie ne bismo mogli
vidjeti. Zato mora postojati neka vrsta ljepila, gravitacija tamne tvari, koja sprjeava
galaktike da se ne razlete. Premda je Zwicky to formulirao mnogo zamrenije, njegova je
spoznaja bila uvelike zanemarivana. Trebalo je proi jo gotovo etrdeset godina prije
nego to je postojanje tamne tvari prihvaeno, a otad se tisue astronoma danonono bavi
samo njome.
Do konane prekretnice u razotkrivanju tamne tvari dovelo je istraivanje rotacije
galaktika. Ba kao to planeti krue oko Sunca, tako i zvijezde u svakoj galaktici krue
oko njezina sredita. Sunce to, primjerice, ini vrlo velikom brzinom od otprilike 250

km/s. Istodobno ga prema sreditu Mlijene staze privlai gravitacija. Meutim, vrtnja
oko galaktikog sredita stvara centrifugalnu silu usmjerenu prema van, ije djelovanje
lako moemo iskusiti kad automobilom prebrzo uemo u zavoj. Istodobno djelovanje
centrifugalne i gravitacijske sile uzrokuje da se Sunce ne pribliava niti ne udaljava, nego
postojano krui oko galaktikog sredita, pri emu brzinu gibanja odreuje iskljuivo
raspodjela tvari u Mlijenoj stazi. Tako se iz brzine kretanja vidljive tvari moe zakljuiti
koliko je mase unutar neke galaktike i gdje se ona zadrava. Takvom se analizom
poetkom sedamdesetih godina 20. stoljea stiglo do deprimirajueg zakljuka: tijela u
vanjskom dijelu galaktika, i to svih galaktika (a ima ih, kao to smo ve naveli, mnogo),
prebrzo krue oko galaktikih sredita, toliko brzo da bi, poput automobila u zavoju,
izletjeli iz svojih galaktika da nema neega masivnog, ali nevidljivog, to ih u tome
sprjeava tamne tvari.
U meuvremenu je postojanje tamne tvari dokazano na mnogo razliitih mjesta
diljem svemira. Ima je u naoj Mlijenoj stazi, eliptinim galaktikama, patuljastim
galaktikama, galaktikim jatima i u jo veim galaktikim superjatima. Nigdje se stvari ne
bi odvijale onako kako bi se prema naoj predodbi trebale odvijati kada bi postojalo
samo vidljivo. A odnedavna nekolicina nagaa da tamne tvari ima i u naoj neposrednoj
okolini. Svemirske sonde Pioneer 10 i 11, iji je glavni zadatak bio istraiti plinovite
divove Jupiter i Saturn, neka kobna sila vukla je u smjeru Sunca, i zato su se sve sporije
kretale. Ta je pojava do danas ostala nerazjanjena. Mogua tumaenja su brojna, od rupe
u spremniku goriva, do tamne tvari koja privlai jadnu svemirsku letjelicu.
Ali to je zapravo tamna tvar? Je li ta udna stvar opasna? Moe li eksplodirati ili
je moda jestiva? Problem vrlo jednostavno nestaje kad se postojanje tamne tvari zanijee
i ve opisane pojave objasne tako to se bez oklijevanja promijeni zakon gravitacije,
odnosno sile tee. Sve pojave koje upuuju na postojanje tamne tvari ine to jedino zato
jer polazimo od univerzalnog zakona gravitacije. To je temeljna zamisao u pozadini
teorije nazvane Modified Newtonian Dynamics, skraeno MOND, i slinih misaonih
konstrukcija. U njoj je 1983. Mordehai Milgrom iznio tvrdnju da se gravitacija vie ne
ponaa tako beskompromisno kao na Zemlji, nego da joj se nain djelovanja mijenja kad
se promatraju stvari koje su vrlo udaljene jedna od druge, to je u svemiru est sluaj.
Tako se MOND-om mogu objasniti rotacijske krivulje galaktika, to bi inae zahtijevalo
goleme koliine tamne tvari. Dodue, to ne vrijedi posvuda i stvara cijeli niz dodatnih
tekoa. U svakom sluaju, dosad jo nitko nije otkrio dovrenu, modificiranu teoriju
gravitacije koja bi se bez ikakvih tekoa mogla primijeniti u cijelom svemiru. Zato se
potraga za tamnom tvari nastavlja.
O prirodi tamne tvari postoje dvije teorije. Jedna govori da bi moglo biti rijei o
masivnim tijelima koja ne sjaje ili pak sjaje vrlo slabo, a iste su grae poput svega to
inae poznajemo. Njih nazivamo barionskom tamnom tvari, jer im se masa veinom
skriva u elementarnim esticama protonu i neutronu koje svrstavamo meu barione. Dobri
kandidati za takva velika tamna tijela ve su spomenuti bijeli patuljci, a uz njih i tzv.
smei patuljci, o kojima e biti rije neto kasnije, te crne rupe. Te se tamne sjene sve
zajedno esto skrivaju pod kraticom MACHO (Massive Compact Halo Objects,
odnosni masivni kompaktni objekti).
Prema drugoj teoriji, tamna bi se tvar mogla sastojati i od velike, ak vrlo velike
koliine elementarnih estica koje slabo uzajamno djeluju na ostatak svemira i autistino

prolijeu kroz ovjeka, Zemlju i sve drugo. Prve teorije u tom smjeru polazile su od
vruih estica, odnosno estica bogatih energijom. Dugo je vremena najbolji MACHO
kandidat bio neutrino, hipotetska estica koja, primjerice, nastaje u nuklearnim
elektranama ili u zvjezdanim eksplozijama, a za ije je dokazivanje trebalo vie od 25
godina. U meuvremenu je, meutim, postalo jasno da je masa neutrina premalena da bi
objasnila pojavu sve tamne tvari. Uspjeh obeavaju modeli koji se bave hladnom
tamnom tvari. estice koje dolaze u pitanje imaju pustolovna imena: neutralino, aksion,
gravitino ili wimpzilla, a sve zasad postoje samo u glavama teorijskih fiziara.
Postojanje nijedne od njih do danas nije nedvojbeno dokazano. Te egzotine, hipotetske
estice poznate su pod zajednikom kraticom WIMP (engl. weakly interacting massive
particles, odnosno masivne estice slabog meudjelovanja). E, tu postaje jasno da je
istraivanje tamne tvari ujedno i natjecanje za najbolju kraticu: MOND, MACHO ili
WIMP.
U posljednjih trideset godina granice u istraivanju tamne tvari nekoliko su puta
pomaknute. Sedamdesetih godina 20. stoljea preteno se polazilo od pretpostavke da
tamna tvar ima nekakve veze s barionskom tvari, vrstom tijela kasnije nazvanih MACHO.
Osamdesetih godina 20. stoljea okrenut je list i omiljeni su postali neutrini, a poslije njih
hladni WIMP-ovi i druge egzotine elementarne estice. Poetkom devedesetih
MACHO-i su se opet vratili, ali su iduih godina novim opaanjima osporeni. S vremena
na vrijeme u modu dolaze hibridni modeli: Svijetu su potrebni kako MACHO, tako i
WIMP-ovi, tvrdio je 1994. engleski astrofiziar Bernard Carr. Puni nade, strunjaci
takve zamisli nazivaju i scenarijima s dvije Zubi vile. Naime, kad djetetu ispadne
mlijeni zub, stavi ga se pod jastuk gdje eka Zubi vilu koja zub uzme, a pod jastukom
ostavi novi. Moe li se problem tamne tvari rijeiti pomou dvije Zubi vile, odnosno
dvije razliite vrste estica, jo uvijek ne znamo.
Lijep primjer slijeenja trendova u istraivanju tamne tvari su tzv. smei patuljci.
Za razliku od zvijezda, ta tijela nemaju unutranju pe. Dok zvijezde u svojoj
unutranjosti milijune i milijarde godina pretvaraju vodik u helij, smei patuljci su
premaleni da proizvedu temperature nune za pokretanje procesa nuklearne fuzije. Zbog
toga slabo sjaje, pa ih je teko otkriti. Zamislimo li da je zvijezda svijea koja uglavnom
gori stalnim i nepromjenjivim sjajem, tada je smei patuljak uareni komad metala koji se
postupno hladi. Od ezdesetih se godina 20. stoljea nagaa o postojanju i svojstvima
smeih patuljaka (donedavna ih se nije moglo ni vidjeti, niti istraivati, uz ostalo jer su
teleskopi bili preslabe svjetlosne moi). Kako se o njihovom broju u Mlijenoj stazi nije
znalo nita, gotovo su dvadeset godina bili prvorazredni kandidati za tamnu tvar. Jo je
1994., godinu dana prije otkria prvog smeeg patuljka, tijela nesretne oznake Gliese
229B, Bernard Carr smee patuljke nazvao najvjerodostojnijim objanjenjem za veliku
koliinu nevidljivog u svemiru. Za samo nekoliko godina velika oekivanja koja su
znanstvenici gajili za te sumnjive tamne osobenjake pala su u vodu. Otkriveni su brojni
smei patuljci, ali ni blizu dovoljno da objasne makar djeli ukupne koliine tamne tvari.
Sudbinu slinu smeim patuljcima slijede ostali MACHO kandidati, ba kao i
neutrini. Oni postoje, ali kad ih se sve zbroji, dobije se tek djeli potrebne tamne tvari.
Zato danas gotovo da i nema drugog izlaza nego vjerovati u teoriju hladne tamne tvari u
obliku WIMP-ova ili neega slinog elementarnih estica koje u svemiru gotovo
iskljuivo primjeujemo zbog njihova gravitacijskog djelovanja. O emu je tono rije,

zasad jo nitko ne zna. Zato je krajem devedesetih godina 20. stoljea nastalo uzbuenje
kad je znanstveno-istraivaki tim okupljen oko Rite Barnabei prvi put htio dokazati
postojanje tamne tvari na Zemlji. Pomou tekih kristala soli iskopanih duboko iz
talijanskih Apenina, kako ne bi bili oneieni tetnim zraenjima, otkriven je signal koji
je upuivao na udar dosad nevidljivih estica u kristal soli. WIMP-ovi na dohvat ruke
usred Europe? Naalost, senzacionalna vijest nije izdrala kritika preispitivanja koja su
uslijedila nakon njezina objavljivanja. I tako ostaje sve po starom, a izraz tamna tvar je
prema priznanju amerikog astronoma Davida B. Clinea, i dalje prazan izraz za nae
neznanje.
Uostalom, kako se u meuvremenu saznalo, svemir se sastoji od etvrtine do
treine vidljive i tamne tvari. Sve ostalo danas nazivamo tamnom energijom (samo da
dobije ime), a pod tamnom energijom podrazumijevamo zagonetnu silu koja ubrzava
irenje svemira. Vjerojatno je nepotrebno napomenuti da se ni o njezinoj prirodi ne zna
gotovo nita.

Tektonika ploa
Molimo ne pokuavajte sami zaustaviti gibanje tektonskih ploa.
Natpis na majici
Na pitanje koje je uspjehe znanost ostvarila u 20. stoljeu kao odgovor esto se
navode kvantna mehanika, teorija relativnosti i svemirski letovi, dok se tektonika ploa
rjee spominje. Istodobno, tektonika ploa, odnosno pria o pomicanju kontinenata, vana
je teorija za razumijevanje Zemlje. Ona objanjava kako nastaju planine, oceani i veina
vulkana, zato se potresi dogaaju na samo nekim mjestima, zbog ega blisko srodne
ivotinjske vrste ive na razliitim kontinentima, zato se neke stijene nalaze ba tamo
gdje se nalaze, kako to da istona obala June Amerike oblikom tono pristaje zapadnoj
obali Afrike, i jo mnogo drugoga. Gotovo da nema druge teorije koja bi jednim udarcem
tako lijepo objanjavala tako mnogo zagonetnih pojava. Meutim, tektonika ploa ima i
zamagljenih podruja. Iz nje istodobno izranjaju nove zagonetke, od ijih je rjeenja
znanost jo daleko.
Zaetnikom tektonike ploa danas se uglavnom smatra Alfred Wegener koji je
poetkom 20. stoljea iznio brojne argumente u prilog toj teoriji, premda su mudri ljudi
poput Francisa Bacona ili Benjamina Franklina stoljeima prije Wegenera razmatrali
mogunost pomicanja kontinenata. Trebalo je proi jo neko vrijeme da se teorija
postupno u znanstvenu zajednicu ne probije u drugoj polovici prolog stoljea. Naravno,
na tei nain. Kako se tektonske ploe, naalost, pomiu sporije nego to raste trava
(nekoliko centimetara godinje), ne moemo jednostavno sjesti i promatrati kako to ine.
Umjesto toga, za njihovo pomicanje postoje neizravni argumenti. Primjerice, ako u
dananje vrijeme u Sibiru nalazimo stijene koje po svojim svojstvima upuuje da su
nastale na ekvatoru, tada se Sibir neko morao nalaziti negdje drugdje, ak i ako se stijene
danas prave posve nedunima.
No, kako se kontinenti zapravo pomiu? Premda se zamisao na prvi pogled ini
jednostavnom, zapravo je vrlo zamrena. Zemljina se povrina sastoji od donekle vrstih
ploa debljine izmeu 20 i 80 kilometara koje klize po mekem donjem sloju, tzv.
astenosferi. Veina ploa na sebi nosi kontinent, a uz njega i dijelove oceanskog dna.
Uzdu granica ploa odvijaju se dramatina zbivanja: u najjednostavnijem sluaju, klizei
jedna uz drugu, dvije se ploe taru, uslijed ega moe doi do pojave rasjeda, potresa i
vulkanizma, kao primjerice u Kaliforniji gdje se dodiruju sjevernoamerika i tihooceanska
ploa. U drugim sluajevima, dvije se ploe razmiu. Pukotina koja tako nastaje ispunjava
se tekuim stijenama, magmom, iz dubljih slojeva Zemlje. Nastaje nova kora, morsko se
dno iri, to je proces koji se danas odvija negdje usred Atlantika izmeu afrike i
junoamerike ploe. Meutim, kad oceani rastu, a ploe se razmiu, kamo one zapravo
idu?
Jedno ranije objanjenje te pojave je da se Zemljina povrina iri poput povrine
balona kad ga napuhujemo. Meutim, toj hipotezi nedostaje uvjerljiv dokaz (primjerice,
jo nije otkriveno mjesto gdje se balon puni zrakom). Uspjenom se ubrzo pokazala
spoznaja da istodobno s nastankom nove kore, negdje drugdje ploe nestaju u sudarima

golemih razmjera. Tonije, jedna se ploa podvlai pod drugu u procesu koji se naziva
subdukcija i ima velianstvene posljedice. Jedna takva velianstvena posljedica
subdukcije je, primjerice, Himalaja, koja je nastala jer se indijska ploa bezono podvukla
pod euroazijsku, gurajui je odozdo.
Postavimo li sad najtipinije pitanje za znanstvenike, Zato?, dolazimo do
neznanja. A zato se ploe uope kreu? Znanstvenici su sloni da se motor u pozadini
tektonike ploa nalazi duboko u Zemljinoj unutranjosti, gdje se radioaktivnim procesima
oslobaa energija (to bi bilo neto kao pretpotopna nuklearna elektrana). Nastala toplina
se tzv. konvekcijom prenosi prema povrini, na nain dobro poznat svakome tko ima
lonac: vrua voda se podie, hladna tone. Kako bi se sve odvijalo lijepo polako i kako se
planet ne bi prekuhao, Zemlja se umjesto vodom slui stijenama. Mnogo toga o
konvekcijskim gibanjima u Zemljinu platu jo ne razumijemo, primjerice jo se tono ne
zna gdje zapravo materijal izlazi, a gdje ulazi. Unato tomu, doima se dobrim zakljukom
da su konvekcijska gibanja u nekom obliku pokretaka sila pomicanja kontinenata.
Dakle, na konvekcijskim strujama ploe mogu na neki nain jahati. Ako je
korijenje kontinenata dovoljno vrsto povezano s tekuom masom ispod njih,
kontinentima ne preostaje nita drugo nego protiv svoje volje slijediti njezino gibanje.
Mogue je da Sjeverna Amerika upravo tako trenutano putuje u smjeru Azije. U zonama
subdukcije vrlo vjerojatno djeluju dvije sile: prvo, konvekcijske struje mogu usisati
ploe prema dolje (a one su pritom bespomone kao pliva kojeg morski pas vue u
morske dubine), i drugo, ploa se moe jednostavno podvui, odnosno zbog vlastite teine
na jednom kraju potonuti u slojeve ispod nje. Ostatak ploe nestaje u procesu, to ne
mogu promijeniti ni spektakularni prosvjedi poput potresa i tsunamija. Oba procesa,
usisavanje i poniranje uzrokuju istu stvar. Rub ploe postupno nestaje sa Zemljine
povrine, samo to je u jednom sluaju pokretaka sila konvekcija, a u drugom sila tea.
to se zbiva s dijelovima ploe nakon njezina potonua u unutranjost, ponovno nije
posve jasno. Raspada li se odmah ili neko vrijeme ostaje nepromijenjena i prodire stotine
kilometara u Zemlju? Ondje je zacijelo mrano i ne ba pretjerano ugodno.
Po svemu sudei svi su navedeni procesi vani za gibanje ploa. Sile koje djeluju
u subdukcijskim zonama oito su najjae i mogu dovesti do nevjerojatnih brzina od ak 15
centimetara godinje. Meutim, u igri su vjerojatno i drugi mehanizmi, ve i zato to
nemaju sve ploe granice u subdukcijskim zonama. Osim toga, iz igre jo nije ispala ni
mogunost da kretanju ploa pridonosi i privlaenje.
Na gomilu otvorenih pitanja nailazimo i pri razmatranju kako se gibanje ploa
odvijalo u prolosti. S odreenom se sigurnou moe rekonstruirati tek mlaa povijest
ploa, odnosno posljednjih 500 milijuna godina. Prije otprilike dvjesto pedeset milijuna
godina svi su dananji kontinenti tvorili jedinstveno kopno, superkontinent nazvan
Pangea. Uz dobru tjelesnu kondiciju kao preduvjet, ljudi bi tada mogli hodati od Aljaske
do Australije, bez potrebe da se najprije izumi amac na vesla. Jo neto dalje u prolost,
prije otprilike milijardu godina, Zemlja je ve jednom bila sjedinjena u superkontinent
nazvan Rodinija. Za razliku od Pangeje, danas raspolaemo samo vrlo nepouzdanim
kartama Rodinije. Jedna od prijepornih stvari je i gdje se u to vrijeme nalazio Sibir. Sva
srea da putovanja svijetom u ono doba nisu bila osobito omiljena, jer zapalo bi se u
gadne neprilike. Meutim, milijardu godina nije ni etvrtina Zemljine povijesti, a kako su
kontinenti izgledali u prvih tri i pol milijarde godina dokuiti se moe samo uz veliku

muku. Smatra se da superkontinenti nastaju u nepravilnim razmacima i potom se ponovno

razdvajaju. Na najstariji, superkontinent nazvan Valbara, upuuju stijene starije od tri
milijarde godina.
Za prve se tri milijarde godina Zemljine povijesti ak ni ne zna je li tektonika
ploa uope postojala te, ako je postojala, je li funkcionirala na isti nain kao danas. Koje
su to mone sile uzrokovale da se su u jednom trenutku u pradavnoj prolosti dijelovi
Zemlje poeli pomicati? Mlada se Zemlja umnogome razlikovala od dananje, primjerice
u unutranjosti je bila znatno toplija. Pokretaka snaga u pozadini tektonike ploa koja je
na ve opisan nain uvelike povezana s prilikama u unutranjosti Zemlje, zbog toga se
tijekom vremena mogla veoma promijeniti ali pitanje je kako. U lipnju 2006.
znanstveni asopis Nature objavio je kako je odrana konferencija o ranoj povijesti
tektonike ploa na kojoj su sudionici, svi odreda strunjaci s tog podruja, razglabali o
vremenu kad je zapoela tektonika ploa na naem planetu. Veina je smatrala da je
gibanje zapoelo prilino rano, prije otprilike tri do etiri milijarde godina (dosad se ne
moe tonije odrediti). Drugi zagovaraju mnogo kasniji poetak, dok trei ne iskljuuju da
su kontinenti katkad i dulje vremena zastajali, vjerojatno kako bi predahnuli.
Gibanje ploa dio je repertoara planeta, ali ni u kom sluaju razumljiv. Takvo
prevrtljivo ponaanje, barem iz ranijeg doba, na drugim planetima Suneva sustava nije
poznato. Ipak, postoji mogunost da je i Mars neko imao gibajue kontinente. Podaci
koje je skupila svemirska sonda Mars Global Surveyor, koja od 1999. krui oko Marsa,
navode na zakljuak da je na Marsu postojalo gibanje ploa, i to ba onakvo kakvo
poznajemo sa Zemlje. Dodue, to je moralo biti u dalekoj prolosti, prije nekoliko
milijarda godina. Venera, pak, ima povrinu koja po mnogo emu nalikuje Zemljinoj. Ima
planine, vulkane, duboke kanjone nalik Grand Canyonu, sve ono to je na Zemlji nastalo
gibanjem ploa. Meutim, sve je to na Veneri nastalo bez takvog gibanja. Pitanje je,
meutim, kako i je li to doista mogue. Ganimed, jedan od etiri velika Jupiterova
mjeseca koje je otkrio jo Galileo Galilej, ima lijepe tektonske rasjede, pa bi mogao
rasvijetliti uzroke i djelovanje tektonike ploa. Promatrati uvijek samo vlastiti planet
katkad moe navesti na krive zakljuke.
Jednako neizvjesna kao njihova prolost je i budunost ploa na Zemlji, koju
znanstvenici pokuavaju predvidjeti na temelju mjerenja dananjih gibanja. U ovom se
trenutku, primjerice, sudaraju Afrika i Europa, proces koji je ve iznjedrio Alpe i Pireneje
i koji bi ve za 50 milijuna godina mogao uzrokovati da Sredozemno more zatrpa saharski
pijesak. Neki, pak, scenariji predviaju da bi se za samo dvjesto pedeset milijuna godina
Amerika mogla spojiti s Europom, Azijom i Afrikom, premda se tono ne zna hoe li
pristati na zapadnu Afriku ili istonu Aziju, pa tako nije sigurno hoe li se New York u
blioj geolokoj budunosti nalaziti pokraj Namibije ili San Francisco u Japanu. Tako bi,
takorei ve preksutra, mogao nastati novi superkontinent, koji bi se, ovisno o tome kako
e na kraju izgledati, mogao zvati Amazija ili (manje domiljato) Pangea Ultima. Nasreu,
imamo jo dovoljno vremena da mu smislimo ljepe ime.

Tunel sjever-jug berlinske gradske eljeznice

Gradnja je borba protiv vode.
Bernd Hillemeier, profesor graevine
Svjetski ratovi pouzdan su izvor injenica o kojima se gotovo nita tono ne zna.
Oteavajua je okolnost, meutim, to nakon njih veina tvrdi da oni nisu bili ti koji su
spalili vane dokazne materijale, zametnuli ih u bijegu ili ponijeli kui kao suvenire. Evo
jednog primjera. Posljednjih dana Drugoga svjetskog rata strop podzemnog tunela
berlinske gradske eljeznice, tzv. S-bahna, koji prolazi ispod berlinskog Landwehkanala
dignut je u zrak, uslijed ega je velik dio tunelskog sustava poplavljen. E, sad, emu je to
trebalo posluiti, jesu li odgovorni Nijemci ili Rusi, koliko je ljudi izgubilo ivote, kao i
sam datum miniranja, pitanja su koja su jo i danas otvorena za raspravu. Dodue, o
ovome ak i za ratne prilike dramatinom dogaaju znalo bi se jo i manje da berlinski
Muzej gradske etvrti Kreuzberg poetkom 1990-ih nije skupio iscrpnu dokumentaciju.
Naime, 1989. na skuptini gradske etvrti Kreuzberg odlueno je da se postavi spomenploa rtvama tog nemilog dogaaja i u tu svrhu od Muzeja gradske etvrti Kreuzberg
narui potrebno istraivanje. Kako se nije moglo utvrditi to bi na spomen--ploi trebalo
pisati, ona do danas nije izraena. Kad bi Berlin imao gradski vodi nevidljivih i
nepostojeih znamenitosti, u njemu bi se ta nepostojea spomen-ploa nalazila na pola
puta izmeu postaja berlinske podzemne eljeznice Mckernbrcke i Gleisdreieck. Danas
ondje, jedan iznad drugog, ponovno uredno teku podzemni tunel gradske eljeznice i
Landwehrkanal.
Da je tunel raznijet iznutra (odnosno da nije razruen artiljerijskom paljbom
izvana) eksplozijom velike jaine, jedna je od manje dvojbenih stvari. U stropu od
armiranog betona mjestimice debljem od jednoga metra nastala je rupa od nekoliko
metara. Za takvu su eksploziju bili potrebni viesatni pripremni radovi, precizno
poznavanje tunela, kao i goleme koliine eksploziva. Voda koja je navrla iz
Landwehrkanala razlila se do postaje Friedrichstrae, odande dananjom linijom U6 do
postaje podzemne eljeznice Stadtmitte u tunelu dananje linije U2 te stigavi na
Alexanderplatz, potopila jo i linije U8 i U5. Tako se veina podzemnih berlinskih
prometnih putova nala pod vodom.
Brojna izvjea navode da se miniranje temeljilo na zapovijedi, no za takvo to
nedostaju dokazi. Povjesniarka umjetnosti Karen Meyer u svom izvjeu za kreuzberki
muzej primjeuje kako Nijemci nisu mogli imati velike koristi od miniranja tunela, jer su
okna podzemne i prigradske eljeznice jedinicama SS-a i obrambenim snagama sluila
kao posljednja utvrda. Rusima je u to vrijeme bilo jednostavnije napredovati po tlu, pa ih
potapanje tunela ba i ne bi usporilo. S druge strane, da je Crvena armija ak i imala
interesa potopiti tunel ne bi li isprala posljednja njemaka gnijezda otpora, velika je
vjerojatnost da Rusi nisu raspolagali potrebnim detaljnim planovima berlinskog
podzemlja.
Neki radovi, premda bez jasnih izvora, kao datum miniranja navode 26. travnja.
Istonoberlinsko standardno djelo Die Befreiung Berlins 1945 (Osloboenje Berlina

1945.) kao datum eksplozije navodi 27. travnja, ali u spisima pismohrane eljeznica
Reicha, koji su u tom djelu navedeni kao izvor, nalazimo 2. svibnja. Jednako
nepotkrijepljen dokazima u nekim se izvorima pojavljuje i 28. travnja, dok se u jednom
izvjeu, koje nije dalje potvreno, spominje eksplozija praine u oknu gradske eljeznice
kod postaje Mckernbrcke 29. ili 30. travnja, u kojoj je oteena betonska deka, uslijed
ega je u tunel prodrla voda. Eksplozija praine, meutim, nije dovoljno jaka da izazove
opisane tete.
Na vrijeme eksplozije neizravno upuuje i izvjetaj o evakuaciji bunkera na
postaji Anhalter Bahnhof iji se ostaci i danas tu nalaze. etiri do pet tisua ena, djece i
staraca iz okolnih stambenih etvrti koji su u postaji potraiti utoite 1. svibnja 1945.
jedinice SS-a evakuirale su istim podzemnim tunelom gradske eljeznice. U ovom sluaju
evakuirali u slabo upotrebljavanom smislu znai istjerali s razmjerno sigurnog
mjesta. Civili su preko postaje Potsdamer Platz doli do postaje Friedrichstrae, odakle
su stigli do dananje postaje podzemne eljeznice Zinnowitzer Strae. U to je vrijeme u
oknu na pojedinim mjestima bilo vode, ali ta je voda po svoj prilici dolazila iz cijevi
napuklih uslijed artiljerijske paljbe i nije dosezala vie od koljena, odnosno do bedara.
Datum evakuacije dobro je potkrijepljen dokazima. Da je strop tunela bio raznesen tada,
tunelom se vie ne bi moglo kretati, a meu tolikim tisuama evakuiranih moralo bi se
nai svjedoka koji su barem uli eksploziju, pogotovo jer je u unutranjosti tunela
eksplozija morala biti mnogo glasnija od istodobne artiljerijske paljbe vani. Usto, na
okolnim postajama osjetio bi se udarni val.
U veini radova kao datum eksplozije spominje se 2. svibnja, bez navoenja
izvora za taj podatak. U internom izvjeu uprave eljeznica Reicha pie: Dana 2.
svibnja u 7 sati i 55 minuta ujutro snana je detonacija potresla podruje krianja
Landwehrkanala i Tunela sjever-jug berlinske gradske eljeznice.... Izvjee je napisao
Rudolf Kerger, ef sekcije za gradnju eljeznica Reicha, zaduen za radove na popravku
tunela, no ni on se, naalost, ne poziva ni na kakve izvore, pa nije jasno temelje li se slina
datiranja na drugim mjestima na Kregerovom izvjeu ili nekim sasvim drugim
dokumentima. U knjizi Berlin. Kampf um Freiheit und Selbstverwaltung 1945 1946
(Berlin. Borba za slobodu i samoupravu 1945. 1946.) koju je izdao berlinski
Pokrajinski arhiv kao dokaz za jutarnje sate 2. svibnja u izvorima je naveden rad In
zehn Tagen kommt der Tod (Smrt dolazi za deset dana) Amerikanca Michaela A.
Musmannoa koji vie nalikuje romanu i ne poiva na injenicama, kao i dva izvora iz
fonda Pokrajinskog arhiva. Ta dva izvora nisu pronaena u vrijeme kad je Muzej gradske
etvrti Kreuzberg provodio istraivanje to je, kako su izjavili u Muzeju, prelo svaku
mjeru. Navedeni spisi Pokrajinskog arhiva u meuvremenu su se ponovno pojavili, ali u
njima nema nita to bi moglo pridonijeti objanjenju otvorenih pitanja.
Na poziv to ga je Muzej gradske etvrti Kreuzberg 1991. objavio u berlinskom
tisku javili su se brojni itatelji, od kojih se njih deset moglo sjetiti da su bili u tunelu
barem do noi s 1. na 2. svibnja. Novinski lanak iz 1950. kao datum poplave tunela
navodi no s 3. na 4. svibnja. Gerhard Krienitz, koji ga je napisao, u razgovoru s ljudima
iz kreuzberkog muzeja iznio je miljenje kako je tunel 2. svibnja ujutro jo bio prepun
ljudi, pa bi poplava u tom trenutku, po njegovu miljenju, odnijela mnogo vie rtava.
Ali koliko je uope bilo rtava? U kolovozu 1945. pogrebna sluba gradske
etvrti Kreuzberg zatraila je od gradonaelnika da im dodijeli kamione da zbrinu prema

procjeni jednu do dvije tisue leeva iz okna gradske eljeznice. Kako se ponajprije
polazilo od toga da je tunel bio potopljen tijekom evakuacije i kako je, ini se,
oduevljenje tiska za tekstove pune leeva u ljeto 1945. zaudo bilo jednako veliko kao
danas, neki izvori navode da je bilo i nekoliko tisua mrtvih. Meutim, kod radova na
ienju tunela otkriveno je samo stotinjak rtava koje su moda bile mrtve i prije
naviranja vode. Pojedine su rtve iz vode izvuene ve prije na postajama, pa kreuzberki
muzej kao realan broj navodi jednu do dvije stotine rtava.
Otvorena pitanja, dakle, glase: Kad je tunel miniran? Zato se nitko ne sjea
detonacije ni udarnog vala? Je li tunel bio miniran na temelju zapovijedi? Ako jest, tko je
izdao zapovijed i koju je svrhu to trebalo imati? Dostupni spisi su iscrpljeni, oevidaca je
svakim danom sve manje, ali postoji mogunost da se dosad neprouena graa jo skriva
u pismohrani eljeznica Reicha ili sovjetskim arhivima. Do razjanjenja navedenih pitanja
u svakom sluaju ne teti kratko procijeniti cijelu stvar vonjom izmeu postaja
Yorckstrae i Anhalter Bahnhof, jer voda Landwehrkanala danas opet tee tamo gdje
treba, a usto mnogo toga u Berlinu danas izgleda bolje nego u svibnju 1945.

Tunguska eksplozija
Kometi uvijek uzrokuju katastrofe, sveano izjavi Snork.
to je katastrofa? Sniff je htio znati.
O, svakakve strane stvari, odgovori Snork. Rojevi skakavaca, potresi, plimni valovi,
orkani i tako dalje.
Buka, drugim rijeima, ree Hemul. ovjek nikad nema mira.
Tove Jansson, Comet in Moominland (animirani film, 1992.)
Dana 30. lipnja 1908. neto malo iza sedam sati ujutro sibirsku je tiinu iznenada
rasparala snana eksplozija za koju je obian buuum uvelike neprikladan izraz (Robert
Gernhardt). Ili vie njih. Tu ve poinju tekoe, jer prema izjavama nekih oevidaca koji
su uli zvuni efekt zagrmjelo je ak dvadeset puta. Nedvojbeno je samo da je u blizini
pritoka rijeke Jenisej privlanog imena Podkamenaja Tunguska neto eksplodiralo i to
vjerojatno na nebu. Desetljeima kasnije na temelju dokaza zasnovanih na indicijama s
velikom je mukom utvreno da je eksplozija imala snagu od 10 do 20 megatona TNT-a,
to je pet do deset puta vie od snage svih konvencionalnih bombi baenih tijekom
Drugoga svjetskog rata ili, pak, preraunato, vrlo, vrlo, vrlo mnogo petarda. U nebo se
digao taman oblak oblika gljive, na zemlju je padala aa (tzv. crna kia), a seizmografske
postaje u Irkutsku, Takentu, Tbilisiju, pa ak i vie od 5000 kilometara udaljenoj Jeni
zabiljeile su jak potres. Valni udar zabiljeili su brojni mjerni ureaji u Engleskoj.
Opservatorij u Irkutsku, 970 kilometara od podruja eksplozije, izmjerio je smetnje u
Zemljinom magnetskom polju kakve nastaju pri eksplozijama atomskih bomba. U idua
72 sata u cijeloj su se Europi mogli vidjeti krasni zalasci Sunca ivopisnih boja, a noi su
bile toliko svijetle da su ljudi u kotskom St. Andrewsu u pola tri u noi mogli igrati golf.
Neobino, takvi su se sumraci zajedno s drugim pojavama poput vrlo visokih oblaka,
atmosferskih anomalija i dobro vidljivih prstena oko Sunca mogli primjetiti i nekoliko
dana prije eksplozije. Pojave su bile vidljive na podruju od rijeke Jenisej na istoku, pa
sve do atlantske obale na zapadu i juno do Bordeauxa.
Prvi znanstveni podaci prikupljeni su nakon gotovo dva desetljea u pet
znanstvenih ekspedicija koje je izmeu 1921. i 1939. predvodio ruski geolog Leonid
Kulik. Prva je izvorno trebala biti potraga za meteoritom. Naime, Kuliku, strunjaku za
meteorite, na sanktpeterburkom kolodvoru sluajno je u ruke dospio godinjak za 1910. u
kojem mu je pozornost privukla vijest o zagonetnom meteoritu koji je 1908. pao u
Tomsku. Premda se vijest pokazala netonom, usmjerila je Kulika na tzv. tunguski
dogaaj. Meutim, ostali su bez novca prije nego to su uspjeli stii do mjesta eksplozije.
Unato tomu, pozvavi oevice putem tiska uspio je prikupiti mnotvo iskaza.
Kako tungusko podruje i nije mjesto za prekrasan godinji odmor, nego zabaen,
neprohodan kraj nastanjen golemim rojevima komaraca, gdje je ljeti prevrue, a zimi
prehladno, uope ne udi to je izrazito slabo naseljeno. To je, u jednu ruku, bila sretna
okolnost, jer su posljedice koje je katastrofa imala na ljude bile gotovo zanemarive: jedna
slomljena ruka, nekoliko modrica i jedna pogibija (starac koji je umro od straha). Bolji
ishod za katastrofu takvih razmjera ne bi se mogao oekivati. U drugu ruku, o tunguskom

dogaaju danas bismo znali mnogo vie da iskazi oevidaca nisu prikupljani tek nakon
gotovo dva desetljea. ak i zagrebaka policija obino stigne bre na mjesto prometne
nezgode.
Prema podacima prikupljenim iz devetstotinjak iskaza (to objavljenih u ruskim
novinama poslije katastrofe, to prikupljenih ispitivanjem stanovnitva deset i vie godina
kasnije) u prvom naseljenom mjestu, 65 kilometara udaljenoj Vanavari, eksplozija je
izbila prozorska okna i opaena je jarka svjetlost. Ispitanici su izjavili da su osjetili toplinu
na koi, uli grmljavinu i osjetili udarni val. Glasne eksplozije, koje su poput topnike
paljbe slijedile jedna za drugom, mogle su se uti i u selima udaljenim ak 1200
kilometara od mjesta eksplozije. Analizom iskaza oevidaca pretpostavljalo se da se
svjetlost kretala po nebu od juga prema sjeveru, dok konano 1960-ih nakon duljeg
natezanja nije jednoglasno prihvaeno da se kretala od jugoistoka prema sjeverozapadu.
Meutim, poetkom 1980-ih pojava pozamane koliine razliitih iskaza dodatno je
zamrsila cijelu stvar. Prvo, stanovnitvo s podruja rijeke Angare i stanovnitvo s
podruja Donje Tunguske razliito su opisali svjetlosnu pojavu i njezino gibanje, do te
mjere da se jedva moglo raditi o istom dogaaju. Drugo, putanja rekonstruirana prema
iskazima oevidaca oko Angare nije odgovarala smjeru sruenog drvea. I, naposljetku,
prema iskazima oevidaca oko Donje Tunguske dogaaj se zbio poslijepodne, dok se
prema iskazima oevidaca oko Angare zbio rano ujutro. Valja napomenuti kako nije bila
rije o nekolicini, nego dvije povelike skupine oevidaca iji se iskazi nisu nimalo
podudarali. (Ne kau odvjetnici bez razloga: Bolje nikakav svjedok nego oevidac.) Do
danas se veina istraivaa slui iskazima koji potvruju njihove teorije, proglaavajui
ostale nepouzdanima.
Godine 1927. Kulik je krenuo na drugu ekspediciji i nakon viemjesenih muka,
oslabljen skorbutom naposljetku stigao na mjesto dogaaja. Devetnaest godina poslije
eksplozije, na povrini veoj od 2000 etvornih kilometara zatekao je ezdesetak milijuna
ogoljelih stabala, slomljenih poput ibica. Lepezasto srueno drvee lealo je u smjeru od
arita eksplozije. U samome sreditu nekolicina je stabala ostala uspravna, ogoljena
poput telegrafskih stupova. Uslijed umskih poara, koji su izbili kao posljedica
eksplozije, drvee je na mnogo irem podruju pougljenjeno. Na tlu je pronaao prstenaste
valove i brojne rupe nalik kraterima promjera od deset do petnaest metara, ali udarni
krater, kao ni ostatke nebeskog tijela, nije uspio pronai na ovoj, kao ni na sljedeim
ekspedicijama. ezdesetih godina 20. stoljea veina se znanstvenika sloila da se
eksplozija vjerojatno dogodila u zraku iznad epicentra, to je do danas jedna od rijetkih
toaka oko koje se veina istraivaa slae. Miljenja se razilaze ve po pitanju broja
eksplozija. Hipotetsko nebesko tijelo najprije je bilo poznato kao meteorit Filimonovo,
prema 600 kilometara udaljenom voritu transsibirske eljeznice spominjanom u
Kulikovom godinjaku. Ameriki astrofiziar Harlow Shapley 1930. je prvi iznio
pretpostavku da bi se u pozadini tunguske katastrofe mogao nalaziti komet, a ne meteor,
dakle ne stijena, nego plinovima ovijen komad prljavog leda (iji se promjer u ovom
sluaju procjenjuje na etrdesetak metara). Njegovu su teoriju 1934. prihvatila dvojica
astronoma, Britanac Francis Whipple i Rus Igor Astapovi, a kasnije je postala omiljena
meu Rusima koji su je nastavili dalje razraivati, dok su se ameriki znanstvenici
priklonili teoriji asteroida. Asteroida ima u razliitim oblicima. U sluaju tunguskog
dogaaja, obino se traga za stijenom promjera od 30 do 200 metara. Do devedesetih
godina 20. stoljea izmeu te dvije glavne teze nije bilo gotovo nikakvog kontakta, emu

je razlog vjerojatno najvie bio taj to ruska istraivanja nisu bila dostupna na
engleskome, i obrnuto. Premda novija istraivanja idu u prilog teoriji asteroida, do danas
se nijedna nije uspjela probiti.
U prilog kometu govori injenica da bi takvo hipotetsko nebesko tijelo bez traga
izgorjelo ve u atmosferi, kao i to to, unato temeljitoj pretrazi podruja, jo nisu
pronaeni ostaci asteroida. ak se i od mnogo manjih meteorita obino nae barem neto,
pa makar i samo praina. I rep od praine usmjeren od Sunca koji spominju neki oevici, i
ije bi isparavanje moglo objasniti neobine zalaske Sunca 1908., imaju samo kometi.
Asteroid, jer je posve suh, ne bi mogao stvoriti ni dovoljno visoke oblake koji bi lomili
Sunevu svjetlost stvarajui tzv. bijele noi.
U prilog teoriji asteroida, pak, govore sve dosad poznate injenice o putanji
tunguskog nebeskog tijela koja je slinija asteroidnoj. Tako prema jednom talijanskom
istraivanju iz 2001. od 886 zamislivih putanja hipotetskog nebeskog tijela koje je
eksplodiralo iznad Tunguske, 83 posto slijedi asteroidnu, a samo 17 posto kometsku
putanju. Osim toga, otkad su se sudarili Jupiter i komet Shoemaker-Levy (koji je u tom
sudaru izvukao deblji kraj), znamo da za eksploziju velikih razmjera masa kometa mora
biti vea od 100 milijuna tona. Masa tunguskog tijela na temelju njegove brzine te visine
eksplozije procjenjuje se na samo 100 000 tona. Tako malen komet (za razliku od
asteroida) ne bi izdrao ulazak u atmosferu. A da je bio mnogo vei, eksplozija bi (prema
tvrdnjama amerikog astronoma Zdeneka Sekanina) zamraila Sunce, izazvavi
svojevrsnu nuklearnu zimu. Posljedice bi bile toliko dramatine da se o tunguskoj
katastrofi danas uope ne bi raspravljalo jer na Zemlji ne bi bilo nikoga ivog da o tome
raspravlja. Tu su jo i statistiki argumenti koji govore da asteroida koji bi veliinom
odgovarali hipotetskom tunguskom tijelu ima deset do stoput vie nego kometa. I,
posljednje, kometi lete presporo da izazovu eksploziju takvih razmjera. Naravno,
proturjenosti izmeu ova dva modela u svakom se trenutku mogu rijeiti uvoenjem
tree teorije. Njemaki astrofiziar Wolfgang Kundt uveo je 1999. u igru novu hipotezu
koja tungusku eksploziju objanjava istjecanjem deset milijuna tona metana iz rasjeda u
tlu koji se potom zapalio iznad tla. Dokazano je kako se takve stvari (premda manjih
razmjera) dogaaju s vremena na vrijeme. Kundt za svoju teoriju navodi dvadeset
argumenata, a najvaniji glasi: Tunguska se nalazi na sjecitu triju tektonskih linija
ugaslog vulkanskog kratera. Uzorak sruenih stabala upuuje da se iznad tla moralo
dogoditi pet ili vie eksplozija, to potvruju i svjedoenja o nekoliko uzastopnih
eksplozija. Bijele noi se takoer mogu lako objasniti kao posljedica vulkanskih plinova
koji su dovoljno lagani da se uzdignu iznad 500 kilometara i ondje raspre Sunevu
svjetlost (to se dogodilo i kod erupcije vulkana Krakatau 1883.). Usto, u tom podruju
ima leita zemnog plina, kao i stijena vulkanskog podrijetla. I toplinu koju su stanovnici
Vanavare osjetili na licima ta teorija objanjava mnogo bolje od drugih, jer je nebo bilo
puno zapaljenog plina. Posljednji je argument statistike naravi: samo je 3 posto svih
danas vidljivih kratera na Zemlji nastalo udarom nebeskih tijela iz svemira, dok je ostalih
97 posto vulkanskog podrijetla. Kundtovoj teoriji se prigovara to dosad nisu poznati
slini sluajevi koji bi mogli posluiti za usporedbu, ali je, moda, i bolje da je tako, jer na
kraju ne znamo bi li jedan takav slian sluaj bio dovoljno ljubazan da se dogodi i
opustoi slino potpuno nenaseljeno podruje.
Teorija Wolfganga Kundta poiva na radu ruskog znanstvenika Andreja

Olhovatova, koji je prvi predloio geoloko podrijetlo tunguske eksplozije. Olhovatov je

pretpostavio da je rije o meudjelovanju dosad nerazjanjenih procesa u tlu i Zemljinoj
atmosferi, svojevrsnoj - kuglastoj munji.
Znanstvenici i amateri diljem svijeta ove tri vodee teorije nadopunjuju
zanimljivim alternativnim teorijama. Ameriki strunjak za meteorite Lincoln La Paz
1941. je doao na zamisao kako je tungusku katastrofu mogla uzrokovati gruda
antimaterije koja je doletjela iz svemira, a istu su hipotezu 1965. ponovili Willard Libby,
Doyle Dowan i C. R. Alturi. Meutim, kako je antimaterija iznimno alergina na obinu
materiju, eksplodirala bi ve na prvi dodir sa Zemljinom atmosferom, a ne tek nedaleko
iznad tla. Australski fiziar Robert Foot, pak, zastupa teoriju da je u sluaju tunguskog,
kao i drugih netipinih udara nebeskih tijela, rije o zrcalnoj tvari, hipotetskoj materiji
koja se sastoji od zrcalnih (a ne samo, kao to je sluaj s antitmaterijom, suprotno
nabijenih) - elementarnih estica i zato ima drukija fizikalna svojstva od obine materije.
Hipoteza kako je rije o udarnom krateru nastalom padom goleme uljeure manjkava je
zato to u pogoenom podruju nisu pronaeni ba nikakvi ostaci takvog kita. (Kao
protuargument njezini zagovornici navode da se dosad jo uope nije ni tragalo za takvom
vrstom ostataka.) Teorijski fiziari A. A. Jackson IV. i Michael P. Ryan ml. 1973. su
predloili kako je tungusku eksploziju mogla izazvati siuna crna rupa koja je prola kroz
Zemlju i izala negdje u sjevernom Atlantiku. Prema onome to se dosad zna o crnim
rupama, to nije sasvim nemogue ali, naalost, nedostaje izlazna rupa s druge strane
Zemlje. Prednost crne rupe je u tome to je nevidljiva, a poznato je da je nevidljivim
mogue objasniti gotovo sve, od boga do radiovalova: Nevidljivi pas mi je pojeo
zadau! Na samom rubu spektra i ovdje imamo NLO teoriju kao i lijepu, ali naalost
nedokazivu pretpostavku da je genijalni izumitelj Nikola Tesla u jednom od svojih pokusa
prijenosa energije na daljinu nehotice povukao krivu polugu i time izazvao tungusku
eksploziju.
Premda ni danas nije lako doi do podruja eksplozije (prvi je eljezniki
kolodvor od mjesta eksplozije udaljen 600 kilometara), u daleki Sibir gotovo svake godine
krene nova ekspedicija. Jo uvijek postoji nada da e se pomou kakve nove ideje ili
tehnologije doi do novih podataka koji e nedvojbeno razjasniti to je uzrokovalo
eksploziju. Novija istraivanja otkrila su estice neobinih elemenata (ponajprije iridija) u
sriki stabala, tlu i tresetnim movarama tog podruja, ba kao i u slojevima antarktikoga
leda koji odgovaraju tom razdoblju. Meutim, to se jo ne moe sa sigurnou dovesti u
vezu s tunguskim dogaajem. Sline kozmike praine u razliitim koliinama ima gotovo
posvuda na Zemlji, a iridij osim iz svemira moe potjecati i iz Zemljine unutranjosti,
dakle odgovara svim hipotezama. No, moda se jo negdje skrivaju dosad neotkrivene
injenice. A ako netko napokon otkrije uzrok tunguske eksplozije, lijepo emo ga moi
zapisati u prikladnom formatu i imati uvijek uz sebe, u sluaju da jednom u pola tri u noi
poelimo zaigrati golf u kotskoj.

Veliina ivotinja
I ree tele kravi: manji sam od tebe upola, doem ti do vimena i ni mrve preko
njega.
Arnold Hau
Neke ivotinje imaju rogove i brade, druge peraje, krila, pipke, dlakave noge ili
nita od toga, ali jedno imaju sve veliinu. A kako je nju lako izmjeriti ak i u mrtvih,
pa ak i okamenjenih ivotinja, i usporediti je s drugim ivotinjama, esta je i rado
istraivana tema. Poneto o veliini ivotinja znamo. Primjerice da manje ivotinje prije
ugibaju, imaju brojnije potomstvo i bre ga stvaraju, te da jedu (u odnosu na svoju
veliinu) vie od velikih ivotinja. A i po broju vrsta ima ih mnogo vie od velikih.
Promatramo li kopnene sisavce, sedamdeset pet posto ih ima teinu ispod jednog
kilograma.
Osnovna tekoa je to su dosad kod prebrojavanja i mjerenja mnoge ivotinjske
vrste bile previene. Do danas je otkriveno i opisano oko 1,5 milijuna ivotinjskih i biljnih
vrsta, a po zavrenoj sistematizaciji prema nekim miljenjima moglo bi ih biti 5, a prema
drugima ak 50 milijuna. Tih 3,5 do 48,5 milijuna neotkrivenih vrsta nisu sve siune.
Svake godine nekoliko novih velikih sisavaca izviri iz grmlja ostavljajui biologe potpuno
zbunjenima. Tako je, primjerice, vijetnamsko umsko govedo, lako vidljivo golim okom,
otkriveno tek 1993. Male se vrste zbog drugih razloga otkrivaju kasnije nego velike. Prvo,
prije su biolozi koji istrauju divlje ivotinje htjeli najprije otkriti velike, uoljive
ivotinje, u elji da probude zavist svojih kolega. Drugo, velike ivotinje ive na veem
podruju pa je lake naii na njih. I tree, da se male ivotinjske vrste ne bi zamijenile sa
slinim im vrstama, potrebne su nam suvremene tehnike, jer su kod manjih ivotinjskih
vrsta meusobne razlike slabije izraene. (Vrste se, prema trenutanoj definiciji,
meusobno razlikuju po tome to se pripadnici jedne vrste ne mogu uspjeno
razmnoavati s pripadnicima bliske vrste.) Sve to znai da vrlo vjerojatno malih
ivotinjskih vrsta nema samo vie, nego mnogo vie od velikih.
Tijekom desetljea mjerenja ivotinja zamijeene su i opisane neke zakonitosti.
ini se kako se prosjena veliina ivotinja unutar pojedine vrste, promatrana u dugim
vremenskim razdobljima, u naelu poveava. Ta je injenica prema paleontologu
Edwardu Drinkeru Copeu nazvana Copeovim pravilom. Premda je ono jednako
dvojbeno kao i prije, broj novih pristalica posljednjih godina je u porastu. Dodue,
objanjenja tog trenda rasta ivotinja zasad jo nema. Vrlo vjerojatno mu pridonosi
mnotvo razliitih imbenika: vee enke stvaraju vie jaja, vei mujaci su uspjeniji u
parenju, ukratko reeno, biti velik openito je dobra strategija opstanka.
Ali ako veliina daje toliko prednosti, zato se ne moe dokazati kontinuirani rast
visine u brojnih ivotinjskih vrsta? Zato je Copeovo pravilo tako nepravilno? pitaju se
zbunjeni znanstvenici. Zato su prije postojale tzv. mega-ivotinje poput golemog
vombata tekog tri tone ili tri metra dugog golemog dabra u - Americi, a koje su danas
izumrle? Ako je Copeovo pravilo tono, tada mora postojati jo jedan mehanizam, onaj
koji zaustavlja rast. Godine 2004. paleobiolozi Blaire van Valkenburght, Xiaoming Wang

i John Damuth predloili su objanjenje barem jednog dijela tog problema. U posljednjih
se 50 milijuna godina pojavila nekolicina uspjenih velikih sisavaca grabljivaca i zatim
izumrla bez jasnog razloga. Prema Van Valkenburghu, Wangu i Damuthu, kako su se
poveavale, ivotinje su postale (to se moe iitati iz njihovih fosiliziranih zubala)
iskljuivi mesojedi. Promjenom ivotnih uvjeta, to im je postalo usudom. Svejedi su se,
pak, mogli lake prilagoditi promijenjenim uvjetima. Dakle, ivotinji bi se moglo isplatiti
da bude vea od svojih suvremenika, pa i cijela vrsta u kraem razdoblju moe imati
koristi od veliine, ali dugorono gledajui, srednje velike vrste imaju bolje izglede za
opstanak. A onaj tko ostane malen profitira time to se kod manjih vrsta sve odvija mnogo
bre. Da ivotinja naraste potrebno je odreeno vrijeme, a zajedno s njim raste mogunost
da e se zaraziti parazitima ili postati neijim plijenom prije nego to dosegne spolnu
zrelost.
Meutim, ni ivotinje u idealnim uvjetima ne mogu rasti koliko ih volja. Kukcima
(koji diu pomou traheja, odnosno uzdunica) ograniavajui initelj rasta je kisik iz
zraka, jer nakon to postignu odreenu veliinu, u tijelo vie ne mogu primiti dovoljno
kisika. Zato dananja vretenca nemaju raspon krila od 70 centimetara kakav su imala u
doba karbona (paleozoik), kad je koliina kisika u zraku iznosila 35, u usporedbi s
dananjih 21 posto. ivotinje bez trahealnog dinog sustava, pak, imaju druge probleme,
jer s porastom tjelesne mase nuno rastu i ivotni trokovi. Pri prelasku s male lovine na
veliku, grabeljivcima potreba za energijom uvelike raste, jer plijen vie ne mogu
oputeno vrebati ili ga jednostavno pokupiti, nego ga moraju loviti, sruiti i ubiti. Na
temelju toga su zoolozi Chris Carbone, Amber Teacher i Marcus Rowcliffe izraunali da
sisavci grabeljivci mogu biti teki najvie 1100 kilograma (za usporedbu, dananji je
najvei sisavac grabeljivac, sjeverni medvjed, teak 500 kilograma). Mnogo vei
dinosauri grabeljivci, smatraju Carbone, Teacher i Rowcliffe, imali su mnogo tedljiviji
metabolizam. U najveih dinosaura grabeljivaca, koji su znali biti teki do devet tona,
brzina metabolizma odgovarala je brzini metabolizma sisavca teine otprilike jedne tone.
Na to se nadovezuje srodno pitanje postoji li optimalna veliina koju bi postigle sve
ivotinje kad ne bi imale prirodnih neprijatelja i kad bi u svakom trenutku imale dovoljno
hrane. Neki znanstvenici smatraju da bi, dugorono gledajui, u takvim idealnim uvjetima
ivotinje smanjile tjelesnu masu na kilogram ili manje. Drugi, pak, ne vjeruju da postoji
takva optimalna veliina.
Veliina neke ivotinje, to je jo iritantnije, ovisi i o veliini prostora na kojem
ivi. To ne znai da u Luksemburgu ive vrlo male vjeverice, nego da se vee vrste oito
smanje ako se presele ili se zbog nestanka kopnenog mosta nau izolirane na nekom
otoku. Tako su jo do prije otprilike 2500 godina na pojedinim sredozemnim otocima
ivjeli slonovi do plea visoki samo metar. Poznati su i mamuti s otoka Wrangler koji su
se nakon nestanka kopnene veze sa Sibirom tijekom 500 narataja smanjili na visinu od
1,80 metara. Manji ivotni prostor, manja ivotinja i sve bi moglo biti tako jednostavno.
Meutim, kako je u prirodi rijetko neto jednostavno, brojne vrste naginju upravo
obrnutom, odnosno na otocima postaju vee nego na kopnu. Oba fenomena su prema
zoologu J. Bristol Fosteru nazvana Fosterovim pravilom. Male ivotinje, kako je
ustvrdio Foster ezdesetih godina 20. stoljea, na otocima postaju vee, a velike manje.
Meutim, to je samo otprilike tono. Zeevi, imii, dvopapkari, slonovi, lisice, rakuni,
zmije i guteri na otocima su obino manji nego na drugim mjestima, dok je s hrcima,
legvanima, kornjaama i medvjedima obrnuto. A varani, koje ubrajamo meu najvee

gutere na svijetu, ustraju na tome da na otocima ne mijenjaju veliinu. Znanstvenici se

dosad nisu uspjeli sloiti oko pitanja zato je tako. Biljojedi vjerojatno podlijeu
drugaijim evolucijskim utjecajima od grabeljivaca. Zbog konkurencije i nedovoljno
hrane, ivotinje koje se ve nalaze na nekom podruju mogu se ak smanjiti, dok
novopristigle ivotinje esto dolaze u okolinu bez konkurencije pa postaju vee.
Promatramo li druge ivotne okoline, primjerice duboko more, primjeujemo brojna
odstupanja od Fosterova pravila. Prema jednom od njih ribe u manjim rijekama ostaju
manje od riba u veim vodama. To to u potoiima nema morskih pasa ini se govori u
prilog toj tezi, ali jo nita ne dokazuje.
Biolozima rad ne olakava ni injenica to ivotinje, ta hirovita stvorenja, na
promjenu veliine oito potie velik broj razliitih imbenika. Paleobiolozi Gene Hunt i
Kaustuv Roy objavili su 2006. znanstveni rad o vrsti rakova koji su u proteklih 40
milijuna godina rasli samo kad bi se okolina u kojoj ive ohladila. Kad bi temperatura
okoline bila ista, nita se ne bi zbivalo. Tendencija rasta tih rakova po svemu sudei nalik
je onoj dananjih ivotinjskih vrsta koje su u hladnoj okolini vee od blisko im srodnih
ivotinjskih vrsta u toplijim krajevima. Tu je pojavu anatom i psiholog Carl Bergmann
1847. opisao u pravilu prema njemu nazvanom Bergmanovo pravilo, a temelji se na
korelaciji volumena i povrine tijela. Velika, debela ivotinja lake se zagrije od manje.
To je razlog zato male toplokrvne ivotinje uglavnom ne ive u vrlo hladnim predjelima.
I dok neke ivotinje uope ne mare za Bergmannovo pravilo, druge ga se, poput kornjaa
kojima se toplina tijela mijenja u skladu s promjenom temperature okoline, bez oitog
razloga pridravaju, dok se tree, guteri i zmije, padom temperature smanjuju. Godine
2006. biolog Wayne A. Van Voorhies primijetio je kako su stanice crva poznatog pod
nazivom Caenorhabditis elegans, biolozima omiljene pokusne ivotinje, pri
temperaturama od 10 Celzijevih stupnjeva za 33 posto vee nego na temperaturi od 23
Celzijeva stupnja. Godine 2005. eki su znanstvenici na primjeru vrste macaklina
dokazali postojanje veze izmeu veliine crvenih krvnih zrnaca i ukupne macaklinove
veliine. Iz toga se moe zakljuiti kako neke ivotinje nisu velike samo zato jer imaju
vie stanica od manjih ivotinja, nego i jer su im i stanice vee.
Sve u svemu, rast ivotinja teko je prozrijeti. Vrlo vjerojatno razliite sile
istodobno nateu ivotinje, utjeui tako na njihovu veliinu. A i u svijetu neivih
predmeta primjeuje se slino: brodovi postaju sve vei, a telefoni istodobno sve manji.
Zato je tako, a ne obrnuto, znanost e zacijelo ubrzo otkriti.

Visina ljudi
Ne moe nauiti biti visok.
Frank Layden, bivi koarkaki trener
Ljudi su kad se rode vrlo mali, a ve za nekoliko godina postignu visinu zbog
koje jedva moemo zamisliti da je dijete neko stalo u majin trbuh. Nakon dvadesetak
godina veina dostie konanu visinu od jedan i pol do dva metra. Rast se u meuvremenu
odvija sporo i opaamo ga tek neizravno, po crtama na kuhinjskom dovratku. Mnogo toga
o rastu je nepoznato i nije sasvim razumljivo. Ali ovdje emo se ponajprije baviti pitanjem
to naposljetku odreuje ovjekovu visinu. Zato su neki ljudi nii, a drugi vii?
Za ovjekovu konanu visinu vane su genetske predispozicije, neizbrisivo
upisane u ovjeje tijelo pri nastajanju novog ivota. Nasljee je vano ponajvie kad se
razmatraju pojedinani sluajevi. Niski roditelji rijetko na svijet donose visoku djecu i
obrnuto, visoki roditelji rijetko na svijet donose nisku djecu. Meutim, pri odreivanju
prosjeka visine cijelog naroda, takve individualne razlike postaju zanemarive. U kolikoj
mjeri prosjena tjelesna visina velike skupine stanovnitva ne ovisi o genima moe se
primjerice ispitati usporedbom dvije skupine ispitanika slinih prosjenih genetskih
predispozicija koji su dulje vrijeme bili razdvojeni. Jedno takvo razdvajanje, mada ne u
dogovoru sa znanstvenicima, dogodilo se prije etrdeset godina u Njemakoj. Kao rezultat
tog pokusa utvreno je da su ljudi u Njemakoj Demokratskoj Republici (DDR-u) bili
prosjeno za centimetar nii od zapadnih Nijemaca. Jo su vee razlike izmeu stanovnika
Sjeverne i June Koreje. Daniel Schwekendiek s Tbingenkog sveuilita otkrio je da su
sjevernokorejski estogodinjaci 1997. bili 15 centimetara nii od svojih junokorejskih
vrnjaka. Kako se genetski ustroj sjevernih i junih Korejaca nije mogao promijeniti u
samo nekoliko desetljea, za ove razlike moraju biti odgovorni drugi imbenici. Danas
veina smatra kako nasljee odreuje gornju granicu rasta. No koliku e visinu ovjek
doista postii odreuje neto drugo.
Ljudi, kao i sva iva bia, rastu samo kada dobivaju tvari od kojih mogu stvarati
nove stanice: bjelanevine, ugljikohidrate, masti, zatim velike koliine zraka i vode i usto
jo hrpu drugih tvari. Da sastav i koliina hrane utjeu na prosjenu tjelesnu visinu, danas
je nedvojbeno. Meutim prehrana nikako nije jedini imbenik. Bolesti, primjerice,
sprjeavaju rast, jer dijete svu snagu usmjerava na borbu protiv bolesti pa mu gotovo i ne
preostaje energije za rast. Zato su i prevencija bolesti, odnosno cijepljenja, preventivni
pregledi i redovita kontrola zdravlja djece oito vrlo vana. Nadalje, ini se kako ljudska
visina ovisi i o teko mjerljivim stvarima poput ljubavi, sigurnosti i sree. Preputena
loim roditeljima, djevojica Maria Colwell roena 1965. prestala je rasti jer joj je s njima
nije bilo dobro. Dovedena u bolnicu, odmah je porasla. Druga djeca poput Oskara
Matzeratha uvjerena su da se odrastanje ne isplati, a i Pipi Duga arapa ne eli odrasti.
Meutim, kako su oboje izmiljeni likovi, njihovo miljenje se ba i ne rauna.
Oito konanu tjelesnu visinu odreuje niz teko razumljivih imbenika svedenih
pod zajedniki naziv bioloki ivotni standard. Naglasimo jo jednom: to vrijedi samo
za odreivanje prosjeka velike skupine stanovnitva, pa nije dobro prigovarati roditeljima

da vas nisu dobro hranili samo zato jer se smatrate preniskima.

Strunjake koji zagovaraju povezanost visine i ivotnog standarda, primjerice
John Komlos s Mnchenskog sveuilita ili Amerikanac Richard Steckel, nazivamo
auksolozi. Njihov cilj nije samo otkriti uzroke rasta, nego jednom kad se ti uzroci
utvrde, primijeniti tjelesnu visinu kao pokazatelj kakvoe ljudskog ivljenja. To je vana
zadaa, jer da bi se poveali bogatstvo i srea, ponajprije je potrebno pronai nain na koji
emo stei te teko mjerljive veliine. Sve do duboko u 20. stoljee nerazumljivi pojmovi
poput dobrobiti sveg drutva uglavnom su tumaeni (jer nije bilo drugog izbora) na
temelju podataka prikupljenih iz gospodarskih istraivanja. Jednostavno se polazilo od
toga da bi ljudima bilo bolje kad bi bruto domai proizvod rastao. No, naalost, izrazito
vani imbenici za kakvou ivljenja poput stope kriminala, sigurnosti radnih mjesta ili
blizine zatvorenog bazena tek neizravno ovise o posve gospodarskim mjerilima. Zato bi
dobrobit ovjeanstva bilo poeljno mjeriti boljim, objektivnijim mjerilima, primjerice
tjelesnom visinom. Bitna prednost: izmjeriti se mogu ak i ve stoljeima mrtvi ljudi.
Meusobna povezanost ivotnog standarda i ljudske visine u mnogo je sluajeva
nedvojbena. Tako je, primjerice, prosjena tjelesna visina u veini zemalja tzv. Prvog
svijeta od doba industrijalizacije u stalnom porastu. Prosjean Europljanin danas je
dvadesetak centimetara vii nego prije sto pedeset godina. S druge strane, prosjena
tjelesna visina zamjetljivo pada u doba ratova i protjerivanja, primjerice u Americi
tijekom graanskog rata. Primijeeno je kako na rast utjeu i drutvene razlike. Tako su u
drugoj polovici 18. stoljea etrnaestogodinjaci iz niih slojeva bili otprilike za glavu nii
od svojih vrnjaka iz dobrostojeih obitelji. Afroamerikanci iz bogate Sjeverne Amerike
mnogo su vii od svojih nekadanjih zemljaka u Africi. Naposljetku se slabiji rast djece u
Sjevernoj Koreji ipak s pravom moe pripisati godinama gladi i gospodarskom slomu.
Danas najvie osobe ive u Nizozemskoj i Skandinaviji, zemljama visokih prosjenih
primanja i velike socijalne sigurnosti.
Meutim, postoje i vane iznimke koje objanjavaju koliko razliitih imbenika
sudjeluje u ljudskom rastu. Jedan takav primjer je tzv. predratni paradoks. Naime, u
poetnoj fazi industrijalizacije u 19. stoljeu prihod po glavi stanovnika uvelike je
porastao, a ljudi su se ipak smanjili, i to u svim dosad istraenim zemljama. Kako to
moemo objasniti? Zato to ljudi ine? Da im vie novca, eljeznice, suvremene tvornice
bolju kakvou ivljenja, ovjek bi pomislio a oni se iz zahvalnosti smanje?
Moguih objanjenja ni u kom sluaju ne nedostaje. Jrg Baten, povjesniar ekonomije,
istraio je taj fenomen na temelju podataka iz okolice njemakog grada Mnstera. Ondje
je dolazak eljeznice bio odgovoran za smanjenje tjelesne visine, dodue samo u seoskim
podrujima u neposrednoj blizini Mnstera. Razlog tome je to su se proizvodi poput
mlijeka i jaja iznenada mogli prodati na unosnoj gradskoj trnici, pa se prehrana na selu
pogorala. Upravo su bjelanevine i kravlje mlijeko posebice vani za ljudski rast. U
nekim se, pak, krajevima ne moe pronai nikakva jasna veza izmeu tjelesne visine i
broja krava po glavi stanovnika. Premda eljeznica i krave podiu kakvou ivljenja, u
odreenim okolnostima zajedno dovode do smanjenja tjelesne visine.
Kao to vidimo iz ovog posljednjeg primjera, uzroci konane ljudske visine
krajnje su sloeni. Upravo zato kritiari auksologije, primjerice amerika ekonomistica
Mary Eschelbach Hansen, pozivaju na veliki oprez pri brzopletim interpretacijama
tjelesne visine. Meusobna povezanost kakvoe ivljenja i tjelesne visine nije u svakoj

situaciji nedvosmislena i lako shvatljiva. Katkad sve ovisi o naoko sporednim stvarima,
vlakovima i kravama primjerice.
Jedna od najveih zagonetka auksologije injenica je da su Europljani rastom
nadmaili Amerikance. Sredinom 19. stoljea sjeverni su Amerikanci bili prosjeno est
centimetara vii od Europljana. Zemlja je bila prostrana, mogunosti neograniene, hrane
u izobilju, a ozbiljne bolesti rijetkost. ak su i ameriki robovi u ono doba bili mnogo vii
od europskog graanstva. Meutim, tada se dogodilo neto neobino. Dok u Europi
prosjena visina ve dvije stotine godina postojano raste, Amerikanci su jednostavno
prestali rasti. U vrijeme Prvoga svjetskog rata razlika je jo uvijek iznosila pet
centimetara, ali sredinom 20. stoljea Europljani su prerasli Amerikance. Danas su
Europljani prosjeno nekoliko centimetara vii od sjevernih Amerikanaca. Najvii
Europljani, Nizozemci i Skandinavci, nadvisuju Amerikance za vie od sedam
centimetara, i to unato injenici to su Amerikanci u posljednjih stotinjak godina
najbogatiji ljudi na planetu.
Dakle, gdje je ta meusobna povezanost tjelesne visine i ivotnog standarda? Ako
ne novac, to Europljane potie na nezaustavljiv tjelesni rast, a Amerikance ne? John
Komlos i Richard Steckel ispitali su mnogobrojna tumaenja, opovrgnuvi veinu. Danas
se prednost daje teoriji koja uzroke stagnacije Amerikanaca vidi u veoj drutvenoj
nejednakosti, manjoj socijalnoj sigurnosti i loijoj zdravstvenoj skrbi u Americi.
Zdravstveni sustav, primjerice, Nizozemske, gdje mukarci prosjeno doseu visinu iznad
1,80 metara i gdje se, usto, rado pije kravlje mlijeko, jedan je od ponajboljih svjetskih
zdravstvenih sustava, osobito za trudnice i djecu. Openito, u Europi je pristup
zdravstvenim uslugama pravednije ureen nego u SAD-u, udio zdravstveno neosiguranih
mnogo je nii, a razlika izmeu siromanih i bogatih je manja.
Meutim kad bi rjeenje bila drutvena nejednakost, zar se negdje u Americi ve
ne bi nala neka skupina koja bi se izdvajala iz opeg trenda i dalje rasla? Zasigurno bi se
nala skupina koja si moe priutiti najbolje bolnice, najsposobnije lijenike, najskuplje
prehrambene proizvode i veinu mladih djevojaka. Usto, moglo bi se oekivati da e
razlike u visini izmeu siromanih i bogatih tijekom godina rasti. No, nita se od toga,
naalost, ne moe dokazati. ini se kao da su u SAD-u svi slojevi stanovnitva, bogati i
siromani, crni i bijeli, obrazovani i neobrazovani, prije nekoliko desetljea jednostavno
prestali rasti. Zacijelo postoji neki imbenik koji sprjeava rast Amerikanaca, a koji je
dosad ostao nezamijeen.
Ni pitanje koliko uvis ljudi uope mogu narasti nije razjanjeno. Genetska, a
vjerojatno i tjelesne granice rasta postoje, jer ovjek ipak nije irafa. Prvi pokazatelji
koliko bi mogla iznositi optimalna, zdrava tjelesna visina potjeu iz Norveke, zemlje
suvremenih divova. Utvreno je kako rastom tjelesne visine smrtnost Norveana opada,
na oko 1,90 metara dosee minimum, nakon ega ponovno poinje rasti. Iz toga slijedi da
bi ovjek, statistiki gledano, najdulje ivio kad bi bio razmjerno visok, ali ne div. Vrlo
visoki ljudi ee obolijevaju od raka i ee glavom udaraju o dovratke. Dodue, zdrava
gornja granica nije ni blizu dosegnuta, pa prosjean Nizozemac bez brige moe dalje rasti.
Za kraj pojednostavljeno pretpostavimo da ljudi koji vode zdrav ivot postaju
vii, ali podsjetimo jo jednom, samo ako promatramo prosjek. ak i tada se postavlja
pitanje je li takav ivot ljepi. U 5. i 6. stoljeu stanovnici zaostale Bavarske bili su visoki,
zdravi i dugovjeni. Unato tome, vjerojatno bi mnogi od njih vie voljeli da su ivjeli

nekoliko stotina godina ranije u Rimu, gdje je bilo mnogo zanimljivije i gdje su se
odravale zabavne gladijatorske borbe, premda je tjelesna visina stagnirala. Prema tome,
kako se mjeri stvarna kakvoa ivljenja (a ne samo bioloki ivotni standard), o tome bi
moda trebalo jo jednom razmisliti.

Voda
Vodu boli briga za tvoja pravila. Ona ide onamo kamo ona eli ii. Kao i ja,
mala.
Bart Simpson
Voda je kemijski spoj kojeg na svijetu ima u velikoj koliini, a stie nam u obliku
bezbojne tekuine, bezbojne pare ili bezbojne kocke leda. U usporedbi s drugim
kemijskim tvarima, primjerice svievom mau, voda je vrlo vana za ljude. Unato
tome, ili upravo zato, voda je jedna od najzagonetnijih tvari na planetu.
Njezina neobina svojstva umnogome imaju veze s graom molekule vode koja
se, kao to znamo iz kolskih klupa, sastoji od jednog atoma kisika i dva atoma vodika, a
iji elektroni ine udesne stvari. Dok kisik u molekulu vode prilae osam elektrona, svaki
atom vodika daje samo po jedan. Dva kisikova elektrona moemo otpisati na samom
poetku, jer su toliko zatreskani u atomsku jezgru da su posve nesvjesni okoline. Ostaje
ukupno osam elektrona po molekuli vode koji se pak nastoje spariti, jer elektronima
osamljenost nije ugodna. Zbiva se sljedee: etiri elektrona kisika meusobno se sparuju,
dok se preostala dva uputaju u vezu s vodikovim elektronima, drei molekulu na okupu.
Nastaje nakupina debela tijela (atom kisika), s dvije ruice (atomi vodika) i dvije noice
(oba para kisikovih elektrona), koje bespomono stre prema van.
Kad bi na svijetu postojala samo jedna jedina molekula vode, a ne mnogo vie
njih, tu bi pria zavravala. Meutim, nazonost susjednih molekula dodatno zamruje
njihovu drutvenu strukturu. Prvo, atomi vodika su u stalnom gibanju i mijenjaju
molekulu do tisuu puta u sekundi. Drugo, molekula vode je snano elektriki
polarizirana: debela jezgra kisika sebino k sebi privlai elektronske parove, pa se
naposljetku nae u negativno nabijenom elektronskom oblaku, a dvije takoer gole, tj.
pozitivno nabijene ruice vodika ostaju. To, pak, vodi k tome da se pozitivno nabijene
ruice jedne molekule ele povezati s negativno nabijenim noicama druge molekule. A
kako voda, u jednu ruku, tako rado stvara veze, a u drugu je nepostojana u njima, moe
nastati niz razliitih ustroja o kojima e ovdje biti rije. Usto, ta joj svojstva omoguuju da
provodi struju i toplinu, topi soli te da se vee s organskim tvarima poput bjelanevina. A
kako se bez i najmanjeg prigovora mijea s najrazliitijim tvarima, to je ini glavnim
sastojkom ivih bia.
Sljedea posljedica jedinstvene strukture molekule vode ukupno su ezdeset
anomalija koje, po svemu sudei, odstupaju od uobiajenih predodba molekularne fizike
i koje su nam tek djelomice jasne. Najpoznatija je svojstvo vode da najveu gustou ima
na 4 Celzijeva stupnja, a ne na toki smrzavanja ili ispod nje, poput svih drugih tvari koje
se pridravaju uobiajenih pravila ponaanja. Za oekivati bi bilo da su molekule najgue
natiskane u kocki leda, dok u tekuem stanju slobodno trkaraju uokolo. Kod veine tvari
u odreeni volumen stane vie molekula u krutom nego u tekuem stanju, iz ega slijedi
da je gustoa tvari tada najvea. Ali ne i kod vode. S njom je sasvim obrnuto, to se moe
ovako objasniti. U ledu se izmeu molekula vode nalazi nepotrebno velik meuprostor,
to im ne odgovara jer nisu tako blizu jedna drugoj kao to inae vole. Tek to se led

otopi, molekule se bre-bolje priblie i gustoa raste. Zato led pluta na vodi, a rijeke i
mora smrzavaju odozgo (zbog ega im je, bez sumnje, mnotvo riba doista zahvalno).
Brojne posebnosti vode povezane su s injenicom da se vrua voda ponaa neto
drukije od hladne. Jedna od dosad nerazjanjenih anomalija s tog dugog popisa je i efekt
Mpemba, kad se topla voda smrzne bre nego hladna. Tu pojavu prvi je zapisao Aristotel.
Oito se u njegovo doba vodu koju je trebalo smrznuti najprije stavljalo na sunce, jer
zagrijavanje pridonosi brem smrzavanju. A kako je ve mnogo toga nazvano prema
starim Grcima, a gotovo nita prema Afrikancima, znanstvenici su jedno vrijeme slono
zaboravili na tu pojavu da bi je 1963. ponovno otkrio Tanzanijac Erasto Mpemba.
Mpemba je kao uenik na satu fizike pravio sladoled, a kako je htio utedjeti vrijeme,
vruu je smjesu mlijeka i eera jednostavno stavio ravno u zamrziva. Time je gotovo
dvostruko utedio vrijeme, jer se njegova vrua smjesa zamrznula bre nego prethodno
ohlaene smjese njegovih prijatelja iz razreda. Trebalo je jo est godina, nekoliko
razliitih profesora fizike i mnogo, mnogo upornosti, dok svijet slubeno nije povjerovao
u rezultate Mpembina pokusa.
Za onoga tko ima nekakvo predznanje o fizici toplih i hladnih tvari, efekt
Mpemba gotovo je legendaran. U idealnom sluaju hlaenje tekuina je kao tranje na
duge staze istom brzinom, gdje je toka smrzavanja cilj. Ako u zamrziva jednu pored
druge stavimo dvije posude, jednu s vruom i jednu s hladnom vodom, hladna bi se voda
trebala bre smrznuti jer je udaljenost od poetne temperature do cilja kraa. U odreenim
okolnostima ona se ponaa upravo obrnuto. Zato je voda u ovom sluaju tako
nepouzdana? Oito se voda od vode ne razlikuje samo po temperaturi, nego po jo
neemu. U sluaju efekta Mpemba to bi mogla biti koliina vode, udio plinova ili
minerala, oblik i vrsta posude, vrsta zamrzivaa i, naravno, temperatura. Da bismo istraili
tu pojavu moramo voditi rauna o svim tim parametrima.
Za Mpembin efekt postoje brojna mogua tumaenja. Primjerice, vrua voda
isparava i gubi molekule pa ih ostaje manje za smrzavanje. Druga mogunost su plinovi
otopljeni u vodi, poput ugljinog dioksida, koji se zagrijavanjem vode oslobaaju. Tako se
vjerojatno mijenja raspored molekula, doputajui bre smrzavanje. (Tekua voda doista
ima sjeanje u smislu da se konfiguracija molekula mijenja prema nainu na koji se s
njima postupa, pa voda tako pamti to joj se dogodilo. Dodue, sve ponovno zaboravlja
kad je se dobro promijea.) Nedavno je, napokon, predloeno iznenaujue jednostavno
objanjenje. Vrua voda sadri manje mineralnih tvari, jer se one pri zagrijavanju taloe
na stijenkama posude (to znamo po metalnim ajnicima), uslijed ega se bre smrzne.
Prisutnost soli, naime, oteava smrzavanje, to je razlogom zbog kojeg se led na ulicama
posipava solju. Svim tim objanjenjima zajednika je jedna injenica: strunjaci nijedno
od njih nisu jednoglasno prihvatili.
I dok je Mpembin efekt mogue istraivati jednostavnim sredstvima, druge
vodine zagonetke zahtijevaju niz tehnikih vjetina koje suvremena fizika danas moe
ponuditi. Primjerice, elimo li otkriti zato klizaljke klize po ledu. Mnogi smatraju kako je
stvar samo u tlaku koji se stvara na povrini leda odmah ispod otrog ruba klizaljke dok
klizaljke pritiu led. esto se uje kako na taj nain nastaje tanak sloj vode po kojem
kliza zapravo klie. To moda i jest tako s klizaljkama, sa skijama uope ne, a kod
klizanja u obinim cipelama na to moemo sasvim zaboraviti. Drugo mogue objanjenje
je dobro staro trenje. Prema hipotezi postavljenoj tek tridesetih godina prolog stoljea

trenje koje stvaraju klizaljke i cipele u dodiru sa zaleenom povrinom stvara dovoljno
topline da se otopi malo vode koja potom slui kao mazivo. Za tu zamisao postoji
nekoliko dokaza i danas je gotovo sigurno da toplina koja nastaje trenjem ima vanu
ulogu kod sklizanja po ledu. Naalost, led je sklizak i kad se po njemu nita ne kree,
odnosno kad uope nema trenja.
Iz ove zamrene situacije opet bi nas mogao spasiti poseban ustroj molekule
vode. Gaamo li ledenu povrinu elektronima, protonima ili rendgenskim zrakama, utvrdit
emo da se molekule gornjeg sloja ponaaju kao da su tekue. Na tu je zamisao jo 1850.
doao legendarni fiziar Michael Faraday, i to bez elektronskog topa. Prema tome, moda
led sm, bez pomoi tlaka ili trenja, stvara sloj koji nalikuje tekuem i po kojem se moe
lagano kliziti ili klizati. No kako to led tono ini, istraivai tek pokuavaju razjasniti.
Zacijelo ima neke veze s tim to na ledenoj povrini molekule koje su tako sklone vezanju
vie ne znaju kamo s elektronskim oblacima, pa luaki mau ruicama i noicama, ba
kao to ine u tekuem stanju. Koliko god to lijepo zvualo, ima i onih koji u to sumnjaju.
Ameriki fiziar Miquel Salmeron i njegov istraivaki tim pomnije su pregledali
povrinu leda skupim AFM mikroskopom (Atomic Force Microscope, mikroskop
atomskih sila) i otkrili da je led, promatran u atomskim mjerilima, unato tekuem sloju
jo uvijek vrlo hrapav te da uope nije sklizak. I tako, na kraju, pitanje zato je led sklizak
ostaje nerazjanjeno.
Usput, ne postoji samo jedna vrsta leda (i pod tim ne mislimo na sladoled od
vanilije i okolade). U normalnim okolnostima voda se pretvara u takozvani led Ih
(skraenica od led 1 heksagonalni), odnosno est se molekula katkad povee u esterokut,
drei se meusobno rukama i nogama, ali i za susjedne esterokute. Tvorba izgleda poput
pelinjeg saa i ima, kao to smo ve spomenuli, labavu strukturu. Pri veim tlakovima
zraka i niskim temperaturama kakve na Zemlji susreemo rijetko ili gotovo nikad, nastaju
potpuno drukije, mnogo sloenije strukture nazvane led II do led XIV, ije su
molekule gue zbijene nego u obinom ledu Ih. Tako, primjerice, led III ne ine
esterokuti, nego mali tetraedri, a nastaje pri temperaturama od -20 Celzijevih stupnjeva i
vrlo visokom tlaku. Led IX izgleda vrlo slino, a nastaje brzim hlaenjem leda III.
Nasreu, nema mnogo zajednikog s ledom 9 iz Vonnegutova romana Maja kolijevka
koji se smrzava ve na +46 Celzijevih stupnjeva, prilino brzo pretvarajui cijelu Zemlju
u golemu snjenu grudu.
Mnogo toga o razliitim vrstama leda, njihovim svojstvima i nainu nastajanja ne
razumijemo. Moda ih postoji vie nego to je dosad otkriveno. Ve bi sutra neki institut u
svojoj ponudi mogao imati dosad nevienu vrstu leda. A to to uope ima toliko mnogo
razliitih vrsta leda, opet moemo zahvaliti posebnom ustroju molekule vode koja se, bez
velikog protivljenja, moe sloiti na razliite naine. Tako ispitivanja egzotinih vrsta leda
mogu dati uvid u svojstva vezanja vode, to bi, pak, moglo dovesti do korisnih spoznaja o
mnotvu biolokih i kemijskih drutvenih igara u koje se tako spremno uputa.
Jo jedna majstorija kojim se voda slui za prijelaz u kruto stanje su snjene
pahulje. Znanstvenim rjenikom, snjene pahulje su sitni ledeni kristali koji nastaju
smrzavanjem vodene pare u oblacima. Najjednostavnije pahulje su mali esterokutni
oblici ili prizme, a esterokutni su zato to je kristalna struktura leda nastalog u normalnim
okolnostima, kao to smo ve spomenuli, heksagonalna. Kad iz vodene pare nastane prvi
esterokut, ostalim molekulama vode koje e se na njega vezati ne preostaje nita drugo

nego slijediti zadanu strukturu. Ali promijeni li se temperatura i vlanost zraka oko te
prapahulje, primjerice kad kroz oblake zapue vjetar, dogaaju se vrlo zanimljive stvari.
esterokut raste u visinu ili mu se poveava promjer, u sredini nastaje rupa ili na svakom
kraku esterokuta nastaju ruice koje mogu prerasti u sloene paprataste oblike. Prema
tome, svaka snjena pahulja svojim oblikom govori mnogo o svom ivotu.
Naalost, ini to na teko razumljivom jeziku. Kenneth G. Libbrecht s
kalifornijskog Tehnolokog instituta u Pasadeni, jedan od trenutano najaktivnijih
strunjaka za snjene pahulje, ne provodi samo godinje odmore u snjenim krajevima
skupljajui snjene pahulje, nego provodi i opsene laboratorijske pokuse o nastajanju
snijega. Najmanje jedan ovjek na ovom planetu eli shvatiti kako nastaju snjene
pahulje, njegov je slogan. A dok se to ne dogodi, ima pune ruke posla. Zato u
odreenim okolnostima nastaju ovakve ili onakve pahulje, odnosno kako nastaje cijeli
zooloki vrt raznovrsnih snjenih pahulja, to ni danas nitko ne zna. Kako snjene pahulje
rastu u razliitim okolnostima? S iznimkom vlanosti zraka i temperature, koji su
parametri jo vani? I kako se moe shvatiti nastanak snjenih pahulja na mikroskopskoj
razini, zapoet naoko tako jednostavnom molekulom vode? Libbrecht savjetuje, to ne
iznenauje, nova, opsena laboratorijska istraivanja. Odustajanje ne dolazi u obzir.

Voynichev rukopis
Pada ata lane pad not ogo wart alan ther tale feur far rant lant tal told
Charles Kinbote, u Blijedoj vatri Vladimira Nabokova
Voynichev rukopis je prije najmanje etristo godina rukom napisao nepoznati
autor nepoznatim pismom na nepoznatom jeziku (ne, nije francuski). Njegovo ponovno
otkrie moemo zahvaliti antikvaru Wilfridu Michaelu Voynichu koji ga je 1912. u
velikoj tajnosti otkupio od talijanskih isusovaca koji su se tada nali u novanoj stisci.
Otada cijele vojske jezikoslovaca, kriptologa, srednjovjekovnih istraivaa, matematiara
i teoretiara knjievnosti neuspjeno pokuavaju deifrirati ovaj tekst, koji prema
radovima Niklasa Luhmanna djeluje razumljivo.
Pisan na pergamentu, rukopis se izvorno sastojao od 272 stranice razliite
veliine, od kojih je danas ostalo nepunih 240. Podijeljen je u poglavlja koja se, sudei
prema mnogobrojnim ilustracijama, tematski bave biljkama, astronomijom, biologijom,
kozmologijom i medicinom. Usto, postoji jo jedno poglavlje sastavljeno od kratkih
odlomaka bez ilustracija nazvano Recepti, premda bi isto tako lako mogla biti rije o
izvatku iz voznog reda ili raznim vijestima. Konati uvez, kao i brojeve stranica dobio je
tek kasnije, a i crtei su naknadno obojeni.
Prvi dio Voynicheva rukopisa detaljno prikazuje uglavnom nepoznate biljke.
Poglavlje o astronomiji, pak, sadri dobro poznate zodijake znakove i prikaze godinjih
doba, pa je barem tu jasno da crtei poivaju na kretanjima zvijezda i planeta. Izmeu
ostaloga, na temelju odjee i frizura prikazanih ljudskih likova (ili bolje reeno samo
frizura, jer prikazane su uglavnom gole ene), moe se zakljuiti da je rukopis nastao
negdje u Europi u razdoblju izmeu 1450. i 1520. Prvi dokaz njegova postojanja je,
dodue, pismo iz 1639., u kojem praki alkemiar Georg Baresch moli isusovca
Athanasiusa Kirchera za pomo oko deifriranja teksta. Pismo je prvi put objavljeno tek
sedamdesetih godina 20. stoljea, oslobaajui Voynicha od povremeno iznoenih sumnji
da je rukopis njegovo vlastito djelo. Tonijih podataka o podrijetlu rukopisa do danas
nema.
U meuvremenu je rukopis analiziran suvremenim raunalnim lingvistikim
metodama. Rezultat: nain na koji je napisan nesumnjivo slijedi osnovna pravila prirodnih
jezika znanstveno opisanih tek u 20. stoljeu. S tim na umu, mala je vjerojatnost da je
rukopis djelo nekog prevaranta iz 16. stoljea. Sve u svemu, rukopis ba i ne obiluje
bogatim rjenikom, ali to ne bi trebao biti povod za sumnju jer bismo u suprotnom i
brojne suvremene uspjenice morali proglasiti krivotvorinama.
Sljedee teze tek su mali izbor iz pokuaja tumaenja zagonetnog Voynicheva
rukopisa: s jedne strane demonstriraju bespomonost, a s druge bogatstvo ideja ljudi koji
su se upustili u njegovo odgonetavanje. William Romaine Newbold, profesor filozofije s
Pennsylvanijskog sveuilita, bio je prvi koji je 1921. objavio da je odgonetnuo
Voynichev rukopis. Svako tobonje slovo zapravo se sastoji od niza sitnih znakova
vidljivih tek pod povealom koji predstavljaju starogrki stenogram. Po Newboldovu

miljenju rukopis je iziao iz pera engleskog filozofa i znanstvenika Rogera Bacona (to je
i sam Voynich pokuao dokazati) i opisuje, uz ostalo, otkrie mikroskopa. Dodue, ubrzo
se pokazalo kako je u sluaju tobonjih mikroskopskih slova zapravo rije o oteenjima
nastalim pucanjem tinte na pergamentu. Drugu domiljatu tezu iznio je amater filolog
John Stojko. On je ustvrdio kako je rukopis napisan ukrajinskim jezikom s isputenim
vokalima i da govori o graanskom ratu. Naalost, to nije imalo veze kako s crteima u
rukopisu, tako ni sa stvarnom ukrajinskom povijeu. Godine 1987. fiziar Leo Levitov
pripisao ga je katarima, srednjovjekovnoj heretikoj sekti iz Francuske, ustvrdivi da je
pisan mjeavinom srednjovjekovnog flamanskog, starofrancuskog i starogermanskog.
Spisatelj James E. Finn, pak, u svojoj knjizi Pandorina nada iz 2004. polazi od
pretpostavke da je tekst napisan hebrejskim jezikom, slijedei lako razumljivu ifru. (Kao
i mnoge druge interpretacije, i ovaj sustav otvara neograniene mogunosti tumaenja
Voynicheva teksta.) Jezikoslovac Jacques Guy smatra kako bi mogla biti rije o jednom
od azijskih jezika, zapisanom izmiljenim pismom, to prema strukturi rijei kojima je
rukopis pisan nije ak ni neprihvatljivo. S druge strane, ilustracije ne izgledaju ni
najmanje azijski. Potkraj 2003. Poljak Zbigniew Banasik iznio je pretpostavku da je rije
o neifriranom tekstu napisanom mandurskim jezikom. Banasik, dodue, ne zna
mandurski, a kompetentni govornici mandurskog dosad se nisu oglasili.
I, naposljetku, 2003. pojavila se zasad posljednja teorija o kojoj se u javnosti
povela rasprava. Britanski psiholog i informatiar Gordon Rugg u svoje je slobodno
vrijeme
dokazao
da se tekst slinih obiljeja moe nainiti kombiniranjem nepostojeih prefiksa, korijena
rijei i sufiksa pomou papirnate ablone, odnosno reetke. Takve su se reetke, tzv.
Cardanove reetke, ve u 16. stoljeu rabile za ifriranje tekstova. Ruggove je rezultate
tisak u nekoliko navrata proglasio rjeenjem Voynicheva problema, premda oni samo
dokazuju kako postoji teorijska mogunost da je u 16. stoljeu tadanjim sredstvima u
kratkom vremenu bilo mogue sastaviti tekst slinih obiljeja. No je li se to doista tako
zbilo i dalje je nepoznanica. Rugg osobno smatra kako je rukopis najobinija prijevara. S
financijskog motrita takav bi se pothvat isplatio, jer je navodno car Rudolf II., revni
kolekcionar alkemijskih rukopisa i drugih kurioziteta, Voynichev rukopis oko 1600. kupio
za 600 zlatnih dukata. Na slian se nain nekoliko stotina godina kasnije preprodajom
rukopisa nadao okoristiti i antikvar Hans P. Kraus, kupivi ga za 25 000 amerikih dolara,
ali kako na kraju nije uspio nai kupca, donirao ga je Sveuilitu Yale. Oni koji se ele i
sami okuati u deifriranju Voynicheva rukopisa, cjelovito skeniran rukopis pronai e na
internetskoj stranici Sveuilita Yale ili u prvom izdanju cjelovito skeniranog izvornog
teksta s francuskim predgovorom objavljenog pod naslovom Le Code Voynich JeanClaudea Gawsewitcha iz 2005.

Zijevanje
Kod umora i potrebe za snom zijevanje je prirodna reakcija koja nije neugodna.
(...) Kod stvarnog umora predajemo se i idemo lei.
Dr. med. Anna Fischer-Dckelmann, ena kao obiteljski lijenik
Da odmah unaprijed spomenemo ono najvanije: zijevanje nije nuno povezano s
dosadom ili umorom. Na Olimpijskim igrama nerijetko moemo spaziti vrhunske sportae
kako zijevaju neposredno uoi odluujueg natjecanja i to pred milijunskom publikom
kad im, barem kako ujemo, sasvim sigurno nije dosadno. Svi strunjaci slau su oko
jednoga, a to je da je zijevanje zarazno. Meutim, zato je tako i zato uope zijevamo, ne
zna se. Svi itatelji koji sljedea objanjenja tjeraju na zijevanje zato bi se trebali smatrati
sudionicima pokusa u okviru svjetskog istraivanja te pojave.
Zijevanje, ili openito povremeno jako otvaranje usta, iroko je rasprostranjena
navika. Primijeeno je i u brojnih kraljenjaka, primjerice meu ribama, pticama,
zmijama, slonovima i brojnim drugim ivotinjskim vrstama. Ljudi poinju zijevati ve u
maternici, u dobi kada jo ne mogu gotovo nita drugo. Zijevanje oito izaziva niz
hormona na ije smo milosti i nemilosti preputeni. Prema pojedinim izvjeima, osobe s
oboljenjima poput shizofrenije zijevaju rjee od zdravih. Neke, pak, druge bolesti
izazivaju pojaano zijevanje. Zdravi ljudi zijevaju najee neposredno nakon buenja i
uoi spavanja. Druga iva bia, primjerice mujaci takora, pri zijevanju povremeno imaju
erekciju, a neka, pak, kako katkad moemo proitati, najradije zijevaju u drutvu. Tako
meu majmunima zijevanje povezano s pokazivanjem zuba oznaava prijetnju, to je
primijetio ve Charles Darwin. Kao to smo spomenuli, zijevanje je zarazno, i to ne samo
meu ljudima, nego i u najmanju ruku meu impanzama i majmunima makakijima, ali
ne i u dojenadi. Mukarci, ini se, zijevaju ee od ena, a u iznimnim sluajevima
uestalo zijevanje moe dovesti ak i do bolnog iaenja eljusnog zgloba. Jedno je
sigurno, istraivanja zijevanja iznimno su rijetka.
Nerijetko ujemo da je uzrok zijevanja nedostatak kisika. Raireno je vjerovanje
da ljudi zijevaju u zaguljivim prostorijama, i to kako bi irokim otvaranjem usta udahnuli
vie zraka. To je, vrlo vjerojatno, prejednostavno da bi bilo sasvim istinito, jer ve i
najjednostavnija promiljanja bude tihu sumnju. Zato onda lavovi zijevaju dok lee u
savani? Zato neroena djeca zijevaju u majinoj utrobi gdje dovoljne koliine kisika
dobivaju kroz pupanu vrpcu, a ne kroz usta ili nos? Zato onda ee ne zijevamo pri
sportskim aktivnostima, kad nam je potrebno mnogo vie kisika? Znanosti bi trebala dati
jasne rezultate, to je psiholog Richard Provine sa suradnicima i uinio krajem
osamdesetih godina 20. stoljea. Naime, Provine i suradnici odluili su izmjeriti smanjuje
li poveani dotok kisika uestalost zijevanja, kao i poveava li uestalost zijevanja dotok
istroenog zraka, odnosno zraka koji sadri veu koliinu ugljinog dioksida i,
naposljetku, potie li sportska aktivnost na zijevanje. Ishod je u svim sluajevima bio
nedvojbeno negativan. Lo zrak i nedostatak kisika vrlo vjerojatno su uzroci umora, a
ne zijevanja. Teorija, pokus, teorija opovrgnuta i gotovo je istraivanje.
Provine, koji svoje zanimanje za zijevanje naziva perverznim, bio je iznenaen

rezultatima. Otada smatra da zijevanje nije povezano s disanjem, nego sa svojevrsnom

promjenom stanja budnosti koja nastupa na prijelazima iz budnosti u spavanje, i obrnuto.
Za ovaj drugi sluaj njegov suradnik Ronald Baenninger navodi nekoliko dokaza
dobivenih pokusima. Zamolio je ispitanike da cijeli dan nose kinetike narukvice i
pritiskom na gumb zabiljee svako zijevanje. Taj je pokus pokazao da zijevanje redovno
prethodi fazama poveane aktivnosti. Slino ponaanje pokazuju i neke ivotinje. Mujaci
sijamske ribe borca, primjerice, prije napada iroko otvaraju usta, to je pokret koji u
najmanju ruku nalikuje zijevanju, premda bi mogao predstavljati i neto posve drugo, to,
naalost, ne moemo utvrditi, jer sijamske ribe borci ne daju da im se stavi kinetika
narukvica.
Meutim, moda ta njihova sklonost moe objasniti neobinu uestalost zijevanja
u maratonaca uoi starta, padobranaca uoi skoka ili studenata uoi ispita, a svi su oni u
tim trenucima posve razbueni. Mogue je da otvaranjem usta mozak dobiva dodatni nalet
krvi, to ga dovodi u stanje pripravnosti. Ako je to tono, zijevanje bi moglo biti
svojevrstan poticaj mozgu na bolji rad. Ali zato onda zijevamo i kad smo umorni, to
svatko od nas moe potvrditi? Ima li zijevanje u tom sluaju ulogu alarma, govorei tijelu
da je vrijeme za odmor?
Uostalom, da se izazove zijevanje dovoljno ga je samo predoiti, odnosno
intenzivno o njemu razmiljati. Zato je posve normalno da dok itamo o istraivanju
zijevanja esto zijevamo. U novije se vrijeme znanstvenici koji istrauju zijevanje slue
suvremenim neurolokim metodama koje biljee modanu aktivnost tijekom zijevanja.
Ispitanici se stave u ureaj za magnetsku rezonanciju i putaju im se snimke koje potiu
zijevanje (ne odabrani dosadni filmovi, neko snimke ljudi koji zijevaju). U jednom
takvom istraivanju njemako-finski istraivaki tim zabiljeilo je dvije tisue i pet
razliitih znakova koji upuuju na uzroke zaraznog zijevanja. Rezultati tog istraivanja
potvrdili su da zijevanje nije tek oponaanje tueg ponaanja, tonije da nije proces uenja
u smislu da ponavljamo ono to vidimo da drugi ine. Naime, zrcalni neuroni, smjeteni u
podrujima mozga zaduenim za takve procese uenja, nisu se nita jae aktivirali
gledanjem snimaka zijevanja, nego usporednim gledanjem snimaka bez zijevanja. Dakle,
ne moramo razumjeti kako netko drugi zijeva da bismo sami mogli zijevati to se
dogaa posve automatski. Zato se nagaa kako se u pozadini zijevanja nalazi drevni
mehanizam, iji je zadatak komunikacija i sinkronizacija ponaanja unutar skupine.
Poruke koje se skrivaju u njegovoj pozadini mogle bi biti Naprijed, u napad! ili Oprez,
neprijatelj!, ali isto tako i Idemo spavati!, pa je mogue da je zijevanje neko bilo brz i
uinkovit nain da se bez previe rijei priope stvari vane za opstanak vrste.
Istraujui zijevanje, Steven Platek i suradnici doli su, pak, do sasvim drugog
zakljuka. Prema njihovoj tezi zarazno zijevanje je in empatije, pogled koji je prvi put
iznesen u javnost sedamdesetih godina 20. stoljea. Kako bi dokazali svoju tvrdnju, Platek
i suradnici su 2003. zijevanje u osoba koje su na testu osobnosti iz empatije imali izrazito
dobre rezultate usporedili sa zijevanjem onih koji su na istom tom testu imali izrazito
slabe rezultate. I njima su prikazivane snimke ljudi koji zijevaju, s oekivanim ishodima.
Ispitanici koji su imali dobru sposobnost poistovjeivanja, odnosno uivljavanja u
emocionalna stanja drugih, bili su podloniji zijevanju od onih s manjom sposobnou
uivljavanja. Kako bi potvrdili ishod, Platek i suradnici ponovno su posegnuli za
snimkama mozga. I doista, pri zijevanju je zabiljeena aktivnost u podrujima mozga za

koja se pretpostavlja da su vana za izgradnju suosjeanja, pa je tako mogue da zarazno

zijevanje uope ne znai Dosadno mi je, nego, umjesto toga, Suosjeam s tobom.
Uklanja li suosjeanje dosadu, nije poznato.
Veliku tekou predstavljaju najrazliitiji konteksti u kojima se zijevanje
pojavljuje. S jedne strane, vjerojatno postoje posve tjelesni razlozi zbog kojih zijevamo.
Zijevamo da bismo duboko udahnuli, potakli rad krvotoka ili jednostavno protegnuli line
miie. Usto, zijevanje otvara vezu izmeu usne upljine i uha, Eustahijevu cijev, pa
uravnoteuje tlak u srednjem uhu, primjerice kod prehlade ili pri slijetanju aviona.
Zijevanje je zato zdravo, sloni su strunjaci. S druge, pak, strane, ini se da zijevanje ima
i jedno drugo, drutveno i komunikativno obiljeje, bilo da se pojavljuje zbog empatije ili
sinkronizacije ponaanja. Tu bi zarazno zijevanje moglo biti vrlo vano. Zvui jezivo, ali
oito zijevanjem vodimo nesvjesne razgovore nejasna sadraja koje ne moemo prekinuti
stavljanjem ruke pred usta, jer mozak je toliko lukav da unato tomu prepoznaje kad netko
drugi zijeva.
Bez obzira zato naposljetku zijevali, tijek dubokog udisanja iroko otvorenim
ustima zaudo uvijek izgleda jednako. Sloeno znaenje zijevanja je jedinstveno,
ponajprije kad pomislimo da su ostale nevoljne tjelesne radnje poput kihanja, kaljanja ili
smijeha mnogo svestranije. ini se da je zijevanje univerzalno oruje koje je evolucija
izumila kako bi naem ionako ve bizarnom postojanju dodala jednu novu, neobinu
komponentu.

ivot
I Bog ree grudi blata: Ustani!
Ja, blato, ustadoh i vidjeh kako je Bog sve lijepo uredio.
Pomalo se vanim mogu osjeati samo onda kad pomislim na sve to blato koje ne smije
ustati i osvrnuti se oko sebe.
Ja sam postao tako mnogo, a veina blata tako malo.
Kurt Vonnegut, Maja kolijevka
Jo je i danas posve nejasno kako se pojavio ivot na Zemlji. Premda se ovim
pitanjem bave legije astronoma, geologa, kemiara i biologa, odgovoru nismo nita blie
od drevnih Grka, kako su u jednom kratkom pregledu stanja ustvrdili astrofiziari Eric
Gaidos i Franck Selsis. Kako poznajemo samo jedan primjer ivota u svemiru, naime ovaj
na Zemlji, istraivanje prisilno moramo ograniiti na njega. To je djelomice riskantno, jer
razmatranja jedinstvenih sluajeva mogu dovesti do posve pogrenih zakljuaka. Ipak, ne
preostaje nam nita drugo. Jesmo li tipian oblik ivota ili tek neobinost ostaje na
prosudbu buduim naratajima.
Jo donedavno se polazilo od injenice da je ivot nekako spontano nastao iz vode ili blata. Naposljetku, za to je postojao pregrt dokaza, jer kad bi otpad i smee ostali
leati neko vrijeme, iz njih bi naizgled sami od sebe poeli izlaziti crvi i takori. Otkrie
mikroskopa 1590. predstavljalo je poetak kraja ove lijepe, jednostavne teorije. Louis
Pasteur zabio je 1864. posljednji avao u njezin lijes. Naime, kad bi se toboe neiva tvar
bolje pogledala, vidjelo se da je ivot prisutan ak i u smeu.
Potraga za poetkom ivota na Zemlji sad je dvostruko tea. Najprije moramo
otkriti kako je Zemlja izgledala neposredno nakon nastanka, to uope nije lako, a kad to
utvrdimo, od onoga to imamo na raspolaganju na beivotnoj Zemlji moramo stvoriti
ivot, i to prvo najjednostavnije graevne elemente, ponajprije aminokiseline, sastavne
dijelove bjelanevina, a zatim primitivne ivotne oblike. Kako od njih dalje nastaju
papuice i njemaki ovari, pitanja su kojima se ovdje neemo baviti.
Danas sa prilinom sigurnou znamo da je Zemlja nastala prije otprilike 4,6
milijarda godina od ostataka materijala preostalog nakon nastanka Sunca, a koji ga je
okruivao u obliku prstena. Naalost, razvoj mlade Zemlje nitko nije dobro dokumentirao.
Sve to nam je preostalo od prvih 500 milijuna godina aica je drevnog kamenja. Da
bude jo gore, prvi ivot iza sebe nije ostavio bogzna to upotrebljivo. Najstariji dokazi
ivota razliite su okamine najmanjih organizama koje bi mogle biti stare izmeu 3,5 i 3,8
milijardi godina, to su opet, naravno, vrlo diskutabilne brojke. Ta iva bia i sve to je
dolo nakon toga, vjerojatno potjeu od posljednjeg zajednikog univerzalnog pretka
(engl. last universal common ancestor, skraeno LUCA), za kojeg se dugo pretpostavljalo
da se na prizoritu pojavio prije otprilike 3,9 milijardi godina. U meuvremenu se saznalo
kako se ivot na Zemlji vjerojatno pojavio jo ranije, u vrijeme kad su ivotni uvjeti bili
krajnje nepovoljni, odnosno kad su Zemlju bombardirale kometske i meteoritske kie, a
vulkanske erupcije bile svakodnevna pojava. Bilo je to mrano, pusto doba Zemljine
povijesti, kad nije bilo mogue poslati snimateljsku ekipu National Geographica da snimi

nekoliko lijepih kadrova.

Meutim, jedna je stvar poznata. Naime, u to doba na Zemlji nije bilo kisika.
Njega su nam ljubazno stvorila prva iva bia. S iznimkom toga, o samom sastavu
praatmosfere ima razliitih miljenja. Od otprilike 1920-ih rairena je predodba da se ona
uglavnom sastojala od metana i amonijaka. Kako oba plina imaju poprilino neugodan
miris, to ranu Zemlju ba i nije inilo ugodnim mjestom za ivot. Meutim, takva je
atmosfera imala jednu veliku prednost. Osiguravala je povoljne preduvjete za nastanak
aminokiselina, to je laboratorijskim pokusima prvi 1953. dokazao Stanley Miller. Miller,
tada jo student, pod vodstvom svog profesora Harolda Ureyja stavio je tobonju
praatmosferu u jednu posudu, drugu posudu napunio vodom i uz djelovanje elektrine
energije, koja je odglumila munje, omoguio njihovu interakciju. I doista, ovim su
jednostavnim kulinarskim receptom nastale aminokiseline o ijem nas okusu, dodue, nije
izvijestio. Pokuse sline Miller-Ureyjevom jo 1897. izveo je Charles Darwin, premda
samo u svojoj glavi. Darwin je razmiljao o toploj barici, gdje su prisutne svakojake soli
bogate amonijakom i fosforom, svjetlo, toplina, elektricitet, iz koje nastaju graevni
elementi ivota. Za poetak ivota, dakle, potrebni su smrdljiva atmosfera, dovoljno vode
i jake oluje.
Naravno, samo ako je u praatmosferi doista bilo metana i amonijaka, oko ega se
znanstvenici nisu sasvim usuglasili. Ali ak i da je atmosfera bila takva kakvom su je
zamiljali Urey i Miller, odakle je stigla voda? Voda je nuan preduvjet za postanak i
razvoj ivota na Zemlji. Bez vode nema praoceana, a bez praoceana nema prajuhe. Kako
je voda dola na Zemlju, jo je jedna nepoznanica. Polazite nekih teorija je da su Zemlju
razmjerno kasno vodom opskrbila nebeska tijela bogata vodom, primjerice meteoriti ili
ledeni kristali. Drugi, pak, istraivai vjeruju da je Zemlja nastala od nekoliko manjih
planetarnih embrija, te da su neki od njih sadravali vodu. Meutim, sve su teorije
dvojbene. Katkad u njima voda stie, ali odmah zatim opet nestaje, katkad stie, ali samo
uz nezamislivo mnogo sree, a katkad to uope ne uspije. A kako nije sigurno kada i na
koji nain je voda stigla na Zemlju, dvojbeno je jesu li aminokiseline nastale na ranoj
Zemlji ak i u sluaju da je postojala odgovarajua atmosfera.
No nije li se moda sve odvijalo mnogo jednostavnije? Ovo pitanje izranja sve
ee otkad je pokraj australskog provincijskog gradia Murchison 1969. pao meteorit
koji zapravo nije nita drugo nego velika neizgorjela zvijezda padalica. Zaudo, meteorit
Murchison sadri razliite aminokiseline, ba ono to se dosad kemijski pokuavalo
stvoriti na prazemlji. Sasvim je mogue da su elemente potrebne za nastanak ivota na
mladu Zemlju donijeli slini meteoriti. Ali to, naravno, ne objanjava kako su se
aminokiseline uope nale u tom kamenju iz svemira.
ak ako i pretpostavimo da su aminokiseline i drugi osnovni elementi potrebni za
nastanak ivota nekako stigli na Zemlju, istog asa stiemo do sljedee zagonetke.
Aminokiseline su dobre i korisne, ali jo uvijek su daleko od ivota. U konanici, od njih
bi trebali nastati kolibriji i gumeni medvjedii, ili barem najprije jednostavni oblici ivota
poput bakterija. Ni daljnji razvoj organskih molekula (poput aminokiselina) u prve oblike
ivota nije jasan. Gotovo je nemogue iznijeti sve argumente i protuargumente koji bi
nam pomogli odvagnuti najrazliitije teorije te tzv. kemijske evolucije. Od 1980-ih
omiljeni su modeli tumaenja prema kojima su se procesi nuni za nastanak ivota
odvijali u neposrednoj blizini vruih izvora u dubokome moru, po svoj prilici na mjestima

na kojima se u more izlijeva vulkanska lava. Druge, pak, teorije prednost daju normalnim
temperaturama u naizmjence vlanoj i suhoj okolini, primjerice plitkome moru, gdje je
dno prekriveno vodom samo u vrijeme plime. Osnovni problem moe se opisati na
sljedei nain: kako od aminokiselina nastaju sloeniji graevni elementi zapisano je u
genetskoj bazi podataka, odnosno DNK, no ona jo ne postoji. Situacija je, dakle,
zamrena. Za sastavljanje uputa za uporabu potrebne su upute za uporabu. Jedan od
suvremenijih modela koji bi mogao doskoiti ovom vrajem kolu je tzv. teorija svijeta
RNK, u kojoj je svestrani kemijski graevni element nazvan RNK istodobno i arhitekt i
graditelj, naravno na primitivan nain, ali ipak Gdje god i kako god se proces odvijao,
na kraju kemijske evolucije nastao je LUCA, zajedniki predak ljudi, komaraca i mikroba.
LUCA je morao biti jedinstvena vrsta ivota, jer sva sljedea iva bia
funkcioniraju ba kao LUCA, na temelju bjelanevina i DNK. Dodue, zagonetno je i je li
kemijska revolucija iznjedrila samo vrstu LUCA ili s njom i niz drugih prabia. Prva bi
inaica znaila da proces nastanka ivotnih oblika nije osobito postojan te da je ivot u
svemiru rijetkost. To, pak, ne moemo ni potvrditi niti osporiti, jer tamo vani dosad jo
nismo sreli nikoga. Ako je, meutim, na poetku nastalo vie razliitih ivotnih oblika, je
li LUCA istrijebila sve svoje sustanovnike, pa ako je tako, zato bi uinila neto tako
neuveno? Ni LUCA niti njezini hipotetski suparnici nisu za sobom ostavili dnevnike koji
bi nam pomogli razjasniti spletke koje su se odvijale u prvih 600 milijuna godina Zemljine
povijesti.
Danas se prednost daje teoriji prema kojoj su na ranoj Zemlji postojale razliite
vrste ivota koje su, da su preivjele, mogle funkcionirati sasvim drukije od bilo ega to
danas tri Zemljom. Meutim, tek je jedna od njih, na zajedniki predak LUCA,
preivjela masovno izumiranje koje se zbilo prije otprilike 3,9 milijardi godina, moda
zbog prikladnog skrovita u dubokome moru. Jedan mogui uzrok takvog masovnog
izumiranja bombardiranje je iz svemira, odnosno mnotvo velikih meteorita koji su tada
padali na Zemlju. Takav je dogaaj dokazan u Mjeseevoj prolosti. Prema toj hipotezi,
meteoritske kie sterilizirale su na planet, stvarajui usko grlo pogodno za samo jedan
jedini oblik ivota, koji se zatim nesmetano rairio po Zemlji.
Postoje, naravno, i potpuno drukija polazita, jer rana povijest Zemlje kao ni
jedna druga epoha mami ugledne istraivake institute na iznoenje zanimljivih
pretpostavki. LUCA je, primjerice, mogla nakratko iseliti i tako izbjei istrjebljenje.
Zaahuriti se, uhvatiti za komad stijene i odletjeti kroz Sunev sustav ne neko drugo
mjesto. Ta apsurdna teorija nije ala. Sasvim je zamislivo, na primjer, da asteroid udari u
Zemlju i nakon sudara u svemir odnese nekoliko komada stijena zajedno s LUCA-om.
Tako bi se LUCA mogla stalno kretati izmeu Zemlje, Venere i Marsa.
Meutim, ako je doista postojao meuplanetarni prijevoz elemenata potrebnih za
nastanak ivota, mogue je da ivot izvorno uope nije nastao na Zemlji. Mogao bi
potjecati i s drugih mjesta, primjerice s Marsa, to bi moglo objasniti zato na Zemlji
nema tragova ranog ivota. Jesmo li naposljetku tako dugo traeni Marsovci koji su
unatrag nekoliko milijardi godina doli na ekskurziju na susjedni Plavi planet? Ne
reagiraju znanstvenici samo zato gotovo histerino kad na Marsu pronau ostatke ivota.
Kako Crveni planet ima stabilnu povrinu, a usto i razmjerno hladnu klimu, prastari
tragovi ivota mogli su tamo ostati sauvani do danas. Velika senzacija zbila se 1996., kad
se za kamen s Marsa pronaen 1984. blizu Junog pola, s oznakom ALH84001, utvrdilo

da sadri mikroskopske tragove siunih organizama, koji bi mogli potjecati samo s

Marsa. Unato nekim sumnjama, ovo polazite i dalje mnogo obeava. Moda Mars nije
samo izvorite ivota, nego i arhiv njegova postanka.
I, za kraj, postoji i mogunost da je ivot nastao prije nastanka planeta. Jedno
polazite u tom smjeru je teorija panspermije, prema kojoj su bakterije uahurene u
sporama sveprisutne u svemiru i vegetiraju u oblacima praine u Mlijenoj stazi. Izravnih
dokaza za tu teoriju zasad nema, izuzme li se da pojavu - crvene kie u Indiji neki
smatraju potvrdom teorije panspermije. U meuvremenu sve je omiljenija jo jedna slina
teorija. ivot je mogao nastati i na asteroidima, malim, neuglednim stijenama kojih u
velikom broju ima u naem Sunevom sustavu. Preko njih Sunev sustav raspolae
mnotvom minijaturnih svjetova razliitog kemijskog sastava, grae i temperature
lijep, velik pjeanik u kojem se mogu odvijati poeci ivota zbog ega je vjerojatnost
da bi ve odrasla baterija mogla potjecati s njih mnogo vea nego da je nastala na
planetima. Kao i uvijek, i za tu teoriju postoje dobri protuargumenti. Primjerice, postavlja
se pitanje zato na nekom asteroidu nikad nisu pronaeni oblici ivota, premda su brojni
pomno ispitani. A moda je razlog taj to je jedini asteroid, onaj koji je donio ivot, prije
etiri milijarde godina pao na Zemlju, omoguivi tako razvoj sloenijih oblika ivota, to
bi naposljetku znailo da je nae vlastito postojanje dokaz teorije asteroida i istodobno
svake druge spomenute teorije.

Izvori
Da navedemo sve izvore kojima smo se sluili u istraivanju za ovu knjigu
trebala bi nam jo jedna knjiga. Zato smo se odluiti navesti najvie pet izvora po temi. To
su uglavnom radovi koji su nam najvie pomogli u istraivanju, a te e vam reference
pomoi elite li saznati neto vie o obraenim temama. Za radove objavljene na
internetskim stranicama, za koje se nadamo da e se dulje vremena nalaziti na istom
mjestu, navedene su adrese. Mnogo navedenih publikacija besplatno je dostupno na
internetu.
Neznanje openito:
John Brockman (ur.): What we believe but cannot prove (to vjerujemo, ali ne
moemo dokazati), Edge Foundation, Inc., The Free Press, 2005. (Vodei znanstvenici
razglabaju o moguim rjeenjima otvorenih velikih pitanja znanosti.)
Ronald Duncan, Miranda Weston-Smith: The Encyclopedia of Ignorance
Everything you ever wanted to know about the unknown (Enciklopedija neznanja sve
to ste oduvijek htjeli znati o nepoznatom), Pergamon Press, 1977. (Akademski izbor iz
neznanja 1970-ih.)
Jay Ingram: The Science of Everyday Life, The Velocity of Honey, The
Barmaid's Brain (Znanost svakodnevice, Brzina meda, Pipniarkin mozak) (Za razliku od
veine autora slinih knjiga o znanosti u svakodnevici, Jay Ingram izravno ukazuje na
nelogine i nerazjanjene rezultate istraivanja.)
Donald Kennedy i dr.: What Don't We Know? (to ne znamo?), Science,
2005, sv. 309, str. 75, kao i na adresi: www.science.org/cgi.content/summary/309/5731/75
John Malone: Unsolved Mysteries of Science (Nerazjanjene zagonetke
znanosti), John Wiley & Sons, 2001.
Jens Sntgen: Forscher im Nebel (Istraivai u magli), duz Magazin
02/2006,
kao
i
na
adresi:
www.wzu.uni-augsburg.de/Projekte/
Nichtwissenskultur/pdfs/Forscher_im_ Nebel.pdf
Amerikanci:
James Adovasio, Jake Page: The First Americans: In Pursuit of Archaeology's
Greatest Mystery (Prvi Amerikanci: u potrazi za najveom zagonetkom arheologije),
Modern Library, 2003.
Michael D. Lemonick, Andrea Dorfman: Who Were the First Americans?
(Tko su bili prvi Amerikanci), TIME Magazine, 2006., sv. 167, br. 11
Anestezija:
B. W. Urban: Current assessment of targets and theories of anaesthesia
(Trenutana procjena ciljeva i teorija anestezije), British Journal of Anaesthesia, 2002.,

sv. 89(1), str. 167183

Betlehemska zvijezda:
Dieter B. Herrmann: Rtsel um Sirius Astronomische Bilder und Deutungen
(Zagonetka o Siriusu astronomske slike i znaenja), Verlag Der Morgen, Berlin, 1985.
Susan S. Carroll: The Star of Bethlehem: An Astronomical and Historical
Perspective (Betlehemska zvijezda: astronomska i povijesna perspektiva),
sciastro.net/portia/articles/thestar.htm
internetske stranice Roberta H. van Genta, www.phys.uu.nl/~vgent/
stellamagorum/stellamagorum.htm
Crvena kia:
S. Sampath, T. K. Abraham, V. Sasi Kumar, C. N. Mohanan: Coloured Rain:
A Report on the Phenomenon (Obojena kia: izvjee o pojavi), slubeno izvjee,
objavio ga je Centre for Earth Science Studies i Tropical Botanical Garden and
Research Institute, 2001., CESS-PR 1142001
Godfrey Louis, A. Santhosh Kumar: The Red Rain Phenomenon of Kerala
and its Possible Extraterrestrial Origin (Pojava crvene kie u Kerali i njezino mogue
izvanzemaljsko podrijetlo), Astrophysics & Space Science, 2006., sv. 302, str. 175187,
i pod: arxiv.org/abs/astroph/0601022
Ejakulacija, enska:
Sabine zur Nieden: Weibliche Ejakulation (enska ejakulacija), PsychosozialVerlag, 2004. (Beitrge zur Sexualforschung, sv. 84)
Gary Schubach: Urethral Expulsions During Sensual Arousal and Bladder
Catheterization in Seven Human Females (Mokraovodni izbaaji tijekom utilnog
pobuenja i kateterizacije mokranog mjehura kod sedam ena), Electronic Journal of
Human Sexuality, 2001., www.ejhs.org/volume4/Schubach/abstract.html
Gary Schubach: The Human Female Prostate and Its Relationship to the
Popularized Term, G-Spot (enska prostata i njezina veza s estim pojmom G-toke),
2002., doctorg.com
Elementarne estice:
D. P. Roy: Basic Constituents of Matter and their Interactions A Progress
Report Osnovni sastojci materije i njihove interakcije izvjee o napretku), lanak
za 3rd International Symposium on Frontiers of Fundamental Physics, Hyderabad,
17.21. prosinca 1999., 1999., arxiv.org/ abs/hep-ph/9912523
Haim Harari: A Schematic Model of Quarks and Leptons (Shematski
model kvarkova i leptona), Physics Letters B, 1979., sv. 86(1), str. 8386
Roger Penrose: The Road to Reality. A Complete Guide to the Laws of the

Universe (Put u stvarnost. Potpuni vodi u zakone svemira), Vintage, London, 2006.
Halucinogeni:
David E. Nichols: Hallucinogens (Halucinogeni), Pharmacology &
Therapeutics, 2004., sv. 101, str. 131181
David E. Nichols: The Medicinal Chemistry of Phenethylamine
Psychedelics (Medicinska kemija fenetilaminskih psihodelika), The Heffter Review of
Psychedelic Research, 1998., sv. 1, str. 4045
Roland R. Griffiths i dr.: Psilocybin can occasion mystical-type experiences
having substantial and sustained personal meaning and spiritual significances
(Psilocibin moe potai mistine doivljaje s opipljivim i trajnim osobnim i duevnim
znaenjem
i
znaajem),
Psychopharmacology
(Online-izdanje),
2006.,
www.hopkinsmedicine.org/Pressjeleases/2006/GriffithsPsilocybin.pdf
Havaji:
Zbirka izvjea na internetskoj adresi www.mantleplumes.org
A. D. Saunders: Mantle plumes: an alternative to the alternative (Mjehuri u
platu: alternativa alternativi), Geoscientist, kolovoz 2003., www.geolsoc.org.uk
Indsko pismo:
Steve Farmer, Richard Sproat, Michael Witzel: The Collapse of the IndusScript Thesis: The Myth of a Literate Harappan Civilizations (Propast hipoteze o
indskom pismu: mit o pismenim harapskim civilizacijama), Electronic Journal of Vedic
Studies, 2004., sv. 11(2), str. 1957
The Straight Dope Science Advisory Board: How come we can't decipher the
Indus script? (Zato ne moemo deifrirati indsko pismo?), 2005., straightdope.com
Jegulje:
V. J. T. van Ginneken, G. E. Maes: The european eel (Anguilla anguilla,
Linnaeus), its lifecycle, evolution and reproduction: a literature review (Europska
jegulja [Anguilla anguilla, Linnaeus], njezin ivotni ciklus, evolucija i reprodukcija:
pregled literature), Reviews in Fish Biology and Fisheries, 2005., sv. 15(4), str. 367
398
Vincent van Ginneken, Erik Antonissen i dr.: Eel migration to the Sargasso:
remarkably high swimming efficiency and low energy costs (Seoba jegulja u Sargako
more: iznimno visoka uinkovitost plivanja i niska potronja energije), Journal of
Experimental Biology, 2005., sv. 208, str. 13291335
Katsumi Tsukamato, Izumi Nakai, W.-V. Tesch: Do all freshwater eels
migrate? (Sele li se sve slatkovodne jegulje?), Nature, 1998., sv. 396, str.. 635636
Dietmar Bartz: Der Analytiker und sein Phallusfisch (Ana-litiar i njegova

falusna riba), taz Magazin od 3. 6. 2006., str. 752754

Jesensko lie:
David W. Lee, Kevin S. Gould: Why Leaves Turn Red (Zato lie
pocrveni), American Scientist, 2002., sv. 90, str. 524531
Marco Archetti, Sam P. Brown: The coevolution theory of autumn colours
(Koevolucijska teorija jesenjih boja), Proceedings of the Royal Society of London, B,
2004., sv. 271, str. 12191223
Kapi:
Jens Eggers: Drop formation an overview (Stvaranje kapi pregled),
Zeitschrift fr Angewandte Mathematik und Mechanik, 2005., sv. 85, str. 400-410
Kralj takora:
G. Wiertz: Experiment zur Bildung eines Rattenknigs (Pokus za stvaranje
kralja takora), 1966., Zeitschrift fur Sugetierkunde, 1966., sv. 31, str. 2022
Vom Rattenknig (O kralju takora), Orion, 1952., sv. 3, str. 118120
Alfred Edmund Brehm: Die Nagetiere (Nager) (Glodavci), u: Brehmovu
ivotu ivotinja, 1864.1869.
J. Hickford, R. Jones, S. Courrech du Pont, J. Eggers: Knotting probability of
a shaken ball-chain (Vjerojatnost stvaranja vorova kod protresenog lanca), Physical
Reviews, 2006., E 74, 052101
Kratkovidnost:
Ian G. Morgan: The biological basis of myopic refractive error (Bioloka
osnova miopijske refrakcijske pogreke), Clinical and Experimental Optometry, 2003.,
sv. 86(5), str. 276288
Frank Schaeffel: Das Rtsel der Myopie (Zagonetka miopije), Der
Ophthalmologe, 2002., br. 2, str. 120141
Klaus Schmid: Myopia Manual (Prirunik za miopiju), 2006., www.myopiamanual.de
Kuglasta zvjezdana jata:
Jean P. Brodie, Jay Strader: Extragalactic Globular Clusters and Galaxy
Formation (Izvangalaktika kuglasta jata i nastanak galaktika), Annual Reviews of
Astronomy and Astrophysics, 2006., sv. 44, str. 193267
Michael J. West, Patrick Cote i dr.: Reconstructing galaxy histories from
globular Clusters (Rekonstruiranje povijesti galaktika prema kuglastim jatima),
Nature, 2004., sv. 427, str. 3135
Keith M. Ashman, Stephen E. Zepf: The formation of globular clusters in

merging and interacting galaxies (Nastanak kuglastih jata u stapajuim i sudarajuim

galaktikama), Astrophysical Journal, 1992., sv. 384, str. 5061
Duncan A. Forbes, Jean P. Brodie, Carl J. Grillmair: On the origin of
globular clusters in elliptical and cD galaxies (O podrijetlu kuglastih jata u eliptinim i
cD galaktikama), Astronomical Journal, 1997., sv. 113(5), str. 16521665
Kuglaste munje:
John Abrahamson, James Dinniss: Ball lightning caused by oxidation of
nanoparticle networks from normal lightning strikes on soil (Kuglasta munja
uzrokovana oksidacijom nanoestinih mrea nastalih udarom obinih munja o tlo),
Nature,
2000.,
sv.
403,
str.
519521
Graham K. Hubler: Fluff balls of fire (Paperjaste kuglaste munje),
Nature, 2000., sv. 403, str. 487488
Stanley Singer: Great balls of fire (Velike kuglaste munje), Nature,
1991., sv. 350, str. 108109
Antonio F. Ranada, Jose L. Trueba: Ball lightning an electromagnetic knot?
(Kuglasta munja je elektromagnetski vor?), Nature, 1996., sv. 383, str. 3233
Lafferova krivulja:
Arthur B. Laffer: The Laffer Curve: Past, Present, and Future (Lafferova
krivulja: prolost, sadanjost i budunost), Backgrounder, 2004., Nr. 1765, objavila The
Heritage Foundation (www.heritage.org)
N. Gregory Mankiw, Matthew Weinzierl: Dynamic Scoring: A Back-of-theEnvelope Guide (Dinamiko poentiranje: vodi sa stranje strane kuverte), Harvard
Institute of Economic Research, 2005., diskusijski rad 2057
Paul Pecorino: Tax rates and tax revenues in a model of growth through
human capital accumulation (Porezna stopa i porezni prihod u modelu rasta kroz
akumulaciju kapitala), Journal of Monetary Economics, 1995., sv. 26, str. 527539
Peter N. Ireland: Supply-side economics and endogenous growth (Ekonomija
ponude i potranje i endogeni rast), Journal of Monetary Economics, 1994., sv. 33, str.
559571
Mravinjanje:
Martin Eisentraut: Vergleichende Beobachtungen ber das Sichbespucken
bei Igeln (Usporedna opaanja o samopljuvanju kod jeeva), Zeitschrift fr
Tierpsychologie, 1953., br. 10, str. 5055
Napojnica:
Diego Gambetta: What Makes People Tip? Motivations and Predictions

(Zato se daje napojnica? Motivacija i predvianja), Oxford Sociology Working Papers,

2006., rad br. 09
Michael Lynn: Tipping in Restaurants and Around the Globe: An
Interdisciplinary Review (Napojnice u restoranima diljem svijeta: interdisciplinaran
pristup), u: Handbook of Behavioral Economics, ur. Morris Altman, Armonk, 2006.
Neugodni zvukovi:
D. Lynn Halpern, Randolph Blake, James Hillenbrand: Psychoacoustics of a
chilling sound (Psihoakustika neugodnih zvukova), Perception & Psychophysics,
1986., sv. 39(2), str. 7780
Novac:
Helmut Creutz: Die 29 Irtmer rund ums Geld (Dvadeset devet zabluda o
novcu), Signum Wirtschaftsverlag, 2005.
Njuh:
Andreas Keller, Leslie B. Vosshall: A psychophysical test of the vibration
theory of olfaction (Psihofizikalni test vibracijske teorije olfakcije), Nature
Neuroscience, 2004, sv. 7, str. 337338
Richard Axel: The molecular logic of smell (Molekularna logika mirisa),
Scientific American, 1995., sv. 273, str. 154159
Luca Turin: A spectroscopic mechanism for primary olfactory sensation
(Spektroskopski mehanizam primarnog olfaktornog osjeta), Chemical Senses, 1996.,
sv. 21(6), str. 773791
Jennifer C. Brookes, Filio Hartoutsiou i dr..: Could humans recognize odor
by phonon assisted tunneling? (Mogu li ljudi prepoznavati mirise fononski pomognutim
tuneliranjem?), Physical Review letters, 2007., 98, 038101
Barry R. Havens, Clifton E. Meloan: The application of deuterated sex
pheromone mimics of the American cockroach to the study of Wright's vibrational theory
of olfaction (Primjena deuteriziranog spolnog feromona kod ohara u studiji Wrightove
vibracijske olfaktorne teorije), u: Pood Flavours: Generation, Analysis, Process
Influence, ur. G. Charalambous, Elsevier Science, 1996., str. 497524
P/NP-problem:
Keith Devlin: The Millennium Problems (Milenijski problemi), Basic
Books, 2002.
Michael Sipser: The History and Status of the P vs. NP Question (Povijest
i status P i NP-problema), Proceedings of the 24th Annual ACM Symposium on the
Theory of Computing, 1992., str. 603618

Predenje:
W. R. McCuistion: Feline Purring and its dynamics (Maje predenje i
njegova dinamika), Veterinary Medicine / Small Animal Clinician, lipanj 1966., str.
562566
J. E. Remmers, H. Gautier: Neural and mechanical mechanisms of feline
purring (ivani i mehaniki mehanizmi majeg predenja), Respiration Physiology,
1972., sv. 16, str. 351361
Dawn E. Frazer Sissom, D. A. Rice, G. Peters: How cats purr (Kako
make predu?), Journal of the Zoological Society of London, 1991., sv. 223, str. 6778
G. Peters: Purring and similar vocalizations in mammals (Predenje i slini
glasovi u sisavaca), Mammal Review, 2002., sv. 32(4), str. 245271
Prehlada:
J. Barnard Gilmore: In Cold Pursuit (U potrazi za prehladom), Stoddard
Publishing Co., Toronto, 1998.
Riemannova hipoteza:
Keith Devlin: The Millennium Problems (Milenijski problemi), Basic Books,
2002.

internetske
stranice
Matthewa
secamlocal.ex.ac.uk/~mwatldns/zeta/riemannhyp.htm

R.

Watkinsa,

Rotacija zvijezda:
William Herbst, Jochen Eislffel, Reinhard Mndt, Aleks Scholz: The
Rotation of Young Low-Mass Stars and Brown Dwarfs (Rotacija mladih zvijezda male
mase i smeih patuljaka), u: Protostars & Planets V, ur. B. Reipurth, D. Jewitt, K. Keil,
University of Arizona Press, Tucson, 2007., str. 297311, takoer na:
arxiv.org/abs/astroph/0603673
Sean Matt, Ralph E. Pudritz: Understanding the Spins of Young Stars
(Razumijevanje rotacije mladih zvijezda), pozvani lanak na konferenciji Cool Stars,
Stellar Systems, and the Sun, Pasadena, 6.10. studeni 2006., 2007.,
arxiv.org/abs/astro-ph/0701648
Peter Bodenheimer: Angular Momentum Evolution of Young Stars and
Disks (Evolucija kutne koliine gibanja mladih zvijezda i diskova) (Annual Review
of Astronomy and Astrophysics, 1995., sv. 33, str. 199238)
San:
Jerome M. Siegel: Clues to the functions of mammalian sleep (Naznake o
funkciji spavanja kod sisavaca), Nature, 2005., sv. 437(27), str. 12641271

 Jerome M. Siegel: The REM Sleep-Memory Consolidation Hypothesis

(Hipoteza konsolidacije REM memorije spavanja), Science, 2001., sv. 294, str. 1058
1063
Ullrich Wagner, Steffen Gais i dr.: Sleep inspires insight (Spavanje potie
uvid), Nature, 2004., sv. 427, str. 352355
Jim Horne: The Phenomena of Human Sleep (Fenomeni ljudskog
spavanja), The Karger Gazette, 1997., br. 61, str. 15
Selotejp:
The Straight Dope Science Advisory Board: How does glue work? (Kako
djeluje ljepilo?) 2006., www.straightdope.com
Robert Kunzig: Why Does It Stick? (Zato se dri?), Discover, srpanj
1999., str. 27-29
Roland Wengenmayr: Das Geheimnis der Haftzeher (Tajna macaklina),
Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung, br. 4, 2006, str. 6465
Spolna orijentacija:
Brian S. Mustanski, M. Chivers, J. M. Bailey: A critical review of recent
biological research on human sexual orientation (Kritiki osvrt na nedavna bioloka
istraivanja ljudske spolne orijentacije), Annual Review of Sex Research, 2002., sv. 12,
str. 89140
Ray Blanchard, James M. Cantor et al.: Interaction of fraternal birth order
and handedness in the development of male homosexuality (Meudjelovanje
redoslijeda roenja i runosti u brae s razvojem muke homoseksualnosti), Hormones
and Behavior, 2005., sv. 49, str. 405414
Harry Oosterhuis: Stepchildren of Nature: Krafft-Ebing, Psychiatry, and the
Making of Sexual Identity (Posinci prirode: Krafft-Ebing, psihijatrija i stvaranje spolne
osobnosti), The University of Chicago Press, 2000.
Stonoge:
L. A. H. Lindgren: Notes on the mass occurrence of Cylindroiulus teutonicus
Pocock in Sweden (Zabiljebe o masovnim pojavama Cylindroiulusa teutonicusa
Pocock u vedskoj), Entomologisk Tidskrift, 1952., str. 3840
Hugh Scott: Migrant Millipedes and Centipedes in Houses, 19531957
(Stonoge i dvojenoge selice u kuama, 19531957), Entomologist's Monthly
Magazine, 1958., sv. 94, str. 7377
Hugh Scott: Migrant Millipedes Entering Houses 1958 (Stonoge selice
ulaze u kue 1958.), Entomologist's Monthly Magazine, 1958., sv. 94, str. 252256
Karin Voigtlnder: Mass occurrence and swarming behaviour of millipedes
(Diplopoda: Julidae) in Eastern Germany (Masovna pojava i rojenje stonoga

(Diplopoda: Julidae) u Istonoj Njemakoj), Peckiana, 2005., sv. 4, str. 181187

K. Samsinak: ber einige in Husern lstige Arthropodenarten (O nekim u
kuama trajno nastanjenim vrstama lankonoaca), Anzeiger fr Schdlingskunde,
Pflanzenschutz, Umweltschutz, 1981., sv. 54, str. 120122
Tamna tvar:
Virginia Trimble: Existence and Nature of Dark Matter in the Universe
'Postojanje i priroda tamne tvari u svemiru), Annual Reviews of Astronomy &
Astrophysics, 1987., sv. 25, str. 425472
Bernard Carr: Baryonic Dark Matter (Barionska tamna tvar), Annual
Reviews of Astronomy & Astrophysics, 1994., sv. 32, str. 531590
Jeremiah Ostriker: Astronomical Tests of the Cold Dark Matter Scenario
(Astronomski testovi scenarija hladne tamne tvari), Annual Reviews of Astronomy &
Astrophysics, 1993., sv. 31, str. 689716
Robert H. Sanders, Stacy str. McGaugh: Modified newtonian Dynamics as an
Alternative to Dark Matter (Modificirana njutnovska dinamika kao alternativa tamnoj
tvari), Annual Reviews of Astronomy & Astrophysics, 2002., sv. 40, str. 263317
Varun Sahni: Dark Matter and Dark Energy (Tamna tvar i tamna
energija, Lecture Notes in Physics, 2004., 653, str. 141, i na adresi arxiv.org/abs/astroph/0403324
Tektonika ploa:
E. Ronald Oxburgh, Donald L. Turcotte: Mechanisms of continental drift
(Mehanizmi pomicanja kontinenata), Reports on Progress in Physics, 1978., sv. 41, str.
12491312
Alexandra Witze: The start of the world as we know it (Poetak svijeta
kakvog poznajemo), Nature, 2006., sv. 442, str. 128131
Paul J. Tackley: Mantle convection and Plate Tectonics: Toward an
Integrated Physical and Chemical Theory (Konvekcije u platu i tektonika ploa: prema
integriranoj fizikalnoj i kemijskoj teoriji), Science, 2000., sv. 288, str. 20022007
Gtz Bokelmann: Which forces drive North America? (Koje sile pomiu
Sjevernu Ameriku), Geology, 2006., sv. 30(11), str. 10271030
Tunel sjever-jug berlinske gradske eljeznice:
Karen Meyer: Die Flutung des Berliner S-Bahn-Tunnels in den letzten
Kriegstagen (Poplavljivanje tunela berlinske gradske eljeznice u posljednjim danima
rata), u: Nord-Sd-Bahn: Vom Geistertunnel zur City-S-BoJm, izdao Berliner S-BahnMuseum, Berlin, 1999., str. 4785
Tunguska eksplozija:

 Surendra Verma: The Mystery of the Tunguska Fireball (Zagonetka tunguskog

bolida), Icon Books, 2005.
Wolfgang Kundt: The 1908 Tunguska catastrophe: An alternative
explanation (Katastrofa 1908. u Tunguskoj: alternativno objanjenje), Current
Science, 2001., sv. 81(4), str. 399407
internetske stranice Andreja Olhovatova: olkhov.narod.ru
Veliina ivotinja:
Chris Carbone, Amber Teacher, J. Marcus Rowcliffe: The Costs of
Carnivory (Cijena mesoderstva), PloS Biology, 2007., sv. 5(2), www.plosbiology.org
Gary P. Burness, Jared Diamond, Timothy Flannery: Dinosaurs, dragons, and
dwarfs: The evolution of maximal body size (Dinosauri, zmajevi i patuljci: evolucija
najvee tjelesne veliine), Proceedings of the National Academy of Sciences of the
United States of America, 2001., www.pnas.org
David W. E. Hone, Michael J. Benton: The evolution of large size: how does
Cope's Rule work? (Evolucija velike veliine: kako djeluje Copeovo naelo?), Trends
in Ecology and Evolution, 2005., sv. 20(1), str. 46
C. R. Allen, A. S. Garmestani i dr.: Patterns in body mass distributions:
sifting among alternative hypotheses (Uzorci u raspodjeli tjelesne mase: potraga meu
alternativnim hipotezama), Ecology letters, 2006., sv. 9, str. 630643
Visina ljudi:
Rod Usher: A Tall Story for our Time (Visina u nae doba), TIME
Magazine, 1996., sv. 148, str. 9298
John Komlos, Marieluise Baur: From the Tallest to (One of) the Fattest: The
Enigmatic Fate of the American Population in the 20th Century (Od najviega prema
[jednom od] najdebljih: zagonetna sudbina amerike populacije u 20. stoljeu),
Mnchener Wirtschaftswissenschaftliche Beitrge (VWL), 2003., str. 19
Richard Steckel: A History of the Standard of Living in the United States
(Povijest standarda ivljenja u SAD-u), EH.Net.Encyclopedia, ur. Robert Whaples,
2002., eh.net/encyclopedia
Jrg Baten, Georg Fertig: After the Railway Came: Was the Health of Your
Children Declining? A Hierarchical Mixed Models Analysis of German Heights
(Nakon to je stigla eljeznica: je li se zdravlje vae djece pogoralo? Hijerarhijski
mijeani modeli analize u German Heightsu), 2000., rad za ESSHC Amsterdam
Voda:
Monwhea Jeng: Hot water can freeze faster than cold?!? (Vrua se voda
bre zamrzne od hladne?!?), 2005., arxiv.org/abs/physics /0512262
J. I. Katz: When hot water freezes before cold (Kad se vrua voda smrzne

prije hladne), 2006.,arxiv.org/abs/physics/0604224

Kenneth G. Libbrecht: The physics of snow crystals (Fizika kristala
snijega), izvjea asopisa Progress in Physics, 2005., sv. 68, str. 85589Robert
Rosenberg: Why is ice slippery? (Zato je led sklizak?), Physics Today, 2005., sv.
12, str. 5055
Voynichev rukopis:
The Voynich Manuscript (Voynichev rukopis), www.voynich.nu
Voynich Manuscript Mailing List HQ (Potanski stoer Voynicheva rukopisa),
www.voynich.net
Zijevanje:
R. R. Provine, B. C. Tate, L. L. Geldmacher: Yawning: no effect of 3-5%
CO2, 100% O2, and exercises (Zijevanje:, bez reakcije na 35% CO2, 100% O2 i
vjebanje), Behavioral and Neural Biology, 1987., sv. 48(3), str. 382393
S. M. Platek, str. R. Critton i dr.: Contagious yawning: the role of selfawareness and mental state attributions (Zarazno zijevanje: uloga samosvijesti i
obiljeja duevnog stanja), Cognitive Brain Research, 2003., sv. 17(2), str. 223227
S. M. Platek, F. B. Mohamed, G. G. Gallup, ml.: Contagious yawning and the
brain (Zarazno zijevanje i mozak), Cognitive Brain Research, 2005., sv. 23, str. 448
452
M. Schurmann, M. D. Hesse i dr.: Yearning to yawn: the neural basis of
contagious yawning (elja za zijevanjem: ivana osnova zaraznog zijevanja),
Neuroimage, 2005., sv. 24(4), str. 12601264
J. R. Anderson, M. Myowa-Yamakoshi, T. Matsuzawa: Contagious yawning
in chimpanzees (Zarazno zijevanje kod impanza), Proceedings of the Royal Society
of London, Biology, 2004., sv. 271, dodatak. 6, str. 468470
ivot:
Eric Gaidos, Franck Selsis: From Protoplanets to Protolife: The Emergence
and Maintenance of Life (Od protoplaneta do protoivota: pojava i odravanje ivota),
u: Protostars & Planets V, ur. B. Reipurth, D. Jewitt, K. Keil, University of Arizona
Press, Tucson, 2007., str. 929944, i na adresi: arxiv.org/abs/astro-ph/0602008

Autori
Kathrin Passig roena je 1970. Predsjednica je berlinske Zentrale Intelligenz
Agentur (ZIA). Zajedno s Gerhardom Henschelom prevela je knjige o George W. Bushu i
Bobu Dylanu. Pie za ct, GEO, FAZ, Spiegel Online i druge. Urednica je i programerka
webloga Riesenmaschine koji je 2006. nagraen nagradom Grimme Online Award. Za
priu Sie befinden sich hier (Nalazite se ovdje) u Klagenfurtu je 2006. osvojila
nagradu Bachmann, kao i nagradu publike.
Aleks Scholz, astronom, sad zaposlen na kotskom sveuilitu St. Andrews,
roen je 1975. Uglavnom se bavi prouavanjem nastanka, razvoja i grae zvijezda i
planeta. Takoer ureuje stranice Riesenmaschine, a ujedno je i suautor knjige
Riesenmaschine Das Beste aus dem brandneuen Universum (Divovski stroj
najbolje iz posve novog svemira) (2007.).

Nakladnik:
Znanje d.d,
Mandieva 2, Zagreb
Za nakladnika:
Tomislav Vintar
Glavni urednik:
Davor Uskokovi
Naslov izvornika:
Lexikon des Unwissens
Kathrin Passig & Alex Scholz
Copyright:
Rowohlt Berlin Verlag GmbH, Berlin 2007.
Urednik:
Branko Matijaevi
Tehniki urednik:
Davor Dombaj
Prijevod:
Suzana Sesvean
Lektura i struna redaktura:
Vjekoslav ulo
Korektura:
Katarina Cvijanovi
Oblikovanje naslovnice:
Palete kreativni team
Tisak:
Tiskara Znanje d.d.
Mandieva 2, Zagreb oujak 2010.
Sva prava pridrana. Ni jedan dio ove knjige ne moe biti objavljen ili pretisnut bez
prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu
pod brojem 731355
ISBN 978-953-195-889-9