AKADEMIJA SCENSKIH UMJETNOSTI

SARAJEVO
ODSJEK: GLUMA
PREDMET: SCENOGRAFIJA, KOSTIM I MASKA II

Ivan Viripajev

Pijani

Profesor: Osman Arslanagi

Student: Edis Bili

Sarajevo, 2016.

O djelu
Volim nagle preokrete, pa shodno tome ovo djelo mi je odlino. Sjeam
se jedne predstave koja je igrala na MESS-u, o ocu i sinu, o faizmu. I
ona je poinjala iz besmisla i komedije koju iz vedra neba prekine grom
ozbiljnosti, straha, i istine. Istina u punom smislu dolazi u prvi plan
Pijanih, pa se pitam jel stvarno moram biti toliko pijan da se suoim i
prihvatim istinu? Koliko smo mi to zapravo mumificirani ispod naih
maski? Da li smo pobjegli toliko od sebe da se vie ne moemo vratiti?
Od koga bjeimo? ta nas tome uslovljava?
Od prvog utiska do danas za cijeli proces mogao bih objasniti onom
jednom rjeju koju i ne volim ba najvie a to je udno. udno katkad
zna biti dobro, ali je uglavnom neki nedefinisani osjeaj. Zapoelo je
sve naravno itanjem i bio sam oaran tekstom. Rijetko kad dozvolim
da me stvari iznenade, uglavnom se spremam za njih, ali ovaj put
nisam mogao oekivati nita. Iz naizgled komedije ponavljanja, smijeha
do suza uskakao sam u hladan tu. Pitao sam se da li mogu biti istinski
toliki skokovi. Brzo se shvati da se tu govore velike stvari, vane i
nekako bitne po ivot, ali budui da smo istraivali anr nisam mogao
odrediti ta je tano. Krene kao komedija, pa ak i svaka scena
posebno ima taj komni dio na poetku, ali otprilike na pola stvari
postaju istinski ozbiljne i od ivotne vanosti. Dok u drugom dijelu
prelazi se u skoro potpunu ozbiljnost uz par kominih stvari. Da li je to
tako ivotno? Drama se deava u svega nekoliko sati, ako i toliko. Prvi
dio se deava u isto vrijeme, tj. sve scene se u biti deavaju u isto
vrijeme. Drugi dio se vremenski jo i moe odvojiti. Dakle da li je
mogue da se toliko velike stvari po nas deavaju u deset minuta? Da li
je mogue da nam nekih deset minuta moe okrenuti ivot naopake?
Naravno da jeste svjesni smo toga i ba zbog toga ovaj komad je
nevjerovatno ivotan. Ivan Viripajev je napio svojih etrnaest likova,
kako bi ih natjerao da progovore o stvarima o kojima ljudi misle obino
tek kad budu stjerani u oak. Zato ovo radim, kako sam upao u
ovakav ivot? To je ono zanimljivo to vuem od poetka i zanima me
zar stvarno mi toliko bjeimo od realnosti i sve te spoznaje i hrabrost
pronalazimo u ai. Svejedno je li rije o ljudima od ezdeset ili trideset
godina ili ak o mojim vrnjacima, pitanje smisla i iskrenosti odnosa
jednako je opasno i razarajue. Mu koji priznaje eni da ju je prevario,
s njenom prijateljicom. Cura koja je upravo ostala bez deka i
prijateljice, jer je deko ostavio zbog iste nakon tri godine veze. Da,
moe se vratiti u staru la. Dosta likova proba, trenutno ohrabren,
vratiti se u prolost, zagristi je i ne putati. Otvaraju se i postaju
lomljivi, maske padaju ostaju tako ogoljeni ni sa im vie u sebi osim

elje da se oslobode tereta i eventualno isprave prolost, pa ak i

sadanjost. U tome su odluni. O uspjehu bi se dalo raspravljati. Ne
znamo ta se deava sutradan. Zavravamo samo sa odlukama koje
donesu i velikim ivotnim saznanjima koja uspiju pronai, ali ne znamo
da li e ih potovati sutradan. Da li elja postaje stvarnost, na nama je
da odluimo. Budui da sam ubijeen da se svako moe pronai u
ovome komadu.
Potreba za istinom i traganje za autentinou razaraju stare odnose,
temeljene na inerciji i lai. Jesu li dovoljni da bi se na njima uspostavio
novi, drugaiji odnos? Ili je to iluzija, nikad ostvarena utopija, cilj kojeg
ostvaruje na trenutak, od prilike do prilike i to dok si van sebe?
Ili ovako: moe li se uope ivjeti bez lai, kao to se Karl pita. Ne, ne
mogu ostatak ivota provesti neprestano se ispitujui. to to znai, da
trebam potraiti novu, bolje funkcionirajuu la ili konano suoiti se sa
stvarnou? Novi brak, novi posao, moda i novu zemlju, novu rutinu
koju u onda zamijeniti svjesno ili nesvjesno za la.
Do svih ovih pitanja doemo itajui Pijane, te ba zbog ovoga ini se
kao apsolutno vremenski tana predstava, za ovo vrijeme pokopano
selfijima, laima, lanim ljudima, lanom koom, tehnologijom i
nekomunikativnom komunikacijom.

Osnovno lino osjeanje lika

Dobio sam da igram Gabrijela. On je jedan od etri prijatelja, koji se
nalaze na momakoj veeri jednog od njih, Maksa. Iz poetka on je
poprilino utljiv. Ukljuuje se tek tako, sa par replika. Skoro da je jedan
od onih drugova koji je uvijek po strani. Koji hoda iza kada nema mjesta
na trotoaru. udan je i nekako odvojen od ostalih, svojevoljno. Po
biografiji koju sam pisao on je zapravo zavrio arhitekturu i bio je
najbolji uenik, no ipak ne moe da radi svoj posao zbog korupcije,
tela i slinih stvari koje svakako postepeno prodiru itav svijet. Dakle
katkad uskoi u deavanje, po tekstu, ali ja sam ga ipak stavio da se
igra sa Rudolfom i snima Rozu. To je dolo samo od sebe. U poetku sa
Rudolfom pokuavam dii atmosferu na toj ve zavrenoj momakoj
veeri. Deavaju se dva sukoba u kojima Gabrijel sudjeluje na nain da
smiruje situaciju ili pokuava sprijeiti da doe do tue. U prvom to
uspije ali u drugom ne, te i sam dobije udarac. Govorio sam o
ohrabrenju i elji za promjenom, pa upravo nakon drugog sukoba
Gabrijel puca i govori to to istinski misli. U poetku je i meni samom

zvualo kao besmislica sve to. inio se kao manje vaan lik, ali onda
sam poeo shvatati to ta on govori. Sve to on zapone u zadnjoj
sceni prvog ina se u biti razrjei u drugom inu. On poinje da
smjeta sve u ljubav i ljubav prema Bogu. S toga vjerovatno i nosi ime
anela. U prevodu njegovo ime znai Bog je moja snaga, a obino
predstavlja anela koji prenosi poruke odabranim ljudima. Dodatno je
da Gabrijel podjednako donosi vijesti o budunosti ili velike poruke i u
kranstvu kao i u islamu, dakle nije bio potreban genije da shvati da je
moj posao i vie nego vaan i da to to govorim je apsolutno. ini mi se
i dalje kako je Gabrijel jedan od onih ljudi koji moe popraviti sve i
svakoga osim samog sebe. Gabrijel u meni je zapravo djetinjast. Ali
tome ima opravdanje, iz replika koje govori dolazi se do jasnog
zakljuka: Djeca imaju ono za im odrasli eznu. Bila to mata,
sloboda, radoznalost, bezbrinost, spontanost ili iskrenost, odrasli su
siguran sam skoro pa sve to izgubili. A sve stvari nabrojane ustvari
spadaju pod jednu: ljubav. Kada volimo i kada smo voljeni sve ove
stvari nekako navru nazad. Matali bi, istraivali, stvarali, glupirali se
ali bjeimo od toga jer smo odrasli. To i Gustav kae: ... sve je
ljubav, ali mi o tome ne priamo jer smatra se previe
sentimentalnim... Dakle u ovom svijetu je sramotno biti slobodan,
sretan i voljen ovjek. Gabrijel je po mojoj biografiji takoer izgubio
ljubav svog ivota ba zbog svojih strahova i ovo je vjerovatno jedini
put kada istinski ne moe da se izbori s tim. Pa svoju bol reproducira
kroz nepostojeeg brata i popravljanje drugih ljudi, tj. njegovih
prijatelja, pa ak i prostitutke koja je tu na momakoj veeri.

Kostim
Donosio sam razne kostime, od preozbiljnih do predjetinjastih. Meutim
polako sklapalo se to jednom fuzijom obe kategorije. U razgovoru sa
profesorom Arslanagiem doli smo na ideju da je on izmjeten od
ostalih. Glavni motiv nam je bio njegovo usmjerenje arhitekt. Saznao
sam, a poslije i istraio i utvrdio da su arhitekte istinski razapete
izmeu umjetnosti i tehnikog posla. U jednu ruku na svoje nacrte
gledaju kao na umjetnost, dive se svojim i tuim graevinama, a u
drugu ruku posao im se svodi na projektovanje i skiciranje, traenje
materijala i sklapanja istog (ne doslovno). Od tog trenutka kostim mi se
drastino mijenja. Moramo ostaviti duh svog vremena, bar tako kae

Shakespear, pa sam se na to i oslonio. Od odijela sa japankama do

malenih orcia i sakoa. Sve moderno-ozbiljne blesave ideje sam
probao uklopiti. Meutim na jednom od asova profesor Glamoak je
izjavio kako imam dovoljno katastrofalnu frizuru da ne moram
kostimom nista nadoknaditi, kako bih bio cudan. Ja sam odluio to u
potpunosti iskoristiti i dovesti do kraja besmislene i blesave kose.
Prednji desni pramen sam obojio u bijelo, a kostim je bio sasvim
obian. Dovoljno je sad to odskakalo da sam kostim odluio zadrati
jednostavnim. Crna majica, crni sako i crne pantalone. Od detalja sam
mu ostavio jednu ogrlicu koju u privatnom ivotu nosimo moj prijatelj i
ja, koji igrom sluaja tu ba i igra mog prijatelja Matiasa. I malu crnu
naunicu. Nju sam istinski esto zaboravio skinuti na glumi, pa je ostala
inei se kao dobar izbor. Od rekvizite koristio sam mobitel i bokal
vode. Mobitel kao nain zabave, pijanke i podizanja atmosfere, a bokal
kao kontrapunkt smirivanja i trijenjenja.

Scenografija
Istina imali smo mnogo zamisli za scenografiju. eljeli smo sva ta
prenesena znaenja koja smo mogli imati. Ali na kraju smo ipak sveli to
na minimum i profesor Glamoak nam je u par zadnjih dana sastavio
scenografiju. Scena je bila pokrivena folijom, kako pod tako i zidovi.
Na toj foliji su bili krugovi od zemlje u kojima je bila zabodena ili
poloena rekvizita za scene. Svaka scena je imala po dva kruga za
sebe. Dakle naa scena je u jednom krugu imala tavu, jer smo to
koristili a u drugom bokal sa vodom. Tava je raspisana, a bokal je samo
radnja koja je meni pomagala da povuen drugi dio scene kada
postajem subjekat. Svaki put u promjenama unoseci i iznoseci
rekvizitu, a vec kao pijani, ta zemlja se raznosila svuda po sceni.
Takoer ima dosta proljevanja vode kao vode i vode kao alkohola koja
zapravo stvara blato. To je upravo ono o emu se i govori u djelu. Svi
smo u blatu i ne elimo da izaemo, tj. malo sta inimo da izaemo.
Mjenjajui scene i scenografske elemente potrebne za tu scenu, a
zadravajui zemlju, odnosno nemogunost da zemlje i blata ne bude,
rekli smo da nije vano ko smo i gdje smo iz blata, svjetskog blata ili
svjetskog govna je teko izai i pobjei.