Ponimo od Kanta, iako bismo mogli ii i dalje u povijest...

U "Kritici istog uma" Kant pokazuje kako pokuaji uspostavljanja metafizikih "istina" pomou razuma
uvijek stvaraju nemogua protuslovlja. Zatim dokazuje kako spoznajemo svijet. Ljudski je um aktivan,
a ne pasivan primatelj podataka. Kad gledamo svijet, mi ga "ustrojavamo" da bismo mu dali smisao.
Neki pojmovi to ih primjenjujemo na naa svakidanja iskustva uistinu potjeu od onih prolih, ali oni
najvaniji prethode iskustvu. Oni su a priori prije iskustva.
Razum povezuje i sreuje iskustveno opaanje omogueno "zorovima" i "kategorijama" koji daju smisao
podacimo to neprestano struje kroz naa osjetila. Kantovski reeno.
David Hume je prije njega tvrdio da iz iskustava postupno gradimo na pojmovni aparat. Kant na to
odgovara da, kad ve ne bismo imali neki mentalni pojmovni aparat, nikakva iskustva ne bi bila
mogua. On je dakle, neka vrsta istananog idealista "misli bez sadraja su prazne, zorovi bez
pojmova su slijepi".
Tu su se oformila dva pojma: Fenomenalni i noumenalni svijet
Jo je vanije to da nam se sve iskustveno daje preko "osjetnih oblika" prostora i vremena. U nekoj je
mjeri, dakle, nae iskustvo svijeta naa vlastita kreacija, koju smo sami uredili. Meutim, postoji strogo
ogranienje u tome to iskustveno spoznajemo i kako to iskustveno spoznajemo. Ne moemo birati
"ulaz podataka" to nam ih pruaju osjetilni organi i ne moemo mijenjati nain na koji je sazdan na
razum.
Sve to uope moemo iskustveno spoznati jest "fenomenalni" svijet, koji moda uope nije slian
zbiljskom "noumenalnom" svijetu. Njega moe vidjeti samo Bog, budui da on nije omeen vremenom i
prostorom te ogranienjima ljudskog uma. Opet Kantovski reeno.
Kant je zakljuio da se ljudska znanost bavi fenomenalnim svijetom (stvarima kakve se "pojavljuju"),
dok je religija u nespoznatljivom noumenalnom svijetu (stvari kakve doista "jesu"), pa nema potrebe da
se znanost i vjera sukobljavaju. No, ako mi moemo iskustveno spoznati samo fenomenalni svijet, kako
Kant moe biti toliko uvjeren u postojanje onog noumenalnog? To je pravo pitanje...
E sad nakon kratke lekcije o Kantu dolazimo do ovoga o emu Flemming pria...
Dakle, Kantova kritika metafizike zakljuila je da sve to uope moemo spoznati s ikakvom
empirijskom sigurnou jest fenomenalni svijet osjetilnog iskustva, stanje pojava, ali nikad noumenalni
svijet stvari "po sebi" ili "an sich". Moglo bi se postaviti pitanje: "Ali to mi to u iskustvu pokuavamo?"
Fenomenologija predstavlja pokuaj odgovora na to pitanje, usredotoujui se na analizu naina na koji
se stvari javljaju naoj svijesti. Franz Brentano (Flemming ga je spomenuo u postu, ali nije objasnio ),
filozof i psiholog, predloio je "deskriptivnu ili fenomenalnu psihologiju". Brentano je inzistirao na
primarnosti intencije, namjere; svijest uvijek ima neki "intencionalni" objekt, uvijek je usmjerena ka
neemu. Ako vjerujem, mrzim ili gledam, uvijek postoji neto u to vjerujem, to mrzim ili gledam
ak i ako ne postoji stvarno, poput sablasti ili sjeanja.
Fenomenologija je izravno povezana s roenjem eksperimentalne psihologije, koju je utemeljio Wilhelm
Wundt. On je prvi predloio introspekciju istraivanje vlastitih mentalnih stanja prema strogim
pravilima kao eksperimentalnu metodu. Sam Brentano bio je blizak osnivau gestalt psihologije,
Christianu von Ehrenfelsu.
Za Edmunda Husserla, isprva filozofa matematike, i matematika je bila vana veza jer je prihvatio
Brentanovo shvaanje intencionalne svijesti. On je fenomenologiju definirao kao opis "sadraja svijesti".
Kad je Descartes rekao da je jedini put do prave spoznaje propitivanje vlastite svijesti, ovaj mu je
odgovorio protupitanjem: kako uope moemo biti sigurni to je zapravo svijest?
inilo se kako postoji samo jedan nain da se sa sigurnou spozna to je svijest. On se sastoji u nizu
"redukcija" koje odbijaju da im bila kakva metafizika ili teorija odvlai pozornost kako bi se usredotoile
iskljuivo na sadraje svijesti i njenu bitnu znaajku "intencionalnosti". Husserl je to nazvao epohe
odnosno obustavljanje. Trik je u otme da se sva pitanja o "istini" ili "zbilji" obustave, odnosno "stave u

zagrade", kako bi kao sadraj preostala samo jedinstvena i ista neposrednost iskustva.
Problem je, kao to je uoio Husserl, u tome to e takva vjeba dovesti do solipsizma sve u to
moe biti potpuno siguran jesi ti sam. On je sumnjao ak i u to, budui da na identitet nikad nije
izravno prisutan u svijesti.
To je slino Descartesovoj "cogito ergo sum". Ali Descartesovo stajalite i Husserlov identitet svijesti,
zaboravljaju da Ja na ovome svijetu postoji pod uvjetom dok si iv. To je rjeavao Husserlov uenik
Heidegger u svojem "Bitku i vremenu" gdje je utemeljio tzv. fundamentalnu ontologiju, koja je
presudna za nas egzistirajua bia.
Kasnije je Heidegger utjecao na Sartreov egzistencijalizam, pa su se na Sartrea nadovezali Camus i jo
neki... Sve to ima svoje veze i vezice...
Eto ukratko....