Preveo s arapskoga dr.

Esad Durakovi
Uredili Leonardo Marui dr. air Filandra
Korigirala Branka Perkovi-Jardas
Nakladnici LEO-COMMERCE d.o.o.,
Rijeka
Hrvatska
SEJTARIJA d.o.o., Sarajevo BiH
Tisak TARGA, Zagreb 2001.

HALIL
DUBRAN

SLOMLJE
NA KRILA
Onoj to je u sunce
zagledana netremice,
to plamen hvata mirnim
prstima,
to uje himnu Duha
Sveopega iza buke i vike slijepaca
M. E. H. posveujem ovu
knjigu.
Dubran

PROL
OG
Imao sam osamnaest godina kada mi je ljubav
otvorila oi svojim arobnim zrakama i prvi put
mi duu dotakla plamenim prstima. Selma
Kerame bijae prva ena koja mi je svojim arima
duh razbudila, koja je u vrt uzvienih osjeaja
ispred mene krenula, tamo gdje dani protjeu
kao snovi i gdje se kao svetkovine okonavaju
noi.
Upravo Selma Kerame nauila me svojom
ljepotom da oboavam lijepo, svojim osjeajima
me nauila tajnama ljubavi, ona mi je na uho
otpjevala prvi stih pjesme o istinskom ivotu.
Koji mladi ne pamti prvu djevojku koja mu je
svojom mekoom zamijenila mladiki nemar
javom velianstvenom, koja ga ranjava milinom i
satire slau svojom? Tko se od nas ne topi od
enje za tim udesnim vremenom u kojemu se
naglo prenuo i uoio kako se cijelo njegovo bie
sasvim promijenilo; kako su se dubine u njemu
razmaknule i jo dublje postale; kako su se
ispunile slatkim osjeajima to i gorinu u sebi
kriju; kako mladi u suzama i strasti, kako u
nesanici uivaju?
Svaki mladi ima svoju Selmu to se u vedrom
proljeu njegova ivota pojavljuje, koja njegovom

osamljivanju poetian smisao daje, koja mu

samotne dane ugodnim druenjem zamjenjuje i
gluhe noi mu himnama obremenjuje.
Bio sam sav predan uzbuenjima prirode,
nadahnuima iz knjiga i svetih objava u vrijeme
kada sam uo kako ljubav Selminim usnama
apue na uho mojoj dui; ivot mi bijae
samotan i studen poput Adamova boravka u Raju
do trena kada se Selma preda mnom uspravi
poput stupa svjetlosti. Jer, Selma postade Eva
tome srcu prepunom tajni i udesa, ona ga uputi
u bit svemira i ona se pred njega poput ogledala
postavi. Eva izvede Adama iz Raja svojom voljom
i njegovom predanou, a Selma mene uvede u
Raj ljubavi i istoe svojom ljupkou i mojom
podatnou. Ali, prvome ovjeku se ne desi ono
to se meni desilo, jer ma ognjeni to je njega iz
Raja protjerao zapravo je ma koji mene
bljetavom otricom prestrai i iz Raja ljubavi me
protjera prije nego to sam se uspio oduprijeti i
prije nego to sam uspio plodove dobra i zla
kuati.
Danas, nakon niza mranih godina to potiru i
same obrise tih dana, od onog prelijepog sna
ostadoe mi samo bolne uspomene to mi oko
glave lepraju kao nevidljiva krila, to mi mame
bolne uzdahe u grudima, zbog kojih mi vjee
ranjavaju suze bola i oaja. Lijepa i zanosna
Selma izgubi se negdje iza plavoga obzorja i na
ovome svijetu za njom ostadoe samo bolni jecaji

moga srca, samo mramorna grobnica podignuta

u hladovini empresa. Taj grob i ovo srce moje
predstavljaju sve to ostade da pripovijeda
svijetu o Selmi Kerame. Ali, taj mir to kopa
grobove ne odaje tajnu koju boanstva pohranie
u tminu kovega, niti grane to sisaju sokove
tijela odaju tajne mrkle dubine sezanjem u visine.
Dotle su uzdasi ovoga srca i njegovi jadi veoma
rjeiti - oni se upravo toe s kapljama ove crne
tinte kazujui o svjetlosti nesree koju Ljubav,
Ljepota i Smrt predstavljaju.
Prijatelji iz mladosti moje, vi to ste se po
Bejrutu rasuli! Kada se naete pored te grobnice
nadomak cedrove ume, posjetite je utke i tiho
se kreite da stopalima svojim ne biste uznemirili
one to pod slojevima zemlje poivaju, a onda sa
strahopotovanjem zastanite kraj Selminog groba
i u moje ime pozdravite crnu zemlju to joj tijelo
prigrli, s uzdahom se mene prisjetite i tiho
prozborite:
Ovdje su pokopane nade onoga mladia koga
sama Sudbina odvede iza mora; ovdje su
zapretana njegova nadanja, sauvane njegove
radosti i suze, i ovdje su iezli njegovi osmijesi;
meu ovim nijemim grobovima stasaju njegove
tuge zajedno s empresima i topolama; nad
ovom grobnicom njegova dua svake noi
uzmahuje krilima drugujui s uspomenama, vraa
se sa samotnim siluetama ophrvana tugom i
sjetama, rida s granama nad onim to jo juer

bijae himna na usnama ivota, a danas je mukla

tajna u zemljinim njedrima.
Prijatelji iz mladosti, zaklinjem vas enama koje
su vaa srca ljubila da poloite vijence cvijea na
grob ene koju je moje srce voljelo - moda e
cvijet koji ete poloiti na zaboravljenu grobnicu
postati poput kapljice rose koju vjee jutra toe u
listove uvele rue.

NIJE
MA SJETA
Ljudi, vi pamtite osvit mladosti, radujete se
povratku njenih obrisa i alite to je nestala. Ja
pamtim osvit mladosti kao to osloboeni ovjek
pamti zidine svoje tamnice i teret okova. Vi
prizivate one godine to izmeu djeatva i
mladikog uzrasta prolaze kao zlatno doba koje
ne mari za brige i nemire ve lepra krilima iznad
stradanja i nevolja kao to pela prelijee ponad
prljavih movara na putu ka procvalim vrtovima;
ja se, meutim, sjeam mladikoga doba samo
kao perioda tihog i nijemog bola koji mi je srce
zaposjeo i stasao poput oluje to se bez prestanka pojaavala; nisam nalazio smisla u ovome
svijetu sve dok me ljubav nije pohodila, dok dveri
moje mladosti nije raskrilila i svaki kut joj
obasjala. Jer, ljubav mi je govor podarila, te sam

najzad prozborio; vjee mi je pocijepala, te sam

proplakao; grlo mi je otvorila, te sam poeo
uzdisati i tugovati.
Vi pamtite polja i vrtove, dvorita i ulice koje su
vae igre zapamtile i vaa neduna aptanja
sluale, a ja pamtim tu prelijepu dolinu na sjeveru
Libanona: im oi zatvorim pred ovim oceanom,
ugledam doline prepune ari i zanosa, te brda to
su sunula u visine slave i veliaja; im zaepim
ui u buci razgalamljene gomile, zaujem ubor
tih potoka i um grana. Zbog svih tih ari koje
spominjem i za kojima eznem, kao dojene za
majinim grudima patila je moja dua zatoena u
tminu mladosti, kao to pati ptica meu
reetkama kaveza kad ugleda jato to plovi
slobodnim prostranstvima; te ari su mi grudi
ispunjavale bolom i mislima, gorinom i
nemirima, tkajui oko moga srca prstima
nedoumica veo oaja i beznaa. Zato sam se iz
otvorenih prostranstava uvijek vraao sjetan, a
ne znajui razloge svojoj sjeti; veernje oblake
obojene zrakama sunca uvijek sam gledao
osjeajui grenje to je postajalo jae kako mi je
izmicao njegov smisao; sluao sam poj drozdova i
pjesmu potoka uvijek sjetno zastajui zato to
nisam znao porijeklo svojim tugama.
Vele da je tupost kolijevka bezbrinosti, a
bezbrinost ishodite spokojstva. To moe biti
tono za one to se mrtvi raaju i to ivot
provode kao studena tjelesa na zemljinoj

povrini, ali ako slijepa tupost zaposjedne i

probuene osjeaje, onda ona moe biti praznija
od bezdana, surovija i od same smrti. Senzitivni
mladi koji osjea mnogo a malo zna,
najnesretnije je stvorenje pod kapom nebeskom,
jer dua njegova nalazi se izmeu dvije strane i
nepomirljive sile: jedna je neuhvatljiva sila koja
ga u oblake uznosi i pokazuje mu ljepote svijeta
iza koprene snova, a druga je oigledna sila koja
ga za zemlju prikiva, koja mu srce u prainu
zavija, ostavljajui ga preplaena i izgubljena u
neprozirno crnoj tmini.
Sjeta ima ruke svilenoga dodira i monih
treptaja to srca zahvaaju i osamljivanjem im
bol zadaju, jer sjeta i samovanje saveznice
predstavljaju, kao to je osamljenost saveznica
svakom duhovnome kretanju. Mladieva dua to
se u samovanju i u sjeti uspravlja nalik je na
bijelu ljubicu to iz zemlje izranja, na lahoru
podrhtava, svoje srce zrakama jutra otvara, a
dolaskom veernjih sjenki listove svija; ako
mladi nema zadovoljstava koja e mu misao
zabaviti i drutva koje e s njim nadanja dijeliti,
onda mu je ivot kao tijesna tamnica u kojoj vidi
samo pauinu i u ijim kutovima uje samo
puzanje insekata.
to se tie sjete u mojoj mladosti, ona nije
posljedica potrebe za zabavom, jer sam je
dovoljno imao, niti oskudijevanja u prijateljstvima, jer sam prijatelja imao kuda god sam

poao, ve je ona posljedica prirodne potrebe

due koja mi je osamljenost i izdvajanje omilila, a
u meni umrtvila tenju za lagodnim ivotom i
zabavom; koja mi je iz ramena krila mladosti
istrgnula; koja me je - u odnosu naspram svijeta pretvorila u jezero meu brdima to svojim
sjetnim mirom odraava obrise i boje oblaka te
obrise granja, ali ne uspijeva pronai izlaz kojim
bi se kao raspjevani potok moru zaputilo.
Takav bijae moj ivot prije osamnaeste godine,
a ta godina zapravo je vrh planine, jer sam tek
tada poeo promatrati ovaj svijet; s toga vrha
sam sagledao puteve ljudske i vrtove njihovih
nadanja, sagledao sam prepreke koje postavljaju,
peine koje u zakone i obiaje pretvaraju.
Te godine, ponovo sam se rodio. ovjek koji nije
bremenit sjetama, koga ne obujmi tugovanje i
koga ljubav ne poloi u kolijevku snova provodi
ivot nalik na praznu bijelu stranicu u knjizi
svemira.
Te godine sam osjetio kako me nebeski aneli
gledaju oima lijepe ene, ali sam te godine vidio
i paklenske vragove kako nesnoljivo galame i
vrevu prave u grudima grjena ovjeka. Tko ne
spozna anele i vragove kroz ari ivota i njegove
rune strane, srce mu ostaje daleko od spoznaje,
a dua njegova nepodatna osjeajima.

RU
KA USUDA
Zatekoh se u Bejrutu te godine bremenite
udesima. Travanj je bio izmamio cvijee i travu
to se pojavie u gradskim parkovima u obliku
tajni koje zemlja nebu priopava. Bademi i jabuke
odjenue mirisno bijelo ruho, ukazujui se meu
zdanjima poput rajskih djevica u sjajnome ruhu a
koje priroda izasla kao nevjeste pjesnicima i
onima to carstvu imaginacije pripadaju.
Proljee je svuda lijepo, ali je u Siriji i vie od
toga. Proljee je sami duh nepoznatog boanstva
koji uurbano obilazi Zemlju, pa kada dospije do
Sirije, ide polako i osvre se, besjedei s duama
careva i poslanika to u tome prostoru borave, s
potocima pjeva pjesme hebrejske i himne
Solomonove slavne, s libanonskim cedrovima
priziva sjeanja na znamenitost neprolaznu.
Proljee u Bejrutu ljepe je od svih godinjih
doba jer se tada oslobaa zimske kaljue a u
njemu jo nema ljetne praine, te izmeu prvih
kia i vruina podsjea na mladu ljepoticu koja se
okupala u vodama potoka pa zasjela na njegovu
obalu suei tijelo na zrakama sunca.
Jednoga od tih dana bremenitih dahom opojnog
travnja i njegovih pozdravnih osmijeha pooh u
posjet prijatelju to je stanovao u kui podaleko

od vreve. I dok smo razgovarali slikajui rijeima

obrise svojih nadanja i elja, ue ejh-elil koji je
imao ezdeset i pet godina. Njegova jednostavna
odjea i ozbiljan izraz lica natjerae me da
ustanem u znak potovanja, i prije nego to u se
rukovati s njim, moj prijatelj istupi i ree:
Ovo je gospodin Faris-efendi Kerame. Zatim
izgovori moje ime uz rijei pohvale, a ejh me
paljivo pogleda na trenutak dotiui vrhovima
prstiju visoko elo oivieno kosom bijelom poput
snijega - kao da bi se htio prisjetiti nekog davno
izgubljenog lika. Onda se nasmija srdano i
veselo, pa mi prie govorei:
Ti si sin moga dragog i starog prijatelja s kojim
sam proveo naljepe doba ivota.
Veoma mi je milo to te vidim i silno sam elio da
u tvome liku sretnem tvoga oca.
Njegove rijei ostavie dojam na me i osjetih
kako me neto nevidljivo a neodoljivo privlai
tome ovjeku - kao to pticu instinkt vue njezinu
gnijezdu uoi oluje.
im sjedosmo, ejh poe pripovijedati o prijateljstvu s mojim ocem, prisjeajui se mladikih
dana koje je s njim proveo. Priao nam je o
godinama to minue i vrijeme ih pohrani u
njegovu srcu. Stariji ljudi se u mislima vraaju
danima mladosti poput tuinca to ezne za
zaviajem; ude za priama o danima mladosti

kao to pjesnik udi da ritmizira svoju najljepu

pjesmu; duom ive u predjelima davne prolosti,
jer sadanjost im promie ne marei za njih, a
budunost im izgleda kao da je ve stavila na se
lente nestajanja i tminu groba.
Nakon nekog vremena koje minu u razgovoru i
sjeanjima, kao sjene grana to promiu iznad
trave, Faris Kerame ustade. Kada mu prioh da se
pozdravim s njim, on prihvati moju ruku desnom
rukom, a lijevu mi poloi na rame govorei:
Tvoga oca nisam vidio ve dvadeset godina, pa
te molim da mi njegovu dugu odsutnost
nadoknadi estim posjetima.
im Faris izae, zamolih prijatelja da mi kae
neto vie o njemu, te mi on ree pomalo
neveselo:
Osim njega, ne poznajem u Bejrutu ovjeka
koga je bogatstvo uinilo plemenitim i koga je
plemenitost uinila bogatim ovjekom. On je
jedan od rijetkih ljudi koji dolaze na ovaj svijet i
naputaju ga prije nego to uspiju ponienjem
dotaknuti duu ivoga stvora. Meutim, ti ljudi su
uglavnom nesretni i njima se nepravda ini, jer su
im nepoznata lukavstva kojima bi se spasili od
ljudskih smicalica i podvala. Faris ima ker
jedinicu koja s njim ivi u velikoj kui u jednoj
gradskoj etvrti. estita je kao i on. Nema ene
koja je tako tanahna i lijepa, ali e i ona biti

nesretna jer je oevo bogatstvo ve sada dovodi

na samu ivicu bezdane mrane provalije.
Dok je prijatelj izgovarao posljednje rijei, na
licu mu se pojavi sjena zabrinutosti i aljenja, a
zatim dodade:
Faris Kerame je starina estitoga srca i plemenit, ali nedovoljno vrste volje, tako da ga
ljudsko licemjerje zavodi kao slijepca i tua
pohlepa ga zaustavlja poput gluha ovjeka.
Njegova ki potpuno se podinjava oevoj slabanoj volji, usprkos tome to njena iroka dua
ima snage i strasti. Eto, to je tajna to poiva u
ivotima oca i njegove keri. Tajnu je shvatio
jedan ovjek u ijoj linosti su se stekli pohlepa i
licemjerje, poganluk i nestrpljivost. Zove se
Mutran. Svoja runa svojstva pokriva Evaneljem,
tako da ljudima izgledaju kao vrline. On je vjerski
poglavar u postojbini vjera i sekti, gdje due
strepe od vjerskih poglavara i tijela im pred njima
niice padaju - kao to stoka pred mesarom
savija vratove. Taj Mutran ima bratia u kojemu
se klupaju pokvarenost i lukavstvo kao korpioni
i zmije u peinama i movarama. Nije daleko dan
kada e Mutran u sveanoj odjei stati uz bratia
koji e biti na jednoj njegovoj strani, a Farisova
ki na drugoj, pa e svojom grjenom rukom
podii svadbeni vijenac iznad njihovih glava, kada
e sveenikim lancima privezati estito tijelo za
mrtvo truplo, kada e iskvarenom akom zakona
nebeski duh sjediniti s blatnim biem, kada e se

srce dana poloiti u grudi noi. To je sve to ti

sada mogu rei o Farisu Kerameu i njegovoj keri.
Vie me i ne pitaj, jer i samo spominjanje nesree
ini je bliom, kao to smrt pribliava i sam strah
od nje.
Prijatelj se okrenu i pogleda kroz prozor kao da
u tanahnome eteru trga za tajnama Sudbine.
Onda ja ustadoh i rukujui se s njim na
rastanku, rekoh:
Sutra u posjetiti Farisa Keramea da bih
ispunio obeanje koje sam mu dao i u znak
potovanja prema uspomenama koje mu je
ostavilo prijateljstvo s mojim ocem.
Mladi me nakratko pogleda, zabezeknuto i
izmijenjena izraza lica - kao da je nekoliko mojih
obinih rijei izazvalo u njemu novu i stranu
pomisao. Zatim me je dugo i udno gledao u oi s ljubavlju, saaljenjem i strahom - kao prorok to
pronie u dubinu due koja je i samoj dui
nepoznata. Najzad mu usne malo zadrhtae, ali
ne ree nita. Ostavih ga i rastreseno se zaputih
prema vratima.
Prije nego to e se okrenuti, vidio sam kako me
njegove oi i dalje prate onim udnim pogledom,
pogledom iji smisao nisam razumio sve dok se
moja dua nije oslobodila svijeta zakona i stega, i
dok nije uzletjela u velianstvene visine gdje se

srca pogledima razumijevaju, gdje due

uzajamnom razumijevanju jo vie stasaju.

NA
DVERIMA HRAMA
Nekoliko dana kasnije, kada mi je ve bila
dodijala samoa i oi mi se zamorile gledajui
mrana lica knjiga, sjedoh u koiju i dadoh se u
potragu za kuom Farisa Keramea, sve dok ne
stigoh do cedrove ume gdje svijet odlazi u
etnju. Tu koija usmjeri konja s glavnoga puta i
krenu alejom osjenenom topolama, a s obje
strane lelujala se trava i ukrasno bilje, te
travanjsko cvijee to se osmjehivalo usnama
crvenim kao rubini, plavim kao smaragdi i utim
poput zlata.
Ubrzo se koija zaustavi pred jednom osamljenom kuom u prostranom vrtu u kojem su se
grane grlile, dok je zrak ispunjavao miris rua i
jasmina.
Samo to sam nainio nekoliko koraka po vrtu,
pojavi se Faris Kerame na kunom pragu izlazei
meni u susret - kao da je zvuk koije u toj
osamljenoj oazi oglasio moj dolazak. Izraavajui
dobrodolicu, Faris me srdano povede u kuu i
umjesto moga oca koga je veoma volio, posadi

me kraj sebe i zapoe razgovor raspitujui se o

mojoj prolosti i zanimajui se za moje namjere u
budunosti. Odgovarao sam mu sriui one snove
i nadanja koje mladii inae sriu prije nego to ih
valovi imaginacije iznesu na obalu svakodnevice
u kojoj nema nieg osim truda i naprezanja. Jer,
mladost ima krila s perjem od pjesme, ima nerve
satkane od iluzija, i ta krila uznose mlade ljude
iznad oblaka te vide kako je cijeli svijet
preplavljen zrakama duginih boja, uju kako ivot
pjeva velianstvene pjesme. Meutim, ta poetska
krila ubrzo pokidaju oluje stvarnosti, te oni
padaju u svijet zbilje, a svijet zbilje je udesno
ogledalo u kome ovjek sebe vidi kao neto sitno
i nakazno.
U tome trenu, pojavi se iza plianih vrata
djevojka obuena u meku bijelu svilu i lagano se
zaputi k meni. Ustadosmo ja i ejh koji ree:
Moga starog prijatelja vrijeme je odvelo od
mene, ali mi ga sada vraa u liku njegova sina,
tako da upravo gledam toga prijatelja premda
nije preda mnom.
Djevojka prie i zagleda mi se u oi, kao da bi iz
njih htjela izvui istinu o meni i saznati zato sam
doao. Zatim mi dohvati ruku svojom rukom koja
je mekim dodirom i bjelinom podsjeala na
poljsku ljubicu. Pri dodiru me zapljusnue neki
novi i udesni osjeaji, nalik na pjesniku ideju
koja se tek poinje oblikovati u matovitu knjigu.

Sjedosmo utke - kao da je sa Selmom uao u

tu sobu velianstven duh koji inspirira i potie na
muk. Osjeajui to, Selma se osvrnu prema meni
i ree mi s osmijehom:
Otac je esto spominjao tvoga oca priajui mi
prie iz njihove mladosti. Ako je i tebi tvoj otac
priao te dogaaje, onda ovo i nije na prvi
susret.
ejh se obradova rijeima svoje keri, to mu
lice sinu:
Selma je veoma sanjarski nastrojena, pa joj se
ini da sve plovi u svijetu duevnosti.
Potom se ejh vrati razgovoru sa mnom, s
krajnjom panjom i njenou - kao da je u meni
otkrio udesnu tajnu koja ga na krilima uspomena
vraa u minule proljetne dane.
Promatrao me je prizivajui sjeanja iz mladosti,
a ja sam njega promatrao sanjarei o svojoj
budunosti. ejh me je gledao natkriljujui me
pogledom kao to grane visokoga drveta to
sadri iskustva svih godinjih doba natkriljuje
sitno raslinje prepuno jo uvijek usnule energije i
nedozrela ivota; bio je kao stameno stablo s
vrstim korijenjem, stablo koje je ve iskusilo
ljeto i zimu ivota, pa sada stoji pred olujama
vremena, a ja sitna, slabana i krhka biljka koja je

doivjela samo proljee i koja je zatreperila jedino

na jutarnjem lahoru.
Selma je utjela, gledajui as mene a as oca kao da s jednoga lica ita prvo poglavlje romana
o ivotu, a s drugog posljednje poglavlje.
Dan je izmicao uzdiui u parkovima i vrtovima,
i sunce je zalazilo utiskujui uti poljubac na
visoke vrhove Libanona naspram kue, dok mi je
Faris i dalje priao svoju povijest izazivajui moje
divljenje, a ja sam njemu nizao pjesme svoje
mladosti uzbuujui ga. Selma je sjedila pored
prozora promatrajui nas sjetnim oima. Bez
pokreta je sluala na razgovor i nije nita
govorila - kao da je bila svjesna da ljepota govori
nebeskim jezikom koji je daleko iznad glasova i
rijei to se izgovaraju jezikom i usnama, vjenim
jezikom koji ukljuuje sve spjevove ljudskoga
roda pretvarajui ih u nijeme osjeaje - isto kao
to mirno jezero sabire pjesme potoka u svoje
dubine pretvarajui ih u vjeni muk. Jer, ljepota je
tajna koju razumijevaju nae due, raduju se toj
ljepoti i stasaju pod njenim zraenjem. Dotle nae
misli pred ljepotom zastaju u nedoumici,
pokuavaju je omeiti i otjeloviti rijeima, ali ne
uspijevaju. Ljepota je matica to tee iz jednog
izvora pjenei se meu obalama osjeaja onoga
tko je promatra i stvarnosti koja se da vidjeti;
istinska ljepota je zraka koja se iz duine duge
probija i svjetlost rasipa izvan tijela - kao to se
ivot raa iz dubina sjemena pa se mirisom i

bojom u cvijetu odijeva; ona je potpuno

razumijevanje mukarca i ene koje se u jednome
trenu ostvaruje, u jednome trenu raa enju to
se uzvisuje nad svim drugim enjama; to je onaj
preokret due koji ljubavlju nazivamo.
Je li u smiraj toga dana moja dua tako razumjela Selminu duu, i jesam li je - zahvaljujui
tome razumijevanju - vidio kao najljepu enu na
svijetu, ili je to bio nektar mladosti zahvaljujui
kojemu vidimo obrise i predstave kojih u
stvarnosti nema? Je li me mladost ponijela pa
sam kao iluziju ugledao tu zraku u Selminim
oima, tu slast na njenim usnama, tanahnost u
njenome struku; jesu li mi ta zraka, slast i
tanahnost otvorile oi da bi mi pokazale radosti
ljubavi i njene tuge? Ne mogu to dokuiti, ali
znam da sam doivio osjeaje kakve nikada prije
toga nisam doivio: sasvim nov osjeaj obuzeo mi
je srce mirom koji podsjea na treperenje duha
ponad puine mora prije poetka vremena. Ti
osjeaji rodie moju sreu i stradanje, kao to se
stvorenja uope raaju i preobraavaju voljom
toga duha.
Tako je proteklo kratko vrijeme u kojemu sam se
prvi put sreo sa Selmom. Takva bijae volja neba
koja me izbavi iz usnulosti, obamrlosti i mladosti
da bi me kao osloboena povela u procesiji
ljubavi. Jer, ljubav je jedina sloboda na ovome
svijetu - ona uznosi duu na najvie mjesto koje
ne doseu ljudski zakoni i obiaji, kojim ne

gospodare prirodni zakoni i mudrosti.

Kada sam ustao da poem, prie mi Faris i ree
glasom punim srdanosti:
Budui da sada zna put do kue, treba
dolaziti s osjeajem sigurnosti s kakvim ide
oevoj kui, te mene i Selmu smatrati ocem i
sestrom. Je li tako, Selma?
Selma kimnu glavom u znak odobravanja i
pogleda me kao izgubljeni tuinac koji je
pronaao dobro znanog prijatelja.
Farisove rijei bijahu prva melodija koja me
dovede kraj njegove keri, pred prijestolje ljubavi,
bijae uvod u nebesku poemu koja se zavrila
gorinom i tugovanjem, ljubavi koja je sila to
nae due bodri te nas pribliava svjetlosti i
plamu, pehar iz kojega pijemo rajski nektar i
gorinu.
Dok sam odlazio, ejh me je pratio sve do kraja
vrta, te se pozdravih s njim, a srce mi je igralo
kao to usne edna ovjeka zadrhte kada rub
ae dotaknu.

BIJELA
ZRAKA

Travanj je izmicao a ja sam posjeivao Farisov

dom i susretao se sa Selmom. Sjedao sam
naspram nje u vrtu promatrajui njenu ljepotu,
divei se njenoj jedinstvenosti, oslukujui mir
njene sjete, osjeajui kako me njoj vuku
nevidljive ruke. Svaki posjet otkrivao mi je novi
smisao Selmine drai, neku zanosnu ljepotu njene
due, tako da je za moje oi bila knjiga ije retke
iitavam,
uz
iju
poemu
pjevuim
ne
uspijevajui doi do kraja.
ena kojoj boanstva podare lijepu duu uz
lijepo tijelo predstavlja pojavnu a tajnovitu zbilju
koju
ljubavlju
razumijevamo
i
estitou
dodirujemo, a pokuamo li rijeima je opisati,
izmie nam u kopreni nejasnosti i nedoreenosti.
Selma Kerame je imala lijepu duu i tijelo, i kako
je onda opisati nekome tko je ne poznaje? Moe li
netko tko sjedi u sjeni krila smrti prizvati poj
slavuja, aptaj rue i ubor potoka? Moe li rob
okovan lancima pratiti jutarnje lahore?
Meutim, nije li utnja ipak tea od rijei?
Sprjeava
li
me
strahopotovanje
da
imaginativnu
predstavu
o
Selmi
izrazim
nedostatnim rijeima, ako ve nisam u stanju
zlatnim linijama je naslikati kakva uistinu jest?
Gladan putnik u pustinji ne odbija suh kruh ako
mu ve nebo ne moe podariti sigurnost i
utoite.

Selma je imala zanosno tijelo koje se pojavljivalo u svilenoj bijeloj odjei, kao mjeseeva
zraka kada ue kroz prozor. Njene kretnje bile su
tihe i skladne - nalik na odlomke isfahanske
kompozicije, imala je staloen i umilan glas
prekidan uzdasima, glas to se toio preko njenih
grimiznih usana kao kapi rose u krunicu cvijeta
na daku vjetra.
A tek njeno lice! Ah, tko je u stanju opisati lice
Selme Kerame?! Postoje li rijei kojima moemo
opisati mirno i sjetno lice, lice koje u isti mah jest
i nije prekriveno prozranom bjelinom?! Kojim
jezikom moemo progovoriti o crtama lica to
svaki tren objavljuje neku tajnu due podsjeajui
one to ga gledaju na to kako je duevni svijet
daleko od ovoga svijeta?!
Ljepota Selminoga lica neprimjerena je mjerilima koja su ljudi ustanovili za ljepotu bilo je
udesno poput sna, poput vizije, ili poput
uzviene ideje koja se ne da usporediti ni omeiti,
koje se ne moe slikarskim kistom naslikati niti u
mramoru isklesati. Selmina ljepota nije bila u
njenoj zlatnoj kosi, ve u istoj aureoli koja ju je
okruivala; njena ljepota nije bila u krupnim
oima, ve u svjetlosti to je iz njih izbijala; nije
bila u njenim ruiastim usnama ve u slasti to
se s njih toila; nije bila u njenome vratu kao
bjelokost, ve u mjeri kojom se blago naprijed
povijao. Selmina ljepota nije bila u savrenstvu

njenoga tijela, ve u izuzetnosti njenoga duha

nalik na bljetavu bijelu zraku to plovi izmeu
zemlje i beskonanosti; Selmina ljepota bijae
plod pjesnikoga genija ije odsjaje uoavamo u
velianstvenim poemama, u slikama i u vjenim
himnama, a genijalni ljudi su nesretnici, jer ma
koliko njihovi duhovi velianstveni bili, ostaju
suzama zaklonjeni.
Selma je mnogo razmiljala, a malo govorila, ali
njena utnja bijae muzika koja je sugovornika
uznosila u daleke prostore snova, koja ga je
tjerala da oslukuje otkucaje vlastitoga srca, da
promatra himere svojih misli i vlastite osjeaje
uspravljene pred njegovim oima.
Imala je svojstvo koje je naglaavalo njene
vrline i poput zlatnih ogrlica isticalo njenu
prirodu: duboku sjetu to je naprosto ranjavala.
Ta sjeta bijae poput udesne lente kojom se
odijevala, te je isticala zanosnu ljepotu njenoga
tijela; njena sjetna dua toila se u eter podsjeajui na obrise procvala stabla u jutarnjoj
izmaglici. Ta sjeta je meu naim duama
uspostavila bliskost, jer je svatko od nas u licu
onog drugoga vidjelo neto to njegovo srce
osjea, i u njegovome glasu ulo je jeku osjeaja
uzbibalih u vlastitim grudima, jer kao da su
boanstva svakoga od nas uinila polovinom
onog drugoga za koga se estitou vezuje i tako
potpunim biem postaje, a kada se od njega
odvoji osjea manjkavost vlastite due.

Ojaena i bolna dua smiruje se u zagrljaju s

drugom duom koja joj nalikuje osjeajima, koja
ih s njom dijeli - kao tuinac s tuincem to
besjedi u zemlji daleko od zaviaja; srca koja
zbliava bol stradanja ne moe rastaviti bljesak
radosti, jer povezivanje tugom jae je u duama
od veza ostvarenih u bezbrinosti i radostima.
Ljubav koja se umiva suzama ostaje ista,
zanosna i vjena.

OLUJA
Nekoliko dana kasnije, Faris me pozva na
veeru, te ja pooh, a dua mi bijae gladna
onoga uzvienog kruha koje samo nebo podari
Selmi u ruke, onoga udesnog kruha kojega je
kuao Arabljanin Kajs, Talijan Dante i Grkinja
Sapfo, pa su im due usplamtjele i srca
ustreptala; bijah gladan onoga kruha koji
boanstva spravie od slasti srca i gorine suza i
nainie ga hranom za osjetljive due uzbuene
radou to ga jedu, ali i patei zbog njega.
Kada stigoh kui, zatekoh Selmu kako sjedi na
drvenoj klupi u jednome kraju vrta, oslonivi
glavu na stablo. U svojoj bijeloj odjei izgledala je

poput himere to se na tome mjestu zatekla.

Prioh utke i sjedoh pored nje, poput poklonika
vatre poniznog pred svetim plamom. Pokuah
progovoriti, ali mi jezik bijae zavezan i usne
nepokretne, te se pridruih njenoj utnji, jer
duboki i nemjerljivi osjeaji gube dio svoga
stvarnog znaenja kada se ograniavajuim
rijeima odijevaju. Osjeao sam kako Selma u
tiini oslukuje nezaustavljivu besjedu moga srca,
kako u mojim oima gleda odraze svoje
ustreptale due.
Nedugo zatim, Faris izae u vrt i zaputi se
prema nama. Kao i obino, poelje mi
dobrodolicu pruajui ruku - kao da bi htio tako
blagosloviti nedokuivu tajnu koja vezuje moju
duu s duom njegove keri. Onda ree s
osmijehom:
Hajdemo, sinko, na veeru. Jelo je postavljeno.
Ustadosmo i poosmo za njim, dok me je Selma
ispod osjenenih vjea gledala njeno i blago,
kao da je oeva rije sinko probudila u njoj novi
i slatki osjeaj koji obujmljuje njenu ljubav prema
meni - kao kada majka zagrli dijete.
Sjedili smo za stolom jedui, pijui i razgovarajui. Sjedili smo u toj sobi naslaujui se
ukusnim jelima i raznim vrstama rujnoga vina,
dok su nam due, mimo nae volje, plovile

svijetom daleko od ovoga, sanjarei o budunosti,

spremne da se suoe s njenim strahotama i
uasima. Bile su to tri osobe utonule u razliite
misli o razliitim nadama u ivotu, ali su im srca
svima jednako bila zahvaena njenou i
ljubavlju; tri nejaka estita bia koja silno
osjeaju, a malo znaju, i to je nesrea to pada na
duu. Jedna osoba bijae divan estiti starac koji
voli svoju ker i brine se samo za njezinu sreu;
zatim djevojka u dvadesetoj godini ivota kojoj se
budunost ini bliskom i dalekom, i netremice
gleda u nju ne bi li prozrela kakva zadovoljstva i
patnje joj skriva; najzad, mladi koji neumorno
sanjari, a jo nije kuao vino ivota niti njegovu
gorinu, koji uzmahuje krilima da bi zaplovio
prostranstvom ljubavi i iskustva, a nije u stanju
spustiti se. Troje ljudi sjedilo je za otmjenim
stolom u kui daleko od grada, u kui koju
obujmljuje mir sumraka i motre oi veeri; troje
ljudi to jedu i piju, a duboko u njihovim zdjelama
i aama sama Sudbina je sakrila gorinu i
stradanje.
Tek to veerasmo, ue jedna slukinja i obrati
se Farisu:
Gospodine, pred vratima je neki ovjek koji eli
da ga primite.
Tko je taj ovjek? - upita Faris, a slukinja
odgovori:
Mislim da je Mutranov sluga, gospodine.
Faris uutje na trenutak pogledavi u oi svoje

keri, kao to prorok gleda u srce neba ne bi li

otkrio kakve tajne skriva. Zatim se okrenu
slukinji:
Pusti ga da ue.
Slukinja se vrati i nedugo zatim pojavi se
mukarac u pozlaenoj odjei i zavrnutih brkova.
Pozdravi nas naklonom, pa se obrati Farisu:
Njegova ekcselencija Mutran alje me specijalnom koijom da vas zamolim da izvolite doi
k njemu, jer eli porazgovarati s vama o vanim
stvarima.
ejh se die izmijenivi izraz lica i pokazujui da
je veoma zabrinut. Zatim prie k meni i ree vrlo
njeno i paljivo:
Nadam se da u te zatei ovdje kada se
vratim. Selmi e praviti drutvo i razgovorom joj
ublaiti samotnu veer, odagnati joj osjeaj
osamljenosti pjesmom svoje due.
Zatim se obrati keri s osmijehom: Nije li tako,
Selma?
Djevojka poniknu zarumenjevi se blago i ree
glasom ija njenost je podsjeala na zvuk flaute:
Potrudit u se, oe, da na gost bude sretan.

ejh izae u pratnji Mutranovog sluge, a Selma

je stajala gledajui kroz prozor na put sve dok joj
koija ne izmae iz vida u zavjesama mraka, dok
se u daljini ne izgubi zvuk kotaa i ne zamuknu
topot konja. Onda sjede naspram mene, na
stolicu opivenu zelenom svilenom tkaninom, te
je u svome sjajnome ruhu izgledala poput ljubice
iji stas jutarnji lahori povijaju po travnatome
tepihu.
Tako sudbina htjede da ostanem sam sa Selmom, nou u osamljenoj kui zatienoj drveem
i utonulom u mir, u kui oko koje jezde himere
ljubavi, estitosti i ljepote.
Nekoliko minuta smo utjeli predani mislima i
oekujui da ono drugo zapone razgovor. Ali, zar
postoje rijei koje mogu izraziti razumijevanje dok
se zbiva meu zaljubljenim duama? Postoje li
glasovi i reenice koje preko usana i jezika mogu
pribliiti srca i umove? Zar ima ieg uzvienijeg
od onoga to usta izgovaraju i istije od onoga
to glasne ice treperenjem izraavaju? Nije li to
utnja u kojoj zrake jedne due obasjavaju drugu,
koja aptanje srca nosi drugome srcu? Nije li to
utnja koja nas iz vlastitih bia izdvaja, pa
plovimo neogranienim prostorom duha primiui
se samim anelima, osjeajui kako nam tijela ne
mogu napustiti tijesne tamnice i da ovaj svijet
nije nita do daleko izgnanstvo?

Selma me je gledala tako da su njene oi

odavale tajne due, zatim ree udesno mirno:
Hajdemo u vrt da sjednemo meu drvee i
promatramo mjesec kako izlazi iza brda.
Ustadoh posluno i prozborih opirui se:
Zar nije bolje da ostanemo ovdje, Selma, dok
ne izae mjesec i obasja vrt? Sada mrak skriva
drvee i cvijee, i ne moemo nita vidjeti?
Ako tmina skriva drvee i cvijee pogledima,
ona ipak ne zaklanja ljubav duama.
Izgovorila je te rijei nekako neobino, zatim je
pogled usmjerila kroz prozor, a ja sam utio
razmiljajui o njenim rijeima i dajui svakoj
reenici smisao, utvrivao im stvarno znaenje.
Zatim me Selma opet pogleda, kao da se kajala
zbog onog to je kazala i kao da je svojim
zanosnim oima nastojala vratiti rijei koje su mi
ve doprle do uha. Ali udesnost tih pogleda nije
vratila njene rijei, ve ih je jo dublje potisnula u
moje grudi, uinila ih razgovjetnijim i djelotvornijim, kako bi ostale tamo, vrsto uz moje
srce, treperei s mojim osjeajima do kraja vijeka.
Sve to je velianstveno i lijepo na ovome
svijetu raa se iz jedne misli ili iz jednog osjeaja
u nutrini ovjeka. Sva djela minulih generacija
koja danas vidimo bila su, prije nego to su to

postala, jedna skrivena ideja u umu jednoga

ovjeka, ili tanahni osjeaj u enskim grudima.
Velianstveni prevrati koji su prolili bujice krvi i
uinili da se sloboda oboava kao boanstvo
predstavljali su jednu imaginativnu zamisao to
treperi u vijugama mozga jednoga ovjeka koji
meu tisuama drugih ivi; svi bolni ratovi koji su
ruili prijestolja i razarali carstva bili su ideja koja
je postojala u glavi jednoga ovjeka; uzviena
uenja koja su izmijenila nain ljudskoga ivljenja
bila su nadahnuta nada u dui jednoga ovjeka
koga je vlastita genijalnost iz njegove sredine
izdvojila. Jedna ideja podigla je piramide, jedan
osjeaj razorio je Troju, jedna ideja je Islam
velianstvenim
uinila,
jedna
rije
je
Aleksandrijsku biblioteku spalila.
Jedna misao pohodi te u nonome miru i odvodi
slavi ili ludosti; jedan pogled enskih oiju ini te
najsretnijim ili najnesretnijim ovjekom; jedna
rije koju prozbore usne ovjeka ine te bogatim,
ili siromanim iako si bogat bio.
Jedna rije koju je Selma izgovorila te mirne noi
uinila je da zastanem izmeu svoje prolosti i
budunosti, kao laa izmeu morske puine i
beskrajnog prostora. Jedna istinska rije prenula
me je iz nemara mladosti i povela me novim
putem - u prostore ljubavi gdje se i ivot i smrt
nalaze.
Izali smo u vrt i zaputili se izmeu drvea

osjeajui kako nam prsti lahora dodiruju lica,

kako se stasovi cvijea i niske trave povijaju
meu naim nogama, a kada stigosmo do
jasmina, sjedosmo utke na onu drvenu klupu
sluajui dah usnule prirode i putajui tihe
uzdahe iz grudi u oi nebeske to su nas gledale
kroz nebesko plavetnilo. Utom se mjesec pojavi
iza gore i svojom svjetlou obasja breuljke i
obale, te se ukazae sela na rubovima dolina kao da izniknue niotkuda - i cijeli Libanon je pod
tom srebrenom svjetlou izgledao poput
nalakena mladia pod tanahnim velom to mu
udove i skriva i ne skriva.
Za zapadnjake pjesnike Libanon je postojbina
imaginacije, mjesto ija stvarnost je iezla
nestankom Davida i Solomona, te drugih
poslanika, kao to je nestalo Raja izgonom
Adama i Eve. Za njih je to tek poetska rije, a ne
ime planine, rije koja simbolizira osjeaje due i
priziva u sjeanje obrise cedrovih uma iz kojih
dopiru oaravajui mirisi; to su mjedene i
mramorne kule to se slavom i znamenitou
uzdiu, to su krda gazela to se kreu ravnicama i
dolinama.
Te noi Libanon sam doivio poput matovite
pjesnike misli to se uzdie kao san izmeu dvije
jave. Jer, stvari pred nama mijenjaju se u skladu s
promjenom naih osjeaja; u mati vidimo kako
se stvari ogru arolijom i ljepotom, iako su
arolija i ljepota samo u naim duama.

Selma se osvrnu prema meni, a mjeseeva

svjetlost oblijevala je njeno lice, vrat i ruke, te mi
se uini kao da je spomenik od bjelokosti koji su
isklesale ruke to oboavaju Astartu, boginju
ljepote i ljubavi:
Zato ne govori? Zato mi ne pria o svojoj
prolosti?
Pogledah njene oi to su zraile, te prozborih
poput nijema ovjeka koga iznenauju rijei s
vlastitih usana:
Zar ne uje kako govorim otkako sam doao
ovamo? Zar nisi ula to sam govorio otkako smo
izali u vrt? Tvoja dua koja oslukuje apat
cvijea i poj tiine kadra je uti vapaj moje due i
nemir moga srca.
Ona pokri lice rukama i ree isprekidanim
glasom:
ula sam te. Da, ula sam te. ula sam jedan
snaan vapaj to dopire iz dubine noi i silan
nemir to izvire iz srca dana.
Uzvratih joj, zaboravljajui svoju prolost i
vlastito bie, zaboravljajui sve, i vie nisam znao
ni za to osim za Selmu, niti sam osjeao da
postoji neto osim nje:

Ja sam tebe takoer uo, Selma. uo sam

velianstvenu pozdravnu poemu to bol zadaje, s
kojom se sam svemir uzbibava i s kojom se
temelji Zemlje potresaju.
Selma sklopi oi i na njenim grimiznim usnama
pojavi se sjena osmijeha, zatim proaputa:
Sada sam spoznala da postoji neto uzvienije
i od nebesa, dublje od mora, jae od ivota i
smrti, monije od vremena. Upravo sam spoznala
neto to juer nisam znala niti sam o tome
sanjala.
Od toga trena Selma mi postade milija od
prijatelja, blia od sestre, draa i od same ljubavi
- postade uzviena ideja to moj razum prati,
tanahni osjeaj to mi srce obujmljuje, prelijep
san to mi duu pohodi.
Kako malo znaju ljudi koji misle da se ljubav
raa dugim poznavanjem i stalnim boravkom
zajedno! Istinska ljubav je edo duevnoga
razumijevanja i ukoliko se to razumijevanje ne
postigne u jednome trenu, nee ni za godinu, niti
za vijek jednog narataja.
Selma podie glavu, pa pogleda u daleko
obzorje - tamo gdje obrisi gore dotiu svemirske
skute, a onda prozbori:

Juer si mi bio kao brat kojemu spokojno

prilazim i sjedam uz njega pod oevim okriljem, a
upravo osjetih da postoji neto jae i slae od
bratske
veze,
doivjeh
udesan
osjeaj
neprimjeren
svakoj
vezi,
jedan
moan,
zastraujui i opojni osjeaj koji mi srce ispunjava
tugom i radou.
Nije li to osjeaj, zbog koga strepimo i od ijeg
proimanja u grudima drhtimo, dio Univerzalnoga
Zakona koji Mjesec vodi oko Zemlje, Zemlju oko
Sunca, a Sunce i sve oko njega vodi oko samoga
Boga?
Selma poloi ruku na moju glavu i zaroni prste u
moju kosu, ozarena lica i oiju u kojima zablistae
suze kao kapi rose na rubovima narcisa, a onda
ree:
Koje ljudsko bie moe povjerovati u ovo to se
zbiva s nama? Tko moe vjerovati da smo u
kratkome vremenu, od zalaska sunca do izlaska
mjeseca, svladali sve prepreke i prevalili sve luke
to postoje izmeu sumnje i izvjesnosti; tko e
povjerovati da je travanj u kojemu smo se prvi
put sreli mjesec to nas danas odvede u samu
svetost ivota?
Govorila je drei i dalje ruku na mojoj pognutoj
glavi, i da sam u tome asu mogao birati, ne bih
dao prednost carskoj kruni niti lovorovom vijencu
nad tom svilenom rukom to mi je kosu mrsila.
Onda rekoh Selmi:

Ljudi nee povjerovati u nau priu, jer ne

znaju da je ljubav jedinstveni cvijet koji nie i
raste neovisno od godinjih doba. Ipak, je li nas
ba travanj spojio prvi put? Je li upravo ovo taj
as koji nas povede u samu svetost ivota? Ili nas
je Boja ruka sastavila prije nego to nas je
roenjem u vrijeme zatoila? Selma, ljudski ivot
ne poinje u maternici, kao to se ne zavrava
pred rakom, jer ovaj svekoliki svemir prepun
mjeseevih zraka i zvijezda nije bez dua koje se
u ljubavi grle, dua koje se u razumijevanju
spajaju.
Selma lagano podie ruku s moje glave
ostavljajui u korijenju kose elektrine naboje
koje je drakao noni lahor, te su postajali snaniji i bri. Onda ja dohvatih tu ruku pobonou
ovjeka koji trai blagoslov vela sa rtvenika, pa
je poloih na svoje usplamtjele usne i utisnuh u
nju dug poljubac, dubok i nijem, poljubac ija
toplina otapa sve osjeaje u ljudskome srcu i
svojom slau istie sve to je u dui boansko i
estito.
Minu tako itav sat, i svaka minuta bijae
godina strasti i ljubavi. Bijasmo predani nonome
miru, okupani zrakama mjeseca, a svuda oko nas
stabla i mirisni cvjetovi.
Kada dospjesmo u stanje u kojemu ovjek
zaboravlja sve osim istinske ljubavi, zausmo

topot kopita i zvuk koije kako nam se brzo

pribliava. Prenusmo se iz slatke omamljenosti i
java nas srui iz svijeta snova u ovaj svijet
neizvjesnosti i ala - znali smo da se otac vraa iz
Mutranove kue, te se zaputismo kroz drvee da
ga priekamo. Koija stie na ulaz u vrt i Faris
sie zaputivi se prema nama pognute glave i
tiho. Poput umorna ovjeka iscrpljena pod tekim
bremenom, prie Selmi, poloi ruke na njena
ramena i dugo se zagleda u djevojine oi - kao
da se plai da mu ne izmakne Selmin lik iz slabanog vida. Onda mu potekoe suze niz uvele
obraze, na usnama mu zatitra tuan osmijeh i on
ree slomljenim glasom:
Uskoro, Selma...Uskoro e otii iz oevog
naruja u naruje drugog ovjeka. Uskoro e te
Boja volja povesti iz ove osamljene kue u iroki
svijet, a ovaj vrt e eznuti za batom tvojih
stopala i otac e ostati daleko od tebe.
Sudbina je kazala svoju rije, Selma. Neka te
blagoslovi nebo i neka te ono uva!
Kada je ula te rijei, Selmino lice se izmijeni i
pogled joj se ukoi - kao da je ugledala
uspravljenu sjenu smrti pred sobom. Onda zarida
bolno i zatetura, kao ptica koju lovac upravo
pogodi pa u provaliju pada sva drhtei od bola.
Najzad progovori glasom isprekidanim snanim
jecajima:

to kae? to to znai? Kuda me eli

poslati?
Potom se Selma zagleda u me, kao da bi
pogledima htjela strgnuti veo s tajni u mojim
grudima. Nakon jednoga trena bremenitog
utnjom slinoj vapaju grobova, Selma ree
uzdiui:
Shvatila
sam...Sve
sam
shvatila...Dakle,
Mutran je od tvoje ljubavi nainio reetke za
kavez koji je pripremio za ovu pticu slomljenih
krila. Je li to tvoja volja, oe?
Otac odgovori samo dubokim uzdasima, pa je
uvede u kuu, dok mu je lice zrailo uzbudljivom
ljubavlju. Ja ostadoh stojei meu drveem i u
nedoumici koja se poigravala mojim osjeajima
kao oluja to se poigrava jesenjim liem, a onda
pooh za njima u sobu. Da ne bih izgledao kao
nepoeljni gost koji bi htio saznati njihove intime,
pruih ejhu ruku da se pozdravim i pogledah
Selmu kao davljenik to gleda zvijezdu na
nebeskome svodu, a onda izaoh tiho da nisu ni
osjetili kako sam izaao. Meutim, im sam stigao
na kraj vrta, zauh ejha kako me doziva.
Osvrnuh se i vidjeh da ide za mnom, te mu pooh
u susret. im stigoh do njega, ejh me zgrabi za
ruku i ree drhtavim glasom:
Oprosti, sinko, to sam ovu veer okonao
suzama, ali e mi i ubudue stalno dolaziti, zar

ne? Zar me nee posjeivati i onda kada na

ovome mjestu ne bude niega osim tune
starosti? Sona mladost ne druguje s uvelom
starou kao to se ni jutro ne susree s veeri. Ti
e meni ipak dolaziti da bih se podsjeao na
mladike dane koje sam proveo s tvojim ocem i
priat e mi o ivotu koji vie i ne rauna da mu
pripadam. Je li tako? Zar me nee posjeivati
kada ode Selma i kada ostanem potpuno sam u
ovoj kui daleko od svih drugih?
Posljednje rijei je izgovarao tihim i isprekidanim glasom, a kada ga uzeh za ruku i
prodrmah je utke, osjetih kako njegove vrue
suze padaju na moju ruku. Dua mi se snano
potrese i osjetih prema njemu neto slatko i
tuno, neto to mi se zainjalo u grudima pa se
do usana uspinjalo kao teko disanje, a onda mi
se vraalo duboko u srce kao jecaji. Kada podigoh
glavu i ejh vidje da su njegove suze izmamile i
moje suze, on se blago pognu i drhtavim usnama
dotaknu moje elo, zatim ree, okreui se kapiji:
Laku no... Laku no, sine.
Obilne suze mladosti izdano se prolijevaju iz
prepunoga srca, ali starake suze su posljednji
treptaji ivota koji se toe iz oiju; one su ostaci
ivota u svelome tijelu. Suze iz mladikih oiju
nalikuju na kapljice rose na listovima rue, ali
suze na starakim obrazima vie nalikuju
poutjelom jesenjem liu koje vjetrovi rasipaju

kada se ve primie zima ivota.

Farisa Keramea nestade iza vrata i ja napustih
vrt, dok mi je Selmin glas treperio u uima, njena
ljepota ila kao himera ispred mene, a oeve
suze se polako suile na mojoj ruci. Izaoh odatle
kao to je Adam izaao iz Raja, ali Eva moga srca
ne bijae uza me da bi mi cijeli svijet rajem
uinila.
Izaoh osjeajui kako je ta no u kojoj se
ponovo rodih no u kojoj sam i prvi put dotakao
lice smrti.
Isto tako sunce oivljava polja svojom toplinom,
ali ih svojom toplinom i usmruje.

PLAM
ENO JEZERO
Sve to ovjek ini kriom u nonoj tmini, on i
obznanjuje za danje svjetlosti. Rijei koje nae
usne apuu u tiini pretvaraju se u javnu
besjedu a da mi to i ne znamo; djela koja danas
pokuavamo u kutovima svojih kua sakriti,
sutradan se objelodanjuju i na uglovima ulica se
javno pokazuju.
Tako nona tmina objavi namjere Mutrana

Galiba prema Farisu Kerameu, i tako tanahni eter

pronese njegove rijei po cijelome gradu, sve dok
i do mene ne dospjee.
Te noi obasjane mjeseinom Mutran Galib nije
traio Farisa da s njim razgovara o mukama
siromanih i oaloenih, da s njim raspravlja o
jadima udovica i siroadi, ve ga je dovezao
svojom specijalnom koijom da isprosi njegovu
ker Selmu za svoga bratia Mensur-beja Galiba.
Faris je bio bogat ovjek i nije imao nasljednika
osim Selme, a Mutran je nije odabrao za enu
svome bratiu zbog njezina lijepa lica i tanahna
duha, ve kao bogatu nasljednicu koja e svojim
velikim imetkom osigurati budunost Mensurbeju, pomoi mu velikim posjedima da zauzme
znaajno mjesto meu uglednicima.
Vjerski poglavari na Istoku ne zadovoljavaju se
slavom i moi koju oni sami imaju, ve ine sve
to mogu kako bi svoj rod stavili na elo naroda,
kako bi taj rod uinili monim i bogatim
svojevoljnim
predvodnicima.
Emirov
ugled
prenosi se bogatstvom na njegovog prvog sina
poslije emirove smrti, ali se mo vjerskog
poglavara, prenosi kao zaraza na njegovu brau i
bratie jo za njegova ivota. Tako kranski
episkop, muslimanski imam i brahmanski
sveenik postaju kao morske nemani koje grabe
rtvu mnotvom pipaka i krv joj sisaju nebrojenim
ustima.

Kada je Mutran zatraio Selminu ruku od

njenoga oca, ejh mu je odgovorio samo
dubokom utnjom i vruim suzama. Kojem
roditelju ne pada teko rastanak s keri, makar
odlazila i u susjednu kuu ili u carski dvorac?
Kojem ovjeku dua nee zaridati kada ga
prirodni zakon odvaja od keri s kojom se igrao
dok je bila dijete, odgajao je kao djevojicu i
drugovao s njom kao sa zrelom enom?
Tugovanje roditelja zbog udaje keri srazmjerno
je njihovoj radosti kada ene sina, jer sin dovodi
novog lana obitelji, a ki je osiromauje za
jednoga starog i dragog lana.
ejh je prihvatio Mutranov zahtjev jer je bio
primoran, povio se pred njegovom voljom
svladavajui otpor u vlastitoj dui. On se ve
sretao s Mutranovim bratiem, Mensur-bejom, i
uo je to ljudi priaju o njemu - znao je za
njegovu sirovost, pohlepu i neodgojenost, ali koji
kranin je kadar oduprijeti se episkopu u Siriji i
tako postati prokazanim meu vjernicima? Tko je
to na Istoku otkazao poslunost vjerskom
poglavaru, a ostao astan meu ljudima? Moe li
se oko boriti sa strijelama a da ne bude
pogoeno, i moe li ruka ratovati protiv sablje a
da ne bude odsjeena? ak da je ejh i bio u
stanju oduprijeti se Mutranu i suprotstaviti se
njegovoj pohlepi, bi li ast njegove keri bila
sigurna od sumnjienja i ogovaranja; bi li njeno
ime ostalo sauvano od prljavtina koje nanose

usne i jezici? Zar po uvjerenju hijena grozdovi to

rastu visoko nisu kiseli?
Tako sudbina zgrabi Selmu Kerame i povede je
kao ponienu robinju u povorci nesretnih ena s
Istoka; tako tu jedinstvenu duu uvezae uadima
upravo kada je prvi put zaplovila bijelim krilima
ljubavi po visinama koje ispunjava mjeseeva
svjetlost i opojni miris cvijea.
Bogatstvo oeva u veini zemalja postaje uzrok
nesree njihove djece; te velike riznice koje puni
oevo pregalatvo i majinska tedljivost
pretvara se u tijesnu i mranu tamnicu za due
nasljednika. Velianstveno boanstvo koje ljudi
oboavaju u obliju dinara pretvara se u stranog
vraga koji due zlopati i srca usmruje.
Selma Kerame bijae poput mnogih djevojaka
koje odlaze kao rtve oeva bogatstva i
mladoenjinih nadanja. jer, da Faris nije bio bogat
ovjek, danas bi Selma bila iva, te bi se kao i mi
radovala svjetlosti sunca.
Tijekom narednog tjedna, ljubav prema Selmi
uveer mi je na uho pjevala pjesme o srei, a
zorom me budila da mi pokazuje smisao ivota i
tajne svemira. Uzviena ljubav ne poznaje zavist,
jer je prebogata; ne zadaje bol tijelu jer u dui
poiva. Snana strast pliva u samodovoljnosti;
istinska glad i malim srce zadovoljava; osjeaj
strast raa, ali potom na nju ne utjee. Tako moja

oaranost uini da cijeli svijet vidim

blagodatan, a ivot kao san prelijepi.

kao

Jutrom sam odlazio u polja i u buenju prirode

promatrao znamenja Vjenosti; sjedao sam na
obalu mora i u valovima sluao pjesme
Neprolaznosti; gradskim ulicama sam hodao, te u
licima prolaznika i u kretnjama radnika otkrivao
ljepote ivota i sjaj civilizacije.
Bili su to dani to su promicali kao sjene i
nestajali poput magle, a od njih mi ostadoe
samo bolne uspomene, jer oko kojim sam promatrao ljepotu proljea i buenje polja sada ne
vidi nita osim bijesa oluja i surovosti zime; uho
kojim sam sluao pjesmu valova ne uje vie
nita osim stenjanja dubina i zavijanja bezdana;
dua koja je smjerno stajala pred ljudskim
djelanjem i sjajem civilizacije vie ne osjea nita
osim stradanja u bijedi i nesree posrnulih. Ah,
kako su opojni dani ljubavi i njihovi snovi, a kako
su gorke none tuge i brojne li su njene strahote!
Krajem tjedna, kada mi se dua ve bila
omamila osjeajima, pooh jedne veeri Selminoj
kui - tome hramu koji je ljepota sazdala i ljubav
posvetila da bi u njemu dua, molei se, niice
padala i da bi u njemu srce skrueno klealo.
Kada stigoh do kue i uoh u onaj mirni vrt,
osjetih neku silu kako me zahvaa i vue, uznosi
me s ovoga svijeta i lagano prinosi jednom

udesnome svijetu u kojemu nema borbe ni

naprezanja; poput mistika koga nebo vue u
prostranstva vizija, iao sam izmeu toga
isprepletenog drvea i zagrljenog cvijea. Kada
stigoh do kunih vrata, osvrnuh se i ugledah
Selmu kako sjedi na onoj klupi u sjeni jasmina, tu
gdje smo sjedili prije sedam dana - one noi koju
boanstva odabrae meu mnogim noima i
uinie je poetkom moje sree i stradanja. utke
prioh Selmi, ali se ova ne pokrenu i ne progovori
- kao da je znala da dolazim i prije nego to sam
doao. im sjedoh kraj nje, ova me pogleda
nakratko i uzdahnu duboko, a onda pogled uputi
prema dalekom obzorju, tamo gdje se poetak
noi poigravao s krajem dana. Nakon kratkog
vremena ispunjenog udesnim mirom koji je nae
due pripajao povorci nevidljivih dua, Selma
okrenu lice prema meni, uze mi ruku svojom
drhtavom i hladnom rukom i ree glasom to je
podsjeao na uzdah gladna ovjeka koji nema
snage da govori:
Pogledaj mi lice, prijatelju. Dobro mi pogledaj
lice, promotri ga i s njega itaj sve to bi htio
saznati od mene rijeima. Gledaj moje lice, dragi.
Dobro ga pogledaj, brate.
Pogledah Selmino lice, dugo zadravajui
pogled na njemu, i vidjeh da su one oi koje su se
prije nekoliko dana osmjehivale i uzmahivale
drozdovim krilima sada zgasle, da su bolom i
patnjom osjenane. Vidjeh da je koa to

nedavno bijae poput latica bijele rue to se

veseli poljupcima sunca sada poutjela i uvela,
da se velom oaja prekrila. Vidjeh da su usne to
bijahu akacije koje su slast toile postale suhe i
poput dvije uzdrhtale rue koje je jesen odbacila
na kraj grane. Vidjeh da je vrat koji se protezao
kao stup od bjelokosti sada naprijed povijen - kao
da vie nije u stanju nositi sve to se zbiva u
njenoj glavi.
Uoio sam te bolne promjene na Selminu licu.
Sve sam ih vidio, ali mi se uinie kao njean
oblak to zaklanja mjesec tako da ga ini jo
ljepim i zanosnijim. Crte lica koje odaje duboke
tajne linosti krase lice ljepotom, ma koliko te
tajne bile teke i bolne. Lica koja pak utnjom ne
govore o tajnama due nisu lijepa, ma koliko bile
skladne njihove crte i miii. Jer, pehari ne mame
nae usne dok nam kristal ne otkrije boju vina.
Tako i Selma uveer toga dana bijae poput
pehara prepuna nebeskoga nektara u ijoj
profinjenosti se mijea gorina ivota sa slau
due. Oliavala je, a da to ni sama nije znala,
ivot istonjake ene koja naputa voljeni
roditeljski dom samo zato da bi vrat stavila u
grubi jaram svoga mua, koja ostavlja njeni
majin zagrljaj samo zato da bi ivjela u surovom
ropstvu majke svoga supruga.
Tako sam promatrao Selmino lice utke i
oslukujui njen isprekidani dah, predan mislima i
osjeajima, patei s njom i zbog nje. Onda osjetih

kao da se vrijeme zaustavilo u svome hodu, kao

da je svijet nestao, kao da je ieznuo, i vie
nisam vidio nita osim dva krupna oka zagledana
u moje dubine; osjeao sam samo hladnu i
drhtavu ruku to obujmljuje moju. Iz te
omamljenosti prenuo sam se tek kada sam uo
kako Selma mirno kae:
Porazgovarajmo sada, prijatelju. Pokuajmo
vidjeti budunost prije nego to se na nas srui
sa svim svojim strahotama. Moj otac je otiao
kui ovjeka koga je nebo izabralo kao razlog
moga postojanja, da se sretne s ovjekom koga je
zemlja odredila za gospodara mojih buduih
dana. Usred ovoga grada sada razgovara ejh,
koji me je pratio tijekom cijele mladosti, s
mladiem koji e me pratiti tijekom preostalih
godina. Ove noi otac i zarunik e se dogovoriti
o datumu vjenanja koje e brzo biti, ma koliko
ga oni dalekim uinili. Ah, kako je udan ovaj as
i kako je teak! Jedne ovakve noi tijekom prolog
tjedna, u sjeni ovoga jasmina, ljubav je prvi put
zagrlila moju duu, ali je sudbina izgovorila prvu
rije prie o mojoj budunosti u Mutranovoj kui.
U ovome asu sjede moj otac i zarunik da bi
ispleli svadbeni vijenac. Gledam te kako sjedi
uza me osjeajui da tvoja dua treperi oko mene
kao edna ptica to leprajui krui ponad vrela
koje uva strana ogladnjela zmija. udesna li je
ova no i duboke li su njene tajne!
Videi ve beznae kao mranu spodobu koja je

nau ljubav za vrat epala da bi je u zaetku

usmrtila, odgovorih:
Ta ptica e i dalje leprati ponad izvora dok je
e ne iscrpi i usmrti, ili dok je strana zvijer ne
epa, rastrga je i proguta.
Ne! Ne, dragi, ree Selma uzbueno i glasom
koji zatreperi poput srbrenih struna. Neka ptica
ostane iva. Neka slavuj pjeva do veeri, dok se
ne okona proljee, dok je ovoga svijeta i dok ima
vremena. Nemoj ga rtvovati, jer mi njegov glas
ivot daje; ne sputavaj mu krila, jer njihovi
zamasi razgone maglu s moga srca.
e e ga ubiti, Selma, i strah e ga usmrtiti.
Ona izgovori rijei to su brzo promicale s
njenih drhtavih usana:
e due neusporedivo je vanija od obinog
utoljavanja ei vodom; strah due miliji je od
tjelesne sigurnosti. Ja upravo stojim na dverima
novoga ivota, ne znajui o njemu nita. Ja sam
poput slijepca koji rukom pipa zid plaei se da
ne padne. Ja sam robinja koju oeva imovina
odvede na trg roblja i nekakav mukarac me kupi.
Toga ovjeka ne volim, jer ga i ne poznajem, a
tebi je znano da se ljubav i nepoznavanje nikada
ne mogu sresti. Ali u se svikavati njegovoj
ljubavi, pokoravati mu se, sluiti ga i gospodarem
ga uiniti. Darovat u mu sve to slabana ena

moe darovati monome mukarcu. Ti si jo

uvijek u cvijetu mladosti. Pred tobom je ivot
poput iroka puta posuta cvijeem i mirisima.
Poi e u prostrani svijet nosei vlastito srce kao
baklju zapaljenu. Razmiljat e o slobodi,
govoriti i raditi, ispisat e svoje ime na licu ivota jer si mukarac. Kao gospodin e ivjeti, jer
siromatvo tvoga oca nee te robom nainiti,
njegova imovina nee te otjerati na trg robljem
gdje se prodaju i kupuju djevojke. Oenit e se
djevojkom koju e sam odabrati i u svome srcu
prije nego u svome domu je nastaniti, s njom e
misli dijeliti prije nego to e s njom dane i noi
podijeliti.
Selma uutje za trenutak da bi dah povratila, a
onda dodade glasom koji su jecaji pratili:
Ipak, zar nam se ovdje ivotni putevi ne
razdvajaju
da
bi
tebe
odveli
mukome
dostojanstvu, a mene enskim obavezama? Zar
se ovako ne zavrava prelijepi san i raspruje se
opojna zbilja? Zar ovako u puinu tone poj slavuja
i vjetrovi razvijavaju ruine listove; zar ovako
noge ne razbijaju pehare s vinom? Je li nas ona
no uzalud dovela pred lice mjeseca i je li nas
uzalud Duh sjedinio u sjeni ovoga jasmina? Je li
nas brzo uznijela put zvijezda da bi nam krila
zavezala i u bezdan nas strovalila? Jesmo li
iznenadili usnulu ljubav, pa se bijesno probudila
da bi nas kaznila, ili je na dah uznemirio none
lahore, pa su se u ljuti vjetar preobrazili da bi nas
iskidali i poput praine nas duboko u doline

odnijeli? Mi nismo zavjet pogazili niti smo

zabranjeni plod kuali, pa zato smo onda iz
ovoga raja protjerani? Nismo zavjeru kovali niti
smo bune dizali, pa zato smo u pakao
strovaljeni? Ne! Tisuu i jedan put ne! Providnost
koja nas sastavi monija je od cijelih narataja;
zraka koja nam je due obasjala jaa je od tmine.
Ako nas je oluja i rastavila na ovoj pobjenjeloj
puini, valovi e nas sastaviti na onoj mirnoj
obali; ako nas je ovaj ivot dotukao, ona smrt e
nas oivjeti.
ensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti
se preobraava s godinjim dobima; ensko srce
dugo krvolipti, ali ne umire; ensko srce je nalik
na stepu koju ovjek uzima kao prostor za svoje
ratovanje i klanje - po njoj upa drvee i spaljuje
travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava
kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i
spokojna, ostaje sigurna, proljee u njoj ostaje
proljee, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja
vremena. Dakle, sudbina je donijela odluku i to
da inimo? Reci to da radimo? Kako emo se
rastati i kada emo se sresti? Moemo li svoju
ljubav smatrati gostom iz tuine koga nam veer
dovede, a jutro ga odvede? Moemo li ove
osjeaje smatrati snom koji nam je blago snivanje
donijelo, a java ga sakrila? Moemo li ovaj tjedan
smatrati opijenou koja se brzo zavrila
otrenjenjem i budnou? Podigni glavu da ti oi
vidim, ljubavi. Otvori usne da ti glas ujem.
Progovori i kai mi neto. Hoe li me pamtiti i
kada oluja potopi moju lau? Hoe li uti

lepranje krila u nonome miru? Hoe li uti

kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i
vrata? Hoe li oslukivati moje uzdahe to mi se
bolno otimaju, prigueni jecajima? Hoe li vidjeti
moju himeru kako te pohodi s nonim himerama,
a iezava s jutarnjim izmaglicama? Reci mi,
ljubavi. Kai to u za te predstavljati poto si ti
meni bio svjetlost za oi, pjesma za ui i krila
mojoj dui. Kakav e biti?
Odgovorih dok mi se cijelo srce na oi toilo:
Bit u, Selma, onakav kakav eli da budem.
elim da me voli. Hou da me voli do kraja
moga ivota. Hou da me voli kao to pjesnik
voli svoje sjetne ideje. elim da me se sjea kao
to putnik pamti izvor mirne vode u kojemu je
ugledao odraz svoga lica prije nego to se iz
njega napio. Hou da me se sjea kao to majka
pamti edo koje je umrlo u njenoj utrobi prije
nego to je svjetlost ugledalo. Hou da misli na
me kao to car milosrdni misli na zatoenika koji
je preminuo prije nego to je njegov oprost
doekao. elim da mi bude brat, prijatelj i drug.
elim da mi oca posjeuje u njegovoj
osamljenosti i da ga tjei u amotinji, jer u ga ja
uskoro napustiti i za njega u postati tuinka.
Sve u to uiniti, Selma. Od svoje due u
nainiti veo za tvoju duu, od svoga srca dom za
tvoju ljepotu, svoje grudi grobom za tvoje tuge.

Voljet u te, Selma, kao to polja vole proljee, s

tobom u ivjeti kao to cvijee ivi od suneve
topline, tvoje ime u pjevati kao to doline
uzvraaju zvuk zvona to se njiu na seoskim
crkvama, sluat u besjede tvoje due kao to
obale sluaju pripovijest valova...Pamtit u te,
Selma, kao to zalutali tuinac pamti ljubljeni
zaviaj, i kao to gladan siromaak pamti sofru s
ukusnom hranom, kao svrgnuti car dane svoje
slave i veliine, kao nujni rob doba slobode i
sigurnosti. Mislit u o tebi kao to ratar razmilja
o svome klasju i rodu na gumnu, kao to dobar
pastir razmilja o zelenim lugovima i o pitkim
izvorima.
Dok sam govorio, Selma je gledala u dubinu
noi i povremeno uzdisala. Otkucaji njenoga srca
su se ubrzavali, a onda su postajali sporiji - poput
morskih valova kada se diu i sputaju. Najzad
ree:
Sutra e mi istina postati iluzija i java e
postati san, a moe li se bie koje silno ljubi
zadovoljiti grljenjem iluzije i moe li edan ovjek
utoliti e iz sanjanih potoka?
Sutra e te, Selma, sudbina povesti u okrilje
obitelji prepuno bezbrinosti mira, a mene e
odvesti u bijeli svijet u kojemu su samo muenje i
ubijanje. Ti e ovjeku koga e usreiti tvoja
ljepota i estitost tvoje due, a ja u u neizvjesne
dane koji e me zlopatiti tugama i zastraivati

privienjima. Ti e u ivot, a ja u stradanje; ti

e drutvu i zajednici, a ja divljini i samoi. Ali, ja
u u jednoj dolini pod okriljem smrti podii
spomenik ljubavi i oboavati ga; ljubav e mi biti
sugovornik i sluat u je kako mi pjeva, ispijati je
kao vino i njome u se odijevati. Ujutro e me
ljubav iz sna buditi i u daleke stepe me voditi; u
podne e me vraati stablima u hladovinu pa u
se odmarati s pticama to trae zaklona od
vruine sunca; uveer e me voditi ka zapadu da
bih sluao oprotajnu pjesmu koju priroda pjeva
svjetlosti i pokazivat e mi himere mira to
prostorom plove; uveer e me grliti pa u
zaspati sanjajui velianstvene svjetove u kojima
borave due ljubavnika i pjesnika. Rame uz rame
s ljubavlju, u proljee u putovati pa emo meu
breuljcima i niz padine pjevati, slijedei stope
ivota koje su ljubica i krizantema oznaile, pit
emo ostatke kia iz pehara narcisa i ljiljana. Ljeti
emo ja i ljubav glave naslanjati na plastove
slame, travu emo poda se prostirati a nebom se
pokrivati, s mjesecom i sa zvijezdama emo
bdjeti. Ujesen, ja i ljubav emo u vinograde
odlaziti, pa emo zasjesti kraj cjediljki za vino i
gledati
drvee dok skida svoje zlatno ruho, razmiljajui
o jatima ptica to odlaze ka obali. Zimi emo ja i
ljubav sjediti kraj ognjita priajui o minulim
naratajima,
ponavljajui
predanja
minulih
generacija i naroda. U mladosti, ljubav e me
odgajati, u zrelome dobu e mi podrka biti, a u
starosti e mi sugovornik postati. Ljubav e,
Selma, uza me do kraja ivota ostati, sve dok

smrt ne doe, dok me Ruka Boja opet s tobom

ne sretne.
Rijei su navirale iz dubine moje due - kao
jezici plamena to raste i rasplamsava se, a onda
se smiruje i iezava u kutovima tog vrta. Selma
je sluala lijui suze - kao da su joj se oi
pretvorile u usne, pa mi suzama odgovara.
Oni kojima ljubav nije darovala krila ne mogu
letjeti iznad oblaka da bi vidjeli arobni svijet
kojim se kruile moja i Selmina dua u taj as
oaloen radostima i razveseljen bolima. Oni
koje ljubav nije uinila svojim poklonicima ne uju
kako ljubav zbori i ova pria nije za njih napisana,
jer i ako razumiju smisao ovih nijemih stranica,
nisu u stanju vidjeti siluete i himere to se kriju
meu recima ne odijevajui se u ruho tinte, niti
pristaju da im papir bude stanite. Ali, koje ljudsko bie nije kualo nektar ljubavi iz nekog
njenoga pehara? Koja dua nije smjerno stala u
tome
hramu
osvijetljenom
i
poploanom
dijelovima srca, a zasvoenom tajnama, snovima
i osjeajima? Koji je to cvijet kojemu jutro nije
kanulo kaplju rose meu listove? Koji potok je
zagubio put, pa ne putuje k moru?
Selma podie glavu prema nebu ukraenom
zvijezdama i isprui ruku. Oi joj postadoe jo
krupnije, usne joj zadrhtae, a na njenome licu se
pojavi bljedilo koje odaje svu nesreu i tuge to
poivaju u dui ojaene ene. Onda zavapi:

to je ena uinila, Gospodaru, pa je Tvoj bijes

zasluila? to je zgrijeila da bi je Tvoj gnjev
zauvijek pratio? Je li uinila nemjerljivi prijestup
da bi i Tvoja kazna bila beskonana? Ti si moan,
Gospodaru, a ona je slabana; i zato patnju na
nju svaljuje? Ti si uzvien, a ona pue pod
Tvojim prijestoljem, pa zato je gazi nogama? Ti
si oluja mona, a ona je pred Tobom tek praina,
pa zato je razvijava u snjegove? Ti si silan, a
ona je nitavna, pa zato protiv nje ratuje? Ti
sve vidi i sve zna, a ona luta i slijepa je, pa
zato je u propast gura? Ti je stvara u ljubavi,
pa zato je u ljubavi unitava? Desnom rukom je
sebi uznosi, a lijevom je u provaliju gura, iako
je ona neznalica koja ne shvaa kuda je uznosi i
kako je odbacuje. U njena usta udahnjuje dah
ivota, a u srcu joj zasijava sjeme smrti. Izvodi
je na staze sree da pjeice ide, a onda nesrea
alje konjanika da je progoni. Njeno grlo pjesmom
radosti otvara, pa joj usne tugom zatvara i jezik
joj nesreom vezuje; svojim nevidljivim prstima
opasuje njenu patnju uicima, a vidljivim
prstima uase ispisuje oko onoga u emu uiva.
U postelju joj skriva spokoj i mir, a ostavlja da
kraj postelje stoje uasi i stradanja. Tvojom
voljom oivljavaju njene enje, a iz tih enji
raaju se njene mane i grjeke. Svojom voljom
pokazuje joj ari svojih stvorenja, a svojom
voljom preobraava njenu ljubav za lijepo u bol i
stradanje. Svojom voljom vjenava njenu duu s
lijepim tijelom i svojom odlukom ini da njeno
tijelo postane suprunikom u nemoi i ponienju.

Napaja je ivotom iz pehara smrti, a smru iz

pehara ivota. isti je njenim suzama, a suzama
je i kanjava. Utrobu joj puni kruhom nekog
mukarca, a onda mukarevu pregrt puni
komadiima njenoga srca. Ti si, Gospodaru,
ljubavlju otvorio moje oi i ljubavlju si ih sklopio.
Poljubio si me svojim usnama, a svojom monom
rukom si me udario. U mome srcu si bijelu ruu
posadio, a dao si da oko rue izraste trnje i iblje.
Podario si moju duu dui mladia koga volim; a
tijelo mukarcu koga i ne poznajem. Moj ivot si
okovao, pa mi pomozi da budem snana u toj
smrtnoj borbi i omogui mi da budem pouzdana i
estita do smrti. Neka bude Tvoja volja,
Gospodaru. Neka je zauvijek blagoslovljeno ime
Tvoje.
Selma uutje, ali joj je izraz lica i dalje govorio,
zatim pognu glavu, spusti ruke i klonu cijelim
tijelom - kao da ju je ivotna snaga ve napustila,
te je izgledala poput grane koju je oluja skrila i
na tlo je bacila da se osui i da se zdrobi pod
nogama vremena. Uzeh je za ledenu ruku svojom
usplamtjelom rukom i ljubih joj prste oima i
usnama, a kada je pokuah utjeiti rijeima,
otkrih da su meni prei saaljenje i utjeha. Zato
sam i dalje utio, smuen i razmiljajui,
osjeajui kako se sudbina poigrava mojim
osjeajima, sluajui duboko u sebi stenjanje
vlastitoga srca, strahujui za se od vlastite due.
Nijedno od nas nije vie ni rijei prozborilo te

noi, jer kada je stradanje preveliko postaje

nijemo. Zato smo utjeli, nepokretni kao dva
mramorna stupa koja je potres na zemlju sruio.
Nismo vie eljeli sluati jedno drugo kako govori,
jer su strune naih srca bile tako oslabile da su ih
uzdasi bez rijei mogli pokidati.
Dolaskom ponoi, zastraujui mir je rastao, a
krnjavi mjesec se pojavi iza gore izgledajui
meu zvijezdama kao blijedo lice mrtvaca utonulog u crne jastuke meu slabanim svijeama
to okruuju njegovu mrtvaku postelju. Planina
Libanon izgledala je kao starac to je povio lea
pod teretom godina, kome su tuge cijeli stas
povile i san ga napustio, pa bdije s mrakom
oekujui zoru, kao svrgnuti car to sjedi u
pepelu svoga prijestolja, meu ruevinama
vlastitoga dvorca. Planine, drvee i rijeke
mijenjaju svoj izgled u skladu s mijenama
vremena, isto kao to se mijenjaju crte ovjekova
lica u skladu s promjenama njegovih misli i
osjeaja. Tako topolino stablo, koje se tijekom
dana visoko die kao prelijepa nevjesta s ijim
haljinama se lahor poigrava, uveer izgleda
poput stupa dima to se uspinje prema praznini;
ogromna stijena to u podne izgleda kao moan
silnik koji prkosi hodu vremena nou izgleda kao
ubogi siromah koji lijee na vlanu zemlju i
nebom se pokriva. Potoci koje ujutro vidimo kako
blistaju kao istopljeno srebro i ujemo ih kako
pjevue pjesmu o vjenosti uveer se pretvaraju
u korito suza to izbija iz samih rebara doline,
ujemo ih kako cvile i jadikuju poput majke koja

je edo izgubila.
Libanon, koji je prije sedam dana pokazivao
svekoliki svoj sjaj i otmjenost dok je mjesec bio
pun i dua zadovoljna, te noi je bio tuan i
skren, izgledao je divlje pod slabanim i
krnjavim mjesecom to je lutao nebeskim prostranstvom, dok je ranjeno srce udaralo u
grudima.
Ustali smo da se oprostimo, a meu nama su
stajale kao strane spodobe ljubav i oaj - ljubav
rairenih krila iznad naih glava, a oaj nas je
kandama oko vratova epao; ljubav je uasnuto
ridala, a oaj se podrugljivo smijao.
Kada uzeh Selminu ruku i poloih je na svoje
usne blagosiljajui je, ona mi se primae i poljubi
mi razdjeljak u kosi, a onda odstupi i baci se na
drvenu klupu, sklopi oi i tiho proaputa:
Smiluj se, Gospodaru, i osnai sva slomljena
krila!
Rastadoh se sa Selmom i izaoh iz vrta
osjeajui kako mi gusti veo zastire sva ula, kao
to magla pokriva lice jezera. Iao sam dok su se
siluete drvea to je stajalo s obje strane puta
kretale, nalik na prikaze izronule iz dubine zemlje
da bi mene zastraile, a zrake
slabanoga mjeseca treperile su u granju poput
finih strijela koje u moje grudi odapinju duhovi

diva to plove po svemiru. Duboka tiina me je

natkriljavala poput tekih crnih aka koje je tmina
na moje tijelo sputala.
Sve to postoji na svijetu, svaki smisao ivota i
svaka tajna u dui - sve je postalo runo i
neizmjerno strano, jer istinska svjetlost koja mi
je otkrila ljepotu svijeta i sjaj svih bia preobrazila
se u oganj koji mi srce saie i duu mi dimom
prekriva; pjesma u koju su se slivali glasovi svih
stvorenja i u velianstvenu himnu se pretvarala,
toga asa se preobrazila u buku straniju od
rikanja lava i dublju od zavijanja bezdana.
Najzad stigoh u svoju sobu i bacih se na
postelju kao ptica koju je lovac pogodio pa se
stropotala u obore sa strijelom u svome srcu.
Svijest mi je jo uvijek plutala izmeu strane
jave i nemirna sna, a moja dua je u takvome
stanju ponavljala Selmine rijei:
Smiluj se, Gospodaru, i osnai sva slomljena
krila!

PRED
PRIJESTOLJEM SMRTI
Danas je brak smijena i alosna trgovina koju
obavljaju mladii i oevi djevojaka. Mladii u

veini zemalja su na dobitku, a oevi djevojaka

uvijek gube. to se tie djevojaka koje se poput
trgovake robe prenose iz jedne kue u drugu,
njihovog sjaja nestaje, njima je sueno da poput
dragocjenih stvari ostanu po kunim kutovima
gdje vlada mrak i tiho nestajanje.
Moderna civilizacija je neznatno razvila um
ene, ali je uveala njenu patnju jaanjem
mukarevih ambicija. Donedavno je ena bila
sretna slukinja, a sada je postala nesretna
gospoa; nedavno je bila slijepa ena koja izlazi
na dnevnu svjetlost, a sada je ena koja vidi, ali
ide kroz nonu tminu; bila je ljepotica u svome
neznanju, cijenjena zbog jednostavnosti, snana
upravo u svojoj slabosti, a sada je postala runa u
svome usavravanju, povrnih osjeaja i daleko
od spoznavanja srca. Hoe li doi dan kada e se
u eni sresti ljepota i obrazovanost, usavravanje
i izuzetnost, fizika slabost i duevna snaga?
Ja pripadam onima koji tvrde da je duevno
usavravanje u prirodi ljudskoga roda, da je
napredovanje ka savrenstvu postojan zakon, i da
je on djelotvoran; ako se ena u neemu razvija,
a u neem zaostaje, onda je to zbog toga to
meu preprekama preko kojih dospijevamo do
vrha brda ima skrovita lopova i vujih jama. Na
ovome brdu to nalikuje omamljenosti koja javu
unapreuje, na ovome brdu to je za zemlju
prikovalo minule narataje i one koji e doi, na
ovome brdu udnih stremljenja i nadanja nigdje
nema ene koja svojim ivotom simbolizira enu

budunosti.
Selma Kerame u Bejrutu bijae simbol velianstvene orijentalne ene, ali - poput mnogih
koji ive prije svoga vremena - postala je rtvom
sadanjosti; poput cvijeta, iupala ju je rijena
matica i u ivotnome toku nasilno je odnesena u
stradanje.
Mensur-bej Galib oenio se Selmom i nastanili
su se u jednoj velikoj kui podignutoj na morskoj
obali, nakraj Bejruta, tamo gdje borave narodni
prvaci i bogatai. Faris ostade sam u onoj kui
osamljenoj u vrtovima i parkovima, poput pastira
u svome stadu. Proe svadba i minue dani
svetkovine; proe mjesec koji ljudi nazivaju
medenim mjesecom, a za kojim su slijedili
mjeseci gorine i emera - kao to ratni uspjesi
ostavljaju lubanje rtava po dalekim stepama.
Sjaj orijentalnih svadbi uznosi due mladia i
djevojaka u orlovske visine za oblacima, zatim ih
kao stijenje stropotava u dubine bola; te svadbe
ak podsjeaju na tragove stopala po pijesku na
alu, tragove koje uskoro briu valovi.
Minu proljee i nastupi ljeto. Onda doe zima, a
moja ljubav prema Selmi razvijala se od strasti
mladia u cvijetu mladosti prema prelijepoj eni u
jednu vrstu nijemog oboavanja kakvo osjea
osirotjeli mladi prema dui majke to se
nastanila u vjenosti. Ljubav koja je ovladavala

cijelim mojim biem pretvorila se u slijepo

stradanje koje ne vidi nita osim nje; strasna
ljubav koja mi je tjerala suze na oi pretvorila se
u patnju koja mi je krv iz srca prolijevala; ljubavni
uzdasi to su mi grudi ispunjavali preobrazili su
se u sranu molitvu koju je moja dua u tiini
izgovarala nebu da Selmina srea potraje, da
njezin mu bude zadovoljan i da joj otac ivi u
sigurnosti.
Meutim, uzalud moja samilost, molbe i molitve, jer Selmina nesrea bijae duboko u dui,
poput bolesti koju samo smrt moe izlijeiti.
Njezin mu je bio od one vrste ljudi koji bez
napora dobijaju sve to ivot ini ugodnim, koji
uvijek hlepe za onim to im ne pripada. Tako
zauvijek bivaju kanjeni svojom pohlepom.
Uzalud sam se molio za sigurnost Farisa
Keramea, jer njegov zet nije uzeo samo ruku
njegove keri i imovinu koja joj pripada, ve je
elio Farisovu smrt kako bi se domogao ostatka
njegova bogatstva.
Mensur-bej je bio isti kao njegov stric, Mutran
Galib. Imao je njegov moral, sitnu duu kao i on, i
razlikovali su se tek toliko koliko se razlikuje
licemjerje od opeg srozavanja. Mutran je
postigao svoje ciljeve pokrivajui se cvjetnim
ruhom,
svoje
prohtjeve
je
zatomljavao
zaklanjajui se zlatnim kriem objeenim oko
vrata, a njegov brati je sve to inio javno i
nasilno. Mutran je ujutro odlazio u crkvu, a

ostatak dana je provodio otimajui imovinu

udovicama, siroadi i prostodunima, a Mensurbej je dan provodio idui za uicima i ugaajui
svojim strastima po mranim sokacima gdje se
zrak zagauje dahom pokvarenosti.
Mutran je nedjeljom stajao pred oltarom i
propovijedao je vjernicima ono ega se sam nije
pridravao, a drugim danima u tjednu bavio se
dravnom politikom. Njegov brati je sve dane
trgovao utjecajem svoga strica kod onih koji su
traili namjetenje i kojima je bilo stalo do
ugleda. Mutran je bio lopua koji se unjao pod
okriljem noi, a Mensurbej prevarant koji se
odvano kretao usred dana.
Tako nestaju narodi izmeu lopua i prevaranata, kao to nestaju stada izmeu vujih
eljusti i kasapskih kama; tako se orijentalni
narodi preputaju izopaenim duama i moralnim
nakazama, pa nazaduju i padaju u ponor, dok
vrijeme odmie i gazi ih svojim nogama kao to
eljezni ekii mrve keramiarske posude.
Zato li sada posveujem ove stranice prii o
klonulim i oajnim narodima kada sam ih ve
posvetio zapisivanju pripovijesti o nesretnoj eni,
slikanju tlapnji ranjenoga srca kojemu je ljubav
zadala udarac tugom im ga je dotakla radou?
Zato ronim suze podsjeajui se na apatian i
ojaen narod kada sam suze prolio sjeajui se
jedne slabane ene koju je smrt u naruje

povukla im je ivot zagrlila? Ali, nije li slabana

ena simbol ojaenog naroda? Zar ena koja pati
izmeu stremljenja svoje due i okova tijela nije
poput naroda koji pati zbog svojih vladara i
sveenika? Zar prikrivani osjeaji koja lijepu
djevojku u tminu groba odvode nisu kao estoke
oluje to ivot naroda prainom zatrpavaju? ena
je za narod to i plamen za svjetiljku - moe li
plamen svjetiljke biti slabaan ako ima ulja u
izobilju?

***
Proe jesen i vjetrovi ogolie drvee igrajui se
poutjelim liem kao to se bure poigravaju s
pjenom mora, te nastupi zima plaui i ridajui, a
ja ostadoh u Bejrutu bez ikoga osim snova to su
mi duu toliko uznosili da je do zvijezda dosezala,
a ponekad mi srce toliko rastuivali da su ga u
samu zemlju pohranjivali.
Nesretna dua pronalazi mir u izoliranju i
samoi, pa zato bjei od ljudi kao to se ranjena
gazela izdvaja iz krda i sklanja se u svoju peinu
dok ne ozdravi ili ne ugine.
Jednoga dana uo sam da je Faris bolestan, pa
izaoh iz svoje samoe i pooh da ga posjetim.
Prolazio sam izmeu onih maslinovih stabala na
ijem posivjelom liu su blistale kapi kie i
skrenuh s glavnoga puta na kojemu buka koija
remeti mir.

Kada stigoh do ejhove kue i uoh, zatekoh ga

kako sjedi u postelji izmuena tijela i blijeda lica.
Oi su mu bile utonule pod obrvama tako da su
izgledale kao dvije mrane i duboke jame
optoene gorinom i bolom. Crte lica koje su
nedavno izraavale vedrinu i raspoloenje sada
su se naborale i smraile, postale su kao sivi
izguvani papir na kome bolest ispisuje svoje
zagonetne i nejasne retke. Ruke koje je krasila
njenost i mekoa uvele su toliko da su kosti na
prstima izgledali pod koom kao gole grane to
drhte na oluji.
Kada mu prioh pitajui ga kako je, njegovo
izmueno lice okrenu se prema meni, a na
drhtavim usnama mu zaigra tuan osmijeh. Tihim
glasom koji je bio priguen kao da je dopirao iza
zidova on ree:
Idi, sinko, u onu sobu pa obrii Selmi suze i
umiri je, a onda doi s njom i sjedni kraj moje
postelje...
Uoh u susjednu sobu i zatekoh Selmu koja se
sloila na leaj zaronivi glavu meu ruke, lica
utonula u jastuke i suzdravajui dah da otac ne
uje kako plae. Prioh joj polako i izgovorih
njeno ime glasom koji je vie podsjeao na uzdah
nego na apat, te se ova nemirno trznu, kao
usnuli ovjek koga more strani snovi. Ispravi se
na leaju i pogleda me razrogaenih oiju - kao

da je ugledala privienje iz svijeta vizija, ne

vjerujui da sam to uistinu ja na tome mjestu.
Nakon dubokoga muka koji nas svojim arobnim
moima vrati u vrijeme kada smo se opijali
boanskim
nektarom,
Selma
obrisa
suze
vrhovima prstiju i sva skrena ree:
Vidi li kako su se vremena promijenila? Jesi li
vidio kako nas je sudbina stranputicom povela,
pa se brzo naosmo u ovim stranim peinama?
Ovdje nas je proljee sastavilo u naruju ljubavi,
a sada nas na istome mjestu zima okuplja pred
prijestoljem smrti? Divan li bijae onaj dan i mrkla
li je ova no!
Izgovorila je rijei iji posljednji slogovi su se
gubili u jecajima. Onda ponovo pokri lice rukama,
kao da su se uspomene iz prolosti otjelovile i
pred njom se osovile, a ona nije htjela da ih vidi.
Poloih ruku na njenu kosu, govorei:
Doi, Selma! Hajde, uspravimo se poput
stupova u oluji! Stanimo kao ratnici pred
neprijatelja, prsima a ne leima okrenuti prema
otricama sablji - ako stradamo, umrijet emo
kao muenici, a ako pobijedimo, ivjet emo kao
heroji.
Patnja
due
nepokolebljive
pred
tekoama i nevoljama asnija je nego
podinjavanje radi sigurnosti i spokoja. Leptir koji
ne prestaje letjeti oko svjetiljke dok krila ne spali
uzvieniji je od vjenosti koja se proivljava u

tmini radi udobnosti i mira. Sjemenje koje ne

podnese zimsku studen i bijes bura nee uspjeti
iz zemlje se probiti i nee se ljepoti proljea
radovati. Hajde, Selma, kroimo vrstim korakom
po ovom izrovanom putu, oiju uprtih prema
suncu kako ne bismo promatrali lubanje
razbacane meu stijenama i zmije to gmiu u
trnju. Ako nas strah zaustavi nasred puta, nona
privienja e nas tjerati da sluamo podsmijeh i
ruganje; ako hrabro dospijemo na vrh brda, s
nama e due iz svemira pjevati himne pobjede i
trijumfa. Smiri se, Selma, i obrii suze. Sakrij tugu
koja ti ivot ispunjava i sjednimo uz postelju
tvoga oca, jer njegov ivot je u tvome ivotu i
lijek mu je u tvome osmijehu.
Selma me pogleda veoma njeno i samilosno, a
onda ree:
Zar od mene trai strpljenje i postojanost, a iz
tvojih oiju izbijaju oaj i beznae?! Zar gladan
siromah moe dati svoj kruh drugom gladnom
siromahu? Zar bolesnik moe pruiti lijek drugom
bolesniku kada je njemu lijek potrebniji?
Potom Selma ustade i pognute glave poe
ispred mene prema oevoj sobi. Sjedosmo
kraj postelje bolesnoga ejha. Selma se trudila da
pokae osmijeh i pribranost, a otac se pretvarao
da mu je dobro i da je snaan. Svako od njih je
osjealo bol onoga drugoga, znalo je za njegovu
nemo i ulo je vapaje njegovoga srca. Bili su

poput dvije sile koje se u tiini meusobno

unitavaju: otac je bio bolesnik koji se topi zbog
kerine nesree, a ki je njega voljela, pa je
venula u jadu zbog oeve bolesti. Jedna dua na
odlasku, a druga u oaju grlile su se pred
ljubavlju i smru. Ja sam meu njima svoje jade
trpio i teko proivljavao to se njima zbiva. To su
tri due koje je sudbina sastavila, a onda ih tako
silovito epala da ih je smrvila: ejh je podsjeao
na staru kuu koju je potop razruio, a djevojka
na ljubicu kojoj je kosa glavu odrubila; mladi je
bio poput slabane biljke kojoj su snjegovi stas
povili. Svi smo bili igrake u rukama Usuda.
ejh se pokrenu pod plahtama, prui mravu
ruku prema Selmi i ree glasom u koji je unio svu
njenost i ljubav roditeljskog srca, svu gorinu i
jad iz grudi bolesna ovjeka:
Stavi ruku na moju, Selma.
Ona isprui ruku i poloi je meu njegove prste,
a ejh je njeno obuhvati dodajui:
Zasitio sam se ivota, dijete moje. Dugo sam
ivio, nauivao se svih plodova koje daju godinja
doba, naslaivao se svim to donose dani i noi.
Kao djeak, jurio sam za leptirima, kao mladi
grlio sam ljubav, kao zreo ovjek skupljao sam
blago, i u svim tim periodima ivota bio sam
sretan i zadovoljan. Izgubio sam tvoju majku,
Selma, prije tvoje tree godine, ali mi je tebe

ostavila kao neizmjerno blago. Rasla si brzo kao

mjesec, a na tvome licu su se odraavale majine
crte kao to se sjaj zvijezda odraava u mirnome
jezeru; u tebi se isticala njena narav, rad i govor,
kao to se zlatna ogrlica istie pod laganim
velom. Zato sam se tobom tjeio, dijete - ti si
lijepa i pametna kao i ona...Sada sam oronuli
starac, a mir starima je na mekim krilima smrti.
Tjei se, dijete, to sam ostao da tebe vidim kao
potpunu enu, raduj se jer u uz tebe ivjeti i
nakon svoje smrti. Svejedno je hou li otii sada,
sutra ili kasnije, jer dani naega ivota i su kao
jesenje lie to pada i na suncu se rasipa. Ako
me vrijeme brzo ponese u vjenost, onda je to
zbog toga to mi se dua silno zaeljela susreta s
tvojom majkom.
Posljednje rijei starac izgovori tonom prepunim
zanosa, tuge i moleivosti, a na zgrenom licu
pojavi mu se neto slino onome sjaju to zrai iz
djejih oiju. Onda zaroni ruku u jastuke koji su se
nalazili oko njegove glave i izvadi jednu staru
malu sliku sa zlatnim ramom na ijim rubovima
su ostali dodiri ruku a rezbarija se gubila zbog
cjelivanja usnama. Potom starac ree ne skidajui
pogled sa slike:
Prii, Selma. Prii, dijete, da ti pokaem sjenu
tvoje majke. Doi i pogledaj njenu sjenu na
jednome komadu papira.
Selma prie briui suze kako joj ne bi smetale

da vidi izblijedjelu sliku. Dugo ju je promatrala kao da je ogledalo koje odraava samo bie slike i
majin lik, a zatim je primae usnama i nekoliko
puta uzastopno arko poljubi, pa uskliknu:
Ah, majko! Majko! Majko!
Ne ponavljajui vie tu rije, Selma ponovo
poloi sliku na uzdrhtale usne - kao da bi htjela
svojim vruim dahom ivot u nju unijeti.
Najslae to ljudske usne izgovaraju je rije
majka, a najljepi kliktaj je Majko! To je mala
i velika rije u isti mah, bremenita nadom,
ljubavlju i osjeajima uope, neizmjernom
njenou i zanosom koje sadri ljudsko srce.
Majka je sve na ovome svijetu: ona je utjeha u
tuzi, nada u oaju, izvor snage u slabosti; ona je
izvor njenosti i samilosti, suosjeanja i pratanja.
Tko majku izgubi, izgubio je grudi na koje glavu
naslanja, ruku koja ga blagosilja, oko koje nad
njim bdije.
Sve u prirodi govori o majinstvu i simbolizira
ga: Sunce je majka Zemlje koju zadaja toplinom,
grli je svjetlou i uveer je naputa tek kada je
uspava pjesmom morskih valova, pjevom ptica i
uborom potoka; Zemlja je majka drvea i cvijea
koje raa i zadaja, a zatim ga od grudi odbija.
Drvee i cvijee postaje brina majka ukusnim
plodovima i ivome sjemenju. Majka svemu u
Svemiru je Duh Univerzalni i Vjeni, prepun

Ljepote i Ljubavi.
Selma Kerame nije upoznala majku jer je umrla
jo dok je Selma bila dijete, pa je zato bila
uzbuena kada je ugledala sliku i povikala je
nesvjesno: Majko!, jer ta rije poiva u naim
srcima kao to sjemenje poiva u srcu zemlje;
ona nam navire na usne u trenucima tuge i
radosti, kao to se miris uspinje iz srca rue u
zrak isti i mirisni.
Selma je netremice gledala majinu sliku pa je
arko ljubila, privijala je na uzbibale grudi i
uzdisala gubei dio snage sa svakim uzdahom,
sve dok njeno izmueno tijelo nije sasvim
klonulo, te se ona stropota pored oeve postelje,
a on poloi obje ruke na njenu glavu i ree:
Pokazao sam ti, keri, sliku majke na jednome
komadu papira, a sada posluaj to je kazivala.
Selma podie glavu, kao ptie u gnijezdu kada
zauje lepranje majinih krila u granju, pa
pogleda oca pomno ga sluajui - kao da se cijelo
njeno bie preobrazilo u oko to promatra i uho
to slua. Onda otac ree:
Ti si bila dojene kada je tvoja majka izgubila
ostarjelog oca. Tugovala je zbog toga gubitka i
neutjeno je plakala, a im se vratila s oeva
groba, sjela je kraj mene u ovoj sobi, uzela me za
ruku i rekla:

Farise, moj otac je umro, ali si mi ti ostao, i to

mi je prava utjeha. Srce u kojemu se osjeaji
granaju podsjea na cedar ije se grane razdvajaju: kada god cedrovo stablo izgubi jednu
monu granu, osjeti bol, ali ne umire, ve prenosi
svoju ivotnu snagu na susjednu granu da bi ona
rasla i u visinu se dizala, da bi novim granama
popunjavala mjesto odsjeene grane.
Tako je govorila tvoja majka, Selma, kada joj je
otac umro. Tako treba i ti govoriti kada smrt
ponese moje tijelo u mir groba i moju duu pod
okrilje Boga.
Osjeajui bol, Selma ree:
Moja majka je izgubila oca, ali si joj ti ostao, a
tko e meni ostati kada tebe izgubim, oe? Njezin
otac je umro, ali joj je ostala zatita voljenoga
mua, dobrog i pouzdanog; otac joj je umro, ali
joj je ostala ki koja glavicu uranja u njene grudi
obujmljujui je ruicama oko vrata, a tko e meni
ostati kada te izgubim, oe? Ti si meni i otac i
majka, ti si moj sugovornik i odgojitelj u mladosti,
i tko e mi to zamijeniti?
Govorei tako, Selma me pogleda suznim
oima, dotae mi rukom odjeu i nastavi:
Osim njega, nemam prijatelja, oe, i drugoga
neu imati kada me ostavi. Hoe li mi on biti

utjeha kada i on strada poput mene? Moe li

slomljeno srce tjeiti drugo slomljeno srce? Tuno
bie ne moe podnijeti drugu tugu kraj sebe, kao
to golubica ne moe letjeti slomljenim krilima.
On je prijatelj moje due, a ja sam mu breme
natovarila svojim jadima toliko da sam mu lea
povila, svojim suzama sam njegove oi
izranjavala tako da sada samo tminu vidi. On mi
je brat koga volim i koji mene voli, ali kao i sva
druga braa sudjeluje u nesrei, a ne olakava je,
sudjeluje u plau inei suze jo gorima i srce
jo vie usplamtjelim.
Sluao sam Selmu dok su mi osjeaji bujali a
grudi postajale sve tjenje, pa mi se uinilo da e
mi grudi prsnuti u vapajima i kricima. Starac ju je
promatrao, onako uvela tijela to je lagano tonulo
meu jastuke i naslone; njegova izmuena dua
treperila je kao plamen svjetiljke na vjetru. Onda
starac prui ruke i ree tiho:
Dopusti mi da odem u miru, keri. Moj pogled
ve see iza oblaka i neu ga vraati ka ovim
peinama. Dopusti mi da poletim, jer sam svojim
krilima ve polomio reetke na ovome kavezu.
Tvoja majka me pozvala, Selma, i zato me nemoj
zaustavljati. Evo, vjetar blag postaje i razgoni
maglu s puine - zato laa die jedra spremajui
se za putovanje; nemoj lau zaustavljati i nemoj
joj kormilo upati. Pusti da moje tijelo poiva s
onima koji ve poivaju; pusti da se moja dua
probudi, jer se zora ve ukazala i snivanje se

okonalo. Moju duu poljubi svojom duom,

poljubi me poljupcem nade, a ne prolijevaj gorke
suze na moje tijelo da ne bi tako onemoguila
travi i cvijeu da siu sokove iz moga tijela. Ne
prolijevaj suze oaja na moju ruku jer e zbog
toga iz nje trnje izrasti na mome grobu. Ne
iscrtavaj uzdasima oaja liniju na mome elu, jer
e udesni lahor naii i razumjeti je pa zbog toga
nee moje kosti pretvorene u prainu ponijeti u
zelene lugove...Volio sam te za ivota, keri, i
voljet u te i u smrti, moj duh e ostati kraj tebe
da te uva i titi.
Uutio je na trenutak dok su njegove rijei
naprosto puzale po sobnim zidovima. Onda
ponovo pogleda mene i Selmu, pa proaputa:
Ne zovite lijenika da pracima produava sate
moga tamnovanja, jer su dani robovanja ve
proli, a moja dua trai slobodu u slobodnom
prostoru. Ne zovite ni sveenika uz moju postelju,
jer njegove utjehe nee olakati moje grijehe ako
sam ih imao, niti e me bre odvesti u Raj ukoliko
sam neduan. Ljudska volja ne mijenja Boju, kao
to ni astronomi ne mogu promijeniti putanje
zvijezda. Poslije moje smrti neka lijenici i
sveenici rade to hoe; puina sada doziva
puinu, a laa plovi dok do obale ne stigne.

***

Kada nastupi strana pono, Faris otvori oi

utonule u tminu nestajanja, otvori ih posljednji
put i upre pogled prema keri koja je kleala kraj
njegove postelje, zatim pokua progovoriti, ali
nije mogao jer mu je smrt ve bila glas ispila, te
je izmeu njegovih usana dopiralo samo
hroptanje:
Evo, stie no... Selma... Selma...
Onda klonu glavom, lice mu poutje, usne se
razvukoe u osmijeh i on ispusti duu. Selma
prui ruku, pa dotae oevu ruku osjeajui da je
hladna poput snijega. Zatim podie glavu i
pogleda ga uoivi da mu je lice ve prekriveno
velom smrti. Ona sva obamre i suze joj u grlu
usahnue. Nije se pomicala, nije vie kukala ni
uzdisala, ve ostade zagledana u oca, ukoena
pogleda kao u statue. Udovi joj klonue, kao
rubovi iznoene haljine, i ona dotaknu elom tlo,
pa tiho prozbori:
Smiluj se, Gospodaru, i osnai slomljena krila.
Faris Kerame preminu i Vjenost prigrli njegovu
duu; zemlja prihvati starevo tijelo, a Mensur-bej
preuze njegovu imovinu. Farisova ki ostade u
svojoj nesrei zatoenica koja je ivjela stranim
stradalnikim ivotom u kojemu su se samo
duhovi ukazivali.

Ja sam, meutim, bio izgubljen izmeu snova i

nemira; dani i noi su me izjedale
kao to grabljivice kidaju meso svoje rtve. udio
sam da se potpuno predam knjigama ne bih li
naao utjehu u spomenu onih koje je vrijeme
odnijelo; silno sam elio da svoju stvarnost
zaboravim ne bih li se itanjem svetih knjiga
vratio u svijet minulih generacija. Meutim, sve
bijae uzalud. tovie, podsjeao sam na nekoga
tko pokuava uljem ugasiti vatru, jer sam u svim
generacijama vidio samo crninu, pjesmu minulih
naroda uo sam samo kao vapaje i kuknjavu.
Tako mi Jobovo stradanje bijae ljepe od
Davidove muzike, Jeremijine alopojke bijahu mi
milije
od
Solomonove
himne,
stradanje
Bermekida slae mi je padalo na duu nego sjaj
Abbasida; Ibn Zurejkova poema vie me je
uzbuivala od Hajjamovih rubaija; pria o
Hamletu bijae blia mome srcu od svega to su
stranci napisali.
Tako oaj slabi nau mo prosuivanja, te
vidimo samo zastraujue stvari; tako nam oaj
sluh zatvara pa ne ujemo nita osim udaranja
svojih uznemirenih srca.

IZMEU
ASTARTE I KRISTA
Meu vrtovima i breuljcima, to poput skuta
planine Libanona seu do rubova Bejruta, ima

jedna mala bogomolja iz drevnih vremena,

sauvana u srcu jedne bijele stijene to poiva
meu maslinama, bademima i topolama. Premda
ta bogomolja nije dalje od pola milje s puta kojim
prolaze koije, malo je ljubitelja starina i drevnih
ruevina koji znaju za nju - ona je, kao i mnoge
druge znaajne stvari u Siriji, skrivena zavjesama
nemara. Kao da ju je zaputenost zaklonila od
pogleda ljubitelja starina upravo zato da bi bila
posveena samo umornim duama i da bi bila
mjesto koje posjeuju ljubavnici to samou vole.
ovjek koji ue u tu udesnu bogomolju ugleda
na istonom zidu stari feniki crte uklesan u
stijeni. Sudbina je ve obrisala neke njegove linije
i zub vremena mu promijenio neka oblija, a crte
predstavlja Astartu, boginju ljubavi i ljepote, kako
sjedi na velianstvenom prijestolju, okruena sa
sedam nagih djevojaka koje stoje u razliitim
poloajima. Jedna djevojka nosi baklju, druga
gitaru, trea kadionicu, etvrta bokal vina, peta
ruinu granu, esta lovorov vijenac, sedma luk i
strijele. Sve djevojke gledaju Astartu, dok im lica
izraavaju smjernost i skruenost.
Na drugome zidu nalazi se noviji i jasniji crte
koji predstavlja raspetog Krista pod ijim nogama
je njegova tuna majka Marija Magdalena, te jo
dvije uplakane ene. Ova slika u bizantskome
stilu govori da je uraena u petom ili estom
stoljeu poslije Krista.

Na zapadnom zidu nalaze se dva okrugla otvora

kroz koja izbijaju suneve zrake toei se na dvije
slike koje izgledaju kao da izranjaju iz zlatne
vode.
Nasred hrama nalazi se mramorna stijena
etvrtastog oblika. Na njenim stranama su
isklesani crtei staroga stila od kojih su se neki
gubili pod tragovima krvi, to ukazuje da su
drevni ljudi klali rtve na tome kamenu, te da su
po njemu posipali vino, mirise i ulje.
Nieg drugog nije bilo u tome hramu, osim
dubokoga mira koji duu obujmljuje i udesnoga
dostojanstva koje kazuje o tajnama boanstava;
koje bez rijei govori o sudbinama minulih
generacija, te o hodu naroda kroz stoljea, iz
jedne vjere u drugu; koje pjesnika mami u neki
svijet daleko od ovoga, a filozofa uvjerava da je
ovjek stvorenje koje vjeri pripada jer osjea da
ima neto to ne vidi, da imaginacijom dosee
neto to ulima ne moe dosegnuti, pa te
osjeaje slika kao simbole koji svojom biti
upuuju na tajne due; koji svoje imaginativne
predstave otjelovljuje rijeima i pjesmama,
slikama i kipovima, a sve to svojom formom
objavljuje njegove najsvetije tenje za ivota i
najljepe elje poslije smrti.
U tome nepoznatom hramu sastajao sam se sa
Selmom jedanput mjeseno i tu smo provodili
duge sate zagledani u dvije udesne slike,

razmiljajui o mladome ovjeku raspetom na

Golgoti,
prizivajui
u
svoje
imaginativne
predstave fenike mladie i djevojke koji su ivjeli
volei se i oboavajui ljepotu u liku Astartinome,
pa su miomirise palili pod njenim kipom i krv
prolijevali rtvama koje su joj prinosili, a onda ih
je sve zemlja progutala, tako da je od njih ostalo
samo ime koje Vrijeme izgovara pred licem
Vjenosti.
Ah, kako mi je teko sada rijeima iskazati
sjeanja na te sate koje sam proveo sa Selmom,
na to nebesko vrijeme prepuno slasti i bola,
radosti i tuge, nade i oaja - dakle, sve ono to
ovjeka ovjekom ini, a ivot vjenom
zagonetkom! Ali, kako bi mi tek bilo teko
prisjeati se toga vremena, a ne pokuati
predstaviti ga nijemim rijeima kao imaginarnu
sliku koja bi ostala kao uzor onima to ljube i
stradaju!
Povlaili smo se u samou u tome drevnome
hramu, pa smo sjedali na vrata oslanjajui se
leima na zid, ponavljajui kao jeka vlastitu
prolost, stradajui zbog sadanjosti i plaei se
budunosti. Onda smo lagano izvlaili sve to
poiva u dubinama naih dua, alei se na bol i
ar srca, na surovu patnju i nesreu. Potom smo
bodrili jedno drugo, razastirui sva nadanja iz
njedara, sve svoje radosne iluzije i slatke snove.
Tako smo smirivali uas, suili suze i lica
razvedravali, te smo se osmjehivali zaboravljajui

sve osim ljubavi i njenih radosti, odriui se

svega osim due i njenih nadanja, u zagrljaj smo
jedno drugom padali topei se u ljubavi i strasti,
Selma je ljubila moj razdjeljak u kosi, estito i s
dubokim suosjeanjem, ispunjavajui moje srce
svjetlou, a ja sam ljubio vrke njenih bijelih
prstiju dok je ona oi sklapala, bijeli vrat povijala i
rumenjela se pod laganom toplinom nalik na
toplinu prve zrake koji jutro alje na vrhove
brjegova. Onda smo prestajali pa smo dugo
gledali u daleko obzorje gdje se oblaci boje
naranastim svjetlom veeri.
Nai sastanci nisu se svodili na razmjenu
osjeaja i na jadanje, ve smo i mimo volje
prelazili na ope stvari, razmjenjujui miljenja o
problemima ovoga udnog svijeta, raspravljajui
o porukama knjiga koje smo itali i pri tome smo
se prisjeali njihovih dobrih i loih strana,
imaginarnih predstava i socijalnih postavki.
Selma je govorila o poloaju ene u drutvu, o
tome kako su minule generacije utjecala na njen
moral i njene tenje, o branoj vezi danas, te o
svakojakim boletinama i iskvarenostima u tim
branim vezama. Sjeam se kako je jednom
kazala:
Pisci i pjesnici nastoje shvatiti bie ene, ali do
danas nisu uspjeli shvatiti tajne njenoga srca i
due, jer je promatraju kroz veo strasti, ne videi
nita osim obrisa njenoga tijela, ili je stavljaju pod
lupu omalovaavanja nalazei u njoj samo

slabost i podatnost.
Drugi put, pokazujui rukom dva
uklesana u zidove hrama, Selma je rekla:

crtea

U ovu stijenu su generacije uklesale dva

simbola koji izraavaju sr enskih stremljenja i
otkrivaju tajne njene due koja opstoji izmeu
ljubavi i tuge, izmeu simpatija i rtvovanja,
izmeu Astarte zasjele na prijestolju i Marije koja
stoji podno kria. Mukarac dobija slavu, mo i
znamenitost, ali ena plaa cijenu.
Za nae tajne sastanke znali su samo Bog i jata
ptica to su letjela po tim vrtovima. Selma je
dolazila koijom do mjesta koje se zvalo Paina
baa, a zatim se probijala osamljenim stazama
do male bogomolje oslanjajui se na suncobran,
dok joj je lice zrailo sigurnou i spokojem.
Zatjecala me je kako je oekujem u enji
neodoljivoj kao to su glad i e neodoljive.
Nikada se nismo plaili oka uhode, niti smo
osjeali grinju savjesti, jer dua oiena
plamom i okupana suzama uzdie se iznad onoga
to ljudi nazivaju sramom i pokudom, oslobaa se
robovanja zakonima i propisima koje je tradicija
postavila osjeajima ljudskoga srca, te zastaje
uzdignute glave pred prijestoljima boanstava.
Ljudska
zajednica
podinjava
se
ve
sedamdeset stoljea naopakim zakonima i vie

nije u stanju shvatiti smisao osnovnih, uzvienih i

vjenih zakona. Ljudsko oko je naviklo gledati
slabane svjetiljke i vie se ne moe zagledati u
svjetlost sunca. Narataji su jedni od drugih
naslijedili bolesti i duevne manjkavosti, tako da
su one postale sveope, postale su ak nuna
svojstva ovjekova, te ih ljudi vie i ne osjeaju
kao bolesti i manjkavosti, ve ih smatraju
prirodnim svojstvima koja je Bog dao ovjeku;
ukoliko se meu njima pojavi netko bez tih
svojstava, smatraju ga manjkavim i lienim
duhovnih kvaliteta.
to se tie onih koji bi proglasili Selmu
poronom, pokuavajui uprljati njeno ime zbog
toga to ostavlja kuu zakonitog mua da bi se u
osami s drugim mukarcem sastajala, to su
bolesni jadnici koji zdrave ljude smatraju
prijestupnicima, a znamenite due buntovnima.
Oni su kao insekti to gmiu u tmini plaei se
izlaska na danje svjetlo, jer e ih prolaznici zgaziti
nogama.
Zatoenik koji je nepravedno zatoen i koji je u
stanju sruiti zidove svoje tamnice, a ne ini to luak je. Selma je zatoenica nepravedno
zatoena i nije se mogla osloboditi, pa treba li je
osuditi zato to kroz prozor svoje tamnice gleda
zelena polja i svijet prostrani? Hoe li je ljudi
smatrati nevjernicom zato to je odlazila iz kue
Mensur-beja da bi kraj mene sjedila pred svetom
Astartom i Raspetim Monikom? Neka ljudi

govore to im je volja, ali se Selma izdigla iznad

movara u koje uranjaju njihove due i domogla
se onoga svijeta do koga ne mogu dospjeti
zavijanje vukova i itanje zmija. Neka ljudi kau
to hoe i o meni, ali duu koja se suoila s licem
smrti ne mogu zaplaiti lica lopova; ratnik koji je
vidio sablje isukane nad svojom glavom i potoke
krvi to teku pod njegovim nogama ne obraa
panju na kamenie koje na njega bacaju djeca
iz ulice.

RTVO
VANJE
Jednoga dana krajem lipnja, kada je vruina
pritisnula obale i dok su ljudi traili planinske
visove, zaputih se kao i obino prema bogomolji
nadajui se susretu sa Selmom i nosei knjiicu
andaluzijskih pjesama koje su me tada privlaile i
jo uvijek me privlae.
Stigoh bogomolji uveer, te sjedoh motrei na
put koji je vodio izmeu limunovih stabala i vrba.
Povremeno sam bacao pogled na korice svoje
knjige apuui u eter stihove muveeha to
srce omamljuju tanahnom formom, melodijom i
metrom, to vraaju uspomene na slavu careva,
pjesnika i vitezova koji su napustili Granadu i
Kordobu ostavljajui u svojim dvorcima, utvrdama
i vrtovima sva nadanja i stremljenja, a onda su
iezli za zavjesama vremena sa suzama u oima

i stradanjem u srcima.
Nedugo zatim, osvrnuh se i ugledah Selmu kako
vijuga
svojim
tanahnim
strukom
izmeu
isprepletenog drvea i prilazi mi oslanjajui se na
suncobran kao da nosi sve brige i nevolje ovoga
svijeta. Kada stie do dveri hrama i sjede kraj
mene, pogledah njene krupne oi i opazih u njima
neke nove i udesne tajne koje su izraavale
oprez, ali su i znatielju izazivale.
Selma osjeti to mi se vrzma u glavi i ne htjede
da se dugo muim u nedoumicama. Zato poloi
ruku na moju kosu i ree:
Prii. Primakni se, dragi. Primakni mi se kako
bi moja dua uz tebe bila jo vea, jer primakao
se as koji e nas zauvijek rastaviti.
Na to misli, Selma? Koja sila nas moe
zauvijek rastaviti!? povikah, a ona odgovori:
Slijepa sila koja nas je ranije rastavila i danas
e nas rastaviti. Nijema sila koja ljudske zakone
uzima za svoje tumae sagradila je rukama onih
to robuju ivotu zid zabrane meu nama. Sila
koja je vragove pretvorila u svece ljudskim
duama odluila je da vie ne izlazim iz one kue
sagraene od kostiju i lubanja.
Je li saznao tvoj mu da se sastajemo, pa si

iskusila njegov bijes i surovost? upitah.

Mu i ne obraa panju na me, niti zna kako
provodim vrijeme, jer se posvetio onim jadnim
djevojkama koje nesrea odvodi na trgove za
roblje, pa uzimaju mirise i dotjeruju se da bi svoja
tijela prodale za kruh zamijeen krvlju i suzama.
to te onda sprjeava da dolazi u bogomolju i
da sjedi uza me pred Bojim likom i siluetama
narataja? Je li ti dosadilo da gleda tajne moje
due, pa tvoja dua hoe da se oprosti i ode?
Oiju punih suza, Selma ree:
Ne, dragi. Moja dua ne trai da se rastane s
tobom, jer si ti prvi stih njenoga distiha; moje oi
se nisu zamorile gledajui te, jer ti si svjetlost
njihova. Meutim, budui da mi je sudbina
namijenila da prepreke u ivotu svladavam
nosei teke okove, ne mogu pristati da i tvoja
sudbina takva bude.
Priaj, Selma. Kai mi sve, i ne ostavljaj me da
lutam u takvim uopavanjima.
Ne mogu sve rei, jer jezik koji se bolom
zavezao ne moe zboriti; usne na koje je oaj
peat utisnuo ne mogu se micati. Sve to mogu
rei je da se plaim za te od onih koji su mene
svezali i progone me.

to hoe rei, Selma? Tko su ti od kojih se

plai za me?
Selma pokri lice rukama i bolno uzdahnu,
govorei:
Mutran Galib je ve saznao da jednom
mjeseno naputam grobnicu u koju me je
stavio.
Zna li Mutran da se ovdje sastaje sa mnom?
Da to zna, ne bi me ti sada gledao kako sjedim
kraj tebe. Ali, spopala ga je sumnja i opake misli
mu padaju na pamet. Poslao je uhode da me
prate, naloio je slugama da uhode moje
kretanje, tako da osjeam kako su kua u kojoj
boravim i putevi kojima se kreem puni oiju to
me motre, prstiju koji na me ukazuju i uiju to
apat mojih misli oslukuju.
Selma poniknu za trenutak, a onda nastavi
kazivati, dok su joj suze lile niz obraze:
Nije me strah Mutrana zbog sebe, jer davljenik
se ne plai vlage, ali me strah za te, jer ti koji si
slobodan poput suneve svjetlosti moe zapasti
u stanje slino mome, pa e te Mutran kandama
epati i rastrgati. Nije me strah sudbine, jer je
ve sve strijele odapela u moje grudi, ali me

strah za te, jer tebe koji si u cvijetu mladosti

moe zmija za noge ugristi i zaustaviti tvoj hod
ka vrhu planine, tamo gdje te radosna i svijetla
budunost oekuje.
Onaj koga zmije dana ne grizu i koga zvijeri
noi ne trgaju ostaje slijep i danju i nou. Ali,
posluaj, Selma. Paljivo me sluaj. Zar nemamo
izbora osim rastanka; zar da se plaimo ljudske
nitavnosti i njihovih zala? Jesu li pred nama
zatvoreni putevi ljubavi, ivota i slobode, pa nam
ne preostaje nita osim pokoravanja volji onih to
robuju smrti?
Skrena patnjom i oajem, Selma ree:
Preostaje nam samo oprotaj i rastanak.
Uzeh je za ruku, dok je duboko u meni dua
pobunu dizala i iz plamena moje mladosti dim se
izvijao. Onda rekoh uzbueno:
Dugo smo se podinjavali ljudskim strastima od onoga asa kada smo se sreli do sada,
doputamo da nas vode slijepci i kleimo pred
njihovim idolima. Otkako sam te upoznao, mi smo
u akama Mutrana Galiba poput dvije loptice s
kojima se poigrava kako eli i uta nas kamo
hoe. Hoemo li mu ostati pokorni i zagledani u
tminu njegove due sve dok nas u grob ne
sahrani i dok nas zemlja ne pokrije? Je li nam Bog
darovao dah ivota da bismo ga poloili pod noge

smrti; je li nam podario slobodu da bismo pod

njenim okriljem robovali? Tko plamen svoje due
gasi vlastitom rukom, taj je nevjernik u odnosu
prema nebu koje je plamen upalilo. Tko trpi
nepravdu i ne buni se protiv tiranije, taj je
saveznik nasilja nad istinom i dionik onih to krv
prolijevaju nedunima. Ja sam te zavolio, Selma, i
ti si mene zavoljela, a ljubav je neizmjerno blago
koje Bog daruje znamenitim i osjeajnim duama.
Hoemo li, onda, bacati svoje blago u svinjske
obore da ga svinje njukama guraju i nogama
gaze? Pred nama je jedan iroki svijet, prepun
ljepota i udesa, pa zato boravimo u ovome
tijesnom tunelu koji su Mutran i njegovi suradnici
iskopali? Pred nama je ivot i sva sloboda koje on
sadri, sva srea i zadovoljstvo koja sloboda
obuhvaa, pa zato ne bismo skinuli teki jaram s
vratova i raskinuli vrste okove na nogama i
zatim se u bezbrinost i sigurnost zaputili? Hajde,
Selma. Poimo iz ove male bogomolje u
velianstven Hram Boji! Ostavimo ovu zemlju,
ropstvo i glupost koja njome vlada i zaputimo se
u daleki svijet koji ne doseu ruke lopua niti u
njega dopire dah sotona. Pourimo ka obali pod
okriljem noi i uspnimo se na lau koja e nas
ponijeti iza mora gdje emo ivjeti novim ivotom
prepunim estitosti i razumijevanja, gdje nas
nee zmije svojim dahom zapahnjivati i gdje nas
nee zvijeri nogama gaziti. Nemoj se kolebati,
Selma, jer ovi trenuci dragocjeniji su od carskih
kruna i uzvieniji od tajni anela. Poimo za
stupom svjetlosti jer e nas on izvesti iz ove
beivotne pustare u polja gdje rastu jasmini i

cvijee.
Selma odmahnu glavom zurei u neto
nevidljivo u tome hramu, na usnama joj se pojavi
tuan osmijeh izraavajui neizmjeran bol u
njenoj dui, a zatim tiho ree:
Ne, dragi. Nebo je ve stavilo u moju ruku au
punu gorine i emera i ja sam je ispila, tako da
je u njoj ostalo jedva nekoliko kapi koje u
trpeljivo ispiti ne bih li otkrila kakve tajne na
njenom dnu poivaju. to se tie novoga,
velianstvenog ivota prepunog ljubavi, spokoja i
bezbrinosti, ja ga ne zasluujem, niti sam u
stanju podnijeti njegove radosti i slasti, jer ptica
slomljenih krila pue meu stijenjem i ne moe se
u visine vinuti; oslijepljene oi gledaju jedva
vidljive stvari, a ne mogu u jarku svjetlost
pogledati. Zato mi ne govori o srei, jer i samo
spominjanje sree zadaje mi bol kao stradanje;
nemoj mi spokoj predstavljati, jer njegovo okrilje
kao patnju doivljavam. Pogledaj me da bi vidio
svetu zraku koju je nebo zapalilo na pepelu u
mojim grudima. Ti zna da te volim kao majka
jedino dijete - to je ljubav koja me je nauila da te
uvam ak i od same sebe. To je ljubav
oplemenjena arom koji mi sada ne doputa da s
tobom poem u daleki svijet i koji hoe da
pokopam svoje nade i tenje da bi ti ivio kao
slobodan i siguran od ljudske zlobe i pakosna
ogovaranja. Ograniena ljubav trai da se voljeni
posjeduje, ali neizmjerna ljubav ne trai nita

osim nje same. Ljubav koja nas pohodi negdje

izmeu mladosti i njene bezbrinosti zadovoljava
se samo sastancima, dovoljni su joj susreti, raste
s poljupcima i zagrljajima, ali ljubav koja se raa
u naruju Beskonanosti i sputa se k nama s
tajnama noi zadovoljava se jedino Vjenou,
samo neprolaznost prihvaa i jedino pred
boanstvom skrueno stoji. Kada sam juer
saznala da Mutran eli sprijeiti moje izlaske iz
bratieve kue i liiti me jedine slasti koju sam
osjetila otkako sam se udala, stala sam uz prozor
svoje sobe i pogledala prema moru razmiljajui
o tome ega li ima u dalekim zemljama, kakva li
je stvarna sloboda i osobna nezavisnost.
Zamiljala sam kako ivim uz tebe, tvojom duom
obujmljena i u tvoju ljubav utonula, ali ta ljubav
to osvjetljava grudi obespravljenih ena pa se
bune protiv nakazne tradicije da bi ivjele u istini
i slobodi padala mi je na um samo zato da bi
sama sebi jo sitnijom izgledala a nju jo
nemonijom smatrala, te mi se naa ljubav
uinila toliko prikraenom da ne moe pod
suncem opstati. Plakala sam kao to plae car
koji je carevinu izgubio, kao bogat ovjek kojemu
je blago nestalo. Meutim, im sam tvoj lik kroz
suze ugledala i vidjela kako me netremice gleda,
sjetila sam se to si mi jednom rekao: "Selma,
stanimo pred dumane doekujui sablje
grudima, pa ako stradamo, umrijet emo kao
muenici, a pobijedimo li, ivjet emo kao heroji,
jer stradanje due pred nevoljama i potekoama
asnije je od podinjavanja u sigurnosti i
bezbrinosti." Tako si mi govorio, dragi, kada su

krila smrti leprala iznad oeve postelje. Juer

sam se toga sjetila dok su krila beznaa udarala
oko moje glave, pa sam se trgnula i okuraila,
osjeajui da u mranoj tamnici imam jednu vrstu
duevne slobode koja ne mari za prepreke i ne
brine za tuge - shvatila sam da je naa ljubav
duboka kao more, uzviena kao zvijezde, iroka
poput svemira. Evo, danas dooh k tebi s novom
snagom u bolnoj dui koja je kadra rtvovati
neto veliko za neto jo znamenitije - u stanju
sam rtvovati svoju sreu to sam s tobom da bi
ti ostao astan pred svijetom, daleko od njihovih
gadosti i podlosti. Ranije sam dolazila ovamo s
tekim okovima na slabanim nogama, a danas
dooh s osjeajem odlunosti koja ne mari za
teke okove i put joj se ne ini dugim. Dolazila
sam poput plaljive siluete, a danas dooh kao
stvarna ena koja osjea potrebu da se rtvuje
znajui vrijednost bola, i koja eli zatititi
voljenoga od glupih ljudi i svoje gladne due.
Sjedila sam kraj tebe poput treperave sjene, a
danas dooh da ti pokaem svoje stvarno bie
pred svetom Astartom i raspetim Kristom. Bila
sam stablo to raste u sjeni, a danas sam grane
rairila da makar malo zatrepere na dnevnoj
svjetlosti. Dola sam se oprostiti od tebe, dragi, i
zato neka na oprotaj bude velianstven i
impresivan kao i naa ljubav, neka na oprotaj
bude poput vatre to topi zlato da bi ga jo
sjajnijim nainilo.
Selma mi nije pruala priliku da govorim i
protestiram, ve me je promatrala blistavim

pogledom, tako da je njegovim sjajem zahvaala

cijelo moje bie, a na licu joj je bio izraz
dostojanstva i uzvienosti - izgledala je kao carica
pred kojom se uti i kojoj se pokorava. Onda se
baci na moje grudi s tako silnim osjeajem kakvo
u nje prije toga nisam vidio, obavi mi meke ruke
oko vrata i poljubi mi usne dugim vruim
poljupcem koji u mome tijelu probudi ivot,
ustalasa mi duu, te moje fiziko bie koje zovem
"ja" ustade protiv cijeloga svijeta da bi utke
stalo pred Uzvieni Zakon koji Selmino srce uini
mojim hramom, a njenu duu oltarom.

***
Kada zae sunce i iezoe njegove posljednje
zrake iz parkova i vrtova, Selma zadrhta, pa
stade nasred hrama dugo gledajui zidove i
kutove - kao da bi htjela svjetlost svojih oiju
prosuti po tim slikama i simbolima. Zatim istupi
malo naprijed, pa smjerno kleknu pred lik
raspetoga Isusa ljubei mu nekoliko puta
izranjavane noge i proaputa:
Evo, izabrala sam Tvoj kri, Isuse Kriste, a ne
svetkovine i radosti Astartine. Stavila sam na
glavu vijenac od trnja umjesto lovora, okupala se
svojom krvlju i suzama umjesto raznovrsnim
mirisima - zato me primi meu svoje sljedbenike
koji su snani svojom slabou, povedi me na
Golgotu njeno ba kao one koji su Tebe odabrali

zadovoljni u vlastitoj gladi, sretni u stradanju

svojih srca.
Zatim se Selma uspravi i okrenu prema meni:
Sada u se sretna vratiti u mranu peinu gdje
strani duhovi pleu. Nemoj me saalijevati,
dragi, i nemoj tugovati zbog mene, jer dua koja
jednom vidi Boju blagost ne plai se poslije ni
samih sotona; oko koje se jednom ukrasi
bljeskom Uzviene Moi ne mogu sklopiti sve
nevolje ovoga svijeta.
Potom Selma napusti hram umotana u svoje
svilene haljine i ostavi me izgubljena u mislima i
odlutala u svijet vizija - tamo gdje boanstva
sjede na prijestoljima, gdje aneli biljee ljudska
djela, gdje due kazuju ivotne drame, gdje
nevjeste imaginacije recitiraju himne o ljubavi,
tuzi i vjenosti.
Kada se prenuh iz te omamljenosti, a no ve
uvelike bijae zahvatila svijet svojim naletima,
uoih da lutam po tim vrtovima pokuavajui
prizvati u pamenje svaku rije koju je Selma
izgovorila, vraajui svojoj dui njene kretnje i
mirovanje, crte njezina lica i meki dodir ruku, dok
najzad ne pojmih stvarnost rastanka i bol u
samoi koji e doi. Neizmjerna enja
paralizirala mi je misao i srce mi parala, te sam
prvi put shvatio da ovjek, iako je roen
slobodan, ostaje rob surovim zakonima koje su

njegovi preci ustanovili; da je sudbina koju

zamiljamo kao nedohvatljivu misteriju zapravo
dananje preputanje sutranjim dogaajima,
podinjavanje sutranjice zahtjevima ovih dana.
Koliko puta sam poslije one noi do ovoga asa
razmiljao o zakonima due koji Selmu nagnae
da odabere smrt umjesto ivota! Koliko puta sam
izuzetnost rtvovanja stavljao naspram sree
buntovnika ne bih li vidio to je velianstvenije i
vee, ali sam do sada shvatio samo jednu
injenicu:
Predanost sve postupke ini lijepima i asnima,
a Selma Kerame bijae suta predanost
prijateljstvu i samo olienje ispravnoga uvjerenja.

IZBAV
ITELJ
Ni pet godina nakon udaje, Selma nije rodila
dijete koje bi uspostavilo duhovnu vezu izmeu
nje i njenoga mua, koje bi svojim osmijesima
pribliilo njihove razliite due, kao to zora spaja
kraj noi i poetak dana.
Neplodna ena je omraena svuda, jer
zahvaljujui sebinosti veina mukaraca misli da
produavaju ivot u tijelima svojih sinova i zato

hoe potomstvo da bi vjeno na zemlji ostali.

Materijalizirani
mukarac
promatra
svoju
neplodnu enu videi u njoj vlastito lagano
nestajanje, te zbog toga osjea odvratnost prema
njoj, naputa je i eli njenu smrt - kao da mu je
ena neprijatelj koji eli njega dotui.
Mensur-bej bio je materijaliziran kao sama
zemlja, grub kao elik i nezajaljiv kao grobnica.
Zbog elje da ima sina koji bi naslijedio njegovo
ime i gospodstvo zamrzio je sirotu Selmu ija
ljepota se u njegovim oima preobrazila u
paklensku manu.
Stablo koje raste u peini ne daje ploda. Tako je
i Selma rasla u sjeni ivota, pa nije raala djecu.
Slavuj ne gradi gnijezdo u kavezu kako ne bi
ropstvo ostavio u nasljedstvo svojim ptiima tako je i Selma bila zatoenica jada, pa nebo nije
dopustilo da njezin ivot podari drugoga sunja.
Cvijee u dolinama je porod koji raa suneva
ljubav sa strau prirode, a ljudski porod je
cvijee koji raaju ljubav i privrenost - Selma
nikada nije osjetila dah privrenosti i dodir ljubavi
u toj velikoj kui na morskoj obali u glavnome
dijelu Bejruta; ona se u nonome miru skrueno
molila nebu da joj podari dijete koje bi joj svojim
ruiastim prstima obrisalo suze, koje bi joj
sjajem svojih oiju rastjeralo iz srca privienja
smrti.

Selma se molila s osjeajem bola sve dok se

cijeli svijet nije ispunio njenim preklinjanjem i
molitvama; skrueno je pomo traila dok njeni
vapaji nisu oblake pocijepali, pa je nebo ulo
vapaje i u njenu utrobu smjestilo plod koji
omamljuje osjeajem miline i slasti - pet godina
nakon udaje, pripremilo ju je da postane majka,
uklonilo je njezin osjeaj ponienja i neplodnost.
Stablo to raste u peini najzad je procvjetalo
da bi plod dalo.
Slavuj zatvoren u kavez predao se svijanju
gnijezda od perja s vlastitih krila.
Lira baena pod noge uspravila se na jutarnjem
lahoru da bi se preostale strune pokrenule pod
njegovim blagim naletima.
Sirota Selma pruila je svoje ruke okovane
lancima da bi dar neba primila.
U ivotu ne postoji radost mjerljiva s radou
nerotkinje kada je Vjeni Zakon priprema da
postane majka. Sva ljepota u buenju proljea i
sve radosti sadrane u dolasku zore sabiru se u
grudima ene koju je Bog liavao, a zatim je
dariva.
Ne postoji jaa i blistavija svjetlost od zrake koja
odailje plod u tminu majine utrobe.

Travanj je ve bio nastupio napredujui izmeu

bregova i niz padine kada doe vrijeme da Selma
rodi prvijenca. Kao da je i sama priroda izlazila joj
u susret i dogovarala se s njom pa je poela
raati cvijee, toplinom darivati mladu travu i
jasmine.
Proe mjesec u kojemu je Selma iekivala
porod, kao to putnik iekuje sjaj jutarnje
zvijezde. Kroz suze se nadala budunosti koju je
vidjela kako bljeti, a stvari koje nekada bijahu
mrane sada su poele sjati.
Jedne noi, dok su duhovi tmine kruile tom
kuom u Bejrutu, Selma lee na postelju poroda i
bola, i u tome asu uspravie se smrt i ivot da
se natjeu kraj njene postelje. Lijenik i primalja
spremie se na svijet prihvatiti novoga gosta.
Kretnje prolaznika ulicom zamrijee, morski
valovi svoju pjesmu priguie, te se u cijeloj
etvrti uo samo straan vrisak kroz prozor kue
Mensur-beja. Bio je to vrisak odvajanja jednog
ivota od drugoga, vrisak vjene ljubavi otposlan
u prostor nitavila i nepostojanja, vrisak
ograniene
ljudske
moi
pred
mukom
bezgranine sile, vrisak slabane Selme pred
nogama dva silnika: Smrti i ivota.
U cik zore, Selma rodi sina. im je ula njegov
pla, ona otvori oi sklopljene bolom, razgleda
oko sebe i vidje lica to su likovala u toj sobi.

Kada ponovo progleda, opazi da se ivot i Smrt

jo uvijek bore kraj njene postelje. Selma opet
sklopi oi i prvi put zavapi:
edo moje!
Primalja zavi dijete u svilene pelene i poloi ga
uz majku. Lijenik je tunim pogledom promatrao
Selmu i utke je povremeno odmahivao glavom.
Radosna cika probudi susjede koji u pidamama
dooe da ocu estitaju roenje djeteta, a lijenik
je i dalje tunim oima promatrao majku i njezino
dijete.
Sluge pohitae Mensur-beju na mutuluk zbog
roenja nasljednika i napunie ruke njegovim
darovima.
Lijenik
je
svejednako
stajao
promatrajui oajnim pogledom Selmu i njenoga
sina.
Kada granu sunce, Selma prinese dijete prsima,
te ono prvi put pogleda u majine oi. Onda
zadrhta i zauvijek sklopi oi. Lijenik prie i uze
dijete iz majina naruja, a dvije krupne i vrue
suze kliznue mu niz obraze, dok je tiho aputao:
Doe i ode...
Dijete umrije dok su se itelji te etvrti jo
uvijek veselili u velikoj dvorani i nazdravljali

roenju djeteta. Sirota Selma

gledala lijenika, a onda vrisnu:

je

netremice

Dajte mi moje dijete da ga zagrlim!

Kada je po drugi put paljivo pogledala, ona
vidje kako se Smrt i ivot jo uvijek natjeu kraj
njene postelje.
Dijete umrije dok se zvuk aa uo sve jae i
ee u rukama onih to su slavili njegovo
roenje.
Roeno je u zoru, a umrlo s izlaskom sunca.
Koje ljudsko bie je u stanju mjeriti vrijeme tako
da nam moe rei je li vrijeme to mine od zore
do izlaska sunca krae od onoga to proe od
kada se narodi pojave i ieznu?
Roeno je kao misao, a zamrlo je poput uzdaha
i nestalo poput sjene; uinilo je da Selma kua
slast majinstva, ali nije ostalo da bi je usreilo i
odagnalo ruku smrti s njenoga srca.
Jedan kratki ivot otpoeo je krajem noi i
skonao je poetkom dana;
Taj ivot bijae poput kaplje rose koju vjee
tmine toe, a osui je dodir svjetlosti;
Jedna rije koju Vjeni Zakon izgovori, ali se
zbog nje pokaja i vrati je u mir Vjenosti;
Jedan biser koji plima izbaci na obalu, a oseka

ga povue u dubine;
Jedan ljiljan samo to je iznikao iz sjemenke,
odmah je bio zdrobljen nogama Smrti;
Jedan dragi gost koga je Selma iekivala, ali je
otiao im se pojavio; samo to je krila dveri
otvorio, odmah je nestao;
Jedno novoroene koje nije ni djetetom
postalo, ve se odmah u prah pretvorilo.
Takav je ivot ovjeka, takav je ivot naroda,
takav je ivot ak sunaca, mjeseca i zvijezda.
Selma pogleda lijenika bolno uzdahnuvi, pa
zavapi:
Dajte mi dijete da ga zagrlim! Dajte mi edo
da ga podojim!
Lijenik pognu glavu i ree guei se:
Vae dijete je umrlo, gospoo. Svladajte se i
vrsto se drite da biste vi poslije njega ivjeli.
Selma vrisnu iz sveg glasa, zatim se nakratko
smiri. Potom se vedro osmjehnu i lice joj sinu kao da je upravo shvatila neto to ranije nije
znala. Onda tiho ree:
Dajte mi tijelo moga djeteta. Primaknite mi ga
mrtva.
Lijenik uze dijete i poloi ga u Selmino naruje,

a ona ga privi na grudi, okrenu se prema zidu i

poe mu govoriti:
Doao si da mene povede, sine moj. Doao si
da me izvede na put to vodi ka obali. Evo
mene, dijete, pa poi ispred mene da zajedno
odemo iz ove mrane peine.
Malo zatim suneva zraka ue kroz zavjesu na
prozoru i razli se po dva zgasla tijela opruena na
postelji nad kojom je bdjela predanost majinstva
i nad kojom su krila smrti sjenu pravila.
Lijenik napusti sobu plaui, a kada stie u
salon, klicanje onih to su estitali pretvori se u
vrisak i kuknjavu. Mensur-bej ne vrisnu, niti
uzdahnu; on ne pusti suzu i ne prozbori ni rijei,
ve ostade ukoen i uspravan - kao kip s aom
pia u desnoj ruci.

***
Sutradan Selmi obukoe njenu bijelu vjenanu
haljinu i poloie je u koveg prekriven sjajnom
barunom. Djeji pokrovi bijahu pelene, koveg
majino naruje, a grob njene smirene grudi.
Ponesoe dva tijela u jednome kovegu i
zaputie se lagano, u ritmu koji je podsjeao na
otkucaje srca u grudima ljudi u agoniji. Tako je

ila pratnja i ja meu ljudima koji me nisu

poznavali, niti su slutili to se sa mnom zbiva.
Kada stigoe do groba, Mutran se isprsi pojajui
i pjevajui, a sveenici su stajali oko njega
pojajui i blagosiljajui, dok im se na mranim
licima vidio izraz ravnodunosti i nemara.
Kada spustie koveg u dubinu jame, netko
proaputa:
Prvi put vidim da su dva tijela u jednome
kovegu...
Dijete je dolo da je uzme i spasi terora
njenoga mua... ree drugi.
Pogledajte lice Mensur-beja! On gleda u zrak
bistrim pogledom, kao da nije izgubio enu i
dijete u jednome danu, dodade trei.
Ve sutra oenit e ga stric Mutran nekom
drugom enom, bogatijom i izdrljivijom, ree
netko.
Sveenici su neumorno pojali i blagosiljali, sve
dok grobar ne zatrpa jamu, te sudionici u
procesiji poee jedan po jedan prilaziti Mutranu i
njegovom bratiu, izraavajui im suut i podrku
ljubaznim rijeima. Ja sam stajao osamljen, i ne
bijae nikoga da meni prui utjehu u mojoj

nesrei - kao da Selma i njeno dijete nisu bili

meni najblii.
Procesija se vrati, a grobar ostade uspravljen
kraj novoga groba, s lopatom i krampom u
rukama. Prioh mu i upitah:
Sjea li se gdje je grob Farisa Keramea?
ovjek me je dugo gledao, zatim pokaza na
Selmin grob i ree:
U ovoj grobnici njegova ki je pruena po
njegovim grudima, a na grudi keri opruilo se
njeno dijete. Na sve njih navalio sam zemlju
ovom lopatom.
U ovoj grobnici je sahranjeno i moje srce,
ovjee, rekoh mu. Mone li su tvoje ruke!
Kada grobar zamae iza cedrovih stabala, mene
izdade strpljenje, te se bacih po Selminome
grobu, plaui i ridajui.

BILJEK
A O AUTORU
Malo je knjievnika u svijetu ije djelo uiva tako
veliki ugled u oba kulturnocivilizacijska kruga - u

orijentalnoislamskom i zapadnoeuropskom - kao

to ga uiva obimom neveliki opus Halila
Dubrana. Tajna uspjeha toga djela poiva,
vjerojatno,
velikim
dijelom
u
autorovoj
sposobnosti da uspjeno i stvaralaki premosti
razlikovanje orijentalnog i zapadnjakog poimanja
svijeta i poloaja umjetnosti u svijetu: plodotvorni
susreti ova dva kulturnocivilizacijska kruga uvijek
su u povijesti kulture i umjetnosti donosili
povijesno znaajne rezultate. Dubran je jedan od
autentinih izraza toga plodotvornog susretanja.
U vrijeme kada se Zapad diio svojom vjerom u
svemo Ratija, a Istok se uzdao da e nebo
zadrati bliskim snagom Imaginacije, Dubran je
prorokim arom i uvjerenjem govorio:
Da, Ratio, ali voen Imaginacijom!
Halil Dubran je sjajno poznavao raskonu
arapsku knjievnu tradiciju i gotovo neuhvatljivo
leksiko obilje arapskoga jezika. S druge strane,
bio je oaran iskustvima knjievnosti zapadnoga
kruga - prvenstveno djelom W. Blakea i
romantiara openito, te djelom W. Whitmana i
drugih. Zato je Dubranovo djelo u arapskoj
tradiciji steklo preporodni znaaj, pa su poznati i
termini, odnosno pojave, Dubranov stil i
dubranizam, a na Zapadu su njegova djela
izdavana na mnotvu jezika, u nepreglednom
broju izdanja i naklada; oaran Dubranovim
djelom, svojevremeno je ameriki predsjednik
Roosevelt rekao: "Dubran je prva oluja koja je

puhnula s Istoka na Zapad, ali koja je donijela

samo rue."
Nikada ne prekidajui prisne kontakte s
arapskom knjievnou na Istoku, Dubran je, kao
misaoni i duhovni stup arapske emigracije u SADu, organizirao itavu knjievnu kolu (mahder),
gdje su arapski knjievnici, djelujui organizirano
uglavnom izmeu dva svjetska rata, imali vlastitu
izdavaku djelatnost na arapskom jeziku i gdje su
izdavali tridesetak glasila na arapskom jeziku,
premda
neka
s
izvjesnim
prekidima.
Dubranovom preranom smru 1931. godine,
prestalo je organizirano knjievno djelovanje
arapske emigracije u SAD-u.
A ovaj jedinstveni liriar - istinski i radosno
vjerujui u profetsku i medijalnu misiju pjesnika roen je 1883. godine u sjevernom Libanonu, u
selu Berra, nadomak cedrove ume i izvora
rijeke Kadie. U dvanaestoj godini ivota s obitelji
odlazi u SAD, u Boston, gdje je proivio znatan
dio ivota, a jedno vrijeme je boravio i u New
Yorku. U New Yorku je i umro kada mu je bilo 48
godina.
Budui da se rano odvojio od arapskog svijeta,
njegova obitelj je eljela da dobro naui arapski
jezik i upozna arapsku kulturu, te se Dubran
vraa u Libanon i u Bejrutu se posveuje studiju.
Krai boravak u Bejrutu utisnuo je snaan peat
na njegovu linost i stvaralatvo. Zatim je (1901.-

1903.) boravio u Parizu, napajajui se na izvorima

europske knjievnosti.
Njegovi posmrtni ostaci, po nalogu Dubranove
sestre, prevezeni su brodom iz SAD-a u
Dubranovo rodno mjesto, gdje su doekani s
velikim poastima, pohranjeni u vjenome miru
cedrovih uma i uz tihi ubor Kadie. Kao da je
ispunjena njegova oporuka iz lirskoga zapisa
Povratak voljenog, ili kao da je ostvarena
njegova vizija iskazana u tekstu Vama va,
meni moj Libanon, gdje kae, opisujui "sinove
svoga Libanona kojima se ponosi":
To su oni koji naputaju Libanon bez iega osim
zanosa u srcima i snage miica, a vraaju se u
njega sa svim zemaljskim dobrima u rukama i sa
lovorovim vijencima na glavama.
Dubran je podjednako dobro pisao na
arapskom i na engleskom jeziku. Meutim, njegov
opus se katkada komercijalizira do te mjere da se
pojavljuju naslovi djela koja Dubran nije napisao,
ve predstavljaju muno istrgivanje pojedinih
reenica ili odlomaka iz cjeline njegovih djela, pri
emu se esto ne navodi ni odakle su istrgnuti
citati.
Esad Durakovi

Rijenik:

ejh astan starac, vjerski poglavar,

starjeina plemena
akrep korpion
rahatluk bezbrinost, odmor, spokojstvo,
poivanje
ejtan vrag
melek aneo
himera mata, nestvarna fantazija, varka,
san, tlapnja
kabur grob, raka
ehid muenik, poginuo u boju
evlija svetac, dobar ovjek
zulum bezakonje, okrutnost, tiranija
mutuluk nagrada donosiocima dobre vijesti
kadifa barun, samf, velur
hurije rajske djevice koje dobiva ehid kao
nagradu za mueniku smrt
Kajs - najpoznatiji prijeislamski arabljanski
pjesnik (VI. stoljee).
Astarta (Astarot, Istar) feniko-sirijska boica
ljepote, slino kao Afrodita kod Grka i Venera kod
Rimljana