mnogo manje istinite od ove.... A jos ja nikada ne lazem. - Kakve kojestarije! U koga se kunete?! - Ha! U vas same, ako mi ne date reci! - Pa reci, pa da umiremo... - Nego kako! Veliki Baron se tamas upustao niz stepenice sve od stakla i kristala, ispod kojih se krila cela pecina. U nju niko nije pustan, tamo je samo on hodio. - Dobro mi dostli hodocasnice. Usledilo je skidanje kape, i moj duboki poklon do zemlje. - Rado mi Vas je sresti. - No sta vas navede u ovaj nas skromni raj? - Bespuce. - Upravo... Cesto se desava to. Retko je , zapravo, da neko sa voljom ovamo kroci... Jeste li za caj? - Sire, takvo gostoprimstvo ne bih mogao odbiti. - Pa naravno, a da Vam zbog toga ne odseku glavu... Hahahahaha... Kocku secera ili dve? - Radije bez. - Pravi izbor. Ko ne zna odmeriti caj, ne zna ni ljude. Nego... Kada Ste vec ovde Misije.... - Gustavus.
- .... Gustavus, sta bi Ste, pak od svega navise zeleli?
- Hm.... Ta Vasa pecina, Sire, izgleda privlacno. - Kahm.... Oprostite? - Svakave price kruze o Vasoj slavi i bogatstvu, ali to jos niko nije video, naime. Pa sam i ja zeleo da se uverim u sve njegove raskosi, kako bih Vas slavio i svom gradu. - A ja bih Vas svakako voleo pitati, sta krijete u toj torbi tako vesto ispletenoj ispod vase brade? - To je barem lako. Kljuc. - Od kuce, predpostavljam? - Pa... Uzmite moje izvinjenje, ali previse pitate... - Isto Ste i malopre cinili Vi, i moslio sam da Vam se i dalje saznaje sta je ispod staklenih stepenica? - Pa naravno. - Da li ja to njusim nagodbu? Kljuc iz Vase torbe i sve iza vrata koja on otkljucava, za pogled u moju dvoranu? - Mozda?... - Molim. Pruzio sam mu kljuc, pazljivo i naivno. A krenuvsi da mu kazem sta ima iza vrata i gde se ona nalaze, prekinuo me je i poveo pravo do vrha kristalnih stepenica. Na vrhu, sa desne strane , bio je teleskop, odmah pored ulaznih vrata u privatne prostorije. Tada je pozvinio malim dzepnim
zvonom, i na vratima se ukaza prilika ogromnog crnog
coveka, potuno celavog i u prostom odelu. - Bernarde, molim te pomeri teleskop. Sluga ucini tako. U njegovim rukama teleskop delovao je kako kakva igracka za decu. Taman, kada sam hteo pogledati predsoblje Baronovih prostorija, gromada se vrati na vrata, i uzdignute glave zapita. - Barone? - Hvala Bernarde. To je sve. Vrata je zatvorio lagano, i kao kakav mis, se ,predpostavljam, udaljio od njih, jer posle vise nisam cuo ni sum od njega. Tada, Baron iz dzepa izvadi mali svitak, nalik na list duvana, i drugom rukom dograbi prstohvat praha iz njega. Vrati svitak u dzep, a onaj prah posu pazljivo po zemlji. Pojavise se zatim pravo ni od kuda, kao da ih je neko pozvao kokoske. Tri male zelene, sve sa tamno crnim repovima i perijem nadvijenim na oci. Hteo sam ga pitati sta ce mu one, ali sam ipak odabrao da cutim. Jedna od njih od svog svojeg slepila i polumraka jedva je zaobisla moju cizmu. Sve su bile jako male, svega par pedalja... Onako rastrcane pocese da kljucaju prah sa zemlje, al ko sto rekoh od svog svog slepila jedva po nekad su pogadjale zrnevlje, sve najvise kljucajuci pod oko njih. U jednom casu, toliko su nagrizle kristal, da su propale kroz njega u veliki mrak ispod. Tada Baron progovori. - Ta sada izvolite pogledati u moju pecinu.
Pokazavsi mi na malu rupu u zemlji kroz koju su propale
kokosi. Klekao sam pored barona, koji se u svojoj raskosnoj crvenoj odeci odmah pomerio u stranu, kao da je zeleo sacuvati je od kakve prljavstine koja bi dospela iz pecine. Sve vise priblizavajuci se kroz pricep sam video samo mrak i negde u daljini jedno malo svetlo, nalik na fenjer u kom je sveca. U tom Baron trupnu nogom i iz one rupe dize se sitna bela prasina, koja mi udari u oko i ja ustadoh. - Dosta razgledanja. Ovo je predpostavljam kljuc od vrata koja vode u... - Prolaz do Meseca. Tako je. Na pravom Ste tragu. - A odakle Vama ideja da Ja zelim takvo nesto? - Pa vidim, drzite teleskop pred vratima... Mora da cesto posmatrate, moram reci, nasek dalekog rodjaka... - Mozda, kao sto rekoste Vi... - Onda, ako smem nastaviti, verovatno ste obratili paznju na oblast V7Z2? Odmah levo od luke pekova... - A sta iako sam video tamo vrata, preko kojih je prostrta plava svilena marama, zlatnim koncem stepana? To nije kljuc od njih. - Naravno da nije. Taj kljuc imate. Ili cete ga imati, ako Vam kazem da da je ovo kljuc od vrata na kraju Vase pecine. - Hah... Primamljivo zborite. Ali opet, odakle vam ideja da Vam verujem?
- Mozda samo zato sto znam toliko o Vama.
- Onda sigurno znate da bih zato mogao da Vam odrubim glavu. - Naravno. - Dakle dosli se da se kladite... U svoj zivot, i.... - Pa moj zivot svakako Vam nije vredan, jer biste mi ga sada mogli oduzeti, kao i kljuc s njim, da Vas zbilja ne zanima gde je istinska poenta ovog razgovora... - Opet, imate moju paznju. - Prvo, zelim da posaljete glasnike na tri velika kopna i dovedete mi moje sluge: Tuta, Rislija, i Vesena. A onda mi date 3 dana da sakupim sto sve sto mi treba i imacete, do srede, ikakvog pojma o cemu sam hteo danas Vama govoriti. - Zvuci zanimljivo. Ali imam bolji predlog. Dacu vam 37 sati i svog najboljeg konja. Ako sve stignete uraditi, mozete se vratiti ovde, ako ne zadovoljicu se kljucem, koji ste mi vec ostavili, i Vasom glavom pored njega. - Meni to zvuci posteno. - Onda da okrenemo pescanike i cekamo zeljno Vas povratak! Dok sam uspeo sici niz stepenice i izaci iz dvorca, vec me je dole cekao batler sa povodcem konja u ruci. Znajuci da ne mogu da stignem na sve tri strane sveta, otisao sam pravo u mehanu. Sta jedino putuje brze od broda? Losa
vest. ''Kapetan Gustavus, tesko bolestan, na samrti, trazi
posadu za svoju poslenju pustolovinu.'' Posto sam vec tada bio cuven po dobrim hajkama i mnogo blaga, jos od Ramanasusa III vladara Indije, koga sam omlatio za mnogo istog, znao sam da ce pomama biti brza i velika. Oglas sam okacio na stubu u krcmi i odmah otisao da spavam. Probudila me je buka naravno. Otvorivsi vrata, u sobu mi je upalo par ljudi koji su prisluskivali, cekajuci da se probudim. Sa svih strana se culo kapetane, kapetane, uzmite mene, ja sam covek za lov na blago... Naravno cim sam isterao tu marvu iz sobe, sredio se, odmah sam krenuo na gradske kapije da docekam ljude za koje je vest poslata. U narednih par sati stigla su sva trojica. Tek kada su svi bili na okupu, izasao sam ispred njih ziv i zdrav, I svi su naravno bili zgranuti sto me vide takvog, mada su znali da mi blaga posle ove pustolovine, nece manjkati. - T - Opet si nas prevario matora barabo. - R - Prvrtljiv je kao i uvek, olos.... - V -Samo da nije opet pohod na Mesec. - Dragi prijatelji, dobrodosli! I da svi ste u pravu. Nije u pitanju plovidba. Stari dobri Gustavus trazi posadu za jos jedan svoj dobro proracunati plan. - R - Znas da smo odavno siti tih svih gluposti Gustavuse... Samo nam pokazi gde je blago... - Polako momci! Polako! Sve ce vam biti jasno, kada progovori Baron licno.
Nismo casili ni casa - odmah smo zaseli u krcmu i krenuli
da pijemo. Tutu je i dalje bio najbolji. Jutrom, po nas je stigla kraljevska garda... I nije im bilo tesko da nas nadju konj je bio vezan odmah ispred. Mamurne su nas bacili pred Baronove skute. A ja, zalizavsi kosu, namestivsi bradu i ispravivsi se obratih se baronu. - Barone, kahm, kao sto i rekoh: evo moje posade; i spremni su. - Malo kasite, vitezovi, ali u redu je. Jer moj bibliotekar je potvrdio autenticnost doticnog kljuca. Dakle, kapetane Gustavuse? - A Sire, vidim da ste istrazivali po nesto o meni.... Lepo. No... Ovaj kljuc kao sto rekoh otvara vrata od onoga sto je iza vase pecine, u kojoj cuvate svo Vase blago, ali sta je iza tih vrata, to niko ne zeli ni da zamisli. Sada, posto i u Vasu pecinu, ako smem primetit slabo ko sme uci, zamislite tek sta je iza? S toga, moji ljudi i ja smo spremni da potpuno besplatno, a u sluzbi Vama, istrazimo sta je to tamo dole. - A opet, kapetane, kad smo vec tu, odakle vam ideja da cu vas pustiti? - Pa, koliko znam, iz te pecine nema drugog izlaza osim odozgo, o cemu su vas i obavestili svi Vasi ljudi, pre sigurne smrti koju su dole doziveli. A ako izadjemo kroz ona vrata, opet ne mozemo poneti dovoljno zlata da Vas ostavimo praznih saka.
- Mozda ste i u pravu, ali ako nista ne dobijam, to je za
mene vec poraz. Dakle sta ja imam od toga sto cu Vas pustiti u svoj trezor? - Pa... Ako dospemo tamo kuda mozete videti svojim teleskopom, postavicemo onde zastavu Vaseg Grada, da svi znaju veliku moc jednog Barona. Jer svako zna osvojiti zemlju, ali Mesec! To je nesto sasvim drugo! - Neka vam bude. Ali.... Pod jednim uslovom, tamo mi morate naci zenu, dostojnu moje sile, inace ce te svi biti pogubljeni, cim ponovo krocite na Zemlju. - Milim da smo postigli dogovor, Barone. Krecemo, cim momci obuku oklope. Tako je uistinu i bilo. Naime... Straza nas je ispratila sve do soba i nazad do Barona, da se ne bi neko smetnuo s puta. Ja sam svakako pozeleo jos jednu casu najboljeg vina koje su imali u krcmi, te je tako i bilo. Stigavsi opet ispred Barona, cekao nas je svezaj mesina ofarbanih u razne boje. Baron je, da razjasni stvari odmah progovorio. - Put dole, jako je strm, a moj sluga Bernard je imao zadivljujucu ideju. Ove mesine nam se vuku po podrumu vec dosta dugo vremena, red ih je iskoristiti, pa evo im uprotrebe: Ispod velike kutije na ulaznim vratima u moje odaje je prolaz u podzemlje, a ako se uhvatite za mesine, posto iznad bilo kog procepa ka dole, sve tone; uspecete lagano da se spustite na samo dno. Zato, ne cekajte. - Tako ce i biti, Barone! Zamnom momci!